IDENTITET
Godina 17 • Broj 168 • 20. Avgust 2012. • Cijena 15 KN
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
www.identitet.info
Intervju:
PREDSJEDNIK REPUBLIKE
IVO JOSIPOVIĆ
“ Devedesetih smo
odabrali kapitalizam,
pa ga sada i imamo
DAN SJEĆANJA NA ROMSKE ŽRTVE HOLOKAUSTA
HRVATSKO-SRPSKI
ODNOSI:
SJEĆANJA NAKON
OLUJE:
...str. 14
...str. 22
Oluja u Ilici 16
Svaki rat je naša sramota
2
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
IDENTITET
SADRŽAJ
BR. 168 / 2012.
4 SPEKTAR: OBLJETNICA OLUJE, DAN SJEĆANJA NA ROMSKE
ŽRTVE HOLOKAUSTA, STATE DEPARTMENT O VJERSKIM
SLOBODAMA
Pripremio: IGOR PALIJA
8
JOSIPOVIĆ: 90-tih smo odabrali kapitalizam,
pa ga sad i imamo
INTERVJU: dr. IVO JOSIPOVIĆ, predsjednik RH
Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ
13 NIJE LIGNJA VEĆ MORSKI PAS
Piše: DRAGO PILSEL
14 KARA MARKO ALI KARA I MILORAD
Piše: IGOR PALIJA
16 KRIZA NA BALKANU!? NIŠTA NOVO, SAMO SE TO SADA
ZOVE RECESIJA
Piše: HRVOJE PRNJAK
19 ONIMA KOJI DUGO NISU VIDJELI MORE
Piše: DRAŽEN LALIĆ
16
22 SJEĆANJA NAKON “OLUJE”
Piše: DRAGO PILSEL
KRIZA NA BALKANU
26 BOLAN RASPAD, BOLNO TRAJANJE
Piše: SRĐAN DVORNIK
28 AUSTROUGARSKA DAROVALA, HRVATSKA ODUZELA
Piše: MILAN JAKŠIĆ
31 INTERVJU: SLOBODAN LANDUP, predsjednik Zajednice
antifašističkih boraca i antifašista Vukovarsko-sremske županije
Razgovarala: DRAGANA ZEČEVIĆ
34 JOŽA JAMBRAČ - KANDIDAT
Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ
SJEĆANJA NAKON “OLUJE”
36 ŠTO SE UISTINU DOGODILO U GLONSKO SRPSKO-
22
PRAVOSLAVNOJ CRKVI IZMEĐU 29.I 30. JULA I 4. I 5. AUGUSTA
1941.
Piše: NIKOLA CETINA
40 PRIJEPOLJE NA POLA PUTA
Piše: NINOSLAV KOPAČ
43 STVAR JE U SITNICAMA
Piše: DUNJA NOVOSEL
44 KINA, AFRIKA I NOVI NEOKOLONIJALIZAM
Piše: GORAN MRDAKOVIĆ
46 ADA CIGANLIJA - SRPSKO MORE
Piše: NIKOLA IŠTVANOVIĆ
48 DO KADA ĆE SVAKI KORAK U SMJERU NORMALIZACIJE
ZNAČITI I GREŠKU U KORACIMA
Piše: HRVOJE PRNJAK
36
RATNI ZLOČIN: GLINSKA CRKVA 1941.
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
zagreb-sdf@sdf.hr
IMPRESUM
www.identitet.info
Štampa:
Suradnici:
Glavni i odgovorni urednik:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Igor Palija
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Zamjenik urednika:
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Ljubo Manojlović
5.000 primjeraka
Dunja Novosel, Dragana
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan
Jakšić, Goran Mrdaković, Marko
Izdavač:
Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa
Srpski demokratski forum
Knežević, Nikola Ištvanović
Za izdavača: Veljko Džakula
List izlazi mjesečno i financiran
je sredstvima Savjeta za
nacionalne manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
3
8
SPEKTAR
OBLJETNICA OLUJE:
Pokloniti se i srpskim
žrtvama
S
redišnja
proslava
17-te
godišnjice Oluje u Kninu protekla je po prvi put sa snažnim
porukama pomirenja i priznavanja i srpskih žrtava u ratu,
koje su u svojim govorima istakli svi
čelnici hrvatskog državnog vrha. Hrvatska je pobijedila u ratu, ali Hrvatska
još mora pobijediti i u miru - poručio je
predsjednik Ivo Josipović na središnjoj
proslavi Dana pobjede i domovinske
zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja
i 17-obljetnice Oluje. “Hrvatska je pobijedila u ratu i to je veliko dostignuće,
time smo obranili naše granice, obranili smo našu slobodu, obranili smo
demokraciju, međutim, Hrvatska još
mora pobijediti u miru, a pobijediti danas u miru, znači svladati gospodarske
teškoće, znači osigurati ljudska prava,
znači osigurati vjerske slobode, nacionalne slobode, znači osigurati prosperitet
svakog našeg građanina i građanke”,
naglasio je predsjednik. Pobijediti u
miru, poručio je Josipović, ‘znači i pružiti
ruku našim sugrađanima i sugrađanka
srpske nacionalnosti i priznati i njihove
žrtve i pokloniti im se’. Kratko i jasno sudionicima proslave obratio se i premijer
Zoran Milanović. “Mi svoj praznik ne
slavimo da bismo uživali u tuđoj nevolji,
da bi se naslađivali tuđim jadima, kojih
je također bilo, i to je ljudski i to treba
priznati, nego zato da bismo slavili i da
bismo izvukli iz sebe ono najbolje”, kazao je predsjednik Vlade.
Nakon Oluje, istakao je također
Milanović, ‘hrvatska je država u nekim
trenucima bila ispod razine svog zadatka’. “Međutim, to su stvari iz kojih trebamo naučiti i postati bolji, jer naš je rat,
i to je bit, bio pravedan, bio je obrambeni, bio je čovječan i bio je human i
to su vrijednosti na kojima ulazimo u
Evropu“, rekao je hrvatski premijer. Po
prvi put obilježavanju godišnjice Oluje u
Kninu u delegaciji predsjednika države
prisustvovao je i jedan čelnik srpske
manjine u Hrvatskoj, predsjednik Srp-
Pobijediti u miru, poručio je predsjednik Josipović, znači i pružiti
ruku našim sugrađanima i sugrađanka srpske nacionalnosti i priznati
i njihove žrtve i pokloniti im se...
skog demokratskog foruma Veljko
Džakula koji je istaknuo da Oluja za
jedne simbolizira slavlje, a za druge
najveći egzodus, a da “ako želimo zajedno živjeti, moramo zajedno i biti”
rekao je Džakula. “Sad se to s jedne
strane slavi, a na drugoj tuguje, a mi
mislimo da treba doći vrijeme da, kad
se obilježava godišnjica Oluje, da se
održi počast i žrtvama koje su se dogodile u Oluji i poslije Oluje, da se shvati
sva tragedija, a ne samo rezultat koji su
neki priželjkivali. U budućnosti će uvijek
ostati različito poimanje i izražavanje
Oluje, ali mi ne možemo živjeti u historiji, mi moramo iskoračiti u budućnost,
jer živimo u regiji koja mora razvijati
toleranciju i pomirenje, ono što je ružno
otkloniti, a najvažnije je da posljedice
4
Oluje saniramo, a mi smo, nažalost, i
nakon 17 godina, na samom početku“,
zaključio je Džakula. Obilježavanje Oluje uvijek je ambivalentno zbog stradanja i zločina počinjenih nad srpskim
stanovništvom i egzodusa oko 200.000
Srba, te ponašanja hrvatskih vlasti
prema njihovoj imovini i povratku. Oluja
je započela 4., a završila 8. avgusta i
u samo četiri dana hrvatske su snage
oslobodile gotovo petinu države koja
je više od četiri godine bila pod vlašću
krajinskih Srba. Hrvatska je ponovo
uspostavila ustavno-pravni poredak
na većini svog teritorija, a vojni uspjeh
bitno je utjecao i na završetak rata u
BiH i mirnu reintegraciju Podunavlja. U
Oluji su poginula 174 hrvatska vojnika i
policajca, a više od 1400 ih je ranjeno.■
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Pripremio: IGOR PALIJA
KOMEMORACIJA:
Prvi put obilježen Dan
sjećanja na romske žrtve
holokausta
U
Hrvatskoj je prvi put
obilježen
Međunarodni
dan sjećanja na romske
žrtve
holokausta.
Komemoracija je održana
na romskom groblju u selu Uštica kraj
Jasenovca gdje su ustaše u Drugom
svjetskom ratu pobile oko 16.000 Roma,
od toga oko 6.000 djece. Nitko nema
točnih podataka, a malo je tko znao i za
to stravično stratiše u Ušticama. „Romi
su kroz povijest protjerivani, pretvarani
u roblje, isključivani iz društava, ali
ništa od toga ih nije pripremilo za plan
istrebljenja koji je pripremio nacizam’,
istakao je na skupu predsjednik
Organizacijskog odbora i saborski
zastupnik Veljko Kajtazi. Tokom jula
1942. godine svi Romi na području
NDH deportirani su u Jasenovac. Za
razliku od većine drugih zatočenika
ovog koncentracijskog logora, oni po
dolasku u logor nisu bili identificirani
po imenu, nego po broju vagona kojim
su dovezeni. Većina ih u to doba nije
bila ni upisana u matične knjige, nema
ih ni u školskim ni drugim evidencijama
iz tog doba, pa je točan broj ubijenih
Roma u Jasenovcu nemoguće utvrditi,
ali zna se da je riječ o hiljadama. „Ovdje
se na najstrašniji način ubijalo nožem,
sjekirom, maljem, ubijalo se samo
zato što su ljudi druge vjere, druge
boje kože i druge nacije“, naglasio je
predsjednik Savjeta za nacionalne
manjine Aleksandar Tolnauer. Mnogi
su se došli pokloniti nevinim romskim
žrtavama na romskom groblju kraj
Jasenovca, među njima je bio i poznati
holivudski producent (Schindlerova
lista) Branko Lustig, koji je i sam kao
dijete bio zatočen u nacističkom logoru
Auschwitz. “Čovjeka takvo sjećanje
uvijek dirne, specijalno mene koji sam
bio u Auschwitzu, koji sam vidio takva
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Istaknuto je da Romi nikad nisu započeli nijedan
rat, niti su u povijesti ikad
bili agresori, samo žrtve i
progonjeni
ubijanja. Ovdje ih ima 15-16 tisuća
a možete misliti koliko ih ima rasutih
po cijelom svijetu“, rekao je Lustig za
Hrvatsku televiziju. Međunarodni dan
sjećanja na romske žrtve holokausta
prihvaćen je od strane Vijeća Evrope
i na inicijativu romskih udruga.
Obilježava se u brojnim evropskim
zemljama i na taj se dan komemorira
sve romske žrtve u Drugom svjetskom
ratu.■
5
SPEKTAR
ŽIVOT U PROŠLOSTI:
Putokazi koji to nisu
J
e li nakon 20 godina od
početka rata došlo vrijeme da
i Zagreb na svojim izlazima
prema istoku vrati putokaze
s natpisom ‘Beograd’ koji su,
iz ideoloških razloga skinuti 1991.?
Inicijativu je nedavno na društvenoj
mreži Twitter pokrenuo direktor Centra za razvoj interneta iz Srbije, Zoran
Torbica. Podršku je, navodno, dobio
i od hrvatskih twiteraša, a pitanje je
putem Twittera postavljeno i hrvatskoj
Vladi. Na jugoistočnom izlazu iz Zagreba su se 1991., na početku ratnog
ludila, preko noći pojavili novi putokazi
na kojima je umjesto Beograd pisalo
Lipovac. I taman kad su svi naučili da
je Lipovac posljednje naseljeno mjesto prema granici sa Srbijom, posljednje hrvatsko selo pri kraju autoputa
prema Beogradu, odnedavno je i on
skinut s većine tabli na izlazu iz Zagreba i sada na njima uglavnom piše
‘Slavonski Brod’. Hoće li uskoro ponovo pisati Beograd, odluka je na hrvatskim vlastima, jer, svi znaju da je to,
bez obzira na ‘zakone o putokazima’
ili prometne znakove, u ovom slučaju
političko pitanje.
Smiješno je, ističe predsjednik
Građanskog odbora za ljudska prava
Zoran Pusić, da se, 20 godina nakon
rata turisti iz Evrope voze autocestom
kroz Hrvatsku u smjeru istoka i jednog
dvomilijunskog grada, a na putokazima ih vodi ime sićušnog i apsolutno
nepoznatog sela. „To je, na žalost, još
jedna posljedica rata koja se možda
i mogla razumjeti u onim godina, ali
sada je ipak prošlo dovoljno vremena
da se takve stvari isprave. Konačno,
kada se vozite iz Beograda prema Zagrebu, onda još u samom Beogradu
koji je jednako udaljen od Zagreba kao
što je i Zagreb od Beograda, piše ‘Zagreb’“, navodi Pusić. Za razumijeti je,
dodaje Pusić, osjetljivost u Zagrebu,
jer tenkovi su 1991. krenuli iz Beograda prema Zagrebu, a ne obrnuto, ali ne
može se vječno živjeti u prošlosti i ne
mogu se stvari rješavati brisanjem imena ili paljenjem knjiga, a brisanje putokaza, slaže se dr Mirjana Krizmanić
baš na to podsjeća: „Knjige na ćirilici
6
smo isto htjeli zatrti, pa nećemo srpske pisce, a onda, slično, nećemo i
da na putokazima piše Beograd! To je
glupo, to je primitivno, to je diskriminatorski, ma nema nijednog opravdanja
za to“, naglašava poznata hrvatska
psihologinja. U Ministarstvu prometa
i Hrvatskim autocestama smatzraju
da ništa nije sporno te pojašnjavaju
da se promet prema susjednim zemljama vodi putokazima prema glavnim
gradovima tih zemalja i značajnijim
regionalnim središtima, a u pravilu se,
kažu iz Hrvatskih autocesta, počinju
označavati tek na interegionalnim
čvorištima koja su najbliža državnoj
granici. U konkretnom slučaju, vezano
za označavanje cilja Beograd na paneuropskom koridoru X, odnosno na
autocesti A3 Zagreb-Lipovac, najbliže
interregionalno čvorište prema Republici Srbiji je čvorište Sredanci, na kojem je cilj Beograd označen kao glavni
cilj daljinskog vođenja prometa i kao
takav postoji sve do državne granice
na Bajakovu - pojašnjavaju u Hrvatskim autocestama.■
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
VJERSKE SLOBODE:
State Department: Vlasti
u regiji osim Srbije poštuju
vjerske slobode
S
ve zemlje regije osim Srbije,
generalno poštuju vjerske
slobode, a zaštitu pružaju
i njihovi zakoni i ustav, ocijenjeno je u najnovijem
izvještaju američkog State Departmenta. U izvještaju o vjerskim slobodama u svijetu u 2011. godini, Ministarstvo vanjskih poslova SAD navodi da
vlasti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini,
Crnoj Gori, Makedoniji, Sloveniji, te
na Kosovu generalno poštuju vjerske
slobode i da je to pravo osigurano i zakonima tih država, ali se za Srbiju konstatira suprotno. U dijelu izvještaja o
Srbiji, ukazuje se da Srbija ne poštuje
vjerske slobode, jer ih njen Ustav i zakoni ograničavaju, a i vlast generalno
u praksi ne poštuje vjerske slobode.
“Lideri manjinskih vjerskih zajednica
i dalje prijavljuju fizičke napade, vandalizam, govor mržnje, negativne
medijske napise. Odgovor policije
na vandalizam i druge društvene akcije protiv vjerskih grupa rijetko je
rezultirao hapšenjima, optužnicama
i drugim načinima za rješavanje incidenata. Kako su etnička i vjerska
pripadnost često neraskidivo vezani,
za mnoge incidente teško je odredititi
da li su posljedica etničke ili vjerske
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
netrpeljivosti”, navodi se uz ostalo
u dijelu izvještaja o Srbiji. I za ostale
zemlje regije kaže se, međutim, da su
zabilježeni slučajevi “društvenog maltretiranja i diskriminacije” zbog vjerskih uvjerenja. Kada je u pitanju BiH,
prenosi se podatak Međureligijskog
veća BiH o tome da je u 2011., do
novembra, zabilježeno 56 slučajeva
vandalizma na vjerskim objetkima, 30
u RS i 26 u Federaciji BiH. Većina napada desila se u mjestima u kojim su
određene zajednice manjinske. Navodi
se još da je policija uhapsila počinioce
u 30 od 56 slučajeva. Takođe se kao
posebni slučajevi navodi odbijanje Srpske pravoslavne crkve da ukloni crkvu
sagrađenu na zemljištu Fate Orlović u
Konjević Polju u istočnoj BiH, uprkos
sudskoj odluci, te bespravna gradnja
crkve u blizini masovne grobnice koju
je počela Tuzlansko-zvornička eparhija Srpske pravoslavne crkve. I u Hrvatskoj, kako se navodi u izvještaju, bilo je
izvještaja o zlostavljanjima ili diskriminaciji na osnovu vjerske pripadnosti, te
nekoliko slučajeva vandalizma na objektima vjerskih zajednica. Pominju se
slučajevi nacističkih i ustaških grafita
na prostorijama Jevrejske zajednice
u Splitu u maju 2011, te vandalizmi na
7
imovini Srpske pravoslavne crkve u
Dalmatinskoj eparhiji. Zvaničnici Srpske pravoslavne crkve, kako se navodi, optužuju policiju za neefikasnost u
pronalaženju i kažnjavanju krivaca za
napade. Primjer su vandalizmi na Crkvi sv. Ilije u Zadru iz februara i avgusta,
te upad u crkvu u Kninu i oštećenje
ikone. Kada je u pitanju Kosovo, State
Department je konstatirao da vlasti u
Prištini poštuju vjerske slobode ali da
je bilo slučajeva diskriminacije na vjerskoj osnovi. Posebno se navodi slučaj
iz novembra 2011. kada su kukasti
krstovi nacrtani na grobnicama u jevrejskom groblju u Prištini, te dodaje da
počinioci još nisu pronađeni. Takođe
se navodi da nije bilo izvještaja o napadima na sveštenike Srpske pravoslavne crkve, ali da je bilo povremenih
slučajeva vandalizma i krađe. Navedeno je da su zabilježeni napadi na autobuse sa Srbima koji su posjećivali vjerske objekte, te da se broj incidenata od
2007., kada ih je prijavljeno 90 svake
godine smanjuje. U dijelu izvještaja
o Crnoj Gori kaže se da i dalje postoje napetosti u odnosima Srpske i
Crnogorske pravoslavne crkve i da se
između sljedbednika i sveštenstva te
dvije crkve nastavljaju nesuglasice.■
Intervju: predsjednik Hrvatske dr. Ivo Josipović
DEVEDESETIH
SMO
ODABRALI
KAPITALIZAM,
PA GA SADA I
IMAMO
Sadašnju krizu ne vidim samo kao
ekonomsku, već i kao krizu morala
što možda ima i svoju „dobru stranu“.
Očekujem da će se osvijetliti mnogi
problemi pred kojima smo u relativno
povoljnim ekonomskim uvjetima,
u zanosu nastanka i međunarodne
afirmacije države, zatvarali oči...
8
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
G
Razgovarao:
NINOSLAV
KOPAČ
ospodine predsjedniče, ne mogu
vam reći koliko
ste me obradovali
kada sam dobio
vašu privatnu čestitku s porukom: „Hristos se rodi!“ Bilo mi
je drago, jer iako nisam ni pravoslavac, ni Srbin, osjećam se
građaninom svijeta, ali svakako mi je bilo drago da ste me
se sjetili. Kako to da ste me
svrstali u pravoslavce?
Pa, vi ste pisali za beogradske
Večernje novosti i za Identitet, a
osim toga uvijek ste imali osjećaj,
i to se vidjelo kroz intervjue koje
smo radili, za probleme srpske
nacionalne manjine i nekako mi
se činilo logičnim. A pravoslavni
blagdani su dani kada se ja uvijek sjetim svih svojih prijatelja,
poznanika, suradnika koji su
pravoslavci, ali, ne vidim razlog
zašto se i Hrvatima ne bi čestitao
pravoslavni Božić!
Naravno! To mi je bilo
simpatično. Ali, kada smo već
kod toga, ja pravoslavac, a vi
četnik! Prošle godine prilikom
proslave Dana ustanka u Srbu,
jedna grupa zadrtih nacionalista, slobodno ih se može nazvati ustašama, vikali su vam:
„Četniče!“
Pa ne samo prošle godine. Na
taj način sam vrlo često označen
od pojedinih kvazi novinara. Istina, to nisu ozbiljni novinari, kao
ni njihove novine i portali. Takva
zadrtost govori, naravno, o onima koji tako što pišu. S druge
strane, sasvim sigurno ima i onih
koji me smatraju ustašom, pa to
smatram na neki način da je to
„poravnanje“ i na kraju krajeva,
dokaz mojoj izbalansiranoj politici. Ja jednako štetnim, u povijesti, smatram i ustaše i četnike.
Kada već spominjemo ustaše
ili četnike, ili bilo koje fašiste,
jer to su bili fašisti,
Tako je!
Zastrašujuća je stvar da se
ovdje ponovno budi fašizam,
bez obzira kako se on zvao.
Na žalost, to nije fenomen koji
je vezan samo za Hrvatsku. Vidimo da se u mnogim zemljama
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
javljaju pokreti, kao što kažete,
bez obzira na naziv koji imaju,
koji drugog i drukčijeg žele zatrti, žele omalovažiti, pa i fizički
uništiti. To je sasvim sigurno
vezano i uz ekonomsku krizu.
Nedavno sam čitao jedanu knjigu – esej Roba Riemena
„Vječiti povratak fašizma“, koji
razumno tvrdi da kriza nije glavni
uzrok takvih fenomena, nego
da je glavni, neposredni uzrok
fašizma koji se vraća odsustvo vrijednosti. Uspoređujući
fašizam iz tridesetih i četrdesetih
godina prošlog stoljeća s novim
fašističkim pokretima ukazuje da
je zajednički element odsustvo
vrijednosti. Odsustvo etike i morala, koji bi vrednovali ljudsko biće
preko Trga bana Jelačića, baš
u trenutku kada je Tomphson
došao na pozornicu da „zagrije“ navijače i pozdravio ih je
s pokličem „Za dom spremni!“
Na žalost to je tako.
To nije dobro samo konstatirati. To treba kažnjavati!
Slažem se! S tim, da je u odnosu
knjiga, filmova i sličnog, pitanje
da li je zabrana sama po sebi
potrebna, ili to možda dajemo
da bi se vidjelo zlo koje iza toga
stoji. Bitan je kontekst. O tome
se i u samoj Njemačkoj vode
rasprave. Prema tome, neka knjiga ili film uz kritičku evaluaciju
i objašnjenje šta je i o čemu se
radi, ne mora biti loš potez. Ali,
svakako, toleriranje nacističkih
O UZROCIMA KRIZE
Mislim da tu trebamo biti do kraja pošteni i reći da
ovo što danas imamo kao krizu koju prepoznajemo
nije samo rezultat godine dana, pa ni čak posljednjeg
mandata HDZ-ove vlade. To je rezultat dugogodišnjeg
taloženja promašaja, krivog koncepta razvoja društva,
otimačine i pljačke
kao čovjeka! Na žalost, danas se
javlja puno simptoma koji govore o tome da je čovječanstvo
ponovno na pragu da gubi vrijednosti.
Jedan od velikih problema,
kod nas, je i u tome što se
olako prelazi preko fašističkih
ispada. Evo i jednog primjera: Nedavno je mojoj kćeri
došla prijateljica iz Njemačke
i zajedno su prošetali preko
Preradovićevog trga na kojem
je u to vrijeme bio nekakav
štand s knjigama među kojima
se posebno isticao Hitlerov
„Mein kampf“. Prijateljica iz
Njemačke je ostala osupnuta
i rekla je da bi se zbog toga u
Njemačkoj išlo na višegodišnju
robiju, isto kao što se oštro
kažnjava „pokazivanje, koliko može narasti kukuruz“.
Neku večer za vrijeme Evropskog nogometnog prvenstva
sa suprugom sam prolazio
9
ispada na utakmicama i koncetima je loša politika.
Dobro, ali takve knjige bi se
trebale čitati u specijaliziranim
knjižnicama, a ne izlagati javno po gradskim ulicama i trgovima!
Slažem se, ali mene puno više
brinu ove manifestacije mržnje i
zla, koje, na žalost, imamo sve
više prilike vidjeti i koje bi trebali
oštrije kažnjavati!
Da! U nedavnom razgovoru
s potpredsjednikom Sabora, gospodinom Nenadom
Stazićem, pitao sam ga kada
će se konačno početi poštivati
hrvatski državni simboli koji
su i regulirani Ustavom, jer
prođete li ulicama hrvatskih
gradova na nekim kućama su
izvješene ustaške zastave.
Te iste zastave viju se po nogometnim utakmicama, a i pripadnici ekstremne desnice njima mašu pred nosom policiji
Intervju: predsjednik Hrvatske dr. Ivo Josipović
koja na to ne reagira?
Koja ustaška zastava?
Pa ona zastava koja u sredini trobojnice ima hrvatski grb s bijelim poljem
i koju je Franjo Tuđman prvu izvjesio
na Markovom trgu i pokušao ju „prodati“ kao hrvatsku zastavu. Na žalost
to mnogi ne znaju, ali znaju oni koji
njome mašu! To je zastava tzv. NDH, ili
ustaška zastava! Nakon što je svečano
izvješena na Markovom trgu počeli su
nemiri koji su prerasli u rat u Hrvatskoj, a zastava je kasnije izmijenjena.
Ja ne bih Franju Tuđmana etiketirao kao
ustašu. Franjo Tuđman je bio partizan!
Bio je, ali bilo je i ustaša koji su bili
partizani! Konstatirali smo da se
fašizam javlja u doba ekonomskih
kriza, a u Evropi i kod nas ta kriza je
zabrinjavajuća. liberalni kapitalizam
sve više upada u krize, a sve ovo
nekako mi liči na Weimarsku republiku, čiji slom je u Njemačkoj doveo
Hitlera na vlast.
U ovom trenutku sasvim sigurno nemamo
takvu pojavu u Hrvatskoj! Imamo lijevu
koaliciju na vlasti, imamo javno mnijenje
koje je relativno osjetljivo na socijalne
probleme.
Pa i Weimarskoj republici su na vlasti
bili ljevičari.
Pa je, ali ne na ovaj način. Teško bi se
mogla povući paralela.
M
Čini mi se na načinu kako se ponaša
ova vlada da u njenim potezima ima
najmanje socijaldemokracije, a više
neoliberalizma.
Pitanje socijaldemokracije i socijalnih
mjera, je jedna tema o kojoj ja često govorim i ističem kako država ima smisla
ako je socijalna država i ako pomaže
svojim najslabijim i najugroženijim
građanima. Ali, problem socijalne politike
vezan je za ekonomske mogućnosti koje
su često limit. Prava socijaldemokracija
u okviru mogućeg traži rješenje. Vrlo
često neke mjere, koje na prvi pogled
izgledaju socijalno prihvatljive i dobre, u
konačnici mogu imati suprotni efekt i zato
tu treba imati određeni oprez. Na žalost,
danas imamo fenomene koji ukazuju na
društvenu neosjetljivost, primjerice, da
ljudi kopaju po kantama za smeće, da su
gladni, a među njima ima i ljudi s fakultetskom diplomom. Međutim, s diplomom
ili bez diplome, nitko ne bi trebao prekopavati po kantama za smeće. S druge
strane imamo korisnike socijalne pomoći
koji to naprosto ne zavređuju, jer oni ne
žele raditi, ili rade na crno. Da tu postoji
selektivnost, tada bi socijalna pravda bila
puno više zadovoljena nego danas. Pa
evo, ima i taj egzotični slučaj o kojem
se pisalo prije par godina kako je jedna
gospođa s luksuznim autom dolazila po
socijalnu pomoć.
KORUPCIJA JE POSTALA NAČIN ŽIVOTA
i smo odlučno krenuli u borbu protiv korupcije, međutim, ona je
toliko uzela maha, ona je način življenja, a ne jednokratni fenomen, pa će trebati puno snage i upornosti da se taj proces „dekorupcijacije“, ako ga tako mogu nazvati, privede kraju. Neki put se tješimo
time i kažemo kako nema društva bez korupcije. Istina je! Ali, je isto tako
istina da razvijena i visoko prosperitetna društva, uvijek kada prepoznaju
korupciju, reagiraju na nju. Mislim, da smo mi ovog trenutka krenuli dobrim
putem, ali se korupcija ne može riješiti samo pokretanjem nekoliko spektakularnih procesa u kojima su najviše rangirani ljudi optuženi za korupciju,
nego je potrebno i mijenjati način razmišljanja, način života. Jer kad kažete
da je korupcija postala način života, onda je i onom najugroženijem normalno da da 100 nečega ovdje, 100 ondje za neku uslugu javnog servisa
koju mora dobiti normalno, ali smatra da mora platiti. Iznimno je važno
da se stvore visoki kriteriji funkcioniranja administracije, i da ona zaista
postane servis građanima. Svako odstupanje od standarda funkcioniranja
sustava mora biti „lampica“ koja će se upaliti i navesti da se propita da li
je to neka slabost, ili neki posebni slučaj zbog kojeg se oteže ili ne donosi
odluka, ili donosi odluka koja nije dobra, ili je riječ zaista o korupciji. Upravo
nesređenost administracije, kaos u propisima, dugotrajnost postupaka su
najbolje podloge za korupciju.
10
Ja nešto slično gledam skoro svaki
dan, pošto stanujem u Zvonimirovoj
ulici, kako se luksuznim automobilima
koji spadaju u višu klasu, ljudi dolaze
prijaviti se u Zavod za zapošljavanje.
To su anomalije i slabosti sustava. Ali
ima nešto drugo, za što bih rekao da
je strateški problem naše zemlje. To
je pitanje odnosa prema radu i odnosa
prema poduzetništvu. To nije samo stvar
politike i propisa, to je dijelom i stvar
mentaliteta. Dakle, vi kažete dolazi s dobrim autom na burzu, čovjek je vjerojatno
nezaposlen. Možda je u jednom trenutku
ostao bez posla, ali očito ima nešto kapitala, pa kako to da sam nije pokrenuo
neki obrt ili posao kojim bi sam sebe i
svoju obitelj zaposlio. Dakle na žalost
kod nas ne vlada taj duh poduzetništva.
Naravno, ne mislim da stavko može biti
poduzetnik, ali mi imamo jedan dio te
srednje klase koji polako propada i ne
odlučuje se na vlastitu inicijativu. Previše
je vjerovanja da država sve može riješiti.
Devedesete smo se odlučili za kapitalizam, pa prema tome to država ne može
rješavati i očekivanja da država sve to
riješi, naprosto nisu realna.
Apsolutno! Osim toga zahvaljujući
radničkoj klasi koja danas traži tvornice, a imala ih je, dobili smo kapitalizam, jer oni su listom 90. Godine
glasali za ovo, ali danas više nema niti
nema radničke klase, sami su se ukinuli, pa čak i u Zakonu o radu više ne
postoje radnici.
Da, sada su zaposlenici. Ono što je na
neki način bila zabluda, jest to da će kapitalizam sam po sebi donijeti blagostanje.
Mi smo, sasvim sigurno, evo komparativno gledajući već je prošlo dosta godina,
u prilici vidjeti da ima dosta uspješnih
kapitalističkih zemalja, pa čak i sa socijalnom pravednošću koja je iznad one
koju su nekad proklamirale socijalističke
zemlje. A imali smo i obrnutu situaciju,
da socijalističke zemlje, često nisu bile
u stanju zadovoljiti elementarnu socijalnu pravednost i da su onda, negdje, u
toj represiji postale nepravedna društva
i države. Vrlo vjerojatno dolazi period,
to je neko moje predviđanje, kada i u
politici i gospodarstvu, polako izlazimo
iz klasičnih političkih klišeja socijalisti konzervativci, ovi ili oni, dakle da idemo
u jednu novu političku scenu koja će
možda jednim dijelom biti građena na
drukčijim ideologijama, ili čak deideologizirana u odnosu na ono, kako smo mi
do sada podrazumijevali ideologije i ideIDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Kada spominjete imovinu i kuće, u posljednje vrijeme dolazi do problema
sa Srbima kojima je država obnovila kuće, a oni ne žive ovdje, žive u Srbiji. Država je najavila da će tražiti povrat novca. Što će biti s tim?
“
To je isto jedna od tih ambivalentnih situacija. S jedne strane, država je
uložila u obnovu puno novca, između ostalog, iz želje da se Srbi vrate. Da
budu tu! Prema tome, naravno da tu postoji nezadovoljstvo države kada
osoba koja je dobila takvu mogućnost kaže: „Hvala što ste mi uredili kuću, a ja
sada idem!“ Dakle, nije ostvarena ta temeljna svrha ozbiljnog društvenog napora
da se obnove neke nekretnine. S druge strane, treba razumjeti i drugu stranu.
Imovina je imovina. „Ja sam danas tu, sutra želim biti negdje drugdje, i moram
moći slobodno raspolagati sa svojom imovinom.“ Ja bi osobno išao za jednim
sustavom koji bi bio liberalan, koji će ljudima omogućiti da raspolažu sa svojim imovinom. Kada govorimo o tim raznim mjerama pravednosti, u onim slučajevima gdje
se išlo na tužbu zbog terorističke djelatnosti, pa su se mijenjali zakoni u međuvremenu,
pa su ljudi gubili te sporove, ili se naprosto nije moglo dokazati tko je počinitelj, država bi
trebala odustati od troškova postupka.
ologijske podjele na lijevo i desno. Danas
se susreću u Evropi, a mislim da se i kod
nas polako javljaju, stranke ili politički
pokreti koji, gledajući s aspekta klasične
ljevice i desnice, kako smo ih navikli gledati, izlaze iz podjela na lijevo i desno,
kako smo to navikli. Pustimo, naravno,
ove fašističke anomalije. Mislim da novi
fašizam nema ozbiljne izglede. Ti novi
pokreti su, gledajući sa klasičnih pozicija,
i s lijevim i s desnim karakteristikama.
Ali, evo Grčka. Tamo se dižu komunisti i postali su značajna snaga.
Da, točno je, samo pitanje je koliko
klasične ideologije, nazovimo je tako, imaju odgovore na probleme suvremenog
društva. Bojim se da odgovor koji se nudi
u Grčkoj, nije dobar odgovor.
Vi ste puno na Internetu i čitate
štampu, pa ste sigurno primijetili da
se Marxove knjige sve više traže i
štampaju.
Sigurno! Marx je čovječanstvu otkrio
mnoge istine. Naravno uvijek treba voditi
računa u kojim vremenima i kojim godinama je neka misao nastala. Sigurno da
se ta doktrina, danas, ne može shvatiti
doslovno, ili doslovno primijeniti na način
kako je to bilo u 19. stoljeću. Danas smo
u 21. stoljeću, ali ako idemo u viši stupanj
apstrakcije, onda vidimo da su Marxova
promišljanja često bila na mjestu.
Naš zajednički profesor, sada na
žalost pokojni, Adolf Dragičević u svojoj knjizi i intervjuu koji sam imao s
njim, rekao je da je komunizam neminovnost. Da je on budućnost.
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Zavisi kako shvatimo komunizam. Komunizam je, barem u vrijeme naših života,
bio određena utopija koja se u praktičkoj
realizaciji, na žalost, pokazala s ružne
strane.
Pa nigdje nije ni bilo komunizma! To
što neki zovu, ili su zvali komunizam,
nema nikakve veze s komunizmom.
Da, ali komunizam o kojem je govorio naš
zajednički profesor nigdje nije saživio.
Ali on je govorio i pisao da će pravi komunizam tek doći. I da razvoj Interneta
vodi ka tomu.
Dobro, da li ćemo ga zvati komunizmom,
ili nekako drugačije,nije najvažnije. Bilo
bi dobro reći što očekujemo od jednog
takvog, ja bih rekao pravednog društva.
U svakom slučaju, komunistička doktrina
je kod nas, a i u drugim zemljama proizvela puno ljudske patnje.
Mislim da sve to nije imalo nikakve
veze s komunizmom!
Da, mogu se s vama složiti. Ali, u svijetu
nismo vidjeli bolju verziju komunizma.
Trenutno stanje u Hrvatskoj. Vlada se
koprca i svakome je jasno da vlada
ni upola nije bila svjesna u šta ulazi.
Posljednja godina vladavine gospođe
Kosor bila je više predizborna kampanja, a najmanje upravljanje zemljom.
Mislim da tu trebamo biti do kraja pošteni
i reći da ovo što danas imamo kao krizu koju prepoznajemo nije samo rezultat godine dana, pa ni čak posljednjeg
mandata HDZ-ove vlade. To je rezultat
dugogodišnjeg taloženja promašaja, kriv11
og koncepta razvoja društva, otimačine i
pljačke. Sjetimo se same pretvorbe i privatizacije kako je izgledala, pa do raznih
derivacija otimanja nekad društvenog,
kasnije državnog, pa i otimanja privatnog. Zapravo, došlo je do kulminacije
koja je rezultat dugogodišnjeg taloženja
problema. Tu je i utjecaj vanjske krize. Ali
ta vanjska kriza sigurno nije odlučujuća
za ovu krizu, posebno krizu morala.
Sadašnju krizu ne vidim samo kao
ekonomsku, već i kao krizu morala što
možda ima i svoju „dobru stranu“. Naime,
očekujem da će se osvijetliti mnogi
problemi pred kojima smo u relativno
povoljnim ekonomskim uvjetima, u zanosu nastanka i međunarodne afirmacije
države, zatvarali oči.
Vratimo se onome što ste već
spomenuli srednji sloj je u Hrvatskoj
ugrožen i opće je mišljenje da će vlada
svojim mjerama koje najavljuje zatrti i
posljednje ostatke tog srednjeg sloja.
Najavljuju oporezivanje vikendica, pa
recite, ako je netko prije tridesetak
godina kupio neku ruševinu i cijeli je
život svojim radom polako dovodi u
red da bi se u njoj moglo stanovati,
sada se najavljuju porezi od šest hiljada kuna.
Koliko ja poznajem stvari, mediji malo
pretjeruju. Dakako da na neku straćaru
koju ste sami gradili nećete plaćati 6
tisuća kuna. Ja osobno jesam zagovornik
oporezivanja imovine. Ja osobno imam
neku imovinu i mislim da je pravedno
da plaćam porez. Mudrost porezne poli-
Intervju: predsjednik Hrvatske dr. Ivo Josipović
tike je u tome da ima širok obuhvat, a
da nikoga visinom i veličinom ne udavi.
Dakle, to je ključ. S druge strane mi
imamo određene poremećaje u procjeni
što je, a što nije siromaštvo. Često se
govori o tome kako neko ima ogroman
stan, a prima socijalnu pomoć. Vjerojatno
nema primanja, a mirovina mu je mala.
Međutim kada bi promijenio stan živio
bi daleko bolje. Drugi se na to zgražaju
i kažu da ga tjeraju iz doma. Dakle, nije
lako u takovoj situaciji naći balans između
ekonomskih i socijalnih mjera. Tu se vrlo
često događaju nepravedne situacije i
ljudi stradaju. Po meni, mudra porezna
politika treba obuhvatiti i kapitalnu dobit i
imovinu, ali s druge strane možda porez
na dohodak može biti osjetno manji. To
je, s jedne strane, osjećaj pravednosti,
što sve treba oporezovati i do koje mjere.
Sigurno da se neće jednako oporezovati
vila na moru od 500 kvadrata kao i neka
mala straćara u Zagorju. To je sasvim
jasno, ali s druge strane treba imati jasan
izračun da porezi koji se ubiru mogu zadovoljiti potrebe društva. Ne možemo biti
licemjerni i reći da ne želimo poreze, a
s druge strane očekivati od države da
nam besplatno školuje djecu, da imamo
besplatnu vrhunsku zdravstvenu uslugu
ili visoku razinu javno financirane kulture.
Na taj način, naprosto nije moguće. Nije
moguće „imati i ovce i novce“.
Kada spominjete imovinu i kuće, u
posljednje vrijeme dolazi do problema
sa Srbima kojima je država obnovila
kuće, a oni ne žive ovdje, žive u Srbiji.
Država je najavila da će tražiti povrat
novca. Što će biti s tim?
To je isto jedna od tih ambivalentnih situacija. S jedne strane, država je uložila
u obnovu puno novca, između ostalog, iz želje da se Srbi vrate. Da budu
tu! Prema tome, naravno da tu postoji
nezadovoljstvo države kada osoba koja
je dobila takvu mogućnost kaže: „Hvala
što ste mi uredili kuću, a ja sada idem!“
Dakle, nije ostvarena ta temeljna svrha
ozbiljnog društvenog napora da se obnove neke nekretnine. S druge strane,
treba razumjeti i drugu stranu. Imovina
je imovina. „Ja sam danas tu, sutra želim
biti negdje drugdje, i moram moći slobodno raspolagati sa svojom imovinom.“ Ja
bi osobno išao za jednim sustavom koji
bi bio liberalan, koji će ljudima omogućiti
da raspolažu sa svojim imovinom. Kada
govorimo o tim raznim mjerama pravednosti, u onim slučajevima gdje se išlo na
tužbu zbog terorističke djelatnosti, pa
su se mijenjali zakoni u međuvremenu,
pa su ljudi gubili te sporove, ili se naprosto nije moglo dokazati tko je počinitelj,
država bi trebala odustati od troškova
postupka.
Govorite obnovljene su im kuće, ali
oni iz njih nisu dobrovoljno otišli i nisu
ih sami zapalili, osim toga šta znači
kuća ako ti nemaš posao. Evo primjera
Donjeg Lapca u kojem je obnovljena
većina kuća, ali tamo ljudi nemaju šta
raditi. Tamo naprosto nema posla, i ne
samo tamo!
Slažem se, slažem se! Ali ima nešto
drugo! Imate krajeva gdje žive i Srbi i
Hrvati i ni tamo nema ničega. Dakle ja
to ne razumijem kao nacionalnu dis-
I OVCE I NOVCE
Ne možemo biti licemjerni
i reći da ne želimo poreze,
a s druge strane očekivati
od države da nam besplatno
školuje djecu, da imamo besplatnu vrhunsku zdravstvenu
uslugu ili visoku razinu javno
financirane kulture. Na taj
način, naprosto nije moguće.
Nije moguće mati i “ovce i
novce“.
kriminaciju, nego je naprosto činjenica da
postoje pasivni krajevi u kojima se nisu
riješili problemi investiranja i otvaranje
novih radnih mjesta. To zaista ne valja,
ali država ne može osnivati tvrtke da bi
netko radio. A, šta država može i mora?
Ako postoji takav kraj bez obzira da li u
njemu žive Srbi, Hrvati ili su izmiješani,
država mora poreznim sredstvima, motivacijskim sredstvima, potaći ljude da
tamo otvaraju obrte, male tvrtke, pa čak
i dovesti velikog stranog investitora. Pokloniti mu zemlju da sagradi tvornicu i da
zaposli ljude. Tu smo mi inače vrlo kruti
i vrlo teško se pokreću takve investicije.
Govorili ste o poduzetništvu, međutim
i prvi potpredsjednik vlade je čuveni
poduzetnik, koji se na žalost ne zna
ponašati i naprosto izaziva gnjev
javnost. Gospodin Čačić se ponaša
kao slon u staklarskoj radnji.
12
Gospodin Čačić je legalno izabran i ima
svoj stil koji građani vrednuju ovako, ili
onako. Vidimo po svim anketama da ne
stoji dobro.
Svojim ponašanjem šteti vladi!
U konačnici svako od ministara koristi, ili
škodi vladi. To je sigurno potpuno jasno.
Dakle vlada kao cjelina ima svoj profil
u koji ulazi svaki pojedinac s dobrim, ili
lošim stranama. Mislim, da razgovorima
unutar vlade oni moraju vidjeti što im ide,
a što ne ide u prilog.
Da li ste vi razgovarali s premijerom u
vezi toga?
Ne! Pitanje sastava vlade je stvar premijera. Ja sam javno rekao da treba preispitati i vidjeti kakvu odluku donijeti.
Međutim, ja osobno se o to ne želim
izjašnjavati jer postoji jasna ustavna podjela nadležnosti. Čovjek može misliti ovo
ili ono, međutim ako obnaša javnu funkciju mora poštovati zakone.
Vi ste sada otprilike na pola svog prvog mandata, mišljenje kruga ljudi u
kojem sa ja krećem, a to čujem i na
ulici, da ste vi kao „sveta vodica“ nit
pomažete, nit odmažete.
Dakle svatko ima pravo na svoje
mišljenje, ali prema ispitivanjima javnog
mnijenja, građani nisu baš nezadovoljni.
Ono što je bitno kod svake javne funkcije,
je to da znamo što se može. Vrlo često
ljudi pitaju što trpim ovo ili ono. Predsjednik jednostavno nema nadležnosti u
mnogim stvarima! Podsjetit ću, izvorne su
nadležnosti vanjska politika i nacionalna
sigurnost. Danas ljude najviše tišti gospodarstvo i često se javljaju s tom tematikom. Tu im malo mogu pomoći. Prema
tome mislim da predsjednička funkcija
ima određene dijelove svog ustavnog
položaja, gdje postoje vrlo konkretne
nadležnosti, a s druge strane, predsjednik je političar koji iznošenjem svojih
stavova, koji modeliranjem javne scene,
ukoliko to naravno može, utječe, ali ne
može donositi odluke, pa ni umjesto lokalnog općinskog činovnika, a posebno ne
umjesto vlade i Parlamenta. Podjstit ću,
neke su važne odluke donesene nakon
mog zalaganja. Prema tome, mislim da
ukoliko postoje takve ocjene o kojima vi
govorite, onda su one rezultat pogrešnog
očekivanja s obzirom na ustavne podjele
nadležnosti.
Da li vas ljute takvi stavovi?
Ne! Ne ljute! Ja jednostavno nemam tih
ovlasti, a kada bi ih imao, onda bi imali
neki drugi sustav, a ne parlamentarni.■
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
osvrt na nasrtaj lista Novosti na Ivu Josipovića
Nije lignja već morski pas!
Piše: DRAGO PILSEL
Neću ući u potankosti sukoba
predsjednika Republike, dr. Ive Josipovića, i predsjednika Srpskog narodnog vijeća (SNV), dr. Milorada Pupovca, ne zato
jer se toga bojim već iz slijedećih razloga:
bio sam suradnik a ostao sam Josipovićev prijatelj pa bi se moglo kazati (pošto
sam bio i ostao u korektnim odnosima i
s Pupovcem) da nisam objektivan; zatim,
ne želim arbitrirati u polemikama među
Srbima: previše mi je stalo do toga da
me svi Srbi i dalje dožive kao iskrenog
prijatelja (ta, stavio sam glavu na padanj
zbog njih) te, treće: mislim da ovaj prostor
bolje mogu iskoristiti ako se zadržim na
novinskom fenomenu sukoba, to jest, na
analizi, među inima stvarima, uređivanja
lista Novosti od strane Ivice Đikića. Ipak,
teško je ne složiti se s predsjednikom Josipovićem da prisustvujemo prilično velikoj predstavi političkog avanturizma i diletantizma. Naime, teza o osveti Pupovcu
pozivanjem Veljka Džakule na proslavu
‘’Oluje’’ u Kninu kao i teza da time što se
Josipović navodno raspituje o financijama SNV-a utječe na neovisnost Novosti
zaista su smješne. Kaže Jospipović u Večernjem listu: ‘’Jasno je o čemu se radi.
Strah od političkog procesa demonopolizacije Pupovčeve struje ima iracionalne
razmjere pa odatle i infantilne teze kojima
se želi potkopati moja politika koja je jednaka prema svim manjinskim strankama,
organizacijama i političarima’’. Još ću o
sukobu dodati samo ovo: on je eskalirao
kada je Josipović ustao protiv izbornoga
zakona koji je trebao biti sigurna ulaznica u Sabor SDSS-u, odnosno nastavak
ili pak jačanje monopolističke pozicije te
stranke. Josipoviću je bilo stalo da ga
Ustavni sud ukine.
A sada, o nekim važnim i elementarnim činjenicama. Čak i kada ne bi
bilo važno znati je li, kako misli Josipović,
Ivica Đikić pokupio teze iz pisma kojeg
je Predsjedniku poslao Milorad Pupovac
ili pak, kako se meni čini, Đikić u članku
‘’Osvetnik s Pantovčaka’’ (Novosti, 11. kolovoza), reciklira rečenice iz pisma kojeg
je on, Đikić, pripremio da bi ga Pupovac
samo potpisao, možda tu i tamo malo redigirao i poslao Josipoviću, u Đikićevom
napadu na Josipovića bode oči slijedeća
rečenica: ‘’Ivo Josipović, dakle, zloupoIDENTITET/ BR. 168 / 2012.
trebljava svoju funkciju da bi se, suprotno
ovlastima koje mu daje Ustav, privatno i
zakulisno obračunavao s novinarima koje
izvještavaju o poslovnim akrobacijama
njegovih bliskih prijatelja, i da bi umjetno stvarao marionetsku alternativu Srpskom narodnom vijeću, izdavaču ovoga
lista’’. Dakle, tu smo. Koga tu više brine
pojavnost Veljka Đakule u Kninu, Đikića
ili Pupovca? Pupovac se brani tako što,
između ostalog, ističe nezavisnost novinara i urednika Novosti. Vjerojatno danas
nema medija koji je toliko ovisan o politici
i političaru koji je na čelu izdavača kao što
su to Novosti. To je, u jednoj trećini svojih
stranica, manje više, partijski bilten koji
služi promociji političkih ciljeva SDSS-a,
zatim nudi aktualnu kritiku društva i politike, na feralovski način, od samih naslovnica genijalnog Alema Ćurina, najboljeg, po
meni vlasnika političke rečenice u Hrvata
(i Srba), Marinka Čulića, do, da skratim,
prejakih metafora u odnosu na činjenica
što je stalna mana Viktora Ivančića, opet,
najboljeg polemičara koje poznaje ovaj
prostor. Konačno, tu su vrlo korisni kulturnu prilozi iz kojih izdvajam sjajno praćenje
teatra iz pera Bojana Munjina te kolumne
najviještijeg TV i lucidnog kroničara i (hajde da ovime ne pretjerujemo) na potezu
od Styrije do SNV-a, dičnog nam kolege
Borisa Rašete. Ali, samo malo, gdje su,
ako su to, kako kaže Pupovac, vrhunski
i nezavisni novinari, činjenice o tome da
Josipović kopa jamu za Novosti?
Mogu zamisliti da Predsjedniku
nije bilo ugodno da ga se nateže na portalu Index.hr, pa onda u Novostima, pa okolo naokolo i natrag preko Novosti i Indexa,
zbog njegove navodne sporne uloge u
tzv. aferi Hrvatsko društvo skladatelja –
ZAMP, no, poznavajući Jospipovića, garantiram da nije nikakav osvetnik iako mu
je konačno uspijelo da prestane biti ‘’kuhana noga’’ jer je, kako adekvatno stoji na
naslovnici tjednika Aktual (21. kolovoza),
postao ‘’Šaka s Pantovčaka’’. I baš ću iz
Aktuala citirati novinara Berislava Jelinića. Podsjećajući da se o toj aferi nije baš
osobito problematiziralo u ozbilnijim ili većim novinama, kolega nudi i odgovor koji
demaskira Ivicu Đikića i njegovih prijatelja
koji rigaju po Josipoviću (npr. Heni Erceg
u Mladini, što Đikić prenosi zajedno s Jo13
sipovićevim odgovorom u Novostima, 18.
kolovoza, Viktor Ivančić u kolumni Bilježnica Robija K. na Tportalu, 20. kolovoza,
nazivajući Josipovića ‘’govno’’, Tomislav
Klauški u Indexu.hr, 20. kolovoza, itd). Đikić i ekipa prešućuju sa su ‘’svi navodno
sporni elementi Josipovićeva angažmana
pri Hrvatskom društvu skladatelja učinjeni dostupnim javnosti još u vrijeme kada
Josipović nije imao ozbiljnijih političkih
ambicija, pa shodno tome ni posebne institucionalne zaštite’’. Dapače, nastavila
se (uskrsava se, zapravo) kampanja iako
je postalo jasno da on jednostavno sa
ZAMP-om i Vojkovićevom zaradom nema
veze. Stoga, sasvim je legitimno zapitati
se ‘’treba li se novcem iz državnog proračuna posredno financirati politički tjednik
koji bi se trebao baviti, u prvome redu,
temama vezanim uz srpsku nacionalnu
manjinu, a već mjesecima vodi kampanju
diskreditiranja predsjednika Republike?’’
Pitanje je sasvim logično i opravdano,
ono ne podrazumijeva želju da se Novosti
ukinu (mada meni koji sam na hrvatskom
tržištu ‘’gole guzice’’ od početka 1992. nije
svejedno što postoji ekipa, kvalificirana,
nema što, ali koja se ljulja što na Soroševim što na državnim, dakle, našim koljenima, rijetko na vlastitim nogama).
Dapače, moram ovdje svjedočiti
da sam vrlo rado pisao i za Novosti, pod
komandom palicom Rade Dragojevića
(neću mu zaboraviti što mi je bio jako dobar drug dok smo obojica bili u Novome
listu) sve dok mi nije iz SNV-a rečeno da
za oba srpska lista, Novosti i Identitet, ne
mogu istodobno pisati te da se ‘’moram
odlučiti za koga ću’’, a ja sam se odlučio
za list koji poštuje moj identitet i moju slobodu. A o tome sam želio ovdje kratko
prozboriti: o etici naše profesije, eklatantno narušene u Novostima i pod režijom
Ivice Đikića, o slobodi i o istini. Naime,
ističem to jer mi još odzvanjaju riječi onih
koji su govorili da je Josipović deterdžent
za samohrane muškarce, krumpir i blitva.
Eto, u fajtu s predsjednikom SNV-a je pokazao da nije lignja, da je više nalik na
morskog psa. Rekao je Heraklit: Svaki čovjek ima neku sudbinu, onkraj etike. Ta je
sudbina njegov karakter. Da, ta sudbina je
tajna etika svakog čovjeka. Čini se da je
jasno gdje tu stoji Ivo Josipović.■
rakija čakija demokratija
OLUJA U ILICI 16
Srpski politički predstavnici u Hrvatskoj nisu adekvatno odgovorili na demokratski izazov službene hrvatske politike odbivši poziv da prisustvuju ovogodišnjoj
obljetnici Oluje u Kninu. Pokazali su se nedoraslima za ozbiljnu i stvarnu normalizaciju srpsko-hrvatskih odnosa jer naučeni na dugogodišnje reketiranje
HDZ-ove nečiste savjesti, uspavani u baldehinu signature, višemilijunskih netransparentnih državnih apanaža i dotacija, opijeni konformizmom, samodopadno, neosjetljivo i arogantno kako to čine svi monopolisti i elitisti, propustili su možda zadnju priliku da ih povijest pamti kao one koji su bili spremni
žrtvovati sebe radi interesa onih koje predstavljaju
O
Piše:
IGOR
PALIJA
vogodišnja
proslava Oluje bila je
jedan od najvažnijih
političkih događaja
u Hrvatskoj. To
se može konstatirati bez ikakve
zadrške jer je na njoj, po prvi
puta, napuštena dosadašnja
matrica nacionalističke euforije,
slavljenja rata i neukusnog odnosa spram tuđe patnje, te se progovorilo o tuđoj žrtvi, o odnosu
prema zločinu, o suočavanju sa
vlastitom prošlošću, o običnoj
ljudskoj empatiji i samilosti.
Ratne obljetnice bi i tome trebale
služiti, jer svaki rat je poraz ljudskog uma i poraz čovječanstva.
Ali kako na njoj, zbog svoje
taštine, političke kalkulantnosti
i vječitog „nisu se stekli uvjeti“
nije bilo Milorada Pupovca, ona
se pretvorila u još jednu političku
kontroverzu o tome da li su srpski predstavnici u Hrvatskoj trebali biti tamo ili ne. Gotovo da
nije bilo viđenijeg političara koji
se referirao o, po mojoj ocjeni,
ispravnoj i demokratski potrebnoj odluci, da kao prvi, a pokazalo se i jedini predstavnik Srba u
Kinu, tog 5. augusta, bude Veljko
Džakula, predsjednik Srpskog
demokratskog foruma. Otišavši
u Knin Veljko Džakula je otvorio
mogućnost za stvarni dijalog
između Srba i Hrvata i istinsku
pomirbu na potpuno novim osnovama. Ovakav iskorak jednog od
najdugovječnijih srpskih političara
u Hrvatskoj, predsjednika najs-
tarije organizacija Srba iz koje su
nastale sve druge srpske manjinske institucije, a svojedobno
i potpredsjednika vlade Krajine
je hvale vrijedan potez koji će
dugoročno pomoći u konsolidaciji ratnih strahota i pomirenju
naroda na ovim prostorima što
je civilizacijska nužnost i uvjet za
stabilnu budućnost. Već sami komentari i rasprave koje se vode
oko njegovog odlaska u Knin
pokazuju da se otvara prostor
za potpuno novi dijalog između
naroda na ovim prostorima, u
kojemu ćemo morati biti spremni
napustiti tvrdoglave i autistične
percepcije vlastite nedužnosti i
žrtve koja isključuje mogućnost
pijeteta prema drugoj žrtvi i propitivanje vlastite odgovornosti
za rat i njegove posljedice. To
se stručno zove suočavanje sa
prošlošću za što je, prije svega,
potreban mentalni iskorak koji se
u narodu zove „put od dupeta do
glave“.
OD DUPETA DO GLAVE
Svi znamo da je to najteži i najdulji put, ali hrvatski politički
vrh, predvođen Josipovićem i
Milanovićem, pokazao je snage,
mudrosti i odgovornosti da taj
put savlada usprkos brojnim
kritikama od strane desničara,
nacionalista, ratnih profitera,
sitnih duša svih vrsta, boja i oblika koji se ponašaju kao da je
ovo još uvijek devedeset prva
ucjenjujući nas vlastitim biografi14
jama, iracionalnim strahovima,
predrasudama i stereotipima.
Srpski politički predstavnici u
Hrvatskoj nisu adekvatno odgovorili na ovakav demokratski izazov i pokazali su se nedoraslima
za ozbiljnu i stvarnu normalizaciju srpsko-hrvatskih odnosa.
Naučeni na dugogodišnje reketiranje HDZ-ove nečiste savjesti,
uspavani u baldehinu signature,
višemilijunskih netransparentnih
državnih apanaža i dotacija, opijeni konformizmom, neosjetljivo
i arogantno kako to čine svi monopolisti i elitisti, propustili su
možda zadnju priliku da ih povijest pamti kao one koji su bili
spremni žrtvovati sebe radi interesa onih koje predstavljaju.
Koristeći stari i prokušan recept
stavljanja ličnog interesa ispred
općeg, najdugovječniji predstavnik Srba u Hrvatskoj Milorad
Pupovac ne samo da je odbio
poziv predsjednika Josipovića
da bude u njegovom timu na
ovogodišnjoj obljetnici Oluje, već
je napao, iz svog raspoloživog
oružja, dobro raspoređenog od
Zagreba do Beograda po Veljku
Džakuli zašto mu se ovaj miješa
u posao te otkud Džakuli pravo
da ide u Knin. Pupovac se javno
pita: tko je to odlučio (kad nije
on) da Džakulu pozove u Knin
i da ovaj bude proglašen „historijskim akterom u stvari koja je
od ogromne važnosti za Hrvate,
Srbe i odnose Hrvatske i Srbije“.
Historijski akter, zna se, može
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Cijeli sukob Pupovac-Josipović, od kojeg je Oluja samo epizoda, postoji zbog toga što se Josipović od početka svog
predsjedničkog mandata nametnuo kao jedan od stvarnih moralnih i idejnih lidera u srpskom političkom prostoru
za koji Milorad Pupovac drži da je njegovo isključivo vlasništvo i doživotna tapija
biti samo on. Čak je na brzinu sazvao
predsjedništvo svoje stranke da bi pokazao kako iza njegove odluke o nedolasku u Knin stoji cijeli SDSS, da članstvo
u cijelosti podržava njegov kalkulantski stav, te da u duhu nekadašnje partije objasne svima nama da Džakula
ne predstavlja Srbe u Hrvatskoj. Ovdje
dolazimo do onog krucijalnog u cijeloj
priči. Nije važno što je dobro za Srbe i
Hrvate, za odnose Srbije i Hrvatske, za
našu sadašnjost i budućnost. Nije bitno
kakve su poruke upućene ove godine iz
Knina i što one predstavljaju istinski zaokret hrvatske službene politike prema
Srbima i Oluji. Još je manje važno da
su Srbi pozvani da aktivno sudjeluju u
procesu pomirenja i izgradnji odnosa,
a ne da sa društvenih margina kukaju
kako im je loše u Hrvatskoj i kako nitko
ne želi čuti njihovu verziju priče. Džakula
je otišao u Knin i jasno rekao da Hrvatskoj nitko ne može osporavati pravo što
je Olujom uspostavila puni suverenitet i
da se došao pokloniti svakoj žrtvi, ali da
isto tako trebamo javno početi govoriti da
je ta akcija prouzročila i odlazak preko
200 hiljada Srba, da im je nakon toga
imovina uništena i opljačkana, da im je
onemogućen i osporavan povratak, da
su počinjeni brojni zločini na civilnim srpskim stanovništvom i da te žrtve također
zaslužuju priznanje i poštovanje. Ali ništa
od toga nije važno za Milorada Pupovca
iz prostog razloga što On u tome nije sudjelovao. Bitna je samo njegova taština i
ego te ekskluzivno pravo na dinamiku,
karakter i obujam hrvatsko-srpskih odnosa. Po Pupovcu, predsjednik Josipović je
napravio dvije greške u koracima koje ga
isključuju iz bilo koje sadašnje i buduće
ekipe koju bi ovaj sastavljao. Prvo, što
se bez pitanja i Pupovčevog odobrenja
nameće u srpski politički prostor i dira
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
u njegov zapišan teritorij srpsko-hrvatskih odnosa, te drugo: preskače njega
i u Knin zove njegovog ljutog oponenta
Džakulu. Ili on, ili nitko. I onda više nije
riječ o tome da li predstavnici Srba trebaju biti na obljetnici Oluje i da li takvi potezi mogu otvoriti vrata pomirenja, istinskog dijaloga i suočavanja sa prošlošću,
već se polemizira o Džakulinom legitimitetu i uvrijeđeno cvili o tome kako je
Josipovićev poziv Pupovcu za sudjelovanje na obljetnici Oluje došao
prekasno i kako nije bio u pismenoj formi.
PORUKA SRBIMA
Cijeli sukob Pupovac-Josipović, od kojeg je Oluja samo epizoda, postoji zbog
toga što se Josipović od početka svog
predsjedničkog mandata nametnuo kao
jedan od stvarnih moralnih i idejnih autoriteta u srpskom političkom prostoru
za koji Milorad Pupovac drži da je njegov isključivi monopol u koji nitko nama
pravo miješanja bez njegove suglasnosti
i odobrenja. Kako je za Josipovića glasalo najmanje pet puta više Srba nego za
Pupovca, legitimitet i želja, a naposljetku
i obaveza Josipovića kao predsjednika
svih građana Hrvatske jeste da ovoj najdiskriminiranijoj grupaciji građana Hrvatske sa najtežim životnim i statusnim
problemima pomogne. Svaka pomoć je
dobro došla, a pogotovo od predsjednika države, samo da nema taštine jednog čovjeka koji je umislio da je jedina
mjerna jedinica za Srbe u Hrvatskoj i koji
svoj ego stavlja ispred interesa naroda
koji bi trebao zastupati. Pupovac se boji
Josipovićevog angažmana na srpskom
političkom i društvenom prostoru jer bi
se moglo pokazati da se stvari mogu
jednostavno i brzo rješavati kada se to
uistinu hoće, što Pupovcu nije uspjelo
u punih osam godina bezkičmenjačkog
15
služenja HDZ-u, koji je za sve to vrijeme,
prema Srbima pokazivao visok stupanj
netolerancije i ignorancije. Osjeća se
ugroženo, jer mu je nakon dugog niza
godina službena politika okrenula leđa i
dala jasno do znanja, da joj je dosta njegove političke trgovine i ucjena. Josipović
je svojim angažmanom da demokratizira
i pluralizira politički i društveni prostor
pokrenuo oluju u SNV-u i srpskoj zajednici, te isprovocirao Milorada Pupovca da
se pokaže u pravom svjetlu bahatog konformista te donese nekoliko autodestruktivnih odluka koji bi mogle biti početak
kraja njegove neupitne i nedodirljive
pozicije velikog maga srpske zajednice
u Hrvatskoj. Na kraju važna poruka
svim Srbima, od Zagreba do Beograda,
svima koji su napali Džakulin odlazak
u Knin iz sebičnih razloga zaštite lične
egzistencija i prikrivanja vlastite odgovornost. Poruka za sve one koji još uvijek slijepo vjeruju da će olako obećana
brzina kojom ih Milorad Pupovac vodi
ka cilju ravnopravnih građana Hrvatske
dovesti do rezultata. Svima koji se boje
da im Milorad Pupovac ne uzme komoditet koji su osigurali klimanjem glave i
beskičmenjaštvom. Svima koji šute jer
im je našao posao, zaposlio ženu, dao
traktor, poklonio kravu. Svima koji dobro
žive na račun Pupovčevog etno-biznisa i
političke trgovine, te konačno; svima onima koji nemaju hrabrosti da iskorače iz
mase. Poruka glasi: smijete ove godine
na obilježavanje pada Vukovara. Ništa
vam se neće desiti! Pupovac je odobrio!
Smatra da su se stekli uvjeti budući je
On u timu koji organizira komemoraciju.
To je ionako jedini uvjet da bi On bio
tamo, ali i vi. A zašto ste tamo, to za vas
nije važno. To će vam Pupovac objasniti
naknadno. Kada se steknu uvjeti da shvatite…■
granični slučajevi
POMALO SMO OGUGLALI NA LOŠE VIJESTI IZ EKONOMIJE,
ALI TO JOŠ NE ZNAČI DA JE KRENULO NABOLJE
KRIZA NA BALKANU!?
NIŠTA NOVO, SAMO
SE TO SAD ZOVE
RECESIJA
Čini se da ekonomska kriza već toliko dugo traje da smo u
međuvremenu poprilično oguglali na, u početku šokantne i
uznemirujuće, naslove poput “Hoće li opstati euro?”, “Kraj monetarne unije”, “Ne pristane li Grčka na nove mjere štednje, izletjet
će iz eurozone, kojoj slijedi raspad”, “EU će nestati u idućih pet
godina”... Katastrofičare više nitko i ne sluša, jer je raspad, što EUa, što eurozone, najavljen već troznamenkasti broj puta. Dakako,
to nipošto ne znači da je kriza jenjala, dapače!
I
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
stina, možda je u sve
hladnokrvnijem
percipiranju nezavidne situacije
doprinijela i činjenica da
na ovim prostorima kriza
- s “ulascima” u stanje ekonomske recesije - nije ništa novo, već
prije neka vrsta trajne dijagnoze,
koja je negativnim trendovima
na globalnoj karti samo intenziviranija nego što je to bio slučaj
prije koju godinu. Uostalom, uvijek možemo pozvati MMF, da
nam on “propiše” nepopularne
mjere koje očito sami baš i nismo
voljni sprovesti u djelo. Brojke
nisu blistave, u Srbiji je, recimo,
nezaposlenost dosegnula 26
posto, a javni dug premašuje
45 posto BDP-a. Ekonomska
istraživanja pokazuju da se s
razinom državnog duga od 40 do
45 posto, zemlje u razvoju, kao
što je Srbija, približavaju opasnoj
granici zaduženosti, na što je nedavno upozorio i MMF. U Hrvatskoj, javni dug je 46 posto BDPa, a nezaposlenost nešto preko
16 posto. Pridodaju li se razini
javnog duga i državna jamstva,
16
TOLIKO O
USPOREDBAMA:
Minimalna plaća u
Francuskoj je 1.452
eura, a u Hrvatskoj ona
iznosi 2.814 kuna ili
380 eura
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
primjerice, onda u oba slučaja imamo
iznose koji prelaze 60 posto, što je
gornja granica zaduženosti određena
Maastrichtskim kriterijima. E sad,
možemo se tješiti da nismo najgori u
nekim statistikama: tako Grčka - po podacima drugog tromjesečja ove godine
- drži neslavno prvo mjesto s razinom
javnog duga od 132,4 posto; da Italija
ima 123,3 posto, Portugal 117,5 posto,
nekadašnji uzor ekonomske preobrazbe Irska 108,5 posto BDP-a. Najveći
porast javnog duga, od 4 posto, bilježi
Estonija, no tu treba naglasiti da je ta
tranzicijska zemlja zapravo nedostižna
za sve ostale u Europi po podatku da
njezina razina udjela javnog duga u
BDP-u iznosi samo 6,6 posto! Usto, čini
se da se Europom širi neki novi optimizam, ako ni zbog čega, onda vjerojatno
zbog svjesnosti da “ovako više ne ide”.
Kao i uvijek kad pada standard, odgovor se očekuje s “lijevog” političkog
NA GRANICI
ZADUŽENOSTI
U Srbiji je nezaposlenost
dosegnula 26 posto, a javni
dug premašuje 45 posto BDPa, a u Hrvatskoj javni dug je
46 posto BDP-a, a nezaposlenost nešto preko 16 posto
JAVNI DUG ČLANICA
EU:
Grčka po podacima drugog tromjesečja ove godine
drži neslavno prvo mjesto
s razinom javnog duga od
132,4 posto; Italija ima 123,3
posto, Portugal 117,5 posto,
a nekadašnji uzor ekonomske
preobrazbe Irska 108,5 posto
BDP-a
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
pola. Dakako, oni s radikalnijeg krila
kritiziraju čitav neoliberalni koncept, no
da su reforme moguće i bez “revolucija”, pokazuje novi francuski predsjednik Froncois Hollande. Ovaj socijalist je
najavio punjenje manjka u državnom
budžetu - većim porezima za bogate
Francuze, a ne smanjenjem socijalnih
davanja za siromašne. Štoviše, on je
ispunio zahtjeve sindikata, da se minimalna plaća od 1452 eura (ili 9,2 eura
po satu) poveća za nekoliko postotaka
ove jeseni. Ekonomski analitičari zasad uglavnom pozdravljaju njego plan
u 60 točaka. Taj plan, među ostalim,
predviđa i da tvrtka koja dijeli bonuse
i dividende neće moći dijeliti otkaze.
Kako bi pokazao da misli ozbiljno, Hollande je vlastitu plaću srezao za 30
posto, što njegovi politički protivnici
vide kao populizam, ali je činjenica
da njegov “paket” mjera podrazumijeva da breme krize moraju podnijeti
najimućniji, kroz osjetno veće poreze.
Od poreza na bogate, računa se, trebalo bi u proračun stići 2,3 milijarde
eura, dok bi dodatni porez na banke
trebao uprihoditi još 1,1 milijardu eura.
Druga ekonomija eurozone danas
bilježi rekordnih tri milijuna nezaposlenih, najviše od 1999. godine, pa je
jasno da mjere nisu usmjerene prema
onima koji jedva preživljavaju, a i kako
se ne bi povećao broj nezaposlenih. I
17
dok se s jedne strane francuski mediji javljaju o masovnom preseljenju
tamošnjih bogataša u zemlje gdje su
manji porezi, grupa od 16 bogatih francuskih biznismena i tajkuna poslala je
otvoreno pismo u kojem ističu da su
spremni plaćati veće poreze kako bi
“pomogli državi u teškim vremenima”.
NOVA EVROPSKA BANKA
Zvuči do jučer nezamislivo? A čujte tek
ovo: u Beču se već zahuktalo osnivanje Demokratske banke, koja bi trebala
raditi po novim osnovama, uvažavajući
prigovore kritičara prevladavajućeg
globalnog
modela
funkcioniranja
bankarskog susustava. Demokratische
Bank (DEMBA) neće isplaćivati dobiti,
podsticat će socijalni i ekološki održivi
razvoj. Štediše bi, pak, trebali odustati
od kamata, iako nije uvjet. Osnivački
kapital od najmanje pet milijuna eura
još nije osiguran, ali to se očekuje do
kraja listopada. Zapravo, banka će radit na zadrugarskom principu, a zadrugu će činiti ljudi koji su neadovoljni aktualnim bankarskim sustavom, mala i
srednja poduzeća, kritičari globalizacije pa do predstavnika društenih pokreta. Dakako, za dobivanje licence, osim
novca, trebat će dokazati održivost
poslovnog modela, odnosno zaslužiti
prijem u udruženje banaka. Hoće li
taj primjer označiti početak evolucije
granični slučajevi
“nepravednog” bankarskog sustava,
ili će ostati zabilježen kao svojevrsni
idealizam, prerano je prognozirati, no
čini se da brojne kritike globalnog sustava rezultiraju klijanjem novih ideja.
Jedna od takvih je i ona grčke patriotske neprofitne organizacije “Grčka bez
dugova” (GDF), koja je u tek nešto više
od mjesec dana rada uspjela smanjiti državni dug za 2,4 milijuna eura.
Ta je organizacija nastala na inicijativu
Petrosa Nomikosa, iz poznate brodograditeljske obitelji, s ciljem pribavljanja obveznica službene Atene na
sekundarnom tržištu, jer se one danas
prodaju i 20 posto ispod nominalne cijene. Potom se te obveznice otpisuju,
i tako se smanjuje dug. Svoje priloge
mogu dati i građani i tvrtke, pa makar
i po 5 do 10 eura, a računa se i na priloge brojne grčke dijaspore u Americi.
Pozivu se odazvao i nogometni klub
Olympiakos, koji je donirao obveznice
vrijedne 24.800 eura po osobi (to je
ujedno i pojedinačni prosjek zaduženja
svakog Grka!). Dakle, ljudi uzimaju
stvari u svoje ruke, i domišljaju se kreativnim rješenjima. Istodobno, poznati
slovenski filozof Slavoj Žižek skeptičan
je prema pomisli da će stvar razriješiti
neko globalno idejno rješenje, pa
niti s ljevice, od koje se tradicionalno
očekuje veća osjetljivost prema socijalnim pitanjima: “Do prije tri-četiri godine, na razvijenom Zapadu, i pored
svih problema, imali smo makar iluziju,
ako već ne i realnost nekakve socijalne
države i relativnog prosperiteta. Dakle,
tipično ponašanje radikalne ljevice bilo
je da glumi Kasandru. Govorili su: ovaj
prosperitet je iluzija, vidjet ćete, izbit će
kriza i onda će doći naš trenutak. Pa,
nosite se – kriza je tu, pokažite mi jedan
konkretan izvodljiv prijedlog radikalne
ljevice. Ja ne znam za takav prijedlog.
A pažljivo to pratim. Od ‘Okupiraj Wall
Street’ pokreta, pa preko prijatelja koji
su nedeljama bili na Tahriru, u Grčkoj”,
komentirao je Žižek u nedavnoj raspravi o stanju na ljevici. “Ljudima treba
otvoreno reći da priznaju kako je 20.
stoljeće završeno. Mi, intelektualci,
trebamo prestati blefirati. Mi nemamo
odgovore koji se od nas očekuju.
Duboko sam nepovjerljiv prema onim
tradicionalnim intelektualcima koji
čekaju na ‘veliki trenutak’. Znate ono:
Prosječne plaće u ex-YU:
SLOVENCI ISPRED SVIH, MAKEDONCI NA ZAČELJU
Kriza nije bitnije utjecala na poredak, kad je riječ o standardu, bivših
jugoslavenskih republika: tako Slovenci imaju prosječne plaće od 975
eura, u Hrvatskoj prosječna plaća iznosi 742 eura, u Crnoj Gori 479,
u BiH 406, u Srbiji 345, a u Makedoniji 333 eura. Inače, Makedonija
ima i najveću stopu nezaposlenosti, od
31,2 posto.
ljudi su zbunjeni, ali u nekom trenutku,
dogodit će se pravi događaj, radnička
klasa će ustati... Mislim, ne kažem da
će postojeći poredak opstati. Situacija
će biti sve gora i gora: kaos, kriza itd.
Samo sumnjam da će biti tog velikog
događaja”, kazao je na istu temu Žižek,
te dodaje da je “ljevica totalno podbacila”. “Mislim, čak i Syriza, moji dobri prijatelji iz Grčke… Zapitajte se, a ja sam
ih to pitao, koji je njihov pravi program.
Satima sam razgovarao sa njihovim
vođom Tsiprasom i ostalima. Mogu
vam reći da se to u suštini, ako mogu
da kažem vrlo ironično, uglavnom svodi na sljedeće: treba nam jača nacionalna država, ali ne baš nacionalistička,
pomoću koje nećemo baš ukinuti kapitalizam, ali ćemo nekako odstraniti
financijski kapitalizam, malo ga popraviti... Jedini drugi radikalni prijedlog
za koji znam, a koji potiče od ljevice,
da ironija bude veća, jest prijedlog za
spašavanje kapitalizma. To je ideja
o bazičnoj dividendi ili osnovnom prihodu stanovnika (citizen’s income), u
Brazilu se to zove renta básica. Oni
18
kažu: kapitalizam je jedina realna opcija, moramo ga prihvatiti. Uzgred, ja se
ne slažem s tim... Jesmo li svjesni da
se ova ideja o osnovnom prihodu svodi
na ono ‘i jare i pare’. Dakle, na posljednji očajnički pokušaj da se sačuva istinski kapitalizam socijalne države”, kazat
će Žižek, ističući kako ga razočaravaju
i oni koji priželjkuju nekakve revolucije, jer taj verbalni “lijevi pseudoradikalizam” osigurava svojim zagovornicima “jednu vrlo ugodnu poziciju”,
odnosno, nikoga “ne obavezuje ni na
što”, zbog čega se zapravo može govoriti o oportunizmu. “Volite revoluciju,
ali recimo da se sve to događa makar
u Grčkoj, ili još bolje, u Latinskoj Americi. Revolucija bi zapravo trebala biti
negdje daleko, da ne remeti vaš život”,
ironično primjećuje Žižek u svojoj diskusiji o ljevici. S druge strane, dok
god nema nasilničkih “rješenja”, bilo s
ljevice ili desnice, ima prostora da se
izvučemo iz krize bez dodatnih žrtava,
što materijalnih, što ljudskih. A kada
će se to dogoditi? Hmmm... Pitanje za
Nostradamusa.■
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
tekovine demokracije
Onima koji dugo nisu
vidjeli more
Mediterraneo, oskarovski film kojega je 1991. režirao Talijan Gabriele
Salvatore, posvećen je „svima koji bježe“. Ta je posveta prilična, s obzirom da se Mediteran odvajkada više doživljava kao područje (socijalnoga, duhovnoga i drugoga) eskapizma nego suočavanja sa stvarnošću.
Svakako i kod nas: Hrvatska, osim u vrućim ljetnim tjednima kada se na
jug spušta tkogod to može, već dugo okreće glavu od svoga juga i najviše
ide nekim drugim, srednjevropskim i inim putovima. Bijeg od Mediterana prvorazredna je činjenica našega suvremenog (nije uvijek bilo tako)
društvenoga života, koja određuje mnoge važne aspekte kolektivnoga i
individualnoga života
P
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
ojam bijeg mi je dulje
vrijeme prva asocijacija na rodnu Dalmaciju,
srce našega Mediterana. Fizički bježe
mnogi naši južnjaci, tražeći sreću,
karijeru ili pak puki opstanak na
sjeveru ili zapadu. Pobjegao sam
i ja, slično većini srodnika iz mojih dviju obitelji starih makarskih
i korčulanskih korijena. Kada
iz Kanade, Australije, Rijeke ili
Zagreba dođemo u „Stari kraj“,
a to je uglavnom ljeti, zapravo
se osjećamo i ponašamo poput
iseljenoga Dalmatinca iz pjesme
Tedija Spalata kojega pritišću
misli o starom, „isfrižanom“
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
obiteljskom stolu u napuštenoj
kući pored mora: „Ko lupež u
mraku/ja kraden sve s reda/lipote
gladan/ljubavi žedan“. I ovoga
ljeta u Splitu i okolici, suočen s
iskonskom ljepotom i ljubavlju,
zapravo ne uspijevam valjano
misliti ni o čemu drugome osim
o zavičaju. Što znači ni pisati, jer
pisanje, kako je ustvrdio Krleža,
i nije drugo do mišljenje. Stoga
umjesto prvotno planiranoga i
već otpočetoga teksta o Radimiru Čačiću odlučujem za ovaj broj
Identiteta napisati članak o kulturnim i društvenim značenjima
Mediterana kod nas danas.
Okidač za tu razumljivu promjenu
19
Hrvatska nije, kao
što mnogi misle i
shodno tome djeluju,
samo ili dominantno
srednjeevropska,
nego je po svojim
povijesnim, kulturnim
i drugim obilježjima
uz ostalo (balkanska,
istočnoeuropska...) i
mediteranska zemlja
Današnja Hrvatska je
izrazito centralizirana i
metropolizirana država,
u kojoj malotko moćan,
osim u vrijeme kratkih
rukava, obraća pažnju na
jadransku obalu
teme (kontroverzni prvi potpredsjednik
Vlade će i u hladnija vremena biti pitanje od prvorazrednoga interesa javnosti,
a Dalmacija i drugo naše Sredozemlje
samo do prvih kiša jesenjih) bila je tribina sa zanimljivim naslovom „Fantom
Mediterana“ koja je u okviru Splitskoga
ljeta održana 24. srpnja u Getu. Na
stolu ispred grafitima oslikanoga zida
na Carrarinoj poljani te su večeri sjedili
književnica Olja Savičević-Ivančević,
brački umjetnik Ivica Jakšić Čokrić Puko,
novinar Boris Dežulović, glavni urednik
Zareza Boris Postnikov, TBF-ovac Saša
Antić i Eugen Jakovčić (voditelj tribine).
Slušalo ih je oko 300 Splićana i njihovih
gostiju, među kojima sam bio i ja, umorni
profesor koji nastoji odmoriti grlo i dušu
od javnoga govora. Unatoč namjeri da
samo slušam, zbog iznenadnoga poziva
voditelja tribine, svoga dobrog poznanika,
bio sam na neki način primoran uključiti
se u raspravu. U nekoliko rečenica pozvao sam na potrebu da se o Mediteranu
javno govori uzimajući u obzir njegovu
izrazitu složenost i posebno ambivalentnost, koja nerijetko zadobiva obilježja
kulturne i socijalne shizofrenosti.
MEDITERAN KAO MIT
Ambivalentnost je itekako došla do
izražaja na splitskoj tribini. Iako je Boris
Dežulović ustvrdio kako je „Mediteran
mit, on naprosto više ne postoji“, s čime
su se suglasili ostali sudionici tribine,
rasprava o toj „nepostojećoj“ pojavi bila
je za vrijeme toga skupa i nakon njega
živahna i zanimljiva. Po meni, baš je
takva rasprava dokaz kako Mediteran
kao kulturna i društvena činjenica i danas postoji. Zapravo je umni (doista ga
poštujem kao pisca i čovjeka) Dežulović
poručio kako već „odavno ne živimo mit o
lijepoj prošlosti“, koji je u našoj kolektivnoj
svijesti prema njemu i ostalim govornicima na tribini označen galebom, Oliverom
Dragojevićem,
Borisom
Dvornikom,
konobom, cvrčkom, morem i drugim
poznatim simbolima. Treba reagirati na
te ocjene: mit je po sebi nevjerodostojna, od stvarnosti odvojena priča, on se
i ne može (konkretno, materijalno) živjeti
nego postoji tek u kolektivnoj predodžbi;
s druge strane, istinski mit je učinkovit,
zbog svoga snažnoga značenja često
utječe na one koji ga na ovaj ili onaj način
prihvaćaju i promiču. Dokaz za postojanje toga utjecaja u ovom je slučaju
„ispred nosa“: oko 300 posjetitelja (velik
broj za Split) tribine u Getu je zajedno s
govornicima provelo jednu lijepu ljetnu
večer baš - mnogošto ugodno može
se u to vrijeme raditi - komunicirajući o
tome mitu. Imaginarni Mediteran me pak
mnogo manje zanima od onoga stvarnoga. Ako prema Dostojevskom „ništa nije
fantastičnije od stvarnosti“, onda često
ništa nije banalnije od mita. A mit o Mediteranu se kod nas, pa i drugdje, slijedom
ubrzanih kulturnih i društvenih promjena
nedvojbeno banalizirao odnosno komercijalizirao i otrcao, što je možda najvažnija
20
poruka splitske tribine. Istovremeno, realnost Mediterana je naročito uzbudljiva:
ekonomska i politička kriza gotovo na
cijelom tom velikom prostoru sastavljenom od brojnih država, te još brojnijih
regija i naroda; žestoki socijalni prosvjedi
u Grčkoj, Španjolskoj i drugdje; buntovno arapsko proljeće u nizu zemalja;
osjetno povećanje nekoga novoga (kulturnoga, aktivnoga...) turizma; učestale
afere vezane za hijerarhiju Katoličke
crkve; kolektivna pomama za nogometom gotovo na cijelom tom prostoru
(u finalu Europskoga prvenstva igrali su
Španjolska i Italija); zanimljivi kazališni i
drugi umjetnički projekti... Među različitim
izdanjima toga dijela svijeta (jedan je
Mediteran Barcelone, drugo Palerma,
treće Tunisa, itd.) posebno se trebamo
baviti Mediteranom na naš način. Dakle, onim koji se izražava ili se pak treba
izražavati u Hrvatskoj kao kulturno i na
druge načine raznorodnoj zemlji. Jer
naša domovina nije, kao što mnogi misle
i shodno tome djeluju, samo ili dominantno srednjeeuropska, nego je po svojim
povijesnim, kulturnim i drugim obilježjima
uz ostalo (balkanska, istočnoeuropska...)
i mediteranska zemlja. Zapravo je
najviše miješana, sastavljena od različitih
identiteta koji se traumatično ili mirno,
usaglašeno ili disonantno, izražavaju na
istim prostorima u isto vrijeme. Tako se u
mome Splitu čevabdžinica nalazi uz riblji
restoran, u kafićima se sluša turbo-folk i
klapska pisma, u živome urbanom jeziku
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
tekovine demokracije
može se čuti „ponistra“, „kužiš“ i „Pazar“,
i slično. Unatoč svega toga kulturnoga i
drugoga bogatstva ili meteža (ovisi s koje
se strane motri), slično mnogim drugima
smatram kako je Hrvatska možda ponajprije mediteranska, odnosno da je kulturno najautentičnija baš na svome jugu.
Na tu ocjenu upućuju ne samo činjenice
vezane za bitne događaje u povijesti
naroda i države, te spomenička i kulturna dobra koja su najaktraktivnija baš
u priobalu, nego i neka važna obilježja
suvremenoga ekonomskoga života.
Posljednje se ponajprije odnosi na turizam kao glavnu našu industriju, kao i
pripadajuću okolnost da većina stranaca
informacije o Hrvatskoj dobija baš na
priobalju i vezano za njega. Ma što govorili
Vlatko Marković i njemu slični, više ljudi u
svijetu zna za Dubrovnik nego za Davora
Šukera i hrvatsku nogometnu reprezentaciju. U to sam se osobno u više navrata
uvjerio: uz ostalo, nezaboravan mi je bio
prizor velikoga postera Dubrovnika kojega sam vidio u kabinetu Davida M. Alperna, urednika vanjske politike magazina
Newsweek i glasovitoga novinara, za
vrijeme moga posjeta New Yorku 1992.
godine. Unatoč iznesenom, shvaćanje
Lijepe naše kao (i) mediteranske zemlje već je dulje vrijeme slabo prisutno
među vodećim akterima političkoga i
ekonomskoga života. To se događa, što
je posebno bizarno, usprkos činjenice da
mnogi pripadnici naše političke (Vesna
Pusić, Ivo Josipović, Zoran Milanović...),
gospodarske (Ante Todorić, Emil Tedeschi....) i druge elite potječu iz Dalmacije.
Današnja Hrvatska je izrazito centralizirana i metropolizirana država, u kojoj
malotko moćan, osim u vrijeme kratkih
rukava, obraća (dostatnu) pažnju na
jadransku obalu; slična, ako ne i gora,
sudbina je ekonomski i kulturno posebno
Državne i druge bitne
institucije u provinciji imaju tek podružnice.
Ministarstvo turizma je u
Zagrebu umjesto u Splitu
ili Dubrovniku, a središte
Ministarstva poljoprivrede
u metropoli umjesto u
Osijeku
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
devastiranih Slavonije, Like i Središnje
Hrvatske. Državne i druge bitne institucije, ukopane u metropoli, u provinciji imaju
tek podružnice. Primjerice, okolnost da je
središte Ministarstva turizma u Zagrebu
umjesto u Splitu ili Dubrovniku, odnosno
onu da je središte Ministarstva poljoprivrede u metropoli umjesto u Osijeku,
ocjenjujem posebno zabrinjavajućima.
Još veću uznemirenost treba izazvati
činjenica da na takvu rigidnu centralizaciju i metropolizaciju kod nas, koja je sasvim neprirodna i nerazumna s obzirom na
svekoliku raznorodnost ove zemlje, malo
tko javno upozorava.
KRIZA MEDITERANA
Vodeći političari pohode mala i vela
mista uglavnom tek za vrijeme izbornih
kampanja. U međuvremenu su izloženi
ulagivanjima članova svojih stranaka „s
terena“ koji nastoje za sebe ili pripadnike
svoje obitelji osvojiti radna mjesta koja
mnogima znači opstanak u ovim teškim
vremenima. Poduzetnici su neskloni ulagati u priobalna područja, osim kad se
radi o brzoisplativim investicijama. Kulturni, pa čak i sportski život je u Dalmaciji
i Primorju prilično devastiran, pa gotovo
da više i nema nacionalnoga prvaka u
nekom kolektivnom sportu koji nije iz Zagreba. Metropolski mediji slabo „pokrivaju“ zbivanja u obalnim područjima. Split,
najveći grad obale, već se dugo uokviruje
u najutjecajnijim medijima kao mjesto u
kojem se čak i zimi igra domorodačka
igra picigin i poprište različitih afera;
naširoko se piše i govori o političkim redikulima umjesto da se ozbiljno izvještava
o industrijskim sukobima („Jadrankamen“, „Uzor“ i ostale upropaštene tvrtke
u gradu i okolici) i stvarnom životu žitelja
Dalmacije i Primorja. Malo je istaknutih novinara, političara i drugih javnih
osoba kod nas koje shvaćaju kako je
Split, poput Dubrovnika i mnogih drugih
mjesta našega Mediterana, izrazito ambivalentna sredina. Slijedom svijesti o toj
ambivalentnosti, ovoljetnji javni sukob
uglađenoga Josipa Paladina i primitivnoga Željka Keruma vezan za dominaciju
nad Hajdukom, shvaćam ponajprije kao
sraz dva duha Mediterana. Ako je ikako
moguće, taj sraz što prije, zbog dobrobiti kluba, grada, regije pa i zemlje, treba
prerasti u suradnju tih ljudi i svega što
oni predstavljaju. Svakome razumnome
i upućenome je jasno kako za teškoće
Splita i mnogih drugih mjesta Dalmacije
21
i Primorja nisu odgovorni samo metropolski moćnici. Kriza hrvatskoga Mediterana
itekako ima intrizičnu osnovu, koja se
poglavito izražava u kroničnim nedostacima lokalnih vladajućih i drugih političara.
A njih su izabrali građani, odnosno manjina koja je izašla na prošle lokalne izbore.
Na sljedećim izborima odaziv građana na
birališta po svemu sudeći bit će još niži,
pa će gradonačelnici velikih gradova u
priobalju u svibnju 2013. vjerojatno biti
izabrani voljom oko jedne trećine onih
koji imaju biračka prava. Takav razvoj
nagovještava ne samo održavanje, nego
i produbljivanje teških ekonomskih, socijalnih i političkih trauma mnogih gradova i mjesta. U Splitu su takve traume
naročito izražene: malu gay povorku
zbog prijetnji moraju osiguravati jake
snage MUP-a, nameću se privatni interesi gradonačelnika (uređenje zapadne
obale za hotel Marjan u vlasništvu Željka
Keruma), neki gradski vijećnici uvredljivo
komuniciraju (npr. Luka Podrug koji je
neke članove Vlade nazvao „ministrima
pederima“), nesposobna gradska vlast
se koncentrira na donošenje odluka o
postavljanju čudnih spomenika i religijskih
simbola, gradski proračun je u velikom
minusu (oko 150 milijuna kuna), a čak je
i Hajduk, taj vrhunski simbol Dalmacije,
unatoč naporima svojih novih čelnika na
rubu stečaja. U takvoj nezavidnoj situaciji
mnogi ljudi, osobito mladi i obrazovani,
odlučuju se na bijeg. Najviše u Zagreb.
Vjerojatno spadam među posljednje koji
bi trebali upozoravati na tu štetnu pojavu,
s obzirom da i sam dulje vremena slijedom specifičnih životnih okolnosti radim
i živim u metropoli. Međutim, osjećam
kako se osobno, poput nekih drugih
javnih osoba dalmatinskoga porijekla sa
zagrebačkom adresom moram uključiti u
analiziranje i prevladavanje tegobne splitske, dalmatinske i uopće provincijalne
stvarnosti kod nas. Jer Hrvatska više ne
može živjeti u mitovima i od mitova, ali
mora osvježavati svoje mitove svježim,
kreativnim i humanim sadržajima. Za kraj
anegdota: Predrag Matvejević je 1997.
bosansko-hercegovačkom izdanju svoje
glasovite knjige „Mediteranski brevijar“,
koja je prevedena na više od dvadeset
jezika, dao sljedeću posvetu: „Onima
koji nisu dugo vidjeli more“. Tome bih
dodao sljedeće: naš Mediteran naročito
ugrožavaju oni koji more i ljude s mora
gledaju, a ne vide; baš od njih i njihovih
propusta i opačina se najviše bježi.■
svaki je rat naša sramota
SJEĆANJA
NAKON ‘’OLUJE’’
Starca od 83 godine, slijepa i na štakama, izrešetali su
mecima dok je sjedio i grijao kosti na prokljanskom suncu.
Ženu su mu, pretpostavljamo, jednako usmrtili, a onda bacili na automobilske gume, pokrili mrežom, polili uljem i zapalili. Djed je spaljen manje stručno, tik do stolice na kojoj je dočekao
smrt. Oni koji su došli po njih stavili su kosti u isti lijes i položili na
groblje u Konjevratima, a ne na ono u kojemu su ubijeni starci čitav
svoj težačko-ribarski život očekivali da će biti pokopani. Rečeno mi
je da je na sprovodu bilo jadno i teško (...) Nudim svoje nezgrapne
misli kao dokaz da sam jedan od onih koji je spreman, kao i vi,
preuzeti teret nužnog pročišćenja
i okrenuti leđa mitu koji raste i
koji nas guši, jer se diže iz krvi
i pepela, presvučen u nacionalnu
duhovnost koju su širili balkanski vračevi.
F
Piše:
DRAGO
PILSEL
ragmenti ovoga teksta već su objavljeni u
našem listu ali ga donosim u cjelosti: dio je
to autobiografskog romana kojeg pišem za izdavačku
kuću Profil (knjigu uređuje Miljenko Jergović) a nudim vam ga kao
svjedočanstvo onoga što sam
vidio i čuo svojim očima i ušima
dok sam s prijateljima krstario
oslobođenim (Srbi će naglasiti
‘’rasturenim’’) djelovima Hrvatske
nakon ‘’Oluje’’. Zašto? Jer mislim da je riječ o dobroj reportaži
(Slavenka Drakulić mi je kazala
da je moram pretvoriti u roman),
o vjernom prikazu, o dokazu
da nismo svi zvjeri (znamo to
ali je potrebno uvijek i iznova
naglašavati) te zato jer se neću
nikad umarati od pružanja ruku
žrtvama bilo kojeg identiteta.
Pamtim da se na početku srpske agresije na Republiku Hrvatsku često spominjao slučaj
vukovarskog novinara Stjepana
Penića, koji je mučki ubijen i izmasakriran u Dalju kod Osijeka.
Franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je njegova supruga u
razgovoru za “Veritas”, mjesečnik
franjevaca konventualaca, u
svoje i u ime svojih triju kćeri
dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: “Mi vas
ne mrzimo i sve vam opraštamo!”
Poruka gospođe Penić, nekima
možda daleka ili paradoksalna,
pravi je kršćanski odgovor i
dokaz da u ovom ratu nije sve
srozano. Fra Ljudevit ujedno
s pravom naglašava i to da je
odupiranje mržnji pravi herojski
čin koji zahtijeva veliku samozatajnost. Kada ne bismo bili toliko
na udaru političkog primitivizma
i onih koji svoju moralnu prazninu i duhovni nemir ovih tjedana
pretvaraju u osvetničku hajku
na “krivca”, shvatili bismo da
mnogo takvih heroja živi oko nas.
22
Možda sam i o tome razmišljao
kada sam nekoliko dana pošto je
šibenski biskup (nažalost pokojni) dr. Srećko Badurina slavio
prvu misu u oslobođenom Kninu i
sam prošao cestom preko Drniša
do pupka “Krajine”. Psovanje kao
neizostavni dio rječnika mojih
sugovornika uvijek me razdraži.
Međutim, tog sam se dana probijao među lutajućom stokom,
traktorima, prikolicama i opasno
brzim, reklo bi se, službenim
automobilima, praćen domaćim
ljudima, braniteljima šibenskog
mosta iz ‘91., čije su psovke
povremeno prekidale šutnju koja
je postajala sve bolnija kako
je u njihovim očima rastao jaz
između čistoće, idealizma i plemenita stajanja na šibenskome
mostu s “praćkama” u ruci ispred
jugo-tenkova na jednoj strani, te
prizora pljačke i paleži “hrabrih
i ljutih bojovnika” i civila koji su,
kao termiti, razbijali i nosili sve
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
što taj dan nije uspio staviti pod kontrolu
general Čermak, na drugoj strani. Moram
priznati, tih sam dana naučio psovati.
POSLJEDNJE PIĆE SA BRATOM
Dok nas je neki debeli međimurski policajac simpatično ispitivao o svrsi našeg
posjeta Kninu, krenuo je razgovor koji je
pokazao da taj kraj i njegove ljude poznaje kao ja njegovo Međimurje. Dvojica
vojnika, svaki na svom traktoru, dolazili
su iz suprotnog smjera. Kalašnjikov im
je visio na prsima. Gotovo nevjerojatno
bilo je vidjeti kako na prikolicama svaki
od njih vozi psa ovčara uredno vezana
za kućicu. Instinktivno sam pružio ruku
ispod sjedala gdje se odmarao moj vjerni
Pentax. Psi su bili znatiželjni i glava im
je virila kroz otvor njihovih drvenih domova. Bila bi to zacijelo zanimljiva, možda
i dobra fotografija koja bi uvijek nudila
nekoliko mogućih odgovora na pitanje
o porijeklu pasa, njihovu odnosu prema
tim naoružanim i u zeleno obučenim
vozačima i, dakako, njihovu krajnjem odredištu. Ipak sam vratio ruku na
upravljač i nastavio se igrati brkovima.
Nisam bio siguran kako bi Međimurac
prihvatio moj nagli izlazak iz auta da snimim traktore i, osim toga, odakle mi pravo da te drage ovčare možda nehotice
pretvorim u ratni plijen? Odkad me 1966.
jedan od njih ostavio bez srednjega dijela moga maloga nosića, a zamalo i bez
desnog oka, među nama postoji dogovor:
štap koji jašem neće više nikada postati
batina i naši će susreti protjecati tako da
ni jedan do nas dvojice ne postane žrtva,
pa makar i lošega glasa. Nisam više pratio razgovor. Gledao sam u retrovizor
kako se vojnici, traktori i psi udaljavaju u
smjeru maloga autobusnoga kolodvora
u Drnišu, preko puta kojeg sam, na improviziranoj terasi jednog kafića, posljednji put oči u oči razgovarao sa svojim
bratom, tjedan dana prije pada grada u
neprijateljske ruke. Bio je umoran, ne toliko ljut, koliko obeshrabren. Gledali smo
ježeve na cesti prema Kninu i znali da bi,
kada srpski tenkovi dođu do njih, preostali
gardisti bili zabavljeni spasavanjem civila
i izvlačenjem zadnjih snaga na sigurno.
U to ga je bilo uvjerilo jedanaestosatno
bombardiranje Kijeva, odakle je, noseći
na leđima neku baku, zajedno sa suborcima, župnikom i grupom civila, pješice
po kamenjaru i skrivajući se od helikoptera, stigao u Drniš. Povjerovao sam
njegovim slutnjama pošto mi je nevoljko
ispripovijedao kako je s kolegama iz diverzantske jedinice uspio prebaciti u
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Split više od trista mentalno retardiranih
štićenika iz zavoda u Vrlici. Gledao sam
svoga brata heroja i pio s njime naše
posljednje zajedničko piće. Krenuli smo
prema Siveriću. Međimurac je iza nas
već zaustavljao drugi automobil, a moji
pratioci, veterani, uskoro su počeli kratko komentirati: “Ovo je friško”... “Ovo je
Svaki čovjek ima neku
sudbinu, onkraj etike.
Ta je sudbina njegov
karakter.
Da, ta sudbina je tajna
etika svakog čovjeka.
Heraklit
staro”... Zarasle spaljene kuće iz vremena utvrđivanja vlasti milicionara Martića
odavale su one druge, netom spaljene.
Sitna je kiša usporila vožnju koju su ionako sve češće prekidala skretanja u krivudave seoske ceste kako bismo izbliza
promotrili crne stupove dima i posluhnuli
pucketanje vatre koja je, ostavljena vlastitim snagama, sporo, ali sigurno gutala
nove i nove dijelove svoje žrtve. Brisači
su gurali ustrajne kapljice i ja sam s
nelagodom počeo lebdjeti iznad svoga
prestrašenoga brata. Branko (moj pokojni brat) je, južno od Stona, pokušavao
pronaći snage i suprotstaviti se moru
koje ga je lagano vuklo u dubinu i istovremeno predavalo posadi zlokobnoga jugoslavenskoga patrolnoga čamca. Pitao
se zašto se brod usudio pucati na njega i
prekinuti tu opasnu, posljednju diverzantsku noć. Crna ga je noć nosila od mene,
ali i osvetnički, sada, vraćala u crnini sve
viših stupova dima. “Crni vraže, miči mi
se s očiju!”, zapovijedio sam tamnom
duhu, siguran da će sunce zasjati i pred
nama čarobno prikazati izgubljene ptice i
seljake. Riječ je naravno, o metafori jer je
brat, po svemu sudeći, raskomadan u eksploziji nakon razmjene vatre s Patrolnim
čamcem JRM 178 kod otoka Šipana, 2
sata iza ponoći 23. listopada 1991... Tiho
smo se vratili na cestu i sa sobom ponijeli neugodan miris uginule svinje u pravoslavnoj crkvi u Tepljuhu. Zastali smo
po ne znam koji put i u Kaldrmi vidjeli
starca kako sjedi oslonjen na vanjski zid
“komšijine” kuće i, sa šakama pod bradom i laktovima na koljenima, nepovrat23
no shvaća da je kraj njegovu težačkom
životu u rodnoj kući, odlučujući možda
samo o tome hoće li sagorijevanje svoje
drvenjare dočekati u istom položaju ili
hodajući, ni sam još ne zna u kom smjeru. Još malo pa stižemo u selo Kosovo.
Netko se trudi oko stare lade. Na traktor
pretovaruje ladine gume, a uskoro će i
poluosovine. Majstor diže ruku, iz ruke
viri alat, ali njegovo mahanje nije pozdrav
na koji naša truba želi odgovoriti. “Trubo,
nisu kliješta kriva što ih ruka koristi jer
misli da će tako uništiti limeno rusko-srpsko čedo”, ali ona ništa.
THE
REPUBLIC
KRAJINA
OF
SRPSKA
Stižemo u Knin. Poznata lica 4. brigade
HV-a u kojoj sam nekoliko mjeseci po
nestanku brata nosio maskirnu i dodavao još jedno poglavlje neispisanoj
knjizi o idealnom osloboditelju, čuvaru i
graditelju Hrvatske. Knjigu su djedovi i
roditelji 1962. godine počeli pisati u meni,
a tih će se turističko-novinarskih dana
dokraja pretvoriti u jalovo polje snova.
Iza jednog ugla, malo dalje od zgrade u
kojoj je povjerenik vlade sjeo na stolicu
što ju je prije njega grijala Babićeva meka
strana, žuti Fićo stoji na glavi, bez noge.
Prišao bi mu i prije nego ispusti dušu
pripovijedao o smrti njegova crvenog
osječkog rođaka da i on usne omamljen
slavom toga slavonskoga ratnog heroja.
Ipak ne umireš sam, eno vidi, do tebe
visi kozlić čiju kožu vojnik dere naočigled
nasmiješenoga belgijskoga televizijskog
snimatelja. Proradio semafor, pomislih,
vidjevši crveno napregnuto bojovničko
lice, požutjelu odjeću kozlića i zelene
hlače uličnog mesara. “Idemo k Pašiću”,
reče Medo. “Može”, odgovori Zoran.
Na ulazu ponovo kajkavci s pištoljima i
lisicama. Jedan od njih, zakriven novinama, promrmlja nešto kao pitanje. Već
smo unutra. Povjereniku ćemo kasnije.
Nema gužve, subota je. Ulazimo u sobu
preko puta njegove, gdje moji Šibenčani
pozdravljaju bivše kolege iz svoga grada,
sada čimbenike kninske mjesne civilne
vlasti, iako zadarski župan tih dana tvrdi da generalu Čermaku to malo znači.
Kuha se kava u sobi gdje je stolovao
“ministar za inostrane poslove Republike Srpske Krajine”. Iz dosade otvaramo
ladice prepune službenih “krajiških” dokumenata. Potpis stanovitoga Gorana
Stanića, diplomiranog pravnika, pored
pečata “The Republic of Srpska Krajina”,
traži od “Sektora računovodstva u Sekretarijatu Vlade” da slikaru Zlatku Jelini
svaki je rat naša sramota
isplati tristopedeset dinara za umjetničku
sliku koju je MIP od njega naručio, i to
pod brojem 23-3-74/94. od 11.08.1994.
Kiša se pretvorila u jaki pljusak. Dakle,
ima vremena za dalju istragu. Jedna se
ladica opirala istraživačima sve dok je
precizni udarac čizme po strani radnog
stola nije otvorio. Moja pratnja puca od
smijeha kada je prepoznala ime bivšega
kolege, profesora informatike Milorada
Rusića, koji je s nešto više od 30 godina
iz Šibenika pobjegao u Knin, a prije nekoliko mjeseci iz Knina u Zemun (opet na
pogrešno mjesto, dodat će Zoran) kako
bi u Beogradu predstavljao “Krajinu”
kao pomoćnik šefa njihova “biroa”. Kiša
je prestala. Pašić sliježe ramenima kao
odgovor na pitanje o paljevini i pljački.
Tih ću dana nastaviti svoje hodočašće
s ljudima koji su me naučili prepoznati
kuću miniranu kumulativnim minama
od one spaljene bacačem plamena; no
više mi se nije dalo promatrati Pašićevo
gimnasticiranje vratom, ustima i ramenima. Nastavljamo u smjeru Vrpolja da
vidimo kuću majke našeg Mede, Srbina
i legendarnog hrvatskog gardiste, prvog
zapovjednika Kninske bojne. Netko je
već uzeo vrijedne goblene, ali kuća je još
čitava. Na kuhinjskom stolu, na prvom
katu, mravi navalili na pršut, a muhe na
izmet koji je netko ostavio na hodniku.
Pa da, školjka je krcata, a da bi izdržao
u WC-u više od pola minute čovjek treba
zaista imati jaka pluća. Na gornjem se
katu netko pozabavio rezbarenjem po
skupome namještaju. Umjetnik se i potpisao. Milane, vidimo se na Bienalu u
Veneciji! U podrumu se smjestilo trideset
ovaca. Jedan ovan pokazuje da je spreman skočiti s hrpe vreća cementa na kojoj
stoji i braniti svoj harem do posljednjega
daha. Obećanje dano psima proširujem
i na ovnove. Susjed je bio pravi ljuti
četnik. Zaboravio je šteku Drine. Gotovo
padamo u nesvijest kada je netko otvorio
škrinju. Ubija nas vonj. “Pusti četnikovu
kolibu”, viče Zoran. “Idemo u Kistanje,
na kavu”, dodajem. Vraćamo se u cen-
Okrećem leđa mitu koji
raste i koji nas guši, jer
se diže iz krvi i pepela,
presvučen u nacionalnu
duhovnost koju su širili
balkanski vračevi
tar. Franjo Tuđman na predizbornom
plakatu pobjeđuje nekog meni nepoznata
harmonikaša kojega Canjugini dečki nisu
dokraja pokrili. Povratnici će možda još
naći neku njegovu kasetu dok krstare
među policama robne kuće, desno od
kolodvora. “Ajmo ća”, zapovijeda Zoran.
Još jednom stajemo i gledamo Knin ispod nas. Malo dalje vidimo još jednog
pregaženog fiću, napuštenu prikolicu i
mrtvoga konja. Zbogom, proleteri!
HRVAT, SRBIN I POLA-POLA
Nećemo stati u Oćestovu, jer idemo u
Radučiće. Prvi put skrećemo pogrešno,
ali drugi put pogađamo kamenu stazu.
“Nemojte nas ubit’, nemojte, molim
vas”, viče jedna baba, hvatajući se za
glavu, dok druga tjera tovara natrag u
dvorište. “Nećemo mi, bako”, kažem joj
dok izlazim iz auta i s Medom stavljam
u neku kantu paštete, kekse i čokolade
što su ih “pume” ostavili u majčinoj kući.
Četiri babe, tri tovara, pet svinja, nešto
kokoši i, opet, tamo u garaži, bijeli fićo s
“krajinskim” tablicama. Najjači dokaz da
svijet još nije čuo za te ljude. Muškarci,
kažu, otišli su, kao i djeca, davno. Imaju krumpira i nešto brašna, a i kopa se
neko povrće tamo dolje, u malom polju
prema Ivoševcima. Preživjele su bake
neočekivan, za njih, “ustaški” napad na
selo. Opraštamo se i smijemo u autu u
kojem Hrvat, Srbin i Hrvat iz pravoslavnokatoličkoga braka ustvari tuguju nad krajolikom jednostavno siromašne, spaljene
i ostavljene zemlje. Kava nam se u
Kistanjama ne pije. Poslao bih doma razglednicu, ali pošte nema, kao ni škole
ili ambulante niti ičega drugoga, osim
pravoslavne crkve ostavljene kao dokaz
da je i ona mogla biti spaljena. Ako ste
slučajno zdravstveni radnik koji traži zaposlenje na oslobođenim područjima, ne
gubite vrijeme tražeći ga u tome mjestu,
jer je to jedno od onih što su postala
prokleta te nečijom odlukom ispala s liste
koja vam se nudi. Dim nas pozdravlja i
u Đevrskama, ali mi šibamo prema Bribirskim Mostinama i ondje skrećemo
prema Bribiru. Policajcima ne provjeravamo naglasak ni dijalekt nego mašemo
da ih malo probudimo. Bijelom cestom na
našu glavnu dolazi traktor, čiji novi vlasnik valjda gaji posebnu ljubav prema bojlerima, vodokotlićima i štednjacima. Na
pola puta do Gračaca susrećemo ekipu
stolara pod vodstvom Zoranova bivšeg
učenika. Dečki su stručni u skidanju vrata,
prozora, roleta i dovrataka, ako se odveć
24
ne odupiru. Na traktor ide i bačva dobra
vina. “Po onu drugu doći ćemo kasnije”,
reče mladi poslovođa svojim šljakerima
iz kvarta. Konačno Skradin i kava kod
Marice, Zoranove rođakinje. Kratak predah i nastavljamo prema Konjevratima.
Suputnike neću gnjaviti, i na župno ću se
groblje vratiti sam, možda s neutralnom
pratnjom. Nikad nisam volio opraštanje,
a i ovo bi moglo biti teško. Šibenska je
noć ukrašena rafalima povratnika. Možda
im se pucanjem u zrak alkohol u žilama
brže razrijedi. U susjedstvu žena viče
na muža i sklanja dijete u kuću da ne bi
i ono završilo s metkom u glavi kao moj
poznanik iz Ogulina. Svanulo je, a ja nisam u snu dokraja uspio reći bratu da
on sve to nije zaslužio. Ili, možda on to
meni govori. Ipak idemo. Ovaj put s Ivicom kao pratnjom. Stižemo u ono selo,
i ubrzo do one kuće. “Eno”, kaže, “ostatak gume i ribarske mreže”. Tražim
pomoć, ali moja prošlost šuti. Ne vrijedi
mi iskustvo argentinskoga prljavog rata
ni prvi novinarski savjeti iskusnih kolega,
od kojih su nekima grobovi još nepoznati.
Ne odgovara mi ni mojih ondašnjih 20 godina, okupanih u krvi prijatelja koju je prolio falklandski rat. Napušta me iskušani
novinarski i vjernički latinskoamerički Ja.
Ništa mi ne pomaže da shvatim kako to
da se i najkrvoločnija zvijer napije krvi
pa stane, a u ovom ratu zločini i ubijanja
nikako da prestanu nego se utjelovljuju
i među nama. To mesno punjenje jedne
uniforme u seriji, ove ili one vojske, ta
banda paranoika i sadomazohista, ruši
moje snove, bombardira naše jutro. Starca od 83 godine, slijepa i na štakama,
izrešetali su mecima dok je sjedio i grijao kosti na prokljanskom suncu. Ženu su
mu, pretpostavljamo, jednako usmrtili, a
onda bacili na automobilske gume, pokrili
mrežom, polili uljem i zapalili. Starac je
spaljen manje stručno, tik do stolice na
kojoj je dočekao smrt. Oni koji su došli po
njih stavili su kosti u isti lijes i položili na
groblje u Konjevratima, a ne na ono u kojemu su ubijeni starci čitav svoj težačkoribarski život očekivali da će biti pokopani. Rečeno mi je da je na sprovodu bilo
jadno i teško. Među ostalim i zbog toga
jer je rodbina ubijenih staraca službeno
obaviještena da su stradali dok su pružali
otpor, a možda i kada su bježali preko
minskog polja.
ZBOGOM STARI RIBARU
Pentax mi se buni. Inače među nama
postoji iskrenost koju upravo rušim
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Ništa mi ne pomaže da shvatim kako to da se i najkrvoločnija zvijer napije krvi pa stane, a u ovom ratu
zločini i ubijanja nikako da prestanu nego se utjelovljuju i među nama
dok preko njegova objektiva gleda oko
koje simulira hladan profesionalni rad.
Škljoca jednom, dva, tri, mnogo puta.
Snimam starčevu majicu natopljenu
krvlju i rupu od metka kroz koju Ivica
gura prst. Dijelove desne ruke, komad
rebra i kralježnice, stražnji dio lubanje,
papuče, štake i crnu kapu. Ivica pred
kućom pronalazi još jedan dio lubanje,
veličine moga dlana. Onaj u dvorištu je
veći. Ono što od dide nije pokopano u
Konjevratima stavljamo u bijelu vrećicu,
sličnu onima koje su tisuće prognanika
nosile sa sobom u progonstvo kao jedini
dokaz o nekadašnjem građanskom i
seljačkom stažu na djedovini. Ivica je ostao u Šibeniku, a ja sam bijelu vrećicu,
zajedno s kamenom iz sela, ostatkom
ribarskih mreža i okrvavljenom majicom,
smotao u zavežljaj i došao do parkirališta
prije šibenskog mosta, malo dalje od
pumpne stanice. Moja tadašnja supruga je ostala u autu tiho se moleći za
duše pokojnika i zločinaca. Stigao sam
do sredine mosta i pogledao u smjeru
starčeva sela. Zavežljaj je kliznuo iz ruku
i potonuo. Pozvao sam brata da mi se
pridruži na palubi “mosta” kako bismo se
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
zajednički oprostili od starog ribara. Automobili su odjednom postali glasni i, dok
sam se vraćao istim koracima, pomislio
sam kako je upravo, tako što je mržnji
ponuđena žrtva, koja je možda tako zatvorila krug, završena posveta svetoga
mjesta koje je zločinac 1991. oskvrnio.
Nisam bio siguran jesam li bogohulno
mislio, pa sam se pridružio supruzinoj
molitvi. Svaki rat, na ovaj ili onaj način,
sudjeluje u onome strašnome kainovskom krvavom biljegu kojim je, kako nas
podsjeća teolog fra Bono Zvonimir Šagi,
označena cijela povijest Adamove djece.
Zato je i rat, svaki, naša sramota. Postoje oni koji će u ime kršćanske pravde
hvaliti samo ono dobro i koji će se radovati samo onome plemenitome i dobrome činu obrane domovine i zaštite
naše braće koja su patila pod neizdrživim
teretom velikosrpske okupacije. Njih
možda ima i previše, ako im broj usporedimo s brojem onih koji hrabro dižu
glas protiv svakog osvetničkog razaranja
i ubijanja, protiv svake metode koja u
sebi krije filozofiju destrukcije sažetu u
riječima “oko za oko, zub za zub”. Pljačka
imovine, politiziranje domoljublja, iskrivl25
javanje i skrivanje notornih činjenica od
strane vlasti neki možda i mogu trenutno
prešutjeti. Udovica kolege Penića, moj
brat Branko i mnogi drugi tjeraju nas da
ne slavimo nepravdu i ne kličemo njenim
nedjelima. Takvi čini žele zauzeti mjesto
zgužvanih stranica knjige koje smo u pubertetu našega nacionalnog i ljudskoga
buđenja prepustili zaboravu. Nudim
svoje nezgrapne misli kao dokaz da sam
jedan od onih koji je spreman, kao i vi,
preuzeti teret nužnog pročišćenja i okrenuti leđa mitu koji raste i koji nas guši,
jer se diže iz krvi i pepela, presvučen u
nacionalnu duhovnost koju su širili balkanski vračevi. Dok ovo čitate, sa mnom
se još jednom vraćate u ranjenu Dalmaciju. Neka moja sijećanja završe malom ispovijeđu. Pomoć sam našao ondje
gdje je ona za mene najpouzdanija.
Čuo sam je od Pavla u njegovoj poruci Korinćanima. U nevoljama ali ne u
tjeskobi; bez trenutnog usmjerenja, ali ne
očajni; prognani ali ne ostavljeni u pogibelji; oboreni ali ne uništeni. I kada pravi
začetnik rata bude poražen, znajmo kao
Ivan na Patmosu da svjetlo u tami svijetli
iako ga svijet ne prepoznaje.■
peta kolumna
BOLAN RASPAD,
BOLNO TRAJANJE
Sjećanja na raspad Jugoslavije aktualiziraju nova politologijska
pitanja o mogućnosti opstanka konfederacija u kombinaciji s
demokracijom. Ta danas aktualna konfederacija, koja taj svoj
karakter još ne priznaje, jest dakako Evropska Unija. Može li ona
završiti kao Jugoslavija?
P
Piše:
SRĐAN
DVORNIK
rije nekoliko mjeseci
u ovom je magazinu
prenesen intervju (objavljen krajem prošle
godine u beogradskoj
“Politici”) u kojem nekadašnji visoki funkconar JNA Branko Mamula kao najveću grešku te vojske naveo to što nije državnim
udarom spriječila nasilni raspad
SFR Jugoslavije. Novinar koji
ga je intervjuirao, i inače poznat
po visokom stupnju razumijevanja spram vojnih stvari, nije
se čudio niti kakvim pitanjem
problematizirao taj stav. A ni u
javnosti u Hrvatskoj nije baš bilo
uzbuđenja. Sad, nakon više od
dvaju decenija, držimo se da smo
sve to “već ionako znali”. To da
valjda svaka državna armija ima
negdje u rezervi i plan neustvnog
preuzimanja vlasti ako se civilne vlasti pokažu nedoraslima,
uglavnom se smatra ‘normalnim’. Da se pak neki general ili
admiral javno kaje što se za tim
sredstvom nije posegnulo, normalno je moguće tek u ovakvim
situacijama – s duže vremenske
distance, ili kad države koju je
ta armija imala štititi ionako više
nema. Vrag je, međutim – čega
se danas malo tko sjeća – u
tome što i u ono doba, kad je ta
država još barem prividno bila
na životu, a armija i više od toga,
takav ‘scenarij’ mnogima uopće
nije djelovao odbojno, pa su ga
zazivali i neki za ono vrijeme liberalni politički komentatori.
PUTUJUĆI CIRKUS
Prisjetimo se, 1990. i 1991. su,
jedna za drugom, sve republike
tadašnje SFRJ bile dobile vodstva koja su se, nasuprot prethodnima, mogla konačno podičiti
legitimitetom zadobivenim na
– za ono vrijeme – slobodnim
i pluralističnim izborima. Jedini
neprobavljeni ostatak u tom procesu formalne demokratizacije
bila je preostala sama Jugoslavija. Njome se nekoliko mjeseci
jalovo bavio ansambl već tada
u medijima redovito nazivan
“putujućim cirkusom”, u kojem
su se svako toliko, u različitim republikama, sastajali republički lideri (liderica tada, kao uglavnom
ni sada, nije bilo). Ničim se
smislenim nisu bavili, pa nisu ni
mogli naći ‘rješenje’. Pat-pozicija je bila uvjetovana time što ti
pregovarači već tada zastupaju
neopozivo nacionalistički tip politike, kojoj je jedina referentna
točka potvrđivanje nepomirljive
suprotnosti spram drugih. Mitovi o različitim ‘nacionalnim’
pozicijama (koji su kasnije našli
mjesto i u dvosmislenom, nekorektnom
referendumskom
pitanju kojim je navodno izglasano osamostaljenje Hrvatske)
govorili su kako Srbija (s već potpuno potčinjenim pokrajinama i
crnogorskim satelitom) zastupa
unitarizaciju, Slovenija i Hrvatska konfederaciju ili odcjepljenje,
a BiH i Makedonija zbunjeno
gledaju. Istodobno, realpolitički
26
su postupali sasvim drukčije:
Srbija je prva već bila usvojila
separatistički ustav, hrvatski i srbijanski šef su se po svoj prilici
dogovarali o podjele BiH, a Hrvatskoj i Sloveniji je za ostvarenje
prijetnje odcjepljenjem manjkala
vanjska, ali neophodna komponenta – šansa za međunarodno
priznanje. To im je priskrbio tek
faktor koji bi, po Mamuli, jedini
bio kadar održati Jugoslaviju u
komadu – JNA. Da se u politiku
nije uplelo otvoreno, organizirano
vojno djelovanje, veliko je pitanje
u čemu bi završio međusobni
lavež vodećih nacionalističkih
političkih aktera. Napad JNA
na ciljeve u Sloveniji, ma koliko
operetno djelovao u usporedbi
s ratovima u Hrvatskoj, BiH i
na Kosovu, učinio je odluku o
odcjepljenju neopozivom. Potonje njeno stavljanje na jednu
stranu (Mamula i sam govori o
postavljanju na “etničke granice”, što je zapravo značilo da ih
se tek stvara, tj. iscrtava ‘srpski’
naspram ‘hrvatskog’ teritorija)
dalo je nacionalističkoj politici
uništavajuću nasilnu dimenziju i
ukinulo svaku iluziju o održivosti
Jugoslavije. Pa ipak, samo nekoliko mjeseci uoči početka
razularenog masovnog ubijanja, mnogi su kritički komentari
o traljavom “putujućem cirkusu”
opominjali kako bi to jalovo glumljenje rješavanja nečega što čak
nije ni postavljeno kao problem
mogao naprasno okončati kakav
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Ono što Evropsku uniju dovodi u krizu nije to što ne može silom spriječiti svoje članice da – suočene s ekonomskim
kolapsom kakav je doživio Gorbačovljev manjkavo reformiran režim – pobjegnu u ‘nacionalna’ rješenja, nego što su
se ekonomski, pa i društveni odnosi preko nacionalnih granica toliko zgusnuli da ih faktički konfederalni aranžmani
više ne mogu opsluživati
poziv svim sudionicima da se jave na vojnu vježbu neograničena trajanja. Nije se
tu radilo o obožavateljima vojske (poput
Mamulinog intervjuista Lazanskog). Bilo
je to traganje za ikakvom ‘neočekivanom
silom koja se iznenada pojavljuje i rješava
stvar’ u močvari u kojoj je bila nepopravljivo ostala jugoslavenska konfederacija. Njoj je bilo presuđeno još onda kad
Ante Marković, vjerujući da će uspješan
ekonomski program biti i uspješna politika, nije poduzeo što je mogao da se
prije svih republičkih održe demokratski,
pluralistički izbori za Savezno vijeće ‘parlamenta’ tadašnje Jugoslavije. Tako je, i s
kako-tako demokratskim (za ono vrijeme,
mnogo bolje jedva da je moglo) izborima
po republikama, sve zapravo ostalo isto
kao i prije njih: ‘Jugoslavija’ je bila samo
ono što se “republike dogovore”, dakle
– ništa osim armije, jer institucionalna
izraza demokratske volje građana na
saveznoj razini bilo nije.
SREĆA DA EU NEMA ARMIJU
Kako se armija iskazala kao politički
igrač, zna se; umjesto umišljenog
održavanja savezne države, za koje
društvene i političke osnove nije bilo,
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
ostala je oslonjena na jednu od sukobljenih strana, u čemu su je vještiji politički
igrači za godinu-dvije posve sveli na
svoj instrument. Po cijenu više od stotinu hiljada smrti i milijunā ljudi kojima
su zadugo uništeni uvjeti iole normalna
življenja. No, čemu sva ta sjećanja danas? Svakako ne zbog podsjećanja jednog davno penzioniranog admirala, nego
zbog nove aktualnosti politologijskog
pitanja mogućnosti opstanka konfederacija u kombinaciji s demokracijom. Ta
danas aktualna konfederacija, koja taj
svoj (kao ni ikakav drugi državni) karakter još ne priznaje, jest dakako Evropska
Unija. Bugarski sociolog Ivan Krastev nedavno nas je podsjetio kako njen raspad
uopće nije tako nevjerojatan kako mnogima možda izgleda, usporedivši ga s raspadom Sovjetskog Saveza, koji je i za
mnoge eksperte “kremljologe” i medijske
“stručnjake” za istočni blok ispao prilično
neočekivan. Ipak, tu svaka usporedba i
prestaje. SSSR je bio integriran silom i
ideologijskim monopolom iz jednog centra, pa se slabljenjem tog centra i raspao,
dok je EU integriana s jedne strane dogovorom nacionalnih vlada (što doista jako
podsjeća na konfederaciju), a s druge
27
odozdo – poslovno i tržišno. Ono što Evropsku uniju dovodi u krizu nije to što ne
može silom spriječiti svoje članice da –
suočene s ekonomskim kolapsom kakav
je doživio Gorbačovljev manjkavo reformiran režim – pobjegnu u ‘nacionalna’
rješenja, nego što su se ekonomski, pa i
društveni odnosi preko nacionalnih granica toliko zgusnuli da ih faktički konfederalni aranžmani više ne mogu opsluživati.
U takvim se situacijama, budući da jednostavan rasapad ipak nije prvo rješenje
pri ruci – poseže za prečicama i izvanrednim mjerama, pokušajima kontrole
nad nečim što se smatra jednostavnim,
ključnim izvorom zapravo kompleksnih
problema (kao što je sada budžetska
disciplina). A baš to na vidjelo iznosi ono
po čemu je EU već dugo mnogo sličnija
pokojnoj SFRJ iz doba ‘osmerca bez kormilara’, tj. u deceniju nakon Titove smrti,
nego SSSR-u. I tu je riječ o aranžmanu
koji kompleksnost neuspješno pokušava
savladati dogovorom nacionalno legitimiranih predstavnika, a još nije našao
način da se i tu cjelinu podredi obuhvatnoj demokratskoj kontroli. Srećom, EU
osim Komisije i Vijeća ima i Parlament, a
nema armiju.■
zona zabranjenih letova
Austrougarska darovala,
Hrvatska oduzela
Hrvatska država ne samo da već godinama mnogim Srbima
ne želi vratiti njihove kuće, stanove, kafiće, trgovine i restorane
već im od nedavno otima i obradive površine, šume, pašnjake
i livade koje je Franjo Josip nakon demobilizacije Vojne Krajine
poklonio Krajišnicima iz zahvalnosti što su branili austrougarsku
carevinu od Turaka
P
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
osljednjih
mjeseci
stižu
na
adrese
Kordunaša i Banijaca rješenja o oduzimanju njihove zemlje
odavno terminološki upakirane
u „zemljišne zajednice“. To su livade, pašnjaci, šume i obradive
površine koje je Franjo Josip,
nakon demobilizacije Vojne
Krajine, darovao krajiškim Srbima iz zahvalnosti što su branili
austrougarsku
carevinu
od
Turaka. Za svaki slučaj valjda,
ne bude li nekoga od njih jedno
vrijeme kod kuće, a takvih je
najviše u izbjeglištvu, rješenja
su izvješena i na oglasnim tablama u banijskim i kordunaškim
općinskim zgradama. Treba li se
onda čuditi što vjerojatno nitko
od tih ljudi uopće ne zna što mu
se u posljednje vrijeme dogadja
sa zemljom.
U katastru je navedeno samo
tko je njezin posjednik. Bilo ih
je koji su u vrijeme Jugoslavije
godinama izbjegavali vlasničku
pravnu regulaciju zbog poreza.
Ali može li jedna takva, novčano
gledano, ipak više nego skromna računica biti dovoljan razlog
za ovako drastične državne
mjere kada, nakon propasti
Austrougarske, ni jednoj drugoj državi na ovim prostorima,
osim sada Hrvatskoj, ni na kraj
PRAVNA POMOĆ
T
im ljudima treba pomoći kako bi podnijeli državnom
tužilaštvu zahtjev da im se bez pravnog spora dozvoli upis zemlje u gruntovnicu. Dosjelošću su stekli
vlasništvo nad tom imovinom jer s njom raspolažu najmanje 20 godina - prijedlog je bivšeg suca karlovačkog
suda Branka Kljajića, rodom iz Sjeničaka, koji svojim sunarodnjacima daje besplatne pravne savjete kako u ovom
slučaju spasiti što se spasiti dade. Njegova je procjena da
se žalbama neće riješiti taj problem jer „ako žalba bude
odbijena, oni koji u tome nisu uspjeli mogu pokrenuti upravni spor“ upozorava Kljajić. Ako ni od toga ne bude koristi mogu se obratiti međunarodnim institucijama i od njih
tražiti pravnu zaštitu. Samo što je veliko pitanje hoće li
oni koji su ostali bez zemlje imati dovoljno volje i energije
da vode jednu takvu skupu, vremenski dugu i neizvjesnu
pravnu bitku? Pogotovo kad je riječ ljudima koji su još uvijek u izbjeglištvu. A takvih je najviše - dodaje ovaj istaknuti
pravnik.
Nikola Sužnjević, pravnik
Srpskog demokratskog foruma, smatra odgovornom
Samostalnu demokratsku
srpsku stranaku jer nije
tražila od HDZ-a promjenu Zakona o vlasništvu
kroz osam godina koaliranja u Vladi
28
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Stojanov voćnjak od sada na državnoj zemlji
pameti nije palo da ljudima otima poklonjenu zemlju. Čak ni zloglasnoj NDH.
Pošto se ovdje radi o tajnoj operaciji
prenošenja temeljne materije koja čini
definiciju o rodnoj grudi sa privatnih lica
na državu, a cijeli taj postupak trajao je
15 godina, ipak je teško oteti se utisku o
perfidno izvedenoj akciji. Bez obzira koliko ova strateški zamišljena diskrecija
trajala i tko sve u njoj učestvovao, namjere države u ovom slučaju više nitko
ne može prikriti. Ona je prepoznatljiva
i u jeziku kojim je napisan član zakona
u korist transfera „zemljišnih zajednica“
u državno vlasništvo. Ni pravnici te zakonske formulacije ne mogu razumjeti
bez povećeg naprezanja.
NOVI UDAR NA SRPSKU ZAJEDNICU
Nakon što je zakon izglasan prije 15
godina njegov halapljivi zemljišni odlomak čučao je iza busije sve do 2009.
godine. Tek tada su općinska državna
tužilaštva podnijela zahtjeve gruntovnim službama općinskih sudova da
se bivša društvena imovina „upiše kao
vlasništvo Republike Hrvatske“. Nitko
od posjednika takvih parcela o tome
ništa nije znao. I onda slijedi završni
potez - u prvom kvartalu ove godine
gruntovne službe daju nalog katastrima
da brišu stare i upisuju novog posjednika. Potom slijede rješenja bivšim vlasnicima s pravom na žalbu. - Moj voćnjak
je sada na državnoj zemlji. A svuda oko
njega su moje parcele. Šta država nam-
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Zaseok Rudani u Sjeničaku
Moj voćnjak je sada na
državnoj zemlji. A svuda oko
njega su moje parcele. Šta
država namjerava uraditi s
tom zemljom? Prodati je?
Dati nekome u zakup? Kome?
Meni možda? - ogorčen je
Stojan Rudan iz zaseoka
Rudani u Sjeničaku
jerava uraditi s tom zemljom? Prodati
je? Dati nekome u zakup? Kome? Meni
možda? - ogorčen je Stojan Rudan iz
zaseoka Rudani u Sjeničaku dok govori
o rješenju koje mu se trese u drhtavim
rukama. - Još davno sam upozorio saborskog zastupnika i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca
na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima i mogućnost da Srbi ostanu
bez zemlje koja spada u kategoriju
‘zemljišnih zajednica’. Rekao mi je da će
pravnika i svog saborskog kolegu Ratka Gajicu zadužiti kako bi se poduzeli
odgovarajući koraci i spriječila nesreća
koja je eto na kraju ipak zadesila naš
narod. Ali od njih dvojice nakon toga ni
traga ni glasa. A mogla je Samostalna
demokratska srpska stranaka tražiti od
HDZ-a promjenu tog zakona. Osam
godina je SDSS bio sa HDZ-om u vladinoj koaliciji – govori Nikola Sužnjević,
pravnik Srpskog demokratskog foruma,
29
o neodgovornom ponašanju pojedinih
srpskih političara. Najnoviji je to udar
na srpsku manjinsku zajednicu. Poput
sličnih zakonskih podvala. Mnogima još
nije vraćena njihova imovina koja im je
oduzeta ili uništena za vrijeme rata a
već se krenulo u novu otimačinu. I to u
trenutku kada Hrvatska samo što nije
ušla u Evropsku uniju. Sjetimo se samo
Zakona o poljoprivrednom zemljišu kojeg je, tek na incijativu pojedinih nevladinih organizacija, poništio Vrhovni sud
Hrvatske. Prošle godine su donesene
zakonske odredbe koje Srbe povratnike
prisiljavaju da najmanje šest mjeseci
nigdje ne mrdaju iz stanova i kuća koje
su dobili zbog ranije im otete ili zapaljene
imovine, kako ih država iz tih objekata
ne bi trajno izbacila. Dodamo li tome
tržišnu otkupnu cijenu za novoizgradjene stanove bez obzira što su stanovi
90-tih godina otkupljivani po simboličnoj
cijeni i što su stambeni objekti Hrva-
zona zabranjenih letova
Dobar primjer je općina Biograd koja je preko srpskih medija, uključujući i novine koje se prodaju u srpskoj
dijaspori, obavijestila vlasnike zemlje oko Vranskog jezera, da se jave na telefon tamošnje gruntovnice i najplodniju zemlju u Hrvatskoj upišu kao svoje vlasništvo, a da u Biograd zbog toga uopće ne moraju dolaziti.
Za nekoliko mjeseci 60 posto zemlje iz tog dijela Ravnih Kotara dobilo je vlasnike koji su prije toga bili samo
njezini katastarski posjednici
tima iz Bosne nedavno poklonjeni, te
zahtjev srpskim izbjeglicama da vrate
novac uložen u izgradnju kuća u koje
nisu uselili; pitanje je ima li uopće kraja
ovom bezobzirnom razvlaščivanju jednom već razvlaštenih.
DOVEDENI PRED GOTOV ČIN
Trenutno je na udaru zemlja tipa
„zemljišnih zajednica“, a sutra – tko
zna šta se još može dogoditi. Mogu to
biti i neke drukčije tipizirane privatne
zemljišne površine. Bile one išarane
poklonjenim parcelama velikodušnog
Franje Josipa ili državnim zemljištem
kako bi bile objedinjene u velike parcele
zbog racionalnije poljoprivredne proizvodnje.… Pitanje je samo čije pošto je
namjeru države ovdje lako iščitati iz
metodologije kojom se služi. Jer onog
momenta kada je donesen Zakon o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima hrvatska država je mogla o tome
obavijestiti sve posjednike umjesto što
je pod tiho njihove parcele potezom
pera preselila na državnu adresu.
Mnogo je načina da se u ovom slučaju
ljudima izadje u susret: koristeći javne
medije, srpske institucije u Hrvatskoj
i izbjegličke organizacije u Srbiji…
Umjesto što ih je dovela pred svršeni
čin, poslala im rješenje o oduzimanju
zemlje, mogla je hrvatska katastarska
služba pozvati izbjegle Srbe i one koji
su se vratili kući na zajedničku akciju
- kako bi na licu mjesta obavili posao
upisa. Mogla se, recimo, ugledati na
biogradsku općinu koja je preko srpskih medija, uključujući i novine koje se
prodaju u srpskoj dijaspori, obavijestila
vlasnike zemlje oko Vranskog jezera,
da se jave na telefon tamošnje grun30
tovnice i najplodniju zemlju u Hrvatskoj upišu kao svoje vlasništvo, a da
u Biograd zbog toga uopće ne moraju
dolaziti. Za nekoliko mjeseci 60 posto
zemlje iz tog dijela Ravnih Kotara dobilo je vlasnike koji su prije toga bili samo
njezini katastarski posjednici. Sve to
mogu, dakako, raditi i srpske institucije, posebno Srpsko narodno vijeće i
njegova pravna služba. Ali sjetimo li se
kako na srpskoj strani ovakve akcije
obično izostaju, kako se cijelo vrijeme
ponašaju srpski predstavnici zaposleni
u hrvatskim državnim institucijama i
kakve su do sada sve zakone srpski
zastupnici izglasali u Saboru, te koliko
su na taj način nanijeli štete vlastitom
narodu, stvarno se moramo upitati što
su ti ljudi do sada tamo uopće radili?
Valjda spavali. Ako nije po srijedi nešto
mnogo gore od toga.■
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
intervju
Intervju: Slobodan Landup, predsednik Zajednice antifašističkih boraca i
antifašista Vukovarsko-sremske županije
Jasenovac je i hrvatski
spomenik
Razgovarala:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
Zajednica antifašističkih boraca i antifašista Vukovarskosremske županije osnovana je
u februaru 2010. godine s ciljem
promovisanja ideje antifašizma
i očuvanja uspomene i sećanja
na antifašističku borbu u Drugom svetskom ratu. Njeni
osnivači i članovi su udruženja
antifašističkih boraca i antifašista
gradova Vukovara i Županje i
opština Borovo i Trpinja. U planu
je i osnivanje antifašističkih
udruženja u opštinama Markušica
i Tompojevci te gradu Iloku što
će, kako veruju vukovarskosremski antifašisti, doprineti
jačanju Zajednice koja već sada
broji preko 400 članova. Bio je
to povod za razgovor s predsednikom županijske antifašističke
zajednice, 71-godišnjim Slobodanom Landupom iz Borova,
profesorom geografije u penziji,
kojem na jesen ističe dvogodišnji
predsednički mandat.
- Kako Zajednica danas
funkcioniše, s ozbirom da
okuplja i Hrvate i Srbe, dakle
ljude koji su u ovom poslednjem ratu bili na zaraćenim
stranama. Da li se i koliko
oseća taj teret prošlosti i
da li utiče na odnose unutar
Slobodan Landup,
predsednik Zajednice
antifašističkih
boraca i antifašista
Vukovarskosremske
županije
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Zajednice?
Čujte, i ovaj poslednji rat je pokazao, i na jednoj i na drugoj strani,
da postoji fašizam i da je još uvek
živ, neofašizam, novi fašizam …
Ovde se ne radi o nacionalnosti
već svetonazoru, pogledu na svet
i život. Antifašisti su kao što je
poznato ljudi izuzetno tolerantni.
Dakle, bez ozbira na veru, naciju
ili politička opredeljenja, fašizam
je naš glavni neprijatelj i oko te
ideje se okupljamo. Vidimo da i
u Evropi i u svetu raste pokret
neofašizma. Neki čak osvajaju
vlast, stupaju na scenu u ovo
krizno vreme, kao što je slučaj
u Grčkoj, Francuskoj, Španiji i
Italiji. Fašizam je isključiv, tretira samo jednu naciju, svoju.
sve drugo je manje vredno, a
to što je manje vredno, to treba
na različite načine eliminisati iz
društva, pa i oružjem.
- Jedan od važnijih ciljeva i zadataka kojima ste posvećeni je
obnova spomen-parka Dudik?
Dokle se stiglo u tim nastojanjima?
Mi smo u poslednje tri godine tu
komemoraciju podigli na jedan
viši nivo jer se proteklih gotovo
20 godina na Dudiku ništa nije
dešavalo. Uspevamo održati ono
što postoji, a to su devastiran
spomenik i devastiran prostor.
Održavamo ga i pripremamo
za taj dan, a to je druga subota
u maju, svake godine. Pošto je
to zaštićeni spomenik kulture,
pod ingerencijom Ministarstva
kulture, mi se njima obraćamo.
Nadamo se da ćemo uz pomoć
srpske zajednice i naravno
antifašista, naše krovne organizacije u Zagrebu ove godine tj.
31
na jesen imati bar potrebnu dokumentaciju. Obnova spomenika
mora proći svu potrebnu proceduru i određene saglasnosti, pa
čak i saglasnost potomaka autora, poznatog srpskog arhitekte i
umetnika Bogdana Bogdanovića.
- Koliko je težak taj projekat i
šta sve podrazumeva?
Mislimo da bi bilo dovoljno 150 do
200 hiljada kuna, da se spomenik
dovede u prvobitno stanje i da
se nešto manji prostor zaposedne, kako bi ga mogli posle
održavati. To nije veliki novac.
Inače, kad govorimo o memorijalnom komplesu Dudik reč je
o velikoj površini koju je teško
održavati. Nedavno je na tom
prostoru gradska četvrt Mitnica
podigla fudbalsko igralište. Protestovali smo i protestovaćemo
i dalje. Ne znam kako će ta priča
završiti, ali ja sam za kompromis.
Ja sam za to da se ni oni dalje ne
šire, da igralište ostane, a da se
naš deo zaštiti i sačuva od dalje
devastacije.
- Predstavlja li izgradnja fudbalskog igrališta u neposrednoj blizini ovog memorijalnog
kompleksa zaista njegovu devastaciju, kako je na komemoraciji u Dudiku upozorio
predsednik ZVO-a Dragan
Crnogorac?
Radi se, zaista, o zauzimanju
prostora, a ako bi se dalje gradilo, tribine i ostalo, onda bi to bila
i devastacija. Ovako kao ledina,
kao igralište, zasad ne predstavlja devastaciju jer se lako može
izmestiti.
- Zbog čega je dalja izgradnja
na tom prostoru nedopustiva?
Zato što je to zaštićeni spomenik
intervju: Slobodan Landup
kulture i tu se krši zakon. Mi smo za
poštivanje zakona. U ovom slučaju zakon je na strani antifašista, spomenika
kulture i stratišta na kome su za vreme
Drugog svetskog rata ubijani nevini
ljudi. Ponavljam, mi smo za kompromis jer je reč o velikom prostoru koji je
teško održavati. Moram i ovom prilikom
napomenuti da je prvih 19 ubijenih na
Dudiku bilo s područja Novog Sada,
odnosno iz Petrovaradina, 18 Hrvata i
jedan Mađar. To je bilo zato jer je prvo
trebalo umiriti i preplašiti svoj narod, a
onda ići dalje, prema Židovima, Srbima,
Romima …
- Ljudi iz Grada i Fudbalskog kluba
„Mitnica“ tvrde da je sve po zakonu?
Mi ćemo se suočiti s tim zakonom,
pa ćemo videti. Ako je tako mi smo
nemoćni, ali ostaje ljaga na onima koji
su zaposeli taj prostor.
- Kada je reč o obnovi Dudika koliko
u tim nastojanjima pomažu gradske i
županijske vlasti?
Županijska vlast je izuzetno korektna.
Naš župan Božo Galić (HDZ) ima sluha
za sve naše manifestacije. To dokazuje
i finansijskom podrškom i odnosom
prema nama, u učešću na komemoracijama, polaganju venaca … To košta,
a ni Zajednica ni naša krovna organizacija nemaju novca. Mi smo i ove godine s malo novca napravili veoma lepu
manifestaciju. U tome nam je pomogla
i Hrvatska vojska, Vukovarsko-sremska
županija, vukovarske gradske vlasti
nešto manje ove godine jer se pravdaju
da nemaju sredstava i naše opštine
koje su platile prevoz ljudi na komemoraciju.
- Koliko spomenika i spomen
obeležja iz NOB-a na vukovarskom
području je uništeno ili devastirano
od 90-ih do danas?
Na prostoru bivše opštine Vukovar
nema posebno uništenih spomenika,
sem spomenika u Dudiku koji je bio u
ratnoj zoni. Imamo slučaj izmeštanja
spomenika autora Vojina Bakića iz
centra Vukovara. Inače, u Iloku se solidno održavaju ti spomenici, u Županji
nešto manje, a u Vinkovcima najmanje,
doduše i najmanje ih ima. Na prostoru
bivše opštine Vukovar obišli smo sve
spomenike i s ozbirom na okolnosti
mogu da izrazim zadovoljstvo stanjem
u kome se nalaze.
- Uspostavljanjem nove države uspostavljen je i novi sistem vrednosti
pa se tako kao Dan antifašističke
Odavanje počasti žrtvama Dudika na ovogodišnjoj
komemoraciji - na Dudiku je za vreme Drugog svetskog
rata streljano 455 žrtava, većinom civila (384 iz Srbije, 71
iz Hrvatske i 2 iz BIH-a)
borbe obeležava 22. jun, ali kako se
čini preko volje. Preživeli borci, Srbi,
često znaju reći da im taj novi datum
ne leži na srcu. O 27. julu 1941. godine, koji se u vreme Socijalističke
Republike Hrvatske obeležavao kao
Dan ustanka danas se govori kao o
četničkom ustanku. Kakvo je vaše
mišljenje o tome?
Logično je da se 22. jun 1941. kad je u
šumi Brezovica kod Siska oformljen prvi
partizanski odred obeležava kao Dan
antifašizma, a ako budemo obeležavali
Dan ustanka onda je to 27. jul.
- Zbog čega je danas važno sačuvati
uspomenu na događaje od pre 70 i
više godina?
Važno je jer je u antifašističkoj borbi
učestvovao i većinski narod koji je
takođe stradao. Ne mogu reći u istoj razmeri, ali je stradao i to je istorijska istina. Zahvaljujući konstelaciji
političkih snaga u Evropi fašizam nije
do kraja poražen, ali i ne prolazi tako
lako u šta smo se mogli uveriti i prilikom
pokušaja organizacije međunarodnog
32
profašističkog skupa u Zagrebu. Vidi
se da su međusobno povezani i da
su opasnost za Evropu. Jedna stvar
je zaštita naroda i običaja, a drugo
udaranje na nekoga zato što je crn ili
razrok. Za mene je to idiotizam, a nek
oproste oni koje to vređa.
- U poslednje vreme dosta se
raspravlja o tzv. komunističkim, partizanskim zločinima i komemoraciji
na Blajburgu. Da li je to po vama historijski revizionizam ili je reč o jeftinom prikupljanju političkih poena, u
dnevno-političke svrhe?
Blajburg nije istorijska istina. To mesto
su odabrale poražene snage kao svoj
simbol. Istorijska istina je da su protivnici partizana stradali na drugim mestima.
Sigurno da je bilo osvete, ja to pamtim,
i sigurno da su neki ljudi stradali nevini.
I zato ako se može dokazati treba da
odgovara onaj ko je odgovoran, a ne
da se blati čitav pokret i antifašistička
borba. To su stvari za dnevnu upotrebu
i glupost. Treba se okrenuti budućnosti.
Narod sve teže živi i jednog dana
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Spomenik na Dudiku, devastiran u ratu 90-ih, rad Bogdana
Bogdanovića
će prozreti vlast koja nije u narodu,
koja ne radi za svoj narod i ne čuva
hiljadugodišnje tekovine tog naroda.
- Da li vas plaše najave šefa najjače
opozicione partije u Hrvatskoj, HDZovog Tomislava Karamarka koji bi
zabranio „razvlačenje harmonike i
Žikino kolo u Kumrovcu“?
Čovek verovatno nije muzikalan (ha,ha).
Da jeste znao bi da harmonika nije srpski već talijanski instrument. To što je
predsednik najjače opozicione stranke,
na tome mu svaka čast!
- U prosveti ste proveli radni vek,
od toga gotovo 30 godina na
rukovodećim mestima u školi. Koliko
mladi danas znaju o NOB-u? Da li o
tome na kvalitetan način uče u školi i
koliko im je bliska ideja antifašizma?
Udžbenici su postavljeni revizionistički.
Svet počinje od ove borbe 1991. Sve
dotle nije valjalo, a na marginama je sve
što se ranije dešavalo. Osim onog što
pripada srednjem veku jer treba dokazati korene i veličati svoj narod. To rade
svi mali narodi, pa i Srbi. To je jad malog
naroda. Mali narod uvek nađe nešto da
se dokaže da je mnogo veći, valjda u
svojim očima. U tome ima i logike. Ako
niko ne vidi da smo veliki, hajde da onda
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
mi dokažemo kroz razne manifestacije
da nismo baš tako mali, da smo veliki.
- Šta vas je odredilo kao antifašistu?
To što je mi je otac 1941. ubijen u
Jadovnu, što sam prognan, što sam bio
u logoru kao šestomesečna beba i što
sam jedva preživeo taj rat, ne samo u
Hrvatskoj već i u Srbiji. Moj deda, učitelj
i direktor škole u Srbiji, koji je sačuvao
glave nama trojici, više puta je bio talac
četnika. Imao je običaj, jadan, da kaže
„Jedva utekoh od ustaša, sada ovi hoće
da me kolju!“
- Kakav je vaš odnos prema religiji, s
obzirom da ste i antifašista, ali i sin
pravoslavnog sveštenika?
Ja sam agnostik. Poštujem sve religije,
poštujem i Srpsku pravoslavnu crkvu,
ali dozvolite mi i da sam obrazovan, da
imam dosta godina i da su za mene sve
te religijske knjige lepe priče. Religija
je dugo godina bila regulator odnosa
u društvu, imala dosta pozitivnih, ali i
negativnih strana.
- SPC se ordenom Carica Milica
odužila Dijani Budisavljević, Austrijanki udatoj za Srbina koja je za vreme
Drugog svetskog rata, zahvaljujući
svojim vezama, od sigurne smrti spasla oko 12 hiljada dece, uglavnom
33
srpske nejači iz ustaških logora smrti. Sticajem okolnosti i vaša sudbina, u Drugom svetskom ratu, bila je
vezana za ovu dobrotvorku!
U logor u kojem smo mi bili, to je bio
Sabirni logor Caprag, Sisak predgrađe,
došla je jedna učiteljica i zamolila moju
majku da mene kao šestomesečnu
bebu ostavi, da ne bi završio u logoru
Jasenovac. Moja mati se zahvalila, ali
me nije dala. To je bio prvi doticaj s tim
ljudima. I moja mati kad je govorila o
tom ratu nikad nije rekla da su je Hrvati
prognali već ustaše. Mi smo u porodici
imali i rođake Hrvate koji su nama 1941.
pomogli da izađemo iz tog logora i da
se prebacimo u izbeglištvo. I ja danas
isto tako mislim, da Hrvati nisu krivi za
taj zločin već ustaški pokret. Kao što je
poznato, niti jedan narod nije sam po
sebi genocidan. Kada govorimo o Dijani Budisavljević, važno je spomenuti
decu Kozare i Potkozarja koju je spasla, među njima i moje dalje rođake.
Jedan od njih je i reditelj Stevo Landup.
Takođe i glumica Božidarka Frajt. Oni
su doživeli tu sudbinu, da ih je uzela hrvatska porodica i sačuvala u toku rata.
To je bila tajna humanitarna akcija u
koju su se upustili hrabri ljudi, da spasu
što je moguće više te nevine dece. I to
je za svaku pohvalu. A kad kažete carica Milica da Vam kažem da je i to mit jer
Milica nikada nije bila carica kao što ni
knez Lazar nije bio car. To je srpski mit
koji se, da tako kažem, pothranjuje.
- I drugi narodi imaju svoje mitove!
Hrvatski narod ima isto tako puno mitova, srpski takođe. Mali narodi kao što
sam rekao žive na tim mitovima, a u
teškim vremenima svi se sklanjaju pod
jedan šator, nacionalni. I svako pazi da
mu slučajno ne viri ruka ili noga iz tog
šatora. Oni koji ostanu izvan toga to su
hrabri ljudi i ti ljudi obično podnesu teret
revitalizacije naroda i narodnih htenja.
- Neki pripadnici hrvatskog naroda
znaju reći da je i Jasenovac jedan od
srpskih mitova!
Jasenovac ima podlogu. Iz dana u dan
pribrajaju se nove žrtve i to je dobar
način da se polako i s argumentima
istraži Jasenovac do kraja i da se jednog dana može reći ne 28, 30, 53 ili 700
hiljada već 120, 130 do 200 hiljada ljudi
je stradalo i to ne samo Srba. Židovski
narod je tu zatrt, Romi su takođe postradali u velikom broju kao i veliki broj
Hrvata antifašista. To je i spomenik hrvatskom narodu, ne samo srpskom!■
ženski nered
JOŽA JAMBRAČ – KANDIDAT!
Očekivanja građana od nove političke garniture koja je sama u svom predizbornom snubljenju nudila puno više moralnost nego političkih programa
su velika. Pa kad se eto u slučaju Čačić ili Holly pokazalo da je razina moralnosti u njih samih slična onoj HDZ-ovskoj, svi smo se našli iznenađeni i
uvrijeđeni. Naglo smo shvatili da niti HDZ ali ni SDP-HNS nemaju političkih
programa već da samo dobro moraliziraju nad nemoralnošću onih drugih
S
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
va traljavost hrvatske
politike vezane ovog
puta
uglavnom
uz
osobu a najmanje uz
djela Radimira Čačića
već su dobile svoje brojne
opisivače i analitičare. Uglavnom
raspoložene moralizatorski, čemu
se, priznati se mora, i teško oprijeti, obzirom na to koliko se nemoralnosti u tom slučaju doista
i pokazalo. Međutim, niti je politika područje morala niti nam je
i prije ovog slučaja nedostajalo
i mnogo, mnogo više i gore nemoralnosti, pa smo se znatno
manje uzrujavali. Sadašnja visoka razina uzrujanosti bi mogla biti
tumačena na više načina. Jedno
je sigurno i očekivanje građana
od garniture koja je sama u
svom političkom predizbornom
snubljenju nudila puno više moralnost nego politički program.
Pa kad se eto u slučaju Čačić
pokazalo da je razina moralnosti
u njih samih slična onoj HDZ-ovskoj, svi smo se našli iznenađeni
i uvrijeđeni. Drugi razlog leži u
dugotrajnoj rastrojenosti društva
u svim njegovim vidovima, od
katastrofalnog stanja u ekonomiji, u državnoj upravi, pravosuđu,
urušavanje pa i srušenost svega
i na sve strane. Kulturu bolje i ne
spominjati, to postoji još samo u
glavama onih koji i dalje misle da
je to za građane važno. Izmučeni
svim time i bez ikakve naznake
da bi se u neko razumno vrijeme
stanje u društvu moglo promijeniti
i nekako poboljšati, bez povjerenja, za koje doista nemaju nikakve razloge ako su ih ikada
i imali, građani biraju poznati
prečac. Umjesto političke borbe
i političkog pritiska, utječu se
onom što im je jedino ponuđeno
i ostavljeno i gdje se mogu emocionalno prazniti, to jest, moralu
i moraliziranju. U slučaju prvog
potpredsjednika vlade (titula
koju sam toliko naglašava, valjda u nastojanju da sebe i druge
uvjeri da je i takva važnija od titule premijera), zanimljivo bi bilo
vidjeti kako bismo razmišljali da
Čačić naprosto nije toliko bahat i
infantilno narcisoidan, macho tip,
koji uvrće ruku kolegici, tadašnjoj
ministrici kad ga ne sluša, grmi
i izdire se redom, gazi sve pred
sobom, osobito kad se zatekne u
Mađarskoj itd., dakle da je jedan
običan, staložen tip na vlasti. Da
li bi se u tom slučaju građani u tolikom broju (o kojem izvještavaju
brojne ankete) i svi mediji digli na
sve moguće noge jer ovaj namjerava razbiti brda da bi napravio
hidrocentralu sumnjive energetske korisnosti ali nesumnjive
ekološke štete, usprkos stručnim
analizama i mišljenjima. Da li bi
se, nadalje, građani toliko potresli
nad perspektivom dugotrajnog
ali sigurnog gušenja ljudi u Istri
i kiseljenja šuma u Gorskom kotaru, zahvaljujući centrali Plomin.
Tvrdim da ne bi, i sve bi to i nadalje ostalo na brigu entuzijasta
i raznih zelenih, nažalost, marginalaca. Kakva nam je razina
političkom mišljenja, a uglavnom
je očajna, građani će iz identičnog
stanja duha za sve to naći i
opravdanje, jer to će, naime,
otvoriti nova radna mjesta.
34
UZDALI SE U MAĐARE
Prianjanju građana uz moral ide
jako dobro na ruku i osjećaj prethodne prevarenosti, točnije, minulog rada HDZ-ove vladavine.
A HDZ-ovsko, dva decenija sa
malom pauzom dugo pustošenje,
svega u što bi se svaki nacionalno osviješteni i domovini privrženi
građanin zakleo, konačno je postalo većini građana jasno. Sustavna krađa većine nacionalne imovine praćena upropaštavanjem
onog što se nije stiglo pokrasti,
strašna kulturna regresija, u
najširem smislu pojma kultura,
sve se to odvijalo doista dovoljno dugo i izrazito bezočno pred
očima i na račun građana da im
danas ne bi palo na pamet vjerovati im. Da je domovine sin shvatio (zasad, vidjeti ćemo koliko ce
trajati), pokazalo se i na izborima
na kojima su izabrali one koji su
obećali moralnost pa makar i bez
političkog programa. I tako nam
se svekolika politička pamet,
ako je uopće i ima, pretočila u
moralistički vapaj, grdnju i kuknjavu. Ne pada mi na pamet abolirati bilo koju javnu osobu od
nužnosti da se ponaša moralno
i pristojno, jer to jest, odnosno,
morao bi dakako, uz postojanje
političkog programa i s time u vezi
i političke odgovornosti, biti jedan
od uvjeta conditio sine qua non
u obnašanju javnih funkcija. Kao
tek jedan od uvjeta, moralnost
sama je, na žalost, nedovoljna, a
često može biti i kontraproduktivna. Pa i u ovom slučaju vidimo brojne nelogičnosti, koje bi
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
bile smiješne da ne govore više o maniri
političkog postupanja političara na vlasti s
jedne strane, i političke svijesti građana,
sa druge. Prvo što upada u oči u vezi s
glavnom “optužnicom” protiv Čaćića, onome da je u automobilskoj nesreći ubio
dvoje ljudi, jest činjenica da je on te
ljude usmrtio i prije izlaska na izbore, pri
čemu niti koalicijski partner SDP, jednako
kao niti građani, nisu imali ništa protiv
da se takav lik uopće kandidira. Što bi
u nekim normalnim okolnostima u nekoj
normalnijoj državi bila prva stvar, to jest,
osoba s takvim prestupom bi se i sama
smjesta povukla. I to ne stoga što su
tamo svi jako moralni. Povukli bi se pod
pritiskom javnog mnijenja, pred kojim
su političari službenici a ne vladari i za
koje vrijede isti, ako ne i stroži, moralni
kriteriji. Što se događalo nakon toga, u
ovakvom je slučaju irelevantno. Potom ga
se, naime, s istom odgovornošću za smrt
dvoje ljudi, čak postavilo za prvog potpredsjednika vlade (kad već baš nikako
nije mogao postati premijerom). Onda
se, u maniri našeg provincijskog fiškala,
čekalo (i molilo boga i mađarske suce) da
ga Mađari osude na zatvor. I tak bi ga se
mi fino rešili! Usput se mantralo o tome
kako osoba nije kriva prije pravomoćne
presude, ponovo nešto, što u normalnim
demokracijama ne kolidira sa trenutnim
povlačenjem iz politike do donošenja te
iste nesretne pravomoćne presude. Ni
tipovanje na Mađare nije prošlo. Njima se
nekako sMOLio (nikad da ti Mađari nauče
hrvatski) jadni Čačić pa su ga praktički
oslobodili. E tu smo se razjarili. Ni Mađari
nisu što su nekad bili, prije bi naše
muže glatko bacili u rešt, a sad ovoga
oslobađaju, dok smo se mi po staroj navadi nadali da ce Mađari riješiti stvar umjesto nas. Pa se onda uvijek možemo na
to malo buniti. Jer za ovaj naš mentalitet,
najvažnije je da je netko drugi kriv, prosto
stoga što mi sami to ni u kom slučaju ne
možemo biti.
GRIJEHOVI POLITIČARA
Interesantna je i lista grijehova koji sad
cure na sve strane, a koje doduše nije
moguće podvesti pod one već dosadne
kosture iz ormara budući da su stari tek
koji mjesec. Ali, nisu ni od jučer. Nije
bivša ministrica Holy slala mail, u kojem
se zalaže za suprugu stranačkog kolege,
netom prije afere već cijela tri mjeseca
prije. Nije Čačić razmjenjivao mailove
sa svojim kandidatom za predsjednika
Fonda za okoliš, istina nekvalificiranim
za to mjesto, jučer, prekjučer... već nekoIDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi javnost reagirala da Čačić naprosto nije toliko bahat i infantilno narcisoidan, macho tip, već da je jedan običan, staložen
tip na vlasti. Da li bi se u tom slučaju građani u tolikom broju i svi mediji digli
na noge jer ovaj namjerava razbiti brda da bi napravio hidrocentralu sumnjive
energetske korisnosti ali nesumnjive ekološke štete, usprkos stručnim analizama i mišljenjima
liko mjeseci prije. Otkud sad to oni cure?
Neka cure, ali zašto tek sada? Što to nagoni premjera Milanovića da priča zaista
bedastoće o razlici između protežiranja
po rođačkoj, odnosno političkoj liniji. Jer
niti rođaci nisu nužno nekvalificirani, a
oni pak navodno kvalificirani, kao u ovom
slučaju, niti imaju formalnu kvalifikaciju a
bogme niti reference kvalificiranosti, recimo, “učenja uz rad”, o rezultatima da ne
govorimo. Još bi se, kako se lijepo kaže,
glupost i moglo podnijeti ali bezobrazluk
već malo teže. Naime, taj vrlo kvalificirani
Čačićev kadar za šefa Fonda za okoliš, lijepo u mailu nabraja listu poželjnih mjesta
za zaposlenja. Pa po točkama. Piše jasno
i razgovijetno Josip Jambrač - kandidat. “Ako to (mjesto šefa Fonda) postaje
problem, predlažem dvije mogućnosti: 1.
Imenovanje u Upravi odbora Centra (u
centru bih vodio koordinaciju naših ljudi/
projekata koje sektor pokriva, odnosno
koordinaciju i pripremu svih natječaja i izbora vezana za projekt. U prilogu šaljem
i prijedlog tijela, savjeta za vrednovanje
predloženih rješenja projekata). 2. Imenovanje za pomoćnika direktora jedne od
tvrtke kćeri HEP-a.” Pitanje, koja je razlika između Čačića i Barba Luke (Bebića,
HDZ, kojem su se također obraćali sa
molbom da im nađe neki posao), naravno je, retoričko. Što misliti o premjeru
Milanoviću koji na sve ovo tvrdi da se
radi o političkom kadroviranju, u njegovoj interpretaciji, izboru najboljih kadrova za određene poslove. Negdje se u
Milanovićevim vijugama zagubilo kadroviranje prema stručnosti, neovisno o
35
stranačkoj pripadnosti ili još bolje bez nje.
“Stručnjaku” Jambraču je svejedno, može
ovo ili ono ili nešto treće, sve on može,
samo nek’ je neko rukovodeće mjesto,
pa makar i mjesto zamjenika. Kako nismo prije znali za Jambrača supermana
koji može sve? Valjda stoga što smo se
sličnih nagledali na kamione. Sad da li je
to u Milanovića ona gore spomenuta glupost ili bezobrazluk, da ne razrađujemo
dalje sve do moralne iskvarenosti o kojoj ionako svi tako rado zbore. Da cirkus
bude veći, čak i HDZ. Ne bi Čačić, ma
kako o sebi imao titansko mišljenje, bio
predmet naših bavljenja na ionako previsokim temperaturama, da nije dio sistema
koji upravo pogoduje talentima kao što je
on sam i koje takav sistem proizvodi,
jer ih treba. Sad po Tuđmanovoj slavnoj
sentenci ‘ki bi da bi’. Da Holy nije poslala
onaj mail, da Jambrač nije slao svoje liste
želja, da Čačić nije uvrtao ruku kolegici
ministrici, da su kolege ministri to upravo tako i vidjeli, a ne tek kao šalu, da
je Milanović bistriji (ili samo pošteniji) pa
da je napravio razliku između ekspertne
osobe i pisca liste želja za unosno zaposlenje… I da ne duljimo, jer ova lista bi bila
puno, neusporedivo puno duža od gotovo
skromne listice radnih mjesta za koje moli
vojak HNS- a Jambričak. Da je..., što
nije, aktualna bi vlast bila u skladu s makar svojim predizbornim moralizatorskim
gađenjem nad nemoralnošću HDZ-a. Ali
bi se u tom slučaju i tim jasnije pokazalo
da nedostaje onaj drugi, u stvari prvi dio,
tj. politički program. Ovako, SDP, HDZ,
what’s the difference? ■
svjedočanstva i kultura sjećanja
ŠTO SE UISTINU DOGODILO U
GLINSKOJ SRPSKO-PRAVOSLAVNOJ
CRKVI IZMEĐU 29. i 30. JULA I 4. i 5.
AUGUSTA 1941.
Tekst i foto:
NIKOLA
CETINA
Na prošlogodišnjem predstavljanju knjige “Glina 13.maja 1941.”
profesor historije na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu prof. dr.
sc. Drago Roksandić odaslao
je javnosti upečatljivu poruku:
“Komemoriranje glinskim žrtvama
ne smije glinsku zajednicu podvojiti po etno-konfesionalnim
linijama. Suosjećanje s jednom
tragedijom mora humanizirati
odnose među ljudima u tome kraju. Javne komemoracije od 1945.
do 1990. bile su oficijelni monopol i naglašeno ideologizirane.
Smisao za razumijevanje tragedije redovito se gubio ili trivijalizirao.
Time je u korijenu bila isključena
mogućnost da odnos prema tragedijama i traumama dobije ekumenski smisao. Makrohistorijski,
do današnjih vremena nije egzaktno utvrđeno što se u Glini i tom
kraju sve dešavalo; postojao je zazor prema individualizaciji žrtava
i njihovih egzekutora,neovisno
o tome odakle su bili. Time su
se u konfliktnim perspektivama
stvarale ne samo kontraverze
nego i mitovi, koji su u kriznim
situacijama u Glini, Hrvatskoj i
Jugoslaviji u konačnici dobivali
destruktivne potencijale i bili
među uzročnicima novih tragedija 1991.Ima revizionističkih
pokušaja da se dokaže da se u
Glini ništa nije dogodilo, ali i da se
hiperboliziraju dimenzije tragedije.
Šteta što Rimokatolička i Srpska
pravoslavna crkva nisu utemeljile
zajedničku ekspertnu komisiju
koja bi se u suradnji s profesionalnim institucijama bavila tragedijama koje imaju etno-konfesionalna
obilježja. Predlažem da se skupina
stručnjaka, koja bi se iz različitih
kutova i na različite načine bavila
Glinom, javno očituje zbornikom
na temu što se zna, a što ne zna
o glinskoj 1941. godini”- apelirao
je profesor Roksandić na potrebu
sveobuhvatnog
sagledavanja
stradanja glinskih Srba 1941. godine.
O ovom kolokviju
Agilni profesor Roksandić nije
ostao samo na upozoravajućim
riječima već je na osobnu inicijativu pokrenuo održavanje
kolokvija o tragičnim zbivanjima u
Glini 1941. godine. U elaboriranju
potrebe za ovakvim kolokvijem
navodi: „U historiografskom “ovladavanju prošlošću” u hrvatskoj
povijesti 20. stoljeća mnoštvo
je “mjesta sjećanja” koja nisu
znanstveno propitana koliko bi
to neupitno bilo moguće. Među
njima izdvajaju se ona koja simboliziraju tragediju i traume masovnih razmjera, ali i duboko podvojene kulture sjećanja, koje i
danas, desetljećima poslije tragedija samih, generiraju ne samo
nova nesuglasja nego i duboka
međusobna nerazumijevanja suvremenosti. Među takvim tragedijama distinktivno mjesto ima
i masovni zločin koji se zbio u
glinskoj srpskopravoslavnoj crkvi
između 2/30. srpnja i 4/5. kolovoza 1941. godine. Mnogo toga
s njime u vezi nikada nije bilo
istraženo koliko je trebalo biti,
a kulture sjećanja s njime u vezi
“službene” i “neslužbene”, koegzistirale su jedne pored drugih ili
jedne protiv drugih, javno i tajno,
sve dok u novije vrijeme, usporedo s masovnim, iznova tragičnim
urušavanjem
hrvatsko-srpskih/
srpsko-hrvatskih odnosa 1900ih godina na različite načine nisu
radikalno degradirale kulture
sjećanja na spomenuta zbivanja
iz 1941.godine. Prošlogodišnje
36
obilježavanje 70.obljetnice tragedije, održano pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ive
Josipovića, još jedanput je otkrilo
da profesionalni povjesničari nisu
obavili svoj dio posla, tj., kritički
propitali što više raspoloživih
vrela različitih provenijencija te rekonstruirali kontekste i zbivanja s
ovom tragedijom u vezi“. Unatoč
ne baš naklonjenim mu okolnostima profesor Roksandić uspio je sa Filozofskim fakultetom
u Zagrebu, Hrvatskim državnim
arhivom,
Srpskim
narodnim
vijećem u Zagrebu i Documentom: centrom za suočavanjem
s prošlošću organizirati naučni
kolokvij “Što se uistinu dogodilo
u glinskoj srpskopravoslavnoj
crkvi između 29/30. srpnja i 4/5.
kolovoza. Svjedočanstva i kultura
sjećanja”. Kolokviju koji je održan
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 28. i 29. juna odazvali su
se brojni historičari iz Hrvatske i
inozemstva rasvjetljavajući ovu
nedovoljno istraženu tragediju.
U nastavku teksta donosimo
sažetke priopćenja nekih od sudionika ovog kolokvija.
Masovna ubojstva u Glini
tokom 1941. godine i poslijeratna kultura sjećanja na žrtve:
što znamo, a što ne?
Prof. dr. sc. Max Bergholz sa
Odjela za genocid i ljudska prava
Sveučilišta Concordija u Montrealu (Kanada) izložio je rezultate
istraživanja ustaških masovnih
ubistava Srba u glinskom kraju
tokom 1941. godine kao i poslijeratne kulture sjećanja na žrtve.
Naglasio je da i dalje nemamo
jasne i uvjerljive odgovore na
neka ključna pitanja o masovnim
ubojstvima u Glini. To je posljedIDENTITET/ BR. 168 / 2012.
SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U GLINI
Ulica u kojoj se nalazi Srpska
pravoslavna crkva u Glini
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
37
Nekadašnji Spomen Dom a sada Hrvatski dom
ica odsustva sustavnog istraživanja
dinamike masovnog nasilja na ovom
prostoru tokom 1941. godine. Konkretno,
navest ću neka važna pitanja na koja još
nemamo zadovoljavajuće odgovore:
- Kakvi su bili međunacionalni odnosi u
glinskom kraju nekoliko godina prije osnivanja NDH ?
- Tko su bile pristaše novih ustaških
vlasti u Glini i okolici? Tko je pristupao
ustašama i, posebice, zbog čega ?
- Zašto su ustaše odlučile tokom
maja 1941. godine pobiti pravoslavne
muškarce i mladiće u Glini, dok su u
drugim krajevima NDH u to vrijeme slični
masakri izostali?
- Zašto je nasilje potom prestalo?
- Zašto se nastavilo krajem jula i tokom
augusta?
- Kakav je bio odnos između ustanka u
regiji i masovnih ubistava Srba?
- Kada i gdje su se tačno dogodila masovna ubistva? Da li samo u glinskoj pravoslavnoj crkvi ili i na drugim lokacijama?
- Zašto su ova nasilja bila toliko brutalna
i sadistička?
- Tko su počinitelji i zašto su sudjelovali
u ubistvima?
- Jesu li lokalni Hrvati, koji nisu bili ustaše,
sudjelovali u masovnim ubistvima u Glini
i oko Gline ili nisu?
Po profesoru Bergholzu raniji istraživači
događaja u Glini propustili su ispitati svu
dostupnu građu, posebno ustaške dokumente o ratnim događanjima u regiji.
Umjesto toga, oslanjali su se uglavnom
na spise i izvještaje komisija poslijeratnih komunističkih vlasti za utvrđivanje
zločina okupatora i njegovih pomagača.
Posljedica toga je da je u literaturi dinamika glinskih masovnih ubistava
još uvijek nedovoljno jasna, dok su na
tumačenja znatno utjecale političke brige
i obziri poslijeratnih komunističkih vlasti.
Ozbiljna ispitivanja dokumenata koje su
ostavili sami počinitelji ubistava (ustaše)
mogla bi donijete nove spoznaje o uzrocima i dinamici masovnih ubistava Srba
u glinskom kraju ljeta 1941. O načinu
na koji su se od Drugog svjetskog rata
do danas u Glini i okolici održavala
sjećanja na tragične događaje iz 1941.
prof. Bergholz je u svojim istraživanjima
došao do zaključaka: „Prvo, lokalne
komunističke vlasti su strahovale da bi
obnova stare pravoslavne crkve u Glini,
koju su ustaše porušile, kao i podizanje
spomen obilježja na njenom prostoru
sveštenici SPC mogli iskoristiti za potpirivanje “šovinizma” (tj. nacionalizma)
među svojim vjernicima. Stoga obnova
crkve nije dopuštena, a mjesto masovnih
ubistava je bilo neobilježeno više od dva
desetljeća nakon rata. Međutim, nakon
što je pravoslavna zajednica u glinskom
kraju izgradila novu crkvu 1963. godine
na drugom mjestu i u njoj oltar za žrtve
ustaških masovnih ubistava iz 1941.
komunističke vlasti su potpuno promijenile stav. Odlučile su izgraditi neku vrstu
spomen obilježja (konkretno spomen
dom) tokom druge polovice šezdesetih
godina prošlog stoljeća kako bi potpuno
povratili kontrolu nad sjećanjem na žrtve.
Nameće se zaključak da je djelatnost
SPC na kraju natjerala Savez komu38
nista da se i izravno bavi sjećanjem na
žrtve koje su ustaše pobile u crkvi i oko
crkve 1941. Drugo, kad su lokalne vlasti
odlučile izgraditi spomen obilježje, njihova je želja bila da na prostoru ruševina
stare pravoslavne crkve u Glini izgrade
spomen mjesto koje bi po formi i funkciji uzdizalo “bratstvo i jedinstvo”. Novo
spomen obilježje (spomen dom) napravljeno je tako da se pozitivno odnosi i
obuhvaća glinske Srbe i glinske Hrvate...
Natpis na spomen ploči ispred zgrade i
kip majke i djeteta na istom mjestu, nije
konkretno spominjao ni jednu grupu
(tj. ni Srbe ni Hrvate), niti nacionalnost
počinitelja i žrtava masovnih ubistava,
već je naglasio zajednički otpor obje
nacije u ratu i njihovu saradnju u izgradnji
spomen doma. Treće, odluka da se u prvi
plan stavi “bratstvo i jedinstvo” i da se nacionalna i vjerska osnova masovnih ubistava u Glini izostavi, izazvala je nezadovoljstvo nekih glinskih Srba koji su tražili
da se spomen obilježje izmjeni. Oni su
naglašavali da spomen dom u Glini nije
dao na odgovarajući način poštu žrtvama
masovnih ubistava, niti je uvažio činjenicu
da su žrtve ustaša stradale zbog toga što
su bili “Srbi”.
Josip Želko Kurelac, satnik, organizator otpremanja srpskih seljaka iz kotara Vrginmost u Glinu koncem srpnja i
početkom kolovoza 1941. godine
U svom dojmljivom saopćenju na ovom
naučnom skupu Slavko Goldstein, publicist iz Zagreba navodi da je najveća
genocidna “akcija čišćenja” protiv srpskog civilnog stanovništva na Baniji i KorIDENTITET/ BR. 168 / 2012.
svjedočanstva i kultura sjećanja
dunu izvršena u danima od 29. srpnja do
8. kolovoza 1941. započeta je masovnim
likvidacijama u široj okolici Gline i prvom
manjom likvidacijom u glinskoj crkvi, a
nastavljena u Ivanović jarku kraj Krnjaka,
na Mehinom stanju između Cetingrada
i Kladuše i okončana likvidacijama oko
Primišlja i Močila u slunjskome kraju.
Ukupno je ubijeno oko 8.000 srpskih civila, među njima ponegdje i žene i djeca.
Naredbodavac akcije bio je šef UNS-a
Eugen Dido Kvaternik, rukovodilac na
terenu bio je ravnatelj Ustaškog redarstva
Božidar Cerovski, a likvidacijama je neposredno rukovodio Ventura(Vital)Baljak,
časnik PTS-a (Poglavnikova tjelesnog
sdruga). Cijeloj akciji prethodila je masovna represija 24. srpnja u Banskome
Grabovcu, nakon prve partizanske akcije pod vodstvom Vasilja Gaćeše u tome
mjestu 23. srpnja... Drugi, najveći pokolj
u glinskoj crkvi 3-4 kolovoza izvršen je u
okviru te “akcije čišćenja”, ali je ideja da
se provede obmanom o “pokrstu” vjerojatno donesena, u lokalim okvirima u Glini
i Vrginmostu. Po Goldsteinu zapovjednik Treće ustaške satnije Josip Željko
Kurelac bio je glavni organizator otpreme
Srba iz općine Vrginmost 3. augusta u
glinsku crkvu.
O artikulaciji traumatičnog pamćenja
Drugoga svjetskoga rata
Dr. sc. Nada Kisić Kolanović, znanstvena savjetnica u Hrvatskom institutu
za povijest u Zagrebu u svom saopćenju
akcentira sjećanje na žrtve zločina. Ističe
da ne postoje nikakvi razlozi za naknadno i retroaktivno opravdanje masovnih
zločina. Rad na bolnom sjećanju potreban je zbog žrtava kojima dugujemo
poštovanje, ali i zbog čitavog društva
kako bi se izbjegao mehanizam ponavljanja. U protivnom spirala mržnje
bit će nastavljena, počinitelji će i dalje
priželjkivati da zločine prekrije zaborav,a
žrtve će iznova zahtijevati sjećanje na
bolnu prošlost... Tema Gline kao utjelovljenje negativnog sjećanja iz 1941. iznova
se pojavljuje kao pozornica nacionalne
povijesti 1991. godine. U novom hrvatskosrpskom sukobu uništeno je 1995. materijalno spomeničko obilježje-Spomen dom
izgrađen na mjestu porušene crkve 1969.
i proširen do 1990... Danas možemo vidjeti dvije gotovo konkurentske recepcije
toga povijesnog događaja. U Hrvatskoj
se izražava ozbiljna zabrinutost zbog nedostatka izvorne dokumentacije, nepouzdanosti svjedočanstava, uveličavanja
broja žrtava i manipuliranja događaja u
političke svrhe(Tomislav Vuković,”Ustaški
pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini-PovijesIDENTITET/ BR. 168 / 2012.
ni događaj ili mit?”, Glas Koncila,2006.)...
Zbog pomutnje u diskursu sjećanja, glinske žrtve danas ostaju u slijepoj ulici
sjećanja premda u historiografiji postoji
obilje pertinentnih dokaza da je ustaški
režim provodio genocidnu politiku prema
Srbima(Židovima i Romima)... Moguće
je da trenutni defanzivni pristup sjećanju
na glinske žrtve u Hrvatskoj, utječe oblik historiografskog prikazivanja glinskog
zločina u srpskim medijima. U nekim
novijim tekstovima svjedoci smo silnog
rasipanja političkog jezika kako bi se glinskom zločinu dalo konstitutivno svojstvo
genocida i kako bi se dokazalo da hrvatska nacionalna ideologija svakom članu
svoje zajednice već od rođenja ugrađuje
mržnju prema Srbima. A tako je od Ante
Starčevića, preko Stjepana Radića do
Ante Pavelića i hrvatskih komunista koji
se također upliću u istorijski događaj
u Glini, ali ne kao istinski antifašisti već
kao oni koji su zapravo pristajali na takav
odnos prema Srbima” (Đorđe Aralica,
Ustaški pokolj Srba u Glini, Beograd,
2010.). Što reći na ovakav način prorade
sjećanja osim da se glinski zločin usađuje
u čvrst nekrofilski savez historiografije i
etniciteta te da aktivira isključivo zloćudni
potencijal sjećanja, otvarajući mogućnost
da spirala mržnje bude u svakom trenutku
obnovljena, mišljenja je ova znanstvena
savjetnica Hrvatskog instituta za povijest.
Mjesta memorije. Glina 1941., crkva
Presvete Bogorodice
U svom uobičajenom humanističkom
pristupu prof. dr. sc. Predrag Matvejević
navodi da je novija historija uvela i
potvrdila naziv “mjesto pamćenja” lieu de memoire. Takvih mjesta ima na
raznim stranama svijeta a obilježena
su nesrećom koja ih je snašla, žrtvom
koju su podnijela, tragedijom koja ih je
obilježila. Tako su njemački nacisti 1944.
u francuskom mjestu Oradour masakrirali 643 osobe, među kojima je bilo 500
žena i djece. Svi su spaljeni u seoskoj
crkvi. Ruševine su sačuvane, a selo
podignuto. Ime Oradoura postalo je simbolom nacističkog barbarstva. U talijanskom gradiću S Anna di Stazzema nacisti
su pobili 560 osoba, među kojima je bilo
mnogo staraca i djece. Bacali su na njih
bombe a potom ih spaljivali. U gradiću
Marzabotto mnogi su se sklonili u crkvu
kako bi čuli riječi utjehe župnika Ubalda
Marchionija. Upali su nacisti, njihovi su
rafali nadglasali krikove žrtava; župnik je
pao pred oltar smrtno ranjen. Među 147
mrtvih bilo je šezdesetoro djece. “Mjesto
memorije” naziv je najnovijeg datuma.
“Memorijal” ima blisko značenje ali više
39
ističe slavu, pothvat, zaslugu. “Sveta
mjesta” povezana su s obilježjima vjere,
zavjeta, hodočašća. Crkva u Glini, u kojoj
su ubijene stotine nevinih, sramotnici su
osporili njezino pravo značenje „da bude
našim zajedničkim mjestom memorije“ sa
žalošću je konstatirao prof. Matvejević.
Nove činjenice o dva odvojena ustaška
zločina u Glini u proljeće i ljeto 1941.
godine
U svom saopćenju mr.sc. Igor Mrkalj
iz Gline odgovara na pitanje zašto se u
relevantnoj historiografskoj literaturi i 70
godina nakon dvije velike tragedije u Glini
1941. godine zločin nad glinskim Srbima
često poistovjećuje sa zločinom u glinskoj srpskopravoslavnoj crkvi, mada su
posrijedi dva odvojena događaja. Prvi
zločin počinjen je u proljeće 1941. kada
su pobijeni Srbi iz Gline, dok se drugi dogodio u ljeto iste godine kada su u glinskoj srpskopravoslavnoj crkvi pobijeni
Srbi većinom s područja Vrginmosta.
Dok je prvi zločin smjerao na uništenje
građanskog sloja Srba u Glini, drugi je
pretendirao na uništenje srpskog naroda
na Baniji i Kordunu, u skladu s ciljevima
Pavelićeve NDH zaključuje Mrkalj.
Prijeporni spomenički prostor Gline
Doc.dr.sc. Vjeran Pavlaković s Odsjeka
za kulturalne studije Filozofskog fakulteta
u Rijeci o ovoj temi navodi da uništenje
glinske pravoslavne crkve i pokolj nekoliko stotina lokalnih Srba u ljeto 1941.
jedan je od najstrašnijih zločina koje je
počinio ustaški režim. Obilježavanje glinskih događaja bilo je, ipak, kontraverzno
i za vrijeme socijalističke Jugoslavije.
Broj žrtava, kronologija događanja i
specifičnosti glinske kulture memoriranja bili su mitologizirani i podložni lokalnoj politici. Iako je od 1970-ih postojao
spomenik i Spomen dom, prostor je koristio grad za upravne poslove bez ikakva
povijesnog sadržaja. Ali, 1. lipnja 1989.,
usred ekonomske krize SFRJ, gradska se
Skupština iznenada odlučila za potrebu
renoviranja prostora i njegovo pretvaranje
u pravi muzej. Kulturno sjećanje glinskih
pokolja, uz ostale ustaške zločine, postalo je ključan element u opravdavanjima
pobune Republike Srpske Krajine(RSK)
protiv Zagreba. Nakon rata Spomen dom
pretvoren je u Hrvatski dom, a kamene
ploče s imenima žrtava bile su oštećene
i uklonjene. Uz, u ovom čanku navedene
autore, svoja saopćenja dalo je više sudionika ovog hvale vrijednog naučnog
skupa koji će naknadno biti verificiran i
kroz zbornik naučnih radova, a sve u cilju
sveobuhvatnog rasvjetljavanja ustaških
zločina na području Gline 1941. godine.■
reportaža
Prijepolje na pola puta
Ostadosmo Mićo i ja oči u oči s dva ljuta policajca kojima je uskipjelo i
zbog zagrebačke registracije automobila, moje nacionalnosti i navodnog najgoreg saobraćajnog prekršaja u povijesti čačanske saobraćajne
policije. Mićo objašnjava da idemo na književni susret pisaca iz cijele,
bivše, Jugoslavije, da smo raznih nacionalnosti, a ja se sjetim da u
kolima imam jedan broj Identiteta. Izvadih ga i dadoh im riječima: „Vidite, ovo izdaju Srbi u Hrvatskoj i časopis financira vlada RH“. Oni ga
pogledaše, nalete na moj neki „opasni“ tekst o šovinizmu i fašizmu,
zamole Miću da se udalji, očitaše mi bukvicu i vrate dokumente. I tako
ja danas zahvaljući Identitetu pišem ovu reportažu umjesto da sjedim
u čačanskom zatvoru
Tekst i foto: NINOSLAV KOPAČ
N
e znam po čemu je Prijepolje u Sandžaku, na
krajnjem jugozapadu Srbije na tromeđi Srbije BiH
i Crne gore, na pola puta.
Još nisam shvatio, ali već nekoliko puta
sam učestvovao na susretima pisaca,
članova Književne zajednice Jugoslavije koji se tradicionalno održavaju svakog
maja pod nazivom „Na pola puta“. Ovaj
puta krenusmo mojim kolima točno u
podne iz užarenog Beograda na cestovnu avanturu, kakvu sam rijetko u životu
prošao, a vozim već preko 40 godina,
nisam toliko star koliko ste vi mladi, a
vozio sam po svim kontinentima osim
Australije. Tek što jedva napustismo
beogradski krkljanac, nas četiri člana
jugoslavenske književne zajednice;
Marko Oršolić iz Sarajeva, Mićo Vujanić
iz Beograda, Nebeski pesnik Bogdan
Uzelac i ja iz Zagreba, naravno moji
suputnici ogladniše, jer već 2 sata nisu
ništa jeli. Stadosmo kraj neke pekare u
nekom mjestu i pesnik Uzelac zadovoljno donese 4 lepinje s kajmakom. I dok
oni slasno zadovoljavaju svoje potrebe
ja nezadovoljno izbjegavam zaprežna
kola, pješake bicikliste, pse, mačke
traktore, kamione i naravno automobile
raznih fela. Na ulazu u Čačak šok, ta-
man pređoh jedan automobil zahvativši
pri kraju punu liniju u susret mi doleti
policijski automobil i kroz prozor mahne
da se zaustavim na prvom parkiralištu.
Mogao sam i produžiti, jer sigurno me
ne bi stigao, ali sam pričekao da se on
okrene na cesti i tada počinje uvertira
drame. Nakon „Dobar dan“ policajac reče da sam bezobzirno vozio da
je za to kazna 2 mjeseca zatvora i da
me on odmah vodi sucu za prekršaje.
Pesnik koji se u međuvremenu popišao
u obližnjom grmu nudi policiji svoju najnoviju knjigu „Oluja“ što ovi s gnušanjem
odbiše i potjeraju ga. Ostadosmo Mićo i
ja oči u oči s dva ljuta policajca kojima je
uskipjelo i zbog zagrebačke registracije
automobila, moje nacionalnosti i navodnog najgoreg saobraćajnog prekršaja u
povijesti čačanske saobraćajne policije.
Mićo objašnjava da idemo na književni
susret pisaca iz cijele, bivše, Jugoslavije, da smo raznih nacionalnosti,
a ja se sjetim da u kolima imam jedan
broj Identiteta. Izvadih ga i dadoh im
riječima: „Vidite, ovo izdaju Srbi u Hrvatskoj i časopis financira vlada RH“.
Oni ga pogledaše, nalete na moj neki
„opasni“ tekst o šovinizmu i fašizmu, zamole Miću da se udalji, očitaše mi bukvicu i vrate dokumente. I tako ja danas
40
pišem ovu reportažu umjesto da sjedim
u čačanskom zatvoru. Nakon još nekoliko sati cestovnog horora u kojem smo
osim zgaženih pasa i mačaka gledali
zgažene ljude stigosmo i do Užica koje
su se, kada sam ja zadnji puta bio u njima zvalo Titovo Užice i na centralnom,
lijepo urbaniziranom, modernom, trgu
stajao je spomenik Josipu Brozu Titu,
koji je ovdje u srcu fašističke Evrope
oslobodio i osnovao Užičku republiku
1941. Naravno moji suputnici ogladniše
i sjedosmo pred jednu baraku u kojoj je,
rekoše nam ljudi, „najbolji roštilj“. Taman
pojedosmo i da krenemo, kad gosti za
susjednog stola prilaze i pitaju „jeste li
vi iz Zagreba?“ Da rekoh, a jedan će na
to ja sam bio u vojsci u Zagrebu. Služio
sam u „Maršalki“ i bilo mi je prelijepo.
Šta ćete popit’? Da vas počastim?“ Zahvalimo mu se popričasmo na brzinu o
životu i ljepotama jugoslavenskog „mraka“, kojeg nas „oslobodiše“ mračnjaci i
nastavismo do „Pola puta“, kojeg ne bi
ni bilo, priča Mićo Vujanić, raniji predsjednik Udruženja, da nije upravnika
prijepoljskog Doma Ljubiše Savkovića
koji je prije 10 godina shvatio značaj te
manifestacije i iz skromnih sredstava
svake godine pronalazi mogućnost da
susreti postanu tradicionalni i redoviti.
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Mićo nam u autu priča: „Pred deset
godina nozovem ja Ljubišu u Prijepolje
koji je tada bio direktor Doma kulture i
predložim mu okupljanje pisaca, a on
ko’ iz puške prihvati. I tako se mi pisci
iz bivše Jugoslavije sastajemo u tom
gradiću i djeci u školama prenosimo
svoje umijeće“.
MANASTIR MILEŠEVA
Put od Užica, puno je bolji, podsjeća
me na cestu od Slunja do Udbine.
Prelazimo Zlatibor, Kokin Brod i oko
6 poslije podne stižemo pred hotel
Mileševa u Prijepolju. Kolege se upravo
spremaju u grad, a predsjednik Lazar
Božović prilazi nam zabrinut i kaže da
je već pomislio da nećemo doći jer smo
zakasnili „samo“ dan. „Osvježite se i
požurite, jer čekamo vas na večeri u
gradu“, reče Lazar i pridruži se ostatku
grupe, a mi u hotel. Ulazim u hotelsku
sobu u kojoj se ništa na bolje nije promijenilo od prije tri godine, kada sam prvi
put bio ovdje. Sve je u raspadu, imam
čak i televizor, ali naravno ne radi, a
na fasadi i staklima još su ostale rupe
od šrapnela, tragovi NATO-ovog bombardiranja iz 1999. godine, kada je
srušen obližnji most preko rijeke Lim i
benzinska pumpa koja je u neposrednoj
blizini hotela. Inače Prijepolje je ubav
i nevjerojatno čist gradić miješanog
stanovništva u kojem zajedno žive
Bošnjaci i Srbi, među kojima nije nikada
bilo međunacionalnih trvenja. Čak što
je interesantno muslimani štuju i Svetog
Savu koji je bio pokopan u obližnjem
manastiru Milešava udaljenom nekoliko kilometara od grada na obali rijeke
Milešava. Manastir Mileševa je raški po
stilu, podigao ga je kralj Stefan Vladislav (1234-1243) u prvoj polovini XIII
stoljeća kao svoju zadužbinu, a u njoj
je i sam sahranjen. U priprati, koju je
kralj Vladislav dogradio 1235. godine,
položio je mošti svog strica svetog Save.
Njih su Turci 1594. godine prilikom osvajanja prenijeli na Vračar (Beograd) i
spalili, u pokušaju da slome srpski duh.
Nastao je u vrijeme Latinskog carstva,
kada i nastaje takozvani „plastični stil“
koji se odlikuje monumentalnošću, izbjegava dekorativnost i naginje formama
klasične antike. U manastirskoj crkvi se
1377. godine za kralja Srbljem i primorjem krunisan je Tvrtko I Kotromanić,
sestrić Cara Dušana. Stefan Vukčić
Kosača se u njoj 1446. godine proglaIDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Predsjednik Književne zajednice Jugoslavije Lazar Božović, bosanski
franjevac Marko Oršolić i novinar Ninoslav Kopač
sio „hercegom od Svetog Save“, po
čemu je Hercegovina dobila ime. Bože,
da ljute hercegovačke hrvatine to znaju, sigurno bi mijenjali ime svom kraju!
U manastiru je i čuvena freska Beli
anđeo, čija kopija krasi zgradu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u
New Yorku. Danas je manastir sjedište
episkopije Srpske pravoslavne crkve na
čijem čelu je episkop Filaret pod čijim
rukovodstvom je manastir obnovljen
i dograđen tako da predstavlja ukras
cijeloga kraja. Inače mitropolit Filaret
je postao poznat i po fotografiju na kojoj u desnoj ruci drži pastirski štap, a
u lijevoj ruci oslonjen o rame mitraljez
„šarac“. Ta slika krasi i naslovnu stranu
knjige Milorada Tomanića Srpska crkva
u ratu i ratovi u njoj. Mirotvorstvo i ekumena bez komentara. Inače gospodina
„mirotvorca“ htjeli smo posjetiti, brat
mu po krstu Marko Oršolić i ja, ali smo
samo „poljubili“ vrata prelijepog, novog,
episkopskog dvora koji se nalazi u Prijepolju na samoj obali Lima. Marko je
razgovarao s nekim u dvoru koji je rekao da vladika nema vremena za nas, a
ako želimo s njim razgovarati, možemo
mu se obratiti Internetom. Amen! Pošto
u Prijepolje nismo došli zbog Filareta,
već zbog Susreta na pola puta, bitno
je reći da je ta manifestacija višestruko
korisna za širenje kulture izražajnog
pisanja, u ova „vunena“ vremena kada
41
je mnogima pisanje i kultura uopće zadnja rupa na svirali. U derutnoj hotelskoj
sobi koja je zadnji puta obnavljana sigurno onda kada je i izgrađen hotel, a to
je bilo davno i prije od 20 godina sjedim s predsjednikom Književne zajednice Jugoslavije, rođenim Nikšićaninom
Lazarom Božovićem i razgovaram o
zajednici i Jugoslaviji i koju nosi u imenu udruženja, a sve u vrijeme kada
se mnogi u državama koje su nastale
nakon raspada te velike države hvataju za glavu samo nakon spomena tog
imena. - Pa jest, takvih mišljenja ima
dosta, međutim Književna zajednica
Jugoslavije osnovana je prije 20 godina i njen idejni pokretač je Stevan
Sredojević Polimski koji se već preselio u večnost, osnovao ju je s grupom
poznatih književnika sa prostora bivše
Jugoslavije i ta zajednica je odmah
pokazala velik doprinos razvoju kulturne riječi na čitavom području, a pogotovo s ovom manifestacijom, na kojoj
i ti učestvuješ već drugi put, a to je Na
pola puta, koja okuplja sve pesnike i
pisce s prostora bivše Jugoslavije. Tu
se dva dana govore stihovi i obilaze
škole i po tim školama tražimo mlade
književne talente i time je ta manifestacija dobila na afirmaciji i ugledu - kaže
nam Božović.
Na pola puta je škola književnosti
uživo!
Jeste, to je škola pjesništva koju je bivši
predsjednik Zajednice, jedan sjajan intelektualac i književnik, Mićo Vujanić,
osnovao s grupom istomišljenika i škola
je preživjela u tom ludom vremenu.
Bilo je ljudi koji su se protivili nazivu, i
onda sam ja kao predsjednik konačno
riješio da naziv ostane. Plašio sam da
će mnogi otići, pošto je većina pisaca
s teritorija Republike Srbije, ali sam im
objasnio da je to krovna institucija u
koju su učlanjeni pisci iz svih 6 bivših
jugoslavenskih republika i broji oko
700 članova. Tada sam članstvu dao
mogućnost da odluči o imenu i preko
90% je odlučilo da ostane Književna zajednica Jugoslavije.
Vratimo se ovoj prijepoljskoj manifestaciji Na pola puta. Vi u dva dana
posjetite sve škole i učenike učite
kako da pišu pjesme. Vjerojatno se
nakon toliko godina, koliko traje ta
manifestacija iznjedrio neki novi
književnik ili književnica.
Ovaj kraj oko Prijepolja je poznat po
književnim talentima i u vrijeme bivše
Jugoslavije iz ovog kraja su ponikli neki
poznati pjesnici. Veoma je važan taj obilazak škola, jer tada dječaci i djevojčice
čuju živu riječ pjesnika, a mi ih udostojimo da oni prvi kažu to što oni žele da
iskažu i oni uživaju u tih 45 minuta koliko školski čas traje.
Kako to da se to dogodilo baš tu u
Prijepolju?
Ideja je potekla od Stevana Sredojevića
Polimskog, koji je bio s tih prostora i
kada je to jugoslavensko ludilo krenulo
htio je da sa svojim drugovima i prijateljima sačuva most prijateljstva i učinio je
pravu stvar, jer to je i sam dokaz da ova
manifestacija traje toliko godina i da je
to jedna ugledna književna asocijacija.
Ti si Crnogorac, Nikšićanin.
Ja sam čovjek koji sam mnogo srećan
što sam to što jesam, ali moram da
kažem da sam zahvalan i Mihajlu
Vujaniću koji je moj dragi prijatelj i znalac kojeg sam naslijedio. On je zajedno
s Stevanom Sredojevićem postavio temelj Zajednici, a ja sam sve učinio da
tu književnu zajednicu održim, da ju osavremenim, usavršim, jer ja kao pjesnik
ne mogu da gledam nacionalno i smatram da niko ko je nacionalno ostrašćen
ne treba da pripada Književnoj zajednici
Jugoslavije. Ta književna asocijacija ima
sasvim drugi značaj i drugu namjenu i
bilo bi veoma opasno da se ta nacionalna ostrašćenost pokaže, jer ovdje je u
Manastir Mileševa podigao je kralj Stefan Vladislav (1234-1243) u prvoj polovini XIII stoljeća kao svoju zadužbinu, a u njoj je i sam sahranjen. U priprati, koju je kralj Vladislav dogradio 1235. godine, položio
je mošti svog strica svetog Save. Njih su Turci 1594. godine prilikom
osvajanja prenijeli na Vračar (Beograd) i spalili, u pokušaju da slome
srpski duh. U manastirskoj crkvi je 1377. godine za kralja Srbljem i
primorjem krunisan Tvrtko I Kotromanić, sestrić Cara Dušana. Stefan
Vukčić Kosača se u njoj 1446. godine proglasio „hercegom od Svetog
Save“, po čemu je Hercegovina dobila ime. Manastir je danas sjedište
episkopije Srpske pravoslavne crkve.
pitanju duša naša, a duša može samo
da iznjedri čistinu i ništa drugo.“
Susreti Na pola puta završavaju u
Domu kulture na manifestaciji na kojoj
se čitaju nagrađeni članovi Zajednice i
učenici koji čitaju svoje nagrađene radove. Ove godine nagradu su odnijele
i dvije, vrlo talentirane učenice prijepoljske Medrese koje su bile pokrivene
džihabom, što je mog prijatelja bosanskog franjevca Marka Oršolića razljutilo, jer smatra da obilježavanje žena
tom maramom čin spolne diskriminacije, čime se i ja, a vjerujem i mnogi
drugi slažu s nama. Zlatnu povelju ove
godine odnio je naš supatnik i prijatelj
„Nebeski pesnik“ Bogdan Uzelac, koji
ju sada stalno po Zagrebu nosi u torbi
42
i ponosno je pokazuje okolo. Subota
je rezervirana za posljednje druženje
u planinarskom domu smještenom
podno prelijepih slapova Sopotnice,
odakle puca pogled prema Crnoj Gori
i Bosni. Pošto sam vozio prvi i slijedio
putokaze, glavni „krivac“ za sve pripepoljske užitke Ljubiša Savković mi kaže
da sam na jednoj raskrsnici pogriješio
i zbog toga vozio 500 metara duže po
neasfaltiranoj cesti. Nakon pečene janjetine i Sopotničkog sira opraštamio
se s društvom i krećemo u cestovnu
avanturu prema Novom Sadu. Slijedeći
Ljubišine upute zaključujemo da je njegov put nešto asvaltiraniji, ali ipak mnogo duži. Doviđenja Prijepolje do neki
drugi put!■
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
urbana lobotomija
STVAR JE U SITNICAMA
Dok sjedim u hotelu
Planinka na Žabljaku i
pijem tursku kavu koja
se godinama ne može
naručiti ni u jednom
ugostiteljskom objektu u Hrvatskoj (zašto,
vrag bi ga znao: jesu li
ugostitelji lijeni, ili
Piše: naši
tursku kavu smatraju
DUNJA napitkom nedostoNOVOSEL jnim high class klijentele?), razmišljam o
tome koliko je lijepo
povući se na petnaestak dana nekamo
gdje se možeš u potpunosti isključiti
iz svakodnevice i vijesti, uglavnom
zabrinjavajućih, i nepovoljnih prognoza
kojima čovjeka bombardiraju sa svih
strana, ne razbijati glavu apsolutno ničim,
spavati do kad mu se spava, a onda se
spustiti negdje na tursku kavu. Uz nju se
mogu pročitati i dnevne novine, u kojima
ima doduše crne kronike kao i onima
našima, ali te se lijepo ne dotiče. Niti
znaš ta imena, niti lica, ni tvornice koje
propadaju, niti zašto tko štrajka, pa sve to
mirne duše možeš preskočiti i čitati prilog
o kulturi, modi, vrijeme i horoskop. Milina.
Ni loše volje, ni crnih misli, ni da te netko
zovne imenom i poremeti idilu; kafa jedan
evro, ili prethodno tome, dvije marke u
Sarajevu (a ta kafa tek! Dukata vrijedi.
Pa šećer u kocki, pa lokum. Uopće ga
ne volim, ali stvar je u sitnicama. Pa mi
je milo da stoji na tanjuriću isto kao što
mi je milo da šalica bude malena i fina
i ukrašena zlaćanim šarama). I svi su
ljubazni jer si i ti ljubazan. A kako nećeš
biti ljubazan kad ti je sve po ćeifu. I tako
se stvara začarani krug sreće. Čak se
prestaneš pitati i zašto u svim tim novinama čitulje i oglasi za prodaju apartmana u Baru dijele istu stranicu. Niti zašto
ispod imena pokojne Anđelije Radulović
stoji objašnjenje - Milova baba. Sve je to
valjda dio lokalnog kolorita.
Najmilije mi je od svega što ne znam da
je ljeto. Po meni bi mogao biti i maj i septembar. Neki malo topliji. Već drugu godinu zaredom uspješno izbjegavam one
gužve, plaže, partije, afterpartije, peškire
nagužvane jedne pored drugih, Makarske
i Zrća, Mladena Grdovića, Zagrepčane
preseljene na obalu, koncerte Jelene
Rozge, lopte na napuhavanje, gužvu u
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
ribljim restoranima, priče :“Isuse stara
fakat nam je ono bilo odlično, budemo se
idući vikend zaletili do Vodica“; grilanje u
solariju za predboju i mazanje za hiljadu
jednom kremom prije za vrijeme i poslije
sunca, a ponajviše neprestane kalkulacije, nagađanja i statističke podatke o tome
koliko nam je ove godine došlo stranih
turista i koliko je kruzera usidreno u Dubrovniku, te koliko u prosjeku strani turist
dnevno troši, u kojim lokalima, i zašto
ne troši više kad smo mu već pripremili
teren. Ne kažem da ne uživam u prirodnim ljepotama Jadrana, ali Bogu hvala,
kad svo to ludilo i prenemaganje utihne.
Sarajevo me kao i uvijek dobro ugostilo
i dočekalo raširenih ruku. Mirno i pitomo
nakon festivala koji je prošao veoma
živo ali na nivou, bez one preseratorske
pompe karakteristične za sve kulturnodruštvene događaje u nas. Mirno jer je
poslije festivala počeo ramazan, što se u
jednoj finoj, a nenametljivoj nijansi osjetilo na životu grada, baš kao da i on diše
sa svojim stanovnicima. Mnogi su stranci
zaljubljeni u ljepotu Sarajeva produžili
svoj boravak ovdje, prilagođujući se ovom
novome tempu bez pretjeranih čuđenja i
zahtjeva. Uglavnom ljudi sa svih strana
kontinenta, na razno-raznim balkanskim
turama. I Balkan je evo postao egzotika.
Turci koji snimaju filmove na groblju. Britanci što putuju sami i kroz tri dana imaju više svite od domaćih. Danci što se
iščuđavaju ljepoti djevojaka i narodnoj
muzici. Jednome sam čak prevodila Acu
Lukasa. Nasluti čovjek što je umjetnost,
unatoč jezičnoj barijeri.
Lokali u centru puni i do posljednjega
mjesta. Alkohol se ipak ne pije, iz nekakovog nepisanog reda i poštovanja, ne
smeta, raspoloženje je na visini. Red
kvare samo, tko će drugi, navijači. Tko
bi rekao da će Slovenci ispasti takvi
provokatori. Mada, razumije se, nisu
to bili baš Slovenci. Ali k’o da je važno.
Jedna nemila i ružna epizoda koja na
svu sreću nije završila tragično kako iste
obično završavaju. Po Podgorici su isto
tako divljali neki Česi, Poljaci, štogod.
Sport preskačem kao i crnu kroniku i
gospodarstvo jer se dozlaboga ofucao.
A kasno sam stigla da to vidim. Vidjela
sam samo prazne ulice, puno praznije
nego sarajevske u vrijeme ramazana jer
su Podgoričani na moru. Njima je puno
43
bliže nego bosancima pa bi bili ludi da ne
iskoriste priliku. A i Sarajlije će, tko već
nije, ovoga ljeta na crnogorsko primorje,
kako mi prijatelji odande pričaju, puno je
jeftinije nego u Hrvata. Kažu da smo se
razbahatili i da bi bilo u redu komšijama
prilagoditi i neki popust, a ne derati ih
kao ove Švabe i Talijane. I potpuno su u
pravu. Ali šta, kad našima više nije toliko
stalo do komšija. Bili smo mali, a sada
smo narasli, i okrećemo se ka Zapadu.
Ne kuhamo više tursku, pardon, domaću
kavu, već latte macchiato! Ma che bello!
Nešto je talijansko, a naše, ipak vrijedno
spomena, i ne samo to, već i dubokog naklona. U ovih dvadeset dana koje živim u
namjernoj izolaciji, listam novine uz kavu
i virnem malo na onu atletiku navečer, uhvatila sam u nekom pregledu Olimpijskih
igara da je neki Giovanni Cernogoraz, za
kog nisam sigurna ni da mu ime pravilno
izgovaram, osvojio za Hrvatsku zlatnu
medalju u streljaštvu. To je eto doprlo
do mene, dobre se vijesti ipak pročuju.
Da se informiram malo o ovom novom
heroju, čitam neke članke na domaćim
portalima. I rastužim se. Jer ovaj dečko
koje postao ponosom cijele nacije i zbog
koga je tamo u Londonu zasvirala hrvatska himna, svoj trijumf nije imao vremena proslaviti, i što je još tužnije, s kim
ga podijeliti. Na najvažnije ga natjecanje
u životu nisu dopratili ni trener ni obitelj
i sve je, uključujući i pripreme za olimpijadu morao financirati sam. I sad se,
umjesto da se zasluženo šetka po Londonu, vraća svojoj obitelji u istarski Novigrad gdje će pomagati ocu u obiteljskom
restoranu jer im fali radnika. Jedina želja
ovog skromnog istarskog Talijana, hrvatskog olimpijca, jest da bi netko u ovoj
zemlji mogao zapaziti njegov uspjeh i
ponuditi mu posao pri vojsci ili policiji.
Obitelj mirno slavi, u uskom krugu, bez
ikakve larme, privlačenja medijske pozornosti i hvalisanja. Za razluko od nekih
drugih, nakon čijeg se uspjeha odmah i
njihovi roditelji i babe i strine prometnu u
medijske ličnosti.
Pronalaženje posla kakvom se nada
ovom dečku bila bi najmanja moguća
gesta zahvalnosti i ljudskosti. Iskreno se
nadam da će biti ispoštovana; ako itko u
državi samo na sekund skine pogled sa
švapskih novčanika i osvrne se na ono
što se događa okolo.■
izvan granica
Kina, Afrika, i novi
neokolonijalizam
U etiopskom glavnom gradu Addis Abebi otvoreno je novo sjedište Afričke
Unije. Golemo, 20 katova visoko zdanje impresionira sadržajima koji se
kreću od hi-tech konferencijskih sala i uredskih prostora do luksuznih bazena, vodoskoka i vlastitog heliodroma. Osim modernog arhitektonskog
dizajna i cijene od 200 milijuna dolara najveću pažnju privukla je činjenica
da je kompleks u potpunosti financirala i izgradila Kina. Bio je to skup,
ali efektivan čin propagande. Njime su Kinezi pokazali ne samo političku
podršku afričkim zemljama nego i svoju tehnološku i ekonomsku moć.
Takva demonstracija je razumljiva uzme li se u obzir da su u posljednjih
desetak godina njihova ulaganja u Africi rasla vrtoglavom brzinom, te da
se taj trend i dalje nastavlja.
U
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
tjecaj Kine na ukupne
ekonomske
prilike u Africi je osjetan, mada je još
daleko od toga da
bude presudan. Od 2009. ona
je postala najveći pojedinačni
trgovački partner afričkih zemalja, istisnuvši sa tog mjesta SAD.
Njene direktne investicije na tom
kontinentu iznosile su prošle godine 12 milijardi dolara, što je
svakako bitno pomoglo u poticaju
gospodarskog rasta zemalja kao
što su Angola ili Zambija. Neki
od velikih naftnih, rudarskih ili infrastrukturnih projekata također
će se pokazati od iznimne vrijednosti za zemlje domaćine.
Pojačani interes Kine za Afriku
pojavio se devedesetih, a intenzivirao se u prošlom desetljeću.
Njeni ciljevi su relativno jasni, i
uglavnom ekonomski. Kineskom
gospodarstvu koje je drugo na
svijetu te koje i dalje raste po
relativno visokoj stopi potrebne
su sirovine, a Afrika ih ima u izobilju. Najvažnija je nafta, a afrički
izvori već pokrivaju 30% rastućih
kineskih potreba. Tu su i obojeni
metali, ugljen, a u zadnje vrijeme
i hrana te ostali poljoprivredni
proizvodi. Kinezima treba i tržište
za njihovu robu široke potrošnje.
Iako se Afrika svojom kupovnom
moći ne može mjeriti sa SAD ili
Evropom, njen potencijal je primamljiv, pogotovo otkada su
razvijene zemlje u gospodarskoj
krizi. Ona pruža i mogućnost
direktnog angažmana kineskih
kompanija,
od
sveprisutnih
građevinara, preko rudarskih
i naftnih tvrtki do jakog financijskog sektora. U sjeni gospodarske suradnje formiraju se i
politička savezništva. Sve se više
afričkih zemalja pridružuje neformalnoj ali rastućoj međunarodnoj
grupi na koju Kina može računati
prilikom glasanja u UN-u ili WTOu. U posljednjih nekoliko godina
podrška kineskim stajalištima o
ljudskim pravima iznesenima u
UN-u porasla je sa 50% na 74%.
Još izrazitiji primjer je Kinezima
ključno pitanje međunarodnog
statusa Tajvana. Broj afričkih zemalja koje održavaju diplomatske
odnose sa otočnom državom koju
Kina smatra svojom odmetnutom
provincijom pao je od 1994. godine sa 13 na samo 4.
44
RAZLOZI ZA ULAGANJA
Razlozi za tako uspješan kineski
uzlet u Africi su dvojaki. Prvo,
kineske gospodarske ponude
kombiniraju uglavnom adekvatan
nivo tehničke stručnosti i nisku cijenu kojoj je teško konkurirati. Njihove projekte prati moćan financijski sektor koji ima punu podršku
države, što znači da kreditna
jamstva nikada nisu problem. Što
se kineske robe tiče, ona je do
sada osvojila i zahtjevnija tržišta
od afričkog. No politički razlozi
su vjerojatno još važniji. Većinom
Afrike vladaju nedemokratski
režimi, bilo da su u pitanju vojne
hunte, korumpirane oligarhije ili
diktatori klasičnog tipa. A Kina se
dobro slaže sa diktatorima. Njen
stav je da su način vladavine i
odnos prema vlastitim građanima
isključivo unutarnja stvar svake
suverene države. Kinezi ne
postavljaju pitanja o nivou korupcije, ljudskim pravima i vladavini
zakona. Ne smetaju im policijska
represija, masakri civila ili etničko
čišćenje. Na prvi pogled bi se
moglo reći da su samo manje
dvolični od zapadnih država, koje
su vrlo često spremne surađivati
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
sa diktatorima kad im je to u interesu. Ali
na Zapadu postoje razvijeni mediji, jake
nevladine organizacije i relativno osjetljiva javnost koja političke lidere prisiljava
na vanjsku politiku po određenim pravilima. Zbog toga autoritarni afrički režimi
ponekad moraju napraviti ustupke ukoliko
žele nastaviti primati vitalno važnu zapadnu humanitarnu pomoć i izbjeći politički
bojkot, sankcije, a u posljednje vrijeme
i međunarodne kaznene optužnice. Ti
ustupci, od slučaja do slučaja, uključuju
demokratizaciju, smanjenje represije,
dopuštanje rada humanitarnih organizacija ili prihvaćanje mirovnih inicijativa.
Iako često ostaju mrtvo slovo na papiru, sa vremena na vrijeme rezultiraju
stvarnim poboljšanjem političke situacije
ili spašavanjem velikog broja ljudi u od
gladi, rata ili progona. Savezništvo sa
Kinom afričkim diktatorima daje privlačnu
alternativu, jer mogu dobiti sigurnog i jakog ekonomskog partnera bez potrebe
za kompromisima koji ograničavaju njihovo djelovanje i autoritet. Time se slabi
jedna od najznačajnijih poluga za kakavtakav pritisak na režime i postizanje pozitivnih promjena.
KINESKI NEOKOLONIJALIZAM
Kineska podrška režimima ima posljedice
koje su znatno dublje prirode. U više
država, od kojih je najizrazitiji primjer
Angola, velike kineske banke i investicijski fondovi ušli su u svojevrsnu simbiozu sa vladajućim elitama. Kinezi od
vlasti dobivaju potpuno odriješene ruke
u sferi ulaganja i izgradnje, a često i de
facto monopol na velike državne projekte. Pravila za njih ne vrijede, bez obzira
radilo se o građevinskim standardima ili
propisanim pravima radnika. Za uzvrat,
oni vladajućima omogućavaju da na tim
poslovima pronevjere fantastične svote
državnog novca. Ta sredstva ne odlaze
samo u privatne džepove dužnosnika,
nego i za daljnje učvršćivanje režima na
vlasti i održavanje statusa quo. Građani
u toj priči prolaze loše na više načina.
Projekti izgrađeni njihovim novcem
najčešće su bijedne kvalitete, poput
bolnica koje se ruše na pacijente, cesta
sa kojih se asfalt skida u roku od par
mjeseci i mostova koje odnosi prva kišna
sezona. Sredstva potrebna za zdravstvo ili obrazovanje usmjeravaju se na
skupe prestižne građevine samo zato
da bi nekolicina na njima zaradila. Zbog
kineske politike da sa sobom dovode
što veći broj vlastitih radnika domaće
stanovništvo gubi znatan dio čak i najslabije plaćenih radnih mjesta na izgradnji
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Novosagrađeno sjedište Afričke Unije u Addis Abebi, koje je u cijelosti financirala Kina, dobro će poslužiti i za poboljšanje reputacije Kine na crnom
kontinentu, koja je posljednjih godina do te mjere narušena da afrički komentatori za kineski odnos prema svojim zemljama sve više upotrebljavaju jednu
staru kovanicu – neokolonijalizam
infrastrukture vlastite zemlje. U Angoli je
napetost stvorena dovođenjem desetaka tisuća Kineza među siromašno i u
znatnoj mjeri nezaposleno stanovništvo
već rezultirala ozbiljnim nasilnim incidentima. Za iskorištavanje prirodnih bogatstava kineske tvrtke često ne plaćaju
odgovarajuću cijenu, jer lokalni dužnosnici
štite one koji im omogućuju ogromnu do-
Od 2009. Kina je postala
najveći pojedinačni
trgovački partner afričkih
zemalja, istisnuvši sa tog
mjesta SAD-e
bit. Blisko surađujući sa Kinom, afrički
diktatori pomalo preslikavaju karikiranu
verziju kineskog modela društvenog
uređenja, sa divljim monopolističkim kapitalizmom, represivnim nedemokratskim
režimom, i stupnjem korupcije koji je
izuzetno visok čak i po kineskim kriterijima. Situacija koja tako nastaje počinje
sličiti na onu od prije pedesetak godina,
kada su mnoge države u Africi dobile
45
političku nezavisnost ali su ostale pod
ekonomskom dominacijom bivših gospodara, dominacijom koja se često vršila
preko korumpiranih diktatora. Nije čudo
da afrički novinari i intelektualci sve više
govore o kineskom neokolonijalizmu. No
mogućnost da Kina u dijelu afričkih zemalja zauzme poziciju kakvu su prije toliko
vremena imale neokolonijalne sile ukazuje na jednu temeljnu činjenicu. U posljednjih pola stojeća većina Afrike nije se
puno pomakla u društvenom, političkom
i ekonomskom razvoju, i to je ono što je
čini ranjivom. Moćnih država koje nastoje
podčiniti i iskoristiti slabije zemlje uvijek je
bilo i biti će, bez obzira da li se radi o eVropskim imperijima, SAD-u ili modernoj
Kini. One za to snose svoj dio povijesne
krivnje ili političke odgovornosti. No bilo
bi iluzorno očekivati da će se zbog moralnih načela ili univerzalne pravednosti
odreći svojih ambicija i interesa. Jedini
način da se afričke zemlje učine otpornima na kinesku ili bilo čiju drugu dominaciju jest korjenita reforma koja će doći
od strane njihovih vlastitih građana. Hoće
li oni imati želju i istrajnost da tim putem
krenu i usprkos velikim preprekama koje
ih čekaju na njemu i uspiju, jedno je do
velikih pitanja 21. stoljeća.■
odmor & rekreacija
P
ADA CIGANLIJA
SRPSKO MORE
red početak ovogodišnje sezone kupanja, a ona počinje
kada je temperatura vode
22 stepena, na obalama Ade
Ciganlije podignuta je plava
zastava koju ima samo 3.500 najuređenije
plaže na planeti. - Ovo je veliko priznanje
za sve one, a njih je na stotine, koji brinu
da Ada Ciganlija svake godine bude bolja, lepša i čišća. Ponosimo se na veliko
priznanje koje smo dobili i trudićemo se
da ga zaslužimo i narednih godina - rekao je na otvaranju ovogodišnje sezone
Robert Đukić, zamenik direktora JP Ada
Ciganlija. Ada Ciganlija je rečno ostrvu
na reci Savi koje je veštačkim putem
pretvoreno u poluostrvo i od 1967. godine počinje borba zaljubljenika u prirodu
da se na ovom mestu napravi oaza za
odmor i rekreaciju građana. - Posle 45
godina rada i velikih ulaganja grada us-
Piše: Nikola Ištvanović
peli smo da dobijemo i svetsko priznanje
da smo dobro radili i da naš rad i drugi
vrednuju i cene - istiće Robert Đukić. Ovo
jedinstveno jezero dugo je 4,2 km, široko
u proseku 200m ,a dubina je 4 do 6 metara.Oko jezera urađene su dve staze, jedna za pešake, a druga za bicikliste, duge
oko 8 km. - Nije Ada samo jezero i ono
što je oko jezera. Na preko 800 hektara
ima još delova koji nisu sređeni za boravak gradjana, već je ostao deo netaknute prirode za retke vrste ptica, zečeve
pa čak i jelene. Slobodno se može reći
da biciklisti, oni koje voze rolere ili pak
trče imaju pored osam kilometara staze
oko jezera još toliko kroz ostali deo Ade
- prića Đukić. Preko 50 raznih sportova
aktivno je na ovom poluostrvu. Vodeni
sportovi kao što je veslanje, kajak, skijanje na vodi imali su na Adi Ciganliji više
puta prvenstva Evrope i sveta. Tereni
46
Bogat program tokom leta
Pored kupanja i sporta na „beogradskom moru“ gotovo da nema dana
kada se neodržava neka kulturna manifestacija. Od značajnijih treba spomenuti „izložba morskih nemani“, radi
se o replici 18 džinovskih insekata i
20 eksponata morskih nemana i sve
to na 7000 kvadratnih metara. -Trudimo se da i deo kulture prenesemo
na Adu. Pored pozorišnih predstava,
nastupa folklora, likovnih kolonija, tu
je mnogo raznih izložbi koje privlaće
naše posetioce i sve manifestacije su
dobro posečene - ističu u upravi Ade
Ciganlije.
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
na „suvom“ su od ranog jutra do ponoći
zauzeti. Košarka, mali fudbal, odbojka
na pesku, bagminton, fudbal na nekoliko terena (jedan je od veštačke trave
među prvima u Srbiji), rukomet, atletika,
tenis, stoni tenis ,šah, mini golf, pikado,
američki fudbal, prvi teren za golf (kada
je u Beogradu redovno ga posećuje
Novak Đoković), hokej na travi, škola
ronjenja, vaterpola i plivanja, veštačka
stena za penjanje, bandži džamp, pejntbol, trim staza sa spravama za vežbanje,
simultano skijanje, avantura park... - Velika većina terena se koristi besplatno,
ali da se ne bi pravila gužva treba izvršiti
rezervaciju. Ima još zanimljivih sadržaja
kao što je joga park gde građani mogu da
nauče razne tehnike disanja, opuštanja i
druge tehnike koje pomažu da se pobedi
stres. Park nauke najzanimljiviji je deci,
njihovim roditeljima, i najstarijim našim
posetiocima. Ovo mesto na zabavan
način pruža odgovore na mnogobrojna
pitanja iz oblasti nauke. Većina posetioca
Ade Ciganlije ne zna da u blizini donjeg
špica postoji još jedno jezero. Mi smo mu
dali ime Ada safari jer pored sportskog ribolova tu se nalazi i mini Zoo-vrt, ističu u
upravi Ade Ciganlije.
OD
AKTIVNIH
SPORTISTA
DO
REKREATIVACA
Aktivnosti na Adi Ciganliji mogu da zadovolje sve potrebe posetioca ove oaze
odmora i sporta. Aktivne sportiste, čekaju
dobro uređeni tereni, rekreativci mogu
bezbedno da voze bicikle, da rolaju, za
one kojima je to jedina rekreacija, duga
i prijatna šetnja oko jezera.. Od velikih
vrućina spas vam pruža čista voda jezera ,koja se dva puta dvevno kontroliše
i u upravi Ade tvrde da je voda u jezeru
čistija nego ona iz Save i Dunava. Tokom
radnih dana “beogradskim morem” u
proseku prođe oko 100.000 kupača, a
tokom vikenda zna da bude i do 300.000
kupača. - Mnogi ne veruju ovim ciframa,
ali kada dođu i sami se uvere da je kao u
košnici.Pored same vode je oko 8o posto
ljudi, ali ih ima i u hladu i na sportskim
terenima pa se ne vide svi koji su tog
MATIJA LJUBEK PRVI OSVAJAČ
MEDALJE ADI CIGANLIJI
Kakav je to šampion bio!. Više ga nema, ali svi
ga se rado sećaju. Uspeo je da jedan sport kajak - koji nije imao ni malo šanse da uspe u
Jugoslaviji dovede na tako visoke grane. Osvajao je Matija medalje na Olimpijskim igrama, svetskim prvenstvimna. Kasnije u paru sa
Mirkom Nišovićem nastavio je žetvu medalja
na najznačajnijim takmičenjima. -Slobodno se
može reći da je za današnji izgled Ade Ciganlije zaslužan Matija Ljubek. On je 1975. godine na svetskom prvenstvu osvojio bronzanu
medalju u kategoriji C-1 10.000m i tako trasirao put sportskim dešavanjima na Adi.
trenutka na Adi Ciganliji. O bezbednosti
brine policija koja stalno boravi na Adi, i
to, što je zanimljivo, u bermudama i na
biciklama, jedna ekipa je na samoj vodi,
a prava atrakcija su policajci na konjima
koji svojom pojavom izazivanju znatiželju
kako dece tako i ostalih posetilaca. Uvek
imamo dežurne ekipe doktora. Imamo 60
spasioca (tri su žene), 16 skutera, ali i
pored svih napora događaju se davljenja.
Mnoge uspemo da spasemo, ali nažalost
ima i onih sa tragičnim posledicama.
Davljenja se najčešće događaju jer posetioci ne poštuju pravila koja važe prilikom
ulaska u vodu. Ili se radi o osobama koja
su konzumirala veću količinu alkohola, ili
o osobama koja su dugo bila na suncu
i skokom u vodu dolazi do šoka koji je
koban. Takođe, mnogi žele da se pokažu
pred društvom, pa krenu u preplivavanje jezera i pored upozorenja da je to
zabranjeno - pričaju nam u upravi Ade.
NUDISTI NA ADI
Da bi se posetioci osećali kao da su
u svom dvorištu, na ovom poluostrvu
ima 25 zidanih roštilja, gde građani
mogu bezbedno da roštiljaju. Ono što
je primetno, na Adi Ciganliji, gde dolaze na stotine hiljada ljudi, čistoća je na
najvišem nivou. Gotovo je nemoguće
naći na bačene predmete van korpe za
otpatke, a isto važi i za desetine javnih
Most na Adi ponos Beograda
Najnovija atrakcija Beograda je most koji
je dug 964 metara i širok 45 metra. U
anketi vezanoj za ime mosta čiji je pilon,
(najviši deo) 200m, učestvovalo je 13.000
gradjana, a najviše glasova je dobilo ime
“Most na Adi”. Most ima propusnu moć
12000 vozila na sat a približio je Novi
Beograd i Zemun sa Banovim Brdom .
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
47
toaleta. Možda za neke čudno, ali i danas na obalama jezera postoji deo za
nudiste. Oni su najstariji posetioci jezera i prvi koji su počeli da ga sređuju.
- Mnogo se toga izmenilo u poslednjih
desetak godina. Nekada smo mi bili na
kraju jezera i gotovo da niko osim nas
nije dolazio na taj deo Ade. Danas je to
drugačije. Treba napraviti mesto i za one
koji vole ovaj vid kupanja - ističu članovi
udruženja nudista Ade. Zalazak sunca
na Adi je predivan. Mnogi su još u vodi,
oni drugi sede u ležajkama, uporni trče,
voze rolere,bicikle, šetaju... Sve veće su
gužve na autobusnim stanicama pri povratku sa Ade. Jedni odlaze, a drugi se
spremaju na ludi noćni provod u jednom
od desetine restorana na Adi. Noćni život
je nešto što svaki gost Beograda pamti
.Živa muzika, predivni restorani, i niko ne
staje do ranih jutarnjih časova. I opet se
ringišpil zavrti. Mladi umorni od noćnog
provoda polako odlaze na odmor, a prvi
posetioci Ade već negde oko 8 časova
dolaze da zauzmu najbolje mesto i da
prvo kupanje bude bez gužve, u miru.
Ada Ciganlija živi 24 časa. Tokom letnjih
meseci Adu poseti više ljudi nego što Srbija ima stanovnika. Po proceni stručnih
službi preko 10 miliona ljudi tokom leta
boravi na „beogradskom moru“, a tokom
godine procena je da oko 12 miliona ljudi
prođe kroz ulaze Ade Ciganlije. Koliko
novca ostave oni koji dođu da se osveže
ili da se bave sportom? Teško je doći
do tačne sume, ali ekonomisti misle da
za sezonu, na mnogobrojne aktivnosti,
restorane, na Adi ostane preko 6 miliona evra. Svake godine Ada dobija nove
sadržaje, borba da svi kupači budu bezbedni je svakodnevna. Želja zaposlenih
je da i ove godine Ada svojim posetiocima pruži maksimum, da bi i naredne
godine zaslužili i dobili plavu zastav, kao
mesto koje ispunjava najveće svetske
standarde za odmor i rekreacij■
treće poluvrijeme
KAKO SU SE MARIO HEZONJA I BRANISLAV NUŠIĆ UMALO MIMOIŠLI
NA GRANICI IZMEĐU HRVATSKE I SRBIJE
DO KADA ĆE SVAKI KORAK
U SMJERU NORMALIZACIJE
ZNAČITI I GREŠKU U
KORACIMA?
N
e znam je li Mario Hezonja
čuo za Branislava Nušića,
čitao ga vjerojatno nije, iako
bi svakako trebao. No, ima
vremena, mlad je to dečko,
čitav život je tek pred njim. Naime, sam
Hezonja, ponajbolji hrvatski košarkaš u
konkurenciji do 17 godina, postao je, ne
svojom voljom, lik jedne prilično grotesktne, reklo bi se, “nušićevske” situacije,
samo zato jer je svojom mladenačkom
iskrenošću i netaktiziranjem “zagazio”
u temu koja se inače zaobilazi, kao da
je riječ o nečem skarednom, neprimjerenom, da ne kažemo štetnom. Mladi
dubrovački košarkaš, odnedavno s ugovorom slavne Barcelone, nakon povratka sa Svjetskog prvenstva za košarkaše
do 17 godina u Litvi šokirao je dobar dio
javnosti svojim iskrenim košarkaškim(!)
razmišljanjima, koji u okruženju koje
sport još uvijek gleda dobrim dijelom
kao nastavak rata, odnosno idealnim
terenom za politikantstvo svih vrsta, nisu
svima “najbolje legli”. Pa što je to rekao
mladi dvometraš? Samo to da mu imponira interes trenera Partizana Duška
Vujoševića za njegove igre, odnosno
da bi treniranje i igranje u takvom klubu
“bio dobar potez”. Naime, Vujošević,
nadeleko poznat po kvalitetnom radu
s mladim talentima, kazao je koji dan
ranije da bi “volio vidjeti Marija u Partizanu, te da bi to bilo dobro i za hrvatsku
košarku”... “Partizan mi je najdraži klub
s ovih područja, draži i od Cibone. Zna
se da najbolje radi, a atmosfera... to je
Piše: Hrvoje Prnjak
luda kuća!”, uzvratio je komplimente
Hezonja na dočeku brončanih mladih
košarkaša u VIP salonu zagrebačke
zračne luke. Istaknuo je i kako je “Partizan najpoznatiji po radu s mladima”, te
da “još nije upoznao niti jednog Srbina
divljaka”, a na pitanje, kako bi taj transfer
odjeknuo u Hrvatskoj, Hezonja je dodao:
“Ne zanima me tko će što misliti ili mi
zamjeriti. U Hrvatskoj su naš košarkaše
davno otpisali i ružno nas komentiraju.
A vjerujem da u Srbiji ne bih imao problema” (u “Večernjem listu”, 10. srpnja).
I eto vraga! Dan kasnije, Marijev otac,
Ronald Hezonja, inače umirovljeni branitelj kojeg dobro znaju na dubrovačkom
području, kao ratnog zapovjednika satnije, zvao je redakcije koje su objavile
temperamentni istup mladog sportaša,
pojašnjavao da “mali nije baš tako mislio”, da se “samo zafrkavao”... Pritisak
javnosti je očito bio prevelik. Na koncu
je osvanula i javna isprika: “Jednostavno sam takav, volim se šaliti. Nisam
previše razmišljao, na svoj sam način
prokomentirao sve te tračeve koji su se
pojavili posljednjih dana. Žao mi je ako
se netko našao uvijeđenim, zbog toga
se ispričavam” (“Sportske novosti”, 11.
srpnja).
BEZ PREDRASUDA
“Kada je govorio o tome da su Srbi dobri
ljudi, mislio je na igrače koje poznaje, a
kada je kudio naše ljude mislio je na pojedince iz našeg košarkaškog okruženja,
a ne na naš narod općenito”, pojasnio
48
je otac Ronald (“Večernji list”, 11. srpnja), pojasnivši još novinaru da je Mario
dobio ime po ujaku koji je poginuo na
dubrovačkom ratištu, te da mu je i djed
pukovnik Hrvatske vojske. Da ne bi netko nešto pomislio na temelju “spornih”
izjava s Plesa, je li... Jer, gotovo istog
trenutka kad su novine od tog 11. srpnja dospjele na kioske, po internetskim
su forumima krenuli komentari, više
ili manje dobronamjerni, u kojima se
mladog košarkaša uglavnom kritiziralo,
podsjećalo na ispade mržnje s “one
strane”; tragičnu sudbinu navijača francuskog “Toulousea” Bricea Tatona koji
je 2009. u Beogradu premlaćen do smrti
od ekstremnih pripadnika Grobara; pa
na antihrvatske istupe Ivice Dačića, tada
ministra policije... No, otac košarkaša
koji je proteklih nekoliko godina bio član
KK Zagreb, kazao je u svom obraćanju
medijima i ovu rečenicu: “Mario je odgajan tako da nikoga ne mrzi i da ne dijeli
ljude po tome što su, nego kakvi su”. I
čini se da je to zapravo ključna rečenica
u ovoj priči; da je u tome izvor čitavog
“problema”! Mario Hezonja nije mislio ni
na što drugo osim na košarku, oko koje
se njegov život doslovno vrti, a to što nije
opterećen ničim drugim, i što ne miješa
kruške i jabuke, ishodište je njegova nesporazuma s javnošću, koja - pogotovo
kad je riječ o odnosima između Srba i
Hrvata - još nije potpuno depolitizirana.
U redu, kazat će netko, ratne rane su
još svježe. I jesu. Ali i mnoge predrasude su još čvrsto zabetonirane, čini se.
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
Imponira mi interes trenera Partizana Duška Vujoševića za moje
igre, a treniranje i igranje u takvom klubu bio bi dobar potez – izjavio je najtalentiraniji mladi košarkaš u Hrvatskoj Mario Hezonja
te šokirao dobar dio „sportske“ javnosti
Zanimljivo, nekako istodobno, s mnogo
manje medijske pozornosti, put Hrvatske
je iz Srbije krenuo jedan drugi košarkaš,
25-godišnji Marko Jagodić Kuridža, inače
rođen u Zadru, a odrastao u Novom
Sadu. “Nikad nisam ni pomislio da ću biti
prvi Srbin poslije rata koji je zaigrao za
Cibonu. Mislim da neću imati problema u
novoj sredini. Već sam igrao za Čapljinu
gdje su Hrvati većina i nisam imamo nikakvih neugodnosti, tako da se ne bojim
nastupa u klubu iz Zagreba... Sigurno je
prelazak u Cibonu veliki iskorak u mojoj karijeri, jer je taj klub uz beogradske
klubove, Partizan i Crvenu zvezdu, jedan
od najvećih klubova u bivšoj Jugoslaviji”,
kazao je u prvim intervjuima novi igrač
Cibone. Isprike za sada nema... Barem
da se, eto, netko “ne šali” kad govori
jezikom tolerancije i respekta koji nadilazi
nacionalne granice. Je li i Kuridža čitao
Nušića - teško je reći.
PRAGMA JAČA OD DOGME
Međutim, opet nužda čini svoje: i najzadrtiji poznavatelji košarkaških neprilika
priznaju da su nacionalne lige preslabe
da bi u svakom prijelaznom roku zadovoljile od ranije velike apetite najvećih
ovdašnjih klubova s europskim ambicijama, pa se “miješanje” igrača iz regije,
nekad posve normalno, opet nameće
kao neizbježna stvar. Koketiranje Partizana s Hezonjom i angažman Jagodića
Kuridže u Ciboni nipošto nije stvar nekog
ideološkog iskoraka, niti promišljanja o
pomicanju svjetonazorskih granica kroz
sport, nego naprosto pragma, trenutačni
klupski interes. A pragma zna biti jača od
svake dogme, možda i efikasnije od bilo
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.
kakve ideologije ili teoretiziranja. Istina,
politiziranja sporta će biti i nadalje, teško
da će zbog pobrojanih apsurda ratoborni izići iz svojih rovova. Evo, nedavno
imenovani novi izbornik nogometne
reprezentacije Igor Štimac je također u
prvim istupima pokazao da će mu “nabrijavanje” domoljubnog segmenta biti
jedan od glavnih motivacijskih aduta.
Pa je tako već u nastupnom govoru kazao kako se “reprezentativci moraju boriti kao ljudi koji su stvarali državu, koji
su bili na prvim linijama”. Naravno, nije
Štimac izmislio takvu retoriku. Njegov
francuski kolega, također friški izbornik
Didier Dechamps svojim je reprezentativcima poručio: Ugledajte se na vojnike!
Domoljubno moraliziranje zavladalo je
čak i javnim diskursom Njemačke, nakon
neuspjeha na Europskom prvenstvu, pa
se u medijima tako povela čak i rasprava je li ih trofeja koštalo “bezvoljno
pjevanje himne” od strane nekih igrača!
Franz Beckenbauer, legendarni njemački
reprezentativac, je izjavio da je kao trener
nekadašnje zapadnonjemačke selekcije,
koja je 1990. osvojila svjetski kup, svim
igračima podijelio tekst himne i tjerao ih
da pjevaju. “Žar se mora potpaliti prije
početka utakmice, a glasno pjevanje
himne pomaže u tome”, kazao je.
NUŠIĆ U HRVATSKOJ
U priču su se uključili i konzervativni
političari, bivši nogometaši, dakako, tabloidi željni “jakih” naslova, pa čak i ministar vanjskih poslova Hans-Peter Friedrich, koji je na koncu “smirivao strasti”:
“Naravno da smatram da je dobro kad
ljudi pjevaju svoju nacionalnu himnu,
49
pokazujući lojalnost svojoj zemlji i domovini, kao i emocije koje su dobre i potrebne
za to. S druge strane, ne mora se poslije
poraza u polufinalu tražiti svaki mogući
razlog zbog kojeg stvari nisu štimale”.
Nego, vratimo se mi gore spomenutom
Nušiću. Kakve zapravo veze ima ovaj
srpski komediograf (1864.-1938.) s ovom
pričom? Pa utoliko što su čak dvije njegove komedije našle mjesto u ponudi hrvatskih kazališta tokom kolovoza i rujnu.
Riječ je o premijeri “Pokojnika” u izvedbi
Teatra Ulysses, te o “Gospođi ministarki”, čije je postavljanje za rujan najavilo
zagrebačko Kazalište Kerempuh. Zanimljivo, nitko nije našao argumenata da
javno ospori Nušićev “ponovni dolazak” u
Hrvatsku. Ili da postavi pitanje - zašto te
dvije, a ne neke druge komedije, što nam
to hoće reći? Takve prigovore uistinu nismo čuli.Tko zna, možda je ishodište problema u kojeg se može ubrojiti i Hezonjin
slučaj - baš u tome. Što malo tko čita komade poput ovih Nušićevih... Da oni kojima smeta i pomisao o nadilaženju ratnih
podjela išta čitaju, onda vjerojatno i ne bi
imali što prigovoriti onima koji “preskaču”
podignute zidove, gledajući samo “kakav
je tko”. Ili se usude odvojiti sport od, recimo, politike, naročito politikantstva, te
“borbe za nacionalne interese”, ma što
to zapravo značilo u mirnodopskim okolnostima... I zato je prava šteta da i oni
kojima smeta sve što je mladi Hezonja
izjavio po povratku sa Svjetskog prvenstva, više ne čitaju baš Nušića. Možda bi
im bilo čak i drago, možda bi čak i godilo
egu kad bi shvatili da je ovaj pisac, pišući
o varijacijama skučenog provincijalnog
mentaliteta, zapravo pisao - i o njima.■
INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
I PRAVA NACIONALNIH MANJINA
►Pučki pravobranitelj
Štiti ustavna i zakonska prava građana pred
državnom i lokalnom upravom, te središnje
tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije
Opatička 4, Zagreb
Tel: +3851 48 51 855
Fax +3851 63 03 014
E-mail: ombudsman@inet.hr
www.ombudsman.hr
►Srpski demokratski forum
Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja
se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 49 21 862
Fax: +3851 49 21 827
E-mail: zagreb-sdf@sdf.hr
www.sdf.hr
►Savjet za nacionalne manjine RH
Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese
nacionalnih manjina na državnoj razini
Mesnička 23, Zagreb
tel. 01/4569-286
fax. 01/ 4569-297
e-mail: savjet.nac.manjine@vlada.hr
www.savjet.nacionalne-manjine.info
►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Krovna organizacija koja promovira kulturu i
stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj
Berislavićeva 10, 10000 Zagreb
tel/fax. 01/4872-480
e-mail: skdprosvjeta@skdprosvjeta.com
www.skdprosvjeta.com
►Ured za ljudska prava Vlade RH
Trg Maršala Tita 8, Zagreb
Telefon: 01/ 48 77 660
Fax: 01/ 48 13 430
www.ljudskaprava-vladarh.hr
Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom,
promocijom i poštivanjem ljudskih prava u RH
►Ured za nacionalne manjine Vlade RH
Stručna služba Vlade koja se brine o ostvarivanju ravnopravnosti nacionalnih manjina i
njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom
Mesnička 23, 10 000 Zagreb
Tel: 01 4569 358
Tel: 01 4569 397
Fax: 01 4569 324
E-mail: nacionalne.manjine@vlada.hr
►Centar za ljudska prava
Prati stanje ljudskih prava, informira i educira
o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva
Kralja Držislava 6, Zagreb
Tel: +3851 46 36 547
Fax: +3851 46 53 010
www.human-rights.hr
►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava
Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže
žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena
Miramarska 11b, Zagreb
Tel: +3851 46 13 630
Fax: +3851 46 13 650
hho@hho.hr
www.hho.hr
►Srpsko narodno vijeće
Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u
Hrvatskoj
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 48 86 368
Fax: +3851 48 86 372
E-mail: ured@snv.hr
www.snv.hr
►Privrednik
Srpsko privredno društvo
Preradovićeva 18/1, Zagreb
Tel: +3851 48 54 478
Fax: +3851 48 54 478
E-mail: ured@privrednik.net
www.privrednik.net
►Zajedničko vijeće općina Vukovar
Štiti ljudska, građanska i manjinska prava
srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji
Eugena Kvaternika 1, Vukovar
tel: +385 32 422 750
fax: +385 32 422 755
e-mail: zvo@vu.t-com.hr
www.zvo.hr
►GONG
Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u
političkim procesima
Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb
Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445;
E-mail: gong@gong.hr
www.gong.hr
►Projekt građanskih prava Sisak
Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u
zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava
Rimska 6, Sisak
Tel: +385 44 571 752
Fax: +385 44 521 292
E-mail: pgp-sisak@srpsisak.hr
www.crpsisak.hr
►Ženska mreža Hrvatske
Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj
Tel/Fax: +385 51 233 650
koordinatorica@zenska-mreza.hr
www.zenska-mreza.hr
Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave
zaštitom i promocijom prava žena
►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih
prava
Savez nevladinih organizacija koje rade na
ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava,
razvoju demokracije i vladavine prava
Gornjodravska 81, Osijek
50
Tel: +385 31 284 320
Fax: +385 31 284 321
E-mail: lsc@os.t-com.hr
www.lsc.hr
Članice koalicije:
Centar za građanske inicijative
Poreč, Partizanska 2b
Tel: +385 52 428 586
Fax:+385 52 452 746
E-mail: cgiporec@zamir.net
www.cgiporec.hr
Centar za mir, nenesilje i ljudska prava
Osijek, Trg Augusta Šenoe 1
Tel: +385 31 206 886 ­­
Fax: +385 31 206 889
E-mail: centar-za-mir@centar-za-mir.hr
www.centar-za-mir.hr
Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć
Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32
Tel: +385 32 413 319
Fax: +385 32 413 317
E-mail: centar-za-mir@vk.t-com.hr
www.center4peace.org
Dalmatinski odbor solidarnosti
Split, Šetalište Bačvice 10
Tel/Fax:+385 21 488 944
E-mail: info@dos.hr
www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr
HOMO Pula
Pula, G. Martinuzzi 23
Tel: +385 52 505 976
Fax: +385 52 506 012
E-mail: homo@pu.t-com.hr
Organizacija građanske inicijative Osijek
Tel/Fax: +385 31 582 290
www.ogi.hr
Odbor za ljudska prava Karlovac
Karlovac, Vraniczanyjeva 6
Tel: +385 47 600 634
Fax: +385 47 616 365
E-mail: chr-ka@ka.t-com.hr
www.sigmacentar.hr
Srpski demokratski forum
www.sdf.hr
Udruženje za mir i ljudska prava Baranja
Bilje, Petefi, Šandora 78
Tel/Fax: +385 31 750 892
E-mail: baranja@inet.hr
www.udruzenje-baranja.hr
►Kuća ljudskih prava
Selska 112, Zagreb
www.kucaljudskihprava.hr
Osnovana u cilju promicanja, razvitka i
unaprjeđenja zaštite ljudskih prava
Osnivači Kuće ljudskih prava su:
Centar za mirovne studije
Documenta - Centar za suočavanje s
prošlošću
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
Građanski odbor za ljudska prava
Udruga za promicanje istih mogućnosti
Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog
zdravlja
www.identitet.info
IDENTITET/ BR. 168 / 2012.

Neuspjeh politike povratka izbjeglica

EKONOMSKA KRIZA

HRVATSKO DA EVROPI

civili u minskom polju

Osvrt na slučaj oslobođenih generala

Hrvatska se nalazi u antićiriličnoj histeriji koja emocije želi

MENTALNO ZAROBLJEN U MRAČNOJ PROŠLOSTI

Pijelolitotomija

Identitet 197

POSLJEDNJI LET BRANKA LUSTIGA DAVOR GJENERO

prijava hrvatske tvrtke

PREDRAG MATVEJEVIĆ:

POLOŽAJ MANJINA U RH:

NAŠA STRANKA

Hod po minskom polju

Grijesi struktura s Pantovčaka, iz MVPE-ija, s HRT-a, iz

Identitet 192

dopis

Pravilnik AAI@EduHr i EduRoam - Visoka škola za informacijske

Srpska manjinska zajednica u Europskoj uniji

Novi broj Identiteta preuzmite ovdje

što se uistinu dogodilo u glinskoj srpskopravoslavnoj crkvi između