IDENTITET
Godina 18 • Broj 183 • Oktobar 2013. • Cijena 15 KN
www.identitet.info
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
Hrvatska se nalazi u antićiriličnoj
histeriji koja emocije želi
pretvoriti u kriterij provođenja
zakona, a pravnu državu
podrediti nacionalističkom mitu.
S pravom se pitamo: Do kada će
se kolektivni identitet graditi na
negiranju prava drugih?
...str. 6-9
2
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
SADRŽAJ
4 JOSIPOVIĆ U GLINI: DA INTEGRACIJI, NE
ASIMILACIJI... Igor Palija
6 BORBA ZA ĆIRILIČNO NISMO... Hrvoje Prnjak
8 ANTIĆIRILIČNA HISTERIJA U VUKOVARU: LET IZNAD
PRAVNE DRŽAVE... Srđan Dvornik
10 UKIDANJE IZBJEGLIČKOG STATUSA KAO
OPSTRUKCIJA POVRATKA... Davor Gjenero
12 INVENTURA TORTURE: PERKOVIĆ I NJEMU SLIČNI
... Ninoslav Kopač
14 KAKO BITI SOCIJALDEMOKRAT U OVA ŠUGAVA
VREMENA... Dražen Lalić
Josipović: Da integraciji, ne asimilaciji... str. 4
17 VUKOVARSKI SRBI O DVOJEZIČNOSTI: ŠUTNJA KAO
POSLJEDNJA LINIJA OBRANE... Dragana Zečević
20 MJERE ZA PREVLADAVANJE KRIZE ... Hrvoje Prnjak
22 VLADA LI PRAVO ZA ČLANICE EU... Srđan Dvornik
24 ŽENA SAMOUBICA... Đurđa Knežević
26 PORTAL AUTOGRAF: NOVINARSTVO S POTPISOM ...
Drago Pilsel
29 URBANA LOBOTOMIJA... Dunja Novosel
Što vukovarski Srbi misle o dvojezičnosti ... str. 17
30 INTERVJU: MILAN TANKOSIĆ, ZAMJENIK
NAČELNIKA OPĆINE GRAČAC... Milan Jakšić
34 INFO REGION... N. Cetina / I. Palija
36 NOVA KNJIGA: ODJEK BALKANSKIH RATOVA U
HRVATSKOJ ... Nikola Cetina
38 ZNAČAJNI SRBI U HRVATSKOJ: BOGDAN
MEDAKOVIĆ
... Renato Đurđević
40 IZVAN GRANICA: KATALONIJA ... Goran Mrdaković
Nova knjiga... str. 36
42 PANORAMA ... Igor Palija
44 PRIČA ... Jovan Hovan
46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA 8 ... Milan Jakšić
48 TREĆE POLUVRIJEME: HULIGANI POSTALI
SAMOUPRAVLJAČI... Hrvoje Prnjak
50 STRIP: BORIVOJ DOVNIKOVIĆ BORDO
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
zagreb-sdf@sdf.hr
IMPRESUM
Borivoj Dovniković Bordo... str. 50
Glavni urednik:
Igor Palija
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
... Radoje Arsenić
Štampa:
Suradnici:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Dunja Novosel, Dragana Zečević, 5.000 primjeraka
Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran
Mrdaković, Marko Roknić, Radoje
Arsenić, Đurđa Knežević, Antonija
Petričušić, Renato Đurđević
www.identitet.info
List izlazi mjesečno i
financiran je sredstvima
Savjeta za nacionalne
manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
3
povratak, pomirenje, razvoj
Ovo je naš dug prema prošlosti i
zalog bolje budućnosti. Uskoro ćemo
na ovome mjestu ponovno postaviti u
Restauratorskom zavodu obnovljenu
ploču koja je do Domovinskog rata
označavala spomen na žrtve koje su
ubijene i zapaljene u crkvi – rekao
je Ivo Josipović prilikom polaganja
vijenca ispred bivšeg Spomen doma
u Glini, na mjestu gdje je u Drugom
svjetskom ratu bila pravoslavna crkva
u kojoj su ustaše počinili teški zločin
protiv srpskog civilnog stanovništva
PREDSJEDNIK JOSIPOVIĆ NA BANIJI
Da integraciji, ne asimilaciji
N
Piše:
IGOR
PALIJA
a poziv Srpskog
demokratskog foruma predsjednik Ivo
Jospipovć boravio
je u Glini, Dvoru i
Hrvatskoj Kostajnici kako bi se
upoznao s programima razvoja
tog područja od posebne državne
skrbi te dao podršku procesu
povratka i obnove kao i gospodarskom razvoju.
U Glini je predsjednik Republike prisustvovao predstavljanju
rezultata istraživanja Srpskog demokratskog foruma „Podrška vladavini prava“, o procesu povratka
i obnove u Hrvatskoj.
Srbima naseljena područja
Republike Hrvatske demografski
su i ekonomski devastirana. Više
od polovice stanovništava starije
je od 50 godina, a stopa nezaposlenosti viša je od 20%. Pripadnici srpske manjine podzastupljeni
su pri zapošljavanju. U Dvoru je
70% stanovnika srpske nacional-
ne manjine, a samo 20% od zaposlenih su iz srpske nacionalne
manjine. Zapošljavanje Hrvata
Predsjednik Republike Ivo
Josipović izjavio je kako
Hrvatska kao evropska zemlja mora poštivati
najviše standarde jednakosti građana, bez obzira na
njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost, a jednako
tako mora imati i pravedan
i pravilan odnos prema
svojoj prošlosti
iz drugih sredina mijenja nacionalnu strukturu i tako se uzimaju
radna mjesta domaćim ljudima.
4
Obrazovanje na jeziku manjine
otežano je strahom roditelja da
upisuju djecu zbog nedostatka
udžbenika i nastavnog pribora.
Statuti lokalnih zajednica „mrtvo
su slovo na papiru“. Ne provode
se propisi o pravima nacionalnih
manjina. Područja od posebne
državne skrbi trebaju novi model
razvitka jer ubrzano zaostaju za
ostalim dijelovima države. Mladi,
obrazovani ljude odlaze raditi u
inozemstvo. Pokrenuli smo program senzibiliziranja većinskog
naroda za probleme manjina.
Treba osnažiti lokalne manjinske
institucije da pokreću projekte
i ne čekaju rješenje iz Zagreba
– upoznao je Predsjednika i prisutne Nemanja Relić iz Srpskog
demokratskog foruma istaknuvši
kako je projekt proveden kroz 20
mjeseci u četiri županije na području zapadne Slavonije, Banije
i Korduna, odnosno na područjima od posebne državne skrbi s
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
Ovo istraživanje bit će dobra podloga za
donošenje političkih odluka – predsjednikov
zaključak nakon izlaganja rezultata istraživanja
od strane predstavnika SDF-a o statusu i
položaju Srba u Hrvatskoj
ciljem sveobuhvatne pomoći povratničkoj
i manjinskoj populaciji te jačanja civilnog
društva. Tokom projekta tri hiljade osoba
zatražilo je besplatnu pravnu pomoć što
ukazuje na velik problem u dostupnosti
pravde i prava – zaključio je Relić.
I mi, pripadnici srpske nacionalne
manjine, odgovorni smo za stanje. Međusobno smo se svađali i radili za sebe,
a ne za opće dobro. Treba prestati s politikantstvom, uspostaviti suradnju i dijalog od lokalne zajednice do fondova EU.
Zahvaljujem na podršci koju smo dobili
na Sastanku vijeća za socijalnu pravdu
od Ive Josipovića, predsjednika države
– istekao je Veljko Džakula, predsjednik
SDF-a koji je posebno upozorio i na ne-
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
dostatak poticajnih EU razvojnih projekata na područjima od posebne državne
skrbi, koje vidi kao veliku šansu razvoja
uz neophodnost kvalitetnijeg dijaloga u
lokalnoj zajednici.
Slažem se s Veljkom Džakulom da
treba više politike na opće dobro, a manje politikantstva u rješavanju problema
nacionalnih manjina. Imamo problema,
ali je Hrvatska država pozitivno orijentirana da ih riješi. Ovo istraživanje bit će
odlična podloga za donošenje političkih
odluka. Hrvatska država pluralno je društvo s jednakim odnosom prema svima
građanima. Srpska nacionalna manjina
najveća je, ali nije jedina nacionalna manjina u Hrvatskoj. Prema manjinama se
5
vodim sloganom “Da integraciji, ne asimilaciji”. Hrvatska vlada financijski i na svaki drugi način radi na rješenju problema
na područjima od posebne državne skrbi
– rekao je Ivo Josipović.
Nakon prezentacije istraživanja
predsjednik je položio vijenac ispred današnjeg Hrvatskog doma, a bivšeg Spomen doma u Glini u spomen na žrtve
ustaškog pokolja iz 1941. godine. “Položio sam vijenac na mjesto gdje je nekad,
u vrijeme Drugog svjetskog rata, bila pravoslavna crkva u kojoj su ustaše zatvorile
i spalile velik broj građana. Našli smo i
ploču koja je spomen tog događaja. Ona
se treba restaurirati i stavit će se na odgovarajuće mjesto”, rekao je predsjednik.
Predsjednik Josipović u pratnji Marine
Lovrić Merzel, županice sisačko-moslavačke, i Milana Bakšića, gradonačelnika
Gline, razgovarao je s prolaznicima i popio kavu na glinskom korzu. Posjetio je
tvrtku Vivera u vlasništvu koncerna Hipp,
koja se bavi proizvodnjom dječje hrane iz
konvencionalnog i organskoj uzgoja. Vivera zapošljava 180 radnika i izvozi 99
posto svojih proizvoda.
Obilazak županije predsjednik je
nastavio posjetom tvrtki ‘’Nord produkt’’
u Dvoru koja se bavi proizvodnjom opreme za interijere, zapošljava 38 radnika i
pozitivno posluje. Vivera, hrvatsko poduzeće u stranom vlasništvu, i Nord produkt
pokazuju da strani i domaći investitori u
Hrvatskoj mogu dobro poslovati, isplaćivati pristojne plaće, poreze i sve obveze
– rekao je Ivo Josipović.
U Dvoru, kao i Kostajnici predsjednik je položio vijenac na spomenik poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskome ratu, a na groblju u Dvoru vijenac
je položio na masovnu grobnicu u kojoj
su pokopani srpski civili stradali u Domovinskome ratu za vrijeme akcije „Oluja“.■
pravo na pravo
PROTIVLJENJE DVOJEZIČNOSTI ILI DO KADA ĆE SE KOLEKTIVNI
IDENTITETI GRADITI NA NEGIRANJU PRAVA DRUGIH, PA ČAK I
DIJELOVA VLASTITE TRADICIJE
BORBA ZA ĆIRILIČNO NISMO
Z
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
a nedavnog trodnevnog posjeta Srbiji,
predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo
Josipović se, među
ostalim, susreo i s predstavnicima
Srba izbjeglih iz Hrvatske, koji su
mu predali listu svojih zahtjeva.
Na ćirilici. Dr. Josipović kaže kako
nije imao problema s razumijevanjem pisma i teksta. “Meni
ćirilica nije problem. Drago mi je
što je znam”, kazao je za “Jutarnji list” tim povodom predsjednik
Josipović.
Nekako baš tih dana,
slučajno sam upoznao nekoliko
pripadnika srpske manjine, odraslih u Hrvatskoj, rođenih neposredno pred početak raspada
Jugoslavije. Zanimalo me znaju
li se služiti ćirilicom. Nemamo
pojma, rekli su mi. Nisu je učili
u školi, roditelji na tome nisu inzistirali, a s obzirom da dolaze iz
urbanih sredina s većinskih hrvatskim stanovništvom, neki i iz
gradova koji su osjetili razornost
granata ostataka JNA, nekako je
i razumljivo da ih devedesetima
roditelji nisu opterećivali ćirilicom.
Jer, eto, dijete od 7-8 godina vrlo
vjerojatno bi se u nekom trenutku
pohvalilo tako nečim u školi, na
igralištu, još gore u skloništu, a to
je moglo biti prilično nezgodno u
to vrijeme, složit ćete se.
Iako je u međuvremenu rat
završen, stasale su neke nove
generacije, dvije susjedne zemlje
su postale ekonomski partneri, a
gospodarstvenici, trgovci, pjevači,
umjetnici i sportaši odavno prelaze s jedne na drugu stranu granice u gotovo dnevnom ritmu... ipak
se ispostavlja da nismo spremni
na potpunu normalizaciju kad je
riječ o odnosu prema onom Drugom.
Nemojmo se praviti blesavi, još je puno otvorenih pitanja,
pri čemu ćemo na trenutak zanemariti ona nedefinirana na razini
odnosa dviju država - granica na
Adi, međusobne tužbe za genocid, itd. - ali posebno treba istaknuti neriješeno pitanje nestalih
osoba. Prebolna je to tema za
tisuće obitelji koje žive s razarajućom neizvjesnošću, iako je nada
vjerojatno već davno dogorjela i
ugasila dio životne radosti u svakom od tih tugujućih srca.
No, pristajanje na miješanje
(po)ratnih tema i diskursa, pogotovo kad je riječ o tako emocio6
nalno osjetljivim pitanjima i ratnim
ranama, ipak je pristajanje - na
politikantstvo i politiziranje. Jer,
kao što nitko nema pravo dirati
u emocije onih koji su u ratu izgubili zdravlje, člana obitelji ili
prijatelja, tako u demokratskom
sustavu nitko ne bi smio niti pomisliti da “malo iskorigira” ili reducira
Ustavni zakon o pravima manjina.
Dakako, to važi i za Stožer za
obranu hrvatskog Vukovara.
Jednostavno, pravo na
službenu uporabu pisma i vlastitog jezika, danas Srba, sutra
možda Talijana, Rusina, Čeha,
Mađara... neupitna je stečevina
demokracije. Koja je - zar smo
zaboravili - bila jedna od vodilja
čitave priče o osamostaljivanju
Hrvatske, ili sam ja to možda nešto krivo shvatio, još tamo početkom devedesetih?!
Kao što je poznato, po rezultatima popisa iz 2011., pripadnici srpske manjine imaju pravo
na korištenje pisma i jezika u 23
jedinice lokalne samouprave, što
je ugrađeno u statute općina i
gradova u 11 slučajeva, a primjenjivalo se u 8 primjera. I to djelomično, odnosno, samo na nekim
mjestima u tih osam sredina.
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
Nije nebitno podsjetiti niti kako Rusini i
Ukrajinci kod nas uopće ne koriste dvojezičnost, dok češka manjina, primjerice,
koristi svoje ustavno pravo u dvije jedinice lokalne samouprave, iako imaju na
to pravo u 9 jedinica. Mađari imaju takva
prava u 36 općina i gradova, plus još u
dvije jedinice lokalne samouprave, no koriste ih u samo jednoj jedinoj općini. Istodobno, talijanska manjina “konzumira”
u Istri svoja ustavna prava na službenu
uporabu manjinskog jezika i pisma u čak
45 od mogućih 47 slučajeva...
Nitko normalan danas korištenje talijanskog ne dovodi u vezu s nekadašnjim
fašističkim namjerama prisvajanja tog dijela Hrvatske, baš kao što njemačke registarske oznake na hrvatskim cestama
više nitko razuman ne dovodi u vezu s
nacističkom okupacijom. Samo, zar će i u
ovom slučaju morati proći više desetljeća
da prestane tradicija kolateralnih žrtava?!
Do kada će sadašnjost čekati na rasplitanje silnih čvorova iz prošlosti?
Ako nećemo dovoditi u pitanje i onu
davnu maksimu tolerancije i pluralizma,
koja kaže da se demokratičnost nekog
društva mjeri položajem manjina, onda
bi se iz statistike korištenja manjinskog
jezika i pisma moglo itekako polemizirati
o tome koliko smo zapravo demokratični. Jer, upravo se kroz manjine reflektira
naša sposobnost uvažavanja drukčijosti,
kao i istinska privrženost promoviranju
različitosti, koja je uostalom čvrsto impregnirana u hrvatsku povijest općenito. U
tom kontekstu, nije naodmet prisjetiti se
i francuskog mislioca Jeana Paula Sartrea, koji u “Židovskom pitanju” (“Réflexions sur la question juive”) tvrdi da će
“Francuzi biti slobodniji onoga trenutka
kad posljednji Židov među nama bude
jednako slobodan kao Francuzi”. Uostalom, o uvažavanju Drugog može se puno
toga naučiti i iz katoličkog katekizma...
No, čini se da je već neko vrijeme
na djelu optika po kojoj su manjine prihvatljivije što su - nevidljivije. I zato je
pravo pitanje - je li netko više Hrvat ako
je njegov susjed “manje Srbin”, odnosno
suzdržaniji i reduciraniji u manifestiranju
svog manjinskog identiteta i manjinskih
simbola? Očito je riječ o posljedici dugogodišnje prakse na ovim prostorima, po
kojoj se konstruiranje kolektivnih identiteta odvijalo uz naglašenu negaciju onih
drugih. Utoliko su Srbi i Hrvati, ma koliko to nekome bilo mrsko čuti, imali puno
sličnosti u posljednja dva desetljeća.
Zato je valjda i moguće da policajac koji
je i sam u Vukovaru skinuo jednu ploču
s dvojezičnim natpisom, iako mu je zaIDENTITET/ BR. 183 / 2013.
datak bio da ih čuva, naposljetku u dijelu
medija bude proglašen junakom.
“Ovo je sramota za sve nas, teško
je gledati ovo što se događa u zemlji koju
smo krvavo stvarali”, kazao je u ime razuma predsjednik Josipović nakon što je
i u Vojniću skinuta ćirilična ploča. “Danas
Vukovar, jučer Udbina, sutra nešto drugo,
ploče natpisi spomenici. Što je sljedeće?
Hoće li sutra i nečija glava biti razbijena?”, zapitao se Josipović. Zaista, hoće
li sutra nekome, u ime nezaraslih ratnih
rana ili već nekog drugog razloga, pasti
na pamet da se zapita - a tko su ti koji u
kući imaju pokoju knjigu na ćirilici? I hoćemo li se i svi mi, koji smo u školama
davno naučili čitati i pisati ćirilicu (u redu,
ovo drugo sam gotovo zaboravio), morati odsad skrivati to znanje, da ne bismo
bili nekome naročito sumnjivi, kao da je
riječ o kakvoj protudržavnoj djelatnosti?!
Takvo što može biti “protudržavno” valjda
samo u totalitarnim i nedemokratskim režimima, a takvi ipak nismo, iako neki očito ne bi imali ništa protiv diktata prakse
Ne morate biti pjesnik, ljubitelj
pisane riječi i umjetnosti, niti
naročito milostiv da biste uvažavali
ćirilicu. Nije ona nešto što se poklanja manjini, niti rezultat nečije
dobrohotnosti prema ispunjavanju
glazbenih želja. Ona je naprosto
nečije pravo, i to je ono što se ne
može zaobići u svim pričama o
ćirilici...
isključivosti. Netko zločest bi mogao pitati
na tom tragu, a kako to da se nitko ne
buni protiv “uvoza” sveprisutnog narodnjačkog turbo-folka i njegovih derivata?
Hmmm, dalo bi se o tome, ali to je ipak
neka druga tema...
Istina, čulo se u čitavoj halabuci
da pripadnici Stožera nemaju ništa protiv Srba. Ali nisu za ćirilicu na zgradama
državnih službi i gotovo. Iz niza razloga.
No, ako je, konkretno, problem u tome
što, kako neki znaju istaknuti, nisu sankcionirani svi počinitelji ratnih gadosti sa
srpske strane, zašto se onda ne prosvjeduje protiv sporog i neučinkovitog pravosuđa, a ne protiv ćirilice? Čuje se i ovo:
ne može još uvijek ćirilica u Vukovar jer
su i oni koji su napadali Vukovar i Hrvatsku početkom devedesetih koristili ćirilicu. I točka.
Nisu puno pomogli ni napisi o tome
kako pismo ne može biti krivo za bilo
7
što; da se na istom pismu može i mrziti i voljeti; da je ćirilica zapravo i dio hrvatske kulturne tradicije, da se koristila
čak i na otoku Braču, spominjale su se
i Povljanske listine iz 1250. godine, Poljički statut iz 1440., dakle, govorilo se i
o ćirilici među Hrvatima, ne samo hrvatskim Srbima, ali sve je rezultiralo razbijanjem pa upornim skidanjem ploča. Jer je
očito da ćirilica, kad bi u nekim glavama
prestala biti samo srpska, više ne bi bila
tako “opasna”. A zamislite sad da netko
neupućen, imajući u vidu povijesnu dimenziju korištenja ćirilice u Hrvatskoj, još
zapita, u stvari logično pitanje - zašto se
ćirilica ne uči u školama? Kao što je poznato, ćirilično je pismo izbačeno iz škola još tamo pred rat, 1990. godine, zbog
čega se u izlozima knjižara odavno ne
može vidjeti neku knjigu na tom pismu.
Da ne govorimo o nekom nezamislivom
primjeru zanesenjaštva kakvo je svojedobno pokazao veliki argentinski pisac
Jorge Luis Borges koji se uhvatio učenja
njemačkog jezika u svojoj 60.-oj godini,
e kako bi “mogao neposredno uživati u
čarobnim vrtovima Goethea, Schillera,
Heinea, Hölderlina...”. Kad bi se kod nas
netko tako javno oduševio ćirilicom ili već
nekim srpskim piscem, već bi se našao i
netko da mu kaže kako je ustvari - samo
slabo prikriveni četnik, u najboljem slučaju, Jugoslavenčina ili komunjara. I točka.
No, ne morate biti pjesnik, ljubitelj
pisane riječi i umjetnosti, niti naročito milostiv da biste uvažavali ćirilicu. Nije ona
nešto što se poklanja manjini, niti rezultat nečije dobrohotnosti prema ispunjavanju glazbenih želja. Ona je naprosto
nečije pravo, i to je ono što se ne može
zaobići u svim pričama o ćirilici. Utoliko
su deplasirane sve priče u stilu “nije još
vrijeme”; “ima i važnijih problema od ćirilice”, “trebalo bi proglasiti desetogodišnji
moratorij na uporabu ćirilice”... Kao što
je deplasirana i reakcija vlasti, koja je na
sve odgovorila postavljanjem novih ploča
na veću udaljenost od pločnika, odnosno
na 3,5 metara visine. Netko neupućen bi
po tome još mogao zaključiti da je cijeli
problem u visini, odnosno, dostupnosti
sporne ploče.
Još samo da čujemo glas “tajnog
izvora” koji će nam “otkriti” kako ploče
ustvari razbijaju sami Srbi, i možemo
ugasiti svjetlo. A evo, baš bi se dalo lijepo
objasniti kako su to ustvari pod okriljem
noći uradili oni čistunci među vukovarskim Srbima kojima smeta što je na ugradi Ureda državne uprave pisalo “ured”, a
ne “kancelarija”! Kako se samo nitko toga
dosad nije sjetio...■
pismo & hegemonija
LET IZNAD PRAVNE DRŽAVE
Antićirilična histerija u Vukovaru, ali i šire, potvrđuje da Hrvatska nije
ni počela prevladavati svoj temeljni nacionalistički mit - da negdje
iznad realnog društva i države kao institucionaliziranog političkog
sistema lebdi neka ‘prava’, ‘istinska’, ‘domovinska’ država, koja
nije sistem institucija vezanih pravilima, nego uzvišeno utjelovljenje
tobožnjeg “tisućljetnog sna” i najviši izraz zamišljenog kolektivnog
identiteta
T
Piše:
SRĐAN
DVORNIK
ema
“vukovarske
ćirilice” nije mučna
samo kao društvena
činjenica nego i kao
tema za pisanje i
raspravu. Sve je o tome već
rečeno, sve se već zna, a ipak
– kao u murphyjevskoj definiciji
teorije – ništa ne funkcionira.
Zna se da propisi jamče pravo na
javnu i službenu upotrebu pisma
nacionalne manjine ako njen udio
u jedinici lokalne samouprave
pređe jednu trećinu. Zna se kakav
je sastav stanovništva Vukovara
po posljednjem popisu. Zna se
da nešto što se naziva “stožerom
za obranu hrvatskog Vukovara”
tvori nekoliko desetaka osoba i
da ničim nisu potvrdili da predstavljaju nekakav “narod” ili taj
svoj “hrvatski Vukovar”. Zna se da
nastupaju šovinistički, da su već
nasilno djelovali i da su prijetili
još težim nasiljem. Zna se da im
HDZ i njen šef Karamarko pružaju
podršku još žešćim militantnim
govorom, u kojem ostvarivanje
prava srpske manjine na ćirilične
oznake nazivaju “masakrom” Vukovra.
I tako dalje... Pa ipak,
državni mediji (o ostalima da se ne
govori) o tom “stožeru” ne samo
izvještavaju kao o mjerodavnom
akteru u ‘raspravi’ o nečemu što je
zakonski već riješeno, nego o njegovim manifestacijama s malim
brojem sudionika govore kao o
veličanstvenim skupovima, a na
pravne besmislice o ‘rješavanju
problema’, kao i na šovinističku
narav politike kakvu zagovaraju,
ostaju mutavi poput tupavih sportskih komentatora pred verbalnim
nasiljem navijača. I predsjednik
države nalazi shodnim preporučiti
“razgovor” – ne s javnošću, nego
baš s tim samopostavljenim “faktorima”. Pa konačno i predsjednik
Vlade, nakon nešto nećkanja i
pozivanja na zakonitost, ode na
noge onima koji zakon nasilno
ometaju, kao da je za njegovo
provođenje nužno njihovo razumijevanje i odobrenje.
Većina nema pravo
zabraniti manjinama
njihovo pismo u lokalnim
zajednicama u kojima te
manjine imaju značajan
udio. Kao što nema
pravo svoju eventualnu
uvrijeđenost pri pogledu
na to pismo postavljati kao
zakonsku normu
ZLOUPOTREBA ČLANKA 8.
Osim što se predstavlja kao
(ni od koga izabran) predstavnik
‘hrvatskog naroda’, “stožer” legitimnost
svojeg
djelovanja
pokušava potkrijepiti i pravnim
razlozima. Jedan bi imao biti to
što navodno nije ispunjen uvjet
8
iz 8. članka Ustavnog zakona
o pravima nacionalnih manjina,
onaj koji kaže da njegove odredbe “i odredbe posebnih zakona
kojima se uređuju prava i slobode
pripadnika nacionalnih manjina
moraju se tumačiti i primjenjivati
sa svrhom poštivanja pripadnika
nacionalnih manjina i hrvatskog
naroda, razvijanja razumijevanja,
solidarnosti, snošljivosti i dijaloga
među njima.” Što se u toj zakonskoj odredbi kosi s aktualnom
akcijom postavljanja dvopismenih
ploča na zgrade državnih ustanova u Vukovaru, stožeraši i njihov
politički mentor Karamarko ne
kažu. Ponavljaju samo “članak 8”
poput mantre kojom dokazuju da
se za službenu primjenu ćirilice
nisu stekli zakonski uvjeti, kao
da hoće sasvim jasno obnarodovati da su jedva našli jednu jedinu
točkicu za koju se mogu uhvatiti
kao pravno uporište.
Značenje navedene zakonske odredbe treba dakle
odgonetnuti bez njihove pomoći.
Zanemarimo to što pravna formulacija uopće ne govori ni o kakvim
uvjetima koji se moraju steći,
nego o svrsi koja je obvezatna pri
tumačenju zakona, i pogledajmo
u kakvoj je logičkoj vezi taj članak
s aktualnim sukobom. Kako za
protivnike ćirilice jamačno nije
prijeporno “poštivanje pripadnika
nacionalnih manjina”, očito je da
‘misle’ na “poštivanje pripadnika...
hrvatskog naroda”. Što bi pak
značila implikacija da je isticanje
ćiriličnih natpisa na službenim tabIDENTITET/ BR. 183 / 2013.
lama državnih institucija akt nepoštivanja
pripadnika hrvatskog naroda? Samo su
dvije mogućnosti: da “pripadnici hrvatskog
naroda”, tko god bili, imaju pravo svima
u Hrvatskoj propisati isključivu upotrebu
ne-ćiriličnog pisma, pa je to pravo ovime
povrijeđeno, ili da ih ćirilica vrijeđa sama
po sebi. U svjetlu civilizacijskih stečevina
po kojima poredak demokracije i slobode, osim vladavine većine, osigurava
i uvjete prihvatljivosti za sve (dakle i za
manjine, uključujući etničke), ne zna se
koja je od ovih ‘mogućnosti’ besmislenija.
Većina nema pravo zabraniti manjinama
njihovo pismo u lokalnim zajednicama u
kojima te manjine imaju značajan udio.
Kao što nema pravo svoju eventualnu
uvrijeđenost pri pogledu na to pismo
postavljati kao zakonsku normu.
ĆIRILICA KAO SIMBOL SRPSTVA
A ipak, događa se baš to. I ne samo
što se događa, nego se u hrvatskom
društvu uopće ne primjećuje u kakvom
se skandalu radi, već se, štoviše, nosioce
tog skandaloznog postupanja tretira s razumijevanjem i poštovanjem. U Vukovaru
bi, naime, većina sudeći po stožeraškoj
logici imala pravo biti uvrijeđena ćirilicom
zbog teškog nasilja i zlostavljanja koje
su Hrvati i Hrvatice pretrpjeli u agresiji
od 1991. do mirne reintegracije. Istina
je: to je nasilje i zlostavljanje bilo vrlo realno, ali ta realnost ničim ne potkrepljuje
stožeraške zahtjeve. Ćirilično pismo nije
u ratnim patnjama igralo nikakvu ulogu,
pa čak nije ni bilo u upotrebi u JNA, koja
je bila odgovorna za daleko najveći dio
patnje stanovnica i stanovnika Vukovara.
Ono je ‘samo’ simbol, kako nedavno
reče i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro
Hranić, dodavši kako simboli ne funkcioniraju samo na razumskoj razini, zbog
čega treba voditi računa i o emocijama.
Lijepo; ali čega je ćirilica simbol, i na koji
to način treba voditi računa o emocionalnoj komponenti njene simbolike? Sasvim
očevidno, ona nije simbol ratnog nasilja,
ali može biti simbol srpstva (u čemu će
se lako složiti nacionalisti iz obiju ‘zajednica’). Ako se pak samo srpstvo – bilo kao
etno-nacionalni identitet, bilo kao vidljivo
i simbolički priznato prisustvo konkretnih
živih ljudi – tretira kao simbol agresije,
imamo posla s emocijama o kojima i te
kako treba, štono reče nadbiskup, voditi
računa.
Kada ljudi zakrvavljenih očiju i s
pjenom u uglovima usana viču kako
ćirilica označava klanje, silovanje i ubijanje, pa u to čak i vjeruju, potrebna im
je psihološka pomoć, jer njihove emocije
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
nisu tek dodatna komponenta doživljaja,
nego su u radikalnom sukobu sa zbiljom
i njenim racionalnim razumijevanjem. Ako
pak tu žestoku retoriku rabe bez uvjerenja, manipulativno, riječ je o drugoj vrsti
društvene patologije, ali u svakom slučaju
ne o ponašanju koje zaslužuje ikakvo, a
napose normativno “poštovanje”. Jer kad
bi takvi stavovi bili potvrda da ne postoje
uvjeti za provođenje propisa o pravima
manjina, mogla bi bilo kakva skupina pripadnika većine svoju netrpeljivost nametnuti kao normu koju valja poštovati. Kako
kaže britanski komičar Ricky Gervais, to
što si uvrijeđen ne znači da si u pravu.
Drugim riječima, 8. članak Ustavnog zakona ničim kao uvjet za provođenje ne
zahtijeva da se većina oslobodi svoje netrpeljivosti. To može biti jedan od željenih
učinaka njegove primjene.
OSPORAVANJE POPISA
STANOVNIŠTVA
Drugi pokušaj da se stožerašku
netrpeljivost spram Srba prikrije i pravno
legitimira iskazuje se kao osporavanje rezultata posljednjeg popisa stanovništva,
jer da su popisani i Srbi (valjda i Srpkinje) koji zapravo ne žive u Vukovaru, i da
ih stvarno ima manje od trećine. Ako se
osobama koje provode popis moglo ‘podvaliti’ i one kojima Vukovar nije stvarno
mjesto stalnog boravka, odakle uopće
znamo da su greške u podacima iskrivile
realno stanje u značajnoj mjeri, i to baš
9
u korist Srba? Da ne bismo nagađali,
bolje je postaviti jedino pravno pertinentno pitanje: odakle znamo da sumnje
stožeraša imaju ikakve osnove?
Njihov je postupak indikativan: nisu
izložili razloge i prikupili podatke koji ukazuju na osnovanu sumnju, nisu pokrenuli
legalan postupak osporavanja rezultata popisa, nego su ga proglasili “falsificiranim” i smjesta zahtijevali suspenziju
odredbi koje se zasnivaju na pragu od
jedne trećine stanovništva. Kao da su
sami neka paralelna, čak autentičnija
vlast. To ukazuje na podlogu cijele priče: I
stožeraško divljanje i njihovi somnambulni zahtjevi, ali nadasve činjenica da ih se
ne prepoznaje kao patološku pojavu nego
im se pristupa sa strahopoštovanjem
potvrđuju da Hrvatska nije ni počela prevladavati svoj temeljni nacionalistički mit –
da negdje iznad realnog društva i države
kao institucionaliziranog političkog sistema lebdi neka ‘prava’, ‘istinska’, ‘domovinska’ država, koja nije sistem institucija
vezanih pravilima, nego uzvišeno utjelovljenje tobožnjeg “tisućljetnog sna” i najviši
izraz zamišljenog kolektivnog identiteta.
Dakako, hrvatskoga, pored kojega za druge ne može biti mjesta, jer to nije liberalna
demokratska država građanki i građana,
nego kolektivno vlasništvo Hrvata. Pa se
u ime takve umišljene ‘zajednice’ kao legitiman predstavnik može nametati svatko, samo ako je dovoljno nacionalistički
iracionalan i radikalan.■
manjine & većine
PROPAO PROCES POVRATKA
SRPSKIH IZBJEGLICA
Na područjima povratka danas živi tek
polovina predratnog stanovništva sa prosjekom od 59 godina starosti, a pripadnici srpske nacionalne zajednice danas su
bitno stariji i siromašniji od pripadnika
većinske nacionalne zajednice
Ukidanje izbjegličkog statusa
POKUŠAJ OPSTRUKCIJE
POVRATKA
Zašto je Republici Hrvatskoj važno da se pripadnicima srpske nacionalne zajednice, izbjeglima iz RH, ukine međunarodni izbjeglički
status? Radi se o politici kojoj je moguće naći samo dva moguća
motiva, a niti jedan niti drugi nisu niti časni, niti prihvatljivi. Jedna
je mogućnost da se radi o pokušaju prikrivanja postojećeg problema i predstavljanja zemlje u svjetlu boljem od realnoga. Drugi je mogući motiv i opasniji i patogeniji – ovaj zahtjev može biti
posljedica političkog uvjerenja da je povratak jednom za svagda
okončan proces i da nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i
nakon ukidanja formalnoga statusa izbjeglima više nema potrebe
za otvaranjem pitanja vraćanja izbjegloga stanovništva
10
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
P
Piše:
DAVOR
GJENERO
olitika, koja nastoji
petrificirati postojeće
stanje, bilo da to radi
iz svog komoditeta i
želje da se još jednim problemom „nepotrebno“
ne opterećuje, ili zato što je zadovoljna rezultatom „etničkog
inženjerstva“ i promjenom nacionalnih omjera u populaciji, koja danas nastanjuje Hrvatsku, nezrela
je i nesvjesna ozbiljnih problema.
Naime, proces povratka evidentno je propao, jer na područjima,
koja bi trebala biti područja povratka, danas živi tek polovina
predratnog stanovništva. Proces povratka možemo vrednovati neuspješnim i zbog toga što
nije „održiv“. Naime, budući da
je prosjek godina starosti povratnika čak 59 godina, jasno je
da su se vraćali uglavnom stariji
stanovnici, oni koji više nisu u
radno aktivnom životnom razdoblju. Njih pri povratku nije sputavalo to što su područja povratka
ekonomski devastirana i što u njima danas postoji tek trećina predratnih radnih mjesta. Međutim,
mlađe stanovništvo, ono koje je
u radno aktivnom životnom razdoblju, zbog nepostojanja šansi
za zaposlenje jednostavno se
nije vraćalo, odnosno oni koji su
se i vratili, u svom su zavičaju
često proveli tek kratko vrijeme,
a nakon toga otišli živjeti drugdje, ondje gdje su imali šansu
osigurati si kakvu-takvu egzistenciju. Bez radno aktivnoga
stanovništva, naravno, nema niti
djece, nema obnove školskog
sustava i uspostavljanja obrazovanja u posebnim skupinama
na manjinskom jeziku. Posljedica
je toga da su pripadnici srpske
nacionalne zajednice statistički
danas bitno stariji i siromašniji od
pripadnika većinske nacionalne
zajednice.
U Hrvatskoj su tek jednom
inicijativom, onom SDF-ovom, u
kojoj se zagovara demografska
obnova srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, postavljena
pitanje demografskih trendova
u srpskoj nacionalnoj zajednici i
pitanje održivosti povratka. SDF
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
se godinama bavi istraživanjima
realnog stanja zaposlenosti pripadnika manjina i prava na pristup zaposlenju u javnoj upravi
i tijelima javnih vlasti za pripadnike manjinske zajednice. U tim
longitudinalnim
istraživanjima
bilježi se tek neznatno poboljšanje socijalnog stanja i društvenog
položaja pripadnika srpske nacionalne zajednice. Osim toga, i u
„Platformi o demografskoj obnovi
Srba u Hrvatskoj“ i u drugim svojim dokumentima SDF se zalaže
za promjenu javnih politika i uvođenje poticajnih mjera za zapošljavanje pripadnika manjina, poticanje socijalnog poduzetništva,
kojem nije cilj ostvarivanje profita, nego ostvarivanje društvenih
interesa i integracija zajednice
te definiranje mjera za otvaranje
radnih mjesta na ratom uništenim
područjima. Sve je to uglavnom
ostalo bez odgovora nosilaca političke vlasti. O tom je pitanju uspostavljen čvrst kontinuitet između hrvatskih vlada, tako da, bez
obzira na njihov politički program
i formalnu retoriku prema pripadnicima nacionalnih manjina, ne
postoji realna razlika u provođenju javnih politika ekonomske i
OPSTRUKCIJA
POVRATKA I ETNIČKI
INŽINJERING
Traženje Hrvatske da
se izbjeglim hrvatskim
građanima srpske nacionalnosti oduzme međunarodni
izbjeglički status čini se
kao kontinuitet javnih
politika kojima se opstruira
povratak i provodi politika
etničkog inženjerstva
društvene integracije pripadnika
srpske nacionalne zajednice.
Nadalje, bez obzira na
smjene vlasti, nastavlja se re-
11
striktivna politika prema pripadnicima srpske zajednice. Takvim
mjerama, koje se provode i u
agrarnoj politici, i u socijalnoj politici, i u politici stanovanja, samo
se zaoštravaju nepovoljni demografski trendovi i smanjuje se
mogućnost održivosti povratka.
Te mjere, doduše, provode uglavnom lokalna samouprava i javna
VLADE ISTO O
SRBIMA
Između svih hrvatskih
Vlada do sada, bez obzira
na politički program i
formalnu retoriku prema
pripadnicima nacionalnih
manjina, ne postoji realna razlika u provođenju
javnih politika ekonomske
i društvene integracije pripadnika srpske nacionalne
zajednice
uprava, a izvršne vlasti na nacionalnoj razini nastoje se pritom
prikazati „nedužnima“. Međutim,
svih ovih godina izvršna vlast nije
donijela niti jednu odluku, pravilnik, zakon, …, kojima bi se onemogućilo takvo ponašanje javne
uprave ili lokalnih vlasti. Zbog
toga i središnje vlasti snose punu
odgovornost za takvo stanje.
U takvim uvjetima traženje
Hrvatske da se izbjeglim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti oduzme međunarodni
izbjeglički status čini se kao kontinuitet javnih politika kojima se
opstruira povratak i provodi politika etničkog inženjerstva. I to
unatoč tome što hrvatski model
ustavno-zakonske zaštite manjina izrijekom zabranjuje provođenje mjera koje bi mogle utjecati
na udjele nacionalnih zajednica
u sastavu stanovništva u dijelovima Hrvatske u kojima one čine
znatan dio stanovništva. ■
inventura torture
D
o prije dvije godine, rijetko
tko je u Hrvatskoj čuo za
Josipa Perkovića, a danas
se po njemu naziva jedan
zakon. Naravno zakon ne
nosi naslov Josip Perković, ali je izglasan da bi se bivšeg načelnika Službe
državne sigurnosti (SDS) Hrvatske,
koju svi sada nazivaju UDBA, iako je
UDBA ukinuta davne 1966. godine moglo izručiti njemačkom pravosuđu. Mislim da podrobnije ne moram objašnjavati
zašto se toliko buke diglo oko Josipa
Perkovića, jer to već i vrane na granama
znaju i grakću, međutim siguran sam da,
danas i sam Josip Perković jedva čeka
izručenje njemačkom pravosuđu koje ga
traži zbog, navodnog, organiziranja atentata na hrvatskog političkog emigranta
Stjepana Đurekovića i da istrese „vreću“
podataka o „milim nam sincima domovine“, od kojih su se neki iz petnih žila
zalagali da se Zakon o evropskom uhidbenom nalogu, tako se naime zove taj,
Lex Perković, ne izglasa jer se boje za
svoje debele stražnjice koje su dobrano
nafutrali u doba dok je Hrvatska krvarila,
a oni se mastili i trpali u džepove sve do
čega su stigli, pravdajući se da je to sve
za „Milu nam Lijepu našu“. Da! Nekome je
ta „Lijepa“ potpuno pocrnila dok je dobar
dio njih uz skute „neumrlog“ nam prvog
Piše:
NINOSLAV
KOPAČ
predsjednika osigurao svoje buduće generacije do bar tri koljena, ukoliko se među
potomcima na nađe neki raspikuća i svu
„teško“ stečenu djedovinu ne raspiska.
Franjo Tuđman u svojoj lisičjoj lukavosti
dobro je znao zašto je Josipa Perkovića
i Zdravka Mustaća uzeo sa svoje bliske
suradnike i dao im nalog da osnuju prvu
hrvatsku obavještajnu službu. Zdravko
Mustač je do raskola Jugoslavije bio na
čelu SDS-a Jugoslavije, a Josip Perković
na čelu SDS-a Hrvatske. Ta bivša jugoslavenska služba imala je vrlo razgranatu
mrežu prikrivenih suradnika, tako da se
nije znalo tko koga opanjkava, a opanjkavani su bili mnogi, a neki su čak zbog
lažnog etiketiranja i opanjkavanja gubili
glave. Da su ti podaci o tzv. „suradnicima“ SDS-a izašli u javnost devedesetih
godina mnogi od danas „doživotnih“ saborskih zastupnika, osnivača HDZ-a, i ostalih stranaka ne bi bili tu gdje su danas.
Ili bi ih „pojeo mrak“ jer devedesetih se
tako rješavalo nepoželjnih, ili bi da je bilo
prave demokracije i oni bi odgulili koju
godinu u Lepoglavi ili nekom sličnom
hrvatskom gradiću, koji na periferiji ima
sivu zgradu opasanu visokim zidom.
Prema tome Perković će na svjedočenju
pred Njemačkim sudom prostrti niz novih
činjenica kojima će sigurno mnogima
zamračiti pred očima i prikazati ih u pravom svijetlu, a ne onakvog kakvom ga
javnost sada percipira.
MUKE PO HERNADIJU
Osim Perkovića, hrvatskoj javnosti na
vrhu svih vijesti i notica je nekada jedna među najjačim kompanijama u Evropi INA, a danas podružnica mađarskog
MOLA, koji dok je INA rasla nije imao
benzina na svojim crpkama. Još uvijek
nikome nije jasno zašto je Račanova Vlada prodala dio INA-e MOL-u, međutim
prema svim dogovorima, kojih se MOL
nije držao, INA propada, a da bi šteta bila
još veća, bivši premijer Sanader je za,
navodno, mito od desetak miljuna eura
prodao MOL-u većinski paket, tako da on
s INA-om može raditi praktički što hoće. I
12
napravio je! Kompaniju je doveo do gotovog uništenja. Da bi sud mogao dokazati
navodnu Sanaderovu krivnju, tj. primanje
mita od predsjednika MOL-a Zolta Tomasa Hernadia, potrebno je da se on osobno pojavi pred zagrebačkim Županijskim
sudom i izjasni o toj činjenici, koju je, navodno, registrirala i kamera u restoranu u
kojem su bili na ručku, naravno o trošku
MOL-a, jer je bivši premijer na sudu izjavio da nikada i nigdje nije platio niti jedan
ručak ili spavanje u hotelu iako je, uvijek,
uredno primao putne troškove! Na nekoliko poziva suda Hernadi se nije odazvao,
a Mađarska je sudu čak poslala dopis u
kojem kaže da je MOL, kompanija od državnog značaja i da nema praktički ništa
da se u njene poslove miješa sud u Zagrebu. Budući da se do gospodina Hernadia nikako ne može doći Ministarstvo
unutarnjih poslova Hrvatske dotičnog je
stavilo na Interpolovu tjeralicu i sada on
ne smije prekoračiti granicu Mađarske
inače će biti uhapšeni, ili uhićen, kako
vam drago, i biti izručen hrvatskom pravosuđu. Budući je Mađarska velika zemlja on ima dosta prostora za kretanje,
a u inozemstvo neće ići. Do daljnjega!
Međutim tu se postavlja jedan jako veliki
problem. Ukoliko se dokaže da je točno
da je Sanader primio mito da bi predao
upravljačka prava MOL-u, takav ugovor
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
je ništavan, jer je učinjen kriminalnom
radnjom. Naime primanje, a i davanje
mita su kaznena djela, kako se to danas
kaže, pa bi prema tome MOL izgubio nekoliko milijardi eura, koliko je platio svoj
dio u INA-i. Volio bi da to doživim!!
U IME DRŽAVE
Neki dan je u Zagrebu promovirana knjiga „U ime države“, Mateja Šurca i Blaža
Zgaga, koja, koliko sam na www.index.hr
na brzinu uspio vidjeti dijelove, pokazuje
ono što već davno govorim, a to je da je
Hrvatska od osnutka težila k razbijanju
Jugoslavije i stvaranju ne baš čiste NDH,
ali nečega sličnog. Paravojne jedinice
HSP-a, zvane HOS, oružje, crne uniforme i obuku dobili su u Sloveniji s tim da
su uz poklič ZA DOM SPREMNI! pomogli
Slovencima da istjeraju JNA iz Slovenije,
a nakon toga su im lukavi Slovenci naplatili sve od čarapa do metka i otpremili
ih u Hrvatsku i BiH. Svojom lukavošću
Tuđman je iskoristio i jedne i druge, s tim
da su se drugi, a i neki iz Tuđmanovog
okružja obogatili prodajom oružja Hrvatskoj. Slovenci su oružje zapljenjeno od
JNA uz pomoć HOS-a, prodavali Osijeku,
vidi se dokument s Šeksovim potpisom,
Zadru, koji je platio višestruko veću cijenu, a nije mu isporučeno sve što je dogovoreno, pa je stvar završila pred slovenskim sudom, i drugim mjestima. Plaćalo
se naravno u gotovini, višestruko skuplje
i to u američkim dolarima i njemačkim
markama. Autori su pronašli i dokumentirali masu gadosti koje baca sasvim novu
sliku na Domovinski rat i one koji su ga
vodili.
PROTUPRAVNE PLOČE
Koje god novine ili internet portal s ovih
prostora otvorite prve stranice vrve od
crnila. Naprosto su se ili mediji, ili državice nastale nakon „velikog praska“ Ju-
goslavije pretvorile u legla lopovluka i
najtežeg kriminala. Da parafraziram rečenicu iz jednog starog jugoslavenskog
filma: „Svakog dana u svakom pogledu
sve više propadamo“! Najnevjerojatnija vijest da je „nepoznati netko“ u tmini
mraka poskidao ćirilične table u Vukovaru koje je čuvala policija. „Čuveni“ legalista, predsjednik ZNA-SE stranke, taj čin
je prokomentirao riječima: „ Dobro je da
su skinute jer su protupravno postavljene“. Gospodin koji je već u skoro poznijim
godinama završio fakultet i to povijest,
zaboravio je onu najbližu, a to je da je
upravo taj zakon donijela hrvatska vlada
u kojoj je on sjedio do prije dvije godine
i koji je bio jedan od uvjeta da Hrvatska
postane članica EU. Povijest je stvarno
dobra nauka! Možeš ju tumačiti kako
hoćeš, a najčešće je tumače nestručni
ljudi pa je ova naša stvarno nakaradna.
Pogotovo kada ju je pisala stranka koju
je trebalo, ali još nije kasno, zabraniti! Ta
stranka najopasnijih namjera očito želi
izazvati građanski rat u Hrvatskoj. Predsjednik joj, čije prezime počinje glagolom
koji označava neku radnju, ništa drugo i
ne radi, osim što putuje hrvatskom i u pristašama i najgorem talogu naroda potpiruje mržnju prema drugima i drugačijem,
a ako je ikada bio na fakultetu čiju ima
diplomu, onda je trebao bar pročitati da
je ćirilica bila jedno od prvih pisama koje
su koristili oni koje mi nazivamo Hrvati.
Poznata povijesna činjenica je da su se
u doba Otomanskog carstva u Bosni i
pravoslavci i katolici izjašnjavali kao Kršćani, ili Hrišćani, neka mi ZNA se oprosti
na ovoj opasci. Poglavnik ZNA se stranke
očito zaziva državni udar i nasilnu smjenu Vlade, međutim ako Vlada misli i osjeća se kao Vlada ona mora znati kako i na
koji način riješiti ovu rastuću silu mrzitelja
koji osnivanu neke šiljke za obranu, ovoga i onoga. Pazite, šiljak, ili špic, ili stožer,
dođe mu isto, je opasan, može vam se
zabiti u oko ili vrat i onda će biti belaja!
I SRBIN JE HRVAT
Kad već pišem o povijesti navest ću knjigu koju je između ostalog financirala i
Hrvatska u sklopu TRADUKI udružene
mreže ministarstava evropskih zemalja,
ali kod nas je nema, a da li će je biti vidjet
ćemo. Knjiga je izdana u Beogradu i pisana na, zamislite, ćirilici, a autorica joj je
Marie-Janine Calic i naslov joj je Istorija
Jugoslavije u 20. veku, ili prevedeno na
hrvatski Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću. Sada ste valjda razumjeli naslov i o
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
13
čemu se u knjizi radi. O knjizi sam nešto
napisao u prošlom broju, što sam pronašao na Internetu, a to je da je autorica
između ostalog napisala da je Jugoslavija bila zemlja ugleda i prosperiteta, s rekordno rastućom proizvodnjom kojom je
nadmašila čak i Japan. Pošto sam knjigu
tek dobio i na početku mi je pažnju odmah privuklo poglavlje o stvaranju nacija
na području Jugoslavije. Prema gospođi
Calic Hrvati do dvadesetih godina 20.
stoljeća još nisu imali potpuno formiranu
naciju, jer su se neki deklarirali kao Dalmatinci, Slavonci ili Istrani. Zahvaljujući
crkvi i intelektualnoj klasi katolici na području Hrvatske počeli su se deklarirati
Hrvatima. Prema tome: „od stoljeća sedmog tu Hrvati stoje“ slabo pije vodu. Naravno već ranije je netko tu stajao, ali nije
imao pojma da li je Hrvat ili čovjek. Međutim, uopće što je to nacija i kako se netko
smatra pripadnikom neke nacije? Mnogima je nacija manje važna, ali najvažnija
je nacionalistima, a takvih u Hrvata ima
sve više. Pa se na primjer čovjek rođen
od oca i majke Srpkinje smatra Hrvatom,
zapravo hrvatskim nacionalistom i postaje gorljivi član Hrvatske stranke prava!
Imam još nekoliko sličnih primjera, kao
na primjer Crnogorac, kojeg je rodila majka Srpkinja hrvatski je nacionalista. Na
grudi stavlja bedž „Heroj, a ne zločinac“.
Kojem je „ko’ đetiću“ ćirilica bila prvo pismo koju je naučio, sada je protiv ćirilice
u Vukovaru, ili još jedan njegov kolega
koji se kiti istim bedžom rođen od majke
Srpkinje, danas smatra da je dobar Srbin
samo mrtav Srbin! Ima i Nijemaca koji
su bili premladi da uđu u SS Princ Eugen jedinicu koju su sačinjavali Nijemci s
područja Jugoslavije, pa su kao „iskreni“
Hrvati osnivali ZNA SE. Na kraju ću citirati dio knjige koji govori o naciji, na latinici
naravno, ali bez prijevoda! Ostavit ću je
na stranom jeziku na koji je prevedena,
pa molim čitaoce da se potrude ili uzmu
rječnik, ukoliko ne razumiju koju riječ. „U
Staroj Srbiji i Makedoniji, koje su još bile
u sastavu Osmanskog Carstva, pometnja
je bila najveća, a građenje nacionalnog
identiteta još je ponajmanje napredovalo. U poslovično makedonskoj mešanoj
salati (francuski: macedoine) živeli su
kako hrišćani koji su govorili slovenskim
tako i oni koji su govorili grčkim jezikom, i
muslimani koji su govorili turskim i koji su
govorili albanskim jezikom, Jevreji, Vlasi i
Romi. Pitanje koliko je koga bilo predmet
je žestokih etnografskih i političkih kontroverzi.“■
tekovine demokracije
Kako biti socijaldemokrat u
ova šugava vremena?
To pitanje, u kojemu je parafraziran (riječ heroj je zamijenjena onom socijaldemokrat) refren hita „Bijeloga dugmeta“ iz 1980., sve učestalije postavljam
i sebi i drugima. I mnoge su druge osobe, javne i „obične“, u posljednje vrijeme tako zdvojne zbog SDP-a da ozbiljno sumnjaju ima li ta velika stranka
još uvijek socijaldemokratske značajke i pripadajući potencijal za političku
mobilizaciju i suzbijanje društvenih problema koji su prisutni gotovo na svakom području. To se zdvajanje odnosi kako na vanjsko djelovanje SDP-a kao
stranke na vlasti, tako i na unutarnja zbivanja u toj političkoj organizaciji
N
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
a eksternom planu
gubljenje
socijaldemokratskoga
identiteta
SDPa
najočitije
se
izražava u neadekvatnom reagiranju te stranke, kao čelnice
vladajuće koalicije, na teške izazove već petogodišnje ekonomske i društvene krize, odnosno u
nespremnosti da se vezano za to
osmisle i poduzmu strukturne reforme. Prema Leksikonu socijalizma objavljenom u Kolnu 1986.
godine, zajednički nazivnik socijaldemokratskih stranaka i pokreta je u njihovim nagnućima prema
„socijalnim, političkim reformama
na temelju demokracije“. Reforme
poduzete od socijaldemokratski orijentirane vlasti trebale bi
modernizirati društvo, odnosno
usmjeriti ga ekonomskom i drugom razvoju zasnovanom na
razumu. Aktivnosti takve vlasti
nužno su određene „unutarnjom
i nerazrješivom povezanošću
demokracije i socijalne pravednosti“ koja je ključna, kako
uočava njemački sociolog Thomas Meyer, za tu političku ideologiju i praksu. Imajući navedeno u
vidu, lako je uočiti kako reforme
koje u posljednjih gotovo dvije
godine poduzima vlast lijevoga
centra u Hrvatskoj nisu dostatno
kvalitetne: slabo pridonose mod-
ernizaciji, te uglavnom ne rezultiraju poboljšanjem demokracije i
snaženjem socijalne pravednosti.
Razloge za to nepovoljno stanje
moguće je sagledati i u globalnoj
krizi te posebno u nesnalaženjima
socijaldemokratskih
i
drugih
demokratski lijevo usmjerenih
stranaka u sučeljavanju s izazovima te krize, ali po mome mišljenju
ipak dominiraju intrinzični razlozi,
dakle oni koji se odnose na
političku misao i aktivnost SDP u
Hrvatskoj.
Kao predvodnik vladajuće
koalicije SDP je s jedne strane
popustljiv pred naletima nezajažljivoga neoliberalizma, što se
izražava u snishodljivosti vlasti
prema multinacionalnim kompanijama i bankama, njenoj spremnosti na prodaju javnih tvrtki
zbog pukoga pokrivanja troškova
državnog proračuna, „gledanju
kroz prste“ klijentelistima poput
Zdravka Mamića, te sličnim propustima. Takva politika ostavlja
teške posljedice na živote brojnih
radnika koje tjeraju „na cestu“ (tj.
zavod za zapošljavanje) tvrtke u
stranom vlasništvu unatoč tome
što ostvaruju dobit, tisuće osoba
i obitelji koje izdišu pod teretom
lihvarskih kredita prevarantskih
banaka, te mnogih drugih građana. S druge strane, SDP je
nespreman za demontiranje kod
14
nas još uvijek prevladavajućega
socijalno parazitskoga (političkoga, klijentelističkoga...) kapitalizma kao teškoga bremena kojega
mu je ostavio HDZ. Dakle, Milanović i suradnici nemaju istinske
volje da se otvoreno suprotstave
ni stranim neoliberalnim predatorima (čime bi pokazali kako slijede
istinski socijaldemokratske vrijednosti socijalne pravde i poštenja)
niti domaćim klijentelistima (tako
bi uz ostalo pridonijeli oživotvorenju vrijednosti ekonomskoga
i društvenoga napretka). Što se
tiče posljednjega, vodećim socijaldemokratima treba stalno biti
na umu upozorenje koje je Tonći
Vujić, istinski intelektualni patrijarh njihove stranke, iznio u veljači ove godine u Zagrebu na okruglom stolu „Gdje je ljevica danas
u Hrvatskoj“: „Stranke nisu korporacije, niti su stranački djelatnici
zaposlenici njihovih uprava. Ako
je klijentelizam za desnicu, pa i
onu ‘liberalnu’, samo neželjen (ali
nužan), za socijaldemokraciju je
poguban“.
MANJAK
SDP-u
DEMOKRACIJE
U
Na unutarstranačkoj razini
socijaldemokratska potka SDP-a
blijedi, ako se i ne gubi, uslijed
sve prisutnijih autoritarnih postupaka vodstva stranke: nametanja
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
kadrovskih i drugih odluka organizacijama na terenu, izbacivanja iz stranke
nekih pojedinaca koji su se usudili javno kritizirati političke postupke njenoga
predsjednika, neomogućavanja rasprave
u stranci o bitnim političkim pitanjima, te
sličnima. Tako je vodstvo stranke zagrebačkoj organizaciji proljetos nametnulo
Rajka Ostojića kao kandidata za gradonačelnika Zagreba (koji je potom pretrpio
težak poraz na izborima), a krajem ljeta
dubrovačkoj organizaciji „svoga“ kandidata zbog čega je dugogodišnja predsjednica SDP-a Dubrovnika Olga Muratti
istupila iz stranke. Slično tome, Predsjedništvo SDP-a je 20. rujna pokrenulo
postupak za isključivanje iz stranke Aleksandre Kolarić, bivše glasnogovornice
premijera Ivice Račana i kandidatkinje za
potpredsjednicu zagrebačke organizacije, i to zbog teksta objavljenoga na portalu Index.hr u kojemu je podvrgnula kritici
politiku vodstva stranke, posebno vezano
za tzv. Lex Perković.
Na manjkove demokracije u današnjem SDP-u upozoravam i slijedom
gorkoga taloga političkog iskustva, kako
SPIRALA TAŠTINE:
Ako neka osoba socijaldemokratske
orijentacije izvan SDP-a u javnosti
govori ili piše o stranci i njenoj
politici, onda je čelnici te stranke
izvrgnu grubom potcjenjivanju
i(ili) od njih dobije poruku kako
prvo treba ući u stranku, pa je onda
kritizirati; ako osoba takve orijentacije koja misli svojom glavom i
govori svojim glasom postane član
stranke, onda je upozore da ne smije
javno komunicirati o političkim
pitanjima dok ne bude izabrana u
tijela stranke; ako je takva osoba
u sastavu tijela stranke i otvoreno
iznosi svoja politička mišljenja,
onda je isključe iz organizacije ili
pak dovedu u situaciju da sama
istupi
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
osobnoga tako i nekih ljudi koje zaista
poštujem. Uz ostalo, u lipnju 2008. napisao sam javno pismo kao kritiku političkoga djelovanja Milana Bandića (koji je tada
još bio član SDP-a, a sljedeće godine čak
i kandidat te stranke za gradonačelnika),
pa ga zajedno sa Sanjom Sarnavkom,
Nenadom Zakošekom i još 24 javne osobe lijeve orijentacije uputio Milanoviću
i Glavnom odboru stranke. U tom smo
pismu posebno upozorili na toleriranje
korupcije i organiziranoga kriminala u
Zagrebu-gradu sa socijaldemokratskom
upravom, kao i održavanje koncerata
ekstremnoga desničara Marka Perkovića Thompsona obilježenih uzvikivanjem
ustaškoga pozdrava „Za dom spremni!“
na središnjem zagrebačkom trgu kao javnom prostoru korištenje kojega regulira
gradska vlast.
Posebno je nas potpisnike zasmetalo što Zoran Milanović i drugi članovi
vodstva SDP-a nisu bili spremni na dijalog s nama, kao što nisu spremni ozbiljno
raspravljati ni s drugim intelektualcima
i javnim osobama, o važnim pitanjima
narušavanja istinski socijaldemokratskih
ideja vodilja u toj stranci. Umjesto toga,
upozorili su nas kako možemo upućivati
kritike samo ako se učlanimo u stranku
i budemo izabrani u njena tijela, a vođa
SDP-a je svome biografu Robertu Bajrušiju kasnije kazao da u tom pismu Dražen
Lalić nije izrazio ideje, nego „idejetine“.
Bez ikojega likovanja – meni i drugim
potpisnicima pisma bilo bi draže da se
pokazalo kako smo u krivu - ustvrđujem
da je naivna politika da se Bandić zadrži u SDP-u i tako održi vlast u Zagrebu
nanijela ogromne štete toj stranci koja je
u svibnju ove godine izgubila tu svoju doskora posebno snažnu i važnu tvrđavu.
Milanović je i kasnije više puta s izrazitim
podcjenjivanjem reagirao na argumentirane kritike vodstvu i politici SDP-a koje
15
su upućivale neke javne osobe izvan te
stranke. Treba pritom upozoriti kako ona
u svom članstvu, a slična je situacija i s
drugim strankama, gotovo da više i nema
istaknutih intelektualaca, što je ponajprije
uvjetovano raširenim udvorničkim odnosom prema predsjedniku stranke i uskoj
kliki oko njega.
KRITIČKI MISLE, ALI ŠUTE
Navedeni primjeri nedemokratskoga komuniciranja i djelovanja Milanovića
i njegovih pobočnika omogućuju sljedeću
oporu konstataciju: Ako neka osoba socijaldemokratske orijentacije izvan SDP-a
u javnosti govori ili piše o stranci i njenoj
politici, onda je čelnici te stranke izvrgnu
grubom potcjenjivanju i(ili) od njih dobije
poruku kako prvo treba ući u stranku, pa
je onda kritizirati; ako osoba takve orijentacije koja misli svojom glavom i govori svojim glasom postane član stranke,
onda je upozore da ne smije javno komunicirati o političkim pitanjima dok ne bude
izabrana u tijela stranke; ako je takva
osoba u sastavu tijela stranke i otvoreno
iznosi svoja politička mišljenja, onda je
isključe iz organizacije ili pak dovedu u
situaciju da sama istupi. Osobito je zanimljivo da su se autoritarnoj praksi u SDPu posljednjih godina najviše suprotstavljale žene, u rasponu od Željke Antunović
(koja je još uvijek u stranci), preko Mirele
Holy, pa do ražalovanih Aleksandre Kolarić i Olge Muratti. Što se zbiva s muškarcima u toj stranci kada na njene unutarnje teškoće najviše upozoravaju osobe
„slabijega spola“? Članovi SDP-a su se
uglavnom povukli u sebe. Olga Muratti je
bila u pravu kad je upozorila kako u SDPu ima mnogo kvalitetnih kadrova koji kritički misle, ali nemaju snage to reći.
Naravno, nedostatak unutarstranačke demokracije nije samo problem
SDP-a: ostale velike stranke kod nas
tekovine demokracije
također pate od „željeznoga zakona oligarhije“ kako je tendenciju (članova) političkih stranaka da se podvrgnu volji uske
i organizirane vodeće skupine još prije
102 godine označio njemački sociolog
Robert Michels. Neke zasigurno i više
od SDP-a, prije svih HDZ kojim se nakon
unutarnjih izbora upravlja tako čvrstom
rukom da se doskorašnji kritičari Tomislava Karamarka i stranačkoga vodstva sasvim javno zašutjeli (čak i doskora glasni
potpredsjednik stranke Drago Prgomet)
ili su izašli iz HDZ-a i osnovali nove stranke (Milan Kujundžić), a više se lokalnih
organizacije raspustilo ili raspušta a bez
većih odjeka u široj i stranačkoj javnosti.
Valjda je takva praksa u HDZ-u već toliko dugo prisutna da se normalizirala, pa
javnost i ne može zamisliti demokratske
odnose u toj stranci.
Sa SDP-om je situacija, pak, ponešto drugačija ili bi takva trebala biti,
nego s drugim strankama, s obzirom da
je ta partija doskora prednjačila u unutarstranačkoj demokraciji: u okviru stranke
su se tradicionalno (dok je Ivica Račan
bio na čelu stranke, ona unatoč nemalim
teškoćama nije bila idejno monolitna organizacija) mogla čuti različita mišljenja,
pa i ona koja se razlikuju od mišljenja
vodstva; Zoran Milanović je za predsjednika te stranke 2007. izabran „bez mrlje“,
na istinski demokratskim izborima u kojima je sudjelovalo četvoro kandidata.
U posljednjih nekoliko godina, međutim,
prisutni su drugačiji trendovi, što imajući
u vidu i dominantno autoritarne odnose
unutar velike većine drugih stranaka, bitno narušava demokraciju kod nas u cijelosti. Naime, posrednička demokracija se
u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama, ne
može odvijati bez stranaka kao ključnih
političkih aktera, ali autoritarno organizirane i u sebe zamotane stranke ne mogu
razvijati demokraciju u društvu. Pritom
neizostavno treba imati na umu kako
ogromne ekonomske i društvene probleme i ne treba drugačije suzbijati nego
demokratskim putem: mogući autoritarni
pokušaji izlaska još bi više, posebno na
dulji rok, unazadili naše društvo i poremetili društvene odnose.
UNATOČ SVEMU - BERNARDIĆ
U svijeći unutarstranačke demokracije, barem što se tiče SDP-a, ipak
još uvijek ima ulja. Na tu ocjenu upućuje živo nadmetanje trojice kandidata za
predsjednika zagrebačkoga SDP-a, koje
U SDP-u sve prisutnija HDZ-ova unutarstranačka matrica:
• Nametanja kadrovskih i drugih odluka organizacijama na terenu
• Izbacivanja iz stranke nekih pojedinaca koji su se usudili javno
kritizirati političke postupke njenoga predsjednika
• Neomogućavanja rasprave u stranci o bitnim političkim pitanjima
je završilo premoćnom pobjedom Davora Bernardića u prvom krugu, i to po
za mnoge traumatičnom, ali demokratski plodnom načelu „jedan član – jedan
glas“. U tom unutarstranačkom procesu
došli su dosad do izražaja brojni nedostaci, uz ostale i manjak istinskoga političkog sadržaja i međusobna osobna
razračunavanja kandidata i njihovih izbornih timova, ali je proces ostao u okvirima demokratske borbe. S obzirom da
odranije poznajem Miranda Mrsića, Gordana Marasa i Davora Bernardića kao
razumne i tolerantne ljude koji su itekako
SVE MANJE
INTELEKTUALACA:
SDP u svom članstvu, a slična je situacija i s drugim strankama, gotovo
da više i nema istaknutih intelektualaca, što je ponajprije uvjetovano
raširenim udvorničkim odnosom
prema predsjedniku stranke
zainteresirani za promicanje gradskoga i
društvenoga dobra očekujem kako će oni
i nakon izbora korektno surađivati s novim-starim predsjednikom zagrebačkog
SDP-a. Međutim, poput nekih drugih promatrača zabrinut sam zbog nepoznanica
u vezi reagiranja Milanovića i njegovih
najbližih suradnika na mogućnost pobjede Bernardića, vjerojatno njegova najotvorenijeg suparnika u stranci (uz ostalo,
jedini je na sjednici Predsjedništva SDP16
a glasao protiv isključivanja Aleksandre
Kolarić). Za razliku od šefa stranke, Bernardić ima istinsko „proletersko“ (radničko) porijeklo kao i težak životni put koji ga
je prilično očvrsnuo, što uz ostalo znači
da se teško predaje i ima kapacitet da izvlači pouke iz ranijih grešaka. Ako „Zoka“
nakon trijumfa „Bere“ izgubi živce pa raspusti zagrebačku organizaciju, onda će
to vrlo nepovoljno djelovati ne samo na
njegovu političku karijeru, nego i na ugled
SDP-a u javnosti. A bez ugleda u javnosti
ne mogu se ostvariti politički ciljevi, kako
oni vezani za stranku (njen ostanak na
vlasti), nego i za društvo u cijelosti (prevladavanje krize i postizanje svekolikoga
napretka).
Za realiziranje u ovim ekonomskim
i drugim uvjetima prilično ambicioznih ciljeva potrebno je da se svi akteri „uhvate
za isti štap“, tj. da surađuju bez obzira na
političke i druge razlike. Henry Kissinger
je u svom djelu „Diplomacija“ ustanovio:
„Uspjeh društva ocjenjuje se po tome je
li uspjelo zatomiti razlike svojih stajališta
u pokušaju ostvarenja zajedničkog cilja,
te po tome uviđa li da društvo doživljava
procvat na temelju unutarnjeg pomirenja,
a ne na jačanju unutarnjih konflikata“.
Ono što vrijedi za društvo u cijelosti, zasigurno vrijedi i za SDP koji će najmanje u
sljedećih dvije godine (vladajuća koalicija
se zbog niza razloga vjerojatno neće raspasti) predvoditi državnu vlast.
Na kraju ustvrđujem kako je i u
ovim kriznim vremenima moguće biti
socijaldemokrat, ali da bi se to postiglo
različiti akteri nužno trebaju i u stranci i
u društvu mnogo dosljednije nego dosad
izražavati opredjeljenje za demokraciju i
kooperaciju.■
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
priča s istoka
ŠTO VUKOVARSKI SRBI MISLE O ANTIĆIRILIČNOJ
HISTERIJI U NJIHOVOM GRADU:
Šutnja kao posljednja linija obrane
S
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
aznati šta vukovarski
Srbi misle o neprilikama koje su ih snašle,
vezano za ovu kolektivnu histeriju oko
ćirilice i uvođenja dvojezičnosti u
tom gradu, gotovo je nemoguća
misija. Gde god da zagrebeš,
nailaziš na zid ćutanja. Razloge
tog ćutanja, iako neki kažu da
nije srpski ćutati, ne treba mistifikovati jer u njima nema ničeg
iracionalnog. Onaj najvažniji razlog je svakako strah, a u strahu
su velike oči. Strah da će ti dete,
ako kažeš nešto kontra većine, u
školi dobiti batine. Dobar komšija
je u strahu da ga zbog „srbovanja“
sused Hrvat sutra neće pozdraviti
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
na ulici. Da neće biti shvaćen i
prihvaćen, da će izgubiti posao
ili ako je nezaposlen, da zbog
javnog izjašnjavanja za ćirilicu
posao neće dobiti. Ima i onih koji
ćute jer ne žele biti sitniš za potkusurivanje vladajućih i opozicije.
U tom srazu, zna se, „loši momci“
Srbi uvek izvlače deblji kraj! Iako
se i po pitanju ćirilice, Srbi, kao i u
svemu ostalom dele i razmimoilaze u mišljenjima, treba li nam
ćirilica ili su nam potrebnija radna
mesta i koliko je nacionalno pismo važno za naš opstanak, kao
naroda i za naš život, svagdašnji!
O tome se, jer ćute, malo zna!
Ćute i oni hronično umorni od jalovog i uzaludnog truda, svakod17
nevnog iskazivanja i dokazivanja
lojalnosti, od ispravljanja krive
Drine jer njih ionako niko ništa
ne pita, od njih ama baš ništa ne
zavisi. Onako u četiri oka i ispod
glasa još se može ponešto čuti,
a kada to treba zabeležiti, javno
izreći, muk i tišina ….. Pogotovo
jer uglavnom ćute i izabrani predstavnici Srba, koji su za to plaćeni.
Kažu, ne žele dolivati ulje na vatru, bez obzira šta o tome misle
oni koji su ih birali, bili za ili protiv
ćutanja. Koliko je politički mudro i
korektno ćutati, pokazaće vreme,
ali da stvara nesporazume i
dileme, to sigurno. I jedan osećaj
nepravde i mučnine. Jer danas
čekićem udaraju po ćirilici, a
priča s istoka
sutra će tim istim oruđem po nečijoj glavi!
Ipak, bez obzira na sve izrečeno, sve razloge zbog kojih ćute, znane i neznane,
poštujem, razumem i priznajem svačije
pravo na ćutanje jer i ono ponešto govori
o nama, kakvi smo danas i kako nam je
danas, ponekad i više od reči!
ZA DOSLEDNO PROVOĐENJE
ZAKONA
Među najgovorljivijim zastupnicima doslednog provođenja zakona i uvođenja
dvojezičnosti u gradu na Dunavu je Đorđe Macut, predsednik Veća srpske nacionalne manjine grada Vukovara. „Mi nemamo pravo ni mandat odustati od toga,
ni predstavnici Srba u Gradskom veću, a
još manje Veće srpske nacionalne manjine grada Vukovara, koje je izabrano od
strane građana, pripadnika srpske nacionalne manjine. Dok nas 15 članova tog
Veća imamo mandat da štitimo interese
Srba u ovom gradu mi ćemo to i raditi“
poručuje Macut. On apeluje na sve predstavnike vlasti i političkih stranaka, na
sve većnike u Gradskom veću, a posebno Srbe, bez obzira s koje su liste ušli u
to predstavničko telo, da sve što se bude
predlagalo ubuduće, a na štetu Srba, ne
podrže, već da glasaju protiv. Ukoliko
Gradsko veće donese odluke koje će se
kositi s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, Veće srpske nacionalne manjine grada Vukovara zatražiće zaštitu ustavnosti i prava srpske zajednice,
na čije provođenje se obavezala Hrvatska kao članica EU. Macut od nadležnih
očekuje dosledno provođenje zakona.
„Trebalo je biti postavljeno 28 dvojezičnih
tabli, a u prvoj fazi je postavljeno svega šest. Očekujem da se postavi svih 28
tabli“ kaže Macut. On potvrđuje da su u
Veću srpske nacionalne manjine grada
Vukovara, po pitanju izuzimanja od dvojezičnosti pojedinih gradskih četvrti, gde
su Hrvati većina, spremni na razgovor i
kompromis.
HISTORIJA HISTERIJE
Slavko Bubalo, urednik TV produkcije Zajedničkog veća opština i lista „Izvor“, jedinog lista u RH koji od prve do poslednje
strane izlazi na srpskom jeziku i ćiriličnom
pismu, nije od onih koji ćute. Zbog prirode
svog posla, svoje mišljenje iznosi javno.
„Hrvatska u “slučaju ćirilica” ima problem
sama sa sobom. To nema nikakve veze
sa Srbima. Jedna situacija bila je kada su
ispunjavani kriterijumi za ulazak u EU, a
nešto sasvim drugo je sada, kada te kriterijume i zakone, koje je Hrvatska i donela zbog toga, treba ispuniti. Tu se ova
država pokazala kao potpuno nedorasla.
Sada u ceo problem neki pokušavaju da
uvuku srpsku zajednicu, a Srbi niti su
zakon donosili niti treba da ga sprovode u delo“ smatra Bubalo. On ističe da
je oko ćirilice stvorena jedna histerija što
pokazuje da su sve pore hrvatskog društva zatrovane šovinizmom. „Srbi su nacionalna manjina kao što su to i Talijani,
Mađari, Česi i dr. Iz tog statusa proizilaze
i određena prava i zadirati u prava Srba
je isto što i zadirati u prava svih ostalih
nacionalnih manjina. Sada kada su Srbi
prihvatili manjinski status od njih se traži
da popuste, a u čemu da popuste? Jezik
i pismo su mnogo trajnije i mnogo vrednije kategorije i tražiti od jednog naroda
da se tih vrednosti odrekne ne samo da
nije pošteno, nego je i opasno“ kaže ovaj
vukovarski novinar.
KAD EMOCIJE NADVLADAJU RAZUM
„Teško je tu biti pametan. A zašto? Jer
se pored svega što se dešava ne poštuje zakon i pravo nacionalnih manjina, da
koriste svoj jezik, kulturu i sve ono što
čini život jednog naroda. To je sramota
18
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
i žalosno! Ljudi koji su ostali ovde nisu
krivi ni za šta, što im se stavlja na teret.
Prema tome, zašto ih sada kažnjavati da
ne mogu svoje pismo slobodno da koriste, poštujući naravno i većinski narod s
kojim živimo zajedno?! Dobro bi bilo se
da nadležni organi vlasti više pozabave
s tim i da omoguće jedan normalan i razuman, zajednički život. Želeo bih da se
krene u tom pravcu. Mislim da bi razum
trebao da nadvlada bilo kakve emocije“,
uveren je vukovarski penzioner i istoričar
umetnosti Slobodan Drašković. A kako se
čitava ova situacija odražava na suživot?
„Ne primećujem da ima bilo kakvih tenzija među Vukovarcima. Imam prijatelja i s
jedne i s druge strane s kojima normalno
komuniciram. Govorimo i o lepim, ali i o
ružnim stvarima. Sve je to sastavni deo
života. To je moje iskustvo i mišljenje“,
ističe Drašković.
Sad i vidim tablu na sedam jezika, znam
da tu živi sedam nacija i da žive jedan
normalan život“ ističe naš sagovornik i
dodaje da ne može da shvati da postoji
država, kakva je Hrvatska danas, gde je
mesna zajednica ili udruženje iznad zakona i države. „Došao sam u Borovo, gde
je na ravnopravnoj upotrebi srpski jezik i
ćirilica, a malo dalje, u Vukovaru, ćirilica
je zabranjena. Danas je na udaru ćirilica, a sutra ko zna šta?!“ rezonuje ovaj
57-godišnjak. On podvlači da je napad
na državnu ustanovu napad na državu.
„Ako neko napadne na policijsku stani-
ZAKON ULICE
Svog mišljenja se ne stidi ni Vukovarac
Dragoljub Stojić. „Moje mišljenje je da se
u Vukovaru ne vodi bitka za ćirilicu, to je
samo izgovor, već bitka oko broja Srba u
tom gradu i oko načina školovanja srpske
manjine na maternjem jeziku. Kao običnom građaninu nikad mi neće biti jasno
da u Hrvatskoj italijanska manjina ima
svoju manjinsku školu u Rovinju, češka u
Daruvaru, a Srbi kao najbrojnija manjina
nemaju pravo na svoje škole“ priča ovaj
Vukovarac. Kao pozitivan primer zaštite
manjina navodi susednu Vojvodinu. „Kad
kao turista odem u Bačku Palanku ili Novi
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
19
cu to je napad na državu i zna se kako
se to rešava“ dodaje. A da li je moguće
postići kompromis, rešenje koje bi zadovoljilo i Srbe i Hrvate? Dragoljub smatra
da se rešenje mora naći. „ Evropa sve to
posmatra i zakon će morati da se sprovede. Možda će i ti iz Stožera da postavljaju dvojezične table jer ići protiv zakona
je opasno u svim normalnim državama“
pomalo šeretski odgovara ovaj vukovarski Srbin. Kada je reč o međunacionalnim odnosima mišljenja je da oni uprkos
svemu nisu poremećeni. „Ljudi normalno
kontaktiraju i razgovaraju, samo što se
izbegavaju izjašnjavati na tu temu. U Vukovaru je na delu jedna rušilačka ekipa,
za koju zakon ne važi sve dok ih policija
ne hapsi. U normalnoj državi takvi idu u
zatvor, a u hrvatskoj javnosti i medijima
se danas slave oni koji skidaju dvojezične table s državnih ustanova“ ogorčen je
naš sagovornik. Mišljenja je da bi predstavnici Srba trebalo da budu glasniji u
iznošenju problema srpske zajednice.
„Nedavno se desio mnogo veći problem,
u školi gde je u srpsko odeljenje došla
ugledna književnica, a decu ubeđivali da
nisu Srbi već da su Srbi samo zato jer su
im roditelji tako rekli. To je za mene veći
problem od ćirilice! A da li će biti nekog
rešenja?! Rešenja mora biti, ako ništa
drugo, onda prisilno jer nekažnjavati one
koji krše zakon ili im naplaćivati simbolične kazne, kao za saobraćajne prekršaje
je naprosto smešno“, rezimira vukovarac
Dragoljub Stojić. ■
granični slučajevi
GOTOVO ISTODOBNO, VLADE HRVATSKE I SRBIJE
OBJAVILE SU MJERE KOJIMA SE PLANIRAJU UHVATITI
U KOŠTAC S KRIZOM
ZEČJIM NASIPIMA NE BRANI SE
JOŠ NEVIĐENA POPLAVA
D
a je voda došla do grla i da
su izvršne vlasti napokon
odlučile nešto poduzeti zajedničko je Hrvatskoj i
Srbiji u posljednje vrijeme.
Na žalost svih onih koji imaju alergiju
i na činjenicu da u isto vrijeme s ove i
one strane granice može padati kiša,
ima još jedna zajednička crta, u ovom
slučaju ekonomske stvarnosti - ne vidi
se svjetlo na kraju tunela, jer slažu se
ekonomski stručnjaci i u Srbiji i u Hrvatskoj, aktualne mjere koje su u razmaku
od jedva tjedan dana donijele dvije
vlade zapravo imaju za cilj krpanje rupa
pod palubom, ne i razvojnu dimenziju
koja bi recimo mogla rezultirati stabilnom podlogom za, primjerice, reindustrijalizaciju, i stabilan rast BDP-a, makar
i minimalan. Jer, kad se prvenstveno
porezima i štednjom borite protiv krize,
to vam dođe otprilike kao da se zečjim
nasipima borite protiv prijetnje rekordne
poplave, odnosno vodnog vala kakvog,
kako se to kaže u sličnim situacijama,
ne pamte niti najstariji mještani...
A to nas vodi do biti priče: višegodišnje guranje problema pod tepih
i praksa zaduživanja zapravo se i ne
mogu riješiti preko noći. Osim u slučaju kolektivnog konsenzusa koji bi donio
oštre rezove i bolne mjere na koje se
očito nijedna vlast ne usudi, što u strahu
od ubrzanog i dakako neželjenog gubitka aktualnih pozicija, a možda i zbog
nesposobnosti. I tu ništa ne mijenja situacija da je Hrvatska od 1. srpnja u EU,
a Srbija, eto, još nije. Jednostavno, riječ
je o obrascu tranzicijskih zemalja koji
Piše: HRVOJE PRNJAK
se više ne može liječiti samo andolima,
kako je to nedavno kazao Aleksandar
Vučić, prvi potpredsjednik Vlade naših
istočnih susjeda, naglašavajući da je
Srbija u poodmakloj fazi teške kancerogene bolesti. I pri tom je licemjerno
pozivati se samo na posljedice ekonomske krize, jer je ona počela negdje
2008. godine, a spomenute prakse ipak
nešto ranije!
PRAVNA SIGURNOST I
PODUZETNIČKA KLIMA
“Mislim da za tri do pet godina
možemo biti sasvim normalna zemlja.
U međuvremenu, reforme će biti teške,
koštat će i zahtijevat će volju, ne samo
političku, već volju svakog od nas da
stvari mijenjamo. Ova vlada u proces
reformi ulazi bez straha od reakcija,
već uz strah od posljedica koje će nastati ako te reforme ne budemo proveli!
Ulazimo u reforme, ne uz strah od skoka, već od vode u koju ćemo potonuti,
ako taj skok ne učinimo”, kazao je pred
predstavljanje novih mjera Vlade Srbije
Lazar Krstić, ministar financija. Isto je
mogao s punim pravom kazati i hrvatski
mu kolega Slavko Linić. Ponešto su drugačije tek brojke, kad je riječ o kamatama na državna zaduženja, i deficita, no
predznak je jednako zabrinjavajući.
Talijani bi ulagali u energetiku i
građevinu; vodeća svjetska investicijska banka Goldman Sachs pokazuje interes također za energetiku i rudarstvo,
Turke zanima infrastruktura, Kineze,
točnije kompaniju Huanghai, zanima
autoindustrija, Kuvajćane poljoprivre20
da, zdravstvo, turizam i trgovina... Ovo
su samo glavni medijski naglasci priče
o mogućim investicijama u Srbiju, kojima hrvatska strana može “parirati”
pričama o ulaganju Katara na dugom
štapu, produbljivanju suradnje s Kinom
i Njemačkom, odlasku ministarske “reprezentacije” u Veliku Britaniju... Međutim, pravih investicija nema niti će ih
biti bez stvaranja čvrstih temelja pravne
sigurnosti i poduzetničke klime. Uostalom, valjda nešto govore i tablice konkurentosti Svjetskog ekonomskog foruma: Hrvatska je 75. (i bilježi napredak
od šest mjesta), dok je Srbija u zadnjih
godinu dana pala s 95. na 101. mjesto
u konkurenciji ukupno 148 sondiranih
zemalja. I jedni i drugi gledamo u leđa,
među ostalim, i Bocvani, a ako je neka
utjeha, debelo smo ispred Čada, Gvineje, Burundija, Jemena i Siera Leonea.
Nego, sjećate se priča iz devedesetih po kojima bi Hrvatska trebala postati “mala Švicarska”? U Srbiji je nešto
slično nedavno ispalio tamošnji “kralj
šećera” Miodrag Kostić, koji je ustvrdio
da bi “Srbija mogla biti bogatija od Švicarske ako iskoristi sve svoje potencijale u poljoprivredi i rudnom bogatstvu”.
O da... S naglaskom na “mogla”. Kaže
Kostić da Srbi trenutno navodnjavaju
50.000 hektara, a mogli bi 500.000 hektara zemlje. Vjerojatno je i u pravu kad
kaže da bi se potencijali Dunava u nacionalnom gospodarstvu mogli znatnije
koristiti, a veli i da Srbija koristi “svega 3,7 milijardi dolara vrijedne rudne
rezerve od dokazanih rezervi ukupne
vrijednosti 266 milijardi dolara”. Ali, ne
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
Ekonomski problemi više se ne mogu liječiti samo andolima, nedavno je kazao Aleksandar Vučić, prvi potpredsjednik Vlade naših istočnih susjeda, naglašavajući
da je Srbija u poodmakloj fazi teške kancerogene bolesti
pokreće se ekonomija jedne države na
dugme!
DOMAĆI OBIČAJI I BROJNE
PRIVILEGIJE
Pogotovo u situaciji kad ministar
po automatizmu prima četiri plaće, kako
je to otkrio spomenuti Krstić, dodajući da
to “jednostavno nije normalno”. “Tri od te
četiri su prosječne plaće u Srbiji, a jedna
je ministarska”, čudio se ovaj američki
student koji se sada suočava s “domaćim običajima” i privilegijama o kojima
ništa nije pisalo u sveučilišnoj literaturi.
Krstić je predstavio mjere koje
“obuhvaćaju uštede u državnom budžetu, fiskalnu stabilnost i privredni rast”.
U izjavama za javnost on je govorio i
o tome da bi bez tih mjera Srbija bankrotirala za dvije godine! U Hrvatskoj će
zazvučati poznato i najava podizanja
najniže stope PDV-a s osam na 10 posto, kao i njegove najave da će se raditi
na suzbijanju sive ekonomije; da će se
uvesti jedinstveni elektronski porezni
obrasci, on-line kontrola fiskalnih računa, sve uz pojačanu terensku kontrolu
inspektora Porezne uprave... Naravno,
svjestan je Krstić da je reforma na papiru jedno, a stvarnost nešto drugo: “Kroz
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
Ova Vlada u proces reformi ulazi bez straha od reakcija, već uz strah od posljedica koje će nastati ako te reforme ne budemo proveli – rezolutan je Lazar Krstić,
novi ministar financija Vlade Srbije
proces restrukturiranja javnih poduzeća
borit ćemo se da što manji dio njihovog
duga prijeđe na državu, da ih dovedemo
u stanje da ih sami servisiraju, ali je realno stanje da će veliki dio tih dugova ipak
prijeći na državu”, naveo je ministar, najavljujući završetak privatizacije još 179
poduzeća u državnom vlasništvu. Bit
će zanimljivo ispratiti i najavu ukidanja
netransparentnosti koja je dosad rezultirala čudnim tokovima državnog novca,
recimo onog za subvencije u poljoprivredi, zbog čega je Krstić najavio da se
“mora promijeniti to da novac završava
tamo gdje postoji bliskost s političkim sistemom koji je na vlasti”...
Dakako, krenule su i prve kritike:
oporba u restriktivnim mjerama Vlade
vidi nesposobnost i nedostatak vizije,
tako je lider LDP-a Čedomir Jovanović
ocijenio je da je sve zapravo “izraz nemoći, velikog lutanja i neodgovornosti
onih koji vode zemlju”, jer je očito da su
“spremni tek teret krize prenijeti na društvo i građane”; Demokratska stranka
drže da aktualne ekonomske mjere “pokazuju da Vlada nema ni plan niti ljude
da zemlju izvede iz krize i da je jedina
šansa raspisivanje izbora”... Revoltirana
predloženim, oglasila se i poznata dram21
ska autorica Biljana Srbljanović, koja se
protivi “solidarnom” porezu, odnosno
najavljenom 20-postotnom rezanju u
javnom sektoru kad je riječ o plaćama
koje prelaze od 60.000 dinara: “Umjesto
da pootpuštaju tisuće partijskih aktivista
zaposlenih u državnim agencijama, oni
od liječnika i učitelja uzimaju ‘solidarni’
porez. To je populizam i mazanje očiju!”,
poručila je...
Ako vas je sve ovo podsjetilo na
neke slične situacije u Hrvatskoj, to nipošto nije plod vaše mašte. Jer, nedavno su iz Hrvatske udruge poduzetnika
od Vlade premijera Zorana Milanovića
zatražili stvarno a ne kozmetičko smanjivanje javnih i državnih plaća, smanjenje poreznih i parafiskalnih opterećenja,
reformu javne administraciji, reformu
pravosuđu, rekonstrukciju i konsolidaciju državnih poduzeća...
Dakle, nije vam se učinilo: još uvijek niste potpuno izgubljen slučaj. No, to
ne znači da se isto može kazati i za nacionalnu ekonomiju. Hrvatsku ili srpsku
- svejedno, neka mi oproste svevišnji i
dežurni higijeničari nacionalne čistoće.
Uostalom, ne pomaže gordo i ponosno
dizati nos u nebesa kad je voda došla
do grla.■
peta kolumna
Vlada li pravo za članice EU?
Odmah nakon priključenja Hrvatske Evropskoj uniji mogli smo „iz
prve ruke“ vidjeti kako izgleda discipliniranje države članice koja
iskače iz normativnog okvira Unije. Lekcija je išla po skraćenom i
pojednostavljenom postupku, a Hrvatska je vrlo brzo shvatila da
nema prevelikog prostora za soliranje unutar pravno uređenog sistema koji počiva na jednostavnoj tezi da ono što je usvojeno mora
se i primjenjivati, a zakon vezuje sve podjednako – i građane i vlast...
N
asuprot općem zgražanju,
zapravo je dobro što se
petljavina poput one oko
Zakona o pravosudnoj
suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije dogodila ovako rano nakon učlanjenja
Hrvatske u EU. Odmah smo mogli u
živo vidjeti o čemu se zapravo radi u toj
specifičnoj asocijaciji. O samom ovom
slučaju ne treba iznositi nikakve posebne
informacije, jer javnost je mjesecima
mogla slušati, gledati i čitati i o kontekstu,
i o detaljima, i o normativnim okvirima, pa
je sporni zakon čak bio dobio i osobno
prezime. A radi se, ukratko, o temeljnom
paradoksu članstva: Za Hrvatsku je
višegodišnji proces ‘učlanjivanja’ u osnovi značio ‘učenje’ o jednom pravnom
sistemu, koji treba usvojiti i pridržavati
ga se. Istodobno, politička struktura koja
stoji iza tog pravnog sistema nije ustrojena kao neka super-država koja svojom moći i autoritetom može nametnuti
pravnu disciplinu.
Jednostavnijim riječima, sve ove
godine hrvatskog ‘harmoniziranja’ s golemom nakupinom normi EU govorilo se
kako discipliniranje traje samo dok treba
ispunjavati uvjete za članstvo, a kad se
članstvo jednom postigne, praktički vam
nitko više ne može ništa. Jesu li u Vladi
RH slušali te priče i jesu li im povjerovali – ne zna se; tek, postupili su baš po
tom obrascu. Čim je dovršen cijeli formalni postupak, ali tako brzo da nije stigao
biti okrunjen niti formalnom ceremonijom,
jedan usvojen i ‘harmoniziran’ zakon pre-
Piše: SRĐAN DVORNIK
bačen je na brzaka u disharmoniju, jer
eto – može nam se. I tako smo, srećom,
mogli već na prvim koracima u živo vidjeti obje strane paradoksa: i kako izgleda
‘suvereno’ tvrdoglavljenje, i kako izgleda
člansko discipliniranje.
ZAMJENA TEZI:
Premijer Milanović je u slučaju
Lex Perković
pokušao igrati
i poentirati na terenu suprotne
strane, praveći se većim ‘Hrvatom’ od HDZ-a, pa je ‘pravo’ na
ograničavanje važenja evropskog
naloga za hapšenje pokušao prikazati kao stvar nacionalne ravnopravnosti s drugim državamačlanicama EU, pa čak i kao stvar
posebne zaštitničke skrbi za svetu
kravu domaće politike – “hrvatske
branitelje”. HDZ-ovci mu nisu ostajali dužni, iskazujući se kao veći
evropejci od vladajuće koalicije.
Lekcija je, doduše, išla po skraćenom i pojednostavnjenom postupku, pa
je i pouka takva, što znači da se ima još
mnogo toga naučiti. Očito poučena raznim ranijim primjerima, EU je u ugovor
o pristupanju Hrvatske ugradila sada već
poznati članak pod brojem 39, u kojem
se osigurala odredbom po kojoj “Ako u
Hrvatskoj postoje ozbiljni nedostaci ili ne22
posredna opasnost od takvih nedostataka u prenošenju ili stanju provedbe akata
..., Komisija može do kraja razdoblja od
najviše tri godine od pristupanja... usvojiti odgovarajuće mjere te odrediti uvjete
i način njihove primjene.” Evropskoj komisiji tako se pri ruci našlo neposredno
i brzo sredstvo, za kojim je brzo i posegnula, zaprijetivši da će ga bez mnogo
komplikacija prevesti u ono najopipljivije – novčane sankcije. Kada prođu tri
godine, odnosno kada dođe do ne tako
vulgarnih i direktnih povreda prava Unije,
imat ćemo prilike u praksi učiti i o drugim
metodama.
Ne kažemo “ako” nego “kad”, jer
toga će jamačno biti još. Prvo, zbog toga
što se to događa i s drugim državama
članicama, koje nisu uvijek ni brze ni potpuno djelotvorne u postupcima znanima
kao “transponiranje”, tj. u pretvaranju
normi Unije u konačno važeće domaće
zakone, a uz to uvijek idu i sporovi u pojedinačnim slučajevima (ne)primjene. Za
to, uostalom Unija ima i sud. Drugo, bit
će toga s Hrvatskom i zbog toga što – ni
slučajno samo u priči oko “Perkovićevog”
(ili možda Milanovićevog?) zakona – ova
država jednostavno još nije ni ustrojena
niti funkcionira kao pravna, tj. ona u kojoj
zakon vezuje sve podjednako, i građane
i vlast.
TRIKOVI LOKALNIH VLASTODRŽACA
Kada se dogodi ozbiljnije iskakanje države članice iz normativnog okvira
Unije, na kušnji su i država prekršiteljica
i sama EU, koja će još zadugo biti odreIDENTITET/ BR. 183 / 2013.
đena svojim konfederalnim karakterom, u
kojem se nacionalni suverenitet u krajnjoj
liniji ipak tek dragovoljno podvrgava zajedničkom pravu. Dok za države opsjednute nacionalnom suverenošću (za što
ova u kojoj živimo daje obilje materijala)
glavnu temu predstavlja ograničavanje
suverenosti koju donosi članstvo u široj
asocijaciji, ne treba zaboraviti da sama ta
asocijacija ne pati samo od poslovičnog
deficita demokracije, nego i od deficita
obvezatnosti prava. Pravo se tu pravo
neizbježno miješa s politikom, pa se čak i
neke temeljne norme civilizirane vladavine mora nametati ne baš pravnim metodama pritisaka. Najznamenitiji je svakako
primjer pritiska protiv Austrije, kada je u
njenu vladu bila pripuštena neonacistička
stranka Jörga Haidera. Unija je tada izbacivanje nepoželjnog uljeza morala iznuditi upravo političkim pritiskom. Kako je
toj ‘metodi’ svojstveno, djelovala je poput
uboda pčele – samo jednom. Opće pravilo o isključenju djelovanja koje potkopava
same civilizacijske temelje liberalne demokracije nikada nije doneseno. Nešto
regularnije djeluju prijetnje Mađarskoj da
će zbog nekih autoritarnih političkih mjera ostati bez značajnih iznosa iz fondova
EU. Novčane sankcije su bile najavljene i
protiv Hrvatske, i ta priča nije još formalno gotova.
ŠTO SMO SHVATILI IZ
SLUČAJA LEX PERKOVIĆ:
Hrvatska još uvijek nije ustrojena niti funkcionira kao pravna
država, a ‘evropski diskurs’ u Hrvatskoj još se nije izvukao iz paradigme đaka koji ispunjava uvjete,
izvršava domaće zadaće i za to dobiva packe i nagrade...
Ali kakve je pouke ta epizoda zaista
donijela ovoj zemlji? Na prvu loptu, dakako, da trikovi lokalnih vlastodržaca više
ne prolaze samo tako, jer su se ‘evropski’
partneri, još od jalovih pokušaja posredovanja u postjugoslavenskim ratovima, pa
preko cijelog spomenutog procesa ispunjavanja uvjeta za članstvo, imali prilike
osvjedočiti koliko malo znače formalno
preuzete obaveze. A zbog čega ne prolaze, i što se događa onima koji izvrdavaju
usvojene obaveze? E, tu je – što se tiče
domaće javnosti, političke i šire – stvar s
poukama malo kompliciranija. Pogleda li
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
se što se sve govorilo o značenju i posljedicama muljanja oko “legis Perković”,
dominirale su tri točke: Prva je, dakako,
bila ona koja je Zakonu o pravosudnoj
suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije dala ‘prezime’; to jest, priča o zakonskoj obavezi
suradnje svedena je na individualni slučaj. U tome se javnost mogla beskrajno
zabavljati kombinacijama o tome da li i
zbog čega vlasti štite jednog pripadnika
političke policije iz dvaju režima, a da –
zahvaljujući ‘podzemnoj’ naravi samog
povoda – nikada na vidjelo ne izađu informacije koje bi omogućile racionalan
sud. Druga se ticala najprimitivnije razine
zdravorazumskog prosuđivanja – koliko
će nas to izvrdavanje lupiti po džepu.
Treća, i najzanimljivija, odnosila se na
ugroženi ugled Hrvatske.
BRIGA ZA „NACIONALNI OBRAZ“
Po strani od individualnog ‘slučaja
Perković’, druge dvije točke pokazuju da
se ‘evropski diskurs’ u Hrvatskoj još nije
izvukao iz paradigme đaka koji ispunjava
uvjete, izvršava domaće zadaće i za to
dobiva packe i nagrade. No, dok je ona
koja se tiče novaca racionalno sasvim
shvatljiva, ona koja se bavi nacionalnim
ugledom pokazuje upravo loš kontinuitet.
Naime, po načinu kako se o tom “ugledu”
pretežno govorilo, i to na objema stranama razdjelnice vlast-opozicija, bilo je vidljivo da ga se shvaća kolektivistički, kao
neki naš zajednički ugled, ugled cijele
nacionalne zajednice. Nije bila u pitanju
kvaliteta države, njenog pravnog sistema
i politike, njene doraslosti do nečega što
23
se zove “vladavina prava”, nego samo
nacionalni ‘obraz’. Premijer Milanović tu
je pokušao igrati i poentirati na terenu suprotne strane, praveći se većim ‘Hrvatom’
od HDZ-a, pa je ‘pravo’ na ograničavanje
važenja evropskog naloga za hapšenje
pokušao prikazati kao stvar nacionalne
ravnopravnosti s drugim državama-članicama EU (koje su razne iznimke imale pravo uvesti u rokovima koji su sada
istekli), pa čak i kao stvar posebne zaštitničke skrbi za svetu kravu domaće politike – “hrvatske branitelje”. HDZ-ovci mu
nisu ostajali dužni, iskazujući se kao veći
evropejci od vladajuće koalicije.
Svi su, međutim, složno zabašurili
suštinu stvari, a to je da je pravosudna
suradnja izraz uzajamnog priznanja država kao podjednako pouzdanih i nepristranih sprovodnica načela vladavine prava.
Dakle, ako pravosuđe države članice
A odluči provesti postupak protiv osobe
koja se nalazi u državi članici B, pa je
možda čak i njena državljanka, država B
je u tom postupku neće ometati, dapače
pomoći će joj po potrebi hapšenjem i izručivanjem. To je načelo, a sve ostalo su
nebitna tehnička ograničenja. Na toj razini rasprave u Hrvatskoj nije bilo. I dalje
smo ostali na razini je li neki pojedinac
koji bi mogao postati predmetom te procedure ‘vaš’ ili ‘naš’, te što ćemo svi ‘mi’
kao nacija od toga imati. Pravo pak može
nauditi i cijeloj ‘naciji’ u tom simboličkom
smislu, ako se pokaže da su njeni funkcionari i/ili plaćenici činili zločine; u takvim
slučajevima, prednost treba imati pravo
a ne nacija, sa svim svojim interesima i
ugledima.■
ženski nered
ŽENA SAMOUBICA
Počelo je puno prije i sigurno je bilo veoma okrutno kad je već ovako završilo. A završilo je samoubojstvom. No to je tek prva etapa
u kojoj javnost nije sudjelovala, ali su itekako sudjelovali oni koji su
ženu u 39. godini života, samohranu majku dvoje djece od kojih je
jedno dijete trajno bolesno, doveli do samoubojstva...
P
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
očelo je puno prije i
sigurno je bilo veoma
okrutno kad je već
ovako
završilo. A
završilo je samoubojstvom. No to je tek prva etapa
u kojoj javnost nije sudjelovala,
ali su itekako (su)djelovali oni
koji su ženu u 39. godini života,
samohranu majku dvoje djece od
kojih je jedno dijete trajno bolesno, doveli do samoubojstva.
Jer nekih razloga, a ti bi morali
biti vrlo veliki, veliki kao život, u
samoj osobi i nije bilo. To da je
bila samohrana majka s bolesnim
djetetom, to, nažalost, i nije nešto
na što ne nailazimo dnevno i u
prilično velikom broju, s time se
živi, teško, ali često, dapače, s
više prkosne volje za život, želje
da stvari budu bolje. Nije bilo niti
znamenitih “psihičkih problema”,
s čime se ionako prelako otpravlja ljude kad im svijet u kojem žive
postane pretežak i stoga ponekad
učine neku nesvakidašnju gestu. Ni problema na poslu, radila
je 17 godina kao voditeljica
restorana na Hrvatskoj radioteleviziji, pritužbi na posao ili recimo neljubaznost u ophođenju
nije bilo, ni tu nije bilo problema.
I kada se netko, sa svim tim,
zapravo običnim, ne prelakim niti
preteškim životnim okolnostima,
odluči na smrt u 39. godini života
i dvoje malodobne djece, onda ne
može biti ništa drugo nego da je u
tu smrt natjeran, a pitanja kako se
to i zašto dogodilo preusmjeruju
se na okolinu/okolnosti i one/ono
što ju je u smrt natjeralo.
Činjenice su više-manje
poznate, voditeljica kafića HRTove zgrade na Prisavlju raznijela
se ručnom bombom na očevu
grobu, nakon dugotrajnih pritisaka i maltretiranja. Nedavno
joj je najavljen otkaz, a koji dan
kasnije dočekala ju je zabrana
pristupa u zgradu HRT-a. Nakon
toga je pokušavala razgovarati,
snimila je i jedan strašan dijalog
s neposrednim poslodavcem, koji
ju obavještava tko, ali ne i zašto,
traži da ona bude otpuštena.
Svjedočanstvo je to o užasu kroz
koji je prolazila i slika prostakluka i zastrašujuće bešćutnosti.
Grčevito,
opetovano
tražeći
odgovor zbog čega ju se tjera,
u jednom dijelu dijaloga stiže i
odgovor. Na njezin upit: “Ako vam
je gospodin Bajić rekao da me
maknete, zbog čega niste rekli 24
zbog čega da mi nju maknemo?
Zbog čega?” Na što joj poslodavac odgovara: “Sad mi je žao što
mislite da mu ništa nisam rekao.
Da ga nisam pitao zbog čega. Jesam, pitao sam zbog čega da mi
nju maknemo? A on je odgovorio:
‘Došlo odozgora!’” Neposredni
poslodavac je tu ionako egzekutor, tako se to radi, postupak je
redovan; odaje on to i sam implicite, pa na prigovor nesretne
žene da joj je on sam dao rok do
1. studenog, kada joj je rekao da
će biti premještena na neko drugo radno mjesto, kaže: “Ali, to je
došlo poslije razgovora s gospodinom Bajićem! Znači, nama kad
smo bili u Plivi, kad je gospodin
Šmiljar rekao ‘molim te makni tu
i tu osobu zbog tog i tog’, ja bi to
i napravio!” U Plivi, na HRT-u…
gdje treba, taj i takvi bi to učinili.
Rutinski, očigledno. U ime koga
je pak egzekutor? Uvijek se nađe
neki iznad, zvao se Bajić ili Sruk,
Šmiljar… svejedno je, jer se i ne
radi u tolikoj mjeri o njima koliko
o stravično zapuštenom sistemu
opterećenom
klijentelizmom,
stranačkim kadrovima svih vrsta,
ucjenama i prijetnjama, izostankom transparentnosti i prije
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
svega odgovornosti. I sa zakržljalom
profesionalnošću na posljednjem, ali
ako samo malo živne, na vrlo opasnom
mjestu. Savjest je moralna kategorija, i
njezin je paradoks da bi u uređenom sistemu imala tek pobočnu ulogu; međutim,
u ovakvom kakav jest, neophodna je i
ključna, ali vidimo nepostojeća. Pa što su
na koncu svi ti ‘odozgo’ (pritom se niti ne
zna koliko visoko ‘gore’ se to sve penje i
koliko je blizu vrha samoga), vidjeli kao
prekršaj vrijedan otkaza mladoj ženi,
samohranoj majci i cijenjenoj radnici?
Valja imati na umu da je, u ovakvoj hijerarhiji poslušnosti prema vrhu i spremnosti za hladnokrvnu egzekuciju prema
dolje, jedina logika (uostalom historijski
dobro poznata) da niti jedan dio ne djeluje na svoju ruku. Ili to čini vrlo rijetko, i to
samo ukoliko je pri samom vrhu hijerarhije. Sve dakako slijedi poznatu logiku. To
jest, zapravo se ne zna ni što je učinjeno
niti kada, tek, prije otkaza i ponižavajuće
HRT-ove rampe koja joj je prepriječila put
na posao – iste one rampe koja je mnogima u nekim ranijim godinama priuštila
ista poniženja, istina zbog, drugačijih
“krimena” – krenulo je maltretiranje.
Izmjenjivale su se prijetnje, insinuacije o
potkradanju novinara i odurni tračevi, a
izgleda da je jedan od temeljnih ‘razloga’ bilo to što je navodno bila ljubavnica
smijenjenog šefa jednog odjela, ili, da se
pojasni i uveća krimen, radi se, navodno, o “bivšem kadru”. Tako se sadašnji
kadrovi nabacuju onim bivšima, prije su
to sadašnji bivši činili nekim bivšijima ili
ovima koji više nisu bivši nego su baš ovi
sadašnji… Uglavnom, to ide preko leđa
drugih i slabijih, mada se često ‘kadrovi’
međusobno uvažavaju, podržavaju i na
položajima održavaju, dakako tek oni
koji su shvatili red i poredak, hijerarhiju
i spremnost na ljubav za svakog gospodara i egzekuciju njegovih ‘neprijatelja’.
ŽENA
KAO
SEKSUALNO
VLASNIŠTVO MUŠKARCA
A sada malo o rodnom aspektu cijele te tragične priče. Kažu, bila je nečija
ljubavnica i kao takva ne može ostati na
poslu. Gospodo i drugovi muškarci i svi
koji/e se tako osjećaju, to jest misle u tim
poremećenim kategorijama, shvaćanju
da su žene seksualno vlasništvo
muškarca, i dapače, obrazovani, svijeta vidjeli i demokraciji se priučili, jel’
vam palo na pamet da se to s kim će
tko spavati ne tiče ama baš nikoga osim
aktera u tom seksualno-emocionalnom
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
činu? Jel’ vam palo na pamet da je takvo
što nepristojno uopće ikome spominjati (u prijevodu – ogovarati), da je to
znak vašeg užasno lošeg odgoja, da ni
ne ulazimo u područje problema u nas
nepostojeće ravnopravnosti spolova? Je
li vam ikada palo na pamet da nije – ako
je – samo ona njegova ljubavnica već i
on njezin ljubavnik? Pa ako vam je takvo
štogod i palo na pamet, onda bi, konzekventno, trebalo otpustiti svakog nečijeg
ljubavnika ili ljubavnicu, upravo kao što
je, samo zbog toga što je bila nečija
ljubavnica, otpuštena nesretna žena. Je
li vam palo na pamet da bi, kad je već biti
nečiji/a ljubavnik/ca krimen dovoljan za
otkaz, ako ne oboje, prije trebalo otpustiti onoga tko je socijalno manje ugrožen?
Bivši šef nekog HRT-ovog odjela (samo
premješten na druge poslove, no ne i
otpušten), vlasnik (pretpostavljamo ponosni) ljubavnice, po svoj je prilici znatno
bolje situiran od svoje ljubavnice (smrdi
na kurvaluk), samohrane majke dvoje
djece od koje je jedno trajno bolesno.
Je li vam palo na pamet, novopečeni
demokrati, jeste li možda zaboravili
gradivo iz povijesti, koje govori da su u
Olovnim vremenima, kada su kažnjavali
muškarce zbog koječega a uglavnom iz
političkih razloga, kazne stizale i njihove
supruge i/ili ljubavnice? Između ostaloga, bile su izbacivane s posla.
I tako, izgleda da ništa od svega
toga nikome nije palo na pamet; međutim,
nečemu su se ipak dosjetili. Koji dan nakon strašne smrti objavljen je čudesan
dokument, koji zaslužuje mjesto u Općoj
povijesti beščašća, naslova “Poziv na
iznošenje obrane prije namjeravanog izvanrednog otkazivanja ugovora u radu”,
s potpisom glavnog ravnatelja Hrvatske
radiotelevizije, Gorana Radmana. Poziv
je upućen Marini Pavičić, djelatnici interne revizije HRT-a, povod pozivanju
na “iznošenje obrane” i istovremenu
prijetnju otkazom jesu izjave, u vezi s
tragičnom smrću, koje je Marina Pavičić
dala portalu Indeks te njezin komentar
na Facebook-u. Sudeći po stilu kako je
sročen Poziv, onako malo vojnički težak
i prijeteći, Olovna nas vremena nisu napustila i to, dakako, ne samo zbog stila.
Jer, potpisnik Poziva, koji si je uzeo obje
uloge, tužitelja i djelitelja pravde, nema
milosti i ne zanima ga to što je gospođa
pozvana pred Strašni sud trenutno na
bolovanju i to upravo stoga što je, čuvši
strašnu vijest o smrti kolegice, doživjela
25
stres i morala je biti odvezena kolima
Hitne pomoći. A i nije joj prvi put da je s
posla odvozi Hitna; njezina muka traje od
2011., kad ju je Hitna odvela, tada zbog
fizičkog napada rukovoditeljice koja je
danas, nota bene, savjetnica Strašnog
suca, Gorana Radmana. Od tada je na
medikamentima, i da ne ulazimo dodatno u bolne detalje, tek recimo da su bolni. Što je to rekla druga nesretna žena?
“Da ju (pokojnicu) poslodavac na HRTu nije puštao da radi, da joj je pokušao
uništiti život, da ju je ucjenjivao, prijetio,
zastrašivao, vršio svakodnevni pritisak i
mobbing, da je vršio pritisak da je Adria
grupa d.o.o. kod koje je zaposlena ukloni
s poslova koje radi, da je poslodavac ucijenio Adria grupu d.o.o. da će raskinuti
poslovnu suradnju s njom ako je se ne
‘riješe’, te da je poslodavac skrivio ženin
suicid.” Da li je vršio svakodnevni pritisak i maltretiranje žene, teško je dokazivo. Vlastito svjedočanstvo se s prezirom opovrgava, a indiferentna okolina
ili zastrašeni svjedoci šute. Međutim, da
je HRT pritiskao i ucjenjivao (što je lako
mogao) neposrednog poslodavca, to ne
treba dokazivati. Naime, taj joj je i uručio
otkaz. Marina Pavičić nije rekla neistinu.
I sada, ukoliko smogne snage i pojavi se
pred Strašnim sudom, te ukaže upravo
na to što se i dogodilo, to jest, da je žena
bez ikakvog razloga otpuštena i time
egzistencijalno dovedena u beznadnu
situaciju koja ju je i odvela u smrt, hoće
li to imati efekt prosvjetljenja za suca/e?
Hoće li on/oni kazati, Ah, da, pa to je
strašno što joj je učinjeno? Pa on/oni su
je i pozvali pred sud, pred sam vrh hijerarhije, zato što je to već jednom rekla,
samo što im to nikako ne odgovara pa bi
sad valjda trebala poreći. Otkaz će dobiti
u svakom slučaju.
U ovim svojevrsnim cikličnim hijerarhijama, u kojima se odgovornosti
prenose sve dalje i granaju na sve
strane, gubeći se tako u mrtvim rukavcima srednje rangiranih poslušnika, i nad
samim vrhom hijerarhije uvijek ima još
viši. I dakako moćniji. A dok je takav dobrohotan, i dalje ćemo gledati vrhovnika
HRT-a kako siječe glave. Uostalom,
one su uglavnom smetnja, a kod žena
još i nepotrebna gnjavaža. Pa će tako
vrhovnik Goran Radman svojedobno, u
prigodi dodjeljivanja HRT-ove nagrade
zaslužnim službenicima, jednoj gospođi
za uradak koji je napravila svojom glavom, pohvaliti njezine – noge.■
jedna dobra vijest
Zašto sam pokrenuo
autograf.hr? Zbog vas!
Autograf.hr želi svjedočiti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju
politike koja će se vratiti svojim ishodišnim značenjima, a to podrazumijeva brigu za društvo koja je istodobno briga za opće dobro u
svim postojećim segmentima. U interakciji novinara i naše (re)publike prepoznajemo mogućnost iskazivanja zrelosti/prilika za iskazivanje zrelosti i odgovornosti, onih vitalnih pretpostavki bez kojih
put u drukčiju budućnost nije ništa drugo nego iluzija (...) Potrebno
nam je kvalitetno novinarstvo i potrebni su nam medijski projekti
koji se neće gasiti zato što će njihovi urednici u rekordnom roku
priznati da ne mogu – ili ne žele – ostati neovisni. Želimo otvorene i
agresivne medije, ali samo u onoj mjeri u kojoj je agresivnost drugo
ime za argumentaciju
D
Piše:
DRAGO
PILSEL
osta mi je više
i Igora Štimca i
tzv. nogometa, i
Mamića i HNS, i
biskupa i HBK, i
Milanovića i te kupusarije od
Vlade i vladavine, i ćirilice i kretena koji razbijaju ploče, i svađe u
zagrebačkom SDP-u, i loše televizije, i rupa na asfaltu, i Slavka
Linića koji nikako da se udostoji
vratiti mi pare koji mi duguje na
ime preplaćenog poreza na moj
mukotrpno zarađeni novinarski
kruh, i.... Dosta mi je svega! Pa
mi ne zamjerite što ću s lošim
vijestima i neugodnim komentarima pauzirati jedan mjesec i
što ću zloupotrijebiti uredničko i
vaše povjerenje da se malo reklamiram jer imam, a što da se
lažemo, jednu jako dobru, ma što
dobru, jednu izvanrednu dobru
vijest.
U petak 11. listopada
pokrenuli smo čudo (jer smo startali sa nula kuna i okupili ekipu
za ‘’Ligu prvaka’’ pa si umišljamo
da smo neka novinarska Barcelona), portal www.autograf.hr. Eh,
o tome vam želim, o mojim motivima, frustracijama, potrebama
i nadama, nešto danas kazati,
ako mi, ponavljam, ne zamjerate na uzurpaciji ovoga prostora.
Zdravko Zima i ja, pokretači autografa, umišljamo si da činimo
nešto važno nudeći vam portal koji je posvećen političkim,
gospodarskim, kulturnim, religijskim, filozofskim, psihološkim,
sociološkim, povijesnim, pravnim
i ostalim društvenim temama, Hrvatske, regije i svijeta.
Naslov
‘’Autograf.hr’’
upućuje na potrebu obnove
jedne, ne malim dijelom, kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran,
beskompromisan, a to znači
odlučan, moralan i angažiran
stav. Temelj novinarstva leži na
striktnom poštovanju činjenica
i konzultiranju svih strana u
eventualnom sporu: koliko se
za to deklarativno zalažemo, to26
liko smo svjedoci svih mogućih
odstupanja koje novinarstvo opet
jednom svode na servis vidljivih
ili prikrivenih centara moći. Problem je još veći kad znamo da je
u Hrvatskoj i u široj regiji evidentan nedostatak kulture čitanja; s
manjkom političke i ine kulture; taj
nedostatak rezultirao je društvom
s izuzetno zakržljalim javnim mnijenjem, društvom u kojem je solidarnost gotovo nepoznat pojam i
koje u danom času nije u stanju
reagirati na konkretne izazove.
Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta novinarstvu. Treba obnoviti njegova
ključna načela, omogućujući mu
da postane nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije
koja nije mrtvo slovo na papiru.
Novinarstvo koje će biti korektiv
vlasti, nepotkupljivi razotkrivač
svih mogućih zala, sredstvo u
borbi protiv šovinizma, ksenofobije i predrasuda – to je novinarstvo koje želimo i koje ćemo
braniti svakim prilogom i svakom
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
rečenicom našeg portala. Drukčije
novinarstvo nije potrebno nikome,
osim onima koji brane politiku ‘’što
gore, to bolje’’ i koji u manipuliranju javnošću traže mogućnost
učvršćivanja svojih ionako sumnjivih pozicija.
Portal koji umjesto
nacionalističkog ima
kozmopolitski karakter
Autograf.hr želi svjedočiti
o obnovi odnosa u društvu, o
stvaranju politike koja će se vratiti
svojim ishodišnim značenjima, a
to podrazumijeva brigu za društvo
koja je istodobno briga za opće dobro u svim postojećim segmentima.
U interakciji novinara i naše (re)
publike prepoznajemo mogućnost
iskazivanja zrelosti/prilika za iskazivanje zrelosti i odgovornosti,
onih vitalnih pretpostavki bez kojih
put u drukčiju budućnost nije ništa
drugo nego iluzija. U tom nastojanju posebnu ulogu imat će redakcijski savjet, čija su imena, spojena s njihovom kompetentnošću i
nepotkupljivošću, naša vjerodostojna preporuka.
TKO PIŠE ZA AUTOGRAF
Valja se legitimirati, tim imenima, jer ona su naše bogatstvo, naša snaga: Mile Babić,
Sonja Bašić, Joško Belamarić,
Jadranka
Brnčić,
Vladimir
Cvetković-Sever,
Bora
Ćosić,
Branko Čegec, Ivan Čolović, Aleš
Debeljak, Arsen Dedić, Predrag
Finci, Silvije Foretić, Niko Gamulin, Milan Gavrović, Anna Maria
Gruenfelder, Sinan Gudžević,
Boris Gunjević, Željko Ivanković,
Tvrtko Jakovina, Dejan Jović,
Alfi Kabiljo, Dražen Katunarić,
Claudia Keller-Pilsel, Snježana
Kordić, Mirjana Krizmanić, Peter
Kuzmič, Andrea Latinović, Ivan
Lovrenović, Igor Mandić, Dalibor
Martinis, Ivica Maštruko, Vili Matula, Seadeta Midžić, Teofil Pančić,
Borka Pavičević, Boris Perić,
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
Sibila Petlevski, Drago Pilsel, Branimir Pofuk, Edo Popović, Alma
Prica, Boris Rašeta, Urša Raukar,
Janko Rožič, Božo Rudež, Seid
Serdarević, Slobodan Šnajder,
Vesna Teršelič, Dafinka Večerina,
Nikola Visković, Milan Vlajčić,
Milana Vuković-Runjić, Zdravko
Zima (koordinator), Vjeran Zuppa,
Viktor Žmegač (lista još raste).
Potrebno nam je kvalitetno
novinarstvo i potrebni su nam medijski projekti koji se neće gasiti zato
što će njihovi urednici u rekordnom
roku priznati da ne mogu – ili ne
žele – ostati neovisni. Želimo otvorene i agresivne medije, ali samo
u onoj mjeri u kojoj je agresivnost
drugo ime za argumentaciju. S
druge strane krajnje je vrijeme da
stanemo nakraj nasilju, ne samo
Suočeni smo s potrebom
vraćanja digniteta novinarstvu koje će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi
razotkrivač svih mogućih
zala, sredstvo u borbi protiv šovinizma, ksenofobije
i predrasuda...
onom doslovnom i fizičkom, koje
je postalo modus vivendi nad kojim još malo tko uistinu reagira. Ali
treba isto tako podsjetiti javnost
da se treba osloboditi drskosti i
nasilja, koje nije samo privilegij nogometnih navijača i koje ozbiljno
nagriza temelje naše demokratski
definirane i europski programirane
države. Stvarni lijek za ljudske
nevolje uredništvo će tražiti u solidarnim modelima ponašanja, neovisno o nacionalnim, vjerskim ili
nekim trećim, društveno zaštićenim
atribucijama autora i čitatelja.
Na taj će se način, projektom
koji neće hraniti nacionalističke
mitove, koji neće komplimentirati
vjeri tako da je identificira s nacijom, novinarstvom koje će pro27
micati vrhunske kriterije i koje će
biti prepoznatljivo po njegovanju
kulture, bar do neke mjere utažiti
žeđ za pravdom i smanjiti negativni efekti proistekli iz tajkunizacije, privatizacije i drugih zakonski
verificiranih oblika ponašanja koji
su materijalno i moralno opustošili
Hrvatsku. Državu u koju se njeni
vođe trijumfalno zaklinju, svodeći
njene građane na marionete koje
uporno aplaudiraju ili, od prilike do
prilike, mašu zastavama, nalazeći
u tome kakvu-takvu zadovoljštinu
za izgubljene iluzije.
Danas nikome ne trebaju iluzije, još manje idoli, osim ako to
nisu idoli rada, heroji kompetencije koji će probuditi toliko potrebnu
nadu i pokrenuti osjećaj da je promjena moguća. Pogotovo ona koja
znači boljitak za sve, a ne samo
takve koji su stjecajem (po)ratnih
okolnosti ili zahvaljujući izbornom
marketingu stekli barnumske povlastice. Dakako, socijalno i mentalno očišćenje implicira odgovarajući
odnos prema okolišu koji se
bezočno uništava, dok se manjak bilo kakve akcije uvijek iznova
pravda oskudicom. Nezanemariva
je svrha stvaranje društvene klime
odgovornosti odnosno napuštanje
principa etnonacionalizma, širenje
kulture snošljivosti, ekumenskog i
međureligijskog dijaloga, praštanja
i pomirenja, tim više što je Hrvatska prije nekoliko mjeseci postala
članicom Europske Unije.
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina ne
znači tek puku točnost, suglasnost.
Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme
djelovanja više ne obuhvaćaju integralnu ili opipljivu stvarnost, javlja se potreba za obrazlaganjem
i za analizom. Kao što liječnik ne
smije ignorirati pacijenta, novinar
ne smije zaobilaziti teška i delikatna pitanja. Zato uvijek iznova stoji
pred rizikom sučeljavanja, svjestan
da njegov poziv ne završava skupljanjem podataka. Činjenice su
uvjet njegove djelatnosti, a kritički
žalac ono što toj djelatnosti daje
smisao. I razlog postojanja!
jedna dobra vijest
UMJESTO NACIONALIZMA KOZMOPOLITIZAM
Novinarstvo ponajprije shvaćamo
kao alat, dragocjen alat, pomoću kojeg želimo pridonijeti rekonstruiranju
društvene i intelektualne klime, vjerujući
da je najmanji pomak bolji od rezignacije. Ili od straha i od stagnacije koji su
zahvatili sve pore našeg bića, prijeteći
kolektivnim rasulom. Uvijek ćemo se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, za pomirene narode Balkana, za intenzivan dijalog i suradnju, ne
tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući
se demagozima svih vrsta i definirajući
Autograf neće hraniti
nacionalističke mitove, neće
komplimentirati vjeri tako da
je identificira s nacijom...
svoj angažman izvan stranačkih ili partikularnih interesa. Zalaganje za pravnu
državu implicira borbu protiv privilegija,
odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno
degradirane, o kojima se ne vodi ni
približno dovoljno računa.
Zato će redakcija, kojoj sam glavni urednik, okupiti, pored navedenih
imena, široku paletu suradnika, pisaca,
publicista i intelektualaca različitih profila koji imaju što ponuditi javnosti, ali koji
iz ovih ili onih razloga nisu u dovoljnoj
mjeri prisutni na javnoj sceni. Samo
tako moći ćemo kreirati portal koji neće
imati nacionalistički, nego nacionalni i
kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan, regionalan i univerzalan i koji će u
kolopletu prezentiranih sadržaja naći
mjeru nove i europski postulirane Hrvatske, zemlje koja se ne smije sramiti velikana koji su je željeli učiniti svjesnom i
položaja i prioriteta. Hrvatske koja nije u
Europi s figom u džepu, nego Hrvatske
koja svakom gestom potvrđuje svoju
posebnost, ali i davno uspostavljenu pripadnost starom kontinentu. Otuda krug
kao prirodna i povijesna neminovnost:
jer sve što osvješćuje našu posebnost,
europskim indigenatom tu posebnost
opetovano potvrđuje i povećava. Bez
okorjele navike da svjesno analiziramo
dok čitamo, govorimo i odlučujemo,
većina nas jedva bi ikad pomislila da
postoji potreba za boljim idejama, i ne
bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala.
Pred sobom imamo otvorenu
mogućnost da preuzmemo nevolju
rekonstruiranja uvjeta, intelektualne,
društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje
bismo se željeli, kao pojedinci i društvo,
naći. Pred nama je, kako je za vrijeme
‘’Marša na Washington’’ u ljeto 1963.
rekao Martin Luther King, mogućnost
da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je
potpisan ček za svakog hrvatskog
građanina, da će neotuđiva prava na
život, slobodu i traganje za srećom biti
svakom zajamčena. Hrvatska i zemlje
regije su mnogim našim sugrađanima u
28
ruke dale lažan ček: ljudska prava nisu
poštovana, bilo je neslobode, socijalna
bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Mi danas ovim portalom obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi
morala naših zemalja nedovoljni. Tu
smo zato jer mislimo da imamo pravo
unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo
Nezanemariva je svrha
stvaranje društvene klime
odgovornosti odnosno
napuštanje principa etnonacionalizma, širenje kulture
snošljivosti, ekumenskog i
međureligijskog dijaloga,
praštanja i pomirenja...
slobode i sigurnost pravde. Krajnje
je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje
budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine
i otoka odjekivati sloboda. To je naša
nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i
s kojim se međusobno zbližavamo kako
bismo zajedno počeli osjećati istinsku i
plodnu pripadnost zajedničkom prostoru Europe. Zato vas najljubaznije molim:
otvorite www.autograf.hr i podržite nas
baš kao što čitate, volite i podržavate
ovaj naš drag i prevažan mjesečnik.
Zašto sam pokrenuo ovaj portal? Zbog
vas! Dobrota vaša neka vas prati.■
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
urbana lobotomija
STUDENTSKO LICEMJERJE
Piše: DUNJA NOVOSEL
Studenti su se opet nešto uzjogunili. Nakon protesta iz 2010. godine,
kad su zahtijevali besplatno školovanje
za sve, pri čemu su najglasniji bili oni koji
su studirali dvanaest godina žaleći se na
preopširno gradivo i profesore koji imaju
pik na njih te pijući pivo na stepenicama
ispred Filozofskog fakulteta i mijenjajući
studijske grupe u prosjeku jednom
godišnje, uzrok njihovog novog nezadovoljstva je poskupljenje hrane u studentskim menzama, odnosno smanjenje subvencija koje pokriva država. Što nadalje
znači da kompletan meni za ručak više
neće koštati četiri, nego, neš’ ti, šest i
pol kuna. Pa im je to puno. Pa su objavili
štrajk glađu i bojkotiranje menzi. Traže
stare cijene. Čak su jedan dan odlučili
provesti akciju „jedimo kolače!“ kako bi
ukazali na svoj revolt, aludirajući valjda
na čuvenu izreku Marije Antoanete što ju
je uputila siromašnom francuskom puku.
Tako i studenti očito žele pokazati da su
gladni kruha i da im poskupljenje studentskog menija od kunu i pol predstavlja velik problem. Ali im pritom ne predstavlja
problem popiti kavu prije i poslije predavanja, kupiti bar kutiju cigareta dnevno
jer su cigarete najbolji sudruzi u pauzama
između kolegija i na tim kafanskim sesijama.
Tko god je, recimo, u prethodnih
deset godina studirao u Hrvatskoj (mada
slutim da je tako bilo i ranije) može posvjedočiti da se za stol u bilo kojem kafiću
u okolici bilo kojeg fakulteta treba doslovno boriti kolika je navala. Kafići su dakle
neprestano dupkom puni, a znamo i da je
nekulturno sjediti negdje satima uz samo
jednu šalicu kave (na koju ionako vrebaju
da ti je odnesu još dok piješ zadnji gutljaj).
Nigdje više u gradu, čak ni po onim periferijskim ćumezima s kariranim stolnjacima,
lamperijom i ogromnim filodendronom u
uglu, kava s mlijekom, kako Hrvati zovu
macchiato, ne košta manje od devet kuna
(ali baš gadno to zvuči, kava s mlijekom!
Ne zato što poput snobova inzistiram na
stranim riječima, nego zato što mi to djeluje poput bućkuriša najgore vrste: iako
se radi o espressu, stvara mi se vizualna slika miješanja turske kave iz džezve
i prokuhanog mlijeka iz šerpe, mješavine
u koju su nam drobili još i žgance u vrtiću
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
i tjerali da to jedemo za doručak). A i to
sam malo rekla. Čim sunce malo ogrije,
neovisno o godišnjem dobu, zagrebački
studenti primjerice, poput svih njihovih
sugrađana dobiju želju za ispijanjem kave
na takozvanoj Špici. Gdje kava košta bar
trinaest kuna, a oni bezbožnici što piju zašećerene instant-vodurine s okusima karamele i vanilije koje nazivaju kavom, za
taj svoj ćeif ne žale izdvojiti i po petnaestak. Znači, to im nije skupo. I za cigarete
im nije skupo dati dvadeset i pet. A sve da
ove cijene preko noći skoče još pet-šest
kuna gore, ni tad im ne bi bilo puno, ili bi
na to prešutno pristali, jer prioriteti se znaju. Sasvim sigurno ne bi digli štrajk protiv
ugostitelja i počeli bojkotirati kafiće noseći
naizmjenično termosice s kavom i plastične čaše koje će potom dijeliti ispred fakulteta. Ili zasjeli čoporativno u obližnji kafić
i naručili bocu mineralne koju će razdijeliti
svakom po deci. Ali ovako su se našli izazvani poskupljenjem ručka od cijelih kunu
i pol, te su pozvali sve svoje kolege da
ih podrže u akciji „jedimo kolače.“, što bi
značilo da su se na jedan dan kolektivno
odrekli ručka i jeli samo desert, pokazavši cjelokupnoj hrvatskoj javnosti koliki su
paćenici.
Treba naglasiti, što se tiče ovog
smanjenja subvencija, da se ono najviše
odnosi na slatkiše, pudinge, sokove i krafne, a ne na kuhana jela neophodna studentima za uravnotežen obrok, ručak ili
večeru. Uz ove subvencije, smanjene na
pedeset posto, cijena tih proizvoda, dakle
sokova i slatkiša, i dalje je bar upola manja nego u trgovinama. Odgovorni navode da je jedan od ciljeva novih pravilnika
potaknuti studente da se hrane zdravije,
jer prema analizama koje je sprovelo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta,
studenti 25% novca na „iksici“ troše upravo na slatkiše. Ovdje možemo vjerovati
ministarstvu da im je stalo do prehrambenih navika a time i zdravstvenog stanja studenata, ili biti skeptici i misliti da su
samo spremni uložiti manje sredstava za
olakšanje života studentima, no koja god
od ove dvije varijante bila posrijedi, treba imati na umu da se pravilnik, dakle i
subvencije nisu mijenjali već više od deset godina, dok cijena hrane na tržištu
skače doslovno iz dana u dan i te cijene
29
više nitko i ne kontrolira. Stoga smatram
da poskupljenje kompletnog obroka u
menzi od dvije ili tri kune ne znači tako
strašan udarac na studentski džep, jer
sve i da košta deset kuna, pa i petnaest,
umjesto šest, za te novce ne mogu nigdje
drugdje dobiti, naručiti ni skuhati si kompletan obrok. Svakako da tu treba uzeti
u obzir i studente zaista lošeg socijalnog
statusa, kojima svaka kuna igra razliku,
ali ti najčešće i ne dižu glas i ne piju tri
kave dnevno. Posebno bi pohvalno bilo
ako ministarstvo zaista i održi danu riječ,
pa iznos koji uštedi na subvencijama za
hranu potroši na stipendije. Treba još napomenuti da je novi pravilnik bio stavljen
na javnu raspravu i da su ga podržali svi
studentski predstavnici, pa ipak od same
njegove najave (još nije stupio na snagu)
nije trebalo proći puno da se začuju glasovi negodovanja.
Nadalje me iskreno čude stalne
žalbe studenata kako je hrana u menzama nekvalitetna i neraznovrsna. Ne bih
smjela sa stopostotnom sigurnošću tvrditi
kakva je ta hrana bila jučer i danas, ali
kao netko tko je prije samo dvije godine
bio student i ručao u zagrebačkim menzama, mogu ustvrditi da su namirnice uvijek bile svježe i pristojno pripremljene, da
je svakodnevno na meniju bio širok izbor
povrća, vegetarijanskih jela, ribe i mesa,
salata i variva, uz nezaobilazni krumpir,
tijesto i rižu spremljenih na razne načine,
dakle za svakoga ponešto, nikako jednolično, a po skromno cijeni. Je li moguće
da se situacija u dvije godine drastično
promijenila ne znam, ali nisam sklona vjerovati u to, budući da su mnogi studenti i
tada kukali da im ne valja, a većina njih i
kod kuće razmaženo jedu tri jela koje im
majke spremaju po narudžbi mimo regularnog ručka. I dok tako jamraju kako je
studentska hrana nekvalitetna i da joj fali
povrća, istovremeno kad ogladne od kave
na Špici, u centru jedu hamburgere u
Mc’Donaldsu, burek, pizzu na komade što
se prodaje na svakom uglu i one čudne
krompire što se nose u kartonskom tuljcu,
nabadaju na plastične čačkalice, umaču
u masne umake i sve skupa jedu u hodu.
I zalijevaju koka-kolom ili pivom. Tada im
to nije ni masno ni nezdravo. A bogami ni
skupo. Samo nek’ jedu kolače.■
Intervju: Milan Tankosić, zamjenik načelnika općine Gračac
Stranačku
politiku treba
izbaciti iz
razvojnih
projekata
Ako jedna politička opcija i malo može bez druge, na žalost, ona
potpuno dominira i čak demontira sva tijela koja je formirala prethodna vlast. Njezina vodeća politička struktura je uvijek za konflikt
kako bi ojačala disciplinu nad biračima i simpatizerima, a to onda
proizvodi loše ozračje koje se prenosi na građane i na sve socijalne
procese, te djeluje destimulirajuće na ljude i razvoj takvih sredina Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
Milan Tankosić, zamjenik načelnice općine Gračac, po mnogima
jedan od najboljih poznavaoca
korištenja evropskih fondova
na slabo razvijenim područjima
Republike Hrvatske, često kao
stručnjak za to područje gost
najprominentnijih evropskih razvojnih institucija i vlada najrazvijenijih država – uspostavom
vlasti Hrvatske demokratske zajednice u Gračacu, bez obzira što
je na funkciji zamjenika načelnice
općine - potpuno je isključen iz
bilo kakvih kadrovsko-kreativnih
kombinacija tamošnje novoformirane vlasti. Riječ je očigledno o
još jednom primjeru stranačke isključivosti čiji akteri ne vide kakvu
bi štetu od toga mogla imati ova
siromašna općina kojoj je, kao i
mnogim drugim takvim sredinama u Hrvatskoj, upravo nedostatak stručnih ljudi najveći problem.
Kako ocjenjujete prethodno
korištenje evropskih predpristupnih fondova u Hrvatskoj,
a posebno na područjima od
posebne državne skrbi?
- Po meni povlačenje sredstava
iz EU fondova može biti puno bolje i ići brže, to vrijedi za cijelu državu, a za ta područja posebno.
Grešaka ima i kod programiranja
na najvišem nivou, ne uzimaju
se određene realnosti na terenu
i raspoloživi resursi, ostaju mnoge nedorečenosti zbog kojih se
30
neki pravilnici više puta mijenjaju
i dopunjuju. S druge strane, niža,
provedbena tijela koja raspisuju natječaje, ugovaraju projekte
i kontroliraju utrošena sredstva
rade svoj posao dosta sporo te se
natječaji čekaju predugo, projekti
ocjenjuju po više od pola godine
i tako sporo i ugovaraju. To sve
smanjuje cikluse povlačenja, a
to opet djeluje destimulativno na
korisnike sredstava bili oni javni,
nevladin ili privatni sektor. Zbog
svega toga se slabo razvijaju i
ljudski potencijali koji to sve trebaju raditi. Oni koji su u startu bili
za to obučeni uglavnom su sad
privatni konsultanti čije usluge
nisu jeftine tako da oni koji imaju
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
novce i razvijeniji su, mogu platiti izradu
vrhunskih projekata i pokriti troškove tehničke dokumentacije a oni siromašniji to
ne mogu i postaju još siromašniji i zaostaliji.
Područja od posebne državne skrbi su
posebno loša priča jer u tim sredinama
kronično nedostaju stručnjaci, ljudi obrazovani i obučeni za takvu vrstu posla.
Općine i gradovi na ovim područjima imaju mnogo manje slobodnih fiskalnih kapaciteta pa s toga ne mogu često financirati
ni izradu tehničke dokumentacije kao ni
osigurati sudjelovanje u financiranju projekta. Problem je navika da će to sve
“država” riješiti pa se stalno gleda prema
nekim sredstvima vlade i ministarstava, a
trebali bi svi gledati da vladu i ministarstva što više rasteretimo tražeći druga
donatorska sredstva. Kakva su iskustva u korištenju tih
fondova u općini Gračac gdje ste već
duže vremena na funkciji zamjenika
načelnika općine?
- Kako sam došao u politiku iz udruge i
već bio navikao da se stalno moraju raditi
novi projekti kako bi razvijali svoju sredinu koju su drugi, a tu mislim na sve od
općine do županije i države, zaboravili
ostao sam u stalnom uvjerenju da u projektima a posebno onim za EU fondove
leže najveće mogućnosti za male nerazvijene sredine. Prvi posao u životu mi je
bio na projektu pa nam je to bio i izvor
egzistencije. Preko suradnje prvih udruga koje su počele raditi ozbiljnije projekte
kao što su Una i Prospero sa općinom
tako se i općina povezala više sa svojim
udrugama ali i sa već iskusnim udrugama iz Zagreba, Osijeka, Splita i drugih
većih mjesta. U okviru takve jedne suradnje između udruge Una, općine Gračac i
udruge B.a.b.e. iz Zagreba rodio se prvi
projekt za EU fond, tada CARDS 2004
za prekograničnu suradnju sa Bihaćem u
BiH. Ime projekta je Una AvanTourism i
bio je vrijedan 140.000 EUR. Projekt je
bio izazov i okidač za kasnije druge projekte.
Nakon toga je odobren i poznati Cheese route u okviru PHARE adriatic programa za uređenje i opremanje sirane u
Gračacu. Ove sve aktivnosti privukle su i
županiju koja je htjela surađivati s nama
tako da je odobren novi projekt gdje je
nosilac bila Zadarska županija po imenu
Una spring od life. Ovaj projekt je bio vrijedan 420.000 EUR. Bili smo nakon toga
partneri i na projektima u okviru IPA 4 sa
udrugama B.a.b.e., Cenzura plus i drugim kako bi potaknuli zaštitu žena žrtava
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
obiteljskog nasilja i ženskog poduzetništva u cilju osnaživanja ove socijalne skupine.
Zašto je napravljen kiks kad je riječ
o sirani u Gračacu jer općina je zbog
propusta u njezinoj izgradnji morala
vratiti Evropskoj uniji 24.000 eura?
Navodno je za dovršenje tog projekta
potrebno još samo 70.000 kuna. Kad
će on biti dovršen?
- Projekt Rute sira ili Cheese route je
idejno bio odlično osmišljen ali je budžet
za ono što se htjelo uraditi bio zaista preskroman. Ušlo se u adaptaciju objekta
koji je bio u katastrofalnom stanju, a radovi su trebali početi u veoma nezgodno
zimsko vrijeme. Pri tom za te radove nije
bio ni predviđen novac u proračunu projekta već je to morala općina samostalno
„Posljedice pogrešne politike
prema područjima povratka će se
osjetiti kada i posljednje mlađe
obitelji odu sa ruralnog područja
raditi kao radnici u gradu, a
korporacije koje proizvode
hranu često na vrlo upitan način
zagospodare napuštenim selima.
Pogotovo na ovakvim područjima
kao što je Gračac gdje srpsko
stanovništvo ne samo da se sporo
vraća, nego se više uopće ne
vraća ili čak ponovo odlazi...
riješiti. Bilo je propusta u izvođenju projekta ali ne mogu sad o tome suditi kako
ga nisam ja provodio. Projekt se kasnije
uzeo kao primjer greške u medijima i kao
prilika naše opozicija da nas napada. To
nije ničemu dovelo osim proračunskom
nadzoru općine, kontrolama i tom povratu sredstava. Nije bilo nikakvih krivičnih
niti zlonamjernih radnji. Projekt se više
svakako ne može završiti u planiranom
obimu ali se može završiti tako da se
oprema koja je kupljena EU novcem i
objekt koji je 70% uređen stavi u funkciju.
Za to zaista nisu potrebne velike financije. Projekt će tad ispuniti svoju svrhu i misiju i po meni od toga više ne treba praviti
problem. Međutim, sada je to na novim
vlastima u Gačacu i tek treba vidjeti ka31
kav će pristup projektu imati.
Je li istina da je i zbog navodnih malverzacija prilikom gradnje sirane policija pokrenula istragu ili se tu radi,
kako smo također nedavno mogli čuti,
o političkom obračunu u kojem aktualna vlast u Gračacu koristi usluge policije kako bi se promijenila vlasnička
struktura sirane?
- Dolaskom nove općinske vlasti odmah
je ponovo pokrenuto pitanje Sirane, ali
ne toliko u konstruktivnom smislu i u cilju nastavka aktivnosti vlasti da što prije
završi projekt. Odmah su se potrudili naći
pogodnu osobu da tuži zadrugu koja je
partner u projektu za navodne nezakonite radnje iako je sve već više puta provjeravano, od porezne uprave, SAFU-a,
nadzora ministarstva financija za proračunske korisnike pa Uskoka u slučaju
općine. Opozicija nas je prije par godina
tužila po 30 osnova što pokazuje samo
političku motivaciju.
Međutim, sada nova vlast hoće u projekt
da instalira neku novu zadrugu koja je
pod njihovom kontrolom i ponište ovu zadrugu koja je od početka bila partner i kao
takva vlasnik cjelokupne opreme. Kako
se naknadno partneri ne mogu mijenjati
samo se na taj način zbog političkih ciljeva riskira da se projekt kompletno poništi
i općina ovrši za novi veliki iznos sredstava. To se nažalost u lokalnom političkom
prepucavanju i prečesto dešava. U tom
smislu MUP postaje agent političkih aspiracija i veoma čudnih optužbi da se ova
zadruga što više diskreditira pa da se tu
ubaci neki novi akter po volji HDZ-a. Zadrugu trenutno tuže da nema financijsku
dokumentaciju koju su ti isti koji je tuže
otuđili i kompromitirali. Policija traži od
nas da pribavljamo negdje tu dokumentaciju a sami je ne smiju uzeti tužiteljima
koji je ne žele vratiti u knjigovodstvo. Da li
može biti veći apsurd od ovog. Naravno,
kod nas je sve moguće.
Kakva je vlasnička struktura te sirane?
- Sirana kao objekt koji je već u velikoj
mjeri uređen u vlasništvu je države i posjedu tvrtke u stečaju. Oprema je vlasništvo zadruge koja je bila partner na projektu. Treba reći da je zadruga tu više radi
formalnih uvjeta jer se nije htjelo stvarati
profit za nekog već potaći proizvodnja
mlijeka pa tako sira i povećati zaposlenost. Korisnici bi bili funkcionalni vlasnici
jer bi kroz ovu siranu osigurali svoj plasman mlijeka i ne bi bili ovisni o velikim
otkupljivačima.
Jeste li od posljednjih lokalnih izbo-
priča s istoka
ra u općini imali kakve razgovore o
korištenju strukturnog i kohezijskog
fonda, imate li kakve prioritete kad je
riječ o financiranju određenih projekata evropskim novcem, te koji su to
prioriteti? Ili ako se o prioritetima još
niste dogovorili, kojim projektima biste Vi dali prednost?
- Mislim da ipak neću imati puno prostora
za suradnju po ovim pitanjima jer previše
ima političkog djelovanja i u takvim uvjetima se ne mogu implementirati dobri projekti jer se iz projekata mora izbaciti bilo
kakva politika. Vjerujem da sam još uvijek
dosta usamljen u političkom smislu u vjerovanju i nastojanju da se razvoj ostvari
kroz korištenje strukturnih i kohezijskih
fondova zajednice. Što se prioriteta tiče
treba gledati i što je moguće. Obiteljska
poljoprivredna gospodarstva i zadruge
na ovom području najčešće nemaju dovoljno kapaciteta za korištenje fondova,
a udruge tu nešto i rade ali to ide sporo
i teško je sačuvati ljude u njima te stalno čekati godinama neke nove natječaje
da bi ljudi uopće bili zaposleni na projektu jednom kad on bude odobren. U tom
smislu ne vidim toliko svjetlu budućnost
korištenja EU sredstava u malim i nerazvijenim sredinama.
Kakva je Vaša vizija razvoja prostorno
najveće općine u Hrvatskoj? Čujemo
da su stranci počeli otvarati svoje firme u Gračacu. Za što su oni najviše
zainteresirani?
- Razvoj održive poljoprivrede kao i obnovljivih energetskih izvora, stavljanje u
funkciju velikog poljoprivrednog zemljišta za eko stočarstvo, korištenje vodnih resursa u okviru sportskog ribolova
i proizvodnje vode za piće, finalizacija
u drvno-prerađivačkoj proizvodnji i korištenje šumske biomase za proizvodnju
električne energije i toplotne energije za
sušenje drveta, grijanje proizvodnih hala
i zgrada, javnih objekata i kućanstava, to
su pravci djelovanja koje bih želio u ovoj
općini. Svako od ovih polja ima svoja
pravila i svoju problematiku ali mislim da
se problemi mogu prevazići, samo treba
više sposobnih ljudi, trebaju timovi koji
mogu da rade na ovim temama a to je
nešto što male zajednice nemaju ili imaju
rijetko i privremeno zbog odlaska ljudi u
veće gradove. Razvoj poljoprivrede na
bazi solidnog poljoprivrednog zemljišta
nedostaje zbog usitnjenosti posjeda, neriješenih vlasničkih odnosa koji su, moram to reći, negdje namjerno unazađeni
gubljenjem ili palenjem zemljišnih knjiga
a i zbog nedostatka investicijskih sredstava kod malih proizvođača koji ovdje
preovladavaju. Vodni resurs pod potpunom kontrolom drže hrvatske vode i ne
vidim da tu žele nešto stavljati u funkciju.
Drvno prerađivačku industriju drže pod
kontrolom hrvatske šume i njihovi skoro
povlašteni partneri. Ne odgovaraju im
32
promjene u sustavu i to zbog čega mi
izvozimo polusirovinu u druge strane zemlje i onda od njih kupujemo proizvode
koje bi i sami mogli proizvoditi ostaje za
mene misterija. Dalje, problemi kod razvoja energana poput vjetroparkova su
neadekvatni modeli prijenosa energije,
nepostojanje kompenzatora i male kvote
preko kojih se upravlja tko će razvijati ove
projekte.
Kako zaustaviti rasprodaju buzašto zemlje srpskih izbjeglica sa tog
prostora? Na koji način ljude vratiti
iz izbjeglištva na njihovu zemlju, bilo
kad je riječ o mogućnostima da je
obrađuju, uzgajaju stoku ili se bave
turizmom?
- U ovom slučaju neriješeni imovinski
odnosi pomažu da se uspori prodaja poljoprivrednog zemljišta ali ipak to se sve
više dešava. Kupuju je posrednici, skoro
uvijek na kraju za strane klijente koji prepoznaju pravu vrijednost ovog kod nas čistog i nezagađenog resursa. Kako su ljudi, izbjeglice posebno, osiromašili tijekom
posljednjih 20-tak godina, pa promijenili i
svoj način života, negdje u Bosni, Srbiji ili
Sloveniji trebaju pomoć kako tamo ostvariti što kvalitetnije uvjete za život te svoju
imovinu u Hrvatskoj vrlo lako prodaju i to
za nisku cijenu. Vraćanje mladih ljudi biće vrlo slabo u
smislu vraćanja na seosko imanje, mladi
vide prilike u zapošljavanju u Evropskoj
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
uniji, drugim razvijenijim zemljama u kojima se može više zaraditi. Jedini koji se
još mogu vratiti da obrađuju zemlju su još
uvijek radno sposobni ljudi koji su to i ranije radili pa se tome vraćaju u nedostatku drugog posla. Čak i kad bi bilo puno
dobrih primjera korištenja EU sredstava,
porasle cijene poljoprivrednih proizvoda
koji postaju kao nekad rudne sirovine potpuno u kontroli velikih transnacionalnih
kompanija, razvojne banke bile prisutne
na ruralnom području sa mikrokreditima,
mislim da bi opet broj ljudi koji se upuštaju u to bio ograničen. Dijelom i zbog
toga što su sad potrebne veće površine
za proizvodnju od koje jedna obitelj može
da živi. U turizmu postoje zapreke u tome
što to nije tradicija u ovom ruralnom području, što ljudi nemaju nikakva sporedna
primanja ili slabu poljoprivrednu proizvodnju koja ne dozvoljava razvoj i diverzifikaciju drugih aktivnosti, a tu su i posljedice
rata koje još stoje u vidu srušenih zgrada, kuća itd. Nepostojeće ili vrlo slabe
turističke infrastrukture (kampovi, smeđa
signalizacija, info punktovi itd). Naravno,
to ne znači da se ne može ništa, naprotiv,
kako kažu Amerikanci, postoji ogroman
potencijal za rast i vrlo slaba konkurencija. Oni koji vide svoju priliku u razvoju
ruralnog područja i prihvate to kao izazov
vjerujem da će uspjeti. Ipak za potpunu
promjenu stanja trebati će više vremena.
Vas mnogi smatraju jednim od boljih
poznavalaca korištenja evropskih fondova. Kako izgleda procedura za stjecanje uslova bez kojih se ne može do
evropskog novca? Koliko takva procedura traje?
- Ono što je bitno znati je da samo u načelu likvidni subjekti mogu i trebaju biti
podnosioci projekata za EU fondove.
Oni koji planiranu investiciju praktično
mogu napraviti i sami, oni su ti koji su i
najbolji korisnici sredstava zajednice pa
im ta sredstva služe samo kao pomoć
u nadogradnji već ionako uspješne priče. To kako sam ranije i rekao pogoduje
uspješnima a ne slabijim i nerazvijenim,
ali se smatra da će jači povući ili progutati slabije tako da će nivo aktivnosti
ostati na istom. Problem kod PPDS-a je
što su velika većina slabi i siromašniji i
nerazvijeni i ako nemaju neku konkretnu
pomoć u vidu razvojne agencije, banke,
jačih tvrtki i obrazovnih institucija koje
imaju stručnjake, oni jednostavno nemaju šanse, pa je zato ovo gore vrlo bitno
i osigurati. Procedure su precizne pa se
ne može reći da su toliko komplicirane ali
su ipak napredne za prosječnog čovjeka na PPDS-u te zbog toga zahtijevaju
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
posebnu obuku, strategiju i radnu disciplinu. Opet, mora se biti i inovativan ako
se hoće velik broj bodova za aplikaciju.
Procedure traju dosta dugo i oni koji ne
mogu to da čekaju bolje da ne ulaze u
ove procese. Ponekad se čeka godinama
da se raspiše neki poziv, pa godinu da se
ocijeni pa pola godine još da se ugovori.
Onaj tko ima samo ovaj projekt i njega
čeka ne može izdržati ni financijski i neće
imati kontinuitet.
Kako ocjenjujete političku situaciju u
Gračacu? HDZ ima načelnicu općine,
a većinu u općinskom vijeću na izborima je dobila koalicija SDSS-a i SDP-a
te još nekih manjih stranaka. Ali samo
za kratko. Desili su vam se prebjezi
kao što je bilo i u prošlom mandatu
kad je SDSS dobio većinu u Vijeću također zahvaljujući prebjezima. Je li u
Gračacu ipak moguća suradnja među
strankama, bez obzira tko je na vlasti
a tko u opoziciji, koja bi bila od koristi
za sve stanovnike općine?
- Mislio sam da je suradnja uvijek moguća pa da je bilo koja stranka u vlasti
ili opoziciji ali vidim da to ipak nije moguće ili je moguće ali samo kad je to u
strogom interesu svake od stranaka. Ako
jedna politička opcija i malo može bez
druge na žalost, ona potpuno dominira
i čak demontira sva tijela koja je formirala prethodna vlast. To je vrlo loše i destimulirajuće za sve ljude. Jednostavno,
takva situacija proizvodi loše ozračje koje
se prenosi na građane i na sve socijalne
procese.
Kakav je ovog trenutka Vaš stvarni radni status? Mnogi Vas smatraju
jednom od najobrazovanijih mladih
osoba u Lici kad je riječ o poznavanju
evropske razvojne regulative. Koristi li
općina u kojoj živite i radite u dovoljnoj mjeri to Vaše znanje, ali i određena
iskustva? - Moj radni odnos je odnos nekoga tko je
na strani i samo promatra koje se odluke donose i što se dešava posljedično.
Pokušava me se zaobići u svemu jer je
očigledno cilj lokalne politike da me izolira i da im više nikad ne predstavljam
prijetnju. I to je naravno legitimno dok u
tome ne bude kršenja nekog zakona ali
opet, osjećaj svega toga nije lijep ni ugodan. Gledam kako se napadaju strukture
samo zbog političkog interesa i formiraju
nove da podržavaju novu politiku. U takvim okolnostima kvalitet neće nikad ni
dolaziti do izražaja već samo podobnost
i poslušnost. Ne vidim da općina želi da
koristi moje iskustvo, valjda zato što svatko misli da zna to što drugi godinama uče
33
a dijelom i zato kako ne bih bio značajan u razvojnim procesima. Opet, želim
uspjeh općinskim strukturama kako god
se postavili prema mene sad kad sam u
opoziciji.
Kakve onda uopće izglede za razvoj
imaju općine poput gračačke? Ima li
uopće nekih novih mogućnosti za povratak Srba u krajeve iz kojih su izbjegli?
- Za razvoj bivšeg PPDS-a, pogotovo
oporavak povratničke populacije potrebno je više faktora. Cijelo područje je osiromašeno, velikim dijelom još uvijek razrušene infrastrukture, kako materijalne
tako i socijalne, prepuno ne spornih privatizacija već otvorenih pljački javne imovine i bivših državnih firmi. Međutim, pored svega toga, šteta nastala u ljudskim ili
demografskim okvirima je neprocjenjiva i
najveća. Ona će značajno u budućnosti
usporiti razvoj ovog površinski značajnog
dijela RH ali i cijele Republike. Poražavajući trend se ipak može preokrenuti ali
je za to potrebna koordinirana akcija zasnovana na punim demokratskim principima i metodičnom i analitičkom pristupu.
Ukratko, ljudske resurse treba okrupniti,
proučiti dobro okvire, kao što su programski dokumenti EU i RH, strategije razvoja
poljoprivrede, ruralnog područja, turizma,
pa onda i županijske razvojne strategije.
Djelovati se može preko udruga, općina
gdje postoji dobra volja ali i lag-ova, lokalnih akcijskih grupa, na ovom području.
Ljudski faktor se u svemu ovome može
pojačati i ljudima koji su porijeklom iz Hrvatske ali sada žive, školuju se i rade u
inozemstvu. Na ovaj način bismo mogli
dobiti vrhunske stručnjake za rad u timovima koji razvijaju projekte, prvenstveno
za financijske instrumente EU. U startu
kao i uvijek ide sve teže ali kad bi tu cijelu
ideju podržale naše već izgrađene institucije, kasnije bi sve išlo lakše, odmah po
prvim kvalitetnim aktivnostima i odobrenim projektima. Tehnika i IT su omogućili
da mnogi ni ne moraju biti tu da bi pomagali u ovome i radili. Cijeli svijet je danas
umrežen, što mislim da se slabo vidi sa
razrušenog PPDS-a. Odličan način djelovanja je kroz socijalne zadruge koje imaju velike mogućnosti i na kraju olakšice
u poslovanju. Cilj je samo pomagati dugotrajno nezaposlene socijalno isključene građane. A to i jeste naša populacija i
naš cilj. Naravno, ovo je dosta optimistično ali nije nemoguće i na taj način bi se
potakle aktivnosti u cilju razvoja, najprije
ljudi i znanja, a potom i ekonomije i infrastrukture. Uostalom, bili bi i prepoznati na
drugačiji način.■
CRNA GORA
I
U CRNOJ GORI REGISTRIRANE ČETIRI
NOVE CRKVE
skoristivši pravnu prazninu u Zakonu o pravnom položaju vjerskih
zajednica iz 1977. godine koji je
još primjenjuje u Crnoj Gori Ivan
Zanković iz Bara podnio je zahtjev
za registriranje četiri nove vjerske
zajednice - Crnogorsku katoličku
crkvu, Crnogorsku protestantsku
crkvu, Crnogorsku demohrišćansku
crkvu i Crnogorsku adventističku
crkvu. Naime, po tom zakonu MUP
Crne Gore ima mogućnost samo
konstatirati činjenicu prijave osnivanja određene vjerske zajednice i izdati
uvjerenje da je prijava zaprimljena.
MUP ne vodi registar vjerskih zajednica, već samo evidenciju prijavljenih
vjerskih zajednica i na osnovu te
evidencije izdaje uvjerenje-potvrdu o
prijavljivanju nove vjerske zajednice.
Na isti način 1997. godine registrirana je u policijskoj stanici na Cetinju
Crnogorska pravoslavna crkva, do
sada kanonski nepriznata od ostalih
autokefalnih pravoslavnih crkava.
Na ovu neobičnu inicijativu reagirali
su predstavnici RKC u Crnoj Gori koji
navode da je ime katoličko registrirano i zaštićeno svugdje u svijetu pa
je, po njima, na potezu država koja
bi trebala poništiti tu registraciju.
U saopćenjima zakonom registrirane
CPS navodi se da su već izabrali
nadbiskupa, te da će uskoro proglasiti i svog poglavara. Tvrde da se
ne radi o novoj Crkvi već o obnovi
nekadašnje Zetske katoličke crkve.
(N.Cetina)■
SRBIJA
60.000 građana Srbije uzelo mađarsko
državljanstvo
V
iše od 100.000 građana
Srbije od januara prošle
godine podnijelo je zahtjev
za dobivanje mađarskog
državljanstva, a čak 60.000
tih zahtjeva je odobreno, pa su novi
državljani Republike Mađarske već
položili i zakletve. Polovica ih je, uglavnom
mladih, zatražila i mađarsku putovnicu jer
se žele besplatno školovati u Mađarskoj.
U Konzulatu Mađarske u Subotici zakletve se polažu gotovo svakodnevno, jer
se dnevno primi više desetaka zahtjeva.
Slična situacija je i u Beogradu. Uvjet za
dobivanje državljanstva je dokaz da su
im preci rođeni na teritoriju tadašnje Austrougarske do 1921. godine, kao i srednji nivo znanja mađarskog jezika. Uvjete
ispunjavaju i oni kojima su preci rođeni u
Bačkoj od 1941. do 1945. godine, kada je
prilikom podjele Jugoslavije ona pripala
tadašnjoj Mađarskoj.■
34
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
BOSNA I HERCEGOVINA
N
RATNICI U SIRIJI
a ratištu u Siriji do
sada su poginula četiri
bosanskohercegovačka
državljana. Oko 50 pripadnika uglavnom selefijskog
pokreta otišlo je iz BiH da ratuje u Siriju i niko ih nije mogao spriječiti u tome.
Vjerovatno je to i bio povod da državni
ministar sigurnosti uputi radnu verziju zakona koji bi sprječavao bh. državljane da
ratuju u drugim zemljama. Mnogi pozivi
ratnicima iz BiH da se priključe pobunjenicima u Siriji objavljeni su na internetu, a na jednom od njih desetak mladića
pjeva o Siriji, Iraku i Afganistanu. Svi su
naoružani vatrenim i hladnim oružjem. U
jednom drugom snimku trojica mladića
iz BiH video porukom iz Sirije poručuju
mladima da se moraju priključiti svetom
ratu – džihadu. Policijske agencije u BiH
potvrdile su da su u sukobima u Siriji na
strani pobunjenika protiv režima Bašara
al-Asada učestvovala 52 državljanina
BiH. Prema medijskim izvorima, 32 su
se vratila u BiH, a trenutno ih je u Siriji
još 20. Riječ je uglavnom o pripadnicima
selefijskog pokreta - osobama koje prakticiraju islam drugačiji od tradicionalnog
u BiH.■
SRBIJA
Humani poštar iz Srbije zadivio svijet
K
ada je Filip Filipović imenovan za poštara u udaljenim selima na planinama
Južne Srbije, ubrzo je shvatio da će morati da nosi
više od pisama. “Znao sam da neću moći
da okrenem glavu i budem slijep za stvarnost, za stanje u kom žive ova djeca, bez
ičega, i usamljeni i napušteni stariji ljudi”,
kaže ovaj 30-godišnjak. Filipović pokriva
nekoliko desetina sela na granici uz Kosovo i putuje makadamima iz pošte u
Kuršumlijskoj banji. “Kada sam vidio da
djeca moraju da pješače do škole 10
do 15 kilometara svakog dana, da žive
bez vode i struje, često u jednoj sobi s
roditeljima, odlučio sam da nekako pomognem”, kaže on. “Rekao sam sebi da
moram nešto da uradim. Na nekoliko kilometara od civilizacije 21. vijeka imamo
zaboravljene ljude koji su u 19. vijeku”.
Počeo je tako što je renovirao poštu u
trošnoj zgradi u kojoj se nalazi i lokalna
osnovna škola, a za poduhvat je uložio
vlastiti novac. U isto vrijeme, od svoje
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
plaće, koja iznosi jedva 300 eura, donosio je čokolade i slatkiše djeci u dalekim
selima. “Nema više prodavnica u selima,
pa stanovnicima kupujem šta im treba”,
kaže ovaj mladi čovjek. Jednoj porodici
s malom djecom je napravio kupatilo, a
njihovo dvoje djece svakodnevno vozi
u školu kako ne bi pješačili osam kilometara. Već dvije godine financira, organizira i pomaže renoviranje jedine
35
učionice u lokalnoj školi u kojoj se školuje
šest dječaka starosti od sedam do 11
godina. Prošle godine prvi put su išli na
jednodnevnu ekskurziju do Jagodine i
Kruševca, organiziranu o poštarevom
trošku. Filipović im je kupio školske torbe,
teke i olovke i našao sredstva za šest
kompjutera. Obnovio je poljske toalete u
dvorištu, a tokom godišnjeg odmora ovog
ljeta je napravio igralište za đake.■
nove knjige
BALKANSKI RATOVI 1912.1913. I NJIHOV ODJEK U
HRVATSKOJ
D
Tekst i foto:
NIKOLA
CETINA
a je historija učiteljica
života (historia est
magistra
vitae)
potvrđuje i najnovija
knjiga u izdanju zagrebačke
izdavačke kuće Plejada.
Promovirali su knjigu koja
je svojevrsni raritet u hrvatskom
izdavaštvu. Naime, objavili su historiografski vrijedan naučni rad
mladog zagrebačkog historičara
Igora Despota - Balkanski ratovi
1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj. Nakon rasturanja Jugoslavije historičari novonastalih
država bave se uglavnom svojom
prošlošću, a u našim školama
se ova tema uči kao uvod u Prvi
svjetski rat. Despot se ne drži stereotipa već ovoj intrigantnoj temi
dodaje i nešto novo analizirajući
odjek ovih ratova u Hrvatskoj.
Za kratko podsjećanje na
ta vremena valja reći da su Prvi
balkanski rat vodile Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora protiv
Turske. Počela ga je Crna Gora
napadom prema Skadru. Srpske
snage su kod Kumanova i Bitolja
porazile turske trupe u Makedoniji, oslobodile Kosovo, sa crnogorskim snagama Rašku oblast i Metohiju i izbile na Jadran kod Lješa
i Drača. Grčke trupe oslobodile
su Solun, a bugarske porazile
Turke u Trakiji. Na turski zahtjev
sklopljeno je primirje 3. decembra
1912. godine. Drugi balkanski rat
izbio je zbog srpsko-grčko-bugarskog razgraničenja. Bugarska
iznenada napada srpske snage
na Bregalnici i kod Soluna . Na
oba fronta je poražena, a kada su
joj Rumunjska i Turska objavile
rat bila je prisiljena na sklapanje
primirja. Rat je završen mirom
u Bukureštu 10. augusta 1913.
godine. Srbija se u Balkanskim
ratovima teritorijalno proširila za
39.500 km kvadratnih.
Na promociji knjige pred zavidnim brojem prisutnih o motivima izdavanja ove specifične knjige govorio je nakladnik i urednik
Plejada Ilija Ranić.
Prof.dr.sc. Željko Holjevac
u predstavljanju knjige naglasio
da je ona predstavlja cjelovit prikaz tih ratova razmatrajući njihov
tok i posljedice. Posebno inovativnim procjenjuje dio knjige koja
prezentira odjek ovih ratova u Hrvatskoj.
Dr.sc. Dina Mujadžića fascinirala je činjenica da je autor
bez pomoći i podrške istražuje i
objavljuje važne dokumente iz
Balkanskih ratova. Po njemu to je
unikatno djelo i prva monografija
o Balkanskim ratovima u Hrvatskoj.
Novinar Jutarnjeg lista Vlado Vurušić u svojem viđenju Despotove knjige naglašava kako je
„teško imati sustavnost u povijesti
kad je ona ideološka kategorija,
pogotovo kad je povijesti previše
na ovako malo prostora, kako je
o Balkanu govorio Churchill, jer u
Hrvatskoj je uvijek važnije tko što
radi, a ne što se radi. Svojima se
oprašta, a suparnicima ni za živu
glavu, ma koliko bili u pravu. Stoga mi je vrlo drago da ova knjiga
ne pati od naknadne pameti ili
cenzurira neke stvari jer s današnjeg stanovišta ne paše i ne govori o “konzistentnosti” hrvatskosrpskih odnosa. Ovo je naime
vrlo zanimljiv period, koji se po
prvi put u hrvatskoj historiografiji
obrađuje na ovakav način i konačno da vidimo objektivni, a ne
ideologizirani i mitološki pristup
tim ratovima, kakav je dobrim dijelom prisutan u Srbiji, te da vidi36
ODJECI BALKANSKIH
RATOVA U
HRVATSKOJ:
Tin Ujević je tvrdio da su
Srbi i Hrvati jedan narod
s dva imena, pravaš Jozo
Baričević ljubio je srpsku
zastavu i klicao da je kralj
Petar i hrvatski kralj, Ivan
Meštrović izradio je „Kosovski ciklus“ u kojem slavi
srpska junaštva u bojevima
protiv Turaka i najavljuje
uskrs Kraljevića Marka, a
Vladimir Nazor posvetio
dvije pjesme (Uskrs i Davori) Balkanskim ratovima.
U hrvatskoj književnosti
najviše se ratovima na
Balkanu bavio Miroslav
Krleža, koji je u Zastavama u stvari opisivao
svoju borbu u vrijeme
Balkanskih ratova kada se
prijavio kao dobrovoljac u
srpsku vojsku...
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
mo kakav je odjek imala kod nas o kakva
su prilike vladale u Hrvatskoj u trenutku
kada balkanske nacije kao osviješteni čimbenici stupaju na političku scenu
Europe. Jer to je vrijeme koje označava početak stvaranja tog “srpskog mita”
kao zemlje koja tada počinje svoje širenje, etabliranje i pozicioniranje, a koja je
sada, 70 godina kasnije, u fazi implozije,
urušavanja, usitnjavanja i političke marginalizacije i degradacije. Pokazuje kako
se odnos Hrvata prema Srbima mijenjao
te kako su se razvijali hrvatsko-srpski
odnosi te odredili našu uzajamnu ili uzajamne sudbine u cijelom 20. stoljeću od
balkanskih do jugoslavenskih ratova....
Mi danas ne živimo ni u Austro-Ugarskoj
ni u Jugoslaviji, dakle ni s jednim od naroda s kojima smo nekada živjeli u državnoj zajednici, ali osim što dijelimo isto
podneblje dijelimo i zajedničku povijest,
pa se svi skupa trebamo dostojanstvenije odnositi i prema vlastitoj povijesnoj
istini kao i jedni prema drugima“.
Po mišljenjima predstavljača ove
knjige posebno je značajno autorovo
istraživanje o odjecima balkanskih ratova u Hrvatskoj i Dalmaciji, gdje su godine od 1912. pa do 1914. zaslugom ili
krivnjom Monarhije predstavljale prekretnicu u prihvaćanju jugoslavenske ideje i
kod širih slojeva stanovništva. Uvodi se
cenzura, zabranjuju se političke slobode,
brojna su suđenja za veleizdaju i protjerivanja studenata iz ugarske polovice
Monarhije. Dana 17. marta 1912. godine
u Beogradu je održan miting solidarnosti
tamošnjih studenata sa “braćom iz Hrvatske” na kojem je govor držao izgnani
student iz Zagreba Augustin Tin Ujević
koji je po Austro-Ugarskim vlastima govorio agresivno protiv Monarhije i dinastije tvrdeći da su Srbi i Hrvati jedan narod
s dva imena.
Više od 150 hrvatskih studenata
aprila 1912. godine putuje na naučni izlet
u Srbiju. Vodi ih pravaš Janko Baričević
koji impresioniran dočekom na beogradskoj željezničkoj stanici gdje se okupilo
više hiljada ljudi s hrvatskim zastavama
ljubi srpsku zastavu, a preko nje bratsku
Srbiju i svu braću Srbe. Baričevič je navodno u Smederevu držao govor u kojem je zaželio da srpski kralj uskoro postane i hrvatskim kraljem uz uzvike “Živio
kralj Petar - hrvatski kralj!”.
Za vrijeme Prvog balkanskog rata
dio stanovništva Hrvatske(dobrim dijelom Srbi, ali ne samo oni) odlazi u Srbiju
priključiti se dobrovoljačkim odredima,
a dio liječnika i sestara odlazi priključiti
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
se sanitetu balkanskih država. Srbi kojih
je u to vrijeme bilo u Banskoj Hrvatskoj
oko 25% stanovništva, a u Dalmaciji oko
13% na razne načine su pokušali sudjelovati u Balkanskim ratovima. Velik dio
pokušao je pobjeći preko granice i prijaviti se u srpsku vojsku. Srpski liječnici iz
Hrvatske i Dalmacije također su u velikom broju odlazili na ratište u ispomoć
ranjenicima. Sudjelovali su i u odborima
za prikupljanje pomoći Crvenom krstu
balkanskih zemalja.
Despot u svojoj knjizi analizira i
odjeke Balkanskih ratova u hrvatskoj
kulturi i umjetnosti. Navodi primjer likovnog društva “Medulić” čiji su članovi bili
vjesnici Balkanskih ratova, a tokom rata
sudjelovali u stvaranju atmosfere povoljne za balkanske saveznike. To Društvo
je od svog nastanka njegovalo ideju jedinstva Srba i Hrvata. Tako Kosovski ciklus Ivana Meštrovića slavi nekadašnja
srpska junaštva iz bojeva protiv Turaka i
najavljuje “uskrs Kraljevića Marka”.
Uz likovnu umjetnost Balkanski ra37
tovi inspirirali su i književnike poput Ante
Tresića Pavičića, Vladimira Nazora i Iva
Vojnovića, koji je u jednoj fazi života sebe
smatrao Srbinom katolikom kako se je i
potpisao u predgovoru kataloga za Rimsku izložbu. Prije izbijanja balkanskih
ratova u jednom intervjuu izjasnio se za
jedinstvo Hrvata, Srba i Slovenaca nazivajući ga svetim narodnim Trojstvom.
U pjesništvu se vezano uz Balkanski rat
javlja i Vladimir Nazor sa svojim dvjema pjesmama: Uskrs i Davori. U hrvatskoj književnosti najviše se ratovima na
balkanu bavio Miroslav Krleža, koji je u
Zastavama u stvari opisivao svoju borbu
u vrijeme Balkanskih ratova kada se je
prijavio kao dobrovoljac u srpsku vojsku,
ali je bio odbijen.
Nesumnjivo je da će ova knjiga
naići na brojna odobravanja ali i osporavanja što bi se moglo protumačiti kao
njena vrijednost, a koja izvire iz uspjelog
pokušaja autora da objektivno prikaže i
prezentira čitaocima kontekst tadašnjeg
turbulentnog balkanskog prostora. ■
PORTRETI: značajni Srbi u Hrvatskoj - BOGDAN MEDAKOVIĆ
Političar koji je raskinuo sve
veze s Austro-Ugarskom
Bogdan Medaković je početkom 20. stoljeća bio najugledniji i najbogatiji srpski kapitalist u Hrvatskoj. Bio je odvjetnik, političar, veleposjednik koji je u blizini
Zagreba imao posjed od 940 jutara, utjecajna ličnost u srpskim novčanim zavodima, te posljednji predsjednik Hrvatskog sabora u Austro-Ugarskoj. On je
vodio povijesnu saborsku sjednicu na kojoj su Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i
Rijeka proglašene nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji
B
ogdan Medaković je rođen
u Novom Sadu 1852. Njegov otac Danilo, rodom iz
Like, bio je publicist, novinar i tajnik knezova Mihajla i Miloša Obrenovića. Bogdan je u 21
godini doktorirao pravo u Beču. Po povratku jedno je vrijeme radio na sudu u
Srijemskoj Mitrovici da bi 1879. preselio
u Zagreb i otvorio odvjetničku kancelariju. Politikom se počinje baviti četiri godine kasnije kad pobjeđuje na izborima
za Hrvatski sabor u kotaru Srb u bivšoj
Vojnoj krajini kao nezavisni kandidat. Ti
su izbori organizirani samo na području
bivše Vojne krajine, nedugo nakon njenog razvojačenja, pa su nakon gotovo
150 godina zastupnici Krajine prvi put ušli
u Sabor. Krajina je tada poslala u Sabor
17 Srba. Uz Medakovića, izabrana su još
28 zastupnika vladine Narodne stranke
te po trojica zastupnika iz Stranke prava
i Neodvisne narodne stranke. Medaković
se u Saboru pridružuje Srpskom klubu
koji je mahom sastavljen od srpskih
zastupnika iz Narodne stranke, odnosno
od „Khuenovih Srba“, kako je javnost u
Hrvatskoj prozvala srpske političare lojalne banu Khuenu-Héderváryiju. Srpski
je klub trajao koliko i mandat bana Khuena, od 1883. do 1903., a svrha mu je bila
okupljanje političko raznorodnih srpskih
zastupnika radi ostvarenja minimalnog
programskog konsenzusa. Iako klub od
svog nastanka nije bio politički samostalan, imao je određenu političku zasebnost u Hrvatskom saboru. Tu je zasebnost Srpski klub ponajprije izražavao
kroz svoj politički program koji je bio
Piše: RENATO ĐURĐEVIĆ
dopuna, pa čak i korektiv mađaronske
politike Narodne stranke. U idealnoj varijanti politički program Srpskog kluba je
ciljao na ozakonjenju srpske nacionalne
posebnosti i ravnopravnosti, odnosno na
srpskoj konstitutivnosti u Banskoj Hrvatskoj.
Međutim, hrvatski političari nisu
bili spremni na takvu podjelu suvereniteta Hrvatske, smatrajući da je njezin
„politički narod“, određen nagodbenim
ustavom iz 1868., isključivo hrvatske
provenijencije. Zato je prvi uvjet vladine
Narodne stranke svojim članovima u Srpskom klubu bio da usklade svoje zahtjeve s državnim pravom Hrvatske. Ostali zahtjevi Srpskog kluba, ozakonjenje
srpske „narodno-crkvene“ autonomije,
uvođenje srpske školske autonomije i
zakonsko izjednačavanje ćirilice s latinicom, hrvatskim partnerima u Narodnoj stranci nisu bili toliko sporni. Kako je
bilo nelogično da jedna stranka ima dva
kluba u Saboru, Klub Narodne stranke
i Srpski klub, započele su pripreme za
ujedinjenje. Opozicija u Srpskom klubu
se protivila spajanju s Klubom Narodne
stranke. Ta je opozicija, u kojoj je bio i
Bogdan Medaković, bila slaba, a tražila
je da se izvorno lojalistička ideja o „srpskom klubu“ prometne u opozicijski smjer
srpske politike. Ti su zahtjevi odbačeni,
dva su se provladina kluba spojila, a
Medaković je zbog toga napustio Srpski
klub i postao je neovisan zastupnik koji
će poslije pristupiti Srpskoj samostalnoj
stranci. Srpski samostalci su napadali
Srpski klub zbog pasivnosti u rješavanju
srpskih pitanja i kritizirali su elitni status
38
njegovih članova. Iako je Medaković
izašao iz vladine većine u Saboru, dobio
je kao jedini opozicijski srpski političar
čelno mjesto u saborskom Odboru za
imunitet. Isto tako, jedino je Medaković
u saborskoj raspravi o ozakonjenju
srpske crkveno-školske autonomije u
Karlovačkoj mitropoliji, zatražio da se
umjesto naziva „grčko-istočna“, kako je
htio ban Khuen, ona nazove „srpska“.
Pri spajanju klubova Srpski klub
nije izbrisan već je postao podklub Kluba Narodne stranke u kojem Srbi čine
49 posto vladine većine u Saboru. Time
su oni postali „jezičac na vagi“ sve do
sljedećih izbora 1887. kada je ban Khuen
i bez srpskih zastupnika dobio sigurnu
vladajuću većinu. Na tim je izborima
Medaković, sad kao član Srpske samostalne stranke, izgubio. Samostalna
stranka je u to vrijeme politički nemoćna,
protiv nje je režim, napada ju hrvatska
opozicija, a osim toga podijeljena je na
samostalsku i radikalnu struju. Premda
nije uspio obnoviti saborski mandat,
Medaković je izabran kao kandidat Samostalne stranke za zastupnika Srpskog
narodnog crkvenog sabora u Srijemskim
Karlovcima. Biračko je pravo za te izbore
znatno šire od onog za Hrvatski sabor.
Prije toga, izabran je za predsjednika pravoslavne crkvene općine u Zagrebu. Izbori za Srpski narodni crkveni sabor u kojima srpsko krilo vladine Narodne stranke
nije imalo uspjeha, razbijali su predodžbu
hrvatske javnosti o Srbima kao sigurnom
osloncu režima. Ti su izbori pokazivali da
je raspoloženje srpskog naroda drugačije
od one povlaštene manjine koja glasa na
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
izborima za Hrvatski sabor.
Bogdan Medaković i imućni trgovac
Vladimir Matijević su bili među glavnim
osnivačima „Srpske banke u Zagrebu“,
osnovnog potpornja srpske ekonomske infrastrukture u Monarhiji. Od 5229
dioničara te banke, Medaković je bio
najveći dioničar. Njih dvojica su pomogli
novopokrenutom „Srbobranu“, budućem
glasilu Srpske samostalne stranke, da
stane na noge. Oni su za taj zagrebački
list položili jamčevinu u znatnom iznosu
od dvije hiljade forinti. Upravo će „Srbobran“ koji se prometnuo u najutjecajni srpski list u Hrvatskoj, postati koban
za Samostalnu stranku. „Srbobran“ je
naime prenio provokatorski i šovinistički
članak beogradskog „Srpskog književnog
glasnika“ u kojem se negira postojanje
hrvatskog naroda. Pritom uredništvo
„Srbobrana“ nije napisalo ni riječi komentara, dajući time prešutno na znanje da se slaže s člankom. To je bio fitilj
koji je 1902. pokrenuo trodnevne antisrpske demonstracije u Zagrebu koje
su predvodili frankovci. Stjepan Radić
je pozvao na bojkot srpskih trgovina,
obrtnika i radnika. Umjesto bojkota, na
udaru mase su bile kuće srpskih trgovaca u središtu grada i njihovi vinogradi
na Šalati, Pantovčaku i Kustošiji, „Srpska
banka“ i srpske narodno-crkvene općine.
Neki od trgovaca, među kojima je bio i
Vladimir Matijević, pobjegli su iz grada.
Trgovine su razbijali željeznim polugama
i šipkama, a uplašeni srpski trgovci su
nalijepili plakate na kojima su napisali da
se ne slažu sa „Srbobranom“. Trgovci Hrvati, s istim prezimenom kao i Srbi, isticali
su u novinama da su Hrvati i molili da se
njihove trgovine poštede. List „Obzor“ je
javio o čak 20 hiljada sudionika u antisrpskim demonstracijama. Protiv demonstracija su reagirali jedino socijalisti i
Stjepan Radić koji je htio nerede usmjeriti
protiv mađarskih vlasti, za što je poslije
osuđen na šest mjeseci zatvora.
Iako se nakon zagrebačkih nereda moglo očekivati pogoršanje odnosa
između hrvatske i srpske opozicije, tim
više što hrvatsko-srpsko trvljenje ima
dugu i otpornu tradiciju, ipak dolazi do
postepenog popuštanja napetosti što
je utrlo put prema njihovoj suradnji. S
jedne strane, predsjednikom Samostalne
stranke postaje Bogdan Medaković
koji je liberalne političke orijentacije, a
uredništvo „Srbobrana“ preuzima mlada
srpska generacija Masarykovih studenata i gorljivih zastupnika srpsko-hrvatIDENTITET/ BR. 183 / 2013.
skog jedinstva, na čelu sa Svetozarom
Pribićevićem. Uz to, srpsko građanstvo
podržava Narodni pokret iz 1903. i
pobunu hrvatskih narodnih masa protiv
mađarske prevlasti jer i samo sve teže
podnosi mađarsku hegemoniju. S druge
strane, Napredna omladina, stara pobornica hrvatsko-srpskog prijateljstva,
osvaja sve važnije mjesto u hrvatskoj
političkoj opoziciji, a polemike o glavnoj
jabuci razdora, pripadnosti Bosne i Hercegovine – prestaju. Svi oni zastupaju
politiku „novog kursa“ kojoj je daleki cilj
samostalna jugoslavenska država, a minimalni cilj sjedinjenje Banske Hrvatske s
Dalmacijom. No trebalo je da prođe još
dvije godine do ostvarenja nove snage
u političkoj areni Hrvatske, do Hrvatskosrpske koalicije. Netrpeljivost i šovinizam
na obje strane, pretjerani zahtjevi srpskog
ekskluzivizma i hrvatska državnopravna
politika s mogućnošću negacije srpske
nacije u Hrvatskoj, postali su tradicija
koja je usporavala međusobnu suradnju. Hrvatsko-srpska koalicija je sklopljena 1905., a već sljedeće godine
hametice je potukla mađarone na izborima. U maju se sastaje novi Sabor koji
u entuzijastičkoj i pobjedničkoj atmosferi
izabire Medakovića, kao jednog od vođa
Koalicije, za predsjednika Sabora te biraju delegate za zajednički parlament u
Budimpešti. Medaković je predsjednik
Sabora ostao do raspada Austro-Ugarske, a poslije stvaranja Kraljevine SHS
se povlači iz politike.
Međutim, vlast Koalicije nije
dugo potrajala. Krajem 1907. Beč i
Budimpešta raspuštaju Hrvatski sabor kako bi pasivizirali Hrvatsku zbog
pripreme aneksije Bosne i Hercegovine.
No, aneksija je prouzročila i dvije afere
koje su završile suđenjem Hrvatsko-srpskoj koaliciji. U oba slučaj, Medaković
je kao cijenjeni odvjetnik, pomagao obrani. U Veleizdajničkom procesu, kojeg
je potaknuo zajednički ministar vanjskih
poslova Aehrenthal kako bi opravdao aneksiju, optužena su 53 člana Samostalne
stranke. Na teret im se stavlja da su
htjela dići revoluciju i dijelove Monarhije
pridružiti Srbiji. I Svetozar Pribićević je
bio optužen, ali zbog saborskog mandata nije mogao biti uhapšen. Hrvatski
ban Rauch, Frankova i bečka štampa
vode kampanju protiv Srba i još optužuju
i Medakovića za veleizdaju. No tri tjedna
nakon početka procesa prestaje aneksiona kriza jer je Rusija priznala aneksiju,
pa je rat privremeno izbjegnut. Ministar
39
Bogdan Medaković je uz Vladimira Matijevića bio među glavnim
osnivačima „Srpske banke u Zagrebu. Od 5229 dioničara te banke,
Medaković je bio najveći dioničar...
Aehrenthal ne želi da se suđenje prekine
jer bi tada postalo jasno da je ono montirano zbog aneksije. Na kraju je sud osudio 33 Srbina na višegodišnje kazne.
Paralelno s Veleizdajničkim procesom, ministar Aehrenthal pokreće i
drugi skandal. On je naime historičaru
Heinrichu Friedjungu naložio da na temelju falsificiranih dokumenata objavi
seriju članaka sa svrhom da opravda
okupaciju Srbije. Članci su trebali da
pokažu veleizdajničke veze Hrvatskosrpske koalicije s vladom Srbije. Ali kako
je aneksiona kriza završila, rat protiv
Srbije postao je nepotreban kao i Friedjungovi članci. No Koalicija je morala sa
sebe skinuti žig veleizdaje pa je bečkog
historičara tužila za klevetu. Sudski proces je počeo razotkrivati teške manipulacije austrijske diplomacije i kompromitirao je dinastiju. Zato Aehrenthal i Franjo
Ferninand preko posrednika razgovaraju
s Koalicijom o kompromisnom završetku.
Nude da će maknuti apsolutistički režim
bana Raucha, na što Koalicija pristaje.
Time je završen Friedjungov proces.■
izvan granica
DEMONSTRACIJA KATALONSKE
TEŽNJE ZA NEZAVISNOŠĆU
Mnogi Katalonci smatraju da samostalnost od Španjolske više nije
pitanje nacije i politike, nego njihove vlastite egzistencije. No pitanje je hoće li biti u mogućnosti teoriju o boljem životu u nezavisnoj
Kataloniji testirati u praksi. Za sada ih na tom putu čeka nekoliko
ozbiljnih prepreka
N
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
acionalni dan Katalonije obilježava se
11. septembra, u
sjećanju na dan
kada je 1714. godine vojska kralja Filipa V od
Španjolske zauzela Barcelonu.
Bio je to kraj široke samouprave koju je Katalonija uživala
stoljećima, i početak duge borbe
za povratak starih prava. I danas, kada ova pokrajina u sastavu
Španjolske ima jednu od najširih
autonomija u Europi, taj datum
je fokus nacionalnih osjećaja
Katalonaca, sve više usmjerenih
ka stjecanju pune nezavisnosti.
Masovna demonstracija katalonskog ponosa, karakteristična
za svaki dosadašnji Nacionalni
dan, ove godine je dosegla dosad neviđeni vrhunac. Četiristo
tisuća ljudi je u 17:14 sati spojilo
ruke i formiralo ljudski lanac preko cijele Katalonije. Akcija je bila
svjesno usmjerena na imitiranje
˝Baltičkog puta˝, lanca u kojeg
su se 1989. preko svojih republika uhvatili stanovnici Estonije,
Latvije i Litve, iskazavši tako
želju baltičkih naroda za odcjepljenjem od Sovjetskog Saveza.
Na centralnom skupu u Barceloni okupilo se prema podatcima
katalonske policije više od milijun i pol ljudi. Brojka, iako možda
malo pretjerana, je još impresivnija ako se uzme u obzir da
je ukupna populacija Katalonije
sedam i pol milijuna ljudi. Takvo
masovno okupljanje je u skladu
sa onim što pokazuju ankete.
Podrška nezavisnosti je sve veća
i sada ju izražava 55.6% ispitanika, dok je 23.4% protiv. Porast sa otprilike trećine do preko
polovine pobornika odcjepljenja
dogodio se u zadnjih nekoliko
godina, paralelno sa gospodarskom krizom koja trese Europu,
Španjolsku i sve njene pokrajine.
Mnogi Katalonci smatraju da samostalnost više nije pitanje nacije i politike, nego njihove vlastite
egzistencije. No pitanje je hoće li
biti u mogućnosti teoriju o boljem
životu u nezavisnoj Kataloniji
testirati u praksi. Za sada ih na
tom putu čeka nekoliko ozbiljnih
prepreka.
Katalonija kao politički entitet postoji već dvanaest stoljeća.
Većinu tog vremena provela je
pod dominacijom jačih susjeda
ili u nekoj vrsti saveza sa njima,
mada je od 987. do 1137. imala de facto nezavisnost. Unija sa Aragonom, a poslije i sa
Kastiljom učinila ju je dijelom
onoga što danas prepoznajemo
kao Španjolsku. Široka samoupravna prava zadržala je sve
do početka 18. stoljeća kada je
španjolska kruna, nakon što je
oružjem osigurala vlast, reformirala zemlju po centralističkom
modelu ukinuvši stare feudalne
autonomije. Nastojanje Katalonaca da vrate samoupravu obilježilo je sljedeći period njihove
40
povijesti. Prvi vrh tih nastojanja
ostvaren je tridesetih godina
prošlog stoljeća za vrijeme španjolske republike. Građanski rat
koji je uslijedio obilježio je Španjolsku i Kataloniju jednako duboko kao što je Drugi svjetski rat
obilježio Jugoslaviju i Hrvatsku.
Pored ideje političke autonomije,
Katalonci su se u tom periodu
uglavnom opredjeljivali za socijalizam i pogotovo anarhizam.
Zato su se u borbi čvrsto svrstali
uz Republiku a protiv Nacionalista. Kada je Franco dobio rat
nemilosrdno se osvetio. Godine
ubijanja, mučenja i zatvaranja te
zabrana svake političke aktivnosti sa katalonskim predznakom i
danas su jak izvor averzije prema centralnoj državi, a kod mnogih i prema svemu španjolskom.
No Francova diktatura se sa vremenom ublažila, da bi tri godine
nakon njegove smrti 1975. bila
pometena valom demokratizacije. Novi španjolski ustav iz 1978.
stvorio je institut ˝povijesne nacionalnosti˝, kroz koji je dana teritorijalna autonomija područjima
čije je stanovništvo imalo vlastito jezično i kulturno naslijeđe te
tradiciju samouprave. Iako nije
izričito napisano, odredba je bila
namijenjena Baskiji, Galiciji i Kataloniji, a naknadno su uključena
i neka druga područja. Sa druge
strane, tradicija španjolskog centralizma podržana je odredbom
o ˝nerazdruživosti˝ jedinstvene
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
Ove godine na Nacionalni dan ponosa
Katalonije okupilo se najviše ljudi - prema
podacima policije oko milijun i pol
Španjolske koju tvore njene regije. Na
temelju Ustava donesen je 1979. Statut
autonomije Katalonije kojim su uređeni svi aspekti samouprave. Ona se vrši
kroz institut Generalitat de Catalunya,
administrativni pojam koji obuhvaća katalonski parlament, izvršno vijeće(vladu)
i predsjednika. Preko Generalitata Katalonci upravljaju svojom administracijom,
prometom, transportom, trgovinom, kulturom, zaštitom okoliša, komunikacijama i izdavaštvom. Školstvo, zdravstvo i
pravosuđe dijele se sa centralnom državom. Katalonska policija je samostalna
i nadležna za sve vrste kaznenih dijela
osim terorizma i ilegalne imigracije. Katalonski jezik je dominantan u službenoj
komunikaciji, medijima i školstvu, a većina stanovnika je dvojezična, s time da
španjolski blago prevladava u urbanim,
a katalonski u ruralnim područjima. Uza
sve te pogodnosti i slobode postavlja se
pitanje zbog čega se nezavisnost uopće
traži. Odgovor je, pomalo paradoksalno,
upravo u uspješnosti Katalonije. Sa dvjesto milijardi eura BDP-a i prosjekom od
27 000 eura godišnje po glavi stanovnika, ona je ne samo gospodarski najjača
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
španjolska regija nego i zamjetan faktor
na europskoj razini. Katalonska samouprava tvrdi da za centralnu vlast u obliku poreza odvaja između 6.5 i 8.5 posto
svog BDP-a kojeg Madrid troši na manje
uspješne južne pokrajine. Ideja o vrijednim sjevernjacima koje iskorištavaju
lijeni ali politički dominantni južnjaci postoji već dugo, koliko i gospodarska superiornost Katalonije. No tek ju je tekuća
ekonomska kriza potencirala kao poklič
za nezavisnost. Silan novac koji se odvaja za centralnu vlast spasio bi vlastitu
ugroženu ekonomiju od stagnacije i smanjio veliku nezaposlenost, kažu pobornici samostalnosti. Protivnici uzvraćaju
argumentom da bi nezavisna Katalonija
morala preuzeti znatan dio funkcija koje
danas obavlja Madrid, pa prema tome i
znatan dio troškova. Katalonska privreda
prosječno je zaduženja od ostatka zemlje, i osamostaljivanjem bi se našla na
nesigurnom financijskom terenu. Najzad,
kompleksni financijski aranžmani koji su
sklopljeni sa EU kao bi se pomoglo posrnulom španjolskom, a time i katalonskom
gospodarstvu odcjepljenjem bi bili dovedeni u pitanje. U pitanje bi došlo i samo
41
članstvo u Uniji. Po tumačenjima organa
Europske komisije, Katalonija bi mogla
automatski nastaviti biti član samo ako bi
se sa tim složila Španjolska. No centralna vlast nema namjeru dopustiti Kataloniji da ode. Prošli prijedlog referenduma
koji bi otvorio put nezavisnosti odbačen
je na Ustavnom sudu, a vjerojatno je da
sljedeći neće proći niti parlament.
U političkoj konfrontaciji između
Madrida i Barcelone racionalni razlozi idu
ruku pod ruku sa emocijama i predrasudama. Na stvarne jezične i kulturne razlike nadovezuju se duhovi iz često teške
zajedničke prošlosti, a na gospodarsku
računicu strah za egzistenciju i budućnost. Kompromis će na kraju biti nužan,
a rješenje će morati uzeti u obzir da je
Španjolska zemlja raznorodnih regija od
kojih barem još jedna(Baskija) ima težnje
za nezavisnošću. Federalizacija se sve
više spominje kao način kojim bi patriotizam svih uključenih strana bio zadovoljen, a Španjolska nastavila postojati kao
jedinstvena država. U Europi koja i sama
sve više postaje nadnacionalna tvorevina
svako jednostrano, beskompromisno rješenje ovog problema malo je vjerojatno.■
PANORAMA
Najpoželjnije zemlje za useljenje
U
N-ov Odsjek za ekonomska i socijalna pitanja
(UN-DESA) nedavno je
objavio izvještaj o broju
migranata u svijetu, u kojem navodi da je broj migranata veći
nego ikad prije, te je prešao brojku
od 232 milijuna ljudi. Po objavljenim
podacima, analitičari kompanije 24/7
Wall St. su sastavili listu osam zemalja
u kojima živi najveći broj imigranata.
Prve su Sjedinjene Države, u kojima
živi 45,8 milijuna imigranata. SAD je
najpopularnija destinacija za migrante
s obzirom da ima jedan od najvećih
BDP-a po glavi stanovnika, a i njihova
politika prema migrantima je neutralna,
tvrde analitičari. Tek se sada najavljuju
novi zakoni za obračunavanje s ilegalnim imigrantima. Na drugom mjestu je
Rusija, u kojoj živi 11 milijuna imigranata. Rusi su inače proteklih godina
nastojali privući strance, ali mjere nisu
uspjele jer Rusi ne dopuštaju stvaranje
isključivo etničkih zajednica (kineskih,
uzbečkih itd...) nego promoviraju integraciju u rusko društvo. Treća zemlja na listi je Njemačka, u kojoj živi 9,8
milijuna imigranata. Zemlja je pozivala
visoko obrazovane radnike, tj. migrante,
ali po Der Spiegelu, takvi su migranti u
Njemačkoj ostajali manje od godinu
dana, te od 2010. godine broj imigranata u ovoj zemlji opada. Na četvrtom
je mjestu Saudijska Arabija, s 9,1 milijunom imigranata, koji čine trećinu populacije zemlje. Samo od 2010. do 2013.
godine, broj imigranata se povećao za
24,3 posto. Od 2011. vlada je počela poduzimati mjere za smanjenje imigracije.
Peto mjesto su zauzeli Ujedinjeni Arapski Emirati, s 7,8 milijuna imigranata. U
zemlji, zapravo, živi zapanjujućih 83,7
posto stranaca, a samo između 2010.
i 2013. godine u zemlju se uselilo 4,5
milijuna migranata! Ipak, valja napomenuti da je zemlja često pod kritikom
zbog radnih uvjeta kojima su izloženi strani radnici. Na šestom mjestu je Velika
Britanija, sa 7,8 milijuna imigranata. Godine 2010. taj je broj iznosio 6,5 milijuna
ljudi, a do povećanja imigranata je došlo
unatoč naporima vlade da ograniči ulazak stranih radnika u zemlju. Sedma na
listi je Francuska, sa 7,4 milijuna imigranata, što čini 11,6 posto posto zemljine
populacije. Unatoč negativnom odnosu
prema imigraciji, Francuska kao članica
EU mora podržavati slobodno kretanje
radnika unutar EU. Na osmom mjestu
je Kanada, sa 7,3 milijuna imigranata,
što iznosi 20 posto populacije zemlje.
Zemlja je jedna od rijetkih koja je imala
pozitivan odnos prema imigraciji, ali u
posljednje se vrijeme pojavila zabrinutost oko njihove integracije u društvo.
Kako bi izbjegli socijalne tenzije, kanadske su vlasti restrukturirale proces odobravanja viza.■
Apple najvredniji brend na svetu
A
pple je nadmašio Coca-Colu i postao najvredniji brend na planeti. Coca-Cola je konstantno
bila na samom vrhu, ali ove godine ovaj brend
izgubio je prvo mjesto na listi najvrijednijih
brendova svijeta. S druge strane, svanulo
je tehničkim gigantima. Google je došao na drugo mjesto
potisnuvši Coca-Colu na treće, dok su IBM i Microsoft na
četvrtom i petom mjestu. Samsung je na osmom, Intel devetom, a Facebook se sa 69. popeo na 52 mjesto. Listu
je objavio Interbrand koji objavljuje godišnje izvještaje s
listom najvećih brendova svake godine od 2000. U svojim
izvještajima koristi kombinacije financijskih rezultata, lojalnost kupaca i ulogu koju svaki brend igra pri odluci o kupovini. Prema ovim kalkulacijama Appleov brend vrijedi 98,3
milijarde dolara, Googleov 93,3 milijarde, a Coca-Cola 79,2
milijarde dolara.■
42
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
Pripremio: IGOR PALIJA
Švicarska i Amerika najbogatije
G
lobalna
neto
financijska
imovina
uvećala se prošle
godine za 10,4 posto i premašila ukupnu vrijednost od 111,220 milijardi
eura, pokazuju podaci Alijansinog
izvještaja o globalnom bogatstvu,
koje prikazuje stanje imovine i
duga domaćinstava u 50 svjetskih
zemalja. Ovakav rast imovine bio
je najveći u posljednjih šest godina.
Posebno se istakla istočna Evropa, koja je za čak 40 posto pretekla visinu bogatstva iz 2007., dok
su bogate regije Amerike i Evrope
tek prošle godine uspjele da pređu
pretkrizni nivo. Na spisku najbogatijih prednjače Švicarska i SAD, a
prate ih Japan, Belgija, Holandija,
Kanada, Singapur, Tajvan, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australija, dok
je Njemačka tek na 17. mjestu. Od
zemalja našeg regiona među najbolje rangiranima su Slovenija sa
12.250 eura po stanovniku i Hrvatska sa 6.790 eura po stanovniku.
Hrvatska je bruto imovinu povećala
za 5,7 posto, najviše ulaganjem
u osiguranja i penzije, dok su
obaveze domaćinstava pale 1,3
posto. Imovina po stanovniku za
čak 20 postotaka je veća nego prije
krize.■
Grad u kojem žive najpošteniji
ljudi na svijetu
N
amjernim gubljenjem novčanika diljem svijeta novinari Readers’ Digesta ustanovili su
da je najpošteniji grad Helsinki, a da je u
Lisabonu najteže susresti poštena nalaznika. Novinari su u 16 gradova, od Helsinkija i
Moskve, preko Bombaja i Budimpešte do Lisabona i New
Yorka “izgubili” ukupno 192 novčanika. Na dvanaest su
lokacija promatrali što će se dogoditi nakon što su na javnome mjestu, uz trgovački centar, u parku ili na pločniku,
ostavili novčanik s pedesetak dolara i kreditnim karticama, fotografijama, te imenom i brojem telefona. Pokazalo se da je Helsinki najpošteniji grad u kojem je vraćeno
jedanaest od dvanaest novčanika. Slijedi Bombaj s devet
vraćenih, a na trećem su mjestu Budimpešta i New York
s osam vraćenih novčanika. Slovenska prijestolnica Ljubljana na sredini je popisa, poslije Moskve, Amsterdama
i Berlina, a za njom slijede London, Varšava, Bukurešt,
Rio de Janeiro, Zuerich, Prag i Madrid. U Lisabonu je
vraćen samo jedan novčanik, a i taj je vratio stariji par
iz Nizozemske. Nažalost, niti jedan se hrvatski grad nije
našao na popisu. Novinari Readers’ Digesta zaključuju
kako ni dob ni spol ni imovinsko stanje ne mogu pomoći
u predviđanju tko će biti pošten. Novčanike, a vraćeno
ih je 47 posto, vraćali su i mladi i stari, muškarci i žene,
imućni i siromašni.■
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
43
pisma iz prošlosti
JEZIK SLAVUJA U ROPSTVO ODVODI
Bolje je biti konj pa šutjeti nego magarac pa progovoriti
Pozvali su me da dođem u neki ured koji nije bio poštanski
Izbjeglice nisu zato što nekamo idu nego što od nekuda idu
Piše:
JOVAN
HOVAN
Postoji li zao dan? Nema takvih dana, samo ih
neki ljudi čine zlim. Gatare govore o linijama života.
Takva linija postoji, doduše, ne na dlanu već u sudbini čovjekovoj, i ukoliko je čovjek ranije vidi i osjeti
utoliko mu je lakše da savlada svoje sumnje.
Kad su se njemačke jedinice povukle iz našeg
mjesta (gdje su vršene pripreme za jednu veliku
operaciju), kad se rat selio prema Berlinu a po onoj:
spasavaj se tko može, u onoj žurbi zaboravili su sobom povesti Rolfa, prekrasnog njemačkog ovčara.
Bio je to sjajan dresiran pas i lako smo ga pripitomili
jer smo i njemu dali status izbjeglice. Radoznalo je
gledao sve ljude u oči. Bio je to jedan od onih pasa
koji se ne plaše ljudskog pogleda i koji te uvijek gledaju otvoreno u lice. „Životinja nije ništa kriva“, govorio je Lazar Kondić, direktor gimnazije u Sarajevu
koji je sobom ponio onaj sirotinjski kartonski kofer i
u njemu jednu presvlaku rublja. Da, ali glavni ideolog, inače jedan liječnik, smatrao je da se pas mora
pošto-poto likvidirati, „jer on je bio u službi fašizma“.
Znali smo za tu osudu pa ga nismo puštali van,
ali jedne noći, iza ponoći, pas je tražio izići. Vjerovali
smo da su se straže povukle pa smo ga pustili. Ubrzo je odjeknuo pucanj, oko mu sokolovo i karabin
vreo! Rolfa su likvidirali. Zbog tog čina doktoru ideologu stavljen je embargo na dolaske u našu kuću i
dvije godine on je bio na snazi. A onda, bio je Božić,
rat je već svima bio samo trnjak u zavičaju uspomena, kad je sa cijelom familijom pozvonio na naša
vrata. Božić je kršćanski praznik kad se mnogo toga
može i mora oprostiti. I mi smo oprostili, ali nismo
zaboravili...
Godine su prolazile podmuklo, kako samo one
znaju. Hotel moga ćaće 1948. uredno je podruštvljen, hoću reći nacionaliziran, a kasnije je došla ona
famozna Rezolucija, upućena i vama i meni, i svakom čovjeku lično. A iza toga dolazi ona 1956. kad
44
su se Mađari pobunili, u Budimpešti je srušen prvi
od Staljinovih spomenika. I sad se sjećam kako je
to teklo: donijeli su švajs aparate i tom čovjeku koji
je postao kategorija jednog vijeka, i ne samo to, sipaju gomile vatre u tur. A on stoji, staljinski miran, i
izgleda još strašniji dok mu po onim čvrstim, ali zato
osvjedočenim grudima ližu oksigenski plamenovi.
Taj boravak mađarskih izbjeglica kod nas
izgledao je kao neki sajam. Kupovalo se i trgovalo,
pilo i plesalo, pjevalo i tugovalo, zaljubljivalo i rastajalo. Tko tad nije naučio plesati nikad ni neće, tko se
tad nije zaljubio, nikad ni neće. Naš nogometni klub
pripremao se ulazak u neku zonsku ligu, a najveće
nade polagali smo u naše lijevo krilo, Peru Marića,
koji je na leđima nosio broj 11. On je poticao iz siromašne obitelji u kojoj je bilo mnogo djece a malo
svega ostalog jer je tata Maksim volio, a naročito nedjeljom, pa su djeca dolazila na svijet nepogrešivo,
kao jesen i zima svake godine.
Žestoko sam branio Mađare...
U školi na satovima moralno političkog odgoja
žestoko sam branio Mađare a osuđivao intervenciju,
možda i zbog bake Mađarice i svih onih rođaka Mađara s očeve strane. Stav našeg CK bio je poznat
a ni ja se nisam dao i sad kad pogledam u prošlost
izgledao sam sam sebi kao u kvizu Tarika Filipovića
Jedan protiv stotine. Uzalud su me kod kuće uvjeravali „utuvi magarče da je bolje biti blesav kao svi
nego pametan kao nitko“... Bolje je biti konj pa šutjeti nego magarac pa progovoriti.... Jezik slavuja u
ropstvo odvodi... ali ne, ja sam tjerao svoje i nisam
se dao ugasiti.
I baš u to vrijeme netko je u gimnazijskom
WC-u (u kojem sam popušio svoju prvu cigaretu)
ispisao neke antisocijalističke parole, što je bilo pravo svetogrđe. Dabome, prvi osumnjičeni bio sam ja.
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
Tako sam se našao u anegdotama u kojima nisam sudjelovao.
Nisu te parole pozivale na rušenje sistema, čak bih rekao da su
bile bezazlene, ali tvrda policijska škola držala se one: bolje priječiti nego liječiti. Evo nekih od njih: „Čovjeku uvijek nečim napune glavu. Teško je sa želucem... Država nekom leži na srcu,
nekom na grbači.... Na vuka povika onih što peku janjce.... Ako
neće brijeg Muhamedu, brijeg će biti priveden.... Molimo povijest da se ne ponavlja ako može. To je za nas skupo....“
Sa školskog sata pozvali su me da dođem u sobu broj 9,
u neki ured koji nije bio poštanski. Odjednom sam izgubio hrabrost i izgledalo mi je da mi je sudbina na svirep i nepravedan
način podvalila. Noge su mi se odsjekle kad sam na vratima
broja 9 pročitao da je to ured šefa Udbe Vlaste Lazarevića....
Ponudili su me onom gustom sindikalnom crnom kavom koja
se najlakše pije nožem i vilicom. Naređeno mi je da napišem
svoju biografiju, prvu polovicu pisanim a drugu štampanim slovima pa je grafolog utvrdio da sam neka slova možda i ja pisao
ali većinu je pisao netko drugi.
A sad malo u rikverc, u godinu 1956. koja će mi ostati u
sjećanju zbog Pere Marića, lijevog krila i dresa s brojem 11 na
leđima što ga je odnio u daleku Australiju i nikad ga nije vratio.
Taj dres imao je sudbonosnu ulogu za naš klub što je i razumljivo kad se zna da su pravila nogometa nekad bila drugačija, točno se znalo da je golmanov dres s brojem 1 na leđima,
centrafor je nosio devetku, lijevo krilo nosilo je broj 11, a preko
tog broja nije dalje išlo. I još nešto: nikakva zamjena igrača u
toku igre, nema veze što je netko imao loš dan pa mu ništa nije
polazilo za rukom ili nogom, a ako se vratar i ozlijedio, on bi
skinuo dres i dao bi ga nekom od igrača, koji bi ga zamijenio
među stativama.
Inače, to je godina kad je u Mađarskoj buknuo ustanak ili
revolucija – kako vam drago. Mađari su se digli protiv bratskog
zagrljaja Sovjetskog Saveza, a ovaj je potpomognut snagama
Varšavskog pakta surovo intervenirao i u sedam dana ugušio
pobunu, krvavo kaznivši vođe. Iz tog vremena ostala su nam
najviše u sjećanju imena Imre Nađa, Ferenca Puškaša, Koćiša, Đule Grošića... ali i našeg Pepija, Pere Marića, koji je jednostavno nestao: „propade čovjek kao u mutnu vodu“, kako su
žene govorile. Taj gotovo dječak nikad nije odrastao do pune
zrelosti. Bio je i zauzvijek će biti dječak, čiste duše, nepresušne
mašte i velikih očiju, u kojima je mogla stati radoznalost čitavog
svijeta.
Tko je imao sreće pobjegao je preko granice u (tada) postojeću bivšu Jugoslaviju, gdje su neki odlučili zauvijek ostati,
dok je većina otišla dalje. U našem Malom Mjestu bio je kontingent od oko 1.200 mađarskih izbjeglica koje su bile smještene
u hotelu moga ćaće i u okolnim vilama. Bilo je tu činovnika,
sportaša, novinara, rudara, muzičara, neki čudni vjetrovi nosili
su ih kao lišće u jesenje dane. Na sve se čovjek može naviknuti, na tugu, nevolju, osamljenost, samo ne na tuđu nesreću,
mnogo puta sam to osjetio u životu.
Kupovalo se i trgovalo, pilo i plesalo
Moj ćaća, davno uzemljen, znao je reći da izbjeglice
nisu zato što nekamo idu, nego što od nekuda idu. Blaženstvo
doma nije u tome što vas štiti, grije, niti što posjedujete njegove
zidove, nego što polako slaže u vama svoje blagodati. Što u
dnu srca slaže i stvara onaj crni masiv iz kojeg se kao iz izvorske vode rađaju snovi.
I konačno, došao je taj „nogometni Dan D“.
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
45
Majka je bila u apoteci.
Ćaća na tržnici.
Jorgovan u vrtu. Mržnja u srcu. Pobjeda u ruci, sudac na
našoj strani.
Vrata za ulazak u zonu otvorena.
Kavane dupkom pune kao sinagora o sudnjem danu. Želje slušalaca na radiju. „Jedan dan života“ u kinu.
U zraku je ležalo i odmaralo se proljeće. Na nebu su lepršali oni bijeli nemirni oblaci kakve imaju samo svibanj i lipanj,
mladi i lepršavi, koji kao u igri prelijeću po plavoj putanji i konačno u objesnoj šaci postavljaju planinama bijele kape.
Prije toga bili smo u nekoj vrsti karantene: poslije 20 sati
nismo smjeli biti na cesti; nikakav alkohol ili ljubakanje po parkovima. Dolazili su važni drugovi na naše treninge i svojim savjetima pomagali da se napravi što je moguće veća zbrka, krš i
zabuna. Čak se pomoćni trener sav ugruvao dok je pokazivao
kako Puska daje golove a glavni trener Ramona imao je sve
riješeno: „Ovako...pa ovako... pa ovako... i gol!“.
Prva pukotina u mom životu
Prije početka utakmice svi smo došli osim Pere Marića.
Pitali smo se što se s njim dogodilo. Čak smo kurira poslali biciklom njegovoj kući ali on kao da je propao u zemlju. Narod ne
govori uzalud da kad hoće nešto da te boli i abeceda tu pomaže. Da nesreća bude kompletna, njemu se na pola puta probušila guma i on se našao u škripac-situaciji: ni tamo, ni ovamo.
Pitali smo se gdje se izgubio. Tih dana odlazila je grupa
mađarskih izbjeglica koji su se izjasnili za Australiju. U jedan
od autobusa ukrcalo se i naše lijevo krilo, iz autobusa ušlo se u
avion, i kad je pilot shvatio da ima putnika više, bilo je zamalo
kasno, već se nazirala sletna pista: jebi ga, Blaž!
Pero se nikad i nikom nije javio, što mu i nismo zamjerili
– zamjerili smo mu što je sa sobom odnio dres s brojem 11 i što
smo tu utakmicu „popušili“. Na terenu smo izgledali kao grupa
stradalnika u čamcu kojeg je u oluji udario još i grom. Pogodak
smo mogli postići samo ako gol natrči na loptu, što se nije dogodilo. Igrala se druga polovica, drugo poluvrijeme (protivnik je
već vodio s 2:0) kad je igralište utrčao ravnatelj škole i nogom
udario naše desno krilo. Ono je od bola krenulo u publiku, gdje
ga je sapleo jedan član uprave, i dok je padao pao mu kamen,
ali ne sa srca već na glavu. Bježali smo prema obližnjem hotelu, gdje su nas konobari počeli mlatiti salvetama, stolicama,
tanjurima i svime što im je bilo pri ruci, dok su nas s balkona
pošte žene polivale vrelom vodom i gađale pokvarenim jajima.
Nakon toga klub se rasformirao. To je bila prva pukotina
u mom životu. Kasnije sam se već navikao na njih kao i na to
da moj život nije baš neka čvrsta građevina. Prave priče uvijek
imaju neočekivani kraj. A što se tiče onih parola u školskom
WC-u, poslije toliko godina mogu reći da s njima nisam imao
ama baš nikakve veze.
Grad u kojem se dogodila ova priča ostavljam u anonimnosti. Jer mjesto rođenja postoji da se nosi u ispravama.
Možemo još birati mjesto svoje smrti, ali mjesto rođenja – ne.
Kroz mene teku mnoge rijeke: ljupka, ženstvena Sava,
potuljeni gospodar Dunav, valja se tromi Mississippi Marka
Twaina, lukava bludnica Seina, koja čovjeku umije izmamiti
posljednju paru, ogrće se sivim šlafrokom mutna Temza, šumi
Miljacka ispod mostova promijenjenih naziva, zlati se i blista
svijetla rijeka Soča, gazim Kupu, Krku, Cetinu i Zrmanju – oj
Moravo, moje selo ravno.■
satira
Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno
svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o
prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u
kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima,
liderima i vođama postaju sredstva same politike
Pripremio: Milan Jakšić
46
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
N
ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana
Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati
od čovjeka čije je isklesano lice optočeno
dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama. Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca, nadimak mu je inače bio Baja, svakoga mogu
nasmijati mada je on uvijek bio ozbiljan što najbolje govori o
kompleksnosti njegove ličnosti. Vitezović je u uvodu knjige,
između ostalog, napisao: „Pisac koji nije ušao u anegdote
svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za života“. Vitezović
je jedan dio anegdota našao ispisane u formi koja odgovara
takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio prelistavajući
raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću.
Pusto kulturno polje
Primio Nikola Pašić Svetozara Tomića, profesora i inspktora
Ministarstva prosvete za Kosovsku oblast.
„Gospodine predsedniče, ja Vas molim da založite svoj visoki
autoritet i da se ovom kraju na kulturnom polju pokloni više
pažnje.“
„A, moliću, je li to, ovaj, kulturno polje šire od Kosovskog polja.“ – upita zainteresovano Pašić.
Siroti Turci
Saopštio general Petar Bojović predsedniku vlade Nikoli
Pašiću kako su Turci strahovito potučeni i da u velikom neredu beže ka Bitolju.
„Čestitam, đenerale.“ – rekao je radosno Pašić, a onda se
zabrinuo: „Šta će oni u Bitolju, kad ćemo i mi u Bitolj?“
„Onda ćemo ih tamo potući.“ – raportovao je general Bojović.
„Siroti Turci… Ovaj, đenerale, kako bi mogli da im javimo da
ćemo i mi u Bitolj… Da, ovaj, beže na drugu stranu.“
Raport imenjaka imenjaku
Odmah, za srpskom vojskom, stigli su u Bitolj članovi vlade
sa predsjednikom Nikolom Pašićem.
„Gospodine predsedniče, dozvolite da se predstavim, ja
sam Vukašin Pešić, artiljerijski major, ađutan ministra vojnog
Vukašina Jankovića…“ – major je tu zastao, očekujući predsednikovu dozvolu za raport.
Ne znajući kako da primi raport, Pašić se na tren zbunio.
„Kaži ti to ministru vojnom, ti si njegov… a, ovaj, i imenjaci
ste…“
Pašić i „general“ Vuk Karadžić
Kad je pred Ministarski savet bio podnet predlog o unapređenju
pukovnika Vukomana Aračića u čin generala, Pašić je rekao:
„Molim vas… Vuk Karadžić je jedan vrlo dobar i zaslužan
vojnik i ja mislim, pošto je on već pukovnik, sad može biti
đeneral.“
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
47
Idi i čudi se
Na početku svetskog rata Srbija je sve učinila da joj Rumunija
ostane saveznica i da bar ostane neutralna. U isto vreme,
posle Cerske i Kolubarske bitke, kad se predosetio kraj Austro-Ugarske Srbija je istakla svoje pretenzije na Banat. Na
Banat je počela da pretenduje i Rumunija.
Predsednik srpske vlade Nikola Pašić želeo je da sačuva
rumunjsko-srpsko prijateljstvo do kraja svetskog rata, ali i da
ne odustane od srpskog pretendovanja na Banat, do mirovne
konferencije do koje će doći sa krajem rata.
Tako je Nikola Pašić saznao da rumunski predsednik vlade
Jorga, inače istoričar, ima među Srbima velikog prijatelja
istoričara Novaka Radonića. Zato i odluči da Radonića imenuje za ambasadora, to jest diplomatskog poslanika u
Bukureštu.
Dok se Novak Radonić spremao da se što bolje spremi da
predstavlja Srbiju, poseban značaj je pridavao uputstvima
koja će mu dati Nikola Pašić. Nikola Pašić ga je primio pred
sam polazak, a pre toga je Radonić nekoliko sati čekao ovu
audijenciju, gledajući kako kroz Pašićev kabinet, mimo njega,
defiliraju ministri i generali.
Kad ga je najzad primio, Nikola Pašić mu je rekao samo tri
reči:
„Idite tamo i –čudite se!“
Novak Radonić je od Pašića izašao kao poliven. Sve je
očekivao, samo ne ovo. Zar su to instrukcije da se sačuva
državno prijateljstvo u vreme svetskog rata.
Razočaran u Nikolu Pašića, Radonić je celog puta mislio na
to što mu je rekao. A što je više mislio, sve se više osećao
poniženim. Stideo se čak i Pašićevog nivoa, prostog do zla
boga. Ide kod čuvenog istoričara i rumunskog akademika.
Bez obzira što je predsednik vlade, istoričar Jorga izašao je
na železničku stanicu da lično dočeka prijatelja i kolegu po
nauci.
Kad su se pozdravili i prvo propitali za zdravlje, nisu mogli a
da se ne pitaju i za državne poslove.
„Šta vi Srbi hoćete? Hoćete Banat da nam uzmete?“ – pitao
je Jorga, odmah prešavši na bolno pitanje.
„Ko? Mi?... Otkud Vam to?... Taman posla…“ Čudio se
Radonić. I tad je shvatio da mu je najveću instrukciju za naredne četiri godine dao Nikola Pašić u tri reči.
Pašić i Nušić
Povlačenje 1915. godine. Spska vlada i vrhovna komanda
sabili su se u Prizren da tu reše kako će se povlačiti i kojim
će putem poći. Nušić, sa ostatkom svoje porodice, nije umeo
da odluči kojim će putem - da li preko Ljum-kule , ili na Debar. Obratio se Pašiću:
„Gospodine predsedniče, dajte mi savet, na koju ću stranu?“
„Pa, kako da ti kažem“, - odgovori Pašić gladeći bradu:
„Tamo na onu kuću, dobar je put, ali su ubili juče jednog
blagajnika i digli mu pare. A ovamo na drugu stranu, da si
bez familije, pa da i pođeš. Ali može da se prođe i ovuda i
onuda, ko ima sreće.“
„E, baš Vam hvala na obaveštenju!“ – odgovori Nušić i udari
trećim putem.
treće poluvrijeme
DVANAESTI IGRAČ SE NE VIDI NA KLUPI ZA REZERVE, JOŠ MANJE
NA TRIBINAMA
HULIGANI POSTALI
‘SAMOUPRAVLJAČI’
Navijači već neko vrijeme ne kriju: i oni žele upravljati klubovima u koje se
kunu. Ne samo zbog toga što pravo glasa odavno imaju i navijači u brojnim
bogatim klubovima uređenog Zapada, nego i zbog toga što vide kako su
završila preko noći privatizirana poduzeća njihovih roditelja. Naravno, bilo bi
tendenciozno i isforsirano ‘samoupravljačke’ tendencije navijača dovoditi
u vezu s bilo kakvom lijevom ideologijom, jer u odanost hipertrofiranom nacionalizmu vodećih navijačkih skupina nemamo razloga sumnjati
J
edan od tranzicijskih fenomena sporta na ovim prostorima
svakako je i izmijenjena uloga
organiziranih navijačkih skupina, koje se već odavno ne zadovoljavaju spektatorskom pozicijom,
dakle, onom na tribinama. Dakle, nije im
više dovoljna uloga antičkog publikuma
koji maše zastavama i na kraju okreće
palac gore ili dolje igri pojedinih igrača
ili čitave ekipe, indirektno i radu uprave.
Oni, naime, ne kriju kako žele i upravljati
klubovima. I pritom, dakako, zadržavaju
svoje neformalno pravo na uporabu
nasilničkih metoda, zbog čega se u svojim akcijama još uvijek znaju koristiti i
prijetnjama te pravim huliganskim akcijama, da bi potom bez problema prešli na
demokratski diskurs panel rasprava s argumentima kao jedinim oružjem, sve uz
formulu “osuđujemo nasilje, to nismo bili
mi, nego pojedinci”...
U jednu ruku, navijačka želja za
sudjelovanjem u upravljanju klubovima je
posljedica klijanja demokratskih trendova u društvu općenito, iako je opet teško
spojiti “samoupravljačku” želju navijača
da kroje politiku kluba za kojeg navijaju
sa ipak sveprisutnim priželjkivanjem da
se odnekud pojavi bogati ulagač, neki
“naš Abramovič”, koji bi u omiljeni klub
preko noću ulio desetak milijuna eura,
onako, za prvu ruku, da ne vozimo baš
Piše: HRVOJE PRNJAK
na rezervi... Tu su i ohrabrujući primjeri
brojnih uređenih klubova diljem Europe,
gdje navijači s plaćenom članarinom
izravno ili preko predstavnika u skupštinama, i sami sudjeluju u izboru čelnih ljudi u klubovima.
S druge strane, jačanje samosvijesti navijačkih skupina govori o kontinuiranom padu autoriteta garnitura koje
upravljaju klubovima, što se zatvaranjem
političkih linija dotoka novca, uslijed uvođenja reda u društvu općenito, drastično
intenziviralo. Dakle, kriza vlasničkih odnosa (koji su u ovdašnjem sportu uglavnom ostali negdje između socijalizma i
kapitalizma) te načina financiranja svakako dodatno pogoduje navijačkoj tendenciji “preuzimanja klubova”.
Navijače s pravom ljute i objektivne
činjenice - da su nekoć i po rezultatima
veliki klubovi, kao recimo Hajduk u Hrvatskoj, ili Partizan te nekadašnji europski
prvak Crvena zvezda u Srbiji, svjetlosnim godinama daleko od nekadašnjih
dometa, odnosno da na karti europskih
nogometnih natjecanja već godinama ne
predstavljaju - gotovo ništa.
NAVIJAČKO KADROVIRANJE
Upravo se na temeljima te spoznaje javila ideja - zašto mi ne bismo uzeli
stvari u svoje ruku, i maknuli nesposobne
te “uhljebe” svih vrsta, u čemu je najda48
lje otišla udruga navijača “Naš Hajduk”,
osnovana prije dvije godine, koja je članstvu omogućila da na račun uplaćene
članarine biraju Nadzorni odbor. Istodobno, posebna je situacija u zagrebačkom
Dinamu, koji je posljednjih godina igrao i
Ligu prvaka, ali uglavnom pred polupraznim stadionom, jer u tom klubu navijači
tek pokušavaju izboriti mjesto u sustavu
odlučivanja, budući da nailaze na visoko
podignuti zid svemoćnog Zdravka Mamića, koji klub što formalno nosi organizacijski prefiks udruge zapravo godinama
vodi kao privatni, prkoseći i volji navijača, ali i logici pravne države. Otud bojkot
navijača unatoč uzastopnim plasmanima
Dinama u Ligu prvaka. U tom slučaju
ponašanje navijača prvenstveno treba
gledati kroz optiku njihovih loših odnosa
sa samim Mamićem, a tek onda kroz odnos navijača spram događaja na terenu
i same igre, što je nekako postalo svima
nevažno, stvarajući pomalo bolesnu situaciju u kojoj se navijači istodobno raduju
i tuguju nakon poraza kluba. Naime, raduju se zbog pomisli da svaki veći poraz
možda znači i korak bliže do odlaska
omraženog Mamića...
Zbog svega ne treba biti iznenađen što navijači Zvezde, primjerice, ove
jeseni učestalo “postrojavaju” igrače koji
pružaju više nego prosječne partije. Iako
su ti rezultati možda tek malo ispod realIDENTITET/ BR. 183 / 2013.
ne mogućnosti limitirane ekipe skromnog
budžeta, navijači se, naravno, ne mire s
takvom današnjicom “velikog kluba”, pa
je bilo pomalo i mučno slušati i gledati
“talačku krizu” nakon utakmica s Voždovcem (krajem rujna Zvezda je izgubila 1:0),
te dva tjedna kasnije na gostovanju kod
Čukaričkog (ovoga puta, na semaforu je
pisalo 2:0). Naime, igrači su nakon utakmice još dugo stajali uz aut-liniju podno
tribina s “Delijama”, doduše na pristojnoj
udaljenosti, ali dovoljno blizu da bi čuli
sve uvrede i čitavu paletu bijesa navijača koji su ih pljuvali, gađali raznim sitnim
predmetima, da bi im na kraju naredili da
skinu dresove, isprativši ih s terena skandiranjem “Bežite na splavove!” (aluzija na
raskalašeni i nesportski život preplaćenih
zvijezda je očita, iako se ta teza mora
korigirati barem u dijelu preplaćenosti,
budući da nogometaši ovdašnjih klubova više ne zarađuju kao nekad, iako je i
dalje riječ o iznosima koje obični radnici
mogu samo sanjati!). Igrači su pokorno i
bez riječi predali dresove i još koju minutu
pokunjeno trpjeli uvrede, prije nego što su
se zaputili u svlačionicu. Jedina razlika je
u tome što nakon druge utakmice navijači
nisu tražili dresove.
Slično se početkom kolovoza dogodilo i nakon utakmice Partizana i Ludogoreca, u okviru 3. pretkola Lige prvaka,
kada je jedan od navijačkih vođa Grobara, ljut zbog novog poraza i ispadanja
beogradskog kluba, skinuo kapetansku
traku s ruke Marka Šćepovića.
“Događanje bijesa navijača” početkom listopada uprizorilo se u još jednoj
tranzicijskoj zemlji: u Bugarskoj su navijači Levskoga iz Sofije upali na presicu sad
već bivšeg trenera Ivajla Peteva, počeli
ga vrijeđati, vikali mu da se “gubi iz kluba”, da bi mu na koncu strgnuli gornji dio
klupske trenirke i majicu. Razlog? Petev
je navodno navijač ljutog gradskog rivala
CSKA. A što nije smetalo upravi, smeta
ultrasima. Dan nakon ovog ispada, rezignirani Petev je podnio ostavku, svjestan
da nema smisla ratovati s uličnom gerilom koja je odlučila uzeti kadroviranje u
“svom” klubu u svoje ruke...
NAVIJAČKO SAMOUPRAVLJANJE
Kriza vlasničkih odnosa i nesnalaženje u tranzicijskim uvjetima tržišne ekonomije, zbog čega se u Srbiji, primjerice,
nedavno opet moglo čuti i vapaje državi,
da “pomogne uzdrmanoj Zvezdi”, otvara
pitanje bi li dolazak nekog imaginarnog
investitora značio i kraj navijačkih “samoupravljačkih tendencija”. Pa vjerojatIDENTITET/ BR. 183 / 2013.
no ne bi, što se da iščitati i iz žestokog
verbalnog otpora Hajdukove tvrde navijačke jezgre interesu američkih ulagača
za preuzimanjem splitskog kluba, koji je
inače u većinskom vlasništvu Grada. Nije
to, čini se, samo strahovanje od stvaranja “nekog splitskog, odnosno američkog
Mamića”, dakle, nije to samo strah od gubitka utjecaja na događanja u klubu, nego
čini se i svojevrsni otpor djece deprivirane
radničke i tzv. srednje klase, roditelja koji
su zbog u mnogo čemu nakaradne privatizacije ostali bez radnih mjesta ili na minimalcima iščekuju mirovinu...
Koliko god bila otrcana od česte
uporabe, tu zaista valjda podsjetiti na poznatu tezu Garryja Harrisona o tome kako
se “nogomet može vidjeti kao metafora
društva, ali i da se zapravo društvo ponekad može vidjeti kao metafora nogometa”. Tko zna, možda je navijačko “samoupravljanje” klica nekih novih društvenih
tendencija, pri čemu, naravno, nipošto ne
treba biti tendenciozan pa sve umatati u
bilo kakav ideološki celofan lijeve provenijencije, s obzirom na općepoznatu sklonost ovdašnjih najutjecajnijih navijačkih
skupina desnim političkim opcijama i hipertrofiranom patriotizmu, kao sastavnom
dijelu navijačkog kolektivnog identiteta.
Ipak, da nema mjesta generaliziranju potvrđuje i primjer izostanka bilo
kakvog protivljenju interesu malezijskog
bogataša Vincenta Tana, inače većinskog
vlasnika premierligaša Cardiff Cityja, za
preuzimanjem županijskog ligaša Dubrovnik 1919: naime, apsolutno nitko na
jugu Hrvatske nema ništa protiv takve
investicije i dolaska Tana, inače “teškog”
1,3 milijardi dolara, baš u njihov klub. Isto
tako, nitko se u Rijeci (barem zasad!) ne
buni protiv ulaska u klub kapitala talijanskog biznismena Gabrielea Volpija, kao
što se ni u Puli posljednjih godina nitko
nije protivio novcu Mihaila Ščeglova, pogotovo u danima kad je ruski biznismen
bio izdašnije ruke...
Nikome na Banovom brdu, dakle,
u beogradskom Čukaričkom, ne smeta
niti Dragan Obradović koji je prije nepune
49
dvije godine, kad je taj klub bio doslovno
pred gašenjem, s veteranima i ljubiteljima tog kluba počeo misiju spašavanja:
Obradovićeva ADOC kompanija, koja se
bavi građevinskim inženjeringom, uvozom lijekova i medicinske opreme, u proljeće prošle godine naposljetku je i kupila
klub za 10 milijuna i 200.000 dinara od
Stankom poduzeća, i otad se u Čukaričkom bilježe samo pozitivni pomaci. Stadion je obnovljen i dograđen, uređena su i
dva pomoćna terena, plaće i premije stižu
redovito, a sve se glasnije sanja i o izlasku u Europu...
Jedno je sigurno: sportski brendovi
bivše Jugoslavije ipak nisu toliko međunarodno atraktivni kao što misle njihovi
žestoki navijači, a nije realno niti očekivati
nastavak višegodišnje vatrogasne prakse
“gašenja” financijskih požara uz pomoć
lokalnih vlasti, javnih poduzeća i državnih
tijela. Ima zato neke simbolike u neveseloj sudbini tvrtke Simpo iz Vranja, čiju su
reklamu košarkaši Partizana godinama
nosili na prsima. Naime, ta tvrtka, u kojoj
kruh za svoje obitelji zarađuje oko 5000
ljudi, nije bila u stanju podmiriti niti svoje
dugove prema državi (porezi...), a kamoli
da investira u razvoj proizvodnje i izlazak
na nova tržišta pa ju je “pod svoje” uzela
država. Stručnjaci poput Ljubodraga Savića s Ekonomskog fakultata u Beogradu
drže kako je to pogrešan korak, a i “nije
dobra poruka investitorima”, kao ni ostalim brojnim poduzećima u problemima,
koji će se moći pozivati na primjer Simpa te i sami zatražiti spas pod “državnim
kišobranom”... Isto bi trebalo vrijediti i za
sportske klubove, pogotovo one koji imaju profesionalne pogone. Evo, recimo, i
za Partizan, koji upravo traži pomoć države u aktualnom sporu oko vlasništva nad
stadionom u Humskoj ulici, baš kao što je
košarkaška sekcija istog kluba početkom
ljeta oglasila uzbunu zbog poreznog duga
koji je bio premašio milijun eura...
Ili za sportske klubove i dalje vrijedi
neka druga (poslovna) logika?! Samo, do
kada? Buđenje bi moglo biti uistinu nezgodno.■
strip
BORIVOJ DOVNIKOVIĆ BORDO:
Ne ispuštam olovku od svoje
četvrte godine
Slavni autor animiranih filmova, stripova i karikatura Borivoj Dovniković Bordo
bio je glavni gost 11. Međunarodnog salona stripa u Beogradu, gdje mu je
uručeno priznanje i priređena retrospektiva stripova i crtanih filmova
S
Piše:
RADOJE
ARSENIĆ
rećna galerija Studentskog
kulturnog
centra u Beogradu
bila je domaćin 11.
Međunarodnog salona
stripa (od 26. do 30. septembra),
a njegov specijalni gost, kojem
je posvećeno nekoliko manifestacija, bio je Borivoj Dovniković
Bordo. Uz to što mu je priređena
retrospektivna izložba stripa, u
Velikoj sali SKUC-a održana je
retrospektiva Bordinih animiranih
filmova s predavanjem, a trećeg
dana Salona i svjetska premijera dokumentarnog filma „Bordo–vječna stripovska mladost“
režisera Bernardina Modrića,
prema scenariju Veljka Krulčića
(koji je i producent), u produkciji
zagrebačkog Vedrisa.
Ljubitelji stripa i animacije
pokazali su veliki nteres za Bordine radove, među kojima su prikazani od onih najranijih – među
kojima i prve table stripa „Vitez
Škilja“, koji je nacrtao kao 11-godišnjak 1941. godine dok je kao
izbjeglica boravio u Beogradu –
pa do najnovijih o Čipku i djedu
Filipu koji već 19 godina objavljuje u dječjem listu SKD „Prosvjeta“
u Rijeci „Bijela pčela“.
Za Borivoja Dovnikovića
i njegov rad zanimanje su pokazali i beogradski mediji, pa je
davao intervjue za više tamošnjih
televizija i novina. Predstavili su
ga kao slavnog autora stripova i
jednog od pionira jugoslavenske
i hrvatske animacije - učestvovao
je u stvaranju našeg prvog kratkog filma „Veliki miting“ 1951. godine i čuvene zagrebačke škole
crtanog filma. Govorio je o svojoj ljubavi prema crtanju i uopće
animaciji („ne ispuštam olovku od
svoje četvrte godine“), o svojim
počecima, dugogodišnjem stvaranju i najnovijim trendovima na
području stripa, kao i o nekim detaljima naše aktualne stvarnosti.
„Kad putujem u Beograd ne
osjećam da idem u inostranstvo.
Iznenadi me granica i kad traže
pasoš. Imam osjećaj da se ljudi
igraju granice kao mala djeca.
Sve mi je to cirkusarija. Imam
potrebu za zajedništvom, jer imamo jedan jezik“ – rekao je o tome
Bordo, a na konstataciju da je u
svojoj 83. godini vjerovatno najdugovečniji aktivni strip autor na
svijetu, on kaže:
„Ne vjerujem, ima sigurno
neki stariji u Japanu, ali među
najaktivnijima jesam.“
O svojoj mladosti u rodnom
Čepinu i Osijeku, te zaljubljivanju
u strip Bordo je ispričao:
-Tridesete godine bile su
zlatno doba stripa. Nije bilo te50
levizije, a naša literatura bili su
listovi „Mika miš“ i „Mikijevo carstvo“, s Tarzanom, Fantomom,
Princom Valijantom, Diznijevim
junacima naravno... Neko bi od
djece našao dinar da kupi novine, a mi se skupimo i svi čitamo.
Gledao sam kako je crtač bacio
crnu sjenku od noge, pa ispod
ruke... To je sve za mene bilo
otkrivanje, u tome sam uživao.
Izlazio je poslije rata i „Politik zabavnik“, znam i danas šta je bilo
u tim prvim brojevima...“
A danas? „Šta vidim danas u stripu? Nema naracije. Mi
smo morali nešto da kažemo,
pričali smo priče od početka do
kraja. Novi stripovi spadaju, zapravo, već u slikarstvo, ali to za
mene nije strip. Priznajem da ih
ne čitam, oni su, ipak, za mlade.
I novi animirani filmovi više nisu
narativni. Mnoge i ne razumijem,
ne znam šta hoće da kažu, a genijalno su napravljeni, i crtački i
animatorski“ – kaže Dovniković.
Ispričao je Bordo i kako je
u vrijeme kvislinške „NDH“ početkom Drugog svjetskog rata,
s ocem uz pomoć lažnih propusnica, izbjegao u Beograd, gdje
je boravio i išao u školu do kraja
rata. Zato Beograd, između ostalog, i ne doživljava kao strani
grad...■
IDENTITET/ BR. 183 / 2013.

Osvrt na slučaj oslobođenih generala

NAŠA STRANKA

Neuspjeh politike povratka izbjeglica

civili u minskom polju

MENTALNO ZAROBLJEN U MRAČNOJ PROŠLOSTI

novi val desnog ekstremizma u hrvatskoj

Srpska manjinska zajednica u Europskoj uniji

POLOŽAJ MANJINA U RH:

HRVATSKO DA EVROPI

PREDRAG MATVEJEVIĆ:

Hod po minskom polju

AMERIČKI PREDSJEDNIČKI IZBORI

TRANZICIJSKA PRAVDA ILI MANIPULACIJA

EKONOMSKA KRIZA

IVO JOSIPOVIĆ

Izvještaj o radu SDF-a za 2013.

ETNIČKI RADIKALIZAM POHARAO HRVATSKU

papa franjo

Identitet 197

Upravni odbor - AD "Vetprodukt" Prnjavor

Pravilnik AAI@EduHr i EduRoam - Visoka škola za informacijske

podrška vladavini prava u pogledu položaja i ostvarivanja prava