IDENTITET Godina 17 • Broj 171 • 20. Novembar 2012. • Cijena 15 KN EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija www.identitet.info LOKALNI IZBORI CSI KAPTOL Manjine između asimilacije i getoizacije Župnici kao forenzičari i kriminalisti ...str. 10 ...str. 12 kultura sport PRAVDA NA STRANPUTICI Presuda koja ismijava žrtve Kerestinca ...str. 20 IZ GVOZDA U VRGINMOST Završetak lingvističke tiranije ...str. 15 Banalna politička utrka za osvajanje ili održanje vlasti ...str. 6 AMERIČKI PREDSJEDNIČKI IZBORI 2 IDENTITET/ BR. 171 / 2012. IDENTITET SADRŽAJ BR. 171 / 2012. 4 SPEKTAR Pripremio: IGOR PALIJA 6 ANALIZA PREDSJEDNIČKIH IZBORA U SAD-u Piše: DRAŽEN LALIĆ 10 MANJINE IZMEĐU ASIMILACIJE I GETOIZACIJE Piše: DAVOR GJENERO 12 CSI KAPTOL: CRKVA U AKCIJI SPAŠAVANJA HEBRANGOVA Analiza predsjedničkih izbora u SAD-u UREDA Piše: DRAGO PILSEL 15 SLUČAJ VRGINMOST: LOPATA KAO ZADNJA LINIJA OBRANE Piše: MILAN JAKŠIĆ 18 GRANIČNI SLUČAJEVI U EKONOMIJI: STRATEŠKI EKONOMSKI INTERESI NEPOZNAT POJAM U OVOM DIJELU EVROPE Piše: HRVOJE PRNJAK 20 PRESUDA ZA KERESTINAC: ISMIJAVANJE ŽRTAVA UMJESTO KAŽNJAVANJA POČINIOCA Piše: RADOJE ARSENIĆ 22 PRIČA S ISTOKA: BAL VAMPIRA U ISTOČNOJ SLAVONIJI 15 SLUČAJ VRGINMOST Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ 25 SEPARATIZAM U EVROPI: KATALONIJA KAO KOSOVO Piše: IGOR PALIJA 26 AFERE IZ STRATOSFERE: DIPLOMATSKA PENZIJA NI ZA GAĆE Piše: NINOSLAV KOPAČ 29 INTERVJU S MITJOM ŽAGAROM: KRIZA MULTIKULTURALIZMA OPASNIJA OD EKONOMSKE KRIZE Razgovarao: STOJAN OBRADOVIĆ 32 PANORAMA Pripremio: IGOR PALIJA Presuda za Kerestinac: Ismijavanje žrtava 20 34 REPORTAŽA OBLJAJ: NESTAJANJE BANIJSKIH SELA Piše: MARKO ROKNIĆ 36 URBANA LOBOTOMIJA: ĆORLUKINE PAJDE Piše: DUNJA NOVOSEL 38 IZVAN GRANICE: KRALJEVA REFORMA U MAROKU Piše: GORAN MRDAKOVIĆ 40 INTERVJU: PREDRAG ŽIVKOVIĆ TOZOVAC Razgovarao: NIKOLA IŠTVANOVIĆ 44 PRIČA: KOD ANĐELKE NA KAVU Piše: JOVAN HOVAN 46 DUHOVNI ZOV: CRKVA U PLAVŠINCU Piše: NIKOLA CETINA nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 zagreb-sdf@sdf.hr IMPRESUM 48 TREĆE POLUVRIJEME: RASIZAM U SPORTU Piše: HRVOJE PRNJAK www.identitet.info 22 Bal vampira u Istočnoj Slavoniji Štampa: Suradnici: Glavni i odgovorni urednik: Alfacommerce Davor Gjenero, Drago Pilsel, Igor Palija Zagreb Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Zamjenik urednika: Tiraž: Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Ljubo Manojlović 5.000 primjeraka Dunja Novosel, Dragana Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Marko Izdavač: Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa Srpski demokratski forum Knežević, Nikola Ištvanović Za izdavača: Veljko Džakula List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj podršci zahvaljujemo Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva i Gradu Zagrebu Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 171 / 2012. 3 6 SPEKTAR DRŽAVA & CRKVA: Četiri međudržavna ugovora sa Svetom stolicom Hrvatsku „koštaju“ oko milijardu kuna godišnje N a ime davanja Republike Hrvatske Katoličkoj crkvi godišnje se iz proračuna izdvaja 245 milijuna kuna. Međutim, prema pisanju medija, otkriveno je kako je iznos prikazan u proračunu kao obveza prema Crkvi, slikovito rečeno, samo vrh ledene sante. Iznos koji Crkva zaista dobije je gotovo četiri puta toliki – oko milijardu kuna. Na poziciji Ministarstva financija postoji stavka ‘Međunarodni sporazum – Sveta stolica i RH’ na kojoj je izdvojeno 245 milijuna kuna. To je iznos oko kojeg se lome koplja u javnim polemikama, a formulacija je neprecizna jer navodi na krivi zaključak da postoji samo jedan međunarodni sporazum između Svete stolice i Republike Hrvatske i da je tih 245 milijuna kuna jedina financijska obaveza Republike Hrvatske prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Republika Hrvatska je sa Svetom Stolicom 1996. i 1998. godine potpisala četiri međunarodna ugovora: o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, o pravnim pitanjima te o gospodarskim pitanjima. Famoznih 245 milijuna kuna odnosi se samo na obvezu Republike Hrvatske iz članka 6. stavak 2. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima. Raščlanivši sva četiri ugovora, čistom matematikom, HAlter je došao do pomalo zastrašujuće brojke od čak 700 milijuna kuna koje neprijavljeno iz proračuna cure u crkvenu blagajnu. Od izračunavanja koeficijenata plaća vjeroučitelja kojima je prema tim ugovorima RH obvezna pokrivati iste (na vjeroučitelje otpada 11,58 posto novca planiranog za plaće svih uposlenih u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju) pa do godišnjeg troška za plaće Vojnog ordinarijata (koji se ne spominje nigdje u proračunu, a iznosi preko šest i pol milijuna kuna) stvarni iznos koji Crkva povuče iz Državnog proračuna iznosi tako gotovo milijardu kuna.■ MEDIJI & SLOBODA NOVINARSTVA: Urušavanje medija i novinarske struke P ovodom Svjetskog dana obrane novinarstva u Zagrebu su novinari razgovarali o stanju u medijima i novinarskoj struci koja je posljednjih godina u velikoj krizi. Poslodavci u medijima već 9 godina opstuiraju donošenje granskog kolektivnog ugovora za novinarstvo, a stanje u medijima je istaknuto kao loše, a perspektiva još gora. Novinari smatraju da poslodavce zanima jedino smanjenje PDV-a na novine, te punjenje kase oglasima i “žutim sadržajima” na štetu nazavnosnog novinarstva i kvalitetnog, ozbiljnog i odgovornog informiranja javnosti. 4 Novinari traže da se postojeće zakone poštuje, te se donesu novi koji bi uveli veću trasparentnost poslovanja i precizirali odgovornost vlasnika. „U posljednje 3 godine izgubljeno je oko 300 radnih mjesta, što je gotovo 10 posto od ukupnog broja stalno zaposlenih novinara, a plaće su pale za gotovo 20 posto. To je zapravo malo koja branša u Hrvatskoj doživjela. Nema statuta u redakcijama, nema nacionalnog kolektivnog ugovora, a nema ni kolektivnih ugovora po poduzećima, a i tamo gdje ih ima ili su ‘zaleđeni’ ili se neke odredbe ne poštuju“ ističe predsjednik Sindikata novinara Hrvatske Anton Filić.■ IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Pripremio: IGOR PALIJA SUKOB INTERESA: Ustavni sud poslao Sabor i Vladu na popravni U stavni sud jednoglasno je ukinuo dio odredbi Zakona o sprječavanju sukoba interesa te poslao Sabor i Vladu na popravni ispit poučivši ih što je uopće institut sukoba interesa kako bi ga znali što je ranije moguće pravilno definirati u zakonskim izmjenama ili u novom zakonu, a u zadaću su dobili da do 15. februara 2013. konačno provedu izbor predsjednika i članova Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa. Ovom odlukom Ustavni je sud otvorio put za donošenje novog zakonskog rješenja kojim će se sukob interesa, ne samo sprječavati i kažnjavati, već će ga se sustavno prepoznavati i njime upravljati među dužnosnicima, službenicima i svim ostalim sudionicama procesa političkog odlučivanja, na svim razinama i u svim granama vlasti. „Sukob interesa ne smije se tolerirati u urednom demokratskom društvu jer objektivno stvara plodno tlo za korupciju, međutim, sukob interesa sam po sebi nije korupcija. On uvijek može nastati spletom životnih okolnosti, no bitno je da se djelotvorno spriječi, odnosno da se aktualni i realni sukob djelotvorno riješi. Bude li to učinjeno, nema ni kažnjivog ponašanja, nema ni korupcije, nema ni kazne“, poručila je Jasna Omejec, predsjednica Ustavnog suda. Drugim riječima, Ustavni sud pojašnjava da sukob interesa nije sam po sebi korupcija te da to područje automatski ne potpada pod kazneno pravo ili nezakonito postupanje. Ali istovremeno, demokratsko društvo mora imati pravne mehanizme koji će opisane životne situacije djelotvorno sprječavati ili ih, u slučaju njihova nastanka, odmah djelotvorno rješavati. Razvitak istinske političke demokracije i pluralizma nezamisliv je bez djelotvornog pravnog uređenja sukoba interesa. Zbog toga Hrvatska treba urediti sukob interesa, ali na ispravan način, poštujući temeljna ustavna načela na kojima je ustrojena vlast. U posljednjih 20 godina institut sukoba interesa često se pogrešno razumijevao, te sada postoji potreba i dužnost da se institut sukoba interesa, jednom za svagda, odvoji od kaznene sfere ili bilo kakvog inkriminirajućeg ponašanja. Takav stav imaju i udruge civilnog društva okupljene u Platformu 112, jer smatraju da budući Zakon o upravljanju sukobom interesa treba predstavljati kamen temeljac za rastakanje klijentelizma, a time i sprječavanje korupcije. Stoga pozivaju Ministarstvo uprave da što prije pokrene postupak izrade novog Zakona na otvoren način, uključujući stručnu i aktivističku zajednicu. Upravo zato što se radi o održivosti i učinkovitosti antikorupcijske politike, očekuju da će Evropska komisija poduprijeti ovaj proces prilagodbom jedne od 10 točaka novonastaloj situaciji, ali i pružanjem pravovremene stručne podrške.■ EKONOMIJA: Šećerni rat između Hrvatske i Srbije M inistarstvo poljoprivrede Srbije donijelo je zabranu izvoza šećerne repe u Hrvatsku zbog suše i manjih prinosa. Dvije šećerane u Hrvatskoj koje su dogovorile uvoz šećerne repe i sufninaciranje sjetve u Vojvodini ostaju ove godine bez šećerne repe. Neslužbene procjene govore da bi se štete u Tvornici šećera Osijek i Sladorani Županja mogle popeti i na 12 do 15 milijuna eura. Obrazloženje za ovakvu odluku IDENTITET/ BR. 171 / 2012. srpsko ministarstvo navodi u činjenici da je zabrana bila nužna kako bi se osigurala snabdjevenost tržišta Srbije šećerom. Šećerana u Osijeku je imala dogovorenih nešto manje od 6.000 hektara šećerne repe u Vojvodini, a Županjska šećerana nešto preko 4.000 hektara. Treća velika šećerana u Hrvatskoj - ona u Virovitici - nije pogođena ovom zabranom jer svoje potrebe zadovoljila u najvećem dijelu na domaćem tržištu, a dijelom i na zemljopisno bližem mađarskom tržištu.■ 5 tekovine demokracije AMERIČKI PREDSJEDNIČKI IZBORI Banalna utrka obilježena žestokom borbom za osvajanje ili održanje vlasti Ovogodišnji predsjednički izbori u SAD donijeli su razočaranje mnogima kojima je istinski stalo do te zemlje i demokracije. Obilježila ih je banalna utrka dvaju predsjedničkih kandidata koja nije donijela argumentiranu raspravu o najvažnijim temama američkoga društva već žestoku političku borbu u kojoj je dominantni cilj osvajanja ili održanja vlasti znatno odredio korištena sredstva 6 IDENTITET/ BR. 171 / 2012. O Piše: DRAŽEN LALIĆ vogodišnji predsjednički izbori u SAD donijeli su razočaranje mnogima kojima je istinski stalo do te zemlje i demokracije. Osobito su razočarani oni koji su prije četiri godine bili očarani kvalitetnim izbornim procesom u Sjedinjenim Američkim državama. Izbore 2008. je iskusni novinar Washington Posta David S. Broder ocijenio zanimljivijima i od legendarne utrke između Kennedya i Nixona 1960. godine; nadmetanje Obame i McCaina čak je nazvao „Čudesnom utrkom“ (Amazing Race), parafrazirajući naziv stare kršćanske pjesme „Čudesna milost“ (Amazing Grace). Za razliku od toga, ovi su predsjednički izbori (bili) po mnogo čemu banalna utrka. Ona uglavnom nije donijela valjanu i argumentiranu raspravu o najvažnijim temama američkoga društva i njegovom razvoju; umjesto toga, zbila se žestoka politička borba u kojoj je dominantni cilj osvajanja ili održanja vlasti znatno odredio i korištena sredstva. Nakon ovogodišnjega glasanja zemlja je ostala jako podijeljena na dva gotovo podjednaka tabora (prema ukupnom broju glasova, Barrack Obama je pobijedio s izrazito malom većinom). Takva politička, a time kulturna i druga, dezintegriranost nije dobra za budući ekonomski i društveni razvoj, pa se treba nadati da će u sljedećim mjesecima biti bar ublažena. Već ima nekih naznaka u tom smjeru: priznavajući poraz, Mitt Romney se izjasnio kako je „dosta političkih prepucavanja. Moramo staviti ljude ispred politike“; Obama je u svom pobjedničkom govoru ponovno upozorio da ne smije postojati „plava“ (demokratska) i „crvena“ (republikanska) Amerika, nego Sjedinjene Američke Države. Na sreću, „Očevi osnivači“ su još krajem XVIII. stoljeća dizajnirali američki politički sustav tako da IDENTITET/ BR. 171 / 2012. se moć raspodijeli među više aktera i na različitim razinama vlasti, što doprinosi prevladavanju različitih političkih i društvenih rascjepa. I osobno sam prilično razočaran ovogodišnjim izborima, s obzirom da sam prije četiri godine izravno svjedočio fascinantnom nadmetanju Barracka Obame i Johna McCaina. Čvrsti, ali viteški vijetnamski veteran nije se zbog podmakle dobi kandidirao za izbore 2012.; na sceni je ostao Obama koji je u međuvremenu posijedio i izgubio mnogo od entuzijazma kojega je ranije širio u javnosti. Tolerantni zagovaratelj kolektivne nade i samopouzdanja (slogan „Yes, we can“) za obespravljene i „obične“ Amerikance u razdoblju od 2008. do 2012. ponajviše je postao pragmatični predsjednik koji na ovim izborima na različite načine nastojao da se zadrži na dužnosti. KAMPANJA PUNA GAFOVA Za razliku od svoje prve predsjedničke kampanje, Obama je rijetko spominjao američki san, ali je na različite načine pokazao svoju izrazitu prilagođenost surovoj političkoj javi. Njegovo ovogodišnje predizborno komuniciranje bilo je prilično obilježeno cinizmom, uopćenim frazama, napadima na suparnika i različitim manipulacijama, pa pokadšto uopće nije sličio na širokogrudnoga i lucidnoga Obamu iz 2008. godine. Na sličan način je komunicirao i Romney, političar i uspješni biznismen koji je nedvojbeno sposoban i upućen u ekonomska pitanja, ali koji je u svojoj političkoj karijeri, pa čak i u istoj kampanji, pokazao nečuvenu spremnost da u nizu važnih pitanja (pobačaj, zdravstvena reforma i neka druga) izražava sasvim suprotna stajališta, odnosno da „samome sebi skače u usta“. Posljednjih sam nekoliko tjedana s distance, ali pomno (zbog velike dostupnosti različitih medija i posebno 7 blagodati Interneta, sad je to mnogo lakše nego ikada prije) pratio kampanju i predsjedničke izbore u SAD. Slažem se s ocjenom koju je dao Joe Klein, kolumnist magazina Time, kako je kampanja bila „bez srca“, te da se mnogo više zasnivala na nastojanju kandidata da ostvare pobjedu nego što je izrazila stvarne probleme ljudi. Obama i Romney nisu dostatno jasno argumentirali kako u sljedeće četiri godine planiraju suzbijati razmjerno visoku nezaposlenosti i druge ekonomske teškoće zemlje, tj. na koje se konkretne načine namjeravaju originalno (znači ne ponavljanjem prilično istrošenih keynesijanskih ili neoliberalnih obrazaca) suočiti s gospodarskom krizom. Za svoje predizborno komuniciranje kandidati su utrošili vrtoglavo visoke dolarske iznose: samo u međusobnom sučeljavanju svaki po više od milijardu dolara. Izvori financiranja kampanja nerijetko nisu bili (dovoljno) transparentni, što se najviše povezuje s djelovanjem Super PAC-ova (Super Političkih akcijskih komiteta) koji su im (više Romneyu nego Obami) priskrbili jako mnogo novca. Slijedom toga, građani su bili „bombardirani“ televizijskim spotovima, od kojih je čak 70 posto bilo negativno usmjereno. Čak su i njihovi slogani bili neinventivni: „Naprijed!“ (Forward!) ka nosiva poruka kampanje Barracka Obame zapravo nije poručila išta konkretno, te je u javnosti uglavnom protumačena kao izraz nastojanja da i sljedećih četiri godine ostane na vlasti; „Vjeruj u Ameriku“ (Believe in America) Mitta Romneya posebno je otrcan i uopćen slogan. Kampanja je obilovala gafovima kandidata. Romneyeva izjava, procurila s jednoga zatvorenog političkog skupa na Floridi, da 47 posto Amerikanaca u svakom slučaju podržavaju Obamu i žive od tuđe pomoći nanijela mu je ogromne štete. A Obamu tekovine demokracije Tolerantni zagovaratelj kolektivne nade i samopouzdanja za obespravljene i „obične“ Amerikance u razdoblju od 2008. do 2012. ponajviše je postao pragmatični predsjednik koji je na ovim izborima na različite načine nastojao da se zadrži na dužnosti su posebno snažno napadali, najviše putem televizijskih spotova, zbog za mnoge poduzetnike „svetogrdne“ poruke: „Ako imate uspješan biznis, niste ga vi izgradili, netko drugi je učinio da se to dogodi“ (Roanoke, Virginija, 13. srpnja 2012.). PRODUBLJENE RASNE RAZLIKE Navedene i slične boljke ovogodišnje kampanje i izbora su dovele, kako ističu mnogi komentatori, do slabljenja političkoga entuzijazma u SAD i smanjenja političke participacije građana: bilo je manje volontera i posjetitelja političkih skupova nego 2008., a posebno su mladi bili manje zainteresirani za izbore. Ove godine su se u toj zemlji dodatno produbili politički i društveni rascjepi, koji nisu samo ekonomski i socijalno (podjela na siromašne i bogate, te na viši, srednji i niži sloj) te ideološki (konzervativci i liberali) uvjetovani, nego i rasno. Primjerice, prema istraživanjima javnoga mnijenja oko troje od petoro bijelaca je podržavalo Romneya, a najmanje četvoro od petoro nebijelaca Obamu. Nisu se samo Afroamerikanci ogromnom većinom opredijelili za predsjednika, nego i Latinoamerikanci (već ih neko vrijeme u toj zemlji ima više od crnaca), što je bilo jako važno u nekim državama poput Nevade gdje je prema anketama čak tri četvrtine posto useljenih iz Meksika i drugih zemalja Južne Amerike podržalo Obamu. Naravno, jedan je kandidat i u tako nekvalitetnom izbornom procesu morao prevladati. U ovom tekstu, kojega pišem neposredno nakon objavljivanja prvih rezultata izbora, ukratko izlažem svoje viđenje osnovnih razloga zbog kojih je Barrack Obama uspio u nastojanjima da i sljedećih četiri godine bude stanovnik Bijele kuće. Prvi je razlog vezan za povijesno utvrđenu činjenicu da postojeći predsjednik koji se natječe za drugi mandat ima mnogo veće 8 šanse za pobjedu od izazivača. Naime, u posljednjih stotinu godina incumbenti su od trinaest izbora u kojima je bila takva situacija izgubili samo pet puta: William H. Taft 1912., Herbert Hoover 1932., Gerald Ford 1976., Jimmy Carter 1980. i George Bush 1992. Takve su preokrete svaki puta određivale slične važne okolnosti: s jedne strane, zemlja je bila ugrožena ekonomskom i društvenom krizom (npr. depresija 1928. ili drugi naftni šok 1978.), a izborni suparnici koji su na izborima pobijedili listom su bili vrlo sposobni i komunikacijski vješti političari, od kojih se neki smatraju najboljim američkim predsjednicima XX. stoljeća, npr. Franklin D. Roosevelt, Ronald Reagan i Bill Clinton. Obama je imao sreću: vrhunac financijske i ekonomske krize zbio se u prvoj godini njegova mandata, a Romney se ne može usporediti primjerice s Ronaldom Reaganom (iako je u kampanji pokušavao istaći svoju sličnost s predsjednikom iz osamdesetih godina prošloga stoljeća). Ipak treba istaknuti kako je Obama u svom prvom mandatu poduzeo snažne mjere u suzbijanju ekonomske krize koja je nastala za vladavine republikanca Busha. Uslijed tih mjera je nezaposlenost prije nekoliko mjeseci (u pravi čas za njega) pala na ispod 8 posto, rast BDPa je ove godine 2 posto, i slično. Drugi je razlog povezan s prvim, a odnosi se na kvalitetu dvojice političara koji su se ove godine natjecali za najprestižniju političku dužnost na svijetu. Riječju, unatoč nedostatka izraženih u svome prvom mandatu Obama ipak nije toliko slab političar da bi izgubio izbore od Romneya koji s druge strane ipak nije toliko snažan političar da bi trijumfirao. Ubrzo nakon slaboga nastupa na prvom televizijskom sučeljavanju 3. listopada, predsjednik je našao u sebi snagu da bolje komunicira i djeluje nego što je činio do tada. Posebno je to došlo do izražaja u njegovom umješnom korištenju uragaan Sandy koji je poharao dijelom istočne obale SAD-a, kada se prezentirao javnosti kao odlučan i efikasan vođa. Snažno sučeljenje s tom prirodnom katastrofom, za što su mu odali priznanje i neki vodeći republikanci, Obama je upotrijebio kako bi dodatno naglasio komunitarnu idejnu osnovu svoje politike nasuprot individualističkom pristupu IDENTITET/ BR. 171 / 2012. koji je u pozadini politike Romneya i Republikanaca. Obama je tako u svojim govorima na posljednjim skupovima u kampanji izgovarao poruke kao što je sljedeća: „Bez obzira kako oluja bila jaka, bit ćemo zajedno“ (Bocca Raton, Florida, 5. studenoga). DRUGA ŠANSA ZA OBAMU Treći se razlog tiče Obaminih suradnika i njegove „političke mašine“. Predsjednikovu kampanju je vodio David Axelrode koji je i prije četiri godine bio arhitekt njegove pobjede. Obami su osobitu potporu pružili bivši predsjednik Bill Clinton i potpredsjednik Joe Biden. Clinton je nesebično, unatoč svome oštećenom zdravlju, nastupio na više skupova, što je bilo od neprocjenjive važnosti s obzirom da je on još uvijek najbolji politički govornik u Americi. „Heroj radničke klase“ Biden je u televizijskom dvoboju potpredsjedničkih kandidata pobijedio neiskusnoga (42 godine) i za prosječan društveni ukus pretjerano konzervativnoga republikanca Paula Ryana; uz to je imao više elektrizirajućih nastupa na skupovima, u kojima je odašiljao atraktivne poruke poput „Osama bin Laden je mrtav, General Motors je živ“. Romney u kampanji nije imao pomoć tako velikih „kalibara“, izuzev rijetkih nastupa glumca Clinta Eastwooda. Četvrti je razlog baš u nekim rezultatima Obaminoga prvoga mandata. Čak ni Romney nije mogao poreći Obami da je ostvario pojedine uspjehe, kao što je obračun s Osamom bin Ladenom (Amerikanci su još uvijek prilično istraumatizirani terorističkim napadom 11. rujna 2001.). Šira javnost priznaje Obami neke uspjehe u sučeljavanju s teškom ekonomskom krizom, primjerice državno saniranje automobilske industrije u državama Ohio i Michigan. A mnogi liberalno orijentirani građani i posebno siromašni izražavaju veliku zahvalnost Obami i njegovoj vladi zbog zdravstvene reforme kojom je djelomice prevladana mučna situacija u kojoj je 40 milijuna Amerikanaca bilo bez ikoje zdravstvene zaštite. Ako se tome nadoda povlačenje vojske iz Iraka i neki drugi dobri rezultati njegove administracije, onda je vidljivo da u ovim izborima Obama, unatoč različitim greškama i propustima, nije bio bez aduta. Peti razlog se odnosi na okolnost da su ljudi ipak skloniji IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Političar i uspješni biznismen koji je nedvojbeno sposoban i upućen u ekonomska pitanja, ali koji je u svojoj političkoj karijeri, pa čak i u kampanji, pokazao nečuvenu spremnost da u nizu važnih pitanja (pobačaj, zdravstvena reforma i neka druga) izražava sasvim suprotna stajališta, odnosno da „samome sebi skače u usta“ opredijeliti se za već poznatu politiku, bez obzira na njene nedostatke, nego uzeti „mačka u vreći“. Posebno Romney nije davao dostatnu garanciju da će provoditi konzistentnu politiku, odnosno da će se kao predsjednik držati obećanja i opredjeljenja koje je iznio tokom kampanje. Jedan je politički analitičar prije dva tjedna izjavio kako očekuje kako će Amerikanci izabrati „vraga kojega poznajemo“ (devil we know). Ipak, teško je tvrditi kako je Obama neki politički vrag, odnosno negativac. Konačno, rezultati istraživanja su pokazala da je građanima simpatičniji od Romneya. Prije svega, Barrack Obama je pragmatični političar koji se u ovoj izbornoj utrci jako trudio zadržati svoj posao. S druge strane treba uzeti u obzir kako se radi o starom političkom idealistu. I to onome koji je u svojoj izvrsnoj autobiografiji „Odvažnost nade“ prije samo šest godina napisao kako ne postoji 9 samo politička tradicija obilježena cinizmom i prljavštinama, neto i „tradicija koja se zasniva na jednostavnoj zamisli da smo svi međusobno ovisni te da je ono što nas povezuje jače od onoga što nas razdvaja, i ako dovoljan broj ljudi vjeruje u istinitost te tvrdnje i djeluje u skladu s njome, tada bismo mogli, ne baš riješiti svaki problem, ali zato ostvariti značajne ciljeve“. Obama je postigao ono što je rijetkost u vrhunskoj politici: dobio je drugu šansu. U sljedećih četiri godine on zajedno sa svojim suradnicima može pokušati ostvariti svoje izvorne ideale. Ima priliku da bar djelomice u tome uspije, budući da će biti neopterećen sljedećim izborima. Uspjesima svoje unutarnje i vanjske politike američki predsjednik može u sljedećih četiri godine ponovno očarati, i to kako svoje sudržavljane tako i nas u drugim dijelovima globaliziranoga svijeta.■ manjine & većine Manjinska zaštita pred lokalne izbore i pristupanje Hrvatske Europskoj uniji IZBOR IZMEĐU ASIMILACIJE I GETOIZACIJE Dva događaja - jedan, koji se ponavlja svake četiri godine, i jedan, koji je jedinstven u povijesti, to jest lokalni izbori u maju iduće godine i očekivano pristupanje Europskoj uniji u julu - morala bi pitanje manjinske zaštite ponovno dovesti u središte pažnje cjelokupne političke javnosti u Hrvatskoj. Rješavanje problema manjinske zaštite, doduše, nije među deset zadataka, koje Hrvatska mora ostvariti do drugog izvješća o monitoringu, ali je politika zaštite manjina dio pregovaračkog poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima. Isto tako, Hrvatska je u tom poglavlju preuzela neke obveze, prije svega, vezane uz političku reprezentaciju manjina, koje do danas nisu ispunjene P Piše: DAVOR GJENERO romjena Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, istovremena s „europskom“ reformom Ustava, tek je formalno zadovoljila preuzete obveze, ali je bila protuustavna i u neravnopravni je položaj dovodila građane i neke od manjina. Zato je Ustavni sud odlučio ukinuti novele Ustavnoga zakona, što znači da bi hrvatski zakonodavac morao pristupiti promjenama izbornoga modela i osigurati takav način izbora parlamentarnih zastupnika manjina, kojim pripadnici manjina neće biti dovedeni u situaciju da biraju između getoizacije i političke asimilacije. Primjereno rješenje ovog problema moralo bi obuhvatiti definiranje dvostrukoga prava glasa, drukčije nego što je bilo u prvotnom rješenju, koje je Ustavni sud poništio, primjenu tog prava na pripadnike svih manjina, pa i srpske, koja prema prvom rješenju nije dobila jednaku zaštitu biračkoga prava, ali i redefiniranje mandata manjinskih zastupnika. Bilo bi nužno da se u vrijeme završetka priprema za pristupanje Europskoj uniji ozbiljno otvori rasprava o ovom problemu i da ga se riješi prije ulaska u EU, čime bi se, bez obzira na prioritete monitoringa, poslala jasna poruka cijeloj regiji o europskoj politici integracije manjina na Jugoistoku Europe, odnosno na Balkanu. Vrijeme, kad se mijenjao Ustav, nije bilo primjereno za ozbiljne rasprave o promjenama izbornog sustava, jer su parlamentarni izbori već bili pred vratima, a Ustavni zakon o provođenju Ustava jasno određuje da mijenjanje izbornih pravila nije prihvatljivo godinu dana prije provođenja izbora. Sada smo u razdoblju još uvijek prve četvrtine parlamentarnoga mandata, i to je vrijeme u kome se o izbornom sustavu može raspravljati ozbiljno i bez žučnih stranačkih kalkulacija. Vjerojatno bi bilo potrebno ozbiljno reformirati cjelokupni izborni model i manjinama, u bitno drukčijem izbornom sus10 tavu, osigurati mogućnost dvostrukoga prava glasa, dakle, i za manjinske predstavnike i za političke stranke na općim izbornim listama. Postoje modeli koji omogućuju ostvarivanje takva prava, a da se pritom ne dovede u pitanje jednakost prava glasa svih državljana, ali to nije moguće u okviru postojećega izbornog sustava. EVROPSKE OBAVEZE HRVATSKE Ne dođe li do reforme izbornog sustava, ostat će neispunjena jedna od obveza preuzetih u pretpristupnom dijalogu, a za regiju ne bi bila dobra poruka kako su obveze vezane uz slobodu tržišne utakmice i zaštitu vlasničkih prava investitora važnije od obveza vezanih uz ostvarivanje prava ranjivih socijalnih skupina, kakve su nacionalne manjine. Europska je unija, naime, primarno uspostavljana kao ekonomska integracija, ali se u cijeloj svojoj povijesti, usporednim institucijama, razvijala IDENTITET/ BR. 171 / 2012. i kao zajednica koja građanima na svom prostoru garantira najviši oblik zaštite ljudskih individualnih i kolektivnih prava. Europska je unija uvijek bila opterećena svojevrsnim „demokratskim deficitom“. Naime, Europska komisija, kao tijelo izvršne vlasti unutar Unije, ne proizlazi iz Europskoga parlamenta, kao što je to uobičajeno u parlamentarnim demokracijama, i nije ovisna o povjerenju većine u Europskom parlamentu. Isto tako, Komisija preuzima i zakonodavne ovlasti donoseći direktive koje ne podliježu čak niti parlamentarnoj ratifikaciji u Europskom parlamentu. Radi se o tijelu, koje ne biraju državljani, nego političke elite država članica, a koje bitno nadilazi ovlasti izvršne vlasti u demokratski uređenom društvu. Međutim, legitimnost Europske unije, pa tako i Europske komisije, ne proizlazi iz izbornih kutija, nego iz toga što Unija građanima osigurava viši ekonomski standard i višu razinu zaštite prava, nego što bi je imali bez nje. Važno je da se u narednom razdoblju pošalje jasna poruka kako je hrvatsko društvo spremno za članstvo u EU i da je spremno na to da svojim građanima – pripadnicima ranjivih skupina – počne osiguravati bolju zaštitu nego što su je imali dok je Hrvatska bila izvan europske integracije ili „na njenom rubu“. Bez obzira što izgleda da Europska komisija u svojim kriterijima monitoringa nije fokusirana na ostvarivanje svih preuzetih pregovaračkih obveza, koje se odnose na građansko/civilno društvo, pa tako i na ostvarivanje političkih prava nacionalnih manjina, organizacije civilnog društva u Hrvatskoj, a prije svega one ISKORAK U ZAŠTITI MANJINSKOG BIRAČKOG PRAVA: Odsad pravo na zastupljenost ili razmjernu zastupljenost manjina više neće određivati lokalno predstavničko tijelo statutom, što ga se često izigravalo, nego će ga definirati središnje tijelo državne uprave, i to u skladu s popisom birača IDENTITET/ BR. 171 / 2012. manjinske, morale bi iskoristiti priliku i ovo pitanje dovesti u fokus javnosti. SUSTAV KONFLIKTA NISKOG INTENZITETA Lokalni izbori, koji su naročito važni za ostvarivanje manjinskih prava, jer se glavnina tih prava ostvaruje na razinama lokalne i regionalne samouprave, bit će važan ispit u tome. Problem, koji su u Europskoj komisiji prepoznali, kad je riječ o predstavljanju manjina na državnoj razini, problem izbora između getoizacije i asimilacije, još je osjetljiviji na razinama lokalne i regionalne samouprave. Predsjednik Josipović nedavno je, posve s pravom, konstatirao da je dominantna stranka srpske manjinske zajednice uspostavila sustav održavanja konflikta niskog intenziteta u lokalnim zajednicama, i da na taj način legitimira svoju poziciju, a i položaj ključne nacionalističke opcije u većinskoj zajednici. Kombinacija takva vođenja lokalne politike i uspostavljanja getoizacije nacionalnih zajednica u svim sustavima, na primjer, u školstvu, kao što se primjenjuje u nekim dijelovima Hrvatske, otežava političku integraciju manjine. S druge strane, u drugim dijelovima Hrvatske manjina ne uspijeva ostvariti niti temeljna prava važna za održivost, kao što su školovanje na manjinskom jeziku i pismu te korištenje manjinskim jezikom i pismom u komunikaciji s javnim vlasti11 ma. Sustav getoizacije primjenjuje se u Podunavlju i proizlazi iz aranžmana u Erdutskom sporazumu, koji dio manjinske političke elite još uvijek smatra čvršćim garantom prava nego što je Ustavni zakon, a čini se da i neki vladini funkcionari manjinsku ulogu u izvršnoj vlasti radije vide kao dio „erdutske obveze“, nego kao politički dogovor zasnovan na poštivanju duha Ustavnog zakona. Institucionalno, ove će godine u zaštiti manjinskoga biračkog prava na lokalnim razinama biti učinjen tek jedan iskorak – odsad pravo na zastupljenost ili razmjernu zastupljenost manjina više neće određivati lokalno predstavničko tijelo statutom, što ga se često izigravalo, nego će ga definirati središnje tijelo državne uprave, i to u skladu s popisom birača. Drugi važan korak - povratak na sustav u kome su u pluralnim sredinama izvršnu vlast konsenzusom uspostavljale većinska i manjinska zajednica - nije na vidiku, a zakonodavac niti ne razmišlja o tome da bi se lokalna samouprava u pluralnim sredinama mogla organizirati drukčije nego što se organizira u nacionalno homogenim regijama. Zato valja očekivati da će sustav održavanja „sukoba niske napetosti“ „preživjeti“ i u idućem mandatnom razdoblju, jer je očito da za potrebne reforme izbornoga zakonodavstva i sustava lokalne i regionalne samouprave nema niti spremnosti, a sada više ni vremena. ■ župnici kao forenzičari i kriminalisti CSI Kaptol: Crkva u akciji spašavanja Hebrangova ureda Biskupi su se složili s prijedlogom da se u svakoj nad/biskupiji osnuje posebno povjerenstvo koje će inicirati i koordinirati rad u župama, gdje će se istražiti komunistički zločini. Naglašeno je da se treba jasno istaknuti pojam kršćanskog mučeništva, istražiti represiju komunističkog sustava poslije rata, te potrebu da se posebno obradi represija prema crkvenim ustanovama i pojedincima. Gospićko-senjski biskup, mons. Mile Bogović, inače član Upravnog vijeća tzv. Hebrangovog ureda iz redova HBK smatra ‘’kako je doista neshvatljivo da vlada proistekla iz Domovinskog rata, a ne iz Narodnooslobodilačkog rata, može biti tako neosjetljiva da ponovno nameće šutnju o tolikim nevinim žrtvama o kojim je pola stoljeća bio zabranjeno govoriti’’ O Piše: DRAGO PILSEL dgovor državi na ukidanje Ureda za žrtve komunističkih zločina odnosno na vladino navodno izbjegavanje hvatanja u koštac s problemom komunističkih žrtava stigao je u obliku odluke Hrvatske biskupske konferencije (HBK) prema kojoj će župnici skupljati podatke o ubojstvima iz doba komunizma. Da, dobro ste pročitali: Katolička crkva u Republici Hrvatskoj kreće u konkretnu akciju prikupljanja podataka o žrtvama komunističkog progona pa će uskoro župnici diljem Hrvatske početi primati informacije o žrtvama. Konkretnu inicijativu pokrenula je Komisija za martirologij HBK i BK BiH na svome nedavnom susretu u Zagrebu pod vodstvom gospićkosenjskog biskupa mons. Mile Bogovića, inače člana Upravnog vijeća tzv. Hebrangovog ureda iz redova HBK koji smatra ‘’kako je doista neshvatljivo da vlada proistekla iz Domovinskog rata, a ne iz Narodnooslobodilačkog rata, može biti tako neosjetljiva da ponovno nameće šutnju o tolikim nevinim žrtvama o kojim je pola stoljeća bio zabranjeno govoriti’’. O tome, šuti li Vlada o tzv. komunističkih zločinima ili ne, može se suditi ali da se iz redova vladajućih govori, to je neosporno. Ministarstvo branitelja je na javnoj tribini u Novinarskom domu u Zagrebu (kako smo pisali u prethodnom broju Identiteta) predstavilo nacrt prijedloga Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. ‘’Punih 20 godina vodi se dnevnopolitički 12 rat o Drugom svjetskom ratu. Taj rat nije donio ništa dobroga jer svrha rata nije bila rasprava koja će donijeti dobrobit i dignitet za žrtve Drugog svjetskog rata i njihove obitelji. Upravo zato predlažem novi zakon koji je svojevrsna nadopuna Zakona o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskog rata (žrtve ili ubijeni nakon 9. svibnja 1945.) koji je donesen 2011. godine. Da ne bude nikakve zabune, niti jedno slovo tog Zakona ne mijenjamo u novom zakonu već samo nadopunjujemo nedostatke kako bi baš sve žrtve Drugog svjetskog rata njime bile obuhvaćene. Do tada je naime postojao pravni zakon jer su dva postojeća zakona regulirala samo pisanje poginulih vojnika stranih vojski za vrijeme IDENTITET/ BR. 171 / 2012. U HBK-u ne pojašnjava kojim će to sredstvima i vještinama župnici preuzeti ulogu kriminalista i forenzičara, ali jedno je sigurno, na Prisavlju mogu početi razmišljati o novoj kriminalističkoj seriji, domaće produkcije, CSI Kaptol, a kao glumce mogu angažirati ne samo spomenutog biskupa Milu Bogovića već izričito sugestivne likove svećenika Anđeljka Kaćunka i novinarku Višnju Starešinu. Imaju i scenaristu, povjesničara Josipa Jurčevića, a svjedoka iz onih vremena može uvjerljivo glumiti svećenik Anto Baković Drugog svjetskog rata i poginule nakon rata, ali ne i sve ratne žrtve’’, objasnio je ministar branitelja Predrag Matić. Dodao je da je temeljno načelo kojim su se vodili pri izradi novog zakona bilo pravo svih žrtava na dostojanstveno počivalište. Ministar branitelja je već u uvodnom govoru izrazio bojazan da će rasprava dokazati da Drugi svjetski rat u Hrvatskoj zapravo nikad nije završio i da još uvijek traje. Tako je bilo. Primjerice, Ivan Fumić, iz Saveza antifašističkih boraca, u svojoj raspravi postavio je pitanje: ‘’Da li su svi ubijeni žrtve?’’, što je naravno potpuno razbjesnilo njegove političke neistomišljenike, no ni oni nisu ostali dužni ‘’partizanima’’, a nekoliko njih potpuno je nepotrebno provociralo potežući stalno pitanja poput osvete Udbe, udbaša koji još uvijek, navodno, žive među nama i slične kvaziargumente koji se često koriste u ovim raspravama. IDENTITET/ BR. 171 / 2012. HEBRANGOV URED Iako je, načelno, novi zakon podržao i Andrija Hebrang, jedina mu je zamjerka ta što Zakon predviđa gašenje Ureda za istraživanje komunističkih zločina poslije Drugog svjetskog rata kojeg je on osnovao i kojem je on na čelu. Naime, umjesto tog ureda novi zakon predviđa osnivanje Vladinog povjerenstva koje bi se bavilo istraživanjem, uređivanjem i održavanjem grobova svih žrtava Drugog svjetskog rata a ne samo žrtava komunističke odmazde. ‘’Ured bi trebao postati neovisno tijelo, a ne povjerenstvo pod ingerencijom Vlade. Ja sam odmah nakon izbora novom premijeru Zoranu Milanoviću dao pismenu ostavku i rekao mu da slobodno smijeni i mene i ostale članove ureda, ali da ured ne gasi nego da u njega postavi nove ljude. Nažalost nikakav odgovor nisam dobio’’, rekao je Hebrang. Ministar bran13 itelja Predrag Matić poručio mu je da nema nikakvih prepreka da svi ljudi koji rade u tom Uredu, uključujući i njega, ne nastave svoj rad u novom povjerenstvu. O temi je u više navrata progovorio i Ivo Josipović. Predsjednik Republike Hrvatske u svojoj je izjavi, povodom 23. kolovoza, Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, istaknuo kako od početka svog mandata zagovara politiku punog i bezrezervnog poštivanja svih žrtava totalitarnih i autoritarnih poredaka, bez obzira o kome se radi i u kojim je okolnostima netko postao nevinom žrtvom ekstremizma. Napominje da je Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima prilika da se podsjetimo svih pojedinaca, društvenih skupina, manjina i naroda, koji su stradali zbog političkog, vjerskog, ideološkog i svakog drugog ekstremizma. Navodi i da smo se u Hrvatskoj tek krajem prošlog župnici kao forenzičari i kriminalisti stoljeća u potpunosti okrenuli demokratskom uređenju, koje u svom središtu ima koncept ljudskih prava, pluralizma i međusobnog poštivanja te da taj put nije bio ni lagan, ni pravocrtan. ‘’Od početka svog mandata zagovaram politiku punog i bezrezervnog poštivanja svih žrtava totalitarnih i autoritarnih poredaka, bez obzira o kome se radi i u kojim je okolnostima netko postao nevinom žrtvom ekstremizma. Svaka žrtva zaslužuje puno dostojanstvo, a obitelji žrtava našu brigu i pomoć. Žrtve prošlih ratova, holokausta, političkog ekstremizma protiv manjina, stradanja u poslijeratnom razdoblju, stradanja u Domovinskom ratu, kao i druge žrtve netolerancije i nasilja ostaju nam trajnom opomenom da uvijek i neprekidno moramo raditi na očuvanju mira i demokracije, kao i na sprečavanju nasilja i totalitarnih tendencija’’, izjavio je Josipović. IDEOLOŠKI RAT Međutim, Katolička crkva uopće nije zadovoljna i nastavlja svoj ideološki rat. HBK je odlučila da je u ovome trenutku “najvažnije uspostaviti povjerenstva u svakoj nad/biskupiji koja bi pomagala komisiji u osmišljavanju programa na terenu i u ostvarivanju konkretnih zadaća”. Predlaže se, također, da biskupije obilježavaju svake godine spomen na žrtve, odnosno da je najpogodniji način da se hodočasti na mjesto stradanja ili da se ondje obavi križni put. “Svakako treba raditi na traženju tragova mučeništva na našim prostorima, napose u Drugom svjetskom ratu i poraću. Sa žaljenjem se konstatira snažan otpor državnih vlasti da se napravi popis svih žrtava tog razdoblja, što se čita iz nastojanja da se dokine Ured za žrtve komunističkih zločina’’, poručila je Crkva. Zato će trebati – koliko je to moguće, kažu – poraditi preko župnih ureda da se istražuje ne samo tragove mučenika nego i sve žrtve. Župnicima će trebati dostaviti obrasce koje bi uz pomoć svojih suradnika ispunjavali i slali u biskupijsko povjerenstvo”, objašnjavaju iz Komisije za hrvatski martirologij i najavljuju kako će se uskoro na njihovu portalu hrvatskimucenici.net moći pronaći potrebni materijali koje će čitatelji moći dopunjavati i slati svoje primjedbe. Također, biskup Bogović najavio je i pokretanje Instituta za istraživanje posljedica totalitarizama 20. stoljeća. Komisija je zaključila da u svim većim katoličkim središtima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini treba predstaviti knjigu o prikrivenim stratištima i grobištima dr. Josipa Jurčevića (osporena od mnogih antifašista). Također valja predstaviti i novi broj Hrvatske vjernosti, u kojem su sažeci izlaganja na prošlom znanstvenom skupu, a nakon izlaska zbornika radova s toga skupa trebat će predstaviti i taj zbornik. Dokle su došli pripremni radovi, izvijestio je urednik Mate Rupić. U zborniku će biti cjelovita izlaganja. Prigodom ‘’terenskog rada” Komisije treba mjesnoj Crkvi predstaviti projekt izrade hrvat- Ministar Matić smatra da se već 20 godina vodi dnevnopolitički rat o Drugom svjetskom ratu koji nije donijo ništa dobrog društvu skog martirologija i uspostaviti kontakte sa stručnjacima na dotičnom području radi animiranja terena u duhu ciljeva Komisije. Biskupi su se početkom godine složili s prijedlogom znanstvenog skupa u travnju 2011. godine, kao i s prijedlogom da se u svakoj nad/biskupiji osnuje posebno povjerenstvo koje će inicirati i koordinirati rad u župama, gdje će se istražiti komunistički zločini. Naglašeno je da se treba jasno istaknuti pojam kršćanskog mučeništva, istražiti represiju komunističkog sustava poslije rata, te potrebu da se posebno obradi represija prema crkvenim ustanovama i pojedincima. Iako Crkva naglašava da treba staviti naglasak na mučeništvu i (nevinoj) žrtvi, a ne na okrutnosti mučitelja i nalogodavaca, očito je da su revoltirani i ljuti na Milanovićevu Vladu. Iz HBK poručuju da je potrebno čistiti memoriju od svake mržnje i neprijateljstva, a u sjećanje na žrtve ugraditi prave vrijednosti. Tu se od Crkve, kažu, očekuje snažan poticaj i pomoć da se počne s isticanjem ‘’onoga što nam pomaže za postavljanje temelja boljoj budućnosti. A to je do sada uglavnom gurano na margine i prepuštano zaboravu’’, smatraju članovi Komisije koja će 14 predložiti svim nad/biskupijama da se organiziraju istraživanja na terenu. CSI KAPTOL Mediji su prošloga ljeta izvijestili o pozitivnim rezultatima sondaže terena u podsljemenskom zagrebačkom naselju Gračani gdje je započela akcija otkopavanja jedne od masovnih grobnica iz svibnja 1945. godine. Riječ je o lokaciji koja se zove Krivićev brijeg, a prema evidenciji Miroslava Haramije koji je 1945. kao zdravstveni inspektor obavljao asanaciju likvidiranih te desetljećima čuvao dokumentaciju o lokacijama, sastoji se od dvije grobnice u koje je pokopano ukupno 60 ubijenih ‘’narodnih neprijatelja’’. Haramija je evidentirao sva mjesta na kojima je on organizirao pokop žrtava te je riječ o 20 lokacija te čak 783 žrtava! Grobište se nalazi u bivšem voćnjaku koji vlasnik sve godine od Drugog svjetskog rata ne obrađuje. Organizirane egzekucije u Gračanima počele su, prema svjedocima, već 10. na 11. svibnja 1945. Prema iskazima lokalnog stanovništva, žrtve su dovođene iz logora i zatvora u Zagrebu, vezani su bili žicom a među njima je bilo i muškaraca i žena. Egzekucije su obavljali pripadnici jedinice Jugoslavenske armije koja je tih dana bila stacionirana u Gračanima, a ubijali su ih na ulazu u Park prirode Medvednica te u samom naselju. Tijela su naknadno u masovne grobnice organizirano ukapali mještani. ‘’Sva daljnja otkopavanja time će biti zaustavljena, jer se na terenu zbog straha svjedoka neće moći dobiti podaci’’, upozorio je Andrija Hebrang na tiskovnoj konferenciji tog Ureda. Drži i da će se onemogućavanjem daljnjeg rada Ureda, zbog životne dobi, smanjiti broj svjedoka komunističkih zločina. Sve u svemu, HBK ne pojašnjava kojim će to sredstvima i vještinama župnici preuzeti ulogu kriminalista i forenzičara, ali jedno je sigurno, na Prisavlju mogu početi razmišljati o novoj kriminalističkoj seriji, domaće produkcije, CSI Kaptol, a kao glumce mogu angažirati ne samo spomenutog biskupa Milu Bogovića već izričito sugestivne likove svećenika Anđeljka Kaćunka i novinarku Višnju Starešinu. Imaju i scenaristu, povjesničara Josipa Jurčevića, a svjedoka iz onih vremena može uvjerljivo glumiti svećenik Anto Baković.■ IDENTITET/ BR. 171 / 2012. zona zabranjenih letova GVOZD ILI VRGINMOST lopata kao zadnja linija obrane Piše: MILAN JAKŠIĆ Ako je istina da ime planine Gvozd ne potječe od srpske riječi „gvoždje“, što na hrvatskom znači „željezo“, već je to, kako kažu protivnici vraćanja Vrginmostu 300 godina starog imena, starohrvatski naziv za „šumu“, kako to onda da se selo Gvozdensko nigdje ne spominje po nekakvoj svojoj vjekovnoj pilani već po tome što je tamo; „Nikola III Zrinski imao topionicu, ljevaonicu i kovanicu novca“, kako je zapisano u udžbenicima iz povijesti IDENTITET/ BR. 171 / 2012. 15 zona zabranjenih letova D ok sam na ulazu u Vrginmost s karlovačke strane slikao dvije željezne šipke sa kojih je nedavno skinuta postavljena tabla sa starim natpisom tog mjesta jer je bila zamazana crnom bojom prema meni je iz dvorišta obližnje kuće krenuo čovjek, star otprilike oko 50 godina, izderavši se: „Zašto slikaš!“ Osjetio sam njegov preteći ton ali i primijetio lopatu u njegovoj ruci. Odvojio se od miješalice privodeći kraju uređenje fasade na svojoj kući ali lopatu nije odložio već ju je ponio sa sobom. Šta da radim? Namjerava li to on mene stvarno deknuti po glavi? Kako zna tko sam? Ili vjerojatno ne zna ali pretpostavlja da sam, bilo kao slučajni prolaznik ili novinar, na strani onih koji su protiv čepanja upravo skinute table na kojoj je pisalo Vrginmost, razmišljao sam meteorskom brzinom o prijetnji sa kojom sam bio suočen jer baš i nisam imao mnogo vremana za odluku kako da se zaštitim od fizičkog napada. Gotovo instinktivno i jednako snažno sam mu uzvratio: „A zašto ne bi slikao!“. I tada se dogodilo nešto što je karakteristično za životinjski svijet i susrete ljudi sa opasnim zvijerima. Tko god se razumije u psihologiju lava, tigra vuka ili morskog psa reći će vam: „Samo nemoj bježati jer takvim potezom i sam daješ životinji na znanje da si lovina“ Mada se tog momenta nisam sjetio takvog uputstva čovjek sa lopatom u ruci je stao nakon mog odgovora. To mi je bilo dosta da nastavim raditi svoj posao. Bio sam siguran da neće napasti. A moglo se svašta dogoditi. Mogao sam dati petama vjetra a on mi u najboljem slučaju lopatom pogoditi automobil. Mogao sam mu se i fizički suprotstaviti u iznenada nastaloj stani-pani situaciji… GVOZD, SRBIZAM!? Pošto se moglo dogoditi veliko zlo istog trena kada je lopata klonula u ruci borca protiv Vrginmosta nadošlo mi je sjećanje na prethodne novinarske izvještaje o problemima nastalim zbog spomenute table. Da je toga dana na ulazu u to mjesto s karlovačke strane pala krv glavni krivac za takvu nesreću bila bi jedna od poznatijih Televizija u Hrvatskoj koja je izvještavajući javnost o događajima u Vrginmostu odlučila naglo preći sa mirnodopskog na ratno novinarstvo. I to privatna televizija čiji dnevnik smatraju najgledanijim u Hrvatskoj. Njegova voditeljica je na kraju priče o uskovitlanim strastima zbog Vrginmosta uzviknula kako je uklonjeno staro hrvatsko ime Gvozd, a čovjek s lopatom u ruci krenuo je u njegovu obranu smatrajući valjda da sam ja došao tamo boriti se za staro srpsko ime Vrginmost. Podsjećam da je smišljeno u čast Stojanu Vrgi, jednom od prvih doseljenika u taj kraj koji je još prije 300 godina preko rječice Trepče prebacio nekoliko balvana kako bi mogao prelaziti sa jedne na drugu stranu pa je tako nastao i naziv najprije Vrgin most, a onda poslije Vrginmost. Ni eventualno kasnije utvrđivanje zapovjedne odgovornosti protiv voditeljice dnevnika zbog mogućeg zločina lopatom ništa mi ne bi značilo. Kao ni mogućnost da jednog dana žešći hrvatski nacionalisti nekoga među zagovornicima Gvozda optuže zbog veleizdaje, dokaže li se da je Gvozd srpskog na ne hrvatskog jezičnog porijekla. Neću sada detaljno ponavljati anegdote vezane za ponašanje onih koji smatraju da se to ime i dalje tako trebalo zvati. Manje više poznate su široj javnosti. Netko u njima raspoznaje negativan, a netko pozitivan sadržaj. Svode se uglavnom na priču kako je riječ o starom hrvatskom imenu koje je kasnije zamijenjeno riječju šuma. Neki opet smatraju da prijevod gvozda u šumu nisu izveli starohrvatski već staroslavenski „lingvisti“. Drugi opet da je to srpsko ime jer potiče od srpske riječi gvožđe što na hrvatskom jeziku znači željezo. Prelistao sam rječnik Bratoljuba Kljajića, najčešće citiranu knjigu te vrste u Hrvatskoj, ali nigdje nisam našao ni gvozd ni šumu. Tamo gdje su, recimo, turcizmi navedeno je i što takve riječi znače na hrvatskom jeziku. Ima i mjesta koje upućuju na zaključak o evoluciji nekih riječi i izraza kroz historiju pa su i one objašnjene novim hrvatskim nazivom. Ali o tome da su gvozd i šuma jedno te isto ništa nije zapisano. Navodim samo činjenice bez namjere da presuđujem tko je ovdje u pravu pa neka onda čitaoci samostalno o svemu tome donesu svoj zaključak. Pošto se o navedenim hrvatskim argumentima u javnosti više zna jer je odnos snaga na hrvatsko-srpskim relacijama na strani tipičnog hrvatskog tumačenja vrgomoškog spora ipak ću ovaj puta 16 nešto više reći o samo uslovno rečeno srpskim argumentima, pošto se oni koji su vratili staro ime pozivaju isključivo na njegovu tradiciju. Uopće nigdje ne navode nacionalne razloge te svoje odluke niti spominju Vrgu kao Srbina. Možda bi hrvatskoj strani u ovom sporu bilo pametnije da je potražila nekog Vrgu hrvatske nacionalnosti pa onda sa mnogo više elegancije nego li je to sada slučaj prihvatila ovu zadnju promjenu kao maltene svoju vlastitu. Koliko je samo Srba koji nose prezime: Šušak, Šešelj, Vukojević, Glavaš, Đapić, Papić…, pa svejedno u Hrvatskoj nikome ni na kraj pameti nije da poriče hrvatsko porijeklo itekako poznatih lica sa takvim prezimenima. HRVATI, SRBI, KELTI... Kako bih barem malo relaksirao negativnu atmosferu u Vrginmostu zbog njegovog imena podsjetit ću na anegdotu koju je jedan Vrgomoštan ispričao stranoj radio-stanici; „Kada je bivši povjerenik Vlade za Vrginmost, Mirko Putrić, koji je to i promijenio, upitao jednog Srbina što misli o promjeni imena u Gvozd, ovaj mu je odgovorio ‘konačno da nešto bude i srpsko’“. Pogledao sam neke knjige iz historije, pa čak i seminarske i doktorske radove čiji se autori kao prirodnjaci, prije svega geolozi, bave Gvozdom ili Petrovom Gorom, kako se sada zove na planina, te još nekim obližnjim planinama. Namjera mi je bila da vidim upućuju li takve knjige i takvi radovi na preciznije objašnjenje riječi gvozd. Je li to stvarno stari naziv za šumu ili ta riječ potječe od riječi gvožđe. Ohrabrilo me je u toj mojoj namjeri i to što ni jedan tekst što sam ga pročitao, vjerojatno zbog svoje stručne osnove, nije u sebi nosio ni zrno bilo kakve političke spekulacije. I evo što je tamo zapisano; „Rudno blago Petrove gore čine boksit, barit (‘težac’), gips, kvarcni pijesak, rude željeza, mangana, bakra i olova, a ima i srebra i zlata (‘zlatne žile’). Željezne rude iskorištavale su se od davnina, primjerice u rudniku u dolini gornjeg toka Male Pecke. Talile su se u talionici Velika Vranovina kraj Topuskog, najviše u drugoj polovici 19. stoljeća. Španov brijeg nadomak Perne zanimljiv je po jedinstvenom nalazu u Hrvatskoj samorodnog željeza zemaljskog podrijetla (obično su ti nalazi svemirskog, meteor- IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Ime Vrginmost smišljeno je u čast Stojanu Vrgi, jednom od prvih doseljenika u taj kraj koji je još prije 300 godina preko rječice Trepče prebacio nekoliko balvana kako bi mogao prelaziti sa jedne na drugu stranu pa je tako nastao i naziv najprije Vrgin most, a onda poslije Vrginmost skog…)“. Zatim slijedi tekst o nastavku tog planinskog lanca prema Baniji gdje su jednaka zapažanja zapisana o Zrinskoj i Trgovskoj Gori. Navodeći kako se na području Petrove Gore (tj. Gvozda) nalazio veliki rudnik željeza autor teksta također izdvaja Trgovsku Goru i selo Gvozdensko kao „najpoznatija, najveća i nekad najznačajnija nalazišta željeznih ruda u Hrvatskoj“. Spominje i Kelte za koje kaže da su „kao izuzetni metalurzi, usavršenom obradom željeza osvojili i taj prostor, koristeći pri tom najbliže rudnike željeza koji su se nalazili na Trgovskoj Gori“. Nigdje ni riječi o vjekovnoj eksploataciji šuma na tim područjima, mada je vjerojatno i toga bilo, ali željezo je, kao slijedi iz ovakvim zapisa, ipak tamo bila glavna ekonomska i razvojna djelatnost. Nigdje nisam našao ni da se Gvozdensko kao stara hrvatska riječ prevodi u Šumsko, niti da je u njemu ikada bilo pilane već je tamo: „Nikola III Zrinski imao topionicu, ljevaonicu i kovanicu novca“, kako je zapisano u udžbenicima iz povijesti. ■ IDENTITET/ BR. 171 / 2012. 17 granični slučajevi ZAŠTO SU DUGOROČNI, STRATEŠKI EKONOMSKI INTERESI, KOJI BI TREBALI NADILAZITI USKE STRANAČKE DOMETE, JOŠ UVIJEK NEPOZNAT POJAM U OVOM DIJELU EUROPE DANAS IMPROVIZIRAMO... I TAKO GODINAMA! K Piše: HRVOJE PRNJAK ada njemačka kancelarka Angela Merkel ustvrdi da će dužnička kriza u Europi trajati još barem pet godina, ne trebate biti veliki ekonomski stručnjak da biste to “preveli” na ovdašnje ekonomske (ne)prilike. Naime, ako je uopće bila neka vrsta prednosti u tome što je kriza ovdje ponešto kasnila u odnosu na razvijenija zapadna tržišta, sasvim je sigurno da nije nikakva prednost to što se može s velikom sigurnošću prognozirati da ćemo iz krize i izići sa stanovitim zakašnjenjem. To se, dakako, odnosi na gotovo čitavu regiju, ne samo na Hrvatsku. Pogotovo ako znamo strukturu ovdašnjih gospodarstava, koja kronično vape za investicijama, i dalje više uvoze nego što izvoze, a razvojne industrije uglavnom poznaju tek kao stavku u planovima za bolje sutra. Kao svojevrsni šamar u tom je kontekstu stigla i vijest da će proteklih godina toliko spominjani Južni tok, trasa plinovoda ruskog Gazproma, naposljetku zaobići Hrvatsku. Odnosno, da će, negdje kod Subotice, trasa “okrenuti” prema sjeveru, tj. kroz Mađarsku, pa onda dalje na zapad. A to, procjenjuju upućeni, znači i da s Južnim tokom ostajemo i bez vjerojatnih 200 milijuna eura godišnje naknade, a i bez izravne isporuke plina. Možda je vrijeme da se zapitamo gdje smo pogriješili, komentirao je vijest da će Južni tok proći kroz Mađarsku, predsjednik dr. Ivo Josipović. I pogodio u srž problema. “To je loša vijest. Ona je rezultat činjenice da godinama nemamo sistemsku politiku, da ne planiramo i ne predviđamo budućnost, kao i toga što smo u odnosu na neke ruske investitore povukli nekorektne poteze koji do danas nisu ispravljeni”, rekao je Josipović za HTV, otklonivši bilo kakvu mogućnost da se na tlu propalog plana kreiraju neke nove teorije urote, kojima često volimo pravdati vlastito neznanje ili nesposobnost. “Očito da Rusima u ovom trenutku nismo MAŠTAJ GLOBALNO, DJELUJ LOKALNO Regionalna suradnja nije medijski niti približno tako atraktivna kao brojni, zvučno najavljivani dolasci raznih šeika i emira, kineskih i ostalih bogatih partnera iz snova, ali čini se da je upravo ona temelj za parafrazu uzrečice koja bi sada mogla glasiti - “maštaj globalno, djeluj lokalno”. interesantni: Južni tok ide preko Srbije i Mađarske na Sloveniju i Italiju, tj. Austriju. Mi očito još nismo svjesni koliko gubimo time. Kod nas su se ekolozi bunili protiv kapaciteta u Omišlju, protiv JANAF-a, i sve nas je to izbrisalo sa karte energetske mreže svijeta. Tankeri koji su nama 18 bili toliko problematični, mogu pristajati u Italiji, u istom moru. Rusija je prestala biti supersila u političkom smislu, ali je ona to i dalje u energetskom. I tako bi ju trebalo tretirati, samo što smo mi svoju šansu zasad propustili. Neka buduća vlast bi trebala tom problemu pristupiti studioznije”... Ovo su riječi koje mi je, u intervjuu za Spektar, subotnji prilog Slobodne Dalmacije, kazao tadašnji magistar, danas doktor znanosti Siniša Kuko. Samo, bilo je to prije točno godinu i po dana! Usto, čovjek nije nikakav astrolog ili kiromant, nego diplomirani sociolog i povjesničar koji je, eto, notorne činjenice stavio u kontekst, što je u izvršnoj vlasti očito mnogima tako teško. PLANIRANJE ENERGETSKOG RAZVOJA Projekti kao što je Južni tok ne dogovaraju se i ne događaju preko noći. Nisu stvar politike jedne stranke, nego bi trebali biti dio nekakve dugoročne strategije. Dakle, nipošto nisu stvar jednokratnog lobiranja, ili nekog zaplotnjačkog “uvjeravanja”, da ne spominjem mogućnost potkupljivanja pregovarača i druge male tajne ovdašnjih velikih blefera. Nije to ni rezultat urote onih koji nas tobože ili bez toga “tobože” ne vole na međunarodnoj sceni. Makar, kud ćeš boljeg objašnjenja vlastite nesposobnosti... Jednostavno, riječ je o strateški važnoj stvari u planiranju energetskog razvoja nekog gospodarstva. S IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Kao svojevrsni šamar stigla je vijest, da će proteklih godina toliko spominjani Južni tok, trasa plinovoda ruskog Gazproma, na posljetku zaobići Hrvatsku naglaskom na riječ - planiranje. O čemu je na neki način, samo dan prije no što je objavljena vijest o trasi kroz Mađarsku, puno govorila i vijest po kojoj niti 200 dana od posjete japanskih menadžera zainteresiranih za ulaganja u ovom dijelu Europe Vladi nije bilo dovoljno da pripremi i ponudi im projekte kroz koje bi Japanci mogli “intenzivirati vlastita ulaganja”, o čemu se govorilo nakon posjete u travnju... Ukratko, kako kažu podaci HNB-a, Hrvatska je u prvoj polovici godine ostvarila 154 milijuna eura investicija, ili deset puta manje nego u istom periodu prethodne godine. Da ne spominjemo predkriznu 2007., kada je zabilježeno 3,6 milijardi eura ulaganja. O tome danas možemo samo sanjariti. Što ćete, ne prodaju se Pliva ili Ina svaki dan... Istodobno, osim Mađarske, i susjedna Srbija se nalazi na trasi Južnog toka, projekta vrijednog ukupno 15,5 milijardi eura, od čega će oko 10 milijardi biti utrošeno na podvodne dionice u Crnom moru, a ostatak na kopnene radove i dionice. Južni tok bi trebao biti u funkciji od 2015. godine, a njima će Rusija izvoziti 63 milijarde kubnih metara prirodnog plina. U Srbiji očekuju da će izgradnja plinovoda angažirati više od 2000 tamošnjih radnika, uglavnom građevinara. No, ni tamo se očito nije previše razrađivalo ovaj projekt, valjda čekajući da će to učiniti netko drugi: “Ne treba čuditi što u Srbiji uoči početka gradnje naftovoda vrijednog 1,7 milijardi eura još nitko ne zna odakle će se osigurati novac. Recite, IDENTITET/ BR. 171 / 2012. koji je to projekt u posljednjih 12 godina kod nas napravljen, a da se znalo kako će se financirati?”, komentirao je za B92 Mahmud Bušatlija, konzultant za strane investicije. On je naglasio i kako se u cijeli posao neće miješati država, budući da će cijeli projekt voditi rusko-srpska tvrtka registrirana u Švicarskoj, “jer u tom slučaju nikad ne bismo saznali koliko Južni tok stvarno košta”. Ovako, nakon izrade elaborata projekta i studije izvodljivosti, slijedi bankarska procjena isplativosti cijelog posla... Valjda neće zapeti na pitanju eksproprijacije zemljišta i “u raljama birokracije”, tj. na pitanju izdavanja dozvola za gradnju plinovoda. REGIONALNA SURADNJA IMPERATIV No, da ne biste olako pomislili da je upravo Srbija nekakav investicijski raj, iako je tamo cijena rada osjetno jeftinija, što će reći da je to tržište konkurentnije u očima ulagača iz inozemstva, evo sljedeće informacije: više inozemnih investitora počelo je vraćati državnoj Agenciji za inozemna ulaganja i promociju izvoza subvencije dobivene za pokretanje biznisa u Srbiji. Riječ je o konkretno devet investitora s kojima su raskinuti ugovori jer nisu u stanju pokrenuti posao pod dogovorenim uvjetima. Glavni uzrok - kriza, ma što to sve značilo. Od 2006., otkako traje ovaj program, propao je 51 projekt, a završeno je ili se upravo ostvaruje ukupno 226 investicijskih projekata. U međuvremenu, ništa nas ne stoji 19 priželjkivati spas s neba: tako je u Srbiji posljednjih dana aktualna priča o ulaganju biznismena iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), a u Hrvatskoj o milijunskim investicijama koje bi trebale stići iz Katara. A onda ćemo se opet sjetiti Kineza, Rusa, Amerikanaca, i tako u krug. Dakako, sve uz emotivne prigovore na temu rasprodaje ostataka obiteljskog bogatstva... Iako, barem u ekonomiji nema emocija: zato se samo politikanti ili jako naivni ljudi mogu čuditi što pri Privrednoj komori Srbije postoji i Sekcija za Albaniju, unatoč tome što se inače pitanje statusa Kosova javlja kao velika zapreka u odnosima sa svim zemljama koje su priznale kosovsku samostalnost. Nedavno je u Albaniji bio i ministar vanjskih poslova Srbije, uostalom, Albanija je jedna od rijetkih zemlja s kojima Srbija ostvaruje suficit u robnoj razmjeni... Naposljetku, slična relacija obilježava i ekonomske odnose između Hrvatske i Srbije, koji već dugo nisu sporni niti najvećim ekstremima s obje strane granice: tako je ukupna robna razmjena između dviju zemalja u prvih osam mjeseci ove godine iznosila 555,5 milijuna dolara, dok je deficit i dalje na strani Srbije, u visini od 53,1 milijun dolara... Istina, regionalna suradnja nije medijski niti približno tako atraktivna kao brojni, zvučno najavljivani dolasci raznih šeika i emira, kineskih i ostalih bogatih partnera iz snova, čini se da je upravo ona temelj za parafrazu uzrečice koja bi sada mogla glasiti - “maštaj globalno, djeluj lokalno”.■ pravda na stranputici Ismijavanje žrtava Kerestinca Za dokazana sadistička mučenja izrečene su nevjerojatno blage kazne, čak ispod zakonskog minimuma od pet godina zatvora koji za takva djela predviđa zakon. Time ova presuda više liči na ismijavanje žrtava nego na objektivno kažnjavanje počinioca zločina Sramotna presuda počiniocima ratnog zločina nad srpskim civilima i vojnim zarobljenicima u logoru Kerestinec ukazuje da je reforma pravosuđa tek na početku i još daleko od modela kakav se očekuje i traži od članica EU 20 IDENTITET/ BR. 171 / 2012. H Piše: RADOJE ARSENIĆ rvatska i dalje ima velikih problema s pravdom i pravosuđem. Točnije, s onim njegovim dijelom, još uvijek znatnim i time utjecajnim, koji je svojim duhom i rezonima ostao u onom ratnom periodu kada se sve svodilo na osvetu „mrskom neprijatelju“ i zaštitu „svojih“ koji – već po prirodi stvari – ne mogu da počine ratni zločin. Prvostupanjska presuda za ratne zločine počinjene nad srpskim civilima i pripadnicima JNA zatočenim krajem 1991. u logoru Kerestinec kraj Zagreba, naime, ukazuje da je reforma pravosuđa koje je na zasadima HDZ-ove vladavine nanijelo mnogo štete i sramote Hrvatskoj – praktično na početku i poprilično daleko od željenog (i obećanog) modela kakav pretpostavlja članstvo u Europskoj uniji. Za pred sudskim vijećem Zagrebačkog županijskog suda dokazana sadistička mučenja i silovanja (jedna zatočenica je zbog toga pobacila dijete što je ravno ubojstvu), izrečene su nevjerovatno blage kazne, čak ispod zakonskog minimuma od pet godina zatvora koji za takva djela predviđa zakon. Time ova presuda više liči na ismijavanje žrtava nego na objektivno kažnjavanje počinioca zločina. DOBRO DRŽANJE ZLOČINACA Tadašnji upravnik logora u Kerestincu, koji je bio pod kontrolom hrvatske Vojne policije, Stjepan Klasić osuđen je na 3,5 godine zatvora, dok su njegovi potčinjeni Viktor Ivančin na dvije godine, a Dražen Pavlović, Željko Živec i Goran Štrukelj na po godinu dana zatvora. Da ova pravosudna farsa bude veća pobrinuo se predsjednik sudskog vijeća Marijan Garac, koji je obrazlažući ovu sramotnu presudu naveo da su optuženima u obzir uzete olakotne okolnosti i shodno IDENTITET/ BR. 171 / 2012. tome smanjene konačne kazne – učešće u proteklom ratu kao pripadnici Hrvatske vojske, dobro držanje pred sudskim vijećem i loše imovinsko stanje! Na stranu to što su optuženi uglavnom negirali navode optužbe (Klasić je, šta više, tvrdio da u Kerestincu uopće nije bilo silovanja iaklo su to pred sudskim vijećem potvrdile neke žrtve i drugi svjedoci), što se valjda računa u „dobro držanje“, te da bi možda bili nešto oštrije kažnjeni da su iz rata uspjeli izaći bogatiji kao neki drugi pripadnici HV-a, posebno je zanimljivo insistiranje na olakotnoj okolnosti „učešća u Domovinskom ratu“, što je proteklih godina bio glavni izgovor za ublažavanje krivične odgovornosti za počinjena nedjela pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Drugim riječima, time su oni već u startu bili u povoljnijem i povlaštenom položaju u odnosu na optuženike srpske nacionalnosti za istu vrstu počinjenih krivičnih djela. Odatle, prisjetimo se, brojne primjedbe u izvještajima međunarodnih promatračkih misija proteklih godina na etničku pristranost u suđenjima za ratne zločine u Hrvatskoj. PRVA LASTA NE ČINI PROLJEĆE Na ovu činjenicu upozoravale su i domaće nevladine organizacije za ljudska prava, a ove godine sa zadovoljstvom su zabilježile i prvi slučaj da jedan hrvatski sudac nije postupio na takav način. U svom zajedničkom tromjesečnom izvještaju o praćenju suđenja za ratne zločine (I-IV 2012.) Documenta, Goljp i Centar za nenasilje, mir i ljudska prava Osijek ocijenili su da je to novi trend u procesima koji se na hrvatskim sudovima vode protiv počinitelja ratnih zločina i, naravno, pozdravili ga. Desilo se to 28. veljače ove godine kada je na Županijskom sudu u Zagre- 21 bu izrečena presuda pripadniku Hrvatske vojske Željku Gojaku od 9 godina zatvora zbog ubojstva srpskih civila maloljetne Danijele Roknić i njene tete Dragice Ninković u njihovoj kući Karlovcu. Obrazlažući presudu sudac Ivan Turudić je napomenuo da sudjelovanje optuženika u Domovinskom ratu neće biti uzeto kao olakotna okolnost radi ublažavanja kazne, jer je Gojak „postupao suprotno onome kako bi vojnici trebali postupati“. Sudac je također naglasio da je dotični time „okaljao ugled Hrvatske vojske i Re- Ovakva presuda samo dodatno potvrđuje brojne primjedbe u izvještajima međunarodnih promatračkih misija proteklih godina na etničku pristranost u suđenjima za ratne zločine u Hrvatskoj publike Hrvatske“. Ističući ovaj primjer u navedenom izvještaju nevladinih organizacija se takođe navodi: „To je vrijedan napredak u primjeni olakotnih okolnosti pri osudi pripadnika Hrvatske vojske optuženih za ratne zločine, jer je do sada bila široko rasprostranjena praksa hrvatskih sudova da sudjelovanje u Domovinskom ratu valoriziraju kao olakotnu okolnost i na taj način pripadnicima Hrvatske vojske izriču blaže kazne. “Zahvaljujući najnovijoj presudi za ratne zločine u logoru Kerestinec ovako uočen i pohvaljen novi trend u praksi hrvatskog pravosuđa na žalost ostaje tek kao usamljeni slučaj (i to na istom zagrebačkom sudu), a kao što je poznato - prva lasta ipak ne čini proljeće!■ priča s istoka BAL VAMPIRA Iako je Srba u Hrvatskoj danas znatno manje nego 1991. i teško da će više ikada biti „remetilački faktor“ još ima onih kojima su pripadnici ove nacionalne manjine krivi za sve životne nedaće koje su ih snašle od hrvatskog osamostaljenja do danas, tako da svoje frustracije i mržnju ispoljavaju uvredljivim grafitima, govorom mržnje i divljačkim iživljavanjem nad mrtvima U Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ noći 7. na 8. oktobar, uoči Dana nezavisnosti, nepoznati vandali su u naletu divljačkog besa i mržnje porušili i na drugi način oštetili 25 spomenika i nadgrobnih ploča, na samom ulazu u daljsko pravoslavno groblje. Na meti vandala tog prvog vikenda u oktobru našlo se i pravoslavno groblje u Sarvašu, osječkom prigradskom naselju gde je takođe oštećeno nekoliko spomenika. Ogorčeni meštani Dalja od početka su bili uvereni da je ovo delo vandala, iako je bilo nemuštih pokušaja da se taj događaj poveže s olujnim nevremenom te noći. Naime, teško je bilo poverovati u takav scenario, da je u pitanju razorna moć prirode, a ne ljudski faktor jer su na grobovima i sutradan, kada su uznemireni članovi porodica izašli na groblje da obiđu grobove svojih pokojnika i utvrde štetu, još bili vidljivi tragovi blatnjave obuće. Policija je ubrzo otkrila i počinioce te krivično prijavila 36-godišnjaka i 37-godišnjaka s tog područja zbog osnovane sumnje da su u periodu od 5. do 8. oktobra na pravoslavnim grobljima u Dalju i Sarvašu uništili 31 spomenik. Za krivično delo „povrede mira pokojnika“, za koje se terete, zaprećena je kazna do godinu dana zatvora. Osječko-baranjska PU u saopštenju za javnost ne otkriva identitet počinilaca, niti inicijale, već samo spol i dob, navodeći da su počinioci sa šireg osječkog područja. JEDINSTVENI U OSUDI Kako bi oštećenim građanima nadoknadili štetu, koja je po rečima načelnika Jugoslava Vesića između 40 i 50 hiljada kuna, opštinske vlasti su donele odluku da se sanacija spomenika izvrši na teret budžeta opštine Erdut, uz podnošenje odštetnih zahteva prema pravosudnim organima, odnosno policiji. S obzirom da je od mirne reintegracije do danas uložen veliki napor s ciljem normalizacije međunacionalnih odnosa, narušenih u poslednjem ratu, u opštini Erdut su ogorčeni, ali i jedinstveni u osudi tog vandalskog čina, bez obzira na stranačku ili nacionalnu pripadnost. Načelnik Vesić je ujedno pohvalio brzu intervenciju policije. „Ljuti smo i ogorčeni. Međutim, mogu reći da smo zadovoljni brzom intervencijom policije koja je pronašla počinioce ovog događaja. Nadamo se da će pravosudni organi preduzeti sve kako bi ovi vandali i rekao bih neljudi bili kažnjeni i da im se odredi primerena kazna“ rekao je načelnik Vesić. Uveren je da ovaj incident neće narušiti dobre međunacionalne odnose u toj pograničnoj, istočnoslavonskoj opštini. „Taj događaj smo svi osudili i svako ko iole razmišlja trezvene glave smatra da je ovo jedan čin vandala, ljudi koji ne razmišljaju ni o sebi ni o svojim porodicama ni o našim mladima. Mi ovo osuđujemo i sma22 tramo da se ovakve stvari više ne bi smele dešavati“ poručio je Vesić. Slično razmišlja i zamenik načelnika iz redova hrvatske zajednice. „Očekujem da se takve stvari više ne ponavljaju jer smo zaista postigli visok nivo međunacionalnih odnosa na području opštine i nećemo dopustiti da ih ovi i slični pojedinici narušavaju“ poručio je zamenik načelnika Dragan Vulin u izjavi medijima. Dodaćemo i da se ovaj incident dogodio prvog vikenda u oktobru, kada je u Dalju održan 8. Sajam starih običaja i zanata opštine Erdut, koji je ove godine okupio 40-ak izlagača iz Hrvatske, Srbije i BIH-a te 4. daljska „Gužvarijada“ gde se puna dva dana, u prijateljskoj atmosferi, uz pesmu, ples i autohtonu kuhinju tog kraja, slavio život, u najlepšem smislu te reči. NEGACIJA ČOVEČNOSTI ČOVEKA I Vandalizam na pravoslavnim grobljima u Dalju i Sarvašu osudila je i Samostalna demokratska srpska stranka koja je na vlasti u opštini Erdut. „Najoštrije osuđujemo vandalski, antihrišćanski i anticivilizacijski čin rušenja nadgrobnih spomenika na pravoslavnim grobljima u Dalju i Sarvašu. Pokojnici bez obzira na svoju nacionalnu pripadnost, versku orijentaciju ili bilo koju drugu različitost koju su za života ispoljavali, zaslužuju mir i spokoj, a njihove porodice pijetet i poštovanje“ navodi se – između IDENTITET/ BR. 171 / 2012. ostalog – u saopštenju za javnost iz SDSS-a te zaključuje da su se počinioci tog nedela ogrešili ne samo o moral nego i sveukupne civilizacijske norme. „Zato SDSS uz osudu tog čina, izražava duboku i iskrenu podršku porodicama pokojnika, čiji su spomenici oskrnavljeni jer im je nečijim hirom ili zlom namerom još jednom naneta teško opisiva bol. Od nadležnih institucija zahtevamo da se počinioci pronađu, javno obznane njihova imena i sankcionišu u skladu s pozitivnim zakonodavstvom. Samo pravovremenim otkrivanjem takvih nemoralnih osoba, koje u svojoj biti nisu ništa drugo nego potpuna negacija „čoveka i čovečnosti“, može se preventivno delovati, kako se slično ne bi ponovilo na nekoj dugoj lokaciji i kako se opet ne bi narušio mir pokojnika i dostojanstvo živućih članova porodica“ upozoravaju iz SDSS-a. STOP POLICIJA I kao da prethodni slučaj nije bio opomena i pouka, nedugo zatim u Vukovarskosremskoj županiji, u Pačetinu, mestu nastanjenom pretežno srpskim življem u opštini Trpinja, zabeležen je još jedan ksenofobični, antisrpski ispad. I ovaj slučaj, kao i prethodni u opštini Erdut, predstavlja svojevrstan presedan, s ozbirom da takvih događaja, na sreću, u tim sredinama dosad nije bilo. Naime, u noći 20. na 21. oktobar na mesnom Domu kulture, prodavnici i autobuskoj stanici nepoznati počinilac je sprejem ispisao grafite šovinističkog sadržaja čime je, kako se navodi u saopštenju iz policije, izvrgao ruglu, preziru i grubom omalovažavanju pripadnike nacionalne manjine koja živi u Hrvatskoj. U saopštenju se dodaje da policijski službenici preduzimaju kriminalistička istraživanja s ciljem pronalaženja nepoznatog počinioca krivičnog dela povrede ugleda Republike Hrvatske. A ti neprimereni grafiti, kako su ih u policiji okvalifikovali, u skladu sa već poznatim šovinističkim repertoarom su –„Ubij Srbina“, „Vinkovačke ustaše“, „Ultras Vinkovci“ i veliko slovo „U“. Zanimljivo je da policija ne navodi sadržaj grafita, iako je to ranije, u nekim drugim slučajevima kada su mogući počinioci bili Srbi, bila praksa niti je objavila fotografije grafita, već je saopštenje, umesto slike s uviđaja, popratila „prigodnom“ ilustracijom komada zemljišta ograđenog trakom na kojoj je ispisano „Stop policija“. Time se, nažalost, kod dela srpske javnosti stvara uverenje da je reč o pokušaju IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Grafiti u Pačetinu, mestu nastanjenom pretežno srpskim življem u opštini Trpinja zataškavanja pa i diskriminaciji, kada je u pitanju nacionalna pripadnost počinilacavandala. Ovaj događaj osudila je u saopštenju za javnost i Opštinska organizacija SDSS-a opštine Trpinja. „Verujemo u nadležne institucije da će pronaći vinovnike, odnosno one koji i dalje ispoljavaju ideje za koje smo kao civilizovani ljudi mislili da su odavno prošlost. Meštani Pačetina poštuju institucije i zakone ove države i ničim nisu zaslužili pretnje i uvrede, sadržane u grafitima“ navodi se, uz ostalo, u saopštenju iz Opštinske organizacije SDSS-a Trpinja. Ovaj vandalski čin, koji je uneo strah i nevericu u domove Pačetinaca, osudilo je i Udruženje antifašističkih boraca i antifašista opštine Trpinja. Ovi grafiti fašističko-ksenofobičnog, antisrpskog sadržaja, kako ističu trpinjski antifašisti, imaju za cilj da unesu nemir i strah među srpskim stanovništvom, ne samo u Pačetinu, nego u čitavoj regiji. Povezujući ovaj ispad sa skrnavljenjem pravoslavnog groblja u Dalju, trpinjski antifašisti se pitaju ko stoji iza pojedinaca koji iskazuju takve elemente mržnje i ek23 stremizma. NETRPELJIVOST KAO KONSTANTA Govore li ovi događaji, naizgled nepovezani, sem u mržnji prema pripadnicima srpske zajednice, o porastu nesnošljivosti prema Srbima u Hrvatskoj, teško je reći. „Netrpeljivost prema Srbima u Hrvatskoj nije ni u padu niti u porastu. Ona je konstantna i za nju je potreban samo „dobar“ povod ili razlog pa da se ona i javno obznani, na ovaj ili neki drugi način. Tako je bilo i sa slučajevima rušenja spomenika na pravoslavnom groblju u Dalju, kada se uoči Dana nezavisnosti održavala „Gužvarijada“ – manifestacija u organizaciji tamošnjeg srpskog kulturnoumetničkog društva, kao i poruke na fasadi Doma kulture u Pačetinu, ispisane nedelju dana nakon početka haškog suđenja Goranu Hadžiću, inače rođenom Pačetincu“ kaže Srđan Sekulić iz Pačetina, novinar manjinskog lista „Izvor“ čiji izdavač je Zajedničko veće opština. Po rečima ovog Pačetinca, čiji su se preci naselili u tom mestu još pre 150 godina, poseban problem u oba priča s istoka U periodu od 5. do 8. oktobra na pravoslavnim grobljima u Dalju i Sarvašu uništen je 31 spomenik slučaja, posebno kada je u pitanju ovaj poslednji iz Pačetina, predstavlja odnos medija i celokupne javnosti prema tom problemu. „Od ovih grafita niko se nije javno ogradio i niko ih nije osudio, sem opštine Trpinja, opštinske organizacije SDSS-a i Udruženja antifašista koje, opet, u potpunosti čine Srbi. Ni jedne novine, sem srpskih manjinskih listova, u svojim štampanim izdanjima nisu objavile ovu vest, a o televizijskim prilozima da i ne govorim“, priča naš sagovornik. Po njegovom mišljenju neshvatljivo je i to što je na zvaničnoj internetskoj stanici PU vukovarsko-sremske ovaj događaj okarakterisan kao povreda ugleda RH dok se tekst grafita uopšte ne spominje, slika devastiranog Doma kulture ne postoji, a o uvredi srpske nacionalne manjine ni slova! „Ovo nisu izolovani slučajevi i takvih primera imamo gotovo svakodnevno u Hrvatskoj, samo je pitanje koliko ljudi o njima govore i koliko im daju na značaju?! Na ovakve postupke treba reagovati i, zaista, pitam se gde su sad nevladine organizacije, centri za mir, nezavisni intelektualci, stranke leve, pa i desne orijentacije i na kraju sam predsednik i Vlada RH?! Zašto od njih niko nije osudio ove poruke „mira, ljubavi, tolerancije i suživota“?“ pita se ovaj mladi Pačetinac. USTAŠLUCI Na meti vandala našao se i spomenik mladom hrvatskom reprezentativcu tragično stradalom u saobraćajnoj nesreći 24 Na kraju ove priče još jedna turobna slika iz albuma manjinske svakodnevice. Jedne subote, početkom oktobra, u povratku iz Vukovara s proslave Međunarodnog dana starih, poznanica srpske nacionalnosti zatekla se na autobuskoj stanici, baš u trenutku kada je tim putem prolazila kolona hrvatskih svatova. Nepoznati mladić u jednom od automobila, opijen alkoholom ili mržnjom, zapevao je kroz otvoren prozor glasno, izazivački „Šta se ono na Dinari sjaji? Paveliću slovo „U“ na glavi!“. Pored nelagode i nekog iracionalnog straha, ta gotovo nestvarna epizoda učinila joj se, kaže, kao ružan košmar, pa je u trenutku poželela da se probudi na nekom boljem mestu, gde se na dan koji slavi ljubav ne priziva mržnja, gde se ne veličaju zločinci… Iako su ti i takvi pojedinci ipak manjina, prećutkivanjem ovakvih događaja i njihovim ignorisanjem, što je prevladavajući stav i praksa u ovom društvu, pothranjujemo njihovu mržnju i destrukciju i gotovo im dajemo za pravo da je to što čine društveno prihvatljiv i čak poželjan obrazac ponašanja. ■ IDENTITET/ BR. 171 / 2012. separatizam u Evropi KATALONIJA KAO KOSOVO Politika dvojnih aršina i bumerang koji se vraća Katalonija je sve bliže odcjepljenju od Španjolske i to na temelju Kosovskog presedana. Takvi navodi i ocjene pojavili su se u više evropskih i svjetskih medija pošto je autonomna vlast te španjolske pokrajine saopćila da će sazvati referendum o nezavisnosti u jesen 2014. godine baš kada to isto predviđa i Škotska. U Belgiji je na izborima u Flandriji uvjerljivu pobjedu odnijela stranka NVA koja se zalaže za konfederaciju, a to znači da ta federalna jedinica Belgije u suštini treba postati nezavisna K atalonski političari traže da “nova država u Evropskoj uniji” bude “velika Katalonija” koja bi obuhvatila i Balearske otoke, područje Valencije, a možda bi mogla da traži i neki pogranični dio Francuske. Talijanski list Stampa je, pored ostalog, u naslovu izvještaja ukazao da “Katalonija kao Kosovo” želi da jednostrano proglasi nezavisnost od Španjolske. Vlast u Barceloni, posebno poslije demonstracija milijun i pol Katalonaca koji su tražili nezavisnost i nogometnog derbija Barcelona-Real Madrid, na kojem su navijači mahali katalonskim zastavama i nosili veliki natpis “Nezavisnost”, traži pet milijardi eura pomoći od Madrida da bi se izborila s ogromnim dugom od 42 milijarde eura i rastućim budžetskim deficitom. Barcelona također traži da ubuduće Katalonija, najbogatija španjolska oblast, sama ubire porez, jer je vlada u Barceloni izračunala da 8 posto bruto proizvoda Katalonije biva raspoređeno kao pomoć ostalim španjolskim pokrajinama. Neki komentatori su postavili pitanje hoće li mnoge evropske i zapadne zemlje priznati Kataloniji pravo na jednostrano, po ustavu Španjolske neprihvatljivo, odvajanje isto kao što su Kosovu priznale pravo na jednostrano proglašavanje nezavisnosti u odnosu na Srbiju. Zaključak je bio jednoglasan, a to je da neće jer one zemlje koje su priznale Kosovo uporno tvrde da je to “specifičan slučaj” iako su neki komentatori primijetili da to je “politika dvojnih aršina i bumerang koji se vraća”. EKONOMSKA KRIZA KAO OKIDAČ SEPARATIZMA Takve zaključke je prenio i vrlo ozbiljni internet portal za političke analize zbivanja u Španiji i Portugaliji - Iberosfer, IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Pripremio: IGOR PALIJA upozorivši da je “ponovo vrijeme da se zaustave ekstremisti na obje strane, jer na Kosovu je to dovelo do jednog, dva rata, pa je vrijeme da se od historije bolje nauči da treba rano reagirati”. Jednostrano proglašenje nezavisnosti Katalonije je protivno i odredbama Evropske unije, a i Evropska komisija je jasno stavila do znanja da bi odcjepljenje Katalonije značilo da ta nova država mora zatražiti da bude primljena u članstvo EU, za što je potrebna jednoglasna odluka svih članica Unije - dakle i vlade u Madridu. Španjolski premijer Mariano Rajoy zatražio je od Evropske komisije da u tom slučaju stavi na snagu jedan član temeljnog akta EU, Ugovora iz Lisabona, koji ne dozvoljava jednostrano odcjepljenje neke regije od punopravne države članice EU. Predsjednik katalonske vlade Arturo Mas je, međutim, saopćio da će na referendum Kataloncima biti postavljeno pitanje “Želite li da Katalonija postane nova država Evropske unije?” što bi trebalo da znači da Katalonija ne napušta EU, već da samo odvajanjem od Španjolske postaje nova država Unije. Neki komentatori ukazuju na to da bi primjeri Katalonije, Škotske, Flandrije, mogli ohrabriti još više oduvijek snažni, dijelom nasilni baskijski separatizam u Španjolskoj, ali i težnje za “samostojnošću”, drugih regija u EU, poput Južnog Tirola-Alto Adige u Italiji, Korzike u Francuskoj, dijela Rumunjske gdje žive većinski Mađari. Američka agencija za strateške analize Stratfor zaključuje da će “škotski referendum, ako bude uspješan, biti primjer ostalim separatističkim pokretima na starom kontinentu, a posebno Kataloniji”. Mnogi analitičari daju podudarnu ocjenu da je teška ekonomska i socijalna kriza u Španjolskoj i dobrom dijelu Evrope samo 25 zaoštrila težnje za odcjepljenje raznih dijelova u Evropi. SVATKO NA SVOME Eksplozivna mješavina nacionalističkih osjećanja, naglog osiromašenja, zaduženosti i krize kojoj se ne vidi kraj, samo je pojačala uvjerenje da bi “svatko na svome” bolje prošao nego da ima neki centar koji ima konačnu moć odlučivanja. Španski kralj Juan Carlos je, što je izuzetno rijetko, također reagirao i zatražio da se u ovim teškim vremenima “ne ide u daljnje podjele”, a neki generali u Madridu su i javno predočili da je ustavna dužnost španjolske vojske da brani teritorijalnu cjelovitost zemlje. U Barceloni na ovakve „tvrde“ stavove Madrida odgovaraju da oni imaju legitimitet katalonskog parlamenta i da bi mirno izražena demokratska volja naroda trebala biti iznad svega. Torinska Stampa, ipak, upozorava da “Kosovo docet” što je parafraza latinske izreke “Experientia docet - Iskustvo je najbolja pouka” i primjećuje da “Španjolske koja je oduvijek u kući imala baskijske i katalonske separatiste, ne želi da završi kao Srbija gdje je Kosovo jednostrano proglasilo nezavisnost”. Stampa podsjeća da je još prije jednog stoljeća španjolski filozof Ortega upozorio da će “nacionalizmi razbiti Španjolsku”. Najzad, portal Iberosfer pravi i usporedbu s raspadom Jugoslavije i ocjenjuje da Katalonija ne može da se jednostrano odcijepi, jer nije, recimo, Slovenija koja je po jugoslavenskom ustavu imala pravo na samoopredjeljenje. Portal zaključuje da je “situacija Katalonije mnogo više nalik na državni koncept Srbije” koja je, baš kao što Katalonci žele da objedine sve svoje oblasti, htjela da zadrži i sve dijelove bivše Jugoslavije u kojoj su živjeli Srbi.■ afere iz stratosfere Diplomatska penzija niti za gaće „Velika Sestra“ spustila se s neba u „Balkansku krčmu“ i nemirnoj „dječici“ kao prava odgojiteljica podijelila packe, a i pohvale. Veselje je bilo neizmjerno i kod onih koji su dobivali packe, a tek tamo gdje je blagonaklona odgojiteljica pogladila glavice veseloj dječici koji su dobro počeli shvaćati lekciju demokracije, naprosto je zavladao urnebes od oduševljenja. Tako je otprilike izgledao orkanski vjetar Hillary koji je u dva dana poharao „suverene“ države Balkana, nastale nakon „velikog praska“ Jugoslavije Č Piše: NINOSLAV KOPAČ uveni suverenitet na Balkanu izgleda kao buduća predškola koju će od slijedeće godine obavezno pohađati djeca u Hrvatskoj da bi se lakše prilagodili u pravoj školi. Elem, Državni sekretar za vanjske poslove, tajnica, kako se to sada u novohrvatskom kaže, a taj naziv ne asocira samo mene, na plavušu u minici s napumpanim grudima koja se umilnim glasom javlja na telefon i kaže da šef trenutno nije u uredu, iako se krije iza tapeciranih vrata, ili mu dotična upravo sjedi u krilu, Sjedinjenih američkih država sletjela je s neba u Boingu Air Force two, posjetila Beograd, u kojem su do jučer zakleti protivnici bili kakvog dijaloga s Prištinom s kiselim osmjehom kimali glavom i obećali joj da će svakako nastaviti dijalog s odcjepljenim im dijelom države. Packe su dijeljene na sve strane dok se konačno „Velika Sestra“ nije prizemljila u Zračnoj luci Zagreb, za koju bi mnogi željeli da se zove po „neumrlom“ nam predsjedniku, kojeg je smrt spasila od Haškog suda za ratne zločine. Naši predškolci demokracije pokazali su se ko’bajage najboljima od svih Balkanaca. Blagonaklono je pomilovala glavice naših državnih funkcionara i pohvalila ih da vrlo dobro završavaju predškolu, a za uzvrat imat ćemo „čast“ da nam djeca ginu zajedno s Amerikancima diljem svijeta šireći plamen „demokracije.“ Ipak vize za ulazak u USA, još nam se neće ukinuti, jer to još nismo zaslužili na olako uđemo u „rasadnik“ demokracije. Ali, uvijek ima neki ali, za uzvrat što su Evropljani otkrili Ameriku, a mi se takvima smatramo „od stoljeća sedmog“, Amerikanka je otkrila Hrvatsku. Našim političkim liderima je objasnila da živimo u Raju, ali kao poniženi domorodci, a imamo toliko mogućnosti za razvoj. Naši su na to ozbiljno klimnuli glavama i obećali joj da će odmah sutra od pakla koji liči na Raj napraviti istinski raj. Koliko puta smo to već čuli! Svi smo bili razdragani tim posjetom i čašću što nam je Državni sekretar Amerike podarila prospavavši u Zagrebu, a ne kao što je u nekim ostalim, nama nekad bratskim republikama, podijelila packe u nekoliko sati i nastavila dalje. Toliko nas je to obradovalo da smo zaboravili i na tužni dan koji je u „najcrnjem mraku“ koji je „branio“ vjeru „pogotovo katoličku“ bio neradni blagdan i obilježavao se kao Dan mrtvih, ali puno svečanije i masovnije nego radimo danas, kada više nema progona katoličke crkve, ali kako izgleda ona sve više proganja nas. Sve u svemu gospođa Clinton nam nije ni trebala dolaziti da bi nam otkrila „toplu vodu“ tj. da nas ubija birokracija, kao da mi to već godinama nismo znali, ali tko će imati hrabrosti otpustiti desetke hiljada birokrata i natjerati ih da se nečim bave, na primjer poljoprivredom, jer nesposobnošću i neradom tu nemaju što upropastiti, kad nam je poljoprivreda već i bez njih potpuno upropaštena, industrije nema, a kada bi ih zaposlili u turizmu rastjerali bi nam sve goste, taman kada su sada počelu dolaziti u većem broju. 26 SPALJIVANJE STOGODIŠNJIH VJEŠTICA Dvadeset prvo stoljeće se opet „mrači“ i uz sav tehnološki razvoj religije nas vraćaju u Srednji vijek. I ovaj naš nedavni Treći balkanski rat imao je obilježje vjerskog rata. Plamen vjere širi se na sve strane. Najtragičnije od svega je to da su Arapi – muslimani, u vrijeme najcrnjeg evropskog srednjovjekovnog mraka, širili prosperitet, nauku i kulturu. Dali su nam algebru, arapske brojeve, a još i danas najljepše palače koje su krase Španjolsku djelo su arapskih neimara. Međutim, njih vjera danas vraća u najcrnji mrak kakav smo mi imali pred 500 godina. U ime Alaha spremni su ubiti sebe i srušiti sve pred sobom. Ali, opet neki ali, mračna inkvizicija se vraća i u Hrvatsku. Dobro, neće baš biti spaljivanja na lomači pred katedralom, niti će svećenici moći, još, hapsiti kao što su to mogli prije nekoliko stotina godina, ali Crkva „u Hrvata“ naložila je svojim župnicima da skupljaju podatke o zločinima koje su počinili antifašisti i „crveni“ komunisti! Za razliku od obveze Kanonskog zakona koje im brani da zločine koje im pri ispovjedi priznaju zločinci prijave policiji, crkva im nalaže da se bave istragom i popisom zločina, zapravo samo onoga što, ONA, crkva smatra da je bio zločin. Čuvajte se stogodišnjaci! Dolazi vrijeme kada će i vas početi hapsiti i suditi vam za to što se crkva u vrijeme NDH odlučila za, vama i svim antifašistima, suprotnu stranu! Da ima Boga, nadam se da nakon ove moje izjave nećete IDENTITET/ BR. 171 / 2012. bojkotirati Identitet i moje tekstove kao što se nedavno zbog slične izjave to dogodilo Branku Lustigu, siguran sam da bi on odmah dao ostavku nakon ovakvih akcija njegovih „slugu“. HEROJ, A NE ZLOČINAC Bliži smo Srbiji no ikada objavili su mediji u skrivenom članku, koji je mnogima jednostavno promakao, ili ispario iz sjećanja. Naime, prema vjerodostojnim podacima Hrvati, Srbi i Moldavci jedva preživljavaju i najbjednije žive u cijeloj Evropi. Eto što je nama naša borba dala. Uvijek smo na nekim vrhovima, ali ne po kvaliteti već po zlima kojima smo obasuti i koja nas vrebaju sa svih strana. Važno je da nam mudro rukovodstvo to shvaća, pa će poduzeti sve da, barem ostane tako kako je, jer moglo bi i gore! Ako mene pitate tko je tomu kriv, ispalit ću ko’ iz topa ZNA SE. To što su oni uradili ovoj zemlji i napaćenim narodima i narodnostima koji u njoj žive, ili zbog njih više ne žive, nije ni Hitler učinio Nijemcima. Umjesto da se kriminalnu organizaciju, zvanu HDZ zabrani zbog izazivanja rata, izazivanja međunacionalne mržnje, rasističkog i segregacionog ponašanja, etničkog čišćenja, agresiju na drugu državu, zakonskog nesankcioniranja ratnih zločinaca, pokušaja restauracije takozvane NDH, što im je djelomično i uspjelo, zbog sramotne privatizacije društvenih dobara koja su uništena od pojedinaca, zbog krađe milijardi valute kojoj su dali ime po ustaškoj moneti, kriminalnog vođenja stranke i namještanja izbora, najdrskije pljačke državne i naše imovine od gospodina predsjednika te stranke i Vlade RH kojoj je bio na čelu, mislim da više nema smisla nabrajati svinjarije i zločine koje su počinili, a ako im se bude dalo radit će ih i dalje, jer stranka na vlasti, počev od pokojnog Ivice Račana, pa danas do Zorana Milanovića, sve tolerira, pa njihove svinjarije maltene zataškava, a za ekonomsku katastrofu koju sada pokušaju djelomice sanirati čak javno ni ne imenuju krivce umjesto da ih potrpaju u zatvore. Znam, naši su puni, ali kako su nam odnosi sa susjednim zemljama, bivšim bratskim republikama sve bolji, mogli bi im poslati naše kriminalce da popune njihove zatvore. Osim toga jednog ratnog zločinca su nam čak i ugostili! „Pravna država“ Hrvatska iz koje je taj „heroj a ne zločinac“ pobjegao je u Hercegovinu iako Slavoniju „ima u srcu“ i odmara u mostarskom zatvoru jer je komforniji od zeničkog, čak ga se pušta IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Gospođa Clinton nam nije ni trebala dolaziti da bi nam otkrila „toplu vodu“ tj. da nas ubija birokracija, kao da mi to već godinama nismo znali, ali tko će imati hrabrosti otpustiti desetke hiljada birokrata i natjerati ih da se nečim bave, na primjer poljoprivredom, jer nesposobnošću i neradom tu nemaju što upropastiti, kad nam je poljoprivreda već i bez njih potpuno uništena, industrije nema, a kada bi ih zaposlili u turizmu rastjerali bi nam sve goste, taman sada kada su počeli dolaziti u većem broju bez lisica na sprovod sestre u Hrvatsku, umjesto da ga odmah na granici uhapsi i odvede u Remetinec u ćeliju od 20 kvadrata da se pati s još desetak sudrugova. Zločinac se uzdignute glave prošetao bez lisica, a te iste lisice dobivaju nevini ljudi optuženi anonimnim prijavama i u „komforu“ remetinečkog zatvora drže ih po dva mjeseca i onda im se ispričaju da nemaju ništa protiv njih i da su slobodni građani. Time sam ilustrirao samo jedan slučaj Nenada Pralije bivšeg direktora Radničkog nogometnog kluba Split, kojeg su kao zadnjeg kriminalca vodali u lisičinama, možda i zbog toga jer klub u nazivu ima radnički i dresove crvene boje, a zločinci bez metala na rukama uzdignute glave ko’ purani se šepure uz diskretnu pratnju policajaca u civilu kroz Hrvatsku, i onda ponovno sjedaju u policijski automobil i odlaze na izdržavanje kazne u BiH. Ne zaboravite zločini su počinjeni u Hrvatskoj, a dotični „heroj, a ne zločinac“ čak je predsjednik jedne hrvatske stranke koja u Saboru ima i svoj stranački klub! „Heroj“ je i vlasnik uspješne firme koja trguje građevinskim materijalima i doslovce izrabljuje sirotinju koja je sretna da ima posao. A to što stranka ratnog zločinca ponosno nosi bedževe s njegovim likom u Saboru i po Evropi ne samo da je negativna propaganda za zemlju koja to dozvoljava i ne 27 to nije liberalna demokracija to je čista anarhija, a da se ne govori o krivičnom djelu! Bravo ministre pravosuđa! Samo naprijed, ovako ćemo sigurno ukoračiti u pravnu državu. HOĆETE LI PIŠKITI ILI KAKITI Nevjerojatno je se kako su sekularnoj, ili svjetovnoj državi, gotovo nitko javno ne usudi reći da je ateista, svi su uglavnom „vjernici“, a rijetki za sebe kažu da su agnostici, što je zapravo blaži izraz za ateiste, ali ljepše zvuči. Konačno, naš premijer je izjavio da je ateista, i odmah nakon te izjave Vlada, zajedno s njim na čelu, katoličkoj su se crkvi počeli uvlačiti pod kožu da je to naprosto degutantno. Bivši drugovi koji za sebe vole reći da su socijaldemokrati?! Od socijaldemokracije su sve dalji, a sve bliži liberalizmu, koji je preliberalan i za same liberale. Premijer nam je nedavno posjetio i Papu. Televizija nije uspjela snimiti da li mu je poljubio ruku, ali nakon tog posjeta, premijer je novinarima izjavio da nije bilo govora o reviziji međudržavnog ugovora sa Svetom stolicom, pa ni razgovora o samostanu Daili kraj Poreča koji je bivša vlada vratila prebogatom benediktinskom redu iz Italije, kojeg je Jugoslavija obeštetila novcem prilikom potpisivanja Osimskog sporazuma. Da je taj Milanovićev odgovor i postupak vezan za taj samostan u afere iz stratosfere najmanju ruku degutantan, potvrdio je neki dan svećenik Aldabert Rebić koji je jedno vrijeme bio i ministar u vladi Franje Gregurića u vrijeme Tuđmana. On je u intervjuu na zagrebačkom radiju 101 doslovce rekao da Hrvatska nikako ne treba taj samostan davati nekome koji je za to dobio odštetu, bez obzira što oni cigle ne mogu odnijeti u Italiju. Rebić je rekao da je to vrlo nerazumno prelaziti preko toga i davati izjave “što je darovano nećemo tražiti natrag“. U istom intervjuu svećenik Rebić je rakao, da ga je sram kako biskupi bahato pokazuju zlato i bogatstvo i da bi Hrvatska u krizi kakvoj je ipak trebala preispitati Ugovor potpisan sa Svetom stolicom. Iako nikada nisam bio pristalica Ive Sanadera i o njemu imam najgore mišljenje, ali u jednoj njegovoj izjavi potpuno se slažem s njim, a to je kada je na čuvenu neodlučnost naših vrlih socijaldemokrata rekao: „Gospodo, odlučite se da li trebate piškit ili kakiti?“ Stvarno bivši drugovi konačno odlučite što hoćete, jer ovaj narod više nema para da vam plaće pelene, jer ako ne odlučite na vrijeme neće biti tako velikih pelena. SKUPLJAČI SEKUNDARNIH SIROVINA Ekonomska kriza nas sve uništava. Prosječnoj obitelji za preživljavanje mjesečno nedostaje najmanje 3 hiljade tih novaca koje u narodu ima popularni naziv ustašica. Međutim vlada tvrdi da građani Hrvatske nemaju poduzetničkog duha. Pošto sam i ja jedan od tih kojem nedostaje tih 3 hiljade počeo sam razmišljati da proširim biznis skupljanja reciklažnog otpada, pa da u Kauflandu ne prodajem plastične boce koje mjesečno moja familija i ja nakupimo i za to dobijemo 50 kuna, razmišljam da proširim biznis i na okolne ulice i pregledam kante za smeće. Možda bih skupio još kojih pedesetak ovih „naših“ novaca. Čak je nedavno i ministar zaštite okoliša na televiziji izjavio da nisu svi kriminalci oni koji se bave prikupljanjem sekundarnih sirovina što me odmah osokolilo. Osim toga vlada, svim budućim poduzetnicima čak olakšava posao, jer za 10 kuna možete otvoriti poduzeće. Pošto od prodanih plastičnih boca mogu za deset kuna osnovati firmu, a ostalih 40 odmah mogu uložiti u biznis i posao bi sigurno „procvjetao!“ Baš krenuh k’ javnom bilježniku, da me pretvori u poduzetnika, kad doznadoh da u Hrvatskoj najbogatija umirovljenica ima 72 godine i biznisom, ili poduzetništvom se počela baviti tek 2005. godine. Pošto sam ja sada nekako u go- Tako sam ja još uvijek u dilemi koga da posvojim. Možda ipak imam rješenje! Sve više razmišljam o Ljubi Ćesiću Rojsu. I on je jedan od onih koji je „jamio“ i to javno priznao. Sada ima dosta, nije bogat kao Todorić ili Vidošević, ali ima dovoljno. Osim toga, duhovit je čovjek koji svakom svojom izjavom uveseli naciju, pa razmišljam, osim što bi mi bilo bolje nego da skupljam boce, imao bi nešto para, a veselja do smrti! dinama kada je ona počela posao odmah sam se zainteresirao. Naravno ne moram ja baš biti najbogatiji penzioner, ali što ne probati. Gospođa je kažu odmah nakon što je započela posao vrijednost tvrtke povećala na oko 2,5 milijuna kuna. Njeni prijatelji kažu da je uvijek bila štedljiva, pa je od 4 hiljade kuna mirovine, koje ona dobiva, uštedjela 2 i pol miljuna. Njena tvrtka danas ima desetak vila i jednu jahtu koju daje u najam. Pošto je žena ipak u poznijim godinama ona samo nadgleda posao i živi o tantijeme a upravljanje tvrtke prepustila je supruzi Nadana Vidoševića, predsjednika Privredne komore Hrvatske i direktoru Kraša. Na taj mudar potez nagovorio ju je sin Nadan, jer čovjek ipak ima obzira prema starici majci, a ona je, gle čuda, ušla u posao u trenutku kada se njen brižan sin naumio kandidirati za predsjednika republike, i na našu sreću u tome nije uspio, pa je na mamicu prenio dio imovine, za koju nitko nikada neće doznati kako ju je stekao, jer, uostalom koga se to i tiče. Ne mogu se ni ja požaliti na penziju u koju su me otjerali. O sramoti koju dobivam ovdje ne bih htio ni razgovarati, ali bio sam i konzul u New Yorku za vrijeme Jugoslavije, pa kao savezni kadar dobivam i penziju iz „inozemstva“. Za četiri godine rada u diplomaciji odbijam mjesečno 3.600 dinara. Neki dan gledam humorističku seriju koju emitira Nova TV, zove se Žene s Dedinja. U jednoj epizodi prijateljice kupuju donje rublje i pitaju prodavačicu koliko koštaju 28 jedne crvene ženske gaće. Cijena im je 3.900 dinara. Možete slobodno ovo komentirati kako hoćete ovo, ali ja za moju, diplomatsku, penziju ne mogu kupiti ni jedne ženske gaće u Beogradu! Sada sam u dilemi, da li da proširim posao sa „sekurdanim sirovinama“ ili da pronađem nekoga bogatijeg kojega bih posvojio. Ja bi za 10 kuna osnovao firmu, a moj posvojeni sin mi „ubaci“ nekoliko milijunčića, zaposli svoju ženu za direktora, a ja bi ovo još malo što mi je preostalo preživio od tantijema. Razmišljam, ne mogu posvojiti Todorića, jer ima živog oca Antu koji je od malena sina učio „biznisu“, pošto otac je upropastio Agrokombinat Zagreb, „čalabrcnuo“ nešto mrskih nam dinara i u ona „najmračnija“ vremena i odležao nekoliko godina zbog privrednog kriminala, kako se onda zvao takav tip poduzetništva, koji je vrlo uspješan danas. A svi oni koji su u bivšem sistemu uništavali privredu i bili u krivičnoj evidenciji, dolaskom „demokracije“ i neumrlog nam predsjednika postali su politički zatvorenici „proganjani“ od „komunista“ i dobivaju dobru državnu apanažu za dane provedene „iza brave“, Dakle shvatio sam da kod Todorića nemam šanse, pa čak ni ući u njegov „hotel“ u kojem živi. Jer čovjek je dvorac grofa Kulmera, pored živih nasljednika dobio u vlasništvo pod uvjetom da ga pretvori u hotel otvorenog tipa. To je i učinio! Familija Todorić danas živi u hotelu, i zamislite, jadni nemaju ni kuću! ■ IDENTITET/ BR. 171 / 2012. intervju: Mitja Žagar Intervju s Mitjom Žagarom, profesorom na Fakultetu za društvene znanosti Sveučilista u Ljubljani, znanstvenim savjetnikom Instituta za etničke studije te ekspertom Vijeća Europe i OESS-a za pitanja nacionalnih manjina KRIZA MULTIKULTURALIZMA OPASNIJA JE OD AKTUALNE EKONOMSKE KRIZE Ako Europa ne napravi nešto ozbiljno na planu promocije multikulturalizma, na planu edukacije, na planu informiranja o prednostima, o vrijednostima, o funkcijama i značaju tog multikulturalizma koji već postoji, onda će to biti jedna velika prijetnja budućnosti Europe, pojedinih zemlja i europskih integracija uopće. To je realno veća prijetnja i opasnost nego aktualna ekonomska kriza Razgovarao: STOJAN OBRADOVIĆ D anas je sve više javnih indikacija koje ukazuju na to da živimo u vremenu nesklonom manjinama, multietničnosti, multikulturalizmu. Kako procjenjujete situaciju i što smatrate realnim prijetnjama u tom smislu? - Da, sadašnje vrijeme zaista nije povoljno i naklonjeno manjinama i širenju manjinskih prava. Za to postoji nekoliko bitnih razloga. Ono s čime je ovakvo razdoblje zapravo započelo je pitanje sigurnosti odnosno shvaćanje manjina kao potencijalnog rizika za sigurnost jer se smatralo da manjine u nekim situacijama mogu biti čak i saveznici terorizma i da mogu biti saveznici onih snaga i onih zemalja iz kojih navodno dolaze neke prijetnje svjetskoj sigurnosti. Aktualna situacija, kada su manjine u pitanju, povezana je i s činjenicom da je u proteklom razdoblju došlo do snižavanja nekih standarda ljudskih prava upravo zbog isticanja nekih novih sigurnosnih potreba i aspekata. A dodatni utjecaj, koji je situaciju još više pogoršao, bio je početak ekonomske krize, jer se u IDENTITET/ BR. 171 / 2012. 29 ekonomskim krizama uvijek traže neki krivci, a manjine su jedan od društvenih subjekata kojemu se ta „krivnja„ može lako pripisati. I ako se kombiniraju ovi faktori s još jednom faktorom, a to je da se netrpeljivost i netolerancija također povećavaju u vremenima krize onda kao posljedicu imate situaciju da raste negativna percepcija javnosti te da su državna i politička vodstva spremna mijenjati određene manjinske politike, što pogoršava situaciju manjina, pa i formalno reducirati manjinska prava Vrlo negativne poruke o multikulturalizmu dolazile su, nažalost, iz samih europskih političkih vrhova. Kakve je to posljedice izazivalo? - Multikulturalizam je jedan vrlo interesantan, rekao bih čak fantastičan, koncept koji po prvi put u povijesti daje priznanje različitosti, ali i mogućnosti da različite zajednice mogu izražavati svoje različite etničke, kulturne i druge identitete. Kad je taj koncept započeo 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća, prvo u Kanadi, to je bilo vrlo značajno. Multikulturalizam se u Europi preobrazio, pa se je tako dosta često govorilo intervju: Mitja Žagar o multikulturalizmu i interkulturalizmu koji je davao više naglaska ne samo na čuvanje i razvoj različitih kulturnih identiteta već i na njihovo međusobno prožimanje i njihov međusobni utjecaj. Sličan razvoj i preobrazba su se dešavali i u Kanadi. Interesantno je to da je npr. u Kanadi dobar dio tih multikulturnih politika bio implementiran i u zakonodavstvu, što je u Europi bio znatno manje slučaj. Poznata izjava njemačke kancelarke Angele Merkel da je multikulturalizam mrtav je meni zapravo smiješna. Njemačka je, kao što je poznato, dugo provodila politiku „gastarbajtera“ - radnika koji su po njihovom gledanju došli privremeno da bi se nakon nekog vremena, kako se prvotno očekivalo, vratili u svoje zemlje. Ali mnogi od njih u Njemačkoj već imaju i drugu i treću generaciju svojih potomaka. Njemačka je bila jedna od lošijih učenica na području multikulturalizma i njene politike na tom području nisu imale visoke ocjene. Nešto slično vrijedi i za Francusku. Pokazuje se da ni Merkel ni Sarkozy nisu pokazali neko znanje o značaju, konceptu i vrijednostima multikulturalizma i multikulturalnih politika. Ono što je još problematičnije u tom kontekstu je da u nekim sredinama, poput Skandinavije ili Ujedinjenog kraljevstva, gdje su ti procesi jačali, sada jačaju glasovi onih koji se suprostavljaju tim razvojnim konceptima i tim vrijednostima i koji smatraju da su multikulturalne politike prekomplicirane i preskupe za društvo i da ne daju očekivane rezultate. Sada, umjesto razmišljanja iz nedavne prošlosti o potrebi da se razvijaju politika i praksa multikulturalizma, sve se više javljaju razmišljanja da te politike treba drastično ograničiti, pa možda i u cijelosti onemogućiti. Smatram da su DODATNA PRAVA RAVNOPRAVNOSTI UVJET Trebamo biti svjesni da manjinska prava nisu nešto dodatno što se tim manjinama daje, već je to sredstvo kojima manjine mogu ostvarivati jednaka prava kao svi ostali građani. To je vrlo važno i to treba stalno naglašavati. Dakle, posebna prava manjina nisu neka dodatna prava koja bi poboljšavala položaj manjina u odnosu na ostale, već su to prava koja osiguravaju da te manjine odnosno njihovi pripadnici mogu ostvarivati svoja ljudska prava ravnopravno s drugima. takva razmišljanja veoma opasna za Europu. Europa postaje sve različitija i na to sve više utječu ne samo unutareuropske migracije nego i izvaneuropske migracije i stvaraju se nove manjine za koje će koncept multikulturalizma biti još važniji i značajniji. Ako Europa stvarno sebi želi dobro onda bi morala učiti iz nekih pozitivnih politika i praksi koje su sada prisutne npr. u Kanadi, Novom Zelandu i Australiji, a prije svega učiti iz negativnih iskustava koje su prošle neke tipične imigracijske zemlje i društva u prošlosti, a koja se nisu na adekvatan način postavile prema konceptu različitosti . Čini se da je prevagnuo govor koji isključivo upozorava na neke probleme multikulturalizma, a da se skoro potpuno zanemaruju neke vrijednosti i koristi koje multikulturalizam donosi. Postoji li svijest o tim prednostima, da tako kažemo benefitima, multietničkih i multikulturalnih društava? - Nažalost, mislim da ta svijest nije dovoljno prisutna ni razvijena, iako zapravo mi svi na neki način profitiramo od te društvene raznolikosti. Koliko je naš svijet prije 100 godina bio siromašniji u kulturološkom, muzikološkom, kulinarskom ili gastronomskom aspektu! Svi ti različiti utjecaji na različitim područjima koje donose pripadnici drugih etnija i kultura čine naš svijet neuporedivo bogatijim, kvalitetnijim, jednostavno ugodnijim i izazovnijim za življenje. I zato kažemo da različitost jeste bogatstvo. Različitost bez sumnje predstavlja komparativnu prednost nekog društva i ta različitost može pomoći nekim društvima i zajednicama da nađu neka rješenja koja inače ne bi mogla doseći. Velika greška se radi kada se multikulturalizam kao i nacionalne manjine doživljavaju kao sigurnosni rizik, prijetnja stabilnosti nekog društva. Zato smatram da je nužno da u obrazovnim sustavima i u medijima započne provođenje jedne sustavne informativno – edukativne kampanje kojom bi se predstavili različiti pozitivni aspekti multikulturalizma. Kada mlade ljude, a ja to obavezno radim sa svojim studentima, upoznate s činjenicom da neka njihova najomiljenija jela ili muzika zapravo dolaze iz drugih kultura onda oni vrlo brzo percipiraju i prihvaćaju realnost i prednosti multikulturalizma i njegovu pozitivnu društvenu funkciju. Takav pristup dugoročno osigurava i integraciju tih različitosti, njihovu ravnopravnu poziciju u društvu i što je možda najvažnije njihov međusobni utjecaj i prožimanje. 30 Postoji li, s druge strane, svijest o mogućim negativnim implikacijama do kojih mogu dovesti pokušaji suzbijanja, onemogućavanja ili reduciranja multikulturalizma? - Ako Europa ne napravi nešto ozbiljno na planu promocije multikulturalizma, na planu edukacije, na planu informiranja o prednostima, o vrijednostima, o funkcijama i značaju tog multikulturalizma koji Prakse ksenofobije, redukcionizma, kulturnog ekskluzivizma, različitih nacionalizama prije svega smanjuju potencijale društava i njihovu mogućnost da riješe krize i ojačaju svoj razvoj već postoji, onda će to biti jedna velika prijetnja budućnosti Europe, pojedinih zemlja i europskih integracija uopće. To je možda čak realno i veća prijetnja i opasnost nego aktualna ekonomska kriza. Pogotovo zato što će u ekonomskoj krizi upravo ti problemi u međuetničkim odnosima, netrpeljivost i netolerancija još više jačati. Vrlo je značajno ukazati na to da prakse ksenofobije, redukcionizma, kulturnog ekskluzivizma, različitih nacionalizama prije svega smanjuju potencijale društava i njihovu mogućnost da riješe krize i ojačaju svoj razvoj. Inače, smatram da će te teme nužno trebati razmatrati u širem kontekstu i to u kontekstu trajnog održivog razvoja. Mislim da su to te teme koje ustvari određuju budućnost i da mi trebamo razmišljati ne samo u konceptima rasta kao što je bio slučaj do sada, već u konceptima razvoja novih kvaliteta. Time želim reći da je u globalnim razmjerima produkcija dovoljno velika da bi već sada mogla zadovoljiti naše potrebe, ali je distribucija manjkava i nezadovoljavajuća. A distribucija velikim djelom nije adekvatna upravo zbog ekskluzivističkih koncepata razvoja i kapitalističke ekonomije koji ju ograničavaju. Zaboravljanje multikulturnog značaja naših društava jednako je ignoriranju ekoloških problema u tim društvima. To zanemarivanje multikulturalizma vratit će nam se kao bumerang i ako se na vrijeme ne trgnemo troškovi toga će biti jako veliki, možda čak toliko veliki da mogu ugroziti i samu postojanost ljudske vrste. Čini mi se vrlo značajnim da se naglašava kako su ekološki, klimatIDENTITET/ BR. 171 / 2012. ski te problemi neadekvatnog upravljanja različitostima ustvari problemi koji mogu biti presudni pa i kobni za budućnost čovječanstva. Koje bi bile osnovne uporišne točke na kojima bi trebalo promišljati aktualne probleme, ali i budućnost multietičnosti i multikulturalnosti u suvremenim društvima? - Prije svega nužna je svijest o tome da različitost postoji i da je različitost normalno stanje stvari. Drugo, važna je tolerancija. I to ne samo tolerancija u pasivnom, već i u aktivnom smislu što nam zapravo omogućava da upoznajemo druge kulture i zajednice i da ih onda lakše prihvaćamo. Vrlo je važno omogućiti tim različitim zajednicama da iskazuju, razvijaju i prezentiraju svoj identitet i kulturu široj društvenoj zajednici. S druge strane značajno je stvarati uvjete i mjere koje će stimulativno utjecati na njihovo povezivanje i integraciju. Vrlo je važno i da se izrade odgovarajuće edukacijske politike te politike integracije na pojedinim područjima kao što je to gospodarstvo, tržište radne snage, borba protiv diskriminacije itd. Samo jedan ovakav globalni pristup, jedna osmišljena strategija upravljanja različitostima koja istovremeno vodi računa i o ekološkim i drugim faktorima može ponuditi dugoročno održive odgovore na goruće društvene probleme. I naravno da je u tom kontekstu značajno da se ne zaborave i segmentarne politike. Ali samo cjelovit strateški pristup osigurava stabilan i održiv razvoj i pojedinih društava i čovječanstva. Kako se ovi problemi prelijevaju na mlada, demokratska društva, na tranzicijska društva kao što je hrvatsko, ali i veći dio društava srednje i istočne Europe. Društva koja su tek počela usvajati neke vrijednosti multikuturalizma i graditi demokratske manjinske politike, a već se suočavaju s jednim negativnim globalnim ozračjem koje se javlja na tom planu i koje dolazi iz zemalja koje im se na drugim područjima političkog i demokratskog razvoja nude kao uzor? - To je jedna velika prijetnja. Dapače, mnogi nisu ni svjesni koliko je to velika prijetnja. To može biti kobno i za manjine i za društva u cjelini. Mislim da sada, prije svega, treba uložiti puno energije u to da se neki normativni okviri i temelji koji su stvoreni počnu ostvarivati u praksi. Drugo, što će sada u vremenu krize biti izuzetno značajno, jeste to da se na neki način uspiju obraniti ta dostignuća na području zaštite i prava manjina pred nasrtajima onih koji žele ta prava i ta postignuća umanjiti ili čak ukinuti. Tu je, kao što sam već rekao, vrlo važna uloga politike i njene socijalizacijske funkcije te medija i obrazovnog sustava, posebno obrazovanja za ljudska prava i aktivno građanstvo. Vrlo je važno da se i u tim društvima, ali i u međunarodnoj zajednici stvori saznanje da bez adekvatnog rješavanja tih problema jača velika opasnost za stabilnost i opstojnost tih društava kao što je slučaj npr. s Bosnom I Hercegovinom pa i Makedonijom, ali onda i za stabilnost na širem planu. PLURALNOST UNUTAR MANJINA Da li same manjine nekad svojim ekskluzivističkim politikama otežavaju izgradnju postkonfliktne komunikacije i razvoja ljudskih i manjinskih prava? “ Politike ekskluzivizma, zatvaranja i izolacije pogubne su upravo za manjine. Manjine bi zapravo uvijek trebale težiti integraciji. One trebaju čuvati i razvijati svoj identitet i kulturu, ali mogu se i asimilirati ako žele, samo ne smiju na to biti prinuđene. Jedan od velikih problema u tom kontekstu je to što se manjinske zajednice u pravilu smatra vrlo homogenima što nije točno. Manjine su unutar sebe također raznolike i pluralne i vrlo je važno da taj njihov pluralizam i unutarnja demokratičnost dođu do punog izražaja te da same manjine znaju da je njihova najbolja dugoročna strategija ravnopravna integracija u društvo. Zato je važno da manjine nisu te koje samo traže neke ustupke ili neprestano upozoravaju na svoje teškoće ili probleme, već da, kada god mogu, a često mogu, daju i nude i neka rješenja i inicijative i na gospodarskom i na kulturnom i na obrazovnom planu. Manjine koje imaju svoje matične države mogu puno učiniti na međudržavnoj suradnji i pokazati svoj značaj u nekom društvu. Znači, taj pozitivni pristup, priznavanje pluralnosti unutar manjinskih zajednica, otvorenost prema društvu, integracijski pristup i nuđenje nekih rješenja, to je najbolji način kako se manjine mogu pozicionirati i osigurati svoj povoljni položaj i status u nekom društvu. IDENTITET/ BR. 171 / 2012. 31 Neki redukcionistički pristupi koje smo imali u prošlosti, npr. da se smatralo kako se neki problemi rješavaju samo usvajanjem nekog zakona više neće biti dovoljni. Vjerojatno ćemo se suočiti i s negativnim pristupima u normativnoj oblasti, pa će tim značajnija biti nastojanja da se poboljšava praksa ostvarivanja dosegnutih prava. Kako u društvima koja su opterećena nedavnom konfliktnom prošlošću, u kojoj su na ovaj ili onaj način sudjelovale i same manjine te manjine predstaviti kao mogući faktor stabilnosti, razvoja, bogatstva, a ne samo kao društvene grupe koje stalno traže neka posebna prava? - Trebamo biti svjesni da manjinska prava nisu nešto dodatno što se tim manjinama daje, već je to sredstvo kojima manjine mogu ostvarivati jednaka prava kao svi ostali građani. To je vrlo važno i to treba stalno naglašavati. Dakle, posebna prava manjina nisu neka dodatna prava koja bi poboljšavala položaj manjina u odnosu na ostale, već su to prava koja osiguravaju da te manjine odnosno njihovi pripadnici mogu ostvarivati svoja ljudska prava ravnopravno s drugima. Što se tiče uloge manjina smatram da su društva u kojima svi dijelovi dobro funkcioniraju puno bolja, puno kvalitetnija, puno sretnija i puno perspektivnija nego društva u kojima su neke grupe i zajednice marginalizirane, potisnute, zaboravljene, obespravljene. Važno je pokazati da tek kada je svima dobro, znači i manjinama, tek tada je i cjelom društvu dobro. To je kao i s organizmom. Bez obzira radilo se o vitalnim ili perifernim organima ili dijelovima ako neki od njih ne funkcionira onda ni čitav organizam ne može dobro funkcionirati. Ovakve analogije razumiju i djeca i ona vrlo brzo shvaćaju da je suradnja upravo onaj koncept koji najbolje omogućava zadovoljavanje njihovih interesa i potreba. I kada bi mi naš edukacijski i socijalizacijski koncept tako postavili onda bi sigurno išli dobrim putem. U postjugoslavenskoj regiji mi smo još suočeni s važnom ulogom međunarodne zajednice koja je garant mira i stabilnosti na ovim prostorima. Ali tu ulogu moramo i sami početi preuzimati. To bi bila i poruka mnogima koji već djeluju na području gradnje postkonfliktne komunikacije i razvoja, na području ljudskih ili manjinskih prava itd. da što snažnije javno djeluju i prezentiraju svoje poruke kako bi one doprle do najšire javnosti. ■ PANORAMA ENERGETIKA: Počinje izgradnja “Južnog toka” kroz Srbiju S kupština dioničara kompanije “Južni tok Srbija” donijela je konačnu odluku o početku izgradnje dionice plinovoda za ruski plin “Južni tok” kroz Srbiju. “Ta odluka garantuje da će ‘Južni tok’ biti ne samo projektovan, već i izgrađen”, kazao je generalni direktor Srbijagasa Dušan Bajatović na konferenciji za novinare u Beogradu. Bajatović je istakao da je procijenjena vrijednost izgradnje oko 470 kilometara plinovoda kroz Srbiju oko 1,7 milijardi eura, da će kapacitet plinovoda biti 40 milijardi kubnih metara prirodnog plina godišnje i da će na radovima biti zaposleno oko 2.000 ljudi. Plinovod bi u Srbiju iz Bugarske trebalo da uđe kod Zaječara, a da se završi na mađarskoj granici.■ LJUDSKA PRAVA: Pretjerana upotreba sile u EU O rganizacija Amnesty International osudila je policije u zemljama Evropske unije zbog prekomjerne upotrebe sile protiv mirnih demonstranata koji protestiraju zbog mjera štednje. Također je osudila nedostatak kažnjavanja pripadnika snaga sigurnosti odgovornih za ta kršenja ljudskih prava. “Ljudi koji mirno demonstriraju protiv mjera štednje usvojenih u zemljama Evropske unije su udarani, šutirani, posipani suzavcem i povređivani gumenim mecima u kontekstu u kome prekomjerna upotreba sile policije nije bila ispitivana i nije kažnjena”, navodi Amnesti u saopćenju. Organizacija za zaštitu ljudskih prava, čije je sjedište u Londonu, kritizirala je ne samo pretjeranu upotrebu sile protiv demonstranata i novinara nego također i arbitražna hapšenja i sprječavanje pristupa liječničkoj pomoći.■ RODNA RAVNOPRAVNOST: G Ravnopravnost kao ključ za napredak i uspjeh odišnji Globalni izvještaj o rodnim razlikama za 2012. godinu pokazao je da su zemlje sa vrha liste smanjile jaz među između žena i muškaraca za više od 80 posto dok one s kraja treba da popune po još gotovo 50 posto. Zemlje su rangirane prema sposobnosti da uklone rodne razlike na četiri ključna sektora - u pristupu zdravstvu, obrazovanju, učešću u političkom životu i ekonomskoj jednakosti. Gledano prema regijama, evropske zemlje dominiraju među prvih deset - Island je sačuvao prvo mjesto, slijede ga Finska, Norveška, Švedska i Irska, Danska je sedma a Švicarska deseta. U Sjevernoj Americi su SAD skliznule za pet mjesta, na 22. poziciju zbog manjeg postotka žena u političkom životu, dok je najbolja iz Latinske Amerike Nikaragva na devetom mjestu globalne liste. 32 Od azijskih zemalja su najbolje rangirani Filipini, na osmom mjestu, Kina je 69. a najgori po rodnoj ravnopravnosti su Japan na 101. i Južna Koreja na 108. mjestu. U arapskom svetu najbolje plasirani su Ujedinjeni Arapski Emirati na 107. mjestu dok je Saudijska Arabija 131. a Sirija 132. U Africi je rodna ravnopravnost najveća u Južnoj Africi, koja je 16. na svjetskoj listi, a najmanja u Čadu, koji je 133.■ IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Pripremio: IGOR PALIJA Srbija prva po broju izbjeglica u Evropi IZBJEGLIČKA PROBLEMATIKA: U Srbiji živi gotovo 300.000 izbjeglica i interno raseljenih, što je najviše u nekoj zemlji Evrope. Status izbjeglica u Srbiji ima 66.000 ljudi, a 215.000 ima status interno raseljenih, a tu se radi pretežno o Srbima sa Kosova.■ MEDIJI: Elektronska izdanja gase štampane medije D rugi najtiražniji američki nedjeljni list Newsweek, koji izlazi gotovo 80 godina, objavio je da od 2013. godine prelazi isključivo na digitalnu verziju izdanja. Ključni razlozi za odustajanje od štampanog izdanja leže u velikom padu broja pretplatnika i značajnom gubitku profita od reklama. To na najbolji način oslikava trend koji je prisutan u posljednje vrijeme, a to je da sve više listova prelazi na online i internet izdanja.■ EKONOMIJA: Kosovska vlada prodala elektromrežu K osovska vlada je prodala turskom konzorciju “Čalik end Limak” elektrodistributivnu mrežu za 26,3 miljuna eura. Turske kompanije obećale su 300 milijuna eura investicija od čega 200 milijuna u distributivnu mrežu. Investitori su kao glavne izazove u radu kosovske kompanije označili netehničke gubitke struje, sjeverni dio Kosova, krađu struje i malu stopu naplate. Čalik holding je 80 IDENTITET/ BR. 171 / 2012. godina stara porodična firma koja posluje u 15 zemalja u sektorima energetike, telekomunikacija, tekstila, financija, medija i rudarstva. U regiji je vlasnik najvećeg albanskog operatera fiksne telefonije i banke BTK na Kosovu. Druga članica konzorcija, Limak, je građevinska kompanija koja je vlasnik 10 cementara, najvećeg lanca hotela u Turskoj i važan igrač u sektoru obnovljivih izvora energije..■ 33 reportaža NESTAJANJE JEDNOG OD NAJVEĆIH BANIJSKIH SELA Priča o Obljaju identična je stotinama sudbina srpskih sela u Hrvatskoj, koja žive svoje posljednje dane. Sela koja umiru sa svojim posljednjim stanovnicima. A Obljaj je, ne tako davno, bio jedno od najvećih sela na Baniji, na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom Piše: MARKO ROKNIĆ NAGORIJELI, PORUŠENI I ZAPUŠTENI OSTACI NEKADA VELIKOG OBLJAJA CRKVA SEOSKI DOM GROBLJE ŠKOLA 34 IDENTITET/ BR. 171 / 2012. S tanko Ćana Lončar dobro se sjeća vremena kada je u selu bilo dvijestotinjak domaćinstava, a imalo je stanicu žandarmerije, školu, crkvu, dom, nekoliko kafana i trgovina. Sada se mogu vidjeti samo ostaci te veličine, nagorijeli, porušeni i zapušteni. Tek desetak starijih vratilo se poslje Oluje, da svoje posljednje dane prožive u selu, koje će nestati zajedno sa njima.- Volio sam drvene kuće. Moja je izgorela u Oluji. A rekao mi jednom moj prijatelj: „Ćana, u svemu si pametan ali u jednom nisi. Ljepo si i tvrdo napravio to stanje, ali mu je jedina mana što lako plane“. I baš je čovjek dobro rekao. Sada me uveravaju da su mi kuću zapalili Muslimani, a ovi opet prebacuju na Hrvate. Ja tu nisam bio pa ne mogu ništa tvrditi, a pitanje je samo tko je od njih prvi stigao do moje kuće pokušava riješiti tu enigmu Ćana. Svi ratovi što su prošli kroz Obljaj, ostavili su ožiljke i na selu i u Ćaninom domaćinstvu. Iz Prvog svjetskog rata nije mu se vratio djed, u Drugom je izgubio oca, a u ovom posljednjem sina jedinca. I to je njemu i supruzi Mari neprebolna rana. Život je za njih stao pola godine prije Oluje, u decembru 1994., kada im je poginuo Staniša i još trojica prvih komšija, mladići od dvadeset godina. - I zato sam odlučio da nikuda ne idem, kada je krenula Oluja, u augustu 1995. godine spremio sam za put unuka, koji je tada imao nepunu godinu dana, snajku i suprugu Maru. Ali Mara me je tada zaklela da se moramo zajedno boriti za unuka. Zaputili smo se u izbjeglištvo, ali smo se već sljedeće Stanko Ćana Lončar Obljajčanin sa kojim će umrijeti i njegov Obljaj godine vratili u Obljaj. U povratku nam je policija u Sisku otela traktor. Imali smo za njega krajinske papire, što ih je iritiralo - prisjeća se Ćana tih prvih povratničkih dana. Tri godine je čekao da mu vrate traktor. U međuvremenu, bilo je to u jesen 1997. godine, u lancem i katancem zaključanu staju provalili su i odveli mu dve kobile i dve krave. I policija je došla da pravi uviđaj, a oni su to i uradili, ubjeđen je Stanko. Pre- TITO O STRADANJU SRBA NA OVIM PROSTORIMA: “ Velike su to bile patnje i zato se mi nikada ne možemo otrgnuti od tih dana. Lika, Banija, Kordun, Krajina iz tih dana uvek će nam se vraćati u sećanje. Ja vas savetujem da to nikada ne zaboravite, ali ne zato da to bude vaša strašna prošlost, već samo zato da bi bolje znali ceniti ovu slobodu i ono što smo danas postigli“, citat je iz Titova govora u Glini 1965. godine, uklesan na spomeniku žrtvama iz Drugoog svetskog rata u Obljaju. Sada tu Titovu pouku u Obljaju nema tko da čita. IDENTITET/ BR. 171 / 2012. 35 tili su mu da ne baca ljagu na njih i državu, a on im je odgovorio u svom stilu - jadna je to država ako u njoj ne smiješ istinu reći. Kada se vratilo njih desetak u Obljaj, bili su, priča Ćana, izloženi svakom teroru. Nisu samo njega opljačkali. Svima su u gluvo doba noći, ali i usred dana, pljačkali stoku. Ali ljudi su bili u strahu, ćutali su o tom teroru. Jedino se Stanko nije libio govoriti. Štaviše, od početka je tvrdio da ih policija teroriše i pljačka. Zato nikada nisu ni pohvatali lopove. Konje su, u po bijela dana, odveli i njegovom prvom komšiji Stevanu Baljku. - Moj unuk je htio da živi u Obljaju. Kako da dijete izložim tom teroru i riziku. Zato sam rekao snajki da se ponovo sprema za izbjeglištvo u Srbiju. Otišli su 1997. godine. Sada je unuk punoljetan i sa majkom živi u Novom Sadu. Ovde nema budućnosti ni za koga - kaže Stanko pomalo sjetno, ali i ljutito zbog zle Obljajske sudbine koju nema tko da promijeni.■ urbana lobotomija ĆORLUKINE PAJDE S Piše: DUNJA NOVOSEL vi su Ćorlukine pajde. Kažu da je čovjek bogatiji što više prijatelja ima, pa onda je Vedran Ćorluka toliko blagoslovljen da mu sve one silne pare od transfera dođu samo kao bonus. Više se ne govori „ima para ko Džaja“ nego „ima kumova ko Ćorluka“. Zagreb je postao nakaradan grad, ali i vremena su nakaradna. Sjedim baš neku večer u novom stanu svoje prijateljice, u nekom manjem društvu, svi smo prijatelji od najranijih dana, nazdravili smo u čast novoga stana, izdivili mu se, probali smo sve specijalitete što nam je domaćica naspremala, odslušali čitavu paletu raznih glazbenih želja, od Darka Domijana preko Bajage do Ace Lukasa (svi se oni, na neki način, mogu nazvati starim rokerima) bila je subota i razmišljali smo kuda ćemo poslije izaći. Nismo izašli nikuda jer je bilo još vina i hrane, a i nije nam se dalo. Dođeš u godine kad ti se ne da stajati pola sata u redu pred klubovima, kao da tamo dijele zlatne poluge ili eliksir vječne mladosti, a nismo baš svi rodom iz Tomislavgrada ili Ljubuškog pa da klepnemo rođaka iz obezbjeđenja dva tri puta širokim dlanom po širokom ramenu, pa da ovaj raskrili vrata, a konobari pohitaju odnijeti platu s pršutom i livanjskim sirom za separe iz kojeg će istovremeno potjerati neko žensko društvo pristiglo pola sata ranije, jer realno, ne mogu toliko popiti. A ako će baš biti umiljate, neka ih lijepo gospoda prizovu nazad za stol i čašćavaju, druga je to već priča! Nije nam se dakle dalo izlaziti, a taman su toga vikenda ponovno otvorene Vode, nakon godinu dana uspjeli su isposlovati dozvolu za rad, valjda su nekom dobro platili pa buka više ne smeta biljkama u botaničkom vrtu, ili zimi hiberniraju pa su manje osjetljive, tko će ga znati, a stambenih zgrada ionako nema uokolo, da bi buka smetala stanarima. Jedan je to od tri do pet aktualnih zagrebačkih klubova koji se bore za prestiž i u kojima su apsolutno uvijek ista lica, kao šutljivi akteri vječne misterije nad kojoj se iščuđavaju svi što u Zagreb pristignu iz drugih gradova u regiji i šire (i zbog koje je Zagreb pred koju godinu proglašen najdosadnijim europskim gradom poslije Brisela. Ja bi se rado dosađivala u Briselu.) : svaki je vikend samo jedan od tih klubova pun, ostali zjape prazni. I nije da u njima postoje neki posebni programi ili koncerti, što bi objašnjavalo ovu neobičnost, naprotiv, riječ je o gotovo identičnim, ne naročito uređenim halama crnih zidova, zapišanih toaleta, pretrpanih garderoba, preskupih pića i ujednačena glazbenog repertoara (fini prijelazi Jole-MišoRihanna-Magazin- Stoja). I nije da se zna koji će točno vikend koji od njih odnijeti prvenstvo (mislim, insajderi sigurno znaju, oni kojima se cijeli tjedan vrti isključivo oko toga gdje će se u subotu navečer pokazati, pa su umreženi sa svim bitnim ljudima i Ćorlukom), ali običan svijet nema pojma. Pa ako poželi izaći s društvom, kraj ionako oskudnog izbora, prava je lutrija hoće li potrefiti onaj koji je te večeri in. Ili će potrefiti tri prazna kluba pa ozlojeđen otići kući. Tako se nama nije dalo kockati, a Vode 36 su se taj vikend otvorile, i Ćorluka mora da je bio tamo, a sa njim i čitav grad. Svi njegovi drugari, kumovi, štitonoše, ljubiguzice i oni koji ga samo opčarano i bojažljivo promatraju s ruba šanka tražeći priliku da se očešu ramenom o njega. Uopće tu nije riječ o klinkama što prate utakmice radi zelenookog ljepotana s polufudbalerkom pa uzdišu za njim i traže autogram, ni o nešto starijim sponzorušama što su već spremne na konkretnije akte. Pričam o muškarcima što čeznu za time da im je Ćorluka najbolji prijatelj i što misle da ako jednom postignu to blaženstvo, nikad više ništa u životu neće morati uraditi. Dobro, nije ni da sad rade, od fakulteta su odustali još na drugoj godini, zapravo, zamrznuli su godinu prije nekih pet, čisto da imaju mogućnost izbora i da ne budu pod presingom, stalni posao im nije hića dok god im mili roditelji daju džeparac i dok pogode nešto u kladionici, vlastiti stan bi im bio pokora jer bi trebalo pospremati i čistiti, a i plejstejšn voli biti u kutu na koji je navikao, pa ga je grehota prenositi.... Ali recimo, kad postanu prijatelji s Ćorlukom, dobili su imunitet, mogu prestati i vježbati, odustati od ugradnje skupih zvučnika u autu, dopustiti da im majica šlampavo viri ispod košulje i pustiti neurednu bradu. Jer duboko su uvjereni da u rukama drže najjači adut, prijateljstvo s Ćorlukom, nema žene koja tome ne bi odoljela, nema muškarca koji na tome ne bi pozavidio. Pričam baš s ovima mojima, dok sjedimo kod prijateljice u stanu i ne idemo nigdje van, o tome kako je Zagreb postao nakaradan, ali i vre- IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Nisu bitna postignuća, već poznanstva Muškarci se ne hvale uspješnom karijerom i priznanjima na poslovnom planu, gradovima koje su proputovali ili knjigama koje su pročitali, već novim kolima ili makar novim felgama, ovisno o mogućnostima. Žene na ova sranja ne kolutaju očima već hihoću kao hijene i popravljaju kosu. I naručuju novu red-bull votku na njihov račun. Pa će još bolje hihotati. Tko tu koga zajebava i tko se na čiju razinu spušta, nije poznato, ali jadna li im majka. I jadna nam svima majka jer ovi udaraju temelje novog društvenog poretka mena su nakaradna; kako su se ljudi srozali i postali šljam, neovisno o godinama i spolu, kako nije bitno kakav je tko već što ima i koliko toga ima i koga poznaje; o tome kako se klubovi pune tek u dva sata (šta radi i gdje bude taj narod prije?!), i kako se svi predstavljaju u najizvještačenijem mogućem svjetlu, lažnijem od eko-bundica i kopijama Ulysse Nardin satova što se nose za tu prigodu. Vrednuju se krive stvari, i krive se stvari prezentiraju. Začarani krug. Muškarci se ne hvale uspješnom karijerom i priznanjima na poslovnom planu, gradovima koje su proputovali ili knjigama koje su pročitali, već novim kolima ili makar novim felgama, ovisno o mogućnostima. Žene na ova sranja ne kolutaju očima već hihoću kao hijene i IDENTITET/ BR. 171 / 2012. popravljaju kosu. I naručuju novu red-bull votku na njihov račun. Pa će još bolje hihotati. Tko tu koga zajebava i tko se na čiju razinu spušta, nije poznato, ali jadna li im majka. I jadna nam svima majka jer ovi udaraju temelje novog društvenog poretka. Negdje u tim salvama samohvale, bit će plasirana rečenica: „Kad smo ono Ćorluka i ja prošle godine bili u Garmiš-Partenkirhenu...“ Ili, „prošli vikend kad sam zaružio s Ćorlukom...“ Ili „Ćorluku i mene ti tako zaustavi murja, ono, vozimo dvjesto šezdeset...“ I stvarno, taj Ćorluka je svestran, on i skija, i pije, i putuje, i pjeva, i svira harmoniku, i šopingira, i igra tenis... Nogomet mu je ustvari hobi. A prijatelja ima toliko da ih ni insomničar ne bi stigao izbrojati kad bi se svi obukli u kostim 37 ovaca i uglas složno zameketali. Tako sam i ja upoznala par hofiranata što su bili Ćorlukini prijatelji, prijateljice sućutno kimaju glavama, i one poznaju neke Ćorlukine drugare. Muški dio društva se zavjerenički, ali ipak pomalo posramljeno ceri, i oni su se, izgleda, svojedobno družili s Ćorlukom. Stiglo vrijeme kad nisu bitna postignuća, bitna su poznanstva. I ona slobodno mogu lažna, kad je lažno i sve drugo. Da li je kriza morala i pad sustava vrijednosti uzrokovao srozavanje kriterija, ili su srozani kriteriji ti koji su potaknuli krizu morala i pad sustava vrijednosti? U svakom slučaju, crno nam se piše. Ili balansiraj među tim nakaradnim kodeksima ili sjedi kući u samtericama i slušaj evergrine iza kariranih zavjesa, jer te vrijeme pregazilo.■ izvan granice KRALJEVA REFORMA U MAROKU Rijetko se događa da vladari odustanu od dijela svoje moći, pogotovo kada je ta moć iznimno velika. Upravo to je prošle godine napravio marokanski kralj Muhamed VI, stavivši na referendum ustavne promjene koje su sadržavale smanjenje njegovih ovlasti i značajan napredak u demokratizaciji zemlje. Taj potez je potaknut ili iznuđen Arapskim proljećem. Između revolucija koje su se uz više ili manje nasilja dogodile u predsjedničkim diktaturama Tunisu, Libiji, Egiptu, Jemenu i Siriji na jednoj strani, te kršenja revolta koje su kombinacijom represije i potkupljivanja postigle zaljevske monarhije, Maroko se našao na ˝Trećem putu˝ reforme oktroirane sa samog vrha vlasti R Piše: GORAN MRDAKOVIĆ ijetko se događa da vladari odustanu od dijela svoje moći, pogotovo kada je ta moć iznimno velika. Upravo to je prošle godine napravio marokanski kralj Muhamed VI, stavivši na referendum ustavne promjene koje su sadržavale smanjenje njegovih ovlasti i značajan napredak u demokratizaciji zemlje. Taj potez je potaknut ili iznuđen Arapskim proljećem. Između revolucija koje su se uz više ili manje nasilja dogodile u predsjedničkim diktaturama Tunisu, Libiji, Egiptu, Jemenu i Siriji na jednoj strani, te kršenja revolta koje su kombinacijom represije i potkupljivanja postigle zaljevske monarhije, Maroko se našao na ˝Trećem putu˝ reforme oktroirane sa samog vrha vlasti. Referendum je bio veliki uspjeh među biračima koji su mahom glasali za, mada su službene brojke od 98.5% potvrdnih glasova prilično neuvjerljive. Pozdravljen je i od strane međunarodne zajednice, koja je Maroko uzela za primjer uspješne i nenasilne demokratizacije. No u zadnjih godinu dana je oduševljenje pomalo splasnulo, i sve više se postavlja pitanje koliki je stvarni domet reforme. Lakše je izmijeniti ustav nego način razmišljanja onih koji vladaju i onih kojima se vlada, a mreža korupcije i nevidljivih veza moći prijeti gušenjem stvarnih političkih promjena. Maroko je po mnogo čemu specifičan, čak i u odnosu na ostale arapske zemlje. Od susjeda ga dijeli more, pustinja i planine. Berberska i arapska kultura skladno se isprepliću, a postoji i jak pečat bivših kolonizatora iz Španjolske i Francuske. Dinastija Alida već četiri stoljeća upravlja zemljom, ili nezavisno ili pod nečijim protektoratom. Taj kontinuitet predstavlja snažan izvor autoriteta među stanovništvom. Vladar, osim svjetovne moći, baštini i navodno direktno porijeklo od proroka Muhameda i titulu ˝Zapovjednik vjernih˝, što ga čini vrhovnim vjerskim vođom u zemlji. Do nedavno, osoba vladara ustavom je bila zaštićena kao ˝sveta i nedodirljiva˝, što znači da je svaka kritika kralja povlačila ozbiljne zakonske sankcije. Tu se reformom nije puno promijenilo, osim što je ustavna formulacija svedena samo na ˝nedodirljivost˝. KRALJ ODRŽAO OBEĆANJE Današnji Maroko uvelike je oblikovan u gotovo četiri desetljeća vladavine Hasana II, oca sadašnjeg kralja. Otarasivši se kolonijalnih gospodara, vladao je zemljom kombinacijom lukave političke trgovine i brutalne represije. Uspijevao je mrežom patronaže i korupcije privoliti ili potkupiti na svoju stranu tradicionalne političke, plemenske i vjerske elite. Protivnike, bilo da se radilo o marksističkim ljevičarima, demokratskim disidentima ili islamistima zatvarao 38 je na desetke tisuća, a ni politička ubojstva mu nisu bila strana. Pogotovo je bio brutalan u Zapadnoj Sahari, području pod marokanskom okupacijom koje se već desetljećima bori za nezavisnost. Usprkos represiji održao je dobar imidž zemlje i monarhije na Zapadu, gdje se Maroko i onda i danas smatrao za egzotičnu ali savezničku zemlju, otvorenu za biznis i turizam i suprotstavljenu prvo komunizmu, a potom ekstremnom islamizmu. Pred kraj vladavine Hasan II dozvolio je nešto slobodniju političku klimu i propustio neke opozicijske stranke u parlamentarnu utakmicu, ali je sve do njegove smrti službeni poredak ustavne monarhije ostao gola forma. Njegov sin i današnji kralj naslijedio ga je 1999. Muhamed VI uglavnom je ukinuo praksu zatvaranja i mučenja političkih protivnika. Riješio se nekoliko najomraženijih figura iz starog režima. Unaprijedio je zakonski položaj žena. Od početka je volio iskazivati svoju socijalnu osjetljivost i solidarnost monarhije sa najsiromašnijima. No prava politička reforma, toliko potrebna Maroku, je izostala. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika daleko je iza arapskih zemalja u regiji. Nezaposlenost je narasla na 40% među mlađim muškarcima i znatno više među ženama. Pismenost je nešto iznad 50%. Politička i ekonomska stagnacija obilježila je prvo IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Kralj Muhamed VI – pokretač uspješne i nenasilne demokratizacije Maroka ili... desetljeće vladanja mladog kralja. Njegovi podanici su to prepoznali. Na izbore 2007 izašlo je, po napuhanim službenim brojkama, samo 37% birača. Najjača oporbena stranka, islamistička Partija pravde i razvoja, bila je i dalje zabranjena. Političkim životom su dominirali kadrovi postavljeni iz palače. A onda se dogodilo Arapsko proljeće. Protesti u Maroku bili su relativno blagi i nisu bili usmjereni na vladarsku osobu. Ipak, kralj je reagirao televizijskim obraćanjem bez presedana u povijesti zemlje obećavši duboke ustavne reforme koje će na referendumu izglasati ili odbaciti birači. Obećanje je održano i promjene su izglasane. Novi ustav znatno jače naglašava ljudska i politička prava građanina. Ovlasti monarha ograničene su u odnosu na prije i djelom prenesene na premijera i parlament. Kralj i dalje ostaje neprikosnoveni zapovjednik vojske i vjerski vođa, ali mnogi smatraju da će ustupci koje je morao napraviti pomoći da monarhija postepeno izgubi polu-božanski status koji je imala u očima dobrog dijela stanovništva. No usprkos ograničenjima, snaga vladara i njegova mogućnost da nadjača demokratski izabranu vlast prenesena je u novi ustav člancima koji mu daju pravo opstrukcije. On više nema apsolutno pravo izbora premijera i mora ga izabrati iz najjače stranke u parlamentu, ali ga može i smijeniti. Više ne postavlja samostalno najviše državne službenike, menadžere i diplomate, ali može blokirati njihovo imenovanje. BOGATSTVO KAO POLITIČKA MOĆ Lista takvih primjera u kojima kralj može IDENTITET/ BR. 171 / 2012. parlamentarnu većinu dovesti u pat-poziciju je poduža. Stvar je dodatno komplicirana činjenicom da ustav u mnogim aspektima nije jasan. Takva situacija je dovela do svojevrsne političke paralize. Prošle godine legalizirani islamisti osvojili su većinu u parlamentu, ali do sada nisu povukli značajnije poteze. Kralj je svoju političku inicijativu ograničio, no nastali vakuum još nitko nije ispunio. U zemlji kojoj su potrebne hitne zakonske i gospodarske promjene to je opasna situacija. Potencijalna prijetnja demokratizaciji je i nevidljiva mreža patronaže i nepotizma kojoj je centar palača. Svaki visoki činovnik, sudac ili general u Maroku svoj položaj može zahvaliti sudjelovanju u toj mreži. Nije teško zamisliti scenarij u kojem ih kralj koristi da bi blokirao nešto što mu se ne sviđa. Najzad, Muhamed VI je izuzetno bogat. Sa procijenjenih 2.5 milijardi dolara imovine ˝teži˝ je od britanske kraljice ili kuvajtskog šeika. To bogatstvo počiva na tvrtkama koje su u njegovom vlasništvu i koje imaju monopol ili povlašten položaj na tržištu. Drugi ekonomski igrači često su prisiljeni na ustupke i mito da bi uopće opstali. No iako takva količina novca predstavlja značajnu političku moć, u općem siromaštvu Maroka ona je i ranjivo mjesto monarhije. Upravitelji kraljevskog novca već su dugo omrznuti u narodu, a u atmosferi promjena koja je zahvatila zemlju za očekivati je da će se nezadovoljstvo korupcijom početi okretati i protiv Njegovog Veličanstva. Zapravo, glavni problem kraljeve reforme i ˝Trećeg puta˝ na kojem se našao Maroko upravo je to da jednom kada promjene počnu 39 i monarh napravi prve ustupke dojam njegove nedodirljivosti se gubi. Riječima jednog marokanskog disidenta:˝Možete imati društvo kojim se upravlja na temelju strahopoštovana i divljenja ili društvo kojim se upravlja na temelju jednakosti građana. Trećeg načina nema˝. Ključno pitanje je što vladajuća dinastija namjerava sa političkom moći koju trenutno drži u rukama. Ukoliko smatra da je sadašnje stanje ujedno i trajno rješenje, prije ili poslije suočiti će se gnjevom naroda koji će zahtijevati daljnje promjene. Ugled monarhije ne može vječno biti brana nezadovoljstvu uzrokovanom siromaštvom, korupcijom i nedostatkom demokracije. No ukoliko je reforma u zadnjih godinu dana početak procesa kojim bi se ustavna monarhija stvarno demokratizirala, a dinastija postupno povukla iz realnog prema simboličnom obnašanju vlasti, Maroko bi mogao postati izuzetak u nasilnim promjenama vlasti na Bliskom Istoku i primjer za zemlje poput Jordana i Omana koje se nalaze u sličnom položaju. Pouzdanog recepta za uspjeh u takvom poduhvatu nema, što se može vidjeti iz niza primjera europskih i bliskoistočnih monarhija koje su pogriješile u ritmu i načinu reformi te bile svrgnute. Poslušavši svoj narod prošle godine i poduzevši prve ozbiljne ustupke prije nego se zahtjev za promjene pretvorio u krik bijesa, Muhamed VI je napravio korak u pravom smjeru. Ukoliko na tom putu izbjegne zamke koje će mu postaviti objektivne okolnosti u zemlji, četiri stoljeća stara tradicija ili vlastiti kraljevski ego, mogao bi u povijest Maroka biti upisan kao veliki vladar.■ intervju: Predrag Živković Tozovac ŽIVOT BRZO PROĐE, A SUTRA NIKAKO DA DOĐE Razgovarao: NIKOLA IŠTVANOVIĆ 40 IDENTITET/ BR. 171 / 2012. A ko se za nekoga može reći da je legenda za života, to je sa sigurnošću Predrag Živković Tozovac. Rođen je 1936. u Kraljevu i od najranije mladosti druži se sa harmonikom, pesmom i publikom. Kao jedan od retkih školovanih muzičara svog doba, dobar poznavalac teorije i istorije muzike, pekao je svoj zanat kako i doliči, po mnogobrojnim kafanama. Mnoge njegove pesme s pravom su dobile status hita: „Oči jedne žene“, „Prazna čaša na mom stolu“, „Vlajna“, „A ja sam negde rujno vino pio“, „Ovamo cigani“, „Jesen u mom sokaku“... Ono što Tozovca umnogome izdvaja od ostalih pevača narodne muzike je specifičan izvođački senzibilitet i sposobnost da svoje pesme interpretira upravo na način najbliži publici. On živi svoje pesme - kada je tužan on plače, kada je radostan smeje se... Tokom svoje šeždesetšestogodišnje karijere Tozovac je snimio 30 singlova i 20 albuma, održao preko 300 koncerata u bivšoj Jugoslaviji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Kanadi, Americi itd. Najčuveniji njegovi koncerti bili su održani u Beogradu u Domu Sindikata i u Zagrebu u dvorani Vatroslav Lisinski. Sve ovo ga čini živom legendom naše estrade. - Moram da priznam da mi prija “etiketa”, legenda. Ja sebe ne doživljavam na taj način. Sada u najboljim godinamaa ima ih 76. radim kao i što sam radio ceo život. Pišem, komponujem, družim se sa ljudima - počinje svoju priču Predrag Živković Tozovac. O vama se mogu pisati knjige, a prostora u novinama je malo. Da počnemo od kraja, od onoga što se dogodilo pre neki dan. - Poslednji svoj koncert, imao sam pre12 godina, nisam imao želju da se više pojavljujem na velikoj sceni. Pre par meseci moja prijateljica Ana Bekuta pozvala me je da budem gost na njenom koncertu, ja kao stari džentlmen sam pristao, ali sa strahom. Mnogo toga se promenilo za ovih 12 godina. Treme je bilo, ali posle prvih taktova video sam da je preko 4500 prisutnih u Sava centru pevalo i igralo uz moje pesme.To je bila početna kapisla da pokušam da posle toliko vremena ponovo napravim svoj solistički koncert. “ O BEOGRADU: Proputovao sam svet, video svetska čuda, ali mi je najlepše u Beogradu Da li ste očekivali da će te, za samo par sati prodati sve karte (4500 gledalaca)? - Pa normalno je da sam se pribojavao da li će dvorana biti puna. Iskreno, nisam očekivao da ću napuniti dvoranu i to tri puta i da se traži karta više. Moje godine mi ne dozvoljavaju da pravim više solo nastupa, ali ovo što se dogodilo u Sava centru je veli eliksir da dok mogu pevam i pišem pesme za sebe, za svoje drage kolege i za moju dragu publiku. Tri pune dvorane oko 14.000 gledalaca, od prve do poslednje pesme su pevali sa vama i zadovoljni otišli sa koncerta. Pored dobrog raspoloženja poneli su i vašu zbirku poezije. - Pisanje poezije me prati od moje najranije mladosti. Uvek sam imao svesku pored sebe i zapisivao. Zahvaljujući dobrim ljudima, zbirka moje poezije je odštampana u dovoljnom broju da mogu da svakom posetiocu koncerta PESMA KOJA JE VIŠE OD 20 GODINA HIT Tozovac je napisao mnoge lepe pesme. Da se radi o tekstopiscu, piscu muzike i aranžeru koji piše pesme za sva vremena najbolje pokazuje i činjenica da se njegove pesme slušaju više od 20 godina. - Ja sam ponosan na sve što sam do sada uradio. Radujem se što moje pesme sluša više generacija. Pesmu “Jesen u mom sokaku” napisao sam pre 20 godina a ona je i sada veliki hit - priča nam Tozovac. IDENTITET/ BR. 171 / 2012. 41 poklonim po jednu knjigu. Vas “ bije” glas da ste boem. Da li je to mnogo, pića, cigara, neprespavanih noći, i sve to uokruženju lepih žena i dobrih muzičara? - Mnogi greše kada boema svrstaju u grupu onih koji samo piju, puše, sede i ništa ne rade. Pravih boema više nema ili ih ima malo. Spisak onih pravih kojih više nema je velik pa ih ne bi spominjao, ali tu su naši najveći pesnici, pisci, glumci, slikari... Boem je gospodin čovek koji uživa u životu. Evo, ja svaki dan odlazim u kafanu, a već više od 10 godina ne pijem (umereno, samo čaša dobrog vina) i ne pušim, ali uživam u atmosferi i mirisu pravih kafana, kojih je na žalost sve manje. Vaša pesma „Ovamo cigani“ proglašena je za najbolju u poslednjih 50 godina. - Sve to prija. Ja sam ponosan na sve ono što sam u životu radio. Bilo je svega i sada kada se polako svode računi na površinu izlaze mnoge dobre stvari na koje čovek zbog brzine vremena i zaboravi. Ponosan sam na svoje pesme, a kada ti publika i kolege odaju priznanje, to te posebno čini ponosnim. “ O TITU: Bio sam često sa našim maršalom, on je voleo da peva i to je radio dobro. Često smo uz vino ostajali do ranih jutarnjih časova Publika i kolege su rekle svoje, ali država vam nije dodelila nacionalnu penziju. Da li ste ljuti zbog toga ? - To najbolje govori o onima koji sede u komisijama i donose odluke. Meni je priznanje publike i kolega važnije od nacionalne penzije. Ako ti „stručnjaci“ misle da ja to nisam zaslužio, a misle, to je njihov problem. Ja se ne žalim, dobro živim svoje najbolje godine. Jednom ste rekli da vam je omiljena pesma „Siromah sam al’ volim da živim“ - U svojoj dugoj karijeri snimio sam mnogo pesama. Teško je neku izdvojiti, to ostavljam slušaocima. Ali sve ono što nam se događalo od devedesetih pa do danas ta pesma je nekako na- intervju: Predrag Živković Tozovac jbolje oslikala ono kroz šta smo prošli ili prolazimo. Da „Siromah sam al’ volim da živim“ je zaista pesma koja na najbolji način oslikava to razdoblje. Pored komponovanja i pevanja, malo ste se bavili glumom i bili ste voditelj u televizijskim emisijama. - Debitovao sam u jednoj seriji 1968. godine, a posle u još 5-6 projekata, a jedan je bio i uspešan film “Balkan ekspres 2”, zatim “I bog stvori kafansku pevačicu”… Na televiziji sam vodio nekoliko šou emisija i to kako su drugi rekli, uspešno. U mladosti ste gajili golubove, bili ste uspešan golubar. - I danas volim golubove. Oni za mene imaju posebnu simboliku. Setim se svoje mladosti, škole, roditelja, prijtelja kojih nema, volim da gledam kako visoko i slobodno lete. Sa godinama dolaze i priznanja, nedavno ste dobili veliko priznanje vezano za vaš rodni grad. -Izuzetno sam počastvovan što su ljudi koji vode grad Kraljevo odlučili da mi dodele titulu počasnog građanina Kraljeva. To priznanje me čini ponosnim i ujedno me vraća na 1941. godinu kada je moj otac streljan sa mnogim građanima Kraljeva . Kažete da živite za muziku i od muzike ! - Muzika je moja velika ljubav i njoj se prepuštam. Na moju sreću nasledio sam od roditelja talenat da mogu da uveseljavam ljude širom sveta. Proputovao sam svet, video svetska čuda, ali mi je najlepše u Beogradu. Zbog muzike i pesme Jeremija imali ste velikih problema sedamdesetih. - Jeremija je jedna lepa, topla priča o srpskom vojniku. U njoj nema ničega što može bilo koga da vređa. Međutim politička situacija u zemlji je bila takva da je ova pesma svrstana u srbovanje, četništvo, pa sam ja zglajzno zajedno sa Latinkom Perović i liberalima da i danas ne znam zašto. Otišao sam u Nemačku da preživim, a kada sam se vratio oduzet mi je pasoš. Opet, da kažem, ni danas ne znam zašto. Posle mnogo godina Draža Marković i Branko Pešić, tada gradonačelnik Beograda, vratili su mi pasoš. Sa godinama koje imam i sa estradnom kilometražom koju sam prošao, mogu da kažem da nikada nisam pevao četničke pesme i nikada od mene to niko nije tražio. Ja sam Kraljevčanin, Srbin i time se ponosim kao što i drugi treba da budu ponosni na svoje poreklo. Pa kako da su vam uzeli pasoš i stavili vas na “led”, a pevali ste i NIJE DOBRO DUGO ŽIVETI ” Nije tačno da je starost lepa. Mladost je lepa. Mladost nosi sa sobom sve što kasnije čovek koristi kao eliksir za duži život - tvrdi Tozovac i nastavlja. - Kada čovek dugo živi, on potroši sve radosti i njegov život se svede na preživljavanje jer više nema radosti koje su potrošene. Na moju sreću ja sam ponovo “oživeo”. Gostujem po mnogobrojnim tv stanicama, ima me u novinama, sada i tri predivna koncerta. Sa mojih 76 godina to je i više no što čovek može da izdrži, ali je predivno i daje mi novu snagu da još malo produžim sa životom. 42 družili se sa Titom. - Bili su to lepi trenuci. Pilo se najbolje vino i pevale se prelepe pesme. Jeste, bio sam sa našim maršalom, on je voleo da peva i to je radio dobro. Često smo uz vino ostajali do ranih jutarnjih časova. Tito je odlično svirao i pevao, ma ta su druženja za posebnu temu. I dan danas razmišljam kako je jedan bravar imao toliko talenata. Vaša profesija vam je omogućila da upoznate mnoge ljude . - Ja sam sa istim žarom pevao Titu, ali i ljudima koje sretnem na ulici. Volim da pevam, kao mlađi nosio sam i harmoniku sa sobom i stalno sam pevao i svirao. Muzičar mora da ima magareće živce da bi izbegao sve što ga snađe na sceni. Bilo je pijanih, pa onda žestokih momaka, kako su ih zvali, ali na sreću nikada nisam imao problema. - Bežim od tuge, život je kratak. Kada se osvrnem iza sebe kao da je prošlo nedelju dana, a eto dođoše i bogami ozbiljne godine ( 76.) Raduje me novi dan. Svaki dan je dar božiji, živim ga punim plućima u skladu sa mojim godinama. Volim da čitam knjige, pišem poeziju, pišem pesme za druge pevače, vozim još uvek biciklu, družim se, brzo prođe dan i jedva čekam novu zoru zaključio je ovaj razgovor sa nama Predrag Živković Tozovac.■ IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Platforma 112 - za Hrvatsku vladavine prava Platforma 112 okuplja šezdeset organizacija civilnog društva koje se niz godina bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i zaštitom javnih resursa, posebno okoliša, koje su u 112 zahtjeva, upućenih svim političkim opcijama uoči parlamentarnih izbora, definirale prioritete i konkretne mjere za Hrvatsku u kojoj je vladavina prava uporište djelovanja pojedinaca, institucija i političke elite. Platforma 112 traži i očekuje dosljednost i političku odgovornost nove vlasti, ali i svih drugih političkih aktera i institucija, za stvarna i trajna poboljšanja u pet prioritetnih, međusobno povezanih, područja: 1 Stabilne, odgovorne i demokratične institucije vlasti i jednak pristup pravdi 2 Kvaliteta demokracije 3 Borba protiv korupcije i javni interes 4 Ravnopravnost i dostojanstvo svih ljudi 5 Nasljeđe rata, suočavanje s prošlošću i izgradnja mir „Platformu 112 - za Hrvatsku vladavine prava“ čine sljedeće organizacije: B.a.B.e., Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Centar za LGBT ravnopravnost, Centar za mirovne studije (CMS), Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, GONG, Kuća ljudskih prava, Pravo na grad, Srpski demokratski forum (SDF), Transparency International Hrvatska, Udruga za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama - Sjaj, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Udruga za promicanje inkluzije, Udruga za promicanje istih mogućnosti, Udruga roditelja djece s posebnim potrebama “Put u život - PUŽ”, Udruga za samozastupanje, Zbor istraživačkih novinara, Zelena akcija „Platformu 112 - za Hrvatsku vladavine prava“ podržavaju sljedeće organizacije: Amnesty International Hrvatska, Brodsko ekološko društvo, Centar inkluzivne potpore IDEM, Centar za građanske inicijative Poreč, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN Pakrac, Eko Pan, Eko-eko Komin, Ekološko turistička udruga Šolte, Eko-Zadar, Forum za slobodu odgoja, Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, Hrvatski savez slijepih, Iskorak - Centar za prava seksualnih i rodnih manjina, Koalicija udruga Info zona, Koalicija udruga u zdravstvu, Koordinacija udruga za djecu, Krka Knin, Kurziv - platforma za pitanja kulture, medija i društva, Lezbijska grupa Kontra, MIRamiDA Centar regionalne razmjene mirovnih iskustava, Mreža mladih Hrvatske, Projekt građanskih prava Sisak, Radio Mreža, Roditelji u akciji, Udruga Delta, Fade In - Fantastično dobra institucija, Savez udruga stanara Hrvatske (SUSH), Socijalna politika i uključivanje (SPUK), Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbing, Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije, Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda CENZURA PLUS, Udruga za razvoj civilnog društva SMART, Volonterski centar Zagreb, Zelena Istra, Zeleni Osijek, Zeo Nobilis, Ženska soba nastrani kut KOD ANĐELKE NA KAVU Najbolja čekaonica prvog razreda bila je u Vinkovcima. Bila je uvijek zagrijana, s udobnim foteljama, a već je odavno nema Domovi željezničara bili su kultna mjesta: tu su se okupljali političari, sportaši, muzičari, radnici, a subotom su održavani plesnjaci koji su imali svoja stroga pravila Kako je novosagrađeni hotel dobio naziv Anđelka P Piše: JOVAN HOVAN riznajem, željeznica je uvijek bila moja velika ljubav. Ona mi je bila i učiteljica, u njoj sam učio prve riječi stranog jezika, jer je bilo opasno nagnuti se kroz prozor, a gdje nije? Po vlakovima sam učio da poštujem putovanje i vrijeme mi ništa nije značilo, da poštujem državu i državne željeznice koje nikoga ne čekaju. Uvijek imam dojam da i brzi i međunarodni, i poslovni vlakovi, pa i oni zakašnjeli, jedno mjesto do prozora čuvaju samo za mene. Sjedeći često uz prozor, osjećao sam se kao gost u svom vlastitom životu. Događalo mi se da kad 44 u nekom mjestu nisam mogao dobiti prenočište, SOS sam tražio u čekaonicama koje možda i nisu bile izluftane ali su pružale zaštitu od zime, kiše ili snijega. Najbolja čekaonica prvog razreda bila je u Vinkovcima, s foteljama, uvijek zagrijana i gotovo prazna. Mnoga mjesta imala su i svoje domove željezničara koji su bili nositelji kulturnog, zabavnog, političkog, muzičkog, sportskog, pa ako hoćete i sudačkog života. U našem mjestu jedina dvorana bila je u domu željezničara, koji je sagrađen između dva rata. To je bila dobra građevina, lijepa i jaka, u IDENTITET/ BR. 171 / 2012. dobar čas zamišljena, na pravom mjestu postavljena i sretno i na vrijeme završena. Tu su se dočekivale nove godine, u vrijeme izbora tu su postavljane glasačke kutije, tu je proglašen i prvi radnički savjet, odatle je Ante Markić, otac našeg druga, odveden na višegodišnju robiju zbog utaje poreza. otrovna biljka. Savjetovali su joj da prestane pušiti, da ne ide na plesnjake, da ode u neku vazdušnu banju, ali ona nije slušala – htjela je zgrabiti život koji se penjao bogu. Operirana je, komplicirana operacija navodno je uspjela. Ima li uopće neuspjelih operacija? Samo što srce nije izdržalo, eto, uvijek se nađe netko tko mora sve pokvariti. U domu željezničara bio je izložen i lijes sekretara komiteta, a dan žalosti zbog „nenadoknadivog gubitka“ trajao je tri dana: tko prvog dana nije bio žalostan, drugog i trećeg je zažalio. Tu je formiran i prvi radnički savjet: tko je za? – pitao je voditelj. Ima li tko protiv? Ih, protiv! U tom domu govorio je jednom i Moša Pijade, pa je radnički savjet u znak sjećanja odlučio postaviti spomen obilježje. Jest, ali kad je zgrada krečena, zlosretni maler Pišta okrečio je i spomen ploču, što je tretirano kao diverzija. Šef Udbe nije htio da se slučaj tek onako riješi, pa je uzeo stvar u svoje ruke: - Znaš li ti druže tko je bio Moša Pijade? – pitao je malera Pištu. - Je li to onaj što liči na, na…. - Na koga ti liči? Reci, na koga liči. - Pa na… to znate i vi…. - Znaš li ti da je on prevodio Marxov „Kapital“ dok je ležao u zatvoru. - Dok je on prevodio „Kapital“ drugi su se kapitalizirali. - To nije tvoja stvar… Tvoje je da spomen ploču vratiš u pređašnje stanje, što se na latinskom kaže In integrum restitutio. Ja to znam jer izvanredno studiram pravo. - U kom roku? - UI jesenjem… rujanskom. - Ma ne to… mislim ono s čišćenjem? - Još pitaš: u roku odmah! Briga robijaša za državu Kad je čuo presudu – sedam godina zatvora – pao je u nesvijest, ali su ga polili vjedrom vode i on je došao k sebi. Iz zatvora nikad nije izašao, zatvori tog vremena bili su drugačiji, manje komforni, samica nije ličila na garsonijeru kao sada, osuđenici nisu imali TV ni radio aparat, a povremeno bi se oglasio razglas da im saopći najvažnije vijesti, do kojih zatvorenici nisu mnogo držali. Tada je i nastao izraz: brine se kao robijaš za državu. U tom domu suđeno je i nekim trgovcima koji su zakidali i na centimetrima i na dekagramima. Premda su bili u zatvoru, na suđenje su dolazili pješice jer je „marica“ bila u kvaru pa su vezani hodali gradskim ulicama, dok su im građani sa strane dobacivali „Ua, lopovi!“. Tada sam mislio kako su u pravu bili antički narodi što su imali istog boga i za trgovce i za lopove. Utorkom poslijepodne čuveni violinist Zlatni zub imao je u domu školu plesa i lijepog ponašanja. Djevojke njegovu školu nisu zarezivale pa sam tako svoj prvi valcer otplesao s običnom stolicom. U modi je bio „Domino, domino“ kojeg smo mi interpretirali na svoj način: „Dinamo, Dinamo!“. Prema učenju Zlatnog zuba ako vas drugarica odbije (tad pojam dama nije bio u upotrebi, a i onaj ples Dame biraju zvao se Drugarice biraju) a ode s drugim partnerom plesati, imali ste pravo da joj odvalite pljusku. Naš prijatelj Sten zbog takve pljuske zamalo je glavu izgubio; mačka koja mu je dala košaricu bila je mišićava gimnastičarka koja mu je uzvratila takvom žestinom da je počeo bježati po dvorani ali nije mogao umaći pošto je netko izlazna vrata u međuvremenu zaključao. Tu ga je sustigla i odvalila mu nekoliko tako vrućih pljuski da je i nas zaboljelo, ali kad smo vidjeli kakva je goropadnica u pitanju, nismo se šćeli miješati. Poslije su nas zadirkivali da smo šonje ali mi smo se branili na način da su svi generali pametni poslije bitke, a dezerteri prije nje. Uzdah koji su svi čuli I ploča je zasjala kao da je tog časa postavljena. “Eh da drugi Pijade znade što se ovdje radi“ uzdahnuo je Pišta sebi u sebi i samo za sebe, ali su to i drugi čuli…. Kad je otvoren nov hotel, dom željezničara počeo je tonuti, rušiti se sam u sebe, skretničar Stipe dobio je otkaz pa se propio, djeca su ulazila kroz prozore, igrala skrivača i činila ostale stvari; netko je najprije poskidao brave, netko odnio vrata i klozetsku školjku, nestalo je i velikog ogledala pred kojima su se cure šminkale i popravljale frizure, netko je sa zida skinuo Titovu sliku, umotao je u tepih i odnio kući. Nov hotel trebalo je krstiti, licitirana su razna imena, a tada je krojač Makso (za koga se u šali govorilo da šiva kačkete s rukavima) predložio naziv TITO. Svi su zašutjeli, onda je drug iz komiteta stao za govornicu, otpio gutljaj vode, subalterno se iskašljao i rekao: Ne može Tito! Kad se netko napije još će reći napio se kod Tita… ili potukli se kod Tita…posvađali se kod Tita, kartali, pjevali, pali sa stolice kod Tita. Profesor povijesti imao je još jače argumente. Iznio je kako riječ Tito bude razne asocijacije na razne i od nas udaljene događaje. Na Titovo rušenje Jeruzalema, na udes Titanica, na nesreću Inka čiji je kralj Tito Tuta umro od ujeda pčele. Na kockara Titulijana koji je bacajući kocke s točkicama izgubio pola Kartagine i blaga koje je opljačkao Hanibal. Svi su prijedlozi odbijeni pa je hotel i dan-danas bezimen. Ali kako Andrić kaže „narod sve stvari nazivaj po svojoj logici i po svom stvarnom značenju koje one za njega imaju“. Duša hotela bila je Anđelka, mlada i lijepa konobarica, sa svima ljubazna, otkopčanog jezika i odriješene pameti. Hotel je ponio njezino ime pa se i danas tako zove. Ali zna se, kod Anđelke se pije najbolja kava, premda ona odavno ne radi.■ Jebeš ljubav kad nije nesretna U domu željezničara subotom su organizirani plesnjaci, s tim što se nije plesalo kao danas nego prema uputama Zlatnog zuba. Vi ste odabrali partnericu, naklonili se, a ona hoće ili neće, to je ovisilo od njezine volje. Tek poslije onoga sa Stenom pljuske više nisu pljuštale kao dotad. Meni se sviđala učenica Danica, koja je sa svojom starijom sestrom dolazila i odlazila, ja sam je birao nekoliko puta, nastojao sam je privući da bude tijelo uz tijelo kako je „profesor“ govorio, a ona je plesala na takvom odstojanju da je između nas mogao stati još jedan plesni par. Upravitelj doma bio je Stipe, bivši željezničar kome je vagon nagnječio stopalo. Bio je džinovskog rasta i djetinje duše, jak kao medvjed, a krotak i stidljiv kao djevojka. On je pištaljkom davao znak da ples može početi, a otvarala ga je ljepotica Bela, za koju smo svi govorili da je prava kraljica zabave. Bila je ljepotica, odudarala je od ostalih djevojaka kao kap ulja od vode u kojoj pliva. Spajala je u sebi čar djeteta i ljepotu žene. Dvije crne mrlje na plućima Svačija smrt negdje i od nečeg počinje. Belina smrt počinjala je na vrhovima plućnih krila dvjema crnim mrljama. Nije ni slutila da se u njoj rascvjetava, kao iz gomolja, neka nepoznata IDENTITET/ BR. 171 / 2012. 45 duhovni zov HRAM SVETOG ČETVERODNEVNOG LAZARA U PLAVŠINCU Historija bilježi da su pravoslavni Srbi u većem broju živjeli i na području Podravine. Svjedoči o tome i mjestance Plavšinci s bogatim vjerskim životom i hramom Svetog četverodnevnog Lazara koji se može podičiti i slikama od neprocjenjive pravoslavne baštine. Unatoč tome u bliskoj budućnosti će se, o tom svojevrsnom bastionu pravoslavlja, pisati i govoriti kao i o mnogim drugim mjestima u kojima su nekada kroz vjekove živjeli Srbi M Piše: NIKOLA CETINA jesto Plavšinac ili kako ga i sada pravoslavni Srbi toga kraja zovu Plavšinci smješteno je u Podravini između Koprivnice i Đurđevca. Plavšinci sa ostalim mjestima plavšinačke parohije ( Srdinci, Dijelovi, Kladari, Jeduševci, Vlaislav, Javorovac, Bakovčica, Borovljani i Glogovac) naseljeni su Srbima još prilikom prvih doseljavanja Srba u ove krajeve koji su početkom 16. vijeka gotovo sasvim opustjeli. Ime je dobilo po srpskom vojvodi Plavši (Plavcu) Margetiću, stricu poznatog vojvode Ivana Margetića, koji se na područje donje Slavonije doselio 1542. godine, a zatim se sa dosta srpskih uskoka 1552. godine preselio u ove krajeve. Uzrok odseljavanju katolika Hrvata iz ovih krajeva bio je ne samo strah od Turaka koji su sve češće upadali na ovo područje, nego i vrlo nečovječno postupanje hrvatskoslavonske vlastele sa svojim kmetovima. Zapovjednik ovdašnje krajine Ivan Lenković u izvještaju Dvorskom ratnom savjetu u Beču 1561. godine kaže da su vlastela deset puta krivlji od Turaka što su se kmetovi razbježali, a zemlja ostala pusta.Novi doseljenici dolazili su mahom iz donje Slavonije, koja je bila pod Turcima, ali i preko Like i Žumberka iz sjeverne Dalmacije; kao i preko Bosne iz južnih krajeva sa sliva Pive, Tare i Lima; gornjih tokova Neretve i Drine. Iz južnih krajeva su vjerojatno bili i plavšinački Petrovići i Ciganovići koje su mještani nazivali Grcima, a oni su se tim nadimkom ponosili. U 18. i 19. vijeku u Plavšincima se pominju ove porodice: Milankovići, Mikašinovići, Usorci, Sučevići, Petrovići, Liščići, Ciganovići, Jovičići, Vučkovići i Pulje. ije poznato kada je u Plavšincima podignuta prva pravoslavna crkva, ali je poznato da je bila drvena. U izvještaju protopopa plavšinačkog Teodora Pavkovića, iz 1786. godine doznajemo da je “parohijska crkva u Plavšinicima, hram svetog i pravednog Lazara, sagrađena od drveta, u dobrom je stanju. Krov na njoj je u redu. Crkva kao i u oltaru antimins i druge stvari sa odeždama čuvaju se u čistoći. Porta oko crkve je ograđena. Ostala opšta groblja po parohiji uredno su ograđena. Crkvu je posvetio blaženopočivši gospodin episkop Filipović (episkop lepavinsko-severinski Simeon Filipović, čije je sjedište bilo u Severinu kod Bjelovara). Paroh dobro uči narod, koji dolazi u crkvu, hrišćansku nauku. Ova crkva ima jednu dobru kuću gdje živi paroh, štalu za konje, štagalj za sijeno, komoru za svoje naturalije, kolnicu za kola, svinjac za svinje,, i to sve pod jednim krovom, jedan ambar za njegovo žito, oko kuće dva jutra crkvene zemlje, livada crkvena, što sve paroh besplatno uživa. Kod crkve ima još jedna kuća za narod koji dolazi crkvi”. Zidana crkva u Plavšincima pod- N 46 ignuta je 1758. godine. Ikonostas je novijeg datuma iz 1895. godine i rad je znamenitog crnogorskog slikara Atanasa Bocarića, a veoma je sličan ikonostasu Preobraženskog hrama u Zagrebu. ajveći priložnik i tutor plavšinačke crkve bio je austrijski feldmaršallajtnant i baron od Šlagengenfelda Mihaijlo Mikašinović, rodom iz Plavšinaca, prvi pravoslavni Srbin unapređen u čin austrijskog generala. Crkva u Plavšincu ima posebnu kulturnu vrijednost jer su na njenom ikonostasu bile dvije vrijedne slike poznatog slikara onoga vremena Joakima Markovića, a rađene po narudžbi barona Mikašinovića 1750. godine. Na jednoj je prikazano kako bizantijski car Vasilije I Makedonac daje dozvolu Srbima i Hrvatima da se nasele na njegove zemlje. Na slici Srbin ispred sebe drži srpski, a Hrvat hrvatski grb. Na drugoj slici prikazano je kako austrijski car Rudolf II daje povlastice Srbima Varaždinskog generalata. Na slici pravoslavni sveštenik lijevom rukom prima privilegiju, a desnu sa tri ispružena prsta diže u znak zakletve “Za vernost cesarsku jesmo gotovi svi umreti”, a car mu odgovara: “Milost moja budi s vama”. Obje slike kao izuzetno vrijedni eksponati sada se nalaze u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu. Po dostupnim podacima uz protu Teodora Pavkovića, duboki N IDENTITET/ BR. 171 / 2012. Hram u Plavšincima trag u burnoj historiji parohije plavšinačke ostavili su parosi: Dimitrije Tatalović, Aksentije Grubac, Mihailo Kobasica, Filip Jagodić i Atanasije Majstorović. Nedaće za plavšinačke pravoslavne Srbe počinju 1941. godine uspostavom ustaške tvorevine NDH. Ustaške vlasti nasilno preuzimaju pravoslavnu crkvu i 1942. godine u Plavšinac dovode grkokatoličkog svećenika Feliksa Bilenkija, Ukrajinca iz Dervente i postavljaju ga za “župnika prijelazničke župe Plavšinci-Bolfan” s obrazloženjem da veliki broj pravoslavnih vjernika podnosi zahtjeve za vjerske prelaze. Naknadno su tumačili da nitko nije izvršio formalnosti vjerskog prijelaza , već je pravoslavnima “velikodušno” ostavljen njihov obred. Unatoč ovakvoj konstrukciji ipak su novoproglašeni unijati na vlastiti zahtjev dobijali i potvrde o vjerskom prijelazu koje su im često i život spašavale. atne nedaće smanjile su broj žitelja u ovoj parohiji koji se po završetku rata ponovno vraćaju svojoj pravoslavnoj vjeri. Tada počinje odljev seoskog stanovništva u gradove čime se još više smanjuje broj pravoslavnih Srba i u Plavšincu. Od sadašnjih 125 stanovnika u Plavšincu preostale su samo tri kuće pravoslavnih Srba ( Ciganović, Vučković i Sekulić) što ukazuje na stalno smanjivanje broja Srba i na ovom području. Da je kroz historiju bilo drugačije govore i podaci iz statističkog pregleda Pakračke eparhije od 1702-1929. godine po kojima je u Plavšinicima 1732. godine bilo 135 pravoslavnih duša. Broj je 1899. godine porastao na 199 duša u 48 domova. Statistika bilježi da je još 1953. godine bilo u Plavšincima 117 pravoslavnih duša, a 1991. broj je pao na svega 31 dušu. Nakon paroha Milivoja Žorića do ratnih 1990-ih godina paroh plavšinački bio je Radovan Majstorović. Zbog ozbiljnih prijetnji napušta parohiju u koju dolazi jeromonah Damaskin (Uroš Marunić). Nove vlasti ga hapse i zatvaraju. Više puta bio je pretučen i pod prijetnjama biva razmijenjen iako je bio svešteno lice i živio u Hrvatskoj. Upražnjenu parohiju više godina opslužuje legendarni varaždinski paroh protojerejstavrofor Zvonko Pilinger. Nakon njegovog upokojenja parohiju plavšinačku koju uz Plavšinac sačinjavaju i Bačkovica, Borovljani, Virje, Vlaislav, Glogovac, Delovi, Javorovac, Jeduševac, Novigrad i Srdinci opslužuje koprivnički paroh jerej Radovan Dimitrić. Zbog svoje posebne kulturne i građevinske vrijednosti hram Svetog četverodnevnog Lazara ima status zaštićenog kulturnog dobra.■ R IDENTITET/ BR. 171 / 2012. SRBI I HRVATI PRIMAJU PRIVILEGIJE OD BIZANTSKOG CARA BAZILIJA II MAKEDONCA - Joakim Marković, 1750.g. Dio konostasa srpske crkve u Plavšincima SRBI I HRVATI PRIMAJU PRIVILEGIJE OD AUSTRIJSKOG CARA RUDOLFA II Joakim Marković, sredina 18. st. Dio konostasa srpske crkve u Plavšincima 47 treće poluvrijeme SERIJA RASISTIČKIH INCIDENATA U EUROPSKOM NOGOMETU KAO PODSJETNIK NA VAŽNOST PROMICANJA TOLERANCIJE I KAD MISLIMO DA JE TO APSOLVIRANA LEKCIJA HUKALA NAM MAJKA! P roljetos je objavljen godišnji izvještaj Europske mreže protiv rasizma (ENAR), u kojem je, među ostalim, konstatirano kako ekonomska kriza podstiče i rasnu diskriminaciju. Najčešća meta rasističkih istupa su narodi Afrike, emigranti i etničke manjine se prepoznaju kao “glavni krivci” za porast nezaposlenosti i druge posljedice krize, objasnili su iz ENAR-a fenomen koji bi, po nekoj evolucijskoj logici poimanja svijeta, trebao odavno biti prevladan i napušten. Osim pripadnika afričkih naroda, najviše su na udaru diljem Europe Romi, muslimani i Židovi, stoji u istom izvještaju... Samo, kako onda objasniti žilavost rasizma u sportu, i to ne među navijačima, nego među samim sportašima, koji uglavnom nemaju problema s prihodima? I to ne samo u zemljama u kojima se takvo što, nažalost, još uvijek može predvidjeti i očekivati, nego recimo i u zemljama razvijenog zapada, recimo u Engleskoj? Dakle, bit će da socijalno nezadovoljstvo nipošto nije jedini okidač ovakvog ponašanja. Upravo u Engleskoj veliku je buru izazvala priča o navodnom rasizmu Marka Clattenburga, suca prvenstvene utakmice ChelseaManchester Utd. Naime, čelnici i igrači londonskog kluba optužili su suca za rasizam i upotrebu “nepristojnog rječnika” prema dvojici igrača Chelsea, Juanu Mati i Johnu Obiju Mikelu, koji je žučno negodovao zbog nekih odluka glavnog arbitra. A rasizam se nipošto ne može ubrojiti u “regularne” greške, budući da se u Premier ligi za takvo što predviđa i kazna doživotne suspenzije iz nogometa. Nogometaš Chelsea John Terry je nedavno zbog rasističkih uvreda na račun jednog tamnoputog nogometaša QPR-a zaradio suspenziju od četiri utakmice plus 220.000 funti kazne. I to nakon što ga je Piše: HRVOJE PRNJAK civilni sud oslobodio odgovornosti u istom slučaju. Zbog komentara na društvenoj mreži Twitter, Rio Ferdinand, igrač Manchester Uniteda, također se našao pod povećalom Nogometne asocijacije, jer je nogometaša Chelsea Ashleya Colea (koji je svjedočio protiv Terryja) nazvao “Choc Ice”, kako se inače u Engleskoj pogrdno nazivaju ljudi koji su “izvana crni, a u duši bijelci”. RASISTIČKE UVREDE Koji mjesec ranije, tabloidi su se bavili rasističkim incidentom čiji su glavni protagonisti bili urugvajski nogometaš na privremenom radu u Liverpoolu Suarez (kasnije kažnjen s osam utakmica neigranja) i Evra, nogometaš Manchestera. Sve su to bili razlozi da se na ovu temu oglasi i premijer Velike Britanije David Cameron, koji je izjavio kako rasistički ispadi na nogometnim terenima “ne smiju povući sve u prošlost”. “Ne možemo ovo jednostavno gurnuti pod tepih, vlada mora učiniti sve što može”, napisao je Cameron u autorskom članku objavljenom u “The Sunu”. Prije nešto više od mjesec dana danska nogometna federacija najavila je žalbu FIFA-i zbog vrijeđanja njihovog tamnoputog igrača tijekom utakmice kvalifikacija za SP u Brazilu protiv Bugarske. Naime, za trajanja utakmice koja se igala u Sofiji, domaći navijači su vrijeđali Patricka Mtiligu dok je ulazio u igru tijekom drugog poluvremena. Inače, Bugari su kažnjeni od UEFA-e sa 40.000 eura zbog sličnog incidenta na utakmici s Englezima, u okviru kvalifikacija za EP, u rujnu prošle godine. Legenda nizozemskog fudbala Edgar Davids zatražio je od Johana Cruyffa ispriku za uvrede na rasnoj osnovi koje mu je slavni trener navodno uputio prije godinu dana. Davids od Cruyffa traži da mu se ispriča jer je navodno rekao da je na klupi Ajaxa bio 48 samo zato što je - crnac. Trener i igrač drugoligaša Barneta precizirao je za BBC da je posebno ljut na Nizozemsko nogometno udruženje, u kojem se “prave kako se ništa nije dogodilo”... UEFA je nešto osjetljivija na ovakve incidente, pogotovo ako se dogode na utakmici nekog natjecanja pod njezinom kapom, pa je tako kaznila talijanskog prvoligaša Lazija sa 40.000 eura zbog rasističkog vrijeđanja od strane njihovih navijača u utakmici 1. kola skupine J Europske lige protiv Tottenhama, odigranom u rujnu, na White Hart Laneu. Na meti Lazijevih navijača - šovinista bili su Tottenhamovi tamnoputi igrači Jermain Defoe, Aaron Lennon i Andros Townsend. RASIZAM SLIKA DRUŠTVA No, zahvaljujući i gotovo općoj tučnjavi na kraju utakmice, najveću pažnju dobila je ovojesenska utakmica mladih reprezentacija Srbije i Engleske. I ovdašnji su mediji, neki uz primjetnu dozu likovanja, prenijeli vijesti o sramotnim rasističkim ispadima publike u Kruševcu. Ako sudimo po količini zgražanja, mogli bismo pomisliti da se takvo što ovdje već desetljećima ne događa, tj. da ovdašnji klubovi i HNS nikad nisu kažnjeni od UEFA-e zbog rasizma! Valjda zato nitko nije prenio, a kamoli “preveo” na ovdašnje neprilike riječi lidera Liberalno-demokratske partije Čedomira Jovanovića, koji je kazao da su “rasistički ispadi na utakmici u Kruševcu slika sistema vrijednosti koji proizvode i njeguju političari koji vode Srbiju”. U povodu incidenta u Kruševcu on je još dodao kako neki vodeći političari “vječito koketiraju sa ksenofobijom, ekstremnim nacionalizmom i ideologijom sukoba sa svakim tko je drugačiji”. “Eksplozija nasilja, vrijeđanja i zaziranja od različitosti nije posljedica spleta okolnosti. To naročito nije slučajnost na Balkanu, gdje se, posle IDENTITET/ BR. 171 / 2012. svega, svaki sportski događaj koristi za međunacionalne sukobe i dizanje tenzija”, kazao je Jovanović, ističući kako je sve to znak kako griješimo “i u politici, i u obrazovnom sistemu, u odnosu elita i medija prema ljudskim pravima, slobodi, toleranciji i pravilima civilizacije kojoj pripadamo”. Zanimljivo da je, daleko od bilo kakve samokritičnosti koju sugerira istup liberalnog političara, Nogometni savez Srbije rezolutno i dakako autistično demantirao da je bilo ikakvog rasizma i naveo da se mladi engleski nogometaš nesportski i vulgarno ponio prema navijačima. Kao da se za rasizam može pronaći opravdanje u nekoj igračkoj nepodopštini ili nepristojnosti... Pravdanje rasizma nije mrsko niti ovdašnjim “hukačima” i ostalima koji se ne žele suočiti s društvenim anomalijama na koje ukazuje Jovanović. Pa se tako često može čuti kako su nas ipak kaznili “iako mi nismo rasisti”, što tobože potvrđuje i činjenica da nikad nitko nije vrijeđao tog i tog tamnoputog nogometaša koji je “igrao za naš klub”. I da ustvari “nitko ovdje ne mrzi crnce”. Moguće, ali cijela argumentacija neodoljivo podsjeća na onu splitskog gradonačelnika Željka Keruma, koji će kazati da “ne bi nikad prihvatio Srbina kao zeta”, jer “Srbi moraju znati gdje im je mjesto”, ali i da “ima mnogo prijatelja Srba”. A kad se takve izjave i istupi toleriraju kao prolazni incidenti, onda ne treba čuditi niti kada čitav stadion “izvuče” adut rasne netrpeljivosti. Uzalud se poslije pravdati navedenom “argumentacijom”, ili transparentima poput “Kruševac nije rasistički grad”, kojega su navijači lokalnog Napretka bili razvili nedugo nakon incidenta kojeg su zakuhali mladi Srbi i Englezi. Nakon toga, javnosti su se obratili i igrači Napretka koji dolaze iz Gane. Jedan od njih, Mohammed Arif, kazao je Tanjugu da je publika u Kruševcu inače prijateljski nastrojena prema njemu i da je u tom “gostoljubivom gradu stekao brojne prijatelje”... KULTURNI FUNDAMENTALIZAM Pravdao se po medijima, doduše iz nešto drukčije pozicije, i nogometaš Hajduka, ujedno i mladi reprezentativac Josip Radošević, koji je prije otprilike dvije godine na Facebooku sudjelovao u uvredljivoj raspravi o tamnoputim osobama. Mladost ludost, glasilo je ukratko objašnjenje nepromišljenih riječi, uz dodatak kako je Josip tada imao “samo 15 godina” i da on zapravo nema IDENTITET/ BR. 171 / 2012. SOCIJALNO NEZADOVLJSTVO NIJE OSNOVNI UZROK RASIZMA U SPORTU Kako objasniti žilavost rasizma u sportu, i to ne među navijačima, nego među samim sportašima, koji uglavnom nemaju problema s prihodima čak i u ova krizna vremena ništa protiv ikoga. No, i u proklamiranom uvažavanju kulturnih razlika, poznati beogradski antropolog i etnolog Ivan Čolović vidi svojevrsnu “zamku”: “Danas se sve češće događa da se ideja o uvažavanju kulturnih razlika koristi da bi se legitimirao kulturni fundamentalizam, odnosno prikriveni rasizam. I kad je riječ o etno-muzici, slavljenje identiteta, korijena i izvora često poprima manje-više otvoreni rasistički smisao. Kulturni fundamentalisti govore o pravu na razliku, ali sve se svodi na to da je za svaku kulturu najbolje da živi za svoj groš, to jest na svom prostoru”... Uostalom, zbog rasizma s tribina hrvatska nogometna reprezentacija kažnjena je još nakon utakmice protiv Turske u četvrtfinalu Eura 2008., kada je kazna iznosila 12.500 eura, dok je za “hukanje” engleskom napadaču Heskeyu, u utakmici kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo odigranoj u Zagrebu FIFA oglobila HNS sa 30.000 švicarskih franaka. Sjetimo se, i na posljednjem Europskom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini, hrvatski su navijači osigurali nacionalnom savezu uvrštavanje u loše društvo kojega su ovoga puta činili još i kažnjeni Rusi te Španjolci. Inače, u domaćem prvenstvu, rasizam s tribina klubove stoji minimalno 30.000 49 kuna, što najbolje znaju u Hajduku i Dinamu, pri čemu su Splićani ipak rekorderi te loše navike. Najradikalniji incident splitskih navijača koji se inače vole smatrati duhovitim je onaj iz 2005., kada su izvjesili transparent “Maksimirski Zoo: Chago, Etto, Da Silva”, dakako uz neizbježno “hukanje”, što je rezultiralo kaznom jedne utakmice bez gledatelja... Iako su najjača klupska, a sve više i reprezentativca natjecanja danas prava smotra internacionalaca, kulturna raznolikost i nogomet očito ne idu beziznimno ruku pod ruku. Koliko god mislili da se multikulturalnost u sportu podrazumijeva, čini se da se još uvijek podrazumijevaju i erupcije niskih strasti, zbog čega ispada da nikad nije naodmet isticati važnost promicanja tolerancije, pa i onda kada naivno pomislimo da je to apsolvirana lekcija. Jer, ono što su jučer bili tamnoputi sportaši, sutra će biti homoseksualci - uzgred, zbog diskriminirajućih izjava na račun te populacije Vrhovni sud RH je naložio javnu ispriku bivšem čelniku HNS-a Vlatku Markoviću - prekosutra opet Srbi, s “one strane granice” Hrvati, Bošnjaci ili tko zna... Hukala nam majka! Dok god mržnja bude ključni “argument” ili “adut” u navijanju za svoj klub ili reprezentaciju.■ INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA ►Pučki pravobranitelj Štiti ustavna i zakonska prava građana pred državnom i lokalnom upravom, te središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije Opatička 4, Zagreb Tel: +3851 48 51 855 Fax +3851 63 03 014 E-mail: ombudsman@inet.hr www.ombudsman.hr ►Savjet za nacionalne manjine RH Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini Mesnička 23, Zagreb tel. 01/4569-286 fax. 01/ 4569-297 e-mail: savjet.nac.manjine@vlada.hr www.savjet.nacionalne-manjine.info ►Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom, promocijom i poštivanjem ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u RH Mesnička 23, 10 000 Zagreb Tel: 01 4569 358 Fax: 01 4569 324 E-mail: nacionalne.manjine@vlada.hr ►Centar za ljudska prava Prati stanje ljudskih prava, informira i educira o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva Kralja Držislava 6, Zagreb Tel: +3851 46 36 547 Fax: +3851 46 53 010 www.human-rights.hr ►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena Miramarska 11b, Zagreb Tel: +3851 46 13 630 Fax: +3851 46 13 650 hho@hho.hr www.hho.hr ►Srpsko narodno vijeće Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u Hrvatskoj Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 48 86 368 Fax: +3851 48 86 372 E-mail: ured@snv.hr www.snv.hr ►Srpski demokratski forum Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i prava nacionalnih manjina Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 49 21 862 Fax: +3851 49 21 827 E-mail: zagreb-sdf@sdf.hr www.sdf.hr ►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Krovna organizacija koja promovira kulturu i stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj Berislavićeva 10, 10000 Zagreb tel/fax. 01/4872-480 e-mail: skdprosvjeta@skdprosvjeta.com www.skdprosvjeta.com ►Privrednik Srpsko privredno društvo Preradovićeva 18/1, Zagreb Tel: +3851 48 54 478 Fax: +3851 48 54 478 E-mail: ured@privrednik.net www.privrednik.net ►Zajedničko vijeće općina Vukovar Štiti ljudska, građanska i manjinska prava srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji Eugena Kvaternika 1, Vukovar tel: +385 32 422 750 fax: +385 32 422 755 e-mail: zvo@vu.t-com.hr www.zvo.hr ►GONG Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u političkim procesima Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445; E-mail: gong@gong.hr www.gong.hr ►Projekt građanskih prava Sisak Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava Rimska 6, Sisak Tel: +385 44 571 752 Fax: +385 44 521 292 E-mail: pgp-sisak@srpsisak.hr www.crpsisak.hr ►Ženska mreža Hrvatske Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj Tel/Fax: +385 51 233 650 koordinatorica@zenska-mreza.hr www.zenska-mreza.hr Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave zaštitom i promocijom prava žena ►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih prava Savez nevladinih organizacija koje rade na ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava, razvoju demokracije i vladavine prava Gornjodravska 81, Osijek Tel: +385 31 284 320 Fax: +385 31 284 321 E-mail: lsc@os.t-com.hr www.lsc.hr Članice koalicije: Centar za građanske inicijative Poreč, Partizanska 2b Tel: +385 52 428 586 Fax:+385 52 452 746 E-mail: cgiporec@zamir.net www.cgiporec.hr 50 Centar za mir, nenesilje i ljudska prava Osijek, Trg Augusta Šenoe 1 Tel: +385 31 206 886 Fax: +385 31 206 889 E-mail: centar-za-mir@centar-za-mir.hr www.centar-za-mir.hr Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32 Tel: +385 32 413 319 Fax: +385 32 413 317 E-mail: centar-za-mir@vk.t-com.hr www.center4peace.org Dalmatinski odbor solidarnosti Split, Šetalište Bačvice 10 Tel/Fax:+385 21 488 944 E-mail: info@dos.hr www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr HOMO Pula Pula, G. Martinuzzi 23 Tel: +385 52 505 976 Fax: +385 52 506 012 E-mail: homo@pu.t-com.hr Organizacija građanske inicijative Osijek Tel/Fax: +385 31 582 290 www.ogi.hr Odbor za ljudska prava Karlovac Karlovac, Vraniczanyjeva 6 Tel: +385 47 600 634 Fax: +385 47 616 365 E-mail: chr-ka@ka.t-com.hr www.sigmacentar.hr Srpski demokratski forum www.sdf.hr Udruženje za mir i ljudska prava Baranja Bilje, Petefi, Šandora 78 Tel/Fax: +385 31 750 892 E-mail: baranja@inet.hr www.udruzenje-baranja.hr ►Kuća ljudskih prava Selska 112c, Zagreb Tel: +3851 64 13 710 Tel/fax: +3851 64 13 711 kontakt@kucaljudskihprava.hr www.kucaljudskihprava.hr Osnovana u cilju promicanja, razvitka i unaprjeđenja zaštite ljudskih prava Osnivači Kuće ljudskih prava su: Centar za mirovne studije Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. Građanski odbor za ljudska prava Udruga za promicanje istih mogućnosti Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja www.identitet.info IDENTITET/ BR. 171 / 2012.
© Copyright 2024 Paperzz
