IDENTITET
Godina 18 • Broj 180 / 181 • Jul / August 2013. • Cijena 15 KN
www.identitet.info
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
Srpska
manjinska
zajednica u
Europskoj uniji
NOVI NAČINI
ZAŠTITE
PRAVA
društvo
ekonomija
kultura
sport
2
IDENTITET/ BR. 179 / 2013.
SADRŽAJ
4 SRPSKI KADROVI U HRVATSKOJ... Igor Palija
6 INVENTURA TORTURE... Ninoslav Kopač
8 SRPSKA MANJINSKA ZAJEDNICA U EU
Prodaja JAT-a arapskom Etihad Airwaysu.. str. 10
... Davor Gjenero
10 GRANIČNI SLUČAJEVI ... Hrvoje Prnjak
12 PROGRAM PAPE FRANJE ... Drago Pilsel
Sutjeska, Tjentište - mjesta antifašističkog sjećanja ... str. 15
15 MJESTA ANTIFAŠISTIČKOG SJEĆANJA... Dražen Lalić
18 ZONA ZABRANJENIH LETOVA ... Milan Jakšić
21 PROMAŠENA MANJINSKA POLITIKA U SLAVONIJI I
BARANJI... Dragana Zečević
22 ŽIVIMO LI U DRUŠTVU ZNANJA ILI ZVANJA ... Antonija
Petričušić
28 PETA KOLUMNA .... Srđan Dvornik
30 ŽENSKI NERED ... Đurđa Knežević
32 OBLJETNICA TESLINOG ROĐENJA ... Nikola Cetina
35 NOVI ZAKON O JEZIKU... Nikola Cetina
36 BUDVA NA PJENI OD MRŽNJE ... Dunja Novosel
Tesla - “čudak” iz Smiljana koji je zadužio svijet... str. 32
39 IZVAN GRANICA: GRUZIJA... Goran Mrdaković
42 ZNAČAJNI SRBI U HRVATSKOJ: NIKOLA KRESTIĆ
... Renato Đurđević
44 PRIČA ... Jovan Hovan
46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA ... Milan Jakšić
48 TREĆE POLUVRIJEME ... Hrvoje Prnjak
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
zagreb-sdf@sdf.hr
IMPRESUM
Predrasude u sportu: Bijeg Galešića iz Hajduka... str. 48
Glavni urednik:
Igor Palija
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
www.identitet.info
Štampa:
Suradnici:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Dunja Novosel, Dragana Zečević, 5.000 primjeraka
Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran
Mrdaković, Marko Roknić, Radoje
Arsenić, Đurđa Knežević, Antonija
Petričušić, Renato Đurđević
List izlazi mjesečno i
financiran je sredstvima
Savjeta za nacionalne
manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
3
rakija čakija demokratija
SRPSKI KADROVI U HRVATSKOJ
OD NEZAINTERESIRANIH, PREKO
PODKAPACITIRANIH DO NEISKRENIH
N
Piše:
IGOR
PALIJA
ajviše me mrzi što
moram
redovno
čitati novine u Hrvatskoj. Pa onda
još i sve tekstove
u Identitetu. Zbog prirode posla
i jedan tekst po nekoliko puta,
pa tako već previše godina. A
Identitet je, kažu, previše crn.
Samo pišemo o problemima
i tužnim ljudskim sudbinama.
Stalno na nešto upozoravamo,
prigovaramo, mutimo bistru
vodu. Bilo bi dobro, kažu, da
malo usporimo, da ne bodemo
u oči, da ne cijepamo dlaku na
dva dijela, da pripazimo što
pišemo pa će i nama, kao novini, biti bolje. Trebali bi, valjda,
malo suza puno smijeha, zatim
folklora radi malo farbanih jaja,
narodnog kola i domaće rakije,
pa dosta nerealnih obećanja i
iskrivljene virtualne stvarnosti
u kojoj lete laste, stiže proljeće,
budi se cvijeće, a nama lijepo
4
k’o u majčinoj utrobi. Pa za kraj
red nekog skupo plaćenog etabliranog salonskog kuronje koji
palamudi iz duboke zavjetrine,
a čije baljezgarije su proporcionalne jedino novcu koji uzima da
bi novina dobila na težini. Pa
kako da pišemo o medu i mlijeku
kad njih nema kod Srba u Hrvatskoj, a hrvatsko društvo grca
u deficitu demokracije. Čemu
izdavati novinu ako neće biti
društveno odgovorna i koja će u
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
doba ozbiljnih problema i demokratskih
izazova zabijati glavu u pijesak. To nije
nikakva hrabrost, ili ne daj bože provokativnost ili avanturizam, već puka
potreba i odgovornost prema demokraciji u Hrvatskoj. S druge strane, pak, u
Identitetu pišu samo oni koje istinski
peče želudac zbog ljudske nepravde
i koji su nepatvoreni ljudsko-pravaši i
beskompromisni zagovornici pravednog, odgovornog, zrelog, demokratskog
društva, pa već sam karakter novinara
utječe na profil novine. Kako da radimo
veselu šarenu novinu, punu dječjeg
smijeha i optimizma, kad nanovo čitam
tekstove svojih suradnika u kojima, opet
ponovo, sve vrvi od nepravde i kršenja
ljudskih prava i sloboda. Postojani kao
tvrdokorne mrlje, problemi s kojima su
susreću Srbi u Hrvatskoj, kao i mnogi
građani Hrvatske, samo mijenjaju oblik
i intenzitet, prilagođavaju se i mutiraju,
a konsolidiranje demokracije u Hrvatskoj ide sporo i teško, pogotovo za neke
kategorije građana. Oni koji bi trebali
upozoravati na probleme ili ih rješavati,
politički predstavnici Srba u Hrvatskoj
i „srpski kadrovi“ po razno-raznim institucijama, ministarstvima ili jedinicama
lokalne samouprave, nemaju kvalitetan
demokratski odgovor, ne žele ili ne znaju, a od rada za opće dobro prave unosno zanimanje. Umjesto da javno otvaraju ova pitanja, politički predstavnici Srba
u Hrvatskoj šute. Oni nisu tu da razapinju jedra, već da sidre. Ne shvaćajući
bit manjinske politike, plaćeni da ne
pitaju, najviše su odgovorni za jadno i
bijedno stanje u kojem se nalaze Srbi
u Hrvatskoj i kao zajednica i kao ljudi.
Radi se o tri kategorije srpskih kadrova
(čitaj: kvarova) ili „sidraša“.
PLAĆENICI
Prva grupa su ONI NEZAISTERESIRANI (kodno ime: plaćenici) jer samim
svojim uhljebljenjem za njih je riješen
problem zbog čijeg rješavanja su trebali biti angažirani. Ti, tzv. profesionalci,
srpskoj zajednici skupo prodaju svoje
usluge i kvazi znanja. Oni nisu tu zato
što to žele, zato što ih uistinu tišti sudbina ljudi i njihov potpuno neravnopravan položaj u društvu, zato što imaju
izraženu ljudsko-pravašku vokaciju,
zato što žele pomoći Hrvatskoj da poveća razinu demokracije u društvu, već
isključivo što nigdje drugdje nisu mogli
biti toliko dobro plaćeni za tako malo
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
posla koji obavljaju. Kada se dograbe
funkcije unutar srpske zajednice i dobro
naplate svoje usluge, bez trunke empatije i stvarnog zanimanja za sudbine
ljudi i razumijevanje kompleksnosti problema, glumeći samodopadne veličine,
piskaraju površne čičkarije jer za ozbiljniji posao treba ući u kompleksnost problema i osjetiti probleme u svojoj utrobi,
a oni za takvo što nemaju niti volje niti
interesa. A bogami niti vremena jer su
tu samo dok ima novaca ili dok ne iskrsne nešto bolje plaćeno, a manje gadljivo. Emocionalno distancirani, hladni i u
stvari nezainteresirani za probleme, kao
i svi plaćenici, rade za onog tko ih bolje
plati, ali se ne troše, ne ginu i u suštini
stvari ne pomiču na bolje. Više služe za
prljave poslove, frakcijske borbe i „eliminiranje“ unutarnjeg neprijatelja.
POSLUŠNICI
Drugi su ONI PODKAPACITIRANI
(kodno ime: poslušnici) pa su kao takvi
potpuno nesposobni za promicanje
manjinskih i ljudsko-pravaških prava na
kvalitetnoj političkoj i društvenoj razini.
Lako ih se kontrolira i s njima manipulira pa su zbog toga i postavljeni na
ključna mjesta. Ovi „spavači“ uglavnom
prespavaju svoj mandat, a otvaraju oči
samo onda kada trebaju saslušati direktive s vrha. Nesigurni u sebe, bez
stava, ideja i vizija, iskompleksirani i
zbunjeni, često opterećeni bremenom
ratne prošlosti, mole boga da ih nitko
za ništa ne pita, niti da se moraju javno
eksponirati. Kako su negdje u prošlosti
malo srbovali, zazivali Slobu, a ponekad
i Dražu, uz rakijski kazan crtali granice, čim progovore, dežurni higijeničari
hrvatske nacionalne ispravnosti, kojekakve braniteljske udruge i dokoni
ratni veterani, odmah im pronađu neku
„nepodobštinu“ iz prošlosti i javno stigmatiziraju, pa se oni brže-bolje pospu
pepelom, sakriju u mišju rupu, a prava
Srba koja bi trebali promicati naglo
postanu žrtva njihove lične biografije.
Oni vole biti skriveni u masi, iz zadnjih redova vikati „uaaa“, „naprijed“ ili
„živio“, veličati vođu i diviti se njegovu
liku i djelu, ali samo do one granice
kada vođa postane ranjiv ili manje utjecajan pa ne može servisirati i honorirati njihovu bezuvjetnu lojalnost. Čim se
vođi zaljulja autoritet straha, prvi su koji
ga toljagama zatuku te nađu novog da
mu se klanjaju, a svaki vođa voli takve
5
koji malo misle, još manje propituju, a
bezrezervno slušaju.
PARAZITI
Napokon dolazimo do treće skupine.
Malobrojni ali dobro raspoređeni. To
su ONI NEISKRENI (kodno ime: paraziti) koji zapravo vode politiku Srba u
Hrvatskoj, koji su piromani i vatrogasci, potpale kada se osjećaju ugroženo
unutar srpske zajednice pa onda gase
predstavljajući se hrvatskom društvu
kao mirotvorci i antiradikali koji promoviraju suživot i imaju razumijevanja za
nesnalaženja i lutanja mlade hrvatske
demokracije. Njima je mobitel osnovno
sredstvo komunikacije. Oni su najčešće
intelektualci koji malo čitaju, još manje
pišu te ničim ne pridonose kulturi i identitetu naroda kojem pripadaju ili državi
u kojoj žive. Oni Srbima u Hrvatskoj u
amanet ne ostavljaju ništa osim iznevjerenih obećanja. Stalno spletkare, lažu,
idejno i programski lutaju, smjenjuju,
postavljaju. Od silne brige za samoodržanje na vlasti nemaju vremena za
bavljenje stvarnim problemima Srba u
Hrvatskoj. Oni određuju način, opseg
i ritam provođenja manjinskih prava te
oblikuju matricu manjinske politike u
Hrvatskoj finalizirajući je isključivo kao
klijentelizam i političku trgovinu u cilju
samoodržanja na vlasti koje je moguće
samo onda ako se stanje zamrzava, a
problemi ne rješavaju. Standardizacijom manjinskih i ljudskih prava i njihovom punom provedbom u praksi nestao
bi smisao njihovog postojanja i politike
zasnovane na trgovanju univerzalnim
pravima za osobne interese. Oni koče
pluralizam unutar zajednice, prirodnu
selekciju najkvalitetnijih i najsposobnijih,
stvarni razvoj manjinskih institucija, pa
zbog toga i posežu za gore spomenute
dvije kategorije „sidraša“. Ta simbioza
onih koji su nezainteresirani, onih koji
su podkapacitirani i ovih koji su neiskreni, omogućava prvima laku i dobru zaradu, drugima oprost grijeha i ulaznicu u
društvenu i političku arenu, a zadnjima
održanje na vlasti uz bezbrižno parazitiranje. Međutim, taj dobro razrađen
sistem parazitiranja i održanja na vlasti
košta. Značajno Hrvatsku koja izdašno
plaća ovakvu izopačenu strukturu koja
„štiti“ prava Srba u RH, a najviše srpsku
zajednicu čiji status se ne rješava i čiji
problemi hrane „srpske sidraše“ i omogućuju im lagodni život na tuđi račun.■
inventura torture
Stipi Petrini titula
političara godine
Ovih je dana Stipe učinio ono što mnogi u Hrvatskoj misle, ali se ne usude
reći i učiniti. Nedavno je Petrina primoštensku ulicu koja je nosila ime Franje
Tuđmana preimenovao s obrazloženjem da on nije zaslužio ulicu u Primoštenu, budući je kriv za pljačku Hrvatske i osiromašenje njenog stanovništva
K
Piše:
NINOSLAV
KOPAČ
ada bi se u nas birao političar godine,
svoj glas bez ikakva
razmišljanja dao bi
gradonačelniku Primoštena Stipi
Petrini! Možda to nekome izgleda
čudno da svoj glas dajem čovjeku
za kojeg nitko u Hrvatskoj ne bi
znao da svojim neobičnim istupima ne plijeni medijsku pažnju.
Ponekad su njegovi istupi i infantilni, međutim često puta je debelo
u pravu iako jednom dijelu hrvatskog čaršiluka često diže živac.
Ovih je dana Stipe učinio ono što
mnogi u Hrvatskoj misle, ali se ne
usude reći i učiniti. Nedavno je
Petrina primoštensku ulicu koja je
nosila ime Franje Tuđmana preimenovao s obrazloženjem da on
nije zaslužio ulicu u Primoštenu,
budući je kriv za pljačku Hrvatske i osiromašenje njenog
stanovništva.
Čime nas je taj „velikan“
FT toliko zadužio da mu svako
selo i grad imenuje ulicu ili trg.
Najviše nas je zadužio time da
je na vrijeme umro pa ga nitko u
Hrvatskoj nije trebao hapsiti i slati
u Haag u kojem bi mu se sigurno
sudilo za nekoliko vrsta zločina
protiv čovječnosti. Ljagu na Hrvatsku i Hrvate ionako je bacio,
slijedeći primjer prethodnika mu
osnivača tzv. NDH, za koju nam
je „velikan“ obznanio“ da je bila
vjekovni san hrvatskog naroda.“
Čudi me da nakon takove izjave i svega onoga što nam je
učinio zajedno sa svojom klikom
zvanom HDZ, Pavelić nije dobio
niti jednu ulicu u Hrvatskoj, a ko-
sti mu i dalje trunu na nekom madridskom groblju. Franjo Tuđman
ne da nije zaslužio niti jednu
ulicu ili trg i u najzabitijoj hrvatskoj vukojebini, on nije zaslužio
da se prilikom raznih godišnjica
političari klanjaju njegovom grobu
ne zato što ga štuju, već zato da
bi se dodvorili dijelu primitivnih
ustašoida koji svakim danom sve
više dižu svoj glas i ovoj zemlji
prijete novim građanskim ratom.
Ako se smatra velikim političkim
uspjehom razbijanje Jugoslavije,
onda je to najmanja zasluga FTa, a najveća je zasluga budaletina koje su po ključu sjedile u
Predsjedništvu Jugoslavije i s
narodom eksperimentirali kao
s laboratorijskim miševima. FT
je neoustašama otvorio širom
vrata, tako da i jedan polupismeni pizza majstor ima jednu
od najširih zagrebačkih ulica, a
zaslužan je za pokolj i masakr
nehrvata i pokušaj odcjepljenja
dijela Bosne i Hercegovine. Povjesnik, kako se volio titulirati FT,
Hrvatsku je htio vratiti u srednji
vijek i podijeliti je na „10 stališa“
kako je „velikan“ govorio za
staleže. Htio je stvoriti 200 najbogatijih porodica i djelomično je u
tome uspio. Nema ih 200, nego
80, a iako je svoju obitelj vidio
među najbogatijima, san mu se,
zbog nesposobnosti potomaka,
nije ostvario. Mnogi njegovi sni
su ostali nedosanjani, kao što će
ostati nedosanjani snovi većine
građana Hrvatske, koju je svojom
politikom i klikom zvanom HDZ
opustošio do kraja i narod doveo
6
do prosjačkog štapa.
Najtragičnije od svega je
da njegovi sljedbenici, nesposobni pljačkaši i rušitelji nacionalnog,
hrvatskog, bogatstva, umjesto da
se pokriju po ušima ili da ih netko
konačno zakonom zabrani, i dalje
dijele lekcije i pljuju po trenutnoj
vlasti, kojoj nisu ostavili ni mrvicu nade da zemlju mogu spasiti
i izvući iz krize. Bili su na vlasti
18 od mogućih 23 godine i što su
napravili i do čega su nas doveli.
Ostavili su nam spaljenu zemlju,
prognane ljude, uništenu industriju, vlakove koji iskaču iz pruge,
ne pri brzini od 220 kilometara
na sat, kao u Španjolskoj, već pri
brzini od 40 kilometara, jer brže
i ne mogu. Nije li sramota da je
prije 80 godina parna lokomotiva
vukla vlak od Zagreba do Beograda za manje od 4 sata, danas,
električnima treba oko 8 sati. Nije
li sramota da se prije 40 godina
poslovnim vlakom do Rijeke stizalo za sat i pedeset minuta, a
danas ta avantura traje skoro 4
sata. Nije li sramota da danas
luka Koper ima 4 puta veći promet od nekad najveće jadranske
luke Rijeka? Nije li sramota da je
najveći mediteranski brodar Jugolinija uništena za nešto manje
od godine dana i da ne nabrajam
dalje. Sve to nam je u amanet ostavio FT i njegova klika i još puno
zala, a malo dobra, pa prema
tome Stipi Petrini kapa dolje, a
svim poltronskim političarima koji
FT-u namještaju trobojnice na
grobnim vijencima sramotno UA!
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
Hrvatska kao Amerika
Visoke temperature dovode do
usijanja u mnogim glavama domaćih
političara, na one iz nekad nam bratskih
republika ne treba se ni osvrtati, jer u
mnogima od njih i nema se šta usijati, jer
većini im je u glavama vakuum.
Sabor nam se premorio, pa je na
dvomjesečnom odmoru. Jedino Kerum,
možda radi, valjda da bi nadoknadio ono
vrijeme u kojem je izbivao u Saboru.
Vjerojatno im je mala plaća pa rade po
onoj „ne mogu me toliko malo platiti koliko ja malo mogu raditi“. Međutim nisu
nam sabornici baš tako malo plaćeni.
Nedavno sam imao priliku upoznati
predsjednicu Senata države Hawaii
u SAD i jednog senatora koji su mi se
žalili da je hotel Argentina u Dubrovniku
za njih preskup. Noćenje je 300 EU po
osobi. Iznenadio sam se kada sam čuo
da je bruto godišnja plaća predsjednice
havajskog Senata 55 hiljada dolara bruto. Kada se odbiju svi doprinosi i porezi,
ispada da američka senatorica ima manju plaću od naših sabornika. Pa šta se mi
onda imamo žaliti? Kod nas je Amerika!
Ali ne za svakog.
Rat između Gradeca i Kaptola
U Španjolskoj Pamploni završila
je trka s razjarenim bikovima. Ove godine
bikovi su u prednosti, jer nastradalo je
više ljudi od njih. Kod nas toga nema, ali
mnogi se na crveno nakostriješe više od
razjarenih bikova. Tako na primjer „Crkva u Hrvata“ šišti na svaki potez SDP-a
i naziva ih komunjarama, te pokušava
podmetnuti klipove na svaku odluku i
potez vlade. Zdravstveni odgoj i jednakost spolova, crkvene prelate je dovela
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
do usijanja, iako na žalost sa žaljenjem
ne samo ja, već i cijeli svijet konstatira
da najviše seksualnih anomalija ima upravo među pripadnicima katoličke crkve,
koja se tako ponosno titulira s „Crkva u
Hrvata“. Najtužnije i najružnije od svega
je da katolički biskupi dižu svoj glas protiv onoga što oni najviše upražnjavaju,
a ponašaju se kao Superhik iz stripa o
Alanu Fordu – otimaju sirotinji da bi se
kitili zlatom i draguljima. Da su pretjerali
u svom ponašanju – pretjerali su, pa im je
čak i Papa Franjo poslao signal da malo
uštopaju loptu. Kako je nedavno pisao
Darko Pavičić u Večernjem listu. Odnosi
crkve i službene vlasti u Hrvatskoj su
gori nego ikada, a Vatikanu je u interesu
da Katolička crkva ima dobre odnose s
vlasti. Crkvene vlasti u Rimu smatraju da
je krivnja na Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj
koja bez malo valjanih razloga skače
na svaku izjavu Vlade, i smatraju da bi
kardinal Bozanić trebao prvi zatražiti
prijem kod predsjednika Vlade Zorana
Milanovića i time prekinuti frontovski
rat koji se kao i u srednjem vijeku bije
između dva brda – Gradeca i Kaptola.
Ulica Krvavi most još stoji kao spomen
tog dugogodišnjeg sukoba, ali se nadamo da takve krvi više neće pasti. Iako
hrvatski biskupi ne biraju riječi, a bogme
ni mjeru, jedna od najsramotnijih izjava
nedavno se mogla čuti iz usta sisačkog
biskupa Košića, koji već odavno ne
skriva svoje simpatije prema ustaštvu i
fašizmu. Na dan antifašističke borbe koja
se svake godine svečano obilježava 22.
lipnja u šumi Brezovica kraj Siska u kojoj
je 1941. godine osnovan prvi partizanski
odred. Košić je služeći misu nad jamom
Jazovka u kojoj se ne zna da li ima više
7
kosti ustaša ili partizana rekao: „Danas,
na žalost u mome Sisku slave zločinci,
a mi se ovdje klanjamo žrtvama?!?!“
Za velečasnog biskupa Košića su partizani zločinci, a ustaše žrtve! Da je tako
nešto bilo tko u antifašističkoj Evropi rekao za SS jedinice završio bi u zatvoru,
a u nas uzoriti biskup lane i ostane živ,
a što je najgore i dalje nastavlja u iste
diple. To je strahota i to je najveći problem dijela Crkve u Hrvata, jer se prema
antifašizmu odnosi kao nekom totalitarizmu, a žaluje za najsramnijim dijelom
hrvatskog naroda kojemu su takvi tipovi
nanijeli vjekovnu ljagu.
Medijsko toleriranje
neoustaštva
Kada već spominjem Jazovku i
slične rupetine koje su služile kao odlagalište kostiju u čestim balkanskim
ratovima, neobjašnjivo je da hrvatska
vlast konačno ne istraži i takva mjesta
i kaže napokon tko leži u kojoj jami i tko
je bio najveći krvnik u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, a ne da
se dozvoljava kojekakvim mračnjacima
da slave mise za ustaške zločince, podižu im spomenike i nariču nad njihovim
grobovima. Nije problem samo u vlasti
koja se dosta nonšalantno odnosi prema
pojavama neoustaštva, malte ga tolerira i to opravdava da isticanje fašističkih
simbola i veličanje ustaških zločinaca
nije krivično djelo. Možda nije, ali ako
je to netko zaboravio uvrstiti u krivična
djela, neka ga Sabor stavi u Kazneni zakon i što prije to ispravi, jer neofašizam i
neoustaštvo su opasnost koja može dovesti do ponovnog bratoubilačkog rata.
Na žalost i naše kolege novinari snose
mnogo krivice za takovo stanje, jer želja
za senzacionalizmom zasjenjuje humanost i ljudske vrijednosti. Nedopustivo je
da se na nekim televizijskim stanicama
antifašističkim proslavama daje manji
vremenski termini od onih koje dobivaju njihovi protivnici, neoustaše koje 70
godina nakon ratnog poraza pokušavaju promijeniti povijest. Neoustaštvo i
neofašizam treba žestoko sankcionirati
i zauvijek ga staviti u povijesnu ropotarnicu. Sramotni primjer je i nedavna proslava Dana ustanka u Srbu 27. jula, jedna nacionalna TV dala je veću pažnju
grupici neoustaša, nego onima koji su
proslavljali taj svečani datum, proturajući neku novu povijesnu tezu da je u Srbu
1941. buknuo četnički ustanak. Pa čak
ni pokojni „povjesnik“ FT ne bi progutao
takvu svinjariju, koju neki sada žele proglasiti povijesnom činjenicom.■
manjine & većine
Srpska manjinska
zajednica u Europskoj uniji
Za razliku od manjinske zajednice, čiji utjecaj može bitno narasti,
bude li se njena elita znala postaviti u novim okolnostima, utjecaj
„matične države“ bitno opada. Beograd niti do sada nije bitno
doprinosio poboljšanju položaja srpske manjinske zajednice, a
sada više neće imati nikakvog političkog utjecaja na položaj svojih sunarodnjaka u Hrvatskoj
P
Piše:
DAVOR
GJENERO
ristupanje
Hrvatske Europskoj uniji
vjerojatno će biti ozbiljna prelomnica za
položaj nacionalnih
manjina, kao što su to bili i velika
smjena vlasti 2000. i usvajanje
Ustavnog zakona o pravima
nacionalnih manjina. Kao i kad
je riječ o prvoj velikoj promjeni
odnosa prema nacionalnim
manjinama, koja je započela
uspostavljanjem lijevo-liberalne
administracije, a završila usvajanjem konstitucionalnog okvira
manjinske zaštite, vjerojatno se
niti ovog puta neće brzo vidjeti
promjene i poboljšanja statusa
manjinskih zajednica. Međutim,
izvjesno je da su se pripadnicima manjina sada otvorili novi
načini zaštite temeljnih interesa
i prava.
„INTERVENCIJA“ U BOSNI
U tradicionalnim međunarodnim
političkim odnosima status manjinske zajednice u nekoj državi
obično je ovisio o odnosima te
države s matičnom državom
nacionalne manjine. Razdoblja
dobrih međusobnih odnosa donosila su i bolji položaj manjine, a
napetosti u međusobnim odnosima dodatno su ograničavale
ionako skučena manjinska pra-
va. Manjine su u takvu modelu
često bile samo instrumentom
ekspanzionističke politike, a
„pogoršan“ ili stvarno pogoršan
status manjine mogao je biti i
povodom za „humanitarne intervencije“. Iako nacionalne
manjine obično definiramo kao
državljane neke države, koji se
od pripadnika nacionalne većine
u toj državi razlikuju prema nacionalnim, kulturnim i političkim,
a nekad i vjerskim obilježjima,
u povijesti „matične države“
nisu svoje zajednice u dijaspori
uvijek doživljavale, prije svega,
kao državljane druge države.
U klasičnoj teoriji suvereniteta,
naime, država, kao najviša razina suverene vlasti, može prema
svojim državljanima činiti što joj
drago, a strana država može se
uplitati samo kad su ponašanjem
druge države ugroženi interesi
njenih građana. Različite države,
doduše,
različito
definiraju
državljanstvo. Klasični liberalni
koncept poistovjećuje naciju i
državu. Svi građani Francuske,
tako su politički Francuzi, bez
obzira na svoje etničke korijene,
a francuska država ne priznaje
nacionalne manjine u političkom
smislu. Neke druge države,
pak, granice nacije ne definiraju
granicama države, pa je tako
8
Ulaskom Hrvatske
u EU otvoreni su
novi načini zaštite
temeljnih interesa i
prava nacionalnih
manjina, a u pravnom
i političkom smislu
novi garant bit će insistiranje na načelu vladavine prava i ostvarivanju preuzetih obveza
Hrvatske prema svojim
manjinama
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
P
ripadnici srpske nacionalne zajednice u
Hrvatskoj nemaju prema zakonodavstvu
Srbije automatski pravo na državljanstvo
„matične“ države, kao što su Hrvati iz BiH
i drugih država prema Ustavu i zakonima Hrvatske
imali pravo na hrvatsko, a ostvarivanje svojih prava i
zaštitu statusa srpska zajednica u Hrvatskoj od 2000.
nadalje ni na koji način nije vezivala uz odnose
Beograda i Zagreba
i koncept, što ga je u Hrvatskoj zagovarao Franjo Tuđman, zasnovan na
ideji jedinstvene hrvatske nacije, koju
hrvatska država mora štititi gdje god zajednice, koje su dijelovi te nacije, živjeli.
Iz tog koncepta proizašla je i „intervencija“ u Bosni i Hercegovini, koja je prvostupanjskom presudom na haaškom
tribunalu definirana kao „zajednički
zločinački poduhvat“ i koju je moguće
definirati kao agresiju na susjednu
državu – Bosnu i Hercegovinu.
SANADER I SRBI
Rješavanje pitanja manjinskih zajednica za Hrvatsku je sve vrijeme bilo pitanje napredovanja u europskoj integraciji.
Usvajanje prvoga Ustavnog zakona o
ljudskim pravima i pravima nacionalnih zajednica ili manjina u Republici
Hrvatskoj bio je uvjet za međunarodno
priznanje Hrvatske, a novi model manjinske zaštite, uspostavljen Ustavnim
zakonom o pravima nacionalnih manjina, bio je preduvjetom za potpisivanje
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Nakon dobivanja statusa kandidatkinje
za članstvo u EU, zaštita manjina bila
je jedan od triju preduvjeta za otvaranje pregovora, pored pune suradnje s
haaškim sudom i regionalne suradnje.
Kad je 2004. godine tadašnji šef HDZa Ivo Sanader potpisao formalni ugovor o suradnji s liderom najveće srpske manjinske stranke, ocijenjeno je
da je politička zaštita manjinskih prava
uspostavljena, iako se pokazalo da
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
ta koalicija nije donijela nikakve bitne
promjene u ostvarivanju prava pripadnika manjina. Zakonodavni okvir već je
bio uspostavljen, a „koalicijska“ vlada
nije provodila nikakve posebne politike
koje bi poticale povratak i osiguravale
bolju socijalnu i ekonomsku poziciju
srpske nacionalne zajednice. Postepena poboljšavanja položaja manjine,
vrlo spora i nedostatna, posljedica su
međunarodnih intervencija, pritisaka na
trilateralne i multilateralne pregovore
i osiguravanje preduvjeta za povratak
svih izbjeglih.
DODATNA MANJINSKA ZAŠTITA
Pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji
srpska manjinska zajednica dobiva otvoreni izravni pristup europskim institucijama, ali i europskim strukturnim
fondovima. Zato će njen budući status
u dobroj mjeri ovisiti o njoj samoj i o
njenim vlastitim kapacitetima. Hrvatska
je propuštala provoditi politiku poticanja
zapošljavanja pripadnika manjina, a
zajednica sada na lokalnim razinama
može osmišljavati projekte socijalnog
poduzetništva u kojima će prednost
imati upravo najugroženiji, dakle, pripadnici manjinske zajednice kao ranjive skupine. To je ključni element koji
može utjecati na promjenu socijalnog i
ekonomskog položaja srpske nacionalne manjine. U pravnom i političkom
smislu glavni novi garant bit će insistiranje na načelu vladavine prava i ostvarivanju preuzetih obveza Hrvatske
9
prema svojim manjinama. Manjinska
prava sada više nisu zaštićena samo
pred domaćim vlastima, nego hrvatski
zakonodavni okvir osigurava dodatnu
zaštitu na razini Europske unije, a svako
izbjegavanje hrvatske države da provodi vlastite zakone može rezultirati oštrim
političkim i pravnim kaznenim sankcijama – od izolacije u EU do uskraćivanja
pristupa europskim fondovima. Za razliku od manjinske zajednice, čiji utjecaj
može bitno narasti, bude li se njena elita
znala postaviti u novim okolnostima,
utjecaj „matične države“ bitno opada.
Beograd niti do sada nije bitno doprinosio poboljšanju položaja manjinske
zajednice, a čak niti primjedbe, koje su,
vezano uz status Srba u Hrvatskoj, bile
iz Srbije upućivane Europskoj komisiji,
nisu imale velikog utjecaja na europsku
administraciju. Sada čak niti tog prostora za primjedbe Beograda u Bruxellesu
više neće biti. Naime, temeljno načelo
odnosa među zemljama članicama
Unije načelo je solidarnosti, pa prema njemu ne postoji mogućnost da bi
zajednička europska administracija ili
zemlje članice u europskim institucijama stale na stranu zemlje koja nije
u EU, a protiv zemlje članice. Stoga, u
novim okolnostima, matična država više
neće imati nikakvog političkog utjecaja
na položaj srpske zajednice u Hrvatskoj, niti mogućnosti da svoje interese
i interese te zajednice zastupa pred europskom administracijom ili pojedinim
zemljama članicama EU. ■
granični slučajevi
IZA KULISA: Prodaja JAT-a
arapskom Etihad Airwaysu
Jugo-predznak leti u prošlost,
jugokompleks i jugofobija o(p)staju
Z
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
a one koji su možda
prespavali dio novije
povijesti, pa žive u
nekoj daljoj prošlosti
i umivaju se nostalgijom, nedavno je stigla poslovna
vijest koja otrežnjujuće stavlja i
posljednju točku na baštinu bivše
države (tako obično u medijima
nazivaju Jugoslaviju kad žele ne
izgovoriti to “mrsko ime”, kao da
je riječ o kakvoj ljubavnoj vezi iz
mladosti o kojoj danas ne žele
čuti ni slova!).
Dakle,
tvrtka
“Etihad
Airways” iz Ujedinjenih Arapskih
Emirata, odlučila je ući u vla-
sničku strukturu “JAT Airwaysa”,
preuzimanjem 49 posto dionica
(u Srbiji bi rekli akcija) poznatog
avioprijevoznika. Arapi su, uz ulaganje 100 milijuna dolara (isti je
iznos dužna uložiti i Srbija, koja
zadržava većinskih 51 posto vlasništva) najavili modernizaciju i
popunu flote (samo do kraja godine trebalo bi stići pojačanje u vidu
10 air-buseva), uz uvođenje nekih novih linija, što bi naposljetku
trebalo rezultirati promoviranjem
potpuno rebrandiranog JAT-a,
koji mijenja ime u “Air Serbia”, u
vodeću zrakoplovnu kompaniju u
ovom dijelu Europe.
10
Istina, to će značiti i otkaz
za najmanje 300, a najviše 500
zaposlenika, jer je pomlađivanje
jedan od glavnih ciljeva novog
suvlasnika, ali uz otpremnine, i
najavu zapošljavanja novih 100
radnika u dogledno vrijeme. Na
koncu, nova kompanija bi trebala raspolagati flotom od 10 novih
airbuseva tipa A319 i četiri ATR
72-500. I prije finalnih potpisa
izabrano je 20 pilota koji će se
obučavati za upravljanje airbusovim avionima, dok Boingove
letjelice koje je JAT koristio do
sada neće u staro željezo nego
će završiti u najmu kod tvrtki kao
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
što je “Aeromak” u Makedoniji, ili već
negdje na Bliskom istoku.
Sve je počelo u travnju, potpisivanjem ugovora o suradnji dviju
kompanija kroz zajedničke letove i
prodaju karata, da bi od lipnja krenuli
i svakodnevni letovi između Beograda
i Abu Dhabija... Dežurni higijeničari čistoće nacionalnog duha nisu stigli niti
reagirati - a posao je već dogovoren.
Jer, flota je opasno zastarjela i kapital
je neophodan za opstanak kompanije.
Sve ostalo je politički folklor.
ŽIVI, ŽIVI DUH SLAVENSKI
A barem njega na ovim prostorima nikad nije manjkalo. Pa su tako krenule i rasprave - treba li se odreći imena
koje je nakon promjene u “JAT Airways”
ljeta 2003. ipak zadržalo tradiciju “Jugoslovenskog Aero Transporta”? Pri
tom se navodi i kako su internetske domene airserbia.com i airserbia.rs već
zauzeti, što će predstavljati prvi praktičan problem u promjeni imidža. S druge strane uzvraćaju kako JAT već dugo
nije simbol bilo kakve Jugoslavije.
I dok se u Sloveniji i Hrvatskoj
temeljito “pobrisalo” prefiks “ju”, odnosno “yu”, ili “jugo” iz naziva tvrtki, sportskih klubova i različitih udruženja, što
je i razumljivo s obzirom na hodogram
povijesnih događanja (da ne kažemo
tenkova JNA) u devedesetima, u Srbiji i dalje žive i posluju neke institucije
i poduzeća koja su zadržale, nerijetko
po inerciji, bez nekog političkog motiva, pridjev “jugoslavenski”. Neki i zbog
toga kako bi, ne krije se, zadržali stara tržišta. Tako u Srbiji djeluje više od
dvadeset tvrtki u čijem imenu još živi
“duh slavenski”. Doduše, mnoge su u stečaju, i na taj način dijele sudbinu
države čiji predznak nose u imenu. “Jugokemija”, “Jugoimport”, “Jugovideo”,
“Jugoslovensko rečno brodarstvo”,
“Jugoremedija”, “Jugoprevoz”, “Jugozona”, “Jugodrvo”... samo su neke od
njih.
U Beogradu djeluju i Muzej povijesti Jugoslavije, Jugoslovenska kinoteka, Jugoslovensko dramsko pozorište
(oko čijeg je imena bilo dosta polemika
u tzv. kulturnim krugovima), i to ne zbog
čuvanja neke osobite klice jugoslavenske inicijative, nego zbog tradicije svake pojedine od tih ustanova. Na kraju
krajeva, još postoji i “YU grupa”.
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
Žika Jelić, osnivač poznatog
benda koji i danas praši rock, kazao je
kako nikada nije razmišljao da promeni naziv benda. “Kada je počeo raspad
Jugoslavije, razni ljudi su zvali Dragog i
mene i stalno nas zapitkivali kada ćemo
promijeniti naziv u ‘Srpska grupa’ ili nešto slično. Međutim, do danas nismo
pristali na to, niti ćemo ikad promijeniti
ime. To ime više i ne doživljavamo kao
neku vezu s bivšom državom. Dobro
sam svjestan da je to završena priča i
nisam jugonostalgičar. Naravno, ostaju lijepe uspomene i prijateljstva iz tog
vremena”, kazat će Jelić na tu temu.
Uostalom, vjerojatno malo tko
danas u Srbiji razmišlja o tome da Tanjug znači - Telegrafska agencija nove
Jugoslavije. Emotivna dimenzija takvih
naziva kod mlađih generacija gotovo
da i ne postoji, dok kod starijih očito intrigira samo one koji imaju problem s
vlastitom jugo-prošlošću.
Zgodna je u tom smislu primjedba jednog čitatelja portala Tango Six,
specijaliziranog za avio-teme. Naime,
čitatelj, inače iz Slovenije, priča kako
se razveselio kad je u Budvi vidio da
postojii “slovenska plaža”. “Pohvalim ja
Crnogorca da je fino što su plažu nazvali po... presječe me on i veli da sam
malo preuranio s pohvalom, jer nije slovenačka već slovenska”...
No, vratimo se biznisu. Poseban
je apsurd da u trenutku kad se realizira
promjena vlasničke strukture JAT-a, u
prestižnom “The Economistu” pojavio
tekst u kojem stoji kako bi za “aviokompanije zemalja nastalih iz bivše Jugoslavije koje su u velikim dugovorima
jedini spas mogao biti - integracija”.
“Economist” u analizi dalje navodi da
su ‘Montenegro Airlines’, JAT, ‘Croatia
Airlines’, ‘Adria Airways’ bolesne tvrtke,
a gorivo je skupo, tržište malo, budžeti
nedovoljni...”.
LETIMO ZAJEDNO
Široj javnosti vjerojatno je manje
poznato da je upravo “Etihad Airways”
svojedobno razmišljao o kupnji “Croatia Airlinesa”, i to u paketu s JAT-om,
od čega na koncu nije bilo ništa, budući da hrvatska Vlada zasad ne kani
privatizirati nacionalnu avio-kompaniju,
kojoj nipošto ne cvatu ruže, ali će pokušati pronaći izlaz iz poslovnih problema kroz restrukturiranje. Naravno, ljudi
11
iz biznisa i sami dobro znaju kako je
teško baviti se avio-prijevozništvom u
postojećim uvjetima, uz pobrojane probleme. Čelnici avio-kompanija iz regije
su se nedavno sastali u Miločeru, kako
bi razmijenili iskustva. Iako su naglasili
kako integracija nije bila tema tog sastanka, jasno je da ništa nije isključeno
kako bi se izbjegla subdbina mađarske
aviokompanije “Malev Airlines”, koja je
bankrotirala u veljači ove godine. Imajući sve to na umu, jasno je da međusobna suradnja nikako ne može biti
stvar bilo kakvog politikantstva, nego
se doslovno radi - o pitanju opstanka.
Jer, suradnja podrazumijeva uzajamno
korištenja flota, razmjenu usluga radi
racionalnijeg korištenja tehnike, cateringa i eventualnog zajedničkog nastupanja kroz zajedničko predstavljanje na
inozemnim tržištima.
Direktor crnogorske nacionalne
aviokompanije Zoran Ðurišić upozorava je da je prije raspada Jugoslavije
avio-tržiste imalo 10 milijuna putnika
godišnje, od čega je sedam milijuna
koristilo prijevoz JAT-a ili slovenske
“Adrije”, dok je danas riječ o 11 milijuna ljudi godišnje, no samo četiri milijuna koristi usluge četiri avioprijevoznika
nastala na prostoru bivše Jugoslavije.
Tomu su, dakako, “krive” inozemne
avio-kompanije koje su mrežu jeftinih
letova raširile i po ovdašnjim aerodromima. Usto, “BH Airlines” ima samo jedan funkcionalan album, a makedonski
“MAT-Macedonian Airlines” je ugašen
2010. godine... “Montenegro Airlines”
i “Croatia Airlines” nemaju problema s
popunjenošću tijekom ljeta, ali problem
nastaje s prvim kišnim mjesecima...
“Adriju” je lani sanirala država s 50 milijuna eura, ali to neće dugoročno riješiti
poslovne probleme kao što bi ih riješio
bogati kupac. “Ukoliko to propadne, posljednja šansa je u udruživanju snaga
s ostalim kompanijama u regiji”, kazao
je direktor “Adrije” Klemen Bostjančič,
zabrinut zbog neizvjesnosti budućnosti
kompanije na čijem je čelu.
No, jedno je sigurno: “jugo” prefiks s JAT-om leti u prošlost. Valjda će s
njim u istom pravcu odletjeti i jugokompleksi svih vrsta i naročito jugofobija.
Ako već ne i predrasude općenito... Jer,
nema tako velike flote, iako samo “Etihad” raspolaže sa 77 aviona airbuseva
i Boeinga. Toliki je to, naime, teret.■
papin program
Franjo je u Brazilu utvrdio glavni
pravac ovoga pontifikata
Papini pozivi da bude pravde, da se smanji isključivost, da se ukinu barijere
koji ljude drže u bijedi, da povratimo etiku, milosrđe i solidarnost, nije bilo
adresirano samo na Brazilce i posebice na tamošnje političare protiv kojih
se digla omladina kojoj je papa rekao da mora ostati budna i tražiti pravdu i
mir, pa i na ulicama, kao što je to učinio Isus iz Nazareta. Papa nije zadovoljan Crkvom koju smatra hermetičnom, nepouzdanom, neuvjerljivom i distanciranom od naroda (...) Nažalost, crkvena hijerarhija u Hrvatskoj (i katolička i
pravoslavna), uz poneki izuzetak, jeste samodopadna i odnarođena. Biskupi
bi trebali malo češće navraćati u naše javne kuhinje. No to je druga tema.
Ova, koju sada savršavam, traži usklik nade: nemojte uopće sumnjati da je
pred nama veliki papa, uporan biskup koji ima proročki i inovatorski duh.
Neka ga Bog poživi, za dobro sviju nas, ako smo uopće voljni da shvatimo
tog čovjeka. Bili bismo strašno glupi i sebični da nas to ne zanima
I
Piše:
DRAGO
PILSEL
ako je, kada su letjeli
za Rio de Janeiro, papa
Franjo kazao novinarima
da ne daje intervjue, u
povratnom letu je promijenio mišljenje i odmah nakon
svega pola sata u zraku, iako se
zrakoplov Alitalije dobrano tresao u području jakih turbulencija
iznad Atlantika, Franjo je čak 80
minuta stajao i odgovarao na sva
moguća pitanja 75 kolega iz 14
zemalja koji su ga pratila. Kazao
je, između ostalog, dosad najmilosrdnije riječi nekog poglavara
Katoličke crkve o homoseksualcima. Naglasio je da ih se ne
smije diskriminirati, ali je dodao
da po katekizmu Katoličke crkve
homoseksualna orijentacija nije
grijeh, ali homoseksualni odnosi
jesu. ‘’Ako je netko homoseksualac i traži Boga i dobronamjeran
je, tko sam ja da mu sudim’’, kazao je Franjo i dodao: ‘’Katekizam
to dobro objašnjava. Oni ne smiju
biti marginalizirani zbog svoje orijentacije i moraju biti integrirani
u društvo’’. Franjo je odgovorio i
na pitanje novinara o izvješćima
o “gay lobiju” u Vatikanu. ‘’Mnogo
se toga pisalo o tome. Ja još nisam vidio nikoga u Vatikanu s osobnom iskaznicom na kojoj piše
da je gay’’, našalio se papa.
U širokom rasponu tema
koji je obuhvatio našla su se i ona
vezana uz financijske skandale
problematičnoga Zavoda za religijska djela (IOR), poznat i kao
Vatikanska banka, pa je rekao
da IOR mora biti iskreniji i transparentniji u svome djelovanju.
Kazao je da će poslušati savjete
povjerenstva koje je osnovao s
ciljem ispitivanja stanja u banci i
zatim odlučiti treba li je reformirati ili zatvoriti. Priznao je da se
nije imao namjeru baviti ovom
temom tokom tekuće godine već
2014. ali da su događaji nametnuli drugačiju agendu: ‘’Ponekad
se osjećam kao golman. Gledam
loptu s jedne strane i mislim da
je imam pod kontrolom a onda
netko silovito zapuca s drugoga
kuta i ja se moram baciti na drugu
stranu da mi ne zabiju gol’’. I tom
metaforom bi valjalo započeti ovu
analizu prvog posjeta inozemstvu
12
u pontifikatu, koji je utvrđen u
Brazilu, i koji ovaj novinar i teolog
smatra međašem. Put nije bila
odluka pape Franje jer je ranije
bilo dogovoreno, za Ratzingerova mandata, da se u tom brazilskom velegradu održi 28. Svjetski
dan mladih, baš kao što je papa
na kraju ovoga susreta, pred dva
milijuna mladih na glasovitoj paži
Copacabana, najavio da će iduće
takvo okupljanje biti u Krakowu.
PUTOVANJE U BUDUĆNOST
Tokom boravka u Brazilu
76-godišnji rimski biskup (kako
Franjo želi da ga se naziva, ne
papom) mnogo se puta sastao s
mladima, posjetio je jednu favelu,
molio s pentekostalcima u njihovoj crkvi (opet, mimo protokola),
zagrlio je bivše narkomane i zatvorenike, i tri puta je bio na Copacabani. Zašto smatram da će
ovaj pontifikat promijeniti mnogo
toga? Zato jer je s Benediktom
XVI. završila, uvjeren sam, paradigma drugoga tisućljeća kršćanstva s Crkvom kao monarhistički
strukturiranom
organizacijom.
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
Kada papa Franjo biskupima poručuje
da se ne ponašaju kao prinčevi koji vole
vlast i kada deset puta u tjedan dana ponavlja kako želi ‘’Crkvu na ulicama, uz
siromašne’’, onda to znači da je nastupilo
novo vrijeme i da smo zakoračili u novu
paradigmu koju bih nazvao ‘’Crkvom bazičnih zajednica i opće ekumene’’. Ovo
traži dužu elaboraciju i taj me članak još
čeka drugom prilikom.
Ovo je putovanje za Franju bilo
jako važno i on ga je maksimalno iskoristio, pa i da napuni baterije za ono što
slijedi, a to je restrukturiranje vatikanske
kurije i donošenje novog modela crkvenog upravljanja jer Franjo želi poslušati
ono što su kardinali tražili prije početka
posljednjih konklava: da se vrati vlast biskupima i da Crkva bude manje centralizirana. Ali papa traži da biskupi zakorače
put naroda, da jedu sa siromašnima, da
se ne voze u skupocjenim limuzinama i,
očito, da ne mlate silne pare u špekulantskim poslovima kao što se dogodilo na
mnogim mjestima pa i u gradu u kojem
izlazi ovaj list.
Papini pozivi da bude pravde, da
se smanji isključivost, da se ukinu barijere koji ljude drže u bijedi, da povratimo etiku, milosrđe i solidarnost, nije bilo
adresirano samo na Brazilce i posebice
na tamošnje političare protiv kojih se digla omladina kojoj je papa rekao da mora
ostati budna i tražiti pravdu i mir, pa i na
ulicama, kao što je to učinio Isus iz Nazareta. Papa nije zadovoljan Crkvom koju
smatra hermetičnom, nepouzdanom,
neuvjerljivom i distanciranom od naroda.
Brani laičku državu gdje su svi svjetonazori jednaki. I shvatimo ovo dobro: neki
u njegovim porukama vide sličnost s idejama koju su prije 40-ak godina u Južnoj
Americi širili svećenici, zagovornici takozvane ‘’teologije oslobođenja”, koje je
vatikanska Kongregacija za nauk vjere
svojedobno optužila da zastupaju marksističke ideje i ušutkala. Da, sličnost postoji
ali samo u jednom segmentu. Da bi se
razumio odnos Franje i spomenute teologije treba čitati proroka Amosa koji je bio
okosnica za teološki rad braće Boffa, Gustava Gutiérreza i drugih. Ovaj papa ne
dolazi iz konteksta žestokog ateizma ili
suvremenog sekularizma koji su uvjetovali pontifikate Ivana Pavla II. i Benedikta
XVI., već iz područja sablažnjivih društvenih nepravdi i opakih kršenja ljudskih
prava. Neoliberalizam je pretvorio moj i
papin rodni grad, Buenos Aires, a živio
sam, u Brazilu i među indiosima u ArgenIDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
Papa Franjo želi poslušati ono što su kardinali tražili prije početka posljednjih konklava: da se vrati vlast biskupima i da Crkva bude manje centralizirana,
ali istodobno traži da biskupi zakorače put naroda, da jedu sa siromašnima,
da se ne voze u skupocjenim limuzinama i, očito, da ne mlate silne pare u
špekulantskim poslovima kao što se dogodilo na mnogim mjestima pa i u
gradu u kojem izlazi ovaj list
tini, gdje sam vidio još strašnije prizore,
u mjesto bogatih manjina i osiromašenog
naroda gdje je najvažniji onaj diskurs koji
upozorava na društvenu nejednakost i
zagovara društvenu pravdu. Zato se ne
prestajem čuditi ovdašnjim ljudima, naročito crkvenima koji i dalje tamburaju po
nacionalističkom diskursu i veličaju naciju umjesto da se uhvate u koštac s najvećim teološkim izazovom današnjice: siromaštvom i ekumenizmom. Naime, izvan
siromašnih i izvan općeg bratstva, nema
spasenja.
KRIZA
TEMELJNIH
VRIJEDNOSTI
LJUDSKIH
Što to najviše smeta papu Franju?
Ne samo to da nema nas dovoljno spremnih da damo jesti siromašnima, već što
se ne pitamo zašto ima gladnih. Elaborirat ću i ostale papine preokupacije koje
su izašle na vidjelo tokom puta u Brazil.
Socijalne nejednakosti postaju sve napetije i često izbijaju na teritorijalnoj razini,
dovodeći tako u opasnost povezanost i
koheziju društva. Uz to, muškarci i žene
koji se bave politikom, često se pokazuju
nesposobnima pristupiti dubokim i nužnim reformama i predvidjeti budućnost.
Oni donose, najčešće je tako, kratkoročne odluke, i to vrlo često za vrijeme
priprema i provođenje izbora. No, bez ob13
zira na krizu i zbog toga što se moramo
ozbiljno pozabaviti teškim poslom rehabilitacije politike, trebamo postaviti svoje
prioritete, uočiti posebne probleme te
pronaći načine njihova rješavanja, a usto
i da ostvarimo svoje legitimne interese u
konkretnom kontekstu.
Mnoge gospodarstvene i razvojne
nejednakosti, kao i one između bogatih i
siromašnijih, te osobito krajnje siromašnih dijelova i krajeva svijeta, ostaju neriješen problem našeg vremena i neodržanih obećanja bogatih siromašnima, tako
da danas tvore njegovu tragičnu i neprihvatljivu podijeljenost. Njoj valja pridodati
i kulturnu zaostalost, neprosvijećenost i
nepismenost te nedovoljnu ili gotovo nikakvu zdravstvenu i ekološku skrb. U temelju sadašnjih socijalnih, gospodarstvenih i financijskih nevolja koje potresaju
svijet stoji, pak, dubinska duhovna kriza,
kriza samoga čovjeka i njegovih temeljnih vrednota. To ozbiljno krizno stanje
traži okupljanje svih demokratskih i brigom za čovjeka zauzetih snaga, kojima
su vrhovna vrednota ljudska osoba, njezina dobrobit i dostojanstvo, kao i human
život, dostojan čovjeka.
Stavljanje pojedinačnih interesa
- bili to interesi pojedinih političkih stranaka ili drugih interesnih skupina – iznad
javnog interesa i zajedničkog dobra; ne-
papin program
poštovanje i nedovoljno zalaganje za izgradnju pravne države, kao i ignoriranje
demokratskog duha u institucijama od
javnog interesa – od najviših do najnižih;
velike socijalne nepravde i gospodarske
nejednakosti među ljudima i pojedinim
društvenim slojevima koje nisu plod poštenoga rada; toleriranje različitih oblika
korupcije i podmitljivosti, od sukoba interesa do iznuđivanja i iskorištavanja javnih služba ili položaja za privatne svrhe
i interese te čak i zakonima reguliranih
društveno i moralno neprihvatljivih povlastica. Naš problem je, zaključuje Franjo,
i mirenje s visokom nezaposlenošću i
bezperspektivnošću mladih. A mladi su
ga prigrlili jer su prepoznali autoritet s pokrićem, vjerodostojnog lidera.
SAMODOPADNOST I
ODNAROĐENOST CRKVE
Isusov poziv: ‘’Pođite učinite učenicima sve narode” bio je u središtu završne homilije pape Franje na misi na Copacabani gdje je konstatirao da je ‘’bilo
lijepo sudjelovati na Svjetskom danu
mladih, živjeti vjeru zajedno s mladima
iz svih krajeva svijeta, ali sada”. Papa je
mladima poručio: ‘’ti moraš ići i prenositi
to iskustvo drugima. Iskustvo ovog susreta ne smije ostati zatvoreno u vaš život i
u malu skupinu župe, pokreta, vaše zajednice. Bilo bi to kao da se oduzme kisik
plamenu koji gori. Vjera je plamen koji
postaje sve jači što se više dijeli, prenosi,
da svi mogu upoznati, ljubiti i ispovijedati
Isusa Krista koji je Gospodin života i povijesti“.
Papa smatra da dijeliti iskustvo
vjere, svjedočiti vjeru, naviještati evan-
ZAŠTO IMA GLADNIH???
Papa Franjo dolazi iz područja sablažnjivih društvenih nepravdi i opakih
kršenja ljudskih prava, pa otud njegov izraženi senzibilizam za društvenu
nejednakost i pravdu. Zato se ne prestajem čuditi ovdašnjim ljudima,
naročito crkvenima koji i dalje tamburaju po nacionalističkom diskursu i
veličaju naciju umjesto da se uhvate u koštac s najvećim teološkim izazovom današnjice: siromaštvom i ekumenizmom
đelje je poslanje koje Gospodin povjerava čitavoj Crkvi, i posebno mladima;
ta zapovijed, međutim, nije plod želje za
vladanjem ili moći, već snage ljubavi, činjenice da je Isus prvi došao među nas
i dao nam ne nešto od sebe, već samoga sebe, dao je svoj život da nas spasi
i pokaže nam Božju ljubav i milosrđe.
Isus se prema nama ne odnosi kao prema robovima, već kao prema slobodnim
ljudima, prijateljima, braćom; ne samo da
nas šalje, već nas prati, uvijek je uz nas u
tom poslanju ljubavi. ‘’Ne bojte se’’, istaknuo je papa, ‘’poći i nositi Krista u sve
sredine, sve do egzistencijalnih periferija,
Nisam pretjerani optimist s ovom generacijom hrvatskih biskupa koja će na
prvi glas da se neka banka trese požuriti u tišini izvući vlastite pare bez da ih
previše zanima kako živi narod
14
i onima koji se čine najudaljenijima, najravnodušnijima. Gospodin traži sve, želi
da svi osjete toplinu njegova milosrđa i
njegove ljubavi’’.
Nisam siguran da hrvatski episkopat shvaća i cijeni ovoga papu. U Brazilu
je kazao da ni jedan napor za pomirbu
neće biti dugotrajan, neće biti sklada ni
sreće u društvu koje zanemaruje, marginalizira i ostavlja na periferiji dio samoga
sebe. Takvo društvo samo sebe osiromašuje, štoviše, gubi nešto bitno za samo
sebe. ‘’Ne dopustimo da u naše srce uđe
kultura odbacivanja, jer mi smo braća! Nikoga se ne smije odbaciti! Imajmo uvijek
na umu da se doista obogaćujemo samo
ako smo kadri dijeliti, sve to što se dijeli umnaža se’’. Ja jesam čovjek nade ali
nisam pretjerani optimist s ovom generacijom biskupa koja će na prvi glas da se
neka banka trese požuriti u tišini izvući
vlastite pare bez da ih previše zanima
kako živi narod. Da, nažalost, crkvena
hijerarhija u Hrvatskoj, uz poneki izuzetak, jeste samodopadna i odnarođena.
Biskupi bi trebali malo češće navraćati u
naše javne kuhinje. No to je druga tema.
Ova, koju sada savršavam, traži usklik
nade: nemojte uopće sumnjati da je pred
nama veliki papa, uporan biskup koji ima
proročki i inovatorski duh. Neka ga Bog
poživi, za dobro sviju nas, ako smo uopće voljni da shvatimo tog čovjeka. Bili bismo strašno glupi i sebični da nas to ne
zanima.■
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
tekovine demokracije
MJESTA ANTIFAŠISTIČKOG
SJEĆANJA
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
Komemoriranje Sutjeske, Neretve i drugih važnih zbivanja iz Drugoga
svjetskog rata znatno se promijenilo: više nije masovno, ideologizirano i
politički konstruirano. U posljednje vrijeme manifestiranja toga sjećanja
je znatno manje nego u ranijim razdobljima, što je jedan od pokazatelja krize duha u našoj zemlji ugroženoj posljedicama posljednjega rata,
ekonomskim teškoćama, nesposobnošću i kvarnošću različitih političara,
te drugim društvenim poremećajima. Međutim, sada je manifestiranje
toga sjećanja, među onima koji ga zaista štuju, iskrenije i autentičnije;
vrijednosti slobode, socijalne pravdi, časti, humanosti i sličnih koje je partizanska borba ostavila kao svojevrstan zavjet sljedećim naraštajima tako
se čuvaju i promiču u čistom obliku, bez podilaženja ikojem političkom
ili masovnom ukusu. Pa i s manje neprimjerenoga i nadasve štetnoga
izbjegavanja da se priznaju ratni zločini koje su na kraju rata počinili neki
ekstremisti s partizanske strane
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
15
►►►
tekovine demokracije
P
rijedlog aktivista Documente
da im se početkom srpnja
pridružim u studijskom putovanju na mjesta sjećanja
iz Drugoga svjetskog rata
zdušno sam prihvatio. Ponajviše zato što
je to putovanje, uz druga važna mjesta
odnosno spomenike (Split, Košute kraj
Sinja, Mostar), trebalo uključiti i posjetu
Tjentištu i Sutjesci. Nekoliko prijatelja i
ja smo se ionako dogovarali da ovoga
ranog ljeta pohodimo poprište najteže
bitke Narodno oslobodilačke borbe koja
se zbila svibnju i lipnju 1943. godine,
kako bismo obilježili njenu sedamdesetu obljetnicu. Ova „okrugla“ proslava,
poput one bitke na Neretvi koja se zbila
dva mjeseca prije Sutjeske, bitno se razlikuje od prethodnih: rijetki još uvijek
živi sudionici zbog vrlo podmakle dobi
(najmlađi vjerojatno ima oko 85 godina)
više i ne mogu dolaziti na Tjentište i druge povijesno važne toponime, pa odsad
to trebaju činiti samo oni koji su saznanja o događajima iz Drugoga svjetskoga
rata dobili posredno.
Kao izdanci partizanskih obitelji,
antifašisti pa i Dalmatinci (u toj je bici
život izgubilo čak 2.769 antifašista iz
našega zavičaja: 41 posto od ukupnoga broja poginulih partizana, najviše iz
tadašnje šibenske, splitske, kninske i
trogirske općine) osjećali smo poriv da
„na licu mjesta“ damo počast mrtvim junacima. Ionako se kao privatne i javne
osobe nastojimo suprostavljati različitim
ideološkim zlouporabama vezanima za
zbivanja iz četrdesetih godina prošloga
stoljeća i povijesnom zaboravu kao zapravo najtežem obliku takve zlouporabe. Naposljetku smo na lokaciju bitke na
Sutjesci, zajedno s ostalim sudionicima
studijskoga putovanja Documente, pristigli mladi splitski povjesničar Dragan
Markovina i ja, dok nam se drugi prijatelji
zbog bolesti, obiteljskih i drugih obaveza
nisu mogli pridružiti.
Na Tjentište nisam došao prvi
puta: prije gotovo četrdeset godina sam
kao učenik osmoga razreda osnovne
škole „Bratstvo i jedinstvo“ (sada se
zove „Bol“, po splitskoj četvrti) u sklopu
eskurzije posjetio i poprište bitke. Otada je prošlo mnogo vremena, ali se još
živo sjećam - doista zanimljivo i važno
teško se zaboravlja - mnoštva ljudi koji
su te 1974. godine obilazili fascinantan
spomenik autora kipara Miodraga Živkovića i druge dijelove spomen kompleksa.
Najjasnije mi je ostala u memoriji tadašnja posjete Spomen kući, objektu (autor
arhitekt Ranko Radović) fascinantnom
kako u arhitektonskom pogledu (pod
zaštitom je UNESCO-a), tako i u simboličko-kulturnom smislu (na visokim zidovima imena i prezimena 7.000 poginulih
kraj potresnih freski Krste Hegedušića,
uz navrh zida istaknuto upozorenje pjesnika Branka Miljkovića: „Da li će sloboda/ umeti da peva/ kao što su sužnji/pevali na njoj“). Na žalost, Spomen kuću i
ostale objekte su početkom devedesetih
devastirali pripadnici dviju vojski koje su
sudjelovale u posljednjem ratu. Unatoč
nekim restauratorskim zahvatima koji
su napravljeni u posljednjih godinu-dvi-
Ono istinski važno i snažno
iz prošlosti, koje je kao takvo
„zapisano“ u povijest, nikako se
ne može izbrisati iz kolektivne
memorije. Zaborava će i ubuduće biti, možda zbog protoka
vremena i više nego dosad, ali
spomen na junačke antifašiste
ostaje i ostat će u mnogima od
nas...
je (park Sutjeska se nalazi na području Republike Srpske) Spomen kuća je
i sada u lošem stanju: prilaz je neuređen i prljav, neke freske su devastirane
grafitima i na druge načine, a najgore je
što objekt nije stalno otvoren. I interes
za posjetu je znatno slabiji nego prije
nekoliko desetljeća: ljubazni vodič Željko Živanović, zaposlenik Nacionalnoga
parka Sutjeska, nam je iznio podatak
da je 1984. godine, kad se obilježavala
40-godišnjica bitke, samo jednoga dana
(4. srpnja) prodano čak 27.000 ulaznica
za Spomen-kuću, te nastavio: „Zamislite, sto tisuća ljudi sa svih strana je došlo
na Sutjesku toga dana. Tih je nekoliko
dana promet Nacionalnoga parka bio
milion maraka. Nevjerovatno s obzirom
na situaciju u posljednje vreme!“ Točno
trideset godina nakon rečene prosla16
ve Živanović je objekt otvorio samo za
našu studijsku grupu. Oko spomenika
smo ipak uočili i neke druge poštovatelje
Narodno oslobodilačke borbe s prostora
bivše Jugoslavije, pa i pojedine turiste iz
inozemstva koji su na Sutjesku pristigli
zbog planinarenja, ali pokazuju interes i
za povijest. HEROJI SA SUTJESKE
Dragan i ja smo se nakon posjete
Tjentištu i grobu Save Kovačevića odvojili od skupine i automobilom krenuli na
dugu (sat i po) vožnju makadamom uzbrdo do Donjih Bara kako bismo posjetili
lokacije gdje se protiv jakih njemačkih
snaga borila Druga dalmatinska udarna brigada. Tu je mučnu borbu, kojoj je
strateški cilj bio osiguranje proboja Glavne operativne grupe na Tjentištu, slavna
dalmatinska jedinica počela s oko 600
pripadnika spremnih za bitku, da bi se
nakon njenoga uspješnoga okončanja
ostala samo trećina. Dakle, glasovita
poruka „Dve trećine bataljona je izginulo, ali na nas i dalje računajte kao da
smo u punom sastavu“, koju su 8. lipnja
napisali i vrhovnom komandantu Titu
poslali komesar Đuro Bošković i Branko
Mirković, zamjenik komesara (faktično
zapovjednik, s obzirom da komandant
Dušan Filipović zbog ranjavanja tada
nije ni bio na Gornjim Barama) Drugoga
bataljona, zapravo se odnosi na brigadu
u cijelosti. Ogromne gubitke pretrpjele
su na Vučevu, Mratinju, Ljubinom Grobu
i sličnim naročito ugroženim lokacijama
i neke druge jedinice Titove vojske, ali
Dragan i ja nažalost nismo imali vremena da posjetimo i ta mjesta.
Na pustim Barama (naposljetku
smo ipak sreli neke planinare iz Krakova: jedan od njih i ja smo se suglasili
kako za Dalmatince to mjesto znači otprilike ono što Poljacima znači talijanski
Monte Cassino, slavno mjesto kojega
sam posjetio prije nekoliko godina) prijatelj i ja smo uglavnom šutjeli, obuzeti
emocijama i zadivljeni ljepotom toga
prostora na kojemu se pod vrhovima
planina rasprostiru veliki travnjaci, brežuljci i dva ubava jezera. Povijest i priroda susreću se na tom strašnom i divnom mjestu kao elementarne sile koje
naizgled nemaju veze jedna s drugom,
ali ih je moguće motriti kao cjelinu sastavljenju od oprečnih dijelova koji se
začudno nadopunjavaju. Naime, divljina
prirode je prije sedamdeset godina odIDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
govarala težini borbi koje su se vodile
na tom prostoru, a njena neosjetnost za
ljudske patnje i gubitke nekako se slaže
s razmjerno raširenom ignorancijom, pa
i sve prisutnijim zaboravom u hrvatskom
i okolnim društvima za bitku na Sutjesci
i partizansko vojevanje.
Na tom sam se mjestu nastojao sjetiti imena i prezimena bar nekih
partizana poginulih na Donjim i Gornjim
Barama, Srba i Hrvata, Primoraca, Bodula i Dinaraca, žena i muškaraca, golobradih i starijih, o kojima sam čitao
u knjigama i ostalim povijesnim dokumentima ili su mi o njima ranije pričali
pojedini preživjeli sa Sutjeske dok su još
bili živi. Ovdje navodim samo neke od
poginulih: jedanaestogodišnja Asja i njena majka Rajka (Tina) Petričić-Dukina s
Maloga Iža (na Sutjesci je poginulo čak
65 Maloižana, najviše iz obitelji Marelić),
sedamnaestogodišnja Ružica Traživuk,
šesnaestogodišnji Jozo Kovačić, Mila
Pjanović, Jandre Alfirević, Šime Babun,
Ivan Pleše, Pile Popović, narodni heroj
Boško Žunić... Jako je važno, mislim, da
se imena i prezimena tih i drugih heroja
sa Sutjeske te drugih značenjima ispunjenih mjesta iz NOB-a istaknu i drugdje
osim na betonskom zidu uglavnom zatvorene Spomen kuće na Tjentištu. Posebno zato što su se mnoga (procjenjuje
se oko tri tisuće) obilježja antifašistima
i njihovoj borbi devedesetih godina kod
nas porušila i oštetila. Neposredno po
povratku sa Sutjeske pročitao sam u
Slobodnoj Dalmaciji vijest koja me je
uznemirila: još je jednom (prošle godine
je obnovljena) oštećena spomen ploča
Prvom splitskom odredu u najvećem
gradu Dalmacije.
SPOMEN ANTIFAŠIZMU
Pri povratku s Bara Dragan i ja
smo najviše razgovarali o zlohudoj sudbini Ivana Gorana Kovačića i osobito o
njegovoj pjesmi „Moj grob“. U tom pjesničkom remek-djelu Kovačić zapravo
prorokuje svoju smrt (neposredno nakon bitke na Sutjesci, 13. srpnja u okolici Foče, umorio ga je četnički kapetan
Boro Blagojević) i opisuje nepoznato
mjesto „u planini mrkoj“ na kojemu će
naposljetku počivati, da bi završio sljedećim potresnim stihovima: „Nitko da ne
dođe do prijatelj drag/I kada se vrati, nek
poravna trag“. Ta je pjesma proročanska
i po viziji odnosa prema Petoj ofanzivi i
cijeloj partizanskoj borbi u budućnosti:
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
mjesta sjećanja u posljednjem razdoblju
pohode samo dragi prijatelji, drugovi i
uopće ljudi koji (da parafraziram jednu
pjesmu Ibrice Jusića) mare što drugi ne
mare. Na Sutjesku, Neretvu i slična mjesta dolaze ne samo oni kojima je netko
bližnji poginuo u tim bitkama ili iz njih
„izvukao živu glavu“ (jedan od posljednjih je i Draganov djeda) nego i drugi koji
imaju antifašističku obiteljsku tradiciju
(moj se djeda početkom 1943. nažalost
- možda bi tako preživio rat - nije uspio
probiti s Biokova u Hercegovinu i pridružiti se glavnini Titove vojske), pa i neki
koji nemaju takve veze s partizanskom
borbom.
Oko tri hiljade spomenika
antifašistima i njihovoj borbi
u Hrvatskoj su uništena tokom
devedesetih godina prošlog
stoljeća, a mnoga antifašistička
obilježja su zauvijek sklonjena s ulica, trgova ili parkova.
Devastacija antifašizma i
antifašističkih vrijednosti
u Hrvatskoj ne prestaje, pa
je tako nedavno ponovno
oštećena spomen ploča Prvom
splitskom partizanskom odredu
u najvećem gradu Dalmacije,
obnovljena prošle godine...
Bilo bi bolje da se u važnim proslavama vezanima za Drugi svjetski rat
pojavljuju vodeći političari: naši vlastodršci ni ove, „okrugle“ godine nisu došli
na obilježavanja Neretve i Sutjeske, iako
je u tim bojevima sudjelovalo i život izgubilo mnogo partizana iz Hrvatske, u
posljednjoj više nego i iz jedne druge
republike bivše Jugoslavije. Za društveno korisnu socijalizaciju mladih i drugih
građana Lijepe naše mnogo bi značilo
i da su hrvatski mediji i novinari valjano obilježili te godišnjice (pojedini su to
17
ipak učinili: Damir Pilić je u „Slobodnoj
Dalmaciji“ sredinom lipnja objavio izvrstan tekst „Slava časnim partizanima sa
Sutjeske“). Međutim, može se bez svega toga, zapravo nije nužna prisutnost
političara, novinara i ostalih „važnih“ i
„utjecajnih“ na tim slavnim mjestima.
Ono istinski važno i snažno iz prošlosti,
koje je kao takvo „zapisano“ u povijest,
nikako se ne može izbrisati iz kolektivne memorije. Zaborava će i ubuduće
biti, možda zbog protoka vremena i više
nego dosad, ali spomen na junačke
antifašiste ostaje i ostat će u mnogima
od nas. Održanju toga spomena potporu kontinuirano daju pojedini političari,
osobito bivši i sadašnji predsjednik Republike. Izjavu Ive Josipovića „Ima onih
snaga koje bi promijenile sadržaje naše
demokracije, sadržaja našeg Ustava,
sadržaje naše politike. Takvima ćemo
znati reći ne, a onima koji misle da Hrvatska od antifašističke Hrvatske može
postati nešto drugo ljuto se varaju“, koju
je dao na ovogodišnjoj proslavi Dana
antifašističke borbe u šumi Brezovica,
treba ocijeniti objektivnom s obzirom da
su žitelji Hrvatske su u Drugom svjetskom ratu, koji je imao snažna obilježja
građanskoga rata, uočljivo više bili na
strani antifašista nego fašista. Takve
izjave nužno je svesrdno podržati i suprotstaviti se ekstremnim desničarima
koji ih izvrgavaju kritici, pa makar poput
Vlade Košića nosili biskupske halje.
Najvažnija su sjećanja današnjih
običnih ljudi na zapravo obične ljude koji
su se prije sedamdeset godina na Sutjesci i drugim slavnim mjestima junački
suprotstavili avionima, topovima, minobacačima i ostalim sredstvima uništenja
kojima su napretek raspolagali Nijemci
i kvislinzi, kao i tifusu, ranama, gladi i
drugim užasima. Većina partizana je sudjelovala u oružanoj borbi zbog agresije
kojoj je njihova domovina bila izložena
i nehumane ideologije fašizma koja je
prijetila da podijeli ljude i narode, te uništi humanost. Na sreću, antifašističke i
demokratske vrijednosti u Hrvatskoj kao
dijelu Europske Unije koja je utemeljena
baš na tim vrijednostima, unatoč svih otpora i gluposti, u ovo naše doba možemo čuvati snagom svoga uvjerenja, bez
posezanja za oružjem: „Heroji, ne tribaju
nam puške ni pištolji/ Samo čisto srce i
ničeg se ne boj“, kako u svojoj pjesmi
„Heroyix“ poručuju mladi antifašisti iz
TBF-a.■
zona zabranjenih letova
Otimačina na kojoj bi netko
mogao doktorirati
Država je Srbima u Ravnim Kotarima 1961. godine uzela 500 hektara zemlje i
dala je Poljoprivrednom kombinatu Zadar, a njezinim vlasnicima poklonila je
nacionaliziranu zemlju porodice poznatog pisca Vladana Desnice. Kad je ta
zemlja 2006. godine vraćena Desnicama njezini dotadašnji korisnici nisu ostali samo bez nje već i bez svoje davno oduzete zemlje. Država ju je za samo
0.70 kuna po kvadratno metru prodala isključivo Hrvatima
D
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
avne 1961. godine
Poljoprivredni kombinat Zadar formiran
je na taj način što
je 500 hektara privatne zemlje na području Ravnih
Kotara oduzeto njezinim vlasnicima i predano na upravljanje tom
kombinatu. Onima koji su ostali
bez te zemlje u gotovo jednakim
površinama ustupljenu su parcele
porodice poznatog pisca Vladana
Desnice koje je država prije toga
nacionalizirala. Teško da je tada
bilo tko od seljaka, kojima je ova
premetaljka sa plodnim oranicama protumačena kao opće dobro, slutio da će bilo tko ono što
mu je narodna revolucija oduzela
dobiti natrag, pa ni Desnice. Takva pitanja u to vrijeme nitko nije
postavljao jer je bio takav sistem.
Inače, 95 posto tih zemljišnih
površna pripadalo je tamošnjem
srpskom stanovništvu.
Kad’ li Desnice u samostalnoj Hrvatskoj dobiše svoje
natrag, a oni koji su 45 godina
prije toga obrađivali njihove njive
ostadoše i bez tuđeg i bez svoga. Jer njihovu bivšu zemlju nad
kojom je PK Zadar cijelo to vrijeme imao upravljačka prava država je upisala na sebe. Tko se od
Srba vratio iz izbjeglištva, a u taj
dio Hrvatske ih se vratilo najmanje, dobio je obavijest da parcele
koje su mu nekada bile oduzete
upiše u gruntovnicu, a tko je tog
momenta bio u izbjeglištvu „država mu nije znala adresu pa ga o
tome nije ni mogla obavijestiti“,
kako je glasio službeni odgovor
na pitanje - kako to da je samo
jedna porodica imala mogućnost
legalizirati svoje zemljišne površine?
Kad je hrvatska država
finalizirala svoj plan oduzimanja
Srbima zemlje na području Banije i Korduna, koju im je zbog
vojnih
zasluga svojevremeno
poklonio austrougarski car Franjo
Josip, a to se dogodilo u posljednje dvije godine, srpske izbjeglice
su o tome obaviještene na dva
načina – onima koji su se vratili
kući poslala je na njihovu adresu
rješenje o prebacivanju njegovih
parcela u državno vlasništvo, a
one koji su u izbjeglištvu, kako bi
se navodno također mogli žaliti,
obavijestila je o tome zalijepivši
takvo rješenje na table općinskih
zgrada u kojima se nalaze i po-
18
daci o mjestu i datumu njihovog
rođenja. To bi valjda trebao biti
napredak u tehnologiji komunikacije i dobroj namjeri hrvatske
države po ovom pitanju. Valjda
se računalo sa time kako će se
tim ljudima, razasutim po cijelom
svijetu, dok sanjaju rodni kraj
ukazati i završna rečenica takvih
dokumenata: „Na rješenje možete uložiti žalbu nadležnom organu
u roku od 15 dana…“.
ETNIČKI MOTIVIRANA
OTIMAČINA
Pogledajmo što se dalje
događalo sa zemljom u Ravnim
Kotarima. Bilo je dosta vike zbog
zapuštenih oranica pa je država
najprije raspisala natječaj za njihov zakup: Te kako će Hrvatska
u EU a nije u stanju obraditi niti
najvrednije poljoprivredne površine…? Te kako ljude drukči-
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
je zaposliti…? Te kako smanjiti uvoz a
povećati izvozi hrane…?, formulacije
su političkog i medijskog odraza na ovu
agrarnu mjeru. Raspisan je natječaj i
dogodilo se nešto nad čime bi se čitavi
svijet zgrozio da je, recimo, riječ o Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj… Niti jedan
od bivših vlasnika te zemlje nije prošao
na natječaju. Ne samo da izvornim vlasnicima njihova zemlja nije vraćena već
je oni nisu mogli ni uzeti u zakup, a potom
ni kupiti pošto su njezini zakupci veoma
brzo dobili takvo pravo. I to za samo 0,70
kuna po kvadratnom metru. Zemlja im je
praktički poklonjena. Otimačina je to na
kojoj bi netko mogao doktorirati.
Pošto su njive u zakup dobili Hrvati, pretežno oni zbjegli iz Bosne, pa je
logično zaključiti da je izmakla njihovim
pravim vlasnicima isključivo zbog njihove
srpske nacionalnosti. Dogodilo se, zapravo, ono što je zapisano kao argument
u korist haške tužiteljske formulacije o
udruženom zločinačkom poduhvatu, na
suđenju Gotovini i Markaču: nakon što je
srpsko stanovništvo protjerano njegova
imovina je podijeljena bosanskim Hrvatima kako bi se tamo trajno naselili i popuniti demografski opustošeni prostor.
Već duže vremena nikome u Ravnim Kotarima ne pada na pamet do dođe
pred srpsku kuću i na nju baca kamenje,
dere se i psuje njezine stanare. Ta faza u
neuspješnom provođenju politike povratka srpskog stanovništva iz izbjeglištva
već nekoliko godina je iza nas. E, sada
slijedi druga faza – oteti onima koji se
nisu vratili zemlju. Bez mnogo buke, daleko od očiju javnosti. Dakako, i uz očekivani pasivan odnos srpskih institucija
prema toj otimačini čiji čelni ljudi o takvim
stvarima već toliko šute da se veoma teško oteti utisku kako su u ovom slučaju
slijepi i gluhi kod zdravih očiju i ušiju jer
vjerojatno od toga imaju nekakvu korist.
Profesionalni političari su već 20
godina. Imaju izuzetno visoke plaće i honorare. Kupuju luksuzne stanove. Kupuju
i grade kuće. Zapošljavaju u srpskim institucijama članove svoje najbliže familije. Do guše su korumpirani… A država im
to oprašta. Kako to? Pa vjerojatno zato
što šute upravo u situacijama kad njihovi
sunarodnjaci egzistencijalno propadaju. Jer Sanaderu se sudi. I mnogi drugi
među poznatim Hrvatima u posljednje
dvije godine su uhapšeni. Neki i osuđeni. Tamo gdje je korupcija padaju i ostavke… Ali njima sličnima na srpskoj strani
se izgleda ništa lošega ne može dogoditi.
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
Ovako se beru masline srpskih izbjeglica u Jagodnji Gornjoj
Već duže vremena nikome u Ravnim Kotarima ne pada na pamet do dođe
pred srpsku kuću i na nju baca kamenje, dere se i psuje njezine stanare. Ta
faza u neuspješnom provođenju politike povratka srpskog stanovništva iz
izbjeglištva već nekoliko godina je iza nas. E, sada slijedi druga faza – oteti
onima koji se nisu vratili zemlju. Bez mnogo buke i daleko od očiju javnosti.
Dakako, i uz očekivani pasivan odnos srpskih institucija prema toj otimačini
čiji čelni ljudi o takvim stvarima uporno šute...
ZBOG LUKA NA STO MUKA
Ponovo se pokreće proizvodnja češnjaka, takozvanog Brgudski luk, koji je
prije rata bio glavni izvozni proizvod s tog područja. Luk se najviše izvozio u
zemlje zapadne Evrope. Pogotovo u Njemačku. Postojala je velika zainteresiranost pojedinih tajkuna da uzmu zemljište na koncesiju. Vlasnici te zemlje
su inače u 90 posto slučajeva Srbi. Bilo kao porodice ili je riječ o većim obiteljskim imanjima. Kako su povratnici počeli razvijati ideju o pokretanju proizvodnje luka javili su se i veliki problemi jer u tome nemaju ničiju pomoć.
Niti imaju novac za razvoj te proizvodnje niti odgovarajuću mehanizaciju.
Više takvih proizvođača ima samo jednu frezu. Trebalo bi svakako pomoći
ovim ljudima kako bi taj luk zaštitili i kao svoj brend koji bi važio samo za
pojas sela: Brgud, Bjelina i Dobropoljci.
19
zona zabranjenih letova
HONORIRANA SRPSKA ŠUTNJA
Bude li doskora bilo tko među srpskim političarima odgovarao zbog toga
što nije dokazao je li namjenski potrošio
velike novce koje je ustanova, što s njom
rukovodi, dobila od države, a takva praksa traje već najmanje 15 godina; ako bilo
tko od njih bude kažnjen zato što je zbog
vlastite neodgovornosti i gramzljivosti
upropastio donacije namijenjene najranjivijim kategorijama srpskog stanovništva
u Hrvatskoj; bude li snosio odgovornost
zbog toga što je donacije namijenjene
srpskoj sirotinji usmjerio u korist vlastite
stranke; dogodi li se da netko odgovara zbog što je donaciju usmjerio prema
vlastitoj stranci ne vodeći računa čak ni
o tome što je za nju hrvatska država digla
kredit u inozemstvu i što taj kredit otplaćuju hrvatski porezni obveznici; ako netko
od njih bude imao posljedice zbog toga
što je uzeo novac od države za štampanje knjiga koje ne samo da nikada nisu
štampane već neke niti napisane; poništi
li Ustavni sud član Zakona o područjima
od posebne državne skrbi koji kaže da
će svim Srbima bivšim nosiocima stanarskog prava biti oduzeta kuća ili stan ako u
njih ne usele za šest mjeseci ili ako iz njih
toliko vremena budu odsutni a Hrvatima
iz Bosne su stanovi i kuće poklonjeni (za
taj Zakon su glasali i predstavnici Srba u
Saboru); dobije li netko „po ušima“ zbog
toga što je u ustanovi kojom rukovodi zaposlio vlastitu ženu … E, onda ću u odre-
Jadranka Vukša Kovačević iz Kakme, medicinska sestra, majka troje djece, predsjednica SDSS-a u općini Polača:
OPET U IZBJEGLIŠTVO
„Samo moja porodica i nekolicina naših najboljih prijatelja
imamo na ovom području 20 hektara zemlje koju obrađuju
ovdašnje hrvatske porodice. Prisvojili su je kao da je njihova, a muž i ja smo bez posla. Bude li i dalje ovako, što
drugo uraditi nego otići u Njemačku. Moja porodica je, na
žalost, pred takvom odlukom. Nedavno su objavljena zanimanja koja su tražena u toj zemlji i među njima je i moja
struka, kao i moga muža. Koliko smo samo truda uložili oko povratka, uređena kuće… Zar opet u izbjeglištvo?
Kako drukčije da to doživim. Kako opet sve ovo ostaviti.
Zar opet krenuti od nule. Ima li netko u ovoj zemlji kome
je posao da sve to vidi i nešto poduzme? Ima, ali neće!“,
đenoj mjeri korigirati svoj prethodni stav
o upotrebnoj vrijednosti takve šutnje. O
njezinom honoriranju od strane države.
Pitanje je, prema tome, koje mi
se nametnulo u razgovoru sa Srbima u
Ravnim Kotarima – kako u takvim okolnostima, ajde u prvi plan ovaj puta ipak
stavimo hrvatski a ne samo jedan manjinski interes – pokrenuti poljoprivrednu proizvodnju na 60 posto zemljišnih površina
u tom dijelu Hrvatske koje su obrasle u
šikaru? Jer toliko je upravo u vlasništvu
tamošnjeg, uglavnom izbjeglog srpskog
stanovništva. Apsurdno je da takvo pitanje nitko ne pokreće u ovoj državi. Nigdje
nisam ni čuo ni pročitao da Ministarstvo
poljoprivrede spominje taj problem. Ni
Glišo Rnjak iz Bukovića, diplomirani ekonomist, prije rata direktor „Razvitka“, najveće poljoprivredne zadruge u Dalmaciji:
LINGVIST PRESUDIO EKONOMSKOM PROJEKTU
„Pokušali smo nešto sami napraviti prije više od pet godine. Osnovali smo šest poljoprivrednih zadruga i opredijelili se za nekoliko projekata za koje smo mogli dobiti
novac od Evropske unije – 13 plastenika, traktore jače
snage kako bi mogli uzorati zapuštenu zemlju i organizaciju seminara o modernoj poljoprivrednoj proizvodnji. Jedan naš projekt, oslanjao se inače na Phar program, na
seminaru u Splitu 17.05. 2007. godine voditeljica tog programa ispred Evropske unije Njemica Heidelore Rathagen ocijenila je kao primjer koji trebaju slijediti i drugi. Ali
u Ministarstvu poljoprivrede zapeo je već prvi projekt koji
smo tamo poslali. Kad smo šokirani takvom odlukom nazvali Ministarstvo i upitali ih
zašto projekt nije prošao odgovorili su nam, nazovite Srpsko narodno vijeće i njih to
pitajte. Našem projektu je presudio predsjednik SNV-a koji se kao lingvist po struci
valjda bolje razumije u zadruge i takve projekte od spomenute Njemice i mene koji
sam u vrijeme Jugoslavije bio direktor najveće i više puta nagrađivane poljoprivredne zadruge u Dalmaciji. Kako ćemo ovdje preživjeti kad nam država otima ono najdragocjenije, zemlju, a tvoj koji bi ti najviše trebao pomoći odlučio je da te dokrajči.
20
Zadarska županija ni bilo koja općina na
tom prostoru.
Skidanjem „paučine“ sa te zemlje
stvorili bi se uslovi za velike investicije na
tom području. Zainteresiranih za poljoprivrednu proizvodnju bilo bi i iz Hrvatske
i Evropske unije. Boško Jokić, jedan od
povratnika iz izbjeglištva, koji je u inozemstvu stekao solidan kapital, u svojim rodnim Lišanima Tinjskim zasadio je
200.000 sadnica trešnje. Na svojoj zemlji
i zemlji svojih suseljana kojima je kupio
mehanizaciju i sa njima na taj način pokrenuo zajednički posao. Dio njih se zbog
toga i vratio kući. Njemačke firme koje se
bave uzgojem povrća u posljednje vrijeme pokazuju veliki interes da ulažu u
proizvodnju bijelog luka, davno poznatog
kao najkvalitetnijeg u Evropi; na području
Modrina sela koje se nalazi na razmeđu
Ravnih Kotara i Bukovice, te Brguda i
Bjeline u benkovačkoj općini.
Gdje su to drugdje u Hrvatskoj,
kada je riječ o poljoprivredi, moguće tako
brze i kvalitetne investicije kao u Ravnim
Kotarima? Bio bi to i doprinos povećanju
društvenog bruto proizvoda. Proizvođači
bi plaćali državi i općinama poreze i druge doprinose. U posljednje vrijeme se iz
Australije i Amerike vratilo desetak srpskih porodica također s kapitalom kao
što je to učinio Boško Jokić. Obnovili su
svoje kuće i kupili najmoderniju mehanizaciju. A samo na područje Sydneya u
Australiji iz Ravnih Kotara ih je izbjeglo
20 hiljada. U tome izgleda i jest problem.
Ni oni nisu bez novca. Samo što njihov
novac stratege hrvatskog razvoja ne zanima, niti su hrvatski demografi za njih
zainteresirani. Izgleda da ih zanima jedino zemlja srpskih izbjeglica… Sa nekim
novim vlasnicima.■
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
priča s istoka
Manjinska politika u Slavoniji
i Baranji je promašena
Obimno istraživanje o stanju srpske nacionalne manjine na području
6 gradova i 18 općina na istoku Hrvatske pokazuje ono što gotovo
svi znaju ali ne žele javno govoriti - Srbi su podzastupljeni u javnim
i državnim institucijama, vrlo teško ostvaruju pravno na službenu
upotrebu jezika i pisma, manjinske škole još nisu registrirali, a nije im
omogućeno niti da svoj jezik i pismo koriste prilikom sudskih postupaka...
U
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
Borovu je održana
javna prezentacija
projekta CIMON –
Inicijative za civilni
monitoring na temu
„Stanje srpske nacionalne manjine“. Projekat provodi Partnerstvo za društveni razvoj iz Zagreba u saradnji s Udruženjem žena
Vukovar i još nekoliko udruženja
s istoka Hrvatske. Jedna od
ključnih aktivnosti projekta bilo
je obimno istraživanje o stanju
srpske nacionalne manjine u
pet gradova (Vukovar, Vinkovci, Ilok, Beli Manastir i Osijek)
i šesnaest opština na području
Vukovarsko-sremske i Osječkobaranjske županije (Bilje, Ernestinovo, Jagodnjak, Kneževi
Vinogradi, Popovac, Negoslavci,
Stari Jankovci, Erdut, Šodolovci,
Nuštar,
Markušica,
Borovo,
Trpinja, Bogdanovci, Tovarnik
i Lovas). Istraživanje su proveli aktivisti Udruženja žena Vukovar, Zajedničkog veća opština
Vukovar, Udruženja žena preduzetnica, Udruženja žena Dalj,
Ženskog udruženja „Izvor“ iz
Tenje, Udruženja invalida rada
i Borovskog udruženja mladih.
Tokom istraživanja analizirana su 43 zakonska akta, 17
međunarodnih i 26 nacionalnih
te 50-ak institucija koje se bave
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
zaštitom prava srpske nacionalne manjine, indikatori socijalnoekonomskih i temeljnih prava i
minimalnih standarda propisanih
akcionim planovima. Rezultati
...“Država mora nastupiti čvrsto, oštro i
odgovorno u provođenju
zakona koji reguliraju
pitanje srpske nacionalne manjine, a podaci o
pravima koje ostvaruju
i podaci o nivou ispunjenja svih akcijskih
planova, koje je Vlada
usvojila, moraju biti
jasni i transparentni...“
istraživanja su zabrinjavajući jer
se u poslednje tri godine zbog socijalno-ekonomskih razloga iselilo
gotovo 15% većinskog i manjinskog stanovništva s područja dve
županije. Stopa nezaposlenosti
u Vukovarsko-sremskoj županiji
jedna je od najvećih u Hrvatskoj,
21
a prihod po glavi stanovnika je za
40-50% niži od npr. Ličko-senjske
županije. Veliki je procenat
staračkih domaćinstava dok istovremeno broj radno sposobnog
stanovništva opada. Evidencije
o stanju nezaposlenosti srpske
nacionalne manjine nema jer institucije takvu evidenciju ne vode
uz opravdanje da bi to bila diskriminacija. Problema ima i kod
ostvarivanja prava na službenu
upotrebu jezika i pisma srpske
nacionalne manjine te ostvarivanja prava na obrazovanje na
srpskom jeziku i pismu jer škole
kao takve (srpske) još nisu registrovane. Pripadnicima srpske nacionalne manjine nije omogućeno
da svoj jezik i pismo koriste prilikom sudskih postupaka. Primera radi, takva mogućnost je na
Prekršajnom sudu u Vukovaru
ponuđena u samo 11 slučajeva.
Za malobrojne slučajeve prijavljene diskriminacije kojih je
u 2011. godini bilo 11 još nisu
doneta pravosnažna rešenja, a
često se takvi slučajevi vode pod
nekim drugim krivičnim delima.
Ovo su samo neki primeri do kojih se došlo tokom istraživanja.
Istraživanje je provedeno u periodu od jula 2012. do aprila 2013.
u okviru projekta „Civil Initiative
Monitoring – CIMON“ čiji je nosi-
priča s istoka
s najvećim brojem nezaposlenih, s najmanjim prihodom po glavi stanovnika, u
kojima stanovništvo neupitno stari, to su
regije koje gube ogroman procenat radno sposobnog stanovništva, u 10 godina
preko 15 %, gde socijalne kategorije stanovništva rastu. Dakle, pripadniku srpske
nacionalne manjine u tom konteksu je
jednako teško kao pripadniku većine. S
druge strane ti negativni socio-ekonomski pokazatelji utiču i na jako lošu atmosferu koja se onda reflektuje i na odnose
prema srpskoj nacionalnoj manjini, koji
eskaliraju do nekih radikalnih razmera
što smo videli i na različitim protestima
u zadnje vreme i skupovima koji su organizovani na ovom području, čime se
izaziva dodatni strah i pritisak, uz sve
one crne pokazatelje, socio-ekonomske.
Onda možete i sami zamisliti kako je teško biti pripadnik srpske nacionalne manjine u današnje vreme“ priča Podumljak.
„Političko vodstvo koje predstavlja srpsku nacionalnu manjinu, od lokalnog
do nacionalnog nivoa, ne radi svoj posao na pravi način, ne bavi se stvarnim
problemima srpske nacionalne manjine, više sklono nekoj političkoj trgovini
i očuvanju vlastitih pozicija, na račun upravo tih prava koja su propisana zakonom i Ustavom“ – ustvrdio je kao jedan od zaključaka istraživanja Munir
Podumljak, predsjednik Partnerstva za društveni razvoj iz Zagreba
lac Partnerstvo za društveni razvoj iz Zagreba te u sklopu programa IPA 2009.
Umesto paušalnog pristupa
sistematski rad
Zaključke istraživanja predstavio je predsednik Partnerstva za društveni razvoj
iz Zagreba Munir Podumljak. „Glavni i
osnovni cilj istraživanja o stanju srpske
nacionalne manjine bio je izgraditi kapacitete organizacija civilnog društva u
Slavoniji i Baranji koje se bave pitanjima
srpske nacionalne manjine, da se tim
pitanjima bave na jedan drugačiji način
od onog dosad ustaljenog, incidentnog
i paušalnog i da taj pristup usmerimo
više prema sistematskom radu, analizama javnih politika i egzaktnim podacima.
Drugi cilj je bio utvrditi stvarno stanje prava srpske nacionalne manjine u Slavoniji
i Baranji i u skladu sa egzaktnim podacima tražiti određene promene i izmene
u načinu na koji funkcioniše provođenje
javnih politika, zakona, pravnog i institucionalnog okvira, koji uređuje pitanje
srpske nacionalne manjine u Slavoniji i
Baranji“ ističe Podumljak.
Po njegovim rečima zaključci istraživanja
idu u pravcu da pripadnici srpske naci-
onalne manjine najčešće, iz više različitih razloga, ne znaju koja im prava sve
pripadaju. Drugo, i kad znaju za svoja
prava ne znaju na koji način ih mogu
ostvariti, a treće i kad znaju na koji način
ih mogu ostvariti onda se plaše ostvariti ta ista prava jer je diskurs većine da
je u ovom trenutku nenormalno tražiti
prava kao pripadnik srpske nacionalne
manjine, da je to nešto loše i ružno i da
to nije prihvatljivo, iako su sva ta prava
propisana i Ustavu i u međunarodnim aktima i u zakonima RH. „Drugi zaključak
je da političko vodstvo koje predstavlja
srpsku nacionalnu manjinu, od lokalnog
do nacionalnog nivoa, ne radi svoj posao
na pravi način, da se ne bavi stvarnim
problemima srpske nacionalne manjine,
da je više sklono nekoj političkoj trgovini i očuvanju vlastitih pozicija, na račun
upravo tih prava koja su propisana zakonom i Ustavom“, dodaje ovaj predstavnik
nevladinog sektora. On napominje da
je u socio-ekonomskom pogledu stanje
srpske nacionalne manjine teško onoliko
koliko je uopšte teško stanje stanovništva
na području Slavonije i Baranje, koje su
privredno najugroženije regije u RH, što
dokazuju i statistički podaci. „To su regije
22
Čvrsto, oštro i odgovorno u
provođenju zakona
Mišljenja je da se prvo mora menjati
pristup u provođenju zakona. Država
mora nastupiti čvrsto, oštro i odgovorno
u provođenju zakona koji regulišu pitanje
srpske nacionalne manjine, a podaci o
pravima koje ostvaruju i podaci o nivou
ispunjenja svih akcionih planova, koje je
Vlada usvojila, moraju biti jasni i transparentni. „S druge strane i za većinu i za
... „Ne možemo derogirati
pravnu državu. Ako država
kaže da određeno pravo postoji
onda se to pravo mora provesti
ili neko mora završiti u zatvoru
zato što ono nije provedeno.
Pri tom oni koji misle da
ćirilice ne bi trebalo biti neka
se zapitaju šta bi se desilo i
kako bi se osjećali ako u domino efektu neko sutra zatraži
skidanje hrvatske zastave
ili grba sa zgrade Evropske
komisije jer smatra da hrvatski
narod tu ne pripada...“
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
Teško je danas biti pripadnik srpske manjine u Hrvatskoj
Županije na istoku Hrvatske su regije s najvećim brojem nezaposlenih, s najmanjim prihodom
po glavi stanovnika, u kojima stanovništvo neupitno stari, gdje se gubi ogroman postotak radno
sposobnog stanovništva - u 10 godina preko 15 posto. Ti negativni socio-ekonomski pokazatelji utiču i na jako lošu društvenu atmosferu koja se onda reflektira i na odnose prema srpskoj
nacionalnoj manjini, koji eskaliraju do nekih radikalnih razmjera što smo vidjeli i na različitim
protestima i skupovima koji su organizirani na ovom području u zadnje vrijeme, čime se izaziva
dodatni strah i pritisak na srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj
manjinu neophodno je da država konačno usmeri pažnju na Slavoniju i Baranju
i da se krene s razvojnim, privrednim
projektima jer je ova regija začuđujuće
nerazvijena, ona spada u najsiromašnije
regije u Hrvatskoj i Evropi, iako bi mogla
hraniti pola Evrope. Upravo iz tih razloga, očigledno je da je i većinska i manjinska politika u Slavoniji i Baranji promašena i da se mora radikalno menjati, kako
bi se ova regija dovela do nivoa kakav
objektivno zaslužuje“ ističe Munir Podumljak. Našeg sagovornika smo ujedno
pitali i koliko su pripadnici srpske manjine sami odgovorni jer ne konzumiraju
svoja prava. On smatra da su delimično odgovorni u onom delu u kojem nisu
informisani i ne insistiraju na određenim
pravima. „Međutim, moramo shvatiti da
su tu, pogotovo s obzirom na poslednja
dešavanja, i objektivni razlozi i objektivni strahovi. Strahovi, šta će mi se desiti
ako konzumiram svoja prava i taj utisak
nenormalnosti, kad je reč o ostvarivanju
manjinskih prava, dovodi do toga da je u
suštini odgovornost na državi puno veća
nego na pripadnicima srpske nacionalne manjine. S druge strane i političko
vodstvo srpske nacionalne manjine je
odgovorno jer očigledno malo ili nimalo
rade na informisanju svojih sunarodnika
o pravima koja imaju, kao i na pomoći i
asistenciji u ostvarivanju tih prava. S obzirom da toga nema na kraju se sva ta
prava negde izgube i ljudi prestanu insistirati na njima“, kaže ovaj poznati borac
za ljudska prava. U razgovoru za medije
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
osvrnuo se i na protest „Ne ćirilici u Vukovaru“. „To je sulud protest. U bilo kojoj
normalnoj državi možemo dozvoliti da
se protestuje oko puno toga. Međutim,
voditi proteste kako bi se negiralo nečije
pravo utemeljeno na zakonu je u suprotnosti s tom državom. To su dela protiv
države“ dodaje naš sagovornik. Država
je, podseća, propisala određena prava i
uvela određene obaveze lokalnim upravama i svim građanima po pitanju zaštite
tih prava. S obzirom da se protestom tražilo negiranje zakona i na određen način sudilo celom narodu za dela koja su
počinili neki pripadnici tog naroda, to po
njegovom mišljenju dovodi do situacije
u kojoj se više niko ne oseća ugodno i
sigurno. „Ne možemo derogirati pravnu
državu. Ako država kaže da određeno
pravo postoji onda se to pravo mora
provesti ili neko mora završiti u zatvoru zato što ono nije provedeno. Pri tom
oni koji misle da ćirilice ne bi trebalo biti
neka se zapitaju šta bi se desilo i kako
bi se osećali ako u domino efektu neko
sutra zatraži skidanje hrvatske zastave
ili grba sa zgrade Evropske komisije jer
smatra da hrvatski narod tu ne pripada.
Dakle, svako negiranje manjinskih prava
dovodi do domino efekta u kojem ćemo
svi mi, u nekoj situaciji, postati manjina,
počev od Hrvatske koja ima 4,5 miliona
stanovnika što je manje od 1% ukupnog
stanovništva EU“ podvlači Podumljak.
Po njegovim rečima za istraživanje na
ovu temu odlučili su se iz razloga jer su
analizirajući druge javne politike uvideli
23
da se problem korupcije kod manjinskog
pitanja multiplikuje jer kad govorimo o
manjinskim pitanjima, pored piramide
korupcije koja će oštetiti svakog građanina, postoji i unutrašnja piramida koja se
tiče manjinskih, reprezentativnih grupa.
Drugi razlog je neuređenost podataka, s
obzirom na zaključak do kojeg se došlo
da javno prezentovani podaci nisu tačni i istiniti i da samim tim postoji velika
opasnost i mogućnost da i podaci koji
se tiču manjina nisu istiniti. Pogotovo u
javnom diskursu koji se, kako ističe, doticao svih mogućih emocija, osim egzaktnih podataka, i kad je reč o protestima
protiv ćirilice i kad se raspravlja i govori
da pripadnici srpske manjine imaju sva
prava ili veća prava od većinskog naroda. Nigde se, naime, ne kaže koja su to
prava pripadnici srpske manjine ostvarili
više u odnosu na većinski narod, a kad
se dođe do egzaktnih podataka vidi se
da to nije tako. „Iskrena poruka pripadnicima srpske nacionalne manjine je da
dobro protresu svoje političko vodstvo,
da se konačno počnu birati predstavnici koji se bave problemima građana,
pripadnika srpske nacionalne manjine,
koji se bave pitanjima razvoja, održivog
povratka, koji s njima razgovaraju svaki
dan i koji na temelju tih razgovora mogu
planirati aktivnosti, kako bi se život ljudi u
ovim krajevima poboljšao jer bolje stanje
srpske nacionalne manjine u Slavoniji i
Baranji znači i bolje parametre za ukupno stanovništvo“ rezimira Podumljak i
dodaje da jedno bez drugog ne ide.■
ispitivanje demokracije
Od kolijevke pa do groba posljedice školskog doba
Živimo li u društvu znanja ili zvanja
Nedavno objavljeni rezultati o obrazovnoj strukturi temeljem posljednjeg
popisa stanovništva govore kako imamo 26,6% visokoobrazovanih u populaciji od 25 do 64 godine. Jesmo li to u deset godina postali obrazovanija
i pametnija država? Jesu li promjene obrazovne politike, koju su više najvljivali nego provodili dosadašnji ministri obrazovanja, rezultirale kritičkom
pismenošću svršenih đaka i studenata koja ih priprema u prvom redu da
razmišljaju, razumiju i propituju? Uči li opće škola razumijevanje i propitivanje društvenih zbivanja i osposobljava li za aktivno, budno i nemaniplirano
građanstvo? Konačno, je li dovoljno reformiranje obrazovanja opravdavati
mantrom tržišne liberalizacije koja traži da škole i sveučilišta proizvode uskospecijalizirani kadar koji doprinosi gospodarskom napretku ili škole i dalje
trebaju biti rasadišta opće kulture i širokog znanja? Živimo li u društvu znanja
ili zvanja?
R
Piše:
ANTONIJA
PETRIČUŠIĆ
ujan je mjesec povratka u školske klupe
osnovnoškolcima
i
srednjoškolcima,
ali
i jesenskog roka za studente.
Troši tanki obiteljski budžet na
udžbenike, osim u Zagrebu, gdje
su dekretom gradonačelnika
oni bespaltni. To je i mjesec
kada roditelji male djece koji
nisu uspjeli dobiti mjesto u jaslicama ili vrtićima počinju zdvojno
razmišljaju zašto njihova izdvajanja za poreze i prireze nisu
jamac da će im djeca dobiti priliku predškolskog odgoja i obrazovanja. A nije li obrazovanje u
nas obvezno i besplatno? Zakonom je propisano da je to tek
osnovnoškolsko, ne i predškolsko
obrazovanje, unatoč činjenici da
je znanstveno dokazana važnost
najranijeg uključivanja u odgojnoobrazovni proces radi pravodob24
nog razvoja kognitivnih vještina,
ali i nadvladavanja socijalnih razlika. Naime, osim što je proces
kojim (uglavno) mlađi članovi
društvene
zajednice
stječu
vještine potrebne tržištu rada i
usvajaju društveno prihvaćene
vrijednosti,
obrazovanje je i
važna poluga socijalne mobilnosti jer bi obrazovni sustav trebao omogućiti jednake prilike
za uspjeh na tržištu rada onima
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
koji potječu iz grada ili provincije, iz bogate ili siromašne obitelji. Spoznaji ovoj
unatoč, predškolsko obrazovanje, koje
obuhvaća djecu od treće godine života
do polaska u školu, nije obvezatno, a nije
ni univerzalno dostupno diljem zemlje.
Empirijski podaci nadalje dokazuju da je
mogućnost predškolskog obrazovanja u
vrtićima dostupnija građanima u ekonomski razvijenijim djelovima zemlje, kao i
djeci koja potječu iz obitelji višeg socioekonomskog statusa i boljeg obrazovanja.
Već manjak mjesta u dječjim vrtićima i
posljedična isključenost značajnog broja djece iz predškolskog obrazovanja
ukazuju da problem obrazovanja i nejednakih šansi počinje u najranijoj dobi.
Budući da se problem manjka mjesta u
vrtićima ne rješava sustavno, a k tome je
nadležnost nad radom vrtića prepuštena
lokalnoj zajedici, već na ovoj prvoj stepenici obrazovnog procesa ukorijenjena
su nepotističko-koruptivna djelovanja
prilikom upisa u jaslice i vrtiće. Problem je što problem i nesređenosti obrazovnog sustava tu ne završavaju, već
bivaju potvrđeni u daljnjim stepenicama
školovanja, manjkom prostora i smjenskim radom u školama; skupim prijevozom
do srednje škole koje neki gradovi subvencioniraju, a neki ne; neusuglašenim
brojem djece u razredima diljem zemlje;
upisivanjem nepotrebnih razreda da bi
se održala radna mjesta u nekim srednjim školama; a završava korupcijom u
visokom obrazovanju. Pojačivač okusa
svih problema su skupi školski udžbenici
(koji doduše populističkim dekretima
ponekad postaju bespaltni, ali je takvo
darivanje obično kratkoga daha), a kasnije skupe školarine za one koji se na
željeni ili manje željen fakultet ili visoku
školu ne uspiju upisati na trošak države.
A takvih je iz godine u godinu sve više,
jer ministarstvo i senati sveučilišta smanjuju kvote za upis redovitih studenata u
prvu godinu, a participiranje studenata
u troškovima studija onih koji u kvotu ne
uđu u na zagrebačkom sveučilištu iznosi
npr. oko 8000 kuna.
Statistika o obrazovanju
Uz oko 850.0000 polaznika obrazovnog
sustava, oko 60.000 zaposlenih u nešto
više od 2000 ustanova, obrazovanje je
neupitno važna politička tema i rasprave
o njegovom reformiranju i o prepraspodjeli sredstava za njegovo financiranje
kontinuirano dominiraju političkim diskursom. Iako i sama plaću zarađujem u
tom sustavu nisam uvjerena u njeogvu
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
efikasnost koja bi se, držim, trebala
očitovati znanjem i razumijevanjem sudinika obrazovnog procesa. Neosporno
je ipak da broj onih s visokoškolskim
kvalifikacijama raste. Nakon Popisa
stanovništva iz 2001. godine baratalo
Izostanak vrtića produbljuje
socijalne razlike
Predškolsko obrazovanje, koje
obuhvaća djecu od treće godine
života do polaska u školu, nije
obavezno, a nije ni univerzalno
dostupno diljem zemlje, unatoč
činjenici da je znanstveno dokazana važnost najranijeg uključivanja u odgojno-obrazovni proces
radi pravodobnog razvoja kognitivnih vještina, ali i nadvladavanja socijalnih razlika. Empirijski
podaci dokazuju da je mogućnost
predškolskog obrazovanja u vrtićima dostupnija građanima u ekonomski razvijenijim dijelovima
zemlje, kao i djeci koja potječu iz
obitelji višeg socioekonomskog
statusa i boljeg obrazovanja. Ista
je situacija s dječjim vrtićima:
najmanje ih je u onim jedinicama
loklane i regionalne samouprave
koje se nalaze u ekonomski neprivilegiranim regijama. Na primjer,
u Virovitičko-podravskoj županiji
ima tek 12 vrtića, a u Ličko-senjskoj 13.
se podatkom od sedam posto visokoobrazovanog stanovništva u ukupnom
stanovništvu (na umu ipak treba imati
i statistički podatak da se radilo o 12%
radnoaktivnog stanovništva, od 25 do 64
godine). U srpnju ove godine objavljeni
25
podaci o stanovništvu prema najvišoj
završenoj školi, pismenosti i informatičkoj
pismenosti iz Popisa stanovništva 2011.
godine ukazuju na porast visokoobrazovanih. U ukupnom pak stanovništu
Hrvatske je 16,4% visokoborazovanih. U
dobnoj skupini od 25 do 64 godine brojka
je narasla do 26,6%. Odakle taj gotovo
siloviti skok u razini obrazovanosti? Najprije, metodologija iz ranijeg popisa nije
uzimala u obzir postsekundarno obrazovanje, tj. bilo kakvo obrazovanje nakon
srednje škole. Nadalje, populacija studenata narasla je u proteklom desetljeću
na blizu 200.000 (prije deset godina
bilo je oko 150.000 studenata), budući
da je u međuvremnu otvoren velik broj
visokih škola i veleučilišta pa se danas
može studirati u četrdesetak gradova. Ta
obrazovna dekoncentracija rezultirala je
smanjenjem migriranja mlade populacije
u mjestima koja su tradicionalno gubila
mlado stanovništvo. Osim toga, povećao
se i broj studenata na poslijediplomskim
studijima. No, osim uhu i oku ugodnih
brojki o rastu visokoborazovanih, mnogo
je više onih koje tjeraju na zaključak da
sustav nije učinkovit. Najprije, udio visokoobrazovanog, kao i nepismenog
stanovništva nije proporcionalno geografski raspoređen. Urbane i gospodarski razvijenije sredine imaju veći broj
visokoobrazovanih, dok u siromašnim
regijama
odsutnost
obrazovanog
stanovništva samo dodaje njihovom
zaostajanju. Ista je situacija s dječjim
vrtićima: najmanje ih je u onim jedinicama loklane i regionalne samouprave
koje se nalaze u ekonomski neprivilegiranim regijama. Na primjer, u Virovitičkopodravskoj županiji ima tek 12 vrtića, a
u Ličko-senjskoj 13. Stopa odustajanja
od studija u Hrvatskoj je iznimno velika.
Dok oko 70% srednjoškolaca, nakon
srednje škole, upisuje studij, samo ih
40% diplomira, a tek 20% završi studij
u roku, što ukazuje na iznimnu neefikasnost studiranja. Kako današnje
tržište rada zahtijeva drugačija znanja i
vještine u odnosu na prošlo desetljeće,
predmnijevajući mogućnost korištenja
informacijske i komunikacijske tehnologije, i podaci o informatičkoj pismenosti
ukazuju na obrazovanost stanovništva.
Oni otkrivaju da se tek 57,4% hrvatskih
državljana starijih od 10 godina zna
služiti internetom, a nešto malo manje
(53%) e-mailom. Gdje smo u usporedbi s europskim zemljama? Prosječan
udio visokoobrazovanih među radnoaktivnim stanovništvom u Europskoj uniji je
ispitivanje demokracije
28,8%. Upravo rascjep između najobrazovanijih europskih zemalja Finske, Irske, Norveške i Ujedinjenog Kraljevstva
(s oko 38% visokoobrazovanih u skupini
od 25 do 64 godine) i Hrvatske, u kojoj je
među radnoaktivnim stanovništvom tek
26,6% onih koji su stekli visokoškolsku
kvalifikaciju mora biti poticaj da se sistemske reforme zaista počnu odvijati. Na
njih nas potiče i EU Strateški okviru za
europsku suradnju u obrazovanju i osposobljavanju koji postavlja zajedničke
strateške ciljeve koje sve zemlje članice
trebaju postići do 2020. godine u obrazovanju. Osim povećanja visokoobrazovanih, kojih bi u populaciji od 30 do
34 godina starosti trebalo biti najmanje
40%, od zemalja članica se zahtijeva da
unaprijede sudjelovanje stanovništva
svih dobnih kategorija u različitim obrazovnim stadijima. Tako se želi ostvariti
da najmanje 95% djece u dobi od četiri
godine do godine života u kojoj počinje
obvezno osnovno obrazovanja sudjeluje
u predškolskom odgoju i obrazovanju.
Kako bi se povećala funkcionalna pismenost, udio petnaestogodišnjaka s
nedovoljnim sposobnostima u čitanju,
matematici i znanosti bi trebao biti manji
od 15%, a udio ranog napuštanja obrazovanja i obuke trebao bi biti manji od
10%. Konačno, s obzirom da je obrazovanje cjeloživotna aktovnost, želi se
postići prosjek od najmanje 15% odraslih osoba (u dobnoj skupini od 25 do
64 godine) koji sudjeluju u cjeloživotnom
učenju. Pitanje je može li Hrvatska
dostići postavljene joj ciljeve kada uzmeno u obzir podatke s druge strane
kvalifikacijske ravni: gotovo trećina
stanovništva (30,8%) završila je tek osnovnu školu, a više od polovine (52,6%)
ima srednjoškolsku kvalifikaciju. Iako
je opisemnjivanje odavno prestalo biti
osnovni cilj obrazovanja, stupanj primarne pismenosti, tj. poznavanje čitanja i
pisanja kao osnovnih vještina, u Hrvatskoj je vrlo visok (tek je 0,8% nepismenih osoba starih 10 i više godina). No,
sekundarna ili funkcionalna pismenost,
razumljena kao sposobnost uključivanja
u sve aktivnosti u kojima je pismenost
potrebna za efektivno funkcioniranje u
društvu ili na radnom jestu, u pravilu je
niža nego primarna. Konačno, postoji i
kritička pismenosti, koja se definira i kao
politička pismenost, a koja omogućava
razumijevanje i kritičko propitivanje
postupaka političkih i društvenih institucija u kojima pojedinac sudjeluje.
Držim da se upravo u ove potonje dvije
vrste pismenosti ogleda neadekvatnost
hrvatskog obrazovnog sustava. Na primjer, obrazovni kurikulum je u dvadeset
godina demokracije uspio ne provoditi
obrazovanje za demokratko građanstvo,
ponekad se opravdavajući time da se
ono provodi interkurikulumski, tj. kroz
nekoliko različitih predmeta. No, sla-
Gdje smo u usporedbi s
europskim zemljama?
Prosječan udio visokoobrazovanih među radnoaktivnim
stanovništvom u Europskoj uniji
je 28,8%. Upravo rascjep između najobrazovanijih europskih
zemalja Finske, Irske, Norveške
i Ujedinjenog Kraljevstva (s oko
38% visokoobrazovanih u skupini od 25 do 64 godine) i Hrvatske, u kojoj je među radnoaktivnim stanovništvom tek 26,6%
onih koji su stekli visokoškolsku
kvalifikaciju mora biti poticaj da
se sistemske reforme zaista počnu odvijati. U Hrvatskoj je gotovo trećina stanovništva (30,8%)
završila tek osnovnu školu, a više
od polovine (52,6%) ima srednjoškolsku kvalifikaciju...
bo zanimanje mladih za sudjelovanje
u društvenoj zajednici članstvom u
udrugama te upolitičkim procesima
zasigurno ukazuju na to da im vještine
koje omogućuju kvalitetno (su)djelovanje u društvenoj zajednici nisu pravovaljano usađene u obrazovnom sustavu.
Imperativi ekonomije znanja
Neoliberalizam u obrazovanju rezultira
komercijalizacijom obrazovnog sustava, poticanjem kompetitivnosti među
institucijama i pojedincima, uvođenjem
modela upravljanja iz poslovnog svi26
jeta, zahtjevom za profitabilnošću. Tim
su putem već odavno krenule bogate
zapadne zamlje, posebice anglosaksonskog područja. Ipak, pokušaj liberalizacije, koji neki nazivaju „amerikaniziracijom“
obrazovnog sustava, u pravilu nailazi na
otpor visokoškolskih ustanova. Relativno mali broj privatnih visokoh učilišta
u nas u odnosu na nicanje privatnih univerziteta u gotovo svakoj kasabi i mahali u susjednim nam zemljama zasigurno dorpinosi kvaliteti studiranja. No,
činjenica je da hrvatska akademska zajednica ne može opsluživati visokoobrazovno „tržište“ i da je mnogo nastavnika
sa sveučilišta angažirano na još nekoliko
drugih sveučilišta, veleučilišta i visokih
škola. Ni takva praksa ne pogoduje izvrsnosti ni nastavničkog ni znanstvenog
rada. Imperativ logike tržišta najvidljiviji
je upravo u visokoškolskom obrazovanju
gdje se, srezavanjem javnog financiranja, otvara prostor za plaćene (što javne,
što privatne) studije. Posljedično, privatizacija školstva produbljuje društvene
razlike, povećava neravnopravnost,
smanjujući šanse da se u visikoobrazovni sustav uključe siromašniji i oni koji već
rade. Tako znanje, pod imperijom tržišta,
umjesto sposobnosti kreativne primjena
naučenog, postaje – robom. U maniri
najvećih liberalnih kapitalista, izrekao
je to pred neki mjesec socijaldemokratski premijer Milanović. Kao i u ranijim
stepenicma obrazovnog procesa, ni na
visokoškolskoj razini u pravilu se ne
uči da bi se znalo, nego da bi se stekla
kvalifikacija. Jedan je bosanski profesor
sarkastično, ali ispravno, primjetio da
tzv. Bolonjska reforma umjesto želje za
znanjem rezultirala borbom za zvanjem.
Možda bi takva borba imala i smisla,
kada bi onih oko 10.000 studenata kojih godišnje diplomira na sveučilištima,
veleučilištima i visokim školama čekli
med i mlijeko na tržištu rada. U relanosti,
oni se pridružuju golemoj vojsci od oko
38% nezaposlenih mladih od 18 do 25
godina koji nisu nastavili obrazovanje na
nekoj od visokoškolskih ustanova. U najboljem slučaju mogu postati „Mrsićevci“,
kako one koji pripravničke zadatke za
1.600 kuna mjesečno popularno nazivaju u tvrtkama i institucijama kojima
se stručno osposobljavaju za rad bez
zasnivanja radnog odnosa cijelih godinu dana. Govori to u prilog zaključku da
obrazovni proces ne promiče efikasno
zapošljivost, ali i otvara pitanje imamo
li studije koje trebaju tržištu rada i nije li
već prekasno za sustavnu reformu?
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
Mastodont kojeg je
natjerati na promjenu
teško
Od 1990. godine do danas za kormilom ministarstva obrazovanja i znanosti
izmijenilo se osamnaest kapetanica i
kapetana. Nekadašnji ministar znanosti
Primorac promovirao je tijekom svoga
manadata, barem deklaratorno, društvo
utemeljeno na znanju. Promičući uspostavu „vertikale obrazovnog procesa“ cilj
mu je bio do 2010. godine stvoriti „najkonkurentniji obrazovni sustav u ovom
dijelu Europe“. Ako ništa, za vrijeme njegova mandata, kada doduše Hrvatska
nije (još) bila u recesiji, osiguravali su se
besplatni udžbenici, otvarala su se veleučilišta u manjim urbanim sredinama,
pokrenuta je inicijativa o povratku znanstvenika iz inozemstva, ustanovljena je
kategoriju znanstvenih novaka... A onda
je iznebuha, prije nego li je stigao do zacrtanog cilja, Primorac podnio ostavku
navodno da bi posvetio znanstvenoj karijeri, e da bi ispalo da se (neuspješno)
želio posvetiti političkoj. Ipak, ne može
mu se ne priznati da je za popularizaciju
društva znanja učinio mnogo. Barem na
političkoj razini. Pod njegovim je mandatom započet projekt državne mature,
kritičarima unatoč, primjer je kako se
vanjskim vrednovanjem može utjecati
na ujednačeno ocjenjivanje uspjeha, te
pojednostavniti postupak upisa na mnoge fakultete. Ministar Fuchs, koji ga je
naslijedio, „proslavio“ se prijedlozima
novih zakona o visokom školstvu koje
je akademska zajednica žestoko kritizirala. Protivnici nacrta prijedloga zakona
tražili su da se najprije donese nacionalna strategija visokog obrazovanja pa
tek onda krene sa reformama temeljem
novih znanstvenih tekstova. Čini se da
je izostanak široke i demokratske javne
rasprave prilikom donošenja pojedinih
segmenata obrazovne politike „problem“
i trenutnog ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Premda mu se ne može
zamjeriti nedostatak ideja i volje za reformiranjem, čini se da nije mnogo naučio iz
prethodnikova iskustva, ali ni iz ustavnosudske prakse naglašavanja „demokratičnosti procedure u okviru koje se odvija
društveni dijalog o pitanjima od općeg
interesa“. Naime, upravo temeljem te
argumentacije, Ustavni je sud ukinuo
Kurikulum zdravstvenoga odgoja i Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena
znanja. Unatoč „packama“ koje je dobilo
od tzv. četvrte poluge vlasti, Ministarstvo
je predvidjelo trajanje od tek tjedan dana
za javnu raspravu o promjenama ZakoIDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
U mandatu koji je započeo isušivanjem koruptivne močvare u sportu, ministar Jovanović pokazao je kako se namjerava pozabaviti mijenjanjem sustava. Korupcija i pogodovanje pri upisima u srednje škole od ove je školske
godine onemogućeno elektronskim upisima koji su centralno administrirani.
Pokušao je unaprijediti i osuvremeniti kurikulum tako što je uveo građanski
i zdravstveno odgoj. Predložio je da obvezno školovanje počinje ranije, od
šeste godine, baš kako bi se amortizirao nedostatan broj vrtića diljem zemlje.
Nije doduše uspio u reformiranju visokog školstva - djelomično jer je otpor
reformama iz znanstveno-akademske zajednice endemski, ali i zbog toga jer
predložene promjene još očitije potkopavaju visoko obrazovanje kao javno
dobro...
na o odgoju i obrazovanju. U mandatu
koji je započeo isušivanjem koruptivne
močvare u sportu, ministar Jovanović
pokazao je kako se namjerava pozabaviti mijenjanjem sustava. Korupcija i
pogodovanje pri upisima u srednje škole
od ove je školske godine onemogućeno
elektronskim upisima koji su centralno
administrirani. Pokušao je unaprijediti i
osuvremeniti kurikulum tako što je uveo
građanski i zdravstveno odgoj. Predložio
je da obvezno školovanje počinje ranije,
od šeste godine, baš kako bi se amortizirao nedostatan broj vrtića diljem zemlje.
Nije doduše uspio u reformiranju visokog
školstva - djelomično jer je otpor reformama iz znanstveno-akademske zajednice
endemski, ali i zbog toga jer predložene
promjene još očitije potkopavaju visoko
obrazovanje kao javno dobro. Neupitno
je da je reforma potrebna ama baš svakom od segmenata obrazovnog procesa.
Krenuli od glave ili repa, ima nečega što
smrdi. Kako onda reformirati glomazan,
neučinkovit i zastario obrazovni sustav?
Da bi reforma zaista zaživjela i uspjela
mora postati pitanje poćeg konsenzusa,
27
nešto što neće biti djelo entuzijasta koji
će populističim (na)mjerama ili isušivanjem močvare sjecati poularnost dijela
biračkog tijela. Moje je mišljenje da bi
prvotni promicatelj promjena i otvaranja
prema svijetu male, mariginalne znanstvene zajednice trebala biti akademska
zajednica. Umjesto da što gorljivije zagovara znanstvenu izvrsnost, ona ostavlja
dojam da grčevito pokušava čuvati stečene beneficije. Visokoškolski i znanstveni sustav bez temeljitih reformi ne da
neće biti konkurentan, nego će nastaviti
proizvoditi radnu snagu koja je položila
ispite, a ne zna primijeniti svoje znanje.
Zaključno, reforma obrazovanja je pitanje sustavnog, dugoročnog reformiranja društva. U tome nas ne smije voditi
ni Europska unija (koja u tom području
ionako nema pravnoobvezjuću zajedničku nadležnost), niti stranački interesi
svadljivih ministara. U pluralnom demokratskom društvu vrijednost obrazovanja
jedna je od onih oko koje postoji najširi
društveni konsenzus. Neka na njoj vlasrtodršci grade bolje, kvalitetnije i pametnije sadašnje i buduće društvo.■
peta kolumna
HEGEMONIJA I ‘NARODNA’
VOLJA
Kada se neko ‘vruće’ pitanje nađe u fokusu javnosti, pa se čini da o njemu ovisi sudbina
cijelog društva, najčešće ono služi kao simbol kroz koji se izražavaju razni skriveni društveni
sukobi što s konkretnim pitanjem ne moraju imati veze. Bit će tako zanimljivo vidjeti kolika
će tokom jeseni biti privlačna snaga teme koja je proljetos, navodno “u ime obitelji”, u
jednom trenutku djelovala kao nešto prelomno. Riječ je, dakako, o inicijativi koja je – tek
drugi put otkad to pravo postoji – prikupila dovoljno potpisa da može zahtijevati referendumsko odlučivanje. Sama stvar o kojoj bi se odlučivalo – definiranje braka kao “životne
zajednice žene i muškarca” – očevidno nije sama po sebi bila jedino što je motiviralo organizatore, pristaše i one u pozadini. Kao što je nekoliko godina ranije sindikalna inicijativa
za referendum protiv izmjena Zakona o radu bila povod za izražavanje masovnog nezadovoljstva stanjem u vrijeme vlade Jadranke Kosor, ni sada se ne radi samo o definiranju
braka.
K
Piše:
SRĐAN
DVORNIK
ako je u televizijskom razgovoru
priznala i jedna
od organizatorica,
konkretna je tema
za željeno referendumsko pitanje
izabrana ne zbog toga što je baš
definicija braka sada najpreča,
nego po tome što se u preliminarnim istraživanjima pokazala
kao ono na što potencijalne
pristaše u široj populaciji najpovoljnije reagiraju. Ono o čemu
se zbilja radi tiče se barem nešto
šireg spektra srodnih tema, ali i
nekih ‘dubljih’ odnosa. Još prije
nekoliko godina krenulo je iz
katoličkih krugova organizirano
osporavanje onih dijelova zdravstvenog odgoja (koji nikada i nije
u punoj mjeri ‘zaživio’) koji se
odnose na rodne uloge i spolne
odnose. Već se i u vezi s tim prijetilo skupljanjem potpisa za referendum, koje se imalo dogoditi
do prošle jeseni, ali je to po svoj
prilici bio tek izraz želje, još nepotkrijepljene marketinškom pripremom. I prije toga bilo je političkog
sporenja koje bi se s tim moglo
dovesti u vezu. Najistaknutije su
teme bile medicinski potpomognuta oplodnja i diskriminacija na
osnovi manjinske seksualne orijentacije.
Ono što povezuje sve te
teme očevidno je ljudska seksualnost, odnosi među spolovima i
rodne uloge, ali ne same po sebi,
nego po tome što se na tim točkama civilizirano uređivanje ljudskih
odnosa emancipira od načina
kako bi te odnose određivala moralna doktrina rimokatoličke crkve
(a i nekih drugih, u Hrvatskoj manjinskih religijskih institucija). Još
od vremena donošenja Zakona
o suzbijanju diskriminacije crkva
je doživljavala nešto na što nije
bila navikla: gubitak hegemonije.
Kada je Sabor s HDZ-ovom većinom odbacio pokušaje da se ne
zabrani diskriminaciju na osnovi
seksualne orijentacije, ‘njihov’
Andrija Hebrang im je dobacio:
“Između crkve i Europe odabrali
smo Europu.” Time je najbolje sažeo ono što se tada događalo već
godinama, i nastavilo sve do ove:
u usklađivanju regulative u Hrvatskoj s onom u Evropskoj Uniji
više nije bilo neograničenog prostora da rimokatolička crkva svoj
utjecaj ostvaruje u neposrednoj
vezi s vlastodršcima, bez javne
debate, čak i bez javnog postavljanja pitanja.
Kao izraz gubitka te hegemonističke pozicije može se
promatrati i novi način djelova28
nja, u kojem sve važniju ulogu
igraju građanske udruge i akcije
svojstvene aktivnom građanskom društvu. Nakon kampanja
vezanih uz seksualni odgoj tako
smo sada dobili i referendumsku
inicijativu. Crkva i njeni aktivisti i
aktivistkinje možda će se upitati
zbog čega se tome nisu dosjetili
i ranije, jer za razliku od mnogih
građanskih aktera koji u svojoj
borbi za ljudska prava nisu mogli
računati na podršku konzervativne i nacionalističke većine, oni
svoja stajališta lako mogu poduprijeti i demokratski, opredjeljenjem većine.
Zbog toga i referendum
o naizgled trivijalnom predmetu
kao što je definicija braka (već ionako na snazi u odgovarajućem
zakonu) dolazi kao supstitut za
političko izjašnjavanje za koje –
nakon nepune polovice mandata
sadašnje vladajuće garniture –
drugih prilika baš i nema. Naime,
ne samo da se tu neće raditi tek
o jednoj definiciji već o čitavom
svjetonazorskom opredjeljivanju,
nego će se uz to svom silom šlepati i opozicijski HDZ, koji, ovakav kakav je i kako je vođen, jedva da ima drugih mogućnosti da
ospori legitimnost vladajuće većine. Jest, naime, teško i ekonomIDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
ski i socijalno, i jest da Vlada ne djeluje
uvjerljivo u traženju izlaza, ali kao alternativu puk jamačno ne bi odabrao partiju
koja je tako srasla s politikom koja je dobrim dijelom predodredila sve u čemu se
društvo sada guši.
Tu simboličku snagu referendumskog opredjeljivanja oni na vlasti su
točno predosjetili, no kako su osjećaji,
izgleda, imali prevagu u odnosu na detektiranje racionalnom analizom, i najavljeni kontra-potezi uglavnom djeluju
panično (kako je to već dijagnosticirao
Žarko Puhovski). Osim provjere potpisa
podrške inicijativi (koja je bila već primijenjena i opravdana je, pod uvjetom da
se ne pretvori u otezanje i opstrukciju),
najavili su i moguć zahtjev Ustavnom
sudu da provjeri valjanost samog pitanja obzirom na ustavna načela, pa čak i
mijenjanje Ustava ili pak korištenje rupe
u Ustavu koja bi mogla biti ozbiljna prepreka izmjeni putem referenduma. Mogućnost opstrukcije ustavnog prava na
referendum kao sredstvo izmjene ustava
djelovala je toliko realno da su se posebnom izjavom javnosti obratili i stručnjaci
Još prije nekoliko godina krenulo
je iz katoličkih krugova organizirano osporavanje onih dijelova
zdravstvenog odgoja koji se
odnose na rodne uloge i spolne
odnose, a nastavljeno na politička
sporenja vezana za medicinski
potpomognutu oplodnju i diskriminaciju na osnovi manjinske
seksualne orijentacije
za ustavno pravo – svi nastavnici odgovarajućih predmeta na pravnim fakultetima u Hrvatskoj. No osim što su ustvrdili
da za njih, “ustavnopravne stručnjake,
nema nikakve dvojbe da hrvatski Ustav
poznaje dva načina provedbe postupka
svoje izmjene, koji se provode neovisno
jedan od drugog” te da bi “Svaka odluka
građana na ustavotvornom referendumu
... predstavljala promjenu Ustava, koja bi
stupila na snagu potvrdom da je referendum održan u skladu s Ustavom, bez obzira na postojanje određenih formalnopravnih nedostataka u referendumskom
pitanju (nepreciziranje pitanja u vidu
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
Zagovornici referenduma tobože brane pravo “obitelji”, a zapravo nastoje
ograničiti pravo onih koji se ne uklapaju u njihovu definiciju obitelji. To
nije obrana ljudskog prava nego pokušaj održavanja zatvorenog i obaveznog
sistema normi.
ustavnog amandmana).”
Što će reći Ustavni sud, i da li će
se od njega uopće zahtijevati mišljenje,
još ćemo vidjeti. Stručnjaci i stručnjakinje
za ustavno pravo rekli su nam pak samo
da pravo na referendum i njegovu odluku treba poštivati, pa makar u ustavnom
propisivanju bilo i nekih nesavršenosti.
Tako su ignorirali baš dva bitna razloga
za spoticanje. Prvi je proceduralan: zbog
loše uređenog ustavnog prava na referendum i mijenjanje ustava tim putem
realno je moguće da se na referendumu
odluči u korist izmjene koju traže katolički inicijatori, ali da tu odluku nitko ne
bude dužan provesti. Naime, po ustavnoj
proceduri se zna kako o izmjeni ustava
odlučuje Sabor, ali ne i tko i kako u Ustav
upisuje izmjenu izglasanu na referendumu. Od Sabora se ne može zahtijevati
da ‘uskoči’ kao sprovodnik referendumske odluke i formalno je izglasa, jer zastupnice i zastupnici u Saboru glasaju
slobodno, po vlastitoj odluci i savjesti (da
sad ne govorimo o stranačkoj disciplini). Referendumsku odluku pak, barem
u ovom slučaju, nije moguće provesti
nikakvim automatizmom, jer u samom
pitanju za referendum, kako su ga inicijatori nespretno ponudili građankama i
građanima, nigdje ne piše da se u članak
Ustava taj-i-taj formulacija ta-i-ta zamjenjuje onom o braku kao životnoj zajednici
žene i muškarca.
Druga je moguća prepreka ovakvoj promjeni Ustava suštinska: zadiranje u ustavom zajamčena prava. Naime,
i jezički je i logički evidentno da konkretiziranje definicije braka, kao i dodavanje
sadržaja bilo kojem pojmu, smanjuje njegov opseg, tj. isključuje neke na koje bi
29
se mogao odnositi. Svejedno što dosad
u bračnom pravu nije bila primijenjena
mogućnost braka između partnera istog
spola, postojeća ustavna formulacija tu
mogućnost ostavlja otvorenom. Njezino
sužavanje bi značilo da više ne važi zabrana diskriminacije tj. ustavno jamstvo
ravnopravnosti. Moglo bi se raspravljati o tome koliko je to ustavno jamstvo
određeno, i koliko i samo podliježe promjenama, pa i putem referenduma, ali
to su upravo pitanja za Ustavni sud. On
će pak, ako mu to pitanje dođe na stol,
morati uzeti u obzir i jednu mnogo jasniju
normu, a to je Protokol br. 12 uz evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava.
Sabor ga je ratificirao u novembru 2002.,
on, jednostavno rečeno, određuje da se
uživanje bilo kojeg prava mora osigurati
bez diskriminacije.
Kao u svakom sukobu, pa i političkom, postoje barem dvije strane.
Političkima je, baš kad se zbivaju na demokratskom terenu, možda svojstveno
još i to da svaka od strana jedno kaže a
drugo kani, jer ne treba samo ostvariti cilj
nego i pridobiti za njega većinu, bio njoj
taj cilj u interesu ili ne. Tako zagovornici
referenduma tobože brane pravo “obitelji”, a zapravo nastoje ograničiti pravo
onih koji se ne uklapaju u njihovu definiciju obitelji. To nije obrana ljudskog prava nego pokušaj održavanja zatvorenog
i obaveznog sistema normi. Nasuprot
njima, vladajuća većina govori o obrani
prava, a vjerojatno brine o svojoj političkoj legitimnosti. No, bez obzira na poseban politički interes, deklarirani cilj joj je
legitiman i opravdan. Samo što će se za
njega morati izboriti pravnim argumentima i argumentima u političkoj areni.■
ženski nered
IGRA OSVAJANJA TERITORIJA
Otvoriti se turizmu je legitimno, pa i poželjno, ali je prethodno nužno
otvoriti diskusiju kakav turizam to želimo, recimo barem u negativnom određenju, dakle onaj koji neće spaliti sve šume, koji neće
podići kilometre ograda i time ispresijecati područje tako da će se
njime slobodno kretati samo ptice, koji neće betonom zaliti svaku
uvalu i okruniti je apartmanima i hotelima, načičkati ih, najvećim
dijelom godine praznim zgradama, uglavnom nalik na Nosferatuove dvorce...
H
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
rvatska više liči
na kompjutersku
igricu nego na ozbiljnu državu. Osobito ljeti. Za one
starije, koji kompjuter niti sanjali
nisu, ekvivalent bi bila igra osvajanja teritorija. Na zemlji bi se
nacrtala kružnica, podijelila bi se
na iste dijelove koliko ima igrača i
potom bi uslijedilo bacanje štapa
nasumično (iza leđa), u teritorij
suigrača, po mogućnosti. Tamo
gdje štap padne, ona/j koja/i je
bacao/la, uzima od tog teritorija
onoliko, koliko može zahvatiti,
obilježiti vrhom štapa. Svakakvih
se egzibicija moglo pritom nagledati. Danas, u tehnološki
razvijenijem vremenu, umnožili
su se načini i oruđa za zapasavanje tuđe zemlje, a niti egzibicija
ne nedostaje, samo što se sada
nitko ne mora valjati po zemlji
i uopće nisu tjelesne. Uz, kada
je o Hrvatskoj riječ, izostanak
još i ključnog faktora, takozvane
pravne države, koja je uglavnom
u permanentnoj blokadi i koju niti
jedna vlada do sada nije uspjela
resetirati, nekako je deblokirati ne
bi li proradila i uvela reda među
osvajače teritorija. Pa i zaštitila
one koje su osvajači poharali.
Igra osvajanja teritorija,
istina, malo modificirana, i danas
je vrlo popularna i igra se diljem
naše domovine, pa se recimo,
igra po jednakim “pravilima” na
Braču kao i na Viru, Hvaru... U
svakom slučaju, u toj igri su najvažniji faktori: iznenađenje, br-
zina i osobito, pouzdani link na
lokalne jedinice državne uprave.
To su one male državice koje sa
velikom imaju veoma fleksibilnu
vezu, najčešće samo nominalnu.
U, recimo, ubavom mjestašcu na otoku Braču, smještenom uz idiličnu plažu, tek nekoliko kućica, stazice i puteljci obrasli
agavom i mirisnim biljem mediterana, ni traga asfalta ili betona,
nema kioska ili samoposluga, ni
disco-kluba, uostalom ni struje
nema već se dobiva iz solarnih
ćelija, voda iz gustirni... I sve bi
to tako valjda i potrajalo da se uz
bojni poklič i poziv na razvoj (što
košta da košta) same uglavnom
blokirane države, kao znak otvaranja igara bez granica (iako se
upravo o granicama radi), nisu
pojavili developeri. I to, ne budimo nepravedni, ne samo neki
mrski investitori iz Velike Britanije, Izraela, Rusije... već domaći,
takorekuć, developeri iz naših redova. Umjesto štapa, stigli su bageri i miješalice za beton, umjesto
crtanja istim tim smiješnim štapićem osvanule su ograde. Pravila
stare, nevine igre nešto su promijenjena, pa se sada može i preskakati tuđa polja i uzimati udaljenije teritorije, kada i ne graniče
s teritorijem osvajača. Najvažnije
je pritom osvojiti teren onda kad
vlasnik nije u blizini, dovesti bagere, srušiti recimo šumu (te su,
sudeći prema količini i redovnosti
požara, najveća prijetnja razvoju), započeti neku svoju gradnju i
namjestiti kiosk s toplim napicima
30
ili pečenjaru janjaca i time je stvar
više manje riješena. Developer je
naš čovjek, njegov čovjek je pak
onaj čiji je čovjek važan ministar,
čovjek pak važnog ministra je
dobar sa nekim čovjekom u županiji, taj ima čovjeka na sudu... I
ponovo do našeg developera, koji
i sam dobro poznaje tog istog čovjeka na sudu, ili ako ne na sudu,
onda u policiji.
I tako su do jučer mirni i
nezainteresirani susjedi počeli
ubrzanim postavljanjem ograda,
no niti to ne prolazi lako. Uskoro
su ih naime počeli uzajamno rušiti
jedni drugima, no ne iz ponovo otkrivene ljubavi za širinu i divljinu i
dobrosusjedske odnose, one bez
granica. Razlog je bio što bi jedni
zapasali malo više, tu par metara,
tamo i par stotina, drugi, koji su
i sami na jednom kraju isto tako
zapasali idućem susjedu, nisu
naravno mogli otrpjeti da im onaj
prvi na drugoj strani zapasava
njihovo. Niti centimetar više no
što međa kaže. A međe, osim što
se same nikako ne oglašavaju,
još su i pravovremeno uništene.
Ukratko, u mirne i do jučer blage
susjede, željne mira i odmora,
ušao je duh razvoja, uznemirio ih
zov prosperiteta. Idila mjestašca
bez kafića i disko-kluba, bez struje i betona, prestala je biti ona
vrijednost zbog koje su i napravili
kuće u divljini prekrasne uvale.
Krenulo je sa zimmer-frei, a taj ne
ide bez rent-a-car, ovaj pak neće
u divljinu ako do nje nema ceste.
Poznato je da developeIDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
ri nemaju vremena i svako zamaranje s
urednim građevinskim dozvolama, otkupom dijelova u privatnom vlasništvu, organiziranjem javne diskusije o projektu,
izradom projekta samog i sličnim tricama
prepreka je na putu svekolikog razvoja
i ništa prirodnije i domoljubnije, dapače,
da se sve to po hitnom postupku preskoči. Kako preskok ne bi ipak navukao na
sebe neki USKOK, taj se manjak vremena sretno nadoknađuju imanjem sjajnih
veza s vlastima, kako rekosmo, osobito
lokalnima. Ukratko, friško pečeni developeri su dovukli par miješalica i zalili beton, naravno, na lijepu stazu, napravljenu na suhozidu, baš onu koja je vodila u
srce mjestašca. Stazu je trebalo pretvoriti
u cestu, pa su izvršena neznatna proširenja, od prilike za više no duplo. Posječene su agave i drugo bilje uz nju, pripojeno nekoliko metara od posjeda onih
nerazumnih susjeda, čudaka, kojima je
ideja prosperiteta koji će do njih doći betonskom cestom bila neshvatljivom, jednako kao što nikako nisu imali razumijevanja za otimanje njihovog dijela zemlje.
A radilo se tek o kojem metru amo-tamo,
rekoše im devoloperi, taman da mogu
proći auti (i njihovi uostalom). K tome, uz
njihove ograde im je ionako rasla šikara,
množili se krpelji, zmije, aždaje... No čudaci, u svojem dubokom nerazumijevanju
razvoja turizma na lokalnoj, a time i općoj
razini, prijavili su nedozvoljenu gradnju
ceste koja ih je trebala odvesti u budućnost. Građevinska inspekcija je došla,
utvrdila stanje stvari, svečano postavila
ploču sa službenom zabranom daljnje
gradnje. Stroga ploča, koja ne samo da
je zabranila daljnju gradnju već je svakom tko ju takne-makne prijetila kaznom,
ipak nije dugo stražarila uz novonastalu
cestu. Već sutradan, to jest, tijekom noći
na sutradan, nekim se čudom stroga ploča valjda sama otkinula i prijeteći sletjela
u dvorište, baš na prag najčudnijeg susjeda, onog kojem je cesta gotovo ušla
u dvorište. Kako od developera nitko
nije ploču niti vidio, a kamo li takao, ili ne
daj bože makao, posumnjalo se u ploču
samu. Fantomska država i njezina fantomska ploča. Svakako, već je sutradan
susjedu čudaku istrgnuta pipa s vanjske
strane gustirne, pa je morao preći na flaširanu vodu, umjesto ionako bljutave kišnice. Napokon, i što će mu voda, ionako
nema što zalijevati? Naime, prošlog mu
je ljeta izgorjela šuma i raslinje oko kuće.
Policija je utvrdila da je požar podmetnut
i sada svi ispod oka motre na ploču. Tim
više što se demokratični požar nije ograničio na međe, nego je spalio petinu otoIDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
DIVLJA GRADNJA PO OBALI:
Živimo u državi koju nema tko resetirati, deblokirati je da bi konačno proradila, da bi postala pravna država u kojoj vladavina prava nema alternativu
u rođačkim vezama, potkupljivim političarima, bezobzirnim investitorima...
ka. U krajnjem ishodu, svako zlo za neko
dobro, rekli bi developeri, za pet će se
godina moći lijepo to opožareno područje
pretvoriti u građevinsko.
I sada, ukratko, cesta je tu, može
ih se uskoro očekivati i više. Pola plaže
će, vjerojatno je, biti zaliveno u beton,
niknut će ovdje koja roštiljana, pa kiosk,
pa malo veći dućan, pa će želje stremiti
izgradnji marine, koji hotelčić-mastodontić... A sve to bez ikakve ideje o tome što
se u osnovi želi postići, pa onda naravno
i bez plana, ali s jednom jasnom mišlju
svedivom na “drpi i zbriši”. Otvoriti se
turizmu je legitimno, pa i poželjno, ali je
prethodno nužno otvoriti diskusiju kakav
turizam to želimo, recimo barem u negativnom određenju, dakle onaj koji neće
spaliti sve šume, koji neće podići kilometre ograda i time ispresijecati područje tako da će se njime slobodno kretati
samo ptice, koji neće betonom zaliti svaku uvalu i okruniti je apartmanima i hotelima, načičkati ih, najvećim dijelom godine praznim zgradama, uglavnom nalik
na Nosferatuove dvorce. Ako je međutim
upravo to cilj, a sve “smrdi” baš na to, bit
će jeftinije da s ovakvim željama kolektivno iselimo na španjolsku obalu. Tamo je
sve već odavno upravo tako “uređeno”.
Španjolci će pak sretni doći ovamo, sigurni da više neće ponoviti grešku kojom
su uništili vlastiti obalu. I turizam, dobrim
dijelom.
Na sve to, država, ona velika tamo
u Zagrebu, ne reagira mnogo, ima ona
svojih velikih briga i baš je briga za to što
rade male države na terenu. Uzajamno
su si ionako fantomske. Reče jednom
jedan službenik jedne od brojnih općina
31
na otoku (otočka, misli se ovog puta na
Englesku, historiografija, nazvala bi tu
pojavu “trulim mjestima”): “Ovdje vladaju ipak drugačiji zakoni nego u zemlji.” A
On je ne tako davno uskliknuo: “Imamo
Hrvatsku!”
I na kraju, ova je priča potpuno
istinita. Daleko gore je međutim to što je,
ovakva kakva jest, uz neke nebitne razlike u detaljima, istovjetna stotinama (ako
se ovdje već ne radi o pretjeranom umanjivanju) takvih priča, čiji se sadržaj odvija duž obale, a bogme i diljem Hrvatske.
Posljednjih decenija sve više njezinih
građana varira znamenitu sentencu Mladena Delića “Pa ljudi, je li to moguće?!?”
I pita se mnogo konkretnije: “Kako je to
moguće?!” Odgovoriti na pitanje kako je
to moguće u državi koju nema tko resetirati, deblokirati je da bi konačno proradila, tražilo bi puno veći trud i daleko više
prostora. Kako je to moguće u malom
mjestu, mistu, mestu... diljem Hrvatske,
u opisanom slučaju objašnjava jedan
“detalj”. Negdje drugdje će moguće naglasak biti na nečem drugom, no kako je
rečeno, obrazac je isti. Dakle, upitat će
se ono malo naivnih, pa što radi općinska
vlast u ovom slučaju, ona je nadležna za
zakonitost postupanja na svom terenu,
kako to da nije spriječila radove, prijavila prekršitelje, zaštitila ugrožene interese
“svojih” građana? Ne može se baš spočitnuti da nije vodila računa o interesu
(nekih) građana, na stranu sada cjepidlačenje oko toga da li je upravo njihov
interes u skladu sa zakonima ove države
(kad već imamo svoje lokalne). Neki zainteresirani građani naime zaposlenici su
te općine.■
obljetnica rođenja
„ČUDAK“ IZ SMILJANA KOJI
JE ZADUŽIO SVIJET
Nikola Tesla je bio vizionar, često neshvaćen od svojih suvremenika, ekscentrik koji je živio u svom svijetu, istovremeno znajući prirodne zakone na temelju kojih funkcionira svijet na gotovo mističan
način...
U
Tekst i foto:
NIKOLA
CETINA
čenjak i istraživač
svjetskog
glasa
Nikola Tesla svojim je genijalnim
izumima i otkrićima
u području elektrotehnike promijenio svijet. Unatoč tome često
je bio podcjenjivan, a njegova
otkrića pripisivana su drugima.
Da se ne zaboravi lik i djelo genijalnog vizionarskog uma udruga
Nikola Tesla-genij za budućnost
iz Zagreba već četvrtu godinu višednevnim bogatim programom obilježava dan njegovog
rođenja. Ovogodišnja proslava
Teslinog rođendana započela je
9. jula međunarodnom konferencijom “Tesla u Zagrebu 2013.” na
kojoj su o suvremenosti Teslinih
ideja i izuma govorili vrsni poznavaoci njegovog lika i djela.
Tesla kao vizionar
najvećih otkrića u fizici
Akademik Vladimir Paar, jedan
od autora knjige “Nikola Teslaistraživač, izumitelj, genij” u svom
predavanju “Tesla kao vizionar
najvećih otkrića u fizici” kao primjer Tesline veličine naveo je malo
poznati podatak da je Tesla jedan
od trojice učenjaka iz Hrvatske
koji ima svoj krater na Mjesecu
i koji je svojim nadnaravnim
sposobnostima i genijalnošću
65 godina prije otkrića lasera
takav uređaj prikazao na jednom
predavanju. Još 1917. otkrio je
radar, koji je ponovno otkriven
tek za vrijeme Drugog svjetskog
rata. Prvi je otkrio princip rada
elektronskog mikroskopa, koji
službeno otkriven 1931. godine.
Tesla je prvi otkrio i napravio
elektronske čestice, kozmičke
zrake, a prve članke o televiziji pisao je još 1920. godine.
Imajući viziju globalnog povezivanja Tesla je praotac interneta. Otkrio je rendgenske zrake
iju budućnosti. Mnogo je nepoznanica vezanih za Teslin sistem
bežičnog prijenosa energije i
pokuse koje je izvodio. Treba li
sumnjati u Tesline ideje, čak i one
najkontraverznije poput bežičnog
prijenosa energije? Postoje li
novi nehercijanski valovi Nikole
Tesla je cijeloga života vjerovao da je moguće
postići kozmički sklad u nama samima i svijetu, i to
prihvaćanjem mira, različitosti među ljudima i prije
svega ljubavi jednih prema drugima
prije Rentgena. Unatoč (ili zbog)
genijalnosti doživio je velike nepravde zbog nepriznavanja svojih djela. Vrhovni sud Sad donio
je presudu po kojoj je Markoni
ukrao njegove izume za koje
je dobio i Nobelovu nagradu.
Nepravda prema Tesli malo je
ispravljena time što je jedna od
fizikalnih jedinica i to jedinica
magnetske indukcije dobila po
njemu ime TESLA.
Nehercijalni elektromagnetizam Nikole Tesle
Goran Majstorović dipl. ing. elektrotehnike i veliki poštovalac djela
Nikole Tesle iz Beograda u svojem stručnom predavanju naveo
je da je :”Nikola Tesla poznat kao
pronalazač okretnog magnetnog
polja, višefaznih struja, svjetlećih
vakumskih cijevi i mnogih drugih
učinaka koji su oduševili svijet.
Njegove ideje predstavljaju i
potpuno nove nauke i tehnolog32
Tesle? Sa stajališta klasične
nauke, ne. Ipak, smatram da su
Teslini valovi potpuno novi fizički
entitet i složenija energetska forma od klasičnih EM valova, koja
nam nije u cijelosti dostupna”.
Teslina galaksija-treća
revolucija
Filozof dr.sc. Luka Boršić u svom
predavanju ističe: Nalazimo se
na pragu treće revolucije - “Tesline galaksije”. Radi se o prijelazu s “tiskane riječi” na svjetlosnoelektrične medije čemu su
uvelike pripomogli izumi Nikole
Tesle. Radi li se o ponovnom
povratku na “vizualno-auditivnu”
komunikaciju?. Hoće li ljudi u
budućnosti, kad više neće biti
potrebe za materijalnim oblikom
znanja i drukčije razmišljati i poimati svijet i sebe u njemu? Nikola Tesla je naslućivao dosege i
moguće posljedice svojih(i sličnih
tuđih) izuma, i to je jedan od raIDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
Performans kod spomenika
zloga zašto je u svoje doba, još nezreo za
takva promišljanja, bio smatran čudakom.
A jedanaest od dvanaest predviđanja tog
“čudaka” su se obistinila.
Istine i manipulacije o Teslinoj
duhovnosti, znanosti i tehnologijama
Fizičar svjetskog glasa prof.dr.sc. Davor Pavuna u svojem neformalnom, ali
upečatljivom nastupu naglašava: Oko
Nikole Tesle godinama su se stvarali
mitovi bez ikakvog razumijevanja njegove duhovne, znanstvene i tehnološke
svijesti i vizije, koje tek sada postepeno
razotkrivamo u elektromagnetizmu i u
Tokom života patentirao je više
od 700 pronalazaka od kojih su
mnogi presudno utjecali na modernu znanost i tehnologiju
fizici općenito. Tesla je bio i uvelike ostao neshvaćen i akademski neprihvaćen
zbog ideja koje su naizgled bile “nazIDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
adne”, poput primjerice uloge Teslinog
etera i energetike cijelog planeta Zemlje
te iskorištavanje ionosfere ili pak njegovo
vrlo neklerikalnih duhovnih uvida s obzirom da Tesla nije bio “klasičan” vjernik.
On je bio dubinski duhovan čovjek što ne
čudi jer je odrastao u duhovnoj obitelji.
Majka je znala Bibliju na sedam jezika, a
otac je bio ugledni pravoslavni svećenik.
Mi smo kreirana Božja bića, koja živimo
u iluziji realnog stanja jer ne postoji objektivna realnost. Stoga mi podrealnost
prihvaćamo kao realnost. Sve je unaprijed izračunato, pa i ovo dešavanje ovdje
- poentirao je Pavuna svoje izlaganje.
“Teslina frekfencija mira”
Na dan Teslinog rođenja 10. jula organizatori ove manifestacije upriličili su
događanje kod spomenika Nikole Tesle u
Teslinoj ulici u Zagrebu. U prisutnosti brojnih štovatelja Nikole Tesle među kojima
je bio i Milan Bandić gradonačelnik Zagreba održan je muzičko-scenski performans “Teslina frekvencija mira” inspiriran
životom genija Nikole Tesle i njegovim
posljednjim riječima: “Kada shvatite vibracije trica, šestica i devetki, shvatiti će
te i ključ univerzuma”. U trenutku fizičkog
33
Spomenik N. Tesle u Zagrebu s položenim
vijencima za njegov rođendan
obljetnica rođenja
umiranja 1943. godine u tišini sobe 3327
u hotelu New Yorker u New Yorku nije
bilo sagovornika koji su bili zainteresirani za “Projekt trica, šestica i devetki”.
Sagovornika nije mogao naći u Americi
koja je netom osnovala Ministarstvo rata
niti u Evropi koja je, polako i sigurno, brojala 60.000.000 žrtava bratoubilačkog
rata. Zato je Nikola Tesla obukao odijelo, položio se na postelju i umro. Sjetio
se riječi Walt Wihittmana: “Za imati velike izvođače potrebna je veličanstvena
publika”. Nastao prema romanu Teslina frekvencija mira autorice Natalije
Princi, performans je muzičko-scenskim
doživljajem pokušao prisutnima približiti
sklad i harmoniju kakva postoji između
Zemlje i Mjeseca te drugih planeta. Upravo je Tesla cijeloga života vjerovao da
je takav sklad moguće postići i u nama
samima i u svijetu, prihvaćanjem mira,
različitosti među ljudima i prije svega
ljubavi jednih prema drugima.
PAAR: Tesla je jedan od trojice učenjaka iz
Hrvatske koji ima svoj krater na Mjesecu i
koji je svojim nadnaravnim sposobnostima
i genijalnošću 65 godina prije otkrića lasera
takav uređaj prikazao na jednom predavanju...
isa Vinton, koordinatorica UN-a i stalna
predstavnica UNDP-a u Hrvatskoj istakla
je kako za nju Nikola Tesla nije samo izumitelj koji ostavlja bez daha, već genije
koji je imao izraženu socijalnu svijest, te
je bio vođen idejom “besplatne energije
za sve”. Kao izuzetnog građanina cijeloga svijeta mnoge države Teslu mogu s
pravom prisvojiti kao svoga znanstvenika, koji zaslužuje da se njegov rođendan
proglasi Svjetskim danom izumiteljstva.
Počasni član Udruge gradonačelnik Milan Bandić rekao je da to što je Nikola
BORŠIĆ: Tesla je naslućivao dosege i
moguće posljedice svojih(i sličnih tuđih)
izuma, i to je jedan od razloga zašto je u svoje doba, još nezreo za takva promišljanja, bio
smatran čudakom. A jedanaest od dvanaest
predviđanja tog “čudaka” su se obistinila...
10. juni proglasiti danom
Nikole Tesle i Svjetskim danom
izumiteljstva
Inicijative Udruge Nikola Tesla-genij za
budućnost da se dan Teslinog rođenja
proglasi Danom Nikole Tesle u Hrvatskoj
i Svjetskim danom izumiteljstva podržala
je prigodnom programu u zagrebačkom
hotelu “Esplanada” i počasna članica
te Udruge i saborska zastupnica Mirela
Holly:” Nikola Tesla bez ikakve sumnje
zaslužuje da se njegov rođendan proglasi Svjetskim danom izumiteljstva jer
je tijekom života patentirao više od 700
pronalazaka od kojih su mnogi presudno
utjecali na modernu znanost i tehnologiju. Nikola Tesla je bio vizionar, često
neshvaćen od svojih suvremenika, ekscentrik koji je živio u svom svijetu, istovremeno znajući prirodne zakone na
temelju kojih funkcionira svijet na gotovo
mističan način”. U prigodnom govoru Lu-
rekla je kako je Nikola Tesla povezao
svijet ne samo izumima nego i svojom
duhovnošću i humanizmom. Naglasila
je da je Udruzi iznimno važna Teslina
duhovna ostavština. P(r)ozvala je sve
hrvatske institucije da svaka na svoj
način doprinese promociji Nikole Tesle
kao znanstvenika, jer smatra da to do
sada nije dovoljno učinjeno. “Tesla je
izvor nadahnuća i stvaralaštva za bolju
budućnost. Slijedimo li njegova načela
biti ćemo na najboljem putu razvoja
našeg društva i nastaviti ćemo tamo
gdje je on stao” jasno je svima poručila
Dragica Mihajović. Na svečanosti koju
je uveličao svojim prisustvom i ambasador Republike Srbije u Republici Hrvatskoj Stanimir Vukičević dodijeljene su
godišnje nagrade “Nikola Tesla- genij za
budućnost” za iznimna dostignuća vezanim za Teslu i njegove izume.
Nikola Tesla-izumitelj s
pogledom na budućnost
Tesla bio građanin svijeta uz izume je njegova najveća vrlina. Istakao je da Nikola
Tesla nikad nije zatajio svoju domovinu
Hrvatsku, svoje rodno mjesto Smiljan
nedaleko od Gospića, ali niti svoje srpsko
porijeklo, te dodao da Tesla ne samo kao
znanstvenik nego kao čovjek treba biti
uzor mnogima.
Predsjednica Udruge Nikola Teslagenij za budućnost Dragica Mihajlović
Završna manifestacija obilježavanja Teslinog rođendana održana je u Tehničkom
muzeju u Zagrebu gdje je vrsni poznavalac Tesle i njegovih izuma Renato
Filipin, viši kustos muzeja u Kabinetu
Nikole Tesle nadahnuto govorio o liku i
djelu toga genija uz efektne i upečatljive
pokuse i rekonstrukcije najpoznatijih Teslinih izuma izrađenih prema originalnim
nacrtima i patentnim prijavama, u većini
slučajeva metodama i materijalima iz vremena u kojem je živio.■
PAVUNA: Iako Tesla nije bio “klasičan”
vjernik, bio je dubinski duhovan čovjek što
ne čudi jer je odrastao u duhovnoj obitelji.
Majka je znala Bibliju na sedam jezika, a
otac je bio ugledni pravoslavni svećenik...
34
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
o jeziku rode
I HRVATSKA ĆE IMATI ZAKON O JEZIKU
Stalno prisutna nastojanja jezičnih čistunaca kako hrvatski jezik učiniti što različitijim od
srpskog kulminirala su ovogodišnjim masovnim protestima protiv ćirilice, iako zakonska
osnova dvojezičnosti, doduše rigorozna, postoji. U Srbiji pravo na ravnopravnu upotrebu
manjinskog jezika i pisma nacionalna manjina ostvaruje ako je njezin postotak u ukupnom
stanovništvu na određenom području 15 posto, dok je u Hrvatskoj ta granica postavljena
vrlo visoko - na 33 posto - ali niti to nije dovoljno...
O
vaj moj skromni prilog o
zakonskom
reguliranju
jezika u Hrvatskoj ne biste
zasigurno mogli pročitati
da su 1995. godine prošle
ideje “uglednog” generala HVO, saborskog zastupnika i suca Ustavnog
suda Hrvatske Vice Vukojevića koji je
predložio Zakon o osnivanju Državnog
ureda za hrvatski jezik koji bi se brinuo
o čistoći hrvatskog jezika, a “poglavito
bi nadgledao jezik u tisku, krugovalnim i
dalekovidničkim postajama” (čitaj novine,
radio televizija). Njegova zamisao je
bila da se do šest mjeseci zatvora kazni
odgovorna osoba “postaje u kojoj se rabi
nehrvatski međunarodni-hrvatski jezik”.
Izvedba ovakvog monstruoznog
zakona zapala je tadašnjeg višeg pravnog savjetnika u Ministarstvu pravosuđa
Ivicu Kramarića koji je predložio da se u
budući Krivični zakonik u glavi krivičnih
djela protiv Republike Hrvatske uvede
krivično djelo “Neodgovarajuća uporaba
hrvatskog jezika”: “Tko s nakanom u knjizi, studiji, časopisu, novinama, javnom
govoru ili drugom pisanom tekstu veličine jednog autorskog arka uporabi više
od pet srpskih riječi te toliko anglizama
ili drugih tuđica neprevedenih na hrvatski
jezik osim u slučaju nepostojanja odgovarajuće hrvatske riječi ili naziva kaznit
će se novčanom kaznom ili zatvorom od
tri mjeseca do tri godine. Tko počini djelo
iz stava 1. na način da u javnom tekstu
ili govoru preko radija ili televizije uporabi
između jedne i pet riječi srpskog nazivlja
ili druge tuđice kaznit će se novčanom
kaznom od 1000 do 5000 kuna”.
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
Tekst i foto: Nikola Cetina
Da su kojim slučajem ovakve inkvizicijske ideje o jezičnom čistunstvu u
Hrvata bile realizirane zasigurno bi govoreći i pišući jezikom mojih predaka koji
se doseliše u Liku prije više od 400 godina doživotno robijao u kaznionici u Lepoglavi. Na sreću, ipak je prevladao zdrav
razum pa ovakve monstruozne ideje ipak
nisu zaživjele, ali su ostala stalno prisutna nastojanja jezičnih čistunaca kako
hrvatski jezik učiniti što različitijim od srpskog.
Jezičnu zbrku i samovolju pojedinih institucija i jezičnih čistunaca u novije vrijeme pokušava spriječiti inicijativa
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
o donošenju posebnog zakona o jeziku.
Objašnjavajući motive inicijative ravnatelj Instituta Željko Jozić ističe kako Ustav
RH određuje da je u Republici Hrvatskoj
u službenoj upotrebi hrvatski jezik i latinično pismo, te da zakon o jeziku ima 11
zemalja članica Evropske unije, a od zemalja u okruženju imaju ga Slovenija, Srbija i Makedonija. “Mnoge od spomenutih
zemalja imale su potrebu donijeti zakon
o jeziku kako bi, uz utvrđivanje statusa
nacionalnog i službenog državnog jezika, regulirale i javnu uporabu jezika nacionalnih zajednica i manjina. Pokrenut
ćemo inicijativu, pozvati sve relevantne
ustanove i jezikoslovne stručnjake na
suradnju, konzultirati se s pravnicima te
dati prijedlog zakona na javnu raspravu” pojašnjava Jozić potrebu donošenja ovakvog zakona.
Uvriježilo se kod nas da se susjedne zemlje, posebno nastale raspadom Jugoslavije nazivaju “zemlje u okru35
ženju”. Jedna od tih zemalja koja nas
okružuje je i Republika Srbija koja je već
1991. godine donijela Zakon o službenoj
upotrebi jezika i pisma koji precizira da
je u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćirilično pismo. Zakon
omogućava da se u raznim slučajevima
pored ćiriličkog može koristiti i latinično
pismo, a postoji mogućnost ispisivanja i
samo latiničnim pismom što se u praksi u
Srbiji često koristi. Zakon detaljno propisuje službenu jezika i pisama nacionalnih
manjina po kojem : “Jedinice lokalne samouprave će obavezno svojim statutom
uvesti u ravnopravnu službenu upotrebu
jezik i pismo nacionalne manjine ukoliko
procenat te nacionalne manjine u ukupnom broju stanovnika na njenoj teritoriji
dosiže 15% prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva”. Komparacije
radi navodimo član 12. stav 1. Ustavnog
zakona o pravima nacionalnih manjina
Republike Hrvatske koji regulira “pravo
na služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj
uporabi: Ravnopravna uporaba jezika i
pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici
pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takove zajednice”.
O provedbi odredbi ovog zakona koji ima
ustavni karakter najbolje govore brojne
negativne reakcije na pokušaj uvođenja
prava na ćirilično pismo u Vukovaru, unatoč “priznanju” hrvatskih jezikoslovaca da
su se i Hrvati u svojoj bogatoj historiji služili ćirilicom.■
urbana lobotomija
B
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
udva je najsjajniji biser Crne Gore, Budva
je sunce, Budva
je more. Budva je
Meka za turiste, umjetno stvorena i ulickana kako bi
ugodila oku posjetitelja, nešto
kao Antalya na Jadranu. Budva
je za Srbijance ono što je Makarska za Bosance, zvijezda
vodilja koja cijele godine treperi i
mami, koja poziva na hodočašće
jednom godišnje, kad je njezina
svjetlost najblještavija i kad joj je
nemoguće odoljeti. Samo je skuplja, od Makarske. I ekskluzivnija.
Ništa tamo nije obično, prosječno,
ni slučajno. Sve je pažljivo isplanirano kako bi nudilo zabavu, do-
bar provod i luksuz, čime obično
cilja na mlađu populaciju, no nije
zanemariv ni broj sredovječnih
turista, mahom Rusa, koji tamo
provode cijelo ljeto u svojim
luksuznim ljetnikovcima što se
uzdižu na brdima ponad grada,
i odakle se spuštaju sa čitavom
svitom da jezde po ulicama
centra i starog grada, široko i
kočoperno kao da je cijeli grad
njihov. Što opet nije daleko od istine. Budva je grad u kom nema
Crnogoraca. Ili oni ljeti uslužno
ustupe svoj grad došljacima, kao
što dobri domaćini ustupe svoju
kuću gostima iz Njemačke. Koji
će im možda tutnuti nešto para.
Pitala me moja rođakinja Tanja,
36
koja je inače odrasla u Americi,
kako govore Crnogorci. Imala
sam najbolju namjeru da joj suptilno klimnem glavom u pravcu
prvog malo glasnijeg prolaznika,
što u Crnoj Gori nikako nije rijetkost, no bogami joj danima nisam
imala na koga pokazati. Ako bi
pored ruskog do nas doprla koja
domaća riječ, stigla bi popraćena
beogradskim ili novopazarskim
naglaskom. Hrvata nisam mnogo
sretala. Osim vlasnice vile u kojoj se nalazio naš apartman, koja
je iz Imotskog, i koja se, obzirom
na veličinu i lokaciju gore spomenute vile, prilično dobro snašla
kao došljak u Budvi, ili se dobro
udala. Što mu ga dođe na isto,
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
kad čovjek malo porazmisli. A to što
nije bilo drugih Hrvata, proistječe valjda
iz činjenice da se oni valjda još boje da
će ih ovdje zaskočiti neki dvometraši,
stokilaši (nerijetko bradati), koji za razonodu cijede vodu iz kamenja, umjesto da slažu rubikovu kocku. I koji
bi, umjesto gusala, rado zagudili po
hrvatskim rebrima. I narogušit će se
čim vide hrvatske tablice na hrvatskim
kolima. Tko o čemu priča, Hrvati o svojim tablicama. Kao da su diplomatske,
u nekom selu gdje jadnici nemaju za
hljeb, pa će im razbiti auto iz čistoga
jala ili srdžbe. Ili da im oglođu gume.
Ne vidim drugi razlog zbog koga Hrvati
još nisu nahrupili ovamo, ako nije strah.
Jer čim malo otopli, planiraju ljetovanje i listaju časopise s najatraktivnijim
turističkim destinacijama i traže koje
su im opet relativno blizu i cijenom prihvatljive. Godinama se tu već provlače
Budva i Porto Montenegro u Tivtu, za
jahtaše, o kojima čeznutljivo šapuću
dok mi pokazuju fotografije, maštajući o
maloj promjeni i istovremeno se čudeći
kako i „mi“ nemamo nešto takvo. Realno, imamo Dubrovnik i Hvar, ako im
je do luksuza i sofisticiranosti, no te su
im destinacije možda već dosadile. Ili,
što je puno vjerojatnije, misle da taj isti
luksuz u Crnoj Gori (za koju mnogi od
tih ljudi misle da je nekakva autonomna
pokrajina Srbije. Ne šalim se. Ne šale
se ni oni, na žalost. Odatle strah od
bradatih.) košta puno manje. Ne košta
ništa. Džabe je. Još ti daju džeparac
i piće dobrodošlice ako dođeš iz Europske unije. Pa bi im taj luksuz bio
pristupačan. Samo da prevladaju strah
od tablica.
60 EURA ZA RUNDU PIĆA
Što se pak pića u Budvi tiče, tu su
žmukleri kao u svim gradovima na
Jadranu u vrijeme sezone. Da podijelim s vama jedno lično iskustvo.
Jedne noći sam povela svoje rodice iz
Amerike da malo osjete lokalni kolorit i
čuju milozvučni glas Bobana Rajovića,
u popularni budvanski klub Trocadero
(onaj vrtni, što radi do jedan, ljetnu verziju pravog Trokadera u koji čak dolazi
Aca Lukas jednom nedeljno). Tamo
nam je kelner pokušao naplatiti rundu
pića, tri buteljice bijelog vina (Ima li
smisla koristiti deminutiv buteljica,
mislim na one malene bočice od dva
deci, ako je već butelja definirana kao
flaša za vino od sedam deci? O tome
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
razmišljam svaki put kad ih naručujem.
) šezdeset eura. Da. Nisam krivo čula.
Jer sam ga pitala dvaput. I već sam
spremila novčanik da istresem svu njegovu sadržinu, misleći, to je to. Lijepo
su nas, naivke, zajebali. Ne plaćamo
ovdje samo chardonnay podgoričkih
Plantaža (realna cijena 9 eura, nek
je u Budvi 12!), već i nastup renomiranog umjetnika Bobana Piromana,
iako je posvuda pisalo ulaz slobodan.
Šta je danas slobodno! Šta je danas
besplatno! Pali smo na tipičnu sezonsku navlakušu. Pukom srećom, Tanja
Bobanov fan, primijeti zelen izraz moga
lica, a nije od reflektora, i pita šta je bilo.
Promucam da mi traži šezdeset eura
za piće, i izgovorivši to naglas, shvatim
apsurdnost te situacije. Ne može, ni da
je Budva, ni da je Monte Carlo, ni da
ima zlatne listiće u vinu, ni da mi ga je
donio sam Andrija Milošević, vala, ne
dam! Osnažena Tanjinim bijesnim izrazom lica, zajedno viknemo na kelnera
„Šezdeset eura za ovo??“ Shvaćajući
da mu nije prošla ona jednostavna
„akoprođeprođe“ filozofija, kelner se
milo smiješka, prigrli me, i kaže „Petnaest. A šta si ti čula? Maa neeee!“
Pri svakom idućem prolasku dođe vidjeti je li mi čaša prazna, drugarski me
potapšati po ramenu i pokazati palac
gore. Kao, „dobri smo si“, kako mi u Zagrebu kažemo.
PAPA I GEJEVI
Dakle, manimo se uvoda koji je imao
poslužiti kao ilustracija. Budva je fensi,
Budva je in, Budva je kozmopolitska,
svjetska. Puno je opuštenija i otvorenija
od ostatka Crne Gore, koja je patrijarhalna, kruta i rigidna. Vjerojatno je zbog
tih svojih karakteristika imala poslužiti
kao lokacija na kojoj će se održati jedna, za te prostore smjela manifestacija,
gej parada. Čuš, gej parada u Crnu
Goru. Možda su se ovdašnji pripadnici
LGBT pokreta osokolili vidjevši kako u
posljednje vrijeme sasvim mirno i kulturno prolaze gej parade u Zagrebu i
Splitu, nekad događaji visokog rizika.
Smatrali su dakle da je i njihova sredina
sazrela za jedan ovakav šareni defile.
Bogami su precijenili Budvu. Parada,
održana 24. srpnja, doživjela je potpuni
fijasko, a vođama ovog miroljubivog
pokreta još uvijek se prijeti, do te mjere
da im se nudi i stalna policijska pratnja.
Što se tiče šarenih parada, nikad nisam
skrivala svoje mišljenje, nisam njihov
37
pobornik. Ne zato što bih i najmanje
imala išta protiv tih ljudi što paradiraju
i njihovih uvjerenja i određenja, već
isključivo zato ne što ne volim kič i te povorke kao sa proštenja, i smiješno mi je
što ljudi imaju potrebu eksponirati se na
takav način. Slično bi mogle postojati i
povorke Srba u Hrvatskoj, dinamovaca
u Splitu, Hercegovaca na studiju u Zagrebu, povorke riđokosih, onih što nose
duge gaće, birkenstoksice, povorke ljubitelja fileka i rasola i razno još. Ali dok
god ljude to raduje, i svojom šetnjom
nikome ne nanose zlo, već naprotiv,
šire ideje ljubavi i mira, dotle im halal!
Najstrože osuđujem primitivčine čija su
jedine replike na ove povorke kamenje,
flaše i povici „ubij pedera.“ Plaši me i
užasava tolika količina mržnje u ljudima
među kojima živimo. Slično razmišlja i
moj čovjek papa Franjo, jedini papa kojeg priznajem. Papa, koji se netom vratio iz posjeta Brazila gdje je na bdijenju
i misi okupio više milijuna vjernika, privukao je pažnju javnosti izjavom „Ako
je osoba gej, a pritom traži Gospodina
i dobronamjerna je, tko sam ja da joj
sudim.“ Tom je jednostavnom izjavom
pozvao na red sve one „sudije“ što se
osjećaju pozvanima najstrožije osuditi
ovo društveno ponašanje što odstupa
od „propisanih normi“ i osobno razapeti
gejeve na stup srama. Papa je naglasio kako se homoseksualce ne smije
diskriminirati, i tako izrazio najpovoljniji
stav jednog poglavara katoličke crkve
o gejevima. Papa je još rekao kako
homoseksualna orijentacija nije problem, već takozvani homoseksualni lobiji o kojima se priča, ali tu nije pravio
razliku od političkih, masonskih i svih
drugih lobija. Ovim gej-frendli stavom
papa Franjo je, a da to vjerojatno još
ni ne zna, uzrokovao veliku zabrinutost, skepsu i ogorčenost hrvatskih katolika, kako vjernika, tako i pripadnika
klera. Ovi su se tako našli zbunjeni i
povrijeđeni, kao da im je uputio niski
udarac kojeg su doživjeli vrlo osobno.
Pa je tako ugledni teolog Adalbert Rebić
zaključio da se i „Hrvatsku pokušava
uklopiti u globalnu urotu pedera, homoseksualaca, lezbi i drugih osoba devijantnog seksualnog ponašanja koji svoje
nazore pokušavaju nametnuti svima“,
te da „razni Štulhoferi, pederi i lezbe
hoće nametnuti svoj manjinski seksualni moral koji će u konačnici upropastiti
društvo“.
urbana lobotomija
HITNA EVAKUACIJA PEDERA
Sa ovim se eminentnim teologom i moralnom okosnicom Hrvata slažu i Budvani, koji su pionirsku gej paradu dočekali,
doslovno, drvljem i kamenjem. Novinari
podgoričkih Vijesti prenijeli su tužnu i
poražavajuću izjavu sudionika parade
: “Da nije bilo policije, mi bismo danas
bili linčovani“. U budvanskoj je paradi
ponosa sudjelovalo svega 120 ljudi, a tu
malu skupinu čuvalo je čak četiri stotine
policajaca. Pokazalo se, nije previše.
Jer protestanata je bilo osjetno više i od
sudionika i od policajaca zajedno. Među
njima su se nalazile i neke poznate
ličnosti, poput Deje Savićevića i Nikole
Sjekloće, koji su željeli dati osobni doprinos u protjerivanju i ponižavanju ove
šačice pedera zdušnim povicima „zakolji
pedera“ i „ua, bolesnici“. No nekako im
se i to učinilo malo, pa su, da pojačaju
dojam, paradnu skupinu što se kretala
od Starog grada do Slovenske plaže,
zasuli flašama, čašama, dimnim bombama, stolicama, inventarom okolnih
kafića. Huligani su fizički napali i ozlijedili
nekoliko osoba, među njima novinare i
snimatelje, te ministra za ljudska i manjinska prava Crne Gore, Sabahudina
Delića. Sudionici su na kraju ovog tužnog
događaja, što je trebao biti parada ponosa, doslovno evakuirani pomoću dva
turistička brodića, u nepoznatu pravcu.
Izvršni direktor LGBT pokreta Zdravko
Cimbaljević izjavio je nakon parade kako
je ovo realna slika Crne Gore, te da se
nada da će ova država i društvo ubuduće
biti tolerantniji prema različitostima, te da
će biti ljudi koji ih razumiju i podržavaju.
Idući gej-prajd zakazan je već za listopad, u Podgorici.
OKAĐENO BUDVANSKO ŠETALIŠTE
Iako je ministar unutarnjih poslova Crne
Gore, Raško Konjević, u parlamentu
rekao kako će uhapšeni izgrednici, njih
dvadeset i dvoje, biti beskompromisno
kažnjeni, ta izjava ne djeluje naročito
umirujuće kad se uzme u obzir da huligani imaju veliku podršku svojih sugrađana
i javnosti. Događaj koji je uslijedio nakon
gej parade u Budvi, osupnuo me možda
više od samih nereda, koji se nažalost,
već odvijaju po šabloni na ovakvim manifestacijama. Naime, u priču se upleo
jedan pop, potpuno različitih svjetonazora od pape Franje, a sličnih primitivnih
shvatanja kao Adalbert Rebić, tako da vidimo da uskogrudnost, uskoumnost i zadrtost nisu svojstveni samo katoličkom,
već i pravoslavnom kleru. Tako je paroh
budvanski, jerej Boris Radović, veoma
revno shvatio svoju zadaću da na poziv
brojnih budvanskih vlasnika lokala, kako
kaže, i dobrih kršćana, članova tamošnje
zajednice, osvešta kafiće i tlo na kojima
su boravili šejtanski pederi, ne bi li tako
odagnao možebitne uroke pederasti38
je koje su ovi tamo proširili. Pa tako da
se, kad pošten čovjek sjedne da popije
pivo u Trokadero, naglo ne propederiše
i ne naruči neki pink koktel sa sve suncobrančićem i šarenom palmicom. Popo
je tako kadio šetalištem u Budvi, ne bi li
omogućio dobrim kršćanima i poštenim
ljudima da se riješe straha da su trajno
okuženi i da je na njihov lijepi, otmjeni
grad navučena skrama pederluka. Pritom je javno prozvao sve odgovorne u
Crnoj Gori, što su omogućili ovakvu manifestaciju, i kumio ih da to više nikad ne
učine, jer se tako „javno afirmiše ono što
je neprirodno.“ Tako je u jednom intervju
za Vijesti izjavio i sljedeće:„Najstrože
osuđujem paradu srama i bolesti, moleći
se Bogu da od Budve i Crne Gore odagna sve bolesti i sve napade đavolske i
da se nešto slično više nikada ne ponovi,
ni u Budvi ni u Crnoj Gori uopšte, koja
je uvek znala da ceni prave vrednosti.„
Prava vrijednost je obitelj, osnovna ćelija
društva i mala crkva. Poziva sve kršćanske obitelji da „brane sebe i svoju đecu
od homoseksualizama i drugih „izama“
kojih se stidi svaki normalan čovjek.“
Nakon vandalskih napada na miroljubivu
šačicu gejeva i nakon pozivanja popa da
okadi budvansko šetalište, mogu samo
reći: džabe ti palme i luksuzni hoteli, Top
hill i skupa pića, ljetnikovci, jahte i svi ruski investitori, nisi svjetska, Budvo! Nek’
te bude stid.■
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
izvan granica
Početak kolovoza u Gruziji 2008. podsjećao je na onaj u Hrvatskoj 1995. Nakon višegodišnjih
vojnih priprema, povremenih manjih okršaja i perioda visoke napetosti koji je potrajao
dobar dio te godine, centralna vlast je tajno grupirala oružane snage i krenula u vojno
pokoravanje jedne od dvije pobunjenih pokrajina. Na Sinkvali, glavni grad Južne Osetije
sručila se pred ponoć 7. kolovoza jaka artiljerijska vatra. Gruzijska pješadija podržana tenkovima brzo je na glavnim pravcima udara potisnula iznenađene Osete koji se nisu stigli
potpuno mobilizirati. Sinkvali, lociran u blizini crte razgraničenja, je bio pred padom. No
nekoliko sati nakon eksplozije prvih granata sličnost sa scenarijem iz Hrvatske je drastično
opala. Već sljedeće jutro u Osetiju su sa sjevera ušle prethodnice ruskih snaga iz sastava
Zakavkaskog vojnog područja i ubrzo se sukobile sa Gruzijcima. Počeo je neobjavljeni
gruzijsko-ruski rat. Kada je nakon nekoliko dana završio granice i samostalnost ove teritorije bili su osigurani ruskom vojnom moći. No time je osiguran i politički i diplomatski status
quo, koji Osetiju osuđuje na polako ekonomsko i demografsko odumiranje
R
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
atu je prethodio
dugi uvod. Južna
Osetija je maleno,
uglavnom
brdsko područje sa
površinom od 3900 km2. U već
davnim mirnijim vremenima imala
je sto tisuća stanovnika i pasivnu,
agrarnu ekonomiju. Do 1991. je
bila autonomna pokrajina Gruzijske Socijalističke Republike, sa
čijim je ˝užim˝ dijelom graničila na
istoku, jugu i zapadu. Na sjeveru
je granica Ruske Federacije, ali i
visoki, neprohodni Kavkaz prolazan na samo jednom mjestu, pla-
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
ninskom tunelu Roki. Nakon raspada SSSR-a Gruzija je prošla
kroz građanski rat u kojem su
Oseti proveli de facto odcjepljenje i etnički očistili svoje područje.
Primirje iz 1992. zamrznulo je sukob bez da je dalo trajno rješenje.
Opstanak samostalnosti tako
malog teritorija kroz naredno razdoblje može se obrazložiti sa tri
razloga. Prvo, napetostima i sukobima između samih Gruzijaca
koji su znali poprimiti i oružani
oblik. Drugo, činjenicom da je
rješavanje statusa Osetije politički
i diplomatski stavljeno u isti koš
39
sa statusom druge pobunjene
gruzijske pokrajine, višestruko
veće, mnogoljudnije i značajnije
Abhazije. I treće, interesom koji
je za održanje postojećeg stanja
pokazala Rusija, čiji su mirovnjaci
postavljeni na linije razdvajanja.
Do prekida relativno stabilnog
primirja dolazi nakon što je 2004.
vlast u Gruziji preuzeo sadašnji
predsjednik Sakašvili. On je reintegraciju odmetnutih pokrajina
stavio u centar gruzijske politike.
Rusku podršku pobunjenicima
nastojao je neutralizirati čvrstim
savezništvom sa SAD-om. Vo-
izvan granica
Gruzija ima dvije odmetnute pokrajine,
Abhaziju (zeleno) i Južnu Osetiju (ljubičasto)
jsku je krenuo reformirati po američkom
modelu, prihvativši profesionalizaciju i
smanjenje broja ljudstva uz odustajanje
od većeg broja jedinica koje su za slučaj
potrebe mogle prihvatiti mobiliziranu
masu rezervista.
Uz odbacivanje sovjetskog modela organizacije riješio se i velikog broja
oficira stare škole, djelom zbog percipirane nesposobnosti a dijelom zbog
političke nepodobnosti postavivši na
ključna mjesta mlade, sebi vjerne ljude.
Američki instruktori su temeljito utjecali
na oružane snage, oblikujući ih u skladu
sa potrebama i percepcijama temeljenim
na ˝ratu protiv terorizma˝. Djelovalo je da
recept funkcionira. U manjim okršajima
u periodu do 2008. Gruzijci su se dobro
pokazali, a solidnu profesionalnu reputaciju stekli su i u Iraku gdje su u prosjeku
držali više od tisuću vojnika. Proljeće i
ljeto 2008. bilo je period pun međusobnih
provokacija i zatezanja odnosa. Novi,
profesionalni imidž oružanih snaga i
savezništvo sa SAD-om uvjerili su gruzijsko vodstvo da može povući visoko
rizičan potez poduzimanja krupne vo-
jne operacije protiv pokrajine u kojoj
je raspoređen bataljon ruskih mirovnih
snaga i koja uživa nedvojbenu političku
zaštitu Moskve. Točan plan operacije ni
danas nije poznat, ali je sigurno da se
namjeravalo munjevito zauzeti Sinkvali
i potom vjerojatno produžiti prema sjeveru, zauzevši usput čitavu Osetiju. Za
napad je koncentrirana većina gruzijskih kopnenih snaga sa oko 12 000 ljudi
raspoređenih u 3 pješadijske, 1 artiljerijsku brigadu i niz manjih jedinica. Osetske paravojne formacije nisu smatrane
ozbiljnom preprekom. Ako ruska intervencija ne bi bila spriječena već samom
činjenicom američke političke protekcije,
Gruzijci su smatrali da će biti dovoljno
brzi da do Kavkaza i tunela Roki stignu
prije nego se Rusi uspiju pokrenuti. To
što se u napad krenulo u trenutku kada
su ruski predsjednik Medvedev i premijer
Putin bili na Olimpijadi u Pekingu sigurno
nije slučajnost. Plan je katastrofalno podcijenio brzinu i odlučnost ruske reakcije.
Vladimir Putin nije tip političara
koji oklijeva, bez obzira gdje se u tom
trenutku nalazio. Zakavkasko vojno
40
područje bilo je najkvalitetnija strateška
grupacija ruske vojske. Samo nekoliko
dana prije odradilo je masovnu, kompleksnu vježbu u kojoj je proigran scenarij vrlo
sličan onome što se nekoliko dana poslije
dogodilo u stvarnosti. Zato je odgovor na
gruzijsku ofanzivu bio gotovo trenutačan.
Već 8. kolovoza ujutru rusko zrakoplovstvo je počelo preuzimati nadmoć u zraku.
Osim skromnom protuzračnom obranom,
koja je u toku rata ipak oborila sedam
ruskih zrakoplova, Gruzijci mu se nisu
imali čime suprotstaviti. I pored značajnih
nedostataka u pojedinim tehnologijama,
uvježbanosti i komunikaciji sa kopnenim
snagama frontovska avijacija je odigrala golemu ulogu ne samo uništavajući
ciljeve, nego je samim prisustvom nad
bojištem značajno narušila borbeni moral
neiskusnih gruzijskih trupa i često paralizirala njihovo kretanje. Na zemlji su
Gruzijci nastavili napadati do 10. kolovoza i skoro su uspjeli izbaciti Osete
iz Sinkvalija, za koji su se vodile teške
borbe. U okolnim brdima i šumama gruzijske snage su do tog datuma uspješno
parirale ruskima, koje su na bojište prisIDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
1.
2.
4.
3.
1. Ruske jedinice u nastupanju prema tunelu Roki, jedinom prometnicom koja spaja Rusiju i Južnu Osetiju, 2. Gruzijski vojnici zarobljeni od strane ruskih padobranaca, 3. Uništeni gruzijski tenk, 4. Uništeni gruzijski tenkovi u
Sinkvaliju, koji je bio cilj napada gruzijskih snaga
tizale postepeno jer su sve morale proći
kroz usko grlo na Rokiju. No do popodneva tog dana Rusi su ostvarili brojčanu
i materijalnu nadmoć. Američka obuka
gruzijskih jedinica usmjerena na borbu
protiv terorista i pobunjenika nije ih dobro
pripremila za sukob visokog intenziteta
sa masovnom upotrebom tenkova, artiljerije i zrakoplovstva. Posebna slabost
bili su mladi zapovjednici srednjeg i višeg
ranga dovedeni umjesto iskusnijih sovjetskih kadrova, koji dobro obučene manje
jedinice nisu znali uskladiti u koherentnu
cjelinu. Pored toga, trupe su poslane u
bitku prije nego je proces reorganizacije
uopće završen.
Ruska vojska se, s druge strane, znatno
podigla iz rasula 90-tih, i na bojište poslala trupe koje su se borile uporno i
kompetentno. Pritisnuti ruskim snagama
sastavljenim od pretežno oklopno-mehaniziranih jedinica i snažno podržanih
artiljerijom i zrakoplovstvom, Gruzijci su
se počeli povlačiti. Rusi su ih slijedili i ušli
na područje “uže Gruzije”. Pored napredovanja preko Osetije, iskoristili su i teritorij Abhazije za paralelni strateški prodor
na koji malobrojna gruzijska vojska u
nedostatku jedinica gotovo da nije imala
čime reagirati. U tom trenutku, dolazi do
panike u najvišem političkom i vojnom rukovodstvu Gruzije, koja se zatim širi i na
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
vojsku. Sve jedinice dobivaju zapovijed
da se grupiraju oko glavnog grada Tbilisija i tako ostave većinu zemlje bez obrane
od ruskog napada. Već poraženi u borbi,
sa neprijateljskim zrakoplovstvom nad
glavom, vojnici napuštaju kasarne pune
opreme, a mnoge jedinice i vlastito teško
naoružanje. Rusi 12.-og neometano ulaze u grad Gori, najveću bazu gruzijske
vojske. Slično se događa i na krajnjem zapadu Gruzije, uz Crno more, kamo ruske
padobranske postrojbe ulaze preko Abhazije praktično bez borbe. Povlačenjem
Gruzijaca i svojevoljnim zaustavljanjem
ruskog napredovanja ratne operacije
prestaju i 14. kolovoza stupa na snagu
primirje. Rat je za Gruziju bio potpuna
vojna, ekonomska i politička katastrofa.
Poginulo je 170 vojnika, a vojska je izgubila oko polovinu ukupne opreme. Civilne
žrtve su premašile 200 mrtvih, 500 ranjenih i znatna materijalna razaranja.
Diplomatski, Gruzija je izgubila mnogo. Njena vojna avantura shvaćena je
kao znak opasne nezrelosti vladajuće
političke garniture čak i u prijateljskim
državama poput Poljske ili Litve. Integracija u EU i NATO koju je dotada
snažno podržavala američka diplomacija u potpunosti je stala. Možda je
jedini dobitak bilo shvaćanje da podrška
i prijateljstvo SAD-a i te kako imaju svoje
41
granice, pogotovo u situaciji ratnog sukoba sa nuklearnom silom. Moral nacije
pretrpio je težak udarac, i došlo je do
općeg shvaćanja da je integracija pobunjenih pokrajina jako daleko, ako se uopće
ikad i dogodi. Južna Osetija je nasuprot
tome rat završila na pobjedničkoj strani.
Njene granice su obranjene, a Rusija ju
je priznala kao suverenu državu, mada
su joj se u tome pridružile još samo 4
zemlje. Uz priznanje je stigao i pojačan
ruski garnizon zadužen za obranu. No
Osetiji danas više prijeti odumiranje iznutra. Politička nesigurnost, prometna
izoliranost i gotovo pa nestanak legalnih
ekonomskih aktivnosti prouzročili su stalan odliv stanovništva koje se do sada
održalo usprkos ratnim stradanjima.
Rusija je podijelila svoje pasoše svim
Osetima. Veliki dio njih, pogotovo mladih, je to iskoristio za napuštanje Osetije.
Službena procjena broja stanovnika je 70
000, ali nezavisni izvori često spominju
upola manju brojku. Zapravo je jedina
nada za održanje suradnja sa Gruzijom
i integriranje u njen ekonomski prostor
kojemu Osetija prirodno pripada. Geografija i ekonomija imaju svoje zakone
koji se dugoročno često pokažu jačima
od oružane sile. Bilo bi sjajno kada bi ih
ljudi i nacije uvažavali prije nego naprave
tragične gluposti.■
PORTRETI: značajni Srbi u Hrvatskoj - NIKOLA KRESTIĆ
Čovjek koji je povezivao
srpsko plemstvo i birokraciju
Nikola Krestić je bio prvi Srbin predsjednik Hrvatskog sabora koji
je svoju radnu sobu s bibliotekom od 4620 naslova u zagrebačkoj
Opatičkoj ulici pretvorio u građanski salon u kojem su srpski plemići
i srpski činovnici pretresali političke teme, svjetsku književnost i
posljednje trendove u modi
N
Piše:
RENATO
ĐURĐEVIĆ
ikola Krestić je bio
prvi Srbin izabran za
predsjednika Hrvatskog sabora. Kao
dugogodišnji saborski zastupnik i član Narodne
stranke Ivana Mažuranića, preuzima predsjedničku dužnost 1873.
u svojoj 49 godini života i na toj
poziciji ostaje 11 godina. U tom
su vremenu Hrvatskom vladali
ban Ivan Mažuranić i ban Ladislav Pejačević na temelju skučenih
ovlasti koje je nametala Hrvatskougarska nagodba. Za njihova
vladanja srpski političari imaju
snažno političko značenje u Banskoj Hrvatskoj. U širem kontekstu,
značajnije stupanje Srba na hrvatsku političku scenu predstavlja
etapu u dugotrajnom pomicanju
težišta srpske politike s Novog
Sada i Srijemskih Karlovaca na
Zagreb. Dugi proces ustoličenja
Zagreba kao političkog središta
Srba u Austro-Ugarskoj potaknut
je austrijskim ukidanjem Srpske
Vojvodine i Tamiškog Banata i
pojačanom mađarizacijom južne
Ugarske, a osnažen je vraćanjem
Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj.
Većina srpskih političara
podržava banske vlade kako bi
mogli ostvariti nacionalne ciljeve srpske građanske elite u ondašnjoj Hrvatskoj. Ključni srpski
ciljevi su bili ozakonjenje srpske
crkveno-školske autonomije i
stavljanje školstva za Srbe pod
njenu vrhovnu nadležnost. Srpski
političari u Hrvatskoj podržavaju i Hrvatsko-ugarsku nagodbu,
opstanak državnopravne veze
Hrvatske s Ugarskom jer se tako
osiguravala povezanost između
Srba u tim zemljama i sjedinjenje građanske i vojne Hrvatske.
Te je političke smjernice srpske
nacionalne politike dijelio i Nikola
Krestić.
Srpsko se stanovništvo u
Austro-Ugarskoj nalazilo na četiri državno-upravna područja – u
Ugarskoj, Banskoj Hrvatskoj,
Dalmaciji i Vojnoj krajini. Zapravo, moderna srpska nacionalna
ideologija uobličuje se baš u granicama Habsburške Monarhije.
Srbi su u Banskoj Hrvatskoj prije priključenja Vojne krajine činili
14 posto stanovništva, a nakon
ujedinjena građanske i vojne Hrvatske njihov se broj povećao na
26,3 posto, pa su 1883. u Hrvatskom saboru imali 28 zastupnika.
Vraćanjem Hrvatsko-slavonske
krajine Banskoj Hrvatskoj 1881.
ona prestaje postojati kao posebna politička tvorba, a tri godine
prije toga, okupacijom Bosne i
Hercegovine, i bosanski i hercegovački Srbi se uključuju u život
Monarhije.
Razasutost srpskog stanovništva diljem jugoistočne i središnje Evrope najbolje oslikava
podatak da je uoči prvog srpskog
ustanka više Srba živjelo u Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni i Hercegovini nego u Beogradskom pašaluku. Srpsko-pravoslavne općine
sa snažnom poduzetničkom jezgrom protezale su se u 18. i 19.
stoljeću od Budima i Sent-Andreje na sjeveru do Boke Kotorske
na jugu, od Carigrada i Odese
42
na istoku, do Trsta i Venecije na
zapadu. Međutim, okosnica ekonomske moći srpskog građanstva
i centar njegove nacionalne integracije je bio Dunav. Posljedica
tako velike disperzije srpskog etnosa rađa kod Srba svijest o međuovisnosti s narodima s kojima
se dijele isti prostori.
Nikola Krestić je bio od
onih političara koji je tu međuovisnost i toleranciju stalno imao na
umu. Njegov je otac bio poznati
zagrebački trgovac koji je omogućio sinu Nikoli studiranje filozofije
u Budimpešti i prava u rodnom
Zagrebu. Pokazao se sposobnim odvjetnikom pa je njegova
kancelarija postala jedna od najčuvenijih u Hrvatskoj. Usporedo
s advokaturom, na početku karijere, dvije godine radi kao tajnik
bana Josipa Jelačića te uređuje
„Saborske novine“ i pokreće i
uređuje„Slavenski jug“. Oba su
politička lista umjerenog liberalnog usmjerenja. Zbog izvrsnosti
u odvjetničkom poslu nagrađen
je mjestom predsjednika odvjetničke komore u Zagrebu. Kako
je prožimanje politike i privrede
uobičajeno djelovanje društvene elite, tako je Krestića zapala i
pozicija u upravi dvaju novčanih
zavoda. Bio je u upravi provladine Hrvatske komercijalne banke
i Prve hrvatske štedionice u kojoj
je bio i direktor.
Za vrijeme Krestićevog
političkog i poslovnog djelovanja, građanska inteligencija u
Hrvatskoj svoje je redove nerijetko popunjavala iz činovništva.
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
U razdoblju bana Mažuranića, sve tri najviše činovničke funkcije Banske Hrvatske osim banke, drže Srbi. Uz Nikolu Krestića kao predsjednika
Sabora, podban i šef Odjeljenja za unutrašnje poslove je Jovan Živković,
a predsjednik vrhovnog suda je Livije Radivojević. No, osim njih trojice, visoke činovničke dužnosti u 1870-im godinama obnašali su i mnogi
drugi Srbi, primjerice Danilo Stanković je savjetnik u vladi, Ognjeslav
Utješenović je veliki župan Varaždinske županije, a Lazar Davidović veliki
je župan Bjelovarske županije. Znatan broj Srba radi u sudovima i raznim
organima uprave...
Ona promiče novu kulturu svakodnevice
i nove životne stilove. U srpskoj inačici
takve endemske društvenosti, neoženjeni Nikola Krestić postaje uzoran promotor. Njegova radna soba u Opatičkoj
16 u Zagrebu postaje građanski salon u
kojem društvena i politička elita uz ispijanje jutarnje kave i čaja te pušenja cigara
„Bock“ razglaba o najnovijim političkim
prilikama, raspravlja o literarnim temama
i komentira modne trendove. U Krestićevom salonu isčitavale su se i najnovije
knjige jer je njegova biblioteka slovila kao
jedna od najboljih u gradu. Ta je biblioteka imala 4620 naslova, najviše iz pravnih
i humanističkih nauka te književnosti.
Na sastancima u svom građanskom salonu Krestić je srpsku plemićku i srpsku građansku birokraciju držao
na okupu. Nasuprot tome, barun Jovan
Živković, šef unutrašnjih poslova Hrvatske je imao drugačiji pristup. On je svoj
plemićki status potvrđivao priređivanjem
raskošnih balova za plemstvo u palači na
zagrebačkom Kapucinskom trgu. Netipično zajedničko druženje srpskih plemićačinovnika i srpskih građana-činovnika
koje je zagovarao Krestić tokom druge
polovice 19. stoljeća možda proizlazi iz
nostalgičnih prisjećanja i karijerističkih
stremljenja. Plemićka birokracija je naIDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
ime održavala kontakte s građanskim
kružocima jer su potekli iz njih. Plemićki
naslovi su dodjeljivani najboljim činovnicima ili onim činovnicima koji su plemićku
titulu mogli kupiti. Dakako, plemićki naslovi Srbima se nisu dodjeljivali samo u
okviru građanske birokracije. Istaknutim
pojedincima iz pravoslavne hijerarhije
i krajiškim vojnim starješinama plemićki naslovi su podijeljeni još krajem 17. i
početkom 18. stoljeća. S druge strane,
činovnička inteligencija je u druženju sa
sunarodnjacima plemićima vjerojatno
mislila da će se tako lakše domoći koje
habsburške povlastice. Međutim, i jedni
i drugi kao članovi srpske elite lojalne režimu kulturno su se udaljavali od drugih
pripadnika srpskog građanstva u Hrvatskoj. Druga linija podjele među Srbima
odnosi se na privrednu razvijenost dviju
regija koje su Srbi najgušće naselili. Riječ
je o razvijenoj Srijemskoj županiji u kojoj
je živio najveći broj gospodarske, političke i crkvene elite u hrvatskih Srba, nasuprot Ličko-krbavskoj županiji sa ruralnim i
autarhičnim gospodarstvom.
Nikola Krestić, iako birokrat, nije
iskoristio priliku da uđe u krug dvorskog
birokratskog plemstva u Beču. Prilika se
ukazala 1875. godine kad je kao predsjednik Sabora i vrstan činovnik Austro43
Ugarske nagrađen viteškim križem Leopoldova reda u habsburškoj metropoli.
Budući da je često kao gost večerao na
habsburškom dvoru i družio se s najbiranijim aristokratskim slojem, izgledalo
je prirodno da će karijeru okruniti bečkim
blještavilom. Međutim, mentalitet dvorske birokracije ga nije oduševljavao, štoviše bio mu je nesklon, a tu je nesklonost
Krestić znao ilustrirati gorkim iskustvom
kod dobijanja spomenutog odličja višeg
plemićkog reda. Naime, visoki činovnik ureda Leopoldova reda, Krestića je
prvo dobro odmjerio, pa na „najčistijem
bečkom“ arogantno dometnuo da mu se
dodjeljuje rijetko visoko odličje. Snuždeni
Krestić mu je odgovorio da je svako odličje uvijek visoko za onog koji ga prima i
da on kao predsjednik Sabora nikako ne
bi mogao primiti nižje odličje. Na to mu
je činovnik odgovorio: „Ma kakav predsjednik Sabora, advokat ste vi, advokat!
A za jednog advokata to je zaista visoko
priznanje!“
Neulazak Krestića u birokratsko
plemstvo ismijali su satirički listovi u Hrvatskoj. Tako pravaški satirički list „Bič“
objašnjava da je Krestić izvisio jer nije
imao dovoljno novca za vađenje plemićkog lista, a drugi list „ Arkiv za šalu i satiru“ daje racionalnije objašnjenje i tvrdi
on nije ušao u bečku elitu jer je napustio
saborski mandat. Ako postoje nedoumice
je li Krestić odbio ulazak u austrijsku elitu
zbog moralnih uvjerenja ili ga austrijska
elita nije ni željela, u jednom drugom slučaju njegove moralne kvalitete ne ostavljaju nikakve dvojbe. Naime, on je 1885.
godine, kao saborski zastupnik, zajedno
s još nekim vođama Srpskog kluba u
Hrvatskom saboru, kratkotrajno otkazao
poslušnost novom banu Khuenu-Héderváryiju zbog glasovite „arhivske afere“. U
toj je aferi Khuen-Héderváry nezakonito
odnio vrijednu arhivsku građu iz Zagreba
u Budimpeštu. Budući da je arhivom mogao raspolagati samo Hrvatski sabor, na
saborskoj sjednici sukobili su se ban Khuen i mnogi zastupnici. Vrhunac napetosti
na sjednici završava općom galamom i
čuvenim „vritnjakom“ pravaškog zastupnika Josipa Gržanića – udarcem nogom
u stražnjicu bana Khuena. Međutim, iako
je Nikola Krestić osuđivao bana Khuena,
nije formalno istupio iz unionističke Narodne stranke. Iste te godine kad je izbila
„arhivska afera“, Krestić nakon predomišljanja, opet se kandidira za zastupnički
mandat u prestižnom I. izbornom kotaru
grada Zagreba. No, zbog bolesti povlači
se iz javnog života. Umro je dvije godine
poslije, 1887. godine.■
55 godina moje mature
BROJE SE SAMO PREOSTALI
Profesor matematike Mijo Petrović gnjavio nas je zagradama,
vadio kvadratno korijenje iz grla, plašio nepoznanicama, jer po
njemu samo je matematika konačna, nepromjenjiva i čista
Našu razrednu ljepoticu Rosku zaveo je otrovni dah kazališta,
dok su njezine kolegice više držale do knjige nego večernjih
izlazaka
S
Piše:
JOVAN
HOVAN
vatko od nas ima
poneki grad svojih
mladalačkih
godina
koji je ljepši, melodičniji
i sunčaniji nego svi
drugi gradovi svijeta. To nije grad
u kojem smo se rodili i napravili
prve korake nego je to mjesto
rađanja svih naših početaka,
svih iluzija, prvog ponosa pred
životom, prvog prkosa među ljudima, prvog sna među ženama,
prvog razočaranja među idejama
i principima, prvih mladalačkih
nesanica. Svatko dakle ima neku
svoju plavu sobu na tavanu.
Za gradom svoje mladosti ne bih smio dalje ići, jer ga
ne bih našao a sebe bih izgubio.
Pa ipak ovih dana otišao sam na
sastanak s djetinjstvom među
prijatelje rasute po zemlji i pod
zemljom. Preda mnom se ukazalo ono staro Kraljevo, oživjela
prošlost čiji smo svjedoci bili.
Kraljevo s kaldrmom na ulicama,
44
s volovskim i konjskim zapregama, s gunjevima i opancima,
projom i paprikom, i tek ponekim
izanđalim automobilom. Kraljevo
niskih prizemnica gdje je u centru dominirao hotel „Pariz“, uvijek
u žuto obojen, kao i onaj patinirani spomenik srpskom vojniku,
pošto i vrijeme kada ostari dobija onu zelenkastu ali zato ne
manje lijepu boju patine. Taj je
spomenik nečijom suludom voljom bio protjeran i uklonjen s tog
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
simboličnog mjesta, da bi kasnije bio
ponovo vraćen kad su ljudi konačno
shvatili da spomenici nisu samo
žvrljotine na fasadi ovog našeg vremena nego su naša baština i zašto
da ju umanjujemo? Zašto se odricati
historije, zašto ne voljeti Srbiju? Ne
skida se oznaka s jednog naroda
kao s džepne maramice.
Hotel je bio u terasI
U sjećanju mi i danas se javlja
Rade Blagojević i njegova supruga
Krinka koji su bili česti gosti hotela
„Žića“ u Mataruškoj banji. Hotel je sa
zgradom Banovine u Novom Sadu
(a kako piše u jednoj enciklopediji)
bio remek djelo tršćanskog arhitekte
Milana Zlokoviča, kasnije profesora
u Grazu i na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Što se samog hotela
„Žiće“ tiče, on je bio sav u terasama, i poslije nacionalizacije 1948.
uloženo je mnogo truda da se poništi
i stil i čovjek, pa je podignut još jedan
kat, proširena je velika sala, a sav taj
jad pokriven je lesonit pločama pa je
prestao biti lijepo, ushićujuće zdanje
i postao nešto nalik na barutni magazin.
Svuda u svijetu starine napominju neke slavne ljude i slavna
djela. Vlasnik „Lipovog lada“ bio je
Ljubisav Đokić, u njegovom zdanju
kasnije je bila kino dvorana gdje smo
gledali i plakali zbog junaka filma
„Jedan dan života“.
Tu u sjećanjima banjskim je i
Milan Jovičić, vlasnik restorana „Jugoslavija“. Na terasi tog restorana
mnogi od nas napravili su prve plesne korake i u tom ritmu otplesali veliki dio života.
Gdje je Mimozin bicikl
U Kraljevu je hotel „Jugoslaviju“ držao Mija Todosijeviće, veliki prijatelj naše porodice i naših roditelja. I
sad se sjećam njegovih uvijek toplih
pereca koji su za mene predstavljali
poslasticu mog djetinjstva. I ostalih
poslastica cijelog mog života....
Za bana Moravske banovine Milana Nikolića vežu me lijepe uspomene. On i njegova supruga (tetka Cajka) imali su kuću
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
u Mataruškoj banji baš preko puta
našeg hotela i nju je kasnije kupio
poznati mataruški ugostitelj Tiosav
Vukosavljević. S Nikolićima je živjela
i Mimoza, rođaka iz Francuske, koja
se često vozila na biciklu, onom što
je imao mrežicu na zadnjem kotaču,
dok smo mi trčali za onim leptirima u
njezinoj kosi.
Ban Nikolić je kasnije umro i
tetka Cajka se namučila i umrla je u
bijedi i siromaštvu, a što se Mimoze
tiče, ona je otišla rođacima u Francusku, uz obećanje da će se javiti,
koje je, kao i većina mladenačkih
obećanja, ostalo mrtvo slovo na papiru. Jedino ne znam gdje je završio
onaj njezin bicikl, koji mi je obećala
pokloniti.
Mi smo u poznu jesen 1941.
(majka je govorila da je to bilo za
praznik Svetog Luke) od strane partizana deportirani na Ušće, gdje smo
držani kao taoci mjesec i pol dana.
Prijeki partizanski sud osudio je
moje roditelje na smrt, tako su tada
završavali bogataši. No na sreću,
predsjednik tog suda bio je jedan
civilizirani učitelj (Vanja Hadžić) koji
je objasnio da se ljudi ne mogu tako
jednostavno suditi na smrt ni strijeljati
samo zato što su imućnog stanja. To
je našim roditeljima spasilo glave, ali
i brojnim Mataružanima koji su zbog
pogibije dva njemačka vojnika trebali biti strijeljani. Moj stari je otišao
njemačkom zapovjedniku i objasnio
a ubojica dvojice vojnika nema veze
s Banjom i na njegovu riječ 164 talaca pušteno je kućama.
Počinjem život s mnogo
prijatelja
Sigurno da nema starosjedioca Kraljeva koji za Tošu Todosijevića
i njegovu apoteku nikad nije čuo.
O njemu sam čitao u nekoj publikaciji kako je jednom prilikom u
Mataruškoj banji sreo književnika Ivu
Andrića i širokim i rafiniranim podizanjem šešira pozdravio ga i ukazao
mu poštovanje.
U kraljevačkoj školi buljili smo
u jednadžbe u kojima je sve bilo nepoznato osim profesora. Matematičar
Mijo Petrović gnjavio nas je zagr-
45
adama, vadio kvadratno korijenje iz
grla, plašio nepoznanicama, sve dok
nas tako izmrcvarene ne bi propustio
kroz znak jednakosti pun olakšanja.
Po njemu, samo je matematika
konačna, nepromjenjiva i čista.
Našu
razrednu
ljepoticu
Rosku Kolašinac zaveo je otrovni
dah kazališta, dok su Mira Glušac,
Dara Nijagara i Olga Igrutinović više
držale do knjige nego do večernjih
izlazaka. Kad sam Rosku na proslavi mature prvi puta sreo bila je u
onom dobu kad vrijeme ispiše kobnom oznakom po našem čelu godine
službe naše. Lice joj je i dalje nosilo
tragove velike ljepote, i na njemu je
još uvijek bilo napisano voljeti i biti
voljen jest najveća sreća na zemlji.
Mi smo se s 14 godina pravili da
imamo 16, da bi nas djevojke uzimale ozbiljno. Glumili smo da nam
nije stalo do njih pa smo na plesnjacima kad „dame biraju“ (koje su tad
bile drugarice) izlazili iz dvorane jer
smo znali da nećemo biti izabrani.
Godine su prolazile, pokušavao sam
sprati sapunicu s kose i tada sam
shvatio kako je to bezuspješno jer
se nije radilo o sapunu već o prvim
sijedima.
U kraljevačkoj školi, jednoj od
najboljih i najljepših školskih zgrada,
svoje kose – tanke i uspravne debele
ispisivao je moj kolega s fakulteta
Nikola Aćimović. Ali nije stigao do
kraja, zaposlio se na benzinskoj
pumpi, ubrzo se i oženio, Bogosav
Radosavljević i Tomislav Antonijević
predali su se učenju, ja sam otišao u
Zagreb i društvo se raspalo. Pričajući
o nestalim prijateljima, unoseći
ponekad drago ime, borim se protiv
zaborava. Opadao je Antik iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, i tako se
primicao onom tamnom vidiku. Sjaj
nepoznatog svijeta vidio se već u
njegovoj zjenici. Kad sam ga zadnji
puta posjetio na njegovom licu već je
bila ispisana smrt.
I tako, počinjemo život s mnogo prijatelja. Ali ne broje se oni koje
si imao već oni koji su ostali. Pjesnik
lijepo kaže... nikad da mine ta slika i
glas, tih godina smo se svi voljeli, ali
su bogme voljeli i nas.■
satira
Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno
svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o
prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u
kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima,
liderima i vođama postaju sredstva same politike
Pripremio: Milan Jakšić
46
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
N
ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana
Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati
od čovjeka čije je isklesano lice optočeno
dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama. Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca, nadimak mu je inače bio Baja, svakoga mogu
nasmijati mada je on uvijek bio ozbiljan što najbolje govori o
kompleksnosti njegove ličnosti. Vitezović je u uvodu knjige,
između ostalog, napisao: „Pisac koji nije ušao u anegdote
svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za života“. Vitezović
je jedan dio anegdota našao ispisane u formi koja odgovara
takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio prelistavajući
raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću.
Kralj, Pašić i Ustav
„Slušajte, predsedniče, opet smo primili neke izbegle
Crnogorce?“ – pitao je kralj Petar I Karađorđević predsednika
vlade Nikolu Pašića.
„Ovaj, Vaše Veličanstvo, može se tako reći, jer se Srbi u Crnoj
Gori zovu Crnogorcima… To Vam je,, ovaj, kao što se ovde
zovu Šumadincima“, okolišao je Pašić.
„Moj tast, knjaz Nikola, gospodar Crne Gore, misli da mu time
rušimo dinastiju.“
„Dinastiju, ovaj, ruši onaj koji progoni podanike, a ne onaj koji
ih, ovaj, u nevolji prima“, istrajavao je Nikola Pašić.
„To ne može više tako,“ – presekao je kralj Petar.
„Slušajte, ovaj, Vaše Veličanstvo, Srbiju njen ustav, na koji ste
se Vi zakleli, obavezuje da primi i američkog i afričkog roba i
da ga učini slobodnim građaninom, a kamo li da se ogluši o
najslobodniji soj srpstva – Crnogorce.“ – Pašić je uzeo štap
i cilindar i tako sam odlučio kad je ova audijencija završena.
Demonstracije Vlade
„Gospodine predsedniče, ovo je presedan.“ – rekao je novinar
Milan Đorđević predsedniku vlade Srbije Nikoli Pašiću, kad je
ovaj izveo vladu na demonstracije za beogradski zajam.
„Ništa nije, ovaj, presedan što narodu koristi.“ – rekao je
Pašić.
„Ovo je prvi put u svetu da vlada demonstrira i štrajkuje.“ –
„Ovaj, i treba. Neka ovaj, vide oni koji treba da plate zajam za
Beograd da se ne šalimo.“
„A policija’“
„Ovaj, nju zasada nećemo upotrebiti!“
Prezime iza leđa
Nikoli Pašiću su izveštaje o okupiranoj Bosni i Hercegovini
podnosili i studenti iz tih krajeva, naročito posle letnjih ferija,
kad su se iz zavičaja vraćali u Beograd. Vezu sa njima držao
je Pašićev sekretar Milan Gavrilović.
„Slušaj, ovaj, Milane, nađi onog Nevesinjca što mu prezime
počinje iza ledja.“
„Mislite na Radovana Tunguza,“ najzad se u muci dosetio
Gavrilović.
„Jeste, ovaj njega. Zar ti toliko treba da se setiš?“
IDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
47
Pašićeva pravda
Nikola Pašić i kad nije bio predsednik vlade, a kad su na vlasti
bili radikali, on je vladao i vladom i predsednikom, neprikosnoveno.
Dr Dragoljub Anđelković, profesor Pravnog fakulteta, bio je
ministar pravde u kabinetu dr Milovana Milovanovića.
U to vreme čuje Nikola Pašić da se dr Anđelković interesovao
kod predsednika suda za predmet nekog svog rođaka. Nikola
Pašić je poželeo da sam to proveri i dozvao je k sebi ministra
Anđelkovića.
„Ovaj, Dragoljube, jesi li se ti zaista raspitivao kod predsednika Okružnog suda za predmet tvog kuma ili nekog rođaka?“
„Jesam gospodine Pašiću, ja sam to samo informativno.“
„A znaš li ti, ovaj, kao profesor prava da je to, ovaj, inkompatibilno sa tvojom funkcijom. Time si, ovaj, kao vrhovna sudska
vlast prekršio granicu dozvoljenog. Kad se vratiš u ministarstvo uzmi sam i napiši ostavku, da te ja ne bih skidao.“
Diplomatski odgovor
U vreme Austro-Ugarske aneksije Bosne i Hercegovine u Srbiji se burno reagovalo na ovaj događaj.
Austro-Ugarska je svako srpsko reagovanje smatrala za neprijateljstvo, pa je njen diplomatski predstavnik u Beogradu
imao instrukcije da na sve žestoko reaguje. Zato je baron
Gizlingen, koga su novine beogradske zvale Giza, skoro svakodnevno pravio demarše kod Nikole Pašića.
Tako je jednog dana došao Pašiću sa uđbenikom zemljopisa
za osnovnu školu:
„Izvinite Ekselencijo, ja najenergičnije protestvujem, što ovaj
uđbenik, koji je štampan pre tri dana, tvrdi da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje pod Austro-Ugarskom.“ - rekao je sav
zajapuren baron Gizling.
„Ah, da, ovaj jeste…“ – prepodobio se Nikola Pašić onako
diplomatski: „Ja sam to već, ovaj, video… Ali, ovaj, to je pisano samo za decu i nema opasnosti. A, ovaj, decu ne smemo
da lažemo.“
Muke sa princom
Princ Đorđe Karađorđević bio je u mladosti hirovit, što ga je,
konačno, koštalo i titule prestolonaslednika.
Stigao jednom tajni diplomatski izveštaj iz Pariza kako i tamo
princ Đorđe čini čuda. Izveštaj se našao pred Pašićem.
„Gospodine predsedniče, mislite li šta preduzimati zbog
ugleda zemlje i dinastije?“ - pitao je Pašića upravitelj dvora
Dragomir Janković.
„Ovaj, znaš, bolje je da on to čini tamo, nego amo… To ne
može, ovaj, uticati na francuske izbore, a na naše može.“ –
Pašić je brinuo izbornu brigu, pa ga je u tom smislu najviše
princ Đorđe brinuo: „A, ovaj, zemlja i dinastija su u dobrim
odnosima sa Francuskom… Ako on, ovaj, dođe amo, mi
ćemo ga opet poslati tamo.“
treće poluvrijeme
NEREALIZIRANI TRANSFER GORANA GALEŠIĆA U SPLITSKI HAJDUK
KAO DOKAZ DA SPORT NA OVIM PROSTORIMA JOŠ UVIJEK GUBI
UTAKMICE S RATNIM PODJELAMA
NEMAMO PREDRASUDA, OSIM
KAD JE RIJEČ O SRBIMA
P
isalo se tokom ljetnog prijelaznog roka s više ili
manje žaljenja o odlasku
različitih igrača iz nogometnih, košarkaških i klubova iz
ostalih sportova, ali, gle vraga, niti jedan
transfer nije izazvao manje osvrta sportskih rubrika od odlaska Gorana Galešića
iz splitskog “Hajduka” - i to samo dva
tjedna, nakon što je potpisao ugovor.
A ako ćemo pravo, ovo baš i nije
bio tipičan transfer, između ostalog i zato
što nosi težak teret novije prošlosti i zvuči tako poznato, s mirisom predrasuda,
koje se može tumačiti ovako i onako, ali
ih se teško može pravdati, pogotovo u
kontekstu konkretnih činjenica.
Budući da je vijest o raskidu suradnje “Hajduka” s Galešićem prvotno u
medijima bila objavljena kao suhoparna,
kratka vijest, bez ikakvih objašnjenja, ne
čudi što su reakcije na internetskim forumima bile otprilike ovakve: “Potpisao
ugovor na 3 godine, i dva tjedna nakon
potpisa raskinu s njim... pa to je lakrdija...
gdje su im oči bile prije potpisa ugovora
ako nije dobar? Ili što mu nisu ponudili
godinu dana ugovora ako nisu sigurni u
njegove kvalitete pa ako potpiše super,
a ako ne želi spakiraj stvari i adio? Prvi
put vidim ovako nešto, to se u ozbiljnom
klubu ne događa, a ako se i dogodi sigurno bi netko iz uprave to platio otkazom...”
(portal jutarnji.hr, čitateljska reakcija na
naslov “Goran Galešić nakon dva tjedna
otišao iz ‘Hajduka’”).
Istina, prodefiliralo je početkom
ljeta kroz splitski klub, kako se to već
uvriježilo otkako se nema novca za kupovinu skupih pojačanja, puno mladih,
talentiranih nogometaša, no Galešić se
ubraja u one koji je, po procjeni vodstva
kluba, trebao pojačanje pomlađenog sa-
Piše: HRVOJE PRNJAK
stava “Hajduka”, budući da je trogodišnji
ugovor potpisao bez probe.
Međutim, njegov odlazak nije ni
najmanje rastužio ni navijače (uskoro
ćete saznati i zašto), a vodstvo kluba se
uglavnom pravilo kao da se ništa ne događa. Čitava je stvar utoliko zanimljiva i
zato što je vrlo indikativna za dešifriranje
otvorenosti društva na svim razinama
prema “onima s druge strane”, koja se
očito još uvijek ne doživljava niti kao susjedstvo, već isključivo kao suparnike.
Galešić je inače iz Banja Luke, a
iz Splita je otišao zbog - prijetnji i uvreda
dijela navijača.
- Ne znam ni sam kako se sada
nakon svega osjećam. Smatram da sam
pošteno i korektno postupio, na dobrobit
svih. Ovako je najbolje. Drago mi je da je
konačno sve u javnosti i preneseno kako
treba, iako mi je stoga sada žao što ‘Hajduk’ nije to prije razjasnio. Prvog dana
kada je objavljeno da je razlog što nisam
zadovoljio struku na pripremama i da je
zbog toga raskinut ugovor osjećao sam
se bijesan kao ris, htio sam eksplodirati. Ispao sam kao nekakav negativac, a
istina je drugačija - kazao je Galešić za
“Slobodnu Dalmaciju”, koja se jedina potrudila čuti i priču mladog nogometaša.
Navijači koji su mu prijetili tijekom
priprema “Hajduka” u Sloveniji razlog za
svoju demonstraciju netrpeljivosti našli
su u činjenici da je Galešić bio, među
ostalim, i igrač beogradskog “Partizana”,
iako, treba i to kazati, za klub iz Humske
nije odigrao niti jednu službenu utakmicu.
- Zbog pet ili deset budala da ih
baš tako nazovem sve je ovako ispalo.
Mada bih ja, što se mene tiče, izdržao
sav taj pritisak, ali na ovo sam se odlučio
zbog obitelji. Zbog majke, oca, brata...
Možete zamisliti kako se roditelji osjeća-
TADA SE ČINILO DA JE SVE OK: Goran Galešić prilikom potpisivanja ugovora s Hajdukom
48
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.
ju kada im se prijeti djetetu. Prijetili su mi
na utakmici protiv “Zavrča”, ali i preko interneta, facebooka. Nisam se u početku
puno obazirao na to, ali... Govorili su mi
da sam “Grobar”, četnik, da sam gotov,
da će me pronaći. Obitelj je bila u panici i
zbog njih sam to napravio. Prije toga dvije noći nisam spavao... - priča je mladog
veznjaka kojega je ograničenost grupice
bezveznjaka gotovo odvratila od profesionalnog bavljenja nogometom. Ipak,
prijatelji su ga odgovorili od potpunog
povlačenja.
- Sigurno je da više neću igrati
nogometu na Balkanu, osim u Sloveniji,
jer tamo nije bitno što si po nacionalnosti.
Imao sam već neke ponude, “Vojvodina”,
“Borac”, ali tu više ne mislim igrati, niti u
svom “Borcu”. Radije ću sad za početak
igrati u nekom selu, na miru, spokojan.
Ali prvo mi treba malo vremena da se sve
slegne - pomalo nevjerojatno zvuči priča
mladog nogometaša.
- Bolje da se to riješilo odmah,
nego da se povlači. Prešao sam preko
svega, na dobrobit kluba. Ja sam tu najgore prošao, ali tako je kako je. Nisam
kriv što sam pravoslavne vjere. Ne zamjeram nikome ništa, pa ni onima koji
su činili neke stvari. Tako sam odgojen,
takve sam vjere da svakome opraštam.
Došao sam u “Hajduk” iz najbolje namjere - kazat će Galešić, koji se na koncu
skrasio u slovenskom prvoligašu “Koperu”.
Nemojmo se praviti blesavi, tvrde
jezgre navijačkih skupina tradicionalno
su sklone jednako tvrdim nacionalističkim
stavovima, oni su dio identiteta navijačkog pokreta, ne samo na ovim prostorima, i po tome ovaj slučaj nije poseban.
Upravo je svijest o oponiranju protivniku
u navijačkoj svijesti jedan od najjačih
homogenizirajućih pokretača. No, ovaj
je slučaj zanimljiv i zbog toga što se organizirano navijaštvo u Splitu posljednjih
godina diči organiziranim djelovanjem
koje se koristi i suptilnijim metodama od
huliganizma i uvreda na račun uprava,
protivnika i drugih “meta”. Ipak, nikakve
reakcije ni priopćenja ovoga puta nije bilo
niti iz takvih dijelova navijačke obitelji hajdukovaca.
Kada je prije nekoliko godina bilo
govora o mogućem dolasku Radimira Đalovića u “Hajduk”, navijači su negodovali
transparentima, slično kao i zagrebački
BBB-i, kada je s istim igračem svojedobno “koketirao” “Dinamov” svemogući
gazda Zdravko Mamić. Ni u Beogradu svi
navijači Crvene zvezde nisu bili presretni
što im je u klub na mjesto trenera nedavIDENTITET/ BR. 180-181 / 2013.
MAMIĆ U OBRANI MANJINA I DRUGE BAJKE
Dočekali smo i to: Zdravko Mamić ukazuje na govor mržnje! Izvršni predsjednik i stvarni vladar zagrebačkog “Dinama”, poznat po nizu šovinističkih
ispada najrazličitijih vrsta, pa tako i onome u kojemu je izjavio - misleći
na ministra obrazovanja i sporta Željka Jovanovića - kako “takav Srbin
ne može voditi najvažniji resor u Hrvatskoj”. “Otkrio” je Mamić da je
ministar ustvari “hrvatomrzac” koji “mrzi sve što počinje s hrvatskim”, a
umjesto osmijeha pokazuje “očnjake iz kojih izlazi krv”... To je bilo sredinom ožujka, više od četiri mjeseca kasnije, Mamić je pozvao državne organe da sankcioniraju navijače koji na maksimirskom stadionu skandiraju
“Igrajte, pederi”, “Mamiću, cigane”, “Jurčiću, cigane”, jer mu je odjednom navodno jako stalo do prava manjina svih vrsta... Suočen s kaznom i
prijetnjom još oštrijih sankcija Uefe zbog citiranih skandiranja na uzvratu
2. pretkola Lige prvaka između “Dinama” i luksemburške “Fole”, Mamić
se, eto, angažirao u borbi za ljudska prava. Bilo bi zanimljivo vidjeti bi li
Mamić isti kontekst iščitao i iz sličnih, za navijače karakterističnih, vulgarnih povika - samo da su oni usmjereni na neku drugu adresu. Međutim,
odgovor je nekako predvidiv...
no došao Robert Prosinečki, iako je on
na prijelazu u devedesete godine prošlog
stoljeća neke od svojih najboljih partija
pružio baš u “crveno-bijelom” dresu.
Istodobno, “razmjena” igrača i
igračica odvija se u oba smjera u nekim
drugim sportovima, bez ikakvih problema. U rukometu, odbojci, vaterpolu, košarci...
Iz čega bi se moglo zaključiti da
je nogomet igra koja i dalje služi za iskazivanje nekih drugih stavova i frustracija,
koje nemaju veze sa samom igrom, tj.
imaju jedino s njezinim elementom nadmetanja, koje se ne doživljava kao nadigravanje nego kao borba u gladijatorskom smislu. A u ovdašnjem kontekstu i
kao nastavak rata, koji u nekim sferama
društva traje li ga traje, iako se istodobno
odvija i gospodarska i politička suradnja
između u devedesetima zaraćenih stra49
na... Pri čemu valja napomenuti da je
Galešić u trenutku izbijanja rata imao tek
nešto više od dvije godine. Što ga, očito,
ne može abolirati u očima dijela navijača
koji se “izborio” za njegov odlazak.
E sad, jasno je da navijači očito
imaju problem i sa razumijevanjem prošlosti kluba za kojeg navijaju, u kojem su
igrali i igrači nehrvatskih nacionalnosti,
da ne govorimo o antifašističkim stranicama povijesti splitskog kluba u Drugom
svjetskom ratu i nakon njega, no to je
očito neka zahtjevnija tema... Kućni odgoj i propušteni satovi povijesti se baš i
ne daju nadoknaditi u jednom novinskom
tekstu, složit ćete se.
Što bi rekao zaljubljenik u nogomet poznatiji po svojoj rockerskoj strasti,
Branimir Johnny Štulić: “Netko se opako
našalio stavljajući nas na isto mjesto i dajući nam toliko toga sličnog”...■
komemoracija
PARASTOS STRADALIMA U
KUSONJIMA KOD PAKRACA
U
selu Kusonje kod Pakraca,
13.08. održan je parastos
žrtvama ustaškog terora
iz Drugog svjetskog rata i
stradalima u prošlom ratu.
U samo jednom danu, 13.08.1942. godine živote je izgubilo oko 520 mještana
Kusonja i okolnih sela te nepoznat
broj izbjeglica s Kozare. Tom prilikom
poluživ narod je bacan u bunare dok je
drugi dio spaljen u crkvi Svetog Georgija. Prema podacima Mjesnog odbora
Kusonje ubijeno je 64 djece dok je 360
muškaraca i žena odvedeno u logore iz
kojih se većina nikada nije vratila.
August 1942. bio je krvav za Srbe u
pakračkim selima, redala su se sva-
Piše: Nikola Ivanović
kodnevna klanja nedužnog naroda po
srpskim selima; 2. augusta Kričke, 4.
augusta Dereza, 12. augusta Japaga,
13. augusta Gornja i Donja Šumetlica,
16. augusta Sloboština.
Pomen na bunarima i liturgiju služilo
je Njegovo preosveštenstvo Episkop
slavonski gospodin Sava uz sasluženje sveštenstva Eparhije slavonske.
Prvi puta nakon 1991. godine, na crkvi
Svetog Georgija tokom Svete liturgije
zazvonila su zvona, koja su obnovljena
zalaganjem Mjesnog odbora Kusonje i
srpske pravoslavne parohije pakračke.
Spomen ploče na bunarima su uništene
u prošlom ratu, te su obnovljene zahvaljujući zalaganju mještana.
50
Komemorativni skup organizirali su
Mjesni odbor Kusonje i Vijeće srpske
nacionalne manjine Grada Pakraca, te
su na spomen obilježju održani kraći govori, minuta šutnje i položeni vijenci na
spomenik i bunare. Skupu i parastosu
su pored pedesetak mještana, prisustvovali zamjenik župana Požeško-slavonske županije Miroslav Grozdanić,
predsjednik Mjesnog odbora Kusonje
Milan Kozlović, zamjenik gradonačelnika Grada Pakraca Goran Labus, predsjednik Upravnog odbora SDF-a Veljko
Džakula, predstavnik Gradskog vijeća
Grada Pakraca Nikola Ivanović, predstavnici Udruge antifašista iz Pakraca i
Požege. ■
IDENTITET/ BR. 180 -181 / 2013.

Hrvatska se nalazi u antićiriličnoj histeriji koja emocije želi

POLOŽAJ MANJINA U RH:

Raspored svetih misa i nakane od 14. do 21. rujna2014. ODGOVOR

civili u minskom polju

AMERIČKI PREDSJEDNIČKI IZBORI

EKONOMSKA KRIZA

IVO JOSIPOVIĆ

PREDRAG MATVEJEVIĆ:

Upravni odbor - AD "Vetprodukt" Prnjavor

Hod po minskom polju

Poboznosti sv.Nikoli

Legende o svetom Nikoli

Презентација Фонда 12/2014

Gkk-331-13 - Župa Kraljice svete Krunice

Pravilnik AAI@EduHr i EduRoam - Visoka škola za informacijske

Što voziš, kume? Ništa, ako privalim.

podrška vladavini prava u pogledu položaja i ostvarivanja prava

Identitet 192

Noviglas 12014 - Hrvatski akademski klub

mjesec listopad

(PDF format)

SMOLUĆA