IDENTITET Godina 18 • Broj 183 • Oktobar 2013. • Cijena 15 KN www.identitet.info EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija kultura sport Hrvatska se nalazi u antićiriličnoj histeriji koja emocije želi pretvoriti u kriterij provođenja zakona, a pravnu državu podrediti nacionalističkom mitu. S pravom se pitamo: Do kada će se kolektivni identitet graditi na negiranju prava drugih? ...str. 6-9 2 IDENTITET/ BR. 183 / 2013. SADRŽAJ 4 JOSIPOVIĆ U GLINI: DA INTEGRACIJI, NE ASIMILACIJI... Igor Palija 6 BORBA ZA ĆIRILIČNO NISMO... Hrvoje Prnjak 8 ANTIĆIRILIČNA HISTERIJA U VUKOVARU: LET IZNAD PRAVNE DRŽAVE... Srđan Dvornik 10 UKIDANJE IZBJEGLIČKOG STATUSA KAO OPSTRUKCIJA POVRATKA... Davor Gjenero 12 INVENTURA TORTURE: PERKOVIĆ I NJEMU SLIČNI ... Ninoslav Kopač 14 KAKO BITI SOCIJALDEMOKRAT U OVA ŠUGAVA VREMENA... Dražen Lalić Josipović: Da integraciji, ne asimilaciji... str. 4 17 VUKOVARSKI SRBI O DVOJEZIČNOSTI: ŠUTNJA KAO POSLJEDNJA LINIJA OBRANE... Dragana Zečević 20 MJERE ZA PREVLADAVANJE KRIZE ... Hrvoje Prnjak 22 VLADA LI PRAVO ZA ČLANICE EU... Srđan Dvornik 24 ŽENA SAMOUBICA... Đurđa Knežević 26 PORTAL AUTOGRAF: NOVINARSTVO S POTPISOM ... Drago Pilsel 29 URBANA LOBOTOMIJA... Dunja Novosel Što vukovarski Srbi misle o dvojezičnosti ... str. 17 30 INTERVJU: MILAN TANKOSIĆ, ZAMJENIK NAČELNIKA OPĆINE GRAČAC... Milan Jakšić 34 INFO REGION... N. Cetina / I. Palija 36 NOVA KNJIGA: ODJEK BALKANSKIH RATOVA U HRVATSKOJ ... Nikola Cetina 38 ZNAČAJNI SRBI U HRVATSKOJ: BOGDAN MEDAKOVIĆ ... Renato Đurđević 40 IZVAN GRANICA: KATALONIJA ... Goran Mrdaković Nova knjiga... str. 36 42 PANORAMA ... Igor Palija 44 PRIČA ... Jovan Hovan 46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA 8 ... Milan Jakšić 48 TREĆE POLUVRIJEME: HULIGANI POSTALI SAMOUPRAVLJAČI... Hrvoje Prnjak 50 STRIP: BORIVOJ DOVNIKOVIĆ BORDO nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 zagreb-sdf@sdf.hr IMPRESUM Borivoj Dovniković Bordo... str. 50 Glavni urednik: Igor Palija Zamjenik urednika: Ljubo Manojlović Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Izdavač: Srpski demokratski forum Za izdavača: Veljko Džakula ... Radoje Arsenić Štampa: Suradnici: Alfacommerce Davor Gjenero, Drago Pilsel, Zagreb Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Tiraž: Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Dunja Novosel, Dragana Zečević, 5.000 primjeraka Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Marko Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa Knežević, Antonija Petričušić, Renato Đurđević www.identitet.info List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj podršci zahvaljujemo Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva i Gradu Zagrebu Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 183 / 2013. 3 povratak, pomirenje, razvoj Ovo je naš dug prema prošlosti i zalog bolje budućnosti. Uskoro ćemo na ovome mjestu ponovno postaviti u Restauratorskom zavodu obnovljenu ploču koja je do Domovinskog rata označavala spomen na žrtve koje su ubijene i zapaljene u crkvi – rekao je Ivo Josipović prilikom polaganja vijenca ispred bivšeg Spomen doma u Glini, na mjestu gdje je u Drugom svjetskom ratu bila pravoslavna crkva u kojoj su ustaše počinili teški zločin protiv srpskog civilnog stanovništva PREDSJEDNIK JOSIPOVIĆ NA BANIJI Da integraciji, ne asimilaciji N Piše: IGOR PALIJA a poziv Srpskog demokratskog foruma predsjednik Ivo Jospipovć boravio je u Glini, Dvoru i Hrvatskoj Kostajnici kako bi se upoznao s programima razvoja tog područja od posebne državne skrbi te dao podršku procesu povratka i obnove kao i gospodarskom razvoju. U Glini je predsjednik Republike prisustvovao predstavljanju rezultata istraživanja Srpskog demokratskog foruma „Podrška vladavini prava“, o procesu povratka i obnove u Hrvatskoj. Srbima naseljena područja Republike Hrvatske demografski su i ekonomski devastirana. Više od polovice stanovništava starije je od 50 godina, a stopa nezaposlenosti viša je od 20%. Pripadnici srpske manjine podzastupljeni su pri zapošljavanju. U Dvoru je 70% stanovnika srpske nacional- ne manjine, a samo 20% od zaposlenih su iz srpske nacionalne manjine. Zapošljavanje Hrvata Predsjednik Republike Ivo Josipović izjavio je kako Hrvatska kao evropska zemlja mora poštivati najviše standarde jednakosti građana, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost, a jednako tako mora imati i pravedan i pravilan odnos prema svojoj prošlosti iz drugih sredina mijenja nacionalnu strukturu i tako se uzimaju radna mjesta domaćim ljudima. 4 Obrazovanje na jeziku manjine otežano je strahom roditelja da upisuju djecu zbog nedostatka udžbenika i nastavnog pribora. Statuti lokalnih zajednica „mrtvo su slovo na papiru“. Ne provode se propisi o pravima nacionalnih manjina. Područja od posebne državne skrbi trebaju novi model razvitka jer ubrzano zaostaju za ostalim dijelovima države. Mladi, obrazovani ljude odlaze raditi u inozemstvo. Pokrenuli smo program senzibiliziranja većinskog naroda za probleme manjina. Treba osnažiti lokalne manjinske institucije da pokreću projekte i ne čekaju rješenje iz Zagreba – upoznao je Predsjednika i prisutne Nemanja Relić iz Srpskog demokratskog foruma istaknuvši kako je projekt proveden kroz 20 mjeseci u četiri županije na području zapadne Slavonije, Banije i Korduna, odnosno na područjima od posebne državne skrbi s IDENTITET/ BR. 183 / 2013. Ovo istraživanje bit će dobra podloga za donošenje političkih odluka – predsjednikov zaključak nakon izlaganja rezultata istraživanja od strane predstavnika SDF-a o statusu i položaju Srba u Hrvatskoj ciljem sveobuhvatne pomoći povratničkoj i manjinskoj populaciji te jačanja civilnog društva. Tokom projekta tri hiljade osoba zatražilo je besplatnu pravnu pomoć što ukazuje na velik problem u dostupnosti pravde i prava – zaključio je Relić. I mi, pripadnici srpske nacionalne manjine, odgovorni smo za stanje. Međusobno smo se svađali i radili za sebe, a ne za opće dobro. Treba prestati s politikantstvom, uspostaviti suradnju i dijalog od lokalne zajednice do fondova EU. Zahvaljujem na podršci koju smo dobili na Sastanku vijeća za socijalnu pravdu od Ive Josipovića, predsjednika države – istekao je Veljko Džakula, predsjednik SDF-a koji je posebno upozorio i na ne- IDENTITET/ BR. 183 / 2013. dostatak poticajnih EU razvojnih projekata na područjima od posebne državne skrbi, koje vidi kao veliku šansu razvoja uz neophodnost kvalitetnijeg dijaloga u lokalnoj zajednici. Slažem se s Veljkom Džakulom da treba više politike na opće dobro, a manje politikantstva u rješavanju problema nacionalnih manjina. Imamo problema, ali je Hrvatska država pozitivno orijentirana da ih riješi. Ovo istraživanje bit će odlična podloga za donošenje političkih odluka. Hrvatska država pluralno je društvo s jednakim odnosom prema svima građanima. Srpska nacionalna manjina najveća je, ali nije jedina nacionalna manjina u Hrvatskoj. Prema manjinama se 5 vodim sloganom “Da integraciji, ne asimilaciji”. Hrvatska vlada financijski i na svaki drugi način radi na rješenju problema na područjima od posebne državne skrbi – rekao je Ivo Josipović. Nakon prezentacije istraživanja predsjednik je položio vijenac ispred današnjeg Hrvatskog doma, a bivšeg Spomen doma u Glini u spomen na žrtve ustaškog pokolja iz 1941. godine. “Položio sam vijenac na mjesto gdje je nekad, u vrijeme Drugog svjetskog rata, bila pravoslavna crkva u kojoj su ustaše zatvorile i spalile velik broj građana. Našli smo i ploču koja je spomen tog događaja. Ona se treba restaurirati i stavit će se na odgovarajuće mjesto”, rekao je predsjednik. Predsjednik Josipović u pratnji Marine Lovrić Merzel, županice sisačko-moslavačke, i Milana Bakšića, gradonačelnika Gline, razgovarao je s prolaznicima i popio kavu na glinskom korzu. Posjetio je tvrtku Vivera u vlasništvu koncerna Hipp, koja se bavi proizvodnjom dječje hrane iz konvencionalnog i organskoj uzgoja. Vivera zapošljava 180 radnika i izvozi 99 posto svojih proizvoda. Obilazak županije predsjednik je nastavio posjetom tvrtki ‘’Nord produkt’’ u Dvoru koja se bavi proizvodnjom opreme za interijere, zapošljava 38 radnika i pozitivno posluje. Vivera, hrvatsko poduzeće u stranom vlasništvu, i Nord produkt pokazuju da strani i domaći investitori u Hrvatskoj mogu dobro poslovati, isplaćivati pristojne plaće, poreze i sve obveze – rekao je Ivo Josipović. U Dvoru, kao i Kostajnici predsjednik je položio vijenac na spomenik poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskome ratu, a na groblju u Dvoru vijenac je položio na masovnu grobnicu u kojoj su pokopani srpski civili stradali u Domovinskome ratu za vrijeme akcije „Oluja“.■ pravo na pravo PROTIVLJENJE DVOJEZIČNOSTI ILI DO KADA ĆE SE KOLEKTIVNI IDENTITETI GRADITI NA NEGIRANJU PRAVA DRUGIH, PA ČAK I DIJELOVA VLASTITE TRADICIJE BORBA ZA ĆIRILIČNO NISMO Z Piše: HRVOJE PRNJAK a nedavnog trodnevnog posjeta Srbiji, predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović se, među ostalim, susreo i s predstavnicima Srba izbjeglih iz Hrvatske, koji su mu predali listu svojih zahtjeva. Na ćirilici. Dr. Josipović kaže kako nije imao problema s razumijevanjem pisma i teksta. “Meni ćirilica nije problem. Drago mi je što je znam”, kazao je za “Jutarnji list” tim povodom predsjednik Josipović. Nekako baš tih dana, slučajno sam upoznao nekoliko pripadnika srpske manjine, odraslih u Hrvatskoj, rođenih neposredno pred početak raspada Jugoslavije. Zanimalo me znaju li se služiti ćirilicom. Nemamo pojma, rekli su mi. Nisu je učili u školi, roditelji na tome nisu inzistirali, a s obzirom da dolaze iz urbanih sredina s većinskih hrvatskim stanovništvom, neki i iz gradova koji su osjetili razornost granata ostataka JNA, nekako je i razumljivo da ih devedesetima roditelji nisu opterećivali ćirilicom. Jer, eto, dijete od 7-8 godina vrlo vjerojatno bi se u nekom trenutku pohvalilo tako nečim u školi, na igralištu, još gore u skloništu, a to je moglo biti prilično nezgodno u to vrijeme, složit ćete se. Iako je u međuvremenu rat završen, stasale su neke nove generacije, dvije susjedne zemlje su postale ekonomski partneri, a gospodarstvenici, trgovci, pjevači, umjetnici i sportaši odavno prelaze s jedne na drugu stranu granice u gotovo dnevnom ritmu... ipak se ispostavlja da nismo spremni na potpunu normalizaciju kad je riječ o odnosu prema onom Drugom. Nemojmo se praviti blesavi, još je puno otvorenih pitanja, pri čemu ćemo na trenutak zanemariti ona nedefinirana na razini odnosa dviju država - granica na Adi, međusobne tužbe za genocid, itd. - ali posebno treba istaknuti neriješeno pitanje nestalih osoba. Prebolna je to tema za tisuće obitelji koje žive s razarajućom neizvjesnošću, iako je nada vjerojatno već davno dogorjela i ugasila dio životne radosti u svakom od tih tugujućih srca. No, pristajanje na miješanje (po)ratnih tema i diskursa, pogotovo kad je riječ o tako emocio6 nalno osjetljivim pitanjima i ratnim ranama, ipak je pristajanje - na politikantstvo i politiziranje. Jer, kao što nitko nema pravo dirati u emocije onih koji su u ratu izgubili zdravlje, člana obitelji ili prijatelja, tako u demokratskom sustavu nitko ne bi smio niti pomisliti da “malo iskorigira” ili reducira Ustavni zakon o pravima manjina. Dakako, to važi i za Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Jednostavno, pravo na službenu uporabu pisma i vlastitog jezika, danas Srba, sutra možda Talijana, Rusina, Čeha, Mađara... neupitna je stečevina demokracije. Koja je - zar smo zaboravili - bila jedna od vodilja čitave priče o osamostaljivanju Hrvatske, ili sam ja to možda nešto krivo shvatio, još tamo početkom devedesetih?! Kao što je poznato, po rezultatima popisa iz 2011., pripadnici srpske manjine imaju pravo na korištenje pisma i jezika u 23 jedinice lokalne samouprave, što je ugrađeno u statute općina i gradova u 11 slučajeva, a primjenjivalo se u 8 primjera. I to djelomično, odnosno, samo na nekim mjestima u tih osam sredina. IDENTITET/ BR. 183 / 2013. Nije nebitno podsjetiti niti kako Rusini i Ukrajinci kod nas uopće ne koriste dvojezičnost, dok češka manjina, primjerice, koristi svoje ustavno pravo u dvije jedinice lokalne samouprave, iako imaju na to pravo u 9 jedinica. Mađari imaju takva prava u 36 općina i gradova, plus još u dvije jedinice lokalne samouprave, no koriste ih u samo jednoj jedinoj općini. Istodobno, talijanska manjina “konzumira” u Istri svoja ustavna prava na službenu uporabu manjinskog jezika i pisma u čak 45 od mogućih 47 slučajeva... Nitko normalan danas korištenje talijanskog ne dovodi u vezu s nekadašnjim fašističkim namjerama prisvajanja tog dijela Hrvatske, baš kao što njemačke registarske oznake na hrvatskim cestama više nitko razuman ne dovodi u vezu s nacističkom okupacijom. Samo, zar će i u ovom slučaju morati proći više desetljeća da prestane tradicija kolateralnih žrtava?! Do kada će sadašnjost čekati na rasplitanje silnih čvorova iz prošlosti? Ako nećemo dovoditi u pitanje i onu davnu maksimu tolerancije i pluralizma, koja kaže da se demokratičnost nekog društva mjeri položajem manjina, onda bi se iz statistike korištenja manjinskog jezika i pisma moglo itekako polemizirati o tome koliko smo zapravo demokratični. Jer, upravo se kroz manjine reflektira naša sposobnost uvažavanja drukčijosti, kao i istinska privrženost promoviranju različitosti, koja je uostalom čvrsto impregnirana u hrvatsku povijest općenito. U tom kontekstu, nije naodmet prisjetiti se i francuskog mislioca Jeana Paula Sartrea, koji u “Židovskom pitanju” (“Réflexions sur la question juive”) tvrdi da će “Francuzi biti slobodniji onoga trenutka kad posljednji Židov među nama bude jednako slobodan kao Francuzi”. Uostalom, o uvažavanju Drugog može se puno toga naučiti i iz katoličkog katekizma... No, čini se da je već neko vrijeme na djelu optika po kojoj su manjine prihvatljivije što su - nevidljivije. I zato je pravo pitanje - je li netko više Hrvat ako je njegov susjed “manje Srbin”, odnosno suzdržaniji i reduciraniji u manifestiranju svog manjinskog identiteta i manjinskih simbola? Očito je riječ o posljedici dugogodišnje prakse na ovim prostorima, po kojoj se konstruiranje kolektivnih identiteta odvijalo uz naglašenu negaciju onih drugih. Utoliko su Srbi i Hrvati, ma koliko to nekome bilo mrsko čuti, imali puno sličnosti u posljednja dva desetljeća. Zato je valjda i moguće da policajac koji je i sam u Vukovaru skinuo jednu ploču s dvojezičnim natpisom, iako mu je zaIDENTITET/ BR. 183 / 2013. datak bio da ih čuva, naposljetku u dijelu medija bude proglašen junakom. “Ovo je sramota za sve nas, teško je gledati ovo što se događa u zemlji koju smo krvavo stvarali”, kazao je u ime razuma predsjednik Josipović nakon što je i u Vojniću skinuta ćirilična ploča. “Danas Vukovar, jučer Udbina, sutra nešto drugo, ploče natpisi spomenici. Što je sljedeće? Hoće li sutra i nečija glava biti razbijena?”, zapitao se Josipović. Zaista, hoće li sutra nekome, u ime nezaraslih ratnih rana ili već nekog drugog razloga, pasti na pamet da se zapita - a tko su ti koji u kući imaju pokoju knjigu na ćirilici? I hoćemo li se i svi mi, koji smo u školama davno naučili čitati i pisati ćirilicu (u redu, ovo drugo sam gotovo zaboravio), morati odsad skrivati to znanje, da ne bismo bili nekome naročito sumnjivi, kao da je riječ o kakvoj protudržavnoj djelatnosti?! Takvo što može biti “protudržavno” valjda samo u totalitarnim i nedemokratskim režimima, a takvi ipak nismo, iako neki očito ne bi imali ništa protiv diktata prakse Ne morate biti pjesnik, ljubitelj pisane riječi i umjetnosti, niti naročito milostiv da biste uvažavali ćirilicu. Nije ona nešto što se poklanja manjini, niti rezultat nečije dobrohotnosti prema ispunjavanju glazbenih želja. Ona je naprosto nečije pravo, i to je ono što se ne može zaobići u svim pričama o ćirilici... isključivosti. Netko zločest bi mogao pitati na tom tragu, a kako to da se nitko ne buni protiv “uvoza” sveprisutnog narodnjačkog turbo-folka i njegovih derivata? Hmmm, dalo bi se o tome, ali to je ipak neka druga tema... Istina, čulo se u čitavoj halabuci da pripadnici Stožera nemaju ništa protiv Srba. Ali nisu za ćirilicu na zgradama državnih službi i gotovo. Iz niza razloga. No, ako je, konkretno, problem u tome što, kako neki znaju istaknuti, nisu sankcionirani svi počinitelji ratnih gadosti sa srpske strane, zašto se onda ne prosvjeduje protiv sporog i neučinkovitog pravosuđa, a ne protiv ćirilice? Čuje se i ovo: ne može još uvijek ćirilica u Vukovar jer su i oni koji su napadali Vukovar i Hrvatsku početkom devedesetih koristili ćirilicu. I točka. Nisu puno pomogli ni napisi o tome kako pismo ne može biti krivo za bilo 7 što; da se na istom pismu može i mrziti i voljeti; da je ćirilica zapravo i dio hrvatske kulturne tradicije, da se koristila čak i na otoku Braču, spominjale su se i Povljanske listine iz 1250. godine, Poljički statut iz 1440., dakle, govorilo se i o ćirilici među Hrvatima, ne samo hrvatskim Srbima, ali sve je rezultiralo razbijanjem pa upornim skidanjem ploča. Jer je očito da ćirilica, kad bi u nekim glavama prestala biti samo srpska, više ne bi bila tako “opasna”. A zamislite sad da netko neupućen, imajući u vidu povijesnu dimenziju korištenja ćirilice u Hrvatskoj, još zapita, u stvari logično pitanje - zašto se ćirilica ne uči u školama? Kao što je poznato, ćirilično je pismo izbačeno iz škola još tamo pred rat, 1990. godine, zbog čega se u izlozima knjižara odavno ne može vidjeti neku knjigu na tom pismu. Da ne govorimo o nekom nezamislivom primjeru zanesenjaštva kakvo je svojedobno pokazao veliki argentinski pisac Jorge Luis Borges koji se uhvatio učenja njemačkog jezika u svojoj 60.-oj godini, e kako bi “mogao neposredno uživati u čarobnim vrtovima Goethea, Schillera, Heinea, Hölderlina...”. Kad bi se kod nas netko tako javno oduševio ćirilicom ili već nekim srpskim piscem, već bi se našao i netko da mu kaže kako je ustvari - samo slabo prikriveni četnik, u najboljem slučaju, Jugoslavenčina ili komunjara. I točka. No, ne morate biti pjesnik, ljubitelj pisane riječi i umjetnosti, niti naročito milostiv da biste uvažavali ćirilicu. Nije ona nešto što se poklanja manjini, niti rezultat nečije dobrohotnosti prema ispunjavanju glazbenih želja. Ona je naprosto nečije pravo, i to je ono što se ne može zaobići u svim pričama o ćirilici. Utoliko su deplasirane sve priče u stilu “nije još vrijeme”; “ima i važnijih problema od ćirilice”, “trebalo bi proglasiti desetogodišnji moratorij na uporabu ćirilice”... Kao što je deplasirana i reakcija vlasti, koja je na sve odgovorila postavljanjem novih ploča na veću udaljenost od pločnika, odnosno na 3,5 metara visine. Netko neupućen bi po tome još mogao zaključiti da je cijeli problem u visini, odnosno, dostupnosti sporne ploče. Još samo da čujemo glas “tajnog izvora” koji će nam “otkriti” kako ploče ustvari razbijaju sami Srbi, i možemo ugasiti svjetlo. A evo, baš bi se dalo lijepo objasniti kako su to ustvari pod okriljem noći uradili oni čistunci među vukovarskim Srbima kojima smeta što je na ugradi Ureda državne uprave pisalo “ured”, a ne “kancelarija”! Kako se samo nitko toga dosad nije sjetio...■ pismo & hegemonija LET IZNAD PRAVNE DRŽAVE Antićirilična histerija u Vukovaru, ali i šire, potvrđuje da Hrvatska nije ni počela prevladavati svoj temeljni nacionalistički mit - da negdje iznad realnog društva i države kao institucionaliziranog političkog sistema lebdi neka ‘prava’, ‘istinska’, ‘domovinska’ država, koja nije sistem institucija vezanih pravilima, nego uzvišeno utjelovljenje tobožnjeg “tisućljetnog sna” i najviši izraz zamišljenog kolektivnog identiteta T Piše: SRĐAN DVORNIK ema “vukovarske ćirilice” nije mučna samo kao društvena činjenica nego i kao tema za pisanje i raspravu. Sve je o tome već rečeno, sve se već zna, a ipak – kao u murphyjevskoj definiciji teorije – ništa ne funkcionira. Zna se da propisi jamče pravo na javnu i službenu upotrebu pisma nacionalne manjine ako njen udio u jedinici lokalne samouprave pređe jednu trećinu. Zna se kakav je sastav stanovništva Vukovara po posljednjem popisu. Zna se da nešto što se naziva “stožerom za obranu hrvatskog Vukovara” tvori nekoliko desetaka osoba i da ničim nisu potvrdili da predstavljaju nekakav “narod” ili taj svoj “hrvatski Vukovar”. Zna se da nastupaju šovinistički, da su već nasilno djelovali i da su prijetili još težim nasiljem. Zna se da im HDZ i njen šef Karamarko pružaju podršku još žešćim militantnim govorom, u kojem ostvarivanje prava srpske manjine na ćirilične oznake nazivaju “masakrom” Vukovra. I tako dalje... Pa ipak, državni mediji (o ostalima da se ne govori) o tom “stožeru” ne samo izvještavaju kao o mjerodavnom akteru u ‘raspravi’ o nečemu što je zakonski već riješeno, nego o njegovim manifestacijama s malim brojem sudionika govore kao o veličanstvenim skupovima, a na pravne besmislice o ‘rješavanju problema’, kao i na šovinističku narav politike kakvu zagovaraju, ostaju mutavi poput tupavih sportskih komentatora pred verbalnim nasiljem navijača. I predsjednik države nalazi shodnim preporučiti “razgovor” – ne s javnošću, nego baš s tim samopostavljenim “faktorima”. Pa konačno i predsjednik Vlade, nakon nešto nećkanja i pozivanja na zakonitost, ode na noge onima koji zakon nasilno ometaju, kao da je za njegovo provođenje nužno njihovo razumijevanje i odobrenje. Većina nema pravo zabraniti manjinama njihovo pismo u lokalnim zajednicama u kojima te manjine imaju značajan udio. Kao što nema pravo svoju eventualnu uvrijeđenost pri pogledu na to pismo postavljati kao zakonsku normu ZLOUPOTREBA ČLANKA 8. Osim što se predstavlja kao (ni od koga izabran) predstavnik ‘hrvatskog naroda’, “stožer” legitimnost svojeg djelovanja pokušava potkrijepiti i pravnim razlozima. Jedan bi imao biti to što navodno nije ispunjen uvjet 8 iz 8. članka Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, onaj koji kaže da njegove odredbe “i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.” Što se u toj zakonskoj odredbi kosi s aktualnom akcijom postavljanja dvopismenih ploča na zgrade državnih ustanova u Vukovaru, stožeraši i njihov politički mentor Karamarko ne kažu. Ponavljaju samo “članak 8” poput mantre kojom dokazuju da se za službenu primjenu ćirilice nisu stekli zakonski uvjeti, kao da hoće sasvim jasno obnarodovati da su jedva našli jednu jedinu točkicu za koju se mogu uhvatiti kao pravno uporište. Značenje navedene zakonske odredbe treba dakle odgonetnuti bez njihove pomoći. Zanemarimo to što pravna formulacija uopće ne govori ni o kakvim uvjetima koji se moraju steći, nego o svrsi koja je obvezatna pri tumačenju zakona, i pogledajmo u kakvoj je logičkoj vezi taj članak s aktualnim sukobom. Kako za protivnike ćirilice jamačno nije prijeporno “poštivanje pripadnika nacionalnih manjina”, očito je da ‘misle’ na “poštivanje pripadnika... hrvatskog naroda”. Što bi pak značila implikacija da je isticanje ćiriličnih natpisa na službenim tabIDENTITET/ BR. 183 / 2013. lama državnih institucija akt nepoštivanja pripadnika hrvatskog naroda? Samo su dvije mogućnosti: da “pripadnici hrvatskog naroda”, tko god bili, imaju pravo svima u Hrvatskoj propisati isključivu upotrebu ne-ćiriličnog pisma, pa je to pravo ovime povrijeđeno, ili da ih ćirilica vrijeđa sama po sebi. U svjetlu civilizacijskih stečevina po kojima poredak demokracije i slobode, osim vladavine većine, osigurava i uvjete prihvatljivosti za sve (dakle i za manjine, uključujući etničke), ne zna se koja je od ovih ‘mogućnosti’ besmislenija. Većina nema pravo zabraniti manjinama njihovo pismo u lokalnim zajednicama u kojima te manjine imaju značajan udio. Kao što nema pravo svoju eventualnu uvrijeđenost pri pogledu na to pismo postavljati kao zakonsku normu. ĆIRILICA KAO SIMBOL SRPSTVA A ipak, događa se baš to. I ne samo što se događa, nego se u hrvatskom društvu uopće ne primjećuje u kakvom se skandalu radi, već se, štoviše, nosioce tog skandaloznog postupanja tretira s razumijevanjem i poštovanjem. U Vukovaru bi, naime, većina sudeći po stožeraškoj logici imala pravo biti uvrijeđena ćirilicom zbog teškog nasilja i zlostavljanja koje su Hrvati i Hrvatice pretrpjeli u agresiji od 1991. do mirne reintegracije. Istina je: to je nasilje i zlostavljanje bilo vrlo realno, ali ta realnost ničim ne potkrepljuje stožeraške zahtjeve. Ćirilično pismo nije u ratnim patnjama igralo nikakvu ulogu, pa čak nije ni bilo u upotrebi u JNA, koja je bila odgovorna za daleko najveći dio patnje stanovnica i stanovnika Vukovara. Ono je ‘samo’ simbol, kako nedavno reče i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, dodavši kako simboli ne funkcioniraju samo na razumskoj razini, zbog čega treba voditi računa i o emocijama. Lijepo; ali čega je ćirilica simbol, i na koji to način treba voditi računa o emocionalnoj komponenti njene simbolike? Sasvim očevidno, ona nije simbol ratnog nasilja, ali može biti simbol srpstva (u čemu će se lako složiti nacionalisti iz obiju ‘zajednica’). Ako se pak samo srpstvo – bilo kao etno-nacionalni identitet, bilo kao vidljivo i simbolički priznato prisustvo konkretnih živih ljudi – tretira kao simbol agresije, imamo posla s emocijama o kojima i te kako treba, štono reče nadbiskup, voditi računa. Kada ljudi zakrvavljenih očiju i s pjenom u uglovima usana viču kako ćirilica označava klanje, silovanje i ubijanje, pa u to čak i vjeruju, potrebna im je psihološka pomoć, jer njihove emocije IDENTITET/ BR. 183 / 2013. nisu tek dodatna komponenta doživljaja, nego su u radikalnom sukobu sa zbiljom i njenim racionalnim razumijevanjem. Ako pak tu žestoku retoriku rabe bez uvjerenja, manipulativno, riječ je o drugoj vrsti društvene patologije, ali u svakom slučaju ne o ponašanju koje zaslužuje ikakvo, a napose normativno “poštovanje”. Jer kad bi takvi stavovi bili potvrda da ne postoje uvjeti za provođenje propisa o pravima manjina, mogla bi bilo kakva skupina pripadnika većine svoju netrpeljivost nametnuti kao normu koju valja poštovati. Kako kaže britanski komičar Ricky Gervais, to što si uvrijeđen ne znači da si u pravu. Drugim riječima, 8. članak Ustavnog zakona ničim kao uvjet za provođenje ne zahtijeva da se većina oslobodi svoje netrpeljivosti. To može biti jedan od željenih učinaka njegove primjene. OSPORAVANJE POPISA STANOVNIŠTVA Drugi pokušaj da se stožerašku netrpeljivost spram Srba prikrije i pravno legitimira iskazuje se kao osporavanje rezultata posljednjeg popisa stanovništva, jer da su popisani i Srbi (valjda i Srpkinje) koji zapravo ne žive u Vukovaru, i da ih stvarno ima manje od trećine. Ako se osobama koje provode popis moglo ‘podvaliti’ i one kojima Vukovar nije stvarno mjesto stalnog boravka, odakle uopće znamo da su greške u podacima iskrivile realno stanje u značajnoj mjeri, i to baš 9 u korist Srba? Da ne bismo nagađali, bolje je postaviti jedino pravno pertinentno pitanje: odakle znamo da sumnje stožeraša imaju ikakve osnove? Njihov je postupak indikativan: nisu izložili razloge i prikupili podatke koji ukazuju na osnovanu sumnju, nisu pokrenuli legalan postupak osporavanja rezultata popisa, nego su ga proglasili “falsificiranim” i smjesta zahtijevali suspenziju odredbi koje se zasnivaju na pragu od jedne trećine stanovništva. Kao da su sami neka paralelna, čak autentičnija vlast. To ukazuje na podlogu cijele priče: I stožeraško divljanje i njihovi somnambulni zahtjevi, ali nadasve činjenica da ih se ne prepoznaje kao patološku pojavu nego im se pristupa sa strahopoštovanjem potvrđuju da Hrvatska nije ni počela prevladavati svoj temeljni nacionalistički mit – da negdje iznad realnog društva i države kao institucionaliziranog političkog sistema lebdi neka ‘prava’, ‘istinska’, ‘domovinska’ država, koja nije sistem institucija vezanih pravilima, nego uzvišeno utjelovljenje tobožnjeg “tisućljetnog sna” i najviši izraz zamišljenog kolektivnog identiteta. Dakako, hrvatskoga, pored kojega za druge ne može biti mjesta, jer to nije liberalna demokratska država građanki i građana, nego kolektivno vlasništvo Hrvata. Pa se u ime takve umišljene ‘zajednice’ kao legitiman predstavnik može nametati svatko, samo ako je dovoljno nacionalistički iracionalan i radikalan.■ manjine & većine PROPAO PROCES POVRATKA SRPSKIH IZBJEGLICA Na područjima povratka danas živi tek polovina predratnog stanovništva sa prosjekom od 59 godina starosti, a pripadnici srpske nacionalne zajednice danas su bitno stariji i siromašniji od pripadnika većinske nacionalne zajednice Ukidanje izbjegličkog statusa POKUŠAJ OPSTRUKCIJE POVRATKA Zašto je Republici Hrvatskoj važno da se pripadnicima srpske nacionalne zajednice, izbjeglima iz RH, ukine međunarodni izbjeglički status? Radi se o politici kojoj je moguće naći samo dva moguća motiva, a niti jedan niti drugi nisu niti časni, niti prihvatljivi. Jedna je mogućnost da se radi o pokušaju prikrivanja postojećeg problema i predstavljanja zemlje u svjetlu boljem od realnoga. Drugi je mogući motiv i opasniji i patogeniji – ovaj zahtjev može biti posljedica političkog uvjerenja da je povratak jednom za svagda okončan proces i da nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i nakon ukidanja formalnoga statusa izbjeglima više nema potrebe za otvaranjem pitanja vraćanja izbjegloga stanovništva 10 IDENTITET/ BR. 183 / 2013. P Piše: DAVOR GJENERO olitika, koja nastoji petrificirati postojeće stanje, bilo da to radi iz svog komoditeta i želje da se još jednim problemom „nepotrebno“ ne opterećuje, ili zato što je zadovoljna rezultatom „etničkog inženjerstva“ i promjenom nacionalnih omjera u populaciji, koja danas nastanjuje Hrvatsku, nezrela je i nesvjesna ozbiljnih problema. Naime, proces povratka evidentno je propao, jer na područjima, koja bi trebala biti područja povratka, danas živi tek polovina predratnog stanovništva. Proces povratka možemo vrednovati neuspješnim i zbog toga što nije „održiv“. Naime, budući da je prosjek godina starosti povratnika čak 59 godina, jasno je da su se vraćali uglavnom stariji stanovnici, oni koji više nisu u radno aktivnom životnom razdoblju. Njih pri povratku nije sputavalo to što su područja povratka ekonomski devastirana i što u njima danas postoji tek trećina predratnih radnih mjesta. Međutim, mlađe stanovništvo, ono koje je u radno aktivnom životnom razdoblju, zbog nepostojanja šansi za zaposlenje jednostavno se nije vraćalo, odnosno oni koji su se i vratili, u svom su zavičaju često proveli tek kratko vrijeme, a nakon toga otišli živjeti drugdje, ondje gdje su imali šansu osigurati si kakvu-takvu egzistenciju. Bez radno aktivnoga stanovništva, naravno, nema niti djece, nema obnove školskog sustava i uspostavljanja obrazovanja u posebnim skupinama na manjinskom jeziku. Posljedica je toga da su pripadnici srpske nacionalne zajednice statistički danas bitno stariji i siromašniji od pripadnika većinske nacionalne zajednice. U Hrvatskoj su tek jednom inicijativom, onom SDF-ovom, u kojoj se zagovara demografska obnova srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, postavljena pitanje demografskih trendova u srpskoj nacionalnoj zajednici i pitanje održivosti povratka. SDF IDENTITET/ BR. 183 / 2013. se godinama bavi istraživanjima realnog stanja zaposlenosti pripadnika manjina i prava na pristup zaposlenju u javnoj upravi i tijelima javnih vlasti za pripadnike manjinske zajednice. U tim longitudinalnim istraživanjima bilježi se tek neznatno poboljšanje socijalnog stanja i društvenog položaja pripadnika srpske nacionalne zajednice. Osim toga, i u „Platformi o demografskoj obnovi Srba u Hrvatskoj“ i u drugim svojim dokumentima SDF se zalaže za promjenu javnih politika i uvođenje poticajnih mjera za zapošljavanje pripadnika manjina, poticanje socijalnog poduzetništva, kojem nije cilj ostvarivanje profita, nego ostvarivanje društvenih interesa i integracija zajednice te definiranje mjera za otvaranje radnih mjesta na ratom uništenim područjima. Sve je to uglavnom ostalo bez odgovora nosilaca političke vlasti. O tom je pitanju uspostavljen čvrst kontinuitet između hrvatskih vlada, tako da, bez obzira na njihov politički program i formalnu retoriku prema pripadnicima nacionalnih manjina, ne postoji realna razlika u provođenju javnih politika ekonomske i OPSTRUKCIJA POVRATKA I ETNIČKI INŽINJERING Traženje Hrvatske da se izbjeglim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti oduzme međunarodni izbjeglički status čini se kao kontinuitet javnih politika kojima se opstruira povratak i provodi politika etničkog inženjerstva društvene integracije pripadnika srpske nacionalne zajednice. Nadalje, bez obzira na smjene vlasti, nastavlja se re- 11 striktivna politika prema pripadnicima srpske zajednice. Takvim mjerama, koje se provode i u agrarnoj politici, i u socijalnoj politici, i u politici stanovanja, samo se zaoštravaju nepovoljni demografski trendovi i smanjuje se mogućnost održivosti povratka. Te mjere, doduše, provode uglavnom lokalna samouprava i javna VLADE ISTO O SRBIMA Između svih hrvatskih Vlada do sada, bez obzira na politički program i formalnu retoriku prema pripadnicima nacionalnih manjina, ne postoji realna razlika u provođenju javnih politika ekonomske i društvene integracije pripadnika srpske nacionalne zajednice uprava, a izvršne vlasti na nacionalnoj razini nastoje se pritom prikazati „nedužnima“. Međutim, svih ovih godina izvršna vlast nije donijela niti jednu odluku, pravilnik, zakon, …, kojima bi se onemogućilo takvo ponašanje javne uprave ili lokalnih vlasti. Zbog toga i središnje vlasti snose punu odgovornost za takvo stanje. U takvim uvjetima traženje Hrvatske da se izbjeglim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti oduzme međunarodni izbjeglički status čini se kao kontinuitet javnih politika kojima se opstruira povratak i provodi politika etničkog inženjerstva. I to unatoč tome što hrvatski model ustavno-zakonske zaštite manjina izrijekom zabranjuje provođenje mjera koje bi mogle utjecati na udjele nacionalnih zajednica u sastavu stanovništva u dijelovima Hrvatske u kojima one čine znatan dio stanovništva. ■ inventura torture D o prije dvije godine, rijetko tko je u Hrvatskoj čuo za Josipa Perkovića, a danas se po njemu naziva jedan zakon. Naravno zakon ne nosi naslov Josip Perković, ali je izglasan da bi se bivšeg načelnika Službe državne sigurnosti (SDS) Hrvatske, koju svi sada nazivaju UDBA, iako je UDBA ukinuta davne 1966. godine moglo izručiti njemačkom pravosuđu. Mislim da podrobnije ne moram objašnjavati zašto se toliko buke diglo oko Josipa Perkovića, jer to već i vrane na granama znaju i grakću, međutim siguran sam da, danas i sam Josip Perković jedva čeka izručenje njemačkom pravosuđu koje ga traži zbog, navodnog, organiziranja atentata na hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića i da istrese „vreću“ podataka o „milim nam sincima domovine“, od kojih su se neki iz petnih žila zalagali da se Zakon o evropskom uhidbenom nalogu, tako se naime zove taj, Lex Perković, ne izglasa jer se boje za svoje debele stražnjice koje su dobrano nafutrali u doba dok je Hrvatska krvarila, a oni se mastili i trpali u džepove sve do čega su stigli, pravdajući se da je to sve za „Milu nam Lijepu našu“. Da! Nekome je ta „Lijepa“ potpuno pocrnila dok je dobar dio njih uz skute „neumrlog“ nam prvog Piše: NINOSLAV KOPAČ predsjednika osigurao svoje buduće generacije do bar tri koljena, ukoliko se među potomcima na nađe neki raspikuća i svu „teško“ stečenu djedovinu ne raspiska. Franjo Tuđman u svojoj lisičjoj lukavosti dobro je znao zašto je Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća uzeo sa svoje bliske suradnike i dao im nalog da osnuju prvu hrvatsku obavještajnu službu. Zdravko Mustač je do raskola Jugoslavije bio na čelu SDS-a Jugoslavije, a Josip Perković na čelu SDS-a Hrvatske. Ta bivša jugoslavenska služba imala je vrlo razgranatu mrežu prikrivenih suradnika, tako da se nije znalo tko koga opanjkava, a opanjkavani su bili mnogi, a neki su čak zbog lažnog etiketiranja i opanjkavanja gubili glave. Da su ti podaci o tzv. „suradnicima“ SDS-a izašli u javnost devedesetih godina mnogi od danas „doživotnih“ saborskih zastupnika, osnivača HDZ-a, i ostalih stranaka ne bi bili tu gdje su danas. Ili bi ih „pojeo mrak“ jer devedesetih se tako rješavalo nepoželjnih, ili bi da je bilo prave demokracije i oni bi odgulili koju godinu u Lepoglavi ili nekom sličnom hrvatskom gradiću, koji na periferiji ima sivu zgradu opasanu visokim zidom. Prema tome Perković će na svjedočenju pred Njemačkim sudom prostrti niz novih činjenica kojima će sigurno mnogima zamračiti pred očima i prikazati ih u pravom svijetlu, a ne onakvog kakvom ga javnost sada percipira. MUKE PO HERNADIJU Osim Perkovića, hrvatskoj javnosti na vrhu svih vijesti i notica je nekada jedna među najjačim kompanijama u Evropi INA, a danas podružnica mađarskog MOLA, koji dok je INA rasla nije imao benzina na svojim crpkama. Još uvijek nikome nije jasno zašto je Račanova Vlada prodala dio INA-e MOL-u, međutim prema svim dogovorima, kojih se MOL nije držao, INA propada, a da bi šteta bila još veća, bivši premijer Sanader je za, navodno, mito od desetak miljuna eura prodao MOL-u većinski paket, tako da on s INA-om može raditi praktički što hoće. I 12 napravio je! Kompaniju je doveo do gotovog uništenja. Da bi sud mogao dokazati navodnu Sanaderovu krivnju, tj. primanje mita od predsjednika MOL-a Zolta Tomasa Hernadia, potrebno je da se on osobno pojavi pred zagrebačkim Županijskim sudom i izjasni o toj činjenici, koju je, navodno, registrirala i kamera u restoranu u kojem su bili na ručku, naravno o trošku MOL-a, jer je bivši premijer na sudu izjavio da nikada i nigdje nije platio niti jedan ručak ili spavanje u hotelu iako je, uvijek, uredno primao putne troškove! Na nekoliko poziva suda Hernadi se nije odazvao, a Mađarska je sudu čak poslala dopis u kojem kaže da je MOL, kompanija od državnog značaja i da nema praktički ništa da se u njene poslove miješa sud u Zagrebu. Budući da se do gospodina Hernadia nikako ne može doći Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske dotičnog je stavilo na Interpolovu tjeralicu i sada on ne smije prekoračiti granicu Mađarske inače će biti uhapšeni, ili uhićen, kako vam drago, i biti izručen hrvatskom pravosuđu. Budući je Mađarska velika zemlja on ima dosta prostora za kretanje, a u inozemstvo neće ići. Do daljnjega! Međutim tu se postavlja jedan jako veliki problem. Ukoliko se dokaže da je točno da je Sanader primio mito da bi predao upravljačka prava MOL-u, takav ugovor IDENTITET/ BR. 183 / 2013. je ništavan, jer je učinjen kriminalnom radnjom. Naime primanje, a i davanje mita su kaznena djela, kako se to danas kaže, pa bi prema tome MOL izgubio nekoliko milijardi eura, koliko je platio svoj dio u INA-i. Volio bi da to doživim!! U IME DRŽAVE Neki dan je u Zagrebu promovirana knjiga „U ime države“, Mateja Šurca i Blaža Zgaga, koja, koliko sam na www.index.hr na brzinu uspio vidjeti dijelove, pokazuje ono što već davno govorim, a to je da je Hrvatska od osnutka težila k razbijanju Jugoslavije i stvaranju ne baš čiste NDH, ali nečega sličnog. Paravojne jedinice HSP-a, zvane HOS, oružje, crne uniforme i obuku dobili su u Sloveniji s tim da su uz poklič ZA DOM SPREMNI! pomogli Slovencima da istjeraju JNA iz Slovenije, a nakon toga su im lukavi Slovenci naplatili sve od čarapa do metka i otpremili ih u Hrvatsku i BiH. Svojom lukavošću Tuđman je iskoristio i jedne i druge, s tim da su se drugi, a i neki iz Tuđmanovog okružja obogatili prodajom oružja Hrvatskoj. Slovenci su oružje zapljenjeno od JNA uz pomoć HOS-a, prodavali Osijeku, vidi se dokument s Šeksovim potpisom, Zadru, koji je platio višestruko veću cijenu, a nije mu isporučeno sve što je dogovoreno, pa je stvar završila pred slovenskim sudom, i drugim mjestima. Plaćalo se naravno u gotovini, višestruko skuplje i to u američkim dolarima i njemačkim markama. Autori su pronašli i dokumentirali masu gadosti koje baca sasvim novu sliku na Domovinski rat i one koji su ga vodili. PROTUPRAVNE PLOČE Koje god novine ili internet portal s ovih prostora otvorite prve stranice vrve od crnila. Naprosto su se ili mediji, ili državice nastale nakon „velikog praska“ Ju- goslavije pretvorile u legla lopovluka i najtežeg kriminala. Da parafraziram rečenicu iz jednog starog jugoslavenskog filma: „Svakog dana u svakom pogledu sve više propadamo“! Najnevjerojatnija vijest da je „nepoznati netko“ u tmini mraka poskidao ćirilične table u Vukovaru koje je čuvala policija. „Čuveni“ legalista, predsjednik ZNA-SE stranke, taj čin je prokomentirao riječima: „ Dobro je da su skinute jer su protupravno postavljene“. Gospodin koji je već u skoro poznijim godinama završio fakultet i to povijest, zaboravio je onu najbližu, a to je da je upravo taj zakon donijela hrvatska vlada u kojoj je on sjedio do prije dvije godine i koji je bio jedan od uvjeta da Hrvatska postane članica EU. Povijest je stvarno dobra nauka! Možeš ju tumačiti kako hoćeš, a najčešće je tumače nestručni ljudi pa je ova naša stvarno nakaradna. Pogotovo kada ju je pisala stranka koju je trebalo, ali još nije kasno, zabraniti! Ta stranka najopasnijih namjera očito želi izazvati građanski rat u Hrvatskoj. Predsjednik joj, čije prezime počinje glagolom koji označava neku radnju, ništa drugo i ne radi, osim što putuje hrvatskom i u pristašama i najgorem talogu naroda potpiruje mržnju prema drugima i drugačijem, a ako je ikada bio na fakultetu čiju ima diplomu, onda je trebao bar pročitati da je ćirilica bila jedno od prvih pisama koje su koristili oni koje mi nazivamo Hrvati. Poznata povijesna činjenica je da su se u doba Otomanskog carstva u Bosni i pravoslavci i katolici izjašnjavali kao Kršćani, ili Hrišćani, neka mi ZNA se oprosti na ovoj opasci. Poglavnik ZNA se stranke očito zaziva državni udar i nasilnu smjenu Vlade, međutim ako Vlada misli i osjeća se kao Vlada ona mora znati kako i na koji način riješiti ovu rastuću silu mrzitelja koji osnivanu neke šiljke za obranu, ovoga i onoga. Pazite, šiljak, ili špic, ili stožer, dođe mu isto, je opasan, može vam se zabiti u oko ili vrat i onda će biti belaja! I SRBIN JE HRVAT Kad već pišem o povijesti navest ću knjigu koju je između ostalog financirala i Hrvatska u sklopu TRADUKI udružene mreže ministarstava evropskih zemalja, ali kod nas je nema, a da li će je biti vidjet ćemo. Knjiga je izdana u Beogradu i pisana na, zamislite, ćirilici, a autorica joj je Marie-Janine Calic i naslov joj je Istorija Jugoslavije u 20. veku, ili prevedeno na hrvatski Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću. Sada ste valjda razumjeli naslov i o IDENTITET/ BR. 183 / 2013. 13 čemu se u knjizi radi. O knjizi sam nešto napisao u prošlom broju, što sam pronašao na Internetu, a to je da je autorica između ostalog napisala da je Jugoslavija bila zemlja ugleda i prosperiteta, s rekordno rastućom proizvodnjom kojom je nadmašila čak i Japan. Pošto sam knjigu tek dobio i na početku mi je pažnju odmah privuklo poglavlje o stvaranju nacija na području Jugoslavije. Prema gospođi Calic Hrvati do dvadesetih godina 20. stoljeća još nisu imali potpuno formiranu naciju, jer su se neki deklarirali kao Dalmatinci, Slavonci ili Istrani. Zahvaljujući crkvi i intelektualnoj klasi katolici na području Hrvatske počeli su se deklarirati Hrvatima. Prema tome: „od stoljeća sedmog tu Hrvati stoje“ slabo pije vodu. Naravno već ranije je netko tu stajao, ali nije imao pojma da li je Hrvat ili čovjek. Međutim, uopće što je to nacija i kako se netko smatra pripadnikom neke nacije? Mnogima je nacija manje važna, ali najvažnija je nacionalistima, a takvih u Hrvata ima sve više. Pa se na primjer čovjek rođen od oca i majke Srpkinje smatra Hrvatom, zapravo hrvatskim nacionalistom i postaje gorljivi član Hrvatske stranke prava! Imam još nekoliko sličnih primjera, kao na primjer Crnogorac, kojeg je rodila majka Srpkinja hrvatski je nacionalista. Na grudi stavlja bedž „Heroj, a ne zločinac“. Kojem je „ko’ đetiću“ ćirilica bila prvo pismo koju je naučio, sada je protiv ćirilice u Vukovaru, ili još jedan njegov kolega koji se kiti istim bedžom rođen od majke Srpkinje, danas smatra da je dobar Srbin samo mrtav Srbin! Ima i Nijemaca koji su bili premladi da uđu u SS Princ Eugen jedinicu koju su sačinjavali Nijemci s područja Jugoslavije, pa su kao „iskreni“ Hrvati osnivali ZNA SE. Na kraju ću citirati dio knjige koji govori o naciji, na latinici naravno, ali bez prijevoda! Ostavit ću je na stranom jeziku na koji je prevedena, pa molim čitaoce da se potrude ili uzmu rječnik, ukoliko ne razumiju koju riječ. „U Staroj Srbiji i Makedoniji, koje su još bile u sastavu Osmanskog Carstva, pometnja je bila najveća, a građenje nacionalnog identiteta još je ponajmanje napredovalo. U poslovično makedonskoj mešanoj salati (francuski: macedoine) živeli su kako hrišćani koji su govorili slovenskim tako i oni koji su govorili grčkim jezikom, i muslimani koji su govorili turskim i koji su govorili albanskim jezikom, Jevreji, Vlasi i Romi. Pitanje koliko je koga bilo predmet je žestokih etnografskih i političkih kontroverzi.“■ tekovine demokracije Kako biti socijaldemokrat u ova šugava vremena? To pitanje, u kojemu je parafraziran (riječ heroj je zamijenjena onom socijaldemokrat) refren hita „Bijeloga dugmeta“ iz 1980., sve učestalije postavljam i sebi i drugima. I mnoge su druge osobe, javne i „obične“, u posljednje vrijeme tako zdvojne zbog SDP-a da ozbiljno sumnjaju ima li ta velika stranka još uvijek socijaldemokratske značajke i pripadajući potencijal za političku mobilizaciju i suzbijanje društvenih problema koji su prisutni gotovo na svakom području. To se zdvajanje odnosi kako na vanjsko djelovanje SDP-a kao stranke na vlasti, tako i na unutarnja zbivanja u toj političkoj organizaciji N Piše: DRAŽEN LALIĆ a eksternom planu gubljenje socijaldemokratskoga identiteta SDPa najočitije se izražava u neadekvatnom reagiranju te stranke, kao čelnice vladajuće koalicije, na teške izazove već petogodišnje ekonomske i društvene krize, odnosno u nespremnosti da se vezano za to osmisle i poduzmu strukturne reforme. Prema Leksikonu socijalizma objavljenom u Kolnu 1986. godine, zajednički nazivnik socijaldemokratskih stranaka i pokreta je u njihovim nagnućima prema „socijalnim, političkim reformama na temelju demokracije“. Reforme poduzete od socijaldemokratski orijentirane vlasti trebale bi modernizirati društvo, odnosno usmjeriti ga ekonomskom i drugom razvoju zasnovanom na razumu. Aktivnosti takve vlasti nužno su određene „unutarnjom i nerazrješivom povezanošću demokracije i socijalne pravednosti“ koja je ključna, kako uočava njemački sociolog Thomas Meyer, za tu političku ideologiju i praksu. Imajući navedeno u vidu, lako je uočiti kako reforme koje u posljednjih gotovo dvije godine poduzima vlast lijevoga centra u Hrvatskoj nisu dostatno kvalitetne: slabo pridonose mod- ernizaciji, te uglavnom ne rezultiraju poboljšanjem demokracije i snaženjem socijalne pravednosti. Razloge za to nepovoljno stanje moguće je sagledati i u globalnoj krizi te posebno u nesnalaženjima socijaldemokratskih i drugih demokratski lijevo usmjerenih stranaka u sučeljavanju s izazovima te krize, ali po mome mišljenju ipak dominiraju intrinzični razlozi, dakle oni koji se odnose na političku misao i aktivnost SDP u Hrvatskoj. Kao predvodnik vladajuće koalicije SDP je s jedne strane popustljiv pred naletima nezajažljivoga neoliberalizma, što se izražava u snishodljivosti vlasti prema multinacionalnim kompanijama i bankama, njenoj spremnosti na prodaju javnih tvrtki zbog pukoga pokrivanja troškova državnog proračuna, „gledanju kroz prste“ klijentelistima poput Zdravka Mamića, te sličnim propustima. Takva politika ostavlja teške posljedice na živote brojnih radnika koje tjeraju „na cestu“ (tj. zavod za zapošljavanje) tvrtke u stranom vlasništvu unatoč tome što ostvaruju dobit, tisuće osoba i obitelji koje izdišu pod teretom lihvarskih kredita prevarantskih banaka, te mnogih drugih građana. S druge strane, SDP je nespreman za demontiranje kod 14 nas još uvijek prevladavajućega socijalno parazitskoga (političkoga, klijentelističkoga...) kapitalizma kao teškoga bremena kojega mu je ostavio HDZ. Dakle, Milanović i suradnici nemaju istinske volje da se otvoreno suprotstave ni stranim neoliberalnim predatorima (čime bi pokazali kako slijede istinski socijaldemokratske vrijednosti socijalne pravde i poštenja) niti domaćim klijentelistima (tako bi uz ostalo pridonijeli oživotvorenju vrijednosti ekonomskoga i društvenoga napretka). Što se tiče posljednjega, vodećim socijaldemokratima treba stalno biti na umu upozorenje koje je Tonći Vujić, istinski intelektualni patrijarh njihove stranke, iznio u veljači ove godine u Zagrebu na okruglom stolu „Gdje je ljevica danas u Hrvatskoj“: „Stranke nisu korporacije, niti su stranački djelatnici zaposlenici njihovih uprava. Ako je klijentelizam za desnicu, pa i onu ‘liberalnu’, samo neželjen (ali nužan), za socijaldemokraciju je poguban“. MANJAK SDP-u DEMOKRACIJE U Na unutarstranačkoj razini socijaldemokratska potka SDP-a blijedi, ako se i ne gubi, uslijed sve prisutnijih autoritarnih postupaka vodstva stranke: nametanja IDENTITET/ BR. 183 / 2013. kadrovskih i drugih odluka organizacijama na terenu, izbacivanja iz stranke nekih pojedinaca koji su se usudili javno kritizirati političke postupke njenoga predsjednika, neomogućavanja rasprave u stranci o bitnim političkim pitanjima, te sličnima. Tako je vodstvo stranke zagrebačkoj organizaciji proljetos nametnulo Rajka Ostojića kao kandidata za gradonačelnika Zagreba (koji je potom pretrpio težak poraz na izborima), a krajem ljeta dubrovačkoj organizaciji „svoga“ kandidata zbog čega je dugogodišnja predsjednica SDP-a Dubrovnika Olga Muratti istupila iz stranke. Slično tome, Predsjedništvo SDP-a je 20. rujna pokrenulo postupak za isključivanje iz stranke Aleksandre Kolarić, bivše glasnogovornice premijera Ivice Račana i kandidatkinje za potpredsjednicu zagrebačke organizacije, i to zbog teksta objavljenoga na portalu Index.hr u kojemu je podvrgnula kritici politiku vodstva stranke, posebno vezano za tzv. Lex Perković. Na manjkove demokracije u današnjem SDP-u upozoravam i slijedom gorkoga taloga političkog iskustva, kako SPIRALA TAŠTINE: Ako neka osoba socijaldemokratske orijentacije izvan SDP-a u javnosti govori ili piše o stranci i njenoj politici, onda je čelnici te stranke izvrgnu grubom potcjenjivanju i(ili) od njih dobije poruku kako prvo treba ući u stranku, pa je onda kritizirati; ako osoba takve orijentacije koja misli svojom glavom i govori svojim glasom postane član stranke, onda je upozore da ne smije javno komunicirati o političkim pitanjima dok ne bude izabrana u tijela stranke; ako je takva osoba u sastavu tijela stranke i otvoreno iznosi svoja politička mišljenja, onda je isključe iz organizacije ili pak dovedu u situaciju da sama istupi IDENTITET/ BR. 183 / 2013. osobnoga tako i nekih ljudi koje zaista poštujem. Uz ostalo, u lipnju 2008. napisao sam javno pismo kao kritiku političkoga djelovanja Milana Bandića (koji je tada još bio član SDP-a, a sljedeće godine čak i kandidat te stranke za gradonačelnika), pa ga zajedno sa Sanjom Sarnavkom, Nenadom Zakošekom i još 24 javne osobe lijeve orijentacije uputio Milanoviću i Glavnom odboru stranke. U tom smo pismu posebno upozorili na toleriranje korupcije i organiziranoga kriminala u Zagrebu-gradu sa socijaldemokratskom upravom, kao i održavanje koncerata ekstremnoga desničara Marka Perkovića Thompsona obilježenih uzvikivanjem ustaškoga pozdrava „Za dom spremni!“ na središnjem zagrebačkom trgu kao javnom prostoru korištenje kojega regulira gradska vlast. Posebno je nas potpisnike zasmetalo što Zoran Milanović i drugi članovi vodstva SDP-a nisu bili spremni na dijalog s nama, kao što nisu spremni ozbiljno raspravljati ni s drugim intelektualcima i javnim osobama, o važnim pitanjima narušavanja istinski socijaldemokratskih ideja vodilja u toj stranci. Umjesto toga, upozorili su nas kako možemo upućivati kritike samo ako se učlanimo u stranku i budemo izabrani u njena tijela, a vođa SDP-a je svome biografu Robertu Bajrušiju kasnije kazao da u tom pismu Dražen Lalić nije izrazio ideje, nego „idejetine“. Bez ikojega likovanja – meni i drugim potpisnicima pisma bilo bi draže da se pokazalo kako smo u krivu - ustvrđujem da je naivna politika da se Bandić zadrži u SDP-u i tako održi vlast u Zagrebu nanijela ogromne štete toj stranci koja je u svibnju ove godine izgubila tu svoju doskora posebno snažnu i važnu tvrđavu. Milanović je i kasnije više puta s izrazitim podcjenjivanjem reagirao na argumentirane kritike vodstvu i politici SDP-a koje 15 su upućivale neke javne osobe izvan te stranke. Treba pritom upozoriti kako ona u svom članstvu, a slična je situacija i s drugim strankama, gotovo da više i nema istaknutih intelektualaca, što je ponajprije uvjetovano raširenim udvorničkim odnosom prema predsjedniku stranke i uskoj kliki oko njega. KRITIČKI MISLE, ALI ŠUTE Navedeni primjeri nedemokratskoga komuniciranja i djelovanja Milanovića i njegovih pobočnika omogućuju sljedeću oporu konstataciju: Ako neka osoba socijaldemokratske orijentacije izvan SDP-a u javnosti govori ili piše o stranci i njenoj politici, onda je čelnici te stranke izvrgnu grubom potcjenjivanju i(ili) od njih dobije poruku kako prvo treba ući u stranku, pa je onda kritizirati; ako osoba takve orijentacije koja misli svojom glavom i govori svojim glasom postane član stranke, onda je upozore da ne smije javno komunicirati o političkim pitanjima dok ne bude izabrana u tijela stranke; ako je takva osoba u sastavu tijela stranke i otvoreno iznosi svoja politička mišljenja, onda je isključe iz organizacije ili pak dovedu u situaciju da sama istupi. Osobito je zanimljivo da su se autoritarnoj praksi u SDPu posljednjih godina najviše suprotstavljale žene, u rasponu od Željke Antunović (koja je još uvijek u stranci), preko Mirele Holy, pa do ražalovanih Aleksandre Kolarić i Olge Muratti. Što se zbiva s muškarcima u toj stranci kada na njene unutarnje teškoće najviše upozoravaju osobe „slabijega spola“? Članovi SDP-a su se uglavnom povukli u sebe. Olga Muratti je bila u pravu kad je upozorila kako u SDPu ima mnogo kvalitetnih kadrova koji kritički misle, ali nemaju snage to reći. Naravno, nedostatak unutarstranačke demokracije nije samo problem SDP-a: ostale velike stranke kod nas tekovine demokracije također pate od „željeznoga zakona oligarhije“ kako je tendenciju (članova) političkih stranaka da se podvrgnu volji uske i organizirane vodeće skupine još prije 102 godine označio njemački sociolog Robert Michels. Neke zasigurno i više od SDP-a, prije svih HDZ kojim se nakon unutarnjih izbora upravlja tako čvrstom rukom da se doskorašnji kritičari Tomislava Karamarka i stranačkoga vodstva sasvim javno zašutjeli (čak i doskora glasni potpredsjednik stranke Drago Prgomet) ili su izašli iz HDZ-a i osnovali nove stranke (Milan Kujundžić), a više se lokalnih organizacije raspustilo ili raspušta a bez većih odjeka u široj i stranačkoj javnosti. Valjda je takva praksa u HDZ-u već toliko dugo prisutna da se normalizirala, pa javnost i ne može zamisliti demokratske odnose u toj stranci. Sa SDP-om je situacija, pak, ponešto drugačija ili bi takva trebala biti, nego s drugim strankama, s obzirom da je ta partija doskora prednjačila u unutarstranačkoj demokraciji: u okviru stranke su se tradicionalno (dok je Ivica Račan bio na čelu stranke, ona unatoč nemalim teškoćama nije bila idejno monolitna organizacija) mogla čuti različita mišljenja, pa i ona koja se razlikuju od mišljenja vodstva; Zoran Milanović je za predsjednika te stranke 2007. izabran „bez mrlje“, na istinski demokratskim izborima u kojima je sudjelovalo četvoro kandidata. U posljednjih nekoliko godina, međutim, prisutni su drugačiji trendovi, što imajući u vidu i dominantno autoritarne odnose unutar velike većine drugih stranaka, bitno narušava demokraciju kod nas u cijelosti. Naime, posrednička demokracija se u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama, ne može odvijati bez stranaka kao ključnih političkih aktera, ali autoritarno organizirane i u sebe zamotane stranke ne mogu razvijati demokraciju u društvu. Pritom neizostavno treba imati na umu kako ogromne ekonomske i društvene probleme i ne treba drugačije suzbijati nego demokratskim putem: mogući autoritarni pokušaji izlaska još bi više, posebno na dulji rok, unazadili naše društvo i poremetili društvene odnose. UNATOČ SVEMU - BERNARDIĆ U svijeći unutarstranačke demokracije, barem što se tiče SDP-a, ipak još uvijek ima ulja. Na tu ocjenu upućuje živo nadmetanje trojice kandidata za predsjednika zagrebačkoga SDP-a, koje U SDP-u sve prisutnija HDZ-ova unutarstranačka matrica: • Nametanja kadrovskih i drugih odluka organizacijama na terenu • Izbacivanja iz stranke nekih pojedinaca koji su se usudili javno kritizirati političke postupke njenoga predsjednika • Neomogućavanja rasprave u stranci o bitnim političkim pitanjima je završilo premoćnom pobjedom Davora Bernardića u prvom krugu, i to po za mnoge traumatičnom, ali demokratski plodnom načelu „jedan član – jedan glas“. U tom unutarstranačkom procesu došli su dosad do izražaja brojni nedostaci, uz ostale i manjak istinskoga političkog sadržaja i međusobna osobna razračunavanja kandidata i njihovih izbornih timova, ali je proces ostao u okvirima demokratske borbe. S obzirom da odranije poznajem Miranda Mrsića, Gordana Marasa i Davora Bernardića kao razumne i tolerantne ljude koji su itekako SVE MANJE INTELEKTUALACA: SDP u svom članstvu, a slična je situacija i s drugim strankama, gotovo da više i nema istaknutih intelektualaca, što je ponajprije uvjetovano raširenim udvorničkim odnosom prema predsjedniku stranke zainteresirani za promicanje gradskoga i društvenoga dobra očekujem kako će oni i nakon izbora korektno surađivati s novim-starim predsjednikom zagrebačkog SDP-a. Međutim, poput nekih drugih promatrača zabrinut sam zbog nepoznanica u vezi reagiranja Milanovića i njegovih najbližih suradnika na mogućnost pobjede Bernardića, vjerojatno njegova najotvorenijeg suparnika u stranci (uz ostalo, jedini je na sjednici Predsjedništva SDP16 a glasao protiv isključivanja Aleksandre Kolarić). Za razliku od šefa stranke, Bernardić ima istinsko „proletersko“ (radničko) porijeklo kao i težak životni put koji ga je prilično očvrsnuo, što uz ostalo znači da se teško predaje i ima kapacitet da izvlači pouke iz ranijih grešaka. Ako „Zoka“ nakon trijumfa „Bere“ izgubi živce pa raspusti zagrebačku organizaciju, onda će to vrlo nepovoljno djelovati ne samo na njegovu političku karijeru, nego i na ugled SDP-a u javnosti. A bez ugleda u javnosti ne mogu se ostvariti politički ciljevi, kako oni vezani za stranku (njen ostanak na vlasti), nego i za društvo u cijelosti (prevladavanje krize i postizanje svekolikoga napretka). Za realiziranje u ovim ekonomskim i drugim uvjetima prilično ambicioznih ciljeva potrebno je da se svi akteri „uhvate za isti štap“, tj. da surađuju bez obzira na političke i druge razlike. Henry Kissinger je u svom djelu „Diplomacija“ ustanovio: „Uspjeh društva ocjenjuje se po tome je li uspjelo zatomiti razlike svojih stajališta u pokušaju ostvarenja zajedničkog cilja, te po tome uviđa li da društvo doživljava procvat na temelju unutarnjeg pomirenja, a ne na jačanju unutarnjih konflikata“. Ono što vrijedi za društvo u cijelosti, zasigurno vrijedi i za SDP koji će najmanje u sljedećih dvije godine (vladajuća koalicija se zbog niza razloga vjerojatno neće raspasti) predvoditi državnu vlast. Na kraju ustvrđujem kako je i u ovim kriznim vremenima moguće biti socijaldemokrat, ali da bi se to postiglo različiti akteri nužno trebaju i u stranci i u društvu mnogo dosljednije nego dosad izražavati opredjeljenje za demokraciju i kooperaciju.■ IDENTITET/ BR. 183 / 2013. priča s istoka ŠTO VUKOVARSKI SRBI MISLE O ANTIĆIRILIČNOJ HISTERIJI U NJIHOVOM GRADU: Šutnja kao posljednja linija obrane S Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ aznati šta vukovarski Srbi misle o neprilikama koje su ih snašle, vezano za ovu kolektivnu histeriju oko ćirilice i uvođenja dvojezičnosti u tom gradu, gotovo je nemoguća misija. Gde god da zagrebeš, nailaziš na zid ćutanja. Razloge tog ćutanja, iako neki kažu da nije srpski ćutati, ne treba mistifikovati jer u njima nema ničeg iracionalnog. Onaj najvažniji razlog je svakako strah, a u strahu su velike oči. Strah da će ti dete, ako kažeš nešto kontra većine, u školi dobiti batine. Dobar komšija je u strahu da ga zbog „srbovanja“ sused Hrvat sutra neće pozdraviti IDENTITET/ BR. 183 / 2013. na ulici. Da neće biti shvaćen i prihvaćen, da će izgubiti posao ili ako je nezaposlen, da zbog javnog izjašnjavanja za ćirilicu posao neće dobiti. Ima i onih koji ćute jer ne žele biti sitniš za potkusurivanje vladajućih i opozicije. U tom srazu, zna se, „loši momci“ Srbi uvek izvlače deblji kraj! Iako se i po pitanju ćirilice, Srbi, kao i u svemu ostalom dele i razmimoilaze u mišljenjima, treba li nam ćirilica ili su nam potrebnija radna mesta i koliko je nacionalno pismo važno za naš opstanak, kao naroda i za naš život, svagdašnji! O tome se, jer ćute, malo zna! Ćute i oni hronično umorni od jalovog i uzaludnog truda, svakod17 nevnog iskazivanja i dokazivanja lojalnosti, od ispravljanja krive Drine jer njih ionako niko ništa ne pita, od njih ama baš ništa ne zavisi. Onako u četiri oka i ispod glasa još se može ponešto čuti, a kada to treba zabeležiti, javno izreći, muk i tišina ….. Pogotovo jer uglavnom ćute i izabrani predstavnici Srba, koji su za to plaćeni. Kažu, ne žele dolivati ulje na vatru, bez obzira šta o tome misle oni koji su ih birali, bili za ili protiv ćutanja. Koliko je politički mudro i korektno ćutati, pokazaće vreme, ali da stvara nesporazume i dileme, to sigurno. I jedan osećaj nepravde i mučnine. Jer danas čekićem udaraju po ćirilici, a priča s istoka sutra će tim istim oruđem po nečijoj glavi! Ipak, bez obzira na sve izrečeno, sve razloge zbog kojih ćute, znane i neznane, poštujem, razumem i priznajem svačije pravo na ćutanje jer i ono ponešto govori o nama, kakvi smo danas i kako nam je danas, ponekad i više od reči! ZA DOSLEDNO PROVOĐENJE ZAKONA Među najgovorljivijim zastupnicima doslednog provođenja zakona i uvođenja dvojezičnosti u gradu na Dunavu je Đorđe Macut, predsednik Veća srpske nacionalne manjine grada Vukovara. „Mi nemamo pravo ni mandat odustati od toga, ni predstavnici Srba u Gradskom veću, a još manje Veće srpske nacionalne manjine grada Vukovara, koje je izabrano od strane građana, pripadnika srpske nacionalne manjine. Dok nas 15 članova tog Veća imamo mandat da štitimo interese Srba u ovom gradu mi ćemo to i raditi“ poručuje Macut. On apeluje na sve predstavnike vlasti i političkih stranaka, na sve većnike u Gradskom veću, a posebno Srbe, bez obzira s koje su liste ušli u to predstavničko telo, da sve što se bude predlagalo ubuduće, a na štetu Srba, ne podrže, već da glasaju protiv. Ukoliko Gradsko veće donese odluke koje će se kositi s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, Veće srpske nacionalne manjine grada Vukovara zatražiće zaštitu ustavnosti i prava srpske zajednice, na čije provođenje se obavezala Hrvatska kao članica EU. Macut od nadležnih očekuje dosledno provođenje zakona. „Trebalo je biti postavljeno 28 dvojezičnih tabli, a u prvoj fazi je postavljeno svega šest. Očekujem da se postavi svih 28 tabli“ kaže Macut. On potvrđuje da su u Veću srpske nacionalne manjine grada Vukovara, po pitanju izuzimanja od dvojezičnosti pojedinih gradskih četvrti, gde su Hrvati većina, spremni na razgovor i kompromis. HISTORIJA HISTERIJE Slavko Bubalo, urednik TV produkcije Zajedničkog veća opština i lista „Izvor“, jedinog lista u RH koji od prve do poslednje strane izlazi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, nije od onih koji ćute. Zbog prirode svog posla, svoje mišljenje iznosi javno. „Hrvatska u “slučaju ćirilica” ima problem sama sa sobom. To nema nikakve veze sa Srbima. Jedna situacija bila je kada su ispunjavani kriterijumi za ulazak u EU, a nešto sasvim drugo je sada, kada te kriterijume i zakone, koje je Hrvatska i donela zbog toga, treba ispuniti. Tu se ova država pokazala kao potpuno nedorasla. Sada u ceo problem neki pokušavaju da uvuku srpsku zajednicu, a Srbi niti su zakon donosili niti treba da ga sprovode u delo“ smatra Bubalo. On ističe da je oko ćirilice stvorena jedna histerija što pokazuje da su sve pore hrvatskog društva zatrovane šovinizmom. „Srbi su nacionalna manjina kao što su to i Talijani, Mađari, Česi i dr. Iz tog statusa proizilaze i određena prava i zadirati u prava Srba je isto što i zadirati u prava svih ostalih nacionalnih manjina. Sada kada su Srbi prihvatili manjinski status od njih se traži da popuste, a u čemu da popuste? Jezik i pismo su mnogo trajnije i mnogo vrednije kategorije i tražiti od jednog naroda da se tih vrednosti odrekne ne samo da nije pošteno, nego je i opasno“ kaže ovaj vukovarski novinar. KAD EMOCIJE NADVLADAJU RAZUM „Teško je tu biti pametan. A zašto? Jer se pored svega što se dešava ne poštuje zakon i pravo nacionalnih manjina, da koriste svoj jezik, kulturu i sve ono što čini život jednog naroda. To je sramota 18 IDENTITET/ BR. 183 / 2013. i žalosno! Ljudi koji su ostali ovde nisu krivi ni za šta, što im se stavlja na teret. Prema tome, zašto ih sada kažnjavati da ne mogu svoje pismo slobodno da koriste, poštujući naravno i većinski narod s kojim živimo zajedno?! Dobro bi bilo se da nadležni organi vlasti više pozabave s tim i da omoguće jedan normalan i razuman, zajednički život. Želeo bih da se krene u tom pravcu. Mislim da bi razum trebao da nadvlada bilo kakve emocije“, uveren je vukovarski penzioner i istoričar umetnosti Slobodan Drašković. A kako se čitava ova situacija odražava na suživot? „Ne primećujem da ima bilo kakvih tenzija među Vukovarcima. Imam prijatelja i s jedne i s druge strane s kojima normalno komuniciram. Govorimo i o lepim, ali i o ružnim stvarima. Sve je to sastavni deo života. To je moje iskustvo i mišljenje“, ističe Drašković. Sad i vidim tablu na sedam jezika, znam da tu živi sedam nacija i da žive jedan normalan život“ ističe naš sagovornik i dodaje da ne može da shvati da postoji država, kakva je Hrvatska danas, gde je mesna zajednica ili udruženje iznad zakona i države. „Došao sam u Borovo, gde je na ravnopravnoj upotrebi srpski jezik i ćirilica, a malo dalje, u Vukovaru, ćirilica je zabranjena. Danas je na udaru ćirilica, a sutra ko zna šta?!“ rezonuje ovaj 57-godišnjak. On podvlači da je napad na državnu ustanovu napad na državu. „Ako neko napadne na policijsku stani- ZAKON ULICE Svog mišljenja se ne stidi ni Vukovarac Dragoljub Stojić. „Moje mišljenje je da se u Vukovaru ne vodi bitka za ćirilicu, to je samo izgovor, već bitka oko broja Srba u tom gradu i oko načina školovanja srpske manjine na maternjem jeziku. Kao običnom građaninu nikad mi neće biti jasno da u Hrvatskoj italijanska manjina ima svoju manjinsku školu u Rovinju, češka u Daruvaru, a Srbi kao najbrojnija manjina nemaju pravo na svoje škole“ priča ovaj Vukovarac. Kao pozitivan primer zaštite manjina navodi susednu Vojvodinu. „Kad kao turista odem u Bačku Palanku ili Novi IDENTITET/ BR. 183 / 2013. 19 cu to je napad na državu i zna se kako se to rešava“ dodaje. A da li je moguće postići kompromis, rešenje koje bi zadovoljilo i Srbe i Hrvate? Dragoljub smatra da se rešenje mora naći. „ Evropa sve to posmatra i zakon će morati da se sprovede. Možda će i ti iz Stožera da postavljaju dvojezične table jer ići protiv zakona je opasno u svim normalnim državama“ pomalo šeretski odgovara ovaj vukovarski Srbin. Kada je reč o međunacionalnim odnosima mišljenja je da oni uprkos svemu nisu poremećeni. „Ljudi normalno kontaktiraju i razgovaraju, samo što se izbegavaju izjašnjavati na tu temu. U Vukovaru je na delu jedna rušilačka ekipa, za koju zakon ne važi sve dok ih policija ne hapsi. U normalnoj državi takvi idu u zatvor, a u hrvatskoj javnosti i medijima se danas slave oni koji skidaju dvojezične table s državnih ustanova“ ogorčen je naš sagovornik. Mišljenja je da bi predstavnici Srba trebalo da budu glasniji u iznošenju problema srpske zajednice. „Nedavno se desio mnogo veći problem, u školi gde je u srpsko odeljenje došla ugledna književnica, a decu ubeđivali da nisu Srbi već da su Srbi samo zato jer su im roditelji tako rekli. To je za mene veći problem od ćirilice! A da li će biti nekog rešenja?! Rešenja mora biti, ako ništa drugo, onda prisilno jer nekažnjavati one koji krše zakon ili im naplaćivati simbolične kazne, kao za saobraćajne prekršaje je naprosto smešno“, rezimira vukovarac Dragoljub Stojić. ■ granični slučajevi GOTOVO ISTODOBNO, VLADE HRVATSKE I SRBIJE OBJAVILE SU MJERE KOJIMA SE PLANIRAJU UHVATITI U KOŠTAC S KRIZOM ZEČJIM NASIPIMA NE BRANI SE JOŠ NEVIĐENA POPLAVA D a je voda došla do grla i da su izvršne vlasti napokon odlučile nešto poduzeti zajedničko je Hrvatskoj i Srbiji u posljednje vrijeme. Na žalost svih onih koji imaju alergiju i na činjenicu da u isto vrijeme s ove i one strane granice može padati kiša, ima još jedna zajednička crta, u ovom slučaju ekonomske stvarnosti - ne vidi se svjetlo na kraju tunela, jer slažu se ekonomski stručnjaci i u Srbiji i u Hrvatskoj, aktualne mjere koje su u razmaku od jedva tjedan dana donijele dvije vlade zapravo imaju za cilj krpanje rupa pod palubom, ne i razvojnu dimenziju koja bi recimo mogla rezultirati stabilnom podlogom za, primjerice, reindustrijalizaciju, i stabilan rast BDP-a, makar i minimalan. Jer, kad se prvenstveno porezima i štednjom borite protiv krize, to vam dođe otprilike kao da se zečjim nasipima borite protiv prijetnje rekordne poplave, odnosno vodnog vala kakvog, kako se to kaže u sličnim situacijama, ne pamte niti najstariji mještani... A to nas vodi do biti priče: višegodišnje guranje problema pod tepih i praksa zaduživanja zapravo se i ne mogu riješiti preko noći. Osim u slučaju kolektivnog konsenzusa koji bi donio oštre rezove i bolne mjere na koje se očito nijedna vlast ne usudi, što u strahu od ubrzanog i dakako neželjenog gubitka aktualnih pozicija, a možda i zbog nesposobnosti. I tu ništa ne mijenja situacija da je Hrvatska od 1. srpnja u EU, a Srbija, eto, još nije. Jednostavno, riječ je o obrascu tranzicijskih zemalja koji Piše: HRVOJE PRNJAK se više ne može liječiti samo andolima, kako je to nedavno kazao Aleksandar Vučić, prvi potpredsjednik Vlade naših istočnih susjeda, naglašavajući da je Srbija u poodmakloj fazi teške kancerogene bolesti. I pri tom je licemjerno pozivati se samo na posljedice ekonomske krize, jer je ona počela negdje 2008. godine, a spomenute prakse ipak nešto ranije! PRAVNA SIGURNOST I PODUZETNIČKA KLIMA “Mislim da za tri do pet godina možemo biti sasvim normalna zemlja. U međuvremenu, reforme će biti teške, koštat će i zahtijevat će volju, ne samo političku, već volju svakog od nas da stvari mijenjamo. Ova vlada u proces reformi ulazi bez straha od reakcija, već uz strah od posljedica koje će nastati ako te reforme ne budemo proveli! Ulazimo u reforme, ne uz strah od skoka, već od vode u koju ćemo potonuti, ako taj skok ne učinimo”, kazao je pred predstavljanje novih mjera Vlade Srbije Lazar Krstić, ministar financija. Isto je mogao s punim pravom kazati i hrvatski mu kolega Slavko Linić. Ponešto su drugačije tek brojke, kad je riječ o kamatama na državna zaduženja, i deficita, no predznak je jednako zabrinjavajući. Talijani bi ulagali u energetiku i građevinu; vodeća svjetska investicijska banka Goldman Sachs pokazuje interes također za energetiku i rudarstvo, Turke zanima infrastruktura, Kineze, točnije kompaniju Huanghai, zanima autoindustrija, Kuvajćane poljoprivre20 da, zdravstvo, turizam i trgovina... Ovo su samo glavni medijski naglasci priče o mogućim investicijama u Srbiju, kojima hrvatska strana može “parirati” pričama o ulaganju Katara na dugom štapu, produbljivanju suradnje s Kinom i Njemačkom, odlasku ministarske “reprezentacije” u Veliku Britaniju... Međutim, pravih investicija nema niti će ih biti bez stvaranja čvrstih temelja pravne sigurnosti i poduzetničke klime. Uostalom, valjda nešto govore i tablice konkurentosti Svjetskog ekonomskog foruma: Hrvatska je 75. (i bilježi napredak od šest mjesta), dok je Srbija u zadnjih godinu dana pala s 95. na 101. mjesto u konkurenciji ukupno 148 sondiranih zemalja. I jedni i drugi gledamo u leđa, među ostalim, i Bocvani, a ako je neka utjeha, debelo smo ispred Čada, Gvineje, Burundija, Jemena i Siera Leonea. Nego, sjećate se priča iz devedesetih po kojima bi Hrvatska trebala postati “mala Švicarska”? U Srbiji je nešto slično nedavno ispalio tamošnji “kralj šećera” Miodrag Kostić, koji je ustvrdio da bi “Srbija mogla biti bogatija od Švicarske ako iskoristi sve svoje potencijale u poljoprivredi i rudnom bogatstvu”. O da... S naglaskom na “mogla”. Kaže Kostić da Srbi trenutno navodnjavaju 50.000 hektara, a mogli bi 500.000 hektara zemlje. Vjerojatno je i u pravu kad kaže da bi se potencijali Dunava u nacionalnom gospodarstvu mogli znatnije koristiti, a veli i da Srbija koristi “svega 3,7 milijardi dolara vrijedne rudne rezerve od dokazanih rezervi ukupne vrijednosti 266 milijardi dolara”. Ali, ne IDENTITET/ BR. 183 / 2013. Ekonomski problemi više se ne mogu liječiti samo andolima, nedavno je kazao Aleksandar Vučić, prvi potpredsjednik Vlade naših istočnih susjeda, naglašavajući da je Srbija u poodmakloj fazi teške kancerogene bolesti pokreće se ekonomija jedne države na dugme! DOMAĆI OBIČAJI I BROJNE PRIVILEGIJE Pogotovo u situaciji kad ministar po automatizmu prima četiri plaće, kako je to otkrio spomenuti Krstić, dodajući da to “jednostavno nije normalno”. “Tri od te četiri su prosječne plaće u Srbiji, a jedna je ministarska”, čudio se ovaj američki student koji se sada suočava s “domaćim običajima” i privilegijama o kojima ništa nije pisalo u sveučilišnoj literaturi. Krstić je predstavio mjere koje “obuhvaćaju uštede u državnom budžetu, fiskalnu stabilnost i privredni rast”. U izjavama za javnost on je govorio i o tome da bi bez tih mjera Srbija bankrotirala za dvije godine! U Hrvatskoj će zazvučati poznato i najava podizanja najniže stope PDV-a s osam na 10 posto, kao i njegove najave da će se raditi na suzbijanju sive ekonomije; da će se uvesti jedinstveni elektronski porezni obrasci, on-line kontrola fiskalnih računa, sve uz pojačanu terensku kontrolu inspektora Porezne uprave... Naravno, svjestan je Krstić da je reforma na papiru jedno, a stvarnost nešto drugo: “Kroz IDENTITET/ BR. 183 / 2013. Ova Vlada u proces reformi ulazi bez straha od reakcija, već uz strah od posljedica koje će nastati ako te reforme ne budemo proveli – rezolutan je Lazar Krstić, novi ministar financija Vlade Srbije proces restrukturiranja javnih poduzeća borit ćemo se da što manji dio njihovog duga prijeđe na državu, da ih dovedemo u stanje da ih sami servisiraju, ali je realno stanje da će veliki dio tih dugova ipak prijeći na državu”, naveo je ministar, najavljujući završetak privatizacije još 179 poduzeća u državnom vlasništvu. Bit će zanimljivo ispratiti i najavu ukidanja netransparentnosti koja je dosad rezultirala čudnim tokovima državnog novca, recimo onog za subvencije u poljoprivredi, zbog čega je Krstić najavio da se “mora promijeniti to da novac završava tamo gdje postoji bliskost s političkim sistemom koji je na vlasti”... Dakako, krenule su i prve kritike: oporba u restriktivnim mjerama Vlade vidi nesposobnost i nedostatak vizije, tako je lider LDP-a Čedomir Jovanović ocijenio je da je sve zapravo “izraz nemoći, velikog lutanja i neodgovornosti onih koji vode zemlju”, jer je očito da su “spremni tek teret krize prenijeti na društvo i građane”; Demokratska stranka drže da aktualne ekonomske mjere “pokazuju da Vlada nema ni plan niti ljude da zemlju izvede iz krize i da je jedina šansa raspisivanje izbora”... Revoltirana predloženim, oglasila se i poznata dram21 ska autorica Biljana Srbljanović, koja se protivi “solidarnom” porezu, odnosno najavljenom 20-postotnom rezanju u javnom sektoru kad je riječ o plaćama koje prelaze od 60.000 dinara: “Umjesto da pootpuštaju tisuće partijskih aktivista zaposlenih u državnim agencijama, oni od liječnika i učitelja uzimaju ‘solidarni’ porez. To je populizam i mazanje očiju!”, poručila je... Ako vas je sve ovo podsjetilo na neke slične situacije u Hrvatskoj, to nipošto nije plod vaše mašte. Jer, nedavno su iz Hrvatske udruge poduzetnika od Vlade premijera Zorana Milanovića zatražili stvarno a ne kozmetičko smanjivanje javnih i državnih plaća, smanjenje poreznih i parafiskalnih opterećenja, reformu javne administraciji, reformu pravosuđu, rekonstrukciju i konsolidaciju državnih poduzeća... Dakle, nije vam se učinilo: još uvijek niste potpuno izgubljen slučaj. No, to ne znači da se isto može kazati i za nacionalnu ekonomiju. Hrvatsku ili srpsku - svejedno, neka mi oproste svevišnji i dežurni higijeničari nacionalne čistoće. Uostalom, ne pomaže gordo i ponosno dizati nos u nebesa kad je voda došla do grla.■ peta kolumna Vlada li pravo za članice EU? Odmah nakon priključenja Hrvatske Evropskoj uniji mogli smo „iz prve ruke“ vidjeti kako izgleda discipliniranje države članice koja iskače iz normativnog okvira Unije. Lekcija je išla po skraćenom i pojednostavljenom postupku, a Hrvatska je vrlo brzo shvatila da nema prevelikog prostora za soliranje unutar pravno uređenog sistema koji počiva na jednostavnoj tezi da ono što je usvojeno mora se i primjenjivati, a zakon vezuje sve podjednako – i građane i vlast... N asuprot općem zgražanju, zapravo je dobro što se petljavina poput one oko Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije dogodila ovako rano nakon učlanjenja Hrvatske u EU. Odmah smo mogli u živo vidjeti o čemu se zapravo radi u toj specifičnoj asocijaciji. O samom ovom slučaju ne treba iznositi nikakve posebne informacije, jer javnost je mjesecima mogla slušati, gledati i čitati i o kontekstu, i o detaljima, i o normativnim okvirima, pa je sporni zakon čak bio dobio i osobno prezime. A radi se, ukratko, o temeljnom paradoksu članstva: Za Hrvatsku je višegodišnji proces ‘učlanjivanja’ u osnovi značio ‘učenje’ o jednom pravnom sistemu, koji treba usvojiti i pridržavati ga se. Istodobno, politička struktura koja stoji iza tog pravnog sistema nije ustrojena kao neka super-država koja svojom moći i autoritetom može nametnuti pravnu disciplinu. Jednostavnijim riječima, sve ove godine hrvatskog ‘harmoniziranja’ s golemom nakupinom normi EU govorilo se kako discipliniranje traje samo dok treba ispunjavati uvjete za članstvo, a kad se članstvo jednom postigne, praktički vam nitko više ne može ništa. Jesu li u Vladi RH slušali te priče i jesu li im povjerovali – ne zna se; tek, postupili su baš po tom obrascu. Čim je dovršen cijeli formalni postupak, ali tako brzo da nije stigao biti okrunjen niti formalnom ceremonijom, jedan usvojen i ‘harmoniziran’ zakon pre- Piše: SRĐAN DVORNIK bačen je na brzaka u disharmoniju, jer eto – može nam se. I tako smo, srećom, mogli već na prvim koracima u živo vidjeti obje strane paradoksa: i kako izgleda ‘suvereno’ tvrdoglavljenje, i kako izgleda člansko discipliniranje. ZAMJENA TEZI: Premijer Milanović je u slučaju Lex Perković pokušao igrati i poentirati na terenu suprotne strane, praveći se većim ‘Hrvatom’ od HDZ-a, pa je ‘pravo’ na ograničavanje važenja evropskog naloga za hapšenje pokušao prikazati kao stvar nacionalne ravnopravnosti s drugim državamačlanicama EU, pa čak i kao stvar posebne zaštitničke skrbi za svetu kravu domaće politike – “hrvatske branitelje”. HDZ-ovci mu nisu ostajali dužni, iskazujući se kao veći evropejci od vladajuće koalicije. Lekcija je, doduše, išla po skraćenom i pojednostavnjenom postupku, pa je i pouka takva, što znači da se ima još mnogo toga naučiti. Očito poučena raznim ranijim primjerima, EU je u ugovor o pristupanju Hrvatske ugradila sada već poznati članak pod brojem 39, u kojem se osigurala odredbom po kojoj “Ako u Hrvatskoj postoje ozbiljni nedostaci ili ne22 posredna opasnost od takvih nedostataka u prenošenju ili stanju provedbe akata ..., Komisija može do kraja razdoblja od najviše tri godine od pristupanja... usvojiti odgovarajuće mjere te odrediti uvjete i način njihove primjene.” Evropskoj komisiji tako se pri ruci našlo neposredno i brzo sredstvo, za kojim je brzo i posegnula, zaprijetivši da će ga bez mnogo komplikacija prevesti u ono najopipljivije – novčane sankcije. Kada prođu tri godine, odnosno kada dođe do ne tako vulgarnih i direktnih povreda prava Unije, imat ćemo prilike u praksi učiti i o drugim metodama. Ne kažemo “ako” nego “kad”, jer toga će jamačno biti još. Prvo, zbog toga što se to događa i s drugim državama članicama, koje nisu uvijek ni brze ni potpuno djelotvorne u postupcima znanima kao “transponiranje”, tj. u pretvaranju normi Unije u konačno važeće domaće zakone, a uz to uvijek idu i sporovi u pojedinačnim slučajevima (ne)primjene. Za to, uostalom Unija ima i sud. Drugo, bit će toga s Hrvatskom i zbog toga što – ni slučajno samo u priči oko “Perkovićevog” (ili možda Milanovićevog?) zakona – ova država jednostavno još nije ni ustrojena niti funkcionira kao pravna, tj. ona u kojoj zakon vezuje sve podjednako, i građane i vlast. TRIKOVI LOKALNIH VLASTODRŽACA Kada se dogodi ozbiljnije iskakanje države članice iz normativnog okvira Unije, na kušnji su i država prekršiteljica i sama EU, koja će još zadugo biti odreIDENTITET/ BR. 183 / 2013. đena svojim konfederalnim karakterom, u kojem se nacionalni suverenitet u krajnjoj liniji ipak tek dragovoljno podvrgava zajedničkom pravu. Dok za države opsjednute nacionalnom suverenošću (za što ova u kojoj živimo daje obilje materijala) glavnu temu predstavlja ograničavanje suverenosti koju donosi članstvo u široj asocijaciji, ne treba zaboraviti da sama ta asocijacija ne pati samo od poslovičnog deficita demokracije, nego i od deficita obvezatnosti prava. Pravo se tu pravo neizbježno miješa s politikom, pa se čak i neke temeljne norme civilizirane vladavine mora nametati ne baš pravnim metodama pritisaka. Najznamenitiji je svakako primjer pritiska protiv Austrije, kada je u njenu vladu bila pripuštena neonacistička stranka Jörga Haidera. Unija je tada izbacivanje nepoželjnog uljeza morala iznuditi upravo političkim pritiskom. Kako je toj ‘metodi’ svojstveno, djelovala je poput uboda pčele – samo jednom. Opće pravilo o isključenju djelovanja koje potkopava same civilizacijske temelje liberalne demokracije nikada nije doneseno. Nešto regularnije djeluju prijetnje Mađarskoj da će zbog nekih autoritarnih političkih mjera ostati bez značajnih iznosa iz fondova EU. Novčane sankcije su bile najavljene i protiv Hrvatske, i ta priča nije još formalno gotova. ŠTO SMO SHVATILI IZ SLUČAJA LEX PERKOVIĆ: Hrvatska još uvijek nije ustrojena niti funkcionira kao pravna država, a ‘evropski diskurs’ u Hrvatskoj još se nije izvukao iz paradigme đaka koji ispunjava uvjete, izvršava domaće zadaće i za to dobiva packe i nagrade... Ali kakve je pouke ta epizoda zaista donijela ovoj zemlji? Na prvu loptu, dakako, da trikovi lokalnih vlastodržaca više ne prolaze samo tako, jer su se ‘evropski’ partneri, još od jalovih pokušaja posredovanja u postjugoslavenskim ratovima, pa preko cijelog spomenutog procesa ispunjavanja uvjeta za članstvo, imali prilike osvjedočiti koliko malo znače formalno preuzete obaveze. A zbog čega ne prolaze, i što se događa onima koji izvrdavaju usvojene obaveze? E, tu je – što se tiče domaće javnosti, političke i šire – stvar s poukama malo kompliciranija. Pogleda li IDENTITET/ BR. 183 / 2013. se što se sve govorilo o značenju i posljedicama muljanja oko “legis Perković”, dominirale su tri točke: Prva je, dakako, bila ona koja je Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije dala ‘prezime’; to jest, priča o zakonskoj obavezi suradnje svedena je na individualni slučaj. U tome se javnost mogla beskrajno zabavljati kombinacijama o tome da li i zbog čega vlasti štite jednog pripadnika političke policije iz dvaju režima, a da – zahvaljujući ‘podzemnoj’ naravi samog povoda – nikada na vidjelo ne izađu informacije koje bi omogućile racionalan sud. Druga se ticala najprimitivnije razine zdravorazumskog prosuđivanja – koliko će nas to izvrdavanje lupiti po džepu. Treća, i najzanimljivija, odnosila se na ugroženi ugled Hrvatske. BRIGA ZA „NACIONALNI OBRAZ“ Po strani od individualnog ‘slučaja Perković’, druge dvije točke pokazuju da se ‘evropski diskurs’ u Hrvatskoj još nije izvukao iz paradigme đaka koji ispunjava uvjete, izvršava domaće zadaće i za to dobiva packe i nagrade. No, dok je ona koja se tiče novaca racionalno sasvim shvatljiva, ona koja se bavi nacionalnim ugledom pokazuje upravo loš kontinuitet. Naime, po načinu kako se o tom “ugledu” pretežno govorilo, i to na objema stranama razdjelnice vlast-opozicija, bilo je vidljivo da ga se shvaća kolektivistički, kao neki naš zajednički ugled, ugled cijele nacionalne zajednice. Nije bila u pitanju kvaliteta države, njenog pravnog sistema i politike, njene doraslosti do nečega što 23 se zove “vladavina prava”, nego samo nacionalni ‘obraz’. Premijer Milanović tu je pokušao igrati i poentirati na terenu suprotne strane, praveći se većim ‘Hrvatom’ od HDZ-a, pa je ‘pravo’ na ograničavanje važenja evropskog naloga za hapšenje pokušao prikazati kao stvar nacionalne ravnopravnosti s drugim državama-članicama EU (koje su razne iznimke imale pravo uvesti u rokovima koji su sada istekli), pa čak i kao stvar posebne zaštitničke skrbi za svetu kravu domaće politike – “hrvatske branitelje”. HDZ-ovci mu nisu ostajali dužni, iskazujući se kao veći evropejci od vladajuće koalicije. Svi su, međutim, složno zabašurili suštinu stvari, a to je da je pravosudna suradnja izraz uzajamnog priznanja država kao podjednako pouzdanih i nepristranih sprovodnica načela vladavine prava. Dakle, ako pravosuđe države članice A odluči provesti postupak protiv osobe koja se nalazi u državi članici B, pa je možda čak i njena državljanka, država B je u tom postupku neće ometati, dapače pomoći će joj po potrebi hapšenjem i izručivanjem. To je načelo, a sve ostalo su nebitna tehnička ograničenja. Na toj razini rasprave u Hrvatskoj nije bilo. I dalje smo ostali na razini je li neki pojedinac koji bi mogao postati predmetom te procedure ‘vaš’ ili ‘naš’, te što ćemo svi ‘mi’ kao nacija od toga imati. Pravo pak može nauditi i cijeloj ‘naciji’ u tom simboličkom smislu, ako se pokaže da su njeni funkcionari i/ili plaćenici činili zločine; u takvim slučajevima, prednost treba imati pravo a ne nacija, sa svim svojim interesima i ugledima.■ ženski nered ŽENA SAMOUBICA Počelo je puno prije i sigurno je bilo veoma okrutno kad je već ovako završilo. A završilo je samoubojstvom. No to je tek prva etapa u kojoj javnost nije sudjelovala, ali su itekako sudjelovali oni koji su ženu u 39. godini života, samohranu majku dvoje djece od kojih je jedno dijete trajno bolesno, doveli do samoubojstva... P Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ očelo je puno prije i sigurno je bilo veoma okrutno kad je već ovako završilo. A završilo je samoubojstvom. No to je tek prva etapa u kojoj javnost nije sudjelovala, ali su itekako (su)djelovali oni koji su ženu u 39. godini života, samohranu majku dvoje djece od kojih je jedno dijete trajno bolesno, doveli do samoubojstva. Jer nekih razloga, a ti bi morali biti vrlo veliki, veliki kao život, u samoj osobi i nije bilo. To da je bila samohrana majka s bolesnim djetetom, to, nažalost, i nije nešto na što ne nailazimo dnevno i u prilično velikom broju, s time se živi, teško, ali često, dapače, s više prkosne volje za život, želje da stvari budu bolje. Nije bilo niti znamenitih “psihičkih problema”, s čime se ionako prelako otpravlja ljude kad im svijet u kojem žive postane pretežak i stoga ponekad učine neku nesvakidašnju gestu. Ni problema na poslu, radila je 17 godina kao voditeljica restorana na Hrvatskoj radioteleviziji, pritužbi na posao ili recimo neljubaznost u ophođenju nije bilo, ni tu nije bilo problema. I kada se netko, sa svim tim, zapravo običnim, ne prelakim niti preteškim životnim okolnostima, odluči na smrt u 39. godini života i dvoje malodobne djece, onda ne može biti ništa drugo nego da je u tu smrt natjeran, a pitanja kako se to i zašto dogodilo preusmjeruju se na okolinu/okolnosti i one/ono što ju je u smrt natjeralo. Činjenice su više-manje poznate, voditeljica kafića HRTove zgrade na Prisavlju raznijela se ručnom bombom na očevu grobu, nakon dugotrajnih pritisaka i maltretiranja. Nedavno joj je najavljen otkaz, a koji dan kasnije dočekala ju je zabrana pristupa u zgradu HRT-a. Nakon toga je pokušavala razgovarati, snimila je i jedan strašan dijalog s neposrednim poslodavcem, koji ju obavještava tko, ali ne i zašto, traži da ona bude otpuštena. Svjedočanstvo je to o užasu kroz koji je prolazila i slika prostakluka i zastrašujuće bešćutnosti. Grčevito, opetovano tražeći odgovor zbog čega ju se tjera, u jednom dijelu dijaloga stiže i odgovor. Na njezin upit: “Ako vam je gospodin Bajić rekao da me maknete, zbog čega niste rekli 24 zbog čega da mi nju maknemo? Zbog čega?” Na što joj poslodavac odgovara: “Sad mi je žao što mislite da mu ništa nisam rekao. Da ga nisam pitao zbog čega. Jesam, pitao sam zbog čega da mi nju maknemo? A on je odgovorio: ‘Došlo odozgora!’” Neposredni poslodavac je tu ionako egzekutor, tako se to radi, postupak je redovan; odaje on to i sam implicite, pa na prigovor nesretne žene da joj je on sam dao rok do 1. studenog, kada joj je rekao da će biti premještena na neko drugo radno mjesto, kaže: “Ali, to je došlo poslije razgovora s gospodinom Bajićem! Znači, nama kad smo bili u Plivi, kad je gospodin Šmiljar rekao ‘molim te makni tu i tu osobu zbog tog i tog’, ja bi to i napravio!” U Plivi, na HRT-u… gdje treba, taj i takvi bi to učinili. Rutinski, očigledno. U ime koga je pak egzekutor? Uvijek se nađe neki iznad, zvao se Bajić ili Sruk, Šmiljar… svejedno je, jer se i ne radi u tolikoj mjeri o njima koliko o stravično zapuštenom sistemu opterećenom klijentelizmom, stranačkim kadrovima svih vrsta, ucjenama i prijetnjama, izostankom transparentnosti i prije IDENTITET/ BR. 183 / 2013. svega odgovornosti. I sa zakržljalom profesionalnošću na posljednjem, ali ako samo malo živne, na vrlo opasnom mjestu. Savjest je moralna kategorija, i njezin je paradoks da bi u uređenom sistemu imala tek pobočnu ulogu; međutim, u ovakvom kakav jest, neophodna je i ključna, ali vidimo nepostojeća. Pa što su na koncu svi ti ‘odozgo’ (pritom se niti ne zna koliko visoko ‘gore’ se to sve penje i koliko je blizu vrha samoga), vidjeli kao prekršaj vrijedan otkaza mladoj ženi, samohranoj majci i cijenjenoj radnici? Valja imati na umu da je, u ovakvoj hijerarhiji poslušnosti prema vrhu i spremnosti za hladnokrvnu egzekuciju prema dolje, jedina logika (uostalom historijski dobro poznata) da niti jedan dio ne djeluje na svoju ruku. Ili to čini vrlo rijetko, i to samo ukoliko je pri samom vrhu hijerarhije. Sve dakako slijedi poznatu logiku. To jest, zapravo se ne zna ni što je učinjeno niti kada, tek, prije otkaza i ponižavajuće HRT-ove rampe koja joj je prepriječila put na posao – iste one rampe koja je mnogima u nekim ranijim godinama priuštila ista poniženja, istina zbog, drugačijih “krimena” – krenulo je maltretiranje. Izmjenjivale su se prijetnje, insinuacije o potkradanju novinara i odurni tračevi, a izgleda da je jedan od temeljnih ‘razloga’ bilo to što je navodno bila ljubavnica smijenjenog šefa jednog odjela, ili, da se pojasni i uveća krimen, radi se, navodno, o “bivšem kadru”. Tako se sadašnji kadrovi nabacuju onim bivšima, prije su to sadašnji bivši činili nekim bivšijima ili ovima koji više nisu bivši nego su baš ovi sadašnji… Uglavnom, to ide preko leđa drugih i slabijih, mada se često ‘kadrovi’ međusobno uvažavaju, podržavaju i na položajima održavaju, dakako tek oni koji su shvatili red i poredak, hijerarhiju i spremnost na ljubav za svakog gospodara i egzekuciju njegovih ‘neprijatelja’. ŽENA KAO SEKSUALNO VLASNIŠTVO MUŠKARCA A sada malo o rodnom aspektu cijele te tragične priče. Kažu, bila je nečija ljubavnica i kao takva ne može ostati na poslu. Gospodo i drugovi muškarci i svi koji/e se tako osjećaju, to jest misle u tim poremećenim kategorijama, shvaćanju da su žene seksualno vlasništvo muškarca, i dapače, obrazovani, svijeta vidjeli i demokraciji se priučili, jel’ vam palo na pamet da se to s kim će tko spavati ne tiče ama baš nikoga osim aktera u tom seksualno-emocionalnom IDENTITET/ BR. 183 / 2013. činu? Jel’ vam palo na pamet da je takvo što nepristojno uopće ikome spominjati (u prijevodu – ogovarati), da je to znak vašeg užasno lošeg odgoja, da ni ne ulazimo u područje problema u nas nepostojeće ravnopravnosti spolova? Je li vam ikada palo na pamet da nije – ako je – samo ona njegova ljubavnica već i on njezin ljubavnik? Pa ako vam je takvo štogod i palo na pamet, onda bi, konzekventno, trebalo otpustiti svakog nečijeg ljubavnika ili ljubavnicu, upravo kao što je, samo zbog toga što je bila nečija ljubavnica, otpuštena nesretna žena. Je li vam palo na pamet da bi, kad je već biti nečiji/a ljubavnik/ca krimen dovoljan za otkaz, ako ne oboje, prije trebalo otpustiti onoga tko je socijalno manje ugrožen? Bivši šef nekog HRT-ovog odjela (samo premješten na druge poslove, no ne i otpušten), vlasnik (pretpostavljamo ponosni) ljubavnice, po svoj je prilici znatno bolje situiran od svoje ljubavnice (smrdi na kurvaluk), samohrane majke dvoje djece od koje je jedno trajno bolesno. Je li vam palo na pamet, novopečeni demokrati, jeste li možda zaboravili gradivo iz povijesti, koje govori da su u Olovnim vremenima, kada su kažnjavali muškarce zbog koječega a uglavnom iz političkih razloga, kazne stizale i njihove supruge i/ili ljubavnice? Između ostaloga, bile su izbacivane s posla. I tako, izgleda da ništa od svega toga nikome nije palo na pamet; međutim, nečemu su se ipak dosjetili. Koji dan nakon strašne smrti objavljen je čudesan dokument, koji zaslužuje mjesto u Općoj povijesti beščašća, naslova “Poziv na iznošenje obrane prije namjeravanog izvanrednog otkazivanja ugovora u radu”, s potpisom glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, Gorana Radmana. Poziv je upućen Marini Pavičić, djelatnici interne revizije HRT-a, povod pozivanju na “iznošenje obrane” i istovremenu prijetnju otkazom jesu izjave, u vezi s tragičnom smrću, koje je Marina Pavičić dala portalu Indeks te njezin komentar na Facebook-u. Sudeći po stilu kako je sročen Poziv, onako malo vojnički težak i prijeteći, Olovna nas vremena nisu napustila i to, dakako, ne samo zbog stila. Jer, potpisnik Poziva, koji si je uzeo obje uloge, tužitelja i djelitelja pravde, nema milosti i ne zanima ga to što je gospođa pozvana pred Strašni sud trenutno na bolovanju i to upravo stoga što je, čuvši strašnu vijest o smrti kolegice, doživjela 25 stres i morala je biti odvezena kolima Hitne pomoći. A i nije joj prvi put da je s posla odvozi Hitna; njezina muka traje od 2011., kad ju je Hitna odvela, tada zbog fizičkog napada rukovoditeljice koja je danas, nota bene, savjetnica Strašnog suca, Gorana Radmana. Od tada je na medikamentima, i da ne ulazimo dodatno u bolne detalje, tek recimo da su bolni. Što je to rekla druga nesretna žena? “Da ju (pokojnicu) poslodavac na HRTu nije puštao da radi, da joj je pokušao uništiti život, da ju je ucjenjivao, prijetio, zastrašivao, vršio svakodnevni pritisak i mobbing, da je vršio pritisak da je Adria grupa d.o.o. kod koje je zaposlena ukloni s poslova koje radi, da je poslodavac ucijenio Adria grupu d.o.o. da će raskinuti poslovnu suradnju s njom ako je se ne ‘riješe’, te da je poslodavac skrivio ženin suicid.” Da li je vršio svakodnevni pritisak i maltretiranje žene, teško je dokazivo. Vlastito svjedočanstvo se s prezirom opovrgava, a indiferentna okolina ili zastrašeni svjedoci šute. Međutim, da je HRT pritiskao i ucjenjivao (što je lako mogao) neposrednog poslodavca, to ne treba dokazivati. Naime, taj joj je i uručio otkaz. Marina Pavičić nije rekla neistinu. I sada, ukoliko smogne snage i pojavi se pred Strašnim sudom, te ukaže upravo na to što se i dogodilo, to jest, da je žena bez ikakvog razloga otpuštena i time egzistencijalno dovedena u beznadnu situaciju koja ju je i odvela u smrt, hoće li to imati efekt prosvjetljenja za suca/e? Hoće li on/oni kazati, Ah, da, pa to je strašno što joj je učinjeno? Pa on/oni su je i pozvali pred sud, pred sam vrh hijerarhije, zato što je to već jednom rekla, samo što im to nikako ne odgovara pa bi sad valjda trebala poreći. Otkaz će dobiti u svakom slučaju. U ovim svojevrsnim cikličnim hijerarhijama, u kojima se odgovornosti prenose sve dalje i granaju na sve strane, gubeći se tako u mrtvim rukavcima srednje rangiranih poslušnika, i nad samim vrhom hijerarhije uvijek ima još viši. I dakako moćniji. A dok je takav dobrohotan, i dalje ćemo gledati vrhovnika HRT-a kako siječe glave. Uostalom, one su uglavnom smetnja, a kod žena još i nepotrebna gnjavaža. Pa će tako vrhovnik Goran Radman svojedobno, u prigodi dodjeljivanja HRT-ove nagrade zaslužnim službenicima, jednoj gospođi za uradak koji je napravila svojom glavom, pohvaliti njezine – noge.■ jedna dobra vijest Zašto sam pokrenuo autograf.hr? Zbog vas! Autograf.hr želi svjedočiti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju politike koja će se vratiti svojim ishodišnim značenjima, a to podrazumijeva brigu za društvo koja je istodobno briga za opće dobro u svim postojećim segmentima. U interakciji novinara i naše (re)publike prepoznajemo mogućnost iskazivanja zrelosti/prilika za iskazivanje zrelosti i odgovornosti, onih vitalnih pretpostavki bez kojih put u drukčiju budućnost nije ništa drugo nego iluzija (...) Potrebno nam je kvalitetno novinarstvo i potrebni su nam medijski projekti koji se neće gasiti zato što će njihovi urednici u rekordnom roku priznati da ne mogu – ili ne žele – ostati neovisni. Želimo otvorene i agresivne medije, ali samo u onoj mjeri u kojoj je agresivnost drugo ime za argumentaciju D Piše: DRAGO PILSEL osta mi je više i Igora Štimca i tzv. nogometa, i Mamića i HNS, i biskupa i HBK, i Milanovića i te kupusarije od Vlade i vladavine, i ćirilice i kretena koji razbijaju ploče, i svađe u zagrebačkom SDP-u, i loše televizije, i rupa na asfaltu, i Slavka Linića koji nikako da se udostoji vratiti mi pare koji mi duguje na ime preplaćenog poreza na moj mukotrpno zarađeni novinarski kruh, i.... Dosta mi je svega! Pa mi ne zamjerite što ću s lošim vijestima i neugodnim komentarima pauzirati jedan mjesec i što ću zloupotrijebiti uredničko i vaše povjerenje da se malo reklamiram jer imam, a što da se lažemo, jednu jako dobru, ma što dobru, jednu izvanrednu dobru vijest. U petak 11. listopada pokrenuli smo čudo (jer smo startali sa nula kuna i okupili ekipu za ‘’Ligu prvaka’’ pa si umišljamo da smo neka novinarska Barcelona), portal www.autograf.hr. Eh, o tome vam želim, o mojim motivima, frustracijama, potrebama i nadama, nešto danas kazati, ako mi, ponavljam, ne zamjerate na uzurpaciji ovoga prostora. Zdravko Zima i ja, pokretači autografa, umišljamo si da činimo nešto važno nudeći vam portal koji je posvećen političkim, gospodarskim, kulturnim, religijskim, filozofskim, psihološkim, sociološkim, povijesnim, pravnim i ostalim društvenim temama, Hrvatske, regije i svijeta. Naslov ‘’Autograf.hr’’ upućuje na potrebu obnove jedne, ne malim dijelom, kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran, beskompromisan, a to znači odlučan, moralan i angažiran stav. Temelj novinarstva leži na striktnom poštovanju činjenica i konzultiranju svih strana u eventualnom sporu: koliko se za to deklarativno zalažemo, to26 liko smo svjedoci svih mogućih odstupanja koje novinarstvo opet jednom svode na servis vidljivih ili prikrivenih centara moći. Problem je još veći kad znamo da je u Hrvatskoj i u široj regiji evidentan nedostatak kulture čitanja; s manjkom političke i ine kulture; taj nedostatak rezultirao je društvom s izuzetno zakržljalim javnim mnijenjem, društvom u kojem je solidarnost gotovo nepoznat pojam i koje u danom času nije u stanju reagirati na konkretne izazove. Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta novinarstvu. Treba obnoviti njegova ključna načela, omogućujući mu da postane nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije koja nije mrtvo slovo na papiru. Novinarstvo koje će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač svih mogućih zala, sredstvo u borbi protiv šovinizma, ksenofobije i predrasuda – to je novinarstvo koje želimo i koje ćemo braniti svakim prilogom i svakom IDENTITET/ BR. 183 / 2013. rečenicom našeg portala. Drukčije novinarstvo nije potrebno nikome, osim onima koji brane politiku ‘’što gore, to bolje’’ i koji u manipuliranju javnošću traže mogućnost učvršćivanja svojih ionako sumnjivih pozicija. Portal koji umjesto nacionalističkog ima kozmopolitski karakter Autograf.hr želi svjedočiti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju politike koja će se vratiti svojim ishodišnim značenjima, a to podrazumijeva brigu za društvo koja je istodobno briga za opće dobro u svim postojećim segmentima. U interakciji novinara i naše (re) publike prepoznajemo mogućnost iskazivanja zrelosti/prilika za iskazivanje zrelosti i odgovornosti, onih vitalnih pretpostavki bez kojih put u drukčiju budućnost nije ništa drugo nego iluzija. U tom nastojanju posebnu ulogu imat će redakcijski savjet, čija su imena, spojena s njihovom kompetentnošću i nepotkupljivošću, naša vjerodostojna preporuka. TKO PIŠE ZA AUTOGRAF Valja se legitimirati, tim imenima, jer ona su naše bogatstvo, naša snaga: Mile Babić, Sonja Bašić, Joško Belamarić, Jadranka Brnčić, Vladimir Cvetković-Sever, Bora Ćosić, Branko Čegec, Ivan Čolović, Aleš Debeljak, Arsen Dedić, Predrag Finci, Silvije Foretić, Niko Gamulin, Milan Gavrović, Anna Maria Gruenfelder, Sinan Gudžević, Boris Gunjević, Željko Ivanković, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Alfi Kabiljo, Dražen Katunarić, Claudia Keller-Pilsel, Snježana Kordić, Mirjana Krizmanić, Peter Kuzmič, Andrea Latinović, Ivan Lovrenović, Igor Mandić, Dalibor Martinis, Ivica Maštruko, Vili Matula, Seadeta Midžić, Teofil Pančić, Borka Pavičević, Boris Perić, IDENTITET/ BR. 183 / 2013. Sibila Petlevski, Drago Pilsel, Branimir Pofuk, Edo Popović, Alma Prica, Boris Rašeta, Urša Raukar, Janko Rožič, Božo Rudež, Seid Serdarević, Slobodan Šnajder, Vesna Teršelič, Dafinka Večerina, Nikola Visković, Milan Vlajčić, Milana Vuković-Runjić, Zdravko Zima (koordinator), Vjeran Zuppa, Viktor Žmegač (lista još raste). Potrebno nam je kvalitetno novinarstvo i potrebni su nam medijski projekti koji se neće gasiti zato što će njihovi urednici u rekordnom roku priznati da ne mogu – ili ne žele – ostati neovisni. Želimo otvorene i agresivne medije, ali samo u onoj mjeri u kojoj je agresivnost drugo ime za argumentaciju. S druge strane krajnje je vrijeme da stanemo nakraj nasilju, ne samo Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta novinarstvu koje će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač svih mogućih zala, sredstvo u borbi protiv šovinizma, ksenofobije i predrasuda... onom doslovnom i fizičkom, koje je postalo modus vivendi nad kojim još malo tko uistinu reagira. Ali treba isto tako podsjetiti javnost da se treba osloboditi drskosti i nasilja, koje nije samo privilegij nogometnih navijača i koje ozbiljno nagriza temelje naše demokratski definirane i europski programirane države. Stvarni lijek za ljudske nevolje uredništvo će tražiti u solidarnim modelima ponašanja, neovisno o nacionalnim, vjerskim ili nekim trećim, društveno zaštićenim atribucijama autora i čitatelja. Na taj će se način, projektom koji neće hraniti nacionalističke mitove, koji neće komplimentirati vjeri tako da je identificira s nacijom, novinarstvom koje će pro27 micati vrhunske kriterije i koje će biti prepoznatljivo po njegovanju kulture, bar do neke mjere utažiti žeđ za pravdom i smanjiti negativni efekti proistekli iz tajkunizacije, privatizacije i drugih zakonski verificiranih oblika ponašanja koji su materijalno i moralno opustošili Hrvatsku. Državu u koju se njeni vođe trijumfalno zaklinju, svodeći njene građane na marionete koje uporno aplaudiraju ili, od prilike do prilike, mašu zastavama, nalazeći u tome kakvu-takvu zadovoljštinu za izgubljene iluzije. Danas nikome ne trebaju iluzije, još manje idoli, osim ako to nisu idoli rada, heroji kompetencije koji će probuditi toliko potrebnu nadu i pokrenuti osjećaj da je promjena moguća. Pogotovo ona koja znači boljitak za sve, a ne samo takve koji su stjecajem (po)ratnih okolnosti ili zahvaljujući izbornom marketingu stekli barnumske povlastice. Dakako, socijalno i mentalno očišćenje implicira odgovarajući odnos prema okolišu koji se bezočno uništava, dok se manjak bilo kakve akcije uvijek iznova pravda oskudicom. Nezanemariva je svrha stvaranje društvene klime odgovornosti odnosno napuštanje principa etnonacionalizma, širenje kulture snošljivosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, praštanja i pomirenja, tim više što je Hrvatska prije nekoliko mjeseci postala članicom Europske Unije. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju integralnu ili opipljivu stvarnost, javlja se potreba za obrazlaganjem i za analizom. Kao što liječnik ne smije ignorirati pacijenta, novinar ne smije zaobilaziti teška i delikatna pitanja. Zato uvijek iznova stoji pred rizikom sučeljavanja, svjestan da njegov poziv ne završava skupljanjem podataka. Činjenice su uvjet njegove djelatnosti, a kritički žalac ono što toj djelatnosti daje smisao. I razlog postojanja! jedna dobra vijest UMJESTO NACIONALIZMA KOZMOPOLITIZAM Novinarstvo ponajprije shvaćamo kao alat, dragocjen alat, pomoću kojeg želimo pridonijeti rekonstruiranju društvene i intelektualne klime, vjerujući da je najmanji pomak bolji od rezignacije. Ili od straha i od stagnacije koji su zahvatili sve pore našeg bića, prijeteći kolektivnim rasulom. Uvijek ćemo se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, za pomirene narode Balkana, za intenzivan dijalog i suradnju, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući Autograf neće hraniti nacionalističke mitove, neće komplimentirati vjeri tako da je identificira s nacijom... svoj angažman izvan stranačkih ili partikularnih interesa. Zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno degradirane, o kojima se ne vodi ni približno dovoljno računa. Zato će redakcija, kojoj sam glavni urednik, okupiti, pored navedenih imena, široku paletu suradnika, pisaca, publicista i intelektualaca različitih profila koji imaju što ponuditi javnosti, ali koji iz ovih ili onih razloga nisu u dovoljnoj mjeri prisutni na javnoj sceni. Samo tako moći ćemo kreirati portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan, regionalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske, zemlje koja se ne smije sramiti velikana koji su je željeli učiniti svjesnom i položaja i prioriteta. Hrvatske koja nije u Europi s figom u džepu, nego Hrvatske koja svakom gestom potvrđuje svoju posebnost, ali i davno uspostavljenu pripadnost starom kontinentu. Otuda krug kao prirodna i povijesna neminovnost: jer sve što osvješćuje našu posebnost, europskim indigenatom tu posebnost opetovano potvrđuje i povećava. Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi ikad pomislila da postoji potreba za boljim idejama, i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala. Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći. Pred nama je, kako je za vrijeme ‘’Marša na Washington’’ u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska i zemlje regije su mnogim našim sugrađanima u 28 ruke dale lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću. Mi danas ovim portalom obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala naših zemalja nedovoljni. Tu smo zato jer mislimo da imamo pravo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo Nezanemariva je svrha stvaranje društvene klime odgovornosti odnosno napuštanje principa etnonacionalizma, širenje kulture snošljivosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, praštanja i pomirenja... slobode i sigurnost pravde. Krajnje je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo kako bismo zajedno počeli osjećati istinsku i plodnu pripadnost zajedničkom prostoru Europe. Zato vas najljubaznije molim: otvorite www.autograf.hr i podržite nas baš kao što čitate, volite i podržavate ovaj naš drag i prevažan mjesečnik. Zašto sam pokrenuo ovaj portal? Zbog vas! Dobrota vaša neka vas prati.■ IDENTITET/ BR. 183 / 2013. urbana lobotomija STUDENTSKO LICEMJERJE Piše: DUNJA NOVOSEL Studenti su se opet nešto uzjogunili. Nakon protesta iz 2010. godine, kad su zahtijevali besplatno školovanje za sve, pri čemu su najglasniji bili oni koji su studirali dvanaest godina žaleći se na preopširno gradivo i profesore koji imaju pik na njih te pijući pivo na stepenicama ispred Filozofskog fakulteta i mijenjajući studijske grupe u prosjeku jednom godišnje, uzrok njihovog novog nezadovoljstva je poskupljenje hrane u studentskim menzama, odnosno smanjenje subvencija koje pokriva država. Što nadalje znači da kompletan meni za ručak više neće koštati četiri, nego, neš’ ti, šest i pol kuna. Pa im je to puno. Pa su objavili štrajk glađu i bojkotiranje menzi. Traže stare cijene. Čak su jedan dan odlučili provesti akciju „jedimo kolače!“ kako bi ukazali na svoj revolt, aludirajući valjda na čuvenu izreku Marije Antoanete što ju je uputila siromašnom francuskom puku. Tako i studenti očito žele pokazati da su gladni kruha i da im poskupljenje studentskog menija od kunu i pol predstavlja velik problem. Ali im pritom ne predstavlja problem popiti kavu prije i poslije predavanja, kupiti bar kutiju cigareta dnevno jer su cigarete najbolji sudruzi u pauzama između kolegija i na tim kafanskim sesijama. Tko god je, recimo, u prethodnih deset godina studirao u Hrvatskoj (mada slutim da je tako bilo i ranije) može posvjedočiti da se za stol u bilo kojem kafiću u okolici bilo kojeg fakulteta treba doslovno boriti kolika je navala. Kafići su dakle neprestano dupkom puni, a znamo i da je nekulturno sjediti negdje satima uz samo jednu šalicu kave (na koju ionako vrebaju da ti je odnesu još dok piješ zadnji gutljaj). Nigdje više u gradu, čak ni po onim periferijskim ćumezima s kariranim stolnjacima, lamperijom i ogromnim filodendronom u uglu, kava s mlijekom, kako Hrvati zovu macchiato, ne košta manje od devet kuna (ali baš gadno to zvuči, kava s mlijekom! Ne zato što poput snobova inzistiram na stranim riječima, nego zato što mi to djeluje poput bućkuriša najgore vrste: iako se radi o espressu, stvara mi se vizualna slika miješanja turske kave iz džezve i prokuhanog mlijeka iz šerpe, mješavine u koju su nam drobili još i žgance u vrtiću IDENTITET/ BR. 183 / 2013. i tjerali da to jedemo za doručak). A i to sam malo rekla. Čim sunce malo ogrije, neovisno o godišnjem dobu, zagrebački studenti primjerice, poput svih njihovih sugrađana dobiju želju za ispijanjem kave na takozvanoj Špici. Gdje kava košta bar trinaest kuna, a oni bezbožnici što piju zašećerene instant-vodurine s okusima karamele i vanilije koje nazivaju kavom, za taj svoj ćeif ne žale izdvojiti i po petnaestak. Znači, to im nije skupo. I za cigarete im nije skupo dati dvadeset i pet. A sve da ove cijene preko noći skoče još pet-šest kuna gore, ni tad im ne bi bilo puno, ili bi na to prešutno pristali, jer prioriteti se znaju. Sasvim sigurno ne bi digli štrajk protiv ugostitelja i počeli bojkotirati kafiće noseći naizmjenično termosice s kavom i plastične čaše koje će potom dijeliti ispred fakulteta. Ili zasjeli čoporativno u obližnji kafić i naručili bocu mineralne koju će razdijeliti svakom po deci. Ali ovako su se našli izazvani poskupljenjem ručka od cijelih kunu i pol, te su pozvali sve svoje kolege da ih podrže u akciji „jedimo kolače.“, što bi značilo da su se na jedan dan kolektivno odrekli ručka i jeli samo desert, pokazavši cjelokupnoj hrvatskoj javnosti koliki su paćenici. Treba naglasiti, što se tiče ovog smanjenja subvencija, da se ono najviše odnosi na slatkiše, pudinge, sokove i krafne, a ne na kuhana jela neophodna studentima za uravnotežen obrok, ručak ili večeru. Uz ove subvencije, smanjene na pedeset posto, cijena tih proizvoda, dakle sokova i slatkiša, i dalje je bar upola manja nego u trgovinama. Odgovorni navode da je jedan od ciljeva novih pravilnika potaknuti studente da se hrane zdravije, jer prema analizama koje je sprovelo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, studenti 25% novca na „iksici“ troše upravo na slatkiše. Ovdje možemo vjerovati ministarstvu da im je stalo do prehrambenih navika a time i zdravstvenog stanja studenata, ili biti skeptici i misliti da su samo spremni uložiti manje sredstava za olakšanje života studentima, no koja god od ove dvije varijante bila posrijedi, treba imati na umu da se pravilnik, dakle i subvencije nisu mijenjali već više od deset godina, dok cijena hrane na tržištu skače doslovno iz dana u dan i te cijene 29 više nitko i ne kontrolira. Stoga smatram da poskupljenje kompletnog obroka u menzi od dvije ili tri kune ne znači tako strašan udarac na studentski džep, jer sve i da košta deset kuna, pa i petnaest, umjesto šest, za te novce ne mogu nigdje drugdje dobiti, naručiti ni skuhati si kompletan obrok. Svakako da tu treba uzeti u obzir i studente zaista lošeg socijalnog statusa, kojima svaka kuna igra razliku, ali ti najčešće i ne dižu glas i ne piju tri kave dnevno. Posebno bi pohvalno bilo ako ministarstvo zaista i održi danu riječ, pa iznos koji uštedi na subvencijama za hranu potroši na stipendije. Treba još napomenuti da je novi pravilnik bio stavljen na javnu raspravu i da su ga podržali svi studentski predstavnici, pa ipak od same njegove najave (još nije stupio na snagu) nije trebalo proći puno da se začuju glasovi negodovanja. Nadalje me iskreno čude stalne žalbe studenata kako je hrana u menzama nekvalitetna i neraznovrsna. Ne bih smjela sa stopostotnom sigurnošću tvrditi kakva je ta hrana bila jučer i danas, ali kao netko tko je prije samo dvije godine bio student i ručao u zagrebačkim menzama, mogu ustvrditi da su namirnice uvijek bile svježe i pristojno pripremljene, da je svakodnevno na meniju bio širok izbor povrća, vegetarijanskih jela, ribe i mesa, salata i variva, uz nezaobilazni krumpir, tijesto i rižu spremljenih na razne načine, dakle za svakoga ponešto, nikako jednolično, a po skromno cijeni. Je li moguće da se situacija u dvije godine drastično promijenila ne znam, ali nisam sklona vjerovati u to, budući da su mnogi studenti i tada kukali da im ne valja, a većina njih i kod kuće razmaženo jedu tri jela koje im majke spremaju po narudžbi mimo regularnog ručka. I dok tako jamraju kako je studentska hrana nekvalitetna i da joj fali povrća, istovremeno kad ogladne od kave na Špici, u centru jedu hamburgere u Mc’Donaldsu, burek, pizzu na komade što se prodaje na svakom uglu i one čudne krompire što se nose u kartonskom tuljcu, nabadaju na plastične čačkalice, umaču u masne umake i sve skupa jedu u hodu. I zalijevaju koka-kolom ili pivom. Tada im to nije ni masno ni nezdravo. A bogami ni skupo. Samo nek’ jedu kolače.■ Intervju: Milan Tankosić, zamjenik načelnika općine Gračac Stranačku politiku treba izbaciti iz razvojnih projekata Ako jedna politička opcija i malo može bez druge, na žalost, ona potpuno dominira i čak demontira sva tijela koja je formirala prethodna vlast. Njezina vodeća politička struktura je uvijek za konflikt kako bi ojačala disciplinu nad biračima i simpatizerima, a to onda proizvodi loše ozračje koje se prenosi na građane i na sve socijalne procese, te djeluje destimulirajuće na ljude i razvoj takvih sredina Piše: MILAN JAKŠIĆ Milan Tankosić, zamjenik načelnice općine Gračac, po mnogima jedan od najboljih poznavaoca korištenja evropskih fondova na slabo razvijenim područjima Republike Hrvatske, često kao stručnjak za to područje gost najprominentnijih evropskih razvojnih institucija i vlada najrazvijenijih država – uspostavom vlasti Hrvatske demokratske zajednice u Gračacu, bez obzira što je na funkciji zamjenika načelnice općine - potpuno je isključen iz bilo kakvih kadrovsko-kreativnih kombinacija tamošnje novoformirane vlasti. Riječ je očigledno o još jednom primjeru stranačke isključivosti čiji akteri ne vide kakvu bi štetu od toga mogla imati ova siromašna općina kojoj je, kao i mnogim drugim takvim sredinama u Hrvatskoj, upravo nedostatak stručnih ljudi najveći problem. Kako ocjenjujete prethodno korištenje evropskih predpristupnih fondova u Hrvatskoj, a posebno na područjima od posebne državne skrbi? - Po meni povlačenje sredstava iz EU fondova može biti puno bolje i ići brže, to vrijedi za cijelu državu, a za ta područja posebno. Grešaka ima i kod programiranja na najvišem nivou, ne uzimaju se određene realnosti na terenu i raspoloživi resursi, ostaju mnoge nedorečenosti zbog kojih se 30 neki pravilnici više puta mijenjaju i dopunjuju. S druge strane, niža, provedbena tijela koja raspisuju natječaje, ugovaraju projekte i kontroliraju utrošena sredstva rade svoj posao dosta sporo te se natječaji čekaju predugo, projekti ocjenjuju po više od pola godine i tako sporo i ugovaraju. To sve smanjuje cikluse povlačenja, a to opet djeluje destimulativno na korisnike sredstava bili oni javni, nevladin ili privatni sektor. Zbog svega toga se slabo razvijaju i ljudski potencijali koji to sve trebaju raditi. Oni koji su u startu bili za to obučeni uglavnom su sad privatni konsultanti čije usluge nisu jeftine tako da oni koji imaju IDENTITET/ BR. 183 / 2013. novce i razvijeniji su, mogu platiti izradu vrhunskih projekata i pokriti troškove tehničke dokumentacije a oni siromašniji to ne mogu i postaju još siromašniji i zaostaliji. Područja od posebne državne skrbi su posebno loša priča jer u tim sredinama kronično nedostaju stručnjaci, ljudi obrazovani i obučeni za takvu vrstu posla. Općine i gradovi na ovim područjima imaju mnogo manje slobodnih fiskalnih kapaciteta pa s toga ne mogu često financirati ni izradu tehničke dokumentacije kao ni osigurati sudjelovanje u financiranju projekta. Problem je navika da će to sve “država” riješiti pa se stalno gleda prema nekim sredstvima vlade i ministarstava, a trebali bi svi gledati da vladu i ministarstva što više rasteretimo tražeći druga donatorska sredstva. Kakva su iskustva u korištenju tih fondova u općini Gračac gdje ste već duže vremena na funkciji zamjenika načelnika općine? - Kako sam došao u politiku iz udruge i već bio navikao da se stalno moraju raditi novi projekti kako bi razvijali svoju sredinu koju su drugi, a tu mislim na sve od općine do županije i države, zaboravili ostao sam u stalnom uvjerenju da u projektima a posebno onim za EU fondove leže najveće mogućnosti za male nerazvijene sredine. Prvi posao u životu mi je bio na projektu pa nam je to bio i izvor egzistencije. Preko suradnje prvih udruga koje su počele raditi ozbiljnije projekte kao što su Una i Prospero sa općinom tako se i općina povezala više sa svojim udrugama ali i sa već iskusnim udrugama iz Zagreba, Osijeka, Splita i drugih većih mjesta. U okviru takve jedne suradnje između udruge Una, općine Gračac i udruge B.a.b.e. iz Zagreba rodio se prvi projekt za EU fond, tada CARDS 2004 za prekograničnu suradnju sa Bihaćem u BiH. Ime projekta je Una AvanTourism i bio je vrijedan 140.000 EUR. Projekt je bio izazov i okidač za kasnije druge projekte. Nakon toga je odobren i poznati Cheese route u okviru PHARE adriatic programa za uređenje i opremanje sirane u Gračacu. Ove sve aktivnosti privukle su i županiju koja je htjela surađivati s nama tako da je odobren novi projekt gdje je nosilac bila Zadarska županija po imenu Una spring od life. Ovaj projekt je bio vrijedan 420.000 EUR. Bili smo nakon toga partneri i na projektima u okviru IPA 4 sa udrugama B.a.b.e., Cenzura plus i drugim kako bi potaknuli zaštitu žena žrtava IDENTITET/ BR. 183 / 2013. obiteljskog nasilja i ženskog poduzetništva u cilju osnaživanja ove socijalne skupine. Zašto je napravljen kiks kad je riječ o sirani u Gračacu jer općina je zbog propusta u njezinoj izgradnji morala vratiti Evropskoj uniji 24.000 eura? Navodno je za dovršenje tog projekta potrebno još samo 70.000 kuna. Kad će on biti dovršen? - Projekt Rute sira ili Cheese route je idejno bio odlično osmišljen ali je budžet za ono što se htjelo uraditi bio zaista preskroman. Ušlo se u adaptaciju objekta koji je bio u katastrofalnom stanju, a radovi su trebali početi u veoma nezgodno zimsko vrijeme. Pri tom za te radove nije bio ni predviđen novac u proračunu projekta već je to morala općina samostalno „Posljedice pogrešne politike prema područjima povratka će se osjetiti kada i posljednje mlađe obitelji odu sa ruralnog područja raditi kao radnici u gradu, a korporacije koje proizvode hranu često na vrlo upitan način zagospodare napuštenim selima. Pogotovo na ovakvim područjima kao što je Gračac gdje srpsko stanovništvo ne samo da se sporo vraća, nego se više uopće ne vraća ili čak ponovo odlazi... riješiti. Bilo je propusta u izvođenju projekta ali ne mogu sad o tome suditi kako ga nisam ja provodio. Projekt se kasnije uzeo kao primjer greške u medijima i kao prilika naše opozicija da nas napada. To nije ničemu dovelo osim proračunskom nadzoru općine, kontrolama i tom povratu sredstava. Nije bilo nikakvih krivičnih niti zlonamjernih radnji. Projekt se više svakako ne može završiti u planiranom obimu ali se može završiti tako da se oprema koja je kupljena EU novcem i objekt koji je 70% uređen stavi u funkciju. Za to zaista nisu potrebne velike financije. Projekt će tad ispuniti svoju svrhu i misiju i po meni od toga više ne treba praviti problem. Međutim, sada je to na novim vlastima u Gačacu i tek treba vidjeti ka31 kav će pristup projektu imati. Je li istina da je i zbog navodnih malverzacija prilikom gradnje sirane policija pokrenula istragu ili se tu radi, kako smo također nedavno mogli čuti, o političkom obračunu u kojem aktualna vlast u Gračacu koristi usluge policije kako bi se promijenila vlasnička struktura sirane? - Dolaskom nove općinske vlasti odmah je ponovo pokrenuto pitanje Sirane, ali ne toliko u konstruktivnom smislu i u cilju nastavka aktivnosti vlasti da što prije završi projekt. Odmah su se potrudili naći pogodnu osobu da tuži zadrugu koja je partner u projektu za navodne nezakonite radnje iako je sve već više puta provjeravano, od porezne uprave, SAFU-a, nadzora ministarstva financija za proračunske korisnike pa Uskoka u slučaju općine. Opozicija nas je prije par godina tužila po 30 osnova što pokazuje samo političku motivaciju. Međutim, sada nova vlast hoće u projekt da instalira neku novu zadrugu koja je pod njihovom kontrolom i ponište ovu zadrugu koja je od početka bila partner i kao takva vlasnik cjelokupne opreme. Kako se naknadno partneri ne mogu mijenjati samo se na taj način zbog političkih ciljeva riskira da se projekt kompletno poništi i općina ovrši za novi veliki iznos sredstava. To se nažalost u lokalnom političkom prepucavanju i prečesto dešava. U tom smislu MUP postaje agent političkih aspiracija i veoma čudnih optužbi da se ova zadruga što više diskreditira pa da se tu ubaci neki novi akter po volji HDZ-a. Zadrugu trenutno tuže da nema financijsku dokumentaciju koju su ti isti koji je tuže otuđili i kompromitirali. Policija traži od nas da pribavljamo negdje tu dokumentaciju a sami je ne smiju uzeti tužiteljima koji je ne žele vratiti u knjigovodstvo. Da li može biti veći apsurd od ovog. Naravno, kod nas je sve moguće. Kakva je vlasnička struktura te sirane? - Sirana kao objekt koji je već u velikoj mjeri uređen u vlasništvu je države i posjedu tvrtke u stečaju. Oprema je vlasništvo zadruge koja je bila partner na projektu. Treba reći da je zadruga tu više radi formalnih uvjeta jer se nije htjelo stvarati profit za nekog već potaći proizvodnja mlijeka pa tako sira i povećati zaposlenost. Korisnici bi bili funkcionalni vlasnici jer bi kroz ovu siranu osigurali svoj plasman mlijeka i ne bi bili ovisni o velikim otkupljivačima. Jeste li od posljednjih lokalnih izbo- priča s istoka ra u općini imali kakve razgovore o korištenju strukturnog i kohezijskog fonda, imate li kakve prioritete kad je riječ o financiranju određenih projekata evropskim novcem, te koji su to prioriteti? Ili ako se o prioritetima još niste dogovorili, kojim projektima biste Vi dali prednost? - Mislim da ipak neću imati puno prostora za suradnju po ovim pitanjima jer previše ima političkog djelovanja i u takvim uvjetima se ne mogu implementirati dobri projekti jer se iz projekata mora izbaciti bilo kakva politika. Vjerujem da sam još uvijek dosta usamljen u političkom smislu u vjerovanju i nastojanju da se razvoj ostvari kroz korištenje strukturnih i kohezijskih fondova zajednice. Što se prioriteta tiče treba gledati i što je moguće. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva i zadruge na ovom području najčešće nemaju dovoljno kapaciteta za korištenje fondova, a udruge tu nešto i rade ali to ide sporo i teško je sačuvati ljude u njima te stalno čekati godinama neke nove natječaje da bi ljudi uopće bili zaposleni na projektu jednom kad on bude odobren. U tom smislu ne vidim toliko svjetlu budućnost korištenja EU sredstava u malim i nerazvijenim sredinama. Kakva je Vaša vizija razvoja prostorno najveće općine u Hrvatskoj? Čujemo da su stranci počeli otvarati svoje firme u Gračacu. Za što su oni najviše zainteresirani? - Razvoj održive poljoprivrede kao i obnovljivih energetskih izvora, stavljanje u funkciju velikog poljoprivrednog zemljišta za eko stočarstvo, korištenje vodnih resursa u okviru sportskog ribolova i proizvodnje vode za piće, finalizacija u drvno-prerađivačkoj proizvodnji i korištenje šumske biomase za proizvodnju električne energije i toplotne energije za sušenje drveta, grijanje proizvodnih hala i zgrada, javnih objekata i kućanstava, to su pravci djelovanja koje bih želio u ovoj općini. Svako od ovih polja ima svoja pravila i svoju problematiku ali mislim da se problemi mogu prevazići, samo treba više sposobnih ljudi, trebaju timovi koji mogu da rade na ovim temama a to je nešto što male zajednice nemaju ili imaju rijetko i privremeno zbog odlaska ljudi u veće gradove. Razvoj poljoprivrede na bazi solidnog poljoprivrednog zemljišta nedostaje zbog usitnjenosti posjeda, neriješenih vlasničkih odnosa koji su, moram to reći, negdje namjerno unazađeni gubljenjem ili palenjem zemljišnih knjiga a i zbog nedostatka investicijskih sredstava kod malih proizvođača koji ovdje preovladavaju. Vodni resurs pod potpunom kontrolom drže hrvatske vode i ne vidim da tu žele nešto stavljati u funkciju. Drvno prerađivačku industriju drže pod kontrolom hrvatske šume i njihovi skoro povlašteni partneri. Ne odgovaraju im 32 promjene u sustavu i to zbog čega mi izvozimo polusirovinu u druge strane zemlje i onda od njih kupujemo proizvode koje bi i sami mogli proizvoditi ostaje za mene misterija. Dalje, problemi kod razvoja energana poput vjetroparkova su neadekvatni modeli prijenosa energije, nepostojanje kompenzatora i male kvote preko kojih se upravlja tko će razvijati ove projekte. Kako zaustaviti rasprodaju buzašto zemlje srpskih izbjeglica sa tog prostora? Na koji način ljude vratiti iz izbjeglištva na njihovu zemlju, bilo kad je riječ o mogućnostima da je obrađuju, uzgajaju stoku ili se bave turizmom? - U ovom slučaju neriješeni imovinski odnosi pomažu da se uspori prodaja poljoprivrednog zemljišta ali ipak to se sve više dešava. Kupuju je posrednici, skoro uvijek na kraju za strane klijente koji prepoznaju pravu vrijednost ovog kod nas čistog i nezagađenog resursa. Kako su ljudi, izbjeglice posebno, osiromašili tijekom posljednjih 20-tak godina, pa promijenili i svoj način života, negdje u Bosni, Srbiji ili Sloveniji trebaju pomoć kako tamo ostvariti što kvalitetnije uvjete za život te svoju imovinu u Hrvatskoj vrlo lako prodaju i to za nisku cijenu. Vraćanje mladih ljudi biće vrlo slabo u smislu vraćanja na seosko imanje, mladi vide prilike u zapošljavanju u Evropskoj IDENTITET/ BR. 183 / 2013. uniji, drugim razvijenijim zemljama u kojima se može više zaraditi. Jedini koji se još mogu vratiti da obrađuju zemlju su još uvijek radno sposobni ljudi koji su to i ranije radili pa se tome vraćaju u nedostatku drugog posla. Čak i kad bi bilo puno dobrih primjera korištenja EU sredstava, porasle cijene poljoprivrednih proizvoda koji postaju kao nekad rudne sirovine potpuno u kontroli velikih transnacionalnih kompanija, razvojne banke bile prisutne na ruralnom području sa mikrokreditima, mislim da bi opet broj ljudi koji se upuštaju u to bio ograničen. Dijelom i zbog toga što su sad potrebne veće površine za proizvodnju od koje jedna obitelj može da živi. U turizmu postoje zapreke u tome što to nije tradicija u ovom ruralnom području, što ljudi nemaju nikakva sporedna primanja ili slabu poljoprivrednu proizvodnju koja ne dozvoljava razvoj i diverzifikaciju drugih aktivnosti, a tu su i posljedice rata koje još stoje u vidu srušenih zgrada, kuća itd. Nepostojeće ili vrlo slabe turističke infrastrukture (kampovi, smeđa signalizacija, info punktovi itd). Naravno, to ne znači da se ne može ništa, naprotiv, kako kažu Amerikanci, postoji ogroman potencijal za rast i vrlo slaba konkurencija. Oni koji vide svoju priliku u razvoju ruralnog područja i prihvate to kao izazov vjerujem da će uspjeti. Ipak za potpunu promjenu stanja trebati će više vremena. Vas mnogi smatraju jednim od boljih poznavalaca korištenja evropskih fondova. Kako izgleda procedura za stjecanje uslova bez kojih se ne može do evropskog novca? Koliko takva procedura traje? - Ono što je bitno znati je da samo u načelu likvidni subjekti mogu i trebaju biti podnosioci projekata za EU fondove. Oni koji planiranu investiciju praktično mogu napraviti i sami, oni su ti koji su i najbolji korisnici sredstava zajednice pa im ta sredstva služe samo kao pomoć u nadogradnji već ionako uspješne priče. To kako sam ranije i rekao pogoduje uspješnima a ne slabijim i nerazvijenim, ali se smatra da će jači povući ili progutati slabije tako da će nivo aktivnosti ostati na istom. Problem kod PPDS-a je što su velika većina slabi i siromašniji i nerazvijeni i ako nemaju neku konkretnu pomoć u vidu razvojne agencije, banke, jačih tvrtki i obrazovnih institucija koje imaju stručnjake, oni jednostavno nemaju šanse, pa je zato ovo gore vrlo bitno i osigurati. Procedure su precizne pa se ne može reći da su toliko komplicirane ali su ipak napredne za prosječnog čovjeka na PPDS-u te zbog toga zahtijevaju IDENTITET/ BR. 183 / 2013. posebnu obuku, strategiju i radnu disciplinu. Opet, mora se biti i inovativan ako se hoće velik broj bodova za aplikaciju. Procedure traju dosta dugo i oni koji ne mogu to da čekaju bolje da ne ulaze u ove procese. Ponekad se čeka godinama da se raspiše neki poziv, pa godinu da se ocijeni pa pola godine još da se ugovori. Onaj tko ima samo ovaj projekt i njega čeka ne može izdržati ni financijski i neće imati kontinuitet. Kako ocjenjujete političku situaciju u Gračacu? HDZ ima načelnicu općine, a većinu u općinskom vijeću na izborima je dobila koalicija SDSS-a i SDP-a te još nekih manjih stranaka. Ali samo za kratko. Desili su vam se prebjezi kao što je bilo i u prošlom mandatu kad je SDSS dobio većinu u Vijeću također zahvaljujući prebjezima. Je li u Gračacu ipak moguća suradnja među strankama, bez obzira tko je na vlasti a tko u opoziciji, koja bi bila od koristi za sve stanovnike općine? - Mislio sam da je suradnja uvijek moguća pa da je bilo koja stranka u vlasti ili opoziciji ali vidim da to ipak nije moguće ili je moguće ali samo kad je to u strogom interesu svake od stranaka. Ako jedna politička opcija i malo može bez druge na žalost, ona potpuno dominira i čak demontira sva tijela koja je formirala prethodna vlast. To je vrlo loše i destimulirajuće za sve ljude. Jednostavno, takva situacija proizvodi loše ozračje koje se prenosi na građane i na sve socijalne procese. Kakav je ovog trenutka Vaš stvarni radni status? Mnogi Vas smatraju jednom od najobrazovanijih mladih osoba u Lici kad je riječ o poznavanju evropske razvojne regulative. Koristi li općina u kojoj živite i radite u dovoljnoj mjeri to Vaše znanje, ali i određena iskustva? - Moj radni odnos je odnos nekoga tko je na strani i samo promatra koje se odluke donose i što se dešava posljedično. Pokušava me se zaobići u svemu jer je očigledno cilj lokalne politike da me izolira i da im više nikad ne predstavljam prijetnju. I to je naravno legitimno dok u tome ne bude kršenja nekog zakona ali opet, osjećaj svega toga nije lijep ni ugodan. Gledam kako se napadaju strukture samo zbog političkog interesa i formiraju nove da podržavaju novu politiku. U takvim okolnostima kvalitet neće nikad ni dolaziti do izražaja već samo podobnost i poslušnost. Ne vidim da općina želi da koristi moje iskustvo, valjda zato što svatko misli da zna to što drugi godinama uče 33 a dijelom i zato kako ne bih bio značajan u razvojnim procesima. Opet, želim uspjeh općinskim strukturama kako god se postavili prema mene sad kad sam u opoziciji. Kakve onda uopće izglede za razvoj imaju općine poput gračačke? Ima li uopće nekih novih mogućnosti za povratak Srba u krajeve iz kojih su izbjegli? - Za razvoj bivšeg PPDS-a, pogotovo oporavak povratničke populacije potrebno je više faktora. Cijelo područje je osiromašeno, velikim dijelom još uvijek razrušene infrastrukture, kako materijalne tako i socijalne, prepuno ne spornih privatizacija već otvorenih pljački javne imovine i bivših državnih firmi. Međutim, pored svega toga, šteta nastala u ljudskim ili demografskim okvirima je neprocjenjiva i najveća. Ona će značajno u budućnosti usporiti razvoj ovog površinski značajnog dijela RH ali i cijele Republike. Poražavajući trend se ipak može preokrenuti ali je za to potrebna koordinirana akcija zasnovana na punim demokratskim principima i metodičnom i analitičkom pristupu. Ukratko, ljudske resurse treba okrupniti, proučiti dobro okvire, kao što su programski dokumenti EU i RH, strategije razvoja poljoprivrede, ruralnog područja, turizma, pa onda i županijske razvojne strategije. Djelovati se može preko udruga, općina gdje postoji dobra volja ali i lag-ova, lokalnih akcijskih grupa, na ovom području. Ljudski faktor se u svemu ovome može pojačati i ljudima koji su porijeklom iz Hrvatske ali sada žive, školuju se i rade u inozemstvu. Na ovaj način bismo mogli dobiti vrhunske stručnjake za rad u timovima koji razvijaju projekte, prvenstveno za financijske instrumente EU. U startu kao i uvijek ide sve teže ali kad bi tu cijelu ideju podržale naše već izgrađene institucije, kasnije bi sve išlo lakše, odmah po prvim kvalitetnim aktivnostima i odobrenim projektima. Tehnika i IT su omogućili da mnogi ni ne moraju biti tu da bi pomagali u ovome i radili. Cijeli svijet je danas umrežen, što mislim da se slabo vidi sa razrušenog PPDS-a. Odličan način djelovanja je kroz socijalne zadruge koje imaju velike mogućnosti i na kraju olakšice u poslovanju. Cilj je samo pomagati dugotrajno nezaposlene socijalno isključene građane. A to i jeste naša populacija i naš cilj. Naravno, ovo je dosta optimistično ali nije nemoguće i na taj način bi se potakle aktivnosti u cilju razvoja, najprije ljudi i znanja, a potom i ekonomije i infrastrukture. Uostalom, bili bi i prepoznati na drugačiji način.■ CRNA GORA I U CRNOJ GORI REGISTRIRANE ČETIRI NOVE CRKVE skoristivši pravnu prazninu u Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine koji je još primjenjuje u Crnoj Gori Ivan Zanković iz Bara podnio je zahtjev za registriranje četiri nove vjerske zajednice - Crnogorsku katoličku crkvu, Crnogorsku protestantsku crkvu, Crnogorsku demohrišćansku crkvu i Crnogorsku adventističku crkvu. Naime, po tom zakonu MUP Crne Gore ima mogućnost samo konstatirati činjenicu prijave osnivanja određene vjerske zajednice i izdati uvjerenje da je prijava zaprimljena. MUP ne vodi registar vjerskih zajednica, već samo evidenciju prijavljenih vjerskih zajednica i na osnovu te evidencije izdaje uvjerenje-potvrdu o prijavljivanju nove vjerske zajednice. Na isti način 1997. godine registrirana je u policijskoj stanici na Cetinju Crnogorska pravoslavna crkva, do sada kanonski nepriznata od ostalih autokefalnih pravoslavnih crkava. Na ovu neobičnu inicijativu reagirali su predstavnici RKC u Crnoj Gori koji navode da je ime katoličko registrirano i zaštićeno svugdje u svijetu pa je, po njima, na potezu država koja bi trebala poništiti tu registraciju. U saopćenjima zakonom registrirane CPS navodi se da su već izabrali nadbiskupa, te da će uskoro proglasiti i svog poglavara. Tvrde da se ne radi o novoj Crkvi već o obnovi nekadašnje Zetske katoličke crkve. (N.Cetina)■ SRBIJA 60.000 građana Srbije uzelo mađarsko državljanstvo V iše od 100.000 građana Srbije od januara prošle godine podnijelo je zahtjev za dobivanje mađarskog državljanstva, a čak 60.000 tih zahtjeva je odobreno, pa su novi državljani Republike Mađarske već položili i zakletve. Polovica ih je, uglavnom mladih, zatražila i mađarsku putovnicu jer se žele besplatno školovati u Mađarskoj. U Konzulatu Mađarske u Subotici zakletve se polažu gotovo svakodnevno, jer se dnevno primi više desetaka zahtjeva. Slična situacija je i u Beogradu. Uvjet za dobivanje državljanstva je dokaz da su im preci rođeni na teritoriju tadašnje Austrougarske do 1921. godine, kao i srednji nivo znanja mađarskog jezika. Uvjete ispunjavaju i oni kojima su preci rođeni u Bačkoj od 1941. do 1945. godine, kada je prilikom podjele Jugoslavije ona pripala tadašnjoj Mađarskoj.■ 34 IDENTITET/ BR. 183 / 2013. BOSNA I HERCEGOVINA N RATNICI U SIRIJI a ratištu u Siriji do sada su poginula četiri bosanskohercegovačka državljana. Oko 50 pripadnika uglavnom selefijskog pokreta otišlo je iz BiH da ratuje u Siriju i niko ih nije mogao spriječiti u tome. Vjerovatno je to i bio povod da državni ministar sigurnosti uputi radnu verziju zakona koji bi sprječavao bh. državljane da ratuju u drugim zemljama. Mnogi pozivi ratnicima iz BiH da se priključe pobunjenicima u Siriji objavljeni su na internetu, a na jednom od njih desetak mladića pjeva o Siriji, Iraku i Afganistanu. Svi su naoružani vatrenim i hladnim oružjem. U jednom drugom snimku trojica mladića iz BiH video porukom iz Sirije poručuju mladima da se moraju priključiti svetom ratu – džihadu. Policijske agencije u BiH potvrdile su da su u sukobima u Siriji na strani pobunjenika protiv režima Bašara al-Asada učestvovala 52 državljanina BiH. Prema medijskim izvorima, 32 su se vratila u BiH, a trenutno ih je u Siriji još 20. Riječ je uglavnom o pripadnicima selefijskog pokreta - osobama koje prakticiraju islam drugačiji od tradicionalnog u BiH.■ SRBIJA Humani poštar iz Srbije zadivio svijet K ada je Filip Filipović imenovan za poštara u udaljenim selima na planinama Južne Srbije, ubrzo je shvatio da će morati da nosi više od pisama. “Znao sam da neću moći da okrenem glavu i budem slijep za stvarnost, za stanje u kom žive ova djeca, bez ičega, i usamljeni i napušteni stariji ljudi”, kaže ovaj 30-godišnjak. Filipović pokriva nekoliko desetina sela na granici uz Kosovo i putuje makadamima iz pošte u Kuršumlijskoj banji. “Kada sam vidio da djeca moraju da pješače do škole 10 do 15 kilometara svakog dana, da žive bez vode i struje, često u jednoj sobi s roditeljima, odlučio sam da nekako pomognem”, kaže on. “Rekao sam sebi da moram nešto da uradim. Na nekoliko kilometara od civilizacije 21. vijeka imamo zaboravljene ljude koji su u 19. vijeku”. Počeo je tako što je renovirao poštu u trošnoj zgradi u kojoj se nalazi i lokalna osnovna škola, a za poduhvat je uložio vlastiti novac. U isto vrijeme, od svoje IDENTITET/ BR. 183 / 2013. plaće, koja iznosi jedva 300 eura, donosio je čokolade i slatkiše djeci u dalekim selima. “Nema više prodavnica u selima, pa stanovnicima kupujem šta im treba”, kaže ovaj mladi čovjek. Jednoj porodici s malom djecom je napravio kupatilo, a njihovo dvoje djece svakodnevno vozi u školu kako ne bi pješačili osam kilometara. Već dvije godine financira, organizira i pomaže renoviranje jedine 35 učionice u lokalnoj školi u kojoj se školuje šest dječaka starosti od sedam do 11 godina. Prošle godine prvi put su išli na jednodnevnu ekskurziju do Jagodine i Kruševca, organiziranu o poštarevom trošku. Filipović im je kupio školske torbe, teke i olovke i našao sredstva za šest kompjutera. Obnovio je poljske toalete u dvorištu, a tokom godišnjeg odmora ovog ljeta je napravio igralište za đake.■ nove knjige BALKANSKI RATOVI 1912.1913. I NJIHOV ODJEK U HRVATSKOJ D Tekst i foto: NIKOLA CETINA a je historija učiteljica života (historia est magistra vitae) potvrđuje i najnovija knjiga u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Plejada. Promovirali su knjigu koja je svojevrsni raritet u hrvatskom izdavaštvu. Naime, objavili su historiografski vrijedan naučni rad mladog zagrebačkog historičara Igora Despota - Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj. Nakon rasturanja Jugoslavije historičari novonastalih država bave se uglavnom svojom prošlošću, a u našim školama se ova tema uči kao uvod u Prvi svjetski rat. Despot se ne drži stereotipa već ovoj intrigantnoj temi dodaje i nešto novo analizirajući odjek ovih ratova u Hrvatskoj. Za kratko podsjećanje na ta vremena valja reći da su Prvi balkanski rat vodile Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora protiv Turske. Počela ga je Crna Gora napadom prema Skadru. Srpske snage su kod Kumanova i Bitolja porazile turske trupe u Makedoniji, oslobodile Kosovo, sa crnogorskim snagama Rašku oblast i Metohiju i izbile na Jadran kod Lješa i Drača. Grčke trupe oslobodile su Solun, a bugarske porazile Turke u Trakiji. Na turski zahtjev sklopljeno je primirje 3. decembra 1912. godine. Drugi balkanski rat izbio je zbog srpsko-grčko-bugarskog razgraničenja. Bugarska iznenada napada srpske snage na Bregalnici i kod Soluna . Na oba fronta je poražena, a kada su joj Rumunjska i Turska objavile rat bila je prisiljena na sklapanje primirja. Rat je završen mirom u Bukureštu 10. augusta 1913. godine. Srbija se u Balkanskim ratovima teritorijalno proširila za 39.500 km kvadratnih. Na promociji knjige pred zavidnim brojem prisutnih o motivima izdavanja ove specifične knjige govorio je nakladnik i urednik Plejada Ilija Ranić. Prof.dr.sc. Željko Holjevac u predstavljanju knjige naglasio da je ona predstavlja cjelovit prikaz tih ratova razmatrajući njihov tok i posljedice. Posebno inovativnim procjenjuje dio knjige koja prezentira odjek ovih ratova u Hrvatskoj. Dr.sc. Dina Mujadžića fascinirala je činjenica da je autor bez pomoći i podrške istražuje i objavljuje važne dokumente iz Balkanskih ratova. Po njemu to je unikatno djelo i prva monografija o Balkanskim ratovima u Hrvatskoj. Novinar Jutarnjeg lista Vlado Vurušić u svojem viđenju Despotove knjige naglašava kako je „teško imati sustavnost u povijesti kad je ona ideološka kategorija, pogotovo kad je povijesti previše na ovako malo prostora, kako je o Balkanu govorio Churchill, jer u Hrvatskoj je uvijek važnije tko što radi, a ne što se radi. Svojima se oprašta, a suparnicima ni za živu glavu, ma koliko bili u pravu. Stoga mi je vrlo drago da ova knjiga ne pati od naknadne pameti ili cenzurira neke stvari jer s današnjeg stanovišta ne paše i ne govori o “konzistentnosti” hrvatskosrpskih odnosa. Ovo je naime vrlo zanimljiv period, koji se po prvi put u hrvatskoj historiografiji obrađuje na ovakav način i konačno da vidimo objektivni, a ne ideologizirani i mitološki pristup tim ratovima, kakav je dobrim dijelom prisutan u Srbiji, te da vidi36 ODJECI BALKANSKIH RATOVA U HRVATSKOJ: Tin Ujević je tvrdio da su Srbi i Hrvati jedan narod s dva imena, pravaš Jozo Baričević ljubio je srpsku zastavu i klicao da je kralj Petar i hrvatski kralj, Ivan Meštrović izradio je „Kosovski ciklus“ u kojem slavi srpska junaštva u bojevima protiv Turaka i najavljuje uskrs Kraljevića Marka, a Vladimir Nazor posvetio dvije pjesme (Uskrs i Davori) Balkanskim ratovima. U hrvatskoj književnosti najviše se ratovima na Balkanu bavio Miroslav Krleža, koji je u Zastavama u stvari opisivao svoju borbu u vrijeme Balkanskih ratova kada se prijavio kao dobrovoljac u srpsku vojsku... IDENTITET/ BR. 183 / 2013. mo kakav je odjek imala kod nas o kakva su prilike vladale u Hrvatskoj u trenutku kada balkanske nacije kao osviješteni čimbenici stupaju na političku scenu Europe. Jer to je vrijeme koje označava početak stvaranja tog “srpskog mita” kao zemlje koja tada počinje svoje širenje, etabliranje i pozicioniranje, a koja je sada, 70 godina kasnije, u fazi implozije, urušavanja, usitnjavanja i političke marginalizacije i degradacije. Pokazuje kako se odnos Hrvata prema Srbima mijenjao te kako su se razvijali hrvatsko-srpski odnosi te odredili našu uzajamnu ili uzajamne sudbine u cijelom 20. stoljeću od balkanskih do jugoslavenskih ratova.... Mi danas ne živimo ni u Austro-Ugarskoj ni u Jugoslaviji, dakle ni s jednim od naroda s kojima smo nekada živjeli u državnoj zajednici, ali osim što dijelimo isto podneblje dijelimo i zajedničku povijest, pa se svi skupa trebamo dostojanstvenije odnositi i prema vlastitoj povijesnoj istini kao i jedni prema drugima“. Po mišljenjima predstavljača ove knjige posebno je značajno autorovo istraživanje o odjecima balkanskih ratova u Hrvatskoj i Dalmaciji, gdje su godine od 1912. pa do 1914. zaslugom ili krivnjom Monarhije predstavljale prekretnicu u prihvaćanju jugoslavenske ideje i kod širih slojeva stanovništva. Uvodi se cenzura, zabranjuju se političke slobode, brojna su suđenja za veleizdaju i protjerivanja studenata iz ugarske polovice Monarhije. Dana 17. marta 1912. godine u Beogradu je održan miting solidarnosti tamošnjih studenata sa “braćom iz Hrvatske” na kojem je govor držao izgnani student iz Zagreba Augustin Tin Ujević koji je po Austro-Ugarskim vlastima govorio agresivno protiv Monarhije i dinastije tvrdeći da su Srbi i Hrvati jedan narod s dva imena. Više od 150 hrvatskih studenata aprila 1912. godine putuje na naučni izlet u Srbiju. Vodi ih pravaš Janko Baričević koji impresioniran dočekom na beogradskoj željezničkoj stanici gdje se okupilo više hiljada ljudi s hrvatskim zastavama ljubi srpsku zastavu, a preko nje bratsku Srbiju i svu braću Srbe. Baričevič je navodno u Smederevu držao govor u kojem je zaželio da srpski kralj uskoro postane i hrvatskim kraljem uz uzvike “Živio kralj Petar - hrvatski kralj!”. Za vrijeme Prvog balkanskog rata dio stanovništva Hrvatske(dobrim dijelom Srbi, ali ne samo oni) odlazi u Srbiju priključiti se dobrovoljačkim odredima, a dio liječnika i sestara odlazi priključiti IDENTITET/ BR. 183 / 2013. se sanitetu balkanskih država. Srbi kojih je u to vrijeme bilo u Banskoj Hrvatskoj oko 25% stanovništva, a u Dalmaciji oko 13% na razne načine su pokušali sudjelovati u Balkanskim ratovima. Velik dio pokušao je pobjeći preko granice i prijaviti se u srpsku vojsku. Srpski liječnici iz Hrvatske i Dalmacije također su u velikom broju odlazili na ratište u ispomoć ranjenicima. Sudjelovali su i u odborima za prikupljanje pomoći Crvenom krstu balkanskih zemalja. Despot u svojoj knjizi analizira i odjeke Balkanskih ratova u hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Navodi primjer likovnog društva “Medulić” čiji su članovi bili vjesnici Balkanskih ratova, a tokom rata sudjelovali u stvaranju atmosfere povoljne za balkanske saveznike. To Društvo je od svog nastanka njegovalo ideju jedinstva Srba i Hrvata. Tako Kosovski ciklus Ivana Meštrovića slavi nekadašnja srpska junaštva iz bojeva protiv Turaka i najavljuje “uskrs Kraljevića Marka”. Uz likovnu umjetnost Balkanski ra37 tovi inspirirali su i književnike poput Ante Tresića Pavičića, Vladimira Nazora i Iva Vojnovića, koji je u jednoj fazi života sebe smatrao Srbinom katolikom kako se je i potpisao u predgovoru kataloga za Rimsku izložbu. Prije izbijanja balkanskih ratova u jednom intervjuu izjasnio se za jedinstvo Hrvata, Srba i Slovenaca nazivajući ga svetim narodnim Trojstvom. U pjesništvu se vezano uz Balkanski rat javlja i Vladimir Nazor sa svojim dvjema pjesmama: Uskrs i Davori. U hrvatskoj književnosti najviše se ratovima na balkanu bavio Miroslav Krleža, koji je u Zastavama u stvari opisivao svoju borbu u vrijeme Balkanskih ratova kada se je prijavio kao dobrovoljac u srpsku vojsku, ali je bio odbijen. Nesumnjivo je da će ova knjiga naići na brojna odobravanja ali i osporavanja što bi se moglo protumačiti kao njena vrijednost, a koja izvire iz uspjelog pokušaja autora da objektivno prikaže i prezentira čitaocima kontekst tadašnjeg turbulentnog balkanskog prostora. ■ PORTRETI: značajni Srbi u Hrvatskoj - BOGDAN MEDAKOVIĆ Političar koji je raskinuo sve veze s Austro-Ugarskom Bogdan Medaković je početkom 20. stoljeća bio najugledniji i najbogatiji srpski kapitalist u Hrvatskoj. Bio je odvjetnik, političar, veleposjednik koji je u blizini Zagreba imao posjed od 940 jutara, utjecajna ličnost u srpskim novčanim zavodima, te posljednji predsjednik Hrvatskog sabora u Austro-Ugarskoj. On je vodio povijesnu saborsku sjednicu na kojoj su Dalmacija, Hrvatska, Slavonija i Rijeka proglašene nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji B ogdan Medaković je rođen u Novom Sadu 1852. Njegov otac Danilo, rodom iz Like, bio je publicist, novinar i tajnik knezova Mihajla i Miloša Obrenovića. Bogdan je u 21 godini doktorirao pravo u Beču. Po povratku jedno je vrijeme radio na sudu u Srijemskoj Mitrovici da bi 1879. preselio u Zagreb i otvorio odvjetničku kancelariju. Politikom se počinje baviti četiri godine kasnije kad pobjeđuje na izborima za Hrvatski sabor u kotaru Srb u bivšoj Vojnoj krajini kao nezavisni kandidat. Ti su izbori organizirani samo na području bivše Vojne krajine, nedugo nakon njenog razvojačenja, pa su nakon gotovo 150 godina zastupnici Krajine prvi put ušli u Sabor. Krajina je tada poslala u Sabor 17 Srba. Uz Medakovića, izabrana su još 28 zastupnika vladine Narodne stranke te po trojica zastupnika iz Stranke prava i Neodvisne narodne stranke. Medaković se u Saboru pridružuje Srpskom klubu koji je mahom sastavljen od srpskih zastupnika iz Narodne stranke, odnosno od „Khuenovih Srba“, kako je javnost u Hrvatskoj prozvala srpske političare lojalne banu Khuenu-Héderváryiju. Srpski je klub trajao koliko i mandat bana Khuena, od 1883. do 1903., a svrha mu je bila okupljanje političko raznorodnih srpskih zastupnika radi ostvarenja minimalnog programskog konsenzusa. Iako klub od svog nastanka nije bio politički samostalan, imao je određenu političku zasebnost u Hrvatskom saboru. Tu je zasebnost Srpski klub ponajprije izražavao kroz svoj politički program koji je bio Piše: RENATO ĐURĐEVIĆ dopuna, pa čak i korektiv mađaronske politike Narodne stranke. U idealnoj varijanti politički program Srpskog kluba je ciljao na ozakonjenju srpske nacionalne posebnosti i ravnopravnosti, odnosno na srpskoj konstitutivnosti u Banskoj Hrvatskoj. Međutim, hrvatski političari nisu bili spremni na takvu podjelu suvereniteta Hrvatske, smatrajući da je njezin „politički narod“, određen nagodbenim ustavom iz 1868., isključivo hrvatske provenijencije. Zato je prvi uvjet vladine Narodne stranke svojim članovima u Srpskom klubu bio da usklade svoje zahtjeve s državnim pravom Hrvatske. Ostali zahtjevi Srpskog kluba, ozakonjenje srpske „narodno-crkvene“ autonomije, uvođenje srpske školske autonomije i zakonsko izjednačavanje ćirilice s latinicom, hrvatskim partnerima u Narodnoj stranci nisu bili toliko sporni. Kako je bilo nelogično da jedna stranka ima dva kluba u Saboru, Klub Narodne stranke i Srpski klub, započele su pripreme za ujedinjenje. Opozicija u Srpskom klubu se protivila spajanju s Klubom Narodne stranke. Ta je opozicija, u kojoj je bio i Bogdan Medaković, bila slaba, a tražila je da se izvorno lojalistička ideja o „srpskom klubu“ prometne u opozicijski smjer srpske politike. Ti su zahtjevi odbačeni, dva su se provladina kluba spojila, a Medaković je zbog toga napustio Srpski klub i postao je neovisan zastupnik koji će poslije pristupiti Srpskoj samostalnoj stranci. Srpski samostalci su napadali Srpski klub zbog pasivnosti u rješavanju srpskih pitanja i kritizirali su elitni status 38 njegovih članova. Iako je Medaković izašao iz vladine većine u Saboru, dobio je kao jedini opozicijski srpski političar čelno mjesto u saborskom Odboru za imunitet. Isto tako, jedino je Medaković u saborskoj raspravi o ozakonjenju srpske crkveno-školske autonomije u Karlovačkoj mitropoliji, zatražio da se umjesto naziva „grčko-istočna“, kako je htio ban Khuen, ona nazove „srpska“. Pri spajanju klubova Srpski klub nije izbrisan već je postao podklub Kluba Narodne stranke u kojem Srbi čine 49 posto vladine većine u Saboru. Time su oni postali „jezičac na vagi“ sve do sljedećih izbora 1887. kada je ban Khuen i bez srpskih zastupnika dobio sigurnu vladajuću većinu. Na tim je izborima Medaković, sad kao član Srpske samostalne stranke, izgubio. Samostalna stranka je u to vrijeme politički nemoćna, protiv nje je režim, napada ju hrvatska opozicija, a osim toga podijeljena je na samostalsku i radikalnu struju. Premda nije uspio obnoviti saborski mandat, Medaković je izabran kao kandidat Samostalne stranke za zastupnika Srpskog narodnog crkvenog sabora u Srijemskim Karlovcima. Biračko je pravo za te izbore znatno šire od onog za Hrvatski sabor. Prije toga, izabran je za predsjednika pravoslavne crkvene općine u Zagrebu. Izbori za Srpski narodni crkveni sabor u kojima srpsko krilo vladine Narodne stranke nije imalo uspjeha, razbijali su predodžbu hrvatske javnosti o Srbima kao sigurnom osloncu režima. Ti su izbori pokazivali da je raspoloženje srpskog naroda drugačije od one povlaštene manjine koja glasa na IDENTITET/ BR. 183 / 2013. izborima za Hrvatski sabor. Bogdan Medaković i imućni trgovac Vladimir Matijević su bili među glavnim osnivačima „Srpske banke u Zagrebu“, osnovnog potpornja srpske ekonomske infrastrukture u Monarhiji. Od 5229 dioničara te banke, Medaković je bio najveći dioničar. Njih dvojica su pomogli novopokrenutom „Srbobranu“, budućem glasilu Srpske samostalne stranke, da stane na noge. Oni su za taj zagrebački list položili jamčevinu u znatnom iznosu od dvije hiljade forinti. Upravo će „Srbobran“ koji se prometnuo u najutjecajni srpski list u Hrvatskoj, postati koban za Samostalnu stranku. „Srbobran“ je naime prenio provokatorski i šovinistički članak beogradskog „Srpskog književnog glasnika“ u kojem se negira postojanje hrvatskog naroda. Pritom uredništvo „Srbobrana“ nije napisalo ni riječi komentara, dajući time prešutno na znanje da se slaže s člankom. To je bio fitilj koji je 1902. pokrenuo trodnevne antisrpske demonstracije u Zagrebu koje su predvodili frankovci. Stjepan Radić je pozvao na bojkot srpskih trgovina, obrtnika i radnika. Umjesto bojkota, na udaru mase su bile kuće srpskih trgovaca u središtu grada i njihovi vinogradi na Šalati, Pantovčaku i Kustošiji, „Srpska banka“ i srpske narodno-crkvene općine. Neki od trgovaca, među kojima je bio i Vladimir Matijević, pobjegli su iz grada. Trgovine su razbijali željeznim polugama i šipkama, a uplašeni srpski trgovci su nalijepili plakate na kojima su napisali da se ne slažu sa „Srbobranom“. Trgovci Hrvati, s istim prezimenom kao i Srbi, isticali su u novinama da su Hrvati i molili da se njihove trgovine poštede. List „Obzor“ je javio o čak 20 hiljada sudionika u antisrpskim demonstracijama. Protiv demonstracija su reagirali jedino socijalisti i Stjepan Radić koji je htio nerede usmjeriti protiv mađarskih vlasti, za što je poslije osuđen na šest mjeseci zatvora. Iako se nakon zagrebačkih nereda moglo očekivati pogoršanje odnosa između hrvatske i srpske opozicije, tim više što hrvatsko-srpsko trvljenje ima dugu i otpornu tradiciju, ipak dolazi do postepenog popuštanja napetosti što je utrlo put prema njihovoj suradnji. S jedne strane, predsjednikom Samostalne stranke postaje Bogdan Medaković koji je liberalne političke orijentacije, a uredništvo „Srbobrana“ preuzima mlada srpska generacija Masarykovih studenata i gorljivih zastupnika srpsko-hrvatIDENTITET/ BR. 183 / 2013. skog jedinstva, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem. Uz to, srpsko građanstvo podržava Narodni pokret iz 1903. i pobunu hrvatskih narodnih masa protiv mađarske prevlasti jer i samo sve teže podnosi mađarsku hegemoniju. S druge strane, Napredna omladina, stara pobornica hrvatsko-srpskog prijateljstva, osvaja sve važnije mjesto u hrvatskoj političkoj opoziciji, a polemike o glavnoj jabuci razdora, pripadnosti Bosne i Hercegovine – prestaju. Svi oni zastupaju politiku „novog kursa“ kojoj je daleki cilj samostalna jugoslavenska država, a minimalni cilj sjedinjenje Banske Hrvatske s Dalmacijom. No trebalo je da prođe još dvije godine do ostvarenja nove snage u političkoj areni Hrvatske, do Hrvatskosrpske koalicije. Netrpeljivost i šovinizam na obje strane, pretjerani zahtjevi srpskog ekskluzivizma i hrvatska državnopravna politika s mogućnošću negacije srpske nacije u Hrvatskoj, postali su tradicija koja je usporavala međusobnu suradnju. Hrvatsko-srpska koalicija je sklopljena 1905., a već sljedeće godine hametice je potukla mađarone na izborima. U maju se sastaje novi Sabor koji u entuzijastičkoj i pobjedničkoj atmosferi izabire Medakovića, kao jednog od vođa Koalicije, za predsjednika Sabora te biraju delegate za zajednički parlament u Budimpešti. Medaković je predsjednik Sabora ostao do raspada Austro-Ugarske, a poslije stvaranja Kraljevine SHS se povlači iz politike. Međutim, vlast Koalicije nije dugo potrajala. Krajem 1907. Beč i Budimpešta raspuštaju Hrvatski sabor kako bi pasivizirali Hrvatsku zbog pripreme aneksije Bosne i Hercegovine. No, aneksija je prouzročila i dvije afere koje su završile suđenjem Hrvatsko-srpskoj koaliciji. U oba slučaj, Medaković je kao cijenjeni odvjetnik, pomagao obrani. U Veleizdajničkom procesu, kojeg je potaknuo zajednički ministar vanjskih poslova Aehrenthal kako bi opravdao aneksiju, optužena su 53 člana Samostalne stranke. Na teret im se stavlja da su htjela dići revoluciju i dijelove Monarhije pridružiti Srbiji. I Svetozar Pribićević je bio optužen, ali zbog saborskog mandata nije mogao biti uhapšen. Hrvatski ban Rauch, Frankova i bečka štampa vode kampanju protiv Srba i još optužuju i Medakovića za veleizdaju. No tri tjedna nakon početka procesa prestaje aneksiona kriza jer je Rusija priznala aneksiju, pa je rat privremeno izbjegnut. Ministar 39 Bogdan Medaković je uz Vladimira Matijevića bio među glavnim osnivačima „Srpske banke u Zagrebu. Od 5229 dioničara te banke, Medaković je bio najveći dioničar... Aehrenthal ne želi da se suđenje prekine jer bi tada postalo jasno da je ono montirano zbog aneksije. Na kraju je sud osudio 33 Srbina na višegodišnje kazne. Paralelno s Veleizdajničkim procesom, ministar Aehrenthal pokreće i drugi skandal. On je naime historičaru Heinrichu Friedjungu naložio da na temelju falsificiranih dokumenata objavi seriju članaka sa svrhom da opravda okupaciju Srbije. Članci su trebali da pokažu veleizdajničke veze Hrvatskosrpske koalicije s vladom Srbije. Ali kako je aneksiona kriza završila, rat protiv Srbije postao je nepotreban kao i Friedjungovi članci. No Koalicija je morala sa sebe skinuti žig veleizdaje pa je bečkog historičara tužila za klevetu. Sudski proces je počeo razotkrivati teške manipulacije austrijske diplomacije i kompromitirao je dinastiju. Zato Aehrenthal i Franjo Ferninand preko posrednika razgovaraju s Koalicijom o kompromisnom završetku. Nude da će maknuti apsolutistički režim bana Raucha, na što Koalicija pristaje. Time je završen Friedjungov proces.■ izvan granica DEMONSTRACIJA KATALONSKE TEŽNJE ZA NEZAVISNOŠĆU Mnogi Katalonci smatraju da samostalnost od Španjolske više nije pitanje nacije i politike, nego njihove vlastite egzistencije. No pitanje je hoće li biti u mogućnosti teoriju o boljem životu u nezavisnoj Kataloniji testirati u praksi. Za sada ih na tom putu čeka nekoliko ozbiljnih prepreka N Piše: GORAN MRDAKOVIĆ acionalni dan Katalonije obilježava se 11. septembra, u sjećanju na dan kada je 1714. godine vojska kralja Filipa V od Španjolske zauzela Barcelonu. Bio je to kraj široke samouprave koju je Katalonija uživala stoljećima, i početak duge borbe za povratak starih prava. I danas, kada ova pokrajina u sastavu Španjolske ima jednu od najširih autonomija u Europi, taj datum je fokus nacionalnih osjećaja Katalonaca, sve više usmjerenih ka stjecanju pune nezavisnosti. Masovna demonstracija katalonskog ponosa, karakteristična za svaki dosadašnji Nacionalni dan, ove godine je dosegla dosad neviđeni vrhunac. Četiristo tisuća ljudi je u 17:14 sati spojilo ruke i formiralo ljudski lanac preko cijele Katalonije. Akcija je bila svjesno usmjerena na imitiranje ˝Baltičkog puta˝, lanca u kojeg su se 1989. preko svojih republika uhvatili stanovnici Estonije, Latvije i Litve, iskazavši tako želju baltičkih naroda za odcjepljenjem od Sovjetskog Saveza. Na centralnom skupu u Barceloni okupilo se prema podatcima katalonske policije više od milijun i pol ljudi. Brojka, iako možda malo pretjerana, je još impresivnija ako se uzme u obzir da je ukupna populacija Katalonije sedam i pol milijuna ljudi. Takvo masovno okupljanje je u skladu sa onim što pokazuju ankete. Podrška nezavisnosti je sve veća i sada ju izražava 55.6% ispitanika, dok je 23.4% protiv. Porast sa otprilike trećine do preko polovine pobornika odcjepljenja dogodio se u zadnjih nekoliko godina, paralelno sa gospodarskom krizom koja trese Europu, Španjolsku i sve njene pokrajine. Mnogi Katalonci smatraju da samostalnost više nije pitanje nacije i politike, nego njihove vlastite egzistencije. No pitanje je hoće li biti u mogućnosti teoriju o boljem životu u nezavisnoj Kataloniji testirati u praksi. Za sada ih na tom putu čeka nekoliko ozbiljnih prepreka. Katalonija kao politički entitet postoji već dvanaest stoljeća. Većinu tog vremena provela je pod dominacijom jačih susjeda ili u nekoj vrsti saveza sa njima, mada je od 987. do 1137. imala de facto nezavisnost. Unija sa Aragonom, a poslije i sa Kastiljom učinila ju je dijelom onoga što danas prepoznajemo kao Španjolsku. Široka samoupravna prava zadržala je sve do početka 18. stoljeća kada je španjolska kruna, nakon što je oružjem osigurala vlast, reformirala zemlju po centralističkom modelu ukinuvši stare feudalne autonomije. Nastojanje Katalonaca da vrate samoupravu obilježilo je sljedeći period njihove 40 povijesti. Prvi vrh tih nastojanja ostvaren je tridesetih godina prošlog stoljeća za vrijeme španjolske republike. Građanski rat koji je uslijedio obilježio je Španjolsku i Kataloniju jednako duboko kao što je Drugi svjetski rat obilježio Jugoslaviju i Hrvatsku. Pored ideje političke autonomije, Katalonci su se u tom periodu uglavnom opredjeljivali za socijalizam i pogotovo anarhizam. Zato su se u borbi čvrsto svrstali uz Republiku a protiv Nacionalista. Kada je Franco dobio rat nemilosrdno se osvetio. Godine ubijanja, mučenja i zatvaranja te zabrana svake političke aktivnosti sa katalonskim predznakom i danas su jak izvor averzije prema centralnoj državi, a kod mnogih i prema svemu španjolskom. No Francova diktatura se sa vremenom ublažila, da bi tri godine nakon njegove smrti 1975. bila pometena valom demokratizacije. Novi španjolski ustav iz 1978. stvorio je institut ˝povijesne nacionalnosti˝, kroz koji je dana teritorijalna autonomija područjima čije je stanovništvo imalo vlastito jezično i kulturno naslijeđe te tradiciju samouprave. Iako nije izričito napisano, odredba je bila namijenjena Baskiji, Galiciji i Kataloniji, a naknadno su uključena i neka druga područja. Sa druge strane, tradicija španjolskog centralizma podržana je odredbom o ˝nerazdruživosti˝ jedinstvene IDENTITET/ BR. 183 / 2013. Ove godine na Nacionalni dan ponosa Katalonije okupilo se najviše ljudi - prema podacima policije oko milijun i pol Španjolske koju tvore njene regije. Na temelju Ustava donesen je 1979. Statut autonomije Katalonije kojim su uređeni svi aspekti samouprave. Ona se vrši kroz institut Generalitat de Catalunya, administrativni pojam koji obuhvaća katalonski parlament, izvršno vijeće(vladu) i predsjednika. Preko Generalitata Katalonci upravljaju svojom administracijom, prometom, transportom, trgovinom, kulturom, zaštitom okoliša, komunikacijama i izdavaštvom. Školstvo, zdravstvo i pravosuđe dijele se sa centralnom državom. Katalonska policija je samostalna i nadležna za sve vrste kaznenih dijela osim terorizma i ilegalne imigracije. Katalonski jezik je dominantan u službenoj komunikaciji, medijima i školstvu, a većina stanovnika je dvojezična, s time da španjolski blago prevladava u urbanim, a katalonski u ruralnim područjima. Uza sve te pogodnosti i slobode postavlja se pitanje zbog čega se nezavisnost uopće traži. Odgovor je, pomalo paradoksalno, upravo u uspješnosti Katalonije. Sa dvjesto milijardi eura BDP-a i prosjekom od 27 000 eura godišnje po glavi stanovnika, ona je ne samo gospodarski najjača IDENTITET/ BR. 183 / 2013. španjolska regija nego i zamjetan faktor na europskoj razini. Katalonska samouprava tvrdi da za centralnu vlast u obliku poreza odvaja između 6.5 i 8.5 posto svog BDP-a kojeg Madrid troši na manje uspješne južne pokrajine. Ideja o vrijednim sjevernjacima koje iskorištavaju lijeni ali politički dominantni južnjaci postoji već dugo, koliko i gospodarska superiornost Katalonije. No tek ju je tekuća ekonomska kriza potencirala kao poklič za nezavisnost. Silan novac koji se odvaja za centralnu vlast spasio bi vlastitu ugroženu ekonomiju od stagnacije i smanjio veliku nezaposlenost, kažu pobornici samostalnosti. Protivnici uzvraćaju argumentom da bi nezavisna Katalonija morala preuzeti znatan dio funkcija koje danas obavlja Madrid, pa prema tome i znatan dio troškova. Katalonska privreda prosječno je zaduženja od ostatka zemlje, i osamostaljivanjem bi se našla na nesigurnom financijskom terenu. Najzad, kompleksni financijski aranžmani koji su sklopljeni sa EU kao bi se pomoglo posrnulom španjolskom, a time i katalonskom gospodarstvu odcjepljenjem bi bili dovedeni u pitanje. U pitanje bi došlo i samo 41 članstvo u Uniji. Po tumačenjima organa Europske komisije, Katalonija bi mogla automatski nastaviti biti član samo ako bi se sa tim složila Španjolska. No centralna vlast nema namjeru dopustiti Kataloniji da ode. Prošli prijedlog referenduma koji bi otvorio put nezavisnosti odbačen je na Ustavnom sudu, a vjerojatno je da sljedeći neće proći niti parlament. U političkoj konfrontaciji između Madrida i Barcelone racionalni razlozi idu ruku pod ruku sa emocijama i predrasudama. Na stvarne jezične i kulturne razlike nadovezuju se duhovi iz često teške zajedničke prošlosti, a na gospodarsku računicu strah za egzistenciju i budućnost. Kompromis će na kraju biti nužan, a rješenje će morati uzeti u obzir da je Španjolska zemlja raznorodnih regija od kojih barem još jedna(Baskija) ima težnje za nezavisnošću. Federalizacija se sve više spominje kao način kojim bi patriotizam svih uključenih strana bio zadovoljen, a Španjolska nastavila postojati kao jedinstvena država. U Europi koja i sama sve više postaje nadnacionalna tvorevina svako jednostrano, beskompromisno rješenje ovog problema malo je vjerojatno.■ PANORAMA Najpoželjnije zemlje za useljenje U N-ov Odsjek za ekonomska i socijalna pitanja (UN-DESA) nedavno je objavio izvještaj o broju migranata u svijetu, u kojem navodi da je broj migranata veći nego ikad prije, te je prešao brojku od 232 milijuna ljudi. Po objavljenim podacima, analitičari kompanije 24/7 Wall St. su sastavili listu osam zemalja u kojima živi najveći broj imigranata. Prve su Sjedinjene Države, u kojima živi 45,8 milijuna imigranata. SAD je najpopularnija destinacija za migrante s obzirom da ima jedan od najvećih BDP-a po glavi stanovnika, a i njihova politika prema migrantima je neutralna, tvrde analitičari. Tek se sada najavljuju novi zakoni za obračunavanje s ilegalnim imigrantima. Na drugom mjestu je Rusija, u kojoj živi 11 milijuna imigranata. Rusi su inače proteklih godina nastojali privući strance, ali mjere nisu uspjele jer Rusi ne dopuštaju stvaranje isključivo etničkih zajednica (kineskih, uzbečkih itd...) nego promoviraju integraciju u rusko društvo. Treća zemlja na listi je Njemačka, u kojoj živi 9,8 milijuna imigranata. Zemlja je pozivala visoko obrazovane radnike, tj. migrante, ali po Der Spiegelu, takvi su migranti u Njemačkoj ostajali manje od godinu dana, te od 2010. godine broj imigranata u ovoj zemlji opada. Na četvrtom je mjestu Saudijska Arabija, s 9,1 milijunom imigranata, koji čine trećinu populacije zemlje. Samo od 2010. do 2013. godine, broj imigranata se povećao za 24,3 posto. Od 2011. vlada je počela poduzimati mjere za smanjenje imigracije. Peto mjesto su zauzeli Ujedinjeni Arapski Emirati, s 7,8 milijuna imigranata. U zemlji, zapravo, živi zapanjujućih 83,7 posto stranaca, a samo između 2010. i 2013. godine u zemlju se uselilo 4,5 milijuna migranata! Ipak, valja napomenuti da je zemlja često pod kritikom zbog radnih uvjeta kojima su izloženi strani radnici. Na šestom mjestu je Velika Britanija, sa 7,8 milijuna imigranata. Godine 2010. taj je broj iznosio 6,5 milijuna ljudi, a do povećanja imigranata je došlo unatoč naporima vlade da ograniči ulazak stranih radnika u zemlju. Sedma na listi je Francuska, sa 7,4 milijuna imigranata, što čini 11,6 posto posto zemljine populacije. Unatoč negativnom odnosu prema imigraciji, Francuska kao članica EU mora podržavati slobodno kretanje radnika unutar EU. Na osmom mjestu je Kanada, sa 7,3 milijuna imigranata, što iznosi 20 posto populacije zemlje. Zemlja je jedna od rijetkih koja je imala pozitivan odnos prema imigraciji, ali u posljednje se vrijeme pojavila zabrinutost oko njihove integracije u društvo. Kako bi izbjegli socijalne tenzije, kanadske su vlasti restrukturirale proces odobravanja viza.■ Apple najvredniji brend na svetu A pple je nadmašio Coca-Colu i postao najvredniji brend na planeti. Coca-Cola je konstantno bila na samom vrhu, ali ove godine ovaj brend izgubio je prvo mjesto na listi najvrijednijih brendova svijeta. S druge strane, svanulo je tehničkim gigantima. Google je došao na drugo mjesto potisnuvši Coca-Colu na treće, dok su IBM i Microsoft na četvrtom i petom mjestu. Samsung je na osmom, Intel devetom, a Facebook se sa 69. popeo na 52 mjesto. Listu je objavio Interbrand koji objavljuje godišnje izvještaje s listom najvećih brendova svake godine od 2000. U svojim izvještajima koristi kombinacije financijskih rezultata, lojalnost kupaca i ulogu koju svaki brend igra pri odluci o kupovini. Prema ovim kalkulacijama Appleov brend vrijedi 98,3 milijarde dolara, Googleov 93,3 milijarde, a Coca-Cola 79,2 milijarde dolara.■ 42 IDENTITET/ BR. 183 / 2013. Pripremio: IGOR PALIJA Švicarska i Amerika najbogatije G lobalna neto financijska imovina uvećala se prošle godine za 10,4 posto i premašila ukupnu vrijednost od 111,220 milijardi eura, pokazuju podaci Alijansinog izvještaja o globalnom bogatstvu, koje prikazuje stanje imovine i duga domaćinstava u 50 svjetskih zemalja. Ovakav rast imovine bio je najveći u posljednjih šest godina. Posebno se istakla istočna Evropa, koja je za čak 40 posto pretekla visinu bogatstva iz 2007., dok su bogate regije Amerike i Evrope tek prošle godine uspjele da pređu pretkrizni nivo. Na spisku najbogatijih prednjače Švicarska i SAD, a prate ih Japan, Belgija, Holandija, Kanada, Singapur, Tajvan, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australija, dok je Njemačka tek na 17. mjestu. Od zemalja našeg regiona među najbolje rangiranima su Slovenija sa 12.250 eura po stanovniku i Hrvatska sa 6.790 eura po stanovniku. Hrvatska je bruto imovinu povećala za 5,7 posto, najviše ulaganjem u osiguranja i penzije, dok su obaveze domaćinstava pale 1,3 posto. Imovina po stanovniku za čak 20 postotaka je veća nego prije krize.■ Grad u kojem žive najpošteniji ljudi na svijetu N amjernim gubljenjem novčanika diljem svijeta novinari Readers’ Digesta ustanovili su da je najpošteniji grad Helsinki, a da je u Lisabonu najteže susresti poštena nalaznika. Novinari su u 16 gradova, od Helsinkija i Moskve, preko Bombaja i Budimpešte do Lisabona i New Yorka “izgubili” ukupno 192 novčanika. Na dvanaest su lokacija promatrali što će se dogoditi nakon što su na javnome mjestu, uz trgovački centar, u parku ili na pločniku, ostavili novčanik s pedesetak dolara i kreditnim karticama, fotografijama, te imenom i brojem telefona. Pokazalo se da je Helsinki najpošteniji grad u kojem je vraćeno jedanaest od dvanaest novčanika. Slijedi Bombaj s devet vraćenih, a na trećem su mjestu Budimpešta i New York s osam vraćenih novčanika. Slovenska prijestolnica Ljubljana na sredini je popisa, poslije Moskve, Amsterdama i Berlina, a za njom slijede London, Varšava, Bukurešt, Rio de Janeiro, Zuerich, Prag i Madrid. U Lisabonu je vraćen samo jedan novčanik, a i taj je vratio stariji par iz Nizozemske. Nažalost, niti jedan se hrvatski grad nije našao na popisu. Novinari Readers’ Digesta zaključuju kako ni dob ni spol ni imovinsko stanje ne mogu pomoći u predviđanju tko će biti pošten. Novčanike, a vraćeno ih je 47 posto, vraćali su i mladi i stari, muškarci i žene, imućni i siromašni.■ IDENTITET/ BR. 183 / 2013. 43 pisma iz prošlosti JEZIK SLAVUJA U ROPSTVO ODVODI Bolje je biti konj pa šutjeti nego magarac pa progovoriti Pozvali su me da dođem u neki ured koji nije bio poštanski Izbjeglice nisu zato što nekamo idu nego što od nekuda idu Piše: JOVAN HOVAN Postoji li zao dan? Nema takvih dana, samo ih neki ljudi čine zlim. Gatare govore o linijama života. Takva linija postoji, doduše, ne na dlanu već u sudbini čovjekovoj, i ukoliko je čovjek ranije vidi i osjeti utoliko mu je lakše da savlada svoje sumnje. Kad su se njemačke jedinice povukle iz našeg mjesta (gdje su vršene pripreme za jednu veliku operaciju), kad se rat selio prema Berlinu a po onoj: spasavaj se tko može, u onoj žurbi zaboravili su sobom povesti Rolfa, prekrasnog njemačkog ovčara. Bio je to sjajan dresiran pas i lako smo ga pripitomili jer smo i njemu dali status izbjeglice. Radoznalo je gledao sve ljude u oči. Bio je to jedan od onih pasa koji se ne plaše ljudskog pogleda i koji te uvijek gledaju otvoreno u lice. „Životinja nije ništa kriva“, govorio je Lazar Kondić, direktor gimnazije u Sarajevu koji je sobom ponio onaj sirotinjski kartonski kofer i u njemu jednu presvlaku rublja. Da, ali glavni ideolog, inače jedan liječnik, smatrao je da se pas mora pošto-poto likvidirati, „jer on je bio u službi fašizma“. Znali smo za tu osudu pa ga nismo puštali van, ali jedne noći, iza ponoći, pas je tražio izići. Vjerovali smo da su se straže povukle pa smo ga pustili. Ubrzo je odjeknuo pucanj, oko mu sokolovo i karabin vreo! Rolfa su likvidirali. Zbog tog čina doktoru ideologu stavljen je embargo na dolaske u našu kuću i dvije godine on je bio na snazi. A onda, bio je Božić, rat je već svima bio samo trnjak u zavičaju uspomena, kad je sa cijelom familijom pozvonio na naša vrata. Božić je kršćanski praznik kad se mnogo toga može i mora oprostiti. I mi smo oprostili, ali nismo zaboravili... Godine su prolazile podmuklo, kako samo one znaju. Hotel moga ćaće 1948. uredno je podruštvljen, hoću reći nacionaliziran, a kasnije je došla ona famozna Rezolucija, upućena i vama i meni, i svakom čovjeku lično. A iza toga dolazi ona 1956. kad 44 su se Mađari pobunili, u Budimpešti je srušen prvi od Staljinovih spomenika. I sad se sjećam kako je to teklo: donijeli su švajs aparate i tom čovjeku koji je postao kategorija jednog vijeka, i ne samo to, sipaju gomile vatre u tur. A on stoji, staljinski miran, i izgleda još strašniji dok mu po onim čvrstim, ali zato osvjedočenim grudima ližu oksigenski plamenovi. Taj boravak mađarskih izbjeglica kod nas izgledao je kao neki sajam. Kupovalo se i trgovalo, pilo i plesalo, pjevalo i tugovalo, zaljubljivalo i rastajalo. Tko tad nije naučio plesati nikad ni neće, tko se tad nije zaljubio, nikad ni neće. Naš nogometni klub pripremao se ulazak u neku zonsku ligu, a najveće nade polagali smo u naše lijevo krilo, Peru Marića, koji je na leđima nosio broj 11. On je poticao iz siromašne obitelji u kojoj je bilo mnogo djece a malo svega ostalog jer je tata Maksim volio, a naročito nedjeljom, pa su djeca dolazila na svijet nepogrešivo, kao jesen i zima svake godine. Žestoko sam branio Mađare... U školi na satovima moralno političkog odgoja žestoko sam branio Mađare a osuđivao intervenciju, možda i zbog bake Mađarice i svih onih rođaka Mađara s očeve strane. Stav našeg CK bio je poznat a ni ja se nisam dao i sad kad pogledam u prošlost izgledao sam sam sebi kao u kvizu Tarika Filipovića Jedan protiv stotine. Uzalud su me kod kuće uvjeravali „utuvi magarče da je bolje biti blesav kao svi nego pametan kao nitko“... Bolje je biti konj pa šutjeti nego magarac pa progovoriti.... Jezik slavuja u ropstvo odvodi... ali ne, ja sam tjerao svoje i nisam se dao ugasiti. I baš u to vrijeme netko je u gimnazijskom WC-u (u kojem sam popušio svoju prvu cigaretu) ispisao neke antisocijalističke parole, što je bilo pravo svetogrđe. Dabome, prvi osumnjičeni bio sam ja. IDENTITET/ BR. 183 / 2013. Tako sam se našao u anegdotama u kojima nisam sudjelovao. Nisu te parole pozivale na rušenje sistema, čak bih rekao da su bile bezazlene, ali tvrda policijska škola držala se one: bolje priječiti nego liječiti. Evo nekih od njih: „Čovjeku uvijek nečim napune glavu. Teško je sa želucem... Država nekom leži na srcu, nekom na grbači.... Na vuka povika onih što peku janjce.... Ako neće brijeg Muhamedu, brijeg će biti priveden.... Molimo povijest da se ne ponavlja ako može. To je za nas skupo....“ Sa školskog sata pozvali su me da dođem u sobu broj 9, u neki ured koji nije bio poštanski. Odjednom sam izgubio hrabrost i izgledalo mi je da mi je sudbina na svirep i nepravedan način podvalila. Noge su mi se odsjekle kad sam na vratima broja 9 pročitao da je to ured šefa Udbe Vlaste Lazarevića.... Ponudili su me onom gustom sindikalnom crnom kavom koja se najlakše pije nožem i vilicom. Naređeno mi je da napišem svoju biografiju, prvu polovicu pisanim a drugu štampanim slovima pa je grafolog utvrdio da sam neka slova možda i ja pisao ali većinu je pisao netko drugi. A sad malo u rikverc, u godinu 1956. koja će mi ostati u sjećanju zbog Pere Marića, lijevog krila i dresa s brojem 11 na leđima što ga je odnio u daleku Australiju i nikad ga nije vratio. Taj dres imao je sudbonosnu ulogu za naš klub što je i razumljivo kad se zna da su pravila nogometa nekad bila drugačija, točno se znalo da je golmanov dres s brojem 1 na leđima, centrafor je nosio devetku, lijevo krilo nosilo je broj 11, a preko tog broja nije dalje išlo. I još nešto: nikakva zamjena igrača u toku igre, nema veze što je netko imao loš dan pa mu ništa nije polazilo za rukom ili nogom, a ako se vratar i ozlijedio, on bi skinuo dres i dao bi ga nekom od igrača, koji bi ga zamijenio među stativama. Inače, to je godina kad je u Mađarskoj buknuo ustanak ili revolucija – kako vam drago. Mađari su se digli protiv bratskog zagrljaja Sovjetskog Saveza, a ovaj je potpomognut snagama Varšavskog pakta surovo intervenirao i u sedam dana ugušio pobunu, krvavo kaznivši vođe. Iz tog vremena ostala su nam najviše u sjećanju imena Imre Nađa, Ferenca Puškaša, Koćiša, Đule Grošića... ali i našeg Pepija, Pere Marića, koji je jednostavno nestao: „propade čovjek kao u mutnu vodu“, kako su žene govorile. Taj gotovo dječak nikad nije odrastao do pune zrelosti. Bio je i zauzvijek će biti dječak, čiste duše, nepresušne mašte i velikih očiju, u kojima je mogla stati radoznalost čitavog svijeta. Tko je imao sreće pobjegao je preko granice u (tada) postojeću bivšu Jugoslaviju, gdje su neki odlučili zauvijek ostati, dok je većina otišla dalje. U našem Malom Mjestu bio je kontingent od oko 1.200 mađarskih izbjeglica koje su bile smještene u hotelu moga ćaće i u okolnim vilama. Bilo je tu činovnika, sportaša, novinara, rudara, muzičara, neki čudni vjetrovi nosili su ih kao lišće u jesenje dane. Na sve se čovjek može naviknuti, na tugu, nevolju, osamljenost, samo ne na tuđu nesreću, mnogo puta sam to osjetio u životu. Kupovalo se i trgovalo, pilo i plesalo Moj ćaća, davno uzemljen, znao je reći da izbjeglice nisu zato što nekamo idu, nego što od nekuda idu. Blaženstvo doma nije u tome što vas štiti, grije, niti što posjedujete njegove zidove, nego što polako slaže u vama svoje blagodati. Što u dnu srca slaže i stvara onaj crni masiv iz kojeg se kao iz izvorske vode rađaju snovi. I konačno, došao je taj „nogometni Dan D“. IDENTITET/ BR. 183 / 2013. 45 Majka je bila u apoteci. Ćaća na tržnici. Jorgovan u vrtu. Mržnja u srcu. Pobjeda u ruci, sudac na našoj strani. Vrata za ulazak u zonu otvorena. Kavane dupkom pune kao sinagora o sudnjem danu. Želje slušalaca na radiju. „Jedan dan života“ u kinu. U zraku je ležalo i odmaralo se proljeće. Na nebu su lepršali oni bijeli nemirni oblaci kakve imaju samo svibanj i lipanj, mladi i lepršavi, koji kao u igri prelijeću po plavoj putanji i konačno u objesnoj šaci postavljaju planinama bijele kape. Prije toga bili smo u nekoj vrsti karantene: poslije 20 sati nismo smjeli biti na cesti; nikakav alkohol ili ljubakanje po parkovima. Dolazili su važni drugovi na naše treninge i svojim savjetima pomagali da se napravi što je moguće veća zbrka, krš i zabuna. Čak se pomoćni trener sav ugruvao dok je pokazivao kako Puska daje golove a glavni trener Ramona imao je sve riješeno: „Ovako...pa ovako... pa ovako... i gol!“. Prva pukotina u mom životu Prije početka utakmice svi smo došli osim Pere Marića. Pitali smo se što se s njim dogodilo. Čak smo kurira poslali biciklom njegovoj kući ali on kao da je propao u zemlju. Narod ne govori uzalud da kad hoće nešto da te boli i abeceda tu pomaže. Da nesreća bude kompletna, njemu se na pola puta probušila guma i on se našao u škripac-situaciji: ni tamo, ni ovamo. Pitali smo se gdje se izgubio. Tih dana odlazila je grupa mađarskih izbjeglica koji su se izjasnili za Australiju. U jedan od autobusa ukrcalo se i naše lijevo krilo, iz autobusa ušlo se u avion, i kad je pilot shvatio da ima putnika više, bilo je zamalo kasno, već se nazirala sletna pista: jebi ga, Blaž! Pero se nikad i nikom nije javio, što mu i nismo zamjerili – zamjerili smo mu što je sa sobom odnio dres s brojem 11 i što smo tu utakmicu „popušili“. Na terenu smo izgledali kao grupa stradalnika u čamcu kojeg je u oluji udario još i grom. Pogodak smo mogli postići samo ako gol natrči na loptu, što se nije dogodilo. Igrala se druga polovica, drugo poluvrijeme (protivnik je već vodio s 2:0) kad je igralište utrčao ravnatelj škole i nogom udario naše desno krilo. Ono je od bola krenulo u publiku, gdje ga je sapleo jedan član uprave, i dok je padao pao mu kamen, ali ne sa srca već na glavu. Bježali smo prema obližnjem hotelu, gdje su nas konobari počeli mlatiti salvetama, stolicama, tanjurima i svime što im je bilo pri ruci, dok su nas s balkona pošte žene polivale vrelom vodom i gađale pokvarenim jajima. Nakon toga klub se rasformirao. To je bila prva pukotina u mom životu. Kasnije sam se već navikao na njih kao i na to da moj život nije baš neka čvrsta građevina. Prave priče uvijek imaju neočekivani kraj. A što se tiče onih parola u školskom WC-u, poslije toliko godina mogu reći da s njima nisam imao ama baš nikakve veze. Grad u kojem se dogodila ova priča ostavljam u anonimnosti. Jer mjesto rođenja postoji da se nosi u ispravama. Možemo još birati mjesto svoje smrti, ali mjesto rođenja – ne. Kroz mene teku mnoge rijeke: ljupka, ženstvena Sava, potuljeni gospodar Dunav, valja se tromi Mississippi Marka Twaina, lukava bludnica Seina, koja čovjeku umije izmamiti posljednju paru, ogrće se sivim šlafrokom mutna Temza, šumi Miljacka ispod mostova promijenjenih naziva, zlati se i blista svijetla rijeka Soča, gazim Kupu, Krku, Cetinu i Zrmanju – oj Moravo, moje selo ravno.■ satira Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima, liderima i vođama postaju sredstva same politike Pripremio: Milan Jakšić 46 IDENTITET/ BR. 183 / 2013. N ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati od čovjeka čije je isklesano lice optočeno dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama. Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nadimak mu je inače bio Baja, svakoga mogu nasmijati mada je on uvijek bio ozbiljan što najbolje govori o kompleksnosti njegove ličnosti. Vitezović je u uvodu knjige, između ostalog, napisao: „Pisac koji nije ušao u anegdote svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za života“. Vitezović je jedan dio anegdota našao ispisane u formi koja odgovara takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio prelistavajući raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću. Pusto kulturno polje Primio Nikola Pašić Svetozara Tomića, profesora i inspktora Ministarstva prosvete za Kosovsku oblast. „Gospodine predsedniče, ja Vas molim da založite svoj visoki autoritet i da se ovom kraju na kulturnom polju pokloni više pažnje.“ „A, moliću, je li to, ovaj, kulturno polje šire od Kosovskog polja.“ – upita zainteresovano Pašić. Siroti Turci Saopštio general Petar Bojović predsedniku vlade Nikoli Pašiću kako su Turci strahovito potučeni i da u velikom neredu beže ka Bitolju. „Čestitam, đenerale.“ – rekao je radosno Pašić, a onda se zabrinuo: „Šta će oni u Bitolju, kad ćemo i mi u Bitolj?“ „Onda ćemo ih tamo potući.“ – raportovao je general Bojović. „Siroti Turci… Ovaj, đenerale, kako bi mogli da im javimo da ćemo i mi u Bitolj… Da, ovaj, beže na drugu stranu.“ Raport imenjaka imenjaku Odmah, za srpskom vojskom, stigli su u Bitolj članovi vlade sa predsjednikom Nikolom Pašićem. „Gospodine predsedniče, dozvolite da se predstavim, ja sam Vukašin Pešić, artiljerijski major, ađutan ministra vojnog Vukašina Jankovića…“ – major je tu zastao, očekujući predsednikovu dozvolu za raport. Ne znajući kako da primi raport, Pašić se na tren zbunio. „Kaži ti to ministru vojnom, ti si njegov… a, ovaj, i imenjaci ste…“ Pašić i „general“ Vuk Karadžić Kad je pred Ministarski savet bio podnet predlog o unapređenju pukovnika Vukomana Aračića u čin generala, Pašić je rekao: „Molim vas… Vuk Karadžić je jedan vrlo dobar i zaslužan vojnik i ja mislim, pošto je on već pukovnik, sad može biti đeneral.“ IDENTITET/ BR. 183 / 2013. 47 Idi i čudi se Na početku svetskog rata Srbija je sve učinila da joj Rumunija ostane saveznica i da bar ostane neutralna. U isto vreme, posle Cerske i Kolubarske bitke, kad se predosetio kraj Austro-Ugarske Srbija je istakla svoje pretenzije na Banat. Na Banat je počela da pretenduje i Rumunija. Predsednik srpske vlade Nikola Pašić želeo je da sačuva rumunjsko-srpsko prijateljstvo do kraja svetskog rata, ali i da ne odustane od srpskog pretendovanja na Banat, do mirovne konferencije do koje će doći sa krajem rata. Tako je Nikola Pašić saznao da rumunski predsednik vlade Jorga, inače istoričar, ima među Srbima velikog prijatelja istoričara Novaka Radonića. Zato i odluči da Radonića imenuje za ambasadora, to jest diplomatskog poslanika u Bukureštu. Dok se Novak Radonić spremao da se što bolje spremi da predstavlja Srbiju, poseban značaj je pridavao uputstvima koja će mu dati Nikola Pašić. Nikola Pašić ga je primio pred sam polazak, a pre toga je Radonić nekoliko sati čekao ovu audijenciju, gledajući kako kroz Pašićev kabinet, mimo njega, defiliraju ministri i generali. Kad ga je najzad primio, Nikola Pašić mu je rekao samo tri reči: „Idite tamo i –čudite se!“ Novak Radonić je od Pašića izašao kao poliven. Sve je očekivao, samo ne ovo. Zar su to instrukcije da se sačuva državno prijateljstvo u vreme svetskog rata. Razočaran u Nikolu Pašića, Radonić je celog puta mislio na to što mu je rekao. A što je više mislio, sve se više osećao poniženim. Stideo se čak i Pašićevog nivoa, prostog do zla boga. Ide kod čuvenog istoričara i rumunskog akademika. Bez obzira što je predsednik vlade, istoričar Jorga izašao je na železničku stanicu da lično dočeka prijatelja i kolegu po nauci. Kad su se pozdravili i prvo propitali za zdravlje, nisu mogli a da se ne pitaju i za državne poslove. „Šta vi Srbi hoćete? Hoćete Banat da nam uzmete?“ – pitao je Jorga, odmah prešavši na bolno pitanje. „Ko? Mi?... Otkud Vam to?... Taman posla…“ Čudio se Radonić. I tad je shvatio da mu je najveću instrukciju za naredne četiri godine dao Nikola Pašić u tri reči. Pašić i Nušić Povlačenje 1915. godine. Spska vlada i vrhovna komanda sabili su se u Prizren da tu reše kako će se povlačiti i kojim će putem poći. Nušić, sa ostatkom svoje porodice, nije umeo da odluči kojim će putem - da li preko Ljum-kule , ili na Debar. Obratio se Pašiću: „Gospodine predsedniče, dajte mi savet, na koju ću stranu?“ „Pa, kako da ti kažem“, - odgovori Pašić gladeći bradu: „Tamo na onu kuću, dobar je put, ali su ubili juče jednog blagajnika i digli mu pare. A ovamo na drugu stranu, da si bez familije, pa da i pođeš. Ali može da se prođe i ovuda i onuda, ko ima sreće.“ „E, baš Vam hvala na obaveštenju!“ – odgovori Nušić i udari trećim putem. treće poluvrijeme DVANAESTI IGRAČ SE NE VIDI NA KLUPI ZA REZERVE, JOŠ MANJE NA TRIBINAMA HULIGANI POSTALI ‘SAMOUPRAVLJAČI’ Navijači već neko vrijeme ne kriju: i oni žele upravljati klubovima u koje se kunu. Ne samo zbog toga što pravo glasa odavno imaju i navijači u brojnim bogatim klubovima uređenog Zapada, nego i zbog toga što vide kako su završila preko noći privatizirana poduzeća njihovih roditelja. Naravno, bilo bi tendenciozno i isforsirano ‘samoupravljačke’ tendencije navijača dovoditi u vezu s bilo kakvom lijevom ideologijom, jer u odanost hipertrofiranom nacionalizmu vodećih navijačkih skupina nemamo razloga sumnjati J edan od tranzicijskih fenomena sporta na ovim prostorima svakako je i izmijenjena uloga organiziranih navijačkih skupina, koje se već odavno ne zadovoljavaju spektatorskom pozicijom, dakle, onom na tribinama. Dakle, nije im više dovoljna uloga antičkog publikuma koji maše zastavama i na kraju okreće palac gore ili dolje igri pojedinih igrača ili čitave ekipe, indirektno i radu uprave. Oni, naime, ne kriju kako žele i upravljati klubovima. I pritom, dakako, zadržavaju svoje neformalno pravo na uporabu nasilničkih metoda, zbog čega se u svojim akcijama još uvijek znaju koristiti i prijetnjama te pravim huliganskim akcijama, da bi potom bez problema prešli na demokratski diskurs panel rasprava s argumentima kao jedinim oružjem, sve uz formulu “osuđujemo nasilje, to nismo bili mi, nego pojedinci”... U jednu ruku, navijačka želja za sudjelovanjem u upravljanju klubovima je posljedica klijanja demokratskih trendova u društvu općenito, iako je opet teško spojiti “samoupravljačku” želju navijača da kroje politiku kluba za kojeg navijaju sa ipak sveprisutnim priželjkivanjem da se odnekud pojavi bogati ulagač, neki “naš Abramovič”, koji bi u omiljeni klub preko noću ulio desetak milijuna eura, onako, za prvu ruku, da ne vozimo baš Piše: HRVOJE PRNJAK na rezervi... Tu su i ohrabrujući primjeri brojnih uređenih klubova diljem Europe, gdje navijači s plaćenom članarinom izravno ili preko predstavnika u skupštinama, i sami sudjeluju u izboru čelnih ljudi u klubovima. S druge strane, jačanje samosvijesti navijačkih skupina govori o kontinuiranom padu autoriteta garnitura koje upravljaju klubovima, što se zatvaranjem političkih linija dotoka novca, uslijed uvođenja reda u društvu općenito, drastično intenziviralo. Dakle, kriza vlasničkih odnosa (koji su u ovdašnjem sportu uglavnom ostali negdje između socijalizma i kapitalizma) te načina financiranja svakako dodatno pogoduje navijačkoj tendenciji “preuzimanja klubova”. Navijače s pravom ljute i objektivne činjenice - da su nekoć i po rezultatima veliki klubovi, kao recimo Hajduk u Hrvatskoj, ili Partizan te nekadašnji europski prvak Crvena zvezda u Srbiji, svjetlosnim godinama daleko od nekadašnjih dometa, odnosno da na karti europskih nogometnih natjecanja već godinama ne predstavljaju - gotovo ništa. NAVIJAČKO KADROVIRANJE Upravo se na temeljima te spoznaje javila ideja - zašto mi ne bismo uzeli stvari u svoje ruku, i maknuli nesposobne te “uhljebe” svih vrsta, u čemu je najda48 lje otišla udruga navijača “Naš Hajduk”, osnovana prije dvije godine, koja je članstvu omogućila da na račun uplaćene članarine biraju Nadzorni odbor. Istodobno, posebna je situacija u zagrebačkom Dinamu, koji je posljednjih godina igrao i Ligu prvaka, ali uglavnom pred polupraznim stadionom, jer u tom klubu navijači tek pokušavaju izboriti mjesto u sustavu odlučivanja, budući da nailaze na visoko podignuti zid svemoćnog Zdravka Mamića, koji klub što formalno nosi organizacijski prefiks udruge zapravo godinama vodi kao privatni, prkoseći i volji navijača, ali i logici pravne države. Otud bojkot navijača unatoč uzastopnim plasmanima Dinama u Ligu prvaka. U tom slučaju ponašanje navijača prvenstveno treba gledati kroz optiku njihovih loših odnosa sa samim Mamićem, a tek onda kroz odnos navijača spram događaja na terenu i same igre, što je nekako postalo svima nevažno, stvarajući pomalo bolesnu situaciju u kojoj se navijači istodobno raduju i tuguju nakon poraza kluba. Naime, raduju se zbog pomisli da svaki veći poraz možda znači i korak bliže do odlaska omraženog Mamića... Zbog svega ne treba biti iznenađen što navijači Zvezde, primjerice, ove jeseni učestalo “postrojavaju” igrače koji pružaju više nego prosječne partije. Iako su ti rezultati možda tek malo ispod realIDENTITET/ BR. 183 / 2013. ne mogućnosti limitirane ekipe skromnog budžeta, navijači se, naravno, ne mire s takvom današnjicom “velikog kluba”, pa je bilo pomalo i mučno slušati i gledati “talačku krizu” nakon utakmica s Voždovcem (krajem rujna Zvezda je izgubila 1:0), te dva tjedna kasnije na gostovanju kod Čukaričkog (ovoga puta, na semaforu je pisalo 2:0). Naime, igrači su nakon utakmice još dugo stajali uz aut-liniju podno tribina s “Delijama”, doduše na pristojnoj udaljenosti, ali dovoljno blizu da bi čuli sve uvrede i čitavu paletu bijesa navijača koji su ih pljuvali, gađali raznim sitnim predmetima, da bi im na kraju naredili da skinu dresove, isprativši ih s terena skandiranjem “Bežite na splavove!” (aluzija na raskalašeni i nesportski život preplaćenih zvijezda je očita, iako se ta teza mora korigirati barem u dijelu preplaćenosti, budući da nogometaši ovdašnjih klubova više ne zarađuju kao nekad, iako je i dalje riječ o iznosima koje obični radnici mogu samo sanjati!). Igrači su pokorno i bez riječi predali dresove i još koju minutu pokunjeno trpjeli uvrede, prije nego što su se zaputili u svlačionicu. Jedina razlika je u tome što nakon druge utakmice navijači nisu tražili dresove. Slično se početkom kolovoza dogodilo i nakon utakmice Partizana i Ludogoreca, u okviru 3. pretkola Lige prvaka, kada je jedan od navijačkih vođa Grobara, ljut zbog novog poraza i ispadanja beogradskog kluba, skinuo kapetansku traku s ruke Marka Šćepovića. “Događanje bijesa navijača” početkom listopada uprizorilo se u još jednoj tranzicijskoj zemlji: u Bugarskoj su navijači Levskoga iz Sofije upali na presicu sad već bivšeg trenera Ivajla Peteva, počeli ga vrijeđati, vikali mu da se “gubi iz kluba”, da bi mu na koncu strgnuli gornji dio klupske trenirke i majicu. Razlog? Petev je navodno navijač ljutog gradskog rivala CSKA. A što nije smetalo upravi, smeta ultrasima. Dan nakon ovog ispada, rezignirani Petev je podnio ostavku, svjestan da nema smisla ratovati s uličnom gerilom koja je odlučila uzeti kadroviranje u “svom” klubu u svoje ruke... NAVIJAČKO SAMOUPRAVLJANJE Kriza vlasničkih odnosa i nesnalaženje u tranzicijskim uvjetima tržišne ekonomije, zbog čega se u Srbiji, primjerice, nedavno opet moglo čuti i vapaje državi, da “pomogne uzdrmanoj Zvezdi”, otvara pitanje bi li dolazak nekog imaginarnog investitora značio i kraj navijačkih “samoupravljačkih tendencija”. Pa vjerojatIDENTITET/ BR. 183 / 2013. no ne bi, što se da iščitati i iz žestokog verbalnog otpora Hajdukove tvrde navijačke jezgre interesu američkih ulagača za preuzimanjem splitskog kluba, koji je inače u većinskom vlasništvu Grada. Nije to, čini se, samo strahovanje od stvaranja “nekog splitskog, odnosno američkog Mamića”, dakle, nije to samo strah od gubitka utjecaja na događanja u klubu, nego čini se i svojevrsni otpor djece deprivirane radničke i tzv. srednje klase, roditelja koji su zbog u mnogo čemu nakaradne privatizacije ostali bez radnih mjesta ili na minimalcima iščekuju mirovinu... Koliko god bila otrcana od česte uporabe, tu zaista valjda podsjetiti na poznatu tezu Garryja Harrisona o tome kako se “nogomet može vidjeti kao metafora društva, ali i da se zapravo društvo ponekad može vidjeti kao metafora nogometa”. Tko zna, možda je navijačko “samoupravljanje” klica nekih novih društvenih tendencija, pri čemu, naravno, nipošto ne treba biti tendenciozan pa sve umatati u bilo kakav ideološki celofan lijeve provenijencije, s obzirom na općepoznatu sklonost ovdašnjih najutjecajnijih navijačkih skupina desnim političkim opcijama i hipertrofiranom patriotizmu, kao sastavnom dijelu navijačkog kolektivnog identiteta. Ipak, da nema mjesta generaliziranju potvrđuje i primjer izostanka bilo kakvog protivljenju interesu malezijskog bogataša Vincenta Tana, inače većinskog vlasnika premierligaša Cardiff Cityja, za preuzimanjem županijskog ligaša Dubrovnik 1919: naime, apsolutno nitko na jugu Hrvatske nema ništa protiv takve investicije i dolaska Tana, inače “teškog” 1,3 milijardi dolara, baš u njihov klub. Isto tako, nitko se u Rijeci (barem zasad!) ne buni protiv ulaska u klub kapitala talijanskog biznismena Gabrielea Volpija, kao što se ni u Puli posljednjih godina nitko nije protivio novcu Mihaila Ščeglova, pogotovo u danima kad je ruski biznismen bio izdašnije ruke... Nikome na Banovom brdu, dakle, u beogradskom Čukaričkom, ne smeta niti Dragan Obradović koji je prije nepune 49 dvije godine, kad je taj klub bio doslovno pred gašenjem, s veteranima i ljubiteljima tog kluba počeo misiju spašavanja: Obradovićeva ADOC kompanija, koja se bavi građevinskim inženjeringom, uvozom lijekova i medicinske opreme, u proljeće prošle godine naposljetku je i kupila klub za 10 milijuna i 200.000 dinara od Stankom poduzeća, i otad se u Čukaričkom bilježe samo pozitivni pomaci. Stadion je obnovljen i dograđen, uređena su i dva pomoćna terena, plaće i premije stižu redovito, a sve se glasnije sanja i o izlasku u Europu... Jedno je sigurno: sportski brendovi bivše Jugoslavije ipak nisu toliko međunarodno atraktivni kao što misle njihovi žestoki navijači, a nije realno niti očekivati nastavak višegodišnje vatrogasne prakse “gašenja” financijskih požara uz pomoć lokalnih vlasti, javnih poduzeća i državnih tijela. Ima zato neke simbolike u neveseloj sudbini tvrtke Simpo iz Vranja, čiju su reklamu košarkaši Partizana godinama nosili na prsima. Naime, ta tvrtka, u kojoj kruh za svoje obitelji zarađuje oko 5000 ljudi, nije bila u stanju podmiriti niti svoje dugove prema državi (porezi...), a kamoli da investira u razvoj proizvodnje i izlazak na nova tržišta pa ju je “pod svoje” uzela država. Stručnjaci poput Ljubodraga Savića s Ekonomskog fakultata u Beogradu drže kako je to pogrešan korak, a i “nije dobra poruka investitorima”, kao ni ostalim brojnim poduzećima u problemima, koji će se moći pozivati na primjer Simpa te i sami zatražiti spas pod “državnim kišobranom”... Isto bi trebalo vrijediti i za sportske klubove, pogotovo one koji imaju profesionalne pogone. Evo, recimo, i za Partizan, koji upravo traži pomoć države u aktualnom sporu oko vlasništva nad stadionom u Humskoj ulici, baš kao što je košarkaška sekcija istog kluba početkom ljeta oglasila uzbunu zbog poreznog duga koji je bio premašio milijun eura... Ili za sportske klubove i dalje vrijedi neka druga (poslovna) logika?! Samo, do kada? Buđenje bi moglo biti uistinu nezgodno.■ strip BORIVOJ DOVNIKOVIĆ BORDO: Ne ispuštam olovku od svoje četvrte godine Slavni autor animiranih filmova, stripova i karikatura Borivoj Dovniković Bordo bio je glavni gost 11. Međunarodnog salona stripa u Beogradu, gdje mu je uručeno priznanje i priređena retrospektiva stripova i crtanih filmova S Piše: RADOJE ARSENIĆ rećna galerija Studentskog kulturnog centra u Beogradu bila je domaćin 11. Međunarodnog salona stripa (od 26. do 30. septembra), a njegov specijalni gost, kojem je posvećeno nekoliko manifestacija, bio je Borivoj Dovniković Bordo. Uz to što mu je priređena retrospektivna izložba stripa, u Velikoj sali SKUC-a održana je retrospektiva Bordinih animiranih filmova s predavanjem, a trećeg dana Salona i svjetska premijera dokumentarnog filma „Bordo–vječna stripovska mladost“ režisera Bernardina Modrića, prema scenariju Veljka Krulčića (koji je i producent), u produkciji zagrebačkog Vedrisa. Ljubitelji stripa i animacije pokazali su veliki nteres za Bordine radove, među kojima su prikazani od onih najranijih – među kojima i prve table stripa „Vitez Škilja“, koji je nacrtao kao 11-godišnjak 1941. godine dok je kao izbjeglica boravio u Beogradu – pa do najnovijih o Čipku i djedu Filipu koji već 19 godina objavljuje u dječjem listu SKD „Prosvjeta“ u Rijeci „Bijela pčela“. Za Borivoja Dovnikovića i njegov rad zanimanje su pokazali i beogradski mediji, pa je davao intervjue za više tamošnjih televizija i novina. Predstavili su ga kao slavnog autora stripova i jednog od pionira jugoslavenske i hrvatske animacije - učestvovao je u stvaranju našeg prvog kratkog filma „Veliki miting“ 1951. godine i čuvene zagrebačke škole crtanog filma. Govorio je o svojoj ljubavi prema crtanju i uopće animaciji („ne ispuštam olovku od svoje četvrte godine“), o svojim počecima, dugogodišnjem stvaranju i najnovijim trendovima na području stripa, kao i o nekim detaljima naše aktualne stvarnosti. „Kad putujem u Beograd ne osjećam da idem u inostranstvo. Iznenadi me granica i kad traže pasoš. Imam osjećaj da se ljudi igraju granice kao mala djeca. Sve mi je to cirkusarija. Imam potrebu za zajedništvom, jer imamo jedan jezik“ – rekao je o tome Bordo, a na konstataciju da je u svojoj 83. godini vjerovatno najdugovečniji aktivni strip autor na svijetu, on kaže: „Ne vjerujem, ima sigurno neki stariji u Japanu, ali među najaktivnijima jesam.“ O svojoj mladosti u rodnom Čepinu i Osijeku, te zaljubljivanju u strip Bordo je ispričao: -Tridesete godine bile su zlatno doba stripa. Nije bilo te50 levizije, a naša literatura bili su listovi „Mika miš“ i „Mikijevo carstvo“, s Tarzanom, Fantomom, Princom Valijantom, Diznijevim junacima naravno... Neko bi od djece našao dinar da kupi novine, a mi se skupimo i svi čitamo. Gledao sam kako je crtač bacio crnu sjenku od noge, pa ispod ruke... To je sve za mene bilo otkrivanje, u tome sam uživao. Izlazio je poslije rata i „Politik zabavnik“, znam i danas šta je bilo u tim prvim brojevima...“ A danas? „Šta vidim danas u stripu? Nema naracije. Mi smo morali nešto da kažemo, pričali smo priče od početka do kraja. Novi stripovi spadaju, zapravo, već u slikarstvo, ali to za mene nije strip. Priznajem da ih ne čitam, oni su, ipak, za mlade. I novi animirani filmovi više nisu narativni. Mnoge i ne razumijem, ne znam šta hoće da kažu, a genijalno su napravljeni, i crtački i animatorski“ – kaže Dovniković. Ispričao je Bordo i kako je u vrijeme kvislinške „NDH“ početkom Drugog svjetskog rata, s ocem uz pomoć lažnih propusnica, izbjegao u Beograd, gdje je boravio i išao u školu do kraja rata. Zato Beograd, između ostalog, i ne doživljava kao strani grad...■ IDENTITET/ BR. 183 / 2013.
© Copyright 2024 Paperzz