GODIŠNJE NAGRADE HDS-A / RAZGOVOR SA ZORANOM JURANIĆEM / PRAIZVEDBE /
52. FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT / TKO JE TKO U SVIJETU GLAZBE / GODIŠNJA
»NAGRADA VLADIMIR NAZOR« ZA 2011. GODINU DAVORINU KEMPFU /
PANOPTICUM DETONICUM
NOVINE
HRVATSKOGA
DRUŠTVA
SKLADATELJA
BROJ 175
SRPANJ 2012.
CIJENA 20 kn
Održana godišnja Skupština Hrvatskog društva skladatelja
Zoran Juranić izabran za predsjednika
N
a sjednici Predsjedništva održanoj 5. lipnja 2012., skladatelj
i dirigent Zoran Juranić izabran je
za predsjednika Hrvatskog društva
skladatelja. Za dopredsjednika je
izabran Ante Pecotić, skladatelj i
glazbeni producent. Tim izborom
završen je uspješni četverogodišnji predsjednički mandat Hrvoja
Hegedušića, kantautora, glazbenog
producenta i skladatelja.
Izboru novog predsjednika prethodila je redovna godišnja Skupština
Društva na kojoj su izabrani novi
članovi Predsjedništva i Nadzornog
odbora. Članovi HDS–a pokazali
su veliko zanimanje za sudjelovanje na Skupštini na kojoj se okupilo
111 redovnih članova, što je najveći
S izborne skupštine HDS–a
broj u povijesti Društva. Ukupno je
sudjelovalo 34 kandidata, a u Predsjedništvo su izabrani: Mladen Tarbuk, Zlatko Tanodi, Zoran Juranić i
Frano Đurović,
skladatelji ozbiljne glazbe,
Miro Buljan,
Alfi Kabiljo,
Ante Pecotić
i Darko Bakić, skladatelji popularne glazbe,
muzikologinje
Jana Haluza i
Jelena Vuković, a pridružene članove
predstavljat će
Aquarius Music Publishing d.o.o. i
Jakša Fiamengo. U Nadzorni odbor
izabrani su Boris Đurđević, Davor
Bobić i Ivan Živanović.
Na Skupštini su jednoglasno usvojena izvješća o radu u 2011. godini
te izvješće Nadzornog odbora. Pero
Gotovac i Hrvoje Hegedušić, bivši
predsjednici Društva,
proglašeni su
na Skupštinu počasnim
članovima.
Hrvatsko
društvo skladatelja jedina
je strukovna udruga
glazbenih
kreativaca u
Hrvatskoj.
Okuplja preko
300 redovnih (skladatelja, muzikologa, glazbenih pisaca) i oko 5.500
pridruženih članova (nositelja autorskog prava). Od utemeljenja 1945.,
HDS je važan čimbenik glazbenog i kulturnog života Hrvatske.
Istaknutim projektima HDS–a
pripadaju Muzički biennale Zagreb,
Zagrebfest, Cantus Ansambl i Cantus d.o.o., specijaliziran za notna i
diskografska izdanja nekomercijalne
glazbe suvremenih hrvatskih autora.
HDS–ova služba Zaštite autorskih
muzičkih prava (ZAMP) ovlaštena
je za prikupljanje naknade za izvođenje glazbe na teritoriju Republike
Hrvatske; u 2011. godini prikupila
je i distribuirala nositeljima prava
preko 100 milijuna kuna.
CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS
CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS
ISSN 1330–4747
2
B
aRoMus Festival, vođen krilaticom Barok: jučer–danas–sutra,
već nekoliko godina u Rovinj privlači ljubitelje glazbe, baroka,
dobrih koncerata, ali i one kojima nisu dovoljne samo mokre ljetne
radosti, već sunčane dane na toplom istarskom kamenu žele obogatiti što boljim kulturnim programom. Stoga je BaRoMus Festival
od 21. lipnja do 11. srpnja pripremio niz kvalitetnih i raznovrsnih
onosni smo na plasman hrvatskih skladatelja
na ovogodišnjim Svjetskim danima nove glazbe u Belgiji u organizaciji Međunarodnog društva
za suvremenu glazbu (ISCM), kao i na njihov
plasman u okviru iste manifestacije u Austriji i
Slovačkoj 2013. godine. U gustoj konkurenciji
orkestralnih i zborskih skladbi koje će ove godine
biti izvedene između 25. listopada i 4. studenoga
u Belgiji, u program su uvršteni Simfonijski stavak
Srđana Dedića i skladba Cantate domino za mješoviti zbor Davorina Kempfa. Dedićevu će skladbu
izvesti Briselska filharmonija pod vodstvom Yukija Kakiuchija 31. listopada u dvorani De Bijloke
u Ghentu, dok će dan kasnije u Katedrali Svetoga
Spasitelja u Brugesu, Zbor Flamanskog radija, pod
palicom Johana Duijcka, predstaviti Kempfovo
djelo.
Najnovije vijesti stižu iz Bratislave, Košica i Beča
gdje će se od 7. do 16. studenoga 2013. održati koncerti Svjetskih dana nove glazbe na kojima
će, kao predstavnik nove članice Europske unije,
hrvatske boje braniti Krešimir Seletković skladbom NO music, pisanom na narudžbu Muzičkog
biennala Zagreb 2009. Čestitamo našim članovima i želimo im što bolji odjek na međunarodnoj
sceni. (J.H.)
BaRoMus na zanimljiv način istražuje mrežu podudarnosti između
pojedinih stilova suvremene glazbene i onih koji su obilježili razdoblje baroka te potiče umjetnike i publiku na istraživanje utjecaja,
značaja ili upitnosti tradicije, povijesnih točki prijeloma, povrataka
i nadogradnje. Ove je godine festivalski gost bio Cantus Ansambl
koji je u rovinjskoj crkvi sv. Franje održao koncert (26. lipnja) pred
iznimno zainteresiranom međunarodnom publikom. Romantični Leptiri Olje Jelaske, kontrapunktska Glazba za ansambl Cantus
Anđelka Klobučara, Komorna simfonija Borisa Papandopula te Tan
Hetti Berislava Šipuša, opkolili su Novim zvucima franjevački samostan i crkvu istoga sveca te glazbom potvrdili već pomalo ižmikanu tezu kako »glazba ne poznaje granice« — ni one lokalno–vremenske, stilsko–kategorijalne, niti one estetsko–percepcijske — ako
je kvalitetna, ona će biti i prihvaćena. (HDS)
Cantus Ansambl u Kini
V
eć je u svibnju 2008. Cantus Ansambl proputovao pola svijeta
kako bi u palači jednoga od kineskih careva, danas u funkciji
koncertne dvorane Centralnog glazbenog konzervatorija, pekinškoj
publici predstavio hrvatske suvremene skladatelje i novoglazbenu
kulturu koja dolazi iz njima tako udaljene zemlje. Kinezima to nije
bilo dovoljno te su samo četiri godine nakon blitz susreta, pozvali
Cantus na dulje glazbeno druženje.
Nacionalni centar za izvođačke umjetnosti, poznatiji kao NCPA, a
još poznatiji po najnovijoj zgradi — čudu nove kineske, ali i svjetske
arhitekture — s tri velike dvorane (operna, koncertna, kazališna) i
nekoliko manjih, za kineske uvjete komornih dvorana, pozvao je
Cantus Ansambl da 22. svibnja ove godine nastupi u tom ekskluzivnom prostoru u okviru May Music Festival, jednoga od najvećih
svjetskih festivala. Sukladno nastojanjima Ansambla da u repertoar povremeno uvrsti i klasičnu literaturu, uz Memorije akademika
Frane Paraća za glas i komorni ansambl, Passacaglie op. 1 Antona
Weberna i Rückert Lieder Gustava Mahlera, Ansambl je na program
uvrstio Proljeće i Ljeto iz Četiri godišnja doba (koncerti za violinu i
ansambl) Antonia Vivaldija, a solist je bio Mengla Huang, kineski
virtuoz i pobjednik natjecanja Paganini u Italiji.
No, prava zvijezda ove dalekoistočne glazbene večeri svakako je bila
hrvatska mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović koja je
izvedbom Paraćevih Memorija i pet Mahlerovih pjesama oduševila
dvije tisuće slušatelja u prepunoj koncertnoj dvorani NCPA.
NATJEČAJI
VIJESTI
P
koncerata, od baroknog ansambla Responsorium koji je Festival
otvorio, Les Sacquboutes Bombardée koji će u dva koncerta rovinjskoj publici približiti glazbu s dvora Luja XIII te svjetovnu i sakralnu glazbu renesansne Firence, sve do jazz pijanista Matije Dedića
i Cantus Ansambla specijalizirana isključivo za izvedbe suvremene
glazbe 20. i 21. stoljeća.
Cantus Ansambl na BaRoMusu
Davor Hrvoj
Hrvatski skladatelji
na Svjetskim danima
nove glazbe ISCM
Cantus Ansambl na BaRoMus Festivalu
VEDRAN KOCELJ
u zadnje se vrijeme sve više govori o slabljenju diskografske industrije i padu prodaje ploča zbog jačanja internetske aktivnosti. No, za glazbene umjetnike
trebalo bi biti važno, osim promocije i prodaje, dokumentiranje svih važnih projekata njihova stvaralaštva
jer ploča, danas CD, uz audio zapis donosi i tekst koji
pojašnjava važne karakteristike djela, ali i okolnosti u
kojima je ono nastalo, stavlja ga u kontekst s vremenom, aktualnim stilskim osebujnostima... Nije li to
daleko svrsishodnije nego staviti glazbene brojeve na
internet gdje se gube u mnoštvu drugih informacija,
bez podataka o autorstvu djela, interpretima i solistima koji sudjeluju u izvedbi, autoru aranžmana... Sjećajući se dragih umjetnika, nedavno preminulog Josipa Klime, nerijetko žalujemo i za premalo objavljenih
diskografskih izdanja koja bi sačuvala njihov stvaralački opus. Hoće li za deset, sto i više godina biti
dovoljno pročitati biografiju nekog važnog hrvatskog
umjetnika i istodobno ne biti u mogućnosti poslušati
njegovu glazbu? Bismo li mogli objektivno procijeniti genijalnost Rodinova djela bez da doista možemo
vidjeti i opipati te »ruke« koje svaki ljubitelj njegove umjetnosti može doživjeti na svoj način, uvijek s
divljenjem i osjećajem uzvišenosti? Tako je s djelima
svih vrhunskih umjetnika, bez obzira kojim se kulturnim područjem bave. Naime, ploča ili bolje, digitalni
medij, cjelokupnim sadržajem predstavlja umjetnika i
pojedino razdoblje karijere, ne samo neki njegov najveći hit. Slavni pjevač i dirigent Bobby McFerrin, na
upit o skladbi Don’t Worry, Be Happy, po kojoj je najpoznatiji i koja mu je donijela najveću financijsku korist, rekao mi je da je to tek pjesmuljak koji je smislio
tijekom šetnje vidjevši jedan plakat — ništa posebno.
Na internetu je najzastupljeniji upravo tom pjesmom, a
sve ostale svakim danom sve više padaju u zaborav, zajedno s onima koje imaju veću umjetničku vrijednost.
To neminovno vodi do iskrivljenja istine kad jedan hit
postaje autorovo najveće umjetničko dostignuće, a sve
druge uzbudljive izvedbe u kojima je nastupao kao pjevač ili dirigent, sve improvizacije ostvarene u suradnji
s najkreativnijim klasičarima i jazzistima današnjice,
polako se isključuju iz njegove ostavštine. Ipak, nije
posve tako jer će ono što je zabilježeno na diskografskim izdanjima, bez obzira na daljnji razvoj digitalne tehnologije, uvijek biti dostupno za preslušavanje.
Zato, razmišljamo li dugoročno, na dobrobit hrvatske
umjetnosti, bez obzira na velike pogodnosti interneta,
treba i dalje poticati glazbenike na objavljivanje albuma. Na taj način doprinosimo očuvanju duha vremena
i njegovih vrijednosti. Jednako se odnosi na baštinske
zapise čiji će dio, jednom, postati i nova izdanja za koja
se danas zalažemo.
VEDRAN KOCELJ
UVODNIK
Poštovani čitatelji Cantusa,
CANTUS ANSAMBL
BROJ 175, SRPANJ 2012.
Cantus Ansambl, Berislav Šipuš i Dubravka Šeparović Mušović u dvorani
pekinškog NCPA
Cantus Ansambl susreo se i s visokim predstavnicima Grada Pekinga za koje je 23. svibnja pripremio drugi koncert u sklopu hrvatsko–kineske kulturne razmjene s isključivo hrvatskim programom
— Leptirima Olje Jelaske, Triom Frane Paraća, Komornom simfonijom Borisa Papandopula i skladbom Tan Hetti Berislava Šipuša,
Cantusova počasnog umjetničkog voditelja i dirigenta koji je ravnao
i tom vrlo uspješnom i dalekosežno značajnom turnejom. (HDS)
temeljem Članka
27. Statuta,
Predsjedništvo
Hrvatskog društva
skladatelja
Na sjednici
održanoj 5. lipnja
2012., raspisalo je
Temeljem Članka
25. Statuta,
Predsjedništvo
Hrvatskog društva
skladatelja
na sjednici
održanoj 2. srpnja 2012.
raspisalo je
Temeljem Članka
25 Statuta,
Predsjedništvo
Hrvatskog društva
skladatelja
na sjednici
održanoj 2. srpnja 2012.
raspisalo je
NATJEČAJ
NATJEČAJ
NATJEČAJ
za glavnog urednika
časopisa Cantus
za suradnike u sljedećim tijelima:
za Glavnog tajnika
Natječaj za Glavnog tajnika
HDS–a raspisuje se na četiri
godine, odnosno do trajanja
mandata Predsjedništva, bez
zasnivanja radnog odnosa.
Prava i obveze s izabranim
kandidatom uređuju se
Ugovorom. Za Glavnog tajnika
mogu se natjecati redovni
članovi HDS–a.
Kandidati su, uz životopis, dužni
podnijeti projekt daljnjeg rada
i razvoja HDS–a te prijedlog
prema članku 28. stavku 2.
Statuta.
Prijave se podnose
preporučenom poštom ili
osobno u Tajništvo HDS–a do
1. kolovoza 2012. godine.
Zoran Juranić, predsjednik, v. r.
Od kandidata se očekuje iskustvo na
području izdavačke djelatnosti. Podnosi
se pisani prijedlog koncepta časopisa te
prijedlog imena još dva člana Uredništva.
Prije izrade prijedloga, kandidatima
se preporučuje obaviti razgovore
s Mirjanom Matić, direktoricom
Cantus d.o.o. i Marinom Ferić Jančić,
voditeljicom odnosa s javnošću HDS
ZAMP–a kako bi prijedlog uskladili
s potrebama HDS–a i ZAMP–a te s
financijskim i tehničkim zadanostima.
Prijave se podnose do petka, 24.
kolovoza 2012., preporučeno poštom ili
osobno u Hrvatsko društvo skladatelja,
Berislavićeva 9, 10000 Zagreb.
U Zagrebu, 3. srpnja 2012.
Predsjednik Hrvatskog društva
skladatelja
Zoran Juranić, v. r.
Odbor za izdavaštvo (dva člana)
Komisija za prijam u redovno članstvo (tri člana)
Odbor za zaštitu autorskih prava (šest članova)
Ad.1) Uz predsjednika ili dopredsjednika, glavnog tajnika, direktoricu
Cantusa i voditelja Ars Croaticae otvaraju se još dva mjesta za
članove iz područja ozbiljne glazbe i muzikologije.
Ad.2 ) Po jedno mjesto za članove iz područja zabavne i ozbiljne
glazbe te muzikologije.
Ad.3) Po dva mjesta za članove iz područja zabavne i ozbiljne glazbe
te dva predstavnika pridruženih članova. U radu Odbora sudjeluju
predsjednik ili dopredsjednik, glavni tajnik, direktor ZAMP–a te, po
potrebi, članovi stručne službe ili neovisni stručnjaci.
Kandidati moraju biti redovni članovi Hrvatskog društva skladatelja, s
izuzetkom kandidata za Odbor za zaštitu autorskih prava koji mogu
biti i pridruženi članovi.
Prijave se podnose do petka, 24. kolovoza 2012., preporučeno
poštom ili osobno u Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9,
10000 Zagreb.
Posebno se potiču mlađi članovi da se svojom kandidaturom aktivno
uključe u rad Hrvatskog društva skladatelja.
U Zagrebu, 3. srpnja 2012.
Predsjednik Hrvatskog društva skladatelja
Zoran Juranić, v. r.
IZDAVAČI: Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić /
UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Jure Ilić / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb /
E–mail: cantus@cantus.hr, cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747
CJENIK OGLASA ZA CANTUS  1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn  1/3 STRANICE 2.000,00 kn  1/4 STRANICE 1.500,00 kn  Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa 
Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene  Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr
3
Zoran Juranić novi je predsjednik Hrvatskog društva skladatelja
Predsjednik piše operni »ljubić«
Piše: Jagoda Martinčević
Baš kao i dobri stari »Zajček« kojega oboje jako volimo i cijenimo, i Zoran Juranić utjelovljuje skladanje i dirigiranje tijekom cijeloga dodanašnjega
profesionalnog života koji upravo ove godine bilježi puna četiri desetljeća.
Z
orana Juranića poznajem gotovo
punih šezdeset godina! Išli smo,
naime, skupa u prvi i drugi razred
pučke škole Josip Brusić u Rijeci. Naravno da nismo imali pojma o tome
da će nam glazba postati životnom
profesijom sve dok se nismo ponov-
umjetnosti. Dobitnik je godišnje Nagrade Vladimir Nazor, dvaput priznanja Josip Štolcer Slavenski, Nagrade
Grada Zagreba i Nagrade HAZU te
odličja Danice ilirske s likom Marka
Marulića. Autor je brojnih djela različitih žanrova, među kojima se poseb-
rigentskoj brizi za hrvatske skladatelje: u zagrebačkom HNK–u ravnao je
praizvedbama opera Turci pod Siskom
Miroslava Miletića i Preobražaj Stanka Horvata, postavio je i dvije opere
istarskog skladatelja Antonia Smareglie (Istarska svadba i Oceana), oživio
kolega iz sekcije takozvanih ozbiljnih
skladatelja. Jasno mi je da oni nisu toliko zainteresirani jer su njihovi prihodi, kod većine, zapravo godišnji džeparac što se tantijema tiče, no to ne
znači da ne trebaju biti prisutni kada je
riječ o Društvu. Htio bih ih stimulira-
prisutan, pa se tako ni ja ne osjećam
staromodnim kada napišem »običan«
Koncert za violu. Šalim se, naravno,
i uopće ne mislim da je jedna glazba
»obična«, a druga »neobična«. Jednostavno, svatko bira svoj put i to je dobro, a ja sam svoj već odavna izabrao i
ostao na njemu. Imamo
darovitih mladih i mlađih autora, a i stariji se
još dobro drže, dok i neotkrivena baština upravo
vapi za time da dođe na
koncertni podij.
Kad smo već kod baštine,
što je utjecalo na to da tako
duboko uronite u muzi–
kološke vode tragajući za
nepoznatim autorima i
skladbama?
Znatiželja, čista znatiželja. I sretna okolnost
kada je muzikolog akademik Stanislav Tuksar
pronašao Osmu simfoniju Luke Sorkočevića. Pokušao sam iskoristiti skladateljsko i
dirigentsko znanje i tako
je počelo s istraživanjima, obradbama i konačno izvedbama jer sve što
sam obradio, sâm sam
i izveo te tako na licu
mjesta provjerio što sam
napravio. Uvijek sam
vjerovao da radim nešto
korisno, što su pokazale
opetovane izvedbe nekih djela. A trajna preokupacija bio je i ostao
naravno Ivan pl. Zajc i
njegova golema operna
ostavština. Uvijek sam
mislio da nije samo Zrinj–
ski ono što kod Zajca vrijedi. Pokazalo
se da u tom opernom opusu ima prekrasnih djela, primjerice opera Amelia,
stilski i vrijednosno uz bok Verdijevim djelima, kao i činjenica da je Zajc
unatoč nevjerojatno bogatom životu,
od pedagoškog i organizatorskog do
dirigentskog, kao autor prošao pravo
skladateljsko zrenje i stvorio mnoge
vrijedne opere koje zaslužuju današnji
scenski život.
DAVOR HRVOJ
RAZGOVORI
BROJ 175, SRPANJ 2012.
Zoran Juranić
no susreli na zagrebačkoj Muzičkoj
akademiji. A od tada do danas opet
je prošlo nekoliko desetljeća tijekom
kojih sam gledala Zorana kako dirigira, slušala njegove skladbe, pratila
njegova »miješanja« u muzikološke
poslove i uvijek rado susretala Zozu iz
djetinjstva. Što je više dobivao sjedine,
sve mi je više sličio na plemenitog Zajca kojemu je uostalom posvetio i velik
dio svojih istraživačkih sklonosti. Baš
kao i dobri stari »Zajček« kojega oboje
jako volimo i cijenimo, i Zoran Juranić utjelovljuje skladanje i dirigiranje
tijekom cijeloga dodanašnjega profesionalnog života koji upravo ove godine
bilježi puna četiri desetljeća. Odnedavna, od zadnje izborne Skupštine,
Juranić je novi predsjednik Hrvatskog
društva skladatelja, što je razlog ovom
razgovoru, no ne i jedini s obzirom na
veliki uspjeh njegova Koncerta za violu i gudački orkestar za koji je dobio
nagradu HDS–a »Boris Papandopulo«, a samo nekoliko dana poslije, djelo je požnjelo ovacije slušateljstva na
skladateljevu autorskome koncertu u
Muzeju Mimara.
Tko je točno Zoran Juranić?
No, prije svega, valja nam predstaviti našeg novog predsjednika, sa svim
njegovim profesionalnim atribucijama. Rođeni Riječanin (1947.), Juranić
je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji diplomirao dirigiranje u klasi prof.
Igora Gjadrova i kompoziciju u razredu prof. Stjepana Šuleka. Bio je ravnatelj Opera u Rijeci, Osijeku i Zagrebu,
a danas je redovni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i član suradnik Hrvatske akademije znanosti i
no ističu simfonijski torzo Inter arma
narrant Musae, Gudački kvartet, Sonata za gitaru, Koncert za violu i gudački orkestar, Pjesme tjeskobe za mezzosopran i violončelo na tekst Vesne
Krmpotić te niz glazbeno–scenskih
djela: Fritz i plesačica, operetno–kabaretski karusel prema libretu Tahira
Mujičića i Borisa Senkera, operna farsa Pričaj mi o Augusti (po tekstu Luka
Paljetka) i mala burleskna sapunica u
9 epizoda Pingvini prema anti–drami Dubravka Mihanovića. Iznimno
važne redakcije ostvario je za sljedeća djela iz hrvatske baštine: Requiem
za Rudjera Boškovića Julija Bajamontija, psalam Babilonskiem nad riekama
i 8. simfonija Luke Sorkočevića, Dixit
Dominus Antuna Sorkočevića, dvije trio sonate Mihovila Stratika, pet
opera Ivana pl. Zajca (Lizinka, Zlat–
ka, Ban Leget, Amelia i Prvi grijeh)
te Zajčevu operetu Momci na brod. I
sve je to tek dio Juranićeva marljiva i
uspješna djelovanja tijekom kojega se
pokazao i uspješnim organizatorom
kao ravnatelj opernih ansambala, dok
se kao dirigent »nadirigirao« doista
svega i svačega, dakako prvenstveno
onog »željeznog« opernog repertoara
na čelu s neuništivim Verdijem, ali i
Bellinijem koji mu je posebno blizak,
no najdraži mu je, na vrhu piramide,
vječni Mozart čije je tri opere (Čarob–
na frula, Cosi fan tutte i Otmica iz Sara–
ja) postavio u Osijeku za čiji je operni
ansambl osobito vezan. Danas često
gostuje u Operi Novoga Sada, dok je
u Zagrebu posljednji put kao operni
dirigent postavio 2009. nagrađivanu
operu Crux dissimulata Srećka Bradića na Muzičkom biennalu Zagreb.
I ta izvedba govori o Juranićevoj di-
je i Bersin Oganj i Hatzeov Povratak,
uz niz koncertnih praizvedbi i snimaka djela hrvatskih autora. I još nešto
naročito simpatično i vrijedno: Juranić
danas vodi Društveni orkestar Hrvatskoga glazbenog zavoda, smatrajući
taj amaterski ansambl u kojem sviraju
i umirovljeni profesionalci važnim za
tradiciju građanskoga Zagreba, osobito stoga jer s njima uspijeva ostvariti i programe zaboravljenih hrvatskih
autora iz baštine čija djela pronalazi u
bogatoj knjižnici i arhivu HGZ–a.
Eto, ispričali smo, vjerujem, onaj najvažniji dio biografije. A sada slijedi
budućnost.
Predsjednički program
Dragi Zorane, novi ste predsjednik na–
šega Društva. Što očekujete i što ćete
raditi?
Očekujem — kao, vjerujem, i svaki novi predsjednik — dosta posla, a
s obzirom na to da sam deset godina
bio u Predsjedništvu HDS–a, problematika mi je dobro poznata. Uz ostale
članove Predsjedništva poradit ću na
tome da potaknem što veći angažman
cjelokupnog članstva, pogotovo unutar sekcija takozvanih zabavnih i ozbiljnih skladatelja te muzikologa kako
bismo što preciznije artikulirali probleme, želje i nastojanja. I premda je
još nedavno prisutna hajka na Društvo i ZAMP bila posve neosnovana,
što smo i pokazali, mislim da kolikogod taj dio Društva dobro funkcionirao, zaštita autorskih prava nije njegov
jedini interes, kao ni jedina svrha njegova postojanja. Vidjeli ste i sami, na
Skupštinu se nije odazvao veći broj
ti da shvate svrhu postojanja HDS–a,
da sudjeluju u radu kvalitetnim prijedlozima, a najvažnije je da već danas na
što široj osnovi pripremimo buduću
smjenu generacija. I takozvani zabavni i ozbiljni skladatelji, pa i muzikolozi moraju djelovati zajednički, dakako, ponajprije u zaštiti autorskih prava
koja su nedavno bila izložena krivim
interpretacijama, zlonamjernim insinuacijama i mistifikaciji. Uostalom,
model koji imamo nije naša izmišljotina već preslika modela iz mnogih civiliziranih zemalja. Velik nas posao, a
i mogući problemi, čekaju nakon ulaska u Europsku uniju, kada će HDS i
ZAMP trebati potvrditi svoje mjesto
u uvjetima liberalnih tržišnih odnosa.
Čista znatiželja
Vratimo se skladanju. Koncert za violu
postigao je veliki uspjeh i sva je prilika da
će se često svirati što baš i nije čest slučaj
kod današnjih skladatelja. Rekla bih da
je po senzibilitetu, ali i skladateljskim pa–
rametrima gotovo klasičan. Šulekov ste
učenik. Jeste li i njegov sljedbenik?
U širem smislu svakako jesam. Od
profesora sam mnogo toga naučio,
osobito u zanatskom pogledu, a i ono
najvažnije — kako dalje učiti sam. Što
se tiče same glazbe, meni je uvijek bilo
važnije da ona govori o meni, nego o
vremenu u kojem je nastala. Zato nikada ni nisam pristajao uz avangardne
težnje, niti sam tako pisao. Uvijek sam
mislio da glazbu ne treba dodatno tumačiti, ona mora govoriti sama o sebi,
odnosno o autoru. No, danas je u ozbiljnoj glazbi sve jako relativno. Mislim da prave avangarde više nema, svi
mogu skladati sve, pluralizam je jako
Od tri glazbeno–scenska djela koja ste
skladali, glazbena farsa Govori mi o
Augusti najbolje je prošla i dobila niz
vrijednih nagrada (Nagrada Grada Za–
greba, Nagrada Slavenski i Nagrada
HAZU). Suradnja s pjesnikom Lukom
Paljetkom očito je urodila dobrim plo–
dom. Je li na vidiku nešto novo za glaz–
benu scenu?
Da, upravo skladam operu Posljednji
ljetni cvijet, opet u suradnji s Paljetkom. Nakon radio–drame i kazališnog teksta koji se igrao u Dubrovniku, sada će taj naslov ugledati i opernu
scenu. Praizvedba će biti u Novom
Sadu, a zatim će se izvesti i na Muzičkom biennalu Zagreb.
Je li ponovno riječ o farsi?
A ne, ne. Ovaj put nije farsa nego svojevrstan »ljubić« s jednom posebnom
poetskom dimenzijom, mogli bismo
je nazvati traganjem za neuhvatljivim.
I kad ne piše pjesme (u čemu je gotovo
nenadmašan), Paljetak svoje tekstove
impregnira poetikom i zato me njegova književnost tako privlači. Nadam
se da ću uspjeti glazbom nadograditi
pomalo transcendentalni duh tog osebujnog teksta.
KONCERTI
4
BROJ 175, SRPANJ 2012.
Autorski koncert Zorana Juranića, Muzej Mimara, 12. lipnja 2012.
Instrumentalna komunikacija
Piše: Sanja Raca
Na koncertu u Mimari, vjerojatno spontano, skladatelj je iznio dva stvaralačka lica — jedno koje ide putem apstrakcije i drugo koje pokazuje njegov duhovit i
nadasve znalački odnos prema glazbenoj prošlosti
blike i primiti je na jednaki način. Zoran Juranić, karijerom vezan uz stvaralačko i reproduktivno područje, balansirano sudjeluje u oba.
U javnoj percepciji snažnija je identifikacija s
njegovom dirigentskom karijerom, što ne čudi
s obzirom na repertoarni opseg, gotovo specijalističko operno usmjerenje, nadasve u odnosu
na hrvatsku novu i stariju produkciju čemu se
može zahvaliti ne tako davno intenzivno razdoblje Zajčeve renesanse kada je, kao redaktor partitura i tumač, donio na scenu njegove
Lizinku, Zlatku, Bana Legeta, Ameliju i Prvi
grijeh. Upravo taj istraživački rad na širokom
spektru baštinskih notnih zapisa (J. Bajamonti,
otac i sin Sorkočević, A. Smareglia, I. Jarnović, J. M. Stratico, V. Lisinski, I. Zajc, B. Bersa) stoji kao čvrsti klin između njegova vlastita
skladanja i dirigiranja. On je osobito zanimljiv
kad ga se racionalizira kroz oblikovnu sferu Juranićeva autorskog rukopisa.
Slobodno prostiranje zvuka izvan
postavljenih konvencija
DAVOR HRVOJ
Na koncertu u Mimari, vjerojatno spontano,
iznio je dva stvaralačka lica. Jedno koje ide putem apstrakcije i drugo koje pokazuje njegov
duhovit i nadasve znalački odnos prema glazbenoj prošlosti. U ovome prvom, pokazuje da
ne postoji riznica iz koje crpi. On ne restaurira i
ne citira, njegove se komponente zvuka slobodno prostiru, ukrštavaju, sukobljavaju, poništavaju, uviru, kovitlaju, pojačavaju, nadopunjuju
bojama kao neprekinute promjene na površini
i u unutrašnjosti tkiva. Primjeri su Koncert za
violu i orkestar iz 2011. (solist Milan Čunko),
Didaskalije za gudače (2003.) i Canti all’antica
za violončelo i gudače sa solistom Krešimirom
Lazarom (1985.). Nagrađeni Koncert pokazuje
baš tu stalnu promjenjivost izraza i to ne na dva
plana koje bi možda mogao sugerirati tradicionalan odnos između sola u tuttija nego promjenjivost koja se odvija na planu paralelnosti njihova postojanja. Solist i orkestar nisu takmaci,
nitko nikoga ne slijedi i ne tumači, oni naprosto
pulsiraju, među njima vlada apstraktno jedinstvo
oblikovano kao eho međudjelovanja raznorodnih elemenata. Skladatelj ih vidi kroz boje, instrumentalne »tonalitete« i dinamičke plohe kojima bi, sudeći po izvedbi u Mimari, dobro došlo
više pogleda »oči u oči«. Dirigentov prst na ustima ima efekt tek kad glazbenik podigne pogled
s partiture, »mehanička« prisutnost umjetničke
skupine tada bi bila potpuno eliminirana.
Zoran Juranić
A
NAGRADE
utorski koncert Zorana Juranića, održan
12. lipnja u Muzeju Mimara uz njegov 65.
rođendan (rođen 25. lipnja), stjecajem okolnosti
preklopio se s njegovim imenovanjem na mjesto
novoga predsjednika Hrvatskog društva skladatelja. Slavljeniku je te večeri dodijeljena trostruka
uloga: skladatelja, dirigenta i predsjedavajućeg
čelnika strukovne uloge — u izvedbenom smislu,
jasno je da su prve dvije bile dominantne. Konceptualno, autorski koncerti ne sažimaju nego
predstavljaju stvaralaštvo po načelu nešto novo,
a nešto iz ranijih skladateljskih faza. U to ime,
slavljenik je odabrao četiri partiture, sve za gudački orkestar (djelomice uz soliste) — Koncert
za violu i orkestar, Canti all’antica za violončelo
i gudače, Didaskalije za gudače i A Luka Sorgo
za komorni orkestar, a za dodatak je izveo Gra–
bancijaš polku, dio scenske glazbe koju je pisao
1994. za predstavu Matijaš Grabancijaš Tituša
Brezovačkog. Podršku je imao u Varaždinskom
komornom orkestru nadopunjenom puhačima,
oboistima Brankom Mihanovićem i Aleksandrom Lazar te kornistima, Stjepanom Obadićem i Hrvojem Pintarićem. Suradnja autora i
ansambla intenzivirala se narudžbom Koncerta
za violu i orkestar, praizvedenom u Varaždinu u
prosincu prošle godine. Zoran Juranić za njega je
primio Nagradu »Boris Papandopulo« matičnoga Društva.
Tako su nedavna praizvedba, Nagrada, rođendan, autorski koncert i imenovanje predsjednikom, ne bez razloga proizveli te večeri emocionalni učinak, neku vrstu pozitivne kreativne
napetosti koju je mogao osjetiti promatrač iz pu-
Iste ili srodne interakcije amalgamiranih gudača
pokazale su partiture Canti all’antica i Didaskali–
je. Kroz naslovom istaknutu liniju violončela, ova
prva naoko sugerira koncertantnu narav opusa
koji to ni u jednom dijelu nije. On se zbiva (opus)
izvan prostora konvencija jer ih naprosto ne treba. Njegov tek naslućeni melodijski motiv koji se
fino razaznaje kroz dva stavka, odsječci zvuka
komornih skupina koji se utapaju u zajedništvu,
tvore Canti kao autorov doživljaj instrumentalne
komunikacije. Didaskalije su još sažetije, kratke,
pisane u formi brzog crteža (izvorno, didaskalije su upute, pojašnjenja u kazališnom tekstu
ili filmskom scenariju). Naslovi »Uznemireno«,
»Kurtoazno«, »Nesuvislo« i »Lakomisleno« naprosto su elastični okvir za utiskivanje reljefa točno onako kako sugeriraju naslovi stavaka.
Klin između kreacije i sukreacije
Opreku takvoj Juranićevoj slobodnoj unutarnjoj
imaginaciji oblikovanja, predstavlja pisanje prema predlošku i zadanoj temi. Ni ovdje za njega
nema ograničenja, on je autor bez predrasuda i
istodobno umjetnik koji superiorno vlada literaturom. Iz toga znanja proistekla je lakoća kojom ulazi u svijet pretklasičara Luke Sorkočevića (skladba A Luca Sorgo) i komediografa Tituša
Brezovačkog čija sočna, humorna kajkavština
datirana oko 1800. godine i danas predstavlja
izazov kazališnim uprizorenjima. Primjer njegove Grabancijaš polke koju je napisao prije gotovo dva desetljeća, dodatno signalizira na ono
što je sadašnja kazališna praksa uglavnom zanemarila, a to su narudžbe scenske glazbe jednoj
sigurnoj, profesionalnoj skladateljskoj ruci. Da je
za Matijaša upravo takva ruka nije napisala, teško da bi djelo čuli na koncertnom podiju nakon
osamnaest godina, koliko je prošlo od premijere
dramske predstave. Ta dva briljantna primijenje–
na opusa kojima je zaokružen koncert, zorni su
primjer »klina« između kreacije i sukreacije glazbe koji je kod Zorana Juranića posljedica kontinuiranog (i pasioniranog) rada na partiturama iz
glazbene prošlosti.
Koncert bez stanke, vođen načelom »malo je
puno«, osvijetlio je skladateljski lik Zorana Juranića u simbiozi s Varaždinskim komornim orkestrom i njegovim solistima, violistom Milanom
Čunkom i violončelistom Krešimirom Lazarom.
Doda li se tome njegov autorski CD koji je prije tri godine objavio nakladnik Cantus, slika se
upotpunjuje, kao što će se na društvenom planu, u naredne četiri godine, zaokružiti dužnošću
predsjednika i izazovima koji mu u tom razdoblju predstoje.
Godišnja Nagrada Vladimir Nazor za 2011. godinu
Dobitnik Davorin Kempf za skladbu Peti zagrebački koncert
Davorin Kempf
D
ana 19. lipnja u Nacionalnoj i sveučilišnoj
knjižnici u Zagrebu dodijeljene su godišnje
i životne Nagrade Vladimir Nazor. U kategoriji
glazbe, Nagradu za životno djelo primila je operna primadona Mirka Klarić, a godišnju Nagradu skladatelj Davorin Kempf za Peti zagrebački
koncert. Djelo je nastalo kao dio kulturnog projekta u kojemu je sudjelovalo šest suvremenih
hrvatskih skladatelja
različitih generacija,
a skladbe su praizveli Zagrebački solisti
u svojoj koncertnoj
sezoni 2010./2011. u
Hrvatskom glazbenom zavodu. Po formi, instrumentaciji i
vremenskom trajanju,
šest naručenih instrumentalnih koncerata
zrcalili su šest Brandenburških koncerata
Johanna Sebastiana
Bacha, dok su njihovi glazbeni sadržaji
oblikovani u skladu
s osobnim skladateljskim poetikama. Novo djelo Davorina Kempfa,
praizvedeno 19. travnja prošle godine, ispraćeno
je oduševljenim ovacijama. Zagrebački solisti i
pridruženi im gosti, flautistica Renata Penezić,
čembalist Pavao Mašić i dirigent Tomislav Fačini, skladno su interpretirali Kempfovo novo
trostavačno djelo u kojemu se osjeća skladateljev
iskonski ushit i zadovoljstvo pri stvaranju glazbe
prema načelima njegova velikog uzora Johanna
Sebastiana Bacha (dakako i Petog brandenburškog koncerta) čijim se opusima višestruko bavio
kao profesor polifonije, znanstvenik–muzikolog i
autor ciklusa radijskih emisija. U trima stavcima,
sasvim u skladu s izvornikom, Kempf kombinira
citate iz Bachovih djela koji počinju glasovitim
tonskim motivom B–A–C–H i razvijaju se u složenu, majstorski orkestriranu strukturu hipnotizirajuće primamljive glazbe i njezinih polifonih
konstrukcija. Uspjeh praizvedbe i doseg skladateljeve umjetničke tvorbe izdigao je djelo na najviše mjesto u okviru prošlogodišnje stvaralačke
produkcije. Odluka o dodjeli godišnje Nagrade
donesena je jednoglasno.
Praizvedbu toga antologijskog opusa hrvatske
koncertantne glazbe koje je već tiskom objavljeno
u istoj 2011. godini, pratio je dvostruki autorski
album Davorina Kempfa u izdanju nakladnika
Cantus u seriji »Hrvatski suvremeni skladatelji«,
kao i imenovanje rezidencijalnim skladateljem Zagrebačke filharmonije u koncertnim sezonama
2012. i 2013. godine. (Iz obrazloženja Nagrade
Vladimir Nazor)
Nagrada Milka
Trnina za 2011.
H
rvatsko društvo glazbenih umjetnika
objavilo je dobitnike Nagrade Milka
Trnina za 2011. godinu. Stručni ocjenjivački sud u sastavu Igor Gjadrov (predsjednik žirija), Pavica Gvozdić, Višnja
Mažuran, Snježana Bujanović Stanislav,
Mladen Janjanin, Iśtvan Römer i Prerad
Detiček (predsjednik HDGU) izabrao
je, a Upravni odbor HDGU–a potvrdio,
dobitnike: sopranisticu Ivanu Lazar te orguljaše Pavla Mašića i Antu Knešaureka.
Ivana Lazar nagrađena je za kreaciju Ofelije u produkciji opere Hamlet Ambroisea
Thomasa u zagrebačkom HNK (premijera 19. studenoga 2011.), dok su Mašić i
Knešaurek dobili Nagradu za višegodišnji
projekt integralne izvedbe orguljskih djela
Johanna Sebastiana Bacha koji su zaokružili prošle godine. Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, u suradnji s Hrvatskim
komornim orkestrom, uručit će Nagrade
22. listopada 2012. u Hrvatskom glazbenom zavodu. (HDGU)
5
NAGRADE
BROJ 175, SRPANJ 2012.
Objavljene godišnje Nagrade HDS–a za 2011. godinu
Na redovitoj godišnjoj Skupštini održanoj 3. lipnja, Hrvatsko društvo skladatelja objavilo je dobitnike godišnjih Nagrada za 2011. koje će se, u dogovoru s
dobitnicima, dodijeliti do konca ove godine.
Nagrada »Boris Papandopulo« za
autorsko stvaralaštvo u području
ozbiljne glazbe pripala je skladatelju
Zoranu Juraniću za njegov Koncert
za violu i orkestar
rakterističnih za profil Drage Diklića,
popularnog Fike, kojemu od srca i u
ovoj prigodi čestitamo 75. rođendan.
Nagrada »Vatroslav Lisinski« na
području izvodilaštva pripala je
Tamburaškom orkestru Hrvatske
radiotelevizije u povodu 70 godina
djelovanja
Nagrada »Josip Andreis« za
doprinos području muzikologije i
glazbene publicistike pripala je Ivi
Lovrec Štefanović za ciklusa emisija
»Putovi hrvatske glazbe« na Trećem
programu Hrvatskog radija
Nagrada »Milivoj Körbler« za životno
djelo pripala je Dragi Dikliću,
pjevaču, skladatelju i saksofonistu u
povodu 75. rođendana
Nagrada »Franjo Ksaver Kuhač«
za područje tradicijske glazbe
pripala je Mihaelu Feriću za knjigu
»Hrvatski tamburaški brevijar«
u izdanju Udruge za promicanje
hrvatske kulturne baštine
»Šokadija«
Nagrada »Miroslav Sedak Benčić«
za životno djelo pripala je Miljenku
Prohaski, skladatelju, dirigentu,
aranžeru i kontrabasistu
Nagrada »Adalbert Marković«
pripala je Hrvoju Hegedušiću
za doprinos afirmaciji položaja
skladatelja i autorskih prava
tijekom četverogodišnjeg mandata
Predsjednika HDS–a
Nagrada »Milivoj Körbler«
Nagrada »Franjo Ksaver Kuhač«
Mihael Ferić
Z
namo li koje je najpopularnije i
najraširenije glazbalo u Hrvatskoj? Tambura — stari, autohtoni
hrvatski instrument kojemu je melograf, glazbeni pedagog i dirigent
Mihael Ferić posvetio gotovo cijeli
život i oblikovao ga u knjigu od oko
pet stotina stranica, s više od tisuću i
tri stotine fotografija i preslika sa šest
kontinenata gdje sve Hrvati sviraju taj
instrument. Knjiga se zove »Hrvatski
tamburaški brevijar« i ona to doista
jest po znanju, uvjerenju i ljubavi koje
je autor uložio kako bi rekao baš sve o
tamburi koja se svira od Hrvatske do
Amerike, Australije i Afrike. »Hrvatski tamburaški brevijar« mnogo je više
od leksikona tambure i tamburaške
glazbe. To je knjiga o važnome dijelu
hrvatskog nacionalnog identiteta, o
povijesti tambure unutar dva stoljeća,
od Iloka sve do Dubrovnika, o njezinu
razvoju, ali i razlozima omiljenosti, o
tamburi koja okuplja ljude dobre volje,
koja potiče autore, ali istodobno čuva
tradiciju kako bi je prenijela novim
generacijama. »Hrvatski tamburaški
brevijar« doista je jedno od kapitalnih djela posvećenih glazbi, utoliko
vrednije jer govori o instrumentu koji
do sada nije imao tako sveobuhvatan
zapis kao što je ovaj iz pera marnoga
Mihaela Ferića, na čast i ponos Franji
Ksaveru Kuhaču čije ime nosi Nagrada.
Drago Diklić za
životno djelo
P
unih 58 godina traje umjetnička
karijera Drage Diklića, istaknutog
hrvatskog pjevača, skladatelja i saksofonista. Pripadnik veteranske ekipe
čije je djelovanje desetljećima utjecalo
na formiranje dobrog ukusa u našoj
zabavnoj glazbi i jazzu, višestruko
darovit glazbenik i danas je prisutan
svojom osobnošću i vječno zelenim
melodijama. Počeci karijere vode ga iz
Zagreba put inozemstva, do Njemačke i Švedske gdje pjeva, svira saksofon i
vodi svoj zabavno–glazbeni sastav »D.
D. Five«, da bi po povratku u Zagreb
utemeljio ansambl »Profesionalci« čije
mu ime doista određuje daljnji put. Jer,
Drago Diklić bio je i ostao jedan od vrhunskih profesionalaca u našem skladateljstvu i izvodilaštvu i ta je značajka
svakako odredila njegov dugogodišnji
raznolik i bogat umjetnički put. On
ga vodi od vlastita plesnog orkestra do
interpretacija jazza u big bandu Boška
Petrovića i Damira Dičića te zagrebačkog Festivala zabavne glazbe kojega,
kao ravnatelj, vodi u tri navrata. Uz sve
to marljivo sklada i objavljuje diskografska izdanja s brojnim melodijama
kojima usađuje prepoznatljiv autorski
i izvođački stil. Nabrojimo nekoliko
poznatih naslova: »Oprosti, volim te«,
»Opet si plakala«, »Još samo večeras« i
»Zagreb je najljepši grad« — tako ka-
ka trenutnih zbivanja u i oko hrvatske
suvremene glazbe. U vremenu kada
suvremena hrvatska glazba prelazi u
opoziciju pred navalom gostujućih
glazbi iz svijeta, Iva uvijek pronalazi
put ka bilježenju i očuvanju hrvatskog
glazbenog identiteta«, ističe jedan od
predlagatelja, skladatelj Krešimir Seletković. Posebna slavljenička emisija
ostvarena je 26. listopada 2011. kojom
je zaokružen jedan, a započet drugi
ciklus »Putova hrvatske glazbe«, na
obostranu radost autora i umjetnika, a
iznad svega hrvatske glazbe kojoj Iva
Lovrec Štefanović svojim putovima
iznimno pridonosi.
Nagrada »Josip Andreis«
Iva Lovrec
Štefanović
»Knjiga ima raznih. Za čitanje, ali i za
slušanje...«, kaže muzikologinja dr. sc.
Eva Sedak, jedno od uglednih imena
brojnih predlagatelja Ive Lovrec Štefanović i njezina ciklusa emisija. I doista,
već punih 11 godina slušatelji Trećeg
programa Hrvatskog radija susreću se
»u živo« s hrvatskom glazbom, njezinim autorima i umjetnicima u zamisli i ostvarenju agilne urednice. Taj
svojevrsni putopis glazbe jedinstven
je po koncepciji i ostvarenju jer kroz
razgovore i slušanje hrvatske glazbe,
mahom suvremene, na rijetko zanimljiv i stručan način vodi slušateljstvo
kroz brojne postaje našega stvaralaštva. »Ne čineći razlike između interpreta i skladatelja, već čak i tvrdoglavo
smještajući glazbu na prvo mjesto, Iva
Lovrec Štefanović brižna je kroničar-
Nagrada »Vatroslav Lisinski«
Tamburaški
orkestar
Hrvatske
radiotelevizije
J
edan od najomiljenijih hrvatskih
glazbenih ansambala, Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije,
prošle je godine u mjesecu listopadu
održao slavljenički koncert u povodu
70. obljetnice. Bila je to kruna dosadašnjega rada koji seže daleko u prošlost, a koji je iznimno pridonio popularnosti tamburaške glazbe, izvorne,
obrađene i umjetničke, nastale iz pera
brojnih hrvatskih skladatelja niza generacija. Jedini profesionalni ansambl
takva sastava u svijetu, Tamburaški
orkestar Hrvatske radiotelevizije pod
vodstvom dugogodišnjeg šefa dirigenta Siniše Leopolda, u našoj sredini,
osim umjetničke, ima i svoju kulturološku zadaću. Ona je prije svega sadržana u njegovanju i očuvanju hrvatske
tradicijske glazbe kao važnoga dijela
nacionalne kulturne baštine, a zatim i
u promociji današnjih skladatelja koji
svojim novim djelima obogaćuju tamburašku literaturu. Pomno izrađene
izvedbe i uvijek zarazni entuzijazam
članova sviju sekcija Orkestra, razlog
su goleme popularnosti kod najšire
publike koja ih prati na njihovim redovitim koncertima, kao i na brojnim
gostovanjima u domovini i u svijetu.
Iznimno važna djelatnost vezana je uz
snimke tamburaške glazbe za potrebe
radija i televizije, a koje dosežu impresivnu brojku od više od deset tisuća
minuta i koje ostaju kao trajno svjedočanstvo svim budućim generacijama
poklonika tamburaške glazbe.
Nagrada »Boris Papandopulo«
Zoran Juranić
G
odina 2011. obilovala je brojnim
novim postignućima hrvatskih
skladatelja. Uz Muzički biennale Zagreb na kojemu je praizvedeno pet
novih glazbeno–scenskih djela, uz
projekt Zagrebačkih solista koji su
praizveli šest skladbi naših autora, dogodili su se i brojni drugi pojedinačni
koncerti na kojima su se pojavila i po
prvi puta čula nova djela hrvatskih
skladateljica i skladatelja. Među njima
posebno je odjeknuo Koncert za violu
i orkestar Zorana Juranića praizveden 11. prosinca 2011. u Varaždinu,
u izvedbi Varaždinskog komornog
orkestra i solista Milana Čunka pod
ravnanjem autora. Viola kao solistički
instrument uz orkestar ne pojavljuje
se često u koncertnoj literaturi te je
utoliko značajnije skladateljevo posezanje upravo za glazbalom plemenita
tona i velike izražajnosti. Kao iskusan
autor i dirigent, Koncert je oblikovao
u ponajboljim mogućnostima i dosezima glazbala koje u solističkoj dionici
svojim sadržajem, razigranošću i svježinom prekriva širok spektar izazova
u estetskom i tehničkom pogledu, a u
interakciji s majstorski orkestriranim
gudačkim korpusom rezultira vrlo
inspirativnim djelom s izvođačkog
i receptivnog aspekta. Koncipiran
u tradicionalnoj formi trostavačnog
koncerta, sa sonatnim oblikom prvoga
stavka i završnim rondom između kojih je smješten poetski Quasi adagio,
Juranićev Koncert za violu, posvećen
onima koji su ga i praizveli, Varaždinskom komornom orkestru i vrsnom
violistu Milanu Čunku, ima sve šanse
zaživjeti na koncertnim repertoarima.
Djelo je primjer skladateljeva dara,
muzikalnosti i vještine, originalno u
izričajnosti i nadasve poticajno za interprete.
i šef dirigent Plesnog orkestra Radio
Zagreba; na brojnim inozemnim gostovanjima dirigirao je najuglednijim
europskim orkestrima poput Bavarskog, Danskog i Flamanskog radija, pet puta je sudjelovao kao dirigent
na Euroviziji, surađivao je sa Simfonijskim puhačkim orkestrom te vodio Big Band i Symphony–jazz Band
Hrvatske vojske. To je tek dio bogate reproduktivne karijere tijekom koje
je stalno skladao, obogaćujući hrvatsku glazbu orkestralnim i vokalnim
skladbama jazz, popularne i ozbiljne
glazbe, tamburaškim djelima, komornom, zborskom i scenskom glazbom
za radio–drame, crtane te cjelovečernje filmove. Iz njegova bogatog opusa
izdvajaju se skladba »Intima«, izvorno
napisana za Big band i Zagrebački jazz
kvartet koja je doživjela čak 19 obrada
u raznim izvedbama, potom Concertino za jazz kvartet i gudače izveden
i u znamenitom Carnegie Hallu sa
Cinccinati simfonijskim orkestrom
i Modern Jazz Quartetom, pjesma
»Zbog jedne davne melodije« na stihove Drage Britvića, glazba inspirirana kajkavskim i istarskim melosom,
kao i ona za kultne filmove »Lisice«,
»Rondo« i »Kiklop«. Uz povremeni
pedagoški rad, Miljenko Prohaska bio
je tijekom karijere iznimno društveno
aktivan, a u dva navrata i predsjednik
Hrvatskog društva skladatelja.
Nagrada »Adalbert Marković«
Hrvoje Hegedušić
H
Nagrada
»Miroslav Sedak Benčić«
Miljenko
Prohaska za
životno djelo
»Maestro Miljenko Prohaska uzor je
svestrane umjetničke osobnosti hrvatske kulture, s velikim ugledom i u
inozemstvu. Potvrdio se kao vrhunski
glazbenik klasičnog obrazovanja koji
pronalazi nove sadržaje kvalitetnog
izričaja prožeta najboljim i najljepšim značajkama iz ozbiljne, zabavne
ili narodne glazbe, a ponajviše jazza«,
zapisala je povjesničarka glazbe Višnja
Požgaj. Nije lako opisati sve djelatnosti i umjetnička postignuća doajena
hrvatske glazbe Miljenka Prohaske.
Na svakome od područja, bilo izvođačkom ili stvaralačkom, isticao se
posebnim senzibilitetom, darovitošću
i vještinama, bez obzira je li riječ o
sviranju kontrabasa u legendarnim sastavima: Zagrebačkom jazz kvartetu i
jazz kvintetu, u Međunarodnom jazz
bandu u Montreuxu, u sekstetu The
War Stars, u triju Davida Gazarova
ili u Zagrebačkoj filharmoniji, Simfonijskom i Komornom orkestru Radiotelevizije Zagreb i drugim sastavima. Jedan je od utemeljitelja, a kasnije
rvoje Hegedušić obnašao je dužnost dopredsjednika HDS–a od
2004. do 2008., a potom predsjednika od 2008. do 2012. godine. Na
odgovorne funkcije izabran je u zreloj
životnoj dobi, nakon desetljeća iskustva aktivnog glazbenika i djelatnika
glazbene industrije koji je tijekom karijere bio suradnikom ogromnom broju sudionika novije povijesti hrvatske
glazbe. Svoje veliko glazbeno, poslovno i životno iskustvo Heg je spretno i
nesebično iskoristio kako bi odgovornoj funkciji prvoga čovjeka HDS–a
dao pokriće, ali i sposobnost prodora
i snalaženja u strukovnom, pravnom i
društvenom aspektu problema s kojima se danas susreću glazbeni kreativci.
U svim situacijama, od formalno–protokolarnih, preko društveno–političkih, pa sve do onih na barikadama
i u rovovima prve crte obrane prava
autora i glazbenika, Heg je djelovao
u maniri leadera koji vidi put kojim
treba ići dalje i koji vlastitom akcijom
otkriva taj put kao logičan i prihvatljiv
onima koje zastupa. Tijekom njegovih osam godina dopredsjedničkog i
predsjedničkog mandata, Hrvatsko
društvo skladatelja uspješno je poslovalo i ostvarilo veliki rast materijalnih
resursa i društvenog ugleda. U tome
su njegove neprijeporne i nezanemarive zasluge, pa je stoga Predsjedništvo
donijelo odluku da se Nagrada »Adalbert Marković« dodijeli upravo Hrvoju Hegedušiću.
PRAIZVEDBE
BROJ 175, SRPANJ 2012.
Praizvedba nove skladbe Josipa Magdića 5 .
lipnja i repriza na koncertu Ljeto Kvarteta
Rucner 13. lipnja u HGZ–u
Malo ih je koji su
dostojni slave
Koncert Komornog zbora Ivan Filipović u foyeru palače HAZU u Zagrebu 19. lipnja
Nova hrvatska ostvarenja za
mješoviti zbor
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
Praizvedbe deset novih
skladbi nastalih
na
narudžbu
zborovođe
Gorana Jerkovića
Piše: Višnja Požgaj
U
H
Nova su djela nastala na Jerkovićev
poticaj koji je time želio dati doprinos stvaranju nove zborske literature, svjetovne i sakralne, temeljene
na hrvatskim narodnim motivima
te obradama inspiriranim istom te- Komorni zbor Ivan Filipović
mom, potaknuti skladatelje svih gepad Josipa Magdića, Pozvale su dekle deč–
neracija i otvoriti mogućnost da i drugi ke te diptih Sivi soko k vili doletio i Linđo
zborovi u Hrvatskoj prihvate novi reper- Tomislava Uhlika, triptih Međimurske, s
toar. I doista, kao što je u uvodnom slovu naslovima Ćuk sedi, Dremle mi se i Kaj se
naglasio predsjednik HAZU, akademik pripetilo Anđelka Igreca, Capriccio in bi–
Zvonko Kusić, Akademija je ovim pr- tinada Massima Brajkovića i Kolo Trpivim koncertom osigurala očuvanje naci- mira Jerkovića. Proveli su nas skladatelji
onalnog i kulturnog identiteta repertoara od Ravnih kotara, preko doline Neretve
koji rječito govori o poticajnosti narodne do Podravine, Međimurja, Istre, Mljebaštine kada je, kao polazište, preuzmu ta, okolice Dubrovnika do Slavonije, sve
skladatelji velike inventivnosti.
u skladu s njihovim osobnim skladateljskim rukopisima. Novi će zborovi zacijePraizvedene su skladbe Braćo, brata spro–
lo zaintrigirati i inozemne pjevače, movodimo, Svetoj žrtvi uskrsnici i Zite Joška
guće je očekivati njihovo uključivanje na
Ćalete, Svet Davorina Kempfa, Luciferov
rasporede natjecanja i festivala i u svijetu.
Drugi dio koncerta obilježila je spomenuta Magdićeva skladba, zatim antologijska Elegija i humoreska Rudolfa Matza za
violončelo i klavir koju je za Anu Rucner i gudački kvartet priredio Tomislav Uhlik, ali se ovom prigodom Kvartetu Rucner
pridružio Društveni orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda,
pod ravnanjem dirigenta Zorana Juranića. Bolji dojam u nastavku pružio je kineski fagotist Zhibay Zhang (1986.), vrsni
glazbenik, školovan na salzburškome Mozarteumu i dobitnik
više nagrada. Bio je drugi fagotist u Simfonijskom orkestru
RTV Slovenije, a sada je na istome mjestu u Zagrebačkoj filharmoniji i glavni fagotist Salzburške filharmonije. Njegovo
izvanredno muziciranje u Koncertu za fagot i gudače u e–molu
RV 484 Antonija Vivaldija, nadahnulo je Društveni orkestar
i dirigenta Juranića koji su ga srčano pratili i na najljepši način
priveli kraju tu posebnu i odlično posjećenu koncertnu večer
održanu pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Narodne Republike Kine u Hrvatskoj.
Mladi (pra)izvode mlade
Piše: Ivana Jurenec
Večer skladbi Dubravka Palanovića i Luke Marohnića
Kempfov student
Ena Ovčina, ZOM i Igor Tatarević u HGZ–u
V
eć dva puta odgađan, četvrti ovosezonski koncert Zagrebačkog orkestra mladih (ZOM) održao se 20. lipnja
ove godine u Hrvatskom glezbenom zavodu. Baš kao i njihov
umjetnički credo, koncert je bio naslovljen Zauvijek ostati mlad,
što je odgovaralo programskoj koncepciji. Poput Virtuosa, još
jednog ciklusa u studentskom ostvarenju i ZOM je odlučio sezonu zaključiti djelima hrvatskih skladatelja i to onima mlađe
generacije — Dubravka Palanovića i Luke Marohnića.
Merčep na marimbi
Josip Magdić
Svaki je od skladatelja velikom pažnjom
pristupio ovoj narudžbi i ostvario djela
u kojima u jednakoj mjeri mogu uživati
pjevači i publika. Estetski i umjetnički
kriteriji visoko su postavljeni, a Komorni zbor Ivan Filipović, iako sastavljen od
pjevača amatera, svojim je pjevanjem svakoj od skladbi udahnuo dušu iskrenoga
predanja i profesionalne tehničke spremnosti. Nešto više od sat vremena uživali
smo u skladnom i sigurnom pjevanju, pa
su bili izmamljeni i dodaci, što je sve Pra–
izvedbe u HAZU uzdiglo na visoku razinu
uživanja u zbornoj glazbi inspiriranoj hrvatskom narodnom baštinom.
Zagrebački orkestar mladih na posljednjem ovosezonskom koncertu 20. lipnja u HGZ–u
Drugi je dio koncerta protekao u znaku praizvedbe Koncerta za klavir i orkestar op. 11
Luke Marohnića, studenta kompozicije u
klasi Davorina Kempfa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Skladao ga je na poticaj
ZOM–a kojemu ga je i posvetio. Kao i ostala njegova djela i ono izražava Marohnićevu
naklonost apsolutnoj glazbi i apstraktnom
glazbenom izričaju. S obzirom da veliku
pažnju posvećuje vođenju i samostalnosti
dionicâ, za dio njegova opusa, pa tako i za
Koncert za klavir i orkestar, karakteristične
su polifone strukture. One odražavaju autorovo divljenje Bachovoj glazbi koja je, uz
Mozartovu, kroz citate pronašla svoje mjesto i u praizvedenoj skladbi. Njezina tri stavka (Allegro assai — Larghetto — Allegro) autor je međusobno objedinio u cikličnu formu dvama motivima koji se provlače
kroz sve dijelove. To su uvodni motiv posljednjeg stavka Mozartove 41. simfonije Jupiter te figura sastavljena od tonova B–A–
C–H. Kako autor navodi, uz glazbu Bacha i Mozarta, na nastanak djela utjecali su i klavirski koncerti raznih skladatelja 20.
stoljeća, što je najviše bilo zamjetno u harmonijskim i ritamskim
progresijama. Premda bi se moglo pomisliti da djelo odiše eklekticizmom, Marohnić je korištenju glazbe prošlih stilskih epoha
pristupio s velikom dozom umjerenosti, stavljajući u prvi plan
vlastiti skladateljski jezik. Rezultat je vrlo zanimljivo kompozicijsko ostvarenje koje istodobno zahtjeva interpretativnu spretnost. Ona nije nedostajala članovima ZOM–a i solistici Eni
Ovčini, studentici treće godine klavira u klasi Đorđa Stanettija.
Interpretaciji je pristupila s razumijevanjem, podjednako se dobro snalazeći u brojnim virtuoznim pasažama te lirskim odsjecima. Iako je Marohnić djelo skladao za orkestar a due, gusti
slog partiture rezultirao je pretjeranom zvukovnom zasićenošću.
Osobito je to bilo zamjetno u više navrata kada je zvuk ansambla
nadjačao solističku dionicu. No, ni taj dirigentov propust, kao ni
poneka ritamska iskliznuća puhačke sekcije, ipak nisu narušili
vrlo uspjelu cjelokupnu izvedbu. Potvrda je bio veliki pljesak publike okupljene u nešto manjem broju no inače. On je ponajprije
bio priznanje vrlo dobroj izvedbi solistice Ene Ovčine i novom
Marohnićevom djelu.
Krešimir Mihelić
Gudački kvartet Rucner predstavio se tom prigodom u novom
izdanju na čelu s Ivanom Penić Defar na pultu prve violine
koja se u društvu Ane Paulić Knapić te Dragana i Snježane
Rucner iskazala kao vrsna »primašica«, pouzdana i sugestivna, što je između ostalog došlo do izražaja i u istaknutom solu
u Magdićevoj skladbi. Nekoliko dana kasnije, 13. lipnja, Gudački kvartet Rucner održao je u HGZ–u svoj Ljetni koncert
iz ciklusa Četiri godišnja doba na kojem je ponovno izvedena
Magdićeva skladba Digni luce pauca! — Omaggio di gratitudine
a Raoul Wallenberg op. 244. Taj je koncert inače bio višestruko
vezan za Narodnu Republiku Kinu. Povod je bilo obilježavanje 20. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Narodne Republike Kine koja je Hrvatsku
priznala 27. travnja 1992. godine. Glazbenici i njihovi gosti na
ovom koncertu, gostovali su u Kini gdje su stekli nova prijateljstva i iskustva. Tako je prvi dio koncerta počeo prikazivanjem
dva propagandna filma o Kini i Hrvatskoj, potom su violončelistica Ana Rucner i gitarist Darko Petrinjak izveli njegovu
obradu melodije kineske tradicijske pjesme Jasminov cvijet. Slijedio je Ples naroda Yao za gudački kvartet, a na kraju i nastup
devetero kineskih pjevačica amatera koje su, uz violinu solo,
izvele Nježne valove jezera Honghu, a uz gudački kvartet, djelo
Veliko more, moj dragi dom.
PRAIZVEDBE
Nova koncertna majstorica
LUMILAS d.o.o.
palači Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti održan je 19. lipnja znakoviti koncert
jednostavno nazvan Praizvedbe u
HAZU. Najviša hrvatska znanstvena i umjetnička ustanova otvorila je
vrata glazbi, a Komorni zbor Ivan
Filipović sa svojim ravnateljem Goranom Jerkovićem javnosti je prvi
put predstavio zborne skladbe desetorice autora.
rvatski skladatelj, pedagog i orguljaš Josip Magdić (1937.)
obogatio je svoj veliki opus još jednom novom skladbom
Digni luce pauca! (Malo ih je koji su dostojni slave) za gudački
kvartet. Znakovit naslov posvećen je švedskom heroju Raoulu
Wallenbergu koji je u vihorima Drugog svjetskog rata u Budimpešti spasio tisuće Židova, a čija se 100. obljetnica rođenja
obilježila 5. lipnja u Muzeju Mimara, pod pokroviteljstvom
ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić. Magdić je
upravo za tu prigodu napisao kratko jednostavačno djelo u trajanju od osam minuta, povjerivši izvedbu Gudačkom kvartetu
Rucner koji je već praizveo nekoliko njegovih opusa. Magdićeva posveta Wallenbergu počinje dramatičnom temom violončela kojemu se postupno u sjetnom ozračju pridružuju i ostali
instrumenti kvarteta. Dostojanstvena, ozbiljna i harmonična
glazba razvija se prema disonantnim i življim harmonijama i
akcentima, da bi dosegla vrhunac u optimističnom fugatu s
homofonim predahom u baroknom stilu te završila svijetlim
pizzicato optimizmom.
DAVOR HRVOJ
PRAIZVEDBE
6
Pod dirigentskim vodstvom Igora Tatarevića, ujedno i predsjednika ZOM–a, koncert je otvoren djelom Emphates Dubravka
Palanovića. Njime je ansambl (koncertna majstorica Tanja Tortić) pokazao sposobnost podcrtavanja različitih karakternih
izričaja pojedinih odsjeka, što je ujedno kompozicijsko–tematska osnova djela skladana 2005. godine. Dvije godine ranije iz
pera istoga skladatelja nastala je i Muzika za gudače i marimbu
koja je izvedena u nastavku. Premda njezin autor u programskoj
knjižici naglašava da naziv skladbe označava ravnopravan odnos
gudača i marimbe, uspjehu izvedbe uvelike je pridonio nastup
Filipa Merčepa, mladog, ali vrlo talentiranog i višestruko nagrađivanog udaraljkaša. Zvukovno se ne ističući nad gudačkim
korpusom, već osluškujući i prilagođavajući se cjelokupnoj interpretaciji, nijansiranjem je postigao topao i muzikalan ton marimbe te je ritamskom preciznošću skladno korespondirao ostatku ansambla. Tvoreći koherentnu zvukovnu cjelinu glazbenici
su tako prenijeli skladateljevu viziju.
7
Studentski kampus Manjež u Osijeku, 29. lipnja 2012., točno u ponoć
Bobićeve Jerihon vibracije
Piše: Branka Ban
Uz praizvedbu kantate Jerihon Davora Bobića na otvorenju Osječkog ljeta kulture, posljednjeg dijela
njegove biblijske šofarske trilogije, nakon oratorija Izaija iz 2009. i komorne simfonije Gideon iz
2012.
KONCERTI
Posljednji koncert iz ciklusa Nedjeljom u
podne u Bajsiću
Onkrajnosne
ekspresije Rubena
Radice
Piše: dr. sc. Irena Paulus
P
osljednji koncert iz ciklusa Nedjeljom u podne u Bajsiću
koji je održan 10. lipnja 2012., bio je u znaku opuštenog,
gotovo plesnog raspoloženja. Glazbenici — članovi Simfonijskog orkestra HRT–a — prije radne ljetne stanke (jer ipak ih
očekuje još koncerata u Zagrebu i drugim gradovima, poput
Zadra, Osora i Dubrovnika) zaslužili su malo odmora kroz
glazbu, rekao je dobro raspoloženi šef dirigent Pavle Dešpalj. I
doista, baletna glazba Stvaranje svijeta Dariusa Milhauda svirala se »s guštom« jer Milhaud je u ovom djelu posegnuo za
jazzom kao inspiracijom. Kako se nit vodilja, jazz tema, koju
je najprije podastro saksofonist Nikola Fabijanić, selila s jedne
instrumentalne skupine na drugu, tako je ta skupina živnula,
a uskoro se cijeli orkestar (i publika) njihala u ritmu Milhaudovih sinkopa.
Prizor iz glazbeno-scenske kantate Jerihon Davora Bobića u osječkom studentskom kampusu Manjež
D
a, Umjetnička akademija u Osijeku
(UAOS) »može i čini čuda«! Ukratko rečeno bilo je neponovljivo. Zaključak
je da smo sretni jer smo i mi njezin angažirani dio. Pokazali smo da možemo
sve što se od nas traži. Dobili smo i alternativni kazališni prostor na otvorenom
(Kampus Manjež). Skoro kao u vrijeme
Wagnera i Bayreutha, novi alternativni
prostor, savršeno podoban za ovaj »rudimentarni« posao. Sjetimo se starozavjetnih stihova »A Jerihon stajaše silno
utvrđen i zatvoren«... bila je to »Božja
strategija«.
O djelu i izvedbi
U petak, 29. lipnja u pola noći, u Studentskom kampusu Manjež u organizaciji Umjetničke akademije u Osijeku
otjelotvorena je praizvedba djela Jerihon
skladatelja Davora Bobića (kantata za
sole, naratora, djevojački, mješoviti zbor
i simfonijski puhački orkestar). Obradu
teksta potpisao je Narcis Grabar, transliteraciju dr. sc. Dragutin Matak, a savjetnica za izgovor hebrejskoga teksta bila je
Anja Grabar. Izvođači su bili solisti Danijela Božičević (sopran), Boris Šili (bariton), Teo Nikolac (tenor) i Ivan Čačić
(narator). Za lakše praćenje teksta narator opisuje priču na hrvatskom jeziku. Uz
Simfonijski puhački orkestar Oružanih
snaga Republike Hrvatske kojim je ravnao Tomislav Fačini, predviđeni su djevojački i mješoviti zbor. Temeljnu ulogu
u cijelom projektu provlače upravo ta dva
zborska ansambla: Djevojački zbor Bre–
vis i Akademski zbor J. J. Strossmayer
Umjetničke akademije u Osijeku. Sve je
izvrsno uvježbala sjajna dirigentica Antoaneta Radočaj–Jerković, uz asistenticu
zbora Ivanu Erjavac i korepetitora Antu
Blaževića. U predstavi–performansu sudjelovalo je preko 150 pjevača. Simfonijski puhački orkestar standardnog je sastava uz nadopunu dviju harfi i dva para
timpana.
Kantata je zamišljena za poluscensku
izvedbu, što znači s kostimima (oblikovateljica ideje Jasmina Pacek), s prilagođenom koreografijom (Maja Đurinović)
i razglasom (oblikovatelj zvuka Davor
Dedić). Redatelj predstave je Robert
Raponja. Pod mentorstvom Maje Đurinović zamijetili smo savršeno oblikovani pokret u obliku performansa koji je
otvorio i zatvorio Bobićevu glazbeno–bi-
blijsku priču (rad studenata glume prve
godine).
O Bobićevoj koncepciji
Kantata Jerihon zamišljena je i koncipirana u sedam brojeva: iz Staroga Zavjeta (Jošua 5:13, Jošua 6:1–27). Svojevrsni
je to nastavak predviđene Biblijske tetralogije (nakon oratorija Izaija). Sedam
brojeva određeno je prema simbolici broja »7« (što znači sedam svećenika levita,
sedam levitskih trublji — šofara, sedam
hodova oko Jerihona...).
je još studentica, ne toliko u zrelosti glasa, koliko u sjajnom osjećaju za dikciju,
dinamiku, tehniku i stil. Dugo nismo iznjedrili tako kvalitetan sopran visoko razvijenog glumačkog dara. Treba također
zapamtiti i baritona Borisa Šilija koji se,
također mlad i na početku studija, pokazao kao tenor odlične intonacije, ljepote
glasa, razumljive dikcije i nenametljive
dinamičke izrađenosti. Svoju umjetničku
zrelost pokazuje i u usvajanju tako složena repertoara. Nastup tenora Tea Nikolaca nosio je još više glazbenih i glumačkih zahtjeva. Izdvojimo tek izuzetan
vokalni raspon, dinamičke kvalitete i le–
gato fraziranje.
Mojsije je Jošui dao blagoslov polažući ruke na njega. Jahve se obraća Jošui
pozivajući ga na hrabrost i poslušnost te
mu daje upute o prelasku Jordana čijim je
prelaskom Gospodin učinio Jošuu »velikim u očima cijelog Izraela« i dokazao da
će biti uz njega, kao što je bio uz Mojsija. Izraelci prelaze Jordan slično kao i
Crveno more. Osvajanje Obećane zemlje
imalo je tri odlučujuće bitke: osvajanje
Kannana, Južne Palestine te grada Hasoa. Zaključak ove biblijske kantate jest:
»uspjeh Izraelaca nije ostvaren snagom
oružja nego Božjom voljom«. Sukladno
tome, sinopsis dramaturškog zapleta Bobićeve kantate Jerihon jest: 1. Božji poziv
Jošui, 2. Okupljanje plemena Izraelovih, 3. Rahaba i Jošuine uhode, 4. Jošua
i vođa vojske Jahvine, 5. Božja strategija
osvajanja Jerihona, 6. Jerihon — »harem«
Jahvin, 7. Milošćom svojom vodio si ovaj
narod, tobom okupljen.
To što smo doživjeli na nastupu na otvorenom prostoru Studentskog kampusa
Manjež jest otjelotvorenje profesionalnog
i umjetničkog vrhunca naše institucije
(UAOS). Praizvedba djela Jerihon pokazala se kao vrhunac pjevačkog i glumačkog uzleta u nas. Početak kantate djeluje
impresivno: u prvom broju pjevači, mješoviti zbor i solo glas iz Brevisa prolaze
kao masa mladeži, u dugom se pak koriste suvremenom tehnikom takozvanog
govornog pjeva, u šestom stavku (Božja
strategija osvajanja Jerihona, što doživljavamo i kao zborni vrhunac izvedbe) nailazimo na istaknutiju ulogu zborova, uz
efekte kucanja kamenjem u određenom
ritmu, neartikulirane povike, efekte glis–
sanda i buke uz razrađenu uporabu složenih mjera — poliritmije i polimetrije.
O izvođačima
Epilog
U instrumentaciju kantate uključena su
drevna levitska glazbala šofari (rog ovna,
antilope ili gazele), ali i prirodno dravsko
kamenje (za zborske pjevače postavljene
u kružnoj koreografskoj formaciji). Autentična glazba naglašena specifičnim
instrumentima, proizlazi iz dva dominantna zbora ogrnuta u boje Umjetničke akademije koji djelo izvode hodajući i
pjevajući u krugu (dok je orkestar postavljen na sredini scene). Izvrsnu ulogu odigrao je narator Ivan Čačić (dikcija, naglasak na dodatnu autorsku karakterizaciju,
impresivne boje glasa, sjajan scenski pokret; narator je u stilu i sam »kreator«, što
je premisa Čačićeve naratorske koncepcije). Od troje vokalnih solista izvrsna je
bila Danijela Božičević kao Rahaba. Pokazala je visoku profesionalnost premda
Što reći? Sinteza vokalnog, glumačkog
i ostalih glazbeno–scenskih fenomena,
izvrsno postavljeni i glazbeno razrađeni
glasovi sjajnih visina i tehničkih zahtjeva, odnosno majstorstvo škole pjevanja
Radočaj–Jerković. Ista se škola prepoznaje u pjevačkom »gardu« Zbora Brevis i
Akademskog pjevačkog zbora J. J. Stro–
ssmayer. Dirigentica Antoaneta Radočaj–
Jerković u oba je izvrsna ansambla utkala
puno toga (snage, umijeća, volje, ljepote
zborskog izričaja, kao i posebnih vibracija). Kao da je svakim zapjevom željela
reći: »Mi postojimo i za nas ni ovakva suvremena djela nisu preteška, mi smo duša
ove institucije, crveno–bijele odore naš
su znak prepoznatljivosti, imamo sjajne
skladatelje i otvaramo mogućnosti izvođenja njihovih djela. Pokrenimo tako sve
Bobić–Jerihonske vibracije...!«
Ekspresija, ali na drugačiji način, bila je temeljna okosnica djela Onkrajnosne ekspresije Rubena Radice za tenor i gudače. On–
krajnosne ekspresije, inspirirane čitanjem zbirke pjesama Kame–
ni brid prerano preminulog pjesnika Dubravka Škurle, navele
su skladatelja da u pet odabranih pjesama (Bijah već prispio,
Usne nam se lede, popci pjevaju, Iznad života, U ovu kuću ušla
je i Pozdrav) propituje smisao života i da kroz glazbu donese
estetiku smrti. Međutim, koncepcijski se, unatoč svojevrsnim
isprikama skladatelja što djelo ne nosi onu »vrckavu« kvalitetu koju su nosila ostala djela s programa, skladba uklopila u
koncert upravo zbog izuzetnih ekspresivnih karakteristika. S
druge strane, Radičina je ozbiljnost došla kao osvježenje jer
je skladatelj u pjesmama Dubravka Škurle pronašao mudrost,
muzikalnost i duh vremena (misli na vrijeme druge polovice
dvadesetog stoljeća kojemu, kako sam kaže, pripada) i te je elemente koji su ga zaintrigirali, uklopio u glazbu. Zanimanje za
Škurlu prešlo je i na tenora Ladislava Vrgoča koji je ovu izvedbeno iznimno tešku skladbu, otpjevao strastveno i usredotočeno. Vrgoč je, naime, ekspresiju Radice i Škurle pjevao i govorio
(svojevrsnim Sprechgesangom), plačući, bojeći se i upozoravajući. Tako je pet relativno kratkih, ali iznimno sugestivnih pjesama našlo vrhunsko ostvarenje na tri različite razine: pjesničkoj, skladateljskoj i izvođačkoj — a to se u stvaralačkom lancu
rijetko kada postiže.
Radičine Onkrajnosne ekspresije nastale su 2010. godine i na
ovom su koncertu praizvedene. K tome, skladba je posvećena
dirigentu Pavlu Dešpalju koji je cijelim koncertom zračio, veseleći se izvedbi svakoga sljedećeg djela. Tako je razigrano dirigirao dvjema skladbama Jacquesa Iberta: Koncertom za flautu
i orkestar (solistica Tamara Coha Mandić) te Divertimentom
(koji je zapravo glazba za farsu Talijanski slamnati šešir Eugènea
Marina Labichea). Oba su djela »vukla« prema »lakšoj« glazbi,
no Koncert za flautu i orkestar odsviran je ipak u nešto klasičnijem tonu, dok je Divertimento stvarno zabavljao najrazličitijim glazbenim žanrovima — od valcera, nokturna i parade do
urnebesnog finala.
Bio je to prigodni koncert kojime su se Simfonijski orkestar
HRT–a, njihov šef dirigent Pavle Dešpalj, ali i voditeljica koncerata Nedjeljom u podne u Bajsiću, Iva Lovrec Štefanović, za
ovu sezonu oprostili od svoje vjerne publike. No ta ih publika s
nestrpljenjem očekuje sljedeće koncertne sezone...
Nikolina Ostarijaš
PRAIZVEDBE
BROJ 175, SRPANJ 2012.
Ruben Radica
BROJ 175, SRPANJ 2012.
Tko je tko u svijetu glazbe?
Diskografija nije bajka već biznis — p
Piše: Tomislav Vuković
Novo doba u kojem se glazba našla - doba digitalizacije, poljuljalo je neke od, inače temeljnih stupova glazbene industrije. Trendovi koji su iz toga proizašli nametnu
vakako, internet je stvorio jedan sasvim drugačiji pristup glazbi unutar
kojega su dostupnost sadržaja i brzina kojom se do njega dolazi, ključni elementi.
Tu je naravno i novo online tržište koje zahtijeva drugačiji pristup korisnicima. Bez
obzira što klasični format i dalje ima svoju
ulogu, novi formati, zbog praktičnosti i
kompatibilnosti (wav i mp3), počeli su sve
više dobivati na popularnosti. U takvom
okruženju, težište se prebacilo s preslušavanja cijelih albuma i proučavanja omota,
na preslušavanje najdražih pjesama i kreiranje vlastitih kompilacija, dok se vizualno–informativni kontekst lako pronalazi
na internetu.
Ipak, vjerojatno najvažnija prednost interneta nad dotadašnjim opcijama, jest vrlo
jednostavan pristup krajnjem korisniku.
Mnoge studije pokazuju kako glazbena
industrija i zakonodavstvo nisu mogli pratiti ovaj rastući trend, što je rezultiralo nereguliranim online tržištem, dok su mnogi
autori, kantautori i izvođači, prvenstveno
mlađe generacije, odlučili iskoristiti novonastale prednosti. Pomoću različitih alata
koje internet nudi, mladi glazbenici svoja djela predstavljaju, promoviraju, pa čak
i prodaju zainteresiranim korisnicima.
Mnogi od njih postali su sami sebi menadžerima, samostalno organiziraju koncerte, dogovaraju izradu promo materijala, snimaju svoja djela, sami distribuiraju
i slično.
Kraj diskografije?
Znači li ovo kraj diskografije? Kada govorimo o tome koliko je zapravo internet uzdrmao temelje glazbene industrije, a među njima i diskografiju, valja razmotriti način na
koji je utjecao na odnose između diskografa
i izvođača te diskografa i korisnika glazbe.
Generalni je zaključak kako je informacijska
tehnologija prestigla glazbenu industriju, pa
i zakonodavstvo, uslijed čega su se korisnici navikli na privilegiju dobivanja stvari besplatno, što je u konačnici dovelo do sveopćeg
trenda piratizacije.
No, zanimljivu analizu odnosa diskografa i
izvođača dala je švedska kantautorica Helienne Lindvall u članku objavljenom u britanskom The Guardianu u veljači ove godine, pod naslovom »Behind the music: What
do record labels actually do? You’d be surprised«. Ukratko, Lindvall objašnjava kako joj
je izdavačka kuća dala predujam samo na temelju procjene potencijala njezinih pjesama,
što joj je omogućilo da se u potpunosti posveti umjetničkom radu. Iznimka? Možda, a
možda i ne.
Naravno, različite diskografske kuće imaju
različitu politiku. Neke će tražiti mlade nepoznate autore–izvođače koje bi mogle kapitalizirati u budućnosti, druge će igrati na
sigurno te ugovor ponuditi već afirmiranim
glazbenicima iz manjih kuća ili onih nezavisnih koji imaju određenu bazu slušatelja.
Kakav će tretman izvođač dobiti od strane
diskografa ovisi mnogo i o njemu samome, a
Nikola
Marjanović
Diskografija će definitivno u budućnosti
opstati, ali u tom promotivnom smislu.
Mehaničke usluge poput štampanja ploča
i CD–a vjerojatno će izumrijeti jer danas
svaki tinejdžer to može jeftino obaviti u privatnosti svoje sobe. Diskografi će se morati prilagođavati novim trendovima, kao i
izvođači. Od prodaje nosača zvuka više se
ne može živjeti, rijetke su iznimke u svijetu.
Tako su i meni glavni izvori prihoda autorska prava i koncerti.
Što se tiče moje diskografske kuće, generalno sam zadovoljan. Ljudi su otvoreni za
sugestije, a i ja se nastojim uvijek izboriti za
što bolje uvijete. Doduše, ja sam ugovor
potpisao prije više od 10 godina, kada su
Prvo bi trebalo naglasiti da diskografi potpisuju ugovor s izvođačima, a ne isključivo
s autorima, no s obzirom da su danas mnogi autori ujedno i izvođači vlastite glazbe,
u jednoj osobi često je objedinjeno više vrsta prava. Prije svake objave diskografskog
izdanja nužno je uređivanje autorskih i
izvođačkih prava te prava proizvođača fonograma (diskografa). Autorska se uglavnom uređuju ugovorom između diskografa
i ZAMP–a, dok se potonja ugovorno zaključuju između izvođača i diskografske
Nikola Marjanović spada među naše najbolje vokale mlađe generacije. Riječ je o
glazbeniku koji je multiinstrumentalist (završio je kontrabas na Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski, svira i gitaru), otvoren prema
različitim stilskim izričajima koje istražuje
sa svojom grupom Sane. Grupa je prvi
album objavila u Kanadi, a Nikola je u međuvremenu surađivao s mnogim poznatim
imenima na sceni. Trenutno je član grupe
Radio Luxemburg.
Moj bend (Sane, op. a.) trenutno se fokusirao upravo na takav način promocije,
putem internet kanala i viralnog videa (Yo-
»Naravno, oni to svoje pravo mogu prenijeti na diskografa naplatno ili besplatno,
ali pitanje je u najmanju ruku pravednosti
(i logike) besplatnog prijenosa kojim diskograf idućih 50 godina (nakon skore promjene zakona i 70 godina) stječe pravo dobiti naknadu svaki put kad se neka snimka s
Diskografi su se možda malo ulijenili, dugo
su godina živjeli od prodaje opipljivih stvari, kao što su ploče, kazete, CD–ovi. U
današnjem vremenu treba biti domišljat,
odlučan i spreman na promjene u skladu
s vremenom u kojemu živiš i radiš. Ako su
izdavači to osvijestili i promijenili pravila igre,
imaju svijetlu budućnost, u suprotnom, ima
i drugih poslova...
Ivan Dečak sa svojom grupom Vatra već
je etablirano ime na hrvatskoj rock sceni.
Od početnih usporedbi s EKV–om, Vatra je
stasala u autorski zreo i moderan bend koji
bez problema može konkurirati svjetskim
rock trendovima, pa čak ih i nametnuti.
Grupa iza sebe ima šest studijskih albuma,
a zadnji, ˝Ima li budnih?˝ objavljen prošle
godine, predstavila je odličnom skladbom
˝Tremolo˝ u suradnji s Damirom Urbanom.
Ljudi unutar naše izdavačke kuće pokazali
su interes i razumijevanje za našu glazbu,
a mi smo, s druge strane, htjeli najbolji
dom za svoje albume. Potpuna kreativna
sloboda bio je jedan od uvjeta potpisivanja
ugovora s izdavačkom kućom.«
Samir
Kadribašić
strija ne postoji. S obzirom da danas većina
izvođača diskografima donosi gotov proizvod, smatram da bi se diskografske kuće
trebale više potruditi u smislu promocije i
distribucije. Diskografi bi se u današnje vrijeme trebali fokusirati isključivo na internet
promociju i na booking.
Mislim da se glazba može uspješno promovirati samostalno, ali to zahtjeva jako
puno samoedukacije, rada i truda, nešto
što većina glazbenika nije navikla raditi. No,
to je očigledno novo područje posla u kojemu ćemo se, htjeli–ne htjeli morati profilirati
jer malo je onih koji imaju privilegiju osloniti
se isključivo na diskografske kuće.
Mario Kapetanić, voditelj pravne službe
HUZIP–a (Hrvatske udruge za zaštitu
izvođačkih prava), objašnjava što je činiti
bendovima koji namjeravaju objaviti prvo
izdanje: »Mladi i neafirmirani izvođači kojima je cilj pod svaku cijenu objaviti svoje
snimke, u lošoj su pregovaračkoj poziciji, pa
pristaju na minimalnu ili nikakvu naknadu,
kao i na potpuno nepovoljne uvjete u ugovoru, samo kako bi se izdanje pojavilo na
tržištu. Nažalost, čest je slučaj da sami financiraju snimanje glazbenog i video materijala te takav gotovi proizvod, bez ikakve
naknade, predaju diskografima u isključivo
vlasništvo. Diskograf se u takvim slučajevima obvezuje isplatiti izvođaču naknadu u
ugovorenom postotku od prodanih primjeraka, ali tek nakon što (i ako) povrati svoje
troškove umnožavanja i distribucije. Međutim, izvođači bi trebali biti svjesni da prava
na fonogramu i vlasništvo fonograma originalno ima upravo onaj tko je inicirao stvaranje snimke i financirao je, a to su u ovom
slučaju glazbenici«.
»Prije svega moram naglasiti kako govorim
iz vlastitog iskustva, a treba uzeti u obzir i
činjenicu da grupa Vatra nije objavila ni jedan od svojih šest studijskih albuma bez
potpore izdavača. Premda živimo u vremenu vrhunske tehnologije u kojemu je protok
tog izdanja emitira
televizija ili se kor
bez da su snimku fi
đači koji su sami fi
kojima one pripad
li za prijenos vlasn
biti od diskografa
odnosno barem po
stirati na određen
nostima koje će po
nika u široj javnos
bi trebao nastojati
sve promotivne ak
diskograf (na prim
i TV, promotivni
tisku i slično).«
Kapetanić savjetuje
benici koji nemaju
nema drugu moguć
jeti vlasnička prava
grafa kako bi izdan
tada bi bilo oport
ključivo za jedno, n
izvođač za iduće iz
boljoj pregovaračko
drugim diskografom
eventualni prijenos
Na što posebno
»U vrijeme kada se
razne nove načine (
neta), posebno je va
oblik iskorištavanja
šiti pitanje naknade
Smatram da autor–izdavač do određene
razine sigurno može samostalno promovirati svoju glazbu. Sjetimo se priče s bendom Arctic Monkeys koji su putem društvenih mreža proširili svoju glazbu i postali
pravi hit. Na kraju su ipak potpisali ugovor s
izdavačkom kućom koja im je očito mogla
ponuditi podizanje na još višu razinu.
Ivan Dečak
»Ne očekujem neke velike stvari od diskografije u Hrvatskoj jer smo nažalost mikro
tržište. Kod nas, u principu, glazbena indu-
kuće. Tim ugovorom umjetnik prenosi na
diskografa ona prava koja su nužna za objavu izdanja.
informacija brži i jednostavniji no ikada,
mišljenja sam kako je još uvijek bitno imati
ozbiljnog izdavača iza sebe koji ujedinjuje
PR management, proizvodnju i distribuciju,
pa čak i trgovine ili web shopove u kojima
će finalni proizvod, bila to samo pjesma ili
kompletan nosač zvuka, na kraju ponuditi
krajnjem konzumentu.
Facebook
»Diskografske kuće mogu pomoći izvođačima, a danas je to najčešće neki oblik
promocije ili PR–a. No, ne treba očekivati
veliki novac od diskografskog ugovora. Što
se tiče samopromocije smatram da je to
teoretski moguće, ali u praksi teško jer je
posao preobiman. Pogotovo za izvođače
koji su više koncertno angažirani, tako da
bi u konačnici morali uzeti pomoć neke PR
agencije, ukoliko već ne žele imati diskografsku kuću.
Diskografski ugovor
Ne vjerujem kako će nam ulazak u EU
donijeti neke velike koristi po pitanju boljih
mogućnosti za izvođače, osim što ćemo
moći lakše putovati. Velike diskografske
kuće ionako mogu kontaktirati bilo koga
tko im je zanimljiv, neovisno o geografskom
području, međutim one su se fokusirale na
umjetno produciranje raznih zvjezdica,
umjesto da ih traže. Shvatili su da im je to
jeftinije.«
thesoulheavies.com
S više od 20 godina rada na hrvatskoj glazbenoj sceni, Neno Belan jedan je od naših
najpriznatijih kantautora. Nenina karijera
u posljednje je vrijeme ponovo u usponu,
a svojim glazbenim izričajem u kojemu
kombinira utjecaje rocka šezdesetih, mediteranski melos te moderne aranžmane i
dalje plijeni pažnju publike koja ga prati još
od najranijih dana, ali i mlađih generacija.
Belan iza sebe ima 11 studijskih albuma,
pa je zasigurno kompetentan iznijeti viđenje diskografije u Hrvatskoj.
Bez obzira na internet, i dalje će postojati
glazbenici koji će radije izabrati ˝neovisnost˝,
naspram onih koji će se odlučiti za djelovanje pod okriljem izdavačke kuće. Isto tako,
unatoč mogućnostima koje internet glazbenicima nudi, izdavači će zadržati svoju ulogu
u glazbenom biznisu zbog jedne praktične,
ali indikativne činjenice: što je glazbenik više
angažiran u primarnim aktivnostima svojega
djelovanja (koncerti, nastupi, snimanje albuma i tako dalje), to mu manje vremena ostaje
za sekundarne (management, promocija, distribucija i ostalo).
uTube). Naime, nakon godina iskustva, a
poučeni i iskustvima drugih, shvatili smo
da nam je to zasad najbolja opcija, kao i
direktna prodaja putem web stranica banda, što mislim da je metoda koju bi izvođači
trebali više promovirati.
uvjeti bili bolji. Mlađi izvođači, nažalost, teško da danas mogu dobiti takav ugovor.«
Neno Belan
njegov dotadašnji angažman igra bitnu ulogu
i stavlja ga u bolju poziciju oko pregovaranja
uvjeta diskografskog (izvođačkog) ugovora.
Baš kao što netko s bogatijim životopisom,
ima veće šanse za bolji posao. Stoga, ne treba zaboraviti kako se tu radi o poslovnom
odnosu.
Samozatajni bivši basist Jinxa danas je
producent u vlastitom studiju 4 Art. Jedan
je od suosnivača diskografske kuće Capo
Media Music, u okviru koje je objavio album svoje trenutne grupe Headoneast. U
međuvremenu je radio i u inozemstvu, a
danas je fokusiran na brojne projekte poput produkcije glazbe za televizijske kuće,
kazališta, filmove, reklame i slično.
»Mislim da su diskografi nekad puno više
mogli pomoći izvođačima. Diskografija je
prije bila puno bolje organizirana, izdavači
su bili profilirani za određenu vrstu glazbe,
dok danas, vjerojatno pod utjecajem krize,
svi rade sve i vlada određeni nered. Osim
toga, mediji su se prije više bavili glazbom
kao takvom, dok se danas fokusiraju na to
Myspace
S
Facebook
ZAMP
8
kakvu odjeću određene zvijezde nose.
Autori–izvođači mogu bez diskografa donekle promovirati svoju glazbu, premda se
u konačnici opet sve svodi na izdavačke
kuće. Smatram da bi bendovi trebali surađivati s industrijom, prvenstveno zbog
publishinga koji može pomoći u promociji,
kod nas još uvijek nepoznatoj djelatnosti.
Diskografi će vjerojatno biti potrebni u budućnosti, unatoč internetu, najviše zbog
mogućnosti promocije. Ali donekle su i
sami krivi zbog loše situacije jer nisu dovoljno organizirani, nova glazba se slabo
promovira, igra se na sigurno i samo se
preprodaju etablirana imena. To naravno
šteti razvoju diskografske djelatnosti kao
takve jer ljudi sami dolaze do nove glazbe,
a izvođači se sami promoviraju, pa ispada
da diskografe nitko ne treba.
S druge strane, ni država puno ne ulaže
u glazbu i glazbenu industriju. Hrvatski
budžet za kulturu ispod je 1% ukupnog
budžeta, što je jako loše. Za razliku od Njemačke gdje je budžet za kulturu između 8
i 10 milijardi eura. Tamo je glazba svetinja,
ljudi slušaju njihove izvođače, ne opterećuju se jezikom na kojemu pjevaju, pa je i
diskografija razvijenija. To je jedan od razloga zašto sam svoj bend (Headoneast,
op. a.) objavio na Capo Media Music. Željeli
smo imati potpunu kontrolu nad procesom
promocije i distribucije te spojiti ugodno
s korisnim. Nekako sam dobio dojam da
veće izdavačke kuće ionako nisu bile zainteresirane za takvu vrstu glazbe.«
9
BROJ 175, SRPANJ 2012.
pomaže izvođačima koji pomažu sebi
uli su i možda najaktualnije pitanje: »Koliko su ti stupovi doista temeljni?«
a u programima radija ili
risti na neki drugi način,
financirali. Stoga bi izvofinancirali svoje snimke i
daju kao vlasništvo moraništva nad snimkom doa odgovarajuću naknadu,
ovrat uloženoga ili inzinim promotivnim aktivomoći u afirmaciji glazbesti. U tom smislu izvođač
da se u ugovoru navedu
ktivnosti koje će osigurati
mjer, gostovanja na radiju
plakati, plaćeni oglasi u
e što mogu napraviti glazizbora: »Ukoliko izvođač
ućnost te je prisiljen prenia nad snimkom na diskonje uopće bilo objavljeno,
tuno potpisati ugovor isne za više izdanja. Time bi
zdanje možda bio u nešto
oj poziciji te bi s istim ili
m ugovorio bolje uvjete za
s prava.«
o obratiti pažnju?
e snimke eksploatiraju na
(prvenstveno putem interažno obratiti pažnju na taj
a snimke te ugovorno rijee i za taj dio. Za prava koja
stječe ugovorom, diskograf se obvezuje izvođaču isplatiti odgovarajuću naknadu. Ta se
naknada najčešće ugovara u postotku od prihoda od prodanih primjeraka izdanja i isplaćuje se temeljem kvartalnih ili polugodišnjih
obračuna. Visina naknade ovisi o uspješnosti pregovora, ali i o kvaliteti i popularnosti
izvođača«, objašnjava Kapetanić.
»Ono na što glazbenici ni u kojemu slučaju
diskografskim ugovorima ne bi trebali pristati jest prijenos izvođačke naknade od radiodifuzijskog emitiranja i javnog priopćavanja
snimljenih izvedaba na diskografa. Naime,
iako diskografi temeljem Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima imaju pravo
na naknadu za radiodifuzijsko emitiranje i
javno priopćavanje svojih fonograma, neki
od njih pokušavaju od izvođača »prisvojiti« i
izvođačka prava«.
Svakako treba podsjetiti da je glazbenicima
koji su ujedno i autori također važan i pu–
blisherski ugovor koji najčešće potpisuju u paketu s diskografskim. U tom ugovoru autori
nikada ne bi trebali potpisivati doživotne prijenose prava iskorištavanja nad svojim autorskim djelima, kao i prijenose prava u previsokim postotcima. Bitno je da omjer dobivenog
i danog bude ravnopravan.
Zbog pravne sigurnosti izvođača i diskografa te jasnog lanca eventualnog prijenosa prava, jedina mogućnost koja osigurava potpunu pravnu sigurnost jest
transparentan »put« vlasništva nad pravom, od njegova originalnog vlasnika do
Miro Tabak,
Croatia Records
D
iskografija se nalazi u vremenu
tranzicije. Stari poslovni model promocije i distribucije glazbe
polako nestaje, ali se pojavom novih
tehnologija otvaraju neslućene mogućnosti. Croatia Records d.d. prihvatila je izazov novih tehnologija
— digitalizirali smo najveći hrvatski
katalog s više od 50.000 snimaka,
ostvarili direktnu suradnju s Apple
iTunesima, Youtube, Deezer, Spotify i drugim digitalnim servisima, a u
planu su projekti za nove web komunikacije u jedinstvenom poslovnom
modelu kojega sada po prvi put najavljujemo i za koji vjerujemo da će
donijeti svježinu u promociji i distribuciji glazbenih sadržaja. S druge
strane, kvalitetna suradnja sa CMC
i Jugoton TV — najjačim glazbenim
kanalima u regiji — omogućuje nam
siguran plasman i promociju izvođača i novih glazbenih sadržaja.
Trendovi govore da potreba za glazbom nije nestala, dapače, danas se
glazba konzumira više nego ikada. Ako diskografiju shvatimo kao
sustav koji promovira i unapređuje glazbu, budućnost diskografije je
izvjesna. Neizvjesnost postoji samo
u očuvanju postojećih modela glazbene industrije — ali nestajanje pojedinog poslovnog modela ne znači
i nestajanje potrebe za glazbom. Mi
poslovne modele vidimo samo kao
alat kojim ostvarujemo naš cilj: jačanje i razvijanje glazbe. Sve ostalo
je manje bitno.
Internet je donio takozvanu teoriju
onoga tko to pravo temeljem ugovora
stječe ili smije eksploatirati. Najbolje bi
bilo da diskografski ugovor potpišu svi
izvođači koji su zastupljeni na nekom izdanju, ili, kao alternativa, da ugovor potpiše samo glavni izvođač (ili vođa grupe),
ali tek nakon što ga svi prateći glazbenici
(članovi grupe) pismeno ovlaste da u njihovo ime može potpisati ugovor, po mogućnosti kod javnog bilježnika.
»U svakom slučaju, kako ne bi došlo do
sumnje o pravima prenesenim, odnosno
osnovanim tim ugovorom, potrebno je da
izvođači u trenutku potpisa ugovora budu
potpuno svjesni o vrsti i opsegu prava koje
prenose na diskografa kako se idućih 50 godina (uskoro i 70) ne bi kajali zbog onoga
što su potpisali. Nikad se ne zna, možda ste
upravo snimili pjesmu koja će postati svevremenski hit i koja će vlasniku prava donositi novac idućih 70 godina, a vi koji ste
tu snimku platili, svirali i pjevali, od njezina emitiranja nikad nećete dobiti ni kune«,
zaključuje Kapetanić.
Projektom »Mladi autori« koji provodi HDS
ZAMP želi se izaći u susret autorima/bendovima koji po prvi puta izlaze »iz garaže« i žele objaviti CD, kao i omogućiti da,
ukoliko nisu stekli veći status na tržištu,
ne moraju potpisivati nepovoljne ugovore
s diskografima. Na taj se način mogu etablirati i zadobiti bolju pregovaračku poziciju prema diskografu kada sa sljedećim
albumom izlaze na tržište (za više infor-
ekstrema — prolazi samo unikatno
najbolje i/ili unikatno najlošije. S te
strane, internet je omogućio posebno talentiranim glazbenicima prozor u svijet. Kao primjer imate naš
2Cellos koji su originalnošću postigli svjetski uspjeh u samo godinu dana ili aktualni online hit cover
banda Walk off the Earth s obradom izvrsnog Gotyjeva »Somebody
that I used to know«. Ipak, internet
još uvijek nije zamijenio diskografsku djelatnost. Ako bolje pogledate,
iza svakog značajnog »internet projekta« stoji diskograf koji organizira
čitav projekt u cjelinu — promotivnu, prodajnu, menadžersku, organizaciju turneja, nastupa, marketinga,
trgovine... Smatram da još uvijek
nije moguće za izvođače samostalno opstati na sceni bez organiziranog sustava koji operativno djeluje
u realizaciji projekta. Ključnu ulogu
igraju diskografi.
Stipe Mađor,
Menart
Š
to se tiče Menarta, mi smo još
prije šest, sedam godina počeli s
digitaliziranjem našeg kataloga. Surađujemo s jednom stranom firmom
preko koje distribuiramo glazbu online. Nažalost, kod nas se sve donedavno glazba uopće nije mogla kupiti putem interneta, ali to se polako
razvija, pa smatram da će diskografi
i na tom području biti konkurentni.
Mislim da bi na malom tržištu kao
što je Hrvatska svaki bend trebao
imati diskografa, pa makar kao PR i
booking agenciju. To su grane djelatnosti na koje će se diskografija više
macija o ovom projektu i njegovim pogodnostima autori–izvođači mogu se informirati u sjedištu ZAMP–a, Heinzlova 62a).
Situacija u Hrvatskoj
Očigledno je da se gotovo sve značajnije diskografske kuće pokušavaju prilagoditi nadolazećim trendovima. S obzirom na prilično
malo tržište, Hrvatska ima solidan broj diskografa koji pokrivaju različite glazbene stilove i nude glazbenicima široki spektar usluga.
Generalna situacija još je uvijek takva da se,
unatoč mogućnostima interneta, većina izvođača ipak odlučuje za diskografa, što zbog
neke vrste »tradicije«, što zbog diskografije koja i dalje ima utjecaj i snagu uzdizanja
benda na ozbiljniju razinu zbog čega obično otpada prefiks demo, pa se dobiva dojam
određene profesionalnosti, što godi i samim
izvođačima.
Naravno, ne treba zaboraviti da su diskografi
u ovom poslu radi financijske koristi. Bez obzira na sve, uvijek će biti malčice naklonjeniji
izvođačima koji tu korist potenciraju — ovo
se ne bi trebalo shvatiti kao opravdanje »loše«
glazbe, već kao činjenica koja stoji u bilo kojem poslovnom odnosu. To također znači da
je objava albuma na željenoj etiketi tek početak. Izvođači danas moraju raditi na sebi i
moraju preuzeti dio posla, ukoliko žele opstati i napredovati, bez obzira odlučili se za
diskografa ili nezavisno djelovanje. Što prije
to shvate, bit će im lakše opredijeliti se za odgovarajući put.
fokusirati u budućnosti. Diskografske kuće mogle bi postati neka vrsta
˝one stop shopa˝, mjesta na kojemu
imate sve usluge, od promocije, distribucije do bookinga i organizacije
koncerata.
Koliko su u novom dobu diskografi
potrebni autorima–izvođačima, ovisi o njima samima. Recimo, Brkovi
(parodični folk–rock bend iz Zagreba, op.a.) mogu bez problema napuniti klub Boogaloo, dok, s druge
strane, imamo razne zvjezdice kojima ne uspijeva okupiti publiku ni
u manjim prostorima. Normalan tijek bio bi da se svaki izvođač fokusira na svirke uživo, a uspjeh dolazi s vremenom. Diskografi tu mogu
samo pomoći. Hladnom pivu trebalo je 15 godina sviranja da postigne
neki značajniji uspjeh. Problem je
što mladi autori–izvođači smatraju
kako je ovo posao u kojem se uspjeh
može ostvariti za par godina, što
nažalost ne stoji.
Zdenko Franjić,
Slušaj najglasnije
T
akozvani Do it yourself (DIY)
pristup diskografiji (uradi sam,
op.a.) danas više nije ništa egzotično, premda nekima možda tako
zvuči. To je pristup u kojemu jedna
osoba radi sav diskografski posao
uglavnom iz entuzijazma i ljubavi
prema glazbi, a možda takav entuzijast više razumije potrebe izvođača
koje objavljuje i promovira. Mislim
da pomoću DIY pristupa mogu više
napraviti za bendove, premda ne
tvrdim kako i drugi diskografi ne
rade dobar posao. Mene osobno ne
Osnovne razlike između
diskografa i glazbenog publishera
Diskograf — ugovorni odnos obuhvaća izvođače. Diskograf polaže prava na snimke
glazbenih djela, to jest kontrolira umnažanje
određenog djela.
Publisher — ugovorni odnos obuhvaća autore. Publisher polaže prava na udio u autorskom djelu.
Lista vodećih diskografa i
glazbenih publishera u Hrvatskoj
(podaci Zapraf–a i glazbenih publishera u
Hrvatskoj)
Diskografske kuće
Croatia Records
Aquarius Records
Dallas Records
Dancing Bear
Menart Hit Records
Scardona
Orfej
Cantus
Publishing kuće
Croatia Records Music Publishing
Aquarius Music Publishing
Mars Music Publishing
Dancing Bear Music Publishing
IDM Music Publishing
Tutico (Music Publishing)
Spona (Music Publishing)
Cantus (Music Publishing)
zanima financijska strana, više mi
je to hobi. Ja sam bio fan mnogih
malih izvođača koje sam objavio
i objavljujem, a također ima dosta
bendova koje ne zanima poslovna
strana showbizza, tako se da lako
nađemo.
Prednosti DIY diskografije mali su
troškovi — ja mogu napraviti i deset
albuma mjesečno. Prednost je također što grupa brzo ima objavljen materijal i može krenuti dalje, u promociju, svirke... ne mora se više time
opterećivati. Mana je što se nema
dovoljno financijskih sredstava, no
mnogim autorima–izvođačima koji
objavljuju kod mene to nije ni važno.
To je više kao stil života. Bavimo se
time iz hobija.
Shvaćam da se u novom dobu interneta težište diskografije prebacilo
na digitalne formate, ali nezavisna
DIY diskografija uglavnom ni nema
ambicija natjecati se s velikima.
Danijel Sikora,
Geenger Records
O
čigledno je da je diskografija razvojem interneta doživjela snažan udarac, pravo u glavu, knock–
out, moglo bi se reći. Tu nema spora.
Koliko su diskografi pak sami krivi
za to, a koliko se radilo o neizbježnoj
tranziciji nastaloj zbog novog načina konzumiranja snimljene glazbe,
teško je reći. Unutar branše došlo
je do različitih obrambenih reakcija
i načina izlaza iz ovih turbulentnih
vremena. Neki od igrača ostali su
ležati na podu i polako se otkotrljali
iz igre, a neki su se polako pridigli i
prihvatili nove načine funkcioniranja i preuzeli neke nove modele poslovanja i eto, manje ili više uspješno
posluju i dan–danas. Mi u Geenger Recordsu ne zamaramo se previše predviđanjima budućnosti diskografije, već se koncentriramo na implementiranje novih
iskustava iz takozvanih razvijenih
društava. Pratimo što se događa u
muzičkom svijetu, ali s obzirom da
je proces oporavka od posljedica velike prekretnice u načinu rada tržišta još u tijeku, sve što bih rekao bilo
bi na razini špekulacije i gledanja u
kristalnu kuglu, a time se ne želim
baviti. Područje na kojemu živimo i
djelujemo ionako je izvan svjetskih
tokova, tako da je teško biti prorok
iz te pozicije.
Smatram da se izvođači danas mogu
probiti bez diskografa, a mnogi to i
čine. Pomoć izdavačkih kuća za one
koji ih imaju iza sebe može biti od
velike koristi, a za neke može biti
samo breme i gubljenje vremena.
Nema jedinstvenog modela i instant
recepta za uspješnu karijeru.
Nezavisna diskografija prilično je
širok i rastezljiv pojam koji se često
koristi kao skupni izraz za različite
načine bavljenja glazbenim izdavaštvom. Obuhvaća ogroman spektar
od, na primjer, hobista koji presnimavaju kazete i sami tiskaju omote
u svojim podrumima, pa sve do velikih tvrtki sa stotinjak zaposlenih čiji
se model poslovanja, od početnog
entuzijazma i ljubavi, razvio u pravi
biznis s milijunima prodanih nosača
zvuka i obrtajem sredstava od kojih
se pomuti pamet.
M
uzički salon Studentskog
centra Sveučilišta u Zagrebu
posljednjih je godina, a pogotovo
otkad je prije pola godine njegovo umjetničko vodstvo i službeno
preuzela muzikologinja Davorka
Begović, (ponovno) postao ne samo
servisom (primarno, ne i isključivo)
mladim glazbenicima, nego i mjesto
stvaranja suvremenosti, neopterećeno tradicionalnim žanrovskim i/
ili cehovskim podjelama i hijerarhijama. Izvedbeni prostori u Savskoj
25 pritom su postali (i) svojevrsnim
»laboratorijima« u kojima se susreti čak i naizgled inkompatibilnih
stvaratelja glazbe (u najširem smislu
i »stvaratelja« i »glazbe«) događaju na
izravan poticaj organizatora.
Č
ujte i počujte! — tako se nazvala prva
smotra stvaralaštva studenata Odsjeka
za glazbenu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku koja je održana 21. lipnja u
Svečanoj dvorani akademije. Otkud sad to,
kad u Osijeku nema studija kompozicije?
Odgovor je jednostavan — ako potičete
studente na skladanje, oni će to i učiniti,
a neki radovi ugodno će vas iznenaditi.
Veliki broj studentskih radova nastalih u
okviru obaveznoga kolegija Priređivanje
za ansamble te izbornoga kolegija Osnove
kompozicije, u protekloj je akademskoj godini umjetničkom razinom zaslužio javnu
izvedbu. Za smotru je odabrano 56 najuspjelijih radova koji se odlikuju zanatskim
umijećem i sadržajem. Usto, među osječkim studentima zanimanje za kompoziciju
u stalnom je porastu. Za izvanredan uspjeh
Šarolika skupina solista, kvarteta i orkestra,
na prvom koncertu smotre u 18 sati, predstavila je skladbe poetičnih naziva (Buđenje
u snu, Noćni oblaci, Vitezova dama, Navijeni
sat i slično) za klavir, mandolinu, violončelo i tamburaški kvartet te cijeli Dječji album
op. 39 Petra Iljiča Čajkovskog priređen
za tamburaški orkestar. Popularnu Con te
partirò, uz pratnju orkestra, izveo je student pjevanja Filip Hozjak.
Drugi koncert smotre u 20 sati bio je posvećen pjevačkim zborovima a cappella
kojima je ravnala rođena da bude dirigen–
tica Mateja Tomas, studentica treće godine glazbene pedagogije. U izvedbama su
sudjelovali autori i aranžeri čija su djela
uvrštena u program, kolege studenti, pobjednici državnog natjecanja Tamburaški
kvartet te nastavnici koji su rado uskočili:
Miloš Grubić, predavač tambura i pijanist
Ivan Karša te predavač i doc. Konstantin
Krasnitski. A oni zbog kojih sve ovo javljamo bili su: Maksimilijan Borić, Jasenka
Bognar, Luka Pavleković, Kristina Senčić, Goran Lovrić, Arijana Šmit, Marija
Tonc, Darko Čuvidić, Srđan Šitum, Viktor Benkotić, Dario Šeremet, Ana Piljić,
Dajana Štinc, Dalibor Samaržija, Marina Ivačić, Marina Ban, Dalibor Timarac,
Vanja Gvozdanović, Katarina Biočić, Valentin Petranović, Ivan Šare, Majda Milinović, Kristina Vuković, Eleonora Biočić,
Barbara Glasnović i Tatjana Lenart. (Sanja
Drakulić)
Studije stadija
Piše: Trpimir Matasović
Čujte i počujte!
mjuzikla Trenk Cabaret, glavni glumac Ivan
Ćaćić i šestorica skladatelja: Tin Tonković,
Tihomir Ranogajec, Srđan Šitum, Ljudevit
Laušin, Vanja Gvozdanović i Darko Čuvidić dobili su Rektorovu nagradu. Suradnja
s Odsjekom za glumu i lutkarstvo sve je
plodnija, poglavito zahvaljujući odvažnim
studentima skladateljima, pa tako nijedna
predstava na Akademiji ne ide bez njihova
udjela. Još je jedan razlog za smotru, a to
je nezaboravan doživljaj prve izvedbe koja
svakom autoru znači uzbuđenje, radost i
nadahnuće. Tridesetoro studenata ne samo
da su čuli vlastite skladbe i aranžmane, već
su ih čuli u kontekstu skladbi svojih kolega, u obliku javnog ispita pred publikom i
nastavnicima.
Uz koncert New Sax Quarteta i Amstel Quarteta, održan u Teatru &TD u Zagrebu 2. lipnja 2012.
Jedan od najnovijih primjera je koncert održan u (ugodno) iznenađujuće
(pre)punoj dvorani Teatra &TD 2.
lipnja ove godine, na kojem su sučeljeni hrvatski New Sax Quartet i New Sax Quartet i Amstel Quartet pred zagrebačkim Studentskim centrom
istovrsni nizozemski Amstel Quar»dovršena«. Izvanglazbeni impuls (»noćnomor- liki je finale, pak, zazvučao u obliku ovom pritet. No, da je ostalo samo na sučeljavanju, mo- na/horrorfilmska scena«) pritom nije bio izli- likom praizvedene skladbe Bupropion Avenue
gla su se, s istim budžetom, organizirati i dva kom za doslovno i/ili banalno »tonsko slikanje« Gordana Tudora. Taj saksofonski oktet nazvan
koncerta. No, Muzički je salon ta dva vrhun- — Goldspell je izrazito samosvojna skladba koja je prema istoimenom atipičnom antidepresivu (i
ska ansambla ujedno i spojio — svaki se, naime, je, bez obzira na prezentnost vanjskog poticaja, lijeku za odvikavanje od pušenja) te donosi niz
predstavio vlastitim programom, ali su dva djela svojim izrazom prepoznatljivo pripadajuća svo- studija–krokija koji održavaju krajnje promjenji(uključujući i jednu praizvedbu!) izveli zajedno.
joj autorici.
va raspoloženja prije, za vrijeme i nakon konzuUz iznimku danas već antologijske Detonijeve
skladbe 44 per 4 in 4 iz 1983., New Sax Quartet
predstavio je isključivo djela hrvatskih skladatelja (i jednog sada već gotovo hrvatskog), nastala tijekom posljednjih triju godina. Uz djela već
predstavljena u Opatiji i/ili Zagrebu o kojima se
pisalo na stranicama Cantusa (Red, White, End
Mirele Ivičević, Tetzcatlipocas Matthiasa Krane–
bittera i Piece for Amy Tene Ivane Boriće), hrvatsku je praizvedbu (nakon nedavne bečke) doživjela skladba Goldspell Mirele Ivičević. Na liniji
svojih drugih recentnih radova, Ivičević i ovdje
ostvaruje naizgled nemoguće ili barem proturječno — skladbu koja je »skicozna« i neupitno
Članovi Amstel Quarteta, na sličnoj liniji kao
njihovi hrvatski kolege, predstavili su nekoliko
jednako recentnih ostvarenja nizozemskih skladatelja, također pisanih upravo za ansambl koji
ih je izveo. Posebno je pritom zanimljivo zazvučao Shruut Jorrita Dijkstre, osebujan susret zapadne suvremenosti i indijske tradicije, podcrtan
bordunom indijskog shrutija.
Vrhunci koncerta ipak su bili združeni nastupi
dvaju kvarteta. Na početku koncerta uvjerljivo
je izveden Four Johna Cagea — u kontradikciji s naslovom, ali ne i skladateljevom uputom da
riječ o skladbi za »četiri saksofona ili više«. Ve-
macije medikamenta — upravo zbog toga, skladatelj odsjeke skladbe ne naziva »stavcima«, nego
(u skladu s temom, ali i glazbenim sadržajem)
»stadijima«. Tudor je i u ovoj skladbi (ponovno)
pokazao ne samo majstorsko vladanje saksofonskim ansamblom, nego i glazbenoestetički svjetonazor vrlo blizak onome Mirele Ivičević, obilježen ustrajanjem na kreativnosti nesputanoj
uobičajenim žanrovskim podjelama i nepristajanjem na imperativ stvaranja »velikih« formi. Jer,
kako potvrđuju Ivičević i Tudor, i »male« forme
mogu biti velikom glazbom.
Autorski koncert Željka Kovačevića uz Jazz orkestar HRT–a
Skladateljska raznolikost
Piše: Ana Vidić
Z
aključni ovosezonski koncert Jazz orkestra
HRT–a, održan 6. lipnja u Studiju Zvonimir Bajsić, predstavio je i promovirao rad jednog
od članova Orkestra — Željka Kovačevića, saksofonista, klarinetista, skladatelja i bandleadera.
Stječući iskustva kao saksofonist u nizu rock sastava, a kao klarinetist školovan na zagrebačkoj
Muzičkoj akademiji, Željko Kovačević duboko
je upleten u zagrebačku klupsku scenu; među
ostalim, sudjelovao je na prvoj jazz radionici u
Zagrebu kao stipendist Goethe instituta, a jedan je od utemeljitelja Društvenog orkestra (Big
banda) Hrvatskog glazbenog zavoda. Član Jazz
orkestra HRT–a od 1986., ubraja se među njegove veterane; osim što se prošle godine navršilo četvrt stoljeća koliko tu djeluje, autorska večer
poklopila se i s četrdesetom godišnjicom njegova prvog profesionalnog nastupa! Godine 1972.
kao saksofonist pridružio se tada popularnom
zagrebačkom rock bandu Nirvana na nastupu na
ljubljanskom Boom festivalu. Dvije godine kasnije osnovao je svoj prvi jazz sastav te ubrzo počeo ostvarivati i snimke. Od tada pa do danas,
iskazujući raznolike stilske interese, vodio je i
vodi niz sastava među kojima su Toranj 77, Kova
& Co., Modo Novo, Croatian Saxes, Cute i Zagrebački dixieland ansambl.
Deset skladbi koje je izabrao za autorski koncert ili
»glazbeni domjenak« kako ga je nazvao, svojedobno je izvodio i snimio sa spomenutim bandovima te
su tijekom vremena, u dodiru s ostalim glazbenicima, doživjele niz transformacija i obogaćenja. Autorski rukopis Željka Kovačevića najnoviji kontakt
doživio je s novim snagama hrvatske jazz scene, ne
samo s prilično pomlađenim trenutnim sastavom
Jazz orkestra HRT–a, već i s mlađom generacijom
aranžera. Upravo je to bila ideja Željka Kovačevi-
ća da »mladi aranžeri naprave svoje viđenje skladbi
koje je svojedobno snimio sa svojim bandovima«.
Zahvaljujući tome, ali zacijelo i generacijskom
ispreplitanju, osjetila se vidna skladateljska raznolikost. Mahom mlađi aranžeri, neki i kolege u Jazz
orkestru — Luka Žužić, Miron Hauser, Branko
Sterpin, Uglješa Novaković, Joe Kaplowitz, Ivan
Kapec, Zoran Ščekić, Andreas Marinello — preobrazili su skladbe Sjećanje, Isključivo Ivo, Mi ili vi,
Wo ist Hausmeister, Da vidimo, Zaborav, Miš, Pr–
vom gradu te Alem koju je obradio provjereni majstor Ladislav Fidri.
»Samim time što su dobile veći korpus instrumenata, skladbe su se promijenile, obogatile,
dobile nove harmonijske boje, a svaki aranžer
imao je svoje ideje kako da to napravi. Orkestar
i solisti odradili su to izvrsno«, zadovoljan je bio
na kraju koncerta Željko Kovačević širokom paletom stilova, od ambijentalnih boja u vlastitom
aranžmanu početne skladbe Jutro, preko fusio–
nom obilježenog Miša, latino ritmovima prožete
Isključivo Ivo, funkom obojene Wo ist Hausmeister,
Zaborava na tragu Pata Methenya do bossa nova
elemenata u Sjećanju.
Osim što je vlastite skladbe stavio u ruke kolega
jazz glazbenika, Željko Kovačević, davši dakako
i svoj doprinos, prepustio je i solističke dionice
članovima Jazz orkestra: Mariju Bočiću, Juliju
Njikošu, Elvisu Penavi, Arsenu Erešu, Zvonimiru Bajeviću, Marku Lazariću, Miru Kadoiću, Davoru Križiću, Branku Sterpinu, Damiru
Horvatu i drugima. Kako otkriva, podjela u orkestru išla je prijateljski: »Kad smo uigravali cijeli
repertoar, svatko je već našao što bi htio svirati, u
kojoj se skladbi vidi. Sve su napisane za mene, za
tenor saksofonista, no bilo bi suludo da je to tako
i izvođeno jer bi bilo dosadno.«
DAVOR HRVOJ
Smotra stvaralaštva
studenata Odsjeka za
glazbenu umjetnost
Umjetničke akademije u
Osijeku
KONCERTI
BROJ 175, SRPANJ 2012.
KONCERTI
SMOTRE
10
Željko Kovačević na autorskom koncertu u Bajsiću
Publika je doista bila zadovoljna, izmamivši i dodatak — skladbu Miriam. Iako dugo muzicira u
Jazz orkestru, za Željka Kovačevića koncert ipak
nije bio poput ostalih: »Naravno da je to bilo za
mene posebno jer sam imao veliku odgovornost.
Aranžeri su obavili svoj dio posla, pa je trebalo
sve usuglasiti... To nije kao kad sjednem, sviram
i samo brinem o svojoj dionici; sad sam morao
brinuti o partituri, o upadima, tempima, o širokoj aktivnosti. Ne bi išlo da to nisu profesionalni
glazbenici kakvi jesu.«
11
SJEĆANJA
BROJ 175, SRPANJ 2012.
Violinist Josip Klima (3. ožujka 1927. — 7. lipnja 2012.)
Odlazak omiljenog Pepija
Piše: Erika Krpan
Kada bi netko zazvao Pepija, u glazbenom su svijetu svi znali o kome je riječ jer to nije bio samo nadimak. Bilo je to osobno obilježje, utjelovljenje poznatog
lika s violinom u ruci, s vječitim osmijehom na licu i šalom na usnama
ada je 7. lipnja ove godine preminuo violinist Josip Klima, Hrvatska je izgubila jednoga od malobrojnih
istinskih violinističkih virtuoza 20.
stoljeća. Pripadao je generaciji glazbenika koji glazbu nikada nisu shvaćali
samo kao posao; bio je to životni poziv
bez kojega se ne može, glazba je bila
razlog i smisao života. Tragovi njegove
nadarenosti sežu daleko unazad. Još je
kao desetogodišnjak, polaznik glazbene škole u Varaždinu, gradu u kojem
je rođen 3. ožujka 1927., nastupao u
Velikoj dvorani Gradskog kazališta uz
klavirsku pratnju još jednoga hrvatskog velikana reproduktivne glazbene
umjetnosti, pijanista Juricu Muraja,
svoga kolegu i prijatelja s kojim je dijelio varaždinske školske klupe; u njima
je uz njih sjedio i glasoviti slikar Miljenko Stančić pridonoseći prijateljstvu
crtežima kojima je potajice zabavljao
prijatelje. Bio je to koncert Državne
realne gimnazije u Varaždinu, održan
27. studenoga 1937., a Klima i Murai
odsvirali su Andante cantabile op 11.
Petra Iljiča Čajkovskoga i Koncert br.
1 za violinu i klavir V. Schillera.
Mladenačka živost
SUSRETI
Takav početak životopisa gotovo je
uobičajen za dječaka čiju je izrazitu
darovitost prepoznala sredina u kojoj
je odrastao. Maturirao je u Varaždinu,
a u prvim poslijeratnim godinama već
je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu
u razredu Vaclava Humla kod kojega
uči gotovo do diplome. Godine 1951.
odlazi u Pariz i ostaje do 1953., studira na École Normale de Musique te di-
plomira kod Yvonne Astruc. Danas
više nije od osobite važnosti odgovoriti na pitanje zašto je napustio razred
glasovitog pedagoga Vaclava Humla.
Možda je to bio nemir, mladenačka znatiželja, živost koja ga je uvijek
poticala na traženje novih izazova, o
čemu svjedoči sav Klimin kasniji životni put.
Točan bi kalendar toga puta bilježio,
nakon povratka iz Pariza, nekoliko
naglih promjena, traženje pravog mjesta dovoljno izazovnog da odgovori
na umjetnička i životna pitanja. Stoga
ga nalazimo na mjestima koncertnog
majstora u Zagrebačkoj filharmoniji,
u Orkestru Opere Hrvatskoga narodnog kazališta, a od utemeljenja 1954.
do 1957., član je i ansambla Zagrebačkih solista. Za daljnji će razvoj Klimine umjetničke karijere osobito važno
biti djelovanje Akademskoga gudačkog kvarteta koji su utemeljili mladi glazbenici školovani na gudačkom
odjelu Muzičke akademije u Zagrebu:
Josip Klima, Tomislav Šestak, Dušan
Stranić i Zvonimir Pomykalo; nekoliko godina kasnije, 1954., taj će sastav
ponijeti naziv Zagrebačkog kvarteta
i obnoviti aktivnost ovoga najstarijeg
i najuglednijeg hrvatskog komornog
sastava. Bez ikakve sumnje, djelovanje
u Zagrebačkom kvartetu dugo gotovo dva desetljeća uvelike će obilježiti
umjetničku sudbinu Josipa Klime, ali
će i njegovo shvaćanje glazbe, profinjeni muzikalitet, osjećaj i smisao za
komorno muziciranje, znatiželja za
novim — osobito potaknuta spoznajama koje su u hrvatsku glazbu unijele
pedesete i šezdesete godine — učiniti od Zagrebačkog kvarteta komorni
ansambl vrhunskoga europskoga ranga s kojim je Klima obišao gotovo čitav svijet.
Pritom su osobiti dobitnici bili hrvatski skladatelji. Klima je bio jedan od
njihovih najodanijih tumača, uvijek
spreman na interpretacijski izazov, na
novo, na trajni zadatak kakvo je bilo
hrvatsko suvremeno glazbeno stvaralaštvo. Nakon napuštanja Zagrebačkog kvarteta, Klima će 1980. osnovati
još jedan kvartet. Najprije pod nazivom Kvartet Stratik, a potom preimenovan u Kvartet Klima, ansambl
je iskazivao obilježja svog utemeljitelja
usvajajući s potpunim uspjehom i njegov odnos prema kvartetskom zvuku i
prema izboru repertoara. U tome nekoliko desetljeća dugom njegovanju
kvartetskog muziciranja bilo je mjesta
i za drugačije vrste djelovanja. Najvažnije je, dakako, solistička karijera, nažalost pomalo u sjeni komornog
muziciranja, ali ima ih koji se sjećaju
izvanrednih interpretacija ispunjenih
savršenim osjećajem za oblikovanje
melodijske linije, potkrijepljenim izvrsnim tehničkim umijećem. Današnji pogled na jedan zaokruženi život
ispunjen glazbom, ispunjen je žaljenjem da tragovi solističkih interpretacija nisu brojniji i da njihov sadržaj
i sjaj mogu tek djelomice biti poučna
ostavština za budućnost.
Bilo je vremena i zanimanja i za druge oblike glazbeničkih zadataka. Nekoliko je godina, od 1959. do 1961.,
proveo u Kairu kao profesor na Nacionalnom konzervatoriju, a od 1976. do
1978., bio je producent u
Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Pedagoška ga je aktivnost kroz više
godina vezala uz Muzičku
akademiju u Zagrebu: od
1958. do 1974. djeluje na
toj ustanovi kao honorar- Josip Klima
ni docent, poslije kraćeg prekida od
1978. ponovno je na Akademiji, od
1984. redovni profesor, a od 1995. do
umirovljenja, redovni profesor u trajnom zvanju. Dvadesetak je hrvatskih
violinista u svoje životopise upisalo
ime Josipa Klime kao profesora koji
ih je naučio svirati violinu. Nekoliko
njih završilo je kod njega i poslijediplomski studij; jedan između njih je i
Goran Končar.
Samo jedna LP ploča
Više je nagrada popratilo djelovanje Josipa Klime; jedna od prvih je
Nagrada Milka Trnina Hrvatskog
društva glazbenih umjetnika, sa svojim je kvartetima i osobno u tri navrata dobio Vjesnikovu nagradu Josip
Štolcer Slavenski, isto se ponovilo i s
Nagradom Vatroslav Lisinski Hrvatskoga društva skladatelja, a dva puta
je sa Zagrebačkim kvartetom dobitnik
Nagrade Grada Zagreba. Nagrada za
životno djelo Vladimir Nazor stigla
je 2000., a Nagrada Porin za osobiti
doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi
2011. godine.
Održan 26. susret hrvatskih puhačkih orkestara
Novi Vinodolski, 9. — 10. lipnja 2012.
U
Novom Vinodolskom
9. i 10. lipnja ove godine održan je 26. susret
hrvatskih puhačkih orkestara, najveća nacionalna
smotra amatera puhača,
s oko 700 sudionika. Nastupilo je 16 orkestara iz
Karlovca, Požege, Valpova,
Belice, Dekanovca, Klisa,
Kaštela, Dubravice, Zaprešića, Daruvara, Mrzlog
Polja, Ciglenice Zagorske,
Lepoglave,
Varaždina,
Križevaca i Ravne Gore,
kao i jedan od najboljih
puhačkih orkestara iz Slovenije, Orkestar Općine
Šentjernej.
Tročlano Stručno povjerenstvo u sastavu: Miro
Saje (predsjednik), Hari
Zlodre i Tomislav Uhlik Trenkovi panduri
izabrali su tri najuspješnija
puhačka orkestra Susreta.
Prvu nagradu dodijelili su Gradskoj glazbi Trenkovi panduri iz Požege i Mirku Ćaćiću, dirigentu (nagrada uključuje trubu Vincent Bach LT
1803, Plaketu Euro–Unita i nastup na drugoj
Razglednici Hrvatskog sabora kulture u HNK
u Zagrebu 28. listopada 2012.).
Druga nagrada pripala je Gradskom puhačkom
orkestru Križevci i dirigentu Mariju Komazini (marching bas — Yamaha MB–422EW), a
treća nagrada, Gradskom puhačkom orkestru
Hrvatskih željeznica Varaždin i dirigentu Darku Navoji (klarinet — Prelude by Conn Selmer
CL710).
Nagrada Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja dodijeljena je Hrvatskom glazbenom društvu »Biranj»
VIJESTI
K
Na kraju Susreta i izvan konkurencije praizvedena je Novovinodolska koračnica Marka Poklepovića u izvedbi varaždinskog Gradskog puhačkog
orkestra Hrvatskih željeznica.
Već tradicionalno, za vrijeme održavanja Susreta, kao poklon Gradu Novom Vinodolskom na
Trgu Ivana Mažuranića, sa slobodnim programom nastupili su Hrvatsko glazbeno društvo
»Biranj«, Limena glazba Belica, Puhački orkestar DVD–a Valpovo, Puhački orkestar KUD–a
»Sloga« Ravna Gora i KGU »Mosor« iz Klisa, a
na gradskom trgu u Crikvenici nastupila je daruvarska Gradska limena glazba.
Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, Susretu je
prethodilo deset županijskih Smotri na kojima
je nastupilo 55 orkestara, s oko 1.800 glazbenika, a 16 najuspješnijih plasiralo se na nacionalni
Susret. Selektori su bili istaknuti glazbenici Šime
Vulelija, Vanja Lisjak, Robert Homen, Neven
Radaković i Hari Zlodre.
Susret hrvatskih puhačkih orkestara, 26. po
redu, ostvaren je u suorganizaciji Hrvatskog sabora kulture, Grada Novog Vinodolskog, Centra za kulturu Grada Novog Vinodolskog, Hrvatskog društva skladatelja, novovinodolske
Turističke zajednice i drugih, uz pokroviteljstvo
Primorsko–goranske županije. Susret je ostvaren uz potporu Ministarstva kulture, dok ga je
medijski popratio Hrvatski radio. (Hrvatski sabor kulture)
Klima se na način istinskog glazbenika znao veseliti glazbi i u svim se njezinim prostorima osjećao opušteno.
Otuda i njegova ideja da već kao umirovljenik utemelji ansambl za salonsku glazbu Animato s kojim je kroz niz
godina reafirmirao pojam te glazbe,
nastojeći bar djelomice obnoviti sjaj
i draž nekoć u zagrebačkim građanskim krugovima popularnih skladbi
toga žanra. U tome je i uspio i danas se
nameće misao kako je u odsjaju vedre
glazbe želio zaključiti iznimno bogatu
karijeru.
Kada bi netko zazvao Pepija, u glazbenom su svijetu svi znali o kome je
riječ. Jer nije to bio samo nadimak,
bilo je to osobno obilježje, utjelovljenje poznatog lika s violinom u ruci, s
vječitim osmijehom na licu i šalom na
usnama.
Concerto
in Cro
U
iz Kaštel Lukšića i dirigentu Jurici Karuzi.
Mnogo tonskih zapisa svjedoči o komornoj karijeri ovog iznimnog glazbenika, ali samo jedna LP ploča starija od četiri desetljeća bilježi njegove
solističke interpretacije, dug sredine
koji će — iskreno se tome nadam —
uskoro biti podmiren.
skladu sa svojom primarnom zadaćom, promoviranjem hrvatskog
glazbenog stvaralaštva, Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus d.o.o. ovoga su
ljeta pokrenuli novi, u Hrvatskoj za sada
jedinstveni projekt, nazvan Concerto in
Cro. Projekt je usmjeren prije svega prema
posjetiteljima Zagreba, turistima, koji za
posjeta Hrvatskoj i Zagrebu žele iskusiti
različite oblike autohtone hrvatske kulture, pa tako i hrvatsku glazbu. U srpnju
su u atriju Klovićevih dvora održana dva
koncerta s izvedbama djela hrvatskih
skladatelja 18., 19. i 20. stoljeća, na kojima je Komorni orkestar, pod ravnanjem
maestra Zorana Juranića, predstavio djela
Luke i Antuna Sorkočevića, Julija Bajamontija, Vatroslava Lisinskog, Ivana
pl. Zajca, Borisa Papandopula, Jakova
Gotovca i drugih. Uz njih su nastupili
istaknuti mladi pjevači, bariton Matija
Meić i sopranistica Monika Cerovčec.
Iduće će se godine projekt Concerto in
Cro nastaviti u suradnji s Turističkom
zajednicom Grada Zagreba te hrvatskim
i inozemnim tour-operatorima.
BROJ 175, SRPANJ 2012.
U povodu 180. obljetnice rođenja Ivana pl. Zajca i 30. godišnjice smrti Jakova Gotovca
Zauvijek majstori ili zašto publika i dalje hrli
na Zrinjskog i Eru
Piše: Jagoda Marinčević
ijepo je sjetiti se obljetnica. I
korisno, osobito kada je riječ o
skladateljima koji su nam (s pravom)
prirasli srcu. No, nisu svi svima, i to
je prirodno i razumljivo s obzirom na
različitost ukusa ili poimanja estetike
određenih razdoblja. Ipak, ima slučajeva kada vrijedi »konsenzus«, ta politici toliko draga riječ koja bi se mogla
primijeniti i onda kad se prisjećamo
Orfej panjeva i životinja
Plemeniti Zajc učinio je za profesionalni glazbeni život Zagreba možda i
najviše od svih mrtvih i živih glazbenika. On ga je naime utemeljio došavši u glavni grad Hrvatske kao već afirmirani i popularni operetni skladatelj u
Beču. Došao je na poziv hrvatskih domoljuba, među inima i Augusta Šenoe,
Petra Preradovića i biskupa Josipa Jurja
movini i ljubavi, Lastavicam, Miruj, mi–
ruj srce moje i druge) ili orkestralna djela
(Na Plitvičkim jezerima, Večer na Savi,
Hrvatska rapsodija i drugo). Na kraju
citirajmo uvijek prgavoga Antuna Gustava Matoša koji je i sam svirao u Zajčevu orkestru: »Ako nas i dave dnevi
kukavštine i niske proze nakićene trijeznim tobožnjim i pozitivnim frazama,
još ima suza zanosnica za zvuk hrvat-
čeo nesretni Lisinski, iako s drukčijim parametrima i u sretnijem okruženju. Gotovac se od prve nametnuo
vlastitim autohtonim autorskim jezikom od kojega nije za čitava života ni
malo odstupio. Započeo je sa zborovima i pjesmama, a zatim, u samo nekoliko godina, skladao tri antologijska
djela: 1925. Koledu, 1926. Simfonijsko
kolo i 1928. Dubravku. Pučki motivi,
jarka osunčana mediteranska melodika, upečatljivi ritmovi postali su sinonimi
Gotovčeva glazbenog govora koji ubrzo ulazi i u opere
Morana (1930.), Ero s onoga
svijeta (1935.), Mila Gojsali–
ća (1951.), Stanac (1959.), u
orkestralne skladbe Orači i
Guslar i napokon, u operu–
oratorij Petar Svačić (1969.)
čiju izvedbu nije doživio. I
to je tek mali dio opusa skladatelja koji mi je jednom na
pitanje zbog čega je uvijek
tražio pučku tematiku odgovorio: »Osjećam ja Krležinu
snagu, iako su njegovi tipovi
meni kao Mediterancu potpuno strani. Što mogu kad
nikada u životu nisam sreo
niti jednog Glembaya!«
Prvi prizor iz opere Ero s onoga svijeta s predstave u HNK Zagreb početkom sezone 2011—2012.
dvojice skladateljskih majstora čije
se obljetnice zbivaju u ovoj godini.
Upravo 3. kolovoza navršit će se 180.
obljetnica rođenja Ivana pl. Zajca, a
16. listopada tri desetljeća od smrti
Jakova Gotovca. Povezuje li nešto
dvojicu skladatelja koji su živjeli i
djelovali u različitim vremenima, pa
tako i u stilskim okruženjima koja su
tada vladala? Gotovo ništa osim činjenice da su Zajc i Gotovac vlasnici
dviju najpoznatijih, najpopularnijih i
najčešće izvođenih hrvatskih opera:
Nikole Šubića Zrinjskoga i Ere s onoga
svijeta. Vjerojatno će neki mladi ili
mlađi skladatelj odmahnuti rukom
i procijediti »Ta to su danas anakronizmi!«, baš kao što su u vrijeme
rađanja hrvatske avangarde, negdje
u počecima Muzičkog biennala Zagreb, neki tadašnji skladatelji držali
obje opere staromodnima, čudom se
čudeći zbog čega publika i dalje hrli
na Zrinjskoga, a Ero putuje po svijetu
i svugdje ubire lovorike. I odgovori
su najčešće bili uniformni: Zrinj–
ski je domoljubna operna perjanica
i zato ga publika toliko voli, čak i u
vremenima koja mu nisu bila sklona
(no, ipak se uporno izvodio), dok je
Ero osvajao razmaženi Zapad zbog
svojega egzotičnog folklora koji je u
svijetu bio mahom nepoznat. I bili su
u pravu, ali tek djelomice jer i danas,
u već drugom desetljeću 21. stoljeća,
Zrinjski i dalje puni operne kuće, baš
kao i Ero koji, na žalost, više ne putuje.
Daleko bi nas odvela podrobnija analiza djela i razloga njihove trajne popularnosti, a to su do sada već učinili
neki naši muzikolozi i glazbeni pisci te
nam stoga u ovoj prigodi preostaje tek
podsjetiti na neka od uporišta važnosti i vrijednosti dvojice bardova iz hrvatske glazbene, a napose glazbeno–
scenske baštine.
1946. godine, da bi već početkom
1947., u siječnju, izvedba bila naprasno
prekinuta zbog navodnog negodovanja publike. Rekonstrukcijom događaja i svjedočenjem očevidaca ustanovilo
se da je »negodovanje« bilo naručeno,
baš kao i porazne kritike kako bi se
autora kaznilo zato što je šest mjeseci
tijekom 1943. bio ravnatelj opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Kao da nije bila dovoljna sramotna
kazna koju je Gotovac izdržao tijekom
44 dana koja je godine 1945. proveo u
istražnom zatvoru pod optužbom da
je skladao »ustašku himnu«. Prema
svjedočenju njegova sina, Pere Gotovca, skladatelj nije napisao nikakvu
himnu, nego je napravio redakciju i
harmonizaciju Lijepe naše! Kamenika
smo čuli tek pedeset godina kasnije u
koncertnoj izvedbi 2002. godine, zahvaljujući ansamblima Hrvatske radiotelevizije, odličnim solistima i dirigentu Ivi Lipanoviću te ga poželjeli
vidjeti na sceni.
Povratak zdravom razumu
Sudbina Gotovčevih
djela
Velik dio Gotovčeva vrijednog opusa ostao je do danas
u sjeni Ere s onoga svijeta, što
je majstora ljutio te bi govorio — »Ero je samo imao
više sreće«. No, je li bilo baš
tako, trebalo bi opetovano provjeravati
u suvremenim izvedbama. Finale Du–
bravke, sa zanosnim Gundulićevim
Strossmayera, kako bi osnovao hrvat- ske duše, još ima na opustjelom našem
sku operu i preuzeo vodstvo u školi Parnasu lovora za apolonsku kosu i za
Hrvatskoga glazbenog zavoda. Našao harmonijsko čelo jednog Ivana pl. Zaje mahom glazbene amatere, ali
se nije dao smesti
te je u 19 godina
djelovanja operu
postavio na profesionalne noge,
a usto odgojio i
niz vrsnih pjevača. Voljeli su ga i
poštovali do konca dugoga života,
premda su neki
suvremenici prosvjedovali protiv
njegova skladateljsko–opernog
stila. Poznata je
anegdota s praizvedbe Zrinjskoga
(1876.) na kojoj
je tada već ostarjeli pjevač Albert Ivan pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski — Robert Palić, Vedrana Šimić, Siniša Hapač, Damir Klačar, Marko Cvetko i Zbor
Štriga, ilirski subo- Hnk na samom kraju sezone 2011–2012.
rac Lisinskoga i jedan od tumača njegove Ljubavi i zlobe,
stihovima, trajno je prisutno zahvaglasno prosvjedovao zbog ovacija pu- jca, Orfeja naših panjeva i životinja.« ljujući otvaranju Dubrovačkih ljetnih
blike riječima: »Kaj ste ponoreli? Em je (Obzor, 1913.)
igara, Simfonijsko kolo izvodi se poto Trovator, to je Zajc Verdiju vkral...«
vremeno, dok glazbeni igrokaz Đer–
Slične potvorbe pratile su Zajca i nje- Pučki Mediteranac
dan živi na sceni Gradskog kazališta
gove opere vrlo dugo, sve do našega A sada riječ–dvije o majstoru Jako- Komedija. Operu Mila Gojsalića čuli
doba, tvrdeći da Zajčeva glazba nije vu Gotovcu koji je s vremena na vri- su i vidjeli nakon Domovinskog rata
hrvatska nego je pod znatnim utjeca- jeme doživljavao primjedbe suprotne Split i Zagreb zahvaljujući Petru Sejem talijanske. Dakako da je Zajc, ta- od onih koje su pratile Zajca. Jer ako lemu, Petra Svačića skinula je politika
lijanski đak, u svoja djela unosio bel– je Zajc glazbeno bio previše Talijan, 1971. godine, da bi ga na svjetlo dana
canto i melodiku na kojoj se školovao, onda je Gotovac bio previše Hrvat! Ni ponovno dovela politika 1992., u pono izbor njegovih naslova, od Mislava jedan ni drugi, eto, nisu mogli udo- vodu obilježavanja Dana državnosti i
preko Bana Legeta sve do Nikole Šubića voljiti baš svima, premda je Gotovac 10. obljetnice autorove smrti. Izvedba
Zrinjskoga, kao i iskrena nastojanja da započeo skladati u vremenu u kojemu je ponovljena i u Splitu te upriličena
u njih unese mjestimice i duh slaven- je započinjao nacionalni (neki će reći deset godina kasnije kada se otkrivao
skoga glazbenog izričaja, svjedoče o takozvani) pravac u hrvatskoj glazbi. spomenik Petru Svačiću na Visovačneprijepornoj pripadnosti hrvatskome Dobronić, Baranović, Širola, Odak koj bini. Još je jedno Gotovčevo djeglazbenom korpusu, baš kao i brojne i mnogi drugi, a prije sviju Gotovac, lo proživjelo političku sudbinu: opera
solo pjesme na hrvatske tekstove (Do– nastavili su ono što je davno zapo- Kamenik koja je praizvedena krajem
Damil Kalogjera
L
Saša Novkovic
SJEĆANJA
12
Vraćajući se omiljenosti Ere s ono–
ga svijeta i vrijednostima drugih
Gotovčevih opusa, kao i trajnom
gunđanju naše avangardne, točnije, takozvane intelektualne glazbene sredine koja je Gotovčevu glazbu
uglavnom držala seljačkom, u najblažoj varijanti odveć »jednostavnom«
(čula sam na svoje uši jednog našeg
uvaženog skladatelja koji je tvrdio
da Gotovac nije u stanju napisati
fugu!), zapravo se vraćam zdravom
razumu i pitam se nije li bila po
srijedi najobičnija ljubomora? Pa i
onda kada je Gotovac godinama čekao mjesto u tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti
koje je konačno, nakon silnih opiranja, dobio tek pet godina prije smrti. Ipak, Ero je, kao za inat, obišao
svijet, preveden je na devet jezika,
igralo ga je 80–tak inozemnih kazališnih kuća. Bio je i ostao najbolji (i
jedini) hrvatski izvozni operni adut.
Zacijelo će tako i ostati i toga se ne
treba sramiti. Štoviše, tek letimičan
uvid u izvozne operne »proizvode«
u nekim zemljama Europe kazuje
sljedeće: od brojnih čeških opera na
repertoaru su ostale tek Dvořákova
Rusalka, Smetanina Prodana nevje–
sta i Janačekova Jenůfa, Mađari se
u inozemstvu pokazuju uglavnom
Bartókovim Dvorcem Modrobradog
i Ligetijevim Dance Macabre, a kad
smo to čuli za međunarodni uspjeh
neke poljske, bugarske ili možda
nordijske opere? I zbog toga nam
je naš Ero tim važniji, kako je zapisao Veselko Tenžera u Studiju godine 1982: »... netom preminuli Jakov
Gotovac, Čovjek koji je živio toliko dugo da je dočekao pogreb glazbene avangarde, samo se zakratko,
kako to i priliči velikom umjetniku,
oprostio od nas. Ostao je njegov Ero
s onoga svijeta, izvanredno uprizoren
na malom ekranu (redatelj Danijel
Marušić) da obesnaži maestrovu fizičku smrt. Kao i mnogima, trebalo
mi je gotovo dva desetljeća da iznova prihvatim to djelo. Varaju se oni
koji misle da je oseka Novoga vala
Eri osigurala tako široke odjeke u
sadašnjosti; riječ je naprosto o remek–djelu. Jedna cijela kultura, nakon tolikih lutanja, nipošto uzaludnih, vratila se svojim temeljima.«
13
Panopticum Detonicum (14.)
Moj nedjeljni posjet najvećem skladatelju svih vremena
Piše: Dubravko Detoni
Poslijepodne jednog genija u
sanatoriju
A evo kako je to bilo. Moj nešto stariji kolega
i neke vrste prijatelj, ako se tako može nazvati
odnos između dvaju bića iste profesije, španjolski skladatelj E. R. — koji mi je nekoć davno,
u palači nizozemskog Gaudeamusa, mudrim savjetom pomogao zaliječiti strahoviti gastritis, a ja
sam mu se pak odužio, spasivši mu zapravo život
kad je noću u Seoulu dobio infarkt nakon što je
toga dana zabranio izvedbu svojega supermodernog, od tamošnjih slabačkih snaga nedovoljno
uvježbanog djela — upravo je na svjetski poznatom festivalu nove glazbe, ovdje u Amsterdamu
ravnao praizvedbom svoje nove skladbe.
Nemušti urlici
KNJIGE
Njegova se zamisao, srž njegove dosjetke sastojala u tome da u središnjici mučno–avangardne
zavrzlame, u trenutku kad su se sve đavolje sile
zlog nadsvijeta sjedinile u paklenskoj nakani da
svojim ogavnim škriputanjima, nemuštim urlicima i zvjerski disonantnim podvalama konačno
zadave svijet, u času kad je već sva važnija, a u
dvorani nazočna svjetska glazbena javnost u najvećem gađenju i užasnom strahu rukama začepljenih ušiju polegla po podu slavne C–dvorane,
odjednom već sa samog dna proburažene i goto-
vo ubijene glazbe počne najprije nečujno, a onda
sve primjetnije i sjajnije izbijati onaj najnježniji
ulomak iz najbolje Johannes–Brahmsove simfonije, koji je začas smirio i s poda pridigao sve
popadalo slušateljstvo te unio novo svjetlo i nadu
u njegov život. Čim se to počelo dešavati, iznenada su se iznad pozornice otvorila ona najviša
lijeva vrata, kroz njih se oprezno provukao sjedobradi trbušasti čovječuljak i počeo se, slijedeći
put svih onih slavnih, davno mrtvih dirigenata,
polako spuštati prema dirigentskom podiju i pultu. Dotle je već njegova glazba — jer bijaše to
glavom i bradom veliki Johannes Brahms osobno — donekle otjerala sve one zle i ogavne avangardne šumove te dosegnula puni zamah svoje i
svačije slasti i užitka. Brahms je tada, u skladu s
porastom intenziteta svoje glazbe, već sigurno i
samopouzdano stupio na dirigentski podij, odgurnuo E. R.–a i počeo sâm upravljati svojim zanosnim zvukovima.
Dvojbeni spas
No to ipak nije bilo ono pravo, takvi odveć lijepi i otrovno prezaslađeni tonovi ipak nisu mogli
zadugo i u potpunosti otjerati sve ono gnjusno
zlo koje je svijetu nanijela pošast bolesne avangarde. Dapače, oni su smrtno bolesnoj glazbi,
poput lijeka u obliku dvojbeno spasonosne kreme, donijeli tek djelomično oživljenje i ispriku,
tek prividnu i kratkotrajnu snagu da se pridigne i krene u protunapad, a u međuvremenu je
ono veliko, zločinačko zlo počelo opet pridizati
glas te ponovno plašiti i užasavati ljude. Trebalo se, dakle, pojaviti nešto drugo, nešto pravije,
trajnije, čišće i zdravije. I tada se desio odlučujući čas moje pojave i trijumfa. Ustao sam iz zadnjeg reda, prekoračio preko glavâ i ramenâ već
ponovno posjedale publike, skočio na pozornicu, odgurnuo i Brahmsa, dobacio iznenađenim
orkestrašima svoje dugo skrivane dionice, stao
na dirigentski podij i skladateljski se razmahao.
Dvoranom su se tada rasprostrli istinski spasonosni zvuci, ni preslatki ni pregrubi, u jednu riječ, oni pravi, najpraviji, oni koje je svijet čekao
već jedno čitavo stoljeće, ako ne i tisućljeće, slutio
ih doduše, ali ih bez mene nije mogao domisli-
Nova izdanja
Stanko Horvat / HDS Cantus
Silazak na vrh — uvod u
djelo jednog skladatelja
Piše: Maja Stanetti
S
ilazak na vrh posljednje je djelo skladatelja Stanka
Horvata nastalo prema tekstu Luke Paljetka. Gdje
je vrh, pita se nova knjiga. S njezinih korica u izdanju
Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa, Stanko Horvat
vam prijateljski pruža ruku ili se čini kao da hoće nešto
objasniti? Nije to tvrdo ukoričeno izdanje velikog i samoljubivo nespretnog formata s kojim ne znate kako ga
smjestiti na prenatrpane police, ni izdanje kao za obljetnicu kakve glazbene institucije ili za pokoju opernu divu.
Jednostavno naslovljena imenom onoga o kojemu je riječ,
knjiga je uspomena i sjećanje na Stanka Horvata (12. ožujka 1930. — 10. listopada 2006.), skladatelja koji je u značajnoj mjeri obilježio hrvatsko glazbeno stvaralaštvo dvadesetoga stoljeća.
Knjiga je objavljena u povodu pete godišnjice njegove smrti i možda se može shvatiti i kao opomena nepoštivanju vlastite kulture. Ili kao što već na početku sažetog i jasnog predgovora, u ime
svih suradnika, piše akademik Nikša Gligo: »U pet proteklih godina, koliko je prošlo od smrti
Stanka Horvata, nenadomjestive ličnosti u hrvatskoj glazbi druge polovice polovice 20. stoljeća,
dogodilo se ono čega smo se se svi pribojavali: na Horvata se gotovo potpuno zaboravilo pogotovo što se tiče njegove glazbe.« Usput rečeno, dogodilo se to i mnogima drugima. Nikša Gligo u
predgovoru spominje Branimira Sakača i Natka Devčića.
Urednica knjige Stanko Horvat njegova je kćer Nina Horvat koja je očito, uz pomoć suradnika,
uspjela nagovoriti mnoge na suradnju. No, nevelika opsegom, publikacija sadrži mnogo sadržajnih priloga i svojevrsna je skica za portret umjetnika... građanina, gospodina i pedagoga koji je
ne samo svojim znanjem već i srčanošću pridonosio održavanju visokih kriterija — bilo kao kompozitor glazbe u svom vremenu koji osluškuje naslijeđe ili profesor i voditelj na Muzičkoj akademiji, Muzičkom biennalu Zagreb... Ukratko, u pitkoj skici za portret Stanka Horvata skupljeni
su odlomci razgovora s Evom Sedak i Aleksandrom Wagner, blagoglagoljive impresije Dubravka
Detonija, Pavice Gvozdić kao ekskluzivne izvoditeljice njegova klavirskog opusa. Piše i violinist
Radovan Lorković, o Horvatovu humanizmu pišu kolege kompozitori, Zoran Juranić, Berislav
Šipuš i Mladen Tarbuk, a iz Slovenije ponajbolji skladatelj Lojze Lebič donosi zapis o Horvatovu
djelu Quartetto. Sve je odreda vrijedno čitanja preostalih ljubitelja glazbe, a kao prava monografija,
knjiga humanog sadržaja i oblika, obogaćena je popisom skladateljevih djela i vrlo zanimljivim
»službenim« fotografijama, kao i onima iz obiteljskog albuma.
HANS SAMSON
ijenjeni gosti, predrage gospođe i nadasve
štovana gospodo, hvala vam što ste došli i u
tolikom se broju okupili ovdje oko mene da sada
zajednički, u miru proslavimo ono što se sinoć
dogodilo ovdje kod nas u Amsterdamu, i to usred
najslavnije koncertne dvorane na svijetu, veličanstvene i nenadomjestive sale Concetgebouw, a što
se događa jedanput u stotinu godina, ali pamti
tisućljećima. Još uvijek sav zadršćem kad se svega
toga sjetim, no eto, kažem, pravda je nevidljiva
i suhoparno spora, ali nezaustavljiva i svemoćna u svojoj neminovnoj dostižnosti. Ja, koji sam
nepoznat i sramotno zakinut tavorio stoljećima,
dočekao sam veliki trenutak svoje zaslužene slave, trenutak koji se u jednom neponovljivom času
pretvorio u vječnost.
Velika dvorana kraljevskog Contcertgebouwa u Amsterdamu
ti. Brahms je tada, tješeći njega ali i sama sebe,
zagrlio bolno slomljenog R.–a i oni su se, tako
zagrljeni, a podjednako osramoćeni i nadigrani,
s mukom se uspinjući desnom stranom stubišta,
vratili u neizvjesne visine netom zauvijek poništene i otpale prošlosti. A mene su na kraju toga,
tek jednog od mase mojih spasonosnih djela, svi
vrhunski glazbeni stručnjaci svijeta na ramenima
iznijeli iz C–dvorane, ogrnuli zlatnim ogrtačem
slave i — odnijeli u svijet.
Nepismeni deran
Ah, da, svemu tome još jedan mali dodatak. Povijest se neumitno i nezadrživo, vječno ponavlja.
Kao što je glazbeno nepismeni seoski deran Pietro Mascagni pod svojim imenom i prezimenom
poslao na Ricordijev natječaj za novu operu već
zaprljani i napola poderani, u smeće odbačeni
rukopis opere Seosko viteštvo (Cavalleria rustica–
na) svojega netom (TBC–om) ubijenog, zauvijek nepoznatog a genijalnog prijatelja i vršnjaka,
pobijedio na natječaju i postigao vječnu slavu, a
i dalje jedva da je poznavao note, tako je i Johannes Brahms zloupotrijebio naše veliko prijateljstvo i moju nedopustivu naivnost pa je i on, slabo
se služeći notama, svijetu podastro i proslavio se
mojim partiturama. Samo ih, onako nepismen i
švapski zatucan, nije znao ispravno prepisati, a
ni dolično izvoditi. To sam tek sinoć popravio
i nadoknadio u onoj slavnoj amsterdamskoj C–
dvorani... Molim?... Kako?... Ah, to, jao, dragi
gosti, oprostite na trenutak, duboko se ispričavam, samo časak, evo, sestra me na to ljubazno
podsjeća, a sve to kuha onaj prokleti primarijus,
eh, doći će i on na moje, hvala vam, hvala, draga
sestro, a svi vi, dragi gosti, još jedanput oprostite,
vrijeme je da, kao i svakog dana, uzmem svoje
lijekove.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 3. lipnja 2012.
Bobićev Gideon, glazba s polazišta
židovske baštine
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
Z
avršetak sezone, s petim koncertom kojim se Varaždinski komorni orkestar
predstavio u Velikoj koncertnoj dvorani HNK
u Varaždinu 3. lipnja, bio je u znaku praizvedbe novoga djela Varaždinca Davora Bobića. Uz
veliki broj zainteresirane publike, koncertu su
nazočili poljski i izraelski veleposlanici Wiesław Tarka i Yosef Amrani čije su dvije prijateljske države u prošlim godištima bile zemlje
partneri Varaždinskim baroknim večerima na
čelu s njihovim ravnatelje Davorom Bobićem.
U tom slijedu znalački ispisanih fragmenata
čak je i violončelo korišteno mjestimice kao
udaraljka, a od solista zahtijeva veliku spretnost i umješnost. Pa ako nam se moglo učiniti
da je nakon bura i sukoba politonalnih i poliritmičkih struktura u jednom trenutku nastupio
smiraj i mogući završetak glazbenoga događanja, Bobić se nije zaustavio već je u duljoj Codi
skladao završnicu čiji se ugođaj nadovezuje na
cjelovito ustrojstvo zvučnih opisa ostvarenja
inspirirana pričom o Gideonu. Solistička je dionica u izvedbi violončelista Krešimira Lazara
dobila uvjerljivo ozvučenje i glazbenik je očito
uložio trud kako bi svladao njezinu zahtjevnost i evokativno ju prenio slušateljima. Uopće,
Varaždinski komorni orkestar pod ravnanjem
Pavla Dešpalja predstavio je djelo (koje mu je
posvećeno) velikom izražajnom snagom što je
izazvalo dugotrajne ovacije publike i dokazalo
da Bobić u svojemu rodnom gradu ima poklonike koji podržavaju njegov skladateljski rad.
Komorna simfonija Gideon u koju je skladatelj,
uz gudački orkestar i solista, uključio puhače
i dva seta udaraljki, inspirirana je biblijskom
pričom iz Staroga zavjeta o Gideonu »koji je
obranio svoj malobrojni goloruki narod od naoružanih Midjanaca, nagnavši ih u bijeg puhanjem u rogove i udaranjem u vrčeve«, kako
je zapisano u programskom komentaru Jane
Haluza. Kako bi i zvukovno istakao »puhanje u rogove« uključio je skladatelj na ključnome mjestu šofare, tradicionalna
glazbala židovskih svećenika
levita, u stvari rogove afričkih
antilopa u koje su zdušno puhali učenici varaždinske Glazbene škole iz razreda profesora
Darka Navoja. Dakle, Bobić
se ponovno javlja kao programno inspirirani skladatelj, ovaj
put s polazišta karakteristične
židovske baštine, a instrumentarij mu daje mogućnosti za
veliku zvukovnu raznolikost i
brojne efektne nastupe, posebno kada je riječ o udaraljkama. Varaždinski komorni orkestar, Krešimir Lazar i Pavle Dešpalj
VARAŽDINSKE VIJESTI .d.d.
C
PRAIZVEDBE
PANOPTICUM DETONICUM
BROJ 175, SRPANJ 2012.
BROJ 175, SRPANJ 2012.
CD izlog Erike Krpan
Hrvatski suvremeni skladatelji
Anđelko Klobučar
(Cantus)
Z
acijelo je iznimno složena i zahtjevna
zadaća predstaviti na jednoj kompaktnoj ploči autora tako bogata i raznovrsnog
opusa kao što je Anđelko Klobučar. Pritom
nije toliko riječ o izboru najboljega, jer to
u jednosatnom okviru izdanja ionako ne bi
bilo moguće, nego o izboru djela izrazito
karakterističnih za njegov stil i skladateljski izraz, riječju, izboru koji može bar približno ocrtati portret skladatelja čiji aktivni
skladateljski vijek traje već punih šest desetljeća.
nižu tvoreći finu melodijsku liniju, uvijek na
kraju na skladatelju svojstven način oblikujući neku novu umjetničku cjelinu.
Uz već spomenuta djela na izdanju, Sonata za alt saksofon i klavir iz 1982. (izvođači
Dragan Sremec, saksofon i Mirna Nochta,
klavir), Concertino za dva kontrabasa i gudački orkestar iz 1983. (izvođači Mario Ivelja i Stjepan Pergar, kontrabasi, Simfonijski orkestar HRT, dirigent Pavle Dešpalj) i
Muzika za orgulje i orkestar iz 1987. (izvođači Anđelko Klobučar i Simfonijski orkestar HRT, dirigent Veseljko Barišić) na podjednako sličan način upozoruju da zbroj
ovdje opisanih pojedinosti može biti tek natuknica koja jedva da može dodirnuti ničim
ometenu glazbenost Anđelka Klobučara.
Interpretacije su opravdale skladateljevo povjerenje, pa je i u tom pogledu izbor dobro
sačinjen, a valja na kraju reći da su majstori
tona Radan Bosner, Matija Brkić i Mladen
Roško, da je tonska obradba djelo skladatelja Vjekoslava Nježića, a grafički je oblikovao izdanje, kao i cijelu seriju Hrvatski su–
vremeni skladatelji, akademski slikar Luka
Gusić. Album je nedavno dobio potvrdu
kvalitete s dva Porina u kategoriji klasične
glazbe (najbolji autorski album i najbolja
skladba — Muzika za orgulje).
CD izlog Ane Vidić
Za takav portret skladatelj Anđelko Klobučar i urednik i autor popratnog komentara, akademik Nikša Gligo, izabrali su djela koja omeđuju razdoblje između 1979. i
1990. godine. Riječ je, dakle, o isječku od
otprilike jednog desetljeća unutar bogate
stvaralačke aktivnosti.
Zacijelo svjesni stabilnosti osnovnih premisa skladateljskog izraza, selektori su se između ostalog rukovodili i nastojanjem da
upozore na važnost koju interpreti imaju
u skladateljskom radu Anđelka Klobučara. Misao na interpreta, njegove značajke
i mogućnosti ponekad je presudna za ishod skladbe u tehničkom i u izražajnom
pogledu. Izbor je predočio i raznolikost u
skladateljevu opusu. Raznolikost podrazumijeva zanimanje za sve vrste glazbala,
sastava, oblika, karaktera... orgulje su kao
skladateljev instrument inače u tome jedina iznimka.
Od Sonatine za klavir četveroručno iz 1979.
godine (izvođači Ljubomir Gašparović i
Emin Armano), najstarije skladbe na ovom
izdanju, do Tri duhovna stiha za dva soprana i klavirski trio (izvođači Suzana i Lucija Marinković i Zagrebački klavirski trio:
Ljerka Pleslić–Bjelinski, klavir, Eleonora
Ernoić, violina, Martina Radović, violončelo) i Trećeg gudačkog kvarteta iz 1990.
godine (izvođači Zagrebački kvartet: Goran Končar i Goran Bakrač, violine, Ante
Živković, viola, Josip Stojanović, violončelo), moguće je prepoznati Klobučarovu složenu izražajnu mrežu koja podjednako sadrži elemente neoklasicističkog oblikovanja
utkane u vlastiti strukturni raspored, kao
i bogatu melodijsku ekspresivnost polaganih stavaka koji kao da se nadmeću s motoričkim figurama brzih stavaka ukroćenih
oblikom. Izborom oblika — nerijetko će to
biti sonatni s većim ili manjim otklonom od
tradicijom zadanih sastavnica — autor često odaje počast toj tradiciji na koju će se
osloniti onoliko koliko mu je potrebno za
postizanje konačnog učinka. Izražajna je
ljestvica bogata, ali uvijek je skladna, rijetko se nadmeće s akutnim ili agresivnim
dinamikama, a njezine se sastavnice u različitim djelima mogu uspoređivati dotičući tako jedinstvo stila; primjerice, ista će
potreba za motoričnim pokretom oblikovati Presto iz Sonatine za klavir četveroručno
i jedanaest godina poslije Vivace iz Trećeg
gudačkog kvarteta. Pritom je gotovo presudan rad s motivom, u njemu kao da su koncentrirane sve tajne Klobučarova umijeća.
»Kod mene sve proizlazi iz moje glazbe«,
kazao je jednom, a tome bi se mogla pridodati i misao da sve u tu glazbu i uvire, to
su ti motivi koji, okruženi mislima o tradiciji ili potpuno oslobođeni ikakve primisli,
slažu vertikalu u zanimljivoj polifoniji ili se
otkriva razne kombinacije tambura i udaraljki. Udaraljke je, u vlastitoj izvedbi, tamburi pridružio i Boris Benini u skladbi Na
izvoru, uplevši u nju svoj afinitet za jazz,
poglavito u solo dionici bisernice koncert
majstora Dubravka Češnjaka. Kako zvuči jazz u tamburaškoj verziji, uz osobit tretman ritamske komponente i vokalni doprinos Tamburaša, u punom sjaju pokazale su
Zlatne tambure Miljenka Prohaske. Svestranog Josipa Magdića tambure su nadahnule
na nešto tradicionalniji Preludij i burlesku,
dok se grupa skladatelja koja se može svrstati u okosnicu današnje takozvane klasične glazbene scene, u potpunosti prepustila
izazovu kreiranja novih umjetničkih dosega
s tamburom kao medijem.
Ivu Josipovića može se nazvati predvodnikom popularizacije uvođenja tambure u
umjetničku glazbu: još 1986. napisao je Dr–
meš za Pendereckog izazvavši senzaciju. Čini
se da do susreta suvremenih skladateljskih
rukopisa i tamburaške tradicije dolazi sve
češće; ostale skladbe uvrštene na album potječu iz 21. stoljeća. One odražavajući više
ili manje oslanjanje na tradiciju, odnosno
vlastitu stilsku orijentaciju. Tako se u meditativnoj i sugestivnoj Baladi za usamlje–
ne Berislava Šipuša može nazrijeti panonska širina, Mladen Tarbuk u Klizačkoj polki
usredotočuje se na karakteristične motive
i efekte, Tomislav Uhlik služi se istarskim
folklorom i duhovitošću u svojoj Tartufadi,
a Sanja Drakulić u Kronici također upliće
našu glazbenu baštinu. Iako je u kategoriji Najbolji album tamburaške glazbe osvojio
Nagradu Porin, činjenica je da su na CD
uvrštena autorska ostvarenja koja ga uvelike
uzdižu iznad žanrovskih kategorija, predstavljajući ne samo brojne mogućnosti tambure kao instrumenta i izvedbenu svestranost Tamburaškog orkestra HRT–a, već i
jedinstveni dio opusa hrvatskih skladatelja.
CD izlog Davora Hrvoja
dokazuje studijskim izvedbama uvrštenima na prvi CD — Sol — u kojima, osim
gitara, svira i harmoniku. Radi se o sedam novijih skladbi od kojih je jednu, Bo–
sih nogu, napisao u suradnji s pjevačicom
Meri Trošelj s kojom ju izvodi u duu svirajući citru, zatim o Stanićevoj obradi istarske narodne pjesme Ča je more te njegovoj
obradi pjesme Brod u boci Remija Kazinotija i Zlatana Stipišića Gibonnija iz repertoara Olivera Dragojevića koji se u izvedbi, kao i na koncertu u Opatiji, pridružio
sastavu. U tim djelima Stanić je ponovno »otputovao« u krajeve koji ga glazbeno fasciniraju: Španjolsku, Kubu, Sjevernu Afriku, Bliski istok. Njihove glazbene
osebujnosti još je snažnije utkao u svoj fusion istup sve više okrenut World Music
zvuku, kao i na prethodnom albumu Bo–
lja strana svijeta. Govorimo li o djelovanju
njegova Banda, Stanić se na albumu više
nego ikada okreće autorskoj suradnji s riječkim zborom Putokazi. Naime, vokal je
za njega uvijek igrao važnu ulogu, a tako
je i na ovom CD–u. Zato je, uz spomenute glazbenike, uključujući pjevačicu Meri
Trošelj te trubače Antonia Gečeka i Branka Sterpina, na snimanje pozvao u goste
bivše članice Putokaza, Natašu Tonković
i Natašu Uljan te mladu Albu Nacinovich.
U većini skladbi ne radi se o interpretaciji
stihova već o pjevanju vokaliza koje u Stanićevim zamislima poprimaju boju novoga
glazbala i time cjelini daju poseban zvuk.
Dvostrukim CD–om Sol & Luna, Stanić
poručuje da njegova kreativna iskra i poriv za nova glazbena istraživanja ne posustaju. Naprotiv, glazbeni materijal objavljen je s opravdanim razlogom kako bi se
dokumentirao još jedan pomak u njegovoj
karijeri.
CD izlog Vere Lončar
Tamburaški orkestar HRT–a
7 desetljeća
(1941. — 2011.)
Hrvatski skladatelji u
ozračju tambure
(Glazbena proizvodnja HRT–a/
Cantus)
N
a svečanom obljetničkom koncertu
Tamburaškog orkestra HRT–a i maestra Siniše Leopolda, održanom početkom
ove sezone, promovirani su monografija
posvećena sedamdesetogodišnjici profesionalnog djelovanja Tamburaškog orkestra
HRT–a autorice, muzikologinje Erike Krpan i CD s autorskim djelima hrvatskih
skladatelja za tamburaški orkestar. Album
koji naslovom 7 desetljeća 1941 . — 2011.:
hrvatski skladatelji u ozračju tambure podsjeća na koncertni ciklus Tamburaša koji
je također dosegao obljetničke godine održavajući se redovito u Zagrebu već desetu
sezonu, okupio je jedanaest hrvatskih skladatelja mahom srednje generacije, dijelom
poznatijih u krugu hrvatske klasične glazbene scene, nego one tamburaške. No, kako
je širenje skladateljskih interesa i istraživanje novih zvukova u drugoj polovici prošloga stoljeća uvelo, među ostalim, tamburu i
tradicijsku baštinu, tako je njihov izbor za
album na najbolji način pokazao mogućnosti tog instrumenta u specifičnim stilskim
izričajima svakoga skladatelja.
Dakako, na CD su uvrštena i djela autora
čiji je izričaj duboko ukorijenjen u tamburaškoj baštini, poput dugogodišnjih suradnika, braće Bože i Zlatka Potočnika, čije
skladbe Sunčane ravni, odnosno Perpetuum
mobile, odišu tradicijom i redovito su na repertoaru Tamburaškog orkestra HRT–a i
Siniše Leopolda. Upravo je on, došavši na
mjesto šefa dirigenta 1985., uvelike inicirao otvaranje ansambla novim izazovima.
Vrstan poznavatelj tambure i autor znatnog opusa, Siniša Leopold predstavio se na
ovome izdanju skladbom Na fašniku koja
Elvis Stanić Group
Tihomir Hojsak
(Croatia Records)
(Aquarius Records)
Sol & Luna
E
lvis Stanić, cijenjeni lovranski gitarist,
harmonikaš, skladatelj, aranžer, producent i organizator jazz festivala, objavio je
novi dvostruki CD Sol & Luna. Na promotivnim koncertima što ih je sa svojim Bandom održao 26. lipnja 2012. u zagrebačkom
Vip Clubu i 6. srpnja na Liburnia Jazz Festivalu u Opatiji, pokazao je da mu koncertne izvedbe ni u jednom dijelu ne zaostaju
za studijskima.
Za snimanje novog albuma, Stanić se pouzdao u stalne dugogodišnje suradnike:
pjevačicu Meri Trošelj, klavijaturista Maaseja Kovačevića, basista Gorana Rukavinu
i bubnjara Branimira Gazdika. S njima je
nastupio u riječkom Palach Clubu, još jednom dovoljno uspješno da snimke s koncerta uvrsti na drugi CD — Luna. Svojevrsni je
to »best off « Stanićeva stvaralaštva. Naime,
radi se o izvedbama pet skladbi iz raznih
razdoblja karijere koje pružaju uvid u razvoj
njegove glazbe tijekom petnaest godina.
One odaju sjajnog gitarista (svira samo gitaru) prepoznatljiva zvuka, ali i svestranog
autora koji je stvorio osoban glazbeni govor
zasnovan na jazzu i fusionu, začinjen glazbenim elementima brazilske, mediteranske,
ukratko, svjetske glazbe, uvijek uz aranžmane u kojima ima dovoljno prostora za
improvizacije svih članova Banda, dovoljno
vještih da tom dijelu daju vlastiti doprinos.
Aranžersku i skladateljsku vještinu, muzikalnost, maštovitost i osebujnost, Stanić
Clockwise
C
lockwise je drugi studijski album
kontrabasista i skladatelja Tihomira
Hojsaka. Okupivši dio ekipe koja je sudjelovala i u nastanku njegova prvijenca Jazz
Room, saksofonista Vojkna Jocića, bubnjara Kolju Gjonija te vokalisticu Maju Grgić,
pridodavši im gitaristu Vanju Kevrešana,
Hojsak ih vodi nenametljivo, pa ipak, svaka skladba zabilježena na CD–u priča je
ispričana iz perspektive kontrabasa. Bez
obzira odabire li ostati samozatajan, stimulirajući soliste i naglašavajući ritmičku
napetost, Hojsak poput zrelog pratećeg
glazbenika čini da glazba koju izvodi svaki
član kvarteta zvuči kao da je upravo njegova. Jednako se to odnosi na Hojsakove
skladbe (Hard Times, Blue Road), kao i
skladbe nastale u suradnji s glazbenicima
iz postave: From Drnje to New Orleans,
What is this (Hojsak / Kevrešan), Clockwise
(Hojsak/ Kevrešan/Gjoni/ Jocić), Unchan–
ged (Hojsak/ Grgić) te Kevrešanov autorski rad Virnius i obradu standarda Autumn
in New York u kojoj Hojsak demonstrira
koliko je usavršio izvedbu gudalom.
Svaka Hojsakova fraza zaokružena je, ima
početak i kraj, udah i izdah unutar kojega
je svaki od glazbenika odlično iskoristio
prostor vlastitih sola, potvrđujući kako se
radi o darovitoj mladoj ekipi koja je došla
na hrvatsku scenu da ostane. Na nama je
da ih u tome podržimo.
CD IZLOG
CD IZLOG
14
15
CD izlog Bojana Mušćeta
koji Libar na velika vrata uvodi u prvoligašku
estradnu zajednicu. Riječ je o albumu koji sasvim
sigurno pomiče standarde, a kad se tomu doda
i izvrstan ovitak koji potpisuju Kazinoti & Komenda, onda je očito kako je libarski eksperiment
itekako uspio.
CD IZLOG
CD IZLOG
BROJ 175, SRPANJ 2012.
Kineski zid
KINESKI ZID
Boa
VII
(Hit Records)
J
(Menart)
I
ako zagrebačka skupina Boa djeluje već 38 godina (prva snimka datira iz 1974., no aktivno
počinju raditi 1979.), nedavno su objavili tek sedmi studijski album. Diskografiji se moraju dodati i tri kompilacije na kojima se uz stare snimke
nalaze i obrade vlastitih pjesama te neki novi
zapisi. Inicijalni dio karijere Boe bio je početkom
osamdesetih kada su se iz klupske atrakcije pretvorili u veliki punokrvni pop band, a nakon toga
imali su tri povratka. U svakoj comeback inkarnaciji, glavni autorsko–izvođački tandem bio je
izvorni pogon banda, Mladen Puljiz — Slavko
Remenarić, uz Zvonka Bučevića–Buča, stalnog
člana postave, također prisutna u svim inkarnacijama. Pritom je bilo primjetno da Boa neprestano
istražuje gotovo potpuno zanemarujući sve što su
utemeljili. Takav pristup dvojako je djelovao na
izraz banda — s jedne strane zvučali su sve kompaktnije i dotjeranije, a s druge, bilo je sve manje
upečatljivih pjesama. To se osobito vidjelo na prijašnjem albumu Dnevnik putovanja, skice ostanka.
Recentni album VII odražava još čvršći band, s
razrađenijim pjesmama, no CD zvuči kao da je
rađen nekim računalnim algoritmom — uzeti
su dobri sastojci, no nisu poredani kako treba, pa
unatoč stamenoj izvedbi i vrlo dobroj produkciji
Mladena Maleka, rezultat djeluje kao kolekcija
pjesama kojima je misija bila da budu čim neradiofoničnije, kao potpuni pandan stvaralaštvu iz
prvog dijela karijere. Šteta, jer u svim elementima
band pokazuje izniman potencijal, osim u naglašavanju svih prepoznatljivih autorskih atributa
očitih tek u završne dvije pjesme — Probi i radijskom mixu skladbe Imala je mraz u ustima.
Lollobrigida
PILULA
(Menart)
P
rva dva albuma Lollobrigide, umjesto prijemljivih hitova za masovnu uporabu ili — s
druge strane — elektro–pop disca & dancea za
plesne podije, uspjeli su izroditi tek karizmu vokalne solistice Ide Prester koja se mnogo bolje
snašla u voditeljskim ulogama, zračeći zaraznom
neposrednošću. Treći album Lollobrigide, u kojoj
sada prevladavaju muški članovi, očito je kreiran
da pomiri prije navedene intencije. Pritom je lako
zapaziti kako je sve studioznije rađeno, od vokalnih manirizama preko hipsterskog koncepta
u tekstovima, do vrlo dobre produkcije. Štoviše,
ubačena je obrada megahita Zdravka Čolića Pu–
sti, pusti modu kako bi band još bolje prolazio i
na regionalnom tržištu. No, u konačnici, album
nije iznjedrio hitove za masovnu uporabu, a Lollobrigida je još daleko od sličnih stranih bandova kao što je Ladytron ili La Roux. Pa, ipak taj
humpa–cumpa koncept dopadljiv je u onoj mjeri
gdje pretencioznost ne nadmašuje matičnu želju
za dobrom zabavom. Ta pretencioznost osobito se
osjeća u dosadnim remiksevima na kraju albuma.
S druge strane, pjesma Kompjuter pokazuje pravac
kojim bi Lollobrigida mogla krenuti i kapitalizirati popularnost koju stječe na živim nastupima.
edini album splitske skupine Kineski zid,
objavljen 1983., nije relevantan zato jer je posrijedi band u kome su karijeru počeli Dino i Dean
Dvornik, nego zato jer je prvi funky album na
ovim prostorima. Početkom osamdesetih mnogi
su koketirali s discom, no rijetki su se odlučivali za
funky; na širim prostorima bilježimo tek album
Žur Bobana Petrovića koji je donekle išao tim putem. I dok je on stekao kultni status, jedini album
Kineskog zida nije baš uspješno prošao na tržištu,
čemu su vjerojatno najviše kumovali sami Dvornikovi jer se band raspao ubrzo nakon izdavanja
albuma. No, nakon tridesetgodišnjeg odmaka,
CD odražava svu energičnost Dina Dvornika
koji je napisao glazbu i iskazuje vrhunski talent,
opredmećen tek desetljeće kasnije. Uzori poput
Earth, Wind & Fire ili Stevieja Wondera, u to
doba u nas očito nisu bili previše na cijeni, no strastveni funk koji Kineski zid interpretira, unatoč
svim manama, predstavlja dobrodošao dodatak
diskografiji oba brata. Štoviše, skladbe s Kineskog
zida predstavljaju atraktivniji dio karijere Deana
Dvornika i već naznačuju Dina Dvornika kao
enfant terriblea hrvatske pop–scene.
materijala koji ne ide ispod zadane ljestvice
jednoga od najvećih hrvatskih rock bandova.
No, takva formula nikako nije uspijevala biti
primijenjena i na nizu rutinirano napravljenih
albuma s pokojim hitom, pokojom dobrom
pjesmom i uglavnom prosječnim materijalom
kome je tek izvedba i produkcija omogućila
da ne potone u sivilo. Album Moj dom je Hr–
vatska bio je nagovještaj da će Prljavo kazalište svoju veličinu potvrditi i dobrim materijalom, no sljedeće ostvarenje Tajno ime vratilo
ih je unatrag. Možda dogodine je onaj album
koji su svi čekali — Prljavo kazalište znano
s izdanja Heroj ulice, Zlatne godine ili Zausta–
vite zemlju. Band koji unosi mnogo emocija u
materijal, a sve odiše spontanošću, bez pretencioznosti i velikih tema kojima je Jasenko
Houra uvijek bio sklon, no najbolji je bio kad
je svemu pristupao na najjednostavniji način.
Sve je to očito na recentnom albumu s prilično jednostavnim ovitkom, a pobjedonosnoj
kombinaciji pridonosi i gostujući vokal prvog
pjevača banda Davorina Bogovića u skladbi
Viva. Prljavo kazalište ovim izdanjem napokon spaja svoj status i ugled s odgovarajućim
glazbenim materijalom. Razni rock utjecaji
osjetni su na CD–u, no možda je upravo to
bio onaj jezičac na vagi koji je Jasenku Houri
dao nesputanost, bez obveze da neprestano
mora dokazivati veličinu i snagu banda koji
djeluje već 35 godina.
Luky
HVALA
(Aquarius Records)
T
Marko Tolja
LJUBAV U BOJI
Libar
LIBAR
(Menart)
K
ao što su svojedobno tamburaši bili pop–
mainstream, tako je danas s klapama koje
u priobalnim krajevima podjednako zauzimaju
radijske prostore i pozornice, uz estradne zanatlije. Pritom se iz bogate riznice splitskih festivala
uzimaju veliki hitovi da bi klapski bili obrađeni,
a na istom festivalu ove godine, prema izboru
stručnog žirija, pobjeđuje klapa Rišpet u kojoj
pjeva Ivo Amulić, najpoznatiji vokal skupine Tutti Frutti, a Grand prix osvaja Tomislav Bralić i
klapa Intrade. U toj klapomaniji, prije pet godina
istaknula se klapa Libar nastupnim albumom s
obradama hrvatskih i stranih pop i rock uspješnica na izrazito dojmljiv način. Sasvim je logično
bilo da ovdašnji Flying Picketsi nastave u tom
stilu i — poput Massima — štancaju vokalno
superiorne obrade hitova iz prošlog i ovoga stoljeća. Umjesto toga, petorica vokalista pridodali
su petoricu instrumentalista i ostvarili album s
potpuno autorskim pjesmama. Petorica glavnih
vokala koji uz vrsnu instrumentalnu pratnju na
sjajan način klapski vokalni idiom uvodi u klasični rock kontekst. Neobičan projekt i, zapravo,
srednjostrujaški eksperiment, rezultira albumom
(Aquarius Records)
T
reći album Marka Tolje ne nudi preveliki otklon od dosadašnjeg djelovanja na
razmeđu šlageristike i popa, što ne treba čuditi. Tolja ima vrstan glas, skladbe su mu uhu
ugodne, zvuče korektno, na način na koji su
se pjesme te kategorije nekoć snimale: tako da
se istaknu sve vrline svih sudionika zaduženih
za stvaranje pojedine pjesme. Ono što je novum na albumu jest kompletno Toljino autorstvo skladbi, tako da je očito kako je usvojio
sve lekcije mentora Olje Dešića iz Belanovih
Fiumensa i kreirao novih jedanaest pjesama
prema obrascu koji je izvođački vrlo dobro apsolvirao. Neobvezujuća koktel–glazba za učestalu radijsku uporabu koja priziva duh nekih
prohujalih vremena, dobra je podloga za Toljine autorske zahvate, pri čemu se ne prepoznaje
neki očiti hit, ali je stoga album ujednačen,
sasvim bez oscilacija. Stoga ne bi bilo loše da
Tolja na sljedećem CD–u dobije usluge kakvog
hitmejkera, to bi zacijelo ovo solidno ostvarenje ipak napravilo malo uzbudljivijim. Jer, kolekcija pjesama na albumu svakako bi bila rado
slušana na svakom festivalu, ali nedostaje ona
pjesma koju bi publika najviše prigrlila i proglasila pobjedničkom.
reći solistički Lukyjev album iznimno je
dugo najavljivan, no izgleda ne i očekivan.
Već nakon objavljivanja prijašnjeg ostvarenja
V.I.T.R.I.O.L. krenule su najave o trećemu kojim će Luky zatvoriti trilogiju o Arariti. I dok
je tako nazvani prvi album bio pun pogodak,
njegova nasljednika ni publika niti kritika nisu
prihvatili blagonaklono, premda se ne radi o
lošem ostvarenju. Nakon toga, Luky je solo
karijeru gradio isključivo na najavama novog
albuma, a kad je napokon stigao u prodaju,
krediti koje je stekao već su bili zaboravljeni.
Upravo možda zbog dugotrajne pauze, Luky
je zaigrao na sigurno — i kreirao već dobro
poznatu kombinaciju popa i dalmatinskoga
šansonijerskog izraza uz tradicionalno vrhunski producentski rad koji to objedinjuje. Zapravo, album zvuči kao kolekcija B–strana singlova skinutih s prva dva albuma: hit Škorcan
nesumnjiv je dalmatinski favorit, skladba Znak
pripada gornjem domu njegova repertoara, no
ostalo je tek dobrodošla zvučna kulisa za uživanje u ljetnim mjesecima uz more za slušatelje
koje ne zanima festivalska konfekcija. Drugim
riječima, Luky je opet ostvario zapažen album,
šteta je jedino što iza sebe već ima dva uvjerljivija ostvarenja.
Prljavo kazalište
MOŽDA DOGODINE
(Croatia Records )
V
eć dvadeset godina u kojima su izdali pet
studijskih albuma, Prljavo kazalište nikako nije uspijevalo ostvariti ono što im je nekoć
polazilo za rukom kao od šale: napraviti, ako
ne izvrstan, barem vrlo dobar album s nekoliko hitova, nekoliko sjajnih pjesama i ostatkom
Time
TIME
(Croatia Records)
J
edan od antologijskih albuma regionalnog rocka, izvorno objavljen 1972., doživio je drugo reizdanje. Prvi put je objavljen
1993., a sada je, 40 godina kasnije, dobio i
dotjeranije oblikovanje uz vrsnu bilješku Siniše Škarice koji na taj način nadoknađuje
ono što je bilo uskraćeno Draženu Vrdoljaku u doba originalnog izdavanja (bilješku
je napisao urednik albuma Pero Gotovac).
Zanimljivo je kako su prvom CD reizdanju
pridodani kasniji hitovi Timea — Da li znaš
da te volim i Makedonija — dok je ovo izdanje
istovjetno originalu. Nastupni album Timea
nije samo svojevrsni rock začinjavac na ovim
prostorima, posrijedi je inspiracija mnogim
glazbenicima koji su se kasnije laćali instrumenata. Ne čudi da je uvodnu skladbu Istina
mašina svojedobno obradila Ekatarina Velika. Svojevrsna supergrupa koju je okupio
Vladimir Mihaljek, uistinu je trasirala put za
razvoj rocka na ovim prostorima, a nastupni
album tome je ponajviše pridonio. Sviračka
virtuoznost, izvrstan vokal Dade Topića,
osjećaj užitka u interpretaciji i sukladnost
sa svjetskim strujanjima, albumu su vrlo
brzo priskrbile antologijski status. Stoga je
ovo reizdanje napokon prava počast skupini
Time i izvrstan putokaz prema razdoblju kad
je rock putem albuma postao nešto više od
hitoidne zabave za mlade. Također, posrijedi
je album koji svakim novim preslušavanjem
otkriva suptilna instrumentalna rješenja koja
nadograđuju osnovnu autorsku nit svih pet
pjesama.
FESTIVALI
16
BROJ 175, SRPANJ 2012.
52. festival zabavne glazbe Split
Publika i dalje voli pjesme s Prokurativa
Piše: Robert Urlić
Usprkos istovremenom prijenosu finala Eura 2012., završna festivalska večer održala se na Prokurativama ispunjenim do posljednjeg mjesta, a pobijedili su
Tomislav Bralić i Klapa Intrade
barem do slijedećeg festivala, a neke
sigurno i duže.
Tomislav Bralić i prijatelji
»Nima Splita do Splita«, barem kada
je festival u pitanju, jer možemo i dalje pričati kako su festivali izgubili
smisao, kako više nemaju značaj kao
nekada, kako ne privlače najpoznatija imena estrade i ustvrditi da je sve
to barem dijelom točno, no kada je u
pitanju Festival zabavne glazbe Split,
ono što je gotovo isto kao i u »nikad
prežaljenim« davnim festivalskim
vremenima jest publika.
NATJEČAJI
Da, da, publika ovaj festival nije napustila ni iznevjerila ni ove godine. I
prva i druga polufinalna večer održale
su se pred dobro ispunjenim gledalištem, dok se finale, iako se odvijao u
isto vrijeme kad i finale nogometnog
Eura 2012., ispunilo Prokurative gotovo do posljednjeg mjesta. Dok festi-
val ima publiku, ispunjava svrhu postojanja i održavanja.
Glazbena počast Tomi
Bebiću
Direktor Tomislav Mrduljaš, u drugoj
godini drugog mandata na čelu splitskog Festivala zabavne glazbe, nije
odstupio od koncepcije s dvije polufinalne i finalnom večeri, a i ovoga puta
dao je priliku brojnim nepoznatim i
nekim ne baš kvalitetnim izvođačima
i pjesmama, no i to je festival. Ne treba
zaboraviti kada zazivamo davne festivalske godine da je i tada bilo »loših«
ili »ne baš dobrih«, možda manje nego
sada, no bilo ih je. Naravno takvi će
se najprije zaboraviti, a ostat će bolji i
dobri, točnije, ostat će njihove pjesme,
NATJEČAJ
Umjetnička organizacija Chansonfest objavljuje
Natječaj za nove skladbe koje će biti izvedene na
Međunarodnom festivalu šansone Chansonfest
2012.
Chansonfest se održava pod pokroviteljstvom i uz potporu
Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Zagreba i
Hrvatskog društva skladatelja.
U obzir dolaze samo radovi visoke umjetničke vrijednosti u
kojima glazba i stihovi čine jedinstvenu cjelinu. Chansonfest
nema natjecateljski karakter, a sve se skladbe izvode uživo.
Prijava za Natječaj treba sadržavati naslov skladbe, podatke o
autorima, notni zapis (s tekstom i harmonijskim simbolima) ili
demo snimku (CD ili mp3) te tri primjerka stihova pisanih na
računalu.
Autori odabranih skladbi obvezuju se u roku od 30 dana od
dana objavljivanja rezultata Natječaja potpisati s organizatorom
izdavački ugovor, a izvođači se obvezuju pristupiti snimanju
master snimke skladbe, u organizaciji i na trošak organizatora.
Autori skladbi odabranih za izvedbu prenose pravo na
organizatora da odabrane skladbe izvede, tiska i prenese preko
radija i televizije te da ih objavi na nosaču zvuka i slike, odnosno
da svaka ili neka prava prenese na treću osobu. Sva ostala prava
autor pridržava za sebe, uz pravo da samostalno objavi skladbu.
Odabrane skladbe bit će izvedene na Međunarodnom festivalu
šansone Chansonfest, uz izravni ili odloženi radijski i televizijski
prijenos u petak, 16. studenoga 2012., s početkom u 20,00 sati u
zagrebačkom Gradskom kazalištu »Komedija«, Kaptol 9.
Rok predaje radova je 15. rujna 2012.
Radovi se šalju poštom na adresu:
Hrvatsko društvo skladatelja, Berislavićeva 9, 10000 Zagreb (za
Natječaj Chasonfest)
Tel.: 385 (0)1 4872–370; Fax: 385 (0) 1 4872–372
Intenet: mailto:chansonfest@email.t–com.hr
chansonfest@email.t–com.hr
Hrvoje Markulj
Već u polufinalnim večerima iskristalizirali su se favoriti publike: Tomislav
Bralić i Intrade, Jelena Rozga, klapa
Šufit, Danijela Martinović o čijoj se
pjesmi Brodolom, zbog teksta, najviše govorilo i pisalo uoči festivala. Od
četrdeset i osam sudionika i isto toliko pjesama, u završnicu se, po glasovima publike, plasiralo njih dvadeset,
po deset iz svake večeri, a za preostalih šest, pobrinuo se stručni ocjenjivački sud. Tako je mjesto u finalu
našao i Kemal Monteno koji na žalost
zbog zdravstvenih problema nije mogao nastupiti u izlučnoj večeri, no žiri
je prepoznao ne samo pjesmu nego i
veliku želju legendarnog pjevača da
se ipak ukaže splitskoj publici. Njihovom odlukom mjesto u finalu našle
su i kvalitetne pjesme koje nekako ne
ulaze na prvu u uho, poput Vrime radi
svoje grupe Libar ili Galioti Picksibnera koji su pokušali odati počast splitskoj legendi Tomi Bebiću.
Finale Splita i finale Eura, isti dan u
isto vrijeme — rezultat neriješen, barem prema pogledu na ispunjene tribine Prokurativa i stadiona u Kijevu.
Lijepo je bilo vidjeti da barem dio
splitske, ne samo ženske nego i muške
publike više zanima pjesma od nogometa. Veliki finale upotpunili su gladijatori, rimski legionari, car Dioklecijan i Priska koji su dali dozvolu za
festivalski početak, iako se glazbe-
Hrvatski
sabor kulture
raspisuje javne
i anonimne
natječaje za
2012. godinu
NATJEČAJ
za nove skladbe koje
nisu prije objavljivane ni
izvedene, a namijenjene
su amaterskim
pjevačkim zborovima
bez instrumentalne
pratnje u trajanju od
2 do 4 minute. Tekst
skladbe mora biti na
hrvatskom jeziku.
Obvezno je navesti
autora ili izvor teksta.
Radove treba poslati
do 15. rujna 2012. na
adresu: Hrvatski sabor
kulture, Ulica kralja
Zvonimira 17, 10000
Zagreb, s naznakom
Natječaj za pjevačke
zborove.
Sve prispjele radove
ocijenit će Stručno
povjerenstvo i odlučiti o
dodjeli nagrada:
1. nagrada: 2.500,00
kn bruto
2. nagrada: 1.500,00
kn bruto
ni odabir u tehno ritmu koji je pratio
njihovo pojavljivanje na pozornici nije
pokazao najsretnijim i najprikladnijim
rješenjem. No to nikako nije moglo
pokvariti sjajan ugođaj i izvedbe koje
su uslijedile.
Najstariji sudionik Đorđi
Peruzović
I ovoga puta finalna večer ponudila
je, osim većine znanih imena, raznovrsnost izvedbi i pjesama. Bilo je tu
već dobro nam znanih zabavnjačkih
poskočica poput Solo igračice autorskog tandema Huljić u izvedbi Jelene
Rozge, Crnokosog Marka Tomasovića i Željka Pavičića kojega je opjevala Lidija Bačić ili već spominjanog
Brodoloma Petra Graše i Antonije Šole
u izvedbi Danijele Martinović, standardno dobrih izvedbi Zorice Kondže u Ljubav bez kraja Joška Banova
i Helene Papić te Gorana Karana koji
se predstavio svojom pjesmom Čovik
tvoj. Dobar prijem publike zaslužili
su i stalni sudionici splitske završnice:
šansonjer Igor Brešan za kantautorsku
Ni se stvarno moglo više, grupa Magazin s ljubavnom baladom Dušu nemam
da je na njoj nosiš, naravno, Vjekoslave i Tončija Huljića, klapa Rišpet za
Kozomarinu pjesmu Lumin te Alen
Nižetić za himničnu Moja Dalmacija
Zagrepčanina Zdravka Valentina.
Moram također spomenuti Giuliana,
zatim najstarijeg sudionika Đorđija Peruzovića, najboljeg prošlogodiš-
Hrvatski sabor kulture
raspisuje javne i
anonimne natječaje za
2012. godinu
NATJEČAJ
za nove skladbe koje nisu prije
objavljivane ni izvedene, a
namijenjene su amaterskim
puhačkim orkestrima u trajanju
od 4 do 6 minuta. Preporuča
se korištenje suvremenih
stilističkih sredstava.
Radove treba poslati do 15.
rujna 2012. na adresu: Hrvatski
sabor kulture, Ulica kralja
Zvonimira 17, 10000 Zagreb, s
naznakom Natječaj za puhačke
orkestre.
Maksimalni dopušteni sastav
orkestra: 1 Picc., 2 Fl., 1 Ob.,
1 Cl. in Es, 3 Cl., 1 S. sax,
2 A. sax, 2 T. sax., 1 B. sax,
2 Flic., 4 Tr., 2 Euph (Ten.
i Bar.), 4 Hrn. (Es / F), 3
Tbn, 2 Tb. (F i B), Ptt., Gr.
C., T. mil. i alternativno (nije
obavezno), drums, ritam i bas
gitara, klavir, orgulje i ksilofon.
Za instrumente koji se rijetko
sviraju u amaterskom puhačkom
orkestru, a dio su predložene
partiture, preporučujemo
ponuditi zamjenske
instrumente kako bi skladba
bila što prikladnija amaterskom
puhačkom orkestru.
Sve prispjele radove ocijenit će
Stručno povjerenstvo i odlučiti
o dodjeli nagrada:
1. nagrada: 8.000,00 kn bruto
2. nagrada: 4.000,00 kn bruto
njeg debitanta Marka Pecotića, Sinišu
Vucu koji je obilježio dvadeset godina
karijere koju je započeo na ovom festivalu, Alku Vuicu, Zrinku i ostale
sudionike finala Splita 2012. koji su,
svaki na svoj način, svojim pjesmama dali pečat ovoj glazbenoj manifestaciji. Odabir ovogodišnjih izvođača
za nastup u show programu pokazao
se punim pogotkom, ne samo zbog
njihove popularnosti nego i zbog kasnije objavljenih rezultata. Riječ je o
Tomislavu Braliću i klapi Intrade koji
su napokon dočekali pobjedu osvojivši Zlatnog galeba, a time i festivalski
grand prix za pjesmu Zašto uvik pi–
van Duška Rapoteca i Vjeke Alilovića. Drugo mjesto publike i Srebrnog
galeba osvojila je »solo igračica« Jelena
Rozga, dok je brončani pripao Danijelinom Brodolomu.
Glasovi stručnog ocjenjivačkog suda
otišli su na druge adrese. Zlatni val,
prvo mjesto, osvojila je klapa Šufit za
pjesmu Ne diraj moju jubav autora Vinka Barčota, Srebrni val pripao je grupi
Magazin, a Brončani Zorici Kondži.
Treba svakako reći da su dodijeljene i posebne nagrade za ukupan doprinos hrvatskoj glazbi, a dobili su ih
Pero Gotovac i posthumno, prof. Josip
Bepo Mirošević. Još je jedan splitski
festival iza nas, prepun publike i onog
nam već poznatog šušura, ali i pjesama koje će se svirati barem do slijedećeg 53. festivala.
Hrvatski sabor kulture raspisuje javne i
anonimne natječaje za 2012. godinu
NATJEČAJ
za nove skladbe koje nisu prije objavljivane ni izvedene, a
namijenjene su amaterskim tamburaškim orkestrima u
trajanju od 3 do 4 minute.
Radove treba poslati do 15. rujna 2012. na adresu:
Hrvatski sabor kulture, Ulica kralja Zvonimira 17, 10000
Zagreb, s naznakom Natječaj za tamburaške orkestre.
Sve prispjele radove ocijenit će stručno povjerenstvo i
odlučiti o dodjeli nagrade u iznosu od 4.500,00 kn bruto.
Pravila Natječaja:
Prijavi se prilažu tri primjerka partiture u čitkom
rukopisu ili kompjuterskom ispisu. Slanjem skladbe
autori jamče originalnost prijavljenog djela, kao i da djelo
nije bilo ranije javno izvedeno i objavljeno. Poželjna je, ne
i obavezna, demo snimka skladbi.
Natječajem nagrađeni autori prenose na Hrvatski sabor
kulture pravo tiskanja, distribucije, snimanja, izdavanja,
stavljanja u promet nosača zvuka, prve javne izvedbe te
prijenosa putem radija i televizije. Sva ostala prava ostaju
autorima prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim
pravima. Autor nema pravo jednostrano povući odabranu
skladbu.
Autori skladbe potpisuju isključivo šifrom; osobni podaci
(s nazivom šifre) prilažu se u zasebno zatvorenoj kuverti.
Radovi koji ne udovoljavaju uvjetima natječaja neće se
razmatrati, kao ni skladbe koje su bile prijavljene na
prethodne natječaje Hrvatskog sabora kulture.
Radovi primljeni na Natječaj ne vraćaju se autorima.
Hrvatski sabor kulture zadržava pravo ne dodjeljivanja
nagrada, ovisno o kvaliteti i količini pristiglih skladbi.
Dodijeljene nagrade bit će isplaćene autorima nakon
predaje partitura i dionica u čitkom rukopisu ili
kompjuterskom ispisu (nije obavezan kompjutorski ispis).
Detaljnije informacije — telefon: 01/462–1737; e–mail:
glazba@hrsk.hr.
Rezultati Natječaja bit će objavljeni krajem 2012. na web
stranici Hrvatskog sabora kulture: www.hrsk.hr

Godišnje izvješće 2010.

179 - HDS

168 - HDS

Godišnje izvješće 2011.

174 - HDS

problem ne leži u aCta sporazumu ili u autorskim pravima

170 - HDS

Godišnje izvješće 2012.

Vijenac 521 - Cantieri Teatrali Koreja

177/178

180 - HDS

Glazba u vašem poslovnom prostoru?

Cecilijanski pokret - Vrhbosanska nadbiskupija

188 - HDS

182 - HDS