Broj 7 studeni/prosinac 2010. cijena 2 KM HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO PODRUŽNICA FOJNICA ISSN 1986-5929 9 771986 592001 Želimo vam da u zdravlju i veselju provedete božićne blagdane. Čestit Božić i sretna Nova godina! Uživajte u ovim prazničnim danima. Čestit Božić i sretna Nova godina! Pekara „MAK“ Fojnica tel. 030/831-530 i a! ć i n ž i o d B o t ag i t s ov e Č N a n t e sr Općinska organizacija HSS – NHI UVODNIK IZ ŽUPNIH MATICA FOJNIČKAŠKRINJA srpanj/kolovoz 2010. Dragi naši čitatelji, godina je tako brzo prošla! Kao da smo jučer pripremali prvi broj naše Fojničke škrinje, mučili se sa praznim prostorom usljed nedostatka tekstova i poklanjali reklame koje će nam otvoriti kredit kod budućih suradnika i partnera. Kada pitaju je li bilo teško, kažem nije, nosio nas je neki čudan zanos kako je moguće uzburkati provincijsku letargiju i bez obzira na sve podjele kojima nas pokušavaju razdvojiti u kojekakve torove, ujediniti kreativnu energiju, okupiti ljude koji vole Fojnicu danas, jučer, sutra... U posljednja dva mjeseca, otkako se nismo oglasili, nisu pokrpljene rupe po fojničkim ulicama, a ulice nisu niti oprane, valjda iz straha da se rupe ne bi još više razvalile od komunalnih šmrkova. Na neke je novosagrađene zgrade konačno navučena fasada pa nam se i pogled kroz prozore omilio. Najljepše od svega što je Fojnicu zadesilo posljednjih dana bilo je otvorenje Galerije u sklopu Franjevačkog samostana, stalna postavka sa fundusom preko 500 slika, kao i XXVI. susreti Zija Dizdarević koji su nam u goste doveli najeminentnija imena bosansko-hercegovačke književnosti i dragog slovenačkog prijatelja Dragu Jančara, čijim je dolaskom ova manifestacija sebi priskrbila internacionalni epitet. Koncert Ibrice Jusića i njegov boravak u blagodati naše termalne vode ostaje nam za lijepa sjećanja i uz želju da nas ponovno posjeti što prije. Zahvaljujući entuzijazmu kojeg nekolicina ljudi nesebično poklanja u cilju opstanka kulturnog sadržaja, koji često i nadilazi provincijske okvire, Fojnica polako širi svoju turističku trpezu. Da, godina je tako brzo prošla! Jesmo li postali bolji na način kako smo sebi obećavali, a možda i drugima? Jesmo li pomogli bar djelomično pri ublažavanju privatne drame bilo kojeg nesretnog bića kojemu je vatra ili poplava odnijela dom, nekomu tko treba platiti skupe inozemne operacije ili nekome tko prekida školovanje najstarijem djetetu jer je nafta opet poskupila? Vrijeme Božića i početak godine nove dolazi nam kao dar preispitivanja, trenutak pomirenja i radost izbora. Budimo bolji. U zdravlju vam nadolazeći praznici, čestit Božić i sretna Nova godina! urednica Kršteni Antoni Marković Slađan i Ivana, rođ. Galić Mia Lovrić Lario i Marina, rođ. Božanić Klara Miličević Branimir i Marija, rođ. Filipović Nik Krajinović Davor i Dragana, rođ. Bilić Vjenčani Lario Lovrić i Marina Božanić Danijel Jozeljić i Sonja Brđanović Umrli Milica Čuturić, rođ. Ivanković, 1930. Luca Glavočević, rođ. Ostojić, 1933, Dragica Katavić, rođ. Cvjetković, 1939, Anto Milišić, 1933. Stjepan Brkić, 1942. Marica Bućo, rođ. Bradarić, 1936. Matija Bošnjak, 1925. IN MEMORIAM Fojnička škrinja, broj 7, studeni/prosinac 2010 . osnivač i izdavač: HKD ˝Napredak˝, Podružnica Fojnica glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana Cvjetković, Jakov Gavran, Božana Tuka, Marko Tuka i Nikica Vujica ■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan Katavić, Josipa Lovrić, Katarina Migić i Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić ■ adresa: Mehmeda Spahe bb ■ tel.: +387 63 284 877 ■ e-mail: napredak.fojnica@gmail.com ■ žiro-račun: 3060350000782209 Hypo Alpe-Adria banka ■ naklada: 1000 primjeraka ■ tisak: NAKLADATISAK KS Kiseljak ■ STUDENI/PROSINAC 2010. BROJ 7 IGOR IVIŠ *1973. – 1992. Tužno sjećanje na našeg nikad zaboravljenog Igora. Obitelj Iviš 3 AKTUALNOSTI FOJNIČKAŠKRINJA Napretkov koncert u Sarajevu Održan simpozij povodom 20 godina obnove rada Napretka Jakov Gavran Jakov Gavran U subotu 9. listopada 2010. godine u prostorijama Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu održan je Simpozij povodom 20 godina obnove rada HKD-a Napredak. Simpoziju je prisustvovalo tridesetak sudionika, uz mnogobrojne uzvanice i goste, koji su došli uveličati ovaj veliki dan za ljubitelje kulture i mnogih drugih aspekta djelovanja HKD Napretka. Ovom prilikom je upriličen i kratki film o Napretku koji je realiziran pod nazivom "Priča uspjeha". Dana 9. studenog 2010. godine u prepunom Centru Skenderija upriličena je proslava 20. obljetnice od obnove rada Hrvatskog kulturnog društva Napredak, koji je, u suradnji sa Hrvatskom radiotelevizijom, organizirao koncert "20 godina s Vama" posvećen osnivanju Napretkove zaklade za Sveučilište i stipendiranje. Da je riječ doista o glazbeno-scenskom spektaklu svjedočile su prepune tribine, s kojih su se svako malo mogle čuti ovacije i pljesak. Pomenutom koncertu pristustovali su članovi i simpatizeri Napretka iz Fojnice, kojim je Napredak iz Fojnice organizirao besplatan prijevoz autobusom na koncert. Duško Kuliš u Bakovićima Branimir Miličević U suradnji s gospodinom Mihaelom Peakom iz Kreševa, 8. studenog 2010. godine, u Domu kulture u Bakovićima, upriličen je koncert Duška Kuliša za korisnike Zavoda Bakovići. Istog dana u večernjim satima, estradni umjetnik je održao i drugi koncert humanitarnog karaktera za šire pučanstvo, a prihodi od prodanih ulaznica bili su namijenjeni korisnicima Zavoda. Koncert je posjetilo oko 200 osoba, gdje su imali priliku čuti stare i nove hitove Duška Kuliša, kao i hitove drugih glazbenika koje je gosp. Kuliš interpretirao. Zahvaljujemo svima onima koji su podržali ovaj koncert i na taj način pokazali da još uvijek u današnjem društvu postoji solidarnost prema onima koji su ovisni o tuđoj pomoći, a na prvome mjestu zahvaljujemo se organizatoru i kreatoru ove ideje, gosp. Mihaelu Peaku, kao i gosp. Dušku Kulišu, te svima onima koji su doprinijeli održavanju ove manifestacije. 4 Obilježena 17 godišnjica bitke za Bašino brdo Dan nakon što su postrojbe HVO-a zauzele Bašino brdo, pripadnik Armije BiH Miralem Čengić ubio je gvardijana i vikara Samostana u Fojnici Ana Popović 12. i 13. studeni 1993. godine, datumi su koji će ostati upisani u povijesti fojničkih Hrvata i ratnih stradanja koje su prošli u proteklome Domovinskom ratu. 12. studenog 1993. postrojbama HVO-a uspjelo je ponovno vratiti pod svoj nadzor Bašino brdo. Armija BiH zauzela ga je u kolovozu 1993. godine, a akcija vraćanja kote s koje se dijelovi BROJ 7 STUDENI/PROSINAC 2010. FOJNIČKAŠKRINJA općina Kiseljak i Fojnica vide kao na dlanu trajala je tri dana. 17 godina poslije, na Bašinom brdu ponovno se zavijorila hrvatska zastava, a na značaj i žrtve akcije zahvaljujući kojoj su Hrvati opstali u središnjoj Bosni podsjeća jedan od njezinih sudionika Slavko Cvjetković. "Ova je akcija bila značajna za cijelu Središnju Bosnu. S Bašinog brda mogao se vrlo lako zauzeti i cijeli Kiseljak. Ponovno vraćanje Bašinog brda pod nadzor HVO-a svojim životima platilo je 36 hrvatskih branitelja, a preko stotinu ih je ranjeno", kaže Cvjetković. Na osvetu zbog zauzimanja Bašinog brda fojnički Hrvati nisu dugo čekali. Odmah sutradan, 13. studenog, na pragu fojničkog Samostana pripadnik Armije BiH iz Visokog Miralem Čengić ubio je fra Nikicu Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara. Počinitelj je odležao dio kazne, no nalogodavci ovog zločina iz mržnje nikad nisu otkriveni. I to smo dočekali... Na 17. godišnjicu ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara Samostana u Fojnici, isprika i žaljenje ratnog zapovjednika ubojice fojničkih fratara Ana Popović Fojnički Hrvati bez sumnje imaju svoj križni put. Koliko postaja im je još ostalo, ne zna nitko, a ono što vjernici pouzdano znaju jest da na kraju križnog puta dolazi svjetlost. Naglasio je to, uz ostalo, u svojoj propovjedi fra Nikica Vujica gvardijan fojničkoga Samostana te pozvao okupljene da bez obzira na težinu vremena u kojemu i danas žive ne dopuste sebi sažalijevati se i klonuti duhom. Snage za preživjeti sve životne nedaće trebaju im dati upravo poginuli hrvatski branitelji čijoj žrtvi su se i ove godine, na godišnjicu ponovnog vraćanja Bašinog brda pod nadzor HVO-a, poklonili. A bez obzira na loš planinski put kojega su kiše dodatno uništile, na Bašinom brdu ove se godine, u molitvi za duše poginulih branitelja okupilo mnoštvo, ne samo Fojničana i Hrvata iz Fojnici susjednih mjesta. Među onima koji su se došli pokloniti nesebičnoj žrtvi hrvatskih branitelja Središnje Bosne bili su i dragovoljci i veterani Vukovarsko- srijemske županije. "Mi već treću godinu dolazimo ovdje zahvaljujući suradnji koju smo uspostavili s veteranima i dragovoljcima iz ovog kraja. Ove godine za sve goste pripremamo slavonski čobanac. Jednako kao što ste vi pratili ratna događanja u Hrvatskoj, tako smo i mi pratili što se događa ovdje u Središnjoj Bosni koja je, smatram, nakon Vukovara najviše stradala u proteklome ratu", kaže Ivan Čačić, dragovoljac iz Vrbanje. STUDENI/PROSINAC 2010. 13. studenog 2010. godine navršilo se 17 godina od ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara Samostana u Fojnici. Na pragu Samostana, ratne 1993. godine, rafalom iz neposredne blizine, ubio ih je Miralem Čengić, pripadnik 302. Motorizirane brigade Armije BiH iz Visokog. Čengić je za ovaj zločin pravomoćno osuđen na 12 godina zatvora, a prema njegovu kao i svjedočenju očevidaca, fra Nikica i fra Leon ubijeni su samo zato što su uza se imali hrvatska obilježja; privjesak s grbom i hrvatskom šahovnicom. 17 godina nakon zločina, u Fojnicu je došla skupina Visočana, predstavnika političkih struktura na čelu s Daliborom Tomičićem, predsjedavajućim Općinskog vijeća Visokog, a što je još važnije, među njima bio je i umirovljeni časnik Armije BiH, brigadir Hasib Mušinbegović, nekadašnji zapovjednik 302. Motorizirane brigade Armije BiH čiji je pripadnik bio i Miralem Čengić, ubojica fojničkih fratara. Hasib Mušinbegović "Došao sam ovdje u svoje osobno, ali i u ime brojnih Visočana, pa i boračkih Udruženja ispričati se za zločin kojeg su počinili pripadnici postrojbe kojom sam zapovijedao i izraziti duboku sućut franjevcima za bol koju zbog zločina nose sve ove godine", kazao je prije mise zadušnice, služene na godišnjicu ubojstva fra Nikice i fra Leona, Mušinbegović u razgovoru sa BROJ 7 5 AKTUALNOSTI FOJNIČKAŠKRINJA Misa zadušnica za pokojne fra Nikicu Miličevića i fra Leona Migića kao i za još 104 u ratu nastradala vjernika župe Fojnica te još njih devet iz drugih župa, a koji su stradali u Fojnici za vrijeme rata sadašnjim gvardijanom Samostana u Fojnici fra Nikicom Vujicom te drugim fratrima koji su se ondje zatekli. Na kasnije novinarsko pitanje zašto se na ispriku moralo čekati punih 17 godina, bivši zapovjednik 302. Motorizirane brigade odgovorio je kako dosad jednostavno nije bilo prilike niti posrednika koji bi mu omogućili dolazak u Fojnicu. A posrednici i inicijatori dolaska skupine Visočana u Fojnicu bili su Nihad Hajdarević i Mato Kozina, novinar i kamerman TV Visoko, fra Ivan Nujić, tajnik Franjevačke klasične gimnazije u Visokom te redatelj Vlatko Filipović, također Visočanin. Oni rade na osnivanju nevladine organizacije kojoj još nisu dali ime, ali su zato ciljevi njezina rada sasvim jasni. Pomirenje je prvi među njima. Pored isprike za zločin, dolazak zapovjednika postrojbe čiji su pripadnici ubili fojničke fratre, bio je prilika za razgovor o nalogodavcima koji ni 17 godina nakon zločina nisu poznati. "Ja želim ovdje kazati prije svega da mi je formalno, savjest čista. Iako su oni koji su ubili fratre bili pripadnici postrojbe kojom sam ja zapovijedao, oni zločin nisu počinili po mojoj zapovijedi. Naredbom viših pretpostavljenih oni su toga dana izuzeti od moje zapovjedi i prebačeni na područje Fojnice. S ljudskog stanovišta naravno da osjećam odgovornost i žaljenje za svaku nevinu žrtvu, a pogotovo ubojstvo fratara koji su oduvijek znali što znače zajedničke vrijednosti i život na ovim prostorima. Nisam naredio da ih se ubije, a ne vjerujem ni da je takva naredba došla iz političkog vrha. Ja bih joj se svakako usprotivio, a nakon što sam za zločin saznao odmah sam tražio procesuiranje odgovornih", ispričao nam je umirovljeni časnik Armije BiH. Mušinbegović je, inače, bio jedan od svjedoka obrane u procesu suđenja Miralemu Čengiću. "Ja sam na sudu izjavio kako su oni bili dobri vojnici jer ja ih pamtim kao takve. Zašto su tog dana pucali u fratre ja ne znam, a i nisam više s njima razgovarao", izjavio je Mušinbegović. Fojnički fratri prihvatili su ispriku, no od traženja nalogodavaca nikad neće odustati. "Svakako je dobro da se zna tko je što učinio, a što se nalogodavaca tiče, pravna država treba odraditi svoj dio posla", izjavio je fra Nikica Vujica, fojnički gvardijan. 6 O kršćanskom oprostu, na misi zadušnici koja je u samostanskoj crkvi Duha Svetoga u Fojnici služena za pokojne fra Nikicu Miličevića i fra Leona Migića kao i za još 104 u ratu nastradala vjernika župe Fojnica te još njih devet iz drugih župa, a koji su stradali u Fojnici za vrijeme rata, u svojoj je propovjedi govorio i fra Jure Aščić, župni vikar u Jajcu. On je, uz ostalo, naglasio da se na zločin može gledati s tri aspekta, biblijskog, modernog i nacionalističkog. Krščani će se naravno odlučiti za biblijski. "No, oprostiti ne znači i zaboraviti, a onaj tko zaboravi povijest dovodi u pitanje i vlastitu budućnost", poručio je fra Jure Aščić. Iako je prvi korak ka pomirenju krvnika i žrtve napravljen, ono što običan puk, a obitelji ubijenih naročito, nikako ne mogu zaboraviti, jest činjenica da je Čengić izdržao tek manji dio izrečene mu kazne. Pomilovao ga je bošnjački politički vrh na čelu s Alijom Izetbegovićem. Njegov sin Bakir u posljednje vrijeme također se ispričavao za zločine koje je počinila Armija BiH. No, učinio je to na vrlo ružan način nazvavši zločine incidentima. Isprika i žaljenje mogu biti prihvaćeni samo ako su iskreni. To bi Izetbegović mlađi morao znati, a nazvati događaje pravim imenom prvi je i najznačajniji korak međusobnog pomirenja naroda u BiH. Ratni zapovjednik ubojice fojničkih fratara taj je korak napravio, a dobra namjera s kojom je došao u Fojnicu 17 godina nakon zločina, očito je i prepoznata... XXVI. susreti Zija Dizdarević Hazim Čukle U nedjelju, 26. studenog, na svečanoj Akademiji XXVI. književno kulturne manifestacije "Susreti Zija Dizdarević" u Fojnici, a koja je održana u sali hotela "Reumal", dodijeljene su nagrade za najbolje tri kratke priče/pripovijetke koje su stigle na tečaj. Od 159 pristiglih priča/pripovjetki žiri, koji je bio u sastavu predsjednik Ivan Lovrenović i članovi Hadžem Hajdarević i Tanja Stupar Trifunović, je odabrao tri koje su ušle u uži izbor. Najbolja priča je "Supruga Hasana Avdića" čija je autorica Lana Bastašić iz Banjaluke, drugonagrađena priča je "Skinut ću ti zvijezde u kašiku" čiji je autor Edin Krehić iz Sarajeva i trećenagrađena priča je "Nečastivi" autor Abid Jahić iz Zenice. Nagrađenima su pripale novčane nagrade: prvo mjesto 2.000 KM, drugo 1.500 KM i trećenagrađena 1.000 KM koje im je uručio predsjednik žirija Susreta Ivan Lovrenović. BROJ 7 STUDENI/PROSINAC 2010. FOJNIČKE PERSPEKTIVE FOJNIČKAŠKRINJA D a su naši franjevački samostani već odavno počeli formirati i stalno popunjavati svoje pinakoteke (zbirke slika) čiji se sadržaj izlagao po samostanskim odajama, dobro nam je poznato. Mi, povjesničari umjetnosti, otkrivali smo to blago radeći naše velike decenijske i autorske retrospektive sve do posljednje decenije proteklog stoljeća. To blago je jednom pokazano i na velikoj izložbi pod nazivom "Blago franjevačkih samostana u BiH" održanoj 1988. godine u sarajevskom Collegium artisticumu. Samostanskih galerija, otvorenih za javnost, tada gotovo da nije bilo. Otvaraju se tek u ovoj prvoj deceniji XXI. stoljeća. Tako smo samo u ovoj 2010. godini svjedoci otvaranja evo i treće galerije čije su eksponate sakupili franjevci. Ljetos su, izgrađene kao posebni muzejski objekti, otvorene galerije prof. Vjeke Bože Jarka u njegovom rodnom selu Podkosi, između Domanovića i Stoca i Galerija Šimun u Dubravama. Vjeko Jarak, nekada pripadnik ovog svećeničkog reda, je bio profesor na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima, u Sarajevu, gdje je svojim kolekcionarskim radom uspio motivirati nekolicinu drugih učenika da sakupljaju umjetnička djela, da angažiraju značajne suvremene umjetnike na izradi dekoracija i u novim i u starijim franjevačkim crkvama po BiH. Jedan od tako motiviranih je i fra Stjepan Pavić, zahvaljujući kojem smo dobili Galeriju Šimun, a drugi, evo i fra Janko Ljubos, spiritus movens za otvaraSTUDENI/PROSINAC 2010. Otvorenje stalnog postava galerije slika franjevačkog samostana u Fojnici Piše Meliha Husedžinović, direktorica Umjetničke galerije BiH nje i ove Galerije u fojničkom samostanu u kojem je zatekao već oveću zbirku starih majstora među kojima se posebno ističe zavjetna slika za spas od kuge iz 1783. godine Bezgrešno začeće sa svetim Rokom i svetim Sebastijanom i skupinom fratara i vjernika, poznatog splitskog slikara iz druge polovice XVIII. stoljeća Sebastijana Devite. Važno je spomenuti i dvije slike fra Mije (Miho) Čuića, bosanskohercegovačkog franjevca na prijelazu s XVIII. na XIX. stoljeće Sveti Anto Pustinjak iz 1800. godine, te slika Svetog Bone iz XVIII/XIX. stoljeća. Malo je sačuvanih slika fra Mije (Miho) Čuića, slikara. On je u prvoj polovici XIX. stoljeća oslikao strop stare fojničke crkve, koja je radi svoje trošnosti, srušena 1884. godine, a s njom su nestale i Čuićeve slike. Ovo pokazuje da su franjevci, uz to što su bili kolekcionari i naručitelji slika, bili i slikari stvaraoci. Ovdje izdvajam i zbirku djela Gabrijela Jurkića koju je sakupio fra Bono Šapina, BROJ 7 te i nekoliko drugih donatora djela drugih autora. Ovakve galerije obično popunjavaju djela onih umjetnika sa kojima donatori i prijateljuju. Franjevački samostan Duha Svetog u Fojnici odavno je ne samo Božji hram već i hram kulture i bosanskohercegovačkog kulturno-historijskog nasljeđa. Važniji od svih drugih i to zbog: svoje knjižnice sa preko 40.000 naslova i 13 inkunabula, zbog arhiva sa dokumentima pisanim na turskom jeziku i naših pisanih bosančicom, zbog plašta fra Anđela Zvizdovića, zbog Adhname iz 1463. godine, zbog fermana Bajazita II iz 1483. godine i na kraju zbog Fojničkog grbovnika, što sve spada u naše neprocjenjivo kulturno i historijsko blago. Tu su još i brojne umjetnine od metala i tekstila, te i brojni etnografski eksponati koji su našli svoje mjesto u samostanskom muzeju. A, sada, samostan otvara i svoju galeriju, doduše, u malo galerijski 7 FOJNIČKE PERSPEKTIVE FOJNIČKAŠKRINJA netipičnom prostoru potkrovlja, ali sretno izdjeljenom pregradama i zidovima tako da se, jasnije, mogu izdvojiti pojedine cjeline ili donacije. Iskorišteni su i stepenište i podest između dva krila. Na stepeništu smo postavili nekoliko portreta rađenih rukom znanih i neznanih, uglavnom starijih, majstora dok podest zauzima omanja skupina djela sakralne tematike slikanih kistom modernih umjetnika. Desno krilo galerije bilo je dovoljno da se u njega smjesti donacija Marka Bagarića, porijeklom iz ovog kraja, koji se i sam bavi slikarstvom i koji se, živeći u Njemačkoj, upustio u kolekcioniranje djela umjetnika iz bivše DDR. Od tih autora očekivali bismo dominaciju vidljivog svijeta, njegovu opisnost i prepoznatljivost, međutim, takvih je djela tek nekoliko. Više je onih kojima dominira osamostaljena materija, ritam, struktura i geste. Ti nam autori još nisu poznati, tek treba da ih otkrijemo, ali, po dataciji uz signaturu, vidljivo je da su im djela nastajala nešto malo prije pada Berlinskog zida te su ona dragocjen podatak o tome kako se i kroz umjetnost nagovještavalo osvajanje slobode. Centralni prostor, galeriju iznad ovog amfiteatra, zauzimaju slike i crteži Gabrijela Jurkića. Svi naši franjevački samostani, desetljećima brižno čuvaju njegovu slikarsku zaostavštinu. Jurkić je na početku XX. stoljeća bio naš predstavnik onih modernih tendencija koje su bile pod utjecajem secesije i simbolizma, da bi se, na vrhuncu uspjeha, zaustavio na svojevrsnoj realističkoj impresiji, načinu u kojem je oslikao bezbroj slika prirode i bosanskog pejzaža. Njegovo djelo je temeljito obrađeno već 4 godine poslije smrti, 1978. godine kada mu je u UGBIH priređena velika retrospektiva na kojoj je bilo izloženo i 9 ovdašnjih slika, tada u vlasništvu fra Bona Šapine, te i Sv. Cecilija, najizlaganije i najvrjednije djelo iz ove zbirke, tada u vlasništvu fra Eduarda Kulijera. Potom je samostan Gorica u Livnu, u kojem je Jurkić kao franjevac trećeg reda, proveo posljednje godine života, od 1956. – 1974. godine, otvorio njegovu memorijalnu Galeriju 1995. Godine 2003. objavljena mu je bogato ilustrirana monografija u izdanju galerije "Martino" iz Mostara, te je, uz njenu promociju, otvorena i prigodna retrospektivna izložba. Mi u UGBiH opet smo, zajedno sa Maticom hrvatskom, 2004. priredili jednu sažetu retrospek- 8 Slika mrtve prirode rađene temperom na dasci koja na sebi ima rimskim brojevima ispisanu godinu 1328. Ukoliko ovi brojevi nisu kasnije dopisani, ovo bi mogla da bude najstarija slika koja se čuva u BiH. tivu kojom smo obilježili 30-tu obljetnicu od njegove smrti. Napokon, 2005. galerija "Klovićevi dvori" priredila mu je i veliku zagrebačku retrospektivu na kojoj su, iz ove kolekcije, bile izložene Sv. Cecilija iz 1923. i Jesenske magle iz 1960. godine. Broj njegovih virtuoznih crteža još uvijek nam je nepoznat, a ovaj izbor ovdje, priznajem, baš i nije postavljen po muzeološkim standardima i ne pod dobrim osvjetljenjem, tek je nešto više od polovice crteža koji su u vlasništvu ove galerije. Lijevo krilo ima nekoliko cjelina ili boksova. Centralni je posvećen raznim predstavnicima moderne umjetnosti i izuzev nekoliko djela, donacija su fra Janka Ljubosa. Ovdje posebno ukazujemo na Pejzaž iz Tatri Petra Tiješića, slikara koji, kao i Jurkić, pripada prvim generacijama naših školovanih slikara. Upravo njegovi pejzaži iz Tatri predstavljaju jedinstven opus u našoj umjetnosti. U studijama zima Tiješić je prosuo zlatne reflekse sunca na snježni pokrivač kao nitko prije i poslije njega. Dio tog opusa koji je do nas došao, formatom je gotovo BROJ 7 minijaturan tako da je ova slika na tu temu, formatom, najveća, a stigla je u donaciji Marka Barbarića. Tu se izdvaja još jedan čudesni zeleni pejzaž rađen u konstruktivističkom duhu, a djelo je Kenana Solakovića, prerano preminulog skulptora i profesora na sarajevskoj ALU. Poznajemo mu skulptorski i crtački opus, ali da je bio i tako izvanredan slikar, potpuna je nepoznanica. Ovaj segment galerijskog prostora ima još jednu neobičnu karakteristiku. On je jezgro neke male zavičajne zbirke, pri tome mislim na područje SB kantona/županije. Ti zavičajci su: Roman Petrović, slikarska gromada BiH umjetnosti prve polovice XX. stoljeća, rođen u Donjem Vakufu; Petar Waldegg, jedini grafičar školovan na sarajevskoj ALU koji se može pridružiti slavnoj plejadi BiH grafičara iz sedme i osme decenije proteklog stoljeća, rođen u Travniku; Ankica Oprešnik, rođena u Vitezu; uz nju je i njen suprug Milan Kerac, Novosađanin koji je, često, sa njom dolazio u ove krajeve i napravio čitav ciklus crteža i akvarela na temu travničke tržnice. Ovi supružnici zajedno STUDENI/PROSINAC 2010. FOJNIČKE PERSPEKTIVE FOJNIČKAŠKRINJA su 1949. godine diplomirali na beogradskoj ALU i zajednički život nastavili u Novom Sadu. Ona se posvetila grafici koju karakterizira naglašena stilizacija oblika i prigušena pikturalnost, a on slikarstvu, tematski određenim ljudima i podnebljem Vojvodine. U tu zavičajnu zbirku spada i Mirko Čurić, dugogodišnji konzervator u UGBiH i slikar sakralnih tema u nekolicini crkava u ovim krajevima gdje se povukao poslije umirovljenja i preminuo 1997. Ovdje je i zavičaj Miroslava Bilaća, Travničanina koji je od 1959. – 1992. bio stalni scenograf Kamernog teatra 55 u Sarajevu, a uz scenografiju bavio se i slikarstvom koje karakterizira jedna odabrana gama koja je rijetko doživljavala bilo kakvu transformaciju. Kada je 2004. godine upućen poziv da se pomogne spašavanju blaga koje su franjevci Bosne Srebrene stoljećima čuvali u samostanu Sv. Duha u Fojnici, Veronika Bilać, supruga ovog slikara pridružila se ovom pozivu donacijom od 40 Miroslavovih slika na temu naše baštine i voda. Dio tog legata koji je bio namijenjen i prodaji, tj. ono što nije prodato, smješteno je u boks lijevo od centralnog. Centralni boks je gipsanim pločama podijeljen u dva dijela pa je u desnom smještena zbirka stranih i starih majstora na sakralne teme. Ova zbirka nema onu kvalitetu kakve imaju zbirke starih majstora u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Gorici ili Gučoj Gori, pa ipak "Sv. Ana i Marija" je slika koja se stavlja uz bok djelima iz navedenih samostanskih pinakoteka. Ovu zbirku temeljito je opisao i na nju ukazao dr. Smail Tihić, oštećenja koja je on detektirao i danas stoje, zahtijevaju hitnu i neophodnu konzervaciju, čak i one 4 slike koje su zbog izlaganja na spomenutoj izložbi "Blago franjevačkih samostana u BiH" tek ovlaš i prilično nestručno popravljane. Kuriozitet ove zbirke predstavlja jedna slika mrtve prirode rađene temperom na dasci koja na sebi ima rimskim brojevima ispisanu godinu 1328. Ukoliko ovi brojevi nisu kasnije dopisani, ovo bi mogla da bude najstarija slika koja se čuva u BiH. Činjenica da je rađena temperom na dasci smješta je u period do prve polovice XV. stoljeća, a i neki gotički dekorativni elementi, konkretnije način na koji je prikazano lišće. Iz ovog prostora dvoja vrata nas vode u još dva omanja boksa. U desnom su moderni autori sa djelima za koja nije bilo mjesta na simezu onog centralnog. U Želimo vam obilje Božjeg blagoslova i puno sreće u godini novoj. Božić je taj lijepi tajanstveni dan susreta nas i Njega. Čestit Božić i sretna Nova godina! Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba „Bakovići“ 030/807-093, 803-198 SUR “OROZ“ Fojnica 063/337-655 STUDENI/PROSINAC 2010. boksu koji povezuje stare majstore sa Jurkićevom galerijom, izloženi su crteži i grafike među kojima se posebno, svojim kvalitetom, izdvajaju jedan pejzaž Slavka Šohaja, velikog hrvatskog slikara koji je, po narudžbi bosanskih franjevaca, izradio vitraje crkava u Dobretićima, Gornjem Vakufu, Gornjoj Dubici, Visokom, Olovu i Ovčarevu, te i jedan ženski portret Vilka Gecana, još značajnog hrvatskog slikara, a porijeklom iz BiH i par crteža Ismeta Mujezinovića na teme iz NOB-a. Ovim svečanim i protokolarnim otvorenjem ove galerije, ne završava se muzeološki posao. On tek predstoji. U zavisnosti od mogućnosti i sredstava, pored hitnih konzervatorskih i restauratorskih radova, zbirku treba fotodokumentirati, kataloški obraditi, inventirati i depo-funkcionalno osposobiti. A savladavši silne teškoće i prepreke, fratri ovog samostana, prokrčili su put prema cilju i evo sproveli svoju zamisao da uz muzej, arhiv i knjižnicu otvore i galeriju, pa vjerujem da će i ovi nabrojani poslovi biti obavljeni te i da će ovo otvorenje biti motiv da se galerija bogati novim donacijama i djelima. BROJ 7 9 DRUŠTVO & IZAZOVI FOJNIČKAŠKRINJA Prilog se odnosi na osnivanje i rad Tečaja za ženski ručni rad koji je osnovala Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu u Fojnici 1901. godine. Tečaj je trajao samo deset godina, jer je već početkom 1912. prestao sa radom, ali je za razvoj stručnog školstva u Fojnici i za školovanje ženske djece, naročito muslimanki, imao veliki značaj. Z a vrijeme austrougarske uprave Fojnica je, kao centar fojničkog sreza, pripadala sarajevskom okrugu. Početkom dvadesetog stoljeća (prema popisu stanovništva iz 1910. godine) fojnički srez je imao jednu gradsku i 17 seoskih općina. Administrativno i političko uređenje fojničkog sreza nije ni u čemu odudaralo od osnovnih principa administracije i politike koji su vrijedili za cijelu Bosnu i Hercegovinu. U srezu je 1910. godine živjelo 13.550, a u gradu 1.392 stanovnika, od toga: 719 katolika, 642 muslimana, 12 pravoslavnih, 17 Jevreja i 2 ostalih. Za vrijeme austrougarske uprave Fojnica i njena okolica nisu doživjeli privredni prosperitet kao oni gradovi koje je zahvatila industrijalizacija i nove prometne mogućnosti. Fojnica i njena okolica su u ovom razdoblju bilježile, kako demografski tako i općeprivredni nazadak jer su ostali izvan željezničke mreže. Udaljeno od glavnih privrednih i prometnih tokova, fojničko stanovništvo se nije uspjelo uključiti u moderni privredni razvoj koji je nastupio početkom XX. stoljeća. Zbog nepovoljnih privrednih prilika stanovnicima su bile veoma ograničene mogućnosti zarade, a naročito su muslimanskom ženskom dijelu fojničkog stanovništva bile ograničene mogućnosti privređivanja. U vezi s tim, početkom XX. stoljeća Zemaljska vlada je nastojala da žensko stanovništvo uključi u tekstilnu proizvodnju kako bi poboljšalo materijalni položaj svojih obitelji. Prema tadašnjem shvaćanju bilo je nezamislivo da se muslimanska ženska djeca odvajaju od roditelja i staratelja i odlaze na školovanje pa je u Fojnici 1908. godine otvorena filijala Tkaonice beza i vezionice iz Sarajeva koja je radila sve do 1918. godine. U filijali su radile fojničke žene i djevojke koje su završile tečaj ručnog rada u Fojnici. 10 Tečaj za ženski ručni rad u Fojnici Prilog historiji muslimanskog školstva Piše Mina Kujović Otvaranje filijale i tečaja za ručni rad imalo je za stanovnike Fojnice dalekosežni društveni i kulturni značaj, jer se organizirano i na višem estetskom nivou njegovalo tkanje, pletenje, vezenje i prenosilo na buduće naraštaje. S obzirom na vjersku i društvenu tradiciju bilo je od posebnog značaja uključivanje muslimanskih djevojaka u rad tečaja i žena koje su naučile tkanje boBROJ 7 sanskih ćilima pa su kod svojih kuća tkale za Zemaljsku ćilimaru Sarajevo. Otvaranje i trajanje tečaja za ručni rad Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu je u rujnu 1900. godine odlučila da pri NOŠ-u u Fojnici otvori tečaj na kojem bi se djevojke iz Fojnice i okolice, STUDENI/PROSINAC 2010. FOJNIČKAŠKRINJA kao i učenice koje su pohađale osnovnu školu, podučavale vještini u šivanju odjevnih predmeta. U tu svrhu nabavljen je od firme Singer u Sarajevu (Ferhadija 68) za 144 kruna šivači stroj (šivača mašina – singerica), a učiteljica u NOŠ-u u Fojnici, Marija Kulijer je dobila zadatak da uradi plan i program stručnog tečaja za obuku ženske djece. Učiteljica Kulijer je već u listopadu Zemaljskoj vladi predala završen "Program" za rad djevojačke škole u Fojnici. Program je uradila u skladu sa uputama Zemaljske vlade od 18. rujna 1900. godine: Imala sam na umu, po želji Visoke vlade, domaće prilike, osobito siromašni stalež. Nakon što su nabavljeni šivači stroj i materijal za rad, otpočeo je rad Tečaja za ženski ručni rad u Fojnici 12. siječnja 1902. godine na temelju odluke Zemaljske vlade br. 190021 iz 1901. godine. Tečaj je u početku djelovao pod nazivom Šivači tečaj, ali kako je odmah počela i obuka polaznica u vezu sa bosanskim motivima tečaj je promijenio naziv u Tečaj za ženski ručni rad i pod tim nazivom je djelovao do 1912. godine kada je prestao sa radom. U Školskom glasniku za 1913. godinu nije navedeno da je tečaj ukinut odlukom Zemaljske vlade nego samo konstatacija: "Tečaj za ručni rad u Fojnici napušten je u godini 1912." U periodu od deset godina, koliko je u Fojnici djelovao Tečaj za ženski ručni rad koji su pohađale brojne generacije djevojčica i djevojaka, muslimanki i katolkinja, imao je veliki značaj u očuvanju ženskog ručnog rada i u osposobljavanju Fojničanki da svojim radom doprinesu boljitku svojih obitelji. Učiteljica Marija Kulier - voditeljica tečaja Tečaj za ženski ručni rad u Fojnici tijekom cijelog perioda trajanja od 1902. do 1912. godine je vodila učiteljica Marija Kulijer. Marija Kulijer je rođena u Fojnici u rimokatoličkoj obitelji Trogrančić 7. prosinca 1867. godine. Završila je katoličku osnovnu školu kod franjevaca u Fojnici i višu djevojačku školu i preparandiju kod časnih sestara milosrdnica u Zagrebu. Ispit zrelosti je položila u Zagrebu 28. srpnja 1885. godine. Od stranih jezika razumljivo je govorila, kako piše u njenom dosjeu, njemački jezik. Godine 1887. se udala za Marka Kulijera, trgovca u Fojnici. Prvo zaposlenje kao provizorna učiteljica (od 8. rujna STUDENI/PROSINAC 2010. 1885. do 19. ožujka 1888.) dobila je u Kreševu. Nakon što je 1892. položila ispit za definitivnu učiteljicu neprekidno je radila u Osnovnoj školi u Fojnici sve do 17. studenog 1924. godine kada je i umirovljena nakon 39 godina aktivne službe u prosvjeti. luku, opančarstvu, stolarstvu, ili čemu boljem; a ženska! Koliko vještina mora umjeti da sve svoje kućne poslove može svršavati i tri ugla kuće uzdržati!" Okružni školski inspektori su ocjenjivali njen pedagoški rad, kao i moralno i političko vladanje, sa najvišim ocjenama. Tijekom Prvog svjetskog rata angažirala se na prihvatu i zbrinjavanju izbjeglica. Godinu dana nakon izbijanja Prvog svjetskog rata iz Sarajeva su u Fojnicu kao izbjeglice došli Marijina sestra i zet sa četvoro djece. Zbog njih je učiteljica nekoliko puta tražila od Zemaljske vlade predujam na platu. Kako nije imala vlastite djece skrbila je o četvoro sestrića o čemu je pisala i Zemaljskoj vladi 1916. godine. Kad je upravitelj Osnovne škole regrutiran, 16. srpnja 1915. godine primila je upravu Narodne osnovne škole što je sasvim uspješno obavila. Smještaj tečaja Prema personalnom dosjeu učiteljica Marija Kulijer je pored vođenja nastave u Osnovnoj školi od Zemaljske vlade 1901. godine dobila zadatak da u okviru Osnovne škole u Fojnici otvori Tečaj ručnog rada za žensku djecu. Ona je uspješno vodila ovaj tečaj o čemu je krajem svake školske godine Zemaljskoj vladi podnosila opširne izvještaje. Zemaljska vlada je postavila drugu učiteljicu da radi u Osnovnoj školi, a Marija Kulijer je vodila samo tečaj. Za svoj predani rad dobivala je pohvale, priznanja i novčane nagrade od Kotarskog ureda Fojnica i od Zemaljske vlade koja joj je "za požrtvovan i uspješan" rad na Tečaju za ženski ručni rad u Fojnici veoma često dodjeljivala, osim dobrih ocjena u Osobniku, i novčane nagrade. U jednom od izvještaja o radu Tečaja ženskog ručnog rada u Fojnici voditeljica tečaja Marija Kulijer je, između ostalog, napisala: "Kazala sam da je posao na ovakvoj stručnoj školi prevelik. Ali i narodu je od takove škole lijepa korist. Priučavaju se njegove kćeri, njegovo najljepše cvijeće na prilježan rad, na izvršavanje svojih kućnih dužnosti, da poput marnih pčela upotrebe svaki sat, što se samo može, u korisnu radu. Muškarac je ispunio svoju zadaću, ako se je naučio jednomu zanimanju: težak- BROJ 7 Tečaj je otpočeo sa radom u Osnovnoj školi u Fojnici u prostorijama za koje je voditeljica Marija Kulijer pisala Zemaljskoj vladi da su pretijesne i da je obuku održavala veoma otežano zbog skučenog prostora. Ubrzo je za potrebe tečaja bosansko-hercegovački zemaljski erar iznajmio kuću u "turskom dijelu Fojnice" i malo je preuredio. Tako je već krajem prve školske godine, 1902./1903., Tečaj za ženski ručni rad bio smješten u iznajmljenoj kući muderisa Ejub ef. Hajrulahovića iz Fojnice. Najamni ugovor je sklopljen za period od 1. ožujka 1902. do 1. Ožujka 1903. godine. Voditeljica Tečaja za ženski ručni rad u Fojnici je u izvještaju o radu za školsku 1902./1903. godinu napisala da je ovo veoma neuvjetna i predlagala je da Vlada za potrebe tečaja podigne zasebnu zgradu. Navela je čak i koje bi prostorije trebala imati buduća zgrada. Međutim, Vlada se ipak odlučila za iznajmljivanje privatne kuće. Nakon velikog traganja odabrana je i iznajmljena privatna kuća Fehim eff. Čohadžića koju je za potrebe tečaja adaptirao fojnički majstor Avdo Rifatović. Čohadžića kuća, koja se takođe nalazila u "turskoj četvrti", je bila na dva kata (boja). Za adaptaciju kuće Zemaljska vlada je potrošila 800 kruna. Ova je kuća bila pogodna jer se nalazila i blizu katoličkog kraja i u blizini katoličkog društva "Veselica", a ni kotarski ured nije bio daleko. Nastavlja se 11 IZ ARHIVA FOJNIČKAŠKRINJA Z načajnu ulogu u kreiranju kulturnog razvitka Bosne i Hercegovine krajem 19. i početkom 20. stoljeća odigralo je domaće bosanskohercegovačko stanovništvo, jer je njihovo djelovanje proizišlo iz stvarne potrebe za širenjem narodnog prosvjećivanja, jačanja vlastitih stručnih kadrova i stvaranjem domaće inteligencije. Kulturna politika koju je provodila austrougarska uprava u našoj zemlji odvijala se u skladu sa interesima austrijske politike koja nije nimalo blagonaklono gledala na jačanje nacionalnih pokreta, a samim time i revolucionarnih ideja. Stvaranjem prve jedinstvene jugoslovenske države Kraljevine SHS stvaraju se i ideje o slobodi, bratstvu i ravnopravnosti njenih naroda. Društva koja su dotada djelovala ili su se reafirmirala ili su stvarana nova sa sličnim ili novim nazivima. Dokumentacija, nažalost , nije sačuvana u potpunosti za sva društva koja su djelovala u Fojnici, ali na osnovu podataka kojima raspolažemo dan je kratak pregled nastajanja samo nekih od njih. Radi potpunije slike i uz kratak opis navedena su poimenično sa godinama osnivanja: Činovničko građanske kasine u Fojnici (1913. i 1922.) Svrha društva bila je promicanje solidarnosti i društvenog života, nabavka novina i časopisa, te briga za društvenom zabavom. Bilo kakva politička djelovanja bila su strogo isključena. Društvo se izdržavalo od upisnine članova, stalne članarine i dobrovoljnih priloga i darova. Članovima su, pored činovnika, mogli postati i ostali građani moralnog ponašanja kao i "jurističke" osobe. Članovi, kao i njihovi uži pripadnici obitelji mogli su bez naknade koristiti časopise i prisustvovati svim društvenim zbivanjima. Društveni imetak u novcu bi u slučaju raspuštanja imao pripasti siromašnima u Fojnici, dok bi namještaj ostao spremljen u slučaju ponovnog osnutka takvog društva. U potpisu Pravila društva nalaze se predsjednik dr. Sekso S., a kao tajnik Bjelobrk S. R. Hrvatsko katoličko omladinsko društvo (1919.) Prema pravilima ovog društva cilj je bio duševni i tjelesni odgoj u katoličkom i hrvatskom duhu poučnim predavanjima, pjevanju, glazbi, tjelovježbi, prisustvovanju kod crkvenih i svjetovnih svečanosti i sl. Članovi društva mogli su biti redoviti i podupiratelji. Redoviti su plaćali mjesečnu članarinu i bili obvezni 12 Fojnička kulturno-prosvjetna, zanatlijska i sportska društva Priredila Sandra Biletić da prisustvuju sastancima, dok su podupiratelji plaćali samo određeni mjesečni prihod. U slučaju raspuštanja društva imetak je imao pripasti hrvatskom, katoličkom, akademskom i prosvjetnom društvu "Martić" u Sarajevu. Muslimanska čitaonica u Fojnici (1921. i 1924.) Cilj društva prema pravilima bio je buđenje i podizanje rodoljubnih osjećaja, nacionalne i domovinske ljubavi kao i širenje narodne prosvjete uopće. Članove društva primao je odbor društva tajnim glasanjem, a osobe ispod 16 godina nisu se mogle učlaniti. Društvo se izdržavalo redovitom članarinom, darovima i prihodima od društvenih zabava. Odborske sjednice održavale su se svakog mjeseca, a predsjednik je samo u iznimnim slučajevima mogao zakazati sjednicu u svako doba. U slučaju dobrovoljnog raspuštanja društva imetak je imao pripasti društvu sa sličnim ciljevima i značajem kao muslimanska čitaonica, odnosno prosvjetnom društvu Gajret u Sarajevu. Hrvatsko katoličko prosvjetno društvo Rodoljub (1920.) U prvom članu Pravila ovog društva navedeno je da se zbog riječi "katoličko" ovo društvo ne tumači kao strogo vjerskom ili religioznom institucijom jer je naziv društva zadržan radi čuvanja i poštivanja društvenih traBROJ 7 (1919. - 1945.) dicija i njegovog prvobitnog karaktera. Svrha ovog društva bila je buđenje i njegovanje kršćansko-katoličke svijesti i osjećaja, buđenje rodoljubnih osjećaja, hrvatske svijesti, domovinske ljubavi i širenje narodnog prosvjećivanja. Društvo se izdržavalo redovitim članarinama, darovima i prihodima sa društvenih zabava. U slučaju dobrovoljnog raspuštanja društva, društveni imetak pripao bi društvu sa sličnim ciljevima i programima kao Rodoljub. Ukoliko takvo društvo ne bi postojalo u Fojnici, imetkom bi raspolagala Napretkova podružnica u Fojnici za potporu đaka i naučnika iz kotara fojničkog, a ukoliko ne bi postojao ni Napredak imetkom bi raspolagao Franjevački samostan u Fojnici. Zanatlijsko udruženje u Fojnici (1922.) Svrha udruženja bila je potpora obrtnika jedne struke i raznih struka međusobno i to materijalno, davanjem potpore međusobnom radu, moralnoj intervenciji bilo kod privatnih bilo kod javnih oblasti i drugim sličnim zanimanjima. Članstvo se stjecalo upisom i uplatom mjesečne članarine. Sjednice su se održavale jednom mjesečno, a u slučaju bolesti ili smrti jednog člana dobijala se određena potpora iz društvene blagajne. Društveni imetak bi se u slučaju raspuštanja udruženja razdijelio na jednake dijelove preostalim članovima. STUDENI/PROSINAC 2010. FOJNIČKAŠKRINJA Lovačko društvo za srez fojnički – sa sjedištem u Fojnici (1923.) Svrha ovog društva bila je unapređenje racionalnog lovstva. To se postizalo održavanjem skupština, sastanaka, posredovanjem lovaca sa vlastima, autonomnim tijelima, javnim i privatnim poduzećima. Zadatak im je bio, uz odobrenje lokalne vlasti, priređivanje kružnih lovova (hajki), uništavanje grabežljivaca i zvijeri, priređivanje takmičenja, snadbijevanje streljivom i lovačkim priborom, onemogućavanje krivolova, surađivanje u svim pitanjima lova sa nadležnim vlastima i sl. Redovitim članom mogao je postati ovlašteni lovac te pokrajine, neporočan i moralnog ponašanja. Vanredni članovi mogli su biti oni koji su pomagali društvo raznim doprinosima. Ukoliko bi glavna skupština raspustila društvo mogla je raspolagati sa društvenom imovinom. U potpisu ovih Pravila nalaze se imena: Risto Delić, Niko Ban, Asim Rezaković i Šejfo Hajdarović. Hrvatski katolički Orao u Fojnici (1926.) U prvom članu navodi se da društvo nije političko, te da je učlanjeno u Hrvatskom orlovskom savezu u Zagrebu i vezano je pravilima tog Saveza. Svrha društva je da pomoću organizacije katoličke omladine podiže i jača duševne i tjelesne sile naroda, da odgaja omladinu u vjerskom, nacionalnom, tjelovježbenom i socijalnom pogledu. Zadatci su bili priređivanje prosvjetnih tečajeva, upotreba knjižnice, glazba, pjevanje, predstave i sl. U slučaju raspuštanja društva imetkom bi upravljao Hrvatski orlovski savez u Zagrebu. U potpisu Pravila nalaze se: Josip Trogrančić, Marko Vuković, Niko Vrebac, Anto Franković, Pero Trogrančić, Frano Vujica, Ivica Protuđer, Mato Gudelj, Marko Đonlić, Marko Vuković, Ivo Vrebac, Frano Alaupović, Jozo Momčinović, Jozo Alaupović, fra Vjerko Kulier, Slavko Bloudek, Jozo (Ilije) Trogrančić i Drago Bilela. Društvo hrvatska žena u Fojnici (1926.) Svrha ovog društva bila je njegovati među ženama smisao za društvenost, njenim angažiranjima na nacionalnom i feminističkom polju, na polju čovječnosti, prosvjećivanju i sl. Zadatak im je bio pružanje materijalne i moralne pomoći djevojkama koje su željele da se posvete trgovini ili nekom drugom javnom zanatu, predavanja, tečajevi za nepismene i osnivanje knjižnica, podupiranje hrvatskih prosvjetnih ustanova i sl. Nakon raspuštanja društva imovina je pripadala društvima: Napredak, Katarina Zrinjska STUDENI/PROSINAC 2010. i Hrvatsko katoličko žensko udruženje u Sarajevu. U potpisu Pravila ovoga društva nalaze se predsjednica Marija Kulier i tajnica Marica Pećanić. Sokolsko društvo u Fojnici (1927.) Svrha društva bila je moralni, tjelesni i duševni odgoj pripadnika jugoslovenske narodnosti i drugih slavenskih narodnosti u Jugoslaviji. Svoje zadatke vršili su poučavanjem omladine tjelesnim vježbama, organiziranjem raznih utakmica i tečajeva, svečanosti, zabava i sl. U slučaju raspuštanja imovina društva pripadala bi Jugoslovenskom sokolskom savezu. Jugoslovenska čitaonica u Fojnici (1931.) Svrha društva je prije svega rodoljubna i kulturna, a zadatak udruženja bio je buđenje i njegovanje rodoljubnih osjećaja, nacionalne i domovinske ljubavi, te širenje prosvjete uopće. Društvo se izdržavalo redovitom članarinom, darovima, prihodima od društvenih zabava i sl. U potpisu Pravila nalaze se Huzbašić, Karasalihodžić Fadil, Huseinhodžić Našid, Salihagić M. (ostala imena nečitka). Pogrebno društvo sv. Ante Padovanski (1932.) Svrha društva bila je pomoć pri pogrebnim troškovima nakon stečenih prava, nabavka pogrebnih sredstava te održavanje groblja i grobova pokojnika. U slučaju raspuštanja društva, imovinu preuzima katolička crkva u Fojnici. Podružnica Saveza rudarskih radnika Zenica u Bakovićima (1936.) Cilj podružnice prije svega bio je pružanje pomoći svojim članovima tj. radnicima, staranje o njihovim potrebama, pružanje pravne pomoći i zaštite u sporovima sa poslodavcima, stvaranje boljih radnih uvjeta i sl. Članovima savezne podružnice mogli su postati radnici oba spola zaposleni u rudarskoj industriji i obrtu, a svi oni koji su proveli najmanje godinu dana u članstvu stjecali su pravo i na materijalnu pomoć. U slučaju prestanka rada podružnice, preostala imovina pripadala je Savezu rudarskih radnika u Zenici. Da bi jedno društvo otpočelo sa radom bilo je potrebno da osnivači udruženja podnesu prijavu nadležnoj općoj upravnoj vlasti, prilože u pet jednakih primjeraka društvena pravila, koja su morala biti potpisana od najmanje tri osnivača. Pravilima društva imalo se utvrditi: ime, sjedište i područje udruženja, zaBROJ 7 datak i sredstva udruženja, ustrojstvo uprave i način donošenja odluka, odredbe o stupanju u udruženje, prava i dužnosti članova, zastupanje udruženja, društveni znakovi, pečat, odjeća i slično, kao i namjena imovine udruženja za slučaj njegovog prestanka. Naziv udruženja morao je biti u skladu sa namjenom udruženja i morao se razlikovati od naziva ostalih javnih ustanova, kao i od naziva drugih udruženja u istom mjestu. Upravna vlast imala je pravo zabraniti osnivanje udruženja ukoliko je bilo protivno državnom ili društvenom poretku, javnom moralu i slično. Zabrana se izdavala pismenim putem, najdalje u roku od šest tjedana, a ukoliko nije postojala smetnja udruženje je moglo krenuti sa radom. Uprava udruženja imala je za obvezu pismenim putem izvještavati upravnu vlast o izabranim članovima, njihovom zvanju i mjestu boravka, te navedene spiskove uredno dostavljati ili, po zahtjevu, navedenoj vlasti dopuštati uvide u iste. Na skupštine udruženja mogli su dolaziti samo članovi ili posebno pozvani gosti. Prije održavanja skupštine uprava udruženja morala je poslati obavijest upravnoj vlasti u roku od 48 sati o vremenu i mjestu održavanja skupštine i dnevnom redu. Održavanje skupštine moglo se i zabraniti ukoliko se kosilo sa odredbama pravila ili zakona, a predstavnik upravne vlasti koji je bio dužan pratiti rad skupštine mogao je istu i raspustiti. Za politička udruženja koja nisu političke stranke važila je dozvola za osnivanje kao dozvola za postojanje i rad ostalih udruženja, a odobravalo je Ministarstvo unutrašnjih poslova. Sva nabrojana društva i udruženja sa manjim ili većim uspjehom rade sve do Drugog svjetskog rata, koji, kao i u svim drugim oblicima života, i u ovoj društvenoj sferi ostavlja duboki trag. U Fojnici je djelovalo više društava koja su razvijala raznovrsne aktivnosti. Rad pojedinih društava može se pratiti sa prekidima u više različitih državnih uređenja, ali su pravila sa nekim modifikacijama uglavnom ostajala ista. Nažalost, malo je sačuvanih dokumenata o aktivnostima i sudbinama ovih društava kao i o njihovim članovima, no najvažnije je da su ipak ostali barem neki pisani tragovi o njima. 13 PUTOVANJE U MJESTU FOJNICAtrans FOJNIČKAŠKRINJA V reo ljetnji dan mami u svježinu šume. Oko podneva krećemo put pozelenjelih koplja što su svoje naoštrene glave ustremili Suncu. Ovo je već poznati dio puta sa našeg izleta na Kozicu. Prizori ugaslih žega duž krivudavog asfalta i život koji se odvija uz njega. Dječja radost pretočena u ručice koje svoju iskrenu radost dijele mahanjem kao da rastjeruju gusti oblak behara. Miris štrudle i lijeno stajanje steone krave u hladu ogromnog duda. Sa Vladića vrha se makadamom približavamo selu Vladići. Ovdje sam jednom zaluđeno gledala u bijeli lonac sa crvenim točkama u kojem se razbaškarilo poveliko društvo divljih karanfila. Cijelo je selo mirisalo po njima. Ovaj put ih nema. Lonac je prazan, a i cijela kuća djeluje napušteno. Krećemo u pravcu Majdana. Zaustavljamo se kod seoske škole i ambulante. Nismo više posve sigurni u kojem pravcu treba ići. Naš cilj su Vukeljići. Usred sparnog dana, usred nepregledne tišine, začusmo glas djevojčice. Pjevušila je tiho i sa dugim pauzama dok je pomno umivala lutku na česmi između nekoliko dvorišta. Slušala sam je sa nekom skoro zaboravljenom nježnošću i kroz bojazan da bih samo jednim korakom mogla razbiti kaleidoskop univerzalnog djetinjstva. Daleko iza njenih leđa pomjeriše se dvije siluete i jedna, veća, krenu prema nama. Dženita i Nedžmin Buljina stari su znanci mog prijatelja, a veže ih i dugogodišnja zajednička tezga u štamparskoj prašumi. Pokazuju nam put, ali ne daju ići bez kave i osvježenja. Lubenica, debeli hlad i prekrasan pogled na stare kuće, negdašnje ljepotice. Pogled se poput skenera kreće sa kraja na kraj vidljive točke horizonta. Omorina priziva mistiku davnih vremena pa u nekoj tirkiznoj izmaglici vidim slavenske bogove kako preskaču brda, miluju potoke i podignutih ruku igraju oko tek posađenog hrasta. Ispred nas je štala u čijoj pojati stoje okačeni drveni alati oglodani stoljećem. To je pravo blago! Šta li nas tek čeka u Vukeljićima?! Krećemo. Nakon što Majdan zamakne iza voćnjaka sa pitomine prostranog brijega, ispred nas se prostre usponita i prašnjava cesta nalik ogromnoj zmiji što sporo migolji kroz visoku paprat. Samo što smo dobili priliku zaobići stenjavi traktor pod ogrevom za nečiju zimu, izbismo na asfalt u čudu. Glatka, crna crta od katrana dovodi nas brzo među mirisne avlije, rascvjetale prozore i šarene zavičajne trpeze. Derviška tekija iz 18. stoljeća najveći 14 BROJ 7 STUDENI/PROSINAC 2010. FOJNIČKAŠKRINJA Rascvjetano putovanje duhovnosti i mira Piše Suzana Lovrić je ponos sela. Odmah nam prilaze i počinju pripovjedati, još ne znaju da smo mi domaći. Prošlog je vikenda bio mevlud. Već tri stotine godina je posljednja subota u kolovozu namijenjena molitvi koju do kasno u noć predvode vjernici derviškog reda. Sada je mirno u tekiji. Mušepci su poput stidljivog pogleda spušteni na kratku popodnevnu sjenu vlastitih zidova. Natpis nad ulazom u tekiju usporava i oslobađa moje disanje. Ko god u ovaj dom uđe Neka nahranjen bude Ne pitajte čak ni koje vjere je Jer sve što od Boga Dušu dobilo je Ovde hljeb zaslužuje Iz Fojnicatransa nas budi žena iz prelijepog dvorišta naspram tekije. Novosagrađena kuća, u koju nas poziva, diše nekim razgranatim i sveobuhvatnim bosanskim krvotokom. Obiteljski je to muzej familije Hadžimejlić. Sami se penjemo drvenim stubama, škripi pod stopalom čak i kada stojimo začarano pred mnoštvom eksponata. Uzbuđenje je preSTUDENI/PROSINAC 2010. veliko. Nisam očekivala toliko blaga u malom obiteljskom muzeju. U prostrane prostorije mami mistično svjetlo iz okna koje onda, nakon što se oči naviknu, postaje samo background za ritmično okretanje derviša. Vrtim se oko jedne jedine kapljice muzike što se izdužuje i spušta u mene poput božanske zrake. Dotičem staro bakreno posuđe, muzičke instrumente, zemljopisne karte, putujem u prošlost. Pročitala sam negdje kako ima nekoliko eksponata starih skoro 700 godina. Gdje li su, hoću li ih prepoznati? Zbirka ćilima broji oko stotinu pedeset primjeraka. Narodne nošnje i najljepše derviške kape koje možete zamisliti. Stari dokumenti i kaligrafska zbirka među kojom se najdomljivijom čini preko šest metara duga papirnata staza sa imenima svih učitelja i njihovih nasljednika, od Muhameda. Ispraćaju nas vrijedna ulja što se sa zidova nameću tek skromnom prisutnošću i u šutnji nad dramatičnim stoljećima koja nam ostaju iz leđa. Dijelimo sudbinu slika, postajemo fotografija i opraštamo se. Ali na kratko. Naša nas domaćica ugošćava na terasi sa najljepšim pogledom na Vukeljiće. Bašte su se razlile u svakoj BROJ 7 poznatoj boji, odišu mirom i duhovnošću. Nigdje, ali nigdje nema toliko cvijeća kao u ovoj oazi mira i duhovnosti. Dok nam pokazuje na tri turbeta iznad kuće, u kadar iz tog smjera ulazi domaćin sa širokim osmjehom kroz koji zbori kako ga je prerano smjestila pod travu. Nudi nas modrim šljivama toliko velikim da mi te četiri loptice jedva staju u dlan. Dok razgovaramo, naša ljubazna domaćica me stalno nutka da ih probam. Hvali pekmez i kompote od njih. Ja se ustručavam jer je vrijeme Ramazana. Pročitavši mi misli postaje još upornija. Probaj! Taj je okus skoro zaboravljen, ali prisjećanja se kote brzo i u veselju. Ne ide nam se odavdje. Nakon što se pozdravimo sa svojim novim prijateljima, silazimo u bašte ispod tekije, mirišemo i fotografiramo. Ljetnji dan je na odlasku. Zakrvavljena zavjesa od posljednjeg sunčevog mahanja spušta nas u dolinu. Još jednom zastajemo pored izvora što se uglavio na pola puta, palimo cigar i ispraćamo cvijeće na počinak vrteći se oko osi razbarušenog tjemena. U njemu je toliko zapisano, a što nije, prišapnuti će mir koji nosimo sa sobom... 15 IZDVOJENO FOJNIČKAŠKRINJA P Iz vizure urednika U prostorijama kreševskog Napretka, 26. studenog, predstavljena je knjiga Tko umije njemu...?, prvi roman Ante Stanića Anto Zirdum P riča o sportašu ljubavi, u ovom našem vremenu svekolikog otuđenja, je zapravo plivanje po površini muške šovinističke septičke jame, (vjerojatno postoji neka slična ženska jama, ali o njoj ovdje nije riječ) priča o krizi tradicionalnog braka i obitelji koja se izvana čuva kao svoje gnijezdo, a okolo se trči na stazi s preponama ne s ciljem da se prepone preskoče već da ih se što više sruši, kako bi trka izgledala zanimljivijom, a natjecanje ispunjeno događanjima. Kada sam pristao urediti taj materijal, odmah mi je bilo jasno da je Anto Stanić u svom romanu svome donžuanovskom sportašu ljubavi, glavnom liku suprotstavio kontra lik, antisportaša ljubavi, ali to je bilo više u funkciji da podcrta kvalitete glavnoga lika, a manje razvijanje kontra karaktera i stava kao vrijednosnog sustava. Anti je to u tom trenutku bilo dovoljno, ali ja sam organizirao rasprave i razgovore na tu temu, uvukao u priču još nekoliko prijatelja s Facebooka (posebno je tu značajan angažman naše prijateljice dr. Jasmine Hanjalić) i Anto je popustio te je ovaj rukopis doživio svoje zaokruženje, jer se u njemu pojavila i suprotna strana, tj. supruga glavnog lika Zlatan – Valentina, sportaša ljubavi. Tako smo dobili zaokruženu književnu tvorevinu roman TKO UMIJE u kojemu je zapravo najbolji dio priča o 16 Mirku i priča Zlatan-Valentinove supruge (koja nam otkriva da je on dvostruka ličnost) koje podcrtavaju rogobatnosti dramaturgije života i svekolike mizerije nedovršenih duša. Dobili smo zapravo Antu Stanića kao proznog pisca koji umije proniknuti u suptilne teme, umije pripovijedati, koji ne pada u trans već neprekidno održava pozitivan kurs kormilareći pripovijednim tijekom tako da jedra njegove lađe stalno primaju poticajne vjetrove. Možda je zbog te intencije sam roman ostao malo asimetričan, tj. u prvom dijelu ostavlja dojam presnažne piščeve naklonosti glavnom junaku, ali kada se ovo djelo iščita do kraja može se zaključiti da je autor zapravo podjednako naklonjen svim junacima, da nikoga ne osuđuje, već tek upozorava kako da usmjere svoju životnu energiju u pozitivnom smjeru. Roman započinje pripovijedni tijek iz autorovog prvog lica, s punim imenom i prezimenom, a nastavlja se u pripovijesti glavnog junaka iz prvog lica. Onda on ostavlja glavnom junaku da ispriča priču o kontraliku, a tek na kraju opet iz prvoga lica ostavlja da se u priču ugradi i kontra stav i tako, bez nevelikog uplitanja autora, sama teza dobije antitezu, i sve se skupa sklopi u jednu postmodernističku sintezu. A to ovaj roman, bez obzira na asimetriju u prvom dijelu, upravo čini dobrim, opravdanim i preporučljivim. BROJ 7 ovjerenstvo nije odgovorilo na naš prijedlog, ali doznajemo kako je uvršten u redovitu proceduru. Evo kako stoji o obrazloženju prijedloga: 26. svibnja 1446. godine u Milodražu je obavljeno veličanstveno vjenčanje hercegovačke princeze Katarine Vukčić Kosače za bosanskog kralja Stjepana Tomaša. To je bio jedinstven slučaj da jedna država nastaje u ljubavi, a ne u ratu. Naime, Stjepan Tomaš, predstavnik kraljevske obitelji Kotromanića, koja je dugo banovala i kraljevala Bosnom, uzima za ženu Katarinu, izdanak loze Vukčića-Kosača, podrinjskih velikaša, koja je tri stoljeća vladala Hercegovinom. Ovim svečanim činom koji se desio u Milodražu, mjestu gdje su kraljevi imali svoj dvorac, kapelicu i carinu, ujedinile su se Hercegovina i Bosna,te je tako utemeljena država Bosna i Hercegovina koja je ostala, s povijesnim prekidima, sve do današnjih dana. Vjenčanje, koje je trajalo nekoliko dana, imalo je sva odličja vjenčanja na europskim dvorovima, a samu papinsku vlast predstavljao je hvarski biskup Toma koji je iz splitske riznice na vjenčanje donio i kraljevsku krunu. Svo vrijeme održavale su se različite zabave, viteške igre i igrokazi domaćih i dubrovačkih kazališnih družina. Tu na Milodražu se tada okupilo sve domaće plemstvo kao i brojni uglednici iz drugih država. Bio je tu gubernator ugarsko-hrvatskog kraljevstva Janoš Hunjadi, albanski knez Juraj Kastriota Skenderbeg, potom predstavnik moćnog roda Šubića iz grada Zrina, ban Neorić iz Muča, knez bribirski Šubić iz Ostrovice, vitez Sudić iz Poljica, dubrovački gospodičići, gospari i knezovi iz Kotora. Katarina je isprošena i uz pristanak njezinog oca, vojvode Stjepana Vukčića, određeno je da se vjenčanje obavi na Milodražu za svetkovinu Uzašašća koja je padala 26. svibnja. Zato je 19. svibnja 1446. godine, po izvješću dubrovačkog poslanika u Bobovcu, na kraljev dvor stigao vojvoda Stjepan Vukčić sa sjajnom pratnjom i da je bio vrlo lijepo primljen. Želeći pokazati svoju veliku ljubav prema bosanskom kralju, Dubrovčani su se posebno pripremali za to vjenčanje. Izabrali su poslanstvo, 21. travnja 1446. godine, koje će ići kralju prigodom njegova vjenčanja. Dva plemića će odnijeti kralju dar od 800 perpera u suknu i drugim stvarima, a kraljici dar od 400 perpera. Također poslanici će ići i vojvodi Stjepanu, da prate nevjestu do kralja u pratnji svirača. STUDENI/PROSINAC 2010. U RETROVIZORU FOJNIČKAŠKRINJA Dan državnosti BiH Na poticaj Sekcije za kulturu i baštinu HKD Napredak podružnica Kiseljak pokrenut je, kod nadležnih institucija BiH, postupak prijedloga izmjene Dana utemeljenja države Bosne i Hercegovine. Piše Mladen Molinar, predvodnik sekcije za kulturno-povijesnu baštinu Bosanski kralj Stjepan Tomaš je 26. svibnja 1446. godine na polju Milodraž u kraljevskim dvorima organizirao veličanstveno kraljevsko vjenčanje, kako kaže u svojoj pjesmi poznati franjevac Kačić Miošić, najljepše koje je ikada Bosna vidjela: Otkada je Lika i Krbava slavna Bosna viteška država ------------------nisu lipši svati sakupljeni ----------------STUDENI/PROSINAC 2010. što su svati kralja bosanskoga po imenu Kristića Stipana i njegove lipe zaručnice dijevojke Kate Hercegovke. Jedno je sigurno, tim vjenčanjem Bosna je dobila plemenitu kraljicu, a kraljevstvo je ojačalo jer su se sprijateljili herceg Stjepan Vukčić i kralj Tomaš koji su dotada bili u sukobu. Ujedinile su se dvije najveće velikaške obitelji Kotromanići i Kosače, ujedinila se Humska zemlja i Bosna. BROJ 7 Što se tiče samog datuma vjenčanja, postoji više verzija, ali mislim i smatram ispravnom onu koja kaže da se to dogodilo 26. svibnja 1446. na polju Milodraž. Zašto? Pa evo nekoliko uvjerljivih argumenata. Po profesoru bukureštanskog sveučilišta Nikoli Jorgi, ono je obavljeno na Milodražu dana 26. svibnja 1446. godine na svetkovinu Uzašašća koja je tada padala u taj dan. Ovu tezu potvrđuje i profesor zagrebačkog sveučilišta Đuro Šurmin, obzirom da je dan prije vjenčanja, 25. svibnja, u Sutisci, kralj Tomaš izdao povelju udovi Doroteji kneza Ivaniša Blagajskog. U prilog ovoj tezi idu i zapisi o aktivnostima dubrovačkih izaslanika u to vrijeme. Oni često izvještavaju svoju Republiku o svim kraljevim aktivnostima i njegovim nakanama. Tako iz Bobovca 17. i 18. svibnja javljaju da se očekuje dolazak vojvode Stjepana Vukčića, a 19. svibnja javljaju da je stigao na kraljev dvor. 17 POVIJEST FOJNIČKAŠKRINJA Školske sestre franjevke Bosanskohrvatske provincije, dio su Kongregacije koja svoje korijene ima u Grazu, u Austriji. Družba se osamostalila u Mariboru, u Sloveniji, a danas sestre žive i djeluju po cijelom svijetu. Razlogom moga pisanja za Fojničku škrinju jest činjenica da su sestre imale svoj prvi novicijat u Samostanu Fojnica. Početci djelovanja sestara u Bosni zapravo su vezani za Fojnicu i Samostan. Pri pisanju služila sam se najvećim dijelom materijalom iz arhiva Provincije. Nastojala sam obuhvatiti i razdoblje utemeljenja školskih sestara u Grazu jer od njih baštinimo odgojnu karizmu u franjevačkom duhu, koja je vidjela siromašnu, zapuštenu i neravnopravnu djecu, osobito žensku mladež, i franjevačku duhovnost. Graz postaje otvoren životu i njegovim potrebama pa šalje sestre u Maribor, gdje je za pet godina zaživjela nova Družba i novi početak daljnjeg razvoja i širenja karizme. Novoosnovana Družba u Mariboru nastavlja živjeti po Pravilu Trećega samostanskog reda sv. Franje, ali nedugo, i po istim gračkim Statutima. Ista je ostala i svrha ustanove: pouka i odgoj mladeži, osobito siromašne i zapuštene djece. Sestre u Mariboru nisu ostale vezane samo za jedno mjesto, prihvaćale su poziv i dalje vođene ljubavlju prema bližnjemu i njegovim potrebama, odlaze u Hercegovinu, Dalmaciju, Afriku, Ameriku i, napokon, u Bosnu i Hrvatsku, nadajući se da će djelovati u duhu svoje karizme, karizme Kongregacije školskih sestara franjevki Krista Kralja. 18 Graz – Eggenberg, generalna kuća Školskih sestara Dolazak i djelovanje školskih sestara franjevki u Bosni i Hrvatskoj 1929.-1990. Piše Martina Gazibarić U temeljenje Kongregacije školskih sestarâ: Povijest Kongregacije školskih sestara franjevki započinje u Grazu, u Austriji, sa skupinom učiteljica jedne privatne škole okupljenih oko rođenih sestara Antonije i Amalije Lampel. Svojim djelovanjem željele su pomagati najprije onima koji nisu imali mogućnosti da se školuju u nekoj ustanovi gdje se skupo plaćala školarina. Živjele su zajednički, osjećajući da tako više mogu biti obogaćene međusobnim iskustvom, a svojim životom i radom željele su slijediti ideal sv. Franje jer su bile članice franjevačkog svjetovnog reda. Potaknute franjevačkim duhom ubrzo su se okrenule prema zapuštenoj, siromašnoj i nepoučenoj ženskoj mladeži koja nije mogla platiti školovanje. Tadašnja upraviteljica škole, Antonija Lampel, željela je postići i crkveno odobrenje života te male skupine franjevačkih trećoredica spremnih da žive samostanskim načinom života. Obratile su se biskupu Romanu Sebastianu Zängerlu, benediktincu, profesoru teologije, filozofije i Sv. pisma, koji je rado podržao njihovu zamisao, prijedloge i molbu, i na temelju Pravila III. samostanskog reda BROJ 7 sv. Franje (i Statuta školskih sestara franjevki iz Tirola) sastavio pravilo života, tj. Statute za novu Družbu i podnio ih na odobrenje Svetoj Stolici. Papa Grgur XVI. (1831.-1846.) potvrdio ih je srpnja godine 1842. Bilo je to uistinu neobično: jer potvrda Pravila života redovito slijedi nakon određenog vremena iskustva na Antonia s. Franciska Lampel, ustanoviteljica Družbe Školskih sestara u Grazu STUDENI/PROSINAC 2010. FOJNIČKAŠKRINJA Anton Martin Slomšek, biskup temelju kojeg se oblikuje pravilo, a ovdje je bilo drugačije. Zajednica je započela vrlo skromno: iz dobre volje i kršćanskog smisla za rizik u prvom redu. Prvo redovničko oblačenje obavljeno je 24. rujna 1843. u kapeli sestara milosrdnica, jer mlada zajednica nije imala ni svoje kapelice, gdje Antonija Lampel uzima redovničko ime Franciska. Prva učiteljica novakinja posuđena je iz jedne tirolske zajednice školskih sestara franjevki, iz samostana u Kalternu. Evo kako č. ss. Franciska izražava poziv i poslanje, smisao i ispunjenje života svojih sestara: "Biti malene i ponizne, pa će nas Bog uzeti u svoje svemoguće ruke i odgajat će preko nas djecu. S Bogom dolaziti djeci, odgajati ih za Boga. Pomagati posvuda, radosne da to smijemo i možemo. Uvijek odgovarati na molbe Crkve i svijeta koje nam se trenutno postavljaju. Služiti nesebično, iz ljubavi. Sve davati." Dolazak sestara u Maribor (1864.) i osnutak nove Kongregacije (1869.): Poticaj za dolazak sestara dao je sam mariborski biskup Anton Martin Slomšek (1846.-1862.), veoma angažiran pastir Crkve i sin svog slovenskog naroda, zaSTUDENI/PROSINAC 2010. želio je u svojoj biskupiji franjevačke redovnice iz Graza za odgoj ženske mladeži. Također, posredni je poticaj dao i Papa Pio XI. (1846.-1878.), kada je biskup Slomšek bio na primanju kod njega 1862. Zanimajući se za prilike u biskupiji, Papa je preporučio biskupu da što prije u svojoj biskupiji osnuje kakav odgojni zavod za mlade koji bi vodile redovnice. Na povratku biskup je prenio ovu misao "Društvu katoličkih gospođa" (u nastavku DKG) i tu je donesena odluka da se pozovu sestre iz Graza. Da nije ubrzo umro, biskup bi sigurno i osobno nešto poduzeo u tom smislu, ali s njegovom smrću nije umrlo i njegovo djelo. Njegov nasljednik biskup Maksimilijan Stepišnik uspio je ostvariti Slomšekovu želju uz pomoć DKG, koje je Slomšek osnovao za odgoj mladeži 1862. na čelu s groficom Sofijom Brandis i uz pomoć veoma angažiranog kanonika Franca Kosara. DKG obratilo se biskupu Stepišniku s molbom da bi on kao crkvena vlast uputio poziv sestrama u Graz (Algersdorf) da preuzmu dvije ustanove tog Društva: sirotište i školu ručnih radova, koja je imala 86 učenica u dva odjeljenja – mlađe su plele, a starije šivale. DKG snosilo bi BROJ 7 sve troškove oko dolaska i uzdržavanja sestara. Molbu je u ime DKG potpisala predsjednica Sofija grofica Brandis i savjetnik društva kanonik Franc Kosar. Trebalo je strpljivo svladati mnoge zapreke i na više strana tražiti razna dopuštenja državnih te crkvenih vlasti i napokon pripraviti sve za dolazak sestara. Državna vlast je zatezala s davanjem dopuštenja da se sestre nasele u Mariboru. Tražila je trajno jamstvo o uzdržavanju nove redovničke kuće, iako, bilo je poznato, na drugim mjestima nisu tražile takva jamstva. Po savjetu jednog pravnika sastavili su ugovor u kojem je izričito stajalo da se ne radi o osnivanju nove redovničke kuće i neke škole školskih sestara, nego da sestre preuzmu vodstvo ustanova DKG u Mariboru uz godišnju plaću i tako dugo dok obje strane budu sporazumne. Napokon su iz Graza mogli izvijestiti da bi se dolazak sestara mogao očekivati u listopadu 1864. godine. U kronici kuće matice u Eggenbergu (Graz) za godinu 1864. opisan je odlazak sestara u Maribor zajedno sa časnom majkom Katarinom Luegger uputile su se 15. listopada 1864. godine njih tri, č. ss. Margareta Pucher, č. ss.Veronika Bauer i č. ss. Salezija Weitzer. Tako je konačno započelo djelovanje školskih sestara III. reda sv. Franje u Mariboru. Potrebe su bivale sve veće i preuzetim obvezama sestre su teško udovoljavale. Bilo je očito koliko je njihovo djelovanje u novoj sredini i potrebno i korisno. I svaki dan je bilo jasnije da bi ga valjalo proširiti i izvan onoga što su preuzele kad su došle u Maribor, pa su htjele otvoriti Školu školskih sestara. Državna vlast se tomu protivila jer je htjela smanjiti na najmanju mjeru vjerske utjecaje na školu i odgoj. Predstojnica zajednice u Mariboru č. ss. Margareta Pucher moli od kuće matice u Grazu osamostaljenje kuće u Mariboru riječima: "Samo sućut prema siromašnoj i zapuštenoj djeci jer sam imala prilike dovoljno se osvjedočiti da u cijeloj austrijskoj monarhiji nema ni jednoga mjesta gdje bi odgoj djece bio tako manjkav kao ovdje." Smatrajući da se toj nevolji može pomoći samo na način koji je predložio i mariborski biskup, tj. uspostavljanjem samostalne kuće matice u Mariboru. Sve je završilo tako da je 5 sestara, koje su se same odlučile za Maribor, otpušteno iz matične kuće u Grazu suglasnošću i odlukom sekavskog biskupa. Tako je nastala jezgra nove družbe u Mariboru. Biskup Stepišnik je, 13. rujna 1869., imenovao č. ss. Margaretu Pucher prvom vrhovnom 19 POVIJEST FOJNIČKAŠKRINJA Maribor – pogled na kuću maticu i školski zavod predstojnicom mariborske zajednice, tj. časnom majkom samostalne Družbe. Mlada Družba je brzo napredovala. Do kraja 19. stoljeća napredak se posebno očitovao u porastu broja sestara i kandidatica. Usporedo s tim širilo se školsko i odgojno djelovanje u kući matici i slovenskim krajevima austrijske monarhije. Č. ss. Margareta Pucher, prva vrhovna predstojnica, kao utemeljiteljica mariborske Kongregacije školskih sestara, utvrđivala je u mladoj Ustanovi, na podlozi prvih Statuta, franjevački duh služenja u radu s mladeži, a prije svega u radu za siromahe i malene. Godine 1904. Kongregacija je priključena, glede duhovnih privilegija, prvom redu sv. Franje Asiškog. Sv. Stolica je, 1922. godine, odobrila Kongregaciji vlastite konstitucije i priznala je redovničkom ustanovom papinskog prava. Te godine Kongregacija je bila prvi put podijeljena u provincije. Konstitucije su konačno, 1931. godine, odobrene i potvrđene. Na Vrhovnom kapitulu 1935. g. naslovu je još dodano KRISTA KRALJA, što je Sv. Kongregacija potvrdila 14. ožujka 1947. dekretom br. 2776/47. Ovim karizmatskim naslovom Družbe, htjelo se razlikovati od drugih franjevač- kih družbi, i utvrditi u sestrama svijest da je smisao njihova života, odgoja i rada u naviještanju Kraljevstva Kristova u svijetu. Godine 1941. sestre su, zbog ratnih prilika, morale napustiti matičnu kuću u Mariboru i vrhovno sjedište Kongregacije premješteno je u Rim (SCR Prot. N. 4893/41. od 19. VII. 1941). Godine 1966. Sv. Kongregacija za redovnike proglasila je Kongregaciju međunarodnom s vrhovnom kućom u Rimu (SCR 03710/58. dana 31.1.1966.), a u generalnoj kući i kućama u Italiji kao službeni uveden je talijanski jezik umjesto dota- dašnjeg slovenskog. Godine 1969. Konstitucije su prilagođene pokoncilskim smjernicama, a 1975. Vrhovni kapitul ih je nanovo popravio i Sv. Kongregacija ih je potvrdila na šest godina "ad experimentum" (Prot. N. L – 68 – 2/75 od 4. veljače 1976.). Na sljedeća dva Vrhovna kapitula unesene su još neke izmjene i dopune. Konačan tekst potvrdila je SKR odlukom od 24. lipnja 1983, prot. n. L. 68-1/82. (U sljedećem broju: Školske sestre franjevke u Bosni) Želimo vam obilje Božjeg blagoslova i puno sreće u godini novoj. Fojnica-Prijevoz d.o.o. Fojnica tel.061/790-559 20 BROJ 7 STUDENI/PROSINAC 2010. DUHOVNI KUTAK FOJNIČKAŠKRINJA položi u jasle. U štali nije bilo nikoga. Samo dva pobožna putnika, siromaštvo i zima. Prema predaji dvije su dobre životinje: voko i mago, svojim dahom grijale Božanskog Djetića. Božji anđeli bili su njegovi dvorjani. Za čudo koje se zbilo znalo je samo nebo. Za njega ne saznadoše ni oni koji su tonuli u nasladama na kraljevskom dvoru u Jeruzalemu. Željezna ograda dijelila je ova dva svijeta. Znala je njegova Majka i njegov budući Hranitelj. Veseli se Majko Marijo, ti prva među svima! O Betleme, grade slavni Evo javljam vam veliku radost koja će biti za sav narod. U Davidovu gradu rodio se Spasitelj koji je Krist Gospodin. Evo vam znaka: naći ćete Dijete Isusa, položeno u jaslice. Veselje ti navješćujem, puče kršćanski! Prvi i jedini razlog moga pisanja jest radost Božića, Emanuela, Boga s nama, koji nam svima donosi toliko potrebni i žuđeni mir. Nevolje svakidašnjice, čini se, kao da pokazuju svoju najgoru formu u našem fojničkom kraju. Jedva nam daju disati! Ali postoji nada u bolje sutra, a ta nada jest Bog s nama, Božić. Prožeti tom nadom želimo sa svima vama, dragi prijatelji, podijeliti radost Božića. Veselje ti navješćujem Božić je najljepši događaj koji se zbio u povijesti ljudskog roda. To je biser među događajima. Započeo je davno u svanuće našeg vremena i traje sve do danas. Betlehem od prije dvije tisuće godina govori i danas ljudima širom svijeta. Govori o onoj vjekovnoj težnji kojom su ljudi vapili za spasenjem upirući svoj pogled u nebo i tražeći odgovor na mnoga životna pitanja. A nebo je bilo tmurno i zatvoreno. Pa ipak na zemlji su se već naslućivali prvi tragovi i prve nade, ljudi su iščekivali s pouzdanjem. Spasitelj ipak treba doći: "Doći će i neće kasniti…". I to u jednom kutu Istoka, u malom mjestu Betlehemu izgubljenom u Judejskom gorju, to ljudsko iščekivanje je bilo najpouzdanije i vjera najčvršća. Vjerovali su očevi lomeći kruh svojoj obitelji, vjerovali su pastiri na poljima uz stado, vjerovali su leviti služeći u hramu i kraljevi u svojim palačama, svi su čekali, svi su htjeli da dođe. I onda bi se našao netko u narodu i opjevao bi tu želju, to neizmjerno htijenje. Vikali su psalmisti, STUDENI/PROSINAC 2010. Božić Priredio Nikica Vujica pjesnici Izraelovi: "Slušaj Bože Izraelov, ti što vodiš stado Josipovo, pokaži se plemenima našim: Efrajimu, Benjaminu, Manašeu, siđi!" I melodija anđeoskih zvukova uporno je zvala, živo želeći da se objavi i napuni dotada nepoznatom radošću žalosna ljudska srca. Najprije tiho, a onda sve glasnije i glasnije talasajući se po Betlehemskim poljanama, ona je odjekivala u dušama pastira koji su bdjeli. Nebo je zvalo... U to vrijeme godišta Od stvarenja svijeta godine 5199. pr. Kr., pošto Bog prije toga stvori nebo i zemlju, a od općeg potopa godine 2957. pr. Kr., od rođenja Abrahama godine 2015. pr. Kr., od Mojsija i oslobođenja naroda Izraelskoga iz Egipta godine 1510. pr. Kr., do ustoličenja kralja Davida godine 1032. pr. Kr., u 65. sedmici proročanstva Danijelova, kad je bila 194. Olimpijada, od osnutka grada Rima godine 752. pr. Kr., te u 42. godini vladanja Oktavijana Augusta, kad je čitavom kuglom zemaljskom vladao mir: Isus Krist, vječni Bog i Sin vječnog Oca, htijući posvetiti zemlju svojim dolaskom, začet po Duhu Svetom, kad se navršilo devet mjeseci od njegova začeća, u Betlehemu, gradu Judinu, rodi se od Djevice Marije i postade čovjekom. U to vrijeme godišta mir se svijetu naviješta porođenjem Djetešca, kom' je Majka Djevica Marija. Narodi nam se I rodi ga Djevica, čista, neokaljana i siromašna. Povi ga u pelenice i BROJ 7 Tiha noć, sveta noć A bila je noć. Stoji pisano: dok je posvuda vladala ponoćna tišina, kad je noć u svome tijeku došla na polovicu svoga puta, tada, o Bože, siđe k nama iz tvojih kraljevskih odaja svemoguća tvoja Riječ. Bila je noć, sveta i tiha noć. Noć puna svjetla. Noć plodna i blagoslovljena. Noć puna zvijezda i mirisa. Tajanstvena noć! On siđe na zemlju tiho i nečujno. Pade kao rosa na runo. Dođe među svoje neprimjetno i tiho, kao što je stvoritelj neba i zemlje sakriven u svome svemiru… Ali njegov dolazak ne osta sakriven svima. Sva se zemlja napuni mirisom njegove prisutnosti. Kao što se crkva puni mirisom molitava ili proljetno jutro mirisom šarenog cvijeća. Zvukovi anđeoskih melodija javljaju njegovo rođenje. O pastiri, čudo novo Idemo u Betlehem, govorahu pastiri, da vidimo što se to dogodilo, kakvi nam se to znakovi objavljuju. I odoše žurno. U štalici nađoše Mariju, Josipa i djetešce povijeno u jaslicama. Mnogi su u to vrijeme spavali, bilo ih je sigurno koji su i bdjeli, ali samo pastirima bilo je dano da u tom velikom trenutku zapaze Boga Stvoritelja koji je postao čovjekom, maloga Boga u pastirskoj štali. Josip je to ovako doživio: "Ja sam hodao, odjednom zastadoh. Podignem oči i , gle, oblaci zastali i vjetar stao, i ptice što su letjele zrakom prestadoše mahati krilima, ni oni koji su jeli ne jedu više, zastali usred zalogaja i otvorenih usta gledahu k nebu. Pogledam rijeke, i one stoje. Zastale na tren i životinje šumske. Za taj trenutak je sve živo stalo. I odjednom, opet se sve vrati normalnom toku života i opet sve posta kako je bilo." Kyrie eleison Prorok Izaija proreče: "Bit će prezren, on najljepši između sinova ljudskih, posljednji od ljudi. Zvat će se čovjek bola. On će nositi naše patnje. On će biti ranjen za naše grijehe i izbijen radi naših opačina. Križ će lebdjeti pred njegovim očima u sve dane njegova života." 21 IZ VREMENA PROŠLOG FOJNIČKAŠKRINJA Poštena i radišna čovjeka može se naći, obično, u vrtu, gdje njeguje svoju zelen i kupi plodove svoga rada kroz mjesece. Tu smo našli i Niku Šandora Bošnjaka (78). Iako u mnogome poslu, trudio se da ipak što više saznamo o davninama i trenutcima što činiše živote naših predaka. Dobra zimnica za dobru zimu! Piše Ivana Cvjetković U nama davnim vremenima zima nije bila nimalo ugodna i laka, ali kroz jesen pokušavalo se učiniti ju što blažom i koliko - toliko ugodnijom, iako je, ustvari, jedino bilo bitno da se preživi. Najvažnije je bilo osigurati hranu za hladne dane, kad je njena nestašica i kad se dosta teže dolazi do nje, pa se u vrijeme prije velikih hladnoća pripremala "zimnica". Sve što se nalazi u prirodi, hrana je, pa su se od šipka, drijena, maline pravili izvrsni sokovi, dok od mrkve, šljiva i jabuka, ukusni džemovi; i slatkoga bi u smočnici bilo cijelu zimu. U malim kazancima pekla se rakija, isključivo čista šljivovica, pa se bilo veselo i u kišovito vrijeme. Koristila se za lijek i užitak, uostalom, kao i sada. Onaj tko nije obožavatelj ovoga pića, uvijek je imao na izboru višnjevaču i orahovaču, koju su obično pile žene. Uz dobro piće trebalo se i prigristi što MLADI U VREMENU FOJNIČKAŠKRINJA S vaka mlada osoba od petnaeste godine pa nadalje, svojim roditeljima je uvijek malo dijete za koje treba brinuti. Posebna briga javlja se u danima viken-da, za vrijeme ludih noćnih provoda, no postoji li to, uopće, kod nas? Samo za vas, istražili smo kako izgleda jedna noć mladog čovjeka u Fojnici... Nakon što se opegla nova košulja i stavi zadnji litar parfema (...), na nama je samo odlučiti gdje ćemo provesti noć. Kako je Fojnica relativno mali grad, sa podosta jadnim izborom i brojem mjesta za "izaći", možemo birati između tri ponude: caffe "Charlie", pub "Stari grad" i caffe "Pink". Posjetili smo tri objekta i istražili ponude, te saznali kako to sve izgleda s druge strane. U pubu "Stari grad" razgovarali smo sa ljubaznim konobarom Ismirom Mukačom, koji nam je otkrio sve detaljčiće iz pivnice. Najviše se ispijaju točene pive i pivo u boci (kao i u svakoj pivnici), a od jakih pića pelinkovac i vodka. Mladi se zabavljaju uz dobri stari rock, a odlaze oko dva sata ujutro. Naravno, zabava traje duže za vrijeme nastupa DJ-eva i promocija pića. Prostor ne odiše baš slobodom i komforom, pa je malo teže 22 Ruke gore, nema spavanja sve do zore... ili, ipak, ima? Piše Ivana Cvjetković zaplesati, ali nitko to i ne čini, osim ako nije popio "koju" čašu previše. No, ipak, poslije dvadeset sati teško je naći slobodnu stolicu, što znači da i konobari imaju posla. Vikendom ih rade trojica, a na napojnice se ne žale. Nešto kasnije odlazimo u caffe "Charlie", gdje nas dočekuje dobro raspoloženi Anto Bilić (vlasnik, konobar, DJ). Odgovori na pitanja su slični, uglavnom se pije heineken, jägermeister i vodka, a glazba uz koju se mladi opuštaju je uglavnom zabavna i turbo-folk. I tu rade dva-tri konobara, a napojnice su BROJ 7 dobra strana njihova posla. Atmosfera je zagrijana do iza ponoći, a stanje gostiju plesno. U blizini je i caffe "Pink", gdje nas dočekuje mladi i šaljivi Mario Grgić. On je potvrdio da su napojnice jako dobre i da su žene vikendom posebno lijepe. Glazba koja se pušta je različita, uglavnom po želji i vrsti gostiju, a najpopularnije piće je pan pivo i jägermeister. Ovdje su dovoljna dva konobara. Nakon ovih posjeta, uočili smo veliku stvar, a ta je da ove gradske kavane, koje petkom i subotom obnašaju uloge miniSTUDENI/PROSINAC 2010. SPORT FOJNIČKAŠKRINJA mesno, pa bi se zaklala svinja (neke i do 100 kg) i prehranjivala je obitelj kroz cijelu zimu, u to doba kad vegeterijanaca još nije bilo. Sva hrana čuvala se u spremnicima, iskopanim u zemlji, jer rashladni uređaji nisu postojali. Trave za čajeve i koštice iz tikve, kao grickalice, sušile su se na ručno zidanim pećima. Kako su se koristila brašna iz domaćih mlinova i rijetko kupovale namirnice, osim ulja i soli, i med iz košnica je uveliko mijenjao šećer. Osim sve te hrane, dobro bi poslužile i gljive (jesenke, kukljeni - osjaci, bukovače), te ježevi i žabe. Uhvati se i krišom pokoja srna, divlja svinja, te proda, od čega su se mogla kupiti i dva bika, a lovilo se i za krzno. Kad se spremila hrana, osigurao plin za lampe, vuna za pokrivače, počelo bi pletenje džempera i čarapa, koje bi u hladnim danima čuvale od prehlada. Svatko sebi pripremio bi drva za loženje vatre (u vlakama) i vesela ciča zima je mogla početi. diskoteka, zatvaraju se dosta ranije, u usporedbi s diskotekama i folkotekama u drugim gradovima i da su premale za opustiti se i zaplesati, a da pritom ne ozlijedite ekipu za susjednim stolom. Konobari su, uglavnom, isti, premještaju se iz jednog objekta u drugi i tako mijenjaju kroz godine. Kako bismo bili u tijeku posjetili smo i "plavce", koji kažu da narušavanja javnog reda i mira ne bude u velikim količinama ili bar ne toliko da bi njima omelo zabavu i nazdravljanje. Nakon dva sata poslije ponoći, mladići i djevojke prepušteni su sami sebi, pa mogu nastaviti zabavu u susjednom nam Kiseljaku ili "pokupiti" prijatelje, pa nastaviti druženje u automobilu na otrcanim parkinzima, uz koju bocu ili (nadajmo se da ne) što drugo. Pitali smo i slučajne prolaznike što misle o noćnom životu u Fojnici, na što nemaju najbolje komentare i žale nad slabim ponudama, na mjestima na kojima su primorani provoditi noći svoje mladosti, dok se oni koji to mogu popraviti ugojeno smiješe iz udobnih fotelja. No, nije sve tako crno, uvijek nam ostaje ljubav prema svakom kutku divnoga nam grada. (...) STUDENI/PROSINAC 2010. Škola nogometa Piše Marko Tuka U prošlom broju "Škrinje" pisali smo o aktivnostima vezanim za djelovanje Škole nogometa "Trgotank" iz Fojnice. Nakon uspješno organiziranog turnira prošlog mjeseca, početkom studenog u goste članovima ove škole stigao je bračni par Kaufmann iz njemačkog grada Koblenz. Gosti iz Njemačke došli su sa vrijednim poklonima. Thomas Kaufmann je prije desetak godina boravio u našoj zemlji kao pripadnik međunarodnih snaga za provođenje mira. U tom vremenu je upoznao dosta ljudi i njihovo gostoprimstvo. Iz razgovora s ljudima nastala je ideja o tome kako bi bilo lijepo pomoći najmlađima naše zajednice. Zajedno sa svojom suprugom Susanne dao se u potragu za dobrim ljudima grada iz kojeg dolazi. Vrlo brzo se za njegovu ideju pročulo i našli se oni koji su bili spremni pomoći. Rezultat njihova truda je velika količina Božićni turnir Piše Josip Puljić, dipl.str.spec. I ove, kao i mnogih proteklih godina, u organizaciji Udruženja za sport i rekreaciju "KATARINA" Fojnica održava se Tradicionalni malonogometni Božićni turnir Fojnica 2010. Tijekom mjeseca prosinca u dvorani Osnovne škole u Fojnici dvadesetak malonogometnih momčadi iz Sarajeva, Travnika, Zenice, Kreševa, Busovače, Kiseljaka, Kaknja i Fojnice će svojim umijećem "haklanja" pokušati osvojiti neku od izdašnih nagrada koje su osigurali organizatori ove sportske manifestacije koja svake godine poprima sve značajnije mjesto u Federaciji BiH, pa je tako i ove godine Ministarstvo za sport i kulturu SBK-a zauzelo mjesto generalnog pokrovitelja turnira. Pobjednička momčad ovogodišnjeg izdanja Tradicionalnog malonogometnog Božićnog turnira u Fojnici osvojit će pobjednički pehar i nagradu od 3.777 KM, drugoplasirana momčad 1.777 KM a trećeplasirana močad 777 KM. Kao i uvijek, Udruženje "KATARINA" nagradit će i najkorisnijeg igrača "MVP turnira", najboljeg vratara, te najdaroBROJ 7 sportske opreme koja je bila neophodna našoj školi. I, konačno, kao što smo rekli početkom studenog je došlo do realizacije ove ideje. Nezaboravno je bilo vidjeti koliko se 60 članova naše škole raduje dresovima, loptama, čunjevima za treniranje, medicinskoj opremi. Posebno su djeca bila oduševljena poklonom garniture dresova koje je gospodin Kaufmann dobio od višestrukog prvaka Europe i Njemačke, nogometnog kluba Bayern iz Münchena. Zauzvrat, odgovorni ljudi Bayerna zamolili su nas da se članovi škole slikaju u dresovima ovog kluba što su djeca s oduševljenjem uradila. Nakon par provedenih dana u našoj zemlji bračni par Kaufmann vratio se u Njemačku, uz obećanje da se suradnja neće prekinuti. Naime, postoji ideja da se našoj školi organizira putovanje u Koblenz te sudjelovanje na jednom nogometnom turniru. Ali o tome ćemo opširnije kada dođe vrijeme za to. Sad ćemo se još jednom zahvaliti Thomasu i Susanni na onome što su poklonili. vitijeg mladog igrača turnira, poznatom nagradom kojom organizator daje dodatni podstrek najmlađim natjecateljima za daljni sportski rad. Cijelim trajanjem turnira, pošto je dvorana izuzetno dobro grijana za ovo božićno-novogodišnje vrijeme, mnoštvo naših sugrađana i ljubitelja ovog sporta iz susjednih općina u popodnevnim i večernjim satima dolazi na druženje i navijanje za svoje favorite, te će i ove godine takva atmosfera potrajati sve do 19.prosinca kada je na rasporedu završna večer turnira. Potrebno je još jednom istaknuti fenomenalnu organizaciju, izvrsnu atmosferu na natjecanju i besprijekorno suđenje dva ponajbolja suca u SBK-a za mali nogomet gosp. Goluba i Pašića. Dok je ovaj tekst bio u pripremi za tisak (ponedjeljak 13.12.), nakon odigravanja utakmica po skupinama, najboljih 16 malonogometnih momčadi plasiralo se u knock-aut fazu natjecanja gdje će se kup natjecanjem na ispadanje u tekućem tjednu doći do pobjednika turnira. U narednom broju Fojničke škrinje, u sportskom feljtonu, čitatelji će biti obaviješteni o konačnom ishodu ove sportske manifestacije. 23 IZ BOŽJE RIZNICE KUHINJA FOJNIČKAŠKRINJA Saljnjaci Piše Božana Tuka a j i t u K aca b u j l po Vrijeme svinjokolja je prošlo, kao i žamor u seoskim dvorištima, uobičajen za dane kasne jeseni, gotovo da je zamro, iako ga je posljednjih godina sve manje zbog modernog načina življenja. Tako dok se na dimu suši meso, a mast, čvarci, krvavice leže pohranjene u našim smočnicama ili pak hladnjacima, prisjećam se mirisa dobrih domaćih salenjaka, tih kolačića od lisnatog tijesta što su im se u zimskim večerima veselila i djeca i odrasli. Priredila Božana Tuka Otac je imao petogodišnju kćer na koju je stalno galamio.Bio je uvijek toliko nervozan da što god ona uradi nije bilo dobro. Kako se bližio Božić djevojčica je razmišljala što bi mogla pokloniti ocu kojega je toliko voljela i da se on obraduje tome. Donijela je malu kutiju na poklon i rekla: “Tata, ovo je za tebe!” Tati je bilo vrlo neugodno, jer nije očekivao od kćerke bilo kakav poklon, a kada je otvorio kutiju i zavirio u nju, vidio je da unutra nema ničega! Jako se naljutio. Kćerku je strogo prekorio i rekao joj: “Ako već nešto poklanjaš, onda se potrudi da nešto i staviš u kutiju. Ne možeš tek tako poklanjati praznu kutiju!” Djevojčica ga je tužno pogledala i sa suznim očima rekla: “Ali tata, kutija nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe.” Tata je bio ganut do suza. Kleknuo je pred kćerkicu, snažno je zagrlio i zamolio za oproštaj. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek kada se osjećao izgubljeno i očajno, uzeo bi je, otvorio, i iz nje uzeo jedan poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra. 24 Sastojci 200gr sala 320gr brašna 2 žumanjka 1žlica rakije(jušna) 1 žlica octa ½ šalice toplog mlijeka Priprema Salo očistite od opni i sameljite na stroju za meso pa mu dodajte 110 grama brašna. Smjesu ostavite da odstoji u hladnom do upotrebe. Zamijesite tijesto od ostatka brašna, žumanaca,rakije, octa i mlijeka. Kada ste tijesto zamjesili, razvaljajte ga na debljinu prsta i namažite salom. Preklopite lijevu, pa desnu stranu preko njega, te gornju i donju stranu, i stavite da odstoji na hladnom oko 20 minuta. Ovaj postupak ponovite nekoliko puta, a zatim tijesto razvaljajte na debljinu od oko 1,5 cm. Ugrijanom oštricom noža narežite kvadrate 6X6 cm, napunite pekmezom po želji (obično se koristio pekmez od šljiva) i preklopite u trokut. Pecite na 200 stupnjeva oko 30 minuta. Hladne salenjake pospite sitnim šećerom, a mogu se posuti i makom, ili drugim sjemenkama. Tijesto se može peći i bez nadjeva, ali se tada reže na manje komade. BROJ 7 STUDENI/PROSINAC 2010. Uživajte u ovim prazničnim danima. Čestit Božić i sretna Nova godina! Udruženje za šport i rekreaciju „Katarina“ Fojnica Želimo Vama i Vašim najdražima mnogo sreće, blagoslov Svemogućeg i da te najznačajnije blagdane sprovedete u miru i dobrom raspoloženju. Žrtava domovinskog rata bb BiH - 71250 Kiseljak Tel. 030/ 877 300; 877 301 PRIJATELJI FOJNICE FOJNIČKAŠKRINJA Mensur Ćatić Mensur Ćatić rođen je 7. lipnja 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je pravnik. Najveći i najljepši dio života proživio je u Odžaku. Gimnaziju je završio u Modriči, a živio je u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Objavljivao je pjesme i priče u časopisima "Odjek" Sarajevo, "Osvit" Mostar, "Avangrad" Sombor, "Riječ" Brčko , "Vpolet" Žalec - Slovenija, "Kul tim" književnog kluba "Branko MIljković" Knjaževac, "Tvorac grada" Beograd, "Svijet kulture" Zagreb, "Polja" Novi Sad, "Diogenes" pjesnici i prozaisti sa područja ex YU, "Život" Sarajevo, "Žikišon" satirični časopis za područje ex YU, "Poeta" Beograd, "Priča" Beograd, "Književni pregled" Beograd... Pjesme su mu prevođene na slovenski, engleski, danski i francuski jezik. Za pjesničku zbirku "Rutinski zahvat” 2007. god. dobio je drugu nagradu Mak Dizdar na pjesničkoj manifestaciji "Slovo Gorčina“ u Stocu. U listopadu 2008. god. u izdanju sarajevske IK "Zalihica" objavio je knjigu pjesama "Pjesme za drugo mjesto". U listopadu 2010. u izdanju IK "Bagrem" Gradište, Hrvatska objavio je knjigu pjesama "Eskimska ruža". U studenom 2010. njegova pjesma "Rane i stomaci" osvojila prvo mjesto na natječaju Prve satirične pozornice "Satira je alternativa bezumlju" elektronskog časopisa za političku satiru, humor, karikaturu i strip MaxMinus. Mensur Ćatić danas živi i stvara u Visokom. SNIJEG SUNCOKRETI NAD FOJNICOM okretahu se sinoć suncokreti nad Fojnicom za blijeskom brzaca naše kćeri Hanko i u mahramama žutim gdje je mjesec ostao da leži svitaše dan ... nacrtao sam zeca kako se grije u šumi uz nacrtanu vatru NEBO (analiza kreacije) nebo je gore postavljeno kao naslov (poezija je, dakle, jedina istinska povijest čovjeka) ko srebrna sablja pitao sam kome je otac noću palio svijeću i stavljao u peć Hadžera ti je osmijeh valima niz rijeku Sumeja ti je zvijezda ispod kože ... nemoj rodit lijepu Fatmu, Hanko umrijet će nam opet mjesec oštar u oku će ti zelene stabljike sjeć 26 i crtao snijeg toliko dugo dok papir opet nije ostao potpuno bijel nacrtao sam kongres slavista i mladu prevoditeljicu iz poljske (i kupio okove za tebe, isti sam prever) koja me kao zečica iz plejboja u šumi ljubila po cijelom tijelu CRVENI JAVORI o,nemojte me prećutati, javori crveni zazvonite u proljeće lišćem ovuda kada prođe i sjekire u violine kad vam isjeku srce neko će plakati i za vama BROJ 7 ne moraš ti curice razumjeti ništa samo sve ovo izgovori tiho na poljskom dok ja crtam snijeg (Tadeušu Ruževiču) STUDENI/PROSINAC 2010. U tijelu zdravlje, u duši mir, u mislima radost, u srcu mladost, a u radu uspjeh, puno sreće i lijepih snova nek Vam donese Božić i godina Nova! HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO PODRUŽNICA FOJNICA Uživajte u ovim prazničnim danima. Čestit Božić i sretna Nova godina! OPĆINSKI ODBOR HDZ 1990 FOJNICA Čestit Božić i obilje Božjega mira i blagoslova u 2010. godini. Buregdžinica i Mini market Glavočević 030/831-659 Iz samostanske riznice Fojnički grbovnik strana 1. Slika Bogorodice Na ovoj slici treba uočiti znak Bosne (dvije crne čvoraste grane i na njima dvije okrunjene crne glave). Iz toga se može zaključiti da je umjetnik htio prikazati Bogorodicu kao zaštitnicu Ilira i zaštitnicu bosanskog kraljevstva.
© Copyright 2024 Paperzz