Kulturno-povijesni vodič Zagore - Turistička zajednica Splitsko

ZAGORA
Kulturno-povijesni vodič Zagore
Splitsko-dalmatinske županije
DALMATINSKA
ZAGORA
Joško Belamarić
DALMATINSKA
ZAGORA
Kulturno-povijesni
vodič Zagore
Splitsko-dalmatinske
županije
Zagora
14
Klis
24
Cetinska krajina
Zagora
4
58 Biokovo, Imotski,
Vrgorac
3
Zagora
DALMATINSKA ZAGORA
Kulturno-povijesni vodič Zagore
Splitsko-dalmatinske županije
Na kortini dinarskog planinskog lanca, već na Klisu, razdvajala
se stoljećima tjeskoba hrapavog bespuća unutrašnjosti Dalmacije
od morskih širina po kojima se ide u bijeli svijet. Doživljaj
oproštaja od tanke crte Dalmacije što se rastegla pod bìlom
planina, koje u pogledu s mora izgledaju kao Atlasova braća,
ponavljaju ne bez poetske jeze deseci putopisaca. Odrediti
kulturne nazivnike Zagore i danas je teško, jer su antropološke
stvari šireg dalmatinskog zaleđa još uvijek često percipirane
optikom renesansne idile ili prosvjetiteljskog cinizma,
romantičnog i preporodnog pretjerivanja. Tu je život nakon
sloma feudalnog srednjovjekovlja kretao toliko puta ispočetka,
a kasnijim se promatračima činilo da narodni običaji sežu u
neku nepomućenu prapovijest u kojoj šutnja krša na visoravni
prema Promini, iza Biokova, klokot živih voda Zrmanje, Krke,
Čikole i Cetine, i treperenje klasja na Petrovom, Hrvatačkom i
4
Zagora
Vrgoračkom polju, na debelim zemljama uz
Strmicu i Sinj stvara idealistički okvir za lijep
obraz, veselo srce i iskren moral tamošnjih
žitelja, o čemu pišu, svak iz svog kuta, opat
Fortis i Ivan Lovrić u barokno doba, ne tako
davno Dinko Šimunović i Ivan Raos, danas
Ivan Aralica.
5
Zagora
Ime i opća povijest
Dalmacija dolazi od imena kojim su Rimljani početkom 1. st.
poslije Krista nazvali svoju provinciju Illyricum (prvobitno
Delmatia - npr. u Plinija i Diona) po ratobornoj plemenskoj
zajednici Delmata koji se u povijesnim vrelima spominju na
području između rijeka Krke i Cetine, nazvani tako po svom
glavnom gradu Delminiumu, čije se ime očuvalo u imenu polja
Dumno ili Duvno (oko današnjeg Tomislavgrada). Delmati su
im pružali tolik otpor da su ih Rimljani poistovjećivali s drugim
plemenima u regiji, što opravdava i znatno širi opseg granica
koji je spomenuta provincija imala u usporedbi s izvornim
delmatskim. Njihovo ime, koliko i tisuće kamenih gomila,
na kopnu i otocima, upućuje na njihovo glavno zanimanje:
Delm, Dalm u staroilirskom znači - pastir, stado, ovca; otud
Delminium = mjesto paše, pašnjak, a delmë - dalmè još i danas
na albanskom jeziku znači ovca. Bili su, međutim, i glasoviti
pomorci, gusari, a čitav teritorij Ilirika na izmaku antike bit
će Rimu što je Prusija u 19. st. Njemačkoj - rasadnik vojnika i
6
Zagora
careva koji su, poput Dioklecijana, pokušavali
obnoviti strogu disciplinu i izvorne rimske
vrline.
Na području zagorske Dalmacije ispisane
su neke od najznačajnijih stranica hrvatske
povijesti 9-11. stoljeća, o čemu svjedoče
sačuvani spomenici od izvora do ušća Cetine.
Teritorijalni okviri Dalmacije znatno su se
mijenjali, pa tako i njenog zagorskog dijela,
osobito prema planinskom zaleđu. Na tom
su se prostoru, na izmaku srednjeg vijeka,
tijekom dva i pol stoljeća dodirivali kršćanski
i islamski duhovni pojasi.
Najveći dio Zagore Splitsko-dalmatinske
županije čini nekadašnja jezgra tzv.
Dalmatinske krajine - krajevi kontinentalne
Dalmacije koji nekoć bijahu središte hrvatske
državnosti, s Kninom, Sinjem, Imotskim,
Klisom i Makarskim primorjem, potom od
7
Zagora
početka 16. st. pod Osmanlijama, a nakon mletačko-turskih
ratova u 17. i početkom 18. stoljeća priključeni mletačkim
posjedima u Dalmaciji. U tim je ratovima važnu riječ vodilo
domaće pučanstvo pod vodstvom svojih serdara, harambaša i
knezova. Novom demarkacijskom linijom (1699) Dalmacija
je prema Turskoj okolčena nizom strateških točaka i utvrđenja
od Zvonigrada, preko Knina, Vrlike, Sinja, Zadvarja, Vrgorca,
do Čitluka na Neretvi. U novim ratnim operacijama 1714-1718.
Turci su se (osvojivši Peloponez) morali u zaleđu hrvatske
obale odreći i Strmice, Trilja, Imotske krajine. Nova linija
razgraničenja (1721) dala je unutrašnjosti Dalmacije oblik koji
ima danas.
Povratak života u prostor Zagore, koja bijaše desetljećima
s jedne i druge strane sustavno pustošena, nije bio nimalo
jednostavan. Mletačka država podijelila je zakonicima od 1755.
i 1756. godine veće parcele zaslužnim osobama na teritoriju
“Nove i Najnovije stečevine”, te po dva “padovanska kampa”
obradive zemlje svakom seljaku, uz uvjet da je nasljeđuje po
muškoj liniji, ali bez prava prodavanja i uz davanje desetine na
8
Zagora
ime uživanja zemljišta. Od seljaka se tražilo
i da na zemlji obvezatno posadi barem 4
voćke, masline ili murve. Očito se htjelo
taj nepouzdani nomadsko-morlački svijet
usidriti slično kao što se u staro doba rimske
ratne veterane vezivalo za zemlju. O tim
zakonima historiografija još nije rekla zadnju
riječ. Onodobna je poslovica glasila: La
proclama zaratina, dura de la sera a la matina
- Zadarski proglas traje od večeri do jutra. I
domaći akademici-fiziokrati (osobito Radoš
Ante Michieli Vitturi, utemeljitelj trogirske
Poljodjelske akademije u Lukšiću) oborili su
se na taj zakon, smatrajući da u nedovoljnoj
mjeri uzima u obzir surovi morlački
mentalitet, te onemogućuje racionalno
okrupnjavanje posjeda. Ipak, poduzelo se
isušivanje močvara oko Knina i Sinja, Nadina
i Ostrovice, a poslije i oko Vrgorca i Rastoka,
te Imotskoga - s tisućama zaposlenih težaka.
9
Zagora
10
Postupno su se oblikovala sela i varošice (predlagalo se da
ih se oblikuje po uzoru na one u Lici !); započelo se graditi
ceste, mostove, podizati prvu industriju, otvarati rudnike.
Značajan podstrek razvoju dale su ceste izgrađene u doba
francuske uprave početkom 19. st., kada je Dalmacija već imala
308.108 stanovnika, naspram 50.000 godine 1650, ili 108.090.
stanovnika 1718. Demografski prirast u osamdeset godina
nakon Požarevačkog mira iznosio je čak 150 posto, unatoč
tome što je od deset godina možda sedam bilo gladnih!
Zagora se u drugoj polovici 18. stoljeća otkrivala ne samo
kao netaknuti gospodarski resurs nego i kao svojevrstan
civilizacijski endem usred prosvijećene Europe. Dovoljno
je podsjetiti na izvješća Alberta Fortisa i njegova oponenta
Ivana Lovrića. Mlečani su pûk kontinentalne Dalmacije (izvan
gradića i varošica) nazivali Morlacima, po Morovlasima,
zasebnoj skupini Vlaha kojima ime potječe od crne boje
odjeće. Naziv je preko Fortisa prihvaćen u čitavoj Europi, gdje
su Morlaci postali jedno od važnih predromantičnih otkrića
oaze neoskvrnjene civilizacijskim konvencijama. Bio je to dugo
jedan od najzaostalijih i najsiromašnijih među mletačkim, a
Zagora
poslije austrijskim posjedima. Svevladajući
patrijarhalno-junački etos koji je tijekom
stoljećâ definirao mentalitet gorštaka dobio
je klasičnan izraz u djelima pučkih pisaca,
poput fra Filipa Grabovca i fra Andrije
Kačića Miošića.
Unutrašnja Dalmacija, do granica Like i Bosne
i Hercegovine, živi djelomice i danas kao dio
velike dinarske etnografske cjeline. Među
starijim običajima naročito su često opisivani
otmica djevojaka (“umicanje”, najčešće
fingirano); krvna osveta i umir (“vražda”)
koja je postojala sve do 19. st.; hajduci;
ojkanje - pjevanje koje dolazi iz najstarijih
etnografskih slojeva, staromediteranskog
i starobalkanskog. Karakteristična dioba
naselja na veća ili manja obiteljska plemena
(bratstva uže grupe srodnika istog prezimena)
na mnogo mjesta još uvijek funkcionira.
Za Zagoru su karakteristični gradići, varoši
11
Zagora
12
zbijena tipa, nastali na glavnim poljima, redovito u podgrađu
starih tvrđava (Knin, Drniš, Sinj, Imotski, Vrgorac) sa središnjim
pazarnim trgom. Značenje tih upravnih i gospodarskih središta
najbolje se vidio na nedjeljnim sajmovima, ali je opalo između
dva svjetska rata poboljšanjem prometnih veza s obalnim
gradovima. S druge strane, karakterističan je “razbijeni” tip
sela disponiranih u komšilucima, plemenskih nazivnika, često s
potleušicama zidanim ranije “u suho”, bez vapna, pokrivenima
slamom od žita, smještenima na rubu polja, odnosno flišnih
pojaseva.
Život se gradio na stočarstvu, maslinarstvu i vinogradarstvu.
Stanovit razvojni polet Zagora je doživjela u drugoj polovini
19. st., s konjunkturom dalmatinskih vina. No, najprije
“vinska klauzula” (ugovor Austro-Ugarske i Italije, kojim se
talijansko vino oslobađa carine pri uvozu), potom peronospora
i filoksera koje su zahvatile i dalmatinske vinograde; konačno
Prvi svjetski rat, a nakon toga političke prilike 20. stoljeća,
iseljavanje u Ameriku, Australiju i 60-ih godina prošlog stoljeća
u Njemačku, mnogim su Zagorcima bili jedini izlaz iz bijede.
Buđenje hrvatske nacionalne svijesti u katoličkih stanovnika
Zagora
i priklanjanje srpskoj opciji u pravoslavaca
dovest će do etničkih konflikata u drugoj
polovini 19. st., s tragičnim posljedicama
u Drugom. svjetskom ratu i koncem 20. st.
U novoj hrvatskoj državi Zagora traži nove
putove razvoja, temeljene dobrim dijelom
na turizmu kojemu otvara čitav svoj prostor
iznimne krajobrazne raznolikosti, što ga čini
jedinstvenim kulturno-povijesnim i prirodnim
parkom.
13
Klis
KLIS
Strateško značenje tvrđave nad prijevojem (340 nadmorske
visine) između Kozjaka i Mosora, bolje rečeno između solinskosplitskog bazena i unutrašnjosti Dalmacije, bilo je iznimno
važno u prehistorijsko i antičko doba. Konstantin Porfirogenet
u 10. st. navodi Klis kao sjedište starohrvatske Primorske
župe (Parathalasia) koja se sterala od trogirskog Pantana do
Žrnovnice, s pripadajućim zaleđem. Pučkim etimologiziranjem
taj car pisac ime Klisu izvlači iz grčkog KLEISA, u značenju
ključ, što odgovara sintagmi o tom položaju i utvrdi kao “ključu
Dalmacije”.
Hrvatski knez Trpimir izdaje 852. godine povelju u kojoj
spominje curtis nostra que Clusa dicitur pa je tu mogao naći
svoje dvogodišnje utočište knežev saski gost Gottschalk, jedan
od najpoznatijih onodobnih teologa i mislilaca, protjeran
iz franačkih zemalja, koji opisuje kako je Trpimir 846-848.
ratovao protiv romanskih gradova na obali i njihovih bizantskih
pokrovitelja. U 13. st. dobivaju ga kao kraljevsko leno templari,
pa hrvatski feudalci Šubići i Nelipići. Na Klis se sklonio hrvatsko14
Klis
Rimske ceste
Preko kliškog klanca prolazile su
prema unutrašnjosti tri rimske ceste,
iz doba namjesnika P. Corneliusa
Dolabelle (legatus Illyrici superioris
od 14-18. god.). Cesta koja je
- preko Klisa, Dicma, Sinja, Čitluka,
Vrlike, Knina, dolinom Butišnice
- dopirala usque ad imum montem
Ditionum Ulcirum (a to je selo Grab
iza Dinarskih Alpi) bila je duga 77.500
rimskih koraka. Druga je iz Salone
preko Klisa išla na Čitluk i dalje preko
Prologa; treća pak na Trilj i dalje u
Bosnu preko Aržana i Buškog blata.
15
Klis
ugarski kralj Bela IV. sa čitavom dvorskom svitom u bijegu pred
Tatarima 1241/42. godine. Tu se rodila sv. Margarita Kliška,
njegova kći. Bio je sjedište i bosanskog kralja Tvrtka i hrvatskih
banova, dok 1537. nije pao u turske ruke unatoč opjevanoj
herojskoj obrani senjskog i kliškog kapetana Petra Kružića. Klis
postaje središte sandžakata za središnju Dalmaciju i dio Bosne,
odnosno za područje zvano “vilajet Hrvati” koje se prostiralo
na većem dijelu srednjovjekovne kraljevine Hrvatske. Granica
turske i mletačke Dalmacije bila je u to doba na rijeci Jadru u
Solinu. Split je postao malenom kršćanskom enklavom na rubu
Osmanlijskog Carstva, bez ikakvog agrarnog posjeda na kopnu,
pa možda ne čudi što je koncem 16. st. jedan od mletačkih
generala predlagao vladi da se Split i srednje primorje prepuste
Turcima! Klišku tvrđavu oslobodio je general Leonardo Foscolo
u vrijeme Kandijskog rata 31. III. 1648. godine.
Nepravilna poligonalna forma tvrđave (duge 304 m u smjeru EW; a samo 53 široke u smjeru N-S) određena je geomorfološkim
oblikom hridine koja se diže strmo do 358 metara nad morem.
Tvrđava ima tri obruča zidina. Oblikovana je u širokom
vremenskom rasponu od kasne antike do 19. st., očuvavši
16
Klis
17
Klis
mnoge elemente srednjovjekovne utvrde, s Kružićevom kulom
na najvišem dijelu. Mletački inženjeri Magli i Santini projektirali
su sredinom 17. st. nekoliko bastiona u prvom i trećem obzidu
tvrđave, sagradivši nove cisterne, spremišta streljiva, kvartire za
posadu koja je brojila oko 300 časnika i vojnika. Nakon što su
se Turci povukli, s južne strane nastalo je podgrađe. U župnoj
crkvi su freske V. Paraća s motivima iz kliške prošlosti.
Nalazeći se između salonitanskog bazena i Cetinske krajine,
krška polja Dicma i Muća bila su već u prapovijesno i antičko
vrijeme od najveće strateške i prometne važnosti, o čemu
svjedoče borbe koje su se tu vodile za Batonova ilirskog ustanka
protiv Augustovih legija početkom 1. stoljeća.
Na sjevernim padinama Mosora nalazi se špilja Vranjača,
otvorena javnosti 1929, do koje se dolazi preko Dugopolja i sela
Kotlenica.
18
Klis
Ime Mosor pučka etimologija izvodila
je iz Mons Aureus, uz predaje o
nekadašnjim rudnicima zlata ili
zakopanom blagu, dočim bi dolazilo
od ilirske riječi u značenju osamljene
gore (postoji i ilirsko božanstvo
Masser). Taj impresivni masiv
proteže se nad širokom kraškom
zaravni u dužini od 25 km od kliškog
prijevoja do Cetine, koja ga svojim
kanjonom izdvaja poput otoka. Stoga
se nazivom Mosor u geomorfologiji
imenuju (čak i u drugim jezicima)
sve planine usamljena položaja.
Istraživanja Mosora započeo je
botaničar R. Visiani (1824); geološki
ga je obradio F. Kerner (1904);
antropološki F. Ivanišević (1903);
speleološki R. Bujas i U. Girometta
poč. 20. st.
19
Klis
Dugopolje
Na samo desetak kilometara od Salone stajalo je Dugopolje,
na račvanju važnih rimskih putova prema sjeveru (Aequm današnji Čitluk) i sjeveroistoku (Pons Tiluri - most preko Cetine
kod današnjeg Trilja, pod Gardunom gdje je bio smješten vojni
logor VII. rimske legije Tilurium, zacijelo na položaju ranije
ilirske gradine i dalje prema Naroni). Važnost položaja očituju
bogati arheološki nalazi izloženi u splitskom Arheološkom
muzeju.
Blizna
Nalazi se u arkadijskom pejzažu trogirskog zaleđa koje je nekoć
pripadalo Parathalassiji, jednoj od četrnaest hrvatskih županija,
koja se sterala između Mosora, odnosno Klisa i Trogira, do
Labina (uključujući Radošić). Na istoku joj je granica bila na
Žrnovnici, a prema Splitu na Suhom mostu u Dujmovači. Za
nedavne obnove crkve sv. Marije provedena su istraživanja u
kojima su otkriveni njeni poluobli vanjski kontrafori, srodni
onima na crkvi sv. Spasa na izvoru Cetine ili crkvi na Lopuškoj
glavici u Biskupiji kod Knina iz 9. stoljeća. Crkva u Blizni imala
20
Klis
21
Klis
je predvorje s tornjem pred pročeljem, s vanjskim stubištem.
Među pleternim ulomcima oltarne pregrade čita se spomen
jednog još uvijek neimenovanog hrvatskog župana stare
Cetinske županije.
Iza Kozjaka
Nova autocesta otkrila je oporu ljepotu krajobraza dubokog
zaleđa Kozjaka. U povijest je ono upisano najprije u vrijeme
rimsko-delmatskih ratovanja. U klancu kod Sinodiuma (još
uvijek neotkrivenog lokaliteta), između drniške Promine
(Promona) i Muća (Andetrium), Cezarove legije pod vodstvom
konzularca Aula Gabinija doživjele su god. 48-47. pr. Kr.
strahovit poraz: na bojnom polju ostade preko 2000 vojnika, a
ratne zastave padoše u ruke Delmata. Tim područjem trasirana
je kasnije, u Tiberijevo doba, važna Via Gabiniana, koja je iz
Salone vodila prema Muću i dalje.
Brojni su tragovi skromnog pastoralnog života koji se tu
odvijao, malo mijenjajući oblike, tijekom tisućljeća sve do jučer.
Uz tanka malena polja razvila su se sela koja su se iznimno,
kao u Konjskom, zbila oko slikovitog kaštela splitske pl.
22
BRANIMIRO COMMES DUX
CRVATORVM
Osim u vijestima u papinskim
pismima, Branimirovo ime prvi put
je nađeno baš na ulomku kamene
grede predoltarske pregrade crkve
Klis
U svibnju 879. knez Branimir postaje
vladarom primorske Hrvatske,
oslobodivši je po prvi put franačkog
i bizantskog vrhovništva, primivši za
svoj politički projekt duhovnu zaštitu
pape Ivana VIII. (o čemu svjedoči
više pisama), uredivši potom i svoje
odnose s Bizantom (što potvrđuje
činjenica da je uspio svog “štićenika”
ranijeg ninskog biskupa Teodozija
promaknuti na položaj splitskog
nadbiskupa). U njegovo vrijeme
uvedeno je slavensko bogoslužje
u hrvatskoj crkvi: sam Metod
(1slavenski apostol”) boravio je u
Hrvatskoj 880. putujući u Rim kako
bi pred papom obranio pravovaljanost
svog učenja.
obitelji Tartaglia (izvorno Jakovljević),
ili župskih crkava, kao u Muću Donjem
(Mala Gospe) i Muću Gornjem (Sv.
Petar). U rimsko doba tu je bio vojnički
logor Andetrium, o čemu svjedoče
nadgrobni spomenici i ostaci arhitekture.
Pod današnjom crkvom sv. Petra (1871)
otkriveni su temelji starohrvatske crkve
iz doba kneza Branimira (zapravo
adaptacija još ranije kasnoantičke).
sv. Petra u Muću sa spomenom 888.
godine, što je prva dokumentirana
godina na jednomu hrvatskom
srednjovjekovnom epigrafskom
spomeniku. Zajedno s ostalim
kamenim spomenicima, u pravilu
ukrašenim karakterističnom pleternom
dekoracijom, dokazuje aktivan i bujan
kulturni i vjerski život Hrvatske u
ranosrednjovjekovno doba.
23
24
Cetinska krajina
Cetinska krajina
25
Cetinska krajina
26
CETINSKA KRAJINA
Dio Dalmatinske zagore (oko 1000 km2) između dva paralelna
planinska lanca Svilaje i Dinare (masiv sastavljen od Ilice,
Dinare, Troglava i Kamešnice), s Cetinom koja protječe
kroz dugačku kotlinu čije dno čine polja: Cetinsko, Vrličko,
Hrvatačko i Sinjsko. Koljansko i Ribaričko polje danas su pod
vodom Peručkog jezera.
Cetina izvire iz pet kraških “vrila” u obliku tamnog jezera, na
dnu duboke ponikve iz koje odmah istječe čitava rijeka, 380 m
nad morem između Gnjata (1809 m) i Dinare (1831 m), dva
kilometra sjeverno od Vrlike. Probija se kroz sutjeske, širi kroz
Sinjsko polje, prije nego što ubrza kroz kanjone koji u polukrugu
opasuju masiv Mosora do ušća kraj Omiša. Smatra se da joj
antičko ime Hippus dolazi od naziva gornjeg toka rijeke - prema
grčkom “hippos” = “konj”, jer brzi neplovni gornji dio rijeke
poskakuje poput konja.
Arheološki ostaci (gradinska i sojenička naselja i nekropole
pod kamenim gomilama) svjedoče da je gornji i srednji tok
Cetine bio središnji i najznačajniji dio delmatskog teritorija.
Cetinska krajina
Dinara - veličanstvenog oblika i
duljine, s raznovrsnim podzemnim
i nadzemnim formama krasa - ime
je najvećega planinskog lanca na
Balkanskom poluotoku. Bila je
milenijima zid između mediteranskog
i kontinentalnog svijeta. U imenu joj
se naslućuje trag ilirskog plemena
Dindara što je živjelo s istočne
strane. U antičko doba zvala se grčki
Adrion oros. Najimpresivnija je kad
se pogleda s ceste Vrlika - Knin
gdje se prikazuje kao stijena išarana
vodoravnim prugama koje u presjeku
izgledaju kao divovsko stubište sa
stepenicama visokim oko 2 m. Bila
je prva hrvatska gora koja je ušla u
literaturu kao poetsko nadahnuće
za Planine Petra Zoranića (1536)
- poznato utopijsko putovanje, djelo
koje je i prva beletristička proza
renesansne hrvatske književnosti, u
kojemu Zoranić slavi svoje “deželje”,
našu “rasutu bašćinu”.
27
Cetinska krajina
28
Uspostavom rimske vlasti većina gradinskih naselja uz polje je
raseljena, a plodna zemlja udijeljena vojnicima veteranima VII.
legije (leg. VII. Claudia pia fidelis) stacionirane na Gardunu
(ant. Tilurium).
Cetinska krajina
Toponomastičari smatraju da naziv
rijeke Cetine dolazi od frigijske riječi
Zétna što znači vrata, a odgovara
opisu ušća Cetine koja je put k moru
otvorila probivši kameni masiv omiške
Dinare. Malo rijeka kao ona ima u
relativno kratkom protjecanju takvu
raznovrsnost oblika. Najimpresivnija
je u dubokom kanjonu od Trilja
do Zadvarja gdje pokazuje punu
snagu hukom slapova Velika i Mala
Gubavica. Sa stotinjak metara
pada to je “jedan od najstrašnijih
vodopada u Europi”; snagu mu je
oduzela hidrocentrala Kraljevac 1912.
godine. Nakon što naglo zaokrene
prema zapadu, teče ispod Dinare,
usporedo s morskom obalom.
Smiruje se obrubljena jablanovima
među livadama blizu Zakučca, pred
kamenim omiškim vratima i morem.
Posljednjih godina tu se razvija rafting
kao gotovo obvezatan doživljaj svakog
turista.
29
Cetinska krajina
30
Tilurij
Smjestio se na krajnjem jugoistoku cetinske kotline, na mjestu
gdje rijeka izlazi iz Sinjskog polja i ulazi u klanac zamosorskog
i biokovskog masiva, da bi se spustila u more kod Omiša
(Oneum). Tu, gdje se preko mosta prebacuje cesta koja iz Salone
vodi prema Naroni i Bosni, utvrdio se, na mjestu ranije ilirske
gradine - najkasnije u vrijeme Batonova panonsko-delmatskog
ustanka, 6. ili 8. god. posl. Kr., a možda i nešto prije - logor
rimske VII. legije. Vojne jedinice napustile su ga tek između 147.
i 161. godine. Sustavna istraživanja, koja su u tijeku, ustanovila su
protezanje bedema, položaje monumentalne žitnice i cisterne,
možda i pretorija (zapovjednikova stana). Jedan natpis govori
da je za taj legijski garnizon oko 150. godine VIII. kohorta
dobrovoljaca sagradila “toranj za podizanje vode” (turrem ad
aquam tollendam ). Još nije ustanovljeno postojanje amfiteatra
koji u pravilu prati sjedište legija. (Tek nedavno je, na primjer,
uočen u Burnumu - Ivoševci, nad Krkom.) Na Gardunu je za
potrebe legije djelovala klesarska radionica koja je oblikovala
specifičan tip nadgrobne stele. Najzanimljivija je stela dječaka
Gaja Laberija s loptom u ruci, uzidana u kuću Petković u Vrličkoj
Cetinska krajina
U Gospodskoj pećini (dosad ispitano
1185 m hodnika) kod izvora Cetine
kraj Vrlike postojalo je paleolitsko
stanište. Krajem kameno-bakrenog
doba, oko 1900. god. pr. Kr., do
srednjeg brončanog doba, do oko
1600. pr. Kr., razvija se tzv. cetinska
kultura vezana za doseljene
indoeuropske stočare koji pored
špilja žive u poluzemunicama u
vrtačama, u sojeničkim naseljima
na vodama i utvrđenim gradinama.
Keramički artefakti i oruđe iz tog
razdoblja najbolje su prezentirani u
Muzeju Cetinske krajine u Sinju.
ulici u Sinju. S Garduna je glasoviti
tropej, monumentalni spomenik pobjedi
VII. legije nad domorocima podignut oko
12. god. posl. Kr. (s prikazima jednog
okovanog Delmata i Panonca, koji
kleče pod trofejnim stupom na kojemu
su izvješene osvojene ratne insignije).
Pronađen 1886, danas je izložen u
splitskom Arheološkom muzeju.
31
Cetinska krajina
32
Trilj
Najvažniji prijelaz preko Cetine u prapovijesno i kasnije doba
(Pons Tiluri - po vojnom logoru na Gardunu - zabilježen i u
antičkim itinerarima): jedan rimski natpis iz 184. godine (u
splitskom Arheološkom muzeju) govori o obnovi mosta, koju je
financiralo nekoliko tadašnjih dalmatinskih gradova. Važnost
mu potvrđuje i darovnica cara Justinijana (6. st.) kojom
Cetinska krajina
glasovitom samostanu na Monte Cassinu
poklanja i Pontem Ciluri. Danas je to slikovito
izletničko mjesto (na gastronomskom glasu)
iz kojeg se polazi na rafting, jahanje... Među
najomiljenijim izletištima u blizini su mlinice
na bistroj rječici Grab, bogatoj pastrvama.
Visoko iznad ceste kojom se iz Trilja ide
prema Bosni, usred izvanredno očuvanog
rezervata prirode, nalazi se utvrda Čačvina
koja je prvi put spomenuta 1371. kao grad
cetinskog kneza Ivana II. Nelipića. S nje se
otvara jedinstven pogled na Cetinsku krajinu
i amfiteatar planina koje je okružuju.
33
Cetinska krajina
34
Otok
Nalazi se na zapadnom rubu Sinjskog polja. Na području
Priblača i Dugiša otkriveno je veće prapovijesno sojeničko
naselje. Nad zaselkom Šuste je prapovijesna gradina, poslije
kasnoantička utvrda, a na lokalitetu Mirine ostaci značajne
ranokršćanske bazilike s krstionicom.
Nedaleko od današnjeg Sinja (delmatski Osinium) nalazio
se planirani grad Aequum (dakle, bez ranijeg naseobinskog
ilirskog prethodnika), danas Čitluk, agrarna kolonija rimskih
veterana osnovana od cara Klaudija (Colonia Claudia Aequum).
To je jedino naselje kolonijalnog ranga u unutrašnjosti rimske
provincije Dalmacije. Istražen je djelomice samo njegov forum,
okružen trijemom u središtu grada, uz križanje dviju osnovnih
komunikacija. Kapitolij se nalazio na sjevernoj strani. Nažalost,
lokalitet nikad nije sustavnije istraživan niti prezentiran.
Glasoviti mramorni kipovi božice Fortune i Hekate, glava
Herakla i drugi artefakti iz Čitluka danas su izloženi u Muzeju
franjevačkog samostana i u Muzeju Cetinske krajine u Sinju.
Cetinska krajina
35
36
Cetinska krajina
Cetinska krajina
37
Cetinska krajina
38
Sinj
U Ruduši pod sinjskim Gradom iskopani su nadgrobnici
(danas u Muzeju Cetinske krajine) iz kojih se gonetaju prežici
magijskog karaktera izvorne delmatske religije (vezane za kult
Sunca i vjerovanje u besmrtnost duše). U rimsko doba na južnim
padinama Grada nalazilo se naselje delmatskih Osinijata: otud
Osinium, pa u srednjem vijeku - Fsini (1341), Zyn (1345, kada
ga hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Veliki daruje kninskom knezu
Ivanu Nelipčiću za sjedište), Syn, Syngh, Wssyn i konačno Sinj.
Početkom 16. st. čitav teritorij krajine zaposjedaju Osmanlije,
formirajući Cetinsku nahiju sa sjedištem u Sinju. Nakon što su
ga 1698. izgubili, Turci 1715. pokušavaju grad ponovno vratiti,
ali su baš o blagdanu Velike Gospe 15. kolovoza doživjeli težak
poraz. U sjećanje na junačku pobjedu izvojevanu zagovorom
Bl. Djevice Marije Sinjani pokoljenjima održavaju vitešku igru
Sinjsku alku.
Cetinska krajina
U ranom srednjem vijeku oko Sinja i
uz srednji tok Cetine uspostavljena
je Cetinska županija, jedna
od 11 starohrvatskih županija, o
čemu svjedoče ostaci niza crkava
bogatog kamenog namještaja
(Sv. Spas na Cetini, Koljane,
Hrvace, Grab, Udovičići, Brnaze)
i nekropole pronađene u Kijevu,
kraj Vrlike, u Potravlju i drugdje. U
srednjovjekovnoj Hrvatskoj Cetinska
županija postaje kneževinom
koju tijekom 14. i 15. st. baštine
najugledniji plemićki rodovi Šubići,
Frankopani, Talovci i Nelipčići koji
podižu utvrde i gradove u Glavašu
podno Dinare, u Vrlici, Potravlju,
Sinju, na Čačvini (prvi put spomenuta
1372) i Nutjaku, tvrđavi kojom je
gospodario poljički knez Žarko
Dražojević, ubijen 1508. iz zasjede
u pokušaju da opsjednutom Sinju
donese hranu.
Slika Čudotvorne Gospe Sinjske,
koju su franjevci prema predaji
donijeli iz Rame, nalazi se na
mramornom oltaru. (Pio i Vicko
Dell’Acqua, kraj 18. st.) Privlači
mnoštvo vjernika iz čitave Dalmacije
o Velikoj Gospi 15. kolovoza. Pri
nedavnom restauratorskom zahvatu
rengenski su snimci pokazali da je
slika (na platnu) zaista bila višestrano
presavijana, očito da bi se mogla u
bijegu prenijeti.
39
Cetinska krajina
40
Urbanistički lik današnji Sinj dobio je krajem 17. i tijekom 18.
i 19. stoljeća kada se oblikovala slikovita varoš na obroncima
brijega Grada na kojemu se upravo istražuju impozantne
razvaline srednjovjekovnog burga (na mjestu gdje je stajao
kasnoantički kaštel iz 6. st.).
Alkari mogu biti samo neporočni žitelji
Sinja i Cetinske krajine, tu rođeni i
od cetinske obitelji. Organizirana po
uzoru na srednjovjekovne viteške
turnire (Alka se jednom trčala i u
Makarskoj, Splitu i drugdje) u slavu
Gospe koja je, prema legendi,
spasila grad i u spomen pobjede 700
sinjskih vitezova nad mnogobrojnijom
turskom vojskom (60.000) koja je
opsjedala Sinj 1715. godine svake
prve nedjelje u kolovozu. Koliko
alkarsko nadmetanje toliko je
impresivna i svečana povorka u kojoj
su alkarski vojvoda s pobočnicima,
harambaša i četa alkarskih momaka,
buzdovandžija, vodiči Edeka (konj
bez jahača s trofejnom opremom
što je pripadala turskom vojskovođi
serasker Mehmed-paši Čeliću),
barjaktar s pobočnicima, i na kraju
alkarski alajčauš (zapovjednik
allarske čete koji i sam trči trku) - svi
u autentičnim raskošnim viteškim
odorama.
Cetinska krajina
Alka. Viteško natjecanje u kojemu
alkari na konjima u punom galopu
(brzina ne smije biti manja od 45
km/h) dugačkim kopljima gađaju
željeznu alku obješenu (na 3,22 m
visine) o konopu preko trkališta. Alka
(od arap. halqua = kolut) ima dva
koncentrična prstena spojena sa tri
prečke: pogodak u srednji kolut nosi
3 punta (boda), u gornji pregradak
2, a u dva pregratka sa strana po
1. Pogodak u sridu oglašava se s
glazbom i mačkulama, topovskim
salvama s Kamička. Pobjednik je
onaj koji skupi najviše punata iz tri
trke. Često se vrši pripetavanje,
doigravanje alkara koji na kraju
imaju isti broj punata. Slavodobitnik
dobiva bogatu simboličnu nagradu i
novac koji potroši na čašćenje svih
sudionika natjecanja. Publika se
okuplja i na glavne probe: u petak se
održava bara, u subotu čoja, a trči se
bez svečanih odora.
41
Cetinska krajina
Franjevački samostan utemeljen je 1699, kada su fratri prebjegli
s pukom iz Rame u Sinj. Zapaljena 1714, oštećena u potresu
1769, crkva je temeljito preoblikovana 1862. godine. Zvonik je
građen 1896-1926. U sklopu samostana je Muzej s dragocjenim
arheološkim nalazima iz Aequuma, te etnografskom i
prirodoslovnom zbirkom.
Godine 1713. gradi se tvrđavica Kamičak (obnovljena 1890)
i pod njom Kvartir za smještaj mletačke voske. (U njemu će
se uskoro oblikovati Alkarski dvori s muzejskom zbirkom.)
Jedina cjelovito sačuvana stambena građevina iz tog razdoblja
jest sklop Lovrićevih kuća. Na južnom ulazu u grad preko
rječice Goručice 1784. podignut je most “zbog unapređenja
trgovine”. Sinj je zaista bio na glasu kao pazarna varoš koja
se osobito brzo razvijala tijekom 19. stoljeća kada postaje
sjedište općine i kotarskog poglavarstva, suda; kada se pri
franjevačkom samostanu otvara Klasična gimnazija, prva viša
škola u austrijskoj monarhiji s hrvatskim kao nastavnim jezikom
(1853); kada dolazi uskotračna željeznica (čuvena rera), voda s
izvora Kosinca itd. Uređuju se javni parkovi.
42
Cetinska krajina
Franjevci provincije Bosna Argentina
(Bosna Srebrena, po Srebrenici
u Bosni) dobili su već 1463.
“ahdname” od sultana Mehmeda II,
privilegij koji im je dopuštao obavljati
pastirske službe u Bosni i turskoj
Dalmaciji. Do austrougarske uprave
drugog katoličkog duhovništva nije
bilo. Turska Dalmacija ostala je
pod pastoralnom jurisdikcijom ove
bosanske franjevačke provincije
sve do 1734, kada je sa sjedištem
u Sinju osnovana nova franjevačka
provincija Presvetog otkupitelja.
Njihovi samostani bijahu tijekom više
stoljeća jedina središta vjerskog
života i jedine prosvjetno-kulturne
institucije in partibus infidelium.
Fratri bijahu pučki mentori u
duhovnim, ali i materijalnim
stvarima pa su ih zvali “ujci”, koji su
najčešće gajili iste junačke vrline.
Franjevačka književnost, ispočetka
tiskana zapadnom inačicom
ćirilice, bosančicom, imala je
nadregionalni karakter pripremajući
nastanak štokavske književnojezične
norme hrvatskog jezika. Vrhunac
je ostvarila djelom fra Andrije
Kačića Miošića Razgovor ugodni
naroda slovinskoga (1759) koje je
posvećeno siromasima, težacima
i čobanima. Kačićevi barokni
stihovi, protkani srednjovjekovljem
i folklorom, prenošeni desetljećima
oblikovali su način gorštačkog
razmišljanja i gradili narodnu tradiciju,
predstavljajući u hrvatskoj književnoj
baštini drugi pol naspram učenog
Gundulićeva “Osmana”.
43
Cetinska krajina
Cetina
Ime je to danas neuglednog sela na izvoru rijeke, dok je u
starohrvatsko doba 9-11. stoljeća bilo sjedište župe Vrhrika
(Verchrecha - u značenju vrh, izvor rijeke). Cetina je obuhvaćala
gradove Glavaš, Prozor, Sinj, Trilj, Stolac, Gradac, Nutjak,
te Tugare i Poljičku župu. Od pet starohrvatskih županija
(Imotska, Zminjska, Kliška i Dridska), koje su se nalazile na
području sadašnje Splitsko - Dalmatinske županije, Cetinska
je županija bila najveća. U 16. st. stanovnici Vrhrike su pred
Turcima prebjegli u tvrđavu Prozor prenijevši i toponim svog
ranijeg naselja koje se otad zove Vrlika. Prozor gradi početkom
15. st. Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a 1421. hrvatsko-ugarski kralj
Žigmund Luksemburški daruje ga Mikcu Vitturiju koji je bio
kraljev namjesnik u Trogiru, iz kojeg je morao pobjeći godinu
prije (nakon ulaska mletačke vojske u taj grad, kada mu je
konfiscirana imovina).
Župna crkva Gospe od Ružarija građena je krajem 19. st. na
mjestu starije. Slike u njoj (C. Medović, B. Bulić) uništene
su 1992. godine za srpske okupacije Vrlike, kao i brončani
44
Vrličko kolo jedno je od
najimpresivnijih narodnih plesova
uopće. Slično je, međutim, moralo
postojati i drugdje na hrvatskoj obali,
što nam potvrđuje šibenski humanist
iz 15. st. Juraj Šižgorić, dragocjeni
izvjestilac šibenskih ljuvenih i
svatovskih pjesama te svadbenih
plesova koje bismo danas smatrali
etnobaštinom. On zapaža da “plesači
kola prema ritmu pjesme topoću
nogama”.. Naravno, humanistička
naobrazba ga upućuje da ono
što zapaža osnaži referencama iz
antičkih autoriteta. Poziva se na
jednog odgojitelja sina hrvatskougarskog kralja Matije Korvina, koji
istih ranorenesansnih godina gleda
kako Hrvati igraju all’antica (Taj veli:
“Kad se naime plešući zaustave, svi
u isti čas topoću nogom o zemlju.”),
što Šižgorića podsjeća na jedan
Horacijev stih koji će inače - daleko
od hrapavih ilirskih prostora - u
medicejskom firentinskom serklu
poslužiti kao concetto famoznoj
Botticellijevoj Primaveri.
Cetinska krajina
Crkvu sv. Spasa na izvoru
Cetine podigao je u 9. st. cetinski
župan Gastika u spomen majcie
Nemiri i svojim sinovima. Crkva je
izvorno imala troapsidalno svetište,
a na zapadnoj strani predvorje
- Westwerk (s privatnom kapelom
na katu), i zvonik na pročelju
(najbolje sačuvani zvonik u hrvatskoj
ranosrednjovjekovnoj arhitekuri).
Uz nju je velika nekropola (1102
istražena groba iz 9-14. st. s
dragocjenim nalazima). Pod najvećim
kamenim blokovima pokopani su
najugledniji stanovnici tadašnje
Vrhrike: tu je bio zavičaj Čubretića
i Berislavića (dali su dva bana),
glasovitih hrvatskih velikaških obitelji
14. i 15. st.
45
Cetinska krajina
spomenik fra Filipu Grabovcu pred njom. Vrlika je i rodno
mjesto književnika Milana Begovića, a slikovita Česma na
istočnom rubu gradića izvorna je scenografija najpopularnije
hrvatske opere “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca.
U blizini tog lječilišnog središta treba vidjeti jedinstveni
Pločati most na Cetini, sastavljen u 18. st. od nadgrobnih ploča
uništenog srednjovjekovnog groblja, vjerojatno iz zaseoka
Preočani na Cetini, uz južni rub Cetinskog polja.
46
Glavaš
Kasnosrednjovjekovna utvrda iz 14/15.
st. (s dobro sačuvanom trokatnom
kružnom kulom) podignuta u klancu
prema Uništu, nad starim putom koji
vodi u unutrašnjost Bosne, na kasnijim
kartama navodi se imenom Dinarić.
Cetinska krajina
Ero s onoga svijeta, narodna opera
Jakova Gotovca (Split 1895- Zagreb
1982) obišla je više od 80 europskih
muzičkih pozornica i izvođena je
na devet jezika. Praizvedena je
2. studenog 1935. u Hrvatskom
narodnom kazalištu u Zagrebu i ostala
do danas najizvođenije hrvatsko
glazbeno djelo, premda je prva kritika
zaključila: “Opet je jedan hrvatski
kompozitor uzalud pisao jednu
operu.” U izvrsnom libretu Milana
Begovića, Gotovac je našao živu
podlogu na kojoj je mogao iskazati
svoju sklonost komici i humoru.
Glazbenu i tekstualnu osnovu za
ovu operu našli su njih dvojica u
južnoslavenskom folkloru - od folklora
Potravlje
Selo 11 km sjeverno od Sinja, nad kojim
dominiraju ostaci utvrde Travnik koju
je pod Svilajom podigao cetinski knez
Ivaniš Nelipić početkom 15. stoljeća.
U selu se i danas izrađuju keramičke
posude prastarom tehnologijom.
Dalmatinske zagore (impresivno
završno kolo), do djevojačkih pjesama
s Kosova (početni zbor djevojaka
Duni mi, duni, lađane).
47
Cetinska krajina
Poljica
Mikroregija uokolo Omiša, na ušću Cetine, povijesno nije
uključivala taj grad što se razvio iz rimskog Oneuma na
lijevoj obali ušća Cetine, na granici između dviju većih ilirskih
plemenskih cjelina Delmata i Daorsa koji su živjeli od Cetine
do Neretve. U srednjem vijeku na mjestu Oneuma tvrdo je
uporište neretvanskih gusara. Tu je sjedište Kačića koji će
zadavati glavobolje svim jadranskim gradovima, pa će nastojati
s njima sklapati mirovne ugovore (Kotor 1167, Dubrovnik
1180). “Sam prirodni položaj njihova grada napastovao ih je
da se bave gusarstvom”, veli jedan barokni putopisac.
Radmanove mlinice sa stoljetnim platanama i ribnjacima
pastrva, omiljeno su izletište (i kupalište) do kojeg je najljepše
stići brodom s ušća Cetina iz Omiša. Na litici poviše rijeke
nalazio se tvrdi Viseć (14/15. st.).
Naokolo, duž cijele Primorske kose koja razdvaja donja i
srednja Poljica i duž Omiške Dinare, te u neposrednom
zaleđu, vijenac je ilirskih gomila i gradina (poput Graca iznad
48
Cetinska krajina
49
Cetinska krajina
50
Zakučca i gradine na mjestu srednjovjekovne tvrđave Starigrad
poviše Omiša).
Uska cesta probijena u klisurama poviše Zakučca, nad Cetinom,
prolazi kraj spomenika Mili Gojsalića (rad Ivana Meštrovića)
koja se prema predaji proslavila junački poginuvši 1570. godine
nakon što je zapalila logor turske vojske.
U Gatima (Srednja Poljica) nalaze se ostaci ranokršćanske
crkve (6. st.) centralnog tipa, tzv. dvostruke ljuske, s ophodnim
hodnikom i sa tri konhe, te s narteksom, vjerojatno posvećena
sv. Ciprijanu kao i današnja župna crkva. Njeno otkriće upućuje
na postojanje naselja koje bi se moglo, prema pisanim izvorima
tog vremena, poistovjetiti s kasnoantičkim Gedate. Uz crkvu je
mali Povijesni muzej Poljica u kojem je, među ostalim, izložena
nošnja velikog poljičkog kneza. Uz crkvu je i spomenik žrtvama
užasnog četničkog pokolja koji je, pod zaštitom talijanskih
fašista, izvršen 1. X. 1942. godine. Nedaleko, u Ostrvici,
vide se ruševine lovačkoga dvorca nekog kasnoantičkog
dostojanstvenika uz koji, vjerojatno, treba vezati i gradnju
crkve u Gatima. U planu je arheološko istraživanje toga važnog
lokaliteta.
Cetinska krajina
Na desnoj obali Cetine, na ušću
rijeke, nalazi se crkvica sv. Petra
na Priku, jedna od najznačajnijih
starohrvatskih građevina iz 9-11.
stoljeća. To je jednobrodna crkva s
kupolom, brižno raščlanjenih zidova
izvana i iznutra. Uz nju se vjerojatno
nalazio benediktinski samostan.
Tu su se 1074. i 1080. vodili
imovinski sporovi koje je presudio
kralj Slavac (Slavizo rex), jedan od
vladara Neretvanske krajine. Uz nju
se nalazilo glagoljaško sjemenište
(Seminarium Illyricum) utemeljeno
1750. za odgoj svećenika na
hrvatskom jeziku, ukinuto 1879.
godine. Sjemenište je pohađao i don
Frane Bulić.
51
Cetinska krajina
Iz Gata preko Dubrave do Kozika na vrh planine Mosora (1318
m, Sv. Jure, po prastaroj kapelici posvećenoj zaštitniku Poljica)
vodi planinarska staza (4 sata hoda).
Između Mosora i mora pruža se duga gorska kosa što dijeli
Srednja od Primorskih Poljica (u Srednjim su Poljicima još
Žrnovnica, Sitno Gornje i Donje, Srinjine, Tugare, Dubrava;
u Zagorskim Poljicima Gornji Dolac). Svako selo na podnožju
naziva svoj dio planine posebnim imenom, najčešće po titularima
drevnih crkvica ili božanstava (Perun nad Žrnovnicom bio je
slavenski bog gromovnik). Na rubu flišnog pojasa pod samom
kosom niz je slikovitih drevnih sela (Podstrana, Jesenice,
Duće).
Do najistočnije točke Poljica, Podgrađa, dolazi se preko
Zvečanja i Kostanja, nad kojima je Kostanjska ljut s
minijaturnim vinogradima gdje se sačuvala izvorna loza debelih
niskih panjeva kojima je odolijevala mosorskoj buri. Uz rijeku je
izletište Studenci sa starim mlinovima. U Kostanju su vrijedni
posjeta Gojsalića dvori gdje će se uskoro urediti memorijalna
zbirka poljičke Judite - heroine Mile Gojsalić.
52
Cetinska krajina
Poljička republika. Stanovnici
mosorskih sela osobito su ponosni
na povijest svoje Poljičke knežije
(“Seljačke republike”), originalne
srednjovjekovne državne organizacije
od 12 seoskih općina (svaka je imala
svog kneza). Poljičani su plaćali
Turcima harač, Veneciji danak (davali
su joj i vojnike), ali je Knežija imala
vlastite zakone (Poljički statut),
koji su, pretpostavlja se, inspirirali
engleskog humanista Thomasa
Morea (1478-1535) u pisanju
“Utopije”. Riječ je o kodificiranom
običajnom pravu, u osnovi
iznenađujuće demokratskom, ali s
nizom plemenskih prežitaka kojima
se “plemeniti didići i vlasteličići”
privilegiraju prema pučanima “kmetićima i vlašićima”. Uz Vinodolski
zakonik, Poljički statut je najzanimljiviji
hrvatski povijesnopravni spomenik.
Knežija je imala Veliko vijeće na čelu s
velikim knezom koji je biran na godinu
dana kraj crkvice na Gracu (krasan
vidikovac) na Dan sv. Jurja 24.
travnja. Službeni jezik bio je hrvatski
čakavski, a “bosančica” pismo
(hrvatska varijanta ćirilice). Teritorij
joj je omeđen rijekom Žrnovnicom,
morem i “koljenom” Cetine.
Autonomiju je republika zadržala sve
do krvave bitke kod Strožanca 1807.
u ustanku protiv Napoleonove vojske.
Posljednji poljički knez Ivan ∆ović
ruskim je brodom pobjegao u Rusiju.
53
Cetinska krajina
Nedeleko od Sitnog (odakle potječe obitelj Antuna Mihanovića,
autora Lijepe naše) nalazi se oktogonalna gotička crkva sv.
Klementa, građena po uzoru na splitsku katedralu, u malome.
U Dubravi (Gornja Poljica) je crkva sv. Luke, slikovit sklop
koji se razvijao od 13. do 16. st., s grobnicom biskupa Nikole
Ugrinovića. Na putu kojim se silazi prema Tugarima (spominju
se 852. godine) crkvica je bl. Arnira, na mjestu na kojemu su
prema predaji Poljičani kamenovali toga splitskog nadbiskupa
kada je 1180. došao ubirati prihode sa svojih zemalja u
Poljicima.
Zamosorska sela okupljena su oko malenih krških polja.
Osobito su slikoviti zaseoci Donjeg Doca u kojemu je, uz crkvu
sv. Martina, lijep barokni zvonik; na groblju je stećak podignut
u čast još jedne poljičke junakinje, Mare Žuljević, poginule
u borbi s Turcima. Tu je i spomenik 426 nacističkih žrtava
ubijenih 26. III. 1944. godine.
Poljičani su se iskazali primjerima junaštva u borbi s Turcima.
Osobito je poznat Žarko Dražojević (†1508; grob u splitskoj
katedrali) poginuo u zasjedi nakon niza herojskih kreševa koje
54
Cetinska krajina
Dalmatinske rijeke mogu se
podijeliti u tri skupine. U prvoj su
one koje izviru na granici primorskog
flišnog pojasa i vapnenačkih planina:
iako kratka toka, obiluju vodom
(Jadro, Rijeka dubrovačka, kotorska
Škudra, kao i niz manjih i privremenih
potoka). U drugoj su grupi rijeke
koje izviru na podnožju najvišega
dinarskog grebena. Vodu primaju
uglavnom s nepropusnih stijena oko
gornjeg toka, a kroz vapnenačke
zaravni izradile su kanjonske doline.
Vrela Zrmanje, Krke i Cetine izbijaju
u blizini, odakle zrakasto teku prema
zapadu, jugozapadu i jugoistoku. Te
rijeke u svom kratkom toku svladavaju
veliku visinsku razliku (Zrmanja na
63,9 km 395 m, Krka na 75,4 km
310, Cetina na 100,5 km 380 m)
stvarajući slapove i brzace koji su
i važna vrela električne energije,
premda im važnost relativizira
promjenjivost vodostaja, zbog
kolebanja padalina i brzog kruženja
vode u kršu. Tako Cetina kod
Zadvarja može oscilirati od 12 m3/
sec pri najnižem, do 1200 m3/sec.
pri najvišem vodostaju.
55
Cetinska krajina
56
je opjevao Marko Marulić. Sagradio je utvrde Nutjak (nizvodno
od Trilja) i Kunjak (Kučiće iza Omiške Dinare)
Prema jugoistoku, preko kanjona Cetine, proteže se Omiška
Dinara, povezujući se na Dupcima / Vrulji s ograncima Biokova.
Vruja, koja je dobila ime po jakim podmorskim izvorima, mjesto
je gdje se spajaju omiška i makarska
rivijera i otvara jedan od rijetkih putova
prema Zagori.
Cetinska krajina
Geološka prošlost. Poslije
dinarskog nabiranja na dalmatinskom
je tlu nastupilo dugo mirovanje
unutarnjih gibanja Majke Zemlje.
Prostranstvo flišnih naslaga bilo je
mnogo veće od današnjega, a rijeke
bijahu bogatije vodom. Noseći mnogo
šljunka, pijeska i mulja imale su veliku
erozivnu snagu. Rezultat dugotrajnog
rada riječne erozije jesu prostrane
zaravni kao što su “podska zaravan”
oko Sinjskog polja, “ugljanska” oko
Ugljana i Ciste, i osobito impresivna
“zadvarska ” oko Zadvarja - što je i
najzanimljiviji element dalmatinskog
reljefa. Te zaravni u doba stvaranja
ležale su uz morsku razinu, kada
su dinarske planine bile još niske,
zemljište močvarno, a rijeke spore
i vijugave (poput današnje Neretve
pred ušćem). Izdizanjem zemljišta
oživjelo je usijecanje riječnih tokova.
S vapnenačke podloge odneseni
su pokrovi riječnih nanosa, a u
ogoljenoj podlozi počeli su se stvarati
raznovrsni oblici krša. Održali su
se, međutim, samo tokovi bogati
vodom, šljunkom i pijeskom koji su
mogli usjeći duboke doline, kao što
su rijeke Zrmanja, Krka, Cetina i
Neretva.
57
58
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Biokovo, Imotski, Vrgorac
59
Biokovo, Imotski, Vrgorac
60
BIOKOVO, IMOTSKI I VRGORAC
S Biokovom se lanac Dinarida najviše približio moru
nadmašujući i impozantnost Alpa širinom fasade što se zrcali
nad kanalom koji ga dijeli od Brača, Hvara i Pelješca. Makarsko
primorje je omeđeno Vruljom prema zapadu i Baćinom pred
ušćem Neretve na istoku, te bìlom Biokova. Poslije dubrovačkog
i pelješkog kraja, Makarsko je primorje najpitomiji jadranski
kraj. Do visokih klisura, donedavno je gotovo sve bilo pod
lozom, maslinama i voćkama. Jedino velika Rogoznička vrulja,
koja rađa zimi bijesnu podbiokovsku buru, opominje da tu
nema vječnog proljeća.
Po reljefnoj raznolikosti mrežastog
krša, stijena, točila, procijepa i
tornjeva, kao i boja, ovisno o dobu
dana i godine, Biokovo je najljepša
naša planina. Podnožje mu je gledajući ga u profilu - blago nagnuta
flišna zaravan koja se oko sela Basta
upravo impresivno rastvara pod
divovskim amfiteatrom stijena Sv.
Ilije i Šibenika visokih oko 1000 m,
pružajući jedinstven pejzažni doživljaj.
Na takvom se fondu još ljepše ističe
pojas bujne zimzeleni, bora i maslina,
te hrasta medunca i crnog graba
uz same stijene, što je značajno
jer je drugdje Biokovo vegetacijom
siromašno zbog uništenih šuma,
pa je humus većinom ispran do
kamena. Ipak, njegov je visinski pojas
po flori na glasu zbog tercijarnih
relikata (endemična zečina, sunovrat,
patuljasto zvonce...). Zbog toga je
Biokovo privuklo mnoge znamenite
istraživače. Glasoviti botaničari
opisivali su njegovu vegetaciju, pa se
već 1838. na nj uspeo veleučeni kralj
saksonski Fridrih August, njemački
književnik i prevoditelj Dantea (koji
je čak na jednoj bukvi urezao svoj
monogram), kao i Šibenčanin
Roberto Visiani, utemeljitelj glasovitog
Botaničkog vrta Padovanskog
sveučilišta.
Na zagorskoj su se strani očuvale
u značajnijoj mjeri bukove šume.
Valja naglasiti da taj dio Biokova nije
manje vrijedan od južnoga. Upravo
oko “zagoškog poda” (zaravni
na kojoj se smjestio Zagvozd) i
“fluvijalne pregače” na kojoj je crkva
sv. Križa, geolozi opisuju neke
od najzanimljivijih krških procesa,
rekonstruirajući povijest razvoja i
nestanka pradavne rastovačke rijeke
koja je protjecala od jugoistoka prema
sjeverozapadu, prema slivu Cetine.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Biokovo. Najviši vrh Biokova stoji
na vidljivih 1762 m nad morem. Ime
je dobio po kapelici sv. Jure koja
je 1964. zbog gradnje televizijskog
repetitora premještena nešto niže,
privlačeći i sada hodočasnike
i namjernike posljednje subote
u srpnju svake godine. Cesta s
morske strane do vrha u cijelosti je
asfaltirana, ali je vožnja dopuštena
samo od zore do sumraka.
61
Biokovo, Imotski, Vrgorac
62
Prijevoj s mora prema unutrašnjosti na Dupcima i kod velikog
koljena Cetine oduvijek je bio važno čvorište. Nad tim prastarim
prolazom iz primorja prema unutrašnjosti i nad nekoć čuvenim
vodopadom Gubavicom bdije kasnosrednjovjekovna utvrda
Dvare po kojoj je Zadvarje dobilo ime, danas poznato po sajmu
“na Bartula” (24. kolovoza). Zadvarje bijaše srednjovjekovni
grad, poprište krvavih borbi s Turcima u Kandijskom ratu u
17. stoljeću. Dolje na Cetini, iđe hi jedan od najzanimljivijih
primjera industrijske arhitekture u nas. U zaleđu Vruje, nedaleko
od vodopada, nalazi se Slime, selo tragično preminulog pjesnika
Josipa Pupačića u čijoj je rodnoj kući Memorijalna izložba.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
U prapovijesno doba su na gotovo
svim značajnijim kotama oblikovane
kamene gomile ili gradine, poput
vijenca takvih lokaliteta u zaleđu
Biokova prema Imotskom polju i
Vrgorcu. Tip gradine s tumulom
tipičan je za delmatsko područje.
Sve jasnije su i izravne veze mreže
ovakvih lokaliteta sa sličnima na obali
i susjednim otocima koje upućuju i
na smjerove cirkulacije civilizacijskih
kontakata u to doba.
Stećci. Famozni srednjovjekovni
nadgrobni spomenici bili su izvorno
često šareni poput tkanina i ćilima.
Inspiracija njihovih reljefa ovisila je
mnogo više o ilustracijama plemićkog
života i zabave (povorke konjanika,
lovački prizori, gotički dueli), nego
o nekim kriptosimboličkim motivima
pretpostavljene bogumilske gnoze.
Taj izrazito dekorativni aspekt prikaza
na njima dolazi od redukcije motivike
s onodobnih tapiserija, odnosno
jednostavnih “lovačkih tepiha” (npr.
“Jagdteppich” iz Wienhausena s
početka 15. st.).
63
64
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Biokovo, Imotski, Vrgorac
65
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Imotski
Utvrda i grad na obronku brda Podi, na sjevernom obodu
širokog Imotskog polja, dali su ime staroj hrvatskoj župi Imota
(10 st.) koja se sterala na dodiru Dalmacije, Hercegovine i
Bosne. Tvrđava Topana, na hridini poviše Modroga jezera,
ima distinktivnu srednjovjekovnu fazu unutar cjeline koja je
oblikovana istom za turske vlasti. Na ulazu u tvrđavu podignuta
je početkom 18. st. crkvica Gospe od Anđela, zaštitnice grada
i cijele Krajine, što je vezano za povijesni datum oslobođenja
grada od Turaka (2. kolovoza 1715).
Franjevački samostan utemeljen je 1738, i više je puta
pregrađivan. Sudbina mu je bila komplicirana: osnovali su
ga oko 1300. hrvatski plemići Nelipići na izvoru Vrljike u
Prološcu, ali je poslije morao seliti na Kamenmost, pa na
Otok na Prološkom blatu, u Podgrađe, u Dobrče u Rogoznici,
i u Omiš. Crkva sv. Frane je iz 1900. godine. U samostanskoj
muzejskoj zbirci, među brojnim etnografskim predmetima,
izloženi su i ulomci kamenog namještaja starokršćanske crkve,
nedavno istražene i prezentirane bazilike sa dva krsna zdenca,
66
Vlah. Višeznačan pojam. Prvotno
se tako nazivalo Talijana ili bilo kojeg
drugog predstavnika romanskih
naroda, ali se ponajviše odnosio
na romanizirane Ilire koji su
nakon dolaska Slavena nastavili
živjeti u unutrašnjosti balkanskog
potkontinenta nomadskim pastirskim
životom. U turskoj Bosni označivao
je sve pravoslavce, u Dubrovniku
svakog seljaka. Stanovnici primorskih
gradova i čakavskih sela tim pojmom
označuju povremeno seljake i
pastire u unutrašnjosti koji se služe
štokavštinom. Neki otočani tako
zovu svakog stanovnika kopna, a
autohtono stanovništvo tako naziva
doseljenike, neovisno o njihovoj vjeri.
Splićani su, konačno, tim imenom,
“Vlaj”, posprdno nazivali Zagorce.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Ojkanje. Pjevanje koje još nema
izgrađenog tonaliteta i harmonijskog
poimanja, ni smisla za završnu
notu, a kojemu još nitko nije uspio
naći paralele u staroj pjevačkoj
tradiciji! Uski opseg ljestvičnog
niza svjedoči o drevnosti tradicije.
Karakteristično je dvoglasje u kojemu
još nema paralelizama u tercama (ili
sekstama) koje čujemo u primorju, u
neposrednoj blizini, kao i zaostajanje
jedne dionice na jednom tonu,
česta upotreba sekunde, ili čak
paralelno pomicanje u sekundama.
Jednakom dvoglasnom tehnikom
služe se i guslari i prebiralci dvojnica
(svirale) i dipli bez mijeha i s mijehom
(mišnice).
67
Biokovo, Imotski, Vrgorac
68
na brežuljku Dikovača u Zmijavcima, 8 km južno od Imotskog.
Na brežuljku je i nekropola stećaka.
Spomenik najvećem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća Tinu
Ujeviću djelo je kipara Krune Bošnjaka (1980). Podići će se
i spomenik Hasanaginici, tragičnoj heroini koju je opjevala
narodna balada nastala u Imotskoj krajini.
U široj okolici Imotskog dojmljivi su nalazi kasnoantičkih
utvrda na Vitreniku i Nezgrivi, kasnoantičkih naselja nad
Lovrećom i na Kokića gradini u Prološcu (Epilentium?), te
većih sklopova s bazilikama u Cisti Velikoj (Tronum?), te u
Zmijavcima (Dikovača) i Prološcu, kao i na Gorici u Sovićima
- sve odreda važni lokaliteti, s krasnim panoramama, na liniji
dobro dokumentirane trase rimske ceste koja je od Trilja, Prova,
Krivodola (Imotski) išla prema Naroni, a očuvala se do danas
u istoj živosti.
svjetlošću, prokune Gavana,
Gavanušu, njihovu djecu, goste i sve
Gavanove dvore, te odleti u nebeske
visine. U taj čas nebom zaparaše
munje, gromovi zatutnjaše, zemlja
se strašno zatrese, rastvori se i u nju
propuntaše dvori, Gavan, Gavanuša,
njihova djeca i svi gosti. Na tom
mjestu nastade Crveno jezero. Još
su dan danas na rubu Crvenog jezera
ostale zidine za koje se govori da su
ostaci velikih Gavanovih dvora.”
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Osobitu pazornost privlače krški
fenomeni, Modro i Crveno jezero,
u neposrednoj blizini grada. Dno
Crvenog jezera je samo 19 metara
nad razinom mora, a razina vode
oscilira između 285 i 320 metara, po
čemu je ono najdublje u Europi. Ime
mu dolazi od crvenih, gotovo okomitih
stijena. Ušlo je i u pučku legendu
o bogatom i okrutnom Gavanu i
njegovim velebnim dvorima. “Još gora
mu žena Gavanuša, opakija i lakomija.
Nije znala za Boga, a siromahu nikada
nije pomogla, nego im se samo
podrugivala i ismijavala ih, tjerajući
ih ispred vrata dvora. Gore žene
pod suncem nije bilo. Gavan je imao
mnogo sinova i kćeri te mislio da će u
najvećoj raskoši i zadovoljstvu vječno
provoditi dane s njima te im ostaviti
svoje bogatstvo... Na takvo bezdušno
ponašanje rasrdi se anđeo, zbaci
odrpanu odjeću, u desnu ruku uzme
vatreni mač Božjega pravednoga
suda i nebo propara nebeskom
Modro jezero vezuje se uz legendu
koja je opjevana u narodnoj baladi o
Hasanaginici kojoj se grob traži na
predjelu zvanom Gaj.
69
Biokovo, Imotski, Vrgorac
70
Donji Proložac
Sjeverozapadno je od Imotskoga. Osobito važna arheološka
zona stoljećima je bila blizu kanjona Badnjevice u Prološcu, u
sjeverozapadnom dijelu Imotskog polja. O tome svjedoče ostaci
srednjovjekovne utvrde Stjepana Vukčića Kosače (spominje se
1444), nadograđene za Turaka, te kasnoantičkog kastruma
podignutog na prapovijesnoj gradini na Kokića glavici. U
istraživanjima na mjesnom groblju pronađeni su temelji
trobrodne ranokršćanske bazilike s baptisterijem, te ostaci
starohrvatske crkve. Tu je otkriveno i više rimskih nadgrobnih
stela, a na jednoj se potpisao Maksimin, najstariji imenom
poznati skulptor u unutrašnjosti Dalmacije (2. st.). Otkriveni su
i ostaci srednjovjekovne crkve na izvoru rijeke Vrljike.
U Runovićima, u polju jugoistočno od Imotskog, nalazilo se
rimsko naselje Novae (ad Novas). U podu župne crkve i ograde
groblja nađen je natpis u čast careva Galijena i Valerijana (c.
253-259), te nekoliko nadgrobnih stela.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Prološko blato. Po vrstama kraških
oblika, Prološko blato i zapadni
dio prostranog Imotskog polja - uz
Bajkalsko jezero - najraznovrsniji je
hidrogeološki fenomen na svijetu.
U nizu kraških jezera ističu se
Modro i Crveno, Dva Oka, Prološko
jezero, Galipovac, Knezovića
jezero, Provalija, Krenica, Jezerina,
Lokvičićko jezero, koja se hrane
ponornicama, rijekom Vrljikom, a
povremeno i tokom rijeke Suvaje.
Osobito je zanimljiva Vrljika,
ponornica kolebljiva vodostaja, duga
20 km, koja ponire u jezero Nuge.
Izvorišni predio (50 ha) u koji ulaze
izvorišta Modro Oko, Utopišće,
Opačac, Jauk te korito rijeke do
Kamenmosta zaštićen je od 1971.
kao ihtiološki rezervat jer u njemu
obitava endemična mekousna
pastrva. Na Prološkom blatu bio je
franjevački samostan koji je prethodio
onome u Imotskome. Tijekom zimskih
mjeseci i početkom proljeća sva
vrela iz Studenaca i Ričica provriju,
te s kišama donose goleme količine
vode koju ulijevaju u zapadni dio
Imotskog polja povećavajući površinu
Proloških jezera. Najnovije prirodno
jezero Imotske krajine, nazvano
Bućuša, nastalo je nakon urušavanja
jugozapadnog dijela Imotskog polja
u općini Lokvičići u jesen 2004.
godine. Čitav taj krški kraj još uvijek
intenzivno geološki pulsira!
71
72
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Biokovo, Imotski, Vrgorac
73
Biokovo, Imotski, Vrgorac
74
Vrgorac
Vrgorac je, kad i Imotski, u 10. st. bio sjedište hrvatske župe.
Pod turskom vlašću nalazio se 1477-1694, i donedavno je
ostao granično mjesto poznato po sajmovima. Na Motokitu
(1063 m), vrhu po kojemu grad i nosi ime, dominira tvrđava,
sjajan vidikovac, koja se također restaurira. Pod tvrđavom je
neohistoricistička župna crkva Navještenja Marijina (19131921), na mjestu starije koja je za turske vlasti služila kao
džamija. Uz sklop nekadašnje neohistoricističke Režije duhana
nalazi se zapušteni ali veoma zanimljiv park oblikovan 1900-tih
godina.
Vrgorac je rodno mjesto Tina Ujevića, jednog od najvećih
hrvatskih pjesnika. Nedavno je restaurirana kula u kojoj se
pjesnik 5. VII. 1891. rodio kao sin lokalnog učitelja (Fratrova
ili Cukarinovića ili Kapetanova kula, kako se u Vrgorcu zove).
To je jedna od četiri sačuvane kule iz baroknog doba (ostale su:
Raosova, Pekarova i Mumin-agina).
dovoljna jer je marljivost bila tolika
da su radilišta bila uvijek pusta dva
do tri dana. Tri ovako ušteđena dana
pravila su im ogromnu radost koju je
nemoguće opisati.”
Na Turiji između Zagvozda i Župe
uklesana je velika spomen-ploča
na kojoj piše (konzervatori obnovili
natpis koji je Austrija otukla): Za
vladanja Napoleona Velikog, pod
zaštitom kralja Italije Eugenija, za
vrijeme generalnog providura Vicka
Dandola, vojnog zapovjednika
maršala Marmonta, pod tehničkom
upravom generala Blancharda,
inžinjera Gelića i podinžinjera
Zavorea, uz sudjelovanje cijele
kopnene i primorske Dalmacije,
probijen je ovaj put od granice
Hrvatske do Albanije, u duljini od
250 geografskih milja tijekom
godina 1806, 1807, 1808, 1809.
Ovom putu u znak harnog sjećanja
i zahvalnosti za primljenu zaštitu
od uzvišenog vladara dadoše ime
“Napoleonov put”.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Napoleonova cesta. Plan poznate
cestovne mreže koju je gradio maršal
Marmont, u vrijeme francuske vlasti
u Dalmaciji, napravio je već 1787.
inženjerijski kapetan Šibenčanin
Frano Zavoreo koji je potom više
desetljaća stvarno upravljao javnim
radovima u Dalmaciji. Marmont,
opisujući prometne teškoće s
kojima se borila njegova vojska
na dugim marševima, u golemom
prostoru gotovo bez cesta, u svojim
memoarima piše: “Mlečanima
je odgovaralo ovakvo stanje.
Gospodari mora, a na kopnu
uvijek u obrambenom ratovanju,
saobraćali su s Dalmacijom isključivo
uz pomoć brodova...” Marmont je
poduzeo javne radove po primjeru
rimskih armija koje su tako koristile
slobodno vrijeme. Želio je načiniti
kolnu komunikaciju između Zadra
i Dubrovnika kroz unutrašnjost
pokrajine, te duž obale. Proveo je
opći popis muškaraca sposobnih za
rad. Svaki radnik primao je dnevno
jedan vojnički kruh ili dva obroka,
“više kruha nego bi ga ikada pojeo
kod kuće.” Ako zadatak ne bi bio
izvršen u 15 dana, ostajali bi usprkos
dolasku svojih drugova. Isto tako,
ako bi završili prije predviđenog
roka, napuštali su gradilište prije
petnaestog dana, noseći cjelokupne
petnaestodnevne obroke kruha kao
nagradu, ohrabrenje i nadoknadu
za uloženi trud. “Ta nagrada bila je
Kada je austrijski Car posjetio
Dalmaciju 1818. godine navodno
je izjavio: “Velika je šteta što maršal
Marmont nije ostao u Dalmaciji dvijetri godine duže.” Mora se, međutim,
kazati da Zavoreov plan austrijske
vlasti nisu prije provele jer su, za
razliku od Marmonta, smatrale da
treba platiti zemlju po kojoj će se
trasirati ceste.
75
76
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Tin Ujević (1891-1955) je pjesnik
s najznačajnijim lirskim opusom 20.
stoljeća u nas. Poput svog zemljaka
Ivana Meštrovića koji je nakanio
restituirati hrvatskoj skulpturi tradicije
egipatske, grčke, rimske, romaničke,
renesansne plastike, i Tin, samo
mnogo finije, s manje parlanda i više
kozmopolitske tankoćutnosti hrvatsko
moderno pjesništvo prikopčava
na žile modernog petrarkizma i
mesijanizma, na kucavice tada
aktualnog vitalizma i panteizma,
Balada donosi pripovijest o ženi koju
je osjetljivi muž otpustio oduzevši
joj petero djece, otpravivši je majci
i bratu Begu Pintoroviću koji je živio
na Klisu, gdje je bio zamjenik kliškog
sandžaka. Lijepu Hasanaginicu
mnogi prose, a brat je protiv njezine
volje udaje za imotskog kadiju
(suca). Nesretnicu svatovi odvode
u Imotski, a ona ih moli neka joj
dopuste da daruje još jednom svoju
djecu. Začuvši suprugov glasni
prijekor s prozora, sruši se mrtva.
“Djeca ostaju bez majke, Hasan bez
voljene žene, a svatovi bez mlade.”
Ruševine Hasanagine kule u Vrdolu, u
današnjem Zagvozdu, još postoje kao
i mjesto gdje je navodno pokopana
Hasanaginica. U blizini se nalaze tri
bunara iz kojih je zaimala vodu, a iz
srednjeg je izrastao hrast.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Hasanaginica. Narodna balada
nastala u Imotskoj krajini koju je 1774.
zapisao učeni opat Alberto Fortis,
vjerojatno prema diktatu splitskog
polihistora Julija Bajamontija, a
njene romantične deseterce preveo
je na njemački već 1775. Johann
Wolfgang Goethe, zatim Dubrovčanin
–uro Ferić na latinski, Walter Scott
na engleski, Prosper Mérimée
i odvojeno Gérard de Nerval na
francuski, Aleksandar Sergejevič
Puškin na ruski, Adam Mickiewicz
na poljski...
neoplatonizma i avangardizama... Bio
je simbolist i parnasovac, nadrealist
i nadromantičar i još mnogo toga,
buntovnik s razlogom, otpadnik,
pjesnik pesimizma i pjesnik orfičke
radosti. Jedino je takav pjesnikudruženje mogao napisati genijalnu
pjesmu Pobratimstvo lica u svemiru.
77
TURISTIČKE ZAJEDNICE
TZ Županije splitsko-dalmatinske
Prilaz braće Kaliterna 10/I
HR-21000 Split CROATIA
tel.: +385 (0)21 490 032,
490 033, 490 036
fax: +385 (0)21 490 033,
490 036
e-mail: info@dalmatia.hr
www.dalmatia.hr
TZ TRILJ
HR-21240 Trilj, Bana Jelačića 8
Tel./Fax.: +385 (0)21 832 510
turisticka.zajednica.trilj@st.htnet.hr
TZ VRLIKA
HR-21236 Vrlika
Tel./Fax.: +385 (0)21 827 460
tz@vrlika.hr
www.vrlika.hr
TZ VRGORAC
HR-21276 Vrgorac, Tina Ujevića 32
Tel./Fax.: +385 (0)21 675 110
www.vrgorac.com
Zagora
TZ SINJ
HR-21230 Sinj, Vrlička 41
Tel./Fax.: +385 (0)21 826 352
tzg-sinja@st.htnet.hr
www.sinj.com
78
TZ IMOTSKI
HR-21560 Imotski
Tel: +385 (0)21841 125
Fax: +385 (0)21841 078
ZAGREB
PULA
OSIJEK
KARLOVAC
RIJEKA
SENJ
ZADAR
ŠIBENIK
TROGIR
Split
Šolta Brač
Vis
OMIŠ
MAKARSKA
Hvar
DUBROVNIK
Zagora
79
Zagora
KALENDAR DOGAĐANJA
80
Vrlika
Uskrs-čuvanje Kristovog groba za Veliki tjedan
travanj
Trilj
Eko-izazov
travanj/svibanj
Sinj
Međunarodne galopske trke
svibanj
Imotski
Imota-Hrvatski festival orkestara mandoline
svibanj
Radošić
Revija bikova
svibanj
Vrgorac
Dani jagoda i seoske igre
svibanj/lipanj
Vrlika
Večer folklora Dalmacije na česmi
srpanj
Vrgorac
S Tinom u Vrgorcu
srpanj
Imotski
Imotska sila-Raosovi dani u Medovu Docu
srpanj
Kostanje
Festival soparnika
srpanj
Kostanje
Dani Mile Gojsalić
srpanj
Sinj
Galopske trke
srpanj/rujan
Sinj
Dani Alke i Velike Gospe (koncerti, sportska
natjecanja, pučke manifestacije)
srpanj/kolovoz
Imotski
Zagvozd: Kazališni susreti Glumci u Zagvozdu
srpanj/kolovoz
Imotski
Gospa od Anđela, Dan mjesta
kolovoz
Sinj
Bara, Čoja, Alka
kolovoz
Sinj
Rekonstrukcija Sinjske bitke „Opsada“
kolovoz
Sinj
Velika Gospa
kolovoz
Trilj
Croatia Cup preponsko jahanje
kolovoz
Vrlika
Ero s onoga svijeta
kolovoz
Trilj
Dani Sv. Mihovila
rujan
Vrgorac
Biklijada-narodni običaj pijenja vina i mlijeka u
čast jematve
rujan/listopad
Sinj
Natjecanje u preponskom jahanju za juniore
listopad
Vrlika
Dan grada u okviru blagdana Gospe Ružarice,
zaštitnice mjesta
listopad
Izdavač:
Splitsko-dalmatinska županija
Turistička zajednica
Županije splitsko-dalmatinske
Za izdavača:
Joško Stella
Mili Razović
Urednik:
Joško Belamarić
Tekst: Joško Belamarić
Prijevod:
SPES, Zagreb
Grafički dizajn:
Mario Brzić
Fotografije:
Joško Belamarić
Mario Brzić
Raul Brzić
Andrija Carli
Grafička priprema:
Studio Tempera

Download Report