IDENTITET Godina 18 • Broj 184 • Novembar 2013. • Cijena 15 KN www.identitet.info EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija kultura sport DESNOG EKSTREMIZMA U HRVATSKOJ 2 IDENTITET/ BR. 184 / 2013. SADRŽAJ www.identitet.info 4 SPEKTAR... Igor Palija 8 BRDAŠCE ĆIRILICA NA UDARU ČEKIĆOBACAČKIH GRANATA... Milan Jakšić 10 KAKO SMANJITI ŠTETU OD RAZBUKTALOG NACIONALIZMA... Davor Gjenero 12 NOVI VAL DESNOG EKSTREMIZMA U HRVATSKOJ ... Dražen Lalić 15 KAKO SU SVI GRAĐANI SRBIJE POSTALI VELIKOSRBI... Aleksandar Ajdarić 16 AKO ŽELIMO MIR I PROSPERITET, ZABRANIMO HDZ... Ninoslav Kopač Katolička Crkva u službi diskriminacije manjina... str. 4 18 INTERVJU: SRĐAN MILAKOVIĆ, PREDSJEDNIK VUKOVARSKOG SDSS-a ... Dragana Zečević 21 ŠVERC ORUŽJA I SLOVENSKI TRGOVCI SMRĆU ... Igor Palija 22 NACIONALNA MITOMANIJA I STVARNE EKONOMSKE DUBIOZE... Hrvoje Prnjak 24 REFERENDUM O BRAKU I GMO USTAV ... Srđan Dvornik 26 ZABORAVLJENI HOLOKAUST... Đurđa Knežević 28 INFO REGION... N. Cetina / I. Palija Milaković: Pritisak i hajka na Srbe ... str. 18 30 JE LI BRAK LJUDSKO PRAVO ... Antonija Petričušić 33 SRPSKI IZDAVAČI NA SAJMU KNJIGA U ZAGREBU ... Nenad Petronijević 34 PRVI SVJETSKI RAT I ATENTATOR TIN UJEVIĆ ... Radoje Arsenić 36 KAKO NADAN NIJE ISPAO GOSPODIN ... Dunja Novosel 38 ZNAČAJNI SRBI U HRVATSKOJ: SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ - I.DIO ... Renato Đurđević Portret: Svetozar Pribićević... str. 38 40 IZVAN GRANICA: KINESKI PUT NA ZAPAD ... Goran Mrdaković 42 PANORAMA ... Igor Palija 44 PRIČA ... Jovan Hovan 46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA 9 ... Milan Jakšić 48 DUGOGODIŠNJE MANIPULACIJE I TRGOVANJE DRŽAVE S EKSTREMNIM NAVIJAČKIM SKUPINAMA... Hrvoje Prnjak 50 NOVE KNJIGE: REMEMBER MAKSIMIR... Nikola Cetina nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 zagreb-sdf@sdf.hr IMPRESUM Nova knjiga: Remember Maksimir... str. 50 Glavni urednik: Igor Palija Zamjenik urednika: Ljubo Manojlović Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Izdavač: Srpski demokratski forum Za izdavača: Veljko Džakula Štampa: Suradnici: Alfacommerce Davor Gjenero, Drago Pilsel, Zagreb Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Tiraž: Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Dunja Novosel, Dragana Zečević, 5.000 primjeraka Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Marko Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa Knežević, Antonija Petričušić, Renato Đurđević List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj podršci zahvaljujemo Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva i Gradu Zagrebu Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 184 / 2013. 3 SPEKTAR S KATOLIČKA CRKVA U SLUŽBI DISKRIMINACIJE MANJINA rpski demokratski forum je u svom priopćenju javnosti izrazio zabrinutost što se u nekim dijelovima Hrvatske Katolička crkva institucionalno uključila u prikupljanje potpisa za inicijativu raspisivanja referenduma na kome bi se ograničilo pravo manjina u korištenju svojim jezicima i pismima. Srpski demokratski forum ujedno izražava zahvalnost istarskim lokalnim vlastima, koje jasno pokazuju da je prikupljanje potpisa za takvu inicijativu na javnim mjestima u ovoj regionalnoj zajednici, prepoznatljivoj po najrazvijenijoj demokratskoj političkoj kulturi u Hrvatskoj, nepoželjno. Činjenica da upravo u Istri institucije Katoličke crkve najotvorenije podupiru inicijativu, koja zagovara demokratsku regresiju i ograničavanje stečenih prava jedne od društvenih ranjivih skupina, baca posebno ružnu sjenu na političke vrijednosti koje promiče Katolička crkva. Velikodostojnici Katoličke crkve nadasve su osjetljivi ako ih netko u političkoj javnosti nastoji „zatvoriti u sakristiju“ i ograničiti im pravo na političko opredjeljivanje. U tome imaju potpuno pravo, a suvremenu europsku demokraciju nije moguće zamisliti bez zajedničke kršćanske tradicije europskih naroda. Istaknuti predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj, međutim, često bitno prelaze okvire ravnopravnosti i prijateljske suradnje u demokratskom društvenom dijalogu. Gotovo uvijek ističu kako hrvatsko društvo čini 87 % katolika i u svojim nastupima polaze od pretpostavke da ono što govore, govore u ime tih 87 % hrvatskih građana. Pritom sve one koji ne dijele njihov svjetonazor nastoje tretirati kao manjinu. Stavovi dijela Katoličke crkve u Hrvatskoj ovime odudaraju od proklamiranih stavova Pape Franje koji SDF: Oko 200 crkvenih objekata poslužilo je u operaciji službeno nazvanoj “Nećirilici”. Potpisi su prikupljani u crkvama, ispred njih, te u župnim uredima. u svojim obraćanjima poziva na mir, toleranciju i zaštitu manjina i slabijih. Također ovo aktivno djelovanje vrha Katoličke crkve po pitanju referenduma pobija priopćenje Nadbiskupskog duhovnog stola od 20. studenog u kojem se navodi citiramo: „napominjemo da je laž da je kardinal Bozanić iskazao „protivljenje dvojezičnosti u Vukovaru“. Vrijednosni sustav, koji osporava definiciju demokracije kao sustava vladavine većine u kojem su sve manjine, kako one političke, tako i nacionalne, ravnopravne i zaštićene, u Istri je u očitoj manjini, a građani ga smatraju toliko neprimjerenim da ne misle kako bi javni prostori trebali biti otvoreni za zastupanje koncepta sužavanja manjinskih prava. Svrstavanje organizacije, koja smatra da i u društvenoj i političkoj areni, a ne samo u vjerskom smislu, 4 zastupa 87 % hrvatskih građana, uz one koji bi ograničavali prava svima koji ne pripadaju „njihovoj“, dakle „većinskoj skupini“, mora izazvati zebnju. U ime vrijednosti sekularizma ne treba niti jednoj vjerskoj zajednici ili njenim poglavarima ograničavati javno izjašnjavanje, ali u građanskom društvu svaki stav „teži“ onoliko koliko je relevantan, a ne onoliko koliko građana predstavlja. Ideje o ograničavanju prava ranjivih skupina niti u jednom demokratskom društvu ne smiju postati većinske, a ako zagovornicima tih ideja logistički pomažu oni koji misle da govore u ime 87 % hrvatskih građana, takvom društvu prijete opasne podjele i unutarnji sukobi. Katolička crkva, pak, time dovodi u pitanje vjerodostojnost svoga nauka, svoje socijalne uloge, ali i odanosti vrijednostima ekumenizma.■ IDENTITET/ BR. 184 / 2013. IZMJENE USTAVA: Spriječiti izbor između getoizacije i asimilacije S rpski demokratski forum poslao je saborskom Odboru za Ustav i svim klubovima parlamentarnih stranaka, zahtjev za zaštitu manjinskih prava prilikom promjena Ustava u kojem od Sabora traži da uskladi i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina s obvezama preuzetima prilikom pristupanja Hrvatske EU. SDF u prijedlogu ustavnih promjena podsjeća da je Hrvatska u procesu pristupanja Europskoj uniji preuzela obvezu da će spriječiti situaciju u kojoj su pripadnici nacionalnih manjina dovedeni u poziciju da prilikom ostvarivanja svoga aktivnoga biračkog prava moraju odabirati između getoizacije i asimilacije, odnosno odricati se ili općega biračkog prava ili posebnog prava na odabir manjinskih saborskih zastupnika. Podsjeća i da je, prilikom promjene Ustava 2010. radi usklađivanja Ustava s pravnom stečevinom EU, Sabor promijenio i Ustavni zakon, ali je tadašnje rješenje izbora manjinskih zastupnika Ustavni sud proglasio protuustavnim. ‘Obveza Sabora u tom je slučaju bila da nakon proglašenja promjena protuustavnima, potraži novo rješenje koje bi bilo sukladno Ustavu’, navodi SDF. Stoga sada od Sabora traži da se uskladi i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina s obvezama preuzetima prilikom pristupanja Hrvatske EU. SDF smatra kako bi stoga bilo potrebno da se stavak 1. članka 19. Ustavnog zakona, koji glasi ‘RH jamči pripadnicima nacionalnih manjina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru’ dopuni formulacijom ‘Pripadnici nacionalnih manjina na parlamentarnim izborima ostvaruju dvostruko pravo glasa, tako da mogu glasovati i za redovite kandidacijske liste i za kandidate u posebnoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine’. To pravo na jednaki način morali bi moći ostvarivati i pripadnici malih nacionalnih manjina, kojih u biračkom tijelu ima manje od 1,5 posto, kao i pripadnici srpske manjinske zajednice. IDENTITET/ BR. 184 / 2013. SDF upozorava i da su u hrvatskom društvu vidljivi tendencija regresije u zaštiti ljudskih prava i sve očitije nastojanje nekih političkih skupina da se umanje stečena prava pripadnika nacionalnih manjina, ali i ostalih manjinskih skupina. Zato smatraju kako je prijeko potrebno ojačati ustavno značenje Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina. Također SDF smatra da je u članku 15. Ustava potrebno promijeniti odredbu iz stavka 2., koja glasi ‘Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom koji se 5 donosi po postupku za donošenje organskih zakona’ i zamijeniti je odredbom ‘Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuju se ustavnim zakonom koji se donosi i mijenja po postupku za donošenje i promjenu Ustava’. ‘Usvajanjem tih promjena u Ustavnom zakonu i Ustavu osigurale bi se ravnopravnost pripadnika nacionalnih manjina u izbornom procesu i stabilnost ostvarivanja manjinskih prava i provođenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina’, navodi se u priopćenju za javnost SDF-a.■ SPEKTAR S ZAKON O PREBIVALIŠTU: Poziv izbjeglim Srbima na reguliranje statusa prebivališta u Hrvatskoj rpski demokratski forum upozorava izbjegle Srbe, koji imaju prebivalište prijavljeno u Republici Hrvatskoj, a stalno su nastanjeni u Republici Srbiji, Republici Srpskoj kao i u trećim zemljama, da je u Hrvatskoj u decembru prošle godine donesen novi Zakon o prebivalištu, kojim je Policija dobila znatno veće ovlasti da provjerava žive li građani na adresama na kojima im je prijavljeno prebivalište, da urede svoj status u Hrvatskoj. Policija je u Hrvatskoj objavila slijedeće upozorenje: „S obzirom da je 29. prosinca 2013. godine rok do kojeg svi hrvatski državljani koji će s tim datumom već duže od dvije godine privremeno boraviti u inozemstvu, imaju obvezu dojaviti svoj privremeni odlazak iz Hrvatske i o razlozima dostaviti dokumentaciju, podsjećamo sve one koji to još nisu učinili, da ispune svoju zakonsku obvezu! Ukoliko to ne učine, po službenoj će se dužnosti pokrenuti postupci odjave iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu!“ Srpski demokratski forum upozorava da je Policija već obavljala kontrole i stvorila svoju bazu podataka o građanima srpske nacionalnosti koji su prijavljeni u Hrvatskoj, a žive u Srbiji ili inostranstvu. Do kraja decembra Policija nije imala pravo izricanja kazni, ali od kraja decembra dobiva pravo na to. Zakon im daje pravo da izreknu kaznu od 500 do 5.000 kuna, a povrh toga takve osobe Policija po službenoj 6 dužnosti briše iz evidencija (time i iz Popisa stanovništva i Popisa birača). SDF zato upozorava da je krajnje vrijeme da naši izbjegli Srbi u ovakvoj situaciji reguliraju svoj status pred hrvatskim državnim organima, da Policiji objasne zašto ih nije bilo prilikom eventualnih provjera u mjestu njihova prijavljenog prebivališta i da sačuvaju status prijavljenih osoba. Ako lično ne riješe status, biće automatizmom izbrisani, a vjerojatno i kažnjeni, a neće više moći niti da glasaju u Hrvatskoj. Ne preduzmu li ti građani sami potrebne korake, dogodilo bi se daljnje smanjivanje broja Srba prijavljenih u Hrvatskoj i tako bi se stvorila mogućnost za ukidanje teško izborenih manjinskih prava.■ IDENTITET/ BR. 184 / 2013. KRAJ MITA O VUKOVARU P rofesorica sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Mirjana Kasapović smatra da su nemili događaji oko sabotiranja službene kolone sjećanja u Vukovaru zapravo početak kraja mita o Vukovaru. U svojoj izjavi za Danas profesorica Kasapović ističe: „Na ovakav se način ne postupa na takozvanim mitskim mjestima i mjesto koje proizvodi tu vrstu podjela obilježenih jednom vrstom nasilja, netolerancije, nesnošljivosti ne može biti mitsko mjesto, barem ne može biti za cijelu zemlju. Može biti samo za jedan dio stanovništva i to će vjerovatno tako i ostati, ali to po pravilu ne traje dugo“. Ona se ne slaže sa zapažanjem da je hrvatski politički vrh događajima u Vukovaru odjednom iznenađen. „Možda su malo bili iznenađeni silinom reakcije, ali mislim da su morali očekivati jednu vrstu konfrontacije. Možda nisu očekivali da će baš biti fizički onemogućeni. Vjerojatno su računali na nekakve političke uvrede, zviždanja i takve stvari koje su uobičajene, a ovo je baš bio veto na ulazak u grad“, kaže Kasapović, dodajući da bi stožere branitelja trebalo zabraniti. „To je problem tih stožera, koji su IDENTITET/ BR. 184 / 2013. paramilicijske institucije, potpuno neutemeljene u zakonu i njih bi trebalo zapravo zabraniti, potpuno im onemogućiti da bilo kako djeluju. Služe se svakom vrstom nasilja da bi ostvarili neke svoje ciljeve“, ističe Kasapović i napominje da se branitelji na ovakav način javljaju uvijek kad HDZ nije na vlasti. Ona podvlači da ne zna tko je organizirao bojkotiranje države, vlade i sabora u Vukovaru, ali misli da to nije moglo ići bez HDZ. „Da su oni pružali neku ideološku i logističku podršku, to je sigurno“, kaže ona. Kasapović podsjeća da su se udruženja hrvatskih branitelja ovako mobilizirali i u periodu između 2000. i 2003. kada je, kao i danas, na vlasti u Hrvatskoj bila koalicija lijevog centra. „To je jedan desni klijentelistički dio biračkog tijela HDZ koji naprosto ne može da podnese nikakvu drugu stranku na vlasti. To je njima ravno nacionalnoj katastrofi u nekom ideološkom smislu, a u pragmatičnom oni su vrlo klijentelistički povezani sa HDZ. Jedan detalj koji nije nevažan u svemu tome da je vlast najavila rezanje povlaštenih mirovina, uključujući i povlaštene braniteljske, što je izazvalo golemo nezadovoljstvo među njima. Znači, svako se može mobilizirati danas na nekim ma7 terijalnim pravima i povlasticama koje ima“, ukazuje Kasapović i podsjeća da su ta braniteljska udruženja kad je HDZ na vlasti manje-više poslušna. Ona primjećuje da udruženja branitelja postaju sve nefunkcionalniji dio hrvatskog društva. „To je jedno poslušno klijentelističko tijelo koje je jako ideologizirano, naravno dijelomično i traumatizirano i frustrirano ratom i svim što su proživjeli i to treba shvatiti, ali s druge strane, oni kako vrijeme odmiče, postaju sve nefunkcionalniji dio društva. Bore se da zadrže neku ulogu u tom društvu i toj politici i očito te metode postaju sve nasilnije“, kaže Kasapović. Ona kategorično tvrdi da je vlast u Hrvatskoj potpuno jedinstvena. „Ne vidim nijednu stranku koja bi u tom pogledu iskočila, ni SDP, ni HNS, ni IDS. Dakle, to su stvarno stranke lijevog centra, liberalne stranke i Vlada neće popustiti“, kaže ona. Na pitanje kako misli da će se završiti tenzije oko Vukovara, profesorica Kasapović je sigurna: „Taj pokret će se polako urušavati, ta mobiliziranost mora opadati. Ne vidim ništa zbog čega bi se drugačije moglo dogoditi i to će trajati još neko vrijeme natezanja, ali kažem vam, mislim da je to početak kraja mita o Vukovaru“.■ zona zabranjenih letova Brdašce Ćirilica na udaru čekićobacačkih granata: Što ako bude prebačaja? Nije li u razdoblju od rata na ovamo, kad god bi se poveli razgovori prije svega o ratnim stradanjima upravo trijumfalistička sebičnost brojnije (recimo i u ratu pobjedničke) strane potiskivala mnogo objektivniji pristup tim događajima negoli što ga imamo već 20 godina? Kao da Srbi nisu prošli kalvariju kakva je unesrećila brojne Hrvate već su valjda dobrovoljno napustili svoja radna mjesta i svoj zavičaj, sami zapalili svoje kuće i potom dobar dio njih izvršio kolektivno samoubistvo M Piše: MILAN JAKŠIĆ om ujaku i njegovoj porodici u vrijeme „Oluje“ sve je zapaljeno; kuća, sjenik, štala za goveda i ovce, te ostali prateći objekti. Tri člana porodice moga oca, svi troje civili, među njima i teško bolesni dječak – zvjerski su ubijeni. Naša porodica je u Lici zbrisana sa lica zemlje. Ali nikome, niti po očevoj ni majčinoj liniji, u Vojvodini gdje su u izbjeglištvu, nije palo ni na kraj pameti da uzme čekić i ode u hrvatsko selo ili neko veće mjesto razbijati dvojezične table. Takav primjer nigdje u Srbiji nije zabilježen čak ni kao reakcija na vukovarsko skrnavljenje ćirilice. Prema tome pustimo te priče kako je braniteljska pobuna protiv ćirilice spontana. Izvedena iz ljubavi prema Vukovaru i njegovoj žrtvi. To je projekt najvećih mračnjaka u ovoj zemlji koji se, kao što brojni primjeri potvrđuju, očigledno u svom rušilačkom pohodu nemaju namjeru zadržati samo na Srbima. Rekao bih čak da im je i hrvatska vlada, ako ne omiljeniji, a onda sigurno jednako drag zalogaj. Uostalom i prije mene mnogi su u ovoj zemlji, pogotovo novinari iz istaknutih hrvatskih listova, dokazali da je u ovom frontalnom napadu na ćirilicu daleko više politike nego pijeteta prema žrtvama Vukovara. Ali isto tako kao što je za pohvalu insistiranje Vlade na poštivanju zakona, zatim što dio hrvatske javnosti pruža otpor nasilju; brojni intelektualci, razne udruge i mediji, pitanje je nisu li razlozi nemoći države da tom zlu stane na kraj upravo u prethodnim propustima cijelog hrvatskog društva kada je trebalo sa mnogo više hrabrosti i poštenja pristupiti analizi i ocjeni bilo čijih ratnih stradanja, jer žrtava je bilo na obje strane, i na hrvatskoj i srpskoj, nego što je to do sada bio slučaj. Nije li u razdoblju od rata na ovamo, kad god bi se poveli razgovori o ratnim zlodjelima upravo trijumfalistička sebičnost brojnije (recimo i u ratu pobjedničke) strane potiskivala mnogo objektivniji pristup tim događajima negoli što ga imamo već 20 godina? Kao da se htjelo barem u ljudsku podsvijest ubaciti klicu sumnje da Srbi nisu prošli kalvariju kakva je unesrećila brojne Hrvate već su valjda dobrovoljno napustili svoja radna mjesta i svoj zavičaj, sami zapalili 8 svoje kuće i potom dobar dio njih izvršio kolektivno samoubistvo. Znam da će sada neki reći – ON IZJEDNAČAVA! Poznata je to floskula iz brojnih javnih rasprava i najčešće TV sučeljavanja kada se na takvim mjestima pojave neistomišljenici. Ali moliću lijepo – ako ja kažem jest, Vukovar je bestijalno razrušen, pobijeno je mnoštvo nevinih ljudi, to je užasni zločin, zaprepašten sam činjenicom da zbog toga nisu odgovarali najodgovorniji za razaranje grada i toliku prolivenu krv. JNA je taj napad pravdala potrebom na deblokira kasarnu u tom gradu. Ali da li je zbog toga trebalo razrušiti cijeli grad? Cilj napada je bio osvojiti Vukovar po svaku cijenu pa makar bio zbrisan sa lica zemlje. I SRBI ŽRTVE VUKOVARA Dodamo li, međutim, tome da je u vrijeme Oluje i poslije nje zapaljeno 22.000 srpskih kuća, da su brojni zarobljeni i ranjeni srpski vojnici streljani, da je ubijeno 500, 677, ili 1400 srpskih civila, ovisno o tome koje i čije izvore koristimo, i to mahom starica i staraca, onda dozvolite gospodo bez osjećaja za tuđe patnje da primijetim kako su se ključni IDENTITET/ BR. 184 / 2013. akteri ta dva pokolja sami IZJEDNAČILI . Kakvu bi onda ja uopće mogao imati potrebu da uz pomoć ravnala vučem liniju između svake od tih krvavih bilanci, koje su, uostalom, zabilježene i od strane neutralnih promatrača. Mnogi su ovdje pogođeni nepravdom, imajući osjećaj da zločinci nisu kažnjeni, ali prethodno ništa nije učinjeno – niti od strane Haškog suda ni država involviranih u prethodni sukob – kako bi se do kraja razjasnili, raščistili i do nekog pravičnog rješenja dotjerali prije svega pravni aspekti ratom najpogođenijih dijelova jedne kolektivne nesreće, čiji osvetnički tragovi upravo iz tih razloga već tri mjeseca plaze po tablama sa dvojezičnim natpisima i pitanje je gdje će sve stići i na koji način završiti. Jer ni za Vukovar ni za Oluju nitko od glavnih krivaca za te zločine nije kažnjen. Hrvatska se ovog trenutka sramoti pred civiliziranim svijetom, a njezini Srbi su satjerani u mišju rupu i mnogi bi najradije prespavali stampedo koji ih nemilosrdno gazi. Dok u Srbiji o tome uporno šute kako ih netko ne bi pitao što su sve to neki u njihovo ime radili u Vukovaru 1991. godine i kako su postupali prema onima koji iz dna duše mrze ćirilicu očigledno i zato jer su jedno vrijeme bili smješteni u vojvođanske štale koje Hrvati zovu koncentracijski logori, a srpske vlasti sabirni centri. Odavno su između Hrvatske i Srbije razmijenjeni podaci o zločinima, među kojima su i oni ovdje podvučeni kao najveći, ali već godinama nikome ne pada ni na kraj pameti da bi se na temelju dospjele pošiljke iz najbližeg susjedstva ozbiljno na tim predmetima prihvatio istražnog i sudskog postupka. Ne treba onda čuditi što Srbi ne smiju ni pisnuti o zločinima koji su nad njima počinjeni u Vukovaru prije nego što je uopće došlo do borbi za taj grad. Službeno borbe za Vukovar, kad ga je napala JNA, počele su 14.09.1991., a od 90 nestalih Srba do pada grada najmanje 20 ih je ubijeno između petog i devetog mjeseca iste te godine. Većina likvidiranih završila je u Dunavu. Većina njih nikada nije ni pronađena. Ako želimo biti objektivni onda valjda nije baš tako nevažno tko je počeo sukob u tom gradu i koje su nacionalnosti bile prve žrtve. Prva žrtva u istočnoj Slavoniji bio je Stevan Inić, Srbin iz sela Bršadin, ubijen metkom u glavu 01. 05. 1991. godine, a prva vukovarska žrtva bio je također Srbin Jovan Jakovljević. Ubijen je na svom kućnom pragu 29.06.1991. Odmah IDENTITET/ BR. 184 / 2013. Pobuna protiv ćirilice je projekt najvećih mračnjaka u ovoj zemlji koji se u svom rušilačkom pohodu nemaju namjeru zadržati samo na Srbima nakon toga zaredali su novi zločini nad Srbima i njihov masovni egzodus iz grada. Nije li onda ova radikalno desna eskapada u tom izmučenom gradu možda prije svega rezultat potrebe u nekih ljudi da zastrašivanjem pomoću nasilja suparničkoj strani zavežu usta kako bi nekoga zaštitili od odgovornosti za inicijalno učešće u krvavom vukovarskom sukobu iz 1991. VLAST STALA IZA ZLOČINA Povjerenik za grad Vukovar Marin Vidić Bili pisao je još daleko prije nego što su počele borbe za Vukovar državnom vrhu i prvacima hrvatskih parlamentarnih stranaka o kaosu u gradu; miniranju srpskih kuća, kafića, restorana, trgovina, odvođenjima ljudi i njihovim smaknućima. Slične informacije u glavni grad Hrvatske slao je i šef policije Ferdinand Jukić. Vidić je za ta zlodjela okrivio Tomislava Merčepa koji je, odmah nakon pisma vukovarskog povjerenika, uhapšen i helikopterom prebačen u zagrebački zatvor. Ali je drugi dan odmah i pušten na slobodu. Potom je imenovan za pomoćnika ministra unutrašnjih poslova. Kad su novinari, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Ivana Vekića pitali, kako to da je pušten, odgovorio je – naredbom odozgo. Na taj način je sama hrvatska vlast na sebe navukla sumnju da je stajala iza tih zločina. Mada su se masovna ubistva sa takvim predznakom događali maltene po svuda gdje god je živjelo srpsko stanovništvo. U Sisku su recimo stanovnici tog grada srpske nacionalnosti 9 bili izloženi likvidacijama pune dvije godine (1991. i 1992.), a hrvatska vlada, kojoj je na čelu bio Franjo Gregurić, usprkos činjenici da je sve to znala, ništa nije poduzimala da zaustavi ubijanje ljudi u njihovim stanovima, na ulici, na radnom mjestu, mnogi su likvidirani na obali rijeke Save, presretani kad su se vraćali sa posla iz Zagreba i također završavali u rijeci Savi, pravi pogrom doživjeli su Srbi i u selima oko Siska itd. Cijele porodice su u to vrijeme u tom gradu likvidirane. Kada je Vjekoslav Vidović, predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske, otišao kod Franje Tuđmana da ga upozna sa zločinima u Sisku hrvatski predsjednik ga je pažljivo saslušao i odmah smijenio. Nije li onda i u ovom slučaju država na određeni način bila involvirana u ta zlodjela. Zločince je oslobađala od odgovornosti i nagrađivala, a onima koji su tražili da se zločini procesuiraju davala je otkaze. I sada smo zaprepašteni – otkud sada odjedamput ti vandali koji razbijaju i trgaju table sa dvojezičnim natpisima? Mogli bismo reći da Josić i društvo oko njega koriste dva stimulansa u toj svojoj nasilnoj kampanji: nekažnjene zločine na srpskoj strani kao nešto što doživljavaju kao izrazito negativno i neprocesuirane zločine na hrvatskoj strani kao nešto što smatraju pozitivnim u svom aktuelnom obračunu sa Srbima ispaljivanjem čekićobacačkih granata - najprije na table sa dvojezičnim natpisima a onda, bude li prilike, preko brdašca zvanog Ćirilica na glave konzumentima tog pisma kako bi se razbježali i završili u Srbiji.■ manjine & većine Kako smanjiti štetu od razbuktalog nacionalizma Sve više analitičara, ali i običnih građana, prepoznaje „modus operandi“ aktualne administracije koja nije dorasla suočiti se s realnim društvenim problemima. Kako bi izbjegla otvaranje socijalnih i ekonomskih problema, administracija potiče zaoštravanje onih „svjetonazorskih“. Budući da se i opozicija bolje snalazi u „ideološkim borbama“ nego na terenu javnih politika, svjetonazorski se sukobi gomilaju... K Piše: DAVOR GJENERO ad neka politika započinje s takvim preusmjeravanjem pažnje javnosti sa socijalnih problema, ako ima i trunku odgovornosti (o odgovornosti je prilikom takvog vođenja politike teško uopće govoriti, jer se radi o evidentno neodgovornom političkom ponašanju), onda na početku takve akcije „preusmjeravanja pažnje javnosti“ mora imati pripremljenu i „izlaznu strategiju“, način na koji će nakon nekog vremena „riješiti“ problem, u čijem je kreiranju sama sudjelovala, i, koliko je to moguće, smanjiti štetu, što ju je stvorila. Međutim, u hrvatskom slučaju ova „preusmjeravanja pažnje javnosti“ nisu provedena čak niti uz elementarnu „strategiju smanjivanja štete“, a politika ne zna kako prevladati probleme koje je sama izazvala. Pravo na korištenje manjinskim jezikom i pismom jedan je od primjera takvog preusmjeravanja pažnje javnosti sa socijalnih i ekonomskih problema, a pri tome niti jedna niti druga strana u sukobu ne vode brigu o elementarnoj zaštiti prava manjine, u ovom slučaju srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, po definiciji ranjive skupine, kojoj u svakom demokratskom društvu pripada pravo na posebnu zaštitu, a etika svakoga demokratskog političara mora sadržavati i obvezu posebno obazriva i „politički korektnog“ odnošenja prema ranjivim skupinama i govora o njima. Odgovorne vlasti ne bi čekale rezultat popisa stanovništva, koji je pokazao da u nekoj sredini ima više od 33 % pripadnika neke nacionalne zajednice, u ovom slučaju srpske, da bi se tek tada Odgovorne vlasti ne bi čekale rezultat popisa stanovništva, koji je pokazao da u nekoj sredini ima više od 33 % pripadnika neke nacionalne zajednice, u ovom slučaju srpske, da bi se tek tada počelo ostvarivati njihovo pravo na korištenje manjinskim jezikom i pismom počelo ostvarivati njihovo pravo na korištenje manjinskim jezikom i pismom. U svim lokalnim zajednicama, u kojima manjina čini relevantan dio stanovništva i gdje manjina intenzivno komunicira i sa svojom „matičnom državom“, jasno je da je pravo manjine na komunikaciju s javnim vlastima 10 na svome jeziku i pismu ključno za svakoga pojedinoga njena pripadnika. Pitanje isticanja natpisa na oba jezika (i pisma) na javnim ustanovama tek je poruka države pripadnicima manjine da su oni u nekoj sredini poželjni za državu, a topografske table i javni natpisi u ulicama i naseljima govore o tome da većina u nekom mjestu prisutnost manjine doživljava kao vrijednost i da manjina svojom kulturom, tradicijom i identitetom bitno utječe na identitet lokalne zajednice. To je poruka o takvoj integraciji manjine koja ne vodi prema asimilaciji, nego prema tome da cijela lokalna zajednica baštini dva kulturna i politička identiteta, ili više njih. Istra i veza talijanske zajednice ondje s većinskom zajednicom i drugim manjinama najbolji je primjer uspješnog scenarija provođenja prava na korištenje manjinskim jezikom i pismom. Scenarij, koji je u Istri uspio, nije proveden zahvaljujući intervenciji središnje vlasti. Upravo suprotno, središnje su vlasti u nekim prošlim nesretnim vremenima dominacije nacionalizma opstruirale lokalni samonikli („grass root“) scenarij integracije manjinske zajednice i ostvarivanja njenih prava, a inicijativa za ostvarivanje tog prava dolazila je „odozdo“. Nametanje ostvarivanja prava, pak, antagonizira IDENTITET/ BR. 184 / 2013. INTEGRACIJA MANJINA BEZ ASIMILACIJE: Isticanje natpisa na oba jezika i pisma na javnim ustanovama tek je poruka države pripadnicima manjine da su oni u nekoj sredini poželjni za državu, a topografske table i javni natpisi u ulicama i naseljima govore o tome da većina u nekom mjestu prisutnost manjine doživljava kao vrijednost i da manjina svojom kulturom, tradicijom i identitetom bitno utječe na identitet lokalne zajednice. To je poruka o takvoj integraciji manjine koja ne vodi prema asimilaciji, nego prema tome da cijela lokalna zajednica baštini dva kulturna i politička identiteta, ili više njih. zajednicu. Središnje državne vlasti imaju obvezu ostvariti ustavno-zakonska prava manjinske zajednice svugdje ondje gdje lokalna i regionalna samouprava nastoje izbjeći ostvarivanje tih prava, ali se to mora raditi tako da ne izaziva sukobe manjine i većine, odnosno ne zaoštrava odnose među zajednicama. Koncept isticanja ploča na oba jezika i pisma, koji su u lokalnoj zajednici u službenoj upotrebi, a zanemarivanje svih drugih aspekata službene uporabe manjinskog jezika i pisma nije nikakva promišljena politika. Ona ne može biti smatrana ostvarivanjem manjinskog prava, pogotovo zato što se središnje vlasti uopće ne brinu o tome da se osigura komunikacija građana i javne uprave (kako izdvojenih tijela središnje države, tako i organa lokalne samouprave) na manjinskom jeziku i pismu. U Vukovaru, koji je trenutno mjesto sukoba u provođenju manjinskoga prava na službenu upotrebu jezika i pisma, na primjer, na lokalnim izborima izborni materijal nije bio tiskan na ćirilici i srpskom IDENTITET/ BR. 184 / 2013. jeziku, iako je manjina na to imala pravo. Razlog je tome što jednostavno nije bilo takva zahtjeva od strane sudionika u izbornom procesu. Dakle, manjinska politička klasa nije vodila računa da ostvari jedno od ustavnih prava, a osiguranje tog prava u ovom bi slučaju ostvarila tijela sudbene vlasti. Naime, riječ je o pravu koje mora osigurati izborno povjerenstvo, sastavljeno pretežno od sudaca. Iz ovog primjera očito je da scenarij ostvarivanja prava nije propustila napraviti samo središnja država i lokalna samouprava, nego i manjinska politička klasa. Zato situacija i jest postala bezizlaznom i zato nema scenarija prevladavanja krize politike manjinske zaštite. Središnja vlast sada nudi kompromis, koji je tipični „lose-lose“ scenarij scenarij u kome gube svi dionici. Za nacionaliste bi samo isticanje ploča na oba jezika na javnim ustanovama predstavljalo „poraz“, a svođenje prava na upotrebu manjinskog jezika i pisma svega na nekoliko ploča na javnim ustanovama bio bi težak poraz i za pripadnike manjine. 11 Jedini način prevladavanja tog problema bila bi ozbiljna civilno-društvena akcija zasnovana na razrađenom modelu provođenja prava i jasno definiranim rokovima, a taj bi model morao, osim kritičnog Vukovara, zahvatiti i ostale dijelove zemlje. U tom modelu najprije valja provesti konkretna prava pojedinaca da s javnim vlastima komuniciraju i manjinskim jezikom i pismom, da glasaju na izborima uz pomoć izbornog materijala tiskanog i na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, a nakon toga valja definirati rokove u kojima će se istaknuti natpisi na javnim institucijama i na manjinskom jeziku, i konačno, kad će sve topografske oznake biti na oba jezika i pisma. Samo uz jasno definirane rokove i preuzimanje obveza svih dionika, dakle, i središnjih vlasti, i lokalne samouprave, i manjinske političke klase, moguće je prevladati krizu koja je stvorena samo zato jer se vlast i opozicija bolje snalaze u temama vezanima uz nacionalizam, nego li u rješavanju realnih životnih problema građana. ■ tekovine demokracije NOVI VAL DESNOG EKSTREMIZMA U HRVATSKOJ Desni politički ekstremizam u Hrvatskoj se u mnogočemu promijenio, a u posljednje vrijeme svoje ciljeve najviše nastoji realizirati kroz prividno nepolitičke, svjetonazorske intervencije poput stupidnih referenduma o braku i ćirilici, umjesto kroz izravno političko djelovanje P Piše: DRAŽEN LALIĆ rema nekim riječima imam nultu toleranciju. Osjećam se loše kad čujem ili pročitam one koje označavaju sunovrat života, zdravlja i ljudskosti; na našem jeziku takve zvuče posebno dramatično, primjerice smrt, zločin... Jedne se kao građanin osobito užasavam: ustaše i različite izvedenice (ustaški pokret, ustaška vojnica i slične) pojma koji označava hrvatske fašiste iz prve polovine i sredine prošloga stoljeća. Takav odnos je razumljiv, s obzirom da je moja obitelj u Drugom svjetskom ratu jako propatila od zlotvora u žuto-smeđim uniformama: kasnoga ljeta 1943. godine u Makarskoj ubili su moga djeda antifašistu, baka se kao suradnica Narodno oslobodilačkog pokreta jedva spasila iz ustaškoga zatvora, stric je rođen dva tjedna nakon ubojstva njegova oca prekriven modricama stečenima uslijed udaraca kundakom u stomak trudne majke... Ipak, slijedom svoga profesionalnoga i javnoga djelovanja, koje se znatnim dijelom odnosi na socijalnu i političku patologiju, često moram baratati za mene neugodnim pojmovima. Pokadšto i navedenim kojega se posebno grozim. Uvjeren sam kako stručnjaci koji u javnosti izlažu svoje poglede na politička i društvena pitanja ne smiju dopustiti da ih u tome ometaju njihova osobna iskustva i osjećaji, nego trebaju racionalno, objektivno i odgovorno analizirati neku pojavu. Od takvoga uvjerenja pošao sam i sredinom listopada kad su me iz Slobodne Dalmacije zamolili da komentiram dijelove intervjua Igora Mandića beogradskim Večernjim novostima. Čuveni hrvatski publicist i pisac je na pitanje „Kako će se završiti ‘rat protiv ćirilice’ u Vukovaru?“ odgovorio: „Ustašija se probudila, nije ni zaspala, ni bila pokopana, kako smo mislili, i taj grozni element rovari u hrvatskom nacionalnom biću, tako da će uništiti i samo to biće. To je kao rak koji jede svoga vlastitelja. Stara ustašija i neoustašija su isti rakfenomen u Hrvatskoj, i vode nas u letalno stanje, u smrtnost (...) Ali, nije ćirilica problem u Vukovaru, ona je samo izgovor da se maknu preostali Srbi. Na bilo koji način.“ U mojoj izjavi, koju je 14. listopada objavio splitski dnevni list, stoji da je dobro što je Mandić upozorio na pojave koje nas itekako trebaju zabrinuti, ali da se ne slažem s nekim terminima koje je pritom koristio. Značenje termina ustaše i ustašija, ocijenio sam, dominantno je vezano za prošlost; ako ćemo se vazda vraćati na ustaše i partizane, nema nam ni sadašnjosti niti budućnosti. Upozorio sam kako jedna kriva rečenica, pa čak i riječ, može ubiti više ljudi od tenkovske granate. Prosvjednike u Vukovaru označio sam kao pripadnike 12 primitivne i ekstremističke, ali dobro organizirane i vjerojatno od podzemne, protuvladine politike manipulirane manjine. Upozorio sam kako oni djeluju kao šovinisti, slagali se s tom ocjenom ili ne. Nemogućnost izražavanja manjinske kulture i korištenja pisma, naime, povećava osjećaj kolektivne ugroženosti kod hrvatskih Srba, što mogu biti i nenamjerne posljedice akcija prosvjednika. Tako prezentirana izjava izazvala je više različitih reagiranja u medijima i privatnim razgovorima. Na nju su se kritički osvrnuli i pojedini moji prijatelji te dugogodišnji suradnici i poznanici. Naročito je žestoko reagirao Viktor Ivančić („O ustašiji“, Novosti, 20. listopada), optuživši me uz ostalo da licemjerno nastojim „fašistoidna stremljenja opslužiti antifašističkim ugođajem“ i poduzimam „drski falsifikat“. U ovom članku zbog različitih razloga ne polemiziram s Ivančićem. Uz ostalo, zato što smatram da se tako osjetljiva pitanja ne mogu valjano pojasniti javnom svađom i osobnom diskreditacijom – baš je takav ton Viktor izabrao – između ljudi koji se odavno poznaju. Umjesto toga, pokušavam se usmjeriti na sadržaj spora - obrazložiti zbog čega i nadalje (posljednjih sam nekoliko tjedana iznova promislio o tome, ali nisam promijenio mišljenje) smatram kako vukovarske prosvjednike nije ni osnovano niti razumno etiketirati kao ustaše odnosno „ustašiju“. IDENTITET/ BR. 184 / 2013. FAŠISTIČKO NOSTALGIČARENJE Izjava koju sam putem telefona dao Slobodnoj Dalmaciji nije u tim novinama izložena u cijelosti, već njeni dijelovi koje je uredništvo vjerojatno smatralo medijski atraktivnima, a nije objavljeno moje obrazloženje. U novinskoj izjavi – tu formu treba „čitati“ drugačije od teksta kojega autor sasvim kontrolira - najviše sam se referirao na antićirilične prosvjednike u Vukovaru. Ocjenu naravi suvremenoga desnog ekstremizma u Hrvatskoj kao cjelini dao sam kroz par rečenica, u kojima sam istaknuo kako je velika većina građana ostavila ustaše i partizane prošlosti, što uz ostalo potvrđuje činjenica da radikalna desnica kod nas nema uspjeha na parlamentarnim izborima. Neoustaška djelovanja, kao što su rušenje partizanskih spomenika ili nazivanje ulica prema zločincu Mili Budaku, kontaminiraju suvremenu Hrvatsku, na njih sam višekratno i pravovremeno (npr. još u prvoj polovini devedesetih sam ne obazirući se na rizike po svoju sigurnost kritizirao predsjednika Tuđmana zbog izjave da je sretan što mu žena nije Židovka ili Srpkinja) upozoravao u javnosti. Međutim, takve su pojave najviše bile prisutne u prvom desetljeću hrvatske samostalnosti; u posljednjih 14 godina one mnogo više spadaju u marginu, nego u središnji tok političkoga života, a razmjerno malobrojne fašističke nostalgičare, slično kao i u mnogim zemljama razvijene demokracije, velika većina naših građana smatra redikulima, a ne ozbiljnim političkim akterima. Dva su temeljna razloga zbog kojih smatram da antićirilične prosvjednike, odnosno veliku većinu njih, ne treba označavati kao ustaše i ustašiju. Prvi je ideološke naravi. Naime, ustaški pokret iz prve polovine prošloga stoljeća je hrvatski izraz fašističke ideologije nastale u to vrijeme u Italiji i razvijene u Njemačkoj, koja se po mnogim svojim obilježjima razlikuje od antićiriličnih prosvjeda u Vukovaru ove godine. Tako u vukovarskim prosvjedima nije moguće uočiti rasizam, u njima nije jako važna ideja vođe (Fuhrerprinzip) s obzirom da Tomislav Josić nije ni izbliza tako karizmatični niti dominantni vođa, ne provodi se sustavni i grubi teror kao temeljna metoda fašističkoga djelovanja... Nesličnost je i u odnosu prema demokraciji: antićirilični prosvjedi nisu dominantno usmjereni na nasilno rušenje vlasti i pripadajuću usIDENTITET/ BR. 184 / 2013. Antićirilični demonstranti u Vukovaru su pripadnici primitivne i ekstremističke, ali dobro organizirane i vjerojatno od podzemne, protuvladine politike manipulirane manjine koja se od ustaškog pokreta razlikuje po nekim ideološkim i kontekstualnim diferencijacijama postavu autoritarnoga režima, čime je bilo određeno političko djelovanje ustaša (stranka UHRO je u nazivu imala pojam „revolucionarna“) i njihovih talijanskih i njemačkih gospodara. Za razliku od toga, vukovarski su prosvjedi zapravo najviše u funkciji sljedećih izbora, u smislu da se njima nastoji diskreditirati i srušiti sadašnja vlast. A kad na sljedećim izborima državnu vlast osvoji „stožeru“ skloni HDZ s partnerima, lako je prognozirati, takvi će prosvjedi i pripadajuće ritualno nasilje ugasnuti. Dakle, većina vukovarskih prosvjednika, iako neki među njima provode ritualno nasilje, od kojega je posebno štetno bilo ono počinjeno nad samim državnim vrhom za vrijeme proslave u tom gradu 18. studenoga, ipak nastoje svoje političke ciljeve realizirati kroz različite demokratske institucije (pregovaraju i na druge načine komuniciraju s nositeljima najviših dužnosti u državnoj vlasti, efikasno utječu na odluke lokalne vlasti i slično). Za razliku od toga, ustaše iz prve polovine prošloga stoljeća evidentno su djelovali izvan takvih institucija. IZMANIPULIRANI NACIONALISTI Ipak ne zanemarujem neke ideološke poveznice između ustaša iz prošloga stoljeća i aktera koji ove godine protestiraju u Vukovaru zbog uvođenja dvojezičnih ploča. Ponajprije se to odnosi 13 na nacionalizam kao glavnu idejnu osnovu tih protesta. Taj se nacionalizam, nerijetko prisutan u radikalnom izrazu kao šovinizam koji je neprihvatljiv u demokratskim društvima, doduše izražava u manje nasilnim i dramatičnim oblicima, ali treba uzeti u obzir mogućnost da eskalacija političkoga bunta u Vukovaru, u nekim za to povoljnim okolnostima, može rezultirati teškim pa i najtežim posljedicama. S tim je povezana još jedna potencijalna sličnost – nasilje. Ono je u Vukovaru i nekim drugim mjestima do sada bilo dominantno ritualno (već uvriježeno razbijanje dvojezičnih ploča za mnoge prosvjednike ima veliko simbolično značenje). Takvo nasilje može u određenim uvjetima sporadično mutirati u zbiljsko, dakle ono obilježeno gubitkom zdravlja pa i života, ali sam uvjeren kako ni takvo nasilje ne može biti pogonsko gorivo nekoga državnog udara kojim bi se Hrvatska izolirala od demokratske Europe i međunarodne zajednice te ponovo (kao prije sedamdesetak godina) upala u krvavi vrtlog građanskoga rata. Navedene ideološke poveznice, međutim, mnogo su manje prisutne od razlika: velika većina ratnih veterana i drugih iz Vukovara i ostalih mjesta koji se bune zbog uvođenje dvojezičnih ploča po mome mišljenju nisu neke neoustaše (ustaša u izvornom obliku više nema niti ih može biti), nego ljudi istraumatizirani tekovine demokracije ratnim stradanjima, pa i izmanipulirani nacionalisti u čijoj individualnoj i kolektivnoj predodžbi rat zapravo još nije završio. Kao takvi, oni nisu u stanju da prihvate prevažni prošlogodišnji apel Ante Gotovine: „Rat pripada povijesti i okrenimo se budućnosti svi zajedno“. Drugi razlog zbog kojega opovrgavam da prosvjednici u Vukovaru spadaju u ustaše i ustašiju nazivam kontekstualnim. Mogu ga ovako sažeti: nije osnovano političko djelovanje jedne skupine ljudi vezano za rat otprije dvadesetak godina označavati istim pojmovima kao politički pokret iz rata koji se vodio prije sedamdesetak godina. Politički, kulturni i društveni kontekst se u razdoblju od četrdesetih godina prošloga stoljeća do danas bitno promijenio, što je uz ostalo utjecalo na velike razlike u kulturnim i bihevioralnim obilježjima aktera desnoga političkoga ekstremizma u ta dva vremena. Primjerice, većina ustaša iz Drugoga svjetskog rata socijalnim su porijeklom bili nepismeni seljaci; za razliku od toga, među vukovarskim prosvjednicima, koji uglavnom žive u Vukovaru i drugim gradovima, nema nepismenih, vjerojatno većina među njima poput ostalih građana koristi internet i razmjerno su dobro informirani o političkim i društvenim zbivanjima, i slično. Bitno se razlikuju i unutarnjopolitički (za razliku od četrdesetih godina prošloga stoljeća, Hrvatska danas je bez obzira na različite teškoće demokracije zemlja u kojoj se vlast smjenjuje mirnim putem kroz izbore), kao i vanjsko-politički ambijenti (dok je Hrvatska prije sedamdesetak godina bila pod političkim patronatom diktatura Italije i Njemačke, suvremena Lijepa naša je sastavni dio Europske Unije kao zajednice demokratskih država). NECIVILIZIRANI EKSTREMIZAM Igor Mandić, Viktor Ivančić i drugi koji smatraju kako politički prosvjed u Vukovaru nije drugo do izraz hrvatskoga fašizma tj. ustaštva ne razumiju da „nije moguće dvaput ući u istu rijeku“ (Heraklit Efežanin). Oni ne uzimaju u obzir da je nadošla „nova voda“: desni politički ekstremizam u Hrvatskoj se u posljednjih sedam-osam desetljeća u mnogočemu promijenio. Uz ostalo i u tome što u posljednje vrijeme svoje ciljeve najviše nastoji realizirati kroz prividno nepolitičke, svjetonazorske intervencije (npr. stupidni referendum o unošenju definicije braka u Ustav), umjesto kroz izravno političko djelovanje. Ta i druge promjene zahtije- vaju bitnu modifikaciju - stari, pohabani ključevi ne mogu otvarati nove brave - osnovnih pojmova i konceptualnoga aparata za analizu suvremenoga izražavanja te političke opcije kod nas. Na neuspjeh u stvaranju aparata koji bi bio pogodan za objašnjavanje i razumijevanje fenomena nove radikalne desnice u današnjoj Hrvatskoj upućuju i bitne razlike u pogledima na vukovarske antićirilične prosvjede između javnih komentatora tih zbivanja, pa i između onih s tzv. intelektualne ljevice. Većina nas koji smo se u javnosti u posljednje vrijeme osvrnuli na te prosvjede ne poznajemo dobro - Vukovar sam posljednji puta posjetio prije tri godine, pri čemu sam opet bio šokiran intenzitetom Kolektivno prihvaćen osjećaj viktimiziranosti Hrvata u Vukovaru ne može biti opravdanje za nedvojbeno barbarsko uništavanje dvojezičnih ploča i potiranje prava Srba na slobodno korištenje svoga pisma i izražavanje svoje kulture opterećenosti tragičnim zbivanjima iz devedesetih - stvarnih međuetničkih interakcija i urbanih (ne)prilika u tom gradu . A odnosi između tamošnjih etničkih skupina, kako je 16. studenoga u važnom intervjuu Jutarnjem listu upozorila psihologinja Dinka Čorkalo-Biruški, dugogodišnja istraživačica ponašanja i preferencija Vukovaraca, bitno su određeni viktimiziranošću Hrvata i diskriminacijom Srba. Kolektivno prihvaćen osjećaj viktimiziranosti, međutim, nije ikakvo opravdanje za nedvojbeno barbarsko uništavanje dvojezičnih ploča i potiranje prava druge skupine na slobodno korištenje njenoga pisma i izražavanje njene kulture. Raymond Boudon poručuje kako „barbare možemo osuđivati, ali ih razumjeti. Razumjeti ne znači opravdati“. Tu misao istaknutoga francuskog sociologa koristim kako bih dodatno precizirao svoj odnos prema neciviliziranom izražavanju ekstremizma posljednjih nekoliko mjeseci u Vukovaru i nekim drugim mjestima. Tu nemilu pojavu motrim izvana, putem medija, pri čemu nastojim biti svjestan 14 teških posljedica koje su posljednji rat, neuspješna tranzicija, te ekonomska i društvena kriza sinergijski ostavili na životima mnogih građana Podunavlja i drugih krajeva Hrvatske; pokušavam je razumjeti i analizirati korištenjem valjanih misaonih alata. Međutim, nipošto je ne opravdavam. Barem u posljednjem smo slični Igor Mandić, Viktor Ivančić i ja. P.s. Nakon što sam napisao ovaj tekst i neposredno prije što ću ga poslati uredništvu, bio sam na utakmici Hrvatska-Island i izravno svjedočio skandiranjima parole „Za dom spremni!“ većih dijelova publike, kako samostalno iniciranih ili nakon utakmice poticanih od Joea Šimunića, 35-godišnjega izdanka iščašene političke socijalizacije kojoj je bio izložen u ekstremističkom dijelu hrvatskih iseljenika u Australiji. Na prvi pogled, ta zbivanja pokazuju da sam u krivu kad tvrdim da su neoustaše kod nas danas u izrazitoj manjini. U obranu te tvrdnje bih mogao napisati veći tekst, a ovdje zbog nedostatka prostora samo ističem kako se uzvikivanje ustaških poruka na nekim nogometnim utakmicama ponajprije zbiva kao posebno efikasan (na to je službena kultura posebno osjetljiva) način provociranja državne vlasti koja je razočarala mnoge ljude, a posebno mlade, odnosno kao „protest kroz ritual“ – kolektivno izražavanje nezadovoljstva zbog djelovanja vlasti, te mučne ekonomske i socijalne situacije u zemlji. Također, ukazujem da su takve poruke kod nas prisutne gotovo isključivo na nogometnim utakmicama i u formi grafita, te da ih najviše koriste ekstremni navijači koji svakako ne spadaju – mnogi su moji poznanici začuđeni što aktivno izražavam interes za taj sport koji prema njima kod nas okuplja samo „primitivce“ i „mafijaše“ - u „prosjek“ hrvatskoga naroda. Mnogi od mladih navijača koji sudjeluju u takvim kolektivnim skandiranjima i pjevanjima, poznato mi je slijedom mojih čestih kontakata s torcidašima i pripadnicima drugih navijačkih plemena, kao privatne osobe ne podržavaju ikoji politički ekstremizam te nisu članovi ili simpatizeri onih nekoliko neuspješnih strančica koje izražavaju štetnu nostalgiju za ustaštvom. Naposljetku, ističem kako je ne samo naša demokratska javnost (u javnoj sferi) nego i tzv. tiha većina (u privatnom komuniciranju) posljednjih dana izrazila nultu toleranciju prema neoustaškom ispadu Šimunića i nedvojbeno se izjasnila protiv toga da on i ubuduće igra za hrvatsku reprezentaciju.■ IDENTITET/ BR. 184 / 2013. komunikacijski šumovi Kako su svi građani Srbije postali Velikosrbi Ako ne počnemo paziti kako komuniciramo, nećemo moći dopustiti da se ratne rane ublaže, sankcioniraju zločinci, a dva naroda konačno počnu živjeti u miru i razumijevanju N išta neobično nije u tome što se u Vukovaru takvim koncentriranim gnjevom protestira protiv ćirilice. Ništa čudno nije u tome što vjerojatno brojni građani bojkotiraju kupovinu srbijanskih prehrambenih proizvoda u trgovinama. Nije nevjerojatno da se mnogi ispred televizora zgražavaju nad emitiranjem srpskih filmova ili serija. Takve situacije se ne događaju samo zbog ratova na ovim prostorima, odnosno dominantne crno-bijele percepcije tih događanja, po kojoj su Srbi bili sama inkarnacija Nečastivog, a Hrvati nesretne žrtve pod okriljem Oca Našeg. Takve situacije se sustavno i brižljivo održavaju napetima zbog jedne druge stvari. Naime, prečesto se u javnom diskursu, među političarima, medijima i građanima pridjev srpsko, srpski i slično, spominje u krajnje negativnom kontekstu, neumjereno, pa i sasvim suvišno, njegujući kolektivnu memoriju dobrog dijela građana o tome da je sve povezano sa Srbima ili srpskim opasno ili, najblaže rečeno, odbojno, mrsko i nepoželjno. Izdvojili bismo dva primjera. Primjer prvi. U jednoj putopisnoj emisiji na HRT-u, naglašavamo ovo putopisnoj, novinarka je, opisujući jedno selo u dalmatinskoj Zagori, spomenula lokalnu katoličku crkvu koja je, citiramo, “u Domovinskom ratu stradala u srpskom granatiranju”. Iako je ta crkva vrlo vjerojatno i stradala iz cijevi srpske vojske, nije jasno zašto je ta informacija relevantna za jednu putopisnu emisiju, IDENTITET/ BR. 184 / 2013. Piše: ALEKSANDAR AJDARIĆ budući da se ni prije ni kasnije u emisiji ništa nije spominjalo u kontekstu ratnih događanja. Dovoljno je bilo reći da je crkva stradala u Domovinskom ratu, a gledatelji lako, ako im je to potrebno, mogu zaključiti da ju nije oštetila Armija BiH, jer ona u Hrvatskoj nije niti ratovala, ili da ju nije granatirala hrvatska vojska. Paradoksalno, ispada da su novinari u ratnim godinama bili puno precizniji u svojim izvještajima govoreći kako je napad izvela “srbočetnička” ili “velikosrpska” postrojba, (budući da je, nažalost, određen dio Srba u Hrvatskoj bio izmanipuliran Šešeljovom velikosrpskom ideologijom), nego što su novinari danas, 18 godina nakon rata, kada se velikosrpsko granatiranje, najedanput pojednostavljeno, pretvorilo u – srpsko granatiranje, proširujući tako neizravno odgovornost na cijeli srpski narod, u Hrvatskoj, ali i u Srbiji. Zašto je takvo pojednostavljivanje opasno, može potvrditi konsenzus europskih naroda nakon II. Svjetskog rata da se u javnom diskursu, a radi stvaranja temelja za miroljubiv suživot, stvori jasna distinkcija između nacističke Njemačke i poratne Njemačke, odnosno između Nacista i njemačkog naroda. Nažalost, takvu volju u dovoljnoj mjeri ne vidimo u Hrvatskoj unutar političkih struktura, a kamoli običnog puka. Primjer drugi takvog redundantnog spominjanja pridjeva “srpski” dogodio se prije nekoliko mjeseci u zagrebačkoj Staroj gradskoj vijećnici te je puno delikatniji od prvog primjera. 15 Naime, Zagrepčankom godine proglašena je gospođa Marija Slišković zbog svoje borbe da se žrtvama silovanja tijekom Domovinskog rata konačno i zakonski dodijeli status žrtve ratnog zločina silovanja. Iako je i tu potpuno jasno da su žrtve bile Hrvatice, a silovatelji pripadnici srpske vojske, ta činjenica spomenula se toliki broj puta u Vijećnici da se čovjek upitao je li tema tog skupa bilo utvrđivanje toga tko je uopće ratovao 90-tih godina. S druge strane, ovo je jako važno reći. Nitko, ali baš nitko, ne smije oduzeti pravo tim nesretnim ženama da jasno, glasno, javno i koliko god puta to one žele reći, kazuju tko im je učinio to zlo, pa čak i ako koriste generalni konstrukt “srpski”. Međutim, dopustivo je, ipak, upozoriti da se time ne utire put ka trezvenom i sistematskom pronalaženju tih silovatelja, već pojačava društvena psihoza, u kojoj će, umjesto konkretnih zločinaca, prije nastradati neki Srbin koji nema nikakve veze sa zločinima, na primjer turist iz Srbije na ljetovanju u Dalmaciji. Naime, ako u Hrvatskoj konačno ne počnemo paziti kako komuniciramo, nećemo moći dopustiti da se ratne rane ublaže, sankcioniraju zločinci, a dva naroda konačno počnu živjeti u miru i razumijevanju. I na kraju, nitko nema iluzije da se identične pogreške ne čine i u srbijanskoj javnosti, po kojima su svi Hrvati apolozi ustaštva ili slično tome. No, to je problem te zemlje, a mi smo tu da uredimo društvo u kojemu živimo i budemo dostojanstveni primjer ostalima. ■ inventura torture D Ako želimo mir i prosperitet, zabranimo HDZ a bi se čovjek informirao o domaćom i svjetskom zbivanjima, normalno je da kupi, ili pročita barem dvoje, ili troje novine i preleti preko internetskih portala. To normalno radi svaki obrazovaniji građanin u svijetu, a kod nas je drugačija priča. Prvo spadamo u red zemalja s najvećim postotkom nepismenog stanovništva, drugo, obrazovanje kod većine stanovništva završava s osnovnom školom, ili u najboljem slučaju sa srednjom. Dobro ni i drugim susjednim nam državama, s kojima smo nekada živjeli u jednoj, kako jedni koji ništa ne shvaćaju, zovu „tamnica naroda“, međutim, u tim državicama novine se prodaju, čitaju i svakim danom, kao na primjer u Srbiji pojavljuju se novi naslovi. Naš problem se sveo na četiri velike novine i nekolicinu lokalnih, a svake od njih jedva krpaju kraj s krajem. Tako jedan do nedavno najčitaniji Jutarnji list, jedva prelazi tiražu od 30 hiljada. Nije problem samo u neobrazovanosti, već je naš problem u tome da sve novine potpuno jednako pišu. Donose iste teme, komentiraju ih gotovo identično, jedino Večernji list pomalo iskače svojim, ponekad ekstremno desnim komentarima, što nije ni čudo jer im je vlasnik Katolička crkva. Sve naše tiskovine, kako se to danas u hrvatskom potuđmanjenom jeziku zove, više liče na policijske izvještaje nego na normalnu novinu. Naravno narod najviše voli crnilo. Mnoge jedino to i zanima, pa odmah okreću „crnu kroniku“, zbog toga, s hrvatskim novinama nema problema, jer već je cijela naslovnica puna crne kronike, a na prvoj stranici koje su rezervirane za udarne vijesti počinje crna kronika. Da li je to fenomen novinarskog uređenja ili problem cijele države, jer kako ispada u ovoj državi nema ničega osim pljačke i kriminala. „ZNA SE“ KAKO SMO OPLJAČKANI Kriminal je krenuo od onog trenutka kada je devedesetih godina osnovana ZNA se stranka koja se predstavlja kao Hrvatska demokratska zajednica. Nitko joj ne može osporiti da je hrvatska stranka i to više no što bi trebalo, ali s demokracijom oni nikada nisu bili na „TI“. Od trenutka kada su došli na vlast, počeli su razbijati državu, za koju su govorili da je umjetna tvorevina i tamnica naroda, a zaboravljaju da je prilikom osnivanja prve Jugoslavije 96% stanovništva u Dalmaciji bilo za Jugoslaviju. Dobro, pustimo povijest povjesničarima, a vratimo se u našu mračnu stvarnost. Idejom o stvaranju „stališa“ kako je govorio neumrli nam predsjednik, počelo je vraćanje hrvatskih građana u mrak srednjega vijeka. Naravno seljaci ne kose kosama žito, a građani se ne bave samo zanatskim poslovima, ali mrak mišljenja je nametnut stanovništvu. Amerikanci su u prednosti pred nama, jer imaju crnce i hispanjolce koje mogu mrziti do mile volje, zbog boje kože pa imaju opravdanje, a nama su u nedostatku istih ostali samo Srbi, koji su zapravo isti kao i mi. Imaju isti ten, govore istim jezikom, ali ipak, tu smo ih čekali! Idu u istina kršćanske crkve koje imaju čak iste molitve, jedino su njihove crkve okrenute prema istoku, a nama, „pravim“ Hrvatima taj istok je uvijek bio izvor problema i mržnje. Zato je „neumrli nam predsjednik“ okružen fašističkim mračnjacima koji su mu došli pomoći stvarati državu iz daleke Kanade, krenuo odmah na progon Srba i totalnu rasprodaju društvenog blaga koje je u poslijeratnoj Jugoslaviji Hrvatsku pretvorilo u najrazvijeniju republiku. Naprosto je za ne povjerovati kako je ZNA SE stranci uspjelo u 18 godina koliko su vladali ovom državom, rastočiti, opljačkati i pobiti nevinih ljudi, a da se kao da nije bilo ništa i danas u Saboru bahate i optužuju druge za nes- 16 Piše: NINOSLAV KOPAČ posobnost, jer nitko nema čarobni štapić kojim bi tu sramotu, ljagu i pljački samo jednim zamahom mogao ispraviti. NADAN JAČI I OD ROCKEFELERA Dični članovi ZNA SE stranke kao Alibaba svoje su kuće pretvorili u pećine u koje su nagomilali opljačkano blago. Milijarde opljačkane od naroda pravdaju svojom poslovnom sposobnošću i do nedavno su neki živjeli raskošnije od američkih milijardera koji su generacijama sticali svoje bogatstvo, a žive normalnim životom, kao svaki dobro stojeći američki građanin. Imao sam priliku osobno upoznati Davida Rockefelera, koji je u ono vrijeme, između ostalog bio vlasnik tada najjače banke na svijetu - Chase Manhattan. Uz svo bogatstvo bio je skroman, pješice hodao po New Yorku i bio ljubazan sa svakim i kod upoznavanja uvijek bi molio da mu se obraćaju skraćenim imenom, što bi kod nas značilo da se nekome obraća sa ti. Taj milijarder nije imao tajne bunkere u svojoj kući u koje se ulazilo izvana kroz ventilacijske otvore u kojima je posjetioce dočekivao preparirani buffalao, polarni medvjed, a možda i nosorog, jer naši bogataši osim što su voljeli slike, skupe satove, voljeli su naš novac trošiti po raznim krajevima svijeta, pa osim Srba ubiti i koju nevinu životinju, da bi pokazali koliko su moćni. Čovjek, za kojeg su zaluđene Srpkinje u Srbiji govorili da je „lep ko’ greh“, ipak je dolijao IDENTITET/ BR. 184 / 2013. i svoje luksuzne viletine od kojih svaka vrijedi nekoliko miljuna eura, a ima ih barem 5, te velika građevinska zemljišta na planinskim proplancima Hrvatske i BiH, trenutno je zamijenio nekomfornom ćelijom u Remetincu, koju sigurno dijeli s još nekolicinom kriminalaca. On još nije kriminalac, jer nije osuđen, ali prema onome što ima, a kolika mu je bila državna plaća, kao i njegovom zatvorskom prijatelju Sanaderu, takvo blago nije palo s neba na pošten način. Prema tome i oni su bili ne samo istaknuti članovi ZNA SE stranke, jedan je bio premijer, a drugi predsjednički kandidat, ali takvih u ZNA SE ima sigurno još. USKOK se još nije pozabavio s članovima obitelji „neumrlog nam predsjednika“ i vilama koje posjeduju na Tuškancu, i čije su adaptacije koštale milijune, ukrašavane mramornim intarzijama koje su izvodili talijanski majstori, te novcem koji su ti isti u njihovo ime torbama iznosili i polagali u strane banke. Siguran sam da bi Vlada bar dio državnog duga mogla namiriti boljom istragom članova i osnivača ZNA SE, te zapljenom ukupno opljačkane imovine i trajnom zabranom te stranke. PUPOVČEVA UNOVČENA VRIJEDNOST Novine su obznanile da je i Milorad Pupovac za SNV, na čijem je čelu, htio kupiti skupi terenac vrijedan oko 400 hiljada kuna. Nakon tih napisa SNV je u koncertnoj dvorani Vatrolav Lisinski održao veliku skupštinu na kojoj je bilo oko 2 hiljade prisutnih ljudi. Svrha te skupštine, kako sam doznao od prisutnih bila je promocija lika i djela Milorada Pupovca i na noj je „urbi et orbi“ obznanio da odustaje od kupovine skupoga automobila. Isti dan svi elektronički mediji, a drugi dan su i sve novine objavile tu vijest na prvim stranicama, a da nitko nije rekao zašto se taj skup održao. Automobili su izgleda u IDENTITET/ BR. 184 / 2013. ovoj zemlji važniji i od politike. Međutim, dovesti ljude autobusima iz cijele Hrvatske, zakupiti dvoranu Vatroslav Lisinski, štampati materijale i neke od uglednijih, još vjerojatno počastiti. Sigurno košta barem kao pola odreknutog automobila, ako ne i više od njegove cijene, kad samo minimalni najam, bez tehnike, Lisinskog stoji 50 hiljada kuna. Vjerojatno se pitate tko je sve to platio? Platili smo mi, jer SNV je na državnom budžetu i od Vlade dobiva 7 milijuna kuna godišnje, a od Savjeta za nacionalne manjine još 5 milijuna za štampanje Novosti. Kada sam ja uređivao taj tjednik od Savjeta smo jedva dobivali 600 hiljada. Očito je da je jedan najmudrijih hrvatskih političara Milorad Pupovac vrlo dobro zna unovčiti svoju vrijednost. je „neumrli predsjednik“ zapalio obećavši im Hrvatsku, ali ne demokratsku, kakva bi trebala biti, a sada je više anarhija, i u rat su krenuli s vjerom da će vratiti tzv. NDH. Kada su shvatili da je NDH prošlost sada tvrde da se za ovakvu Hrvatsku nisu borili. TITOVA SLIKA U AMBASADI ZA HRVATSKU SVIH NAS Međutim dok su svi mediji radosno objavljivali da je Pupovac odustao od kupnje terenca, na Trgu žrtava fašizma je grupa od pedesetak ljudi obilježila dan „Kristalne noći“ kojom je počeo pogrom Židova u nacističkoj Njemačkoj prije 75 godina. Taj skup koji je bio najhumanijeg i najrazumnijeg karaktera, ignoriran od medija bio je pod motom „Apel u ime razuma, za Hrvatsku svih nas“. Organizirala ga je nevladina udruga Dokumenta i Građanski odbor za ljudska prava. Naglašeno je da Hrvatska osim ekonomske krize i nezaposlenosti ima i veliki problem, jer se javljaju pitanja koja u zemlju izazivaju duboke podjele, pa između ostalog u tekstu koji je prisutnima podijeljen stoji: „Ne događa se, doduše, po prvi put da svjedočimo kako su među nama ljudi koji će ugroziti temeljne vrijednosti demokracije i sigurnost građana/ki zbog vlastitih predrasuda, ili trenutačne koristi. Izdajničkim i protuhrvatskim proglašavao se svaki pokušaj da se za ratne zločine počinjene nad nehrvatskim stanovništvom utvrdi ime i prezime osumnjičenika koji će pred sudom dokazivati ili osporavati krivnju. A zapravo, za državu i sve časne ljude koji su je branili od agresije ne bi smjela postojati veće uvreda od sprečavanja privođenja pravdi mogućih počinitelja zločina. Pogotovo se takvo što ne bi smjelo čuti u ime „očuvanja digniteta“ Domovinskog rata“. Bio je to skup s apelom na toleranciju koju mnogi „dragovoljci“ ne prihvaćaju. Sada im je glavni neprijatelj ćirilica, a siromasi duhom niti znaju što je to. Njih 17 Na žalost crni oblaci nadvili su se nad ovu napaćenu zemlju. Kojekakvi stožeri za obrane digniteta ovoga i onoga, zazivaju ponovno prolijevanje krvi. Oni misle da je Pavelić bio heroj, a Tito izdajnik. Najsramnije je optuživanje hrvatskog Ambasadora u Francuskoj da u svom kabinetu ima sliku Tita, a još sramnije opravdavanje Ministarstva vanjskih poslova da je ta slika tamo slučajno stajala. Tito za Engleze i Francuze je heroj kao i za mnoge nas na Balkanu, koji je sa šačicom slabo naoružanih partizana, gerilaca, izvojevao pobjedu nad fašistima, ustašama, četnicima i Nijemcima, a pri tome bio i ranjen. Ovaj naš jadan poluobrazovani svijet, od kojih su nekima očevi bili i partizani, zadojen politikom ZNA SE stranke, misli da su ustaše bili borci za Hrvatsku. To je velika opasnost i mi se protiv toga zla svi moramo zdušno boriti da nam se ne dogodi ono što je kroz stihove u vrijeme Holokausta poručio njemački pastor Martin Niemmoele: Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunista. Kada si nacisti došli po sindikalce, ja se nisam pobunio; jer nisam bio sindikalac. Kada su došli po Židove, ja se nisam pobunio; jer Židov bio nisam. Kada su došli po mene, nije preostao nitko da se pobuni. ■ priča s istoka Predsjednik vukovarskog SDSS-a Srđan Milaković: Stvorena je atmosfera u kojoj se preispituju sva prava srpske zajednice u Hrvatskoj M Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ inistarstvo uprave obustavilo je od primene članak 22. Statutarne odluke o izmenama i dopunama Statuta Grada Vukovara, kojima je područje Vukovara bilo izuzeto od primene Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina i članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Ministarstvo navodi da je takvu odluku donelo u postupku nadzora zakonitosti opšteg akta, pokrenutog na traženje Veća srpske nacionalne manjine Grada Vukovara, u skladu s člankom 32. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Za ostale odredbe Statutarne odluke, uključujući i odredbu da se Vukovar proglašava mestom posebnog pijeteta na žrtvu Domovinskog rata utvrđeno je da su u skladu s Ustavom i zakonom, navodi se u saopštenju Ministarstva uprave. Ministarstvo uprave je Odluku uputilo Vladi koja ima rok od 30 dana da uputi Ustavnom sudu zahtev za ocenu saglasnosti s Ustavom i zakonom. Podsetimo, vukovarsko Gradsko veće je na sednici održanoj 4. novembra usvojilo predlog izmena gradskog Statuta kojima se, između ostalog, Vukovar proglašava mestom posebnog pijeteta na žrtvu Domovinskog rata te u kojem je službeni jezik hrvatski, a pismo latinica. Takođe, u izmenjenom Statutu stoji i da se područje grada Vukovara u celosti izuzima od primene odredaba Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina i članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Odluka je doneta glasovima 12 većnika HDZ-a i HSP-a Ante Starčević te bivšeg SDP-ovca, a sada nezavisnog Željka Pinjuha, aktuelnog predsednika tog predstavničkog tela. Trojica većnika SDSS-a bila su protiv, dok je osam SDP-ovaca bilo suzdržano. Osim predloga dine, na predlog većnika HDZ-a, HSP-a i SDSS-a. Njime se propisivalo da u skladu s odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Statuta Grada Vukovara, pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo slobodne upotrebe srpskog jezika i ćiriličnog pisma u društvenom i javnom životu te u službenoj komunikaciji u javnim poslovima iz samoupravnog delokruga Grada Vukovara. Milaković: Pripadnici srpske zajednice su sredstvo obračuna između nekih grupacija hrvatskog društva s aktuelnom vlašću... Za predsednika vukovarskog SDSS-a i zamenika gradonačelnika iz redova srpske zajednice Srđana Milakovića to što se dogodilo na sednici Gradskog veća 4. novembra nije ništa neočekivano. “Suština je da predlog koji je na kraju dobio većinu, predlog HDZ-a i HSPa AS nije u skladu sa zakonom, ali je izglasan. On je apsolutno u tom smislu nezakonit i na državnim organima je da dalje postupaju”, kaže Milaković koji je pozdravio odluku Ministarstva uprave. Prema njegovim rečima, takvom odlukom je na pravnom nivou razbijen pokušaj političke manipulacije pravima koja pripadaju srpskoj zajednici u Vukovaru. Milaković smatra da se u javnosti posle svega stvorio utisak da političari mogu da predlažu i ona rešenja koja nisu u skladu sa zakonom. „Iz tog razloga se i stvorio veliki pritisak, i na SDSS i na pripadnike srpske Statuta koji je usvojen, većnici su na klupama imali još dva predloga, gradonačelnika Željka Saboa (SDP) koji je predviđao delimičnu primenu zakona, koji se odnose na pravo srpske nacionalne manjine na upotrebu maternjeg jezika i pisma te predlog Kluba većnika SDSS-a, koji je sadržavao punu primenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina. Usvojenim izmenama Statuta promenjen je dosadašnji stavak 3. članka 61. koji je izglasan 2009. go18 PRITISAK I HAJKA NA SRBE IDENTITET/ BR. 184 / 2013. zajednice, u smislu da svoje zahteve smanje ili umanje. Iako su odredbe zakona takve, da vi nemate autonomiju. Mi smo mogli predložiti i predložili smo jedino rešenje koje je u skladu sa zakonom“ pojašnjava ovaj predstavnik srpske zajednice. On podseća da su se uslovi za uvođenje dvojezičnosti stekli objavom popisa stanovništva iz 2011. godine, budući da je Srba u Vukovaru više od trećine u ukupnom stanovništvu ili 34,87 odsto, čime srpska zajednica u tom gradu stiče pravo na ravnopravnu upotrebu svog jezika i pisma. A tu istu zajednicu i njene predstavnike danas se javno proziva zbog tobožnje nelojalnosti, nesolidarnosti s pripadnicima većinskog naroda, pa i tobožnjeg ekstremizma u zastupanju političkih stavova. Šef vukovarskog SDSS-a takve i slične prozivke doživljava kao deo pritiska i hajke, u medijima i javnosti. „ Ispada da se tu radi o ispunjavanju naših želja, a ne o poštovanju zakona. To su stvari koje se izvrću, iako je očigledno da je danas sve moguće izvrnuti. Stvorena je jedna atmosfera u kojoj se sva prava srpske zajednice preispituju. Govori se i o drugim pravima, pravu na obrazovanje na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu pa nadalje. Znači, sve je sporno. Sve što smo postigli IDENTITET/ BR. 184 / 2013. do sada i što je rezultat i proizvod mirne reintegracije. Sada je sve postalo sporno, problematično i sve podložno preispitivanju. Dakle, stvaraju se tenzije i jedan pritisak koji je sada kulminirao“ priča ovaj pravnik i dodaje da mu se čini kako su pripadnici srpske zajednice samo sredstvo obračuna između nekih grupa i grupacija hrvatskog društva s aktuelnom vlašću. Za takvo, suženo stanje svesti po mišljenju našeg sagovornika odgovorni su mnogi. Političke opcije koje zastupaju takve stavove, mediji koji ih interpretiraju na pogrešan način, prenoseći stavove pojedinaca ili grupacija koje nisu politički relevantne i organizovane, od Stožera pa nadalje, dajući im više medijskog prostora nego što to objektivno zaslužuju. „I sami mediji kreiraju javno mnjenje koje je na jedan neprijateljski način raspoloženo prema pripadnicima srpske zajednice. Dakle, ne gradi se u tom smislu nikakva pozitivna atmosfera niti ima prostora, na žalost, za pripadnike srpske zajednice, političare ili građane, uopšte, da se odbrane od tih žestokih napada. Mi smo ostali na pozicijama da branimo i zastupamo pravnu državu i vladavinu prava u RH, što je po meni neprimereno. Mnogi bi drugi to trebalo da čine“, podvlači Milaković. 19 BITKA LAMPIONA A da ne poštuju zakone države za koju su se borili i legalno izabranu vlast, protivnici ćirilice pokazali su i 18. novembra, na Dan sećanja na žrtvu Vukovara 1991. kada su predstavnici vukovarskog Stožera državnom vrhu zaprečili prolazak, onemogućivši predsedniku države, Sabora i premijeru da hodaju u Koloni sećanja i tako odaju počast žrtvama rata, kao i delegacijama Srpskog narodnog veća, Srpskog demokratskog foruma i Demokratske partije Srba. Umesto sećanja na žrtvu Vukovara tema dana bio je performans u režiji Stožera i dve kolone sećanja. Ovaj prvorazredni politički skandal predsednik vukovarskog SDSSa Srđan Milaković ne želi da komentariše. „Mi nismo učestvovali u tim događajima kao organizovana zajednica na ovim prostorima. Zato ću se i suzdržati od bilo kakve vrste komentara. Na Vladi i institucijama je da procene, da li su dali previše prostora onima koji to realno i nužno ne zaslužuju“ priča Milaković. Stožer je 17. novembra započeo s prikupljanjem potpisa protiv ćirilice, s ciljem raspisivanja referenduma koji bi de facto smanjio prava Srba, vezano za upotrebu manjinskog jezika i pisma pa je nakon referenduma o braku 1. decembra iz- priča s istoka gledan još jedan, o ćirilici. „To bi u svakom slučaju bila sramota hrvatske države, sramoćenje i pred međunarodnom zajednicom, nipodaštavanje civilizacijskih dosega koji su važili u RH i svega onoga što je odvelo Hrvatsku u EU i u druge međunarodne integracije. Itekako bi se dovela u pitanje verodostojnost hrvatske države. Ja se nadam da to neće proći“ ističe naš sagovornik i dodaje da je sada na institucijama da kažu svoje, ne samo u pogledu organizacije jer to nije mali broj potpisa koji treba prikupiti. „Nažalost, u ovoj atmosferi koja je stvorena, kroz medije, desničarskoj ili desnoj, nisam siguran niti mogu tvrditi da taj broj potpisa nužno ne može biti prikupljen“ kaže Milaković. Dalje je to, kako navodi, na institucijama države, počev od Ustavnog suda koji mora dati tumačenje, da li je moguće takvu vrstu vrednosti, na kojima počiva hrvatska država, onih osnovnih vrednosti, menjati referendumom, o čemu je već bilo već nekakvih tumačenja, a s druge strane i na Hrvatskom saboru, hrvatskoj državi, da li će dozvoliti da manjina na referendumu menja zakon, „Znamo kakav je Zakon o referendumu. Nije S tožer je 17. novembra započeo s prikupljanjem potpisa protiv ćirilice, s ciljem raspisivanja referenduma koji bi de facto smanjio prava Srba, vezano za upotrebu manjinskog jezika i pisma. „To bi u svakom slučaju bila sramota hrvatske države, sramoćenje pred međunarodnom zajednicom, poništavanje civilizacijskih dosega koji su važili u RH i svega onoga što je odvelo Hrvatsku u EU i u druge međunarodne integracije. Itekako bi se dovela u pitanje verodostojnost hrvatske države. Ja se nadam da to neće proći“ – smatra Milaković. bitno koliko će ljudi na njega izaći, smatra se kao referentan i validan, tako da je na hrvatskoj državi, Saboru i Vladi da razmišljaju o tome da li te odredbe i dalje treba da budu u funkciji i važeće“ smatra ovaj predstavnik srpske zajednice. Zanimalo nas je i koliko je optimizma u redovima vukovarskog SDSS-a te veruju li da će zakoni ove države, koji regulišu prava manjina, zaživeti u pravom smislu te reči ili će o njima i nadalje odlučivati ulica i interesne grupe?! „Nisam optimista u nekom kratkoročnom periodu, moram priznati. Ali, čujte, mi smo se s tim suočavali i suočavamo se svo ovo vreme, svih ovih 15 godina, sa sporom implementacijom zakona. Hajde 20 da kažemo, nekakvim vrednostima koje su ugrađene u zakone, ali s jako sporim i mukotrpnim njihovim provođenjem. Za to je trebalo puno borbe pripadnika srpske zajednice, ali u krajnjoj liniji ne zavisi sve nužno od nas. Ne očekujem neke revolucionarne promene u kratkom roku, ali se nadam, ne želim biti pesimista, ne dozvoljavam to sebi i očekujem da će te odredbe zaživeti, ne u kratkom roku, ali da će zaživeti uz mnogo borbe i truda“ odgovara naš sagovornik. A za to je, kako smatra, potreban i trud hrvatskih političkih opcija, da pokažu i dokažu da su verodostojne i da se zalažu i za poštovanje manjinskih prava, ali i za poštovanje pravne države i vladavine zakona. ■ IDENTITET/ BR. 184 / 2013. šverc oružja Slovenski trgovci smrću Poslije desetodnevnog rata 1991. godine, slovenska teritorijalna obrana u velikom je dijelu ovladala i oružjem JNA. Slovenski trgovci smrću tada su prodavali oružje Hrvatskoj i BIH za čisto zlato. Kako nije bilo ozbiljnijih državnih istraga o tome kamo je odlazio novac od prodaje oružja, jasno je da su se mnogi enormno obogatili u prodaji, ali i u kupnji... O vih dana pojavila se u Hrvatskoj prva od tri knjige triologije „U ime države“ dvojice slovenskih istraživačkih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgaga u izdanju „Jesenski i Turka“. Fascinantna istraživačka knjiga koja opisuje kako se iz Slovenije koja je u junu 1991. izišla iz kratkog, desetodnevnog rata, devedesetih godina prodavalo i švercalo oružje u Hrvatsku i BIH. Jedan od autora, Blaž Zgaga, je 2008. godine zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio podmićivanje u slučaju vojne isporuke Patrije. Zbog afere finske Patrije, nepravomoćno je osuđen bivši slovenski premijer Janez Janša. Zgaga i Šurc prikupili su oko 6000 dokumenata o prodaji i švercu oružja u regiji devedesetih godina. Glavni u prodaji oružja Hrvatima i Bošnjacima bio je prema istraživanjima Šurca i Zgaga baš Janez Janša , tadašnji slovenski ministar obrane, pa pomoćnik ministra Andrej Lovšin, Ludvik Zvonar iz istog ministarstva te Franc Kosi, djelatnik MUP-a. Poslovi su se uglavnom obavljali preko poduzeća Orbis iz Velenja kojeg je 1990. godine osnovalo Gorenje, poznati proizvođač bijele tehnike. Svih tih godina u devedesetima postojao je UN-ov embargo na prodaju oružja u cijeloj regiji zemalja bivše Jugoslavije tako da su slovenski šverceri oružja, što je rat više eskalirao, višestruko nabijali cijene pa su hrvatski i bošnjački nabavljači plaćali IDENTITET/ BR. 184 / 2013. Pripremio: IGOR PALIJA i četiri-pet puta skuplje od realne cijene. Poslije desetodnevnog lipanjskog rata 1991. godine, slovenska teritorijalna obrana u velikom je dijelu ovladala i oružjem JNA. Slovenski trgovci smrću tada su, kako pišu autori, nečasno prodavali oružje za čisto zlato. Kako nije bilo ozbiljnijih i efikasnih državnih istraga o tome kamo je odlazio novac od prodaje oružja, jasno je da su se mnogi enormno obogatili u prodaji, ali i u kupnji. Ni u samoj Sloveniji nije bilo iole ozbiljnih istraga o tokovima novca za trgovinu oružjem u devedesetim godinama, nije bilo optužnica, a kamoli sudskih procesa. Važno je napomenuti da su autori hiljade dokumenata u ovoj knjizi i u druge dvije knjige trilogije „U ime države“ nabavili posve redovnim, legalnim putem, koristeći se Zakonom o pravu na pristup informacijama. Knjiga se ne bavi optužbama već donosi gole podatke i rekonstrukciju priče. Sudionici su i na slovenskoj, hrvatskoj i na bošnjačkoj strani ozbiljno i profesionalno radili »u ime države« ali su očito mnogi od njih radili i u svoje ime. U knjizi se kao čovjek koji je dolazi u Sloveniju po oružje u ime hrvatskog Ministarstva obrane spominje sadašnji general Josip Vukina, čovjek koji je bio vezan uz generala Vladimira Zagorca i generala Ivana Čermaka. Nekadašnji vodoinstalater i trgovac domaćim životinjama, ponajviše svinjama, kako navode autori knjige, imao je takav utjecaj da je mogao usred 21 noći probuditi ministra financija Jozu Martinovića i zatražiti od njega da mu za sljedeće jutro pripremi tri milijuna maraka gotovine. Potpisnik Orbisovog računa za kupovinu oružja u Sloveniji bio je i poznati hrvatski general Janko Bobetko koji je bio prisutan i prilikom susreta dvojice premijera Franje Gregurića i Lojze Peterlea u Otočecu ob Krki u novembru 1991. Tada je Bobetko za opskrbu oružjem Slovencima navodno obećavao rt Savudrije i cijeli Piranski zaljev! U nabavci oružja spominje se i Vladimir Šeks te sadašnji ministar financija Slavko Linić koji je s kovčegom gotovine došao kupovati rakete za obranu Rijeke, a kad ih je trebao preuzeti u Sloveniji, tvrdio je da želi neke druge. Rakete je potom preuzeo Vukina, a Liniću je bio vraćen novac. Bošnjaci su također kupovali oružje u Sloveniji. Janša je 1992. trojici izaslanika iz Sarajeva pokazao papir na kome je pisalo kako Bošnjaci duguju Ministarstvu obrane više od tri milijuna maraka. To je bio dug Fikreta Abdića, člana Predsjedništva BiH koji se međutim odmetnuo od Izetbegovićeva politike, a u septembru 1993. i zaratio s Armijom BiH. Sarajevo je trebalo Ljubljani platiti i Abdićev dug. Nisu mogli platiti, a zalog za dugove bio je helikopter kojeg je nabavio BiH ministar Hasan Čengić, čija je vrijednost prelazila četiri milijuna maraka i koji je trajno ostao u Sloveniji jer Bošnjaci nisu platili dug.■ granični slučajevi PLANIRANJE BOLJE BUDUĆNOSTI SAMO NA OSNOVU NACIONALNE MITOMANIJE DUGOROČNO NEMA NIKAKVE ŠANSE UZ BROJKE KOJE OKTRIVAJU RAZMJERE EKONOMSKIH DUBIOZA ZEMALJA BIVŠE JUGOSLAVIJE Najjači smo na svijetu... dok ne pogledamo stvarne statistike D Piše: HRVOJE PRNJAK esetljećima smo trošili ono što nismo zaradili, i to sad sve dolazi na naplatu. Kad vam zemlja za četiri godine poveća zaduženost sa 30 na 60 posto BDP, kad istovremeno svake godine imate povećanje fiskalnog deficita i pad industrijske proizvodnje, onda rezultat mora biti takav da vam je jedina opcija - poduzimanje bolnih i teških rezova. Nije lako kad bilo kome oduzmete dio primanja, a on misli da je zaslužio i više od toga jer se teško živi. Ali, to se mora dogoditi. Nema tu više nikakve filozofije. Umirovljenici će naravno ostati netaknuti... Ako vam uvodni citat zvuči nekako poznato, u pravu ste. Slične rečenice s identičnim tezama čuli ste i od ministra financija Slavka Linića, kao i od ministara gospodarstva Ivana Vrdoljaka ili od ministra regionalnog razvoja i potpredsjednika Vlade RH Branka Grčića. Slučajno, ovaj citat zapravo pripada Aleksandru Vučiću, potpredsjedniku Vlade Srbije, koji je o nužnim rezovima govorio u intervjuu tjedniku “Nedeljnik”. Ima još jedna zanimljiva podudarnost. Koliko god sumorno zvučale aktualne ekonomske statistike, zbog čega vlasti s obje strane granice i dalje prizivaju spasonosne inozemne investicije kao nekoć Indijanci kišu, i u Hrvatskoj i u Srbiji često možete čuti javno izraženi strah od dolaska “nekih tamo Arapa i Kineza”, kao i od nastavka rasprodaje bogom dane “obiteljske srebrnine”, u Hrvatskom slučaju i otoka te poseb- no atraktivnih dijelova obale. Iako, ako ćemo pravo, neke velike gužve u šesnaestercu investicijskog terena - baš nešto i nema! Zato je ovdašnjim narodima i dalje dovoljna samo jedna važna sportska pobjeda, u nogometu, rukometu, košarci ili tenisu, da se nacionalna mitomanija digne iz kuta u koji ju svako toliko neobranjivim direktom obori ekonomska stvarnost... Ali, valjda je svima jasno da se bolja budućnost ipak ne može planirati na euforijama te vrste. Odgovor na pitanje kako zapravo “stojimo”, tj. kotiramo u Europi, odnosno, svijetu, bolje od ijednog kolektivnog zanosa ili depresije ustvari nude raznorazne tablice različitih mjerljivih kategorija socijalno-ekonomskog stanja. Pa, pogledajmo semafor, i nemojmo se opet vaditi na suce, loše vremenske uvjete ili ne znam ni ja što! Tako u posljednjem godišnjem izvješću Međunarodne banke za obnovu i razvoj (IBRD) i Svjetske banke o poslovanju “Doing Business 2014.”, kojim se uspoređuju poslovni uvjeti i propisi u 189 svjetskih gospodarstava, Hrvatska zauzima 89. mjesto. Godinu ranije bila je na 84., preklani na 80. mjestu. Usporedbe ili tek frustracije radi, Slovenija je na 33., Bugarska na 58. a Rumunjska na 73. mjestu. Ispred Hrvatske je i Kosovo, koje je lani bilo 98., a sada zauzima 86 mjesto. Onima kojima svijet završava na stalnom nadmetanju sa Srbijom, bit će drago čuti da 22 Hrvatska ima povoljnije uvjete za pokretanje biznisa od Srbije (93. mjesto), kao i od od BiH (tek 131. mjesto). No, nedavne prognoze analitičara Hypo-Alpe-Adria banke za srednju i istočnu Europu kažu da je Srbija za investitore najprivlačnija destinacija u regiji. Naime, ima najveće tržište, jeftiniju radnu snagu od recimo Hrvatske i Slovenije, te joj se predviđa najbrži rast. U Hrvatskoj se u 2015. očekuje rast proračunskog feficita na 6,4 posto, dok se u ostalim analiziranim zemljama očekuje smanjenje. Slovenija i Hrvatska vode u nezavidnoj statistici vanjskog duga, jer bilježe rast. Slovenski vanjski dug iznosi 125,9 posto BDP-a, a vanjski dug je “pojeo” BDP i u Hrvatskoj, koja je na 105,6 posto. U Srbiji je vanjski dug smanjen i sada iznosi 78,7 posto BDP-a, no Srbija je neslavni lider po javnom dugu, o čemu govori i uvodni citat potpredsjednika Vlade Vučića. Kad je riječ o stopi nezaposlenosti, za 2014. u Hrvatskoj bi ona mogla iznositi 19 posto, u Srbiji oko 25, u BiH nekih 27 posto, u Crnoj Gori oko 20, dok je najpovoljnije stanje u Sloveniji, kojoj se predviđa 12-postotna stopa nezaposlenosti. Idemo dalje: po indeksu blagostanja, kojega mjeri londonski Legatum institut, Hrvatska je plasirana na 53. mjesto u konkurenciji 142 države svijeta, tek jedno mjesto iznad višegodišnjom krizom i te kako uzdrmane Grčke. Legatum institut uzima u obzir stanje u gospodarstvu, poduzetništvu i IDENTITET/ BR. 184 / 2013. prilikama za njegov razvoj, vladajuće institucije, situaciju u obrazovanju, zdravstvu, sigurnosti, osobnim slobodama i društvenom kapitalu. Na toj tablici, Slovenija je 24., Crna Gora je 71., Srbija 76., Makedonija 79., a BiH na samom začelju, na tek 97. mjestu. To je ispitivanje pokazalo da svega 5,1 posto Hrvata i 3,5 posto Srba vjeruje u pronalaženje posla, te da 77,5 posto Hrvata i 86,7 posto Srba vjeruje u raširenu korupciju u biznisu i politici. Također, ovo istraživanje je pokazalo da je u Srbiji i Hrvatskoj sedam puta teže pokrenuti biznis nego li u, recimo, prvoplasiranoj Norveškoj. Kad je riječ o pravodobnosti podmirivanja dugova, kojim se bavilo ispitivanje “Navike plaćanja”, gori smo od europskog prosjeka, koji u ovoj godini iznosi 31,9 dana. I u Srbiji i u Hrvatskoj taj se rok procjenjuje na 32,6 dana. Usporedbe radi, u jednoj Njemačkoj taj se rok procjenjuje na 18 dana. Statistika omjera multimilijunaša na broj stanovnika i siromašnih posebno je intrigantna i budi maštu. Kako, recimo, objasniti da se Hrvatska nalazi daleko ispred svih ex-YU republika, pa i ispred Rumunjske, Bugarske, uz bok Češkoj, čija je tranzicija ipak bila pošteđena rata. Naime, u Hrvatskoj živi 260 multimilijunaša. Istodobno se siromašnim smatra 30,7 posto stanovništva, što sugerira klasični tranzicijski scenarij bogaćenja privilegirane “kaste”, uz propadanje nekadašnjeg srednjeg sloja i radništva. Istodobno, Rumunjska ima 125 multimilijunaša, Srbija 90, BiH 85, Slovačka 45, Litva 80, Slovenija 70, Crna Gora 21, a zanimljivo INDEKS DOING BLAGOSTANJA BUSINESS 2014. 1. NORVEŠKA 1. SINGAPUR 2. ŠVICARSKA 2. HONG KONG 4. ŠVEDSKA 3. NOVI ZELAND 14. NJEMAČKA 4. SAD 24. SLOVENIJA 5. DANSKA... 41. MAĐARSKA 25. MAKEDONIJA 53. HRVATSKA 33. SLOVENIJA 61. RUSIJA 89. HRVATSKA 71. CRNA GORA 90. ALBANIJA 76. SRBIJA 93. SRBIJA 97. BiH 131. BIH IDENTITET/ BR. 184 / 2013. je da ih u osiromašenoj BiH ima čak 85. Da se živi sve lošije jasno pokazuje i statistika prodaje automobila. Pogotovo je to vidljivo u Hrvatskoj, gdje je u prva četiri mjeseca pad prodaje novih automobila u usporedbi s istim razdobljem 2012. iznosio 34,6 posto, što će reći da je od Hrvatske po tom pitanju gori samo Cipar, gdje pad doseže 43,2 posto. U Srbiji pad prodaje iznosi 17 posto, u Rumunjskoj 9,8 posto... Ništa više optimizma ne ulijevaju niti iznosi minimalaca: u eurima, on u Hrvatskoj iznosi 374, u Srbiji je dvostruko manji i iznosi 188 eura mjesečno, u BiH 166, a u Makedoniji 131. No, zato u Sloveniji minimalna plaća iznosi 784 eura. Dakako, nemoguće se u ovom kontekstu mjeriti s državama kao što je Francuska (1430 eura) ili Luksemburg (1874 eura). Prema analizi agencije za poslovna istraživanja SeeNews, samo dvije tvrtke s prostora bivše Jugoslavije zavređuju plasman među Top 10 kompanija po prihodima u jugoistočnoj Europi: to su NIS i Ina, dakle, dva naftaša. Ina je treća, s 3,6 milijardi eura, a NIS je deveti s ukupno 2,2 milijarde eura prihoda. Prvoplasirani rumunjski OMV Petrom ima 4,73 milijarde eura prihoda, slijedi ga bugarski Lukoil Neftochim Burgas sa 4,2 milijarde eura... Kad je riječ o Top 100 tvrtki Zapadnog Balkana, najviše tvrtki ima Slovenija (13), potom Hrvatske (11), Srbija (9) te BiH (2). U kategoriji banaka, tri hrvatske i jedna slovenska banka nalaze se među prvih deset po iznosu ukupne aktive, iako tu stoji eventualni prigovor da su te banke većinom - u stranom vlasništvu... Kad imamo na umu sve dosad iznesene podatke, onda se ne treba čuditi niti statistici o socijalnoj slici umirovljeničke populacije. Oni u BiH, primjerice, prosječno primaju mjesečni iznos u protuvrijednosti 117 eura, dok je prosječna plaća u toj zemlji 425 eura. U Makedoniji je taj odnos 144:342, u Srbiji 219:367, u Crnoj Gori 278:480, u Hrvatskoj 310:718, dok najbolje žive umirovljenici u Sloveniji, gdje je prosječna mirovina 564, a plaća 993 eura. No, nećemo pretjerati ako konstatiramo da su gotovo svi na rubu kategorije - socijalnih slučajeva, budući da se po konvenciji Međunarodne organizaciji rada primanja ispod 60 posto prosječne plaće svrstavaju u kategoriju siromaštva... Može li ovakvu situaciju preokrenuti neko čudotvorno ulaganje, koje je 23 zapravo teško i zamisliti uz sve ovakve podatke? Možda najbolji odgovor na to pitanje nedavno je dao Saša Radulović, ministar privrede Srbije: “Naša nada u strane investitore kao spasioce mitskih P ortal Makroekonomija nedavno je objavio rezultate istraživanja o zaradi po glavi stanovnika u 340 gradova šest država jugoistočne Europe. “Stanovnici Beograda i Novog Sada jedini su se u Srbiji kvalificirali za članstvo u EU, dok bi žitelji svih ostalih gradova i općina morali potražiti partnere u saharskoj ili podsaharskoj Africi. Iznad Beograda (163 eura po glavi stanovnika i Novog Sada (161,5 eura) 11 je županija Republike Hrvatske”, stoji u analizi koja pokazuje da se ispod 300. mjesta, s prosjekom zarade od svega 33,4 eura mjesečno, nalazi čak 29 gradova iz Srbije. Ljubljana je na prvom mjestu sa 784 eura, Zagreb je 15. sa 387 eura po stanovniku, Beograd 71., Novi Sad 72... Među prvih 70 općina, odnosno regija, čak su 53 iz Slovenije, 11 ih je iz Hrvatske, tri su iz Crne Gore... je dimenzija. Od nje možda je jedino veća želja da izbjegnemo suočavanje s realnošću. I želja da se ne promijenimo. Da sve ostane isto. A da nama nekim čudom bude bolje! Pošto nismo u stanju da se promijenimo, logično je da su nam strani investitori jedino rješenje... Oni su nam omiljeni neizrečeni izgovor zašto i nije tako strašno što se ne mijenjamo. Netko drugi će umjesto nas, stranci će doći razvijati našu ekonomiju”. Po njegovom uvjerenju, takva razmišljanja su - “kapitalna budalaština”. “Svi investitori, domaći i strani, posluju zbog profita. Ako sami sebi ne pomognemo, neće nam nitko pomoći. Glavni fokus ekonomske politike mora biti domaća privreda. Domaći gospodarstvenici. Domaći investitori, rasterećenje domaće ekonomije i stvaranje dobre poslovne klime za poslovanje. Najbolji način da privučete i strane investitore jest da napravite zdravu državu i dobro poslovno okruženje za domaću privedu. Najbolji signal stranim investitorima su uspjeh i profit domaćih firmi. Strani investitori su šlag na torti... Samo, nama je propala torta”.■ peta kolumna GMO USTAV ili o tome kako ne valja ustavno baratati ljudskim pravima Piše: SRĐAN DVORNIK K ada ovaj članak dođe do čitalaca, referendum o ustavnoj definiciji braka bit će dovršen, a njegov ishod poznat. Premda je formalno red ostaviti sve mogućnosti otvorene, minimum realizma barem dopušta – ako ne i nalaže – da se o implikacijama i posljedicama piše pod pretpostavkom da će većinu na njemu dobiti prijedlog ‘građanske’ inicijative “U ime obitelji”, po kojem ustav mora sadržati definiciju braka, a ona mora glasiti da je to “životna zajednica žene i muškarca”. Što god se dogodilo, vrijedi propitati što je u takvom određenju sporno, jer pisalo nešto u ustavu ili ne, javnost o tome i može i treba raspravljati. Dođe li pak do nevjerojatnog zaokreta u kojem bi više ljudi shvatilo da ‘obiteljaška’ inicijativa nije dobra, a protivnici se dovoljno mobilizirali da izađu na referendum i glasovima “protiv” nadmaše pobornike hetero-norme, i dalje bi vrijedilo analizirati ovaj slučaj i izvući pouke o tome kako (ne) valja ustavno baratati ljudskim pravima. Stvar je izgledala jednostavna: Ustav sadrži odredbu o zaštiti obitelji, a regulaciju jedne njene institucionalne forme – braka – prepušta zakonu. To bi i bilo sasvim u duhu ustava, koji postavlja temeljne principe, prava i obaveze, unutar kojih se prema specifičnoj i uvijek promjenjivoj konfiguraciji političke volje pobliže određuje njihovu primjenu. Cinično govoreći, ustav jamči ljudsko dostojanstvo, slobodu i ravnopravnost, a zakoni ga – po načelu omnes determinatio negatio est – u svakom konkretnom koraku donekle negiraju. Treba da svatko bude slobodan, ali da bi to mogao biti baš svatko, nitko to ne može biti na uštrb drugoga, pa svi završavaju u ograničenoj slobodi. Svi prihvaćamo da tom međusobnom razgraničavanju individualnih sloboda mora služiti nekakav poredak pravila i sredstava njihovog provođenja, ali u njemu nismo slobodni birati da li ćemo od svojeg prihoda plaćati udio u njegovom održavanju, pa nam poreze ako treba naplaćuju i prisilno. Svatko je dostojanstveno biće koje samo odlučuje o sebi, ali nikome se ne može a priori vjerovati da individualni interesi ili strasti neće prevladati nad uvažavanjem drugih, pa odatle kojekakva pravila i instrumenti administrativnog i policijskog nadzora, a bogme i kontrole, kojima se takva presizanja sprečava i prije no što se na djelu očituju. No uza sve to spuštanje ideala dostojanstva i slobode na tvrdo tlo, LEGITIMIRANJE DISKRIMINACIJE ‘Obiteljaši’ nisu predlagali ni priznanje nekog novog prava niti bolju zaštitu postojećega, nego nastoje učvrstiti monopol heteroseksualaca na brak. Drugim riječima, legitimirati diskriminaciju. uvjet legitimnosti poretka ostaje to da ograničavanje bude samo nužan minimum, a da i taj nužni minimum bude isključivo u funkciji jamstva slobode i dostojanstva za svakoga u društvu s drugima. Ograničavanje slobode nikada ne smije ukinuti primat slobode, dostojanstva i ravnopravnosti. I kada smo prisiljeni na neke obaveze, one nas u javnim odnosima vežu samo ukoliko je poredak prihvatljiv za sve kao sistem zaštite slobode. U privatnim pak odnosima obavezu preuzimamo samo ako je slobodno prihvaćamo, putem raznih vrsta ugovora, tako što se za uzvrat i netko 24 drugi obavezuje učiniti nešto za nas. U tom duhu, primjereno je da ustav – pa i Ustav RH – štiti obitelj, i to “osobito”. Obitelj je zasnovana na primarnoj solidarnosti, uzajamlju bez razmjene dobara i usluga, na bezuvjetnoj uzajamnoj skrbi. Djeca bez takve neuvjetovane brige, kad bi sve ovisilo o protuuslugama ili o trenutnom raspoloženju roditelja, ne bi mogla ni opstati. I u obitelji bez djece supružnici, odrasli ljudi, moraju jedno o drugome brinuti bez provjere i uvjetovanja da im onaj drugi pruži adekvatnu protuuslugu. Oni zajedničkim životom predaju dio skrbi o svojem opstanku u ruke onoga drugoga, i čine to uzajamno, bez obzira na to kakve im karte životne okolnosti dodijele. Tko će naći ili izgubiti posao, tko će teško oboljeti a tko dobiti na lutriji... bez obzira na životne kontingencije, u kojima netko prođe bolje a netko lošije, oni dijele posljedice te sudbine. U idealnom (i srećom ne baš toliko rijetkom) slučaju iz uzajamne ljubavi i bliskosti, ali i iz obaveze, jer su svoje sudbine svojevoljno isprepleli, na način koji nije lako rasplesti – što se najbolje vidi ako im se sklonosti promijene pa se treba razdvojiti. Brak je, kako rekosmo, samo jedna institucionalna forma tog odnosa. Obitelji može biti i bez braka. Brak je međutim poseban po tome što kao pravna forma najpotpunije obuhvaća i jamči odnose uzajamnosti na kojima ona počiva. Zakon ga, vjeran tradiciji, određuje kao vezu žene i muškarca, ali ustav takvo ograničenje nije postavio. Možemo nagađati jesu li ustavopisci prije 23 godine zaboravili explicite upisati ono što su naprosto podrazumijevali, ili su htjeli biti na razini najnaprednijih (kao što su, ničim izazvani, odstranili smrtnu kaznu i uveli pravo na prigovor savjesti protiv vojne službe), tek Ustav je ispao čak i za današnje hrvatske prilike nenadano slobodan. Kako sada stvari stoje, na IDENTITET/ BR. 184 / 2013. osnovi te ustavne otvorenosti zakonsku se odredbu o heteroseksualnom braku može smatrati diskriminatorskom, pa su neke organizacije i predložile Ustavnom sudu da ocijeni njegovu usklađenost s Ustavom. Druge su pak organizacije (znatno manje transparentne po tome koga okupljaju i odakle dobivaju sredstva za djelovanje) pokrenule referendumsko odlučivanje po kojem bi se slobodu tumačenja institucije braka ukinulo podizanjem zakonske odredbe na ustavnu razinu. Premda su i namjera i objektivne posljedice posve jasne, o značenju te odluke raširene su posljednjih mjeseci nevjerojatne količine magle. Kako o sadržaju same odredbe o obitelji odnosno braku, tako i o pravnoj proceduri i provjeri ustavnosti. Glede konkretnih društvenih odnosa, uspjeh referendumske inicijative će ustavno spriječiti da se osobe homoseksualne orijentacije u pravu na brak izjednači s heteroseksualnima. Da je riječ o diskriminaciji vidi se već na prvi pogled. Pa ipak, osobe koje zagovaraju tu inicijativu neprestano ponavljaju kako ne žele nikoga diskriminirati nego samo “štite obitelj”. Time su po svoj prilici pridobili mnoge koji su po nečemu smatrali da je pravo na tradicionalni hetero-brak nečim ugroženo, premda ga zakon već sada regulira onako kako oni žele. A čak i kad bi se zakon već sutra promijenilo i ukinulo žensko-muško ograničenje, to što bi se mogli vjenčavati i gejevi i lezbijke ne bi ničim umanjilo pravo onih prvih. Ukratko, ‘obiteljaši’ ne predlažu ni priznanje nekog novog prava niti bolju zaštitu postojećega, nego nastoje učvrstiti monopol heteroseksualaca na brak. Drugim riječima, legitimirati diskriminaciju. To što zagovornici inicijative “U ime obitelji” s ovakvim ‘argumentima’ ne ispadaju pred javnošću smiješni i glupi (ili podli) samo pokazuje kako ovo društvo loše stoji s kulturom prava. Međutim, nisu se iskazale ni institucije koje štite ustavnost poretka. U parlamentu je HDZ, dakako, neskriveno navijao za svoje pulene, dok je vladajuća većina već zarana najavljivala opstrukciju “narodne inicijative”. U tome joj je mogla dobro poslužiti teška ustavna praznina – nepostojanje bilo kakve procedure za provođenje eventualne referendumske odlike u korist promjene ustava. Međutim, umjesto da u slučaju takvog ishoda naprosto ne učini ništa i pusti da se pokaže kako izmjenu potvrđenu referendumom nema tko upisati u Ustav, većinska je ekipa pokušala IDENTITET/ BR. 184 / 2013. umetnuti Sabor kao instancu koja nakon referenduma još mora izglasati izmjenu. Ustavni sud ju je uoči donošenja saborske odluke na to upozorio, ali je i sam pokušao prečicom preskočiti tu prazninu, postavivši sam sebe u ulogu onoga koji proglašava odluku donesenu na referendumu i u skladu s njom objavljuje izmjenu Ustava. Odgovor parlamentarne većine (ovaj put uz znakovitu slogu SDP-a i HDZa) bio je demonstrativno zaobilaženje Ustavnog suda kao instance koja stvarno može i treba ocijeniti je li predloženo referendumsko pitanje u skladu s Ustavom. To su opravdavali tvrdnjom da se Ustavni sud već izjasnio. A pitanje je u najmanju ruku sporno (dakle baš podobno za ocjenu Ustavnog suda), kako su – kad je Sabor već donio (korigiranu) odluku o raspisivanju referenduma – upozorili grupa građanki i građana te nekoliko organizacija civilnog društva. Uskrata jednakog prava na brak krši već temeljni, 1. članak Ustava, koji suverena odnosno “narod” definira kao “zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana”. Naravno, suprotna je i članku 3, koji utvrđuje da u najviše vrednote ustavnog poretka spada i ravnopravnost spolova, a te su vrednote ujedno i temelj za tumačenje cijelog Ustava. Jednakost pred zakonom izričito propisuje i 14. članak, koji određuje da “svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o... spolu... ili drugim osobinama”. “Štovanje i pravna zaštita... osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti” jamči se člankom 35. Premda obiteljski život ne podrazumijeva nužno i brak, stav da za taj pravni institut homoseksualni parovi nisu podobni jasno umanjuje njihovo dostojanstvo, ugled i čast. 25 U javnosti su pobornici referenduma ponavljali “pravno mišljenje” svojeg glavnog autoriteta Vladimira Šeksa, koji je tvrdio da pravo na brak ne spada u temeljna ljudska prava, ne znajući (ili vjerojatno zlonamjerno ignorirajući) kako pravo da se ne bude diskriminiran i te kako spada u takva prava. Ustavni sud je pak zaključio kako, uslijed izostanka zahtjeva Sabora, zapravo više ne može ocjenjivati ustavnost referendumskog pitanja, jer čak ni “aktivno legitimirani subjekti iz članka 88. Ustavnog zakona ... ne mogu imati ovlasti koje Hrvatski sabor ima po članku 95. Ustavnog zakona prije no što donese odluku o raspisivanju državnog referenduma niti mogu naknadno preuzeti ulogu Hrvatskog sabora, nastupiti pred Ustavnim sudom umjesto Hrvatskog sabora i svojim zahtjevom zamijeniti zahtjev Hrvatskog sabora”. Ako je ovakav zaključak utemeljen, on dovodi do apsurdnog rezultata: ako nacionalni parlament ne zatraži mišljenje Ustavnog suda, o usklađenosti referendumskog pitanja s ustavom ne može odlučivati nitko. Građani, udruge i mnogi drugi koji imaju pravo predložiti ocjenu ustavnosti zakona i drugih propisa – koje donosi Sabor! - ne mogu dovesti u pitanje tu saborsku ne-odluku. Kao rezultat, imat ćemo ustav u kojem kohabitiraju odredbe protiv diskriminacije i jedna diskriminatorska, kao što u neki organizam genetski modifikatori unose gene posve drukčijih stvorenja. Navodno za neku korist, ali uz rizik nepredvidivih popratih pojava. Hoće li takav GMO-ustav izazvati naknadne alergijske reakcije, ili će odredbe o ravnopravnosti degenerirati u prazne fraze ne ovisi više o pravnom poretku nego o emancipaciji društva od loše tradicije.■ na dnu ljudskosti Zaboraviti holokaust U knjizi “U Europi – jedno putovanje kroz 20 stoljeće”, Geert Mak opisuje kako je u Austriji, osobito u Beču, gotovo godinu dana prije Kristalne noći (sa 9. na 10. novembra 1938.), već bio na djelu Pogrom. I nije se radilo o “manjim” ekscesima malobrojnih počinitelja; prema procjenama brojnih svjedoka, radilo se o desecima hiljada sudionika P Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ ogrom prije Pogroma u Austriji trajao je tjednima, večer za večer. “Skladišta, dućani i sinagoge bijahu opljačkane, stanovi ispražnjeni, namještaj razbijen, kuće opljačkane. Uz bučno agitiranje, rezane su brade rabinima. Nakon nekoliko tjedana, najveći dio židovskih firmi i dućana bio je ‘arijaniziran’. Od 86 židovskih banaka, preostalo ih je osam. Krajem 1938. godine, 44.000 od 77.000 židovskih stanova u Beču preuzeli su Austrijanci.” I sami nacisti u Njemačkoj bili su iznenađeni time kako je Pogrom krenuo spontano, nitko ga nije trebao organizirati. Onda su ga brzo, ni godinu dana kasnije i sami organizirali, do posljednjeg detalja u Njemačkoj. Krenulo je s večeri 9. i trajalo je tijekom noći, do 10. studenog 1938. godine. Danas, povodom toga događaja upravo na taj datum, govorimo o strašnoj 75-godišnjici Kristalne noći, noći kad su berlinske ulice blistale srčom razbijenih židovskih dućana, obasjane još i vatrom potpaljenih sinagoga. Obilježavanje godišnjica, kako povodom dobrih događaja, onih kojih se rado i sa ponosom prisjetimo, tako, pa i više, onih strašnih, nema nekog smisla ako nema poveznicu sa sadašnjošću i, još više, s budućnošću. “Kristalna noć” je na neki način 26 postala simbol Pogroma, do te mjere da smo u opasnosti da sve ono što se već događalo i prije i poslije, i također ne samo u Berlinu i Njemačkoj, previdimo pa i zaboravimo. Stoga podsjećanje s početka teksta, na raniji Pogrom u Austriji, nema namjeru relativizirati zlo koje se u noći s devetog na deseti studenoga dogodilo u Berlinu, već ukazati na jednostavnu i time još strašniju činjenicu da je Pogrom bio mnogo obuhvatniji, prostorno i socijalno, i također, da su građani (ne samo Nijemci) taj zločin protiv svojih sugrađana i/ili sunarodnjaka činili spontano. Govoreći samo o ovdje navedenim slučajevima, u Austriji se Pogrom IDENTITET/ BR. 184 / 2013. dogodio spontano; u Berlinu pak vrlo detaljno planirano i organizirano. Ovako ili onako, radi se o dvije strane istoga; one najčešće djeluju istovremeno odnosno sukladno. To da građani u nekom trenutku spontano krenu agresivno na svoje susjede i sunarodnjake nije rezultat sunčevih pjega, već djelovanja određenih ideja i ideologija, društvenih kretanja (ekonomskih uspona i padova, stvaranja i rastakanja društvenih grupacija) i njihovih promicatelja i glavnih aktera. Ništa od toga nije neobjašnjivo, ne radi se o iznenadnom masovnom ludilu ili već nekoj iracionalnoj sili bez osnova, kako bi, moguće je, mnogima bilo lakše za razumjeti i tako apsolvirati problem. Istina, u svom kasnijem djelovanju to doista postaje iracionalno i nalik na masovno ludilo, no povijest (i Shakespeare) nas uči da ludilu “pomaže” temelji li se na vrlo racionalnom sistemu, zakonima recimo. S druge pak strane, niti samo neka organizacija, ma kako savršena bila, ne bi moglo nagnati građane u zločin protiv njihovih sugrađana, da već zlo nije posijano, da za zločin ne postoji spremnost. Gotovo uvijek treba govoriti i stalno podsjećati o opasnostima rasizma i šovinizma, o strašnoj, neljudskoj želji da se Drugoga zgazi, uništi zauvijek, da mu se priredi holokauston - vatra uništenja Grčka riječ holokauston znači sve do temelja spaliti. Sam se pojam vezao za stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu, i to kao da nekako “olakšava” da ne vidimo da djelovanje holokaustona, njegov princip temeljitog uništavanja, kojem svjedočimo i dan-danas, a sa dobrom je perspektivom da potraje i dalje. Istina i na veliku sreću, za sada ne u onolikom i onakvom obliku kakav je kreirala nacistička Njemačka. No da se to ne bi dogodilo, treba se neprestano podsjećati, i osobito, IDENTITET/ BR. 184 / 2013. treba učiti. Spomenuta je gore povijest, na koju se svi rado otresemo kao onu koja nas ničemu nije naučila, dok se ipak radi o tome da bismo mi trebali naučiti od nje. Pitanje je međutim, uvijek i osnovno, kako naučiti iz građe koju se, što ignorira a što zatire ili izvrće, i koju stoga već sve slabije poznajemo. Kako se tek onda nositi sa interpretacijama, koje najmanje imamo prilike čuti i pratiti a koje bi dolazile od strane znanstvenika, i onda sve do “interpretacija” desničarskih, nacionalističkih i šovinističkih opcija? Pod pretpostavkom da će se u školama uopće netko sjetiti da progovori o Kristalnoj noći 1938., što će misliti učenik/ca danas u Hrvatskoj o tadašnjem građaninu Njemačke, koji je bacio kamen na dućan nekog Židova ili potpalio vatru pod sinagogu? Taj naime Židov nije ništa učinio, ni tom Nijemcu niti ikom drugom, nikoga povrijedio ili uvrijedio, on je dobio kamen i spaljena mu je bogomolja samo zato što je Židov. Što će naš/a dječak/ djevojčica moći o tome misliti, ako mu u udžbeniku za povijest (jednom od onih koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH) iz kojega uči, stoji onako fin Pavelićev portret i o njemu se kaže nekoliko šturih podataka, pa i neka tragika lika se tu provlači, jer činio je neke nevaljale stvari, ali težio je stvaranju Nezavisne Države Hrvatske. To je na koncu, nekažnjeno, govorio i Franjo Tuđman. U tom udžbeniku ne piše ništa o rasnom zakonu, temeljem kojeg su prvo opljačkani, potom odvođeni u logore, tisuće njih i tamo mučene i pobijene... samo stoga što su bili Židovi. Našem klincu/klinki spomenuti udžbenik (odobren tijekom mandata HDZ ali, koliko nam je poznato, nije povučen iz upotrebe ni u SDP-ovom mandatu), pa vjerojatno ni nastavnik/ca koji se njime ravna, neće objasniti da ni onaj njemački, kao niti ovaj “naš Židov” nije ništa učinio, nikoga ubio, nikoga okrao, pa ipak je završio u logorima i, najčešće, smrću. To jest, jedini krimen jest to da je – Židov. Malo odrasliji Hrvat, recimo, jedan od onih koji su u Škabrnji opkolili Rome koji su bili na svojem, legalno kupljenom zemljištu, i prijetio im je zajedno s ostalima fizičkim nasiljem ukoliko se ne odsele od tamo – što je on “mislio”, zbog čega je to činio? Stvar je za njega jednostavna, kao i za građanina Berlina 1938.: nema mjesta Židovima u Njemačkoj. Ovaj naš misli isto, to jest, 27 “ovo je Hrvatska” i u njoj i na njoj, a osobito na ‘svetim’ mjestima, nema mjesta za Rome. I kao što je njemačkom građaninu pomogla osobito susretljiva vlast da se tih Židova i riješi, isto je tako lokalna vlast pomogla arijevskim Škabrnjanima da se Rome preseli s njihove vlastite zemlje. Model je isti, samo su na veliku sreću obim i posljedice neusporedivi. Što li misli upravo ovih dana, naš mali Hrvat pred televizorom, koji upravo gleda onog odrasloga (da ne kažem velikog) Hrvata, koji čekićem razbija ploču na kojem je nešto napisano drugačijim pismom? Tako je isto činio i građanin Berlina, razbijao je ploče na hebrejskom (i naravno, u nedostatku dovoljne količine takvih, i one na njemačkom). Ili pak, što je mislio odrasli Srbin u Mladićevim odredima za uništenje Srebreničana? Koga on to i zašto ubija? Bošnjaka-Muslimana, zato što To da građani u nekom trenutku spontano krenu agresivno na svoje susjede i sunarodnjake nije rezultat sunčevih pjega, već djelovanja određenih ideja i ideologija, društvenih kretanja te njihovih promicatelja i glavnih aktera je Bošnjak-Musliman. E pa o tome se radi. O rasizmu i šovinizmu, onda i danas, kako na kultiviranom sjeveru i musavom jugu, tako i na istoku i zapadu, o strašnoj, neljudskoj želji da se Drugoga zgazi, uništi zauvijek, da mu se priredi holokauston, vatra uništenja. I zato treba u povodu strašnih događaja, i za obljetnica ali i svakoga dana, prisjetiti se i sličnoga zla od jučer i iz neposredne okoline, da bi se, prije svega, radilo na tome i doista nešto učinilo da se uzroci za takvo dno ljudskosti uklone. Ne (u)čini li se tako, budući da su sjećanja previše bolna, doista je bolje na sve zaboraviti.■ MAKEDONIJA I facebook se može zabraniti, zar ne ! U vrijeme kada se tzv. društvene mreže čine gotovo svemogućima i nedodirljivima ipak se nađe neka institucija koja zaključi da je korištenje tih produkata svjetske globalizacije nepoželjno za njene pripadnike. Ponukani raznim neprimjerenim sadržajem internetskih mreža Sveti Sinod Makedonske pravoslavne crkve-Ohridska arhiepiskopija zabranio je svojim sveštenicima i monasima korištenje društvenih mreža. Zabrana je proglašena na inicijativu mitropolita Prespansko-pelagonijske eparhije Petra koji je izjavio kako su glavni razlozi njezina donošenja postojanje neprimjerenih sadržaja i fotografija na društvenim mrežama, te izražavanje političkih stavova sveštenika koji se ne bi smjeli iznositi u javnost. - U posljednje vrijeme događaju se stvari neprimjerene za sveštenike i monahe... Sve to ukazuje na ve- O liku opasnost i ozbiljnu prijetnju narušavanja ugleda i dostojanstva MPC. Iz tih razloga Sinod je donio odluku da sveštenici i monasi ne koriste facebook - pojasnio je mitropolit Petar, te dodao kako se u predlaganju ovakve odluke ugledao na primjer Ruske pravoslavne crkve u kojoj je facebook strogo zabranjen. Također je pojasnio da se ova odluka ne odnosi na internet koji je, kako kaže “korisno oruđe”. Na ovakvu odluku reagirao je mitropolit Evropske eparhije MPC Pimen poznat pod nadimkom “facebook vladika” izjavivši kako je svaki episkop nezavisan na području svoje eparhije, te kako mu nitko ne može zabraniti upotrebu društvenih mreža koje su u današnje vrijeme najbrži i najlakši put do informacija. - Ako Crkva odbaci neki medij, time ga prepušta onima koji će govoriti protiv nje - zaključio je mitropolit Pimen. (N. CETINA)■ Tomosovi motori ponovo se proizvode u Kopru d početka novembra u Kopru opet radi tvornica Tomos, koja proizvodi mopede. U prvim danima su ih proizveli 150. Selidba proizvodnje u tursku tvornicu Ramzey kod Istanbula se očito nije isplatila. U krovnoj kompaniji Hidria su tako privremeno radili nekoliko mjeseci, ali je Tomosova robna marka opet zaživjela u Kopru, budući Slovenci nisu bili zadovoljni s kvalitetom rada u Turskoj. U kompanije Tomos u Kopru trenutno radi 22 radnika, a u neposrednoj proizvodnji mopede sastavlja 12 radnika. Na području nekadašnjeg koperskog Tomosa radi nešto manje od 400 zaposlenih, od toga najviše u poduzeću Alutec (proizvodnja aluminijskih komponenti za svjetsku automobilsku industriju). Veliki broj ih je zaposlen u društvu Mototec koje izrađuje okvire za mopede Tomos, BMW, Ducati i Piaggo. Nešto manje (oko 40) je uposleno u tehnološkom parku Hidria. Motore sastavljaju samo po narudžbama, a usprkos zastoju trenutno imaju 500 narudžbi za mjesec (6.000 godišnje). Za mopede se zanimaju u evropskim državama, u državama bivše Jugoslavije, u SAD, a posebno u Velikoj Britaniji gdje su zainteresirani za klasični retro model 28 SLOVENIJA Tomosovog mopeda. Tomosov dvokotač košta od 950 do 1.400 eura. Nostalgija za legendarnim mopedom je nevjerojatna. O tome najbolje govori pismo koje je stiglo iz Srbije, gdje stariji motorist traži pomoć za kupnju svog novog mopeda, jer je sa starim za 28 godina proputovao hiljade kilometara. (I.P.)■ IDENTITET/ BR. 184 / 2013. BOSNA I HERCEGOVINA Najlošije puteve na Balkanu imaju BiH, Srbija i Makedonija Nakon što se u medijima pojavila vijest da je asfalt na sarajevskoj zaobilaznici tanji za oko tri centimetra od projektom predviđene debljine, a što je potvrđeno i iz Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, novinari Anadolu Agency su istražili koliki je uistinu kvalitet puteva i putne infrastrukture u BiH, zemljama regije i svijetu. Prema posljednjem globalnom indeksu o konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) 2013.-2014., od zemalja regije najlošiji putevi su u Srbiji, a odmah iza nje slijede Makedonija i Bosna i Hercegovina. Srbija se nalazi na 119. mjestu od 148 zemalja obuhvaćenih spomenutim istraživanjem. Od više od 40.000 kilometara puteva svih kategorija u toj zemlji, nijedna dionica, osim novih dijelova Koridora 10, ne zaslužuje najvišu ocjenu, niti ispunjava potrebne standarde. Nakon Srbije, slijedi Makedonija koja se, prema istraživanju WEF-a, nalazi se na 111. mjestu. BiH je jedna od zemalja regije sa najlošijim putevima i cestovnom infrastrukturom, a na listi WEF-a nalazi se na 104. mjestu. Stručnjaci smatraju da je za BiH veliki problem nepostojanje dovoljno autoputeva te da zemlja nema ni blizu dovoljan broj brzih cesta i autocesta. Zanimljivo je da bolje i kvalitetnije puteve od gore pomenute tri zemlje regije imaju, primjerice, Vijetnam, Zimbabve, Zambija, Jermenija, Etiopija, Kambodža, Kenija i Trinidad i Tobago. S druge strane, najbolje puteve u regiji imaju Hrvatska, Albanija i Crna Gora. Apsolutni lider u regiji po pitanju autocesta je Hrvatska s 1.060 kilometara izgrađenih cesta i još 450 u fazi gradnje ili u pripremi. Hrvatska je prema kvaliteti puteva u samom svjetskom vrhu i pozicionirana na 21. mjestu WEF-ove ljestvice. (I.P.)■ SRBIJA Srpski sveštenici spajaju ljude na internetu radi braka D a možete pronaći srodnu dušu na internetu više nije novost, ali da vam sveštenici pomažu u tom poduhvatu, to će vas možda iznenaditi, pišu beogradski mediji. Pravoslavni sajt pouke.org pokrenuo je akciju ‘’Upoznavanje radi hrišćanskog braka’’, a među administratorima ima nekoliko sveštenika. Administratori foruma naglašavaju da će parovi imati potpunu privatnost u onlajn udvaranju, te da će se umiješati jedino ukoliko dođe do nepoželjnog ponašanja ili prijetnji. Oni također kažu da će biti i kumovi na vjenčanju, a već su se javili i fotografi koji daju popust. Na sajtu nema vulgarnosti, ne dozvoljava se ni najmanje uznemiravanje, već samo onako kako dolikuje pravoslavnim hrišćanima’’, kaže za ‘’Telegraf’’ jedan od administratora sajta. IDENTITET/ BR. 184 / 2013. Kako je pokrenuta akcija, sajt bilježi veliki broj novih članova, a izaziva uglavnom pozitivne komentare. ‘’Dobro da se zapamti, nikakve švaleracije, gluposti, to je strogo zabranjeno, samo upoznavanje 29 slobodnih ljudi radi braka (crkvenog), evo, ja ću da budem kum’’, predložio je usamljenim dušama na forumu sveštenik Ivan Cvetković, jedan od inicijatora ovog neobičnog projekta. (I.P.)■ ispitivanje demokracije Narodni ustavotvorni referendum o definiciji braka JE LI BRAK LJUDSKO PRAVO? Demokratska država koja svim građankama i građanima jamči jednakost i nediskriminaciju dužna je uzimati u obzir društvenu realnost i u svom zakonodavstvu uvažiti da postoje raznoliki aranžmani kojim se oživotvoruje ljudsko pravo na obiteljski život Piše: ANTONIJA PETRIČUŠIĆ 1. prosinca 2013. na referendumu smo odlučili o promjeni Ustava, na način da se u Ustav doda definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Dio udruga i pravnih stručnjaka osporavao je apriorno ovakvu referendumsku odluku tvrdnjama da se o ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu. Ustavni je sud pak, u svom priopćenju, zauzeo stav da o ustavnosti Odluke o raspisivanju državnog referenduma ne može odlučivati jer brak nije temeljna vrednota ustavnog poretka koje je Sud dužan po sili Ustava štititi, a tek je na zahtjev Hrvatskog sabora Ustavni sud mogao razmatrati je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom. Brak dakle nije vrednota, ali je li ljudsko pravo? Trend legaliziranja istospolnih brakova u međunarodnom pravu ipak neće moći zaživjeti u hrvatskom zakonodavstvu zbog ustavne definicija braka određene ovim referendumom. Na stranu to da istospolnim parovima itko smije osporiti pravo na jednake učinke 30 pred zakonom priznate zajednice, ali kad jednom u budućnosti, onda kad društvena klima olabavi toliko da nas prestane biti briga što odrasli ljudi međusobno rade u svoja četiri zida, i kada imaginarni Alen i Branko požele pred državom razmijeniti bračne zavjete, oni nikada neće moći sklopiti brak, već tek registrirano partnerstvo. Jel’ će brak biti, na radost tradiciji odanih građanki i građana, u Ustavu zacementiran isključivo kao nešto na što ima pravo jedan muškarac i jedna žena. IDENTITET/ BR. 184 / 2013. Opasnosti konstitucionalizacije zakonskih instituta Hrvatski sabor donio je 8. studenoga 2013. Odluku o raspisivanju državnog referenduma, koja je sljedeći dan objavljena te stupila je snagu. Ovakvoj odluci prethodio je zahtjev Građanske inicijative „U ime obitelji“, koji je podržalo 683.948 birača, a kojim se traži da se raspiše državni referendum radi promjene Ustava Republike Hrvatske na način da se u Ustav unese definicija braka kao životne zajednice žene i muškarca. Činjenica je da se prvi narodni-ustavotvorni referendumi održava u okolnostima nerazrađenih postupovnih pravila o provedbi takvog referenduma. Stoga je nemoguće ne zaključiti da zbog dugogodišnjeg ignoriranja nedostatnog normativnog okvira iz Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave (Zakon o referendumu) velik dio političke odgovornosti snosi i politička garnitura koja danas sjedi u Saboru, što iz vlasti, što iz opozicije. Jer, temeljem Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske od 22. listopada 2010. bila je propisana formalnopravna obveza Hrvatskog sabora da u roku od šest mjeseci od dana proglašenja ovoga Ustavnog zakona uskladi Zakon o referendumu s Ustavom. Nadalje, činjenica da je prema tekstu Ustavnog zakona o Ustavnom sudu isključivo Hrvatski sabor ima mogućnost podnošenja zahtjeva Ustavnom sudu da isti utvrdi je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom i jesu li ispunjene ustavne pretpostavke za raspisivanje državnog referenduma. Ukratko, nije tek u Priopćenju o narodnom ustavotvornom referendumu o definiciji braka (Priopćenje Ustavnog suda) razotkriveno „da je održavanje referenduma o definiciji braka razotkrilo mnogobrojne probleme u hrvatskom referendumskom pravu i otvorilo niz pravnih pitanja koja zahtijevaju odgovore“. Kaže Ustavni sud, u svom Priopćenju od 14. studenoga 2013., da se „državni ustavotvorni referendum raspisuje s ciljem određenih promjena u ustavnom poretku zemlje“. Pitam se u kolikoj opće mjeri zahtjev za ustavnim tretiranjem braka istovjetnim zakonskoj IDENTITET/ BR. 184 / 2013. definiciji doista predstavlja promjenu u ustavnom poretku? I sam je Ustavni uputio na zamke tzv. konstitucionalizacije zakonskih instituta. Svrha se narodnih inicijativa, kaže Ustavni sud, može sažeti u sljedeću formulu: „u pravnom poretku promijeniti nešto što već postoji ili u pravni poredak unijeti nešto novo, što do sada nije postojalo“. Ustavni sud ne prihvaća doduše „kao pravilo da bi kod narodnog ustavotvornog referenduma novum mogao biti u tome što se neko već postojeće zakonsko pravilo pretvara u ustavno, tako što se neka odredba, koja pripada korpusu zakonodavstva, unosi u Ustav“. Na taj način, može se iščitati stav Ustavnog suda o nepotrebnosti konstitucionalizaicje instituta braka u tekstu Ustava. Obiteljskim zakonom je brak definiran kao zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca (članak 5.). Ustavni se sud u Priopćenju poziva i na stav iz mišljenja Venecijanske komisije o Mađarskoj iz 2013. (Opinion 720/2013, CDL-AD(2013)012,), savjetodavnog tijela Vijeća Europe za ustavna pitanja, o neprihvatljivosti sistemske „konstitucionalizacije“ zakonskih instituta u demokratskom društvu, s obzirom da se time podriva demokratsko načelo provjera i ravnoteža te načelo diobe vlasti. U Izvješću o ustavnim promjenama iz 2010. (Study no. 469 / 2008, CDL-AD(2010)001) Venecijanska komisija je izvijestila da se „pitanje ustavnih amandmana nalazi u središtu ustavne teorije i prakse. Ustavnost podrazumijeva da bi temeljna pravila za uspješno izvršenje države vlasti i zaštita ljudskih prava pojedinačnih trebali biti stabilni i predvidljivi, a ne podlijegati lako promjenama. To je ključno za legitimnosti ustavnog sustava“. U istom Izvješću Venecijanska komisija navodi da „Ustavi sadrže klasično jamstvo zaštite manjina i individualnih prava i interesa. Gotovo svi demokratski ustavi danas sadrže popis temeljnih prava, koja u pravilu podliježu sudskoj reviziji, ali i koja sprečavaju ili barem onemogućuju većini da krši temeljna prava pojedinca. Postoji u načelu nekoliko dobrih i dopunjujućih razloga zašto bi se društvo trebalo „obuzdati“ i obvezati se na određena pravila i standarde koja se ne može opozvati i mijenjati preko noći, čak i od strane demokratski legitimne većine“. Ne iznenađuje 31 stoga da je Ustavni sud u svom nedavnom Priopćenju sugerirao „da inkorporacija zakonskih instituta u Ustav ne smije postati sistemska pojava, a iznimni pojedinačni slučajevi moraju biti opravdani tako što su povezani, primjerice, s duboko ukorijenjenim socijalnim i kulturološkim obilježjima društva“. Zašto obiteljski odnosi jesu vrednota hrvatske ustavne države, a brak nije? Mnogi su se ideološki protivnici Građanske inicijative pozivali na činjenicu da se o određenim pitanjima po sili Ustava zabranjeno provoditi referendum. Mehanizam kojim se ustavni poredak inicijalno štiti od narodnih ustavotvornih inicijativa nesuglasnih s Ustavom zahtjeva da Hrvatski sabor podnese zahtjev Ustavnom sudu, koji potom utvrđuje li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom te jesu li ispunjene ustavne pretpostavke za raspisivanje državnog referenduma. Svako drugačije postupanje, drži Ustavni sud, graničilo bi s nedopuštenim voluntarizmom. Kako je to Hrvatski Sabor propustio učiniti, Ustavnom je sudu preostalo tek da se oglasi svojim Priopćenjem, uvaži ustavotvornu ulogu Hrvatskog sabora kao najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela u državi, ne petlja se u ustavnost njegove odluku o raspisivanju državnog referenduma, jer ista ne predstavljaju prijetnju vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske, ali ipak napomene da „primarna zaštita tih vrijednosti ne isključuje ovlast ustavotvorca da neka druga pitanja izrijekom isključi iz kruga dopuštenih referendumskih pitanja“. Konačno, Ustavni sud je također zauzeo stav da „eventualna dopuna Ustava odredbom prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva“. Drugim riječima, Ustavni sud je Priopćenjem očitao bukvicu Saboru, ali mu i u amanet zadao obavezu da budućim zakonskim rješenjima osigura formalnopravnu jednakost registriranog partnerstva s brakom. ispitivanje demokracije Kad bi se referendumom odlučivalo o pravu na poštovanje obiteljskog života, što je jedno od prava propisano Konvencijom Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europska konvencija) iz 1950. godine, u tom bi slučaju Ustavni sud odlučivao o dopustivosti referenduma, bez obzira na izostanak zahtjeva Sabora Ustavnom, jer je to pravo Ustavom zajamčeno svim osobama, neovisno o spolu i rodu (članak 35. Ustava Republike Hrvatske) i pod izravnom je zaštitom Ustavnog suda. Prema u Ustavu stoji da se brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju zakonom, ali u njemu ne postoji definicija braka kao ljudskog prava. Drugačije je propisano Europskom konvencijom u kojoj stoji da muškarac i žena imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj u dobi kad postanu sposobni za brak te u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarenje tog prava (članak 12.). Povelja o temeljnim pravima Europske unije iz 2000. godine propisuje pak i pravo na sklapanje braka i pravo na osnivanje obitelji na način da svakome jamči pravo na sklapanje braka i pravo na osnivanje obitelji u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarenje tih prava (članak 9.). U službenom obrazloženju Povelje terminološki sveobuhvatniji pristup koji uz pravo na brak normira i pravo na osnivanje obitelji objašnjen je na način da mi se pribjeglo „kako bi pokrili slučajeve u kojima nacionalno zakonodavstvo priznaje rješenja različita od braka za osnivanje obitelji“. Nadalje, u obrazloženju Povelje stoji i da „ovaj članak niti zabranjuje niti nameće priznavanje statusa braka zajednicama osoba istog spola. Ovo je pravo stoga slično onome koje priznaje Konvencija, ali njegov okvir može biti širi kad to propisuje nacionalno zakonodavstvo“. Europski sud za ljudska prava (ESLJP), tumač gornjih izvora međunarodnih ljudskih prava, zauzeo je ipak stav u predmetu Schalk i Kopf protiv Austrije iz 2010. godine da članak 12. ne nameće obvezu državama strankama da odobre istospolnim parovima pristup braku. ESLJP je doduše uvažio činjenicu da su pojedine države ugovornice proširile brak i na istospolne partnere, ali je istaknuo da to odražava njihovu vlastitu sliku o ulozi braka u njihovim društvima, a ne proizlazi iz tumačenja temeljnih prava kako su ih propisale države ugovornice u Europskoj konvenciji. No, u istoj presudi je ESLJP razmotrio i primjenu odredbe iz Povelje o temeljnim pravima Europske unije utvrdivši da članak 9. odluku o priznavanju istospolnih brakova ostavlja državama članicama i ne obvezuje ih da to moraju učiniti. Na tim je osnovama ESLJP djelomice modificirao svoje dotadašnje čvrsto stajalište o tradi- Ovim referendumom se Hrvatska, htjeli mi to priznati ili ne, svrstala u krug onih zemalja koje na brak gledaju sasvim isključivo i tradicionalno, grubo kršeći ljudska prava osoba homoseksualne orijentacije cionalnom određenju braka kao zajednice muškarca i žene, utvrdivši da Sud više neće smatrati da pravo na brak zajamčeno člankom 12. mora u svim okolnostima biti ograničeno na brak između dviju osoba suprotnog spola. Nadalje, ESLJP je učinio istom presudom po prvi put da stabilne veze kohabitacije istospolnih parova potpadaju pod pojam „obiteljskog života“ u smislu članka 8. Europske konvencije. To je otvorilo mogućnost da se u budućim sporovima pred ESLJP utvrdi jesu li istospolni parovi diskriminirani po spolu u svom pravu na poštovanje osobnog i obiteljskog života. Dokaz da se sudska praksa u pogledu opsega prava osoba koje kohabitiraju u istospolnim vezama neprestano razvija predstavlja i vrlo recentna presuda u slučaju Vallianatos i drugi protiv Grčke u kojoj je ESLJP presudio da je Grčka prekršila Europsku konvenciju jer je onemogućavala registriranje istospolnih parova o u registar izvanbračnih zajednica. Ipak, činjenica je da pravo na istospolni brak za sada nije regulirano kao 32 ljudsko pravo u izvorima međunarodnog prava. No, to ne znači da se pitanjem dopustivosti istospolnih brakova nisu pozabavila nacionalna zakonodavstva. Dvadeset dvije članice Vijeća Europe stvorile su do sada pravne preduvjete priznanja (odrešenih) prava istospolnih parova. Prema Priopćenju Ustavnog suda, ove se države članice Vijeća Europe u tom se pitanju trenutačno mogu razvrstati u tri skupine: prvu, najmalobrojniju (9 država) čine one koje pod brakom razumiju zajednicu dviju osoba neovisno o spolu, pri čemu pravni učinci braka osoba istog spola nisu u svim državama izjednačeni s pravnim učincima braka osoba različitog spola (primjerice, u Portugalu se ne priznaje bračnom paru istog spola usvajanje djece); drugu (18 država) u koju pripadaju države koje pod brakom razumiju zajednicu dviju osoba različitog spola, a za istospolne parove predviđaju različite alternativne načine priznanja; te treću (u koju spada 20 država), a koje pod brakom razumiju zajednicu dviju osoba različitog spola i pravno ne priznaju nikakve oblike zajedničkog života istospolnih parova. S druge strane Atlantika, velik broj saveznih država SAD-a do sada legaliziralo istospolne brakove (California, Connecticut, Delaware, Iowa, Maine, Maryland, Massachusetts, Minnesota, New Hampshire, New York, Rhode Island, Vermont and Washington), kao i Okrug Columbia. Hrvatska očito pripada skupini država koje pravno priznaju i brak kao zajednicu dviju osoba različitog spola, ali zakonom su uredile i priznavanje istospolnih zajednica. Kako objasniti spremnost nekih država (i društava) da dopuste izjednačavanje prava homoseksualnim osobama u pogledu sklapanja braka, te s druge strane tvrdu isključivost takvoj značajnoj društvenoj promjeni? Zasigurno je Ustavni sud u pravu kad je ustvrdio da brak ima duboko ukorijenjene društvene i kulturološke konotacije koje se značajno razlikuju od jednog društva do drugog. No, demokratska država koja svim građankama i građanima jamči jednakost i nediskriminaciju dužna je uzimati u obzir društvenu realnost i u svom zakonodavstvu uvažiti da postoje raznoliki aranžmani kojim se oživotvoruje ljudsko pravo na obiteljski život. ■ IDENTITET/ BR. 184 / 2013. kultura U okviru ovogodišnjeg Interlibera čitateljima u Hrvatskoj predstavljeno je više od dvije hiljade naslova izdavača iz Srbije, a donijeti su i neki zaključci oko olakšavanja uzajamnog nastupanja na sajmovima knjiga u regionu i brže distribucije knjiga, stvaranja zajedničke platforme za čitanje i vidljivost objavljenih izdanja te proširivanja čitalačke populacije... P rvi put poslije razdvajanja bivših jugoslavenskih republika Srbija je imala svoj nacionalni štand na zagrebačkom 36. međunarodnom sajmu knjiga „Interliber”. Pod okriljem Narodne biblioteke Srbije, kao izvršnog organizatora, i uz podršku Ministarstva kulture i informisanja, predstavljena su dva udruženja izdavača iz Srbije. Udruženje izdavača i knjižara Srbije (Agora, Akademska misao, Čarobna knjiga, Globosino Aleksandrija, JRJ, Kreativni centar, Laguna, Vulkan, Portalibris, Stilos art, Mikro knjiga, Propolis buks...) i Udruženje profesionalnih izdavača Srbije (Akademski krug, Arhipelag, Geopoetika, Klio, Paideja). Uz izdanja Narodne biblioteke Srbije na srpskom štandu bilo je izloženo blizu dvije hiljade naslova. U sajamskim razgovorima učestvovali su Ljubivoje Ršumović, u okviru teme „Detinjstvo je otac čovekove ličnosti”, Maja Vukadinović, koja je govorila o zvijezdama supermarket kulture, kao i Srđan V. Tešin, analizirajući jedinstvo različitosti našeg regiona. Ovi autori nastupili su i u biblioteci Srpskog književnog društva „Prosvjeta” u Zagrebu, koja je na poklon dobila i određeni broj knjiga. Na dan otvaranja „Interlibera”, srpski nacionalni štand posjetio je i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, koji je na poklon dobio monografsko izdanje o avangardnom časopisu „Zenit 19211926” Vidosave Golubović i Irine Subotić, kao i katalog sa izložbe upriličene povodom120 godina od rođenja Miloša Crnjanskog. Zagrebačka publika bila je zainteresirana za kapitalna „Paidejina“ izdanja Aristotela, kao i za knjige iz oblasti humanističkih nauka. IDENTITET/ BR. 184 / 2013. Pripremio: NENAD PETRONIJEVIĆ „Interliber” je pokazao i brižljiv odnos pojedinih hrvatskih izdavača prema pitanjima pravopisa, leksike, historije jezika. Novi „Hrvatski pravopis“Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje postavljen je sredinom ove godine na internetu, u cjelini i besplatno, zbog toga što je u dugo predvladavalo kaotično stanje u vezi sa brojnim pravopisnim izdanjima. Prema riječima Željka Jozić, direktora spomenutog instituta i glavnog urednika novog pravopisa, od 1990. pa sve do ove godine u Hrvatskoj je objavljeno više od 25 izdanja različitih pravopisa, a čak pet ih je imalo preporuke za školsku upotrebu. - Različita pravopisna rješenja zbunjivala su profesore i roditelje. Na novom „Hrvatskom pravopisu” četrnaest autora radilo je šest mjeseci. Sada je Ministarstvo obrazovanja preporučilo isključivo ovaj pravopis za upotrebu u osnovnim i srednjim školama. Oko pravopisa se „lome koplja“ na stručnom, obrazovnom i nacionalnom nivou, istaknuo je Željko Jozić. Uvijek posebno mjesto na „Interliberu” zauzima Leksikografski zavod Miroslav Krleža, na kojem je izložena „Hrvatska opća enciklopedija” u jedanaest tomova, a zatim i tehnički, pravni, filozofski, ekonomski leksikoni. Veliki prostor na sajmu zauzima i VBZ, na kojem se mogu naći djela Borisa Dežulovića, Igora Mandića, Predraga Matvejevića. Veliki hit na štandu „Frakture” bio je najnoviji roman Miljenka Jergovića „Rod”, priča o čitavom vijeku Srednje Evrope i Balkana, kroz život dunavskog Nijemca, rođenog u rumunjskom Banatu, koji je život proveo u Bosni...Izdavačka kuća „Jesenski i Turk” predstavila je djela 33 iz oblasti popularne nauke Brajana Grina, Karla Sagana, kao i dela Bodrijara, Siorana, Tomasa Hobsa. Roman „Bonavia” Dragana Velikića, u hrvatskoj izdavačkoj kući „Meandarmedia” našao se uz knjige pisca portugalskog jezika Žoze Eduarda Agvaluze (bio je gost prošlog Beogradskog sajma knjiga i „Derete”), zatim Draga Jančara, Aleka Popova, a tu se mogu naći i dela Borisa Viana, Antonija Tabukija, Tomasa Bernharda... Ovaj „Interliber” protekao je i u susretu hrvatskih i srpskih izdavačkih udruženja, a susret je pokrenuo Nenad Bartolčić, urednik hrvatskog portala Moderna vremena info, povodom sličnih problema koji tište izdavače u okruženju. U razgovoru su učestvovali Gojko Božović, Zoran Hamović, Vuk Vukićević, Simona Goldštajn, Seid Serdarević, Mišo Nejašlić, kao i Vladimir Stoisavljević, pomoćnik u hrvatskom Ministarstvu kulture i Mladen Vesković, iz srpskog Ministarstva kulture. Neki od zaključaka odnose se na mogućnost potpisivanja ugovora hrvatskih, srpskih, bosanskohercegovačkih i crnogorskih izdavača povodom olakšanog uzajamnog nastupanja na sajmovima knjiga u regionu i brže distribucije knjiga, stvaranja zajedničke platforme za čitanje i vidljivost objavljenih izdanja, i proširivanja čitalačke populacije. Predloženo je da se u oblasti vrijednih izdanja humanističkih nauka prava ne otkupljuju posebno, kao i da se filozofske knjige jednom prevedu, a zatim prilagode jezicima u četiri zemlje. Ocijenjeno je da je važno da resorna ministarstva uključe rješavanje ovih problema u svoje dugoročne planove kulturnih politika. ■ prvi svjetski rat Atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda nije bila nikakva „srpska zavjera“, kako to uporno pokušavaju da proture zagovarači navodne „srpske krivnje“ za Prvi svjetski rat, već rezultat revolucionarnih oslobodilačkih kretanja tog doba koja su zajedno činili pripadnici svih nacionalnosti toga područja U Piše: RADOJE ARSENIĆ oči stogodišnjice početka do tada najvećeg rata u ljudskoj historiji – Prvog svjetskog rata (1914) – ponovo se aktuelizira pitanje tko je kriv za ovu veliku tragediju u povijesti ljudskog roda, s neskrivenom težnjom i namjerom da se već odavno poznate činjenice o tome izokrenu ili barem toliko zamagle da se lakše poturi neko žrtveno jagnje i tako opravdaju i „pokriju“ njegovi pravi uzročnici i pokretači. Suvremeni Pedro su naravno Srbi, odnosno Gavrilo Princip koji je 28. lipnja 1914. uspješno izveo atentat na bečkog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i hicima iz pištolja ga usmrtio prilikom njegovog svečanog prolaska središtem Sarajeva. Bio je to, kao što je poznato i davno utvrđeno, samo zgodan povod da već izanđala AustroUgarska carevina krene oružjem da zadovolji svoje apetite za tuđim zemljama i prirodnim bogatstvima (Bosna je već bila pod njenom aneksijom, a da nitko nije pitao tamošnji narod šta o tome misli), a završilo se tako što je nestala s historijske scene. Neki to, međutim, ni danas ne mogu da prežale, pa s vremena na vrijeme pokušavaju da – kako se to uljudno kaže – revidiraju povijest. Sada u tu svrhu koriste suvremeni pogled i osjetljivost javnog mnijenja na terorizam, pa Principa proglašavaju i prikazuju kao klasičnog terorista (kontroverzna Vikipedija, koja ima vidljivi pečat i utjecaj hrvatskih desničara, naziva ga „srpski terorista“). Gavrilo Princip je, međutim, bio revolucionar, koji je izražavao težnje potlačenog naroda za slobodom, a ono što također ovakvi revizionisti prešutkuju jeste činjenica da je taj pokret bio sastavljen od pripadnika različitih nacionalnosti – svih koje su živjele na području Bosne i Hercegovine – a ne samo Srba, tog „remetilačkog faktora“ kako neki stalno pokušavaju da ih prikažu i time između ostalog opravdaju genocid koji je nad njima činjen da bi ih se „svelo na pravu mjeru“. Koliko je taj narodni revolucionarni pokret za oslobođenje bio tada dubok i širok potvrđuju mnoge činjenice. Među onima manje poznatim ili praktično nepoznatim široj javnosti, jer se iz „razumljivih“ razloga o njima nije baš mnogo pisalo i gurane su pod tepih zaborava, jeste da je atentat na prijestolonasljednika Ferdinanda pripreman od sličnih revolucionarnih organizacija i prije ovog uspjelog u Sarajevu. Da stvar bude zanimljivija to su, na primjer, godinu dana prije sa34 rajevskog atentata pripremali Hrvati, pripadnici tajnog udruženja „Napredna nacionalistička omladina“ iz Šibenika, a trebalo ga je sprovesti u Drnišu, kuda je Ferdinand namjeravao da prođe. Glavni izvođači trebali su biti kasnije slavni pjesnik Tin Ujević i vođa napredne dalmatinske omladine i također pisac Vladimir Čerina, obojica tada 22-godišnjaci (Gavrilo Princip je u vrijeme atentata imao 20 godina). Podaci o tome objavljeni su prije desetak godina, a zasnivaju se na memoarskom zapisu novinara i publiciste Đorđa Miliše (1896-1973), koji je u svojoj bogatoj arhivi sačuvao revolucionar i narodni heroj iz Dalmacije Vicko Krstulović. Miliša je zapisao da je političku aktivnost započeo kao pripadnik organizacije Napredne nacionalističke omladine iz Šibenika 1911. godine, koju je predvodio Vladimir Čerina, a u njenom vrhu bili su Milostislav Bartulica i pjesnik Tin Ujević. „U to doba 1913. godine, Vladimir Čerina uz Tina Ujevića kao glavni vođa omladine, vrlo je značajan u pripremanju atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Taj podatak još nije nigdje objavljen, a vrlo je važan za našu političku historiju“ – piše Miliša, koji je to kasnije provjerio kod Mate IDENTITET/ BR. 184 / 2013. Meštrovića, sina kipara Ivana Meštrovića. Slavni vajar, naime – kako podsjeća Miliša – „vrlo je aktivno sudjelovao tada u Narodnom pokretu“. U pismu kojim je Mate Meštrović odgovorio Miliši iz Amerike u veljači 1958. godine on navodi: „Pričao mi je tata i o Čerini, koji je bio jedan od glavnih organizatora atentata na Ferdinanda, kad je ovaj trebalo godinu dana prije Sarajeva da dođe u Drniš i Šibenik.“ Na molbu Miliše da upita oca da li mu je i sam Čerina pričao o svojem učestvovanju u tom atentatu „jer je to vrlo važno za našu političku historiju“, Mate Meštrović mu u martu iste godine odgovara: „Kad je Ferdinand trebao doći u Dalmaciju, tata je baš bio u Drnišu i čuo da su mu odlučili postaviti zasjedu na mostu ispred Drniša, na cesti što vodi iz Knina, a ako tamo ne uspije, da će ga probosti sam tajnik Drniške općine (povjerenik je bio ‘Nako’ Skelin), a ako ni to ne uspije, da ga u Šibeniku čekaju još neki. Tata naravno u principu nije odobravao takve terorističke metode, te je odmah otputovao u Split. Kad mu je vlak stao u Perkoviću, upravo je naišao vlak iz Šibenika i iz njega je iskočio Čerina, te će tati na brzinu reći da je baš išao u Drniš da ga upozori da se udalji, jer da spremaju atentat. Još reče, ako ne uspiju u Drnišu, da će ga on (Čerina) i još neki dočekati u Šibeniku: ‘Neće nam umaći, ni živ otići iz Dalmacije’, rekao je na kraju Čerina i uskočio u zadnji čas u vlak za Drniš, a tata produžio za Split. Međutim je Ferdinand u zadnji čas otkazao putovanje u Dalmatinsku Hrvatsku“ – napisao je Mate Meštrović Đorđu Miliši. Tako je sudbina htjela da Franc Ferdinand ne dođe na nišan Čerini i Tinu Ujeviću, već godinu dana kasnije Gavrilu Principu u Sarajevu (koji takođe nije bio jedini, već je njegov prethodnik promašio prijestolonasljednika, koji je zatim naletio na Principa). Međutim, nisu to bili i jedini pokušaji likvidacije ovog simbola IDENTITET/ BR. 184 / 2013. austrougarske kolonijalne vlasti na Balkanu. Još jedan dalmatinski revolucionar pokušao je, ali na svoju ruku, da izvrši atentat na Ferdinanda. Bio je to Luka Aljinović Lujo, koji je završio treći razred učiteljske škole, ali je otkriven i uhapšen prije nego što je sproveo svoj naum. Policiji je priznao svoju namjeru, a uz pomoć svoje utjecajne porodice pušten je uz uvjet da otputuje u Južnu Ameriku. Tako 35 je i učinio, a umro je u Argentini 1965. godine. U historiju je, na kraju, kao atentator na habzburškog prijestolonasljednika ušao mladi Gavrilo Princip, a kako je slučajno bio Srbin bila je to zgodna prilika da se iskoristi za „kažnjavanje“ Srbije (u stvari pokušaj uklanjanja prepreke za osvajanje južnoslavenskih prostora). I tako, eto, sve do danas...■ urbana lobotomija K Piše: DUNJA NOVOSEL ad samo pomislim da sam mu onomad na prošlim predsjedničkim izborima skoro bila dala glas, samo zato što sam mislila da je gospodin! Čak ne ni zbog toga što je lijep, to bi ipak bilo previše površno, već sam zaista vjerovala da je jedan od rijetke gospode na hrvatskoj političkoj sceni. Čak sam uoči tih predsjedničkih izbora, želeći si potvrditi to da je gospodin otišla na jedno predavanje što ga je neoborivi šef Hrvatske gospodarske komore održao nadobudnoj mladeži s VERN-a. Nije u tom govoru rekao ništa revolucionarno ni novo, štoviše njegov mi javni nastup kog sam slušala uživo nije bio naročito upečatljiv ni inspirativan, osim dvije stvari koje se i dan-danas sjećam da je tom prilikom izgovorio. Rekao je da je obitelj prvi blagoslov u životu svakoga čovjeka i da je sve što je zaradio, zaradio zbog svoje obitelji, ponajprije kako bi djeci mogao pružiti kvalitetno obrazovanje. (Poput onoga valjda što ga zauzvrat dobivaju mladi VERN-ovci kojima se obraća, za svoje školarine. Svakako da obrazovanje košta, to znaju, i prilično bolje od njega, roditelji koji nisu imali prilike zgrnuti, pardon, zaraditi toliku količinu novca dovoljnu za lagodno studiranje). Je li Nadan tu želio implicirati da je samo obrazovanje na privatnim fakultetima, od kojih su, da se ne lažemo, mnogi visoka učilišta i poslovne škole, kvalitetno obrazovanje, pa zaista treba puno zaraditi da ti djeca ne budu tupani? Ili je to bila samo politika podilaženja tamošnjoj publici u sklopu tad aktualne predizborne kampanje, i zapravo je imao nekoliko priča u rukavu za dodvoravanje shodno sceni na kojoj se zatekne i ondje okupljenima? Druga stvar koju od svega pamtim, a čak sam ga u ono vrijeme u šali i citirala kad god bi mi se pružila prilika nekome soliti pamet: Nikad ne traži krivca za vlastite neuspjehe. Tako je govorio Nadan. Nije mi zbog toga bio ni manje ni više gospodin, nego mi je bio nekako uopćen. Još da je malo zagudio i na vjeru, što ipak nije, bio bi slika i prilika savršenog hrvatskog političara u očima šire javnosti. Onda sam malo tih dana slušala predizborna sučeljavanja, bogami pretjerano gledanje televizije smatram dokolicom, ali bila je baš gadna zima i snijeg te godine, i tako sam zamijetila tadašnjeg pretendenta na predsjedničko mjesto a današnjeg predsjednika Josipovića, kojeg dotad nisam nešto imala prilike slušati, i Nadan je tu učas izgubio moj glas, jer mi se tad objelodanilo da je Nadan samo ljepuškast i nosi dobra odijela što ga ipak ne čini pravim gospodinom, kakav bi prvenstveno trebao biti reprezent jedne države. Predsjednik Josipović ga je, kao i onih ostalih sedam ili koliko već što su se trsili držati korak s njim, prešao bar za četiri koplja. A i to sam malo rekla. No lako za gospoštinu, nego se ovih dana „hrvatski George Clooney“ kako ga mediji nazivaju (strašno mi je iritantna ta navada u Hrvata da sve i svatko što postoji negdje drugdje u svijetu i iole je razvikan(o), neizbježno mora imati svoj hrvatski pandan.) pokazao kao mufljoz. Protiv neoborivog šefa Hrvatske gospodarske komore pokrenuta je istraga koja je potom dovela do pretresa njegove vile na Prekrižju, koja je za rezultat imala zaključak da lijepi Nadan ne samo da nije zarađivao pošteno, već nije zarađivao ni samo za dječje obrazovanje. Jer i onaj tko ukrade kolut sira ili štrucu kruha ne bi li prehranio djecu 36 nije ih stekao pošteno, ali makar ima više ciljeve. Ako pak pođemo od pretpostavke da je umjetnost sama po sebi cilj i uz to plemenita, može li se dobrim namjerama i nastojanjima objasniti privatna kolekcija Nadana Vidoševića pronađena u skrovitim predjelima njegove urbane vile? Jer hrvatski se Kluni nije zadovoljio samo brojnim velebnim nekretninama koje posjeduje, već se i za ovu rezidencijalnu pobojao da će mu biti tijesna, pa je uz sedamsto kvadratnih metara životnog prostora što je otprilike površina glavnog Merkatora u manjim hrvatskim gradovima, šta da se radi, voli čovjek širinu, ilegalno i skrovito dozidao još nekih dvjestotinjak podrumskog prostora koji će postati riznica za njegove umjetnine što ih stručnjaci ugrubo procjenjuju na pet milijuna eura. Taj podzemni bunker artefakata i vrijednih predmeta sačinjavaju djela naših poznatih slikarskih majstora: Vlaha Bukovca, Miroslava Kraljevića, Oskara Hermana, Marina Tartaglie, Otona Ivekovića i drugih. Kao da je sama količina bila važnija od ljepote i vrijednosti tih djela, brojne slike naslagane su jedna na drugu i naslonjene o zid ili zagurane u neke kutijetine. Uz njih su u mrak podruma nagurane i Meštrovićeve, Stošićeve i Bakićeve skulpture da ih tamo napadne patina, a društvo im prave i neke vrijedne knjige, gotovo inkunabule, vrijedne i prastare zbirke stakla još iz rimskoga doba, unikatni zemljovidi, i da čitava stvar bude još grotesknija, kao nijemi čuvari nad Nadanovim blagom bdiju preparirani polarni međedi, mufloni, divokoze, hermelini, losovi i ptice močvarice, kao u nekoj nakaznoj sceni iz horor filma u kojoj fali još samo stari slijepi vrač što ima hiljadu ljeta i poskakuje među ovim mrtvim blagom kao IDENTITET/ BR. 184 / 2013. Rumpelštinski oko vatre. Da stvar bude mračnija, u ove se odaje visoke umjetnosti i životinjskih trupala ulazi na pritisak nekog dugmeta, kad polica s knjigama u dnevnom boravku klizne u stranu i pojavi se prolaz što vodi u podzemlje. Od modernih blagodati ove urbane vile tu su još i potpuno opremljena teretana i bazen koji je s obje strane okružen amforama, čitavim nizom novih ilegalnim putem stečenih artefakata, jer zna se da svi vrijedni predmeti izvađeni iz hrvatskog podmorja moraju biti registrirani u nadležnom konzervatorskom zavodu i nalaziti se na evidenciji Uprave za zaštitu kulturne baštine. Ove su Nadanove, eto bez certifikata, nabavljene na crnom tržištu isto kao i oni mufloni, jer upravo je smiješno povjerovati da je on sam u kaki pantalonama i s lovačkom puškom na ruci odlazio na safari i probijao se kroz Afriku u potrazi za trofejnom divljači, kako se to sad na sve strane piše oslikavajući Nadana kao vrsnog i pasioniranog lovca. Dok sad već bivši čelnik Hrvatske gospodarske komore dreždi u pritvoru a policija nastoji odgonetnuti čijim je novcem, posredstvom i kakvim sve putevima nabavljao umjetnine za privatnu zbirku i za Komoru, Nadanova se kolekcija imala naći u Muzeju suvremene umjetnosti odmah uz imovinu bivšeg premijera dr. Ive Sanadera, ali kako su obje kolekcije poprilično pozamašne muzej ih nije mogao obje ugostiti, pa je ova novopridošla vraćena u svoje podzemne odaje i otad strogo čuvana. Ovaj dosada talični šarmer, političar, poduzetnik, kolekcionar i esteta takoreći je preko noći doživio neuspjeh i pitanje je hoće li makar sada biti iskren i dosljedan svojim riječima pa za njega ne tražiti krivca u drugima. Što se pak Sanadera tiče, neovisno o njegovoj luksuznoj imovini nedokazana porijekla i trenutnoj omraženosti od strane hrvatske javnosti, polako postaje bjelodano da nije jedini takav prijestupnik u našoj domovini, pa bi mu se iz tog razloga ipak moglo malo blaže suditi. Možda ne konkretno na sudu ali makar u očima te iste javnosti. On je, usprkos lopovluku, ipak imao nešto od one ranije spomenute gospoštine: markantnost, gard, elokventnost, umjerenost u svojim političkim stavovima iako je vodio stranku desnice i neki europejski način poimanja i ophođenja. Pogledamo li njegovog nasljednika Karamarka, kao pojavu i političku figuru, možemo slobodno zaključiti da je Sanader bio zlatno doba HDZ-a, a Karamarko njegova dekadansa. Kako i priliči čovjeku IDENTITET/ BR. 184 / 2013. njegova kalibra, na nedavnoj je sramotnoj dvostrukoj povorci u spomen žrtvama vukovarskih stradanja, stao na onu izazivačku i huškačku stranu Stožera za hrvatski Vukovar (nikad se neću dovoljno načuditi stupidnosti ovog naziva: pa čiji je ako ne hrvatski, bolivijski?? Tko mu to i osporava, da je hrvatski? Druga je stvar što u sebi mora naučiti pomiriti različitosti i biti grad svih svojih građana, neovisno o njihovoj nacionalnosti). Ta se, „prohrvatska“ kolona odlučila odvoojiti od one osnovne, „antihrvatske“, koju su predvodili predsjednik države i premijer (u očima ovih „pro“ neprijatelji hrvatske države i hrvatskog naroda) i koja je već tradicionalno kretala ispred bolnice prema Memorijalnom groblju, što simbolizira i put palih vukovarskih branitelja. Na njihov su spomen bacili ljagu ovi frakcionaši razjareni već mjesecima zbog pojave ćirilice u njihovom gradu, fizički prepriječivši regularnoj koloni put i pokazavši im da su persone non grata u njihovom gradu, hrvatskom Vukovaru. Među ovim pravednicima bili su i Marko Perković Tomson i prpošni maleni general Markač koji je izjavio da je konačno stiglo vrijeme da se bez ustezanja izgovori tko je bio agresor na Vukovar! Bit će da se general Markač malo u Haagu uspavao ili tamo nemaju mogućnost gledanja hrvatskih tv programa preko satelita, jer se ovdje već dvadeset i dvije godine svakodnevno izgovara da su agresor bile srbočetničke postrojbe (što je uostalom 37 baš na Dan sjećanja na Vukovar valjda kao repliku Markaču uputio Karamarko). Zbog toga i oni Srbi koji nisu bili ni u kakvim i ni u čijim postrojbama već su samo živjeli u svom gradu te isto kao i Hrvati htjeli samo izvući živu glavu iz ratnih stradanja i nastaviti živjeti svoj život u miru; pa i oni koji će se roditi petnaest godina nakon što rat mine, danas moraju znati da će na svojim leđima vječito nositi krivnju agresora, ispričavati se u nečije tuđe ime i pritom shvatiti da nemaju mjesta u hrvatskom Vukovaru. Kolona kojoj je prepriječen put odustala je konačno od nastojanja da se probije do Memorijalnog groblja pa je zapalila svijeće i položila vijence samo na Ovčari. Predsjednik Josipović još jednom je opravdao svoju titulu gospodina i umnog čovjeka, okrenuvši leđa ovoj prijetećoj gomili po principu ne valja se s rogatim bosti. Ti su ljudi, vjerojatno duboko uvjereni da čine upravo suprotno, obezvrijedili pale žrtve pravljenjem farse i sukoba od nečega što je trebalo biti zajedničko ponosno i tiho sjećanje na preminule sugrađane i prijatelje te iskazivanje pijeteta i poštovanja spram njih. Umjesto pravljenja podjela, spremanja sačekuši, prozivanja agresora, vrijeđanja državnog vrha i stavljanja sebe u nadmoćan položaj, trebali su hodati šutke, u svojim mislima prizivati one kojih više nema, zapaliti im svijeću i položiti koji cvijet na grob. Da bi to shvatio ne moraš biti ni gospodin, dovoljno je da si čovjek.■ PORTRETI: značajni Srbi u Hrvatskoj - SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ - I. dio Zdušno vjerovao u jedinstvo Srba i Hrvata Izbijanje rata između Austro-Ugarske i Srbije dovelo je Svetozara Pribićevića u nepovoljan položaj. On je kao Srbin u nastaloj situaciji bio meta žestokih napada. Prije nego što ga je mađarska vlada uzela u zaštitu, Svetozar je, prema pisanju njegovog brata, četiri mjeseca proveo u samici S Piše: RENATO ĐURĐEVIĆ vetozar Pribićević bio je jedan od najznačajnijih političara u Hrvatskoj i Kraljevini SHS, a jedno vrijeme bio je i lider hrvatske politike. Rođen je u Hrvatskoj Kostajnici 1875. kao drugi od četvorice sinova. Svetozar će postati ministar unutrašnjih poslova i ministar prosvjete, stariji mu brat Valerijan bit će nastavnik u srpskoj gimnaziji u Istanbulu i episkop, a mlađi brat Milan, pukovnik austrijske pa srpske vojske. Najmlađi brat Adam je postao sljedbenik češkog političara Tomáša G. Masaryka. Adam će u politici tijesno surađivati s bratom Svetozarom s kojim je dijelio većinu političkih stavova. Svetozar je u školovanju imao veće uspjehe od svoje braće. “Njemu je sve išlo kao po loju, sve do kraja univerzitetskih studija”, piše brat mu Adam. Realku je Svetozar pohađao u Petrinji. Ondje je stanovao kod tetke Jelisavete. U drugom razredu realke, sa svega 12 godina bježi od tetke i kreće pješice - u Srbiju. Međutim, nije daleko stigao. Već u Sisku gradski stražar, tetkin znanac vraća malog Svetozara u Petrinju. Poslije će za ovu neobičnu avanturu svoga brata, Adam napisati: “Što je on pošao u Srbiju sasvim je prirodno. Otac i mati othranjivali su nas u dubokoj odanosti prema srpskoj narodnoj ideji i potpuno nekritičnoj ljubavi prema Crnoj Gori, Srbiji i Rusiji. Svetozar je mislio da će ga u Srbiji posaditi u krilo i posipati še- ćerlemama.” Ovakav zanos dalekim ciljevima ostat će Svetozaru osobina do kraja života. Još je jedno Svetozarovo postupanje u toku školovanja iznjedrilo trajnu osobinu njegovog političkog djelovanja. On je naime smatrao, a u ono vrijeme zamagljenih politoloških pojmova o narodima to nije bilo toliko neobično, da su Srbi i Hrvati jedan narod. U tadašnjem političkom trenutku bila su u optjecaju tri po- Pribićević je bio zagovornik ideje jedinstvenosti srpskog i hrvatskog naroda imanja naravi srpskog i hrvatskog naroda: jedan narod s dva imena, dva odvojena naroda i jedan jedinstven narod. Svoje poimanje naroda Svetozar je iznio u jednom verbalnom sukobu u višoj realnoj gimnaziji. Višu je realku Svetozar pohađao u Zagrebu. Tom se prilikom upleo u prepirku u kojoj su kolege Hrvati trojici Srba spočitavali njihovu srpsku nacionalnost. Svetozar je njima rekao da je svejedno je li netko Hrvat ili Srbin kad su oni i tako jedan narod. Nato su uzbuđeni i ljutiti mladići napali Svetozara kojeg je u posljednji čas zaštitio direktor gimnazije. Nakon tog incidenta Svetozar je napustio Zagreb i nastavio se školovati u Karlovcu. Nakon što je završio realku, vraća se u Zagreb gdje studira 38 fiziku i matematiku na Filozofskom fakultetu. Za vrijeme studija politički se angažira i postaje jedan od najpoznatijih studentskih prvaka. U politički život Hrvatske on prodire programatskim člankom “Misao vodilja Srba i Hrvata” u kojem je razradio svoju ideju narodnog jedinstva. Pripadao je naraštaju koji nije bio opterećen nacionalnim neprijateljstvom i netolerancijom, pa je zdušno radio na okupljanju srpske i hrvatske omladine. Od studentskih dana politika je postala njegova glavna preokupacija i ona će ga ispunjavati neprekidnom aktivnošću do kraja života. Pribićevićeva ideja jedinstvenog srpskog i hrvatskog naroda, što je ustvari unitaristički koncept, imala je svoj uzrok u konkretnom položaju Banske Hrvatske u Austro-Ugarskoj i Srba u njoj krajem 19. stoljeća. Mađari su naime pokušavali svoju polovicu monarhije preoblikovati u ekskluzivni mađarski teritorij kojeg nastanjuje “mađarski politički narod”. Ta je koncepcija podrazumijevala puzajuću asimilaciju nemađarskih naroda u Ugarskoj. Kako je strana prevlast u Hrvatskoj jačala, to su Hrvati i Srbi sve više dolazili u sličan, podređen položaj. Zato je Pribićević bio uvjeren u nužnost srpsko-hrvatske suradnje koja će stati na put mađarskoj hegemoniji. Hrvatsku on smatra domovinom i Hrvata i Srba koji se zajedno moraju boriti protiv tuđinskih nasrtaja. Nacionalno jedinstvo Srba i Hrvata IDENTITET/ BR. 184 / 2013. preduvjet je za stvaranje i postojanje jugoslavenske države, jer državu može osnovati, smatrao je Pribićević, samo jedan jedinstven narod. Suradnja Srba i Hrvata ubrzo će se ostvariti u novoj političkoj formaciji Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Ona će u svoj program ugraditi temeljne Pribićevićeve političke postulate, ponajprije one o hrvatsko-srpskom jedinstvu. Pribićević kao predstavnik Srpske samostalne stranke sudjeluje u stvaranju Koalicije i postaje lider njenog srpskog krila. Koalicija je postala najvažnija politička snaga u Hrvatskoj. U njenoj prvoj etapi, Pribićevića je zasjenjivao Franjo Supilo, vođa hrvatskog krila i glavni pregovarač s mađarskim političarima. No, Pribićević je strpljivo čekao svoj trenutak, a taj je uslijedio nakon Supilovog istupa iz Koalicije. Od tada on preuzima njezino vodstvo, što znači i vodstvo hrvatske politike. Od osnutka Hrvatsko-srpske koalicije, koja je pobijedila na izborima za Hrvatski sabor 1906. i 1913. godine, bečka je vlada neprekidno strahovala od njezinih tajnih veza s Kraljevinom Srbijom. Sumnje u takve veze pojačao je bijeg u Srbiju austrougarskog oficira i mlađeg brata Svetozara Pribićevića Milana. Zato su u Zagrebu austrougarske vlasti 1909. inscenirale tzv. Veleizdajnički proces u kojemu su bila optužena 53 Srbina, članova Pribićevićeve Srpske samostalne stranke. Na čelu optuženih bila su Svetozareva braća Valerijan i Adam. Sam Svetozar nije mogao biti optužen jer ga je štitio zastupnički imunitet. On je bio zastupnik Hrvatskog sabora i parlamenta u Budimpešti dok njegovog brata Valerijana zastupnički imunitet Hrvatskog sabora nije mogao zaštitit od sudskog progona. IDENTITET/ BR. 184 / 2013. Pa ipak, premda Svetozar Pribićević nije bio doveden u sudnicu, bilo je posve jasno, da se ondje sudi njegovoj politici. Optuženi su bili osuđeni na kaznu od 173 godine robije jer su navodno pripremali ustanak radi priključenja dijelova AustroUgarske Kraljevini Srbiji. Međutim, oni su već iduće godine pomilovani. Suđenje je naime ispunilo svoju svrhu davanja izgovora Austro-Ugarskoj da anektira Bosnu i Hercegovinu, pa su zatvoreni Srbi nakon aneksije postali nepotrebni. Neslavno je po carski režim završilo i drugo suđenje upereno protiv Hrvatskosrpske koalicije, tzv. Friedjungov proces. Koalicija je na sudu dokazala da je povjesničar i marioneta bečke vlade profesor Friedjung na osnovu krivotvorenih dokumenata tvrdio da vlada iz Beograda financira Koaliciju kako bi srušila Habsburšku Monarhiju. Premda su režimske optužbe na račun Koalicije bile lažne to nije značilo da se Pribićević nije konzultirao sa srpskom vladom niti da nije vodio računa o njenoj vanjskoj politici. Tako je potkraj Pribićević je bio lider hrvatsko-srpske koalicije koja je postala najvažnija politička snaga u Hrvatskoj otvoreno se suprotstavljajući puzajućoj asimilaciju nemađarskih naroda u Ugarskoj 1913. Nikola Pašić, predsjednik srpske vlade usmeno zatražio od Adama Pribićevića da Svetozar prihvati sporazum s Mađarima koji bi Koaliciji omogućio vlast u Hrvatskoj. Srbija je naime, umorna od balkanskih ratova, željela mirnu situaciju u Austro-Ugarskoj barem 10 godina. Zato je Srbiji odgovaralo da Koalicija bude na vlasti. Svetozar tu poruku prihvaća i slijedi. U predvečerje Prvog svjetskog rata Svetozar Pribićević dakle, usmjerava politiku Koalicije u pravcu sporazumijevanja s Budimpeštom i privremeno odustaje od svih zahtjeva za postupno rješavanje nacionalnog pitanja kojem je minimalni cilj sjedinjenje Banske Hrvatske s Dalmacijom, a daleki cilj uspostavljanje jugoslavenske države. Popuštanje je bilo nužno kako bi Koalicija mogla obnašati vlast koju je osvojila na izborima i onemogućila nove političke progone od strane austrougarskih vlasti i kako bi stvorila 39 bar donekle snošljive uvjete za djelatnost domaćeg kapitala. Izbijanje rata između Austro-Ugarske i Srbije dovelo je Pribićevića u nepovoljan položaj. On je kao Srbin u nastaloj situaciji bio meta žestokih napada. Optužbe na njegov račun i ostalih Srba iz Koalicije izrečene su i u Hrvatskom saboru. Ondje su srpski zastupnici poistovjećivani s atentatorom Gavrilom Principom, a jedan je zastupnik Hrvatske stranke prava tražio da se Srbima pretraže džepovi jer da imaju bombe. Zbog pritisaka i napada Pribićević je sklonjen u Budimpeštu. Ondje je ostao u internaciji do sredine 1917. Nisu razjašnjene pojedinosti o odlasku Svetozara Pribićevića u Budimpeštu. Njegov brat Adam piše da je Svetozar prvo četiri mjeseca bio u vojničkom zatvoru u samici, odvojen od žene i djece i poslije toga interniran u Budimpeštu. Adam ne navodi gdje je Svetozar bio u zatvoru ni zašto je uhapšen. On je vjerojatno bio uhapšen zbog svoje nacionalnosti jer Srbi u Austro-Ugarskoj izbijanjem rata postaju sumnjiv element i mnogi su od njih bili zatvarani i proganjani. Svetozara je nakon četveromjesečnog zatvora uzela u zaštitu mađarska vlada i prebacila ga u Budimpeštu zbog njegove lojalnosti nedugo prije početka rata. U internaciji u Budimpešti, Svetozar je, prema Adamu, živio sa ženom i djecom, imao je slobodu kretanja, ali nije smio sudjelovati na sjednicama peštanskog parlamenta. Međutim, jedan drugi izvor ne spominje Svetozarevo hapšenje i zatvor. Tu se tvrdi da je mađarski premijer grof Tisza naredio vojnicima da Pribićevića sklone u jednu vilu nedaleko od mađarske prijestolnice jer mu je prijetila bečka vojnička oligarhija. Bez obzira koja je verzija Pribićevićevog izbjeglištva istinita, neupitno je da je on početkom rata napustio Zagreb i nije sudjelovao u radu Hrvatskog sabora sve do jula 1917. Godinu dana nakon njegovog povratka u Zagreb, diljem zemlje predosjeća se slom Austro-Ugarske. Započinje saveznička ofenzive na solunskoj fronti, a Bugarska, članica Centralnih sila - kapitulira. Sve je to upozoravalo Pribićevića da je došlo vrijeme da Hrvatsko-srpska koalicija treba zauzeti nove pozicije. Koalicija stoga ulazi u organe Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, a Pribićević postaje drugi potpredsjednik Narodnog vijeća. Tim činom on ulazi u novu etapu svoje političke karijere.■ izvan granica Kineski put na zapad Prosječnom Europljaninu nije lako zamisliti Centralnu Aziju kao nečiji zapad. No upravo je to geografska perspektiva koju prema tom golemom području smještenom usred euroazijske kopnene mase ima Kina. Kineski predsjednik Xi Jinping obišao je ovog septembra većinu zemalja regije, što je popraćeno velikim brojem sklopljenih bilateralnih ekonomskih sporazuma i započetih pregovora. U srcu interesa bili su nafta, plin i željeznica. Pojedini dogovori su dosegli astronomske vrijednosti, pa je tako odlučeno da će Kina investirati 30 milijardi dolara u kazahstansku energetiku i transport. U Turkmenistanu je otvorena zajednička eksploatacija velikog plinskog polja, a Uzbekistan i Kirgistan su dobili garancije za velika ulaganja ukoliko uspiju osigurati stabilne uvjete za povećanje proizvodnje energenata. No cijeli taj vihor kineskih diplomatskih i ekonomskih aktivnosti ima i dublji, objedinjavajući karakter. U političkoj eliti Kine je sazrela ideja da je od ključne strateške važnosti za zemlju da uspostavi snažno, možda i dominantno prisustvo u regiji smještenoj iza svojih zapadnih granica. K Piše: GORAN MRDAKOVIĆ ineska ekonomska uloga na tom području svakako nije bez presedana. Put svile, karavanska ruta koja je stoljećima povezivala Kinu sa zapadom Euroazije prolazila je upravo kineskom pokrajinom Xinjiang i Centralnom Azijom. Drevni trgovački pravac se ugasio u 15. stoljeću, zbog ratnih sukoba, napretka pomorskog transporta i kineske samoizolacije. To nije bio preveliki udarac za carski dvor u Pekingu. Vanjska trgovina je bila dobrodošao dodatni izvor prihoda, ali bez nje se moglo. Stanovništvo, ekonomija i politička moć Carstva bili su koncentrirani u istočnim poljoprivrednim i priobalnim pokrajinama. Stara Kina je sasvim uspješno funkcionirala kao svijet za sebe. Današnja Kina dijeli istu geografsku orijentaciju. Više od devedeset posto stanovništva živi na istoku. Tu su veliki gradovi, bezbrojni industrijski pogoni i vitalno važne luke. No u novim uvjetima nije se mogla održati stara samodostatnost. Kineska industrija i 1.3 milijarde brojna populacija zahtijevaju uvoz goleme količine energenata i sirovina. Drugo gospodarstvo svijeta potpuno ovisi o izvozu svojih jeftinih proizvoda na strana tržišta. Trgovina u oba smjera odvija se morskim putem i izložena je mogućim prekidima. Nekoliko zemalja koje Peking smatra manje ili više vjerojatnim potencijalnim protivnicima, poput Indije, Vijetnama, Tajvana i Japana nalaze se neugodno blizu pomorskih pravaca koji su vitalni za Kinu. A ozbiljnija konfrontacija sa SAD-om, čija mornarica suvereno vlada svjetskim oceanima, mogla bi rezultirati u potpunoj pomorskoj blokadi. Koncentriranost kineskog društva na istoku zemlje je fundamentalna činjenica geografije, povijesnog razvoja i ekonomske održivosti koja se sigurno neće mijenjati za duži vremenski period. No prvo u akademskim, a onda i u političkim krugovima Kine okretanje prema zapadu i kontinentalnim linijama komunikacije prihvaćeno je kao sredstvo ublažavanja negativnih aspekata te činjenice. Jaka pozicija u Centralnoj Aziji donijela bi niz prednosti. Na unutarnjem planu znatno bi ubrzala razvoj Xinjianga. Ta pokrajina, poput Tibeta, za kinesku vlast predstavlja rubno, problematično područje u kojem većinu čine nacionalne manjine koje tek nevoljko priznaju vlast Pekinga. Prometni i energetski pravci koji 40 bi tuda vodili na zapad stvorili bi ekonomski napredak koji bi lokalnim Ujgurima demonstrirao blagonaklonost centralnih vlasti. Nove željeznice i putovi bi također omogućili brže doseljavanje većinskih Han Kineza privučenih budućim ekonomskim uzletom, što kineska vlast vidi kao najpouzdaniju metodu smirivanja buntovnih pokrajina. Nadalje, prometno otvaranje Centralne Azije pospješilo bi izvoz robe na to područje. Iako ukupna populacija regije i njena kupovna moć nisu velike, nisu ni zanemarive, a kineski proizvodi su već u značajnoj mjeri istisnuli konkurenciju i ostvarili dominaciju na tržištu. No od daleko veće važnosti je uvoz nafte i zemnog plina iz regionalnih zemalja proizvođača. Kinezi tu vide priliku da rašire mrežu dobavljača i tako budu manje ranjivi na događaje koji bi mogli negativno utjecati na dotok energenata iz bilo koje pojedine zemlje ili regije, kao na primjer na rat u Perzijskom zaljevu. Transport iz Centralne Azije će ublažiti problem ranjivosti pomorskih komunikacija, mada ni najoptimističnije prognoze o eksploataciji nafte i plina na tom području ne predviđaju mogućnost da se njima u većoj mjeri istisne pomorski uvoz. Kineska ulaganja IDENTITET/ BR. 184 / 2013. 2. 1. 3. 1. Širenje kineskog utjecaja na zemlje Centralne Azije; 2. Kineski predsjednik Xi Jinping i kazahstanski predsjednik Nazarbajev; 3. Bijele crte su željeznice, narandžaste naftovodi i plinovodi, a žuta je planirana veza između luke Gwadru u Pakistanu i Kashgara u Kini u energetiku Kazahstana, Turkmenistana, Uzbekistana i Kirgistana trebala bi donijeti ne samo strateške prednosti, nego i profit. U tome se naišlo na jaku podršku lidera tih zemalja. Do sada su centralnoazijski proizvođači kod plasiranja nafte i plina na svjetsko tržište bili u potpunosti ovisni od ruske distribucijske mreže. Moskva je naravno koristila i još uvijek koristi svoj monopolistički položaj za ubiranje ekstra profita. Novi pravac izvoza za Kinu dao bi zemljama regije puno bolju pregovaračku poziciju. To je već demonstrirao kazahstanski predsjednik Nazarbajev koji je pustio Ruse i Kineze da se nadmeću u ponudama prije nego je donio konačnu odluku o ulaganjima u kazahstansku energetiku. Zapadni pravac je Pekingu interesantan i kao komunikacija prema područjima iza Centralne Azije, to jest Rusijom, Europom i Bliskim Istokom. Dva projekta simboliziraju prometne planove koji idu u tom smjeru. Prvi je nedavno otvoren željeznički pravac iz Zhengzhoua u istočnoj Kini do Hamburga u Njemačkoj. Usprkos tome što put traje 21 dan a troškovi prijevoza su 25% skuplji od pomorskih, stručIDENTITET/ BR. 184 / 2013. njaci smatraju da bi do kraja desetljeća godišnji promet na toj liniji mogao vrijediti 4.5 milijarde dolara. Iako je to samo mali dio trgovine Kine i Europe, pravac će pored komercijalne uloge biti i garancija nesmetane komunikacije sa Europom. Luka Gwadar koju je Kina izgradila u Pakistanu za sada nije spojena sa apsolutno ničim. No ona se nalazi na točci na kojoj je morska obala najbliža zapadnoj Kini. Ako bi se izgradila planirana komunikacija do kineskog grada Kashgara cijela Centralna Azija i susjedne kineske pokrajine dobile bi daleko lakši pristup moru, i to bez da promet prolazi ranjivim područjima malajskih tjesnaca i Južnog kineskog mora. Kina je u širenje svog utjecaja na području Centralne Azije krenula sa razrađenim, dugoročnim planovima, strpljenjem političke klase koja nije podložna demokratskoj smjeni na izborima, i golemim ekonomskim resursima. No faktori koji mogu značajno ograničiti uspjeh tog nauma su brojni. Sama veličina regije i ogromne udaljenosti koje se moraju savladati često su kombinirane sa teško prohodnim planinama i pustinjama, a po41 stojeća prometna i druga infrastruktura je na vrlo niskom stupnju. Takvi uvjeti terena odlično odgovaraju raznim vrstama pobunjeničkih, najčešće islamističkih skupina koje postoje u većini tamošnjih zemalja. Oni mogu ozbiljno ugroziti tokove prometa i trgovine, a u krajnjem slučaju i potpuno destabilizirati zemlje u kojima djeluju. Vladajući režimi u zemljama tog područja navikli su balansirati između utjecaja velikih sila. Može se pretpostaviti da će dobro paziti da kineska ekonomska ekspanzija ne preraste u pretjeran politički utjecaj na njihovom terenu. Najzad, iako savezništvo Kine i Rusije za sada uspješno sprječava otvorenu konfrontaciju na području Centralne Azije, Moskva definitivno nije zadovoljna mogućnošću gubitka svog povlaštenog strateškog položaja u regiji, prije svega na pitanju kontrole tokova nafte i plina. Usprkos svim trenutnim i budući preprekama, resursi koje Kina ima na raspolaganju praktično garantiraju da će njen utjecaj u Centralnoj Aziji rasti. Taj utjecaj ima potencijal da uzrokuje promjene koje će se osjetiti ne samo u toj regiji, nego i na području cijele Euroazije.■ PANORAMA NJEMAČKA: P Europska premijera za židovsku teologiju o prvi put u Europi je na jednom državnom sveučilištu moguće studirati židovsku teologiju. Za taj novi studij su se prijavili studenti iz cijelog svijeta, a nalazi se u njemačkom Potsdamu, nedaleko od Berlina. Interdisciplinarni Židovski studiji na Sveučilištu u Potsdamu postoje još od 1994. i od tada su se kontinuirano širili. U njihovom sklopu je i Kolegij Abraham Geiger na kojem se obrazuju rabini, a tu je i seminar za kantore. Sada postoji i Židovska teologija kao mogućnost podučavanja židovstva iz religijske perspektive koja je jedinstvena u Europi. Studij “School of Jewish Theology” već ima dvije katedre, a raspisan je i natječaj za još njih devet. Time će se pokriti više od I 3.000 godina židovske povijesti. Studiji Evangeličke i Katoličke teologije u Njemačkoj već dugo postoje. Zadnjih nekoliko godina može se studirati i Islamska teologija. Novi studij Židovske teologije očito privlači mlade ljude iz cijelog svijeta. Studenti ne dolaze samo iz Njemačke, nego i iz Istočne Europe, Izraela i Amerike. Za sada ih se upisalo 36, a mjesta ima za 40 studenata.■ Banka za žene ndijski premijer Manmohan Singh otvorio je prvu javnu banku namijenjenu ženama, koja bi trebala jačati njihovu financijsku sigurnost nakon niza spolnih zločina koji su duboko potresli zemlju. Bhartiya Mahila Bank (indijska banka za žene), otvorena na jugu Mumbaija (Bombaj) koji je financijska prijestolnica Indije, zapošljavat će žene i ženama odobravati zajmove, no račune će moći otvoriti i muškarci. Zamisao o osnutku indijske banke za žene iznesena je u februaru kada je zemlja bila u šoku nakon stravičnog grupnog silovanja studentice koja je umrla od zadobivenih ozljeda.”Tužna je stvarnost da su žene u Indiji diskriminirane u domu, školi, na poslu i javnim mjestima. Njihova društvena, politička i ekonomska emancipacija dalek je cilj”, rekao je premijer. Samo 26 posto žena u Indiji ima bankovni račun i zato je “osnutak Bhartiya Mahila Bank mali korak” prema tom cilju, rekao je Singh. U Indiji djeluju kooperativne banke kojima upravljaju žene i ciljaju na žensku klijente- 42 INDIJA: lu, no nova banka je javna i imat će 25 poslovnica do sljedeće godine, odnosno planira za sedam godina otvoriti ih 771. Ministarstvo financija izdvojilo je za novu banku 10 milijarda rupija (120 milijuna eura).■ IDENTITET/ BR. 184 / 2013. Pripremio: IGOR PALIJA NIZOZEMSKA: P Nizozemci širokih ruku primaju homoseksualce iz Rusije rema svemu sudeći, ruski homoseksualci sigurno utočište mogu dobiti u Nizozemskoj. To im je poručio nizozemski ministar vanjskih poslova, Frans Timmermans, koji je objavio kako će njegova zemlja davati azil ruskim homoseksualcima čija su ljudska prava ugrožena u njihovoj zemlji. “Ruski zakon kojim se zabranjuje propaganda homoseksualnosti ima diskriminatorski efekt i stvara ozračje homofobije u Rusiji”, napisao je ministar i dodao kako bi pripadnici LGBT skupine kojima su ugrožena prava mogli dobiti azil u Nizozemskoj. Nizozemska je protestirala kod Rusije zbog nedavna hapšenja Greenpeace aktivista među kojima su i dvojica Nizozemaca zbog čega je njihova država neuspješno protestirala. Nadalje, došlo je i do diplomatskog sukoba nakon što je nizozemska policija nedavno ilegalno zatočila ruskog diplomata. Nakon toga je nizozemski diplomat u Moskvi napadnut u svom stanu, a napadač je na ogledalu u kupatilu napisao “LGBT”.■ SAD: Oprah Winfrey i Bill Clinton među dobitnicima Medalje slobode A merički predsjednik Barack Obama je na ceremoniji u Bijeloj Kući dodijelio 16 Medalja slobode osobama koje su svojim djelom doprinijele sveopćem napretku društva, a među dobitnicima ovog prestižnog priznanja bili su i bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton, popularna voditeljica talk-showa Oprah Winfrey i prva Amerikanka astronautkinja koja je posjetila svemir Sally Ride. U obraćanju prisutnima, Obama je naglasio da je ceremonija dodjele medalja slobode jedna od njemu najomiljenijih ceremonija tokom godine u Bijeloj kući. “Ovogodišnja ceremonija je posebna i po tome što obilježavamo 50. godišnjicu od kako ju je uspostavio bivši predsjednik Kennedy”, kazao je Obama. Medalja slobode je najviše civilno priznanje koje se već 50 godina IDENTITET/ BR. 184 / 2013. 43 dodjeljuje u Bijeloj kući, a laureati ovog priznanja su ličnosti koje su svojim djelom znatno doprinijele nacionalnoj sigurnosti, miru u svijetu, kao i za doprinose u kulturi i drugim oblastima. Ovogodišnji laureati su 42. predsjednik SAD-a Bill Clinton, Oprah Winfrey, svjetski poznati bejzbol igrač Emie Banks, bivši glavni urednik Washington Posta Ben Bradlee, prvi Amerikanac japanskog porijekla u Kongresu Daniel Inouye, nobelovac iz 2002. godine Daniel Kahneman, višedecenijski senator Richard Lugar, country muzičarka Loretta Lynn, nobelovac Mario Molina, astronautkinja Sally Ride, borac za ljudska prava Bayard Rustin, džezer i dobitnik Grammya Arturo Sandoval, košarkaški trener Dean Smith, borac za prava žena Gloria Steinem, aktivista za ljudska prava Cordy Tindell i sutkinja Žalbenog suda Patricia Wald.■ pisma iz prošlosti AUTOBUS ZA SOCIJALIZAM Prvi autobus u naše malo mjesto dovezao je ražalovani oficir Boško Novaković. On nije bio dobro primljen jer je oduzimao zob konjima i kruh kočijašima koji su izgubili utrku s vremenom P Piše: JOVAN HOVAN onekad se sjetim Boška Novakovića, šofera, i njegovog autobusa koji nikada nisu stigli na cilj – u socijalizam. A baš na toj relaciji je vozio, imao je čak i tablu na kojoj je pisalo „Autobus za socijalizam“, ali je imao dosta problema s gumama. Borovo se tada orjentiralo na opanke, u perspektivi su bile i gumene čizme, dok o autogumama nitko nije razmišljao. Nije bilo ni automobila, pa što će nam i gume?! Lovili smo narodne neprijatelje, neke smo strijeljali greškom, neke opet nismo greškom, hranili se i oblačili na točkice, kino nije bilo ni u izgledu, dok su plesnjaci održavani u sali „Lipov lad“ ako je bilo struje, ako je vrijeme bilo mirno, ako ste imali dvadeseticu za ulaznicu. Između našeg malog mjesta i obližnjeg grada pruga je bila razrušena, bila je dignuta u zrak kako se govorilo po nacrtima Ilije Hariša poznatog kao gromovnik. Tuneli su bili zatrpani pa su ljude vozili stari fijakeri sa po dva konja, što su ih rat i neprijatelji povlačeći se poštedjeli. Cesta je bila izrovana i uništena bombama, a u grad se moralo ići bilo po lijekove, bilo po sudskim pozivima, tom cestom je otišao i naš susjed dr. Uroš M. i nikad se nije vratio. Cestu smo ponovo gradili i nasipali dobrovoljnim radom, koji baš i nije bio toliko dobrovoljan koliko je bio obavezan. Uroš M. bio je doktor i dobar čovjek, ono što bi se reklo narodna majka. Jednog dana kad je svratio u ka44 vanu na svoju redovitu kavu i rakiju, eto ti neprijatelja s doktorovim drugom sa studija. Izljubiše se doktori, dugo se nisu vidjeli, ali je to dežurno oko vidjelo i kasnije prijavilo. Na isljeđenju doktor se držao gordo: nije molio, nije cvilio, što je kod isljednika prevagnulo. Ali pravi ljudi ne nestaju nikad s lica zemlje. Traje djelić njihove duše u drugim ljudima. Grobar mi je pričao da starci i sad kad obilaze svoje svrate i na doktorov grob i ostave poneki cvijet ili bocu rakije, nek’ mu se nađe, veselniku. Ljepotica iz Bačke I baš u to vrijeme stigao je prvi autobus koji je trebao održavati vezu s obližnjim gradom. Tim autobusom stizali su pozivi IDENTITET/ BR. 184 / 2013. za vojsku, kazne, porezne uplatnice, političke smjernice, tjeralice. Uglavnom ništa dobro. Bio je to stari Mercedes s 32 sjedišta, zaostao iz ratnih vremena. Morao se ujutro gurati da upali a poslije se nije smio gasiti. Dovezao ga je demobilizirani oficir po činu Boško Novaković, u kojeg su bile zaljubljene sve djevojke našeg malog mjesta i još poneke iz okolice. Boško ih je sve prevario, doveo je ljepoticu iz Bačke iza koje je, dok je prolazila, ostajao prijatan miris Pokošenog sijena ili Crne mačke, maksimalnih parfema tog vremena. Ako su sve djevojke bile zaljubljene u Boška, sad su svi mladići bili zaljubljeni u Tereziju, koja se i po zimi kupala u ledenoj vodi, i svi su željeli znati što je ispod kostima, kakav to topli žbun skriva među nogama. Polazna autobusna stanica bila je ispred hotela moga ćaće (uredno nacionaliziranog) što je mene oduševljavalo jer uvijek je bilje da ti ispred kuće bude autobusna stanica nego škole i profesori. Boško je bio velika šaljivčina pa bi se ponekad s večeri pomokrio u auspuh pa kad bi ujutro prilikom paljenja pritisnuo papučicu gasa s plinovima je izlazila i mokraća. Curi ti benzin! – opominjali su ga poprskani gurači. Znam, to je zbog ventila koji nisu dobro naštelani i podešeni. Al’ jel’ ostaju fleke? Ma kakve fleke! Benzinom se vade fleke, čak i one iz duše. Boško je, znali smo, bio borac koji je u ratu ostao bez igdje ikoga pa je živio za oslobođenje, osvetu i autobus. Hrabro se borio svo vrijeme rata, a tek pred kraj sreća mu se osmjehnula, uspio je zarobiti autobus pun neprijateljskih vojnika. Šoferu je naredio da otkloni kvar a onda ih sve predao na dalji postupak. Prema šoferskom pozivu bio je jako solidaran i osjetljiv, možda zato što je šofer bio i sam. Jednom je, pričalo se, susreo grupu zarobljenih neprijateljskih vojnika, repetirao strojnicu s kojom ih je sve htio pokositi. Veliki Drug kojeg je vozio jedva mu je oteo oružje. Taj Veliki Drug izvršio je određena saslušanja zarobljenika a na povratku u bazu Boško mu je zatražio cigaretu. Pa što si uradio sa sljedovanjem? Jutros si dobio za tri dana. Doista, što je Boško uradio? Dok je Veliki Drug obavljao posao i saslušavao IDENTITET/ BR. 184 / 2013. zarobljenike, Boško je otišao među njih i pitao ih ima li među njima šofera. Javili su se i oni koji šoferi nisu bili i Boško im je (ah, pusta šoferska solidarnost!) podijelio svoje trodnevnog sljedovanje. Sa 60 kilometara u socijalizam Još vam moram reći da je autobus razvijao i 60 kilometara na sat, što je za one prilike i ceste značilo mnogo i brzo. „Sa 60 kilometara na sat jurimo ravno u socijalizam!“ pjevušio je često Boško. Autobus je oduzimao zob konjima i kruh kočijašima pa su mu ovi postavljali prepreke, rezali gume, odvražali putnike, spuštajući cijene, ogovarali su ga kao da je živo biće a ne hrpa metala. Najžešće riječi upotrebljavao je Bogdan Gračanac, kojeg su iz nekog razloga zvali Glavonja. Neće taj dugo! Boravili su ovdje Turci pa otišli, Mađari pa otišli, Nijemci sa silom tehnike pa im ništa nije pomoglo. Ničija nije do zore gorjela pa neće ni njihova. Na kraju su nam pokazali leđa. A vidjet ćemo auspuh i tome... tome – tu bi otpljucnuo jer nije mogao izmisliti dovoljno pogrdan i posprdan izraz. Još ćeš ti moliti a uđeš u autobus pa da sa 60 kilometara na sat ideš u socijalizam. Ali dok je Boško za volanom nećeš ti ni u autobus ni u svijetlu budućnost ni u socijalizam. Socijalizam nije za konje i seljake. Val ogorčenja Najprije popravi ventile, vidiš da ti benzin curi na sve strane. Ja sigurno neću u tvoj autobus, ali nećeš ni ti dobiti moje konje da te povuku kad ostaneš na cesti u kvaru pa ni tamo ni ovamo – uzvraćao je Glavonja. Pravi val ogorčenja digao se kada je netko otkrio da je autobus proizveden u Njemačkoj i da njegov zaštitni znak – zvijezda – ima samo tri kraka. „Fali mu još kukasti križ pa da opet bježimo u šumu“ – govorio je Glavonja. Ljudi su kamenicama krenuli na njega, prozore porazbijali, gume izrezali, zamalo Boška linčovali. Da nije imao hrabro srce i vojno državni pištolj za pojasom, ne znam kako bi ta drama završila. Punih šest mjeseci autobus je ležao na klocnama, do guma je bilo teško doći a i staklo je bilo deficitirani proizvod. Više ne voziš u socijalizam? – pitao je Glavonja zajedljivo. – A mi polako ali sigurno. Držimo se one da i puž polako ide pa stigne. 45 Kada je autobus osposobljen putnici su ga počeli izbjegavati zbog porijekla. Prazan je tutnjao i trubio: tri puta za skretanje u lijevo, dvaput za skretanje u desno, jedanput ako je nastavljao ravno. Nije bilo semafora, žmigavaca, nervoze: hoćemo li stići. Sporo smo išli, ali tada još nitko nije tvrdio da je vrijeme novac, a ljudi su se držali one da ničeg na svijetu nema tako mnogo kao vremena. Ja pijan sjednem u fijaker pa me moji konji i odvezu kući. U autobusu i trijezan možeš poginuti – širio je Glavonja antipropagandu autobusu. Autobus je proizvodio gubitke pa su čelni ljudi odlučili da se oboji i okiti parolama. Ali sve uzalud, putnici neće pa neće. Na lijevoj strani pisalo je „S autobus brže ćemo stići u socijalizam“ a na desnoj nešto kao prijetnja „Tko se ne vozi s nama, taj je protiv nas“. Da nevolja bude veća, ljudi su nalazili opravdanje za svoje odbijanje: Zna se kakva je naša zvijezda! Hoćemo svoje znamenje. Naša zvijezda ima pet krakova, što će nama zvijezda sa tri kraka. Svi moraju putovati Boško je negdje nabavio zračnu sirenu koja je izluđivala konje i kočijaše. Konji su se propinjali na zadnje noge, a nerijetko su sletjeli u jarak kraj ceste i prevrtali fijakere i putnike u njima. Nije bilo lako čelnim ljudima. Zar da obični kočijaši sa svojim ragama prije stignu u socijalizam? Autobus je tutnjao prazan a privatni vlasnici fijakera su se bogatili. Na kraju sekretar komiteta izmislio je solomonsko rješenje: naređeno je da se svi zaposleni jednom tjedno moraju voziti autobusom. S potrebom ili bez potrebe, ali moraju putovati.... Taj prvi autobus razvio je naše komplekse prema tehnici i napretku. On je skakutao cestom punoj starih rupa i novih zakrpa. Nije bilo asfalta pa su guske i kokoši mirno šetale cestom. A onda je jednog dana došao novi autobus marke TAM. „To je pravi proizvod naše radničke klase. Naprijed u socijalizam, živio drug Tito!“ govorili su čelni ljudi s ponosom. „Tako nešto samo se u socijalističkoj tvornici može proizvesti. Da su mu ugradili krila mogao bi i letjeti pa bismo još brže stigli u socijalizam“. A kad stignete u taj socijalizam, hoćete li malo i nas sačekati – javljao s Glavonja. Konji su jedan za drugim, baš kao i kočijaši i stari fijakeri, gubili utrku s vremenom i nestajali. Tako u zauvijek otišli.■ satira Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima, liderima i vođama postaju sredstva same politike Pripremio: Milan Jakšić 46 IDENTITET/ BR. 184 / 2013. N ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati od čovjeka čije je isklesano lice optočeno dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama. Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nadimak mu je inače bio Baja, svakoga mogu nasmijati mada je on uvijek bio ozbiljan što najbolje govori o kompleksnosti njegove ličnosti. Vitezović je u uvodu knjige, između ostalog, napisao: „Pisac koji nije ušao u anegdote svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za života“. Vitezović je jedan dio anegdota našao ispisane u formi koja odgovara takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio prelistavajući raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću. Kada je jugoslavenski odbor prihvatio da buduća država Srba, Hrvata i Slovenaca bude Kraljevina sa njim kao monarhom regent Aleksandar Karađorđević je bio veoma zadovoljan, ali je video da dosadašnji predsednik Srpske vlade Nikola Pašićnije u potpunosti zadovoljan. „Šta nije u redu?“ „Nije potpun sporazum“ – rekao je Nikola Pašić. „Šta sad treba da urade Hrvati, pošto su pristali da monarhiju da bi se postigao potpun sporazum?“ – pitao je regent Aleksandar. „Malenkost, ovaj…“ – žmirkao je Pašić: „Samo da uđu u Radikalnu stranku.“ Rimske razglednice Nestao ministar „Gde nam je ministar vojni?“ – pitao je vojvoda Radomir Putnik, načelnik srpske vrhovne komande predsednika vlade Nikolu Pašića dok su se povlačili kroz Albaniju. „Nestao, ovaj, vojvodo.“ „Kako nestao?“ „Ovaj, može da bude da se, u odstupanju sklonio u neku jedinicu. A može, ovaj, da bude i da je poginuo.“ – rekao je Pašić. „Koliko ja znam ministra Rada Bojovića, taj pukovnik neće lako poginuti.“ „Jeste, ovaj, on neće sam da pogine, ali može da pogine, ovaj, kad drugi hoće.“ Pašićev odgovor „Gospodine predsedniče, što stalno govorite ovaj?“ – pitao je Stanislav Vinaver Nikolu Pašića na Krfu, u vreme kada je Vinaver radio u ratnom pres birou. „To je zbog položaja mog u srpskoj politici“ – odgovorio je Nikola Pašić. „Kako, to je protiv duha jezika?“ „Možda je, ovaj, i protiv duha jezika, ali je veoma, ovaj, korisno. Dok ja, ovaj, kažem – ovaj, ja tačno znam šta ne treba da kažem.“ „Hvala, gospodine predsedniče. To je logično.“ „Ovaj, to se odnosi i na moj odgovor na Vaše pitanje!“ Grešna vlada i bezgrešni predsednik Na Krfu svake nedelje išli su svi ministri srpske vlade, predvođeni predsednikom Nikolom Pašićem u glavnu ckvu na božju službu. A njihov zajednički ulaz Grci su primali sa posebnim poštovanjem. Jedne nedelje su svi ministri bili ispred hotela „Belvi“, ali se Nikola Pašić nije pojavljivao, pa je Stojan Protić pošao da ga pozove. „Nikola, svi te čekamo, poodavno“. Stojan Protić je zatekao Pašića za radnim stolom nadnetim nad gomilom karata. „Što niste pošli. Znam gde je crkva.“ „Nezgodno je da mi uđemo u crkvu pre tebe.“ „Samo vi pođite i ne čekajte mene! I molite se bogu!... Jer, ovaj, svi vi imate više grehova od mene.“ IDENTITET/ BR. 184 / 2013. Pašić malenkost 47 Bio Pašić u Rimu, pa iskoristio malo slobodnog vremena da obiđe istorijske znamenitosti. Kao specijalnog gosta proveli su ga kroz odaje Vatikana. „Ovde bi se, ovaj, i Gospod Bog izgubio.“ Najviše je ipak, bio zadivljen Koloseumom. „Mnogo okruglo… I, ovaj, nema ćoše.“ Saveznici i zahvalno potomstvo Najteže je, ovaj, pregovarati sa saveznicima.“ – govorio je Nikola Pašić svojim saradnicima: „Ne možeš, ovaj, da ih počneš sa odbijanjima, a saveznici odmah traže ustupke.“ „A da mi savezinicima napravimo male ustupke?“ – pitao je dr Milenko Vesnić! „Slušaj, ovaj, Milenko. Nema malih ustupaka, ako sa njima počneš… Mi, ovaj, stvaramo državu i ne možemo je rasturati… Mi ovaj moramo misliti na savezničke računice i na naše potomstvo, koje, ovaj, neće na to uopšte misliti…“ Veštaci nad veštacima Za vreme konferencije mira svratio Pašić sa nekim našim ljudima u jedan pariski varijete, da tamo večera. Predstava već počela. Jedan varijetetski veštak poručio tanjir eksera, nalio preko njih zejtina i sirćeta, pa guta li, guta. Svi se čude, samo Pašić mirno večera. „Zar vas to ne iznenađuje, g. predsedniče? Eno čovek guta gvozdene eksere?“ – upita ga jedan od prisutnih. „Nije to, ovaj, ništa. Imam ja u ministarstvu ljudi koji su progutali čitave garniture vozova.“ – odgovorio je Pašić. Ženska konjska traka „Ovaj, gde si ti bio ceo dan?“ – pitao je Nikola Pašić sina Radu. „Bio sam tata na konjskim trkama.“ „Pa kao je, ovaj, bilo?“ „Vrlo impresivno.“ – odgovara Rade Pašić. „Ko je, ovaj, pobedio?“ pita stari Pašić, ne baš zainteresovano. „Jedna kobila.“ „Je li?“ – zainteresova se Nikola Pašić „Zar, ovaj, i ženske trče?“ treće poluvrijeme PRAVNA DRŽAVA NA PAPIRU: DUGOGODIŠNJE MANIPULACIJE I OČITE TRGOVINE DRŽAVNIH VLASTI S EKSTREMNIM NAVIJAČKIM SKUPINAMA VRAĆAJU SE KAO BUMERANG PRI SVAKOM POKUŠAJU OBRAČUNA S ONIMA KOJI SE OTMU KONTROLI OVA REVOLUCIJA NE JEDE SVOJU DJECU, ONA IH NAORUŽAVA N aknadna pamet nezasluženo je potcijenjeni patent s ovih prostora. Nije kao, recimo, kranjska kobasica, teran ili prošek, oko čije se izvornosti natežu čitava ministarstva i predstavnici diplomacije, ali su njezine manifestacije toliko učestale, da nema nikakvog spora oko njezine ukorijenjenosti. Naknadna pamet se na primjeru sporta pokazuje gotovo nakon svake incidentne nogometne utakmice, pa se onda danima vode rasprave, kao da nikad ranije nismo isto to pričali s podjednako mizernim rezultatom, o korijenima huliganizma i navijačkih izgreda. Posljednji povod, 145. derbi nogometaša Crvene Zvezde i Partizana u okviru prvenstva Srbije, odigran početkom studenoga, na kojemu su navijači Partizana palili vatru na više mjesta po južnoj tribini (“Pa ovo je kameno doba, oni svojim telima brane plamen!”, grozio se komentator u prijenosu na Prvoj TV), provocirajući stampedo i stvaranje potpunog kaosa o čijim posljedicama bolje i ne razmišljati, pokazao je da moralna panika i dalje vjerno prati navijačke izgrede kao neki neizbježni post festum, odnosno, pokazuje da smo i na moralnu paniku navikli podjednako kao i na same nerede. Međutim, u čitavoj toj halabuci dijagnosticiranja društvenih anomalija - od besperspektivnosti mladih pa do razotkrivanja modela funkcioniranja samih navijačkih grupa - malo tko će zasjeći do srži problema. Piše: HRVOJE PRNJAK Istina, nije uvijek lako razlučiti čisti vandalizam od političkih i kriminalnih instrumentalizacija navijača u recentnim “navijačkim vijestima”: vođa Zabranjenih, jedne od skupina koje podržavaju Partizan, ubijen u dogovorenoj tučnjavi s članovima Blue Uniona, navijača OFK Beograda; u kavanskom okršaju ubijen vođa United Forcea, navijača Rada; u sačekuši kod Umke Zvezdini Ultra Boysi napali Partizanove Headhunterse, što je samo jedan od primjera navijačke podijeljenosti glavnog grada Srbije... Kriminalist Zlatko Nikolić će zato pogledati i “iza događaja”: “Krivnja se ne može svaliti samo na navijače. Držim kako se srpski navijači ni po čemu ne razlikuju od ostalih navijača bilo gdje u svijetu. Ali ono što našu zemlju sprječava da konačno stane na put ponavljanju incidenata na utakmicama jest to što nekima ustvari odgovara postojeća situacija. Tu mislim na političare koji sjede u upravama klubova”. Dejan Šuput, stručnjak za sportsko pravo, pak smatra da krivicu za neprekidan lanac nasilničkog ponašanja na sportskim događajima treba tražiti u neefikasnom pravosuđu (uostalom, Srbija ima Zakon o sprečavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama još od veljače 2004. godine!), odnosno u blagoj kaznenoj politici i neprimjerenoj dužini trajanja kaznenog postupka. Kad je riječ o rezultatima pravne države, Teofil Pančić, poznati publicist i novinar beogradskog “Vremena”, primjećuje da “države nema ni usred 48 njezine prijestolnice”, dok bi neki političari htjeli da ureduje i tamo gdje je “vojno isprašena”. Redatelj hvaljenog filma “Šišanje”, koji se bavi inicijacijom i naposljetku kriminalnim zastranjenjem jednog navijača nogometnog kluba Rad, poznatog po esktremno desno orijetniranim navijačima, ovako sažima čitav problem: “Svi znamo za Englesku i problem huliganstva, tko se bavi time i kako se taj problem tamo rješava. U Srbiji je cijela ta priča državni projekt. Mi smo jedina zemlja koja podržava i koristi navijačke-huliganske grupe!”. U redu, nije jedina, ali očito je da se diviniziranje navijačkih skupina lako obije o glavu: bilo da govorimo o gloficiranju nacionalnih vrijednosti početkom devedesetih (uostalom, Željko Ražnatović Arkan, za kojeg je šira javnost čula upravo po predvodništvu “Delija”, navijače sa Zvezdinog sjevera obučavao je za svoju paravojnu jedinicu), ili o “naslanjanju” na navijačku glasnoću za demonstracija kojima se tražila demokratizacija Srbije prije i naročito nakon smrti Slobodana Miloševića. Sjetimo se, upravo su mladići s navijačkim stilom ponašanja sudjelovali u paljenju hrvatske i američke ambasade 2008. godine, nakon kosovskog proglašenja neovisnosti. Upravo o tome govori Slobodan Georgijev, novinar tjednika “Vreme”, kad kaže: “Ja sam veliki navijač, ali više ne idem na utakmice mog omiljenog kluba. Trenutak kada sam odlučio da ne idem na utakmice je trenutak kada sam shvaIDENTITET/ BR. 184 / 2013. Niti 145. derbi Zvezde i Partizana nije prošao bez navijačkog divljanja tio da tribina više nije mjesto za podršku, već mjesto za regrutaciju!”. Dakle, očito da problem snage navijačkog pokreta odavno nadilazi prostor definicije subkulture s elementima kontrakulture, o čemu se moglo govoriti krajem osamdesetih, pred raspad SFRJ, ili u nekim slučajevima kasnije, kao na primjeru otpora Dinamovih BBB-a samovolji Franje Tuđmana, koji je inicirao promjenu imena zagrebačkog kluba (prvo u HAŠK Građanski, a onda u Croatiju), iako je i tu važno uočiti da navijači ni jednog trenutka nisu bili na političko-svjetonazorski drukčijim pozicijama od tadašnje vlasti; štoviše, moglo bi se prije kazati da su čitavo vrijeme bili pozicionirani na krajnjem desnom polu političkog spektra... Po mišljenju etnologa i političkog antropologa, inače urednika ugledne “Biblioteke XX vek” Ivana Čolovića, iako je potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić huliganima najavio ni manje ni više nego rat, izostaje stvarna volja da se sredi situacija s navijačkim grupama. Zašto? - Zato što su danas najvažnije navijačke grupe u puno većoj mjeri parapolitičke organizacije, i to uglavnom dobro organizirane, nego što bi se moglo reći da su to spontana udruženja ljubitelja nogometa i drugih sportova. Pri tom, politika koju ovi tobožnji fanovi sporta promoviraju, politika je zadojena ekstremnim nacionalizmom, idejama ekstremne desnice, a takvu politiku zastupaju mnogi moćni igrači na našoj političkoj sceni. Obračun s navijačima značio bi obračun sa rasprostranjenim IDENTITET/ BR. 184 / 2013. i dobro ukorijenjenim nacionalizmom u srpskom društvu. Taj obračun je na listi čekanja, ako takva lista uopće postoji kazat će Čolović. - Kome je Vučić zapravo objavio rat? Pročitao sam tu njegovu izjavu. Vrlo je obazriva i umjerena, pokazuje da mu ustvari ne pada na pamet upustiti se u neizvjestan obračun s moćnim navijačkim grupama. Vučić kaže kako ‘država neće progoniti navijače, nego kriminalce i narkodilere’. Pa valjda to ionako radi! Ili dosad nije, pa će tek sad, s Vučićem na čelu krenuti protiv kriminalaca. Međutim, ono što je kriminalno i narkotično u navijačkim grupama, to su prije svega omamljujuće političke ekstremno desničarske ideje koje ove grupe usvajaju i dalje dilaju. A te ideje nisu daleko od političkih uverenja nekih njihovih tobožnjih progonitelja - jasan je Čolović. Njega, kako kaže, više brinu huliganske akcije navijača koje se događaju izvan stadiona, pri čemu ne mili na “rutinske” međusobne i sukobe s policijom, nego na nasilničke akcije s jasnim ideološkim motivima i pozadinom, kao u slučaju napada na prijašnje povorke ponosa pripadnika LGBT zajednice. Čolović nije impresioniran niti najavama uvođenja reda iz usta premijera Ivice Dačića, koji ističe da “reda mora biti jer Srbija nije Divlji zapad”, ali je i priznao da se “godinama svi udvaraju mafijaškim i kriminalnim navijačkim grupama”. “Pa i moja partija je vodila ponekad politiku udvaranja nacionalizmu i šovinizmu jer je to bilo moderno i popularno kada trebaju glasovi”, izjavio je Dačić. 49 - To je rekao i Arkan kad je početkom devedesetih preuzeo kontrolu nad Delijama. Nešto poput ovoga: političari razjedinjuju Zvezdine navijače, a vi svi trebate biti pod jednom zastavom: zastavom srpstva i pravoslavlja. To navodno nije bila politika, nego sušto rodoljublje, koje će Arkanove Delije pretvoriti u Arkanove Tigrove. I vođe navijačkih grupa danas će vam reći da je od njih politika daleko, da su privrženi srpstvu, pravoslavlju, Kosovu, tradiciji, obitelji, muškosti, vojsci i Crkvi i da će to braniti i uz vlast i protiv vlasti. Nitko im neće reći da je i to politika, i to politika esktremne desnice. Dakle, Dačić pokušava svoju politiku formulirati kao patriotsku, iznad partikularnih političkih interesa, kao da on takvih interesa nema - primjećuje Čolović. Da apsurd bude potpun - uostalom, na slične situacije smo navikli i u Hrvatskoj - već je normalno postalo da klubovi priopćenjima zahvaljuju na utakmicama bez incidenata. “Ipak, ono što posebno treba istaknuti je da su svi navijači, a Pionir je bio dupke pun, ispoštovali brojne apele kluba o fer i sportskom navijanju. Utakmica je protekla bez i najmanjeg incidenta. Nijedan novčić, upaljač, niti bilo koji drugi predmet nije završio na parketu i zbog toga navijači zaslužuju najvišu ocjenu”... dio je priopćenja KK Crvene Zvezde nakon utakmice Eurolige s Lietuvos Rytasom sredinom studenoga. I tako, sve je idilično. Do prve iduće utakmice ili nešto duže, ali onda će ionako biti krivi “pojedinci”, u najgorem slučaju neki tamo “kriminalci” i “narkomani”. ■ nove knjige REMEMBER MAKSIMIR S Tekst i foto: NIKOLA CETINA adašnji suradnik u Identitetu i dugogodišnji dopisnik “Politike” iz Zagreba Radoje Raša Arsenić, jedan od ponajboljih novinara te ugledne novinarske kuće i zaslužni dobitnik priznanja za novinara godine svoje bogato novinarsko iskustvo nastoji oplemeniti i u književnoj formi. Svjedok proteklih tragičnih zbivanja urušavanja društva i države koji su se prelamali i preko mlade urbane generacije Srba u Hrvatskoj koji do tada u jugoslavenskoj stvarnosti nisu bili ni svjesni svog nacionalnog porijekla i etničkih korijena. Zato glavna junakinja njegove knjige znakovitog naslova Remember Maksimir govori jezikom Srba rođenih u Zagrebu koji se službeno naziva hrvatskim, ali je istovremeno i materinji srpski bez obzira da li ga netko takvim priznavao ili ne. Uostalom, nije to i jedini nacionalni fenomen s kojim se danas susreću preostali Srbi u Hrvatskoj. Promociju ove vrijedne knjige koja je svjedočanstvo razdoblja bezumlja u kojem su Srbi u Hrvatskoj izloženi na milost i nemilost razularenih šovinista koji se ne libe bešćutno ubiti Aleksandru Zec (12) samo zato što je “pogrešnih” krvnih zrnaca, organiziralo je SKD “Prosvjeta” u Zagrebu. O knjizi i njenom autoru biranim riječima govorili su njegovi dugogodišnji prijatelji publicist i predsjednik SKD “Prosvjeta” Čedomir Višnjić i novinar Milorad Novaković Novak urednik časopisa “Prosvjeta”. U emotivnom predstavljanju knjige Višnjić ističe kako je autor koristeći lajtmotiv svirepog ubistva zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, njegove supruge Marijane i kćerke Aleksandre ispričao upečatljivu priču o mladoj generaciji ondašnjih Srba i njihovih reakcija na događanja 90-ih go- dina u Hrvatskoj. Knjiga je to koja je, po Višnjiću, teška za čitanje jer sadrži isječke iz novina koji govore o brutalnoj likvidaciji supruge i 12. godišnje kćeri nesretnog Zeca. Raša je dao dobar i pouzdan izbor priloga koji književno funkcioniraju savršeno. U knjizi je zanimljiva priča mlade generacije ovdašnjih Srba i kakva je njihova dubinska identitetska sudbina na to što se je dogodilo 90-ih godina... To je priča o nama, o našoj mladoj generaciji, o prethodnoj generaciji koja je smatrala da na temeljima jednog zločina koji se dogodio prema narodu treba najgore stvari prećutati... Ta generacija zbunjena i zaprepaštena onim što se dogodilo ima svoju djeci koja moraju tražiti odgovore bez oslonca na prethodnike... Na stranicama ove knjige otvara se priča o Srbima iz Hrvatske u punoj njihovoj bijedi i golotinji, tuzi i slavi. Knjiga je to koju treba pročitati - zaključio je Višnjić. Evocirajući uspomene od 1990. godine kada je u Gajevoj 7 u Zagrebu skinuta latinična tabla dopisništva “Politike” Rašin kolega novinar Milorad Novaković Novak konstatirao je da je to knjiga s ključem koja je vrlo vješto napravljena s citatima koji su neophodni za razumijevanje tadašnjih zlosretnih događanja. Da se ne zabo50 ravi kako to autor sugerira i u naslovu svoje knjige. Zato trebamo nastaviti s novim remebmer tekstovima iz burnih vremena 90-ih godina. Autor novele koju je izdala “Prosveta” iz Beograda izrekao je više motiva koji su ga ponukali da se otisne u spisateljske vode. Jedan od njih je to što u svakom novinaru koji iskreno voli taj zanat kojim se bavi čuči i malo želje da nešto trajnije ostavi iza sebe. Ovaj tragičan slučaj ubistva porodice Zec postao je svojevrsni simbol zbog odnosa prema njemu. Niti nakon 22 godine ovaj slučaj nije doživio pravedan sudski epilog, a vjerojatno ga neće ni doživjeti. Knjiga je to, koja opisuje neviđenu brutalnost u likvidaciji obitelji Zec, a koju treba pročitati da se ne zaboravi sve ono što je zadesilo Srbe u Hrvatskoj početkom 90-ih godina kada su protjerivani iz svojih stanova, dobijali otkaze na poslu, rušene im kuće i privredni objekti, oskrnavljena groblja i hramovi, nakon čega su slijedile i brojne, ničim izazvane, brutalne egzekucije ljudi samo zato što su bili pripadnici naroda koji je kroz historiju dao značajan doprinos razvoju i prosperitetu Hrvatske koju su s pravom doživljavali kao svoju domovinu.■ IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
© Copyright 2024 Paperzz