Broj 5
srpanj/kolovoz 2010.
cijena 2 KM
HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO
PODRUŽNICA FOJNICA
ISSN 1986-5929
9 771986 592001
INFO TEL. 063 993 093
Hajdučka konoba
Fojnica
sve vrste pita
domaća tjestenina
domaća kukuruza
maglice
dostava po pozivu,
narudžbe za posebne
prilike (svadbe,
krštenja i dr.)
Bosanska bb
Mob. 063 734 219
UVODNIK
IZ ŽUPNIH MATICA
FOJNIČKAŠKRINJA
srpanj/kolovoz 2010.
Vjerni naši čitatelji,
nemamo više razloga za oprez i strahove. Fojnička škrinja ipak nije
slučajnost a niti prolazan društveni fenomen. Peti broj je u vašim rukama!
Taj skromni jubilej još nije prva godišnjica ali mi ohrabreno gledamo u
izvjesnost opstanka. Našu malu redakciju ovih dana osvježava val što je
prošao Fojnicom nakon izdavanja prvog broja u prosincu prošle godine.
Bilo je nevjernih Toma, bilo je nespretnosti i propusta, bilo je korisnih
kritika, bilo je besparice i lutanja. Sada već osjećamo kako su ta bolna
iskustva iza nas. Osjećamo se prihvaćeno i voljeno, takvim kakvi jesmo, sa
svim svojim manama i uz nastojanja da budemo bolji, samo bolji… i zbog
toga smo se odlučili konačno promovirati našu Fojničku škrinju. Očekujemo
vas u petak, 3. rujna, u Okrugloj dvorani muzeja franjevačkog samostana u
19 sati.
U sparne dane, dok se hedonistički izležavamo pored naših plavih
bazena, dočekujemo familiju i prijatelje iz bijelog svijeta, zadovoljno
dišemo vrevu ulica, pitamo se, možemo li, svatko od nas ponaosob, pa onda
i zajedno, učiniti nešto više i ljepše za Fojnicu. Zašto Fojnica nema
rascvjetanih uličnih saksija, kada će se početi poštivati stara stabla a kada
osmisliti nove aleje, zašto nedostaje rasvjeta, zašto nam glavne ulice
nalikuju na hercegovačku oranicu? I zašto naš načelnik ne voli Fojnicu? Što
su se njemu tako grdno zamjerili fojničani pa ih sustavno i temeljito vodi u
najsiromašnije kmetstvo?
Srećom, ima još nade i energije u malim zajednicama okupljenim
oko ljubavi prema prirodi i lijepom. Bračni par, koji je već u petoj deceniji
života darovan unucima, spreman je preseliti kadife i karanfile iz svojih
plastenika na fojničke pločnike bez ikakve naknade, samo da ih netko
pozove! Rado bi to poklonili svome gradu i svojim komšijama. Udruženje
građana sportskih ribolovaca Fojnica već mjesecima poklanja jedan sasvim
novi koncept Ribnjaka. Više se ne stidimo tog mjesta od kojega su mladi
poduzetnici načinili idiličan kutak bezvremenske i neprostorne
pripadnosti životu. Ne možemo ne spomenuti mnoge bezimene koji su
svoje balkone, bašte, vrtove i voćnjake učinili lijepim ogledalom fojničke
duše. Očekujemo njihov poziv, razgovore o tome kako je sve počelo i gdje
vide…
Našim dragim sugrađanima islamske vjeroispovjesti želimo da
ostvare ustrajnost ramazanskog posta i obave s lakoćom duhovnu
pripremu za Ševal i Ramazanski Bajram .
U zdravlju neka je svim fojničanima, ma gdje da su i ma kojoj vjeri
bili mili!
Urednica
Kršteni
Aleksandar Iviš
Bojana i Kate rođ. Šako
Lea Vicić
Darija i Dubravke rođ. Bujak
Tamara Čuturić
Ivana i Ivane rođ. Bošnjak
Milan Trogrančić
Dalibora i Jelene rođ. Kljajić
Petra Rajić
Marija i Dušice
Vjenčani
Slobodan Miličević i Jelena Breškić
Ivan Duno i Nikolina Komšić
Josip Bošnjak i Josipa Džepić
Josip Ivičević i Maja Gujić
Ivan Barešić i Valentina Remić
Berislav Stanić i Ivana Lovrić
Mišo Pecirep i Nataša Mihailović
Umrli
Juro Bošnjak, 1931.
Frano Tuka, 1948.
Anto Majić, 1920.
Lucija Bošnjak, 1931.
Marinko Okić, 1963.
Savka Kapetanović, 1963.
Viktor Musa, 1931.
Fojnička škrinja, broj 5, srpanj/kolovoz 2010 .
Kontakt za oglašavanje sjećanja na pokojnike:
osnivač i izdavač: HKD ˝Napredak˝, Podružnica Fojnica
■ glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana
Cvjetković, Jakov Gavran, Slavica Miletić, Božana Tuka i fra Nikica Vujica ■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan Katavić, Josipa Lovrić, Katarina Migić i fra Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić
■ adresa: Mehmeda Spahe bb ■ tel.: +387 63 284 877 ■ e-mail:
napredak.fojnica@gmail.com ■ žiro-račun: 3060350000782209 Hypo
Alpe-Adria banka ■ naklada: 1000 primjeraka ■ tisak: NAKLADATISAK KS Kiseljak
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
BROJ 5
adresa: Mehmeda Spahe bb, Fojnica,
e-mail: napredak.fojnica@gmail.com
mob.: 063 685 588
Potrebno je navesti točno ime i prezime
pokojnika, godinu rođenja, godinu smrti a po
želji korisnika oglašavanja objavljujemo
fotografiju i kraće popratne tekstove. Uredništvo časopisa zadržava pravo korekcije
tekstova.
3
AKTUALNOSTI
FOJNIČKAŠKRINJA
Fojnički planinari na Triglavu
U petak 2. srpnja su, u okviru festivala ˝Tjedan bosanskih
kraljeva˝, Fojnicu pohodili bosanska kraljica i kralj u pratnji
svojih najbližih dvorjana. Veseo i razigran doček pripremili su
im članovi KUD "Matija Gubec", KUD "1001 noć", Fojnički tamburaši kao i mnoštvo znatiželjnih Fojničana. Projekat "Tragovima bosanskog kraljevstva" u organizaciji fondacije "Mozaik"
obišao je deset destinacija u BiH među kojima je i Fojnica, sa
svojim bogatim kulturnim nasljeđem i dugom povijesnom tradicijom, bila nezaobilazna. Kraljevska je svita prošetala kroz
Aquapark praćena aplauzima i škljocanjem fotoaparata. Na
replici starog jedrenjaka "Victoria", uz podršku orkestra "Modus vivendi", nakratko smo se posve preselili u srednji vijek.
Kao da je i tada bilo bolje Fojnici! Posjeta franjevačkom samostanu i razgledanje muzejske zbirke uz pomoć domaćina,
čuvara muzeja i knjižnice, fra Janjka Ljubosa, te vožnja kočijama kroz malu fojničku jezgru, zaokružila je jednodnevni
boravak dragih nam gostiju.
S.L.
FOTO: D. ŠAKO
FOTO: B. TROGRANČIĆ
Bosanska kraljevska obitelj u Fojnici
Od 15. do 18. srpnja planinari PD "Vranica" iz Fojnice i PD
"Bitovinja" iz Kreševa proveli su u osvajanju Triglava. Prvog se
dana sedamnaest sudionika ovog zahtjevnog planinarskog
poduhvata vozilo preko tri države do svog prvog odredišta, u
Nacionalni park Triglav, do Aljazevog planinarskog doma koji
se nalazi na 1015 m.n.v. Drugog dana se već u ranim jutarnjim
satima krenulo čuvenom stazom "Via terata" te nakon napornog sedmosatnog osvajanja uspona cijela se ekipa našla na
2332 m.n.v. Trećeg dana je uslijedio pohod do meteorološkog
opservatorija na Kredarici koji se nalazi na 2515 m.n.v. Povratak je uslijedio četvrtog dana, a silazak drugom stazom donio je
nove radosti i uzbuđenja. Kratka posjeta Bledskom jezeru i
sretan završetak puta posebno će ostati u lijepom sjećanju
najmlađoj sudionici osvajanja Triglava, Leoni Šako, koja je sa
svojih 13 godina već više od pola života strastvena planinarka.
E.J.
Malo drugačiji vikend
Mala škola
FOTO: H. ČUKLE
"BUDUĆNOST PRIPADA NJIMA – DAJMO IM ŠANSU" naziv je
akcije koju je pokrenuo "Vran kamen" iz Fojnice, a čiju organizaciju su potpomogli Franjevački samostan iz Fojnice i župnik župe Deževice. Akcija je imala za cilj upoznavanje javnosti
sa postojanjem i aktivnostima Male škole u Varešu, te pomoći
svih nas njenom radu.
Ustanova Mala škola je prihvatna zajednica za djecu s teškim osobnim i obiteljskim situacijama smještena u središtu
U Fojnici je 17. i 18. srpnja ove godine, ne baš veliki broj
zainteresiranih za malo drugačiji vikend, imalo priliku posjetiti
štandove nekolicine izdavačkih kuća: Svjetlost, Dobra knjiga,
Mak, Tugra, Rabic. Tranzicijsko razdoblje u kojem dominira
borba za egzistenciju ostavlja malo vremena za hobije, pa tako i
za čitanje. Fojnički vikend knjige 2010. može se smatrati ogledalom sudbine onih koji još uvijek najčešće posežu za dobrom
knjigom u rijetkim trenucima odmora.
S.L.
4
BROJ 5
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
Vareša. Primarni cilj je prihvatiti dijete takvo kakvo jest čineći
sve što je moguće kako bi se osjećalo kao u vlastitom domu te ga
putem individualnog odgojnog programa postupno voditi do
njegove potpune samostalnosti.
Osnovna svrha ustanove je prihvat siromašne, odgojno
zapuštene djece i djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi da bi
im se pomoglo u ostvarivanju cjelovitoga rasta i razvoja te
usvajanju temeljnih ljudskih i duhovnih vrednota. Ustanova
ima za cilj odgovoriti na konkretne potrebe djece. Otvorena je
sedam dana u tjednu tijekom cijele godine i prihvaća djecu na
stalni boravak. Kapacitet ustanove je 32 djece u dobi do 18
godina podijeljenih u četiri skupine organizirane po dobi.
Trenutno u ustanovi boravi 11 djece dobi od 3-16 godina iz
Jajca, Kiseljaka, Vareša, Nove Bile, Travnika, Žepča i Kaknja o
kojima se brine šest časnih sestara, koje su sve visokoobrazovane u strukama potrebnim za ovakvu ustanovu i sa bogatim
iskustvom.
Akcija je započeta 4. lipnja kada su djeca Male škole boravila u našem gradu, a 11. srpnja u Deževicama održano je druženje zahvale. Sa tim akcija nije završena, trajnog je karaktera i
mogu se uključiti svi koji žele uljepšati život ove djece.
Akciju možete pomoći:
- Kupovinom kupona koji se još mogu kupiti u "Vran
kamenu", cijenu kupona određujete sami.
- Uplatom priloga na žiro račune Male škole kod UniCredit
Banke 3385702218683018 ili na 20013085101/VK01 (IBAN
BA39 3385 7048 1868 4404 SWIFT UNCRBA22).
- Izravnim kontaktom Male škole, ul. Put mira bb Vareš,
Tel:032/848-021, Fax:032/848-022 , mob. ravnateljice škole
063/214-255 ili na email: s.malaskola@bih.net.ba.
Kako je već spomenuto, 11. srpnja na "Vrelu sv. Jakova" u
Deževicama održano je druženje zahvale sa prigodnim programom za sve koji su pomogli ovu akciju, a njih je doista bilo
puno. Pobrojat ću najprije medije koji su se uključili i dali
medijsku potporu akciji: HTV KISS Kiseljak, BHT, FTV, Radio
Federacije, Radio Bobovac, Radio Kiseljak, RSG Sarajevo, BH
radio 1, Radio Mostar, Večernji list, Dnevni avaz, web portali (
Franjevački samostan iz Fojnice, fojnica.ba, Biz medija Mostar,
vrankamen.ba).
Oni koji su omogućili provedbu akcije i druženja: Branko
Trogrančić – Doktor, Nikica - Kiko Bošnjak, Saturn Kiseljak,
Sarajevski Kiseljak, MIS Stanić Kreševo, Pekara MAK Fojnica,
Nevra Deževice, Buregdžinica Glavočević iz Fojnice i Fojnica
prijevoz iz Fojnice.
PEKARA
kruh - pecivo - krafne
pogače s kajmakom - pite
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
Sudionici programa zahvale bili su: Članovi HKUD "Matija
Gubec" iz Bakovića, Ana Babić – operna diva iz Sarajeva, članovi
pjevačke skupine HKD Napredak iz Kreševa, Anto Stanić –
pjesnik iz Kreševa, korisnici Zavoda iz Bakovića, Crkveni
pjevački zbor iz Fojnice, a na kraju svim dobrim ljudima
zahvalila su prigodnim programom i djeca Male škole iz Vareša.
Osnovni cilj akcije, upoznavanje javnosti sa postojanjem
ove ustanove, je u potpunosti ostvaren. Pored toga prikupljena
su i značajna financijska sredstva. Na druženju zahvale
prikupljana su sredstva, a zauzvrat donatori su mogli dobiti
vodu sv. Jakova koju je donirala "Nevra" iz Deževica i samo od te
akcije prikupljene su 963 KM. Prodajom kupona u župi
Deževice, Fojnica i "Vrankamenu" prikupljeno je još oko 1.600
KM. Svoju donaciju direktno na račun Male škole uplatilo je
poduzeće FIRON d.o.o. iz Mostara, a "Prokoško jezero" iz
Fojnice obećalo je donaciju knjiga za svu školsku djecu za
narednu školsku godinu. Konkretnu pomoć obećalo je i
Hrvatsko veleposlanstvo u Sarajevu, kao i kladionica "Bet live".
I ovim putem organizator i Mala škola zahvaljuju se svim
"malim" i "velikim" donatorima. Pored našeg zadovoljstva što
je akcija u cijelosti uspjela, puno veće je ono da oko nas ima jako
puno dobrih ljudi velikoga srca koje samo treba potaknuti.
Hvala im svima na tome!
Marina Šimunić
MAK
FOJNICA
tel. 030 831 530
radno vrijeme:
6 - 20 h
BROJ 5
5
OTVORENO
FOJNIČKAŠKRINJA
Kako živi fojnička omladina u tuđini?
Od početka rata 1993. godine, pa do danas više od polovice fojničkih Hrvata nije se vratilo na svoje ognjište. Ne
zna se točan broj koliko Fojničana danas živi u inozemstvu. Većinu viđamo samo ljeti, tijekom godišnjih
odmora, i u vrijeme velikih blagdana. Mnogi o njih su u inozemstvu odrasli, završili fakultete i uspješno grade
karijere. Neke od njih smo potražili kako bi nam prenijeli svoja iskustva života u dijaspori.
Mišo Pecirep
Mišo Pecirep je Fojnicu napustio
1993. godine kada je imao 13 godina.
Proveo je godinu dana sa obitelji u Kiseljaku, gdje je završio osmi razred osnovne škole. Sa 14 godina odlazi u Luxemburg, gdje i danas živi.
Doći u tim godinama u potpuno drugu sredinu i susresti drugu kulturu, za
njega, kao i za većinu naših ljudi u dijaspori, nije bilo lako. U Luxemburgu je
imao brata i dva strica koji su tu proveli
nekoliko godina, tako da nije imao imao
tretman klasičnog izbjeglice i nije morao
trčati po uredima Crvenog križa, Caritasa
da bi dobio smještaj, hranu itd. Međutim,
kao i svaki stranac u nepoznatoj sredini,
bio je izgubljen, nije poznavao niti jedan
strani jezik, a u Luxemburgu se mora govoriti barem tri jezika. U tim početnim
danima u tuđini Mišo kaže da se osjećao
kao neki divljak koji je pušten iz džungle
u civilizirani svijet.
Mišo danas radi kao project manager
za marketing i komunikacije u jednoj od
najprestižnijih banaka svijeta, Banque
Privée Edmond de Rothschild Europe, koja
pripada najpoznatijoj familiji u povijesti
bankarstva. Magistrirao je marketing i
komunikacije u Parizu, a prije toga je
završio za marketing i vanjsku trgovinu.
Život u Luxemburgu danas izgleda
puno jednostavnije. Ne voli se ni prisjećati početaka koji su bili jako teški. Sa 14
godina otišao je u svijet bez roditelja koji
su ostali u Kiseljaku. Kako kaže, djeca u
toj dobi imaju dvije mogućnosti: krenuti
lošim putem jer imaju više slobode ili
mogu pokušati izvući maksimum iz sebe
i trenutne situacije.
"Ja sam, nasreću, izabrao ovu drugu
soluciju. Ipak, bez moralne podrške roditelja i brata, koji je preuzeo ulogu staratelja iako je i sam bio mlad, ne bih bio
danas ono što jesam. Uz to sve, moram
pohvaliti i Luxemburg koji nam je pružio
sve mogućnosti", kaže Mišo.
Do unazad nekoliko godina Mišo je
dolazio u Fojnicu šest do sedam puta
godišnje. Sada dolazi, uglavnom, tijekom
6
Piše Ivan Katavić
ljetnih odmora i u vrijeme velikih blagdana.
"Nostalgije sve manje ima. Bilo je teško u periodu od 1994. do 2000. godine.
Sada više ne. Trenutno su samo moji roditelji, familija i par starih prijatelja razlog mojih dolazaka. Slika Fojnice iz djetinjstva je ostala samo uspomena. Neke
stvari se mijenjaju, idu možda nabolje, ali
to su neki novi ljudi i meni novi običaji
koji u meni više ne bude nostalgiju",
dodaje Mišo.
Mišo nikada nije krio svoje porijeklo
među ljudima sa kojima radi i druži se u
Luxemburgu. Kaže da su i neki njegovi
prijatelji posjetili Hrvatsku ili neku drugu republiku bivše Jugoslavije otkako su
njega upoznali.
Mišo se ovih dana užurbano sprema
za svoje vjenčanje koje će se dogoditi 22.
kolovoza u crkvi Sv. Duha u Fojnici. Svoje
sudbonosno da reći će Nataši Mihajlović,
koja je inače iz Valjeva, a upoznali su se
prije nekoliko godina na ljetovanju u Crnoj Gori.
Prije desetak godina Mišo se razmišljao vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Na
BROJ 5
naše pitanje da li o tome danas razmišlja,
Mišo odgovara:
"Ali ko zna, nikad ne reci nikad! Da li
su moji roditelji mogli prije 20 godina zamisliti da ću ja živjeti u Luxemburgu?
Sigurno da nisu. Prema tome, nikad se ne
zna šta nam budućnost donosi."
Milana Trifković
Milana Trifković je rođena 23. prosinca 1978. godine u Fojnici. Mnogi je u Fojnici znaju po nadimku Mica. Po pričama
njenih roditelja, bila je iznimno nestašna
beba, koja je kasnije izrasla u djevojčicu
sa milijun pitanja u svakom danu. U selu
Nadbare u Fojnici živjela do 1993. godine. Milana za sebe kaže da je veoma privilegirana osoba jer je imala ispunjeno i
bezbrižno djetinjstvo:
"Sjećam se bezbrojnih izleta u planine sa tatom i sestrama preko ljeta, kupanja u rijeci, bezbrižnih igara sa mojim rođacima i ostalom djecom u komšiluku.
Naravno, pošto sam uvijek bila štreberski nastrojena, sjećam se i mnogobrojnih
sati provedenih u mojoj sobi rješavajući
dodatne zadatke iz matematike, fizike i
hemije", kaže Milana.
U tom periodu Milana je završila osnovnu školu u tadašnjoj OŠ "19. septembar” u Fojnici i prvi razred Kiseljačke opće gimnazije. Kada su izbili nemiri, Milana s obitelji napušta Fojnicu i njihova
prva stanica bila je Modriča. U Modriči je
završila opću gimnaziju i 1996. godine
upisuje se na Farmaceutski fakultet u
Banjaluci. U Kanadu odlazi 2000. godine,
gdje i danas živi.
Početak života u Kanadi opisuje vrlo
teškim, posebno kada netko dođe u sredinu bez znanja jezika, kulture i bez poznavanja sistema.
"Moja sreća je bila što se rada nikad
nisam bojala i što sam došla u Kanadu da
živim, a ne da zgrnem neki veliki novac i
vratim se nazad. Mislim da psihološki
čovjek pristupa problemima drugačije,
trudi se da se brže integriše u društvo i
nađe svoje mjesto u njemu", kaže Milana.
Milanin cilj je bio imati diplomu kanadskog fakulteta, tako da je odmah poSRPANJ/KOLOVOZ 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
čela raditi intenzivno na usavršavanju
jezika i volontiranju u ljekarni, koja joj je
pružila mogućnost komuniciranja na engleskom i upoznavanje farmaceutskog
sistema u Kanadi. U međuvremenu je saznala da se njene godine provedene na
farmacetuskom fakultetu u Banja Luci
neće priznati i da će morati početi sve ispočetka. Tada je počela tražiti alternativno zanimanje, jer znajući sebe, znala je
da će se deprimirati ponavljajući iste
stvari od prije četiri godine.
U travnju ove godine doktorirala je na
Chemical & Biochemical Engineering-u.
Trenutačno je u fazi seljenja u Minneapolis u SAD-u pod sponzorstvom kanadske države, gdje će provesti iduću godinu
radeći na projektima vezanim za traženja rješenja sa energijom proizvedenom
iz alternativnih izvora, optimizaciji procesa proizvodnje specijalnih lijekova čiji
kristali moraju biti nano veličine i proizvodnji bioplastika.
"Zapravo sam veoma sretna što mi se
pružila prilika da surađujem sa tri istraživačka tima koja su po kvalitetu u samom globalnom vrhu", dodaje Milana.
Fojnicu je prvi put posjetila 2007. godine. To je za nju, kako kaže, bio definitivno čudan osjećaj:
"Dosta se toga izmijenilo i neka idilična slika iz mog djetinjstva je nestala.
Novi ljudi, nove zgrade, osjećaj nepripadnosti. Tog prvog utiska se najviše
sjećam. Ipak, trebala bih pomenuti da
sam iznimno zadovoljna i ispunjena uvijek kad vidim svoju mnogobrojnu familiju i prijatelje s kojima još uvijek mogu da
pričam satima."
Fojnicu je posjetila ponovo ove godine jer je bila krštena kuma kćerki rođaka
Dalibora Iviša, s kojim je provela većinu
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
svog djetinjstva. Za nju je to, kaže, bila
iznimna čast. Ovaj put Milana je, kaže,
primijetila i vizuelno pozitivne promjene u izgledu grada zbog Reumalskog
sportskog centra i nekoliko novih zgrada, što ju je, također, obradovalo.
Milana kaže da nema nostalgije prema rodnom kraju, niti se razmišlja vratiti. To obrazlaže činjenicom da je svrha
njenog odlaska bio ostvariti svoj život u
Kanadi, tako da za nostalgiju nikad nije
bilo prostora. Život je, kaže, u međuvremenu išao takvim tokom, da bi vraćanje
u Bosnu bio promašaj. U Bosni ne postoje
uvjeti za neki istraživački rad, čak i kad
korupcija sistema ne bi bila problem.
Život u Bosni i Hercegovini i Kanadi
razlikuje se najviše u odnosu prema poštenom radu.
"Moj utisak je da su mladi ljudi u Bosni izgubili povjerenje u sistem i mogućnost da se nešto ostvari trudom. U Kanadi, zemlji uređenog sistema, mogućnosti su otvoreni za svakoga, nevezano
za društveni status i financijsku situaciju
- i to u biti mijenja odnos prema radu i
doprinosima. Naravno da tu postoje
mnoge druge razlike o kojima bih mogla
da pričam danima, ali to je po meni suštinski problem našeg društva koji je glavna barijera za neki konkretan progres."
Milana vrlo rado govori o svom porijeklu ljudima sa kojima se druži u Kanadi
i nikada se toga nije stidjela.Većina ljudi
u Kandi ne može razumjeti kako su se
strahote rata mogle dogoditi u srcu
Europe.
O eventualnom povratku u Fojnicu,
Milana je kratko prokomentirala:
"Nikad ne reci nikad. Kao što sam
ranije rekla - u ovom trenutku nemam
planove, ali ko zna, možda kad mi bude
60 godina i reuma zakuca na vrata, možda mi se u tom trenutku Fojnica bude
opet činila najboljom destinacijom na
svijetu” .
Miro Miletić
Miro Miletić do 1993. godine živio je
u selu Podcitonja. Kada je izbio rat imao
je 17 godina. Tada se samoinicijativno
priključuje u HVO i, zajedno sa ocem i
bratom, boravio je na prvoj crti obrane.
Izbjegličke dane je provodio u Kiseljaku
živeći od danas do sutra, bez cilja, bez
perspektive, žaleći za onim "lijepim" danima. U to vrijeme je, kako kaže, mnogo
razmišljao što nakon srednje škole, koju
je završio 1994. godine u Kiseljaku. To
bezizlazno stanje je prihvatio kao jedinstvenu šansu da samoinicijativno nešto poduzme i promijeni, te da ne čeka
BROJ 5
sklopljenih ruku da dođu bolja vremena.
U cijeloj toj izvanrednoj situaciji je ustanovio da svoju budućnost želi graditi
negdje drugo, daleko od zemlje i ljudi u
kojima vladaju mržnja, intolerancija, nacionalizam i diskriminacija raznih oblika. Tako ga je put odveo igrom slučaja u
Njemačku.
Magistrirao je geografiju, turizam,
ekonomiju i internacionalnu ekonomsko-tehničku suradnju na sveučilištu u
Aachenu. Trenutno je na psihološkoj
akademiji u Hamburgu, gdje dodatno
postiže kvalifikacije sistemskog terapeuta psihologa. U Hamburgu danas živi
i radi. Radi kao business trainer, održava
seminare za timski rad i komunikaciju, te
predaje učenicima i studentima seminare na temu socijalna kompetencija. Sve to
se odigrava u jednoj socijalnoj kompaniji
za business treninge, koja je ujedno i
jedina izložba na svijetu u kojoj definitivno ništa nema da se vidi. "Dialog im
Dunkeln" (Dijalog u tami) je izložba u apsolutnoj tami, gdje posjetitelji imaju mogućnost doživjeti svakodnevnicu jednog
apsolutno slijepog čovjeka.
"U ovoj instituciji radim sa 60 slijepih
i slabovidnih ljudi, među koje se ubrajam
i ja osobno. U međuvremenu se ideja
proširila po cijelom svijetu, od Japana i
Hongkonga do Brazila i Kanade. Po
mojoj inicijativi se upravo pokreću
pregovori za organiziranje projekta na
području Balkana. Ja osobno plediram za
Sarajevo, pa se nadam da ćemo uspjeti
pronaći sponzore kako bismo mogli
pokrenuti fazu realizacije projekta. Time
bi se omogućila cjelokupna integracija
slijepih i slabovidnih ljudi u poslovni život, kao i njihova participacija na kultur-
7
OTVORENO
FOJNIČKAŠKRINJA
nim i društvenim zbivanjima", kaže Miro.
Kao i većina naših sugovornika, Miro
kaže da se nije bilo jednostavno navići u
inozemstvu, pogotovo na nove ljude, kulturu i jezik. Po njegovom mišljenju lakše
se navići na nešto što je bolje, nego obratno. Iako je Njemačku poznavao od ranije kao turist, nije mogao naslutiti dimenzije ovog društvenog sistema. To mu
je tek postalo jasno kad je i sam postao
dio njega. Fascinirali su ga, prije svega,
sloboda i ljubaznost, organiziranost i
disciplina, kreativnost i inovativnost, ali i
same prirodne i kulturne baštine. Osjećaj
sigurnosti i nove mogućnosti su mu olakšale integraciju i navikavanje na novi
život.
Kaže da Fojnicu posjećuje jednom godišnje i vrlo rado provodi vrijeme u rodnom mjestu. Osjećaj nostalgije je bio
puno jači u vremenu prinudnog boravka
u Kiseljaku, za vrijeme rata. Već dugo
vremena nema nostalgije - i to se dogodilo postupno. Prvih nekoliko godina
dok je dolazio u Fojnicu govorio je da ide
kući. Nakon nekoliko godina je počeo
govoriti da ide u posjetu familiji, te da se
nakon toga vraća kući u Njemačku. To se
dogodi, kaže, sasvim neprimjetno - i da je
znak da je čovjek prihvatio novu sredinu
kada se u njoj osjeća kod kuće.
Miro kaže da Bosna još uvijek asocira
mnoge ljude na zapadu na rat. On o ratu
nerado priča i uglavnom izbjegava takve
teme. Ono što uvijek rado ističe je to da je
ponosan što je Fojničan:
"Fojnica je mjesto koje ima nevjerovatne prirodne i kulturne potencijale,
tako da uvijek imam razloga da spomenem svoj rodni grad i da pričam o njemu.
Također mi se dopada trenutni angažman u razvoju turizma."
Kaže da trenutno nije spreman ponovo mijenjati mjesto boravišta i ne namjerava se vratiti nazad u Fojnicu:
"Ovdje se osjećam dobro, ovdje sam
ostvario neke svoje ciljeve i mnoge stvari
me vežu za ovu sredinu. Ipak, nije isključeno da se moje mišljenje nekada neće
promijeniti."
Katarina Marjanović
Katarina Marjanović rođena je 11.
travnja 1982. godine u Fojnici i do rata je
živjela u Novom naselju nedaleko od Srednje škole. Rodni grad napustila je 1993.
godine kada je počeo rat. Izbjeglički dani
su bili, kaže, puni nade da se što prije vrati u Fojnicu i da život bude opet ono što je
bio. Međutim, kako rat nije prestajao, niti
je situacija postajala bolja, Katarina je sa
8
Prijateljima i kolegama vrlo rado priča o svom rodnom gradu. Prijatelji je dosta pitaju o načinu života u Bosni. Mnogo
njih ima želju doći u Fojnicu i vidjeti fojničke prirodne ljepote, jer im vrlo često
priča rodnom zavičaju, gdje se svake godine odmara i crpi novu snagu. Kaže da
ne priča samo o zemlji nego i o ljudima
koji velikim dijelom doprinose tome da
grad uđe nekome u srce.
Jelena Tolo
svojim roditeljima otišla 1995. godine u
Njemačku.
Sada, nakon više od 15 godina provedenih u Njemačkoj, Katarina kaže kako je
početak bio težak - morala je učiti jezik,
okolina je bila nova, sve je bilo novo - kolege, nastavnici, susjedi. Kao otvorena i
radoznala osoba, prešla je te prepreke
svakodnevnim upoznavanjem novih ljudi. Danas kaže da joj je integracija u svakom pogledu uspjela zahvaljujući pomoći mještana sa kojima i dan-danas ima
prijateljski kontakt. Katarina je završila
hotelijersku školu, nakon čega je neko
vrijeme radila svoj posao. Prije dvije i pol
godine odlučila je promijeniti smjer.
Sada radi u privatnoj hitnoj službi kao
knjigovođa i vođa administrativnih radova i financija.
"Jako sam zadovoljna jer su mi kolege
i šef super. Prihvataju me onako kakva ja
jesam, sa svim vrlinama i manama", kaže
Katarina.
U Fojnicu dolazi jednom godišnje. Kaže da nostalgije ima jer sjećanja na lijepe
i bezbrižne dane koje je kao dijete provela u Fojnici svaki dan su prisutni. "Mislim
jako često i na prijatelje i obitelj koji još
dolje žive. Najgore mi je prihvatiti kada
se događaju velike stvari kao, naprimjer,
kada se život meni dragih osoba mijenja,
a ja ne mogu biti tu. To i dan-danas loše
podnosim i budem jako tužna", dodaje
Katarina.
Prije par godina razmišljala je da se
vrati u Bosnu, ali je put odveo negdje
drugo. Danas vjeruje da je tako trebalo
biti. Da li će se ikada vratiti, to je sada,
kaže, teško reći jer se nikada ne zna koje
iznenađenje život nosi. S obzirom da je
jako spontana i fleksibilna osoba, nikad
se ne zna.
BROJ 5
Jelena Tolo imala je samo osam godina kada je rat stigao i u Fojnicu, tako da se
veći dio tog perioda i ne sjeća. U ratu
ostaje bez oca Jozira, koji je poginuo na
prvoj crti obrane u Fojnici. Ubrzo sa majkom, bratom i sestrom odlazi u Švedsku,
gdje i danas živi. Jelena kaže da se nije
bilo teško naviknuti u Švedskoj, jer kada
dođeš sa osam godina u stranu zemlju
vrlo brzo naučiš jezik, kao i kulturu i
običaje te zemlje. Jelena danas studira
ekonomski fakultet i povremeno radi. U
Fojnicu dolazi dva do tri puta godišnje.
Bez obzira što je otišla iz Fojnice kao osmogodišnja djevojčica, kaže da ima nostalgije prema rodnom mjestu. Posebno
poželi obitelj i prijatelje u Fojnici i Kiseljaku, kojih ima napretek.
Vrlo rado priča svojim prijateljima u
Švedskoj o Fojnici i rodnom kraju, a uskoro planira nekoliko njih dovesti u
Bosnu. Za sada ne razmišlja o povratku u
Fojnicu, ali, kao i većina naših sugovornika, kaže - nikad se ne zna. Posebno zato
što što joj uža obitelj - majka, brat, sestra
žive u Švedskoj. Jelena veći dio ljeta provodi u Fojnici, posebno u Nadbarama,
gdje ima dosta familije.
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
DRUŠTVO & IZAZOVI
FOJNIČKAŠKRINJA
Znanost, materija, svijest i duh
Susret materijalnog i duhovnog u najnovijim znanstvenim spoznajama
Svijest ima daleko veći utjecaj na svakodnevno iskustvo o svijetu nego se ikada ranije vjerovalo. Utjecaj
svijesti nije ograničen samo na kvantno područje kvantne fizike, već igra i značajnu ulogu u makro svijetu u kom
živimo. Stoljećima stara ideja o strogoj podjeli između tijela i uma, koju je sugerirao Descartes je netočna. Naše
misli i osjećaji nisu ograničeni samo na tjelesno unutarnje iskustvo realiteta već imaju mjerljive i dokazive učinke
na vanjski svijet. Stoga nije svijest neki učinak materijalističkog svijeta, već je upravo ona sama njegov uzrok. No
ako je to tako, ako svijest kreira fizikalni svijet, iz čega ga kreira? U najmanju ruku bi svijest trebala uključivati
neku formu energije, duhovne energije potrebne da bi mogla uopće kreirati bilo što. Ako je točna kvantna teorija
mozga, po kojoj je svijest posvuda u svemiru i nije ograničena na mozak, onda bi se i tu energiju trebalo naći
svugdje u svemiru.
LES DEUX INFINIS
Dijete koje zuri u vedro noćno nebo
vidi čudo univerzuma i njegovu tajanstvenost. Kako bi, na kraju krajeva, tako
jednostavan um, bilo kakav um, mogao
zamisliti da se zvjezdano prostranstvo
širi sve dalje i dalje, bez početka i kraja?
Jer kad bismo stigli do kraja, uvijek bi
postojalo još nešto iza toga. A zatim, što
je s početkom, i prije toga, i tako dalje? Ta
dva ekstrema opisuju ono što je francuski filozof i matematičar, Blaise Pascal,
nazvao les deux infinis, dvije beskonačnosti.
Dok znanost istražuje tu zagonetku,
subatomski i kozmički, odgovor traži
unutar domene razumijevanja konačnosti. Od vremena Darwina, zapadnjački
znanstvenici nam govore da iz materije
nastaje stvarnost, život, da je stvarnost
konkretna, odnosno konačna, bez obzira
na čudo beskonačnosti što ga vidimo za
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
Priredio Alen Cvjetković, prof.fil.soc.
zvjezdane noći. No u svojem pokušaju da
definira stvarnost, da je strpa u intelektualnu kutiju, materijalistička znanost se
nađe u svijetu mistike, području što ga
cijelo vrijeme nastoji izbjeći.
Uranjajući duboko, neumoljivo, u bilo
kakvu subatomsku česticu univerzuma,
vodeći fizičari otkrivaju da ništa nije onako kako izgleda. Doista, otkrivaju da je
fizički univerzum samo mreškanje oceana beskonačne energije, čak i dok oni koji
se drže ortodoksije, poput Paula Kurtza i
njegovog Povjerenstva za znanstvena istraživanja tvrdnji o paranormalnom i
mnogih drugih u materijalističkim znanostima, tvrde da ne postoji ništa osim
materije. Zapravo, tvrde da je materija
ultimativna stvarnost. Međutim, na nesreću apsolutnih materijalista, situacija
se promijenila.
BROJ 5
Početkom dvadesetog stoljeća, Albert
Einstein je zapanjio svijet svojim otkrićima u svijetu astrofizike. Sa svojom općom teorijom relativnosti otvorio je vrata znanosti za misticizam. Rekao nam je
da su prostor i vrijeme isprepleteni, relativne koordinate u stvarnosti koja čini
kontinuum prostor-vrijeme. Također je
iznio mišljenje da je materija neodvojiva
od uvijek nazočnog polja kvantne energije, da je ona kondenzacija toga polja, te
da je to neopisivo polje jedina stvarnost
koja čini temelj svih pojava.
Implikacije su dovele u pitanje osnovne postavke zapadnjačkog svijeta o univerzu-mu, materiji i našim percepcijama
kao ljudskih bića. Međutim, Einstein je
samo otvorio vrata mističnom području.
Uslijedilo je mnogo više.
Kvantna se teorija razvila mnogo
dalje od Einsteinovih prekretničkih ot-
9
DRUŠTVO & IZAZOVI
FOJNIČKAŠKRINJA
krića. U svojim nastojanjima da definiraju bitna svojstva materije, fizičari su
otkrili da najmanje čestice u univerzumu, protoni, elektroni, fotoni i tako dalje
- ono što čini materijalni univerzum nadmašuju trodimenzionalnu stvarnost.
Otkrili su da elektroni nisu materija
ni u kakvom standardnom smislu. Promjer elektrona, primjerice, ne može se
izmjeriti: elektron se istodobno može
prikazati kao dvije stvari, val i čestica,
svaka s različitim karakteristikama koje
bi, iz čisto materijalističkog gledišta, trebale isključiti postojanje one druge.
Kao čestice, ponašaju se kao veći vidljivi objekt, loptica za bejzbol, ili kamen.
Međutim, kao valovi, elektroni zagonetno mijenjaju oblik u goleme oblake energije. Pokazuju magična svojstva, rasprostirući se prostorom s očitom sposobnošću da se istodobno nalaze na dva mjesta.
Štoviše, fizičari su otkrili da te magične
sposobnosti karakteriziraju cijeli subatomski univerzum, što dodaje nevjerojatnu dimenziju, i to mističnu, prirodi
samog univerzuma.
U svijetu fizike čekalo je još zapanjujućih otkrića. Moderni su fizičari otkrili
da promatrač zapravo određuje prirodu
subatomske čestice. Kad fizičari promatraju čestice kao čestice, vide ih, razumljivo, kao čestice. Ali dok iste čestice promatraju kao valove, vide ih kao valove, a
implikacija toga je da se materija definira
svjesnom perspektivom, odnosno nije fiksna ili konačna.
ZAČETAK NOVE ZNANOSTI
Na svom povratku s Mjeseca u Apolu
14 misiji, astronaut Edgar Mitchell je zurio kroz prozor s vrhunskim pogledom
na naš plavi planet Zemlju. U tom trenutku nešto mu se produhovljeno dogodilo. Odjednom je bio prisilno izmješten
iz svoje normalne svijesti i osjetio je intenzivnu jednost, povezanost s planetom
Zemljom i u stvari s cijelim svemirom. Nikada ranije nije imao takvo iskustvo.
Njegov ego i odvojeni svijet izvan njega
su se spojili. Više nije mogao prepoznati
razliku; postao je sam svemirom! Njegove misli su izgleda imale utjecaj na vanjski svijet, a vanjski je svijet izgleda utjecao na njegove misli. Bio je potpuno svjestan činjenice da je razdvojenost njegova
ega i cijelog svemira prestala postojati.
To je iskustvo opisao znanstveno David
Bohm kao trenutak kada motritelj postane motreno!
Mnogi su ljudi tijekom svojih šetnji
života kroz godine izvješćivali o takvom
10
iskustvu, nazivajući ga mističnim iskustvom. U bljesku više svijesti otkrivala se
viša istina, koja je dramatično mijenjala
život osobe s takvim iskustvom. A to je
bio slučaj i s Edgarom Mitchellom.
Nakon povratka na Zemlju, utemeljio
je 1973. neprofitnu organizaciju "Institut noetičkih znanosti - Institute of
Noetic Sciences - IONS" s ciljem proučavanja prirode ljudske svijesti.
Nakon što je Descartes pozvao na razdvajanje znanosti i religije, svijest i znanost nisu nikada bili bliski prijatelji.
Znanost je jednostavno ignorirala relevantnost svijesti. Znanost se smatrala
objektivnim proučavanjem prirode, pa
nije bilo interesa za subjektivna iskustva
svijesti ljudskih jedinki. Za znanost su to
samo dvije odvojene stvari. U svakom
slučaju kako bi znanost mogla proučavati prirodu, ako naše osobno iskustvo
igra značajnu ulogu u njoj?
Psihički fenomeni kao telepatija,
prekognicija, vanosjetilna percepcija
(ESP), izvantjelesno iskustvo (OBE), lucidno sanjanje i iskustvo blizu smrti
(NDE), o kojima je izvješćivalo uvijek
iznova toliko mnogo ljudi, jednostavno
su se slali u područja mitova i parabola.
Do sada, sa stajališta znanosti od koje se
očekuje proučavanje svakog aspekta naše egzistencije, to je bio vrlo neznanstveni pristup! Skeptičko stajalište koje
je usvojila znanost, kreiralo je tabu u
zapadnom društvu, koji i danas prevladava. Ljudi koji su prošli takvo iskustvo
često se osjećaju neshvaćenim, odnosno
neshvaćanim ozbiljno. Čak i danas mnogi znanstvenici se boje čak i razmotriti
istraživanje tih fenomena, zbog straha
od ugrožavanja svojih karijera, jer su
neki koji su to pokušali bili izbačeni iz
znanstvene zajednice.
Nasreću je kvantna znanost prisilila
znanstvenike na promjenu svojih umova
glede te teme, pa je nastalo pozitivnije
stajalište u zadnja dva desetljeća.
Znanstveni je tabu konačno slomljen
zahvaljujući i ljudima kao što je Edgar
Mitchell, a svijest je postala konačno ozbiljan predmet znanstvenog istraživanja.
DUBLJE RAZUMIJEVANJE
Fizičar David Bohm, jedan od Einsteinovih štićenika, podrobnije se pozabavio novom zagonetkom: implikacije
nove fizike poveo je još dalje. Zaključio je
da je, ukoliko priroda subatomskih čestica ovisi o perspektivi promatrača, uzaludno tražiti stvarna svojstva čestica, što
je bio cilj znanosti, ili misliti da subatomske čestice, suština materije, uopće poBROJ 5
stoje prije nego ih netko promatra. U
svojim je eksperimentima s plazmom u
Radijacijskom laboratoriju Berkeleyja,
Bohm otkrio da pojedinačni elektroni
djeluju kao dio međusobno povezane
cjeline.
U plazmi, plinu sastavljenom od elektrona i pozitivnih iona u visokim koncentracijama, elektroni više ili manje dobivaju svojstva organizma koji sam sebe
regulira, kao da su sami po sebi inteligentni. Bohm je otkrio, na vlastito zaprepaštenje, da je subatomsko more što ga je
stvorio svjesno. Ako se to proširi, također se može reći da je golema subatomska stvarnost koja čini materiju isto tako
svjesna.
Za one koji su predvidjeli implikacije,
Bohm je razbio korisnu, ali ograničavajuću premisu koja je znanost dovela do
mnogih postignuća u modernim vremenima, prešavši novu granicu iza koje vreba nepoznato - znanstvena zona sumraka. Pokazalo se da intelektualna opservacija, pokretač znanstvenih metoda od
Francisa Bacona, promatrača može odvesti samo do određenih granica. Kao što
je slučaj sa svim dogmama, ono što je
nekoć bila korisna smjernica postalo je
sputavajuće ograničenje. Niječući sposobnost ljudskog uma da sam shvati
ultimativnu stvarnost, Bohm je tada pred
znanstveni svijet postavio izazov prihvaćanja dubljeg razumijevanja.
Bohmov rad sugerira da stvarnost
posjeduje suptilniju prirodu od one, koja
se može definirati linearnim, ljudskim
razmišljanjem, djelokrugom moderne
znanosti i intelektom. Unutar ustroja
stvarnosti, Bohm nije otkrio samo fenomen dualnosti vala/čestice, kako je opisano u prethodnom tekstu, već i međusobnu povezanost, neprostornu ili nelokalnu stvarnost gdje postoji samo
pojava valova koji su također čestice.
Shvatio je na kraju, da je možda intuitivno, besmisleno doživljavati univerzum kao sastavljen od dijelova, ili nepovezan, jer sve je spojeno, a prostor i vrijeme sastoje se od iste esencije kao i
materija.
Dakle, subatomska čestica se odjednom ne mijenja u val (brzinama koje bi
morale biti veće od brzine svjetlosti, kako je rekao Bohmov mentor, Einstein);
ona već jest val koji dijeli isti ne-prostor
kao i čestica. U tom slučaju, stvarnost nije
materijalna u uobičajenom smislu riječi.
Daleko ju je teže opisati. Fizičari to zovu
"Ne-lokalitet". Mistici govore o "jedinstvenosti".
(nastavlja se)
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
IZ VREMENA PROŠLOG
FOJNIČKAŠKRINJA
U kolo, oko kola, pa u svate...
Sastale se žene pa govore o onom o čemu se u "njihovo vrijeme"
šutjelo... Jedna drugoj (Lucija Marković, Ljuba Šušnjara, Jela Oroz, Ruža
Šušnjara, Finka Marković) o tom sporo i sjetno govorahu...
K
ad se mladić djevojci udvaraše preko plota, na deset laži rekao bi i jednu istinu, a djevojka bi uglavnom
šutjela i samozatajno se kreveljila i
smješkala. Udvaralo se na raznim mjestima; u komačima (guljenje kukuruza)
mladić bi gađao djevojku koja mu se sviđa kukuruzom, u znak poziva na razgovor. Poslije nedjeljne mise, svetkovina i
gozbi igralo bi se kolo (tradicionalni
ples) i mladić kojemu se sviđa djevojka
igrao bi do nje i izveo je da razgovaraju.
Piše Ivana Cvjetković
Udvaranje nepoželjnog mladića moglo se
izbjeći ne igranjem u kolu, a prva izvedena djevojka iz kola smatrala bi se najboljom. Udvaralo i zavodilo se i na sijelima,
odnosno noćnom sakupljanju u kući,
gdje svi sjede u jednoj prostoriji i žene se
nadmiću u ručnoj obradi vune i pjevanju,
a muškarci u zbijanju šala, raznoraznim
igrama i šepurenju.
Fizičkih kontakata između parova
nije bilo, zbog vjerovanja da je svaki dodir prije braka nečist ili se samo dobro
krilo iza velikih plastova i guste paprati...
Djevojke su glumile sramežljivost i
skromnost, a mladići snažnost i rasipnost.
Djevojke su obično čuvale stoku (ovce
i krave) i tako izvirivale mladiće. U vrijeme zabavljanja djevojka bi na poklon
dobivala jabuke, marame, češljiće - španglice i nakit. Osim što su bile uvijek lijepo
uređene, ali i dobro pokrivene, u raskošnim faltovanim rašlijama (dio nošnje),
morale su znati obavljati kućanske poslove, a ponajviše dobro kuhati, jer se bez
toga ni jedna djevojka nije mogla prstenovat (zaručiti).
Rijetko se događalo da su žene u brak
ulazile, a već imale djecu, jer je to bilo od
velike sramote, pa su se znali događati i
pobačaji, o kojima se šutjelo, kao i o
mnogim drugim stvarima. Žene koje nisu
mogle imati djecu smatrane su grešnima,
bezvrijednima i bolesnima, a znak zdravlja su predstavljali rumeni obrazi u djevojke, pa su se takve i tražile.
Svatko od mladića morao se udvarati
sam jer "Vuci po poruci ne jedu mesa!", a
djevojke to nisu mogle nikako činiti, jer
se smatralo da žena ne smije zavoditi,
nego mora biti zavedena.
Mladići iz imućnije obitelji ženili su,
obično, i djevojke iz imućnije obitelji,
kako bi se imanje širilo. Zabavljanje je
trajalo od tri mjeseca do godine dana,
nakon čega se vjenčavalo, naravno, samo
ako se roditelji slože. Obično je jedan
brak trajao do groba i imalo se dosta djece, nasljednika, a sve zbog sramežljivog
smješkanja rumene djevojke i veselog lole što joj jednom namignu...
STR MEŠA Fojnica, Bosanska bb
MESNICA NO. 1
d.o.o.
tel. 061/790-559
tel. 061/ 169 677
JANJETINA - TELETINA - JUNETINA
SUHOMESNATI
PROIZVODI
SUDŽUKICE
PLJESKAVICE
ČEVAPČIČI
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
BROJ 5
11
SVETAC MJESECA KOLOVOZA
FOJNIČKAŠKRINJA
Lik Marije kao žene
M
alo je koja slika neke žene tijekom povijesti imala tako velik
utjecaj na razmišljanje muškaraca o ženama i na razmišljanje žena o samima sebi kao kršćanska predodžba o Mariji, majci Isusovoj. Ova slika
dijelom potječe iz teologije, gdje je i jedan poseban dogmatski traktat posvećen Mariji, djevici i majci Božjoj. Jednim
pak, još većim, dijelom potječe ona iz
spoja liturgije, umjetnosti i pučke pobožnosti. Međutim, Marija nije samo odlučujuće utjecala na sliku žene u svim epohama nego je i u gotovo svakom društvu
različita, i po sebi ništa manje vrijedna,
slika žene sa svoje strane snažno utjecala
na trajno rastuću umjetnost, liturgiju i
pučku pobožnost s obzirom na Mariju.
Radi se, dakle, o izmjeničnom odnosu
strujanja koja se međusobno podupiru.
U naše se vrijeme slika žene koje prevladava u našem kontekstu podlaže pro-
12
Priredio fra Ilija Alandžak
cesu preispitivanja koji se već poodavno
trebao dogoditi. To pruža priliku da se iz
ovog novog kuta pogleda na najranije postojeće slike o Mariji, one iz Novog Zavjeta, da bi se iznova mogao omogućiti gore spomenuti proces uzajamnog djelovanja i da bi se, ako je moguće, iznova
moglo postaviti pitanje o ulozi Marije
kao žene.
Može se kazati kako u NZ ne postoji
samo jedna slika Marije, već barem njih
četiri: svaki evanđelist dopušta da se
majka Isusova pojavi onako kako to odgovara oblikovanju njegove kristološke
poruke. Nijedan evanđelist, osim Luke u
njegova prva dva poglavlja, ne pokazuje
baš neko posebno zanimanje za njezinu
osobu. Marko, koji je najbliži povijesnoj
situaciji, opisuje Mariju kao majku sedBROJ 5
mero djece koja se barem isprva kritički
postavila prema misionarskoj djelatnosti svoga sina. Ipak, Markov opis nikako
ne diskriminira Mariju kao ženu. To bi se
prije moglo predbaciti Mateju: na temelju strukture njegova koncepta za prva
dva poglavlja Marija ima ključni položaj,
ali u pripovjedačkoj izvedbi stalno se
jasno podređuje svojem mužu Josipu iz
davidovske loze. Da je postojao himan
sličan "Magnificatu" u Matejevom evanđelju, kaže teolog Robert Mahoney, vjerojatno bi čast njegova izgovaranja pripala Josipu. Naravno, Matej je nije namjerno diskriminirao: on je ostao u okviru
društvenih pogleda prvog stoljeća. Kako
su tri velika evanđelja poslužila kao
polazna točka za razvoj mariologije nije
dovoljno poznato. Promišljajući ovaj razvoj teolog Jaroslav Pelikan primjećuje da
je prikaz Marije u NZ tako kratak da svaki
onaj koji pokuša razmotriti biblijska izvješća o Mariji na temelju proučavanja
kasnijeg razvoja pobožnosti prema njoj i
nauka o njoj može biti iznenađen ili zaprepašten kad otkrije kako su ta izvješća
oskudna. Osim toga, razlika između biblijske dokazne građe i građe iz predaje
tako je upadljiva da je postala značajna
prijeporna točka u ekumenskom dijalogu među razdijeljenim kršćanima. Općenito se može kazati da se u sjeni artikuliranja i razvoja kristologije prvih stoljeća događao i razvoj mariologije koja je
kristologiju pratila, služila joj i branila je.
Uz pomoć djevičanske Majke Božje moglo se uvjerljivije i jasnije utvrditi kako
Kristovo božanstvo tako i njegovo čovještvo. Mariološke dogme stoje u svezi s
kristološkim dogmama.
Kršćanska feministička teologija ističe da, ako želimo povratiti žensku dimenziju božanskog, nije potrebno divinizirati Mariju već depatrijarhalizirati
naš govor o Bogu. Stoga se u prvi plan
stavlja proročka mariologija koja u Mariji vidi ženu otvorenu Duhu, koja izgovara svoj da Bogu i koji se izražava u himnu
"Magnificat" koji se tumači kao pjesma
oslobođenja.
Slika Marije u četiri evanđelja može
danas dati neke nove impulse za novo
vrednovanje žene. Trebalo bi djelovati
oslobađajuće ako bi se povijesna Marija
mogla promatrati kao čovjek i majka koja
je u svojem životu imala poteškoće. Ako
crkva danas ne prednjači u jamčenju
istih prava za žene i muškarce, mogao bi
poziv "Magnificata" isto tako služiti kao
nesumnjiv i jasan poticaj za novu orijentaciju.
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
DRUŠTVA I UDRUGE
FOJNIČKAŠKRINJA
UGSR "FOJNICA" FOJNICA
U
druženje građana sportskih ribolovaca Fojnica nasljeđuje u svemu
prvo udruženje koje je postojalo
pod imenom "Sportsko-ribolovno
društvo Fojnica" a koje je osnovano
1923. godine. Prvo zvanično registrovano je Udruženje ribolovaca za srez Kiseljak sa sjedištem u Fojnici upisano u
registar 1946. godine. Kasnije ono mijenja naziv u "Sportsko-ribolovno društvo Fojnica" koje je registrovano kod
Općinskog sekreterijata za unutrašnje
poslove Fojnica , 17.4.1986. godine.
Naše Udruženje trenutno okuplja oko
250 aktivnih članova koji svoje djelatnosti ostvaruju kroz sekcije koje se okupljaju prema mjestu stanovanja. Svojim radom i velikim zalaganjem pridobili smo
epitet jednog od najaktivnijih ribolovnih
društava u Kantonu i u Federaciji. Svoje
aktivnosti i obaveze usklađujemo sa Planom rada za tekuću godinu kojeg donosi
samo udruženje a odobrava nadležno
Kantonalno ministarstvo poljoprivrede,
vodoprivrede i šumarstva. Od ovog ministarstva smo također dobili ribolovno
pravo odnosno koncesiju na ribolovno
područje tj. ribolovne zone na vodama
općine Fojnica u periodu od 10 godina.
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
Priredio Džemil Berbić
Svake godine UGSR Fojnica organizuje ili uzme učešća u više sportskih
ribolovnih takmičenja u nekoliko disciplina na nivou lokalnog, kantonalnih ili
saveznih takmičenja. Tako je 18.7. ove
godine održano općinsko takmičenje u
sportskom ribolovu na površinsku mušicu, popularno nazvano fly fishing. Učešće
je uzelo 16 članova Udruženja a takmičenje je održano u mušičarskom reviru u
Fojnici. Prvoplasirani je bio Imamović
Ajdin, drugoplasirani Varka Refik a trećeplasirani Pamić Kemal. Oni su ujedno
činili ekipu koja je sudjelovala na Federalnom kupu u lovu na površinsku mušicu
koji se održavao u Busovači 24. i 25.8.
Zauzeli su odlično osmo mjesto!
Ove godine Udruženje je težište svojih aktivnosti usmjerilo u cilju realizacije
sljedećih planova:
Udruženje građana sportskih ribolovaca "Fojnica"
Fojnica, Ribnjak bb
Žiro računi: 1990470004453221 ABS banka
3389002209985542 Unicredit banka
Info tel. 062 462 854
BROJ 5
- Poribljavanje vodotoka vlastitom
proizvedenom ribljom mlađi kao i čišćenju riječnih korita od kabastog otpada,
- Izgradnja ribarske kuće na lokalitetu Lužina te uređenje takmičarskog
revira za sportske aktivnosti,
- Renoviranje objekta Ribnjak i izgradnja novog objekta mrijestilišta,
- Organizovanje takmičenja za pionire i juniore u disciplini lova na površinsku mušicu.
Poribljavanje se odvija prema planu
poribljavanja Kantonalnog ministarstva
poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva
a bitno je naglasiti kako će nam poribljavanje samostalno proizvedenom ribljom mlađi donijeti uštedu od oko 20.000
KM.
Sve pomenute zadatke i planove ne bi
bilo moguće realizovati bez velike pomoći samih članova Udruženja kao i prijatelja UGSR Fojnica. Ovom prilikom im se
toplo zahvaljujemo. Nažalost u Općinskim vlastima još nema sluha za potrebama našeg Udruženja te moramo reći kako nemamo nikakvu podršku s te strane.
Srdačan pozdrav i BISTRO!
13
PUTOVANJE U MJESTU FOJNICAtrans
FOJNIČKAŠKRINJA
V
reo ljetni dan. Sazivam prijateljice
na podnevnu kavu nagovarajući ih
da obuju nešto jako udobno za slučaj da poželimo skakati po brdima.
Jedna od njih veli kako joj je svekrva
na moru pa nema tko pričuvati djecu.
Druga nije skuhala ručak a muž će joj naprasno ogladnjeti čim završi utrka Formule 1. Treća iščekuje dečka sa on the
road po Rumunjskoj.
Dakle, preostaje mi jedan
satić s njima, tu negdje, na dohvat neobaveznim nedjeljnim
obavezama. I nećemo gledati
iz daleka na grad kao na šareni
patchwork.
Ova današnja šetnja na koju vas vodim nalikovati će krstarenju po vlastitom krvotoku.
Čaršija je pusta. Vrućina je
otjerala ljude na bazene i skrovitu hladovinu oko rijeka. I mi
ćemo uz vodu, uz riblja staništa novouređenog ribnjaka.
Sa glavne ulice silazimo prema
pošti a onda s njenog boka ulazimo u Hadrovića ulicu. Ime je
dobila po Mustafi Hadr koji je
1551. godine sagradio prvi
mesdžid u Fojnici. Hodamo u
tišini razgledavajući stare bosanske kuće sa skromnim okućnicama u koja se smjestiše i
voćnjaci i povrtnjaci i sitnoglave ruže penjačice, malvate,
neven i paparosa. Naše oči,
opijene žarkim bojama cvijeća
ispod podnevnog svjetla, plutaju u suznim baricama pogleda koje razmjenjujemo u čudu.
Zar je moguće da ovako nešto
još uvijek postoji? Sjetih se
prostrane avlije u Dugom Brdu, čvornate oskoruše, srcolikog cvijeta minđušice i večernjih radosti pored vanjskog
ognjišta na kojemu se kuhalo
mlijeko ili kukuruz a u drvenom žaru valjuškao mladi
krumpir. Mirisi prošlosti probudiše glad za čašom mlijeka
prekrivenog žutim, slatkastim kajmakom. Šumovita strmen sa naše lijeve
strane bacala je nešto škrtog hlada. U
njemu su nam nestajale sjene pa smo,
poput pravih duhova, neprimjetne zavirivale kroz kapije i preko rascvjetanih
zidova. Na jednom trijemu ugledasmo
staricu prekrivenu prozračnom maramom u bojama njenog ružičnjaka. Pod-
14
Djevojačkim
snovima
po kasabi
Piše Suzana Lovrić
vinutih nogu sjedila je mirno, kao da namjerava u tom položaju ostati danima.
Samo su joj se usne pomjerale kroz
smiješak upućen nekomu velikom i važnom.
Nakon što je uska uličica upravila ugledasmo munaru čiji je vrh bio osut
smaragdnim nakitom svjetla. Mesdžidu
je 1570. godine nadograđen minaret te
BROJ 5
postaje prvom džamijom u Fojnici, a Fojnica postaje kasabom. Njen je osnivač,
ostalo je negdje zapisano, izdvajao godišnje 4.680 akči. I svuda unaokolo Atik
džamije ležali su rasuti smaragdi nevjerojatne veličine! To je sigurno ono ruho
od tri lijepe i bogate sestre što ostadoše
neudate te svu svoju djevojačku spremu
dadoše za gradnju džamije. Smaragdi su
svjetlucali po nišanima, u travi, u zraku.
Činilo se kako dio te omamljujuće svjetlosti pada i po nama.
Posjedale smo u travu i počele
nagađati o životu sestara po
kojima se i danas u narodu ova
ljepotica zove Djevojačka džamija. Sigurno su imale krupne
oči i zvonko pjevale sevdalinku, kaže Sandra. Voljele su kišu
prigušenu drvenim krovom i
voljele su Allaha, reče Alma.
Živjele su svoj komadić nedokučive šutnje i slobode, doda
Meliha. One su tu, slušaju nas i
cikore se, pokazah na tri jelike
što su se zaštitnički nadvile
nad džamiju. Mladi orao prhnu iz njihovih grana nakon našeg nezaustavljivog smijeha.
Ispratismo ga u visinu sve dok
se ne pretvori u točkicu. Topli
zrak zaplesa oko nas i mi ustadosmo. Sjene su nam bile izdužene i posute mirišljavim livadskim cvijećem. Njihove
pozlaćene glavice su se dizale
pjevajući zajedno sa Patti
Smith - Smells Like Teen Spirit.
Kao da ništa nije nedostajalo
da od dana učinimo raj i dženet. Djeca? Muž? Ručak? Kava?
Polazimo. Djevojačka džamija
ipak mami i mi svaki čas
okrećemo glave, kao sove.
Tijela koračaju naprijed. Tek
će nas musavi dječak, što se
zavojitom ulicom od Ribnjaka
biciklom sjurio u naše noge,
probuditi iz transa.
Džamija je obnovljena
1820. godine pod nadzorom
ondašnjeg šejha tekije na
Oglavku, Sirri- babe. I on je jednog dana,
poput ovog, osjetio jarkost sunca i
svjetlost Buđenja, reče Sandra. Sigurno
mu je mladio orao pocijepao nebo jednog
ljetnog popodneva, nasmija nas Alma.
Ispunio je posljednju želju svoj bolesnoj
hanumi, ozbiljno će Meliha. Sedam crnih
kava, bez šećera, rekoh konobaru.
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
PREDSTAVLJAMO
FOJNIČKAŠKRINJA
K
ako to često biva, velika ljubav od
hobija može načiniti životni poziv i
glavno zanimanje. Sve je počelo
1999. godine kada su se iz izbjeglištva vratili u Fojnicu. Borba za egzistenciju navela ih je na gradnju prvog plastenika koji je prvobitno poslužio za uzgoj povrća. Konstrukciju su sami napravili od dugih i debelih štapova koji su
ipak teško odolijevali vjetrovima. Nakon
rušenja stare obiteljske kuće iskorištena
je krovna građa za izradu drugog plastenika koji je bio veći i čvršći pa se našlo
mjesta i za uzgoj prvih cvjetnih kultura.
Kada pričaju o počecima ne spominju se
previše štete koje su vremenske nepogode u vidu poplava i olujnih vjetrova činile
svakih par mjeseci. Okosnica priče je u
činjenici da bi njih šestoro odraslih, koliko se našlo pod istim krovom nakon ženidbe sina Mladena, bili na zavodu za
zapošljavanje. Ma kako bila skromna dobit, od vlastitih ruku se moglo dostojanstveno živjeti u teškim poratnim godinama, veli Marko, kojega mnogi bolje znaju
pod nadimkom Braco. Za uspjeh u njihovom radu prije svega je zaslužna obiteljska sloga, ljubav prema cvijeću i čestitost, kaže Spomenka. Ne treba biti pohlepan i željeti po svaku cijenu i preko noći
ostvariti veliku dobit. To je i nemoguće
ako čovjek radi pošteno. Treba i uraniti i
okasniti i onda još naporno raditi dobar
dio dana. Za svoje gerbere, ruže, gladiole,
irise, karanfile, krizanteme… skratila je
ritual jutarnje kave. Žuri u plastenike poželjeti im dobro jutro i pružiti njegu koju
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
Život sa cvijećem
Spomenka i Marko Lovrić su, zajedno sa svojom djecom Mladenom, Sanjom i
Marjanom, već više od jedne decenije strastveno predani uzgajanju cvijeća. U
početku nisu imali niti vlastite parcele, plaćali su mjesečne najmove za razbacane
komadiće zemlje u naselju Podcitonja. Danas na vlastitom gruntu u šest plastenika
proizvode 50-ak vrsta cvijeća i ukrasnog bilja.
Piše Suzana Lovrić
njeni cvjetni ljubimci trebaju. Cvijeće je
poput ljudi, nastavlja zaneseno svoju
priču, ako im ne kažeš lijepu riječ, ako ih
ne pomiluješ, ako ih ne nahraniš, ne uzvraća ljepotom svoje duše. Osim tzv. rezanog cvijeća Lovrići uzgajaju i saksijsko
cvijeće za zatvorene prostore te balkonsko cvijeće. Tako su ove godine po prvi
put proizveli vlastite surfinije i pelagonije kojima je ušuškana cijela čeona strana njihove obiteljske kuće. Baštenski
čempresi, tuje i zimzelena živa ograda su
vrlo traženi pa ih je skoro nemoguće
ožiliti u željenoj količini. Posebno su ponosni na više od stotinu stabala raznih
voćki koje su posadili kao dar svojim
unucima. Mladi baka i djed imaju već
troje unučadi! Ispunjavajući njihove dječje apetite zasadili su oko 15 stabala oraha, pitomih lješnjaka preko 20 stabala,
toliko i breskve, jabuke, višnje trešnje…
BROJ 5
Sva ulaganja u cilju širenja ponude i
poboljšanja uvjeta rada, što je potrebno
posebno naglasiti, izvode se bez kreditiranja i bilo kakvih drugih zaduženja. Već
odavno ne kupuju industrijske plastenike za koje je trebalo izdvajati preko 3.500
KM. U vlastitoj izvedbi, po cijeni ispod
2.000 KM, dobivaju daleko čvršće i trajnije plastenike.
Ne smijem zaboraviti spomenuti kako je velika podrška i pomoć u skromnoj
snahi Ankici čija energija i šarm sugovornika plijene pri razmjeni prvih rečenica.
Sretna je jer njena djeca prihvaćaju prave
vrijednosti i žive u zdravom okruženju,
žive sa cvijećem. Međutim, Spomenka ne
može svoju sreću još zaokružiti. Kaže
kako će biti sretna tek kada njena djeca
ne budu morala, sa sezonskom garderobom u koferima, putovati put Jadrana ili
Austrije na pečalbu.
Mi imamo tržište, surađujemo sa
cvjećarama u Kiseljaku, Kreševu, Buso-
15
PREDSTAVLJAMO
FOJNIČKAŠKRINJA
F
vači, međutim, još nemamo cjelogodišnju produkciju, uzbuđeno objašnjava.
Sve češće nas pozivaju da opremamo
vjenčanja, u vrijeme proljetnih i jesenskih misa radi se do kasnih noćnih sati,
za posljednje ispraćaje izrađujemo od
buketa do vijenaca, ali sve dok se ne bude
moglo raditi ujednačenim tempom tijekom cijele godine to neće biti profitabilna djelatnost. Marko nastavlja, cilj nam je
uvesti grijanje bar u nekoliko plastenika.
Ove godine smo investirali u izgradnju
bunara iz kojega smo doveli čistu vodu sa
dubine od svega par metara tako da naše
cvijeće od sada zaista pije pitku vodu. Do
sada smo se koristili jažvom koja je prolazila kroz parcelu i u kojoj su završavali
deterđenti iz okolnih izvoda. Sada smo to
izolirali velikim betonskim cijevima pa
će mogućnost zaraze i bolećivosti cvijeća
biti svedena na minimum. U narednom
periodu planiramo izgraditi kotlovnicu i
spremište za ubrano voće. Tim projektima je moguće održavati proizvodnju cvijeća, a samim tim i zaradu, kroz cijelu
godinu. Na taj način ćemo ostvariti
uvjete i za još jedan plan u vezi kojeg trenutno pregovaramo sa dobavljačima
gerbera prve generacije iz jednog laboratorija u Brazilu. Radi se o tzv. gerberima iz matičnjaka što je roba prve klase!
16
Sa najjednostavnijom tehnologijom koju
sada primjenjujemo održavamo gerbere
svježim i do 20-ak dana. Ne usuđujemo
se niti zamišljati kako će to izgledati
sutra.
Svoje znanje Lovrići stječu ponajviše
vlastitim iskustvom, ali koriste i brojne
stručne knjige i svaku priliku posjetiti
predavanja sa ovom tematikom. Nažalost, premalo je mjesta za sjajnu priču o
svim efektima fojničkih plastenika. O
detaljima kako se koji cvijet žili, koja se
prirodna gnojiva mogu koristiti za njihov
rast, recepturama za zaštitu od pojedinih
bolesti, rado će vam prepričati netko iz
ove vrijedne obitelji koja je našla modus
za ugodan i miran život u vrevi političkih
bahatosti i općinskog nemara.
Besplatno bih cvijećem ukrasila trotoare od Podcitonje do zgrade Općine,
samo da se netko umije sjetiti kako to
jednom turističkom mjestu treba! Samo
da me netko pozove, ponavlja opet Spomenka. Sramota je to što dočekuje turiste prilikom ulaska u grad. Kad ljudima
objašnjavaš gdje je autobusni kolodvor
orijentacija su zgrade zarasle u korov i
gomile naslaganih drva, nekakvi bageri i
hrpe smeća.
Fojnička škrinja zahvaljuje na gostoprimstvu ovoj vrijednoj obitelji i obećava
pomoć pri ukrašavanju grada cvijećem.
BROJ 5
ra Antun Knežević kao svećenik djelovao je u različitim krajevima Bosne. Od 1857. – 1861. godine u dva je
navrata bio kapelan u Varcaru (Mrkonjić Gradu), i u Bugojnu. Kao izobražen
čovjek bio je odgajatelj franjevačke mladeži i ujedno predavač na tadašnjoj teologiji u Livnu i Gučoj Gori od 1861. –
1868. godine. Bio je duhovnik bosanskih
bogoslova u Đakovu do 1871. godine, i
kao duhovnik upoznao se sa tadašnjim
đakovačkim biskupom Strossmayerom.
Kao župnik službovao je u Dobretićima,
Varcaru (Mrkonjić Gradu), Liskovici, Jajcu i Kotor Varošu gdje je, slaveći sv. Misu,
umro 1889. godine.
Fra Antun Knežević je važan i za jajački samostan jer se zauzimao da se osnuje
i obnovi samostan u Jajcu koji je davno
bio porušen. Odobrenje je dobio 1882.
godine, a samostan je službeno otvoren
1886. godine.
No, ono što nas ovdje zanima jest
književna djelatnost fra Antuna Kneževića. Za nas su važnija njegova pisana djela
od kojih su samo neka tiskana. On je
pisao svoja djela prvenstveno za neuke i
one polupismene ljude, koje je želio
upoznati sa slavnom prošlošću Bosne,
kao i sa teškim stanjem u kojem žive.
Njegova djela su protkana povijesnom
tematikom, iako "je bio neškolovan povjesnik, ipak se zanimao za probleme
pomoćnih povijesnih znanosti: za heraldiku, numizmatiku i fragistiku". Skupljao
je i narodno blago, pisao pjesme, poslovice, zagonetke te skupljao i objavljivao
narodne priče.
Kneževića svrstavaju među najistaknutije bosanske intelektualce 19. stoljeća, zajedno s fra Grgom Martićem i fra
Ivanom Franjom Jukićem. Iako je prvenstveno bio pastoralni djelatnik, on se
bavio i knjigom bez koje bi teško djelovao
u pastoralu. Premda plodan pisac pojedina njegova djela nisu još do danas tiskana i objavljena. Od mnoštava povijesnih knjiga, novinskih članaka i rukopisa,
u ovom svom radu obradit ću samo neka
djela, ne umanjujući vrijednost drugih
njegovih djela. Među važnija Kneževićeva djela spadaju: Krvava knjiga (1869.),
Bosanski prijatelj sv. IV (1870.), Kratka
povijest kralja bosanskih, I – III (1884. –
1887.), Pad Bosne (1886.), Carsko – turski namjesnici u Bosni i Hercegovini
(1887.), i rukopis Varica (1888.).
Krvava knjiga (1869.): U ovoj knjizi
Knežević poziva bosanske mladiće da se
usprotive turskom ropstvu. On nastoji
mladom čovjeku prikazati slavnu prošlost i bijednu sadašnjost i budućnost Bosne, uvjeren ako mladi čovjek dobro poznaje prošlost, da će uvidjeti i promijeniti svoje stanje. Za vrijeme svoje saSRPANJ/KOLOVOZ 2010.
POVIJEST
FOJNIČKAŠKRINJA
Život i djelovanje
fra Antuna Kneževića
Fra Antun Knežević se rodio 9. siječnja 1834. godine u Varcaru (Mrkonjić Gradu), u
obrtničkoj obitelji. Započinje školovanje u vlastitoj kući, koja je bila pretvorena u
školu, a u toj školi je predavao fra Ivan Franjo Jukić, čiji je učenik bio i sam Knežević.
Još kao mladić odlučio se poći u samostan i postati fratar. Za boravka u fojničkom
samostanu stekao je temeljno znanje za daljnji studij. Studij teologije i filozofije
završava u Rimu i Sieni. Po završetku studija zaređen je za svećenika 1856. godine.
Piše fra Ilija Alandžak
mostalnosti Bosna je bila bogata i kulturno i ekonomski, a kad su došli Turci sva ta
bogatstva su pretvorena u bijedu. Bosanskom kralju, premda još živom, sadiru
kožu, te kolju i ubijaju Bosance, odvode u
ropstvo, pljačkaju i pale bosansko stanovništvo. Knežević kaže da je ovo stanje
započelo prije četiri stoljeća i još mu se
ne nazire kraj. Knežević mladom čovjeku
prosviješćuje kako su svi oni robovi, a
Bog je ljude stvorio slobodne, ali oni su
robovi, i to u devetnaestom vijeku u doba
prosvjete. Ovo bijedno stanje i ropstvo se
odražava u nedostatku škola, crkava i
svih drugih kulturnih i prosvjetnih ustanova. Iako neprestano rade, oni su gladni
kruha, jer sve što steknu Turci im oduzmu. U ovom stanju bijede i beznađa, Knežević postavlja jedno pitanje mladićima,
a to je dokle će takvom ropstvu robovati.
Djelo je posvećeno Velimiru Gaju, izdavaču, a namjenjeno je "mladiću bosanskom, sinu majke slavne", u nadi da će ih
ova knjiga potaknuti na borbu za domovinu. Knjiga je kako i sam Knežević kaže
napisana na temelju povijesnih izvora.
Knežević je ovu knjigu pisao za vrijeme
službovanja u Gučoj Gori i u Dobretićima.
Sama knjiga predstavlja, ukratko,
zemljopisno – povijesni prikaz Bosne.
Neki dijelovi knjige su više poezija nego
proza.
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
Bosanski prijatelj sv. IV (1870.):
Časopis "Bosanski prijatelj" je pokrenuo
fra Ivan Franjo Jukić 1850. godine, kao
prvi književni časopis u tadašnjoj Bosni.
Za prva tri sveska je Jukić skupio gotovo
sam građu, a prva dva je i sam uredio,
dok je treći svezak uredio tadašnji tajnik
Matice ilirske Jurković. Prva dva su izišla
1850./51. godine, dok je treći svezak izišao u nakladništvu Matice 1861. godine.
Četvrti svezak je trebalo izdati "Društvo
za književnost redovničke mladeži bosanske u Đakovu". O izdavanju časopisa
Bosanski prijatelj sv. IV raspravljalo se na
sjednici gore spomenutog društva, koja
je održana 2. studenog 1862. godine. Sa
spomenute sjednice je upućeno jedno
pismo fra Antunu Kneževiću da pomogne oko izdavanja. Na spomenuto pismo
Knežević odgovara pozitivno, i u okviru
istog pisma daje primjedbe glede samog
izdavanja časopisa.
Izdavanje časopisa Bosanski prijatelj
sv. IV, povjereno je fra Martinu Nediću,
što on očito nije učinio. Nakon tri godine,
Franjo Rački, obećava "Društvu" izdavanje četvrtog sveska Bosanskog prijatelja,
uz određene uvjete. No, kasnije Rački,
unatoč obećanju odbija tiskanje spomenutog časopisa, uz obrazloženje da časopis ne sadrži nikakve poučne članke.
Školske godine 1869./70., Knežević
je postavljen za duhovnika bosanskih
bogoslova u Đakovu. Kao duhovnik on se
BROJ 5
pobrinuo oko izdavanja četvrtog sveska
Bosanskog prijatelja, tako se ovaj svezak
i smatra djelom samog Kneževića.
Četvrti svezak Bosanskog prijatelja je
uredio i izdao sam Knežević, osim Šunjićeve pjesme "Rodoslovna slovjenkinja
vila". Uz spomenutu Šunjićevu pjesmu,
časopis sadrži i Kneževićeve spise mjesta u Bosni "Listovi o Bosni", prikaze narodnih običaja, narodne pjesme, povijesno – pravnu raspravu "Kako se zemlje u
Bosni diele", životopis fra Marijana Šunjića, te prikaz školskih prilika u Bosni.
Ovo Kneževićevo djelo ima tri sveska
kako je navedeno i u samom naslovu.
Prvi dio govori o Tvrtku I., Stjepanu Dabiši i o kraljici Jeleni i njihovim vladavinama. Drugi dio govori o vladavini Stjepana Ostoje, Stjepana Tvrtka Tvrtkovića,
Stjepana Tomaša Ostojića i Stjepana Tomaševića. Za izdavanje ovog djela Knežević piše Franji Račkom 1871. godine da
mu pomogne oko izdavanja, ali Rački
uskraćuje svoju pomoć jer se nije slagao
sa Kneževićevim djelom. Djelo je izašlo
nakon pet godina i to u Dubrovniku, a ne
u Zagrebu.
Pad Bosne (1886.): Pad Bosne, fra
Antuna Kneževića, je svojevrsni nastavak djela "Kratka povijest kralja bosanskih". Knežević piše o stanju u Bosni prije
pada, za vrijeme pada, o samom padu i
njegovim posljedicama, kao i nakon pada
Bosne u Turske ruke, i nastavlja govoriti
o susjedima koji nisu htjeli pomoći i koji
su se veselili njezinu padu.
Carsko – turski namjesnici u Bosni i
Hercegovini (1887.): Knežević u ovom
djelu piše o Bosni, od pada pod Turke pa
sve do austro – ugarske okupacije. Želeći
upoznati narod Bosne s vladavinom Turske i kasnije Austro – Ugarske, piše kako
bi trebali poznavati prošlost i na osnovu
toga graditi bolju budućnost. Osim što
kršćane tlače Turci, tlače ih i "istočni patrijarsi", koji žele Bosnu pod svoju jurisdikciju. U takvoj tiraniji sve zamire, svaki
kulturni i prosvjetni napredak.
Varica (1888.): U ovom djelu, na početku, Knežević objašnjava zašto je dao
ime ''Varica''. Nakon smrti fra Antuna
Kneževića djelo je zagubljeno, ali ga je
pronašao fra Julijan Jelenić i dao ga fra
Josipu Markušiću koji ga je uvezao. Varica na početku ima pismo koje je
Knežević pisao fra Filipu Ljubasu 1889.
godine, kao i autobiografijske spise o
samom piscu, iz kojih mi danas imamo
njegov životopis. U ovom rukopisu Knežević govori o oslobođenju Bosne, o okupaciji Austro – Ugarske kao i o samom
gradu Jajcu pred i za vrijeme okupacije.
Varica završava Kneževićevim govorom
u povodu spomena poginulih austro –
ugarskih vojnika.
17
FELJTON
FOJNIČKAŠKRINJA
DJELOVANJE FRANJEVACA U BOSNI I ZA VRIJEME TURSKE VLADAVINE (2)
Dolazak prvih franjevaca u Bosnu
Priredio Branko Golub
U
vezi s ovim bosanskim "krivovjerjem", a također i s pravoslavljem na
istočnoj granici Bosne (i u Mačvi),
stoji početak franjevačkog djelovanja u Bosni. Znatno ranije nego u Bosnu,
franjevci su došli u Dalmaciju.
Polovinom stoljeća (1248) katolički
nadbiskup Benedikt spremao je križarsku vojnu protiv bosanskog bana Ninoslava. Ninoslav je javio o tome papi i rekao da je to nepravedno prema njemu jer
je on pravi katolik. Na to je papa poslao
svoje izaslanike – senjskog biskupa Filipa i franjevačkog provincijala iz Splita –
da razuvide kako stoje stvari s Ninoslavom. Tako je tada nakratko došao prvi
franjevac u Bosnu.
Razlog za drugi dolazak dale su prilike u sjevernoistočnoj Bosni i Mačvi. Kralj
Stevan Dragutin je tada poduzeo da iskorijeni krivovjerstvo na svom području,
javio je papi da u Bosni ima mnogo krivovjeraca i zatražio od njega nekoliko
sposobnih svećenika, vještih domaćem
jeziku, da obraćaju spomenute ljude. Njihov je uspjeh u obraćanju krivovjeraca
po svjedočanstvu srednjovjekovnog
srpskog pisca, arhiepiskopa Danila, bio
znatan. Drugi su nastavili taj rad iako je
on, zbog političkih nemira, kroz petnaestak godina bio zastao. Oko godine 1324. i
dalje susreću se u Bosni ponovo franjevci, na čelu s fra Fabijanom iz Motovuna (Istra) i rade na suzbijanju krivovjerja.
Ciljevi i oblici franjevačkog
djelovanja u Bosni
Kao prvotni cilj franjevci Bosanske
vikarije imali su u obraćanju bosanskih
kršćana na katoličku vjeru. Širenjem na
istok, u Srbiju i u istočnom rubu Hercegovine, susreli su se također sa sljedbenicima istočne Crkve koji su živjeli u nejedinstvu, raskolu, sa zapadnom Crkvom
pa je i njih trebalo pridobiti na jedinstvo.
Da bi te zadatke mogli uspješno obaviti, trebalo je najprije biti razumljivo ljudima: govoriti njihovim jezikom. To je bilo osnovno pravilo kojega su se ovi misionari držali. Franjevci iz obližnjih krajeva
znali su taj jezik a stranci su ga marljivo
učili i svladavali.
Sreća je bila što je Bosanska vikarija
na svom čelu imala izuzetno dobre, svete
ljude. Prvi od njih bio je Peregrin, koji je,
prema svjedočanstvu bana Stjepana radio za vjeru "vjerno, revno i ustrajno."
Ban je uspio da ga zadrži uza se time
što je predložio da ga imenuju bosan-
18
skim biskupom (1449). Nakon smrti
proglašen je u Franjevačkom redu blaženim.
Uz obraćanje na kršćanstvo valja
spomenuti i značajnu diplomatsku djelatnosti nekih bosanskih franjevaca na
banskom i kraljevskom dvoru.
Nije bila manja na graditeljska djelatnost ovih franjevaca u to vrijeme. Poznato je nekoliko crkava na bosanskom
području iz ovog razdoblja; od njih devet,
šest je otkriveno tek iza II. svjetskog rata;
bilo ih je daleko više – prema A. Anđeliću
više desetaka – samo što zasad još nisu
otkrivene.
Značaj Bosanske vikarije u
djelovanju franjevaca
Obraćanje bosanskih kršćana bila je
trajna briga papa. Budući da misija dominikanaca nije uspjela, poslao je papa godine 1339. vrhovnog poglavara franjevaca fra Geralda Odonis (EUDES ili OT), do
kralja Karla Roberta a ovaj do bosanskog
bana Stjepana Kotromanića da se dogovore o načinu suzbijanja krivovjerja. Ni
fra Gerald ni ban Stjepan nisu bili voljni
da se krivovjerje istrebljuje silom, nego
na miran način, propovijedanjem. Da bi
se to ostvarilo bilo je potrebno osnovati
zasebnu franjevačku zajednicu u samom
tome području, sa sjedištem u Bosni.
Budući da se tada u Redu nisu osnovale
provincije, nego samo vikarije (po rangu
nešto niže od provincije), osnovana je
godine 1340. Bosanska vikarija koja je
bila neposredno podređena Vrhovnom
franjevačkom poglavaru. Fra Gerald je
odmah ostavio dio svojih pratilaca u Bosni i postavio im na čelo fra Peregrina
Saksonca. U Bosni je već bilo rudara –
Sasa, pa će im njihov zemljak biti duhovna pomoć, a oni njemu znatna potpora.
Kasnije će se poglavari Reda i pape brinuti da se iz raznih provincija, iz susjedne Dalmacije, iz Italije, Njemačke,
Engleske, Ugarske, Španjolske, Poljske i
dr. šalju u Bosnu Franjevački misionari,
koji će biti članovi ove vikarije. Još za fra
Peregrinove uprave (do godine 1349.)
Vikarija je imala dvije kustodije (= jedinke na koje se dijeli vikarija ili provincija) i dvanaest samostana; 40 godina
kasnije vikarija ima sedam kustodija i 35
samostana; u zadnjim desetljećima bosanske države broj samostana u samoj
Bosni premašio je trideset. Osim toga,
Bosanska vikarija je tih stotinjak godina
postojanja proširila djelovanje i na
susjedne krajeve: Sloveniju, Srbiju, dio
Hrvatske i Dalmaciju, po čak i na J.
Ugarsku i Vlašku.
BROJ 5
Razgovor sa Dajanom Tuka i
Kristinom Čuturić na Radio
Kiseljaku, srijeda 21. 4. 2004. u
14.00 sati.
Što je ekologija?
Ekologija je suvremeni trend osjećanja
života danas. Trend je nešto što velika većina građana svijeta u jednom trenutku smatra važnim i oko čega se ljudi lako mogu
mobilizirati i organizirati, osobito mladi
snagom svoje mladosti. Ekologija kao
trend je zapravo dio sveopćeg svjetskog
trenda očuvanja života. Zaštita života kao
temeljno osjećanje života danas došla je s
jedne strane iz svijesti da čovječanstvo posjeduje naoružanje s kojima se višestruko
može uništiti sav život na zemlji, te s druge
strane iz činjenice da su ljudi stekli toliku
moć nad prirodom da mogu radikalno na
nju utjecati. Nepodudarnost te novostečene
moći ljudi i odgovornosti za ovaj svijet je
pokretač trenda za očuvanje života. Ekologija je, dakle, pokret za zaštitu prirode,
okoliša, za zaštitu života uopće.
U ovom tjednu se širom svijeta obilježavaju dani ekologije, zaštite prirode;
prije nego što čujemo kako ste vi u Frami
Fojnica obilježili ovaj dan, najprije pitanje zašto se uopće bavite ekologijom?
U ove dane koje nazivamo ekološkim
jer ih posvećujemo prirodi, njezinoj privlačnoj i nevinoj ljepoti, i mi se u Frami
želimo priključiti svima onima kojima je
sačuvati prirodu od zagađenja i uništavanja
osobito na srcu. Mi, članovi ekološke grupe
Frame Fojnica, franjevačkog pokreta mladih, imamo naročiti razlog sudjelovati u
ovim ekološkim danima, jer je sveti Franjo
volio prirodu, bio njen veliki prijatelj, rado
se u njoj zadržavao, njoj u čast ispjevao je i
neke pjesme, a na poseban način poznata je
njegova pjesma "Bratu suncu" u kojoj veliča svu prirodu, njezinu ljepotu kao veliki
dar Božji. Uvijek se rado povlačio u brda, a
na jednom takvom brdu La Verni primio je i
rane Kristove. Zbog svega toga papa Ivan
Pavao II. 1979. godine proglasio je svetog
Franju zaštitnikom prirode i mi, kao Franjini nasljednici na jedan svoj mladenački
način, smatramo svetog Franju prvim ekologom na svijetu. Tko od nas ne uživa u
lijepoj prirodi, u šumi i lijepim proplancima, u veselim, mirnim i bistrim izvorima,
raspjevanim i bučnim slapovima, u rijekama. Uvijek osjećamo kako nam se pluća
šire na svježem zraku sačuvane i čiste prirode. Svi cijenimo lijepu prirodu i njezinu
ljepotu. Nažalost, znamo i grijehe urbanizacije i grubo iskorištavanje prirode za
sebične interese trgovine, medija, industriSRPANJ/KOLOVOZ 2010.
INTERVIEW
FOJNIČKAŠKRINJA
Iz arhiva fojničke Frame
je i politike koja to iskorištavanje ne samo
odobrava nego i nemilosrdno potiče. Ipak
se radujemo da se i to započelo mijenjati, da
se ipak razvija ekološka svijest i da se ljudi
odgajaju čuvati prirodu.
Što ste vi u Fojnici zabilježili kao ekološki problem?
U našem fojničkom kraju imamo jedan
slučaj na koga želimo svratiti pažnju. Još
prije tridesetak godina napravljeno je nešto
što nas kao Fojničane, državljane BiH, framaše i ljude žalosti i izaziva protest. Naime,
na jednom brdu u okolici Fojnice, u srcu
utvrde Kozovgrad sagrađen je i instaliran
televizijski odašiljač, koji svojim elektroinstalacijama stvara štetna zračenja po okolinu i time izravno ugrožava prirodu oko
Kozovgrada. Ljudi koji pješače na Kozovgrad iza sebe ostavljaju smeće (plastične
vrećice, boce...). Niže utvrde nalaze se zidine varoši Kozovgrada oko kojih se također nalazi ljudski trag – SMEĆE! Ima još
puno slučajeva neodgovornog odnosa prema prirodi u našem fojničkom kraju. Međutim, kao svoj doprinos obilježavanju ekoloških dana Bosne Srebrene, smatramo da
je ovaj slučaj neciviliziranog ponašanja
važno istaknuti, jer taj slučaj ne predstavlja
samo ekološku ugroženost, već i ugroženost kulturno povijesne ostavštine naše Bosne.
Zašto je televizijski odašiljač u srcu
Kozovgrada ekološki i povijesni problem?
Ekološki je zbog toga što elektroinstalacije odašiljača emitiraju po okolinu štetna
zračenja koja izazivaju razne anomalije na
stablima, biljkama, životinjama i ljudima
koji su u blizini. On narušava ljudsko djelo
koje se stopilo s prirodom. On je naprosto
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
??????????
strano tijelo, suprotnost lijepome, suprotnost prirodi i ljudima. Povijesni je problem
u tome što je odašiljač instaliran u srcu
Kozovgrada, povijesne utvrde i varoši bosanskih kraljeva. Ne samo da je narušen
sklad ljudskoga i prirodnoga, već je nevjerojatno, svjesno ili nesvjesno narušen
jedan od temelja povijesnosti Bosne, njezine državotvornosti, cjelovitosti i bogate
kulture.
Kakav značaj ima Kozovgrad za
povijest Bosne?
Ljetnikovac, dvorac, utvrda Kozovgrad
posljednje je boravište bosanske kraljice
Katarine Kotromanić-Kosača, koja se rodila 1424., a umrla 1478. godine. Ne zna se
točno vrijeme izgradnje Kozovgrada, ali se
zna sigurno da je služio kao ljetnikovac
bosanskih kraljeva i posljednje bosanske
kraljice Katarine, u kojem je ona stalno
boravila od smrti svoga muža pa do
bjegstva u Italiju. Najstariji podatak koji
ima prizvuk narodnog predanja o bjegstvu
kraljice Katarine iz Bosne nalazimo kod
dubrovačkog kroničara Jakova Lukarića iz
16. stoljeća, koji piše da je kraljica Katarina
Kosača s dvorca Kozovgrada najprije pobjegla u Konjic, a dalje pješice do Dubrovnika, pa u Rim. Taj pravac bjegstva
spominje se i u nekim narodnim predanjima
u okolici Fojnice.
I kako riješiti ovaj problem televizijskog odašiljača na ljetnikovcu Kozovgrad?
Kozovgrad je imao i još uvijek ima
veliko značenje za povijest Bosne, njezine
državotvornosti, cjelovitosti i kulture. NjeBROJ 5
zine zidine činile su jednu lijepu i rijetko
viđenu cjelinu ljudskog i prirodnog elementa. Tko je i zašto dao izgraditi televizijski odašiljač na Kozovgradu, kada je
jasno da postoje i drugi planinski vrhovi,
koji bi možda bili i bolji za odašiljanje tvsignala? Mi, mladi iz Frame Fojnica, ovdje
javno ukazujemo na ovaj ekološki, povijesni, državotvorni i kulturni problem u našoj
Fojnici i Bosni. Stoga, tražimo od odgovornih ljudi izmještanje ovog odašiljača s
Kozovgrada na neko drugo mjesto, gdje će
zasigurno činiti manju štetu. Tražimo, također, da se zidine Kozovgrada obnove i
načini pristup svim onima koji vole našu
prirodu, povijest, bogatu kulturu, Bosnu,
onima koji naprosto vole ljepotu. Tražimo
da općinske, županijske i državne institucije načine takav ambijent u kojem će ekološka svijest biti prva i svakodnevna zadaća
svih građana BiH. Kozovgrad je malen, ali
se u njemu bjelodano reflektira naš odnos
prema Bosni, koju grubo i divlje urbaniziramo, politički zlostavljamo jer ni danas
ne cijenimo njezinu povijest, državotvornost, cjelovitost i kulturu. Kakav je naš odnos prema Kozovgradu, takav je i prema
našoj Bosni. Predlažemo da učinimo pozitivan iskorak i započnemo slaganje bogatog i jedinstvenog mozaika u svijetu, mozaika koji nosi ime BOSNA!
Spomenuli ste na početku da ima još
mnogo slučajeva narušavanja prirode u
Fojnici, koji su ti slučajevi i hoćete li u
ovim ekološkim danima išta poduzeti?
Kao i svi naši gradovi u Bosni i Fojnica
je zapuštena, onečišćena smećem, počev od
riječnih korita, potoka, ulica, pa čak i šuma.
Smeće se nesavjesno baca posvuda i stvara
se ružna slika nas samih. I ovdje će naša
Frama dati svoj doprinos. Uključit ćemo se
u jednu veliku akciju čišćenja koju je organizirala Općina Fojnica i Ekološko društvo
Fojnica. To je akcija čišćenja i uređenja
grada, prigradskih naselja i mjesnih zajednica Prokos, Ostružnica, Šćitovo, Pločari Polje, Dusina, Gojevići i Bakovići.
Akcija će se izvesti u utorak, 27. travnja.
Već sutra će biti sastanak, na koji ćemo ići i
mi, na kojem ćemo se dogovoriti o konkretnoj realizaciji ove svakako velike ekološke akcije. Ovdje želimo pohvaliti Općinu Fojnica i Ekološko društvo Fojnica što
su organizirali ovu akciju i time pokrenuli
ekološku svijest našega grada Fojnica. U
akciji će sudjelovati ribolovci, lovci,
građani, učenici, ekolozi, firme, zavodi
Drin i Bakovići, radnici Reumala, mještani
iz naselja, a među njima i mi framaši.
Nadamo se da će ova velika ekološka akcija
i uspjeti.
A danas su mnogi projekti obnove Utvrde
Kozovgrad ''realizirani''. Tko ih je i kako
realizirao, neka odgovore institucije vlasti!
19
IZ LJETOPISA FOJNIČKOG SAMOSTANA
FOJNIČKAŠKRINJA
Druga polovica devetnaestog stoljeća je
označena kao vrijeme velikog kulturnog i
privrednog razvoja, kako u Europi tako i u
Bosni i Hercegovini. Za brži razvitak bila je
potrebna izgradnja suvremenih puteva i cesta, ali najveći i najteži zadatak je bila izgradnja željezničkih pruga, koja je ustvari
bila isključivo eksploatatorskih namjena.
Prva pruga u Bosni i Hercegovini puštena
je u promet 24. prosinca 1872. godine. Bila
je to pruga normalnog kolosjeka od Banje
Luke do Dobrljina (101,6 km), izgrađena kao
dio Carigradske magistrale koja je, prema
tadašnjim planovima, trebala povezati Carigrad sa Bečom. Poslije Berlinskog kongresa
(1878.) Austrougarska je okupirala Bosnu i
Hercegovinu i odmah počela intenzivnu gradnju pruga. Okupacijske trupe su gradile
pruge na liniji svog prodora u Bosnu, da bi
osigurali opskrbu svojih trupa.
No Fojnica i njena okolica za vrijeme austrougarske vladavine nisu doživjele privredni prosperitet kao mjesta koja je zahvatila
industrijalizacija i nove prometne mogućnosti.
Nakon puštanja u pogon prve visoke peći u vareškoj željezari 1891. godine, Fojnica
poznata po proizvodnji i obradi željeza, našla
se u konkurenciji jeftine industrijske robe.
Sve one kovačnice i rudnici koji su stoljećima
osiguravali egzistenciju većeg dijela fojničkog stanovništva počinju se polako gasiti.
Udaljenost od glavnih privrednih i prometnih tokova te stalni nedostatak kapitala
bili su glavni razlozi zašto se Fojnica nije mogla uključiti u moderni privredni razvoj. Zbog
takve situacije fojničko stanovništvo traži
izvore prihoda u privrednim granama koje su
se zasnivale na prirodnim bogatstvima fojničkog kraja.
U arhivskoj građi Franjevačkog samostana u Fojnici pronađen je dokument koji
nam svjedoči o veoma teškoj situaciji u
Fojnici za vrijeme Prvog svjetskog rata. Dokument potiče iz 1915. godine, ali nažalost
bez datuma i potpisa. Zalazeći u drugu godinu rata situacija u Bosni i Hercegovini postaje sve teža i teža. Počinje se osjećati zamorenost od rata, sušne i nerodne godine koje
su uslijedile pokazuju se sa svim svojim negativnim posljedicama te dolazi i do velikog
broja umiranja od gladi, a radno sposobno
stanovništvo većinskim dijelom bilo je ili raseljeno ili mobilizirano u austrougarskoj
vojsci.
Kako se radi o do sada neobjavljenoj arhivskoj građi iz arhiva samostana koja se
odnosi na austrougarsku upravu u Bosni i
Hercegovini ovdje dajemo prijepise pojedinih dijelova navedenog dokumenta iz 1915.
godine u svom izvornom obliku, jer originalan dokument kao takav najviše i govori sam
za sebe bez nekih dodatnih objašnjenja.
20
Prijedlog za gradnju željezničke
pruge Visoko - Fojnica 1915. godine
Visoka Zemaljska vlado!
Potpisani stanovnici mjesta Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, prisiljeni skrajnom
bijedom i nuždom podastiremo na visoku Zemaljsku vladu u ime stanovnika
Fojnice i okolice sljedeću molbu:
Još od davnih vremena prije samostalnosti bosanskog kraljevstva za vremena rimskoga gospodstva, kasnije za
vremena dubrovačke republike, još više
za vremena bosanskog kraljevstva kao i
za vremena otomanske vladavine slovilo
je mjesto Fojnica sa čitavom svojom okolicom kao jedno od najvažnijih i industrijalnih mjesta u Bosni. U to vrijeme bila je
Fojnica glavno tržište okolnih mjesta.
Povjest sama nam pripovjeda da je još u
XV stoljeću rudovita Fojnica bila jedna –
skoro bi smo mogli reći jedina – od prvih
trgovačkih i industrijalnih mjesta u
Bosni što potvrđuju još i danas postojeći
rudokopi stare ceste i putevi.
Sve nam ovo dokazuje prijašnje blagostanje stanovnika mjesta Fojnice i
okolice. Za vremena otomanske vladavine razvila se je industrija u Fojnici u velikoj mjeri. Radili su mnogo majdani, pravilo se oružje poimenice puške i sablje.
Glasovite su fojničke sablje "šumanovke". Danas o toj industriji ne ima ni spomena, jer je Fojnica premda bogata rudama i šumama usljed drugih mjesta koja su željeznicom spojena sasma zapuštena a njezini stanovnici osiromašili.
BROJ 5
Piše Sandra Biletić
Još godine 1880. dakle u nedavnoj
prošlosti radilo je u Fojnici 14 majdana
željezom, a uz njih su radila i rudarska
poduzeća u fojničkoj okolici. Kasnije u
godinama 1885-1889. razvila se je rudarska industrija u puno većoj mjeri
otvorili su se rovovi u Čemernici, Zecu,
Dusini i Lučicama, te su fojničani puni
nade gledali u sretniju budućnost. Sva
gornja poduzeća su na jednom prestala –
uzroka ne možemo navesti niti ga znamo
– te je fojničko stanovništvo bilo prinuždeno tražeći zarade da se raseljava iz
svoga zavičaja napuštajući rodnu grudu
pa da se potuca od nemila do nedraga da
zaradi koricu kruha i da sebe i obitelj uzmogne prehraniti. Predugo bi bilo nabrajati i opisivati bijede koje stanovništvo
ovoga kraja trpi ne imajući zarade na
svom kućnom pragu kao što je prije
imao, i kao što je mnogi stanovnici u
svom rođenom mjestu imaju. Pravo je
upravo čudo da se stanovništvo nije
razselilo i da naše starodavno mjesto nije
posve opustjelo. Naš svijet s velikom
zebnjom gleda u budućnost, stariji svijet
zabrinuto gleda u svoj mlađi naraštaj
pošto se ovaj potreban korice kruha već
seli i napušta svoju rođenu grudu. Našega mlađega svijeta puna su rudarska
preduzeća u Varešu, Brezi, Zgošći i Zenici
gdje ih rudarska uprava objeručke prima
jer su dobri, vrstni, vješti i valjani radnici.
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
Žalost nas hvata kad ljeti pogledamo da
su u Fojnici samo starci, djeca i žene, a
sve što ima snage, što ima života odselilo
je u svijet. Visoka Zemaljska vlado!
…
…
I uz ove ovako nepovoljne prometne
prilike radi ipak u Bakovićima, 5 km od
Fojnice "Gornjougarsko rudarsko dioničko društvo" koje godišnje proizvodi
preko 2000 vagona rude, a otvaranjem
željeznice bi ova proizvodnja najmanje
trostruko ponarasla.
Fojničani su već od davna i više puta
podastirali visokoj vladi svoju molbu u
kojoj su naročito molili da visoka Zemaljska vlada napravi cestu od Fojnice prema
Bugojnu preko Šćit planine, nebil se makar ovom cestom i njezinim prometom
siromašnoj Fojnici štogod koristilo. Nu
visoka Zemaljska vlada ne nađe za shodno da ovoj molbi udovolji, nego je dotična
molba svaki put odbijena bila.
Od nemale je važnosti da bi ova pruga
ujedno koristila i državnim preduzećima, a to su kupalište Kiseljak i sada se
otvarajuća velika kovačnica u Kreševu, te
kreševski rudokopi.
…
…
Razumljivo je da je teško uložiti u ovaj
kraj veći kapital pošto su prometna sredstva vrlo tegobna jer nemamo željezničkog spoja, premda nas od glavne pruge
Brod - Sarajevo ne rastavlja više od 30
km. Pa ipak po našem dubokom uvjerenju bi se ova pruga za kratko vrijeme potpuno isplatila, te bi visokom eraru nosila
lijepu korist. Pruga je kratka – iznosila bi
najviše 30 km, a prilike mjesta i zemljišta
su uglavnom povoljne. Otvaranjem željeznice otvorio bi se put, ako ne danas onda u skoroj budućnosti, svim novčanim
društvima koja bi pohitala da u našoj
okolici ulože svoj kapital koji bi i njima i
visokom eraru nosio lijep dobitak.
Sama Fojnica je svojim položajem
vrlo zdravo mjesto u čemu nas osobito
potkrijepljuje činjenica da su mnogi liječnici raznim bolesnicima preporučivali kao oporavilište Fojnicu te da svake
godine po nekoliko obitelji dolazi u Fojnicu na oporavak.
…
…
Otvaranjem spomenute željeznice bi
se ovaj posjet vrlo ojačao i potpomogao
željeznicu.
...
Do sada nijesmo još ni spomenuli da
bi se otvaranjem željeznice počela otva-
rati i nova razna rudarska i šumska poduzeća, koja bi predloženu željeznicu
osobito potpomagala. U bližoj okolici
Fojnice imade velika umožina raznog
drveta – hrastovine, jalovine, bukovine,
javorovine itd. Sve ovo drvo sada leži kao
mrtvi kapital, mnogo drveta uzaludno po
šumama propada jer se uz postojeće
prometne prilike ne može izvoziti.
…
Visoka Zemaljska vlado! Istakli smo
nevolju i bijedu koja nas pritište, spomenuli smo kolikim prirodnim bogatstvom
obilujemo, naveli smo dokaze i primjere
koji osiguravaju sigurnu pomoć nama, a
korist visokom eraru te se puni pouzdanja obraćamo na visoku upravu uvjereni
da će nam visoka uprava pomoći jer
gradnja te pruge koja bi bila žila kukavica
za ovaj kraj… (dalji tekst nečitak)
…
Od prijeke je nužde za nas i svu oklicu
otvorenje bilo kakvog rada – rudarskoga,
šumarskoga ili industrijalnoga, a u prvom i najvećem redu gradnju i otvorenje
željeznice Visoko – Fojnica jer se takova
prilika pružila radi potrebe. Iz predočenog uvidit će visoka uprava našu potrebu, opravdanost gradnje predložene
pruge te se pouzdano nadamo da će nam
molba biti uslišana i da će visoka uprava
u kratko vrijeme uslišati naš vapaj,
ostvariti našu davnu želju te sagraditi i
otvoriti željezničku prugu Visoko – Fojnica, dati nam prilike za rad, a mi ćemo
ostati uvijek zahvalni i vjerni podanici.”
Da li je Zemaljska vlada ikada odgovorila na ovaj dopis ostaje nam nepoznato.
Poznata je međutim činjenica da je Fojnica dva puta bila u kombinacijama oko
trasiranja željezničkih pruga Sarajevo Bosanski Brod (1879./80.) i Sarajevo Mostar (1890./91.), ali je ipak iz financijskih, prometnih i strateških razloga, oba
puta ostala van njihovog dometa. Njene
cestovne veze koje su bile slabe, poboljšane su tek otvaranjem rudnika u Bakovićima, izgradnjom ceste od Fojnice prema Kiseljaku i Visokom, koja je bila njen
jedini izlaz u svijet.
Ostali smo, eto, uskraćeni za jedan
izvanredno zanimljiv projekt koji bi i danas, s obzirom na prirodna bogatstva fojničkog kraja bio i te kako lijepa atrakcija,
kao i za zvižduk lokomotive koji bi se daleko čuo, odzvanjajući u ehu po okolnim
šumovitim brdima.
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
BROJ 5
21
EKOLOGIJA
FOJNIČKAŠKRINJA
R
Ne uništavajmo Fojnicu!
Piše Lucija Bošnjak
J
učer prolazim našim malim, turističkim gradićem, sudarajući se s masom koja je tu da bi uživala i gledala
kako prirodne ljepote, tako i one
ljudskom rukom načinjene.
Milijuni papirića igrali su svoje svakodnevne ulične igrice, ali oko mi se
zaustavi na jednoj bijeloj plastičnoj vrećici, koja je mirno stajala pred "ogradom"
dječjeg vrtića.Ona mi je i dala inspiraciju
da napišem nešto i pokušam probuditi
znatiželju u vama, čitateljima. Ogradu
sam uljepšala navodnim znacima ne zato
da bude ljepša, nego iz samo jednog jedinog razloga, jer tu je bila rupa, tu nema
ograde, a bila je neki dan.
I tako, vraćam film unazad, i prisjećam se…
Znam da su i neke strankinje uređivale dvorište vrtića, bojale ogradu, dopustile da i to malo travnate površine u
Fojnici diše, i sve je izgledalo savršeno.
Pomislih, ukrali su nam onaj zeleni
park i nismo mogli ništa, mi, mali ljudi
koji tu živimo, i volimo ovaj grad. Svi
drugi dođu i odu, a mi smo ti koji ostaju.
A tko je onda kriv za ovu prazninu na
ogradi?!Hoćemo li i ovo malo što imamo
uništiti?
Nije čak potrebno ni imenovati pa ni
tragati za imenima odgovornim za ovaj
ulični vandalizam.Oni će se sami naći.
To sigurno nisu učinili ljudi.Bila su to
djeca, zasigurno! Ali sutra će od te iste
djece postati veliki ljudi koji neće prezati
ni pred čim kako bi ostvarili vlastite interese.
Jedino ne shvaćam u čemu je užitak
razvaljivati i uništavati nešto što je lijepo?! Imamo li mi kao pojedinci uopće
interese vezane za vlastito mjesto gdje
živimo, prezentirati ga turistima u što
boljem svjetlu, možda???
Ako uništavamo mjesto koje je samo
naše, što je s Planetom koji smo posudili?
Koliko je vremena preostalo čovječanstvu na ovom planetu?
Ne znamo mi baš sve odgovore na
prethodna pitanja, ali znamo da je budućnost u našim rukama i kao pojedinca
i kao članova jedne svjetske zajednice.
Svatko od nas Fojnici daje svoj pečat. Ako
na tom putu ne želimo očuvati okolinu i
biti pobornici napretka, nemojmo biti ni
oni koji će ju uništavati!
“Moramo i dalje težiti poboljšanju životnih uvjeta na svijetu – svatko dajući
svoj doprinos, na svoj vlastiti način.“
KEN SARO WIWA, nigerijski pobornik zaštite okoliša i borac za ljudska prava
22
BROJ 5
azvoj tehnologije utjecao je na razvoj društva i kvalitetu života, a samim time i na ljudsku komunikaciju, koja se od interpersonalne sve
više okreće ka računalno posredovanoj
komunikaciji.
Budući da je riječ o relativno novom
području istraživanja, utjecaj interneta
na interpersonalnu komunikaciju kod
nas još nije sustavno istražen. Međutim,
mi taj utjecaj osjećamo svakodnevno jer
je moderna komunikacija nezamisliva
bez računala i interneta pa virtualni svijet
postaje važna komponenta u svakodnevnoj komunikaciji i uspostavljanju međuljudskih odnosa. Računalno posredovana
komunikacija zamijenila je interpersonalnu komunikaciju u mnogim aspektima, postala je globalni fenomen, a zahvaljujući napretku tehnologije i padu cijena, dostupna je sve većem broju ljudi.
Zbog tih razloga proširila se u sve
društvene domene i kao takva ima veliki
utjecaj na postojeće društvene norme.
Javljaju se novi oblici komunikacije, bez
prepreka prostorne udaljenosti.
Čini se očitim da su posljedice svake
tehnologije dvostruke. Na jednoj strani
ona mijenja postojeće stanje nabolje
omogućujući zadovoljavanje određenih
potreba, dok s druge strane primjena te
tehnologije dovodi do nestajanja određenih ranije uvriježenih društvenih i kulturnih formi.
Računalno posredovana komunikacija koristi razmjeni informacija, ali često
ima i komunikacijsku, društvenu funkciju. Ta komunikacija dovodi do širenja
zemljopisnih, kulturnih granica, upoznavanja različitosti, istraživanja identiteta i
te samim time otkrivanje vlastitog identiteta, a može ostvarivati jako dobru
društvenu funkciju u kompenzaciji teškoća kod ljudi s posebnim potrebama.
Diskutabilna je otuđenost računala
kao sredstva komunikacije koje navodno
"briše" interakciju. Virtualna komunikacija može jačati veze među ljudima, ljudi
se povezuju s različitim kulturama, prema specifičnim individualnim osobinama, iskustvu, znanju, vještinama, sposobnostima. Sve to utječe na odnos prema računalnoj tehnologiji. Potencijalna
intenzivnost odnosa stvara se u interakciji s drugima i sa samim sobom.
Internet potpomaže širenje slabih veza koje je lakše i ekonomičnije održavati
koristeći komunikacijsku strukturu interneta, kao i stvaranje novih veza poput
interesnih zajednica na internetu. Osim
toga, internet potpomaže i održavanje
rodbinskih veza na daljinu.
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
ŽIVOTNA ŠKOLA
FOJNIČKAŠKRINJA
Nesumnjivo je da internet pozitivno
utječe na opći stupanj kvalitete života,
jer ljude lišava niza fizičkih i situacijskih
neugoda i problema. S druge pak strane,
već su sada uočljive i neke negativne tendencije, poput povećanog otuđenja zbog
smanjene potrebe za kretanjem u stvarnom prostoru, te porasta volumena i modaliteta tzv. informatičkog kriminaliteta.
Sve ugroženijom biva i privatnost pojedinca, što se u prvi mah može učiniti paradoksalnim.
Ponekad nam se čini da su ljudi prestali komunicirati i družiti se. Tako je
danas facebook kod mnogih zamijenio
potrebu za druženjem. Ljudi kreiraju
svoje profile u virtualnom svijetu i na taj
način stvarne kontakte s prijateljima
polako zamjenjuju virtualnim, pa više
vremena provode ispred računala nego u
realnim socijalnim kontaktima.
Dostupnost osobnih podataka, slika i
sl. više se ne smatra oduzimanjem prava
na privatnost. Sve je više mišljenja da su
društvene mreže poput facebooka stvorene samo zbog toga da prikupljaju informacije o aktivnostima i kontaktima
koje su bitne oglašivačima. Na osnovu tih
podataka tvrtke postavljaju svoje oglase
na stranicama članova facebooka prilagođavajući ih njihovu profilu. Na taj način razvila se nova faza internetskog
oglašavanja.
U stvarnoj zajednici identitet pojedinca je fiksiran, stalan dok se u virtualnoj on neprestano dovodi u pitanje. Budući da je računalno posredovana interSRPANJ/KOLOVOZ 2010.
Piše Katarina Migić
akcija bazirana na komunikaciji, vrlo je
bitna uloga identiteta onoga s kojim se
razgovara za razumijevanje i razvijanje
interakcije. Mnogi od osnovnih znakova
o osobnosti i uloga na koju smo naviknuti
u stvarnoj interpersonalnoj komunikaciji, izostaju u virtualnoj komunikaciji.
Postoji predrasuda da su ljudi koji su
pripadnici virtualnih zajednica asocijalni tipovi, društveno neprilagođeni,
osobe koje društvenu interakciju traže
putem medija. Po mom mišljenju to vjerojatno jesu osobe kojima u realnom svijetu baš i ne uspijeva ostvariti interpersonalnu komunikaciju. Zbog toga su
skloni mijenjanju identiteta koji je često
povezan s identitetom pojedinca u stvarnom svijetu. Pojedinci izmišljaju svoje
identitete za vrijeme elektroničke konverzacije ili razmjene poruka, to čine
višekratno i na različite načine. Muškarci
se predstavljaju kao žene, žene muškarci,
djeca odrasli, itd.
Popularnost računalno posredovane
komunikacije i virtualnih zajednica možemo protumačiti kao rezultat raspada
stvarnih zajednica. Internet pruža alternativu, ljudi tamo pronalaze ono što im
nedostaje u stvarnom životu. Nedostatak
interpersonalne komunikacije nadoknađuju putem chatova, facebooka i sl. Glavna razlika virtualnih i stvarnih zajednica
je što virtualne nisu zajednice u pravom
smislu riječi, one su simulacija stvarnih.
Ipak, veći dio karakteristika su im
BROJ 5
zajedničke: sastoje se od stvarnih ljudi
koji su u međusobnoj interakciji, koje
veže osjećaj pripadnosti toj zajednici,
egzistiraju u realnom vremenu. Razlika
je u tome što okupljaju ljude prema
interesima te nisu prostorno ograničene.
Interakcija u interpersonalnoj komunikaciji odvija se licem-u-lice, dok u računalno posredovanoj komunikaciji tjelesnost ne postoji. Na neki način to je
pozitivno jer su u virtualnoj komunikaciji uklonjene vizualne predrasude o
dobi, izgledu, rasi, društvenom statusu.
Sam dijalog se brzo razvija, sudionici
razgovora pokreću teme koje se razgovorom licem-u-lice ne bi pokrenule.
Kroz računalno posredovanu komunikaciju ljudi pronalaze prijatelje širom
svijeta, razvijaju se osjećaji, veze, čak i
brakovi. No, nije sve pozitivno u bestjelesnoj komunikaciji: ljudi su skloni prikazivati se onakvima kakvi bi željeli biti,
a ne kakvi uistinu jesu, bilo u domeni
fizičkih ili psihičkih osobina. Mnogo je
slučajeva da je prilikom "stvarnog"
upoznavanja došlo do razočarenja.
Da bi se mogla održati razlika između
interpersonalne i računalno posredovane komunikacije potrebno je da korisnik
bude svjestan razlike i granice među njima. Dakle, mora ostati svjestan svog
stvarnog identiteta, svoje realne zajednice. Moramo biti oprezni jer virtualna komunikacija može biti sjajna dopuna komuniciranju u stvarnom svijetu, ali nikako ne bi trebala postati adekvatna zamjena za interpersonalnu komunikaciju.
23
IZ BOŽJE RIZNICE
KUHINJA
FOJNIČKAŠKRINJA
Mali žuti cvijet
Zavodljive salate
Vjerovatno ste čuli za indijsku legendu o malom
žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednoj bašti. On
cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene.
Kada je jedan posjetilac ušao u ovu baštu, sa
svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da
bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je
cijelo palmino drvo korisno – plod, lišće, grane i
stablo.
Piše Božana Tuka
Sama riječ salata dolazi iz latinskog herba salta
(slano bilje) jer su trave i razno bilje stari Rimljani
začinjali s mnogo soli.
Na dvorovima europskih monarhija salate su bile
vrlo popularne, osobito za vrijeme renesanse, a sačinjavalo ih je i do 35 sastojaka, uključujući i neke neobične poput ružinih latica, nevena i ljubičica. U 18.
stoljeću miješane salate nazivale su se salmagundi.
Prvaci u maštovitim salatama u 20. stoljeću postali
su Amerikanci, a neke od salata, čiji su recepti smišljeni
prije stotinjak godina, i danas se nalaze na jelovnicima
najpoznatijih svjetskih hotela.
Od prvobitnog značenja salate kao zelenja začinjenog octom i solju, preko svježe kuhanog lišća i povrća,
danas salate označavaju zdrav i lagan obrok načinjen
od povrća, voća, tjestenine i svih ostalih namirnica koje
nam se mogu naći pri ruci: od jednostavne zelene salate s uljem, octom i malo soli do atraktivnih kompozicija
raznih tekstura i okusa dobivenih od egzotičnog bilja,
južnog povrća i voća, sve do kineskih kreacija od hrskavog povrća i rezanaca obilno zalivenih sojinim
umakom.
Međutim, kokosova palma zavidjela je mangu
zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz
Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu,
svaka od njih je mislila da druga biljka više vrijedi.
Oko posjetioca, koji je slušao samo žalbe,
zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji
je radosno cvjetao u svom kutu. Sagnuo se i upitao
ga: “Zašto se i ti ne žališ kao svi ostali?”
Cvijet je odgovorio: ”Pa i ja sam posmatrao
kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo
na vjetru. Poželio sam i da donosim divne, sočne
plodove kao mango. Ali onda sam shvatio, da je Bog
želio da budem kokosova palma ili mango, on bi to
tako i napravio. Međutim, on je želio da budem mali
žuti cvijet pa zato i ja želim da budem najbolji mali
žuti cvijet koji je ikada postojao.“
Potrebni sastojci:
Sezonsko povrće, tvrdo kuhana jaja, jogurt i začini po
izboru.
Način pripreme
Povrće npr. zelena salata, rajčica, krastavci,
mrkvica, paprika. Sve dobro operite i izrežite na
male dijelove. Dodajte izrezana tvrdo kuhana jaja i
začine vegetu ili sol, papar, par kapi limuna. Sve to
prelijte jogurtom i polako promiješajte. Po želji se
može dodati pokoja kockica bilo kojeg sira, a ako jelo
poslužujete kao samostalno možete dodati i sitno
sjeckano meso kuhano u juhi ili salamu koja nije
masna. Dobar tek!
24
BROJ 5
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
SAVJETNIK Vodič u kvalitetniji život
FOJNIČKAŠKRINJA
S
portski ribolov je odličan izbor za
aktivan odmor koji će vam omogućiti da ostanete u dobroj fizičkoj
kondiciji, učiniti vas strpljivim i
upornim, naučiti vas mnogim pravilima
koja vladaju u prirodi a na koja smo
potpuno zaboravili… Za neke je to ljubav
ili strast, za druge hobi, ali kada se samo
jednom nađete u društvu ribolovaca, računajte na to kako ćete kad-tad poželjeti
imati u ruci ribički štap i uzbuđeno iščekivati da bljesne nešto srebrnasto ispod
vašeg mamca. U našim rijekama obitavaju pastrmka i lipljen. Sezona lova na pastrmku počinje 1. ožujka a na lipljena 1.
travnja i traje do 1. listopada, kada počinje mrijest ovih vrsta. Pored ove dvije
najzastupljenije vrste riba treba spomenuti i predatora među ribama - mladicu
te manje atraktivne za ribolov ali vrlo
značajne za eko-ravnotežu naših voda:
brka, ešavka, peš i pliska. Ovom prilikom
podučiti ćemo vas kako napraviti umjetnog mamaca, tzv. muhe, karakterističnog
za lov na autohtonu, potočnu pastrmku.
Potrebno je nešto manualnih sposobnosti , veliko strpljenje te poprilično znanja
o prehrambenim prohtjevima ribe. Najjednostavnije je promatrati leptirice,
muhe i ostali leteći svijet nad virovima
bogatim ribom te detalje njihovih posebnosti kopirati što je moguće više u izradi
svojih mamaca.
Slika 1 – Osnovni pribor i materijali
koji se koriste za izradu ovog omiljenog
mamca su prisutni u svakom domaćinstvu; škarice ili noktarica, ljepilo ili bezbojni lak za nokte, par mašinskih konaca.
Po ostali materijal ćete trebati do prodavaonice za sportski ribolov i do kokošinjca! Veličina udice, koja je idealna
za ljetne mjesece kada opadne vodostaj
rijeka, bila bi broj 16, a za one vještije i
manja. Za ovu priliku koristiti ćemo
skalp crvenoperog pijetla makar je na našim prostorima vrlo popularan lugalj.
Tko ima dobrog pijetla - omiljena je ribarska tema. Međutim, kako budete vježbali vještinu pripreme umjetnih mamaca, naći se među vašim ribarskim priborom i pero od sove, pauna, morulje,
orla, zimsko krzno srne, zečja dlaka, rep
od puha pa čak i pramen kose vaše sestre,
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
Kako nadmudriti potočnu pastrmku?
Piše Anto Lovrić
djevojke ili najbolje prijateljice! Ribari su
vrlo maštovita sorta. Koriste gumu, perlice, stiropor, spužvu… Ovom prilikom
potreban nam je konac u boji krvi za
izradu trupa, konac u boji zlata za izradu
prešare te crni konac kojim ćemo oblikovati glavu našeg mamaca.
Slika 2 – Najvažniji je dobar početak i
u tom smislu je možda najteže postaviti
osnovne trupa koje će djelomično biti i
skrivene. Na leđa udice postavljamo zlatni konac u dužini 10-ak cm pri čemu se
duži kraj ostavlja na zakrivljenom dijelu
udice. S njim se položi i jedno pero za imitaciju repa mušice koje će stršiti straga
otprilike za dužinu udice. Crvenim ih
koncem počinjemo obmotavati uz udicu
pazeći da idemo navoj uz navoj kako bi
nam trup bio čvrst i kako se mušica ne bi
rasperila već nakon par zabacivanja.
vojima sa razmakom od 1,5- 2 mm vodimo prema glavi gdje na potpuno isti način završavamo i osiguravamo čvor, kako
smo to već učinili sa crvenim koncem.
Slika 5 – U sljedećoj fazi se 2-3 pera
pripreme prvo tako da se donji, mekši
dio pera odstrani . Na tom dijelu tako ostaje samo glatka, žilava nit kojom se
omota dio trupa odmah ispod glave. Preostali, gornji dio pera je oštriji pa kod
daljnjeg namotavanja vjerno imitira krilca koja nježno usmjeravamo prema repu. Početne dijelove pera koji strše i naočigled kvare prirodnost mamca skratimo
škaricama.
Slika 6 – Nipošto ne popuštamo pritisak na omotana pera sve dok ih ne učvrstimo crnim koncem koji će nam pri
sljedećem koraku u izradi mamca poslužiti i kao materijal za imitiranje glave.
Nakon što svežemo 2-3 sigurnosna čvora
osiguravamo se opet lijepkom ili lakom.
Slika 3 – Cilj je postići životnost
mamca čiji će trup u sredini biti nešto
deblji. Završnica sa omotavanjem crvenim koncem treba biti u predjelu ispod
buduće glavice gdje se mornarskim čvorom u vidu omče prekida radnja sa izradom trupa. Čvor se dodatno osigurava
lijepkom ili lakom za nokte.
Slika 7 – Ako želite upecati potočnu
pastrmku, kraljicu fojničkih voda, trebati će vam vježbe, nadmudrivanja, kombinacija boja i materijala koliko vam mašta
dopusti, jer ta stara mudrica grize vrlo
oprezno. Međutim, u njenoj ćudi ugrađeno je i to kako će i najsitija zagristi u nešto
posebno.
Slika 4 - Zlatni konac, kojeg smo
ostavili na zatku muhe, sada u kosim naBROJ 5
Bistro!
25
PRIJATELJI FOJNICE
FOJNIČKAŠKRINJA
SAN LJETNE NOĆI
Sonja Jurić je rođena 20. kolovoza
1973. godine u Zagrebu. Školovala se u
Mostaru (osnovna i srednja škola, te
studij hrvatskog jezika i književnosti
na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u
Mostaru). Koautorica je zbirke
pjesama Let u TROstihu, DHK HB,
Mostar, 2008. godine. Samostalnu
stihozbirku, pod nazivom Nevidljivi
prsten, je objavila 2009. godine,
Synopsis Zagreb-Sarajevo. Slikovnicu
pod nazivom Usamljeni lav je objavila
2010. godine, naklada Mdesign
Međugorje-Synopsis Zagreb. Pjesme
su joj prepjevane na engleski,
njemački i slovenski jezik. Dobitnica je
nagrade Šimićevih susreta. Objavljuje
poeziju u časopisima: Diwan,
Dubrovnik, Književnik, Marulić,
Mogućnosti, Motrišta, Osvit, Putevi i
Riječ, a priče za djecu u Cvitku, listu za
sretno djetinjstvo. Živi u Mostaru.
MOJA HERCEGOVINA, MOJ MIT
(Mojoj baki Mari, koja mi je s ljubavlju
darovala bezbroj starih priča, u dugim
zimskim noćima kraj vatre)
Prilipili se uza me, i ne daju se
odlipit, moji dičinji dani
dok prolazim kraj starog groblja
dok me kući prate oči divlje mačke.
Ognjište, ganjak, pojata i izba
još mirišu na didovu škiju.
Još je tu stari kredenac.
I štokrla. Na njoj bakin rubac.
Kad sam se valjala po lišću...
na guvnu podno Jelkine kuće.
A lišće mirisalo na umorne
bakine ruke i trošne bošče.
Ostala je njezina priča.
Ostat će moja pjesma.
Kad su vile plele pletenice od
konjskih griva, i gole pjevale
kraj izvora vode, svojom pjesmom
tjerajući vukove u planinu.
KROZ POGLED
Kad sam noću dugo gledala
zvijezde na otvorenom nebu snova
i zamišljala kako najsjajnija
pada, baš na moj dlan.
Prošetala sam se
kroz njegove snove.
Otrpjela njegove prve kazne,
izgovorila prešućene istine.
Moja Hercegovina.
Zemlja Hercegova i moja.
Bakina priča, moj mit.
Bakino oko, moji okovi.
Kroz pogled...
prštala su u nama
stoljeće nagomilane ljubavi.
Čekajući da ostarimo.
Još sikću poskoci na kamenu,
na duvaru, iza plota, iza drače,
kraj kupina i divljih malina.
Dječak je odrastao
u mom zagrljaju.
Zna da je ispunio san.
Još me žulja burilo vode
na nejakim dječjim plećima,
Znam i ja.
Kroz pogled...
26
Kroz pogled
ušuljala sam se
u djetinjstvo svog dječaka.
BROJ 5
Moj djed se zvao Ivan. Bio je visok,
snažan i pravog hoda, unatoč
poodmaklim godinama. Ljeta sam
provodila s njim i bakom Ružom, na
selu, uz rijeku Neretvu. Često smo
obilazili njive i ledine, šetali se do
starih kamenih kuća u brdu, išli na
kupanje na Neretvu. Nisam se bojala
zmija iako ih je bilo previše, čini mi
se. Nisam se bojala ničega kad je kraj
mene bio moj djed. A moj jedini
zadatak je bio da mu donesem hladne
vode ili rakije kad bi se umorio.
Jednom smo otišli do starih kuća u
brdu i naložili vatru. Ja sam donosila
grančice, a djed se trudio da donese
veće komade drveta. Vatra je bivala
sve jača i jača.
- A što će ti vatra usred ljeta?upitala sam djeda.
- Sutra je Ivandan, a večeras se
pale vatre po brdima. Znaš Nona
(tako me od milja zvao djed), kad sam
ja bio mali, na ovom istom mjestu
sam sa svojim djedom palio vatru za
svoj imendan. I ti ćeš jednom, baš na
ovom mjestu, paliti vatru sa svojom
djecom-rekao djed i pomilovao me
po kosi.
Kad sam se okrenula oko sebe,
primijetila sam da na okolnim
brdima gore vatre i da drugi ljudi
također obilježavaju dan Ivana
Krstitelja. Krenuli smo kući kad je
počeo padati mrak. Išla sam šutke za
djedom uskom stazom prema našoj
novoj kući. Kad smo stigli, sjeli smo
na klupu ispred kuće, jedno pokraj
drugoga. Na brdima su svijetlile vatre
kao male krijesnice, kao svitci u noći.
Topla ljetna noć, mnoštvo krijesova u
brdima; to je bio jedan od najljepših
prizora u mom životu. Oboje smo
šutjeli dok nas baka nije pozvala na
večeru.
Moga djeda Ivana već dugo nema
među živima. Ali svake godine, kad
uoči Ivandana promatram vatre po
brdima, čini mi se da je tu, da sjedimo
šutke na onoj našoj klupi ispred kuće.
I da će nas baka uskoro pozvati na
večeru.
SRPANJ/KOLOVOZ 2010.
Pansion "Central" u središtu Fojnice, 50-tak metara udaljen od hotela "Reumal", raspolaže
velikim i modernim restoranom kapaciteta 250 mjesta, smještajnim dijelom sa dva apartmana i
šest dvokrevetnih soba, te svečanom salom primjerenom za svadbe i sve vrste zabava.
Pansion "Central"
Fojnica, Mehmeda Spahe bb
Telefon: +387 (0)30 831-710
http://www.centralfojnica.ba
BENZINSKA CRPKA EKOBENZ
LUŽINE – FOJNICA
Žrtava domovinskog rata bb
BiH - 71250 Kiseljak
Tel. 030/ 877 300; 877 301
Fax 030/ 877 302
E-mail: vitalijek@gmail.com
Iz samostanske riznice
Primi od kapelana (mda) 11.
Ovo karšćene poče pisati ja dom Anton
Ljubosović iz Roška Polja. Reko svetu
misu u Rošku Polju na dan svetoga
Bartula, miseca agusta na 24. 1750. I
reko je kod cerkve svetoga Ive Kerstitelja
miseca agusta gori rečenoga, a godine
svete.
1. U Rošku Polju na 15. šetenbra 1750. Ja
dom Anton Ljubosović s dopušćenem
paroka dumanskoga karsti Tadiju sina
Jure Barbića i n. z. ž. Kate od Zrinića.
Kum bi Marko Kelavić iz Vojkovića istoga
sela.
2. Ja isti dom Anton na 11. decenbra
1750. karsti Tomu sina Ivana Bernadića
i n. z. ž. Kate od Šute. Kum bi Jozip
Tu(s)tanić.1 Iz Roška Polja svi.
3. Ja dom Anton Ljubosović isti dan
Andrijanu ćer Jure Bernadića i n. z. ž.
Matije od Perića. Kuma bi Jele Babića. Iz
Roška Polja svi.
4. U Rošku Polju na 13. decenbra 1750.
ja dom Anton L(j)ubosović karsti Ivanicu
ćer Ivana Ljubosovića i n. z. ž. Anđelije
od Kolaka. Kuma bi Ivanica Gudeleva.
5. Isti dan u istomu selu ja dom Anton
Ljubosović karsti Jelu ćer Petra
Krajinovića i n. z. ž. Mande. Kuma bi
Mande Nevistića.
Fragment iz LIBER BAPTISATORUM – MATICA KRŠTENIH
Parochiae (župe) Duvno (Roško Polje), godina 1750 – 1758.
(popa glagoljaša)

Fojnička škrinja broj 6

Fojnička škrinja broj 15

Fojnička škrinja broj 17

Fojnička škrinja broj 11

Fojnička škrinja broj 3

Fojnička škrinja broj 31

Fojnička škrinja broj 16

Fojnička škrinja broj 14

Fojnička škrinja broj 19

Fojnička škrinja broj 9

Fojnička škrinja broj 7

Fojnička škrinja broj 13

Fojnička škrinja broj 10

Fojnička škrinja broj 24

Godišnji bilten Zavoda Bakovići, br. 5 za 2011. godinu (PDF, 1,63 MB)

- Franjevci

Zvona Delorite Velika Gospa 2014.

Službene novine općine Fojnica, br. 3, 03.06.2014 (PDF, 508 kb)