Broj 7
studeni/prosinac 2010.
cijena 2 KM
HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO
PODRUŽNICA FOJNICA
ISSN 1986-5929
9 771986 592001
Želimo vam da u zdravlju i veselju
provedete božićne blagdane.
Čestit Božić i sretna Nova godina!
Uživajte u ovim
prazničnim danima.
Čestit Božić i
sretna Nova godina!
Pekara „MAK“ Fojnica
tel. 030/831-530
i a!
ć
i
n
ž
i
o
d
B
o
t ag
i
t
s ov
e
Č N
a
n
t
e
sr
Općinska organizacija
HSS – NHI
UVODNIK
IZ ŽUPNIH MATICA
FOJNIČKAŠKRINJA
srpanj/kolovoz 2010.
Dragi naši čitatelji,
godina je tako brzo prošla! Kao da smo jučer pripremali prvi
broj naše Fojničke škrinje, mučili se sa praznim prostorom usljed
nedostatka tekstova i poklanjali reklame koje će nam otvoriti kredit
kod budućih suradnika i partnera. Kada pitaju je li bilo teško, kažem nije, nosio nas je neki čudan zanos kako je moguće uzburkati
provincijsku letargiju i bez obzira na sve podjele kojima nas
pokušavaju razdvojiti u kojekakve torove, ujediniti kreativnu energiju,
okupiti ljude koji vole Fojnicu danas, jučer, sutra...
U posljednja dva mjeseca, otkako se nismo oglasili, nisu
pokrpljene rupe po fojničkim ulicama, a ulice nisu niti oprane, valjda
iz straha da se rupe ne bi još više razvalile od komunalnih šmrkova.
Na neke je novosagrađene zgrade konačno navučena fasada pa nam se
i pogled kroz prozore omilio. Najljepše od svega što je Fojnicu
zadesilo posljednjih dana bilo je otvorenje Galerije u sklopu
Franjevačkog samostana, stalna postavka sa fundusom preko 500
slika, kao i XXVI. susreti Zija Dizdarević koji su nam u goste doveli
najeminentnija imena bosansko-hercegovačke književnosti i dragog
slovenačkog prijatelja Dragu Jančara, čijim je dolaskom ova
manifestacija sebi priskrbila internacionalni epitet. Koncert Ibrice
Jusića i njegov boravak u blagodati naše termalne vode ostaje nam za
lijepa sjećanja i uz želju da nas ponovno posjeti što prije.
Zahvaljujući entuzijazmu kojeg nekolicina ljudi nesebično poklanja u
cilju opstanka kulturnog sadržaja, koji često i nadilazi provincijske
okvire, Fojnica polako širi svoju turističku trpezu.
Da, godina je tako brzo prošla! Jesmo li postali bolji na način
kako smo sebi obećavali, a možda i drugima? Jesmo li pomogli bar
djelomično pri ublažavanju privatne drame bilo kojeg nesretnog bića
kojemu je vatra ili poplava odnijela dom, nekomu tko treba platiti
skupe inozemne operacije ili nekome tko prekida školovanje
najstarijem djetetu jer je nafta opet poskupila?
Vrijeme Božića i početak godine nove dolazi nam kao dar
preispitivanja, trenutak pomirenja i radost izbora. Budimo bolji.
U zdravlju vam nadolazeći praznici, čestit Božić i sretna Nova
godina!
urednica
Kršteni
Antoni Marković
Slađan i Ivana, rođ. Galić
Mia Lovrić
Lario i Marina, rođ. Božanić
Klara Miličević
Branimir i Marija, rođ. Filipović
Nik Krajinović
Davor i Dragana, rođ. Bilić
Vjenčani
Lario Lovrić i Marina Božanić
Danijel Jozeljić i Sonja
Brđanović
Umrli
Milica Čuturić, rođ. Ivanković,
1930.
Luca Glavočević, rođ. Ostojić,
1933,
Dragica Katavić, rođ. Cvjetković,
1939,
Anto Milišić, 1933.
Stjepan Brkić, 1942.
Marica Bućo, rođ. Bradarić,
1936.
Matija Bošnjak, 1925.
IN MEMORIAM
Fojnička škrinja, broj 7, studeni/prosinac 2010 .
osnivač i izdavač: HKD ˝Napredak˝, Podružnica Fojnica
glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana
Cvjetković, Jakov Gavran, Božana Tuka, Marko Tuka i Nikica Vujica ■
urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan Katavić, Josipa
Lovrić, Katarina Migić i Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić
■ adresa: Mehmeda Spahe bb ■ tel.: +387 63 284 877 ■ e-mail:
napredak.fojnica@gmail.com ■ žiro-račun: 3060350000782209 Hypo
Alpe-Adria banka ■ naklada: 1000 primjeraka ■ tisak: NAKLADATISAK KS Kiseljak
■
STUDENI/PROSINAC 2010.
BROJ 7
IGOR IVIŠ
*1973. – 1992.
Tužno sjećanje na našeg
nikad zaboravljenog Igora.
Obitelj Iviš
3
AKTUALNOSTI
FOJNIČKAŠKRINJA
Napretkov koncert u Sarajevu
Održan simpozij povodom 20
godina obnove rada Napretka
Jakov Gavran
Jakov Gavran
U subotu 9. listopada 2010. godine u prostorijama Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu održan je Simpozij
povodom 20 godina obnove rada HKD-a Napredak. Simpoziju
je prisustvovalo tridesetak sudionika, uz mnogobrojne uzvanice i goste, koji su došli uveličati ovaj veliki dan za ljubitelje
kulture i mnogih drugih aspekta djelovanja HKD Napretka.
Ovom prilikom je upriličen i kratki film o Napretku koji je
realiziran pod nazivom "Priča uspjeha".
Dana 9. studenog 2010. godine u prepunom Centru Skenderija upriličena je proslava 20. obljetnice od obnove rada Hrvatskog kulturnog društva Napredak, koji je, u suradnji sa Hrvatskom radiotelevizijom, organizirao koncert "20 godina s Vama" posvećen osnivanju Napretkove zaklade za Sveučilište i
stipendiranje. Da je riječ doista o glazbeno-scenskom spektaklu svjedočile su prepune tribine, s kojih su se svako malo mogle čuti ovacije i pljesak. Pomenutom koncertu pristustovali su
članovi i simpatizeri Napretka iz Fojnice, kojim je Napredak iz
Fojnice organizirao besplatan prijevoz autobusom na koncert.
Duško Kuliš u Bakovićima
Branimir Miličević
U suradnji s gospodinom Mihaelom Peakom iz Kreševa, 8.
studenog 2010. godine, u Domu kulture u Bakovićima, upriličen je koncert Duška Kuliša za korisnike Zavoda Bakovići.
Istog dana u večernjim satima, estradni umjetnik je održao i
drugi koncert humanitarnog karaktera za šire pučanstvo, a
prihodi od prodanih ulaznica bili su namijenjeni korisnicima
Zavoda. Koncert je posjetilo oko 200 osoba, gdje su imali priliku čuti stare i nove hitove Duška Kuliša, kao i hitove drugih
glazbenika koje je gosp. Kuliš interpretirao. Zahvaljujemo
svima onima koji su podržali ovaj koncert i na taj način pokazali da još uvijek u današnjem društvu postoji solidarnost prema onima koji su ovisni o tuđoj pomoći, a na prvome mjestu
zahvaljujemo se organizatoru i kreatoru ove ideje, gosp. Mihaelu Peaku, kao i gosp. Dušku Kulišu, te svima onima koji su
doprinijeli održavanju ove manifestacije.
4
Obilježena 17 godišnjica
bitke za Bašino brdo
Dan nakon što su postrojbe HVO-a zauzele Bašino
brdo, pripadnik Armije BiH Miralem Čengić ubio je
gvardijana i vikara Samostana u Fojnici
Ana Popović
12. i 13. studeni 1993. godine, datumi su koji će ostati
upisani u povijesti fojničkih Hrvata i ratnih stradanja koje su
prošli u proteklome Domovinskom ratu.
12. studenog 1993. postrojbama HVO-a uspjelo je ponovno
vratiti pod svoj nadzor Bašino brdo. Armija BiH zauzela ga je u
kolovozu 1993. godine, a akcija vraćanja kote s koje se dijelovi
BROJ 7
STUDENI/PROSINAC 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
općina Kiseljak i Fojnica vide kao na dlanu trajala je tri dana. 17
godina poslije, na Bašinom brdu ponovno se zavijorila hrvatska zastava, a na značaj i žrtve akcije zahvaljujući kojoj su
Hrvati opstali u središnjoj Bosni podsjeća jedan od njezinih
sudionika Slavko Cvjetković.
"Ova je akcija bila značajna za cijelu Središnju Bosnu. S
Bašinog brda mogao se vrlo lako zauzeti i cijeli Kiseljak. Ponovno vraćanje Bašinog brda pod nadzor HVO-a svojim životima platilo je 36 hrvatskih branitelja, a preko stotinu ih je ranjeno", kaže Cvjetković.
Na osvetu zbog zauzimanja Bašinog brda fojnički Hrvati
nisu dugo čekali. Odmah sutradan, 13. studenog, na pragu
fojničkog Samostana pripadnik Armije BiH iz Visokog
Miralem Čengić ubio je fra Nikicu Miličevića i fra Leona
Migića, gvardijana i vikara. Počinitelj je odležao dio kazne, no
nalogodavci ovog zločina iz mržnje nikad nisu otkriveni.
I to smo dočekali...
Na 17. godišnjicu ubojstva fra Nikice Miličevića i fra
Leona Migića, gvardijana i vikara Samostana u Fojnici, isprika i žaljenje ratnog zapovjednika ubojice
fojničkih fratara
Ana Popović
Fojnički Hrvati bez sumnje imaju svoj križni put. Koliko
postaja im je još ostalo, ne zna nitko, a ono što vjernici pouzdano znaju jest da na kraju križnog puta dolazi svjetlost.
Naglasio je to, uz ostalo, u svojoj propovjedi fra Nikica Vujica
gvardijan fojničkoga Samostana te pozvao okupljene da bez
obzira na težinu vremena u kojemu i danas žive ne dopuste sebi
sažalijevati se i klonuti duhom. Snage za preživjeti sve životne
nedaće trebaju im dati upravo poginuli hrvatski branitelji čijoj
žrtvi su se i ove godine, na godišnjicu ponovnog vraćanja Bašinog brda pod nadzor HVO-a, poklonili.
A bez obzira na loš planinski put kojega su kiše dodatno
uništile, na Bašinom brdu ove se godine, u molitvi za duše poginulih branitelja okupilo mnoštvo, ne samo Fojničana i Hrvata iz
Fojnici susjednih mjesta. Među onima koji su se došli pokloniti
nesebičnoj žrtvi hrvatskih branitelja Središnje Bosne bili su i
dragovoljci i veterani Vukovarsko- srijemske županije.
"Mi već treću godinu dolazimo ovdje zahvaljujući suradnji
koju smo uspostavili s veteranima i dragovoljcima iz ovog
kraja. Ove godine za sve goste pripremamo slavonski čobanac.
Jednako kao što ste vi pratili ratna događanja u Hrvatskoj, tako
smo i mi pratili što se događa ovdje u Središnjoj Bosni koja je,
smatram, nakon Vukovara najviše stradala u proteklome ratu",
kaže Ivan Čačić, dragovoljac iz Vrbanje.
STUDENI/PROSINAC 2010.
13. studenog 2010. godine navršilo se 17 godina od ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i
vikara Samostana u Fojnici. Na pragu Samostana, ratne 1993.
godine, rafalom iz neposredne blizine, ubio ih je Miralem
Čengić, pripadnik 302. Motorizirane brigade Armije BiH iz
Visokog. Čengić je za ovaj zločin pravomoćno osuđen na 12
godina zatvora, a prema njegovu kao i svjedočenju očevidaca,
fra Nikica i fra Leon ubijeni su samo zato što su uza se imali
hrvatska obilježja; privjesak s grbom i hrvatskom šahovnicom.
17 godina nakon zločina, u Fojnicu je došla skupina Visočana, predstavnika političkih struktura na čelu s Daliborom
Tomičićem, predsjedavajućim Općinskog vijeća Visokog, a što
je još važnije, među njima bio je i umirovljeni časnik Armije
BiH, brigadir Hasib Mušinbegović, nekadašnji zapovjednik
302. Motorizirane brigade Armije BiH čiji je pripadnik bio i
Miralem Čengić, ubojica fojničkih fratara.
Hasib Mušinbegović
"Došao sam ovdje u svoje osobno, ali i u ime brojnih
Visočana, pa i boračkih Udruženja ispričati se za zločin kojeg su
počinili pripadnici postrojbe kojom sam zapovijedao i izraziti
duboku sućut franjevcima za bol koju zbog zločina nose sve ove
godine", kazao je prije mise zadušnice, služene na godišnjicu
ubojstva fra Nikice i fra Leona, Mušinbegović u razgovoru sa
BROJ 7
5
AKTUALNOSTI
FOJNIČKAŠKRINJA
Misa zadušnica za pokojne fra Nikicu Miličevića i fra Leona Migića kao i za još
104 u ratu nastradala vjernika župe Fojnica te još njih devet iz drugih župa,
a koji su stradali u Fojnici za vrijeme rata
sadašnjim gvardijanom Samostana u Fojnici fra Nikicom Vujicom te drugim fratrima koji su se ondje zatekli. Na kasnije
novinarsko pitanje zašto se na ispriku moralo čekati punih 17
godina, bivši zapovjednik 302. Motorizirane brigade odgovorio je kako dosad jednostavno nije bilo prilike niti posrednika
koji bi mu omogućili dolazak u Fojnicu.
A posrednici i inicijatori dolaska skupine Visočana u Fojnicu bili su Nihad Hajdarević i Mato Kozina, novinar i kamerman TV Visoko, fra Ivan Nujić, tajnik Franjevačke klasične
gimnazije u Visokom te redatelj Vlatko Filipović, također
Visočanin.
Oni rade na osnivanju nevladine organizacije kojoj još nisu
dali ime, ali su zato ciljevi njezina rada sasvim jasni. Pomirenje
je prvi među njima.
Pored isprike za zločin, dolazak zapovjednika postrojbe čiji
su pripadnici ubili fojničke fratre, bio je prilika za razgovor o
nalogodavcima koji ni 17 godina nakon zločina nisu poznati.
"Ja želim ovdje kazati prije svega da mi je formalno, savjest
čista. Iako su oni koji su ubili fratre bili pripadnici postrojbe
kojom sam ja zapovijedao, oni zločin nisu počinili po mojoj zapovijedi. Naredbom viših pretpostavljenih oni su toga dana
izuzeti od moje zapovjedi i prebačeni na područje Fojnice.
S ljudskog stanovišta naravno da osjećam odgovornost i
žaljenje za svaku nevinu žrtvu, a pogotovo ubojstvo fratara koji
su oduvijek znali što znače zajedničke vrijednosti i život na
ovim prostorima. Nisam naredio da ih se ubije, a ne vjerujem ni
da je takva naredba došla iz političkog vrha. Ja bih joj se svakako usprotivio, a nakon što sam za zločin saznao odmah sam
tražio procesuiranje odgovornih", ispričao nam je umirovljeni
časnik Armije BiH.
Mušinbegović je, inače, bio jedan od svjedoka obrane u
procesu suđenja Miralemu Čengiću.
"Ja sam na sudu izjavio kako su oni bili dobri vojnici jer ja ih
pamtim kao takve. Zašto su tog dana pucali u fratre ja ne znam,
a i nisam više s njima razgovarao", izjavio je Mušinbegović.
Fojnički fratri prihvatili su ispriku, no od traženja nalogodavaca nikad neće odustati.
"Svakako je dobro da se zna tko je što učinio, a što se nalogodavaca tiče, pravna država treba odraditi svoj dio posla",
izjavio je fra Nikica Vujica, fojnički gvardijan.
6
O kršćanskom oprostu, na misi zadušnici koja je u
samostanskoj crkvi Duha Svetoga u Fojnici služena za pokojne
fra Nikicu Miličevića i fra Leona Migića kao i za još 104 u ratu
nastradala vjernika župe Fojnica te još njih devet iz drugih
župa, a koji su stradali u Fojnici za vrijeme rata, u svojoj je
propovjedi govorio i fra Jure Aščić, župni vikar u Jajcu. On je,
uz ostalo, naglasio da se na zločin može gledati s tri aspekta,
biblijskog, modernog i nacionalističkog. Krščani će se naravno
odlučiti za biblijski. "No, oprostiti ne znači i zaboraviti, a onaj
tko zaboravi povijest dovodi u pitanje i vlastitu budućnost",
poručio je fra Jure Aščić.
Iako je prvi korak ka pomirenju krvnika i žrtve napravljen,
ono što običan puk, a obitelji ubijenih naročito, nikako ne mogu
zaboraviti, jest činjenica da je Čengić izdržao tek manji dio
izrečene mu kazne. Pomilovao ga je bošnjački politički vrh na
čelu s Alijom Izetbegovićem. Njegov sin Bakir u posljednje
vrijeme također se ispričavao za zločine koje je počinila Armija
BiH. No, učinio je to na vrlo ružan način nazvavši zločine
incidentima. Isprika i žaljenje mogu biti prihvaćeni samo ako
su iskreni. To bi Izetbegović mlađi morao znati, a nazvati događaje pravim imenom prvi je i najznačajniji korak međusobnog
pomirenja naroda u BiH. Ratni zapovjednik ubojice fojničkih
fratara taj je korak napravio, a dobra namjera s kojom je došao
u Fojnicu 17 godina nakon zločina, očito je i prepoznata...
XXVI. susreti Zija Dizdarević
Hazim Čukle
U nedjelju, 26. studenog, na svečanoj Akademiji XXVI.
književno kulturne manifestacije "Susreti Zija Dizdarević" u
Fojnici, a koja je održana u sali hotela "Reumal", dodijeljene su
nagrade za najbolje tri kratke priče/pripovijetke koje su stigle
na tečaj. Od 159 pristiglih priča/pripovjetki žiri, koji je bio u
sastavu predsjednik Ivan Lovrenović i članovi Hadžem
Hajdarević i Tanja Stupar Trifunović, je odabrao tri koje su
ušle u uži izbor.
Najbolja priča je "Supruga Hasana Avdića" čija je autorica
Lana Bastašić iz Banjaluke, drugonagrađena priča je "Skinut
ću ti zvijezde u kašiku" čiji je autor Edin Krehić iz Sarajeva i
trećenagrađena priča je "Nečastivi" autor Abid Jahić iz Zenice.
Nagrađenima su pripale novčane nagrade: prvo mjesto 2.000
KM, drugo 1.500 KM i trećenagrađena 1.000 KM koje im je
uručio predsjednik žirija Susreta Ivan Lovrenović.
BROJ 7
STUDENI/PROSINAC 2010.
FOJNIČKE PERSPEKTIVE
FOJNIČKAŠKRINJA
D
a su naši franjevački samostani već
odavno počeli formirati i stalno popunjavati svoje pinakoteke (zbirke
slika) čiji se sadržaj izlagao po samostanskim odajama, dobro nam je poznato. Mi, povjesničari umjetnosti, otkrivali smo to blago radeći naše velike decenijske i autorske retrospektive sve do
posljednje decenije proteklog stoljeća.
To blago je jednom pokazano i na velikoj
izložbi pod nazivom "Blago franjevačkih
samostana u BiH" održanoj 1988. godine
u sarajevskom Collegium artisticumu.
Samostanskih galerija, otvorenih za javnost, tada gotovo da nije bilo. Otvaraju se
tek u ovoj prvoj deceniji XXI. stoljeća. Tako smo samo u ovoj 2010. godini svjedoci
otvaranja evo i treće galerije čije su eksponate sakupili franjevci. Ljetos su, izgrađene kao posebni muzejski objekti,
otvorene galerije prof. Vjeke Bože Jarka u
njegovom rodnom selu Podkosi, između
Domanovića i Stoca i Galerija Šimun u
Dubravama. Vjeko Jarak, nekada pripadnik ovog svećeničkog reda, je bio profesor na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima, u Sarajevu, gdje je svojim kolekcionarskim radom uspio motivirati nekolicinu drugih učenika da sakupljaju umjetnička djela, da angažiraju značajne suvremene umjetnike na izradi dekoracija i
u novim i u starijim franjevačkim crkvama po BiH. Jedan od tako motiviranih je i
fra Stjepan Pavić, zahvaljujući kojem smo
dobili Galeriju Šimun, a drugi, evo i fra
Janko Ljubos, spiritus movens za otvaraSTUDENI/PROSINAC 2010.
Otvorenje stalnog postava
galerije slika franjevačkog
samostana u Fojnici
Piše Meliha Husedžinović, direktorica Umjetničke galerije BiH
nje i ove Galerije u fojničkom samostanu
u kojem je zatekao već oveću zbirku
starih majstora među kojima se posebno
ističe zavjetna slika za spas od kuge iz
1783. godine Bezgrešno začeće sa svetim
Rokom i svetim Sebastijanom i skupinom fratara i vjernika, poznatog splitskog slikara iz druge polovice XVIII. stoljeća Sebastijana Devite. Važno je spomenuti i dvije slike fra Mije (Miho) Čuića,
bosanskohercegovačkog franjevca na
prijelazu s XVIII. na XIX. stoljeće Sveti
Anto Pustinjak iz 1800. godine, te slika
Svetog Bone iz XVIII/XIX. stoljeća.
Malo je sačuvanih slika fra Mije
(Miho) Čuića, slikara. On je u prvoj polovici XIX. stoljeća oslikao strop stare fojničke crkve, koja je radi svoje trošnosti,
srušena 1884. godine, a s njom su nestale
i Čuićeve slike. Ovo pokazuje da su franjevci, uz to što su bili kolekcionari i
naručitelji slika, bili i slikari stvaraoci.
Ovdje izdvajam i zbirku djela Gabrijela
Jurkića koju je sakupio fra Bono Šapina,
BROJ 7
te i nekoliko drugih donatora djela drugih autora. Ovakve galerije obično popunjavaju djela onih umjetnika sa kojima
donatori i prijateljuju.
Franjevački samostan Duha Svetog u
Fojnici odavno je ne samo Božji hram već
i hram kulture i bosanskohercegovačkog
kulturno-historijskog nasljeđa. Važniji
od svih drugih i to zbog: svoje knjižnice
sa preko 40.000 naslova i 13 inkunabula,
zbog arhiva sa dokumentima pisanim na
turskom jeziku i naših pisanih bosančicom, zbog plašta fra Anđela Zvizdovića,
zbog Adhname iz 1463. godine, zbog fermana Bajazita II iz 1483. godine i na
kraju zbog Fojničkog grbovnika, što sve
spada u naše neprocjenjivo kulturno i
historijsko blago. Tu su još i brojne umjetnine od metala i tekstila, te i brojni
etnografski eksponati koji su našli svoje
mjesto u samostanskom muzeju.
A, sada, samostan otvara i svoju
galeriju, doduše, u malo galerijski
7
FOJNIČKE PERSPEKTIVE
FOJNIČKAŠKRINJA
netipičnom prostoru potkrovlja, ali sretno izdjeljenom pregradama i zidovima
tako da se, jasnije, mogu izdvojiti pojedine cjeline ili donacije. Iskorišteni su i
stepenište i podest između dva krila. Na
stepeništu smo postavili nekoliko portreta rađenih rukom znanih i neznanih,
uglavnom starijih, majstora dok podest
zauzima omanja skupina djela sakralne
tematike slikanih kistom modernih
umjetnika.
Desno krilo galerije bilo je dovoljno
da se u njega smjesti donacija Marka Bagarića, porijeklom iz ovog kraja, koji se i
sam bavi slikarstvom i koji se, živeći u
Njemačkoj, upustio u kolekcioniranje
djela umjetnika iz bivše DDR. Od tih
autora očekivali bismo dominaciju vidljivog svijeta, njegovu opisnost i prepoznatljivost, međutim, takvih je djela tek
nekoliko. Više je onih kojima dominira
osamostaljena materija, ritam, struktura
i geste. Ti nam autori još nisu poznati, tek
treba da ih otkrijemo, ali, po dataciji uz
signaturu, vidljivo je da su im djela nastajala nešto malo prije pada Berlinskog
zida te su ona dragocjen podatak o tome
kako se i kroz umjetnost nagovještavalo
osvajanje slobode.
Centralni prostor, galeriju iznad ovog
amfiteatra, zauzimaju slike i crteži Gabrijela Jurkića. Svi naši franjevački samostani, desetljećima brižno čuvaju njegovu slikarsku zaostavštinu. Jurkić je na
početku XX. stoljeća bio naš predstavnik
onih modernih tendencija koje su bile
pod utjecajem secesije i simbolizma, da
bi se, na vrhuncu uspjeha, zaustavio na
svojevrsnoj realističkoj impresiji, načinu
u kojem je oslikao bezbroj slika prirode i
bosanskog pejzaža. Njegovo djelo je temeljito obrađeno već 4 godine poslije
smrti, 1978. godine kada mu je u UGBIH
priređena velika retrospektiva na kojoj
je bilo izloženo i 9 ovdašnjih slika, tada u
vlasništvu fra Bona Šapine, te i Sv. Cecilija, najizlaganije i najvrjednije djelo iz
ove zbirke, tada u vlasništvu fra Eduarda
Kulijera. Potom je samostan Gorica u
Livnu, u kojem je Jurkić kao franjevac
trećeg reda, proveo posljednje godine
života, od 1956. – 1974. godine, otvorio
njegovu memorijalnu Galeriju 1995.
Godine 2003. objavljena mu je bogato
ilustrirana monografija u izdanju
galerije "Martino" iz Mostara, te je, uz
njenu promociju, otvorena i prigodna
retrospektivna izložba. Mi u UGBiH opet
smo, zajedno sa Maticom hrvatskom,
2004. priredili jednu sažetu retrospek-
8
Slika mrtve prirode rađene temperom na dasci koja na sebi ima
rimskim brojevima ispisanu godinu
1328. Ukoliko ovi brojevi nisu kasnije
dopisani, ovo bi mogla da bude najstarija slika koja se čuva u BiH.
tivu kojom smo obilježili 30-tu obljetnicu od njegove smrti. Napokon, 2005.
galerija "Klovićevi dvori" priredila mu je
i veliku zagrebačku retrospektivu na
kojoj su, iz ove kolekcije, bile izložene Sv.
Cecilija iz 1923. i Jesenske magle iz 1960.
godine. Broj njegovih virtuoznih crteža
još uvijek nam je nepoznat, a ovaj izbor
ovdje, priznajem, baš i nije postavljen po
muzeološkim standardima i ne pod dobrim osvjetljenjem, tek je nešto više od
polovice crteža koji su u vlasništvu ove
galerije.
Lijevo krilo ima nekoliko cjelina ili
boksova. Centralni je posvećen raznim
predstavnicima moderne umjetnosti i
izuzev nekoliko djela, donacija su fra
Janka Ljubosa. Ovdje posebno ukazujemo na Pejzaž iz Tatri Petra Tiješića,
slikara koji, kao i Jurkić, pripada prvim
generacijama naših školovanih slikara.
Upravo njegovi pejzaži iz Tatri predstavljaju jedinstven opus u našoj umjetnosti.
U studijama zima Tiješić je prosuo zlatne
reflekse sunca na snježni pokrivač kao
nitko prije i poslije njega. Dio tog opusa
koji je do nas došao, formatom je gotovo
BROJ 7
minijaturan tako da je ova slika na tu
temu, formatom, najveća, a stigla je u
donaciji Marka Barbarića. Tu se izdvaja
još jedan čudesni zeleni pejzaž rađen u
konstruktivističkom duhu, a djelo je
Kenana Solakovića, prerano preminulog
skulptora i profesora na sarajevskoj ALU.
Poznajemo mu skulptorski i crtački
opus, ali da je bio i tako izvanredan slikar,
potpuna je nepoznanica. Ovaj segment
galerijskog prostora ima još jednu neobičnu karakteristiku. On je jezgro neke
male zavičajne zbirke, pri tome mislim
na područje SB kantona/županije. Ti
zavičajci su: Roman Petrović, slikarska
gromada BiH umjetnosti prve polovice
XX. stoljeća, rođen u Donjem Vakufu;
Petar Waldegg, jedini grafičar školovan
na sarajevskoj ALU koji se može pridružiti slavnoj plejadi BiH grafičara iz sedme
i osme decenije proteklog stoljeća, rođen
u Travniku; Ankica Oprešnik, rođena u
Vitezu; uz nju je i njen suprug Milan
Kerac, Novosađanin koji je, često, sa
njom dolazio u ove krajeve i napravio
čitav ciklus crteža i akvarela na temu
travničke tržnice. Ovi supružnici zajedno
STUDENI/PROSINAC 2010.
FOJNIČKE PERSPEKTIVE
FOJNIČKAŠKRINJA
su 1949. godine diplomirali na beogradskoj ALU i zajednički život nastavili
u Novom Sadu. Ona se posvetila grafici
koju karakterizira naglašena stilizacija
oblika i prigušena pikturalnost, a on
slikarstvu, tematski određenim ljudima i
podnebljem Vojvodine. U tu zavičajnu
zbirku spada i Mirko Čurić, dugogodišnji
konzervator u UGBiH i slikar sakralnih
tema u nekolicini crkava u ovim krajevima gdje se povukao poslije umirovljenja i preminuo 1997. Ovdje je i zavičaj
Miroslava Bilaća, Travničanina koji je od
1959. – 1992. bio stalni scenograf Kamernog teatra 55 u Sarajevu, a uz scenografiju bavio se i slikarstvom koje
karakterizira jedna odabrana gama koja
je rijetko doživljavala bilo kakvu transformaciju. Kada je 2004. godine upućen
poziv da se pomogne spašavanju blaga
koje su franjevci Bosne Srebrene stoljećima čuvali u samostanu Sv. Duha u
Fojnici, Veronika Bilać, supruga ovog slikara pridružila se ovom pozivu donacijom od 40 Miroslavovih slika na temu
naše baštine i voda. Dio tog legata koji je
bio namijenjen i prodaji, tj. ono što nije
prodato, smješteno je u boks lijevo od
centralnog. Centralni boks je gipsanim
pločama podijeljen u dva dijela pa je u
desnom smještena zbirka stranih i starih
majstora na sakralne teme. Ova zbirka
nema onu kvalitetu kakve imaju zbirke
starih majstora u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Gorici ili Gučoj Gori, pa ipak "Sv.
Ana i Marija" je slika koja se stavlja uz
bok djelima iz navedenih samostanskih
pinakoteka. Ovu zbirku temeljito je opisao i na nju ukazao dr. Smail Tihić, oštećenja koja je on detektirao i danas stoje,
zahtijevaju hitnu i neophodnu konzervaciju, čak i one 4 slike koje su zbog
izlaganja na spomenutoj izložbi "Blago
franjevačkih samostana u BiH" tek ovlaš i
prilično nestručno popravljane. Kuriozitet ove zbirke predstavlja jedna slika
mrtve prirode rađene temperom na dasci koja na sebi ima rimskim brojevima
ispisanu godinu 1328. Ukoliko ovi brojevi nisu kasnije dopisani, ovo bi mogla
da bude najstarija slika koja se čuva u
BiH. Činjenica da je rađena temperom na
dasci smješta je u period do prve polovice XV. stoljeća, a i neki gotički dekorativni elementi, konkretnije način na koji
je prikazano lišće.
Iz ovog prostora dvoja vrata nas vode
u još dva omanja boksa. U desnom su
moderni autori sa djelima za koja nije
bilo mjesta na simezu onog centralnog. U
Želimo vam obilje
Božjeg blagoslova i
puno sreće
u godini novoj.
Božić je taj lijepi
tajanstveni dan susreta
nas i Njega.
Čestit Božić i
sretna Nova godina!
Zavod za zbrinjavanje mentalno
invalidnih osoba „Bakovići“
030/807-093, 803-198
SUR “OROZ“ Fojnica
063/337-655
STUDENI/PROSINAC 2010.
boksu koji povezuje stare majstore sa
Jurkićevom galerijom, izloženi su crteži i
grafike među kojima se posebno, svojim
kvalitetom, izdvajaju jedan pejzaž Slavka
Šohaja, velikog hrvatskog slikara koji je,
po narudžbi bosanskih franjevaca, izradio vitraje crkava u Dobretićima, Gornjem Vakufu, Gornjoj Dubici, Visokom,
Olovu i Ovčarevu, te i jedan ženski portret Vilka Gecana, još značajnog hrvatskog slikara, a porijeklom iz BiH i par
crteža Ismeta Mujezinovića na teme iz
NOB-a.
Ovim svečanim i protokolarnim otvorenjem ove galerije, ne završava se
muzeološki posao. On tek predstoji. U
zavisnosti od mogućnosti i sredstava, pored hitnih konzervatorskih i restauratorskih radova, zbirku treba fotodokumentirati, kataloški obraditi, inventirati i
depo-funkcionalno osposobiti. A savladavši silne teškoće i prepreke, fratri ovog
samostana, prokrčili su put prema cilju i
evo sproveli svoju zamisao da uz muzej,
arhiv i knjižnicu otvore i galeriju, pa
vjerujem da će i ovi nabrojani poslovi biti
obavljeni te i da će ovo otvorenje biti
motiv da se galerija bogati novim donacijama i djelima.
BROJ 7
9
DRUŠTVO & IZAZOVI
FOJNIČKAŠKRINJA
Prilog se odnosi na osnivanje i rad
Tečaja za ženski ručni rad koji je osnovala Zemaljska vlada za Bosnu i
Hercegovinu u Fojnici 1901. godine.
Tečaj je trajao samo deset godina,
jer je već početkom 1912. prestao
sa radom, ali je za razvoj stručnog
školstva u Fojnici i za školovanje
ženske djece, naročito muslimanki,
imao veliki značaj.
Z
a vrijeme austrougarske uprave
Fojnica je, kao centar fojničkog sreza, pripadala sarajevskom okrugu.
Početkom dvadesetog stoljeća (prema popisu stanovništva iz 1910. godine)
fojnički srez je imao jednu gradsku i 17
seoskih općina. Administrativno i političko uređenje fojničkog sreza nije ni u
čemu odudaralo od osnovnih principa
administracije i politike koji su vrijedili
za cijelu Bosnu i Hercegovinu. U srezu je
1910. godine živjelo 13.550, a u gradu
1.392 stanovnika, od toga: 719 katolika,
642 muslimana, 12 pravoslavnih, 17
Jevreja i 2 ostalih.
Za vrijeme austrougarske uprave Fojnica i njena okolica nisu doživjeli privredni prosperitet kao oni gradovi koje je
zahvatila industrijalizacija i nove prometne mogućnosti. Fojnica i njena okolica su u ovom razdoblju bilježile, kako
demografski tako i općeprivredni nazadak jer su ostali izvan željezničke mreže.
Udaljeno od glavnih privrednih i prometnih tokova, fojničko stanovništvo se nije
uspjelo uključiti u moderni privredni
razvoj koji je nastupio početkom XX.
stoljeća.
Zbog nepovoljnih privrednih prilika
stanovnicima su bile veoma ograničene
mogućnosti zarade, a naročito su muslimanskom ženskom dijelu fojničkog stanovništva bile ograničene mogućnosti
privređivanja. U vezi s tim, početkom XX.
stoljeća Zemaljska vlada je nastojala da
žensko stanovništvo uključi u tekstilnu
proizvodnju kako bi poboljšalo materijalni položaj svojih obitelji. Prema tadašnjem shvaćanju bilo je nezamislivo da se
muslimanska ženska djeca odvajaju od
roditelja i staratelja i odlaze na školovanje pa je u Fojnici 1908. godine otvorena filijala Tkaonice beza i vezionice iz
Sarajeva koja je radila sve do 1918.
godine. U filijali su radile fojničke žene i
djevojke koje su završile tečaj ručnog
rada u Fojnici.
10
Tečaj za ženski
ručni rad u Fojnici
Prilog historiji muslimanskog školstva
Piše Mina Kujović
Otvaranje filijale i tečaja za ručni rad
imalo je za stanovnike Fojnice dalekosežni društveni i kulturni značaj, jer se
organizirano i na višem estetskom nivou
njegovalo tkanje, pletenje, vezenje i prenosilo na buduće naraštaje.
S obzirom na vjersku i društvenu tradiciju bilo je od posebnog značaja uključivanje muslimanskih djevojaka u rad
tečaja i žena koje su naučile tkanje boBROJ 7
sanskih ćilima pa su kod svojih kuća
tkale za Zemaljsku ćilimaru Sarajevo.
Otvaranje i trajanje
tečaja za ručni rad
Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu je u rujnu 1900. godine odlučila
da pri NOŠ-u u Fojnici otvori tečaj na
kojem bi se djevojke iz Fojnice i okolice,
STUDENI/PROSINAC 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
kao i učenice koje su pohađale osnovnu
školu, podučavale vještini u šivanju
odjevnih predmeta. U tu svrhu nabavljen
je od firme Singer u Sarajevu (Ferhadija
68) za 144 kruna šivači stroj (šivača
mašina – singerica), a učiteljica u NOŠ-u
u Fojnici, Marija Kulijer je dobila zadatak
da uradi plan i program stručnog tečaja
za obuku ženske djece. Učiteljica Kulijer
je već u listopadu Zemaljskoj vladi predala završen "Program" za rad djevojačke škole u Fojnici. Program je uradila u
skladu sa uputama Zemaljske vlade od
18. rujna 1900. godine: Imala sam na
umu, po želji Visoke vlade, domaće prilike, osobito siromašni stalež.
Nakon što su nabavljeni šivači stroj i
materijal za rad, otpočeo je rad Tečaja za
ženski ručni rad u Fojnici 12. siječnja
1902. godine na temelju odluke Zemaljske vlade br. 190021 iz 1901. godine.
Tečaj je u početku djelovao pod nazivom
Šivači tečaj, ali kako je odmah počela i
obuka polaznica u vezu sa bosanskim
motivima tečaj je promijenio naziv u
Tečaj za ženski ručni rad i pod tim nazivom je djelovao do 1912. godine kada
je prestao sa radom. U Školskom glasniku za 1913. godinu nije navedeno da je
tečaj ukinut odlukom Zemaljske vlade
nego samo konstatacija: "Tečaj za ručni
rad u Fojnici napušten je u godini 1912."
U periodu od deset godina, koliko je u
Fojnici djelovao Tečaj za ženski ručni rad
koji su pohađale brojne generacije djevojčica i djevojaka, muslimanki i katolkinja, imao je veliki značaj u očuvanju
ženskog ručnog rada i u osposobljavanju
Fojničanki da svojim radom doprinesu
boljitku svojih obitelji.
Učiteljica Marija Kulier
- voditeljica tečaja
Tečaj za ženski ručni rad u Fojnici tijekom cijelog perioda trajanja od 1902. do
1912. godine je vodila učiteljica Marija
Kulijer.
Marija Kulijer je rođena u Fojnici u
rimokatoličkoj obitelji Trogrančić 7. prosinca 1867. godine. Završila je katoličku
osnovnu školu kod franjevaca u Fojnici i
višu djevojačku školu i preparandiju kod
časnih sestara milosrdnica u Zagrebu.
Ispit zrelosti je položila u Zagrebu 28.
srpnja 1885. godine. Od stranih jezika
razumljivo je govorila, kako piše u njenom dosjeu, njemački jezik.
Godine 1887. se udala za Marka Kulijera, trgovca u Fojnici. Prvo zaposlenje
kao provizorna učiteljica (od 8. rujna
STUDENI/PROSINAC 2010.
1885. do 19. ožujka 1888.) dobila je u
Kreševu. Nakon što je 1892. položila ispit
za definitivnu učiteljicu neprekidno je
radila u Osnovnoj školi u Fojnici sve do
17. studenog 1924. godine kada je i umirovljena nakon 39 godina aktivne službe
u prosvjeti.
luku, opančarstvu, stolarstvu, ili čemu
boljem; a ženska! Koliko vještina mora
umjeti da sve svoje kućne poslove može
svršavati i tri ugla kuće uzdržati!"
Okružni školski inspektori su ocjenjivali njen pedagoški rad, kao i moralno
i političko vladanje, sa najvišim ocjenama. Tijekom Prvog svjetskog rata angažirala se na prihvatu i zbrinjavanju
izbjeglica. Godinu dana nakon izbijanja
Prvog svjetskog rata iz Sarajeva su u
Fojnicu kao izbjeglice došli Marijina sestra i zet sa četvoro djece. Zbog njih je
učiteljica nekoliko puta tražila od Zemaljske vlade predujam na platu. Kako
nije imala vlastite djece skrbila je o četvoro sestrića o čemu je pisala i Zemaljskoj vladi 1916. godine.
Kad je upravitelj Osnovne škole regrutiran, 16. srpnja 1915. godine primila
je upravu Narodne osnovne škole što je
sasvim uspješno obavila.
Smještaj tečaja
Prema personalnom dosjeu učiteljica
Marija Kulijer je pored vođenja nastave u
Osnovnoj školi od Zemaljske vlade 1901.
godine dobila zadatak da u okviru Osnovne škole u Fojnici otvori Tečaj ručnog
rada za žensku djecu. Ona je uspješno
vodila ovaj tečaj o čemu je krajem svake
školske godine Zemaljskoj vladi podnosila opširne izvještaje. Zemaljska
vlada je postavila drugu učiteljicu da radi
u Osnovnoj školi, a Marija Kulijer je
vodila samo tečaj. Za svoj predani rad
dobivala je pohvale, priznanja i novčane
nagrade od Kotarskog ureda Fojnica i od
Zemaljske vlade koja joj je "za požrtvovan i uspješan" rad na Tečaju za ženski
ručni rad u Fojnici veoma često dodjeljivala, osim dobrih ocjena u Osobniku, i
novčane nagrade.
U jednom od izvještaja o radu Tečaja
ženskog ručnog rada u Fojnici voditeljica
tečaja Marija Kulijer je, između ostalog,
napisala: "Kazala sam da je posao na
ovakvoj stručnoj školi prevelik. Ali i
narodu je od takove škole lijepa korist.
Priučavaju se njegove kćeri, njegovo
najljepše cvijeće na prilježan rad, na
izvršavanje svojih kućnih dužnosti, da
poput marnih pčela upotrebe svaki sat,
što se samo može, u korisnu radu.
Muškarac je ispunio svoju zadaću, ako se
je naučio jednomu zanimanju: težak-
BROJ 7
Tečaj je otpočeo sa radom u Osnovnoj
školi u Fojnici u prostorijama za koje je
voditeljica Marija Kulijer pisala Zemaljskoj vladi da su pretijesne i da je obuku
održavala veoma otežano zbog skučenog
prostora. Ubrzo je za potrebe tečaja bosansko-hercegovački zemaljski erar iznajmio kuću u "turskom dijelu Fojnice" i
malo je preuredio. Tako je već krajem
prve školske godine, 1902./1903., Tečaj
za ženski ručni rad bio smješten u iznajmljenoj kući muderisa Ejub ef. Hajrulahovića iz Fojnice. Najamni ugovor je
sklopljen za period od 1. ožujka 1902. do
1. Ožujka 1903. godine. Voditeljica Tečaja za ženski ručni rad u Fojnici je u
izvještaju o radu za školsku 1902./1903.
godinu napisala da je ovo veoma neuvjetna i predlagala je da Vlada za potrebe
tečaja podigne zasebnu zgradu. Navela je
čak i koje bi prostorije trebala imati buduća zgrada. Međutim, Vlada se ipak
odlučila za iznajmljivanje privatne kuće.
Nakon velikog traganja odabrana je i
iznajmljena privatna kuća Fehim eff.
Čohadžića koju je za potrebe tečaja adaptirao fojnički majstor Avdo Rifatović.
Čohadžića kuća, koja se takođe nalazila
u "turskoj četvrti", je bila na dva kata
(boja). Za adaptaciju kuće Zemaljska
vlada je potrošila 800 kruna. Ova je kuća
bila pogodna jer se nalazila i blizu katoličkog kraja i u blizini katoličkog društva
"Veselica", a ni kotarski ured nije bio
daleko.
Nastavlja se
11
IZ ARHIVA
FOJNIČKAŠKRINJA
Z
načajnu ulogu u kreiranju kulturnog
razvitka Bosne i Hercegovine krajem
19. i početkom 20. stoljeća odigralo je
domaće bosanskohercegovačko stanovništvo, jer je njihovo djelovanje proizišlo iz stvarne potrebe za širenjem narodnog prosvjećivanja, jačanja vlastitih
stručnih kadrova i stvaranjem domaće
inteligencije. Kulturna politika koju je
provodila austrougarska uprava u našoj
zemlji odvijala se u skladu sa interesima
austrijske politike koja nije nimalo blagonaklono gledala na jačanje nacionalnih pokreta, a samim time i revolucionarnih ideja.
Stvaranjem prve jedinstvene jugoslovenske države Kraljevine SHS stvaraju se
i ideje o slobodi, bratstvu i ravnopravnosti njenih naroda. Društva koja su
dotada djelovala ili su se reafirmirala ili
su stvarana nova sa sličnim ili novim
nazivima.
Dokumentacija, nažalost , nije sačuvana u potpunosti za sva društva koja su
djelovala u Fojnici, ali na osnovu podataka kojima raspolažemo dan je kratak
pregled nastajanja samo nekih od njih.
Radi potpunije slike i uz kratak opis navedena su poimenično sa godinama osnivanja:
Činovničko građanske kasine u Fojnici
(1913. i 1922.) Svrha društva bila je promicanje solidarnosti i društvenog života,
nabavka novina i časopisa, te briga za
društvenom zabavom. Bilo kakva politička djelovanja bila su strogo isključena.
Društvo se izdržavalo od upisnine članova, stalne članarine i dobrovoljnih priloga i darova. Članovima su, pored činovnika, mogli postati i ostali građani moralnog ponašanja kao i "jurističke" osobe.
Članovi, kao i njihovi uži pripadnici obitelji mogli su bez naknade koristiti časopise i prisustvovati svim društvenim zbivanjima. Društveni imetak u novcu bi u
slučaju raspuštanja imao pripasti siromašnima u Fojnici, dok bi namještaj ostao spremljen u slučaju ponovnog osnutka takvog društva. U potpisu Pravila društva nalaze se predsjednik dr. Sekso S., a
kao tajnik Bjelobrk S. R.
Hrvatsko katoličko omladinsko društvo
(1919.) Prema pravilima ovog društva cilj
je bio duševni i tjelesni odgoj u katoličkom i hrvatskom duhu poučnim predavanjima, pjevanju, glazbi, tjelovježbi, prisustvovanju kod crkvenih i svjetovnih
svečanosti i sl. Članovi društva mogli su
biti redoviti i podupiratelji. Redoviti su
plaćali mjesečnu članarinu i bili obvezni
12
Fojnička kulturno-prosvjetna,
zanatlijska i sportska društva
Priredila Sandra Biletić
da prisustvuju sastancima, dok su podupiratelji plaćali samo određeni mjesečni
prihod. U slučaju raspuštanja društva
imetak je imao pripasti hrvatskom, katoličkom, akademskom i prosvjetnom društvu "Martić" u Sarajevu.
Muslimanska čitaonica u Fojnici (1921.
i 1924.) Cilj društva prema pravilima bio
je buđenje i podizanje rodoljubnih osjećaja, nacionalne i domovinske ljubavi
kao i širenje narodne prosvjete uopće.
Članove društva primao je odbor društva
tajnim glasanjem, a osobe ispod 16 godina nisu se mogle učlaniti. Društvo se izdržavalo redovitom članarinom, darovima i prihodima od društvenih zabava.
Odborske sjednice održavale su se svakog mjeseca, a predsjednik je samo u
iznimnim slučajevima mogao zakazati
sjednicu u svako doba. U slučaju dobrovoljnog raspuštanja društva imetak je
imao pripasti društvu sa sličnim ciljevima i značajem kao muslimanska čitaonica, odnosno prosvjetnom društvu
Gajret u Sarajevu.
Hrvatsko katoličko prosvjetno društvo
Rodoljub (1920.) U prvom članu Pravila
ovog društva navedeno je da se zbog
riječi "katoličko" ovo društvo ne tumači
kao strogo vjerskom ili religioznom institucijom jer je naziv društva zadržan
radi čuvanja i poštivanja društvenih traBROJ 7
(1919. - 1945.)
dicija i njegovog prvobitnog karaktera.
Svrha ovog društva bila je buđenje i
njegovanje kršćansko-katoličke svijesti i
osjećaja, buđenje rodoljubnih osjećaja,
hrvatske svijesti, domovinske ljubavi i
širenje narodnog prosvjećivanja. Društvo se izdržavalo redovitim članarinama, darovima i prihodima sa društvenih zabava. U slučaju dobrovoljnog raspuštanja društva, društveni imetak
pripao bi društvu sa sličnim ciljevima i
programima kao Rodoljub. Ukoliko takvo društvo ne bi postojalo u Fojnici,
imetkom bi raspolagala Napretkova podružnica u Fojnici za potporu đaka i
naučnika iz kotara fojničkog, a ukoliko ne
bi postojao ni Napredak imetkom bi raspolagao Franjevački samostan u Fojnici.
Zanatlijsko udruženje u Fojnici (1922.)
Svrha udruženja bila je potpora obrtnika
jedne struke i raznih struka međusobno i
to materijalno, davanjem potpore međusobnom radu, moralnoj intervenciji bilo
kod privatnih bilo kod javnih oblasti i
drugim sličnim zanimanjima. Članstvo
se stjecalo upisom i uplatom mjesečne
članarine. Sjednice su se održavale jednom mjesečno, a u slučaju bolesti ili
smrti jednog člana dobijala se određena
potpora iz društvene blagajne. Društveni
imetak bi se u slučaju raspuštanja udruženja razdijelio na jednake dijelove preostalim članovima.
STUDENI/PROSINAC 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
Lovačko društvo za srez fojnički – sa
sjedištem u Fojnici (1923.) Svrha ovog
društva bila je unapređenje racionalnog
lovstva. To se postizalo održavanjem
skupština, sastanaka, posredovanjem lovaca sa vlastima, autonomnim tijelima,
javnim i privatnim poduzećima. Zadatak
im je bio, uz odobrenje lokalne vlasti, priređivanje kružnih lovova (hajki), uništavanje grabežljivaca i zvijeri, priređivanje takmičenja, snadbijevanje streljivom
i lovačkim priborom, onemogućavanje
krivolova, surađivanje u svim pitanjima
lova sa nadležnim vlastima i sl. Redovitim članom mogao je postati ovlašteni
lovac te pokrajine, neporočan i moralnog
ponašanja. Vanredni članovi mogli su biti
oni koji su pomagali društvo raznim doprinosima. Ukoliko bi glavna skupština
raspustila društvo mogla je raspolagati
sa društvenom imovinom. U potpisu
ovih Pravila nalaze se imena: Risto Delić,
Niko Ban, Asim Rezaković i Šejfo Hajdarović.
Hrvatski katolički Orao u Fojnici (1926.)
U prvom članu navodi se da društvo nije
političko, te da je učlanjeno u Hrvatskom
orlovskom savezu u Zagrebu i vezano je
pravilima tog Saveza. Svrha društva je da
pomoću organizacije katoličke omladine
podiže i jača duševne i tjelesne sile naroda, da odgaja omladinu u vjerskom, nacionalnom, tjelovježbenom i socijalnom
pogledu. Zadatci su bili priređivanje prosvjetnih tečajeva, upotreba knjižnice,
glazba, pjevanje, predstave i sl. U slučaju
raspuštanja društva imetkom bi upravljao Hrvatski orlovski savez u Zagrebu. U
potpisu Pravila nalaze se: Josip Trogrančić, Marko Vuković, Niko Vrebac, Anto
Franković, Pero Trogrančić, Frano Vujica,
Ivica Protuđer, Mato Gudelj, Marko Đonlić, Marko Vuković, Ivo Vrebac, Frano Alaupović, Jozo Momčinović, Jozo Alaupović, fra Vjerko Kulier, Slavko Bloudek,
Jozo (Ilije) Trogrančić i Drago Bilela.
Društvo hrvatska žena u Fojnici (1926.)
Svrha ovog društva bila je njegovati među ženama smisao za društvenost, njenim angažiranjima na nacionalnom i
feminističkom polju, na polju čovječnosti, prosvjećivanju i sl. Zadatak im je bio
pružanje materijalne i moralne pomoći
djevojkama koje su željele da se posvete
trgovini ili nekom drugom javnom zanatu, predavanja, tečajevi za nepismene i
osnivanje knjižnica, podupiranje hrvatskih prosvjetnih ustanova i sl. Nakon raspuštanja društva imovina je pripadala
društvima: Napredak, Katarina Zrinjska
STUDENI/PROSINAC 2010.
i Hrvatsko katoličko žensko udruženje u
Sarajevu. U potpisu Pravila ovoga društva nalaze se predsjednica Marija Kulier
i tajnica Marica Pećanić.
Sokolsko društvo u Fojnici (1927.) Svrha društva bila je moralni, tjelesni i duševni odgoj pripadnika jugoslovenske
narodnosti i drugih slavenskih narodnosti u Jugoslaviji. Svoje zadatke vršili su
poučavanjem omladine tjelesnim vježbama, organiziranjem raznih utakmica i
tečajeva, svečanosti, zabava i sl. U slučaju
raspuštanja imovina društva pripadala
bi Jugoslovenskom sokolskom savezu.
Jugoslovenska čitaonica u Fojnici
(1931.) Svrha društva je prije svega rodoljubna i kulturna, a zadatak udruženja
bio je buđenje i njegovanje rodoljubnih
osjećaja, nacionalne i domovinske ljubavi, te širenje prosvjete uopće. Društvo
se izdržavalo redovitom članarinom,
darovima, prihodima od društvenih zabava i sl. U potpisu Pravila nalaze se
Huzbašić, Karasalihodžić Fadil, Huseinhodžić Našid, Salihagić M. (ostala imena
nečitka).
Pogrebno društvo sv. Ante Padovanski
(1932.) Svrha društva bila je pomoć pri
pogrebnim troškovima nakon stečenih
prava, nabavka pogrebnih sredstava te
održavanje groblja i grobova pokojnika.
U slučaju raspuštanja društva, imovinu
preuzima katolička crkva u Fojnici.
Podružnica Saveza rudarskih radnika
Zenica u Bakovićima (1936.) Cilj podružnice prije svega bio je pružanje pomoći
svojim članovima tj. radnicima, staranje
o njihovim potrebama, pružanje pravne
pomoći i zaštite u sporovima sa poslodavcima, stvaranje boljih radnih uvjeta i sl.
Članovima savezne podružnice mogli su
postati radnici oba spola zaposleni u
rudarskoj industriji i obrtu, a svi oni koji
su proveli najmanje godinu dana u članstvu stjecali su pravo i na materijalnu pomoć. U slučaju prestanka rada podružnice, preostala imovina pripadala je
Savezu rudarskih radnika u Zenici.
Da bi jedno društvo otpočelo sa radom bilo je potrebno da osnivači udruženja podnesu prijavu nadležnoj općoj
upravnoj vlasti, prilože u pet jednakih
primjeraka društvena pravila, koja su
morala biti potpisana od najmanje tri
osnivača.
Pravilima društva imalo se utvrditi:
ime, sjedište i područje udruženja, zaBROJ 7
datak i sredstva udruženja, ustrojstvo
uprave i način donošenja odluka, odredbe o stupanju u udruženje, prava i dužnosti članova, zastupanje udruženja,
društveni znakovi, pečat, odjeća i slično,
kao i namjena imovine udruženja za
slučaj njegovog prestanka.
Naziv udruženja morao je biti u skladu sa namjenom udruženja i morao se
razlikovati od naziva ostalih javnih ustanova, kao i od naziva drugih udruženja u
istom mjestu.
Upravna vlast imala je pravo zabraniti osnivanje udruženja ukoliko je bilo
protivno državnom ili društvenom
poretku, javnom moralu i slično. Zabrana
se izdavala pismenim putem, najdalje u
roku od šest tjedana, a ukoliko nije postojala smetnja udruženje je moglo
krenuti sa radom.
Uprava udruženja imala je za obvezu
pismenim putem izvještavati upravnu
vlast o izabranim članovima, njihovom
zvanju i mjestu boravka, te navedene
spiskove uredno dostavljati ili, po
zahtjevu, navedenoj vlasti dopuštati
uvide u iste.
Na skupštine udruženja mogli su dolaziti samo članovi ili posebno pozvani
gosti. Prije održavanja skupštine uprava
udruženja morala je poslati obavijest
upravnoj vlasti u roku od 48 sati o vremenu i mjestu održavanja skupštine i
dnevnom redu. Održavanje skupštine
moglo se i zabraniti ukoliko se kosilo sa
odredbama pravila ili zakona, a predstavnik upravne vlasti koji je bio dužan
pratiti rad skupštine mogao je istu i
raspustiti.
Za politička udruženja koja nisu političke stranke važila je dozvola za osnivanje kao dozvola za postojanje i rad ostalih udruženja, a odobravalo je Ministarstvo unutrašnjih poslova.
Sva nabrojana društva i udruženja sa
manjim ili većim uspjehom rade sve do
Drugog svjetskog rata, koji, kao i u svim
drugim oblicima života, i u ovoj društvenoj sferi ostavlja duboki trag.
U Fojnici je djelovalo više društava
koja su razvijala raznovrsne aktivnosti.
Rad pojedinih društava može se pratiti
sa prekidima u više različitih državnih
uređenja, ali su pravila sa nekim modifikacijama uglavnom ostajala ista. Nažalost, malo je sačuvanih dokumenata o
aktivnostima i sudbinama ovih društava
kao i o njihovim članovima, no najvažnije
je da su ipak ostali barem neki pisani
tragovi o njima.
13
PUTOVANJE U MJESTU FOJNICAtrans
FOJNIČKAŠKRINJA
V
reo ljetnji dan mami u svježinu šume. Oko podneva krećemo put pozelenjelih koplja što su svoje naoštrene glave ustremili Suncu. Ovo je već
poznati dio puta sa našeg izleta na Kozicu. Prizori ugaslih žega duž krivudavog
asfalta i život koji se odvija uz njega. Dječja radost pretočena u ručice koje svoju
iskrenu radost dijele mahanjem kao da
rastjeruju gusti oblak behara. Miris štrudle i lijeno stajanje steone krave u hladu
ogromnog duda. Sa Vladića vrha se makadamom približavamo selu Vladići. Ovdje sam jednom zaluđeno gledala u bijeli
lonac sa crvenim točkama u kojem se
razbaškarilo poveliko društvo divljih
karanfila. Cijelo je selo mirisalo po njima.
Ovaj put ih nema. Lonac je prazan, a i
cijela kuća djeluje napušteno.
Krećemo u pravcu Majdana. Zaustavljamo se kod seoske škole i ambulante.
Nismo više posve sigurni u kojem pravcu
treba ići. Naš cilj su Vukeljići. Usred sparnog dana, usred nepregledne tišine, začusmo glas djevojčice. Pjevušila je tiho i
sa dugim pauzama dok je pomno umivala lutku na česmi između nekoliko dvorišta. Slušala sam je sa nekom skoro zaboravljenom nježnošću i kroz bojazan da
bih samo jednim korakom mogla razbiti
kaleidoskop univerzalnog djetinjstva.
Daleko iza njenih leđa pomjeriše se dvije
siluete i jedna, veća, krenu prema nama.
Dženita i Nedžmin Buljina stari su znanci
mog prijatelja, a veže ih i dugogodišnja
zajednička tezga u štamparskoj prašumi.
Pokazuju nam put, ali ne daju ići bez kave
i osvježenja. Lubenica, debeli hlad i prekrasan pogled na stare kuće, negdašnje
ljepotice. Pogled se poput skenera kreće
sa kraja na kraj vidljive točke horizonta.
Omorina priziva mistiku davnih vremena pa u nekoj tirkiznoj izmaglici vidim
slavenske bogove kako preskaču brda,
miluju potoke i podignutih ruku igraju
oko tek posađenog hrasta. Ispred nas je
štala u čijoj pojati stoje okačeni drveni
alati oglodani stoljećem. To je pravo blago! Šta li nas tek čeka u Vukeljićima?!
Krećemo.
Nakon što Majdan zamakne iza voćnjaka sa pitomine prostranog brijega,
ispred nas se prostre usponita i prašnjava cesta nalik ogromnoj zmiji što sporo
migolji kroz visoku paprat. Samo što smo
dobili priliku zaobići stenjavi traktor pod
ogrevom za nečiju zimu, izbismo na asfalt u čudu. Glatka, crna crta od katrana
dovodi nas brzo među mirisne avlije, rascvjetale prozore i šarene zavičajne trpeze. Derviška tekija iz 18. stoljeća najveći
14
BROJ 7
STUDENI/PROSINAC 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
Rascvjetano putovanje
duhovnosti i mira
Piše Suzana Lovrić
je ponos sela. Odmah nam prilaze i počinju pripovjedati, još ne znaju da smo mi
domaći. Prošlog je vikenda bio mevlud.
Već tri stotine godina je posljednja subota u kolovozu namijenjena molitvi koju
do kasno u noć predvode vjernici derviškog reda. Sada je mirno u tekiji. Mušepci
su poput stidljivog pogleda spušteni na
kratku popodnevnu sjenu vlastitih zidova.
Natpis nad ulazom u tekiju usporava
i oslobađa moje disanje.
Ko god u ovaj dom uđe
Neka nahranjen bude
Ne pitajte čak ni koje vjere je
Jer sve što od Boga
Dušu dobilo je
Ovde hljeb zaslužuje
Iz Fojnicatransa nas budi žena iz prelijepog dvorišta naspram tekije. Novosagrađena kuća, u koju nas poziva, diše nekim razgranatim i sveobuhvatnim bosanskim krvotokom. Obiteljski je to muzej familije Hadžimejlić. Sami se penjemo drvenim stubama, škripi pod stopalom čak i kada stojimo začarano pred
mnoštvom eksponata. Uzbuđenje je preSTUDENI/PROSINAC 2010.
veliko. Nisam očekivala toliko blaga u
malom obiteljskom muzeju. U prostrane
prostorije mami mistično svjetlo iz okna
koje onda, nakon što se oči naviknu, postaje samo background za ritmično okretanje derviša. Vrtim se oko jedne jedine
kapljice muzike što se izdužuje i spušta u
mene poput božanske zrake. Dotičem
staro bakreno posuđe, muzičke instrumente, zemljopisne karte, putujem u
prošlost. Pročitala sam negdje kako ima
nekoliko eksponata starih skoro 700 godina. Gdje li su, hoću li ih prepoznati?
Zbirka ćilima broji oko stotinu pedeset
primjeraka. Narodne nošnje i najljepše
derviške kape koje možete zamisliti.
Stari dokumenti i kaligrafska zbirka među kojom se najdomljivijom čini preko
šest metara duga papirnata staza sa imenima svih učitelja i njihovih nasljednika,
od Muhameda. Ispraćaju nas vrijedna
ulja što se sa zidova nameću tek skromnom prisutnošću i u šutnji nad dramatičnim stoljećima koja nam ostaju iz leđa.
Dijelimo sudbinu slika, postajemo fotografija i opraštamo se.
Ali na kratko. Naša nas domaćica ugošćava na terasi sa najljepšim pogledom
na Vukeljiće. Bašte su se razlile u svakoj
BROJ 7
poznatoj boji, odišu mirom i duhovnošću. Nigdje, ali nigdje nema toliko cvijeća
kao u ovoj oazi mira i duhovnosti. Dok
nam pokazuje na tri turbeta iznad kuće, u
kadar iz tog smjera ulazi domaćin sa
širokim osmjehom kroz koji zbori kako
ga je prerano smjestila pod travu. Nudi
nas modrim šljivama toliko velikim da mi
te četiri loptice jedva staju u dlan. Dok
razgovaramo, naša ljubazna domaćica
me stalno nutka da ih probam. Hvali pekmez i kompote od njih. Ja se ustručavam
jer je vrijeme Ramazana. Pročitavši mi
misli postaje još upornija. Probaj!
Taj je okus skoro zaboravljen, ali prisjećanja se kote brzo i u veselju.
Ne ide nam se odavdje. Nakon što se
pozdravimo sa svojim novim prijateljima, silazimo u bašte ispod tekije, mirišemo i fotografiramo.
Ljetnji dan je na odlasku. Zakrvavljena zavjesa od posljednjeg sunčevog mahanja spušta nas u dolinu. Još jednom
zastajemo pored izvora što se uglavio na
pola puta, palimo cigar i ispraćamo cvijeće na počinak vrteći se oko osi razbarušenog tjemena. U njemu je toliko zapisano, a što nije, prišapnuti će mir koji nosimo sa sobom...
15
IZDVOJENO
FOJNIČKAŠKRINJA
P
Iz vizure urednika
U prostorijama kreševskog Napretka, 26. studenog, predstavljena je
knjiga Tko umije njemu...?, prvi roman Ante Stanića
Anto Zirdum
P
riča o sportašu ljubavi, u ovom našem vremenu svekolikog otuđenja,
je zapravo plivanje po površini muške šovinističke septičke jame, (vjerojatno postoji neka slična ženska jama,
ali o njoj ovdje nije riječ) priča o krizi tradicionalnog braka i obitelji koja se izvana
čuva kao svoje gnijezdo, a okolo se trči na
stazi s preponama ne s ciljem da se prepone preskoče već da ih se što više sruši,
kako bi trka izgledala zanimljivijom, a
natjecanje ispunjeno događanjima.
Kada sam pristao urediti taj materijal, odmah mi je bilo jasno da je Anto
Stanić u svom romanu svome donžuanovskom sportašu ljubavi, glavnom liku
suprotstavio kontra lik, antisportaša ljubavi, ali to je bilo više u funkciji da podcrta kvalitete glavnoga lika, a manje razvijanje kontra karaktera i stava kao vrijednosnog sustava. Anti je to u tom trenutku bilo dovoljno, ali ja sam organizirao rasprave i razgovore na tu temu, uvukao u priču još nekoliko prijatelja s
Facebooka (posebno je tu značajan angažman naše prijateljice dr. Jasmine
Hanjalić) i Anto je popustio te je ovaj
rukopis doživio svoje zaokruženje, jer se
u njemu pojavila i suprotna strana, tj.
supruga glavnog lika Zlatan – Valentina,
sportaša ljubavi.
Tako smo dobili zaokruženu književnu tvorevinu roman TKO UMIJE u
kojemu je zapravo najbolji dio priča o
16
Mirku i priča Zlatan-Valentinove supruge (koja nam otkriva da je on dvostruka
ličnost) koje podcrtavaju rogobatnosti
dramaturgije života i svekolike mizerije
nedovršenih duša. Dobili smo zapravo
Antu Stanića kao proznog pisca koji
umije proniknuti u suptilne teme, umije
pripovijedati, koji ne pada u trans već neprekidno održava pozitivan kurs kormilareći pripovijednim tijekom tako da jedra njegove lađe stalno primaju poticajne vjetrove. Možda je zbog te intencije
sam roman ostao malo asimetričan, tj. u
prvom dijelu ostavlja dojam presnažne
piščeve naklonosti glavnom junaku, ali
kada se ovo djelo iščita do kraja može se
zaključiti da je autor zapravo podjednako naklonjen svim junacima, da nikoga
ne osuđuje, već tek upozorava kako da
usmjere svoju životnu energiju u pozitivnom smjeru.
Roman započinje pripovijedni tijek iz
autorovog prvog lica, s punim imenom i
prezimenom, a nastavlja se u pripovijesti
glavnog junaka iz prvog lica. Onda on
ostavlja glavnom junaku da ispriča priču
o kontraliku, a tek na kraju opet iz prvoga
lica ostavlja da se u priču ugradi i kontra
stav i tako, bez nevelikog uplitanja autora, sama teza dobije antitezu, i sve se
skupa sklopi u jednu postmodernističku
sintezu. A to ovaj roman, bez obzira na
asimetriju u prvom dijelu, upravo čini
dobrim, opravdanim i preporučljivim.
BROJ 7
ovjerenstvo nije odgovorilo na naš
prijedlog, ali doznajemo kako je
uvršten u redovitu proceduru. Evo
kako stoji o obrazloženju prijedloga:
26. svibnja 1446. godine u Milodražu
je obavljeno veličanstveno vjenčanje
hercegovačke princeze Katarine Vukčić
Kosače za bosanskog kralja Stjepana
Tomaša. To je bio jedinstven slučaj da
jedna država nastaje u ljubavi, a ne u
ratu. Naime, Stjepan Tomaš, predstavnik
kraljevske obitelji Kotromanića, koja je
dugo banovala i kraljevala Bosnom, uzima za ženu Katarinu, izdanak loze Vukčića-Kosača, podrinjskih velikaša, koja je
tri stoljeća vladala Hercegovinom.
Ovim svečanim činom koji se desio u
Milodražu, mjestu gdje su kraljevi imali
svoj dvorac, kapelicu i carinu, ujedinile
su se Hercegovina i Bosna,te je tako utemeljena država Bosna i Hercegovina koja
je ostala, s povijesnim prekidima, sve do
današnjih dana.
Vjenčanje, koje je trajalo nekoliko dana, imalo je sva odličja vjenčanja na
europskim dvorovima, a samu papinsku
vlast predstavljao je hvarski biskup Toma koji je iz splitske riznice na vjenčanje
donio i kraljevsku krunu. Svo vrijeme
održavale su se različite zabave, viteške
igre i igrokazi domaćih i dubrovačkih
kazališnih družina. Tu na Milodražu se
tada okupilo sve domaće plemstvo kao i
brojni uglednici iz drugih država. Bio je
tu gubernator ugarsko-hrvatskog kraljevstva Janoš Hunjadi, albanski knez
Juraj Kastriota Skenderbeg, potom predstavnik moćnog roda Šubića iz grada
Zrina, ban Neorić iz Muča, knez bribirski
Šubić iz Ostrovice, vitez Sudić iz Poljica,
dubrovački gospodičići, gospari i knezovi iz Kotora.
Katarina je isprošena i uz pristanak
njezinog oca, vojvode Stjepana Vukčića,
određeno je da se vjenčanje obavi na
Milodražu za svetkovinu Uzašašća koja je
padala 26. svibnja. Zato je 19. svibnja
1446. godine, po izvješću dubrovačkog
poslanika u Bobovcu, na kraljev dvor
stigao vojvoda Stjepan Vukčić sa sjajnom
pratnjom i da je bio vrlo lijepo primljen.
Želeći pokazati svoju veliku ljubav
prema bosanskom kralju, Dubrovčani su
se posebno pripremali za to vjenčanje.
Izabrali su poslanstvo, 21. travnja 1446.
godine, koje će ići kralju prigodom njegova vjenčanja. Dva plemića će odnijeti
kralju dar od 800 perpera u suknu i
drugim stvarima, a kraljici dar od 400
perpera. Također poslanici će ići i vojvodi Stjepanu, da prate nevjestu do
kralja u pratnji svirača.
STUDENI/PROSINAC 2010.
U RETROVIZORU
FOJNIČKAŠKRINJA
Dan državnosti BiH
Na poticaj Sekcije za kulturu i baštinu HKD Napredak podružnica Kiseljak
pokrenut je, kod nadležnih institucija BiH, postupak prijedloga izmjene
Dana utemeljenja države Bosne i Hercegovine.
Piše Mladen Molinar, predvodnik sekcije za kulturno-povijesnu baštinu
Bosanski kralj Stjepan Tomaš je 26.
svibnja 1446. godine na polju Milodraž u
kraljevskim dvorima organizirao veličanstveno kraljevsko vjenčanje, kako
kaže u svojoj pjesmi poznati franjevac
Kačić Miošić, najljepše koje je ikada
Bosna vidjela:
Otkada je Lika i Krbava
slavna Bosna viteška država
------------------nisu lipši svati sakupljeni
----------------STUDENI/PROSINAC 2010.
što su svati kralja bosanskoga
po imenu Kristića Stipana
i njegove lipe zaručnice
dijevojke Kate Hercegovke.
Jedno je sigurno, tim vjenčanjem Bosna je dobila plemenitu kraljicu, a kraljevstvo je ojačalo jer su se sprijateljili
herceg Stjepan Vukčić i kralj Tomaš koji
su dotada bili u sukobu. Ujedinile su se
dvije najveće velikaške obitelji Kotromanići i Kosače, ujedinila se Humska zemlja
i Bosna.
BROJ 7
Što se tiče samog datuma vjenčanja,
postoji više verzija, ali mislim i smatram
ispravnom onu koja kaže da se to dogodilo 26. svibnja 1446. na polju Milodraž.
Zašto? Pa evo nekoliko uvjerljivih argumenata. Po profesoru bukureštanskog
sveučilišta Nikoli Jorgi, ono je obavljeno
na Milodražu dana 26. svibnja 1446.
godine na svetkovinu Uzašašća koja je
tada padala u taj dan. Ovu tezu potvrđuje
i profesor zagrebačkog sveučilišta Đuro
Šurmin, obzirom da je dan prije vjenčanja, 25. svibnja, u Sutisci, kralj Tomaš
izdao povelju udovi Doroteji kneza
Ivaniša Blagajskog.
U prilog ovoj tezi idu i zapisi o
aktivnostima dubrovačkih izaslanika u
to vrijeme. Oni često izvještavaju svoju
Republiku o svim kraljevim aktivnostima i njegovim nakanama. Tako iz Bobovca 17. i 18. svibnja javljaju da se
očekuje dolazak vojvode Stjepana Vukčića, a 19. svibnja javljaju da je stigao na
kraljev dvor.
17
POVIJEST
FOJNIČKAŠKRINJA
Školske sestre franjevke Bosanskohrvatske provincije, dio su Kongregacije koja svoje korijene ima u Grazu, u Austriji. Družba se osamostalila u Mariboru, u Sloveniji, a danas
sestre žive i djeluju po cijelom svijetu. Razlogom moga pisanja za Fojničku škrinju jest činjenica da su
sestre imale svoj prvi novicijat u Samostanu Fojnica. Početci djelovanja
sestara u Bosni zapravo su vezani za
Fojnicu i Samostan. Pri pisanju služila sam se najvećim dijelom materijalom iz arhiva Provincije. Nastojala sam obuhvatiti i razdoblje utemeljenja školskih sestara u Grazu jer od
njih baštinimo odgojnu karizmu u
franjevačkom duhu, koja je vidjela
siromašnu, zapuštenu i neravnopravnu djecu, osobito žensku mladež, i franjevačku duhovnost. Graz
postaje otvoren životu i njegovim
potrebama pa šalje sestre u Maribor, gdje je za pet godina zaživjela
nova Družba i novi početak daljnjeg
razvoja i širenja karizme. Novoosnovana Družba u Mariboru nastavlja živjeti po Pravilu Trećega samostanskog reda sv. Franje, ali nedugo,
i po istim gračkim Statutima. Ista je
ostala i svrha ustanove: pouka i odgoj mladeži, osobito siromašne i
zapuštene djece. Sestre u Mariboru
nisu ostale vezane samo za jedno
mjesto, prihvaćale su poziv i dalje
vođene ljubavlju prema bližnjemu i
njegovim potrebama, odlaze u Hercegovinu, Dalmaciju, Afriku, Ameriku i, napokon, u Bosnu i Hrvatsku,
nadajući se da će djelovati u duhu
svoje karizme, karizme Kongregacije školskih sestara franjevki Krista
Kralja.
18
Graz – Eggenberg, generalna kuća Školskih sestara
Dolazak i djelovanje
školskih sestara franjevki u
Bosni i Hrvatskoj 1929.-1990.
Piše Martina Gazibarić
U
temeljenje Kongregacije školskih
sestarâ: Povijest Kongregacije
školskih sestara franjevki započinje
u Grazu, u Austriji, sa skupinom učiteljica jedne privatne škole okupljenih
oko rođenih sestara Antonije i Amalije
Lampel. Svojim djelovanjem željele su
pomagati najprije onima koji nisu imali
mogućnosti da se školuju u nekoj ustanovi gdje se skupo plaćala školarina.
Živjele su zajednički, osjećajući da tako
više mogu biti obogaćene međusobnim
iskustvom, a svojim životom i radom željele su slijediti ideal sv. Franje jer su bile
članice franjevačkog svjetovnog reda.
Potaknute franjevačkim duhom ubrzo su
se okrenule prema zapuštenoj, siromašnoj i nepoučenoj ženskoj mladeži koja
nije mogla platiti školovanje.
Tadašnja upraviteljica škole, Antonija
Lampel, željela je postići i crkveno odobrenje života te male skupine franjevačkih
trećoredica spremnih da žive samostanskim načinom života. Obratile su se
biskupu Romanu Sebastianu Zängerlu,
benediktincu, profesoru teologije, filozofije i Sv. pisma, koji je rado podržao njihovu zamisao, prijedloge i molbu, i na
temelju Pravila III. samostanskog reda
BROJ 7
sv. Franje (i Statuta školskih sestara franjevki iz Tirola) sastavio pravilo života,
tj. Statute za novu Družbu i podnio ih na
odobrenje Svetoj Stolici. Papa Grgur XVI.
(1831.-1846.) potvrdio ih je srpnja godine 1842. Bilo je to uistinu neobično: jer
potvrda Pravila života redovito slijedi
nakon određenog vremena iskustva na
Antonia s. Franciska Lampel, ustanoviteljica
Družbe Školskih sestara u Grazu
STUDENI/PROSINAC 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
Anton Martin Slomšek, biskup
temelju kojeg se oblikuje pravilo, a ovdje
je bilo drugačije. Zajednica je započela
vrlo skromno: iz dobre volje i kršćanskog
smisla za rizik u prvom redu. Prvo redovničko oblačenje obavljeno je 24. rujna
1843. u kapeli sestara milosrdnica, jer
mlada zajednica nije imala ni svoje kapelice, gdje Antonija Lampel uzima redovničko ime Franciska. Prva učiteljica novakinja posuđena je iz jedne tirolske
zajednice školskih sestara franjevki, iz
samostana u Kalternu.
Evo kako č. ss. Franciska izražava poziv i poslanje, smisao i ispunjenje života
svojih sestara: "Biti malene i ponizne, pa
će nas Bog uzeti u svoje svemoguće ruke i
odgajat će preko nas djecu. S Bogom dolaziti djeci, odgajati ih za Boga. Pomagati
posvuda, radosne da to smijemo i možemo. Uvijek odgovarati na molbe Crkve
i svijeta koje nam se trenutno postavljaju. Služiti nesebično, iz ljubavi. Sve
davati."
Dolazak sestara u Maribor (1864.) i
osnutak nove Kongregacije (1869.): Poticaj za dolazak sestara dao je sam mariborski biskup Anton Martin Slomšek
(1846.-1862.), veoma angažiran pastir
Crkve i sin svog slovenskog naroda, zaSTUDENI/PROSINAC 2010.
želio je u svojoj biskupiji franjevačke redovnice iz Graza za odgoj ženske mladeži. Također, posredni je poticaj dao i
Papa Pio XI. (1846.-1878.), kada je
biskup Slomšek bio na primanju kod njega 1862. Zanimajući se za prilike u
biskupiji, Papa je preporučio biskupu da
što prije u svojoj biskupiji osnuje kakav
odgojni zavod za mlade koji bi vodile
redovnice. Na povratku biskup je prenio
ovu misao "Društvu katoličkih gospođa"
(u nastavku DKG) i tu je donesena odluka
da se pozovu sestre iz Graza. Da nije ubrzo umro, biskup bi sigurno i osobno nešto poduzeo u tom smislu, ali s njegovom
smrću nije umrlo i njegovo djelo. Njegov
nasljednik biskup Maksimilijan Stepišnik uspio je ostvariti Slomšekovu želju uz
pomoć DKG, koje je Slomšek osnovao za
odgoj mladeži 1862. na čelu s groficom
Sofijom Brandis i uz pomoć veoma angažiranog kanonika Franca Kosara.
DKG obratilo se biskupu Stepišniku s
molbom da bi on kao crkvena vlast uputio poziv sestrama u Graz (Algersdorf) da
preuzmu dvije ustanove tog Društva:
sirotište i školu ručnih radova, koja je
imala 86 učenica u dva odjeljenja – mlađe
su plele, a starije šivale. DKG snosilo bi
BROJ 7
sve troškove oko dolaska i uzdržavanja
sestara. Molbu je u ime DKG potpisala
predsjednica Sofija grofica Brandis i savjetnik društva kanonik Franc Kosar. Trebalo je strpljivo svladati mnoge zapreke i
na više strana tražiti razna dopuštenja
državnih te crkvenih vlasti i napokon
pripraviti sve za dolazak sestara. Državna vlast je zatezala s davanjem dopuštenja da se sestre nasele u Mariboru. Tražila je trajno jamstvo o uzdržavanju nove
redovničke kuće, iako, bilo je poznato, na
drugim mjestima nisu tražile takva jamstva. Po savjetu jednog pravnika sastavili
su ugovor u kojem je izričito stajalo da se
ne radi o osnivanju nove redovničke kuće
i neke škole školskih sestara, nego da
sestre preuzmu vodstvo ustanova DKG u
Mariboru uz godišnju plaću i tako dugo
dok obje strane budu sporazumne. Napokon su iz Graza mogli izvijestiti da bi se
dolazak sestara mogao očekivati u
listopadu 1864. godine. U kronici kuće
matice u Eggenbergu (Graz) za godinu
1864. opisan je odlazak sestara u Maribor zajedno sa časnom majkom Katarinom Luegger uputile su se 15. listopada
1864. godine njih tri, č. ss. Margareta
Pucher, č. ss.Veronika Bauer i č. ss. Salezija Weitzer. Tako je konačno započelo
djelovanje školskih sestara III. reda sv.
Franje u Mariboru. Potrebe su bivale sve
veće i preuzetim obvezama sestre su
teško udovoljavale. Bilo je očito koliko je
njihovo djelovanje u novoj sredini i potrebno i korisno. I svaki dan je bilo jasnije
da bi ga valjalo proširiti i izvan onoga što
su preuzele kad su došle u Maribor, pa su
htjele otvoriti Školu školskih sestara.
Državna vlast se tomu protivila jer je
htjela smanjiti na najmanju mjeru vjerske utjecaje na školu i odgoj. Predstojnica zajednice u Mariboru č. ss. Margareta Pucher moli od kuće matice u Grazu
osamostaljenje kuće u Mariboru riječima: "Samo sućut prema siromašnoj i
zapuštenoj djeci jer sam imala prilike
dovoljno se osvjedočiti da u cijeloj austrijskoj monarhiji nema ni jednoga mjesta gdje bi odgoj djece bio tako manjkav
kao ovdje."
Smatrajući da se toj nevolji može pomoći samo na način koji je predložio i
mariborski biskup, tj. uspostavljanjem
samostalne kuće matice u Mariboru. Sve
je završilo tako da je 5 sestara, koje su se
same odlučile za Maribor, otpušteno iz
matične kuće u Grazu suglasnošću i odlukom sekavskog biskupa. Tako je nastala
jezgra nove družbe u Mariboru. Biskup
Stepišnik je, 13. rujna 1869., imenovao č.
ss. Margaretu Pucher prvom vrhovnom
19
POVIJEST
FOJNIČKAŠKRINJA
Maribor – pogled na kuću maticu i školski zavod
predstojnicom mariborske zajednice, tj.
časnom majkom samostalne Družbe.
Mlada Družba je brzo napredovala.
Do kraja 19. stoljeća napredak se posebno očitovao u porastu broja sestara i kandidatica. Usporedo s tim širilo se školsko
i odgojno djelovanje u kući matici i slovenskim krajevima austrijske monarhije. Č. ss. Margareta Pucher, prva vrhovna predstojnica, kao utemeljiteljica
mariborske Kongregacije školskih sestara, utvrđivala je u mladoj Ustanovi, na
podlozi prvih Statuta, franjevački duh
služenja u radu s mladeži, a prije svega u
radu za siromahe i malene.
Godine 1904. Kongregacija je priključena, glede duhovnih privilegija, prvom
redu sv. Franje Asiškog. Sv. Stolica je,
1922. godine, odobrila Kongregaciji vlastite konstitucije i priznala je redovničkom ustanovom papinskog prava. Te godine Kongregacija je bila prvi put
podijeljena u provincije. Konstitucije su
konačno, 1931. godine, odobrene i potvrđene. Na Vrhovnom kapitulu 1935. g.
naslovu je još dodano KRISTA KRALJA,
što je Sv. Kongregacija potvrdila 14.
ožujka 1947. dekretom br. 2776/47.
Ovim karizmatskim naslovom Družbe,
htjelo se razlikovati od drugih franjevač-
kih družbi, i utvrditi u sestrama svijest
da je smisao njihova života, odgoja i rada
u naviještanju Kraljevstva Kristova u
svijetu. Godine 1941. sestre su, zbog
ratnih prilika, morale napustiti matičnu
kuću u Mariboru i vrhovno sjedište Kongregacije premješteno je u Rim (SCR
Prot. N. 4893/41. od 19. VII. 1941).
Godine 1966. Sv. Kongregacija za redovnike proglasila je Kongregaciju međunarodnom s vrhovnom kućom u Rimu (SCR
03710/58. dana 31.1.1966.), a u generalnoj kući i kućama u Italiji kao službeni
uveden je talijanski jezik umjesto dota-
dašnjeg slovenskog. Godine 1969. Konstitucije su prilagođene pokoncilskim
smjernicama, a 1975. Vrhovni kapitul ih
je nanovo popravio i Sv. Kongregacija ih
je potvrdila na šest godina "ad experimentum" (Prot. N. L – 68 – 2/75 od 4.
veljače 1976.). Na sljedeća dva Vrhovna
kapitula unesene su još neke izmjene i
dopune. Konačan tekst potvrdila je SKR
odlukom od 24. lipnja 1983, prot. n. L.
68-1/82.
(U sljedećem broju: Školske sestre
franjevke u Bosni)
Želimo vam
obilje Božjeg
blagoslova i
puno sreće u
godini novoj.
Fojnica-Prijevoz d.o.o.
Fojnica
tel.061/790-559
20
BROJ 7
STUDENI/PROSINAC 2010.
DUHOVNI KUTAK
FOJNIČKAŠKRINJA
položi u jasle. U štali nije bilo nikoga.
Samo dva pobožna putnika, siromaštvo i
zima. Prema predaji dvije su dobre životinje: voko i mago, svojim dahom grijale
Božanskog Djetića. Božji anđeli bili su
njegovi dvorjani. Za čudo koje se zbilo
znalo je samo nebo. Za njega ne saznadoše ni oni koji su tonuli u nasladama na
kraljevskom dvoru u Jeruzalemu. Željezna ograda dijelila je ova dva svijeta. Znala
je njegova Majka i njegov budući Hranitelj. Veseli se Majko Marijo, ti prva među svima!
O Betleme, grade slavni Evo javljam vam
veliku radost koja će biti za sav narod. U
Davidovu gradu rodio se Spasitelj koji je
Krist Gospodin. Evo vam znaka: naći ćete
Dijete Isusa, položeno u jaslice. Veselje ti
navješćujem, puče kršćanski! Prvi i jedini razlog moga pisanja jest radost Božića,
Emanuela, Boga s nama, koji nam svima
donosi toliko potrebni i žuđeni mir. Nevolje svakidašnjice, čini se, kao da pokazuju svoju najgoru formu u našem fojničkom kraju. Jedva nam daju disati! Ali
postoji nada u bolje sutra, a ta nada jest
Bog s nama, Božić. Prožeti tom nadom
želimo sa svima vama, dragi prijatelji,
podijeliti radost Božića.
Veselje ti navješćujem Božić je najljepši
događaj koji se zbio u povijesti ljudskog
roda. To je biser među događajima. Započeo je davno u svanuće našeg vremena i
traje sve do danas. Betlehem od prije dvije tisuće godina govori i danas ljudima širom svijeta. Govori o onoj vjekovnoj težnji kojom su ljudi vapili za spasenjem
upirući svoj pogled u nebo i tražeći odgovor na mnoga životna pitanja. A nebo je
bilo tmurno i zatvoreno. Pa ipak na zemlji su se već naslućivali prvi tragovi i prve
nade, ljudi su iščekivali s pouzdanjem.
Spasitelj ipak treba doći: "Doći će i neće
kasniti…". I to u jednom kutu Istoka, u
malom mjestu Betlehemu izgubljenom u
Judejskom gorju, to ljudsko iščekivanje
je bilo najpouzdanije i vjera najčvršća.
Vjerovali su očevi lomeći kruh svojoj
obitelji, vjerovali su pastiri na poljima uz
stado, vjerovali su leviti služeći u hramu i
kraljevi u svojim palačama, svi su čekali,
svi su htjeli da dođe. I onda bi se našao
netko u narodu i opjevao bi tu želju, to
neizmjerno htijenje. Vikali su psalmisti,
STUDENI/PROSINAC 2010.
Božić
Priredio Nikica Vujica
pjesnici Izraelovi: "Slušaj Bože Izraelov,
ti što vodiš stado Josipovo, pokaži se plemenima našim: Efrajimu, Benjaminu,
Manašeu, siđi!" I melodija anđeoskih
zvukova uporno je zvala, živo želeći da se
objavi i napuni dotada nepoznatom radošću žalosna ljudska srca. Najprije tiho,
a onda sve glasnije i glasnije talasajući se
po Betlehemskim poljanama, ona je odjekivala u dušama pastira koji su bdjeli.
Nebo je zvalo...
U to vrijeme godišta Od stvarenja svijeta
godine 5199. pr. Kr., pošto Bog prije toga
stvori nebo i zemlju, a od općeg potopa
godine 2957. pr. Kr., od rođenja Abrahama godine 2015. pr. Kr., od Mojsija i oslobođenja naroda Izraelskoga iz Egipta godine 1510. pr. Kr., do ustoličenja kralja
Davida godine 1032. pr. Kr., u 65. sedmici
proročanstva Danijelova, kad je bila 194.
Olimpijada, od osnutka grada Rima godine 752. pr. Kr., te u 42. godini vladanja
Oktavijana Augusta, kad je čitavom kuglom zemaljskom vladao mir: Isus Krist,
vječni Bog i Sin vječnog Oca, htijući posvetiti zemlju svojim dolaskom, začet po
Duhu Svetom, kad se navršilo devet
mjeseci od njegova začeća, u Betlehemu,
gradu Judinu, rodi se od Djevice Marije i
postade čovjekom. U to vrijeme godišta
mir se svijetu naviješta porođenjem Djetešca, kom' je Majka Djevica Marija.
Narodi nam se I rodi ga Djevica, čista, neokaljana i siromašna. Povi ga u pelenice i
BROJ 7
Tiha noć, sveta noć A bila je noć. Stoji pisano: dok je posvuda vladala ponoćna
tišina, kad je noć u svome tijeku došla na
polovicu svoga puta, tada, o Bože, siđe k
nama iz tvojih kraljevskih odaja svemoguća tvoja Riječ. Bila je noć, sveta i tiha
noć. Noć puna svjetla. Noć plodna i blagoslovljena. Noć puna zvijezda i mirisa.
Tajanstvena noć! On siđe na zemlju tiho i
nečujno. Pade kao rosa na runo. Dođe
među svoje neprimjetno i tiho, kao što je
stvoritelj neba i zemlje sakriven u svome
svemiru… Ali njegov dolazak ne osta sakriven svima. Sva se zemlja napuni mirisom njegove prisutnosti. Kao što se crkva
puni mirisom molitava ili proljetno jutro
mirisom šarenog cvijeća. Zvukovi anđeoskih melodija javljaju njegovo rođenje.
O pastiri, čudo novo Idemo u Betlehem,
govorahu pastiri, da vidimo što se to dogodilo, kakvi nam se to znakovi objavljuju. I odoše žurno. U štalici nađoše Mariju,
Josipa i djetešce povijeno u jaslicama.
Mnogi su u to vrijeme spavali, bilo ih je sigurno koji su i bdjeli, ali samo pastirima
bilo je dano da u tom velikom trenutku
zapaze Boga Stvoritelja koji je postao
čovjekom, maloga Boga u pastirskoj štali.
Josip je to ovako doživio: "Ja sam hodao,
odjednom zastadoh. Podignem oči i , gle,
oblaci zastali i vjetar stao, i ptice što su
letjele zrakom prestadoše mahati krilima, ni oni koji su jeli ne jedu više, zastali
usred zalogaja i otvorenih usta gledahu k
nebu. Pogledam rijeke, i one stoje. Zastale na tren i životinje šumske. Za taj trenutak je sve živo stalo. I odjednom, opet se
sve vrati normalnom toku života i opet
sve posta kako je bilo."
Kyrie eleison Prorok Izaija proreče: "Bit
će prezren, on najljepši između sinova
ljudskih, posljednji od ljudi. Zvat će se
čovjek bola. On će nositi naše patnje. On
će biti ranjen za naše grijehe i izbijen radi
naših opačina. Križ će lebdjeti pred njegovim očima u sve dane njegova života."
21
IZ VREMENA PROŠLOG
FOJNIČKAŠKRINJA
Poštena i radišna čovjeka može se naći, obično,
u vrtu, gdje njeguje svoju zelen i kupi plodove
svoga rada kroz mjesece. Tu smo našli i Niku
Šandora Bošnjaka (78). Iako u mnogome poslu,
trudio se da ipak što više saznamo o davninama
i trenutcima što činiše živote naših predaka.
Dobra zimnica
za dobru zimu!
Piše Ivana Cvjetković
U
nama davnim vremenima zima nije
bila nimalo ugodna i laka, ali kroz
jesen pokušavalo se učiniti ju što
blažom i koliko - toliko ugodnijom,
iako je, ustvari, jedino bilo bitno da se
preživi.
Najvažnije je bilo osigurati hranu za
hladne dane, kad je njena nestašica i kad
se dosta teže dolazi do nje, pa se u vrijeme prije velikih hladnoća pripremala
"zimnica".
Sve što se nalazi u prirodi, hrana je, pa
su se od šipka, drijena, maline pravili izvrsni sokovi, dok od mrkve, šljiva i jabuka, ukusni džemovi; i slatkoga bi u smočnici bilo cijelu zimu.
U malim kazancima pekla se rakija,
isključivo čista šljivovica, pa se bilo veselo i u kišovito vrijeme. Koristila se za lijek
i užitak, uostalom, kao i sada. Onaj tko
nije obožavatelj ovoga pića, uvijek je
imao na izboru višnjevaču i orahovaču,
koju su obično pile žene.
Uz dobro piće trebalo se i prigristi što
MLADI U VREMENU
FOJNIČKAŠKRINJA
S
vaka mlada osoba od petnaeste godine pa nadalje, svojim roditeljima je
uvijek malo dijete za koje treba brinuti. Posebna briga javlja se u danima viken-da, za vrijeme ludih noćnih
provoda, no postoji li to, uopće, kod nas?
Samo za vas, istražili smo kako izgleda jedna noć mladog čovjeka u Fojnici...
Nakon što se opegla nova košulja i
stavi zadnji litar parfema (...), na nama je
samo odlučiti gdje ćemo provesti noć.
Kako je Fojnica relativno mali grad, sa
podosta jadnim izborom i brojem mjesta
za "izaći", možemo birati između tri ponude: caffe "Charlie", pub "Stari grad" i
caffe "Pink".
Posjetili smo tri objekta i istražili ponude, te saznali kako to sve izgleda s druge strane.
U pubu "Stari grad" razgovarali smo
sa ljubaznim konobarom Ismirom Mukačom, koji nam je otkrio sve detaljčiće iz
pivnice. Najviše se ispijaju točene pive i
pivo u boci (kao i u svakoj pivnici), a od
jakih pića pelinkovac i vodka. Mladi se
zabavljaju uz dobri stari rock, a odlaze
oko dva sata ujutro. Naravno, zabava
traje duže za vrijeme nastupa DJ-eva i
promocija pića. Prostor ne odiše baš
slobodom i komforom, pa je malo teže
22
Ruke gore, nema spavanja sve do
zore... ili, ipak, ima?
Piše Ivana Cvjetković
zaplesati, ali nitko to i ne čini, osim ako
nije popio "koju" čašu previše. No, ipak,
poslije dvadeset sati teško je naći slobodnu stolicu, što znači da i konobari
imaju posla. Vikendom ih rade trojica, a
na napojnice se ne žale.
Nešto kasnije odlazimo u caffe
"Charlie", gdje nas dočekuje dobro
raspoloženi Anto Bilić (vlasnik, konobar,
DJ). Odgovori na pitanja su slični,
uglavnom se pije heineken, jägermeister
i vodka, a glazba uz koju se mladi opuštaju je uglavnom zabavna i turbo-folk. I
tu rade dva-tri konobara, a napojnice su
BROJ 7
dobra strana njihova posla. Atmosfera je
zagrijana do iza ponoći, a stanje gostiju
plesno.
U blizini je i caffe "Pink", gdje nas dočekuje mladi i šaljivi Mario Grgić. On je
potvrdio da su napojnice jako dobre i da
su žene vikendom posebno lijepe. Glazba
koja se pušta je različita, uglavnom po
želji i vrsti gostiju, a najpopularnije piće
je pan pivo i jägermeister. Ovdje su dovoljna dva konobara.
Nakon ovih posjeta, uočili smo veliku
stvar, a ta je da ove gradske kavane, koje
petkom i subotom obnašaju uloge miniSTUDENI/PROSINAC 2010.
SPORT
FOJNIČKAŠKRINJA
mesno, pa bi se zaklala svinja (neke i do
100 kg) i prehranjivala je obitelj kroz cijelu zimu, u to doba kad vegeterijanaca
još nije bilo. Sva hrana čuvala se u spremnicima, iskopanim u zemlji, jer rashladni
uređaji nisu postojali.
Trave za čajeve i koštice iz tikve, kao
grickalice, sušile su se na ručno zidanim
pećima.
Kako su se koristila brašna iz domaćih mlinova i rijetko kupovale namirnice,
osim ulja i soli, i med iz košnica je uveliko
mijenjao šećer.
Osim sve te hrane, dobro bi poslužile i
gljive (jesenke, kukljeni - osjaci, bukovače), te ježevi i žabe. Uhvati se i krišom
pokoja srna, divlja svinja, te proda, od
čega su se mogla kupiti i dva bika, a lovilo
se i za krzno.
Kad se spremila hrana, osigurao plin
za lampe, vuna za pokrivače, počelo bi
pletenje džempera i čarapa, koje bi u
hladnim danima čuvale od prehlada.
Svatko sebi pripremio bi drva za
loženje vatre (u vlakama) i vesela ciča
zima je mogla početi.
diskoteka, zatvaraju se dosta ranije, u
usporedbi s diskotekama i folkotekama
u drugim gradovima i da su premale za
opustiti se i zaplesati, a da pritom ne
ozlijedite ekipu za susjednim stolom.
Konobari su, uglavnom, isti, premještaju se iz jednog objekta u drugi i tako mijenjaju kroz godine.
Kako bismo bili u tijeku posjetili smo i
"plavce", koji kažu da narušavanja javnog
reda i mira ne bude u velikim količinama
ili bar ne toliko da bi njima omelo zabavu
i nazdravljanje.
Nakon dva sata poslije ponoći, mladići i djevojke prepušteni su sami sebi, pa
mogu nastaviti zabavu u susjednom nam
Kiseljaku ili "pokupiti" prijatelje, pa
nastaviti druženje u automobilu na otrcanim parkinzima, uz koju bocu ili (nadajmo se da ne) što drugo.
Pitali smo i slučajne prolaznike što
misle o noćnom životu u Fojnici, na što
nemaju najbolje komentare i žale nad
slabim ponudama, na mjestima na kojima su primorani provoditi noći svoje
mladosti, dok se oni koji to mogu popraviti ugojeno smiješe iz udobnih fotelja.
No, nije sve tako crno, uvijek nam
ostaje ljubav prema svakom kutku
divnoga nam grada. (...)
STUDENI/PROSINAC 2010.
Škola nogometa
Piše Marko Tuka
U
prošlom broju "Škrinje" pisali smo
o aktivnostima vezanim za djelovanje Škole nogometa "Trgotank" iz
Fojnice. Nakon uspješno organiziranog turnira prošlog mjeseca, početkom studenog u goste članovima ove
škole stigao je bračni par Kaufmann iz
njemačkog grada Koblenz. Gosti iz Njemačke došli su sa vrijednim poklonima.
Thomas Kaufmann je prije desetak
godina boravio u našoj zemlji kao pripadnik međunarodnih snaga za provođenje mira. U tom vremenu je upoznao
dosta ljudi i njihovo gostoprimstvo. Iz
razgovora s ljudima nastala je ideja o tome kako bi bilo lijepo pomoći najmlađima naše zajednice. Zajedno sa svojom
suprugom Susanne dao se u potragu za
dobrim ljudima grada iz kojeg dolazi.
Vrlo brzo se za njegovu ideju pročulo i
našli se oni koji su bili spremni pomoći.
Rezultat njihova truda je velika količina
Božićni turnir
Piše Josip Puljić, dipl.str.spec.
I ove, kao i mnogih proteklih godina, u
organizaciji Udruženja za sport i
rekreaciju "KATARINA" Fojnica održava
se Tradicionalni malonogometni Božićni
turnir Fojnica 2010.
Tijekom mjeseca prosinca u dvorani
Osnovne škole u Fojnici dvadesetak
malonogometnih momčadi iz Sarajeva,
Travnika, Zenice, Kreševa, Busovače,
Kiseljaka, Kaknja i Fojnice će svojim
umijećem "haklanja" pokušati osvojiti
neku od izdašnih nagrada koje su osigurali organizatori ove sportske manifestacije koja svake godine poprima sve
značajnije mjesto u Federaciji BiH, pa je
tako i ove godine Ministarstvo za sport i
kulturu SBK-a zauzelo mjesto generalnog pokrovitelja turnira.
Pobjednička momčad ovogodišnjeg
izdanja Tradicionalnog malonogometnog Božićnog turnira u Fojnici
osvojit će pobjednički pehar i nagradu od
3.777 KM, drugoplasirana momčad
1.777 KM a trećeplasirana močad 777
KM. Kao i uvijek, Udruženje "KATARINA"
nagradit će i najkorisnijeg igrača "MVP
turnira", najboljeg vratara, te najdaroBROJ 7
sportske opreme koja je bila neophodna
našoj školi.
I, konačno, kao što smo rekli početkom studenog je došlo do realizacije ove
ideje. Nezaboravno je bilo vidjeti koliko
se 60 članova naše škole raduje dresovima, loptama, čunjevima za treniranje,
medicinskoj opremi.
Posebno su djeca bila oduševljena
poklonom garniture dresova koje je
gospodin Kaufmann dobio od višestrukog prvaka Europe i Njemačke, nogometnog kluba Bayern iz Münchena.
Zauzvrat, odgovorni ljudi Bayerna zamolili su nas da se članovi škole slikaju u
dresovima ovog kluba što su djeca s
oduševljenjem uradila.
Nakon par provedenih dana u našoj
zemlji bračni par Kaufmann vratio se u
Njemačku, uz obećanje da se suradnja
neće prekinuti. Naime, postoji ideja da se
našoj školi organizira putovanje u Koblenz te sudjelovanje na jednom nogometnom turniru. Ali o tome ćemo opširnije
kada dođe vrijeme za to. Sad ćemo se još
jednom zahvaliti Thomasu i Susanni na
onome što su poklonili.
vitijeg mladog igrača turnira, poznatom
nagradom kojom organizator daje dodatni podstrek najmlađim natjecateljima za daljni sportski rad.
Cijelim trajanjem turnira, pošto je
dvorana izuzetno dobro grijana za ovo
božićno-novogodišnje vrijeme, mnoštvo
naših sugrađana i ljubitelja ovog sporta
iz susjednih općina u popodnevnim i
večernjim satima dolazi na druženje i
navijanje za svoje favorite, te će i ove
godine takva atmosfera potrajati sve do
19.prosinca kada je na rasporedu
završna večer turnira.
Potrebno je još jednom istaknuti fenomenalnu organizaciju, izvrsnu atmosferu na natjecanju i besprijekorno suđenje dva ponajbolja suca u SBK-a za
mali nogomet gosp. Goluba i Pašića.
Dok je ovaj tekst bio u pripremi za
tisak (ponedjeljak 13.12.), nakon odigravanja utakmica po skupinama, najboljih 16 malonogometnih momčadi
plasiralo se u knock-aut fazu natjecanja
gdje će se kup natjecanjem na ispadanje
u tekućem tjednu doći do pobjednika
turnira.
U narednom broju Fojničke škrinje, u
sportskom feljtonu, čitatelji će biti obaviješteni o konačnom ishodu ove sportske manifestacije.
23
IZ BOŽJE RIZNICE
KUHINJA
FOJNIČKAŠKRINJA
Saljnjaci
Piše Božana Tuka
a
j
i
t
u
K aca
b
u
j
l
po
Vrijeme svinjokolja je prošlo, kao i žamor u seoskim
dvorištima, uobičajen za dane kasne jeseni, gotovo da je
zamro, iako ga je posljednjih godina sve manje zbog modernog
načina življenja. Tako dok se na dimu suši meso, a mast, čvarci,
krvavice leže pohranjene u našim smočnicama ili pak
hladnjacima, prisjećam se mirisa dobrih domaćih salenjaka,
tih kolačića od lisnatog tijesta što su im se u zimskim večerima
veselila i djeca i odrasli.
Priredila Božana Tuka
Otac je imao petogodišnju kćer na koju je
stalno galamio.Bio je uvijek toliko nervozan da
što god ona uradi nije bilo dobro. Kako se bližio
Božić djevojčica je razmišljala što bi mogla
pokloniti ocu kojega je toliko voljela i da se on
obraduje tome.
Donijela je malu kutiju na poklon i rekla:
“Tata, ovo je za tebe!” Tati je bilo vrlo
neugodno, jer nije očekivao od kćerke bilo
kakav poklon, a kada je otvorio kutiju i zavirio u
nju, vidio je da unutra nema ničega! Jako se
naljutio. Kćerku je strogo prekorio i rekao joj:
“Ako već nešto poklanjaš, onda se potrudi da
nešto i staviš u kutiju. Ne možeš tek tako
poklanjati praznu kutiju!” Djevojčica ga je tužno
pogledala i sa suznim očima rekla: “Ali tata,
kutija nije prazna. Do vrha sam je napunila
poljupcima samo za tebe.” Tata je bio ganut do
suza. Kleknuo je pred kćerkicu, snažno je zagrlio
i zamolio za oproštaj. Do kraja života čuvao je tu
kutiju pored kreveta i uvijek kada se osjećao
izgubljeno i očajno, uzeo bi je, otvorio, i iz nje
uzeo jedan poljubac i sjetio se ljubavi koju je
kćerka spremila unutra.
24
Sastojci
200gr sala
320gr brašna
2 žumanjka
1žlica rakije(jušna)
1 žlica octa
½ šalice toplog mlijeka
Priprema
Salo očistite od opni i sameljite na stroju za meso pa mu dodajte 110
grama brašna. Smjesu ostavite da odstoji u hladnom do upotrebe.
Zamijesite tijesto od ostatka brašna, žumanaca,rakije, octa i mlijeka.
Kada ste tijesto zamjesili, razvaljajte ga na debljinu prsta i namažite
salom. Preklopite lijevu, pa desnu stranu preko njega, te gornju i donju
stranu, i stavite da odstoji na hladnom oko 20 minuta. Ovaj postupak
ponovite nekoliko puta, a zatim tijesto razvaljajte na debljinu od oko
1,5 cm.
Ugrijanom oštricom noža narežite kvadrate 6X6 cm, napunite
pekmezom po želji (obično se koristio pekmez od šljiva) i preklopite u
trokut.
Pecite na 200 stupnjeva oko 30 minuta. Hladne salenjake pospite
sitnim šećerom, a mogu se posuti i makom, ili drugim sjemenkama.
Tijesto se može peći i bez nadjeva, ali se tada reže na manje komade.
BROJ 7
STUDENI/PROSINAC 2010.
Uživajte u ovim prazničnim danima.
Čestit Božić i sretna Nova godina!
Udruženje za šport i rekreaciju
„Katarina“ Fojnica
Želimo Vama i Vašim najdražima
mnogo sreće, blagoslov Svemogućeg
i da te najznačajnije blagdane sprovedete
u miru i dobrom raspoloženju.
Žrtava domovinskog rata bb
BiH - 71250 Kiseljak
Tel. 030/ 877 300; 877 301
PRIJATELJI FOJNICE
FOJNIČKAŠKRINJA
Mensur Ćatić
Mensur Ćatić rođen je 7. lipnja 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina. Po
zanimanju je pravnik. Najveći i najljepši dio života proživio je u Odžaku. Gimnaziju je
završio u Modriči, a živio je u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i
Danskoj. Objavljivao je pjesme i priče u časopisima "Odjek" Sarajevo, "Osvit"
Mostar, "Avangrad" Sombor, "Riječ" Brčko , "Vpolet" Žalec - Slovenija, "Kul tim"
književnog kluba "Branko MIljković" Knjaževac, "Tvorac grada" Beograd, "Svijet
kulture" Zagreb, "Polja" Novi Sad, "Diogenes" pjesnici i prozaisti sa područja ex YU,
"Život" Sarajevo, "Žikišon" satirični časopis za područje ex YU, "Poeta" Beograd,
"Priča" Beograd, "Književni pregled" Beograd... Pjesme su mu prevođene na
slovenski, engleski, danski i francuski jezik. Za pjesničku zbirku "Rutinski zahvat”
2007. god. dobio je drugu nagradu Mak Dizdar na pjesničkoj manifestaciji "Slovo
Gorčina“ u Stocu. U listopadu 2008. god. u izdanju sarajevske IK "Zalihica" objavio je
knjigu pjesama "Pjesme za drugo mjesto". U listopadu 2010. u izdanju IK "Bagrem"
Gradište, Hrvatska objavio je knjigu pjesama "Eskimska ruža". U studenom 2010.
njegova pjesma "Rane i stomaci" osvojila prvo mjesto na natječaju Prve satirične
pozornice "Satira je alternativa bezumlju" elektronskog časopisa za političku satiru,
humor, karikaturu i strip MaxMinus. Mensur Ćatić danas živi i stvara u Visokom.
SNIJEG
SUNCOKRETI NAD FOJNICOM
okretahu se sinoć
suncokreti nad Fojnicom
za blijeskom brzaca
naše kćeri
Hanko
i u mahramama žutim
gdje je mjesec
ostao da leži
svitaše dan
...
nacrtao sam zeca
kako se grije u šumi
uz nacrtanu vatru
NEBO
(analiza kreacije)
nebo je gore
postavljeno kao naslov
(poezija je, dakle, jedina istinska
povijest čovjeka)
ko srebrna sablja
pitao sam kome je otac
noću palio svijeću
i stavljao u peć
Hadžera ti je osmijeh
valima niz rijeku
Sumeja ti je zvijezda
ispod kože
...
nemoj rodit lijepu Fatmu, Hanko
umrijet će nam opet
mjesec oštar
u oku će ti zelene
stabljike sjeć
26
i crtao snijeg toliko dugo
dok papir opet nije
ostao potpuno bijel
nacrtao sam kongres slavista
i mladu prevoditeljicu iz poljske
(i kupio okove za tebe, isti sam
prever)
koja me kao zečica iz plejboja
u šumi ljubila po cijelom tijelu
CRVENI JAVORI
o,nemojte me prećutati, javori
crveni zazvonite u proljeće
lišćem
ovuda kada prođe
i sjekire u violine
kad vam isjeku srce
neko će plakati i za vama
BROJ 7
ne moraš ti curice
razumjeti ništa
samo sve ovo izgovori
tiho na poljskom
dok ja crtam snijeg
(Tadeušu Ruževiču)
STUDENI/PROSINAC 2010.
U tijelu zdravlje, u duši mir,
u mislima radost, u srcu mladost,
a u radu uspjeh, puno sreće i lijepih snova
nek Vam donese Božić i godina Nova!
HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO
PODRUŽNICA FOJNICA
Uživajte u ovim
prazničnim danima.
Čestit Božić i
sretna Nova godina!
OPĆINSKI ODBOR
HDZ 1990 FOJNICA
Čestit Božić i obilje
Božjega mira i
blagoslova u 2010. godini.
Buregdžinica
i Mini market
Glavočević
030/831-659
Iz samostanske riznice
Fojnički grbovnik
strana 1.
Slika Bogorodice
Na ovoj slici treba uočiti znak Bosne (dvije crne čvoraste grane i na njima dvije
okrunjene crne glave). Iz toga se može zaključiti da je umjetnik htio prikazati
Bogorodicu kao zaštitnicu Ilira i zaštitnicu bosanskog kraljevstva.

Fojnička škrinja broj 19

Fojnička škrinja broj 31

Fojnička škrinja broj 13

Fojnička škrinja broj 15

Fojnička škrinja broj 6

Fojnička škrinja broj 4

Fojnička škrinja broj 5

Fojnička škrinja broj 14

Fojnička škrinja broj 16

Fojnička škrinja broj 11

Fojnička škrinja broj 17

Glasnik svetog Ante broj 24 - Franjevački samostan i crkva sv. Ante

Fojnička škrinja broj 24