IDENTITET Godina 15 • Broj 161 • 24. Januar 2012. • Cijena 15 KN EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija kultura sport www.identitet.info HRVATSKO CRKVA & POLITIKA: Zašto je kažnjen don Ivan Grubišić ...str. 9 DA EVROPI NENAD STAZIĆ: Država je u rasulu ...str. 10 2 IDENTITET/ BR. 161 / 2011. IDENTITET SADRŽAJ BR. 161 / 2011. 4 spektar: INICIJATIVA ZA UKIDANJE NEPOTREBNOG ZAKONA, NAKNADA ZA STANOVE... Pripremio: IGOR PALIJA 10 Intervju - Nenad Stazić: DRŽAVA JE U RASULU Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ 17 tekovine demokracije: ZAŠTO JE DOBRO DA SMO UŠLI U UNIJU Piše: DRAŽEN LALIĆ 20 manjine & većine: S NOVOM ADMINISTRACIJOM NOVE ŠANSE 10 Nenad Stazić: HRVATSKA JE U RASULU ZA MANJINE Piše: DAVOR GJENERO 22 Josipović & ZUROFF: TREBA LI BRINUTI ZA PAVELIĆEVU DUŠU Piše: DRAGO PILSEL 25 poniženje žrtve: RATNI ZLOČIN MNOGO KOŠTA Piše: RADOJE ARSENIĆ 26 treće oko: KAD SRBI PROPUPAJU Piše: IGOR PALIJA 28 peta kolumna: EUROZA NEIZVJESNOSTI Piše: SRĐAN DVORNIK 30 HOĆE LI ZAGREBAČKI TRG ŽRTAVA FAŠIZMA PONOVNO BITI TRG KULUNA BANA Piše: NINOSLAV KOPAČ ZAŠTO JE DOBRO DA SMO UŠLI U UNIJU 17 32 granični slučajevi: SAMO KAPITALIZAM KOMUNIZAM SPAŠAVA Piše: HRVOJE PRNJAK 34 ženski nered: AKO JE OVAKO DOBRO, ONDA PARDON! Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ 36 zona zabranjenih letova: OBNAVLJA SE RAPALSKA GRANICA Piše: MILAN JAKŠIĆ 38 pravo & nepravda: U RALJAMA PRAVOSUĐA Tekst i foto: NIKOLA CETINA 40 iz svijeta: EGIPATSKA POLITIČKA PIRAMIDA Piše: GORAN MRDAKOVIĆ 20 42 intervju-Zoran Bognar: IZ LUCIFEROVOG PROTOKOLA Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ S novom administracijom nove šanse za manjine 45 urbana lobotomija Piše: DUNJA NOVOSEL 46 razlikovno ludilo: APSURD PREVOĐENJA SRPSKIH FILMOVA Piše: ANKICA BARBIR – MLADINOVIĆ 47 hristos se rodi: PRAVOSLAVNI SRBI PLJESKOM DOČEKALI I ISPRATILI JOSIPOVIĆA I MILANOVIĆA Napisao i snimio: NIKOLA CETINA 48 treće poluvrijeme: ČUVAJ SE PREDSJEDNIKA KOJI NEMAJU PROBLEMA Piše: HRVOJE PRNJAK nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 zagreb-sdf@sdf.hr IMPRESUM www.identitet.info Glavni urednik: Igor Palija Zamjenik urednika: Ljubo Manojlović Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Izdavač: Srpski demokratski forum Za izdavača: Veljko Džakula PRAVOSLAVNI SRBI PLJESKOM DOČEKALI I ISPRATILI JOSIPOVIĆA I MILANOVIĆA Suradnici: Davor Gjenero, Drago Pilsel, Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Dunja Novosel, Dragana Zečević, Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Mirko Mlakar, Đurđa Knežević Štampa: Alfacommerce Zagreb Tiraž: 5.000 primjeraka List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj pomoći zahvaljujemo Ministarstvu kulture Republike Srbije i Gradu Zagrebu. Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 161 / 2011. 3 47 SPEKTAR P ZAKON O NIŠTETNOSTI: Inicijativa za ukidanje nepotrebnog zakona redsjednik Ivo Josipović zatražio je da Ustavni sud Hrvatske ocijeni ustavnost kontroverznog Zakona o ništetnosti optužnica bivše JNA, bivše Jugoslavije i Srbije protiv građana hrvatske za ratne zločine. Među ostalim, Josipović tvrdi kako ovaj zakon narušava ustavno pravo hrvatskih branitelja na obranu u mogućem kaznenom postupku zbog ratnih zločina, da ih izlaže pravnoj nesigurnosti i da im uskraćuje mogućnost da u suradnji s nadležnim tijelima Srbije otklone neosnovane optužbe. Osim toga, kako se radi o organskom zakonu, Josipović smatra da Sabor nije kod donošenja ovog zakona imao Ustavom propisanu većinu. Politička javnost u Hrvatskoj, osim opozicije, pozdravlja ovaj Josipovićev potez. “Izbori u Hrvatskoj su za nama i zakoni koji su bili u izbornoj funkciji i koji su samo štetili temi kojom su se bavili trebaju biti stavljeni ad acta“, smatra ministrica vanjskih i evropskih poslova Vesna Pusić. Po njenoj ocjeni, rješavanju tog problema treba prići vrlo ozbiljno, treba omogućiti da se postojeća suradnja razvije i formalizira u međudržavnom sporazumu. „Sigurno će ići inicijativa s naše strane. Malo je otežavajuća okolnost što su pred Srbijom izbori, a u predizborno vrijeme se takve stvari, po mom mišljenju, malo teže rješavaju, što je pokazao i hrvatski primjer. To je vjerojatno jedan projekt koji zahtijeva nekoliko godina. Dakle, vidjet ćemo koliko će to trajati, ali svakako u tom pravcu treba ići i to je nešto što će s naše strane biti pokrenuto“, smatra Vesna Pusić. Politički analitičar Žarko Puhovski kaže kako je Josipović napravio potez koji je važan i pravno i politički dobro utemeljen. „Kada se to riješi, mi smo opet na nultoj točki, na no- vom startu. Nećemo više imati taj, po mom sudu, potpuno nepotreban i pogrešan zakon. Pitanje je što će činiti druga strane i tu ne treba očekivati ništa naročito dobro iz barem dva razloga: prvi, zato što se Srbija u ovom trenutku ne bavi ničim drugim nego sjeverom Kosova i djelomično Prištinom, i drugo zato što dolaze izbori u Srbiji. Tako da ja mislim da će se stvari eventualno rješavati u drugom dijelu naredne godine“, ocjenjuje Puhovski. Nakon hapšenja Vukovarca Tihomira Purde i niza optužnica za ratne zločine protiv hrvatskih građana na temelju iskaza zarobljenih hrvatskih vojnika u logorima u Srbiji početkom devedesetih, Hrvatski sabor je 21. oktobra izglasao zakon kojim se te optužnice proglašavaju nevažećima. Zakon je odmah izazvao negativne reakcije opozicije, koja ga je proglasila predizbornim manevrom, Državnog odvjetništva koje je upozorilo da će taj zakon blokirati suradnju sa srpskom stranom i pomoći samo ratnim zločincima, i predsjednika Josipovića koji je najavio da će tražiti ocjenu njegove ustavnosti. Uz zakon, tada je Hrvatski sabor donio i posebnu rezoluciju kojom se tražilo da Srbija ukine svoj zakon iz 2003. kojim se proglasila nadležna za ratne zločine i u drugim državama sljednicama bivše Jugoslavije. Također, rezolucija je tražila da se sa Srbijom potpiše međudržavni sporazum o suradnji u progonu ratnih zločina, čime bi prestala potreba za ovim zakonom. I predsjednik Josipović je 24. oktobra najavio da će pokrenuti inicijativu za sklapanje takvog sporazuma sa Srbijom, po kojem bi se suđenja vodila po mjestu prebivališta optuženika, ali čini se da je sve ostalo samo na najavi. Ako se krene sa ukidanjem ovog zakona, opozicijski HDZ najavio je oštro protivljenje.■ 4 Predsjednik Josipović traži ocjenu ustavnosti zakona o ništetnosti IDENTITET/ BR. 161 / 2011. ODNOSI U REGIJI: Povlačenje tužbe protiv Srbije za godinu, dvije M inistrica vanjskih i evropskih poslova Vesna Pusić kazala je kako treba godinu ili dvije da se riješe stvari koje Hrvatska traži u svojoj tužbi protiv Srbije za genocid, pa, ako se to riješi, može se razgovarati o povlačenju tužbi. Ona je kazala kako je hrvatski dogovor sa Slovenijom oko rješavanja granične crte pouka da je stvari pametnije, jeftinije i brže rješavati bilateralno. „U budućim odnosima sa Srbijom, svrha je da ljudi konačno saznaju što je s njihovim u ratu nestalim članovima obitelji, važno je da nam se vrati opljačkano kulturno blago i razriješe sporne optužbe za ratne zločine“, podsjetila je ministrica. „Dakle, bez prethodnog rješavanja tih problema, ta točka ne može doći ni na dnevni red. Ako smo to u stanju riješiti, onda smo po mom mišljenju napravili jedan ozbiljni iskorak. Vremenski okvir za tako nešto je vjerojatno godinu-dvije“, kazala je Pusić. Ona je također ocijenila kako bez stabilnosti BiH nema ni stabilnosti regije, a da su Hrvati u ovome trenutku zbog niza povijesnih razloga u BiH u najnezgodnijoj poziciji: najmanje ih je i ekonomski su prilično snažni, ali politički nemaju stvarnog utjecaja. “Ja sam zadnja koja bih smatrala da je etnička reprezentacija najmodernija ili najprihvatljivija, ali dok god ona kao takva postoji, mora biti jednaka za sve. Ne može biti drukčija za Hrvate u odnosu na druge entitete. Hrvatska to neće rješavati niti nametati vlastita rješenja, ali smo sposobni i spremni sudjelovati u nekoj vrsti regionalnog razgovora i drugima prenositi naša iskustva iz evropskih procesa“, zaključila je Vesna Pusić.■ MINISTRICA PUSIĆ: Otvorena pitanja sa susjedima najpametnije je rješavati bilateralno IZBJEGLIČKA PROBLEMATIKA: Naknada za stanove Potpredsjednik Vlade Neven Mimica kazao je za Tportal kako nova Vlada planira stvoriti potpune uvjete za povrat izbjeglica, obnovu i stambeno zbrinjavanje, te je naglasio i kompenzaciju, odnosno dobivanje naknade za stanarska prava i izvan područja od posebne državne skrbi. To se najvjerojatnije odnosi na one koji se ne vraćaju tamo odakle su izbjegli, već bi IDENTITET/ BR. 161 / 2011. kroz sredstva donatorske konferencije dobili mogućnost za stambeno zbrinjavanje u zemljama u kojima su ostali živjeti, bez obzira da li je riječ o Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori. Donatorska konferencija na kojoj bi se prikupila sredstva za konačno rješavanje stambenog pitanja svih izbjeglih, kako u zemljama u kojima se sada nalaze, tako u zemljama iz kojih su izbjegli, a žele 5 se vratiti, trebala bi se održati u proljeće 2012. godine. Mimica je istaknuo da se nada da će upravo puna provedba Vladinog programa u dijelu pravosuđa otkloniti i trenutne zaostatke u tom procesu i da „nam neće trebati puno vremena da kažemo da je na tom području otklanjanja posljedica rata, ratnih razaranja i ratnih šteta napravljeno sve ono što je potrebno“ zaključuje Mimica. ■ SPEKTAR P BOŽIĆNE PORUKE: Život umjesto suživota redsjednici države, Vlade i Sabora Ivo Josipović, Zoran Milanović i Boris Šprem, zagrebački gradonačenik Milan Bandić i niz uglednika iz kulturnog i javnog života prisustvovali su tradicionalnom domjenku što ga pred pravoslavni Božić organizira Srpsko narodno vijeće. „U novu godinu ušli smo s manje energije, vjere i očekivanja nego prethodnih godina“, rekao je predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac. “Energiju smo potrošili u protekle dvije decenije, vjeru smo potrošili jer smo često nekritički vjerovali, a očekivanja smo ograničili na najnužnije“, kazao je. „Mi smo suočeni s činjenicom da su ideje koje su nas vodile tokom protekle više od dvije decenije ne samo ispražnjene, nego i nerijetko kompromitirane. Danas je zato potrebno reći da nam trebaju ideje drugačijeg društva, a inspiraciju za njih treba tražiti upravo tamo gdje su se stare ideje kompromitirale, i to u prvom redu u rastućoj nejednakosti u društvu“, kazao je Pupovac. On je kazao da je za srpskom zajednicom u Hrvatskoj 21 godina strahova, podjela, sukoba, mržnji i stradanja, da se tog tereta ni nakon toliko vremena nisu uspjeli do kraja osloboditi, i da se na fasadama kuća u gradovima i naseljima po Hrvatskoj i dalje nalaze poruke mržnje. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić podsjetio je na početak svog mandata pred 15 godina, kada se na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća okupilo malo ljudi, za razliku od ove godine kada velika plesna dvorana zagrebačkog Novinarskog doma nije bila dovoljna za sve uzvanike i goste, a premijer Zoran Milanović kazao je, govoreći o odnosima Hrvata i srpske manjine u 6 Hrvatskoj, kako osim suživota i tolerancije ima i nešto treće: „Ima nešto treće, puno jednostavnije i važnije, što nas čeka i u što duboko vjerujem, a to je život! Običan, dobar život! Ništa više, ali i ništa manje od toga. Mir Božji, Hristos se rodi. A na novinarsko pitanje o hrvatsko-srpskim odnosima kazao je kako su oni u ovom trenutku solidni i sa velikim prostorom za napredak u obostranom interesu. Nagrada „Svetozar Pribićević“ dodijeljena je predsjednicima Hrvatske i Srbije Ivi Josipoviću i Borisu Tadiću za unapređenje odnosa dviju država. Nagrada „Nikola Tesla“ za unapređenje srpskih institucija dodijeljena je Slobodanu Uzelcu i posthumno Milošu Vojnoviću. Nagradu „Dijana Budisavljević“ za humanizam dobila je posthumno Darinka Janjanin, a za doprinos afirmaciji antifašizma „Gojko Nikoliš“ Rade Bulat i Josip Boljkovac.■ IDENTITET/ BR. 161 / 2011. INICIJATIVA: Koalicija srpska sloga protiv dvojnog članstva u saborskim klubovima K oalicija Srpska sloga uputila je predsjedniku Hrvatskog sabora Borisu Špremu prijedlog za promjenu članka 29 saborskog poslovnika koji zastupnicima nacionalnih manjina omogućuje da budu članovi i kluba zastupnika manjina i kluba stranke kojoj pripadaju, temeljem čega su u prošlom sazivu Sabora samo zastupnici SDSS-a mogli biti u dva kluba zastupnika. “Pošto je u postupku formiranje klubova zastupnika, smatramo da bi jedan od osnovnih kriterija IDENTITET/ BR. 161 / 2011. za formiranje klubova trebao biti da jedan saborski zastupnik ne može biti član u dva kluba zastupnika. U prošlom sazivu Sabora samo su zastupnici SDSS-a mogli biti u dva kluba zastupnika, i to u Klubu SDSS-a i Klubu zastupnika nacionalnih manjina”, upozorava Koalicija Srpska sloga te ocjenjuje da su se “na taj način ostali klubovi našli u neravnopravnom položaju u pravima parlamentarnog rada”. Ta koalicija smatra da je to “dakako bio jedan od plodova političke trgovine, ali definitivno je suprotan ustavnom načelu jednakosti”. 7 “Molim Vas da razmotrite ovaj prijedlog i donesete pravovaljanu odluku te da već u najavljenim promjenama Poslovnika Hrvatskog sabora promijenite i taj sporni 29. članak”, piše u prijedlogu koji je potpisao predsjednik Koalicije Srpska sloga Staniša Žarković. Koalicija Srpska sloga okuplja Demokratsku partiju Srba (DPS), Srpsku narodnu stranku (SNS), Novu srpsku stranku (NSS), Našu stranku (NS), Zajednicu Srba u Republici Hrvatskoj (ZSH), Srpski demokratski forum (SDF) i Srpsko kulturno-prosvjetno društvo „Prosvjeta“.■ SPEKTAR IZBORI: Financiranje kampanja transparentnije nego ranije T ransparency International Hrvatska i udruga GONG iznijeli su glavne zaključke istraživanja o financiranju kampanje za parlamentarne izbore u decembru prošle godine. Opći zaključak je da je financiranje izborne kampanje na parlamentarnim izborima u decembru prošle godine u Hrvatskoj transparentnije nego ranijih godina, iako ima još prostora za zakonska poboljšanja. Najviše su novaca potrošili HDZ i „Kukuriku koalicija“, a najlošiji investitori bili su Hrvatska seljačka stranka i Milan Bandić koji su uz potrošene milijunske iznose doživjeli izborni debakl, odnosno osvojili jedno, odnosno nijedno mjesto u Saboru. „Možemo reći da su stranke u ovom izbornom procesu pokazale jedan vidljivi napredak i da izborni procesi i razvoj demokracije u Hrvatskoj idu određenim koracima. Ima transparentnosti, ali ima i određenih područja o kojima treba govoriti i koja se kroz unapređenje zakonske regulative treba i mora popravljati“, naglasio je Nikola Kristić predsjednik Transparency International Hrvatska. Istraživanje je obuhvatilo minutažu propagandnih spotova i oglasa na televizijama s nacionalnim koncesijama i dvije lokalne zagrebačke televizije, radijske postaje s nacionalnom koncesijom i dvije zagrebačke, sve najveće internet-portale, plakate po oglasnim mjestima koje se plaća i oglase u štampi, od pretkampanje od postkampanje, odnosno zahvale biračima, izvijestio je Zorislav Antun Petrović iz Transparencyja, podsjećajući da su troškovi oglašavanja u medijima otprilike 50 do 70 posto ukupnih troškova kampanje „Najviše oglasnog prostora u medijima zakupio je HDZ – 11,5 milijuna kuna (1,55 milijun eura), odnosno 38,1 posto ukupnih troškova za oglašavanje, potom „Kukuriku koalicija“ sa 10,8 milijuna kuna (1,45 milijun eura) odnosno 35,6 posto svih troškova za oglašavanje, a nakon ove dvije dominantne političke Hrvatska seljačka stranka i Milan Bandić bili su apsolutni rekorderi u propalim investicijama na ovim izborima, jer je Friščićev HSS osvojio tek jedno mjesto u Saboru, a Bandićeva nezavisna lista niti jedno grupacije najviše je potrošila Hrvatska seljačka stranka sa 2,8 milijuna kuna i neovisna lista Milana Bandića sa 1,5 milijun kuna“, naveo je on. Svi su ostali sudionici u izborima za izbornu kampanju u medijima potrošili manje od milijun kuna, odnosno manje od 130 hiljada eura. Izvršni direktor GONG Dragan Zelić ukazao je na zanimljivu činjenicu da su HDZ, pobjednička „Kukiriku koalicija“ i Milan Bandić u svojim službenim izvješćima naveli da su potrošili manje nego što je pokazalo istraživanje nevladinih udruga. Po njegovom mišljenju, objašnjenje za tu nelogičnost je u velikim popustima koje su oni dobili kod medija i oglašivača. „Žao nam je što ne znamo na osnovu kojih cjenika i pod kojim uvjetima su dobiveni ti popusti. Ili, ako 8 se ne radi o popustima, možda im je netko drugi – možda neka fizička osoba ili tvrtka – platio tu razliku u cijeni. Onda se to mora tretirati kao donacija. Nadamo se da će Državno izborno povjerenstvo imati na umu ove naše podatke i kada bude pregledavalo sve te račune za oglašavanje“, kazao je Zelić. Visoko je ocijenjen rad Državnog izbornog povjerenstva i očekuje se da oni dobro obave i zadnju fazu aktivnosti na ovim izborima – ako u provjeri izvješća stranaka i nezavisnih lista ustanove da netko laže o financiranju kampanje, Državno izborno povjerenstvo može mu odrediti administrativnu sankciju i odrediti da se toj stranci ili nezavisnoj list zbog laganja ne isplati naknada troškova potrošenih u kampanji.■ IDENTITET/ BR. 161 / 2011. CRKVA & POLITIKA: ZAŠTO JE KAŽNJEN DON IVAN GRUBIŠIĆ? Don Ivan Grubišić dirnuo u savez Crkve i HDZ-a O no što se očekivalo, to se i dogodilo – nadbiskup splitsko-makarski objavio je i službeno suspenziju a divinis, po kojoj su don Ivanu Grubišiću zabranjene osnovne svećeničke dužnosti, služenje euharistije, propovijedanje i ispovijedanje. A u javnosti se, po naputku mons. Barišića, neće smjeti pojavljivati ni u svećeničkoj reverendi, tj. svećeničkom odijelu. Razlog je njegov politički angažman i osvojeno zastupničko mjesto u Saboru. ‘’Sve se to ne odnosi na mene jer ja nisam osnovao nikakvu političku stranku, nego građansku udrugu, koja nije politička stranka’’, s cinizmom je komentirao odluku o svojoj suspenziji don Ivan Grubišić. On kaže kako “neće IDENTITET/ BR. 161 / 2011. reagirati na prvu loptu”, ali da će svakako odgovoriti splitsko-makarskom nadbiskupu mons. Marinu Barišiću. Zatim je dodao da će se žaliti Svetoj Stolici. Nakon što se pročulo da će biti kažnjen tim skoro pa najstrožim crkvenim sankcijama, don Grubišić je rekao da ga to neće pokolebati da svoj saborski mandat odradi do kraja i da u Saboru provede sve četiri godine. ‘’Ja sam ušao na teren, a drugi su ostali u publici. U tome je problem. Za mene je glas dalo 66.266 ljudi i oni su na ovaj način obezvrijeđeni – kaže don Grubišić. Njegova sudbina je, kako doznajemo, zapečaćena još početkom ljeta na Braču gdje se sastalo nekoliko utjecajnih svećenika i jedan visoki vatikanski dužnosnik (nadbiskup Nikola Eterović), koji su već 9 tada htjeli Grubišića kazniti najstrožom kaznom. Međutim, kako je sa svakim napadom na njega njemu rasla popularnost, odlučeno je da se sa suspenzijom pričeka. A kada je ušao u Sabor, onda je to razljutilo i neke biskupe na kontinentu, koji su tražili od mons. Barišića da crkvenom stegom primora Grubišića na povlačenje. Don Ivan smatra da je jedan od razloga za njegovo kažnjavanje najava da će se zalagati za reviziju ugovora s Vatikanom i ukidanje privilegija. Te, povrh svega, što je sustavno prokazivao savez Crkve i HDZ-a. Don Grubišića boli da je suspendiran iako nikada nije koristio oltar za političke propagandne poruke dok su u “zna se” vremenima to radile njegove kolege. (D.PILSEL) ■ Intervju: Potpredsjednik Sabora Nenad Stazić Nakon što je koalicija predvođena SDP-om preuzela vlast i stekla uvid u državne financije, jedan od dosad najglasnijih i „najžešćih“ SDP-ovih saborskih zastupnika ističe: DRŽAVA JE U RASULU te u razgovoru za Identitet obećava novu politiku svoje stranke u Saboru: „drugačije ćemo se ponašati u parlamentu. Prihvaćat ćemo razumne prijedloge opozicije. Nećemo, kao što su to radili oni, odbijati sve što dolazi iz opozicije. Uvažavat ćemo ih, jer ih je izabrala jedna četvrtina građana“ Razgovarao: Ninoslav Kopač FOTO: N. KOPAČ K “ Prava nacionalnih manjina nitko neće bolje štititi od ove vlade ao prvo, čestitam vam na novoj funkciji. Imenovani ste za potpredsjednika Sabora. Da li ste se tome nadali, ili ste priželjkivali neku ministarsku lisnicu. Što je bolje biti potpredsjednik Sabora ili ministar? Iako je odgovornost podjednaka, mislim da je daleko teže biti u izvršnoj vlasti. Odluke, istina, na koncu donosimo zajedno jer Vlada nešto predlaže, a Sabor to onda prihvaća i usvaja, ali u izvršnoj vlasti, u ministarstvima ima puno više onih dnevnih poslova, „gašenja vatri“, „stišavanja požara“ koji nenadano buknu svaki dan. Požari dakle izbijaju svaki dan, ministar ih mora gasiti, kriv je ako ih ne ugasi, a do svega toga dolazi onda kada sistem nije uređen, po onome što čujem od kolega koji su ušli u ministarstva, ne da sustav nije uređen, nego je u rasulu! Rasulo je totalno? Rasulo je totalno i neće im bit lako. Prvi razgovor imali smo za vrijeme predizborne kampanje za tadašnjeg predsjedničkog kandidata profesora Josipovića. Od tada su se mnoge stvari promijenile. Josipović je postao 10 predsjednik, na parlamentarnim izborima pobijedila je vaša stranka SDP, nedavno je formirana nova vlada koja je puno obećavala u predizbornoj kampanji, međutim prema prvim istupima vlade, narodu se čini da se sada nešto koleba i odstupa od stavova i obećanja iz predizborne kampanje. Da li je to zbog „leševa“ koji su počeli ispadati iz ormara i koje je tamo strpala prethodna vlada, ili je u pitanju nešto drugo? Pa, najprije, ja ne vidim kolebanje! U čemu vi to vidite? Evo, neće se podići PDV, pa se hoće, pa se ne zna. Bit će poreza na imovinu – neće. Ima se osjećaj da se vrluda. Dakle, sustav poreza se razmatra i on će se sasvim sigurno mijenjati s ciljem da bude pravedniji. Što znači pravedniji? To znači da oni koji imaju više, više i pridonose društvu. Rekli smo, uvest ćemo porez na imovinu, s tim da on ne bi obuhvaćao onu imovinu kojom se čovjek koristi, na primjer, za vlastito stanovanje, ali ako ima 3 stana, onda bi na ona 2 morao plaćati povećani porez, ili bi ih morao staviti u funkciju, iznajmiti, primjerice, pa plaćati porez na dobit. Isto se odnosi na vikendiIDENTITET/ BR. 161 / 2011. ce ili neke druge nekretnine. Prema tome smatramo da je to pravedniji porez. Što ako je netko tu vikendicu gradio sam? Počeo još u vrijeme bivšeg sistema, cijelog se života mučio da je dovede u funkciju i ona još nije potpuno gotova, jer se krpa koliko se može, a ona je vikendica i ničemu drugome ne služi. I na to će se plaćati porez? Kažete, mučio se sam. Pa i ona je napravljena od nekog novca. Porez ne mora biti velik, ali on mora biti… Pa porez se i sada plaća na vikendice! Ma dobro, plaća se u nekim posve simboličnim iznosima. Dakle ideja je da se sva takva imovina stavi u funkciju, odnosno, da se vlasnike poreznim sustavom natjera da tu imovinu ili stave u funkciju ili da je prodaju nekome tko će je staviti u funkciju, jer im se naprosto neće isplatiti držati takvu imovinu. Drugi porez o kojem se govori je porez na dividendu, odnosno, na kapitalnu dobit. Zaista, zašto bi se plaćao porez na dobit od rada, a ne i na dobit koju je čovjek ostvario od kapitala. Postojeće rješenje čini mi nepravedno. Pa dobit je dobit i ako je netko ostvaruje, onda mora platiti društvu dio toga novca da bi se ispunjavale one opće društvene potrebe koje u jednoj uređenoj zajednici postoje. Kada je riječ o PDV-u. S jedne strane govori se o uvođenju međustopa, znači o smanjenju PDV-a, za neke djelatnosti, primjerice, za turizam, ili za dječju odjeću i obuću, samo što ne možete jednostavno smanjivati PDV s jedne strane, ako istovremeno ne povećate opću stopu. Samo tako možete pomoći nekim djelatnostima, a ne ugroziti proračun. Pa PDV ne može sam puniti proračun. On može pomoći pri punjenju! Ma, PDV je uglavnom najizdašniji punjač proračuna, jer PDV se plaća na svaku transakciju. Na svaki promet ide PDV. Prema tome ja tu ne vidim nikakva kolebanja. Vidim jedno ozbiljno traženje rješenja koje je nemoguće ponuditi baš na početku dok ne snimite pravo stanje državnih financija koje su ostavili prethodnici. Koliko vremena treba čekati da bi se „snimilo“ takvo stanje? Ma, neće se čekati dugo, a niti se može čekati dugo. Predizborna kampanja koja je netom završila, što se tiče HDZ-a bila je jako prljava, a SDP ju je stoički podnosio. Nije se dao navući na provokacije i IDENTITET/ BR. 161 / 2011. nije odgovarao na prljava podmetanja protivnika. Njihovi napadi traju i dalje. Najvažnija stvar u kampanji je odrediti njenu strategiju. Odrediti kojim putem ćete ići i onda biti dosljedan. SDP je donio na početku kampanje odluku da neće nasjesti na trik protivnika, na vrlo jeftin trik, na jedno širenje virusa, kojeg su od HDZ-a prihvatili mediji i onda ga širili javnim prostorom. A virus glasi: svi su u politici isti. Jedino što znaju, to je neprestano se svađati, lagati jedni o drugima, vrijeđati se uzajamno, a sve su to jednaki lopovi i neradnici. A ako je to istina da su svi u politici isti, onda je HDZ u startu u prednosti, jer, pazite, ta je stranka na ovim izborima osvojila 23,9% glasova. Na izborima 2 tisućite, koje je HDZ također izgubio, osvojili su 24,4% glasova, što znači da mi živimo u zemlji u kojoj, praktički, jedna četvrtina birača bira HDZ kakav god on bio i bez obzira što je učinio. Prema tome, nismo htjeli zagristi tu udicu, ući u svađu i tako potkrijepiti opasnu tezu o tome kako smo svi isti. Obrazlagali smo svoj program, svoj Plan 21, a njih pustili da rade kako misle da je za njih najbolje. A i tu su lutali. Pokušali su napadom na predsjednika Republike, pa kada su vidjeli da im to ne ide, počeli su pričati o opasnosti „crvene Hrvatske“. Kada im je i to propalo, stali su širiti priče o tome kako je SDP jednako prljav i jednako lopovski organizirana stranka i da će USKOK pokucati i na naša vrata, ali, eto, i to im se izjalovilo. No, eto, u cijeloj toj kampanji HDZ-a ipak se moram složiti s jednom rečenicom predsjednice HDZ-a gospođe Kosor jer mislim da je u tome bila potpuno u pravu. Gospođa Kosor je naime neprestano najavljivala kako će HDZ ostvariti izvrstan rezultat. I kao što vidimo, bila je u pravu. HDZ je na izborima prošao izvrsno s obzirom na ono što je zaslužio. Mislim da je ta stranka zločinačka i da bi ju trebalo zabraniti. U našem ranijem intervjuu sam vam postavio pitanje o zabrani te stranke, jer ona je zaslužila da ju se zabrani! Gledajte, velike stranke su propadale. U Italiji su propale dvije velike stranke – nestale su, zbog korupcijskih afera, a unatoč takvoj korupcijskoj aferi kroz koju prolazi, HDZ u Hrvatskoj osvaja 23,9% glasova. Ja ne znam demokratsku zemlju u kojoj bi vladajuća stranka, nakon što bi građanima napravila to što je HDZ napravio u Hrvatskoj prešla izborni prag. Ja 11 takvu zemlju ne znam! Očito da ima veliko članstvo. Mi smo naprosto takova zemlja. Jednoj četvrtini birača naprosto nije važno kakva je vlast. Njima paše nacionalistička vlast, bez obzira da li ih pljačka, bez obzira da li uništava njihove egzistencije, bez obzira da li su uništene egzistencije njihove djece. Jedan dio je glasao za HDZ zbog toga što je putem HDZ-a dobio posao koji ne zaslužuje, jer je na taj način umrežen, ucijenjen i kupljen. Za vrijeme predizborne kampanje ste rekli da, ukoliko uđete u Sabor, da ćete biti „light“ – lagan, kao i lagane cigarete. Što ste mislili pod time? Pitali su me novinari hoću li i dalje biti „crvena krpa“ HDZ-u? Rekao sam: „Crven ću možda biti, ali krpa neću biti sigurno! Ali gledajte, kada predstavljate parlamentarnu većinu, kada imate vlast, retorika vam mora biti drugačija, nego onda kada ste u opoziciji. U tom smislu će se promijeniti i moja retorika. Neće se promijeniti stavovi. Neće se promijeniti nazori. Neće se promijeniti principi. Ali, složili smo se svi oko toga da moramo biti ne samo nova vlast, nego i drugačija vlast. Drugačije ćemo se ponašati i u Parlamentu. Prihvaćat ćemo razumne prijedloge opozicije. Nećemo kao što su to radili oni odbijati sve što dolazi iz oporbenih klupa. Uvažavat ćemo ih, jer su izabrani. Jedna četvrtina građana ih je birala. Nisu se sami tu postavili. Uvažit O HDZ-u: ►►► HDZ je na izborima prošao izvrsno s obzirom na ono što je zaslužio. Mi živimo u zemlji u kojoj jedna četvrtina birača bira HDZ kakav god on bio i bez obzira što je učinio. U Italiji su propale dvije velike stranke - nestale su, zbog korupcijskih afera, a unatoč takvoj korupcijskoj aferi kroz koju prolazi, HDZ u Hrvatskoj osvaja 24 posto glasova. Ja ne znam demokratsku zemlju u kojoj bi vladajuća stranka, nakon što bi građanima napravila to što je HDZ napravio u Hrvatskoj prešla izborni prag. Ja takvu zemlju ne znam! “ Puklo je kada je iz EU, govore od gospođe Merkel, došao zahtjev da Sanader odstupi, ili će se sve dati u javnost ćemo tu činjenicu, jer trebamo uvažavati sve građane ove zemlje bez obzira za koga glasali i na taj način ćemo pokazati da smo drugačija vlast. Mislim da je to predsjednik Sabora Boris Šprem pokazao već na prvoj sjednici, a vidjet će se to i u nastavku rada. Takav je bio i inauguracijski govor premijerov u Saboru. Inače to je bio jedan od najboljih političkih govora koje sam ikada čuo. Ne znam da li ćete se sa mnom složiti? Da svakako! Vama će u opoziciji biti i Lesar s njegovom Laburističkom strankom, iako vam je on po svemu nekako najbliži. Hoćete li s njime ući u neki sporazum, laganu koaliciju? Koalicija ima dovoljno mandata, a ja mislim da će pozicija kolege Lesara i njegove grupacije biti takova da će u pravilu glasati za vladine prijedloge, osim u onim slučajevima kada mu to, zbog nekih razloga ili političkih, ili nekih drugih bude potpuno neprihvatljivo. Znači on neće biti ona vrsta opozicije koja apsolutno i apriori odbija vladine prijedloge ili glasa protiv nje. Očekujem da će njegov stav biti takav. On je veliko izborno iznenađenje! Da li je i vama iznenađenje koliki je broj osvojila njegova stranka koja ne umalo osnovana pred same izbore? Čini mi se da je Lesar jedno ugodno iznenađenje. Pa jest! To je znak da su se hrvatski birači, ipak, polako počeli okretati prema lijevo. Da, jesu, On je svojevrsno iznenađenje. No, bilo je takvih iznenađenja i prije. Biračko tijelo zna tako reagirati, međutim, pitanje je što će gospodin Lesar učiniti u slijedećem mandatu. Kako će se ponašati. To se povjerenje može povećati, a može se i potpuno uništiti. Takvih eksperimenata je bilo i ranije. Isto tako mislim da je važno da je u Sabor ušao don Ivan Grubišić, koji zapravo zastupa lijeve, socijaldemokrat- 12 ske stavove, a svećenik je. Zbog toga se Kaptol toliko iznervirao. Da, da je okrenut desnici bilo bi „nikome ništa“!. Tako je! Kaptolu nije smetalo kada je pokojni Duka u franjevačkom habitu opasan pištoljem dolazio u Sabor i bio zastupnik. Tada nisu rekli ni riječ, ali ih smeta kada svećenik s lijevim nazorima, a lijevi nazori su, konačno u suglasju sa socijalnim naukom Crkve, ulazi i Sabor i na koncu kritizira i Državni sporazum s Vatikanom i traži da se taj Sporazum preispita, jer taj sporazum i govori da ukoliko bi se situacija u državi znatnije promijenila to može biti osnova da se taj sporazum promijeni, a ti uvjeti su se sada stekli. Pa kada to govori svećenik jasno je da to Kaptol izuzetno nervira. Ja mislim da je strašno važno da je takav čovjek došao u Sabor i da će suradnja Kukuriku koalicije s njim u Saboru dati jedan drugačiji pogled u odnosima crkve i ove sadašnje vladajuće garniture. IDENTITET/ BR. 161 / 2011. FOTO: N. KOPAČ Osim toga prema dosadašnjim popisima stanovništva skoro 92% Hrvata se izjašnjavaju kao katolici, pa će se vjerojatno i jedan veći broj katolika pridružiti stavovima Ivana Grubišića. Da! Tu Crkva, ja mislim, vidi najveću opasnost! Tu! Da jedan dio katolika napusti desne političke stavove i da se priklone don Grubišiću. Što je s nacionalnim manjinama, evo na primjer SDSS? Kakva će suradnja biti s tom strankom? Da li će se oni ponovno vama uvući u neku koaliciju? Dakle, oni u koaliciji nisu potrebni, jer koalicija ima dovoljan broj glasova s njima i bez njih. S druge strane, prirodno je da predstavnici nacionalnih manjina podržavaju Vladu između ostalog i zbog toga što samo ta Vlada može popraviti položaj njihove manjine. Ali, ja vas uvjeravam, nitko, apsolutno nitko, neće bolje štititi prava nacionalnih manjina od ove Vlade. IDENTITET/ BR. 161 / 2011. Osim toga u vašoj vladi ima i Srba. Tako je! Prava svih nacionalnih manjina, pa i Srba, neće nitko bolje štititi od ove vlade. SDP s time apsolutno nikada nije imao nikakvih problema. Još jedna stvar. Koliko znam za vas je glasalo više Srba nego za SDSS. Možda. Jedino što mi možda imamo jedno drugačije viđenje odnosa prema Srbima u Hrvatskoj, nego što to ima SDSS. Eto, mnogi konstatiraju, pa i Vi sada u ovom našem razgovoru kažete kako u Milanovićevoj Vladi ima Srba. Evo, tu je potpredsjednica Opačić, tu je Željko Jovanović i neki dan mi kažu, to je Branko Grčić. Poznajem čovjeka godinama, zajedno smo radili u Saboru, a ja, eto, nemam pojma da je Grčić Srbin! Kao što za mnoge moje kolege u SDP nemam pojma koje su nacionalnosti, niti me se to tiče. Mi o tome nikada ne razgovaramo, niti je to tema, a niti je to bitno! Bitan je čovjek i njegove kvalitete. Zbog toga me je šokirao jedan članak, 13 koji sam pročitao na kraju dvanaestog mjeseca u Novostima. Napisao ga je izvjesni Branko Čolović, ne znam tko je taj čovjek, koji potpredsjednici vlade Milanki Opačić zamjera nacionalno obezličenje. Tako on to naziva! Dakle, nikad mi nisu bili simpatični ljudi koji su posebno isticali svoju nacionalnu pripadnost. Zašto mi nisu bili simpatični? Zbog toga što ljudi za tu svoju nacionalnu pripadnost nisu ni zaslužni, ni krivi. Rodili su se u određenoj nacionalnoj zajednici, kao što su se rodili s određenom krvnom grupom. Neki imaju A, neki B, neki AB, a neki 0, i nitko od njih nije za to ni kriv, ni zaslužan. Čovjek može biti ponosan na ono što je u životu učinio, na obrazovanje koje je stekao, na rezultate svoga rada, može biti posramljen zbog onoga što nije učinio ili što je učinio krivo, ali zbog toga što je ove, ili one nacionalnosti nit ima pravo biti posebno ponosan, niti ga se smije dovesti u situaciju da se toga mora stid- Intervju: Potpredsjednik Sabora Nenad Stazić jeti. On to naprosto nije birao! I sada tu nekakav Branko Čolović, napada potpredsjednicu Opačić da ona nedovoljno ističe svoju srpsku pripadnost. Jedan tako šovinistički napad u listu koji bi zapravo trebao promicati suprotne ideje, a kojeg na koncu i financira Vlada, pa to je, dopustit ćete, u nebo vapijuća sramota. Kada govorite o tome o biranju, ili ne biranju nacionalne pripadnosti, neki dan sjedio sam u Gradskoj kavani i slučajno čuo razgovor nekolicine starijih ljudi od kojih je jedan govorio da je bio u ustaškoj vojsci i da je nadavano ponovno došao u Hrvatsku. Pričao je kako mu je djed Hercegovac bio podoficir u austrougarskoj vojsci. Bio je pravoslavac, ali je da bi mogao u austrougarskoj vojsci napredovati u činovima morao preći na katoličku vjeru. Očito je djed bio Srbin, a unuk postao veliku Hrvat kojeg je „domoljublje“ dovelo u ustaše. To je najbolji primjer što je, i što znači nacionalna pripadnost na ovim našim balkanskim gudurama. Naravno! Mi u Hrvatskoj možemo biti zadovoljni što se od devedesetih do danas slika o tome potpuno izmijenila. Dio zasluga za to snosi i Ivo Sanader i njegova vlada. Učinio je puno na tom području, a to je zapravo i logično, jer onaj koji je problem stvorio, taj ga mora i riješiti. HDZ je stvorio taj problem, HDZ ga je morao i riješiti. Tu se Sanaderu mora odati priznanje. Sada, izborom O SDSS-u: ►►► Mi imamo jedno drugačije viđenje odnosa prema Srbima u Hrvatskoj, nego što to ima SDSS. Oni nam u koaliciji nisu potrebni, jer koalicija ima dovoljan broj glasova s njima i bez njih, ali svejedno očekujemo punu i dobru suradnju. Izborom ove vlade stvorili su se takvi uvjeti da nikakvu posebnu zaštitu niti jedna nacionalna manjina neće trebati, jer mi sa manjinama nikada nismo imali problema… ove vlade stvorili su se takvi uvjeti da nikakvu posebnu zaštitu niti jedna nacionalna manjina neće trebati. Neće trebati! Prema tome, što se tiče stranaka nacionalnih manjina, prije svega SDSS-a, očekujemo potpunu suradnju, neće biti dio koalicije, jer nemamo koalicijski sporazum, ali očekujem punu i dobru suradnju. Rekli ste da će ova vlada izmijeniti Hrvatsku, što svi i očekuju. Uostalom upravo zbog toga je vlada i dobila mandat da promijeni mnoge stvari. Kada govorimo o nacionalizmu, koji je eskalirao HDZ-om i koji je devedesetih doveo masu ekstremnih emigranata, koji su čak i sjedili u HDZ-ovskim vladama i širili međunacionalnu mržnju koja se i nakon 20 godina osjeti, pa je očito da se zakoni striktno ne primjenjuju. Evo ovih dana vidjeli smo jedan primjer na televiziji, zaključak neke sutkinje u svojoj presudi je bio da se ustaško znakovlje smije proizvoditi i prodavati, ali se ne smije nositi?! Radi se o presudi jedne sutkinje, koja ili ne razumije zakon pa ga krivo primjenjuje ili je možda zakon u tom pogledu nejasan. Ako se ne smije nositi nekakvo znakovlje, onda po logici stvari, a suci zato i postoje da tumače zakone, onda je po samoj logici jasno da se ono što se ne smije nositi, ne smije ni proizvoditi, niti se time smije trgovati. Ali sutkinja je pročitala ono što piše u zakonu, ne smije se nositi, pa je zaključila, čovjek nije nosio, on je samo prodavao, prema tome, njoj on nije kriv. Naravno da se Državno odvjetništvo žalilo na takvu presudu i nadam se da će u ponovnom odlučivanju biti malo više razuma. Samo, takvim sucima, a na žalost ima ih dosta, nije niti mjesto u pravosuđu, pogotovo ne tamo gdje se odlučuje o nečijoj sudbini. Zbog takvih sudaca možda će zakone trebati još malo pojasniti, da se ne bi mogli izvlačiti samo na slovo zakona, jer osim slova, zakon ima i svoj duh. Dakle postoji neki razlog zbog kojeg se neki zakon donosi. Pa ako je razlog donošenja tog zakona da nestanu ustaški simboli s ceste, s javnih prostora, onda je to i duh – to je cilj – to je intencija tog zakona. To svaki sudac mora znati i na takav način mora primjenjivati pravo, a ako to ne zna onda jednostavno nije sudac. 14 O LESARU: ►►► Mislim da će pozicija kolege Lesara i njegove Laburistićke stranke biti takva da će u pravilu glasati za vladine prijedloge, osim u onim slučajevima kada mu to, zbog nekih razloga, bude potpuno neprihvatljivo. Znači on neće biti ona vrsta opozicije koja apsolutno i apriori odbija vladine prijedloge ili glasa protiv nje… Zakon je regulirao različite fašističke ispade. Kada će se konačno prekinuti fašističko divljanje na nogometnim utakmicama kada publika na primjer uzvikuje „ubij Srbina“, „za dom spremni“ ili „ naprijed ustaše“ naravno repertoar takovih navijačkih slogana je veći i „maštovitiji“, maše se ustaškim zastavama, međutim na to se ne reagira. Nikada, nigdje policija nije zaplijenila niti jednu ustašku zastavu, koje na žalost krase i neke fasade kuća „domoljuba“ po Zagrebu, a vjerojatno i drugim „hrvatskijim“ gradovima. Kada će se to iskorijeniti i kako? Postoji zakon. Policija koja može oduzeti takove zastave. Nikada ih neće samoinicijativno oduzeti, jer to je tobože hrvatska zastava. Takvu je zastavu „neumrli“ nam predsjednik Franjo Tuđman izvjesio tu na Markovm trgu pokušavajući je narodu „prodati“ pod hrvatski „historijski barjak“. Zastava je opisana u Ustavu. Zna se kako hrvatska zastava izgleda, prema tome policija tu može reagirati. Što se tiče divljanja po stadionima, uvijek ima jedno efikasno rješenje – prekida se utakmica. Hoće li se to konačno početi događati? Pa, gledajte, mislim da će se s ministrom Jovanovićem puno toga promijeniti u sportu. Mislim da on ima dovoljno odlučnosti, dovoljno hrabrosti i dovoljno upornosti da takve stvari izmjeni. Uostalom takve su i njegove prve izjave koje se tiču upravo sporta. Kao što vidimo nije naišao na dobar prijem kod onih koji su upravo najviše krivi što je situacija u IDENTITET/ BR. 161 / 2011. hrvatskom sportu na tako niskoj razini - upravo bijedna kao što jest. Sad se Jovanovića napada da se politički želi miješati u sport, kao da Vrdoljak nije kao političar postavljen u sport. Kao da je on ranije bio zaslužan sportaš. Oprostite „športaš“! Športaš, da! I kao da masa drugih nije upravo iz politike ušla u sportske organizacije. Ne kažem da su svi odigrali negativne uloge. Ima i pozitivnih primjera! Evo, spomenut ću gospodina Matešu da se ne misli da tu ima bilo kakvih stranačkih prizvuka, jer gospodin Mateša, taj dio, sportski dio, odrađuje na jedan sportski način. Prema onome što govorite ipak nam polako sunce izlazi. Da li će to biti s istoka ili Zapada? Očekivanja su velika, jer je zatečena situacija stravična. Cijenim ono što je rekao premijer: „Možda ćemo pogriješiti, ili gotovo sigurno ćemo pogriješiti, jer nema čovjeka koji ne griješi, ali nemamo pravo ne pokušati, nemamo pravo biti nepošteni, nemamo pravo ne truditi se!“ Nadam se, Hrvatska je na sreću takova zemlja u kojoj je napornim i poštenim radom moguće uspjeti. Hrvatska stvarno ima velike komparativne prednosti u odnosu na druge zemlje i da nije bila ovako loše vođena u vrijeme HDZ-ove administracije, mogla je biti, ne baš Švicarska, ali ni jako daleko od nje. Mogla je biti jedna uređena zemlje, poželjno mjesto življenja. Da li će dostići ruka pravde one koji su to zlo počinili Hrvatskoj. Da li ćete vi, mislim na administraciju SDP-a pomoći da sve krivce pogodi mač Božice pravde? Neke hoće. Za one kojima se bude moglo dokazati. Političkog progona ne može biti, ne smije ga biti i nisam za njega. HDZ je optužen za kriminal! Da, ali o tome će odlučiti sud. Mi o tome ne smijemo odlučivati. Nisam za politički progon, jer on onda donosi jedan začarani krug koji nikada ne prestaje. To moraju raditi sudovi. Moraju biti nepristrani i suditi na temelju dokaza. Nadam se da će se u slučaju HDZ-a prikupiti dovoljno dokaza, barem po onome što izlazi po novinama i mislim da tu ni jedan sudac neće biti u dilemi kako da odluči. Prema onome što je tužilaštvo ustanovilo, te sada odustalo od IDENTITET/ BR. 161 / 2011. optužnice prema Polančecu za TLM, očito je da odluke nije donosio samo jeden čovjek i da je u odlučivanju sudjelovala čitava vlada, a posebno i predsjedništvo HDZ-a. U tome je očito bila aktivna tadašnja potpredsjednica vlade i HDZ-a, kasnije i njihova predsjednica. Pa gledajte, posve je neuvjerljiva neživotna priča da je samo jedan čovjek o svemu odlučivao, a da nitko drugi o tome nije ništa znao. To u stranačkom životu ne može biti. Stranka je kao jedna malo veća obitelj i tu se sve zna tko što radi. Zna se u SDP-u, kao što se zna i u HNS-u i tako se zna i u HDZ-u. Apsolutno je nemoguće da je samo Sanader provodio pljačku takovih razmjera, a da u tome nije imao asistenciju svoga najužeg tima i to vrlo aktivnu. Možda, i na organizacijskom planu, a ne samo izvedbenom. Zato Željko Jovanović i izriče onu svoju čuvenu sentencu: „Vrh HDZ-a je u političkom smislu kriminalna organizacija.“ Ljudi koji su se udružili, njih nekolicina, ne cijeli HDZ koji ima nekoliko stotina tisuća članova, ali vodstvo te stranke čine ljudi koji su se udružili da bi opljačkali. Oni su smišljali i donosili takove zakone, oni su tako djelovali, oni su imali plan i oni su taj plan ostvarivali. I kad je puklo? Puklo je kada je iz EU, govore od gospođe Merkel, došao zahtjev da Sanader odstupi, ili će se sve to dati u javnost. Gospođa Merkel je bila ta? Ja ne znam! Tako kažu. U svakom slučaju, Sanaderu je netko vrlo odgovoran i vrlo ozbiljan i vrlo moćan sugerirao da odstupi. Tada se mislilo da je moguće kontrolirati štetu i nasljednica Kosor je mislila da će maknuti Sanadera, Polančeca i još dvoje-troje i to će tako završiti. To je uostalom i sama priznala kada je rekla: „Ja nisam vjerovala da će to otići tako daleko.“ Ali, to i jest karakteristika zločinačke organizacije! Kada se klupko počelo odmotavati, vidjelo se da je tu puno aktera i da je bilo nemoguće da to napravi jedan ili nekolicina ljudi. Njih je moralo biti više i sada sva ta imena polako isplivavaju van. Dio njih će se braniti „istinom“ kao što kažu, a braniti se istinom znači priznati i prokazati sve druge. Dio će se na svu sreću, jer je ZKP izmijenjen, i dobro je da je izmijenjen, ići u nagodbu s tužiteljstvom za manju ka- 15 O DON GRUBIŠIĆU: ►►► Važno da je u Sabor ušao don Ivan Grubišić, koji zapravo zastupa lijeve, socijaldemokratske stavove, a svećenik je. Zbog toga se Kaptol toliko iznervirao. Da je više „okrenut“ desnici onda on Kaptolu ne bi smetao… znu, što mislim da je interes zemlje, da je interes građana. Nije toliko važno da li će netko dobiti 15 godina, ili 2 godine, koliko je važno da se ta hobotnica razotkrije. Da se iz svojih rupa izvuku svi koji su u tome sudjelovali, da ih se pokažnjava i da se pokaže društvu da se tako ne smije raditi i da će tako proći svatko tko pokuša tako raditi. Tu je važno poslati tu poruku. Nedavno je Novi list objavio intervju s Igorom Mandićem u kojem je on između ostalog rekao da bi naša najrealnija, najbolja budućnost bila da se ponovno ujedinimo s onima s kojima smo se ne tako davno rastali, jer veže nas zajednički jezik, obiteljske i privredne veze. Mislite li da je takva mogućnost realna? Političkog udruživanja sasvim sigurno neće biti. Ali može biti bolja suradnja i ona je upravo nužna. Ona je nužna i zbog toga jer svaka od tih zemalja je premalo tržište samo za sebe. Dobro je da nema jezičnih barijera između nekih, Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore. Znači može se širiti kulturna suradnja. Moguće je da se hrvatski pisci čitaju i u Srbiji i Crnoj Gori u BiH, kao što su se nekada čitali. I obrnuto. Hrvatski pisci se čitaju u Srbiji, ali srpski u Hrvatskoj rijetko, ili nikako! Ne znam zašto ih izdavači ne izdaju. Drago mi je, ako je ovo istina, da se hrvatski pisci čitaju i izdaju u Srbiji. To mi je drago jer je to dobar početak suradnje. Mislim da je predsjednik Josipović u tome učinio izuzetno mnogo, u tom poticanju regionalne suradnje, da je prihvaćen u cijeloj regiji, a da na koncu u Hrvatskoj zbog takve politike nije doživio osudu i ima podršku 85% građana, a ta mu podrška stalno raste. To znači da je odabrao dobar smjer, dobru politiku i da ju dobro izvršava i uopće mislim da smo izabrali jednog krasnog predsjednika.■ referendum Hrvatsko DA Evropi I Piše: IGOR PALIJA ako već pomalo umorni od politike i s najlošijim izlaskom na referendum od svih zemalja do sada - 44 posto - građani Hrvatske su u nedjelju 22. januara 2011. odlučili da Hrvatska postane 28 članica Evropske unije. Građani Hrvatske odlučili su ući na najbogatije svjetsko tržište i u najsloženiju i najbolje organiziranu svjetsku političku asocijaciju u kojoj se suverenitet donekle dijeli, ali se ne poništava. Evropska unija jamči trajnu geopolitičku stabilnost i otvara tržište s više od pola milijarde ljudi. Punopravno članstvo u Uniji natjerati će nas na mijenjanje obrazaca ponašanja, pogotovo u sferama pravosuđa, ekonomije, ljudskih prava, te dati šansu da moderniziramo društvo u čitavom nizu područja. Na referendumu za ulazak Hrvatske u Evropsku uniju glasalo se na ukupno 6750 glasačkih mjesta - na 6644 glasačka mjesta u Hrvatskoj i 106 u svijetu. Biračko pravo je imalo 4.092.058 osoba sa prebivalištem u Hrvatskoj i 412.628 sa prebivalištem u inozemstvu, dakle ukupno 4.504.686 građanki i građana. Glasalo je 44 posto birača, nešto manje od 2 milijuna, od toga 66 posto građana glasalo je za članstvo Hrvatske u Evropskoj uniji, a njih 33 posto bilo je protiv. Put Hrvatske do Evropske unije bio je dug 20 godina. Članstvo u EU strateški je cilj hrvatske politike još od burnih vremena oko prvih višestranačkih izbora aprila 1990. godine. Zbog ratnih zbivanja i stanja u regiji do prvog konkretnog koraka - potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Hrvatske i EU - prošlo je 11 godina (potpisao ga je u Bruxellesu 28. oktobra 2001. godine tadašnji premijer Ivica Račan). Dinamika se nakon toga ubrzava i 2003. Hrvatska podnosi zahtjev za članstvo u EU, sljedeće godine dobiva status kandidata, a 3. oktobra 2005. započinju pristupni pregovori koji su 30. juna 2011. godine formalno i zaključeni. Pristupni sporazum Hrvatske sa EU potpisan je 9. decembra prošle godine i od tada Hrvatska ima status zemlje pristupnice - aktivan je sudionik u evropskim institucijama, ali bez prava odlučivanja. Sada slijedi ratifikacija hrvatskog pristupnog ugovora u parlamentima 27 država članica EU, te 1. jula 2013. Hrvatska postaje 28 punopravna članica Evropske unije.■ REAGIRANJA NA REZULTATE REFERENDUMA: Premijer Zoran Milanović: “Ovako veliku odluku smo nakon dugog razmišljanja donijeli sami. Ovo je možda i okretni moment u našoj povijesti. Od danas definitivno sami snosimo odgovornost za svoje odluke. Uspjeh ili neuspjeh ovisi o nama!“ Predsjednik Ivo Josipović: „Danas je velik dan za Hrvatsku - i po značaju i po rezultatu referenduma. Hrvatska je izabrala Evropu, Hrvatska je izabrala zajednicu sa svim demokratskim evropskim zemljama koje zajedno streme boljitku. Vrijednosti koje smo usvojili tokom pregovora, ono što očekujemo od Evropske unije je isto tako veliko. Današnja odluka je definitivno odredila Hrvatsku kao evropsku zemlju, zemlju evropske budućnosti.“ Predsjednik sabora Boris Šprem: „Sa današnjim „za“ na referendumu Hrvatskoj dolazi i bolji i sretniji život. Hrvatska i dalje ostaje ‘svoja na svome’, ali sa širim vidicima, širim obzorom i puno većim mogućnostima!“ Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić: „To je odlična vijest za Hrvatsku. To je jasni mandat i jako dobra vijest za Evropu u ovom trenutku. Mislim da šaljemo Evropi poruku da zemlje koje znaju i razumiju cijeniti stabilnost i dugotrajni mir kao univerzalne vrijednosti znaju i koji im je stav“. Bivša premijerka Jadranka Kosor: “Zadovoljna sam rezultatima referenduma. Hrvatski birači su rekla da, iako bi mi bilo drago da je više građana izašlo na birališta. To je ono što smo sanjali, to je ono za što smo radili.“ Predsjednik Srbije Boris Tadić: „Ovo je odluka od ogromne važnosti za budućnost Hrvatske, ali i pozitivan signal za čitavu našu regiju. Ulazak Hrvatske u EU otvara veće šanse za integraciju Srbije i drugih zemalja zapadnog Balkana u zajednicu ravnopravnih evropskih naroda. Ovo je jedini put kojim sukobe ostavljamo iza sebe i otvaramo nove stranice mira, tolerancije i suradnje.“ 16 IDENTITET/ BR. 161 / 2011. tekovine demokracije ZAŠTO JE DOBRO DA SMO UŠLI U UNIJU O važnim političkim i društvenim pitanjima nužno je komunicirati jednostavno i uz veliko uvažavanje onih koji imaju drugačija stajališta. Tako je i kada je u pitanju ulazak Hrvatske u EU. Ovdje iznosim četiri razloga zašto je dobro da je Hrvatska odabrala evropski put… Piše: DRAŽEN LALIĆ Z ašto Hrvatska treba ući u Europsku Uniju? Trebamo li se uopće priključiti Evropskoj Uniji? Ta i slična pitanja sebi i drugima već dugo vremena, posebno učestalo ovih dana pred održavanje referenduma o članstvu u EU, postavljaju mnogi građani Hrvatske. Pretpostavljajući da kao profesionalni sociolog i politolog mogu dati suvisao ili bar zanimljiv odgovor, različiti su ljudi (poznati i nepoznati, obrazovani i neobrazovani, sa sjevera i juga zemlje...) takva pitanja upućivali i meni osobno. Tim sam kontaktima kao javni čovjek pridao veliku pažnju, uz ostalo i zato što sam prije pola desetljeća bio neki kotačić u procesu pregovora s EU (za poglavlje Znanost i istraživanje, s kojim su zapravo i počeli ti pregovori). Žalim što pritom nisam vodio bilješke i na osnovu toga napisao neki tekst, s obzirom da su razgovori s tim građanima uglavnom bili (nakon referenduma će ih biti manje, jer će članstvo u EU za nas najvjerojatnije postati realnost) zanimljivi pa i poučni. Uz ostalo, potvrdili su moje uvjerenje kako je o IDENTITET/ BR. 161 / 2011. važnim političkim i društvenim pitanjima nužno komunicirati jednostavno i uz veliko uvažavanje onih koji imaju drugačija stajališta. U rečenim sam „ćakulama“, nerijetko vođenima u kafićima i na ulici, pokušavao jasno iznijeti svoje mišljenje o osnovnim i međupovezanim razlozima zbog kojih Lijepa naša treba ući u EU. Uglavnom sam govorio o četiri takva razloga, koje ovdje sažeto iznosim. Prvi je razlog sigurnost zemlje i njenih ljudi: samo u prošlom stoljeću bili smo poharani s tri velika rata koji su se začeli i vodili na Starom kontinentu, pa je uključivanje u kontinentalnu integraciju, koja je uz ostalo čak pomirila „vjekovne neprijatelje“ poput Francuske i Njemačke ili Poljske i Njemačke, zasigurno jako korisno i za nas. Toj se integraciji razmjerno brzo trebaju pridružiti Srbija, Bosna i Hercegovina i druge zemlje regije, pa će mir na ovom povijesno trusnom području za dugo biti „cementiran“. Drugi razlog izravno je povezan s prvim, a odnosi se na političku i drugu stabilnost: nema dvojbe da hrvatskom društvu, koje je u povijesti kontinuirano (u XIX. i XX. 17 stoljeću svakih nekoliko desetljeća, što znači gotovo u svakoj generaciji) bilo izloženo različitim lomovima, sasvim odgovara ulazak u zajednicu europskih naroda. Ta zajednica, naime, već dvije trećine stoljeća osigurava trajnost društvenoga sustava koji je najviše utemeljen na vrijednostima demokracije i napretka. Pri tome svakako treba uzeti u obzir kako se suvremena evropska integracija u bitnom razlikuje od ranijih pokušaja takvoga povezivanja, što je precizno izrazio nizozemski publicist Geert Mak u izvrsnoj knjizi „U Europi. Putovanje kroz dvadeseto stoljeće“: „Od Karla Velikog do Adolfa Hitlera vođe su nastojale ostvariti europsko jedinstvo pod jednim narodom i pod jednim vladarom. No ovoga je puta Ujedinjena Europa bila doista zajednička konstrukcija, i to je sve promijenilo. Time je u srce kontinenta unesena stabilnost koje stoljećima nije bilo, i to ponajviše između dva vječna antipoda Francuske i Njemačke“. EKONOMSKI RAZVOJ Treći je ekonomski boljitak: ne treba posebno dokazivati da mala Hrvatska, ČETIRI RAZLOGA ZA EU: Mir, stabilnost, ekonomski razvoj i kulturna otvorenost sa stanovništvom koje po brojnosti odgovara populaciji nekoga velikoga evropskog grada, gospodarski može biti uspješnija nego dosad ako postane sastavni dio ogromnoga tržišta od pola milijarde ljudi. Naime, ekonomski uspješnije i konkurentnije, a samim time i pogodnije po životnom standardu većine građana, postale su Poljska, Češka i druge postkomunističke zemlje koje su prije nas ušle u EU. Onima koji prigovaraju da Hrvatska nema dovoljno proizvoda i usluga interesantnih za evropske i druge zemlje treba odgovoriti da to s jedne nije istina (naš je turizam jedan od najsnažnijih na Mediteranu, pomorstvo ima veliku tradiciju, neki dijelovi industrije su kvalitetni i slično), a s druge strane da priključenje EU donosi velike mogućnosti za usvajanje novih tehnologija, povećanje ulaganja, razvijanje kulture poduzetništva i druge vidove podizanja u mnogim aspektima posrnuloga hrvatskog gospodarstva. Četvrti se razlog tiče kulture. Svoj način življenja zasigurno možemo najbolje sačuvati i unaprijediti (svekolika kultura se mora neprestano „provjetravati“, inače lako postane ustajala) kroz suradnju s drugim kulturama. Kako je nedavno ustvrdio Viktor Žmegač, „povijesnu, tradicijsku autonomiju imamo, ali nismo u stanju živjeti izolirano“. Tome treba dodati da je Hrvatska u povijesti ostvarivala najveće pomake nabolje u načinu življenja kada je intenzivno komunicirala s drugim kulturama, te da su posebno u ovom stoljeću takvi pomaci nezamislivi bez svekolikoga (ekonomskoga, informacijskoga i ostaloga) prožimanja različitih kultura. Naravno, pritom treba uzeti u obzir kako su se neka velika kulturna nazadovanja na ovim prostorima dogodila zbog različitih agresija stranih sila, ali taj poučak ne vrijedi za priključivanje Evropskoj Uniji kao nadnacionalnoj zajednici zasnovanoj na demokraciji (demokratske zemlje ne ratuju međusobno), napretku i miru. U toj zajednici, unatoč teškoćama prisutnim u nekim zemljama, znatno se u posljednjih nekoliko desetljeća poboljšao položaj etničkih i drugih manjina, što je naročito važno za našu zemlju u kojoj su prava manjina dosad često bila narušavana. POVIJESNA NUŽNOST U tim spontanim diskusijama o priključenju Hrvatske EU, naročito ako sam ih vodio s obrazovanim osobama, pokadšto sam isticao i neke druge aspekte toga pitanja. Uz ostalo, govorio sam sljedeće: ako bi trebalo u jednoj riječ sažeti mir, stabilnost, ekonomski razvoj i kulturnu otvorenost kao razloge za ulazak Hrvatske u EU, onda je to - modernizacija. Uvjeren sam kako se naše društvo treba usmjeriti raznovrsnom napretku zasnovanom na razumu, inače će pod utjecajem samozadovoljnih tradicionalista i dalje nazadovati (kao što se uglavnom zbiva u posljednjih nekoliko desetljeća), a u duljem vremenskom razdoblju možda i nestati s povijesne scene. Dakle, ulasku u Evropsku Uniju u tom smislu treba racionalno pristupiti kao vrhunskom sredstvu modernizacije hrvatskog društva, a ne emocionalno doživljavati kao neki cilj za sebe. Baš u tome je os- 18 novna razlika između priključenja Hrvatske toj nadnacionalnoj zajednici i ranijih integracija u druge nadnacionalne sustave: ranije smo najviše ulazili srcem (u Austro-Ugarsku, prvu i drugu Jugoslaviju, itd.), a sada bismo to trebali učiniti razumom. Baš u razumu kao osnovnom mehanizmu ulaska u EU glavni je argument kojim sam nastojao odgovoriti na mnoge primjedbe koje su mi sugovornici izlagali u tim razgovorima. Kada su neki upozoravali kako u tu asocijaciju država ulazimo „kao guske u maglu“ (glasovita poruka Stjepana Radića iz 1918.), isticao sam da je sadašnja situacija bitno različita od one neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Naime, već desetljeće i po živimo u miru, dosad smo razmjerno dobro (ponajviše s obzirom na tegobna iskustva vezana za rat i totalitarističke sustave) razvili demokraciju, raspolažemo s bitnim informacijama o EU ili ih možemo prikupiti, pa zbog tih i ostalih razloga nije osnovano da sebe kao građane te osobito svoje bivše i sadašnje upravljače smatramo „guskama“ odnosno stvorenjima koja se ne služe razumom nego se tupo povode poslušnošću autoritetima. Razumom obrađeno povijesno i drugo iskustvo nas uči da uravnoteženo sagledamo nadnacionalnu zajednicu ulazak u koju priželjkuju sve parlamentarne stranke i mnogi građani u Hrvatskoj. Danas mnogo bolje nego ranije možemo shvatiti trezvena upozorenja vezana za taj ulazak, kao što je ono proevropski orijentiranoga Stanka Lasića koji je još 1992. napisao kako „nam je prije svega potrebna svijest IDENTITET/ BR. 161 / 2011. da Evropa nije vrt u kojem cvjeta konfederativno bratstvo i jedinstvo evropskih naroda, nego da je Evropa bila i ostala prostor permanentnih sukoba, nadmetanja, agresija i volja za moć iz kojih nastaju razni kompromisi, trajnije i manje trajne ravnoteže. Evropa nije idila nego burza na kojoj kotiraju jedino snaga i vrijednost. Veličina Evrope je u tome što je ona istodobno i negacija te burze i nosilac borbe za vječne idealne jednakosti, bratstva i slobode“. Danas su mnogo veće mogućnosti da ulazak u Evropsku uniju shvatimo kao povijesnu nužnost kojoj je nužno pristupati kritički, uzimajući u obzir kolektivna iskustva vezana za našu tešku povijest i kriznu sadašnjost, ali i nade za bolju budućnost. POVIJESNA ŠANSA Naravno, imam „mali milijun“ primjedaba na kampanju koja je vođena vezano za referendum o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju. Ta je kampanja trebala dulje trajati. U njoj je bilo previše propagande i premalo raspravljanja s građanima i drugoga komuniciranja zasnovanoga na stvarnim činjenicama. Protivnici ul- aska zemlje u EU nisu dobili dovoljno prostora i resursa za izlaganje svojih stajališta. Neki spotovi i drugi instrumenti kampanje koju je ponajviše osmislila bivša vlast zapravo su djetinjasti i vrijeđaju zdravi razum naših građana. Unatoč tim i drugim primjedbama, ocjenjujem da je javnost u posljednjih desetak godina, koliko traje komuniciranje o tom za budućnost Hrvatske ključnom pitanju, dobila dovoljno informacija o Evropskoj Uniji i ulasku zemlje u nju te dobila priliku da čuje različita stajališta. Nedostaci kampanje koja se vodila ne mogu poništiti činjenicu da su u posljednjem duljem razdoblju naši građani upoznati s mnogim argumentima pro i kontra toga priključivanja. Konačno, i samih kritika koje se upućuju toj kampanji ne bi bilo, bar ne ovoliko mnogo, da najvažniji argumenti u njoj nisu „stavljeni na stol“. Uz ostalo, putem medija, razmjerno raširenih (putem turizma, naših iseljenika, poslovnih i drugih veza) osobnih kontakata s građanima Staroga kontinenta i na druge načine smo razmjerno dobro upoznati s recentnom financijskom i drugom krizom Evropska unija, Austro-Ugarska, Jugoslavija… Ulasku u Evropsku Uniju treba racionalno pristupiti kao sredstvu modernizacije društva, a ne emocionalno doživljavati kao neki cilj za sebe. Baš u tome je osnovna razlika između priključenja Hrvatske toj nadnacionalnoj zajednici i ranijih integracija u druge nadnacionalne sustave: ranije smo najviše ulazili srcem - u Austro-Ugarsku, prvu i drugu Jugoslaviju, itd. -, a sada je to učinjeno razumom… IDENTITET/ BR. 161 / 2011. 19 Europske Unije. Također, dobili smo i relevantne informacije koje upućuju na opravdanost ocjene da nam se unatoč toj krizi isplati ulazak u tu asocijaciju. U javnosti su izloženi kredibilni podaci koji potvrđuju tu isplativost, poput onoga prema kojemu je prosječni BDP po stanovniku u novim članicama rastao s 40 posto prosjeka starih, razvijenih članica 1999. na 52 posto toga prosjeka u 2008. godini. U velikoj javnoj raspravi o ulasku u EU izrazile su se i loše i dobre strane demokracije u Hrvatskoj. Paternalizam prisutan kod vodećih političkih aktera, njihova sklonost predstavljanju umjesto proizvođenju politike i ostali deficiti ipak su prema mome mišljenju u tom procesu, motreno u posljednjih pola desetljeća, a ne samo tokom kapanje, bili manje izraženi nego velika zainteresiranost medija, organizacija civilnog društva i „običnih“ građana za to pitanje koje sudbinski određuje budućnost Hrvatske. Za vrijeme kampanje došle su do izražaja navedene traume u međuodnosu tzv. političke elite i javnosti, koje su dominantno uvjetovale nizak izlazak građana na referendum, ali ukupni proces priključenja Hrvatske Evropskoj uniji imao je više demokratska nego nedemokratska obilježja. Ulazak Hrvatske u Evropsku uniju svakako donosi povijesnu šansu za unapređenje „vladavine naroda“ kod nas i prevladavanje njenih teških „dječjih bolesti demokracije“, što je ključni uvjet za opću modernizaciju hrvatskog društva. Hrvatsko DA Evropi zapravo je pobjeda mlade hrvatske demokracije.■ Piše: DAVOR GJENERO manjine&većine S NOVOM ADMINISTRACIJOM NOVE ŠANSE ZA MANJINE Formiranje administracije koja ne ovisi o glasovima manjinskih zastupnika nacionalnim manjinama otvara novu šansu. Umjesto dosadašnje politike, koja je ostvarivanje manjinskih prava vezivala uz političke odnose u parlamentu, konačno valja uspostaviti „zakonski poredak“, insistirati na ostvarivanju načela zakonitosti i ispunjavanju svih prava što ih manjine imaju prema Ustavnom zakonu N akon dva politička mandata, u kojima je parlamentarna većina ovisila o glasovima parlamentarnih zastupnika nacionalnih manjina, formirana je administracija koja je većinu u parlamentu osigurala i bez tih glasova. Pripadnici manjinske političke klase u ovom mandatu ne sudjeluju u radu Vlade, a neki od njih trude se „novu situaciju“ prikazati kao istovjetnu onoj u razdoblju 2003-2007. kad su manjinski zastupnici podupirali Vladu, ali nisu imali svog predstavnika u sastavu kabineta. Međutim, sada je situacija, u odnosu na to razdoblje, bitno drukčija. Tada je, naime, postojao formalni koalicijski sporazum između najveće političke stranke vladajuće koalicije HDZ-a i SDSS-a, koji je u parlamentu predstavljao srpsku nacionalnu zajednicu. Taj se ugovor pozivao na obveze što ih je Hrvatska preuzela Erdutskim sporazumom i regulirao je da SDSS-u pripadaju mjesta pomoćnika ministara u nekoliko ministarstava. U međuvremenu je ukinuta funkcija pomoćnika ministra, kakva je tada postojala, i pomoćnici ministara zamijenjeni su ravnateljima uprava u ministarstvima. Za razliku od pomoćnika ministara, koji su „politički imenovani“, ravnatelji uprava su najviša pozicija u hijerarhiji, što je može doseći državni službenik. Izabiru se javnim natječajem i mandat im je neovisan o mandatu izvršne vlasti. Takav sustav garantira stabilnost funkcioniranja državne uprave i u situacijama nestabilnosti izvršne vlasti te smanjuje broj politički imenovanih funkcionara i utječe na povećavanje razine kompetentnosti sustava javne uprave. Ovakav je sustav efikasan i s pozicije zaštite manjinskih prava. Naime, umjesto političkih trgovina prilikom imenovanja pomoćnika ministara, položaji ravnatelja nekih od uprava u ministarstvima pripadnicima manjina pripadaju prema članku 22. Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, jer se pri- 20 BUJANJE MANJINSKE POLITIČKE KLASE ►►► Dosadašnji sistem manjinske zaštite doveo je do bujanja „manjinske političke klase“, do povećavanja broja ljudi koji su svoju egzistenciju nastojali riješiti sudjelovanjem u političkom životu ili oslanjajući se na političke strukture. Izazvao je i devijacije u razvoju manjinskih institucija civilnoga društva, jer su one potpadale pod utjecaj manjinske političke klase, pa su tako neke manjinske organizacije više djelovale kao filijale stranke, nego kao dio građanskoga društva IDENTITET/ BR. 161 / 2011. likom izbora ravnatelja „osjetljivih“ uprava mora primijeniti načelo pozitivne diskriminacije pripadnika manjina. Dakle, umjesto dominantnoj manjinskoj stranci podobnoga državnog dužnosnika, prema novom sustavu manjine na tim mjestima dobivaju kvalificiranoga i obrazovanoga državnog službenika, koji ne ovisi o volji manjinske političke klase, nego svoju poziciju legitimira znanjem i kompetencijom. Dugoročno je za nacionalne manjine dobro da prestanu biti predmetom političke trgovine prilikom sastavljanja parlamentarne većine. Kratkoročno je moguće iskoristiti takvo stanje, ali korist od toga ne izvlače „obični“ pripadnici manjina, nego samo politička klasa. Ovakav je sustav doveo do bujanja „manjinske političke klase“, do povećavanja broja ljudi koji su svoju egzistenciju nastojali riješiti sudjelovanjem u političkom životu ili oslanjajući se na političke strukture. Izazvao je i devijacije u razvoju manjinskih institucija civilnoga društva, jer su one potpadale pod utjecaj manjinske političke klase, pa su tako neke manjinske organizacije više djelovale kao filijale stranke, nego kao dio građanskoga društva. Hrvatski sustav manjinske zaštite, uz manjinsku parlamentarnu zastupljenost, predviđa i druga dva stupa zaštite prava manjina koji bi morali biti daleko važniji i više iskorištavani nego parlamentarna zastupljenost. Riječ je o pravu na zastupljenost, odnosno razmjernu zastupljenost u tijelima lokalne i regionalne samouprave i pravo na manjinsku samoupravu. Manjinska samouprava ne može djelovati bez autonomije „manjinskoga građanskog društva“, a pravo na razmjernu zastupljenost u lokalnim zajednicama manjinama omogućuje da s drugim nacionalnim zajednicama dijele odgovornost za razvoj svojih lokalnih sredina. Uostalom sva ključna manjinska prava, što ih valja ostvariti radi održivosti manjinskih zajednica kao ranjivih skupina, ostvaruju se, prije svega, u lokalnim sredinama: pravo na obrazovanje u posebnim obrazovnim skupinama, pravo na uporabu manjinskog jezika i pisma, pravo na ravno- IDENTITET/ BR. 161 / 2011. Zastupljenost pripadnika manjina u javnoj upravi i sudbenoj vlasti, što je osigurava Ustavni zakon, važnija je od zastupljenosti u izvršnoj vlasti na razini države, a to je manjinska politička klasa zbog svojih političkih aranžmana i uspostavljanja klijentelističkih odnosa dosad zanemarivala pravnost u zapošljavanju, pravo na kulturnu autonomiju… Formiranje administracije koja ne ovisi o glasovima manjinskih zastupnika nacionalnim manjinama otvara novu šansu. Umjesto dosadašnje politike, koja je ostvarivanje manjinskih prava vezivala uz političke odnose u parlamentu, konačno valja uspostaviti „zakonski poredak“, insistirati na ostvarivanju načela zakonitosti i ispunjavanju svih prava što ih manjine imaju prema Ustavnom zakonu. Zastupljenost pripadnika manjina u javnoj upravi i sudbenoj vlasti, što je osigurava Ustavni zakon, važnija je od zastupljenosti u izvršnoj vlasti na razini države, a to je manjinska politička klasa zbog svojih političkih aranžmana i uspostavljanja klijentelističkih odnosa dosad zanemarivala. Manjinska prava nije moguće ostvarivati pomoću alkemije izbornim zakonodavstvom, kao što je to manjinska politička klasa pokušavala napraviti promjenama Ustavnog zakona što ih je poništio Ustavni sud. To nije 21 moguće niti prelijevanjem novca, što ga država namjenjuje za djelovanje manjinskih nevladinih organizacija, kulturnih i onih koje se brinu o izgradnji institucija manjinskoga civilnog društva, u fondove stranački kontroliranih kvazinevladinih organizacija. Zato je novonastala situacija prilika za konsolidaciju manjinskih nevladinih organizacija, organizacija civilnoga društva, za reafirmaciju značenja lokalne samouprave i manjinskoga sudjelovanja u njoj i za afirmaciju manjinskih samouprava. Manjinsko civilno društvo i nova administracija imaju otvoren prostor za savezničko djelovanje primjereno fiskalnim uvjetima u kojima je današnja Hrvatska, a to znači da racionalno raspoređivanje sredstava omogućuje da se s manje javnog novca osiguraju bolji uvjeti za rad manjinskih nevladinih organizacija, prije svega onih koje nisu tek „mutacija“ političke stranke, izmišljena za izvlačenje javnog novca i njegovo transferiranje manjinskoj političkoj klasi. ■ Josipović & ZUROFF TREBA LI BRINUTI ZA PAVELIĆEVU DUŠU Hrvatski je predsjednik, po mojem sudu, loše postupio. Jer mise za Pavelića nikada i nikako ne mogu biti ‘’privatni čini’’ bez obzira služile se one u Splitu ili u bazilici koja se nalazi niti 150 metara od predsjednikova privatna stana, u Palmotićevoj ulici. Osim toga, predsjednik je pogriješio što nije išao provjeriti što ide relativizirati jer je primio zdravo za gotovo da je dominikanac Lasić i ove godine služio misu za Poglavnika u sjedištu isusovaca, a nije! Teže od pogreške novinara koji su, po svemu sudeći, kopejstirali staru vijest i uzeli zdravo za gotovo da je Lasić opet bio u akciji, jeste promašena reakcija hrvatskog predsjednika jer on ima dva doktora znanosti i jednog magistra znanosti u svojem Uredu, a koji bi ga trebali savjetovati što misa jest, bilo koja, a što nije, niti jedna. A da ne govorimo tome što bi ga jedan Dejan Jović mogao savjetovati u pogledu pokušaja da minimalizira štetu koja je nastala Zuroffovim člankom u izraelskim novinama Piše: DRAGO PILSEL A fera je krenula tako što je najprije, na Tportalu, objavljeno da se je, kako to već nalaže tradicija, i ove (zapravo prošle) godine u Splitu misom zadušnicom obilježila godišnjica smrti ustaškog poglavnika i ratnog zločinca Ante Pavelića. Za razliku od prijašnjih godina, kada su se mise zadušnice za ustaškog poglavnika održavale u crkvi sv. Dominka na splitskom Pazaru, lani se misa (28. prosinca) održavala u crkvi sv. Josipa na Mertojaku. Podsjetimo da je te mise održavao dominikanac Luka Prcela, a sada je u sv. Dominiku pater Jozo Ćirko koji ne održava takve mise, ali je deklarirani homofob. Crkva na splitskom predjelu Mertojak je dio ‘’duhovnog prstena’’ oko Splita koji je izgrađen na inicijativu nadbiskupa Marina Barišića, a riječ je o desetak betonskih hangara razasutih po predgrađima. Misu je predvodio don Vjenceslav Kujunđić. Elem, misa u crkvi sv. Josipa za poglavnika Antu Pavelića koji je prodao Dalmaciju talijanskim fašistima izazvala je zapažen interes njegovih obožavatelja, najmanje dvije stotine. Za razliku od uobičajenih misa na kojima prevladavaju žene srednje i starije dobi, tada su većina bili muškarci. Dio njih su dobro poznata lica s prosvjednih skupova za Gotovinu ili Norca. Između ostalog, informacije o misi su cirkulirale i društvenim mrežama. Župnik koji je vodio misu je rekao da se baš i ne može slaviti što se hoće, te zavapio: ‘’Kako je počelo, doći će dan kada nećemo moći spomenuti ni Franju Tuđmana’’. Nastavak mise je bio uobičajeni obred mise zadušnice, čitanje odlomaka iz Biblije, sa ponekom opaskom župnika. ‘’Gospodine naš, ne 22 gledaj naše grijehe, nego našu vjeru’’ jedan je od naglašenih citata u crkvi sv. Josipa. Premda ne treba dvojiti da crkveni dužnosnici imaju pravo držati misu za koga hoće, bizarno je da se to događa u Splitu, gradu koji je Pavelić ne trepnuvši, predao na milost i nemilost brutalnim talijanskim fašistima i na taj način isprovocirao najsnažniji antifašistički otpor i partizanski pokret u ovom dijelu Evrope. Što se dogodilo nakon toga? Utjecajni izraelski dnevnik Jerusalem Post objavio je veliki komentar Ephraima Zuroffa, poznatog predstavnika Centra Simon Wiesenthal. Zuroff se u svojem tekstu naslovljenom ‘’Nacistička misa zadušnica u Zagrebu sramota za Evropu’’ osvrnuo na održane mise zadušnice u Zagrebu i Splitu u čast ustaškog poglavnika i zločinca Ante Pavelića, pa je napisao: ‘’Zamislimo na trenutak da su u dva najveća njemačka IDENTITET/ BR. 161 / 2011. grada na godišnjicu Hitlerove smrti održane mise u njegovu čast. Nije potrebno ni naglašavati da bi takav događaj izazvao bijes, indignaciju i široke proteste, ne samo u Njemačkoj nego i diljem svijeta. Prošli tjedan se lokalna verzija takvog događaja odigrala u Hrvatskoj, ali umjesto ljutnje i prosvjeda, nije se mogla čuti ni riječ negodovanja iz cijele zemlje’’, započinje Efraim Zuroff svoj tekst za Jerusalem Post, referirajući se na mise koje su 28. prosinca 2011. održane u Zagrebu i Splitu u čast ustaškog zločinca Ante Pavelića. UVREDA ZA ŽRTVE Zuroff ističe da je NDH ‘’tijekom svojeg kratkog postojanja (1941-1945) imala za cilj uništavanje svih manjina koje su se nalazile na njenom teritoriju (koji se sastojao od većeg dijela današnje Hrvatske te većine Bosne i Hercegovine), kao i političkih protivnika ustaškog režima’’. Zbog toga su ustaše ustanovili i konclogor Jasenovac, piše Zuroff, koji se nazivao ‘’Auschwitzom Balkana’’ i u kojem su životima platile desetine tisuća žrtava. Direktor Centra Simon Wiesenthal također u tekstu napominje da su ‘’početkom devedesetih godina prošlog stoljeća započele mise zadušnice za Pavelića’’, koje je vodio dominikanac pater Vjekoslav Lasić. On je ‘’poslije presude bivšem komandantu Jasenovca Dinku Šakiću i uslijed protesta našeg centra tada prestao s misama i napustio Hrvatsku’’, piše Zuroff i ističe da je Lasić bio glavni i na sprovodu osuđenog ustaškog zločinca Dinka Šakića, koji je ‘’pokopan u ustaškoj uniformi’’. ‘’Pitanje je kako jedan takav događaj, u spomen na jednog od najgorih masovnih ubojica Drugog svjetskog rata, prođe bez imalo osude i protesta’’, naglašava Zuroff i dodaje i da se velik broj Hrvata borio u Titovim partizanima, ‘’pa u dijelu stanovništva postoji jaka antifašistička tradicija’’. Nadalje se Ephraim Zuroff pita ‘’je li misa zadušnica za jednog od najgorih evropskih ratnih zločinaca kompatibilna s članstvom u EU’’. Njegov odgovor glasi da je ‘’EU propustila adekvatno odgovoriti’’ na revidiranje povijesti Drugog svjetskog rata, pa se i u državama poput ‘’Latvije, Estonije, Mađarske i Rumunjske’’ provodi ‘’minimiziranje uloge pripadnika svojih nacija u Holokaustu’’. Zuroff napominje i da službeni Izrael ne reagira adekvatno na ovakve događaje te proziva ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana zbog toga. Svoj tekst za Jerusalem IDENTITET/ BR. 161 / 2011. U tekstu naslovljenom ‘’Nacistička misa zadušnica u Zagrebu sramota za Evropu’’ utjecajni izraelski dnevnik Jerusalem Post objavio je veliki komentar Ephraima Zuroffa, poznatog predstavnika Centra Simon Wiesenthal, koji se osvrnuo na skandalozne mise zadušnice koje se godinama održavaju u Hrvatskoj za ratnog zločinca prvog reda Antu Pavelića. Svoj tekst za Jerusalem Post Efraim Zuroff zaključuje sljedećim riječima: ‘’Prošlotjedne mise zadužnice u čast Ante Pavelića predstavljaju ismijavanje kršćanskih vrijednosti, kao i uvredu za sve žrtve ustaša, njihove obitelji, prijatelje i sve ljude sa savješću diljem svijeta“ “Ustaški pokret je 10. travnja 1941. godine obnovio hrvatsku državu”, “NDH je temelj današnje domovine Hrvatske, države za koju je naš mučenik Alojzije Stepinac hrabro posvjedočio pred bezbožnim komunističkim sudom”, “Svaki pošteni Hrvat treba se ponositi Šakićevim imenom”, „Poglavnik Ante Pavelić sada je u raju i zajedno s nevinom dječicom gleda Bogu u lice’’- samo je dio repertoara dominikanskog fratra Vjekoslava Lasića, koji zbog javnog veličanja ustaštva nikada nije bio kažnjen 23 Josipović & ZUROFF Post Efraim Zuroff zaključuje sljedećim riječima: ‘’Prošlotjedne mise zadužnice u čast Ante Pavelića predstavljaju ismijavanje kršćanskih vrijednosti, kao i uvredu za sve žrtve ustaša, njihove obitelji, prijatelje i sve ljude sa savješću diljem svijeta. Došlo je vrijeme da se tome efektnim protestom suprotstavi u Hrvatskoj, ali i u EU, SAD-u i Kanadi te u Izraelu i ostatku židovskog svijeta. To je minimum koji dugujemo žrtvama zloglasnog masovnog ubojice Pavelića’’. Održavanje mise u Zagrebu i Splitu krajem prosinca u spomen na ustaškog vođu Ante Pavelića, za Zuroffa su ‘’velika uvreda sjećanju na njegove brojne žrtve’’. Misa je održana, navodi direktor Centra Efraim Zuroff, na 51. godišnjicu Pavelićeve smrti i predstavlja ‘’sramotu za hrvatsku crkvu’’. Zuroff također ističe da je ‘’neshvatljivo da se takvo što dešava u zemlji koja je na pragu ulaska u Evropsku uniju’’. Od hrvatskih vlasti traži da u budućnosti zabrani održavanje takvih događanja, a vjerske poglavare je pozvao da iz svojih redova izbace svećenike ‘’zbog služenja mise koja potpuno ismijava kršćanske vrijednosti’’. Voditelj Tiskovnog ureda i glasnogovornik Zagrebačke nadbiskupije, Zvonko Franc, rekao je da svatko ima pravo zatražiti misno slavlje za spas nečije duše, a da svako politiziranje s tim u vezi ne bi komentirao. PRIVATNI ČIN VJERSKE PRIRODE Eh, ali se tu našao hrvatski predsjednik Ivo Josipović koji je prokomentirao osudu predsjednika centra Simon Wiesenthal, Efraima Zuroffa. On smatra da su održane mise ‘’privatni čin’’ od kojega se državni vrh nema potrebu ograđivati. ‘’Vi znate da ja osobno, a rekao bih i najveći dio hrvatske javnosti, vrlo realno procjenjuje uloge Ante Pavelića u povijesti. Ta uloga je iznimno loša. Svjesni smo svih zločina koji su učinjeni u ime ideologije koju je on zastupao, u ime ustašluka. Uvijek smo, na kraju krajeva i osuđivali te pojave. Podsjetit ću da se cijeli državni vrh bez obzira na stranačku pripadnost, u statusu oporbe i vlasti, odavala dužna počast žrtvama politike koju zastupa Ante Pavelić’’, rekao je predsjednik Ivo Josipović minimalizirajući mise za Pavelića jer se na njima okupio, ipak, manji broj ljudi. Josipović ih naziva ‘’manifestacijama svedenih na privatni čin vjerske prirode’’ i kaže: ‘’Vidjeli ste da odaziv na mise nije bio velik i ne treba tome davati veliki značaj. Hrvatska je vrlo jasna u tome da je zemlja koja je utemeljena na antifašizmu. Uostalom, to piše i u Ustavu i tako su se ponašale sve naše vlade bez obzira na stranačke boje’’, zaključio je Josipović. Hrvatski je predsjednik, po mojem sudu, loše postupio. Jer mise (za Pavelića) nikada i nikako ne mogu biti ‘’privatni čini’’ bez obzira služile se one u Splitu ili u bazilici koja se nalazi niti 150 metara od predsjednikova privatna stana, u Palmotićevoj ulici. Osim toga, predsjednik je pogriješio što nije išao provjeriti što ide relativizirati jer je primio zdravo za gotovo da je dominikanac lasić i ove godine služio misi za Poglavnika u sjedištu isusovaca, a nije! Naime, Provincijal Hrvatske dominikanske provincije, dr. fr. Anto Gavrić, uputio je u četvrtak 5. siječnja priopćenje za javnost u kojemu ističe da o. Vjekoslav Lasić nije 28. prosinca slavio misu zadušnicu za Antu Pavelića u bazilici Srca Isusova u Zagrebu te da je u to vrijeme bio u Njemačkoj. ‘’Proteklih su dana sredstva javnog priopćavanja prenijela neistinite informacije vezane uz služenje mise zadušnice za Antu Pavelića 28. prosinca 2011. Stoga radi informiranja javnosti i vjernika upućujemo ovaj ispravak neistinitoga prenošenja vijesti. Naime, u objavljenim napisima, koji se iz dana u dan ponavljaju, šire i komentiraju, spominje se da je o. Vjekoslav Lasić slavio misu u bazilici Srca Isusova u Zagrebu (štoviše, pogrešno ističući da je Lasić ‘’jezuita”). Tvrdimo da je to neistinito blaćenje o. Lasića koji tada nije bio u Hrvatskoj, budući da od 9. prosinca 2011. do sredine siječnja 2012. boravi u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Hamburgu (Njemačka). Ta se informacija može provjeriti i u božićnom broju Vjesnika Hrvatske dominikanske provincije, koji je dostupan na portalu naše Provincije. Sumnjamo da su novinari agencija i redakcija koje su prenijele tu vijest uopće bili na mjestu događanja u Zagrebu. Čudimo se kako ugledni hrvatski mediji mogu prenositi takve neistinite i neprovjerene informacije”, napisao je u priopćenju provincijal dr. Gavrić. I u redu, nije bio taj Lasić ove godine na zagrebačkom ustašluku. No, što sa prijašnjim misama? Je li tada, prema provincijalu Gavriću, bilo korektno bacati blato na nestašnog subrata jer tada se ništa nije izmišljavalo! Ipak, teže od pogreške novinara koji su, po svemu sudeći, kopejstirali staru vijest i uzeli zdravo za gotovo da je Lasić opet bio u akciji, jeste promašena reakcija hrvatskog predsjednika jer on ima dva dok24 tora znanosti i jednom magistra znanosti u svojem Uredu, a koji bi ga trebali savjetovati što misa jest, bilo koja, a što nije, niti jedna. A da ne govorimo tome što bi ga jedan Dejan Jović mogao savjetovati u pogledu pokušaja da minimalizira štetu koja je nastala Zuroffovim člankom u izraelskim novinama. ‘’Uvjeren sam da je poglavnik Ante Pavelić sada u raju i da zajedno s nevinom dječicom gleda Bogu u lice’’, izjavio je dominikanski fratar Vjekoslav Lasić na jednoj od brojnih misa zadušnica koje je održao za ustaškog poglavnika Antu Pavelića u Zagrebu. Drugim riječima, Vjekoslav Lasić je nevinost nacističkog vođe, koji je otvarao koncentracijske logore po Hrvatskoj, usporedio s nevinošću novorođenčadi koja su zbog rođenja Isusa Krista ubijena u Betlehemu po naređenju kralja Heroda, uplašenog zbog najave dolaska “novog kralja Židova”. Inače, Vjekoslav Lasić poznat je po svojoj ustašofiliji. Znao je govoriti kako je “NDH temelj današnje domovine Hrvatske”, a povodom pogreba ustaše Dinka Šakića izjavio je kako se “svaki pošteni Hrvat treba ponositi Šakićevim imenom”. Na misama u Bazilici Srca Isusova se povodom godišnjice smrti ustaškog poglavnika mogu kupiti i kalendari ukrašeni kartama Hrvatske u endehazijskim granicama ili slikama Pavelića, Jure Francetića i Rafaela Bobana. No, ne moli se za Pavelića samo 28. prosinca. Zadarski domobrani i ustaše njeguju dugogodišnju tradiciju naručivanja misa za njega povodom 10. travnja, godišnjice uspostavljanja NDH. Sve je to morao predsjednik Josipović imati na umu, pa i ustašovanja na Bleiburgu i u Čavoglavama, kada je krenuo odgovarati gospodinu Zuroffu. Inače ispada da se predsjednik i ne bi skandalizirao možebitnim misama za Hitlera u Berlinu, ili u Dresdenu, čak i kada bi se na njima okupila nešto veća grupa ljudi nego što se inače okuplja u Zagrebu i u Splitu. ‘’Ja sam uvjeren da je u raju! Ne da vjerujem. To je ogromna razlika’’, ponavljaju Lasić i ovi svećenici poklonici lika i djela Ante Pavelića, najveće štetočine u povijesti Hrvata. A vi? Brinete li za Poglavnikovu dušu? Znam da vas provociram, ali očito nema druge. Ta, ako se iz vrha države minimaliziraju notorni ustašluci, ljude treba odista šokirati. Jer, ako ste jako zabrinuti za Paveliću dušu moja bi sugestija bila da se pomolite za vlastitu. Čak i da ste agnostik i da radite na Pantovčaku.■ IDENTITET/ BR. 161 / 2011. poniženje žrtve Ratni zločin mnogo košta U Hrvatskoj ima malo presuda počiniocima ratnih zločina nad Srbima, a među razlozima je i to što na osnovu takve presude članovi porodice žrtve imaju pravo na odštetu Piše: Radoje Arsenić I ako u Hrvatskoj postoji zakon na osnovu kojeg članovi porodice osobe koju su ubili pripadnici hrvatske vojske ili policije imaju pravo na određenu odštetu, u tome postoji i jedna „kvaka“ zbog koje se takvo pravo rijetko primjenjuje u praksi. Da bi se ono ostvarilo, naime, potrebna je pravomoćna presuda za počinjeni zločin. Sad postaje razumljivije zašto se tako teško pokreću sudski postupci protiv hrvatskih počinilaca ratnih zločina i još teže dolazi do pravomoćne presude, a tamo gdje se to i uradi u pravilu se osuđuje tek simboličnih par počinilaca iako je jasno da ih je bilo znatno više. Na tome tragu treba tumačiti i hrvatsko donošenje propisa kojim se ne priznaju akta sudova iz prethodne Jugoslavije, JNA i Srbije, o čemu govori i slučaj Eve Lukić iz Vukovara. Njenog supruga, Konstantina Lukića, polovinom septembra 1991. go- IDENTITET/ BR. 161 / 2011. dine iz Borova su odveli pripadnici ZNG. Nekoliko dana zajedno s grupom drugih privedenih Srba držan je i zlostavljan u skloništu kombinata „Borovo“, a zatim 18. septembra s najmanje šest osoba odveden u dvorište dječjeg vrtića gdje su ubijeni. O takvim ratnim zločinima nad srpskim civilima u Borovu i Vukovaru hrvatsko pravosuđe i danas ćuti. Polovinom februara 2007. godine Konstantinova supruga Eva i njihovo troje djece obratili su se Državnom tužilaštvu sa zahtjevom za naknadu štetu, ali nije bilo nikakvog odgovora. Zatim su podigli tužbu, ali je odbijena u Općinskom sudu u Vukovaru, što je aprila ove godine potvrdio i Županijski sud u istom gradu. Prema hrvatskom pravosuđu, naime, nije utvrđeno da su Lukića ubili pripadnici oružanih snaga, jer nikakav proces nije ni vođen. Njihov advokat Luka Šušak smatra da se takvom odlukom vukovarskih sudova 25 krše ljudska prava porodice Lukić i da predstavlja nepošteno suđenje. Ubice Konstantina Lukića precizno su utvrđene i osudio ih je vojni sud u Beogradu još 1992. godine. Zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (ubojstva Lukića) hrvatski vojnik Marko Filipović osuđen je tada na 20 godina zatvora, Zdenko Štefančić na smrtnu kaznu, Mira Dunatov na 15 godina zatvora i Damir Sarađen na 10 godina zatvora. Međutim, hrvatsko pravosuđe to ne priznaje, a ne pokreće niti proces protiv počinilaca tog zločina i Eva Lukić s djecom ne može da ostvari pravdu, već se još kažnjava da snosi sve troškove procesa, jer ga je izgubila. Tako se poniženje žrtve nastavlja, a kako je to već skoro postalo praksa u ponašanju hrvatskih sudova kod ovakvih procesa na to su u više navrata upozorile organizacije za ljudska prava iz Zagreba i Osijeka. Ali još uvijek bez rezultata.■ treće oko KAD SRBI PROPUPAJU Osim što ih vežu četiri kompromitirajuće godine na vlasti koja je torbarila i krala kao niti jedna do sada, HDZ i SDSS povezuje i odsustvo bilo kakvog osjećaja odgovornosti. Jedne za opće stanje u državi, a druge za položaj Srba u Hrvatskoj Piše: IGOR PALIJA P olitički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj postigli su dogovor s novom Vladom o rješavanju otvorenih pitanja srpske manjine u Hrvatskoj. Izašli su sa listom želja prema vladi, očekujući mjesta pomoćnika ministara kao bjanko garanciju za politički utjecaj i, kako kažu, „podizanje kvalitete života Srba u Hrvatskoj“. „Poseban naglasak bit će dan razvoju povratničkih sredina. Sadržaji koje smo mi dogovorom sa vladajućom većinom i unijeli u program nove Vlade čine sedam do osam posto ukupnog Vladinog programa“, kaže predsjednik Srpskog narodnog vijeća i potpredsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac. „U prvom redu to su preostala izbjeglička pitanja, kao što je pitanje nastavka obnove obiteljskih kuća, nastavak programa stambenog zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskih prava i poboljšanje uvjeta za otkup stanova“, kazao je medijima Pupovac. Bez ikakve odgovornosti zašto ta pitanja nisu riješena u proteklih osam godina koalicije sa HDZ-om nastavlja: „U tom kontekstu treba nastaviti sa rješavanjem preostalih neriješenih mirovina, dakle da ljudi konačno počnu primati novac kojeg su u životu zaslužili. Druga je grupa problema razvoj povratničkih sredina, što predstavlja problem kako za one koji su se već vratili, tako i za one koji se tek planiraju vratiti“, dok je po Pupovcu treća grupa zadataka „kreiranje odnosa prema pri- padnicima srpske zajednice u sklopu cijele politike sjećanja, u kojoj pripadnici srpske manjine neće biti isključeni iz zajedničke povijesti, i u kojoj će se obnavljati elementi zajedničkog identiteta, sa naglaskom na momente koji povezuju hrvatsku i srpsku zajednicu u Hrvatskoj, a ne na one koji iz razdvajaju i suprotstavljaju“. Pupovac očekuje da se nađe rješenje i za reformu izbornog zakonodavstva u dijelu u kojem se ono odnosi na glasanje manjina, pa tu valjda misli na, od Ustavnog suda, ukinute odredbe koje su zaustavile neustavna rješenja da Srbi nemaju dvostruko pravo glasa kao sve druge manjine, a da za taj ustupak SDSS dobije privilegiran položaj u političkom predstavljanju Srba u Hrvatskoj. Ova politička trgovina opravdava se segregacijom Srba na popisima birača i biračkim mjestima, a zaboravlja se reći da su sve ostale manjine u Hrvatskoj prema nedavno ukinutim prijedlozima HDZ-a i SDSS-a imale pravo na dvostruko pravo glasa, dok Srbi jedini to pravo nisu imali, već su se njihovi predstavnici trebali birati na općim građanskim listama prema većinskom izbornom sustavu koji je pogodovao SDSS-u kao najbolje organiziranoj i logistički najjačoj stanci. A upravo je HDZ kroz proteklih osam godina koliko je SDSS bezrezervno podržavao njegovu vladu, upumpavanjem velikih količina novca u SDSS i svakojakih transparentnih i netransparentnih državnih dotacija, od SDSS-a stvorio monopolističku partiju koja je progutala sve druge organizacije i institucije Srba u Hrvatskoj te na taj način kontrolira cjelokupan politički, društveni, ekonomski i kulturni život Srba u Hrvatskoj. LIČNI INTERES ISPRED OPĆEG DOBRA U SDSS-u priznaju da je ispunjavanje postojećih zakonskih rješenja i međunarodnih obaveza na području manjinskih prava u prošla dva mandata vlade bilo zapostavljeno, ali odgovornost za opstruiranje prava i nerješavanje otvorenih pitanja Srba u Hrvatskoj pripisuju isključivo HDZu i ostalim koalicijskim partnerima, a ne i SDSS-u koji je i sam bio dio te vlade sa potpredsjednikom vlade, zamjenicima ministara i državnim tajnicima. Time javno priznaju da se uopće ne osjećaju odgovornima za nerješavanje problema Srba u Hrvatskoj u proteklih osam godina, te da su u takvoj vladi bili samo demokratski ukras koji iskorištava svoju politički impotentnu poziciju za stavljanje ličnog interesa ispred općeg dobra. 26 IDENTITET/ BR. 161 / 2011. JOŠ JEDNA LISTA ŽELJA U SDSS-u priznaju, jer to traže kao rješenje od nove Vlade, da postoje brojni problemi u procesu povratka i reintegracije izbjeglica, da Srbi nemaju pravo na povrat stanova nad kojima su imali stanarska prava, da nemaju iste uvjete kao drugi građani prilikom otkupa u procesu stambenog zbrinjavanja, da nemaju pravo na svoje mirovine, da su povratnička područja ekonomski zapostavljena, da Srbi nemaju struju, da su etnički diskriminirani u pravosuđu, da im se i dalje ometaju posjedi i osporava vlasništvo, da postoji izražen oblik etničke i vjerske netolerancije i govora mržnje prema Srbima u Hrvatskoj, da vijeća nacionalnih manjina ne funkcioniraju efikasno te da nemaju dovoljnu financijsku podršku lokalnih samouprava, da postoji zastoj u povratku imovine srpskim vjerskim i svjetovnim institucijama, da ne postoji dosljedna primjena Zakona o obrazovanju na manjinskom jeziku i pismu, da još uvijek nisu registrirane srpske manjinske škole na području istočne Slavonije, da nisu afirmirani i u dovoljnoj mjeri integrirani sadržaji o povijesnom doprinosu Srba razvoju Hrvatske, da još uvijek nije omogućeno formiranje srpskih manjinskih elektronskih medija itd. itd... Lista želja SDSS-a prema Vladi Kukuriku koalicije je gotovo identična kao ona prema HDZ-u, kada su podržavali rad Sanaderove vlade u prvom mandatu, a onda i sami bili dio te vlade u njezinom drugom mandatu. Sporazum koji je SDSS sklopio sa HDZ-om kako bi podržavao njegovu vladu konzumiran je slabo i nedovoljno, a problemi su ostali i u jednakoj mjeri opterećuju novu vladu. Nije se odmaklo daleko od početka, od deklarativnih i tobože relaksirajućih floskula o međunacionalnom pomirenju i suživotu. Izgubljeno je osam godina, problemi zajednice su ostali neriješeni, ali su se zato riješili problemi onih koji tu zajednicu predstavljaju. I što danas imamo kao rezultat koaliranja SDSS-a sa HDZ-om? Organiziranu i logistički jaku partiju kojoj je država omogućila monopol nad cjelokupnim društvenopolitičkim životom Srba u Hrvatskoj, dok istodobno postoji neriješen najveći dio problema istih tih Srba zbog čijeg je „boljeg života“ ta partija trebala politički IDENTITET/ BR. 161 / 2011. Svjedoci smo još jednog u nizu „podizanja kvalitete života Srba u Hrvatskoj“ u režiji Milorada Pupovca djelovati cijelo to vrijeme. Ojačana je politička partija, a oslabljene građanske, civilne i nevladine inicijative. Ugušen je bilo kakav oblik političkog pluralizma unutar zajednice, a institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj postale su filijale SDSS-a. SDSS kontrolira cjelokupan manjinski život Srba u Hrvatskoj. Stvorena je klijentelistička manjinska politička klasa koja je svoje lične egzistencije rješavala političkom trgovinom i uhljebljivanjem u raznim državnim i javnim institucijama na svim razinama. Poslijeratni psi rata koji su iskoristili težak položaj Srba u Hrvatskoj da bi pod izlikom borbe za opća prava rješavali lične egzistencije ili trulim kompromisima i neprincipijelnošću prali vlastitu nečistu savjest. Nije uspostavljen sistem manjinske zaštite, koji bi, bez po demokraciju opasnih političkih intervencija i politički dirigiranih prava egzistirao sam za sebe kao u zrelom demokratskom društvu. Politika trgovine - bez vjerodostojnosti, principijelnosti i kredibiliteta - uspostavila je matricu po kojoj se na manjine gleda kao na ekskluzivne skupine koje zahtijevaju nekakva nadprava, a na političke predstavnike 27 manjina kao na jeftinu robu koju se lako nalazi, a još lakše kupuje. SDSS je izašao sa sličnom listom želja pred novu vladu kao što je to učinio i pred onu HDZ-ovu. Jedina razlika je u tome što je to sada učinio kao klijentelistička i dobro potparena partija bez ikakvog osjećaja odgovornosti za težak položaj Srba u Hrvatskoj. Za Milorada Pupovca krivci su ministri u prijašnjoj HDZ-ovoj vladi koji su po njegovim riječima, prvo kupovali vrijeme, a tek onda rješavali problem. Krivice od strane SDSS-a, po njemu, naravno nema. Pa zar nisu svojim podržavanjem vlade i sudjelovanjem u njoj omogućili onima koji kupuju vrijeme, a ne rješavaju probleme Srba u Hrvatskoj, da budu na vlasti. Održavali su HDZ-ove aparate za disanje zadnje četiri godine, a sada prozivaju iste te HDZ-ovce da su krivi za nerješavanje otvorenih pitanja Srba u Hrvatskoj. Osim što ih vežu četiri kompromitirajuće godine na vlasti koja je torbarila i krala kao niti jedna do sada, HDZ i SDSS povezuje i odsustvo bilo kakvog osjećaja odgovornosti. Jedne za opće stanje u državi, a druge za položaj Srba u Hrvatskoj. ■ peta kolumna EUROZA NEIZVJESNOSTI Što god da su biračice i birači odlučili na referendumu o pristupanju Evropskoj uniji, čini se da su Hrvaćani i Hrvaćanke tom prigodom otkrile nešto što se zove “javna rasprava”. U zadnjem mjesecu prije sudbonosnog “protiv” ili “za”, kada se pažnja premjestila s parlamentarnih izbora, potpisivanja ugovora o pristupanju EU te konstituiranja Sabora i Vlade, uz male smetnje oko vjerskih i novogodišnjih blagdana & praznika, odjednom je javne komunikacije preplavila spoznaja da bi referendumu trebala prethoditi javna rasprava. Javnih rasprava, barem formalno tako nazivanih, ima odavno; bilo ih je još i u socijalizmu, a ima ih i u ovom režimu, primjerice o prostornim planovima. To su uglavnom procedure po kojima vlasti objave prijedlog nekog akta, dadu rok za primjedbe, uzmu ih ili ne uzmu u obzir, ponekad dadu i odgovore, te usvoje izvoran ili modificiran prijedlog Piše: SRĐAN DVORNIK 28 IDENTITET/ BR. 161 / 2011. Ovog je puta drukčije: kako je ugovor o pristupanju nakon dugih, detaljnih pregovora već definiran, pa i potpisan, vlasti ne otvaraju javnu raspravu radi prikupljanja primjedbi ili dodatnih prijedloga. Neće se više odlučivati o konkretnim odredbama. Referendum je tu samo da bi biračko tijelo u cijelosti potvrdilo ili odbacilo ono što su predstavnici Hrvatske i EU dogovorili. Sada i javna rasprava ima drukčije značenje; ne konzultira se vlada s građanima (ili glumi da to čini), kako bi provjerila ili dotjerala neki propis ili plan, nego se građani konzultiraju međusobno, razmjenjuju saznanja, tumačenja, upozorenja, kako bi sigurnije odabrali između jednostavnih “za” ili “protiv”. Sve što im od vlade ili drugih izvora treba jest informacije o tome o čemu odlučuju. A to se svodi na dvoje: kakva je to uopće vrsta organizma u koji bi se i ova zemlja uključila te koji su posebni uvjeti ugovoreni za njeno učlanjenje. O Evropskoj Uniji se već godinama i u Hrvatskoj može naći sve više informacija. U medijima se, uz mnogo površnosti i nepouzdana izvještavanja, sada već nalazi i nekoliko vrsnih poznavalaca i izvještača. Na pravnim fakultetima djeluju katedre za pravo Evropske Unije, a na Fakultetu političkih znanosti studira se i politički sistem EU i različiti vidovi njene politike. Djeluju i mnogi programi upoznavanja s Unijom za organizacije civilnog društva i druge aktere, uključujući i informativne posjete značajnijim institucijama EU. Delegacija Evropske komisije u Hrvatskoj objavila je ili pomogla objaviti mnoge informativne publikacije, u štampanom obliku i na internetu, a niz domaćih organizacija upriličio je razna predavanja, seminare i radionice o ustrojstvu i djelovanju EU. Ukratko, nije pretjerano reći da su oni koji su se željeli informirati o Evropskoj Uniji imali za to mnoge prilike. Informacije o drugom pitanju, o posebnim uvjetima pod kojima Hrvatska može postati članicom, nisu dostupne tako dugo, jer su pregovori zaključeni prije pola godine, a Ugovor o pristupanju potpisan je prije mjesec dana. Vlada Jadranke Kosor – unatoč tvrdnjama bivše premijerke – nije odmah objavila potpun sadržaj rezultata pregovora, ali odnedavna, nakon potpisivanja ugovora, javnosti je dostupan taj konačni obavezujući dokument, i u cijelosti i u sažetku. Premda je ugovor pozamašan, onome koga zanima nije ni tih 270 stranica nemoguće pročitati prije izlaska na referendum. I opet, oni koje zanima imaju mogućnost saznati sve značajne inforIDENTITET/ BR. 161 / 2011. macije. KARTE NA STOLU Pa odakle toliko prema vladi usmjerenih zahtjeva za organiziranje javne rasprave? Dio njih je posve praktičan i razuman: u javnim medijima osigurati ravnopravan tretman pristalica i protivnika pristupanja Uniji, a široj populaciji, nevještoj u snalaženju na internetu i neuključenoj u spomenute aktivnosti obrazovanja i informiranja, pružiti dostupne informacije. Ali raspravu bi, na osnovi kakvih-takvih informacija, trebalo voditi samo društvo. Od vlade se također tražilo i da kasnijim raspisivanjem referenduma ostavi više vremena za raspravu, što također može djelovati razumno, ali povišen ton ne samo u odnosu na vladu, nego i u javnosti, upućuje na još nešto, što se ne da svesti na manjak informacija i vremena. Naime, ruku na srce, teško da bi u dodatnih par tjedana, ili čak mjesec-dva, bilo mnogo onih koji bi baš tada popunili svoje znanje i razumijevanje, kad to nisu učinili posljednjih mjeseci i godina. Što je EU, to se već godinama zna, ma koliko taj organizam odnedavna bio u novoj fazi promjena. Što je pregovorima uglavljeno za učlanjivanje Hrvatske također se malo po malo saznavalo već tokom pregovora; upravo ono najzanimljivije, tj. sporne točke poput neovisnosti pravosuđa ili državnog subvencioniranja kronično bolesnih brodogradilišta, izlazilo je u javnost sa svakim zapinjanjem u zatvaranju pregovaračkih poglavlja. A ako se, dostupnim informacijama i ekspertizi unatoč, i dalje ne zna dovoljno, razlog treba potražiti ne u nedostatku ‘inputa’, nego u nespremnosti i nesposobnosti da ga se kritički probavi. Tek nedavno pojačani intenzitet zanimanja za narav Evropske Unije i posljedice priključenja Hrvatske (ako birači tako odluče) nije donio konkretniju raspravu o eventualno problematičnim elementima potpisanog ugovora, nego polarizaciju. Doduše, drugo ne bi trebalo ni očekivati uoči izjašnjavanja koje se svodi na “protiv” ili “za”, ali dalo bi se očekivati pobornici i protivnici izlaze s nešto određenijim razlozima, analizama koristi i štete i tome slično. Može se i čuti i čitati o raznoraznim razlozima, ali oni nisu motiv prihvaćanja ili protivljenja EU, nego naknadna, radi javnog učinka sklepana potkrepa već zauzetog stava. Ovo može djelovati kao omalovažavanje, ali dovoljno je pobliže pogledati te ‘razloge’. PRIGOVORI - IZGOVORI Jedan od najučestalijih vrti se, u raznim 29 formulacijama, oko gubitka suverenosti Hrvatske u evropskoj nadnacionalnoj asocijaciji – i to baš asocijaciji u kojoj je za odlučivanje uvjet najvećim dijelom bio jednoglasnost, što znači da pojedina država-članica može uskraćivanjem pristanka spriječiti donošenje odluke. Taj je način, doduše, i nefunkcionalan i nedemokratičan, pa se posljednjih godina uvodi i većinsko (premda i dalje ‘visoko kvalificirano’) odlučivanje, ali nedavni primjer Ujedinjenog Kraljevstva pokazuje koliko je i dalje moćna odluka pojedine države koja vetom sprečava promjenu temeljne norme. Drugi se prigovori tiču znamenitog “demokratskog deficita” (odnosno, valjda, deficita demokracije) u EU; govore o ograničenoj ulozi jedinog demokratski biranog tijela Unije – Evropskog parlamenta, o tome da najmoćnija tijela i funkcionari nisu birani, itd. Ti prigovori sami proturječe prethodnome: ne može se imati i savez država koje čuvaju svoju suverenost, i demokraciju; ako se polazi od nacionalne suverenosti, onda se i pretpostavlja da nema demokracije. Treća je skupina prigovora vezana uz klasične kolektivističke, populističke ili primitivne ljevičarske topose – od ‘krupnog kapitala’ koji će ulaskom u ‘neoliberalnu’ EU probiti nacionalne granice i porobiti Hrvatsku, preko ‘stranaca’ koji će budzašto pokupovati nacionalno bogatstvo, do onih drugih stranaca koji će naseljavanjem preplaviti naš teritorij, umiješati nam se u upravljanje lokalnim zajednicama i zauzeti ‘naša’ radna mjesta. Premda bi prigovori protiv ulaska u EU zavređivali i obuhvatno istraživanje i konkretniju raspravu, i ovako zbirno pokazuju u kakvom se tjesnacu nalazi jedno društvo pred krupnom promjenom, a bez kapaciteta da aktivnim sudjelovanjem u politici utječe na tu promjenu i učini državne institucije pouzdanima i djelotvornima. Zahtjevi za ‘javnu raspravu’ upućeni državi, umjesto da se samo društvo (sa svim udrugama, partijama, sindikatima i kim god hoće) u nju naprosto upusti i sagleda stvarne probleme, zapravo nisu izraz volje za suočavanje s problemima, nego vapaj za ugroženom izvjesnošću. Ustaljene institucije i ideje nacionalne države nisu doduše ni od čega štitile društvo, ali su naprosto svojom tradicionalnošću davale dojam nečega čvrstog. Kako stvoriti produktivna rješenja na otvorenom polju interakcije s drugima i u tome naći izvjesnost – to tek treba iskusiti.■ HOĆE LI ZAGREBAČKI TRG ŽRTAVA FAŠIZMA PONOVNO BITI TRG KULUNA BANA Niti jedan zagrebački trg nema burniju prošlost i nije preimenovan toliko puta kao Trg žrtava fašizma. Od Trga N do Trga žrtava fašizma. A možda ponovo osvane pod NDH nazivom – Trg Kulina bana. Kod nas je sve moguće, pogotovo kada je o ovom trgu riječ… P očetkom 20-tog stoljeća bilo je to gradsko smetlište, kasnije vojni logor na kojem su se okupljali regruti koji su upućivani u Prvi Svjetski rat, a nakon rata sajmište. Razvojem grada ledina postaje urbanizirani trg na kojem bogati Židovi grade palače koje projektiraju tada najpoznatiji arhitekti. Trg je tada naprosto izložba sjaja moderne arhitekture. Trg dobiva i prvo ime - Trg N, međutim Kralj Aleksandar htio je da Ivan Meštrović u sredini tog trga izgradi spomenik njegovom ocu i tada Trg dobija ime Trg Kralja Petra I, Velikog Oslobodioca. Lukavi Meštrović umjesto konjaničkog spomenika projektira umjetnički paviljon kružnog oblika s tada najvećom staklenom kupolom u Evropi. Novoizgrađenu Piše: NINOSLAV KOPAČ umjetničku galeriju blagoslovio je nadbiskup Alojzije Stepinac 1. oktobra 1938. godine i nekoliko dana nakon toga otvorena je prva izložba: Pola vijeka hrvatske umjetnosti, koju neki umjetnici bojkotiraju zbog imena mjesta na kojem se održavala, te nekoliko dana kasnije u Hrvatskom glazbenom zavodu otvorili drugu izložbu istog imena. Tada je Meštrović na kritike da se dodvorava kralju dao i svoj komentar: “Meni su bili povjerili da napravim jedan spomenik. Nisan tija napravit niko kljuse s gizdavim ja’ačom. Zamislija san da napravim kuću koja će biti i dom umitnika. To je prifaćeno, i kako možete vidit, kuća je uziđana. Nima vajde svađati se kakva će tabla bit i šta će na tabli pisat. Pa ništa nije vično. Tabla se može minjat, i slova na njoj. Kuća će 30 uvik ostat. Izložba Pola vika ‘rvacke umjetnosti će biti, pa ko oće - izložit će. Ko neće, neće bit grijota. Svi će bit pozvani“. „Tabla“ je stvarno vrlo brzo promijenjena. Nakon samo tri godine Ante Pavelić dobiva ključeve paviljona i on donosi odluku da se ta prekrasna građevina pretvori u džamiju, kao dar muslimanima koje je on nazivao „cvijećem Hrvatskog naroda“, a Trg je preimenovan u Trg Kulina bana. Arhitekta Stjepan Planić projektirao je tri minareta koji su bili izgrađeni od kamena netom srušene židovske sinagoge, a na uređenju unutrašnjosti radili su najveći umjetnici među kojima Ivo Lozica i Vanja Radauš. Lozicu su nedugo nakon toga na rodnoj mu Korčuli strijeljali talijanski fašisti, a Vanja Radauš je otišao u partizane. Interesantno je da je i projektant IDENTITET/ BR. 161 / 2011. Na samo nekoliko desetaka metara od ambasade Evropske unije osvanuo je Dom specijalne policije, ukrašen mačevima i munjama sa portretom u Hagu osuđenog generala Mladena Markača paviljona Meštrović završio u ustaškim zatvorima. Prvo na zloglasnoj Savskoj cesti, a kasnije u Jasenovcu. Džamija se gradila pune tri godine i otvorena je tek u augustu 1944. Muslimani se u njoj nisu dugo molili. Ima nekoliko priča o tome tko je uklonio minarete, ali najvjerojatnija je ona da su to uradili njemački zarobljenici kojima je obećano da će ih pustiti kući ako brzo i bez štete za okolicu uklone minarete, što su i učinili. Žalosno je da i danas neki rušenje minareta smatraju vandalskim činom, a i danas mnogi taj trg zovu Džamija, što zbog neznanja, što zbog nostalgije iako je pretvaranje umjetničkog paviljona bio nadasve vandalski čin, a džamija nije zapravo tu služila svrsi niti godinu dana. Najbitnije od svega je da to vrijeme i tadašnja namjena trga spada u najmračniji dio hrvatske povijesti. Nakon demontiranja džamije trg je dobio novo ime Trg žrtava fašizma. To ime Trg nije dobio bez razloga. Dolaskom ustaša sve velebne, uglavnom židovske palače konfiscirane su, vlasnici završili po logorima smrti, a palače pretvorene u sjedišta javne i tajne policije i mučilišta za ljude iz kojih se rijetko izlazilo žive glave, i to samo zbog jednog razloga, a to je - imali su drugačije poglede na život. Na Trgu je jedno vrijeme „stolovao“ i čuveni Dido Kvaternik, a u obližnjoj Bulićevoj ulici stanovao je najveći ustaški krvnik Maks Luburić. U zgradi koju je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, prije rata, izgradila za stanove za iznajmljivanje, kasnije poznatoj kao Studentski dom bio je smješten je Stožer Zaštitnog redarstva za grad Zagreb. To je bilo sjedište zagrebačke policije za vrijeme NDH. U istoj se zgradi nalazio zatvor. Glavno policiIDENTITET/ BR. 161 / 2011. jsko tijelo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bila je Ustaška nadzorna služba (UNS). Ona je kontrolirala cjelokupni rad svih ustaških i državnih institucija. Po svojoj organizaciji bila je slična nacističkom Glavnom uredu državne sigurnosti (Reichssicherheitshauptamt - RSHA), čiji je najzloglasniji dio bio Gestapo (Geheime Staatspolizei ili Tajna državna policija). Na čelu UNS-a bio je Eugen Dido Kvaternik, sin vojskovođe Slavka Kvaternika. Zanimljivo je da je on ujedno držao i funkciju ravnatelja RAVSIGUR-a (Ravnateljstva za javni red i sigurnost), čime je bio na čelu svih policijskih službi u NDH. U nadležnosti UNS-a i RAVSIGUR-a bila je i uprava koncentracijskih logora. Sjedište UNS-a, s pripadajućim mučilištem i zatvorima, nalazilo se u zgradi na uglu Zvonimirove ulice i današnjeg Trga žrtava fašizma, na adresi Zvonimirova 2. Zatvori su bili i u podrumima zgrade na uglu Trga i Zvonimirove 1, na broju 1 i 2 Trga žrtava fašizma, a iz podruma u ulici Račkoga 9 na strijeljanje su između ostalih odvedeni i hrvatski književnici August Cesarec i Ognjen Prica. Devedesetih godina pobjedom HDZ-a kada je Hrvatska iz „jugoslavenskog mraka“ dovedena na „svijetlo demokracije“, odlukom Franje Tuđmana Trg žrtava fašizma postaje Trg hrvatskih velikana. Nakon desetogodišnje borbe mirovnjaka i boraca za ljudska prava da se trgu vrati staro ime, tek nakon smrti „neumrloga“ predsjednika trgu je vraćeno ime Trg žrtava fašizma. Što mislite čemu toliko pišem o povijesti jednog zagrebačkog trga? Razlog je nedavno pretvaranje jednog od najljepših uličnih lokala u gradu u Dom specijalne policije! Nekako u zadnjim danima HDZ-ove 31 vladavine na zgradi koja ima mračnu policijsku povijest osvanuo je gizdavi u prethodnoj rečenici citirani natpis, a stakla izloga ukrašena su mačevima i munjama. Prvih dana bile su i izložene, kao slučajno, knjige naslovom General pukovnik Mladen Markač s, naravno, njegovim portretom. Nakon nedavnih izbora knjige i plakati s likom generala su maknuti iz izloga. Možda je tome i razlog što je samo nekoliko desetaka metara dalje, na istom trgu, smještena ambasada Evropske unije kojoj toliko težimo i nadamo se skorom ulasku. Da nije tužno, bilo bi smiješno, ali točno na pola puta između policije i Evrope glavno je sjedište HDZa. Znakovito je, kako se sada to zvanično kaže za značajno, da je dva dana pred Božić trgom orio muslimanski poziv na molitvu, i to točno po pravilima prilikom izlaska, u podne i prilikom zalaska sunca. Zaprepaštenim građanima je objašnjeno da je to „umjetnički performans“, koji bi vjerojatno trajao i nekoliko dana da gnjevni građani nisu zvali policiju, smatrajući to ustašo nostalgijom. Kako je krenulo možda uskoro ugledamo kao performans i dvadesetak momaka obučenih u ustaške uniforme kako u ime „umjetnosti“ paradiraju Trgom žrtava fašizma. Na kraju, možda je ideja onoga tko je odlučio ulični lokal pretvoriti u klub, a preko cijele fasade postaviti natpis DOM SPECIJALNE POLICIJE bila nepromišljena, ali u svakom slučaju je nadasve provokativna. Ili, ako u svemu što nas okružuje ima simbolike i skrivenih znakova, možda je ideja onoga tko je to omogućio bila „na mala vrata“ vratiti trgu staro ime i namjenu - Trg Kulina bana, kao po onoj: „Da se Turci jadu ne dosjete“!?■ granični slučajevi EKONOMSKA KRIZA PROBUDILA NOSTALGIJU ZA ‘BOLJOM PROŠLOŠĆU’ IAKO SE POSTAVLJA PITANJE JE LI SAMO RIJEČ O NESELEKTIVNOM IDEALIZIRANJU JEDNOG RAZDOBLJA SAMO KAPITALIZAM KOMUNIZAM SPAŠAVA U većini tranzicijskih zemalja kapitalizam je rezultirao tek tajkunizacijom, odnosno, redikulizacijom novog ekonomskog koncepta kroz sumnjivo bogaćenje pojedinaca, dok je na mjesto upražnjene političke doktrine komunizma zasjeo nacionalizam, ili se naprosto govori o eroziji svih društvenih vrijednosti Piše: HRVOJE PRNJAK I ako će netko kazati da smo mi ionako “oduvijek u krizi”, službeni ulazak u recesiju donio je posljednjih godina posebnu zabrinutost, ne samo za održavanje standarda, nego i aktualizirao pitanje o valjanosti sustava kojega smo, živeći u ne baš naročito bogatom socijalističkom društvu do raspada Jugoslavije, zazivali kao svojevrsni raj na zemlji, Fukuyaminim riječima rečeno, kao svojevrsni “kraj povijesti”. Danas, o “toj vražjoj recesiji” govore i misice i prodavačice na Dolcu, podjednako uvjerene da znaju što to ustvari znači... Znamo i tko je kriv: banksteri, oni koji grabe samo sebi, velike korporacije i gramzivi tajkuni; pa to svi znaju, i spomenute misice kao i kumice. No, to nije slučaj samo kod nas: kapitalizam se propituje i u SAD-u i u Europskoj uniji podjednako. U Kini ili Indiji, istina, nešto manje, jer su te države u velikom ekonomskom zamahu i možda ih tek čekaju ovdašnje “kapitalističke” dileme. Bilo da se radi o simplificiranim “objašnjenjima” koja počivaju na neumjerenom idealiziranju prošlosti, ignorirajući sve što je predstavljalo ozbiljne mehanizme ekonomske propasti, ili je riječ o preoptimističkom relativiziranju aktualne krize, jasno je da previše pitanja traži odgovor, čak i ako ne živite u Španjolskoj, gdje je stopa nezaposlenosti prešla 22 posto! “Mada je više puta dokazao svoju žilavost, elastičnost, danas su unutrašnje rezerve kapitalizma u svijetu potpuno istrošene”, konstatirao je nedavno za novosadski Magyar Szó mađarski ljevičarski filozof Gáspár Miklós Tamás, uvjeren u “nezaobilaznost” konačnog poraza kapitalizma, ovdje mišljenog kao u smislu ekonomskog koncepta, manje kao političke doktrine. Pitanje je pogotovo aktualno u tranzicijskim državama, u koje se i sami ubrajamo, i to ne samo od trenutka izbijanja posljednje krize u Evropi. Naime, u većini tranzicijskih zemalja kapitalizam je rezultirao tek tajkunizacijom, odnosno, redikulizacijom novog ekonomskog koncepta kroz sumnjivo bogaćenje pojedinaca, dok je na mjesto upražnjene političke doktrine komunizma zasjeo nacionalizam, ili se naprosto govori o eroziji svih društvenih vrijednosti. Zanimljivo, još prije pet godina istraživanja javnog mnijenja su pokazala da gotovo četvrtina Mađara vjeruje da je bivši komunistički režim bio - bolji od demokratskog. Točno 23 posto Mađara reklo je da im se više sviđa socijalizam, njih 28 posto mislilo je 32 da je bolja sadašnja demokracija, za 36 posto oba režima bila su jednaka, dok je 13 posto njih smatralo da ne valja ni jedan. Zanimljivo, još veću podršku bivši je režim imao u Slovačkoj (31 posto), dok je recimo u Češkoj više od 50 posto ispitanika tvrdilo kako im je bolje u - prezentu slobodnog tržišta, nego što je to bilo u vrijeme jednopartijskog sustava s tzv. planskom ekonomijom. MARKS PONOVO AKTUALAN Čitali smo u međuvremenu i o porastu interesa javnosti za Marxova djela, što je diljem Evrope povećalo i prodaju knjiga rodonačelnika marksizma, no, ti podaci sasvim sigurno nisu i jamstvo da je odgovor za dileme današnjice ideologija iz prošlosti. Uostalom, nikada kroz povijest prošla “rješenja” nisu bila ključ za nedaće sadašnjosti, još manje put do “bolje budućnosti”. Na teze da je “nekad bilo bolje”, aktualni premijer, inače čelnik SDP-a, Zoran Milanović, ovako je odgovorio u nedavnom intervjuu emitiranom na Kapital Networku: “Ma, vraga je bilo bolje. Nema socijaldemokracije izvan kapitalizma, jer je ona nastala kao ljudsko lice kapitalizma, baš kao što niti liberalna demokracija ne postoji izvan kapitalizma”. Šef socijaldemokrata je dodao i to IDENTITET/ BR. 161 / 2011. Čak i oni koji izričito spominju komunizam, u svom ogorčenju aktualnim socijalnim i drugim nepravdama, zapravo u najmanjem postotku žale za bilo kakvom ideologijom, ponajmanje za neslobodama koje su bile svojstvene jednopartijskom sustavu, nego je riječ o tome da ljudi jednostavno žude za pravdom i jednakošću da je kapitalizam “po prirodi stvari liberalan”, ali i kako “mora biti i reguliran, to je mjesto za stalnu i vidljivu ulogu države, keynesovsku ulogu države”, prisnažio je, očito se distancirajući od ideja koje su se širile na prosvjedima u sklopu pokreta “Occupy Wall Street”. Nećemo sada ulaziti u to je li Milanović samo htio na taj način definitivno skinuti sa sebe i svoje stranke stigmu “crvene opasnosti”, kojom su ga “gađali” HDZ-ovi jastrebovi i neki desničarski kolumnisti, no neporecivo je da svi volimo selektivno i često nekritički idealizirati osobnu ili kolektivnu bolju prošlost, ako ni zbog čega onda zbog utjehe u nekom teško podnošljivom trenutku sadašnjice. Što bi rekao veliki Miroslav Krleža, po prisjećanju kojega je Predrag Matvejević nedavno iznio u riječkom Novom listu: “Kako je bila lijepa Republika pod Carstvom - reče Moupassant. Tako i socijalizam pod kapitalizmom.” A kad smo se već dohvatili citata, prisjetimo se i sad već glasovitog istupa svjetski popularnog slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, koji je prošlog listopada, za obraćanja prosvjednicima u New Yorku suvremeni kapitalizam usporedio sa scenama iz crtanih filmova u kojima negativac dođe do litice, pa onda još neko vrijeme nastavi s hodom, iako više nema IDENTITET/ BR. 161 / 2011. tla pod nogama. Kao metaforu o naravi neoliberalnog kapitalizma, ispričao je i sljedeći vic: “Čovjeka iz Istočne Njemačke poslali su u Sibir. S obzirom da je znao da će mu cenzori čitati sva pisma, dogovorio se s prijateljima oko šifre pomoću koje će komunicirati - ono što je napisano plavom tintom je istina, ono što je napisano crvenom je laž. Nakon nekoliko mjeseci stiglo je prvo pismo i sve je bilo napisano plavom. U pismu je stajalo: ovdje je sve divno. Trgovine su pune dobre hrane. Filmovi prikazuju dobre filmove sa zapada. Stanovi su veliki i luksuzni. Jedina stvar koju ne možete kupiti je crvena tinta”. ZAVRŠIO BRAK KAPITALIZMA I DEMOKRACIJE Upravo na takav način, tvrdi Žižek, žive ljudi u suvremenom svetu: “Imamo sve slobode koje želimo. Ali nedostaje nam crvena tinta. Nemamo jezik kojim bi izrazili svoju ne-slobodu. Način na koji nas uče da govorimo o slobodi, ratu i terorizmu falsificira slobodu. Zbog toga ste vi tu: da nam svima date crvenu tintu”, kazao je Žižek demonstrantima, napomenuvši da zbog toga “nisu i komunisti”, odnosno “neprijatelji demokracije”, kako bi to htjeli prikazati “oni koji svaku kritiku kapitalizma vide kao napad na 33 demokraciju”. Drugim riječima, kad čovjek malo bolje razmisli, jasno je da čak i oni koji izričito spominju komunizam, u svom ogorčenju aktualnim socijalnim i drugim nepravdama, zapravo u najmanjem postotku žale za bilo kakvom ideologijom, ponajmanje za neslobodama koje su bile svojstvene jednopartijskom sustavu, nego je riječ o tome da ljudi jednostavno žude za pravdom i jednakošću. Od svih neumjerenih želja, tu nitko nema pravo osuditi. “Neki kažu da ste sanjari. Pravi sanjari su oni koji misle da stvari mogu beskonačno dugo ostati iste. Mi nismo sanjari! Mi se budimo iz sna koji je postao noćna mora”, kako je to kazao Žižek prosvjednicima na Wall Streetu, dodajući da je “brak kapitalizma i demokracije gotov”. Vidjet ćemo je li Žižek u pravu, samo pri tom treba imati na umu i Tamásovo upozorenje o opasnosti da, ukoliko “kapitalizam koji se ruši ne bude zamijenjen maštovitom i pozitivnom formom”, iz svega toga mogu proizići “fašizam, barbarstvo, ekološke katastrofe, destrukcija, glad, epidemije, kraj svijeta”. A takav scenarij, naglasio je, najmanje je potrebno objašnjavati baš građanima bivše Jugoslavije, koji su se i sami uvjerili u sličan scenarij početkom devedesetih.■ ženski nered AKO JE OVAKO DOBRO ONDA PARDON! Vladin ured za ravnopravnost spolova, od svog osnutka u februaru 2004. i s “vječnom” ravnateljicom Štimac-Radin, do danas se može “pohvaliti” dvjema krajnje lošim, ustvari neupotrebljivim Nacionalnim politikama za ravnopravnost spolova, te nerješavanjem niti jednog od fundamentalnih pitanja položaja žena u Hrvatskoj, u rasponu od sistema skloništa za žene do rodnih studija Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ D ana 29. 12. 2011., tri dana prije pucnjeva iz svih oružja i oruđa, pušaka, pištolja, mitraljeza, šampanjskih boca, petardi, pucanja živaca i/ ili prsluka, nova vlada je blagovijestila o tome tko su najvažniji suradnici novih ministara i još sijaset sličnih zanimljivosti. Među ostalima izvijestila je i o osobama ovlaštenima za privremeno obavljanje poslova ravnatelja raznih ureda Vlade sve do imenovanja ravnatelja tih ureda temeljem javnog natječaja, a najduže do šest mjeseci. Ovdje nas zanima Vladin ured za ravnopravnost spolova, koji će, tih ne duže od šest mjeseci, voditi dosadašnja ravnateljica Helena Štimac Radin. Ako potisnemo jak osjećaj vlastite naivnosti, splet novih okolnosti bi mogao biti poticaj za (konačno) otvaranje javne diskusije o tome kakav je to Ured, kako radi, što radi i što ne radi, radi li dobro ono što radi… Nije mala stvar za jadno stanje ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj imati jedan od najvažnijih i potencijalno snažan mehanizam kakav je Ured za ravnopravnost spolova, kao mjesto kreiranja Nacionalne politike za iste svrhe, koji bi uz to bio i programski i strateški osmišljen pa time i djelotvoran. Okolnosti su naime takve da se tu priliku ne bi smjelo propustiti. Dugogodišnji nikakav ili traljav rad Ureda nije dobio gotovo nikakve kritike, zahvaljujući prije svega nedodirljivosti ravnateljice ureda Helene Štimac Radin (s naglaskom na Radin). A nedodirljivost je po svoj prilici osiguravana važnim glasom koalicijskog partnera tadašnje HDZ-ovske vlasti prezimena - Radin. Drugi je razlog, recimo u programskoj i strateškoj smislenosti i efikasnosti rada Ureda, jednostavno teško naći. Danas, u situaciji promjene na vlasti, pri čemu pobjednici s osvojenom više nego komotnom većinom nisu primorani kalkulirati s jednim poslaničkim glasom i ovisiti o njemu, šanse su mnogo realnije da se razrađenim prijedlozima na novu vlast utječe pa onda i dogode nužne promjene u radu Ureda. Vladin ured za ravnopravnost spolova, od svog osnutka u februaru 2004. i s “vječnom” ravnateljicom Štimac-Radin, do danas se može “pohvaliti” dvjema krajnje lošim, ustvari neupotrebljivim Nacionalnim politikama za ravnopravnost spolova (2006.-2010. i 2011.-2015.), nerješavanjem niti jednog od fundamentalnih pitanja položaja žena u Hrvatskoj, u rasponu od sistema skloništa za žene do rodnih studija. Naime, za sve ovo vrijeme nije niti zacrtan suvisao sistem skloništa za žene (da ne govorimo o obrnutom principu, sklanjanja nasilnih muškaraca), već se i dalje održava nekoliko, to jest, nedovoljno skloništa, koja funkcioniraju svako samo za sebe, a tako se i snalaze u vlastitom preživljavanju. Jednako je i s, na drugom kraju skale, studijama roda (ne brkati s Centrom za ženske studije kao jednom od potencijalnih točaka rodnih studija) kao sistemom istraživanja, izučavanja 34 i podučavanja. S tim u vezi, još su u prvoj Nacionalnoj politici za ravnopravnost spolova bili kako tako zacrtani neki planovi, ali u slijedećoj su potpuno izostavljeni. Ništa od institucionalizacije, uvođenja studija roda na neke katedre, pa je sve i dalje ostalo na interesu i dobroj volji rijetkih pojedinki/aca ili još rjeđih katedri da se time bave. Izvaninstitucionalno, Centar za ženske studije se bavi koječime, najmanje istraživanjima i teorijskim radom. Jedini ženski arhiv ne samo u Hrvatskoj, već i prvi nastao u nezapadnom svijetu, Ženska infoteka, više niti ne postoji, jednako kao niti jedan (Kruh i ruže) od dvaju feminističkih časopisa koji su postojali. Jedan od krupnijih ciljeva i zadataka, onaj vezan uz sistem kvota kojima bi se poduprlo ulazak žena u politiku, napravljen je tako traljavo da još ni ne funkcionira, s mizernim šansama da mu se to u nekoj budućnosti ipak posreći. VAGINALNI DANI Pa što je onda ured radio gotovo jednu deceniju? Dovoljno je pogledati na webstranice i uvjeriti se u silan rad na putovanjima po bijelom i našem malo tamnijem svijetu, priređivalo se igrokaze (Javno čitanje “Gričke vještice” uz performans “Zagorka i ravnopravnost žene”), brojne nezanimljive konferencije, npr. ona neobično inventivnog naslova koji prati i, vidimo, dalje promovira esencijalističku zabludu o valjda genetskoj, miroljubivosti žena: “Žene u politici – mir u svijetu”, istraživalo se najčešće na omiljenu temu IDENTITET/ BR. 161 / 2011. o ženama u politici. Tako smo po stoti put imali istraživanje pod zanimljivim i intrigantnim naslovom “Žene u hrvatskoj politici”. Da li se doista mislilo na “žene u hrvatskoj politici” ili se, nadajmo se, mislilo na “žene u politici u Hrvatskoj”, nećemo nikada saznati, no kako je to radila organizacija (CŽS) čije istaknute članice imaju problema s pojmovima, pa uporno govore o ženskim ljudskim pravima umjesto o ljudskim pravima žena, nada ima slabe izglede. Bilo je i sijaset javnih promocija, foruma, okruglih stolova, neki i sa sportsko-aktivističkim naslovima, kao: „Trkom u EU – Razgovarajmo otvoreno: što nas čeka sutra?“, dalje da ne nabrajamo. Velika većina tih “aktivnosti” odvijala se u suradnji s petnaestak grupa ili organizacija od kojih bi neke, uz dužno poštovanje za moguću suradnju s VURSom na već nečemu što se odnosilo na rodnu tematiku, vrlo teško ponijele epitet ženske ili feminističke grupe ili organi- alnu politiku Ureda, da bi kao posljedica infoteci bio odbijen zahtjev za potporu, s pratećim skandalom u kojem se pokazalo u kojoj mjeri Ured manipulira, falsificira i tsl., dok je s druge strane pokorna klijentela šutjela i pravila se da ne razumije problem. A možda doista ne razumije? Na stranu sada to tko je koga zeznuo, tko je ili nije koga podržao iz principa pa zbog istoga i sam nešto riskirao, problem se ionako teško ili nikako može otklanjati zahtjevom za moralnošću. Ono što je sistemski pogrešno u samom radu Ureda jest da ima određena sredstva koja može donirati organizacijama, i to praktički s ekskluzivnim pravima odlučivanja kome, kako i koliko. Mogućnost za korumpiranje je pritom enormna, a u slučaju aktualne, vječne ravnateljice, šanse su poprilične. Vidjelo se to lijepo na spomenutom slučaju Ženske infoteke, natječaj bez natječajne komisije, uskraćivanje dokumentacije, falsificiranje… sve smo to imali, a sve je pokrilo i nadležno MiniJedan od krupnijih ciljeva i zadataka, zataškalo starstvo, kojem je na čelu onaj vezan uz sistem kvota kojima bi tada bila Jadranka Kosor. U u kojem se osobno se poduprlo ulazak žena u politiku, slučaju sudjeluje teško je biti obnapravljen je tako traljavo da još ni jektivni svjedok, stoga valja spomenuti i one druge, primne funkcionira jerice slučaj Vijeća za medije, kojeg je VURS osnovao zacije (npr. Hrvatsko sociološko i filo- i koje je djelovalo “kao nezavisno tijelo”, zofsko društvo). Jednako kao i čudesno kako je rado isticano. Nekoliko žena radiukazanje Centra za žene žrtve rata, koji lo je u tom Vijeću uz novčanu mjesečnu valjda postoji ali se tragove nekih ak- naknadu i sve bi to bilo u redu da se tivnosti već davno u javnosti nije zamijeti- nekim slučajem nije zamjerilo ravnateljici lo. Međutim, da sve te i slične grupe ipak Štimac-Radin, koje je “nezavisno tijelo”, nešto “rade” vidi se jedino iz financiranja Vijeće za medije, smjesta raspustila. Narkoje provodi Vladin ured, gdje se lijepo avno i opet bez posljedica. može vidjeti za koji je rad koja od tih gru- NEMA MJESTA OPTIMIZMU pa dobila sredstva. Pa je tako fantomski Da bi sredstva za potporu ženskim gruCentar za žene žrtve rata dobio sredstva pama i organizacija trebala postojati, (uz još neke) za održavanje V-Day (vag- pa i veća, to je van diskusije. No bilo bi inini dani), 16 vagininih dana aktivizma racionalnije, te s manje izglednim korupitd. Obzirom na stupidnost te aktivnosti, tivnim djelovanjem i odgovarajućim efekbilo bi bolje da im se plati da to ne rade, tima, da ih se izmjesti u Nacionalnu zakno ne trebamo se mnogo plašiti, aktivnost ladu za razvoj civilnog društva, koja ima je ionako dobro prikrivena. Kad se sve to razrađene mehanizme, kao zaseban fond poveže, VURS surađuje s petnaestak s isključivom namjenom za programe i organizacija, financira njihove djelatnosti aktivnosti koje se bave problemima žena i time ih klijentelistički vezuje, upisuje te u društvu. Naravno, (i) u suradnji sa djelatnosti u svoje programe i izvještaje, VURS-om. Na kraju, VURS nam treba, uz njihov dobrovoljan i veseo pristanak. ali ne ovakav bezidejan, kada je riječ o Očekivati od tih grupa da kritiziraju rad onom čime bi se trebao baviti, i u kaosu, ovakvog Ureda bilo bi naivno; napokon, obzirom na funkcioniranje i rezultate, kojednom sam (tada još kao voditeljica jih uostalom niti nema. Ono što je nužno Ženske infoteke) sama kritizirala Nacion- jest, obzirom na prvi prigovor, fokusiranje IDENTITET/ BR. 161 / 2011. 35 na nekoliko ključnih, fundamentalnih aktivnosti kao što je gore spomenuto, sistemsko rješenje zaštite žena kroz skloništa kao elementarni oblik zaštite, do rodnih studija, kao teorijskog sažimanja prakse ali i promišljanja ispred nje. Uz površne afirmativne akcije, kojima je ionako cilj korigirati ono što je rezultat postojećih struktura, nužna je transformativna politika, kojom bi se djelovalo na restrukturiranje samih sakrivenih okvira koji generiraju rodnu neravnopravnost. Bez svega toga, položaj žena u društvu neće se mijenjati. To ako smo optimisti. Realno, mogla bi se i pogoršavati, to jest, pogoršava se, a jedan od indikatora takvog procesa jest i jadan rezultat proteklih izbora i pad broja žena u Saboru. Što se pak tiče onih koji su zaduženi da vode ovakve urede, najmanji je problem njihova nesposobnost. Najveći dio odgovornost leži na onima kojima ravnatelji ureda odgovaraju i koji ih uostalom postavljaju, u ovom slučaju Vladi. Oni koji sjede u Vladi i u Saboru su ti koji su sve to, i lošu programsku politiku, praćenu naravno nikakvom strategijom, i kaos upravljanja, s vidljivim zijevanjem mirno prihvaćali. Napokon, i proizveli su ovakav Zakon o ravnopravnosti spolova, kakav nam već jest, nakrcan gomilom birokracije, pa se VURS može mirno baviti koordiniranjem raznoraznih tijela za ravnopravnost spolova po svim vladinim i nižim institucijama, umjetno stvorenih, nezainteresiranih, nedjelatnih. Osim što netko za to u općini, županiji i slično dobiva plaću. I tako na svaki prigovor o bezidejnosti VURS može mirno odgovoriti da je ionako Vladina stručna služba. Ideje su, ili njihov nedostatak, dakle Vladine. Pitanje je ima li u ovakvom sistemu uopće zainteresiranih da se išta promijeni? Ravnateljici je sve OK, Vladi i Saboru (dosadašnjima) također. Klijentima je također sve OK. Ostaje čekati da se pojave zainteresirane građanke i građani kojima jest stalo. Onih, na početku teksta navedenih “najduže šest mjeseci” do imenovanja ravnateljice/a i nije tako malo vremena da se otvori javna debata, da se ponudi rješenja. Ili nam je baš ovako, kako je – dobro. Onda pardon.■ zona zabranjenih letova OBNAVLJA SE RAPALSKA GRANICA Tuđe masovnije migracije na vlastitom teritoriju unutar zajedničkih evropskih granica trebali bismo shvatiti i kao mogućnost jednakih šansi. Jesmo li sposobni za tako nešto? N ije ovo opomena za hrvatski ulazak u Evropsku uniju. Nije ni antievropski stav. Za EU sam. Kako mogu biti protiv kad mi je često na pameti izjava bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla, mislim da je to bilo 1994. godine: „Moramo izgraditi Evropsku uniju da ne bismo ponovo ratovali“. Možete li zamisliti što bi se u slučaju nekog novog rata, sličnog, recimo, Drugom svjetskom, moglo dogoditi u Hrvatskoj. Ali i u susjedstvu. Kakve reprize zla bi mogli imati. Pametnom dovoljno da shvati kako je sve ostalo, uglavnom povezano s kvalitetnijim životom, samo plus na ono što bismo mogli nazvati elementarnom egzistencijom na dužu stazu. Ova priča se, zapravo, odnosi na Sloveniju, ali može biti poučna za bilo koga drugog slične historije. Talijanski investitori uz pomoć talijanskih banaka u posljednjih godinu Piše: MILAN JAKŠIĆ dana ubrzano grade stambena naselja i kuće u nizu sa slovenske strane granice. Na području tzv. Krasa, zapadnog dijela susjedne nam države koji i Slovenci i Talijani zovu „Slovenska Toskana“, niču naselja koja bi, kako mi rekoše tamošnji Slovenci, trebali naseliti isključivo Talijani. Radit će i dalje, recimo, u Trstu i Staroj Gorici, a živjeti tamo gdje je veći mir i bolji zrak. Toliko je stanova već izgrađeno da bi Talijani tamo veoma brzo mogli postati većinsko stanovništvo te se u dogledno vrijeme masovno protegnuti sve do Postojne pored koje je nekada davno prolazila Rapalska granica koja je dijelila Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca od Italije. Da stvar bude gora, uvjeravaju me moji domaćini sa Krasa, na taj bi način bili poništeni rezultati Drugog svjetskog koji su, zbog talijanskog poraza, najprije Titovog Jugoslaviji, a zatim samostalnoj Sloveniji omogućili njihovo znatno proširenje na Zapad. Obilazeći nova i za sada uglavnom prazna stambena naselja sjetio sam se slovenske kolektivne paranoje iz sredine 90-tih godina ovog vijeka. U to vrijeme najviše je frke bilo zbog 30 kilometara slovenske morske obale. Mnogi u Sloveniji vidjeli su je u rukama Talijana koji nisu ni skrivali svoju ambiciju da se vrate na te prostore. U Rimu je čak formiran poseban fond za kreditiranje kupovine slovenskog zemljišta kao rezervna varijanta ako ne upale talijanski službeni zahtjevi da se talijanskim ezulima vrati zemlja sa koje su protjerani 1945. godine. Ne tako davno nekoliko puta za redom Franco Frattini, kao talijanski ministar vanjskih poslova i Gianfranco Fini kao predsjednik talijanskog parlamenta, najavljivali su povratak Talijana na taj teritorij. KOPNO UMJESTO MORA Bilo natezanja oko prelaznog razdoblja nakon kojeg bi Talijani mogli slobodno kupovati zemljište u Sloveniji. Dogo- SLOVENSKA TOSKANA - Talijanski investitori uz pomoć talijanskih banaka u posljednjih godinu dana ubrzano grade stambena naselja i kuće u nizu sa slovenske strane granice u koja bi se isključivo trebali naseliti Talijani. Do sada je u Divači izgrađeno 2.000 stanova. Mnogi Slovenci na takvo nešto gledaju kao na etničko čišćenje ekonomskim sredstvima 36 IDENTITET/ BR. 161 / 2011. voreno je da to bude sedam godina. Negdje u isto vrijeme jednako razdoblje prilagodbe novim tržišnim uvjetima dogovorila je s Evropskom unijom i Austrija. Ali to nacionalno osjetljive Slovence nikako nije moglo umiriti jer su znali da se bogatiji susjed, čak bez prijelaznog razdoblja, može uspješno suprostaviti stranim kupcima austrijske zemlje. Vremenom su Slovenci prestali spominjati svoju obalu jer se pokazalo da Talijane daleko više zanima njihova unutrašnjost. Iste te godine kad se i Kohl sjetio upozoriti na mogućnost novog rata, kako se bismo više bavili zajedničkim umjesto svojim pojedinačnim problemima prstom upirući na susjeda kao krivca vlastitih nevolja sve dok ne počne šaketanje – ljubljanski „Dnevnik“ je objavio komentar pod naslovom „Prvi smo počeli rat i nelegalno se odcijepili“. Tako nešto sigurno nitko nigdje nije očekivao. I to u vrijeme kada su uglavnom svi osim Srba tvrdili da su upravo Srbi glavni krivci za raspad SFRJ i ratove koji su potom uslijedili. Objavio sam o tome tekst u „Politici“, kao njezin dopisnik iz Ljubljane, te maltene bio „razgrabljen“ kad sam nedugo nakon toga došao u Beograd na nekakav dogovor u redakciju. Opsjedali su me bivši savezni političari, bivši savezni poslanici i penzionirani generali kako bi im pobliže objasnio „kakav se to zaokret dogodio u Sloveniji“. Osjetio sam želju u tih ljudi kako bi to možda moglo biti nekakvo historijsko kajanje koje bi nas valjda opet trebalo okupiti zajedno u jednu državu. Većina se razočarala kad sam im rekao da se „Dnevniku“ takav tekst nije dogodio zbog nečije naglo probuđene savjesti već stanja obamrlosti zbog straha od Italije. To ti je isto kao kada ti u životu potonu sve lađe pa ti se savršeno fućka za velike ideje, historijske poteze i globalne ciljeve. „Da je u Vrhnici ostala tenkovska brigada JNA malo sutra što bi se Talijani toliko kurčili“, moglo se čuti u novonastaloj državi samo tri godine nakon surovih egzekucija nad vojnicima bivše jugoslavenske vojske. Tih dana sam pozvao u stan na piće dvoje svojih susjeda Slovenaca, muža i ženu; on ekonomist, a ona liječnica, koji su nekada davno išli na radne akcije, pjevali partizanske pjesme i… - ostali vjerni takvim uspomenama. Većina Slovenaca inače ima pozitivno mišljenje o obje Jugoslavije, kraljevini i Titovoj. Za prvu smatraju da su tek u njoj prvi puta doživjeli svoju punu nacionalnu afirmaciju, a u drugoj se profilirali kao njezina najuspješnija republika. PodIDENTITET/ BR. 161 / 2011. sjetit ću zato na posjetu patrijarha Pavla Sloveniji 1999., kada ga je ljubljanski nadbiskup i mitropolit Franc Rode dočekao riječima: „Novembra mjeseca 1918. godine talijanska vojska je bila već pred Vrhnikom, dakle pred vratima Ljubljane. Samo hrabrosti srpskog majora Švabića i njegovih vojnika možemo zahvaliti da se talijanska vojska morala povući do granice koja je određena Londonskim sporazumom iz 1915. godine“. Dodao je Rode i kako je srpski narod u svoja srce i svoje kuće primio Slovence kad ih je Hitler nasilno iselio sa mariborskog područja, tj. Štajerske. Zahvalio se srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu što su primili u svoje manastire slovenske monahinje kad su ih komunističke vlasti protjerale iz Slovenije itd. Slovenci su htjeli svoju državu, tako uglavnom tamo vole reći obični ljudi, zato što su zaključili da s Miloševićem pod istim krovom nikada ne bi mogli biti sretni. ETNIČKO ČIŠĆENJE DRUGIM SREDSTVIMA Razgovarali smo Tone, Marija i ja i o tom tzv. slovenskom „kompleksu majhnosti“, iz čega je i po njihovom mišljenju izrastao ogromni strah od ponovne talijanske najezde. Također i o „kompleksu koruškog plebiscita“ o kojem će Slovenci progovoriti samo kada malo više popiju. Tek tada njihova muka iz njih glasno izbija. Koji je to stres. Koruški plebiscit je bio moguć jer je srpska vojska u svom pobjedničkom pohodu 1918. godine došla i do tog dijela Austrije. Održan je dvije godine kasnije kad su Slovenci većinom odlučili da ostanu u Austriji. Nisu htjeli da se priključe novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. A da su postupili suprotno danas bi Slovenija bila veća najmanje za trećinu. Kada Slovenca na to podsjetite kao da ste ga za srce ujeli. Tako je pod gasom i Tone tu veče progovorio: „Slovenci so se takrat opredelili tako kako so se opredelili ker so srpski vojaki ropali slovenske hiše in posiljevali Slovenke“, kao iz topa je Tone ispalio pognute glave sav svoj jad pravo u parket, koji je očigledno već dugo gomilao u sebi. „Tone te prosim, naj govoriti bedarije. Če je negdo nekogar posiljevao so Slovenke posiljevale srpske vojake…“, na šalu je Marija skrenula pokušaj svog supruga da na jedan pomalo iracionalan način opravda „strateško sljepilo“ svojih koruških predaka. Historija se ponavlja, rekoše mi moji domaćini na Krasu. Pokazali su mi u Divači stambeno naselje i posebne kvartove sa novim kućama. Sveukupno 37 je u tom mjestu izgrađeno 2000 stanova. Pošto Divača ima 3.000 stanovnika odmah su 2.000 stanova pomnožili s najmanje dva stanara po stanu,“ to je minimum, a što ako ih bude i više po stambeno jedinici jer u taj broj valja ubrojiti i djecu“, širom otvorenih očiju mi saopćiše, te dobili 4.000 Talijana koji će uskoro postati stanovnici Divače. Njihova daljnja računica kaže da će zbog drastičnih demografskih promjena u korist talijanske populacije Talijani na izborima osvojiti vlast u tom mjestu, uvesti u škole i druge institucije talijanski jezik i vremenom sve živo potalijančiti. Bude li tamo jednog dana uopće Slovenaca, jer će, uvjereni su na Krasu, mlada slovenska populacija iseljavati u druge dijelove Slovenije „Bit će to etničko čišćenje drugim sredstvima“, uvjereni su moji domaćini. Argumenti im ovako izgledaju - Slovenci za razliku od Talijana neće moći kupovati spomenute stanove jer je njihov kvadratni metar 2.800 evra, a u Mariboru i Celju je, recimo, 1400 evra. Teško će dolaziti i do posla jer će većinski Talijani, koji kao što rekosmo imaju posao u Trstu, sprečavati otvaranje novih radnih mjesta na Krasu kako bi ladanjska atmosfera, koju tamošnje nadolazeće stanovništvo priželjkuje u tom dijelu Slovenije, dobila svoj pravi smisao. Sličan trend je i u drugim mjestima uz granicu: na području Sežane, Lokeva, Komena, Kozine, Nove Gorice… Sve to je, zapravo, 15 minuta vožnje automobilom do Trsta i Stare Gorice. Potom slijedi, uvjeravaju me, prodor dalje u unutrašnjost. Talijani navodno već kupuju zemlju na potezu od Ajdovščine i Vipave prema Postojni. To je, recimo, 20 do 25 minuta vožnje do Trsta ili Stare Gorice. Na taj način će se Ljubljani približiti na samo 40 kilometara, a pošto nema više majora Švabića da ih zaustavi u njihovom proboju u dubinu slovenskog teritorija na tom području su osnovane dvije građanske incijative „za borbu protiv nove okupacije Slovenije“, kako mi rekoše njihovi osnivači: Građanska inicijativa Kras iz Sežane i Građanska inicijative za Primorsku iz Ajdovščine. „Novi Bejrut ili Dublin bi se ovdje mogao dogoditi“, upozoravaju moji domaćini. Pošto s talijanske strane stižu odgovori, možete i vi kod nas kupovati zemlju i graditi stanove i kuće, nekako je logično zaključiti kako bismo masovnije migracije na vlastitom teritoriju unutar zajedničkih evropskih granica trebali shvatiti i kao mogućnost jednakih šansi – jesmo li sposobni za tako nešto? ■ pravo & nepravda U RALJAMA PRAVOSUĐA Hrvatski sudovi osudili su Ajdarića samo na temelju iskaza jednog svjedoka koji je prisluškivao razgovor. K’ tome je svjedok imao duševni poremećaj, oštećenje sluha, nepravomoćno je bio osuđen i nije imao nikakvih saznanja o ubojstvu. Iskaz je sadržavao neistinite činjenice i bio je suprotan iskazima drugih svjedoka. Za hrvatske sudove dovoljno da čovjeku izreknu maksimalnu kaznu od 40 godina… “ Pouzdano” svjedočenje nepouzdanog svjedoka A sve je počelo krajem 2005. godine kada je Neđo Ajdarić, Srbin iz Banja Luke, okrivljen za šverc automobila iz pritvora u remetinečkom zatvoru, zbog zdravstvenih problema, prebačen u zatvorsku bolnicu. Našao se u sobi s Markom Grgićem optuženim za zločin u Kutini 1998. godine gdje je iz koristoljublja ubijeno troje ljudi. S njima u sobi bio je i izvjesni Stevo Štula, osoba oštećenog sluha i po ocjenama psihijatara osoba sklona konfabuliranju (izmišljanju priča). Taj i takav Štula bio je u svađi sa pritvorenim Grgićem, koji se je navodno govorio protiv njihove zajedničke braniteljice Božice Jakšić. Unatoč brojnim zdravstvenim problemima, navodno je u više navrata čuo tihe i povjerljive razgovore Grgića i Ajdarića iz kojih se je moglo zaključiti da su bili suučesnici u stravičnom zločinu u Kutini. Po izlasku iz zatvorske bolnice Štula svoju priču priča i policiji u Bjelovaru, a njegova braniteljica Božica Jakšić ga, čuvši za ovakvo svjedočenje, znakovito pita - Za koga vi to radite? Ovakav svjedok i njegovo svjedočenje bili su dovoljni hrvatskom pravosuđu za podizanje optužnice i suđenje na Županijskom sudu u Sisku. Optužnicu je sastavio zamjenik županijskog tužioca Ivan Petrkač poznat po optužnicama protiv Srba za ratne zločine pravdajući iste sada već poznatim tezama o „vjekovnoj mržnji prema svemu što je hrvatsko“. Baveći se ovakvim izmišljenim slučajevima, sisački tužitelj nije „imao vremena“ istražiti i sankcionirati one koji su “zaslužni” za likvidaciju više stotina sisačkih Srba. Nepravična presuda “pravične” sutkinje Županijski sud u Sisku u vijeću sastav- Tekst i foto: NIKOLA CETINA ljenom od sutkinje tog suda Melite Avedić kao predsjednice vijeća, suca toga suda mr. Ane Beloglavec, te sudaca porotnika Rudolfa Humskog, Radmile Jurić i Mladena Šipušića proglasilo je krivim prvookrivljenog Marka Grgića i drugookrivljenog Neđu Ajdarića, da su ušli u kuću kroz vrata na do sada neutvrđen način ... ispalili po dva hica, a potom iz kuće uzeli i zadržali za sebe neutvrđeni iznos novca, ali ne manji od 960,000 kuna, te ga međusobno podijelili. Temeljem ovako “preciznih” činjenica Ajdarić je osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina. Uz krunskog svjedoka optužbe svjedočio je i Josip Matko koji je izjavio da nije stekao dojam da su se Grgić i Ajdarić od ranije poznavali, a nije ni primijetio da su potiho razgovarali. Grgić je u svojoj obrani naveo da je Neđu Ajdarića prvi put u životu vidio u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, te da je Stevo Štula lagao kao svjedok pred sudom. Stevo Štula je stalno govorio kako se boji robije te su stoga njegove laži i razmišljanje proizašle iz toga kako bi sebi olakšao svoj položaj. Iz obrazloženja presude vidljivo je da je okrivljeni Ajdarić naveo kako u vrijeme počinjenog zločina nije bio u Hrvatskoj, a nikada u životu nije bio u Kutini. Stevo Štula je psihopat koji je na sudu dao lažni iskaz i koji mu je svojim iskazom htio napakostiti, no on ne zna zbog čega, pretpostavlja da stoga što je on Srbin, a Stevo Štula je pričao da je učesnik Domovinskog rata - izjavio je u svojoj obrani Ajdarić. I svjedok (ne)vjerodostojnosti kao što je bio Štula bio je dovoljan sutkinji Meliti Avedić da osudi optuženog Ajdarića na maksimalnu kaznu zatvora od 40 godina s obrazloženjem: „Iako o sudjelovanju IIokrivljenika ( Ajdarića,op.a.) u počinjenju 38 ovog kaznenog djela ne postoje nikakvi materijalni dokazi... postoji iskaz svjedoka Steve Štule koji navodi II-okrivljenika kao supočinitelja navedenog kaznenog djela“. Nije se potrudila sutkinja Melita Avelić pronaći niti jednu olakšavajuću okolnost za Ajdarića, kao što je to napravila u jednom slučaju gdje su dvojica na smrt pretukli čovjeka i osudila ih na po 7 godina zatvora jer su imali olakotne okolnosti kao aktivni sudionici Domovinskog rata u kojem su i odlikovani. Vrhovni sud Republike Hrvatske, naravno, potvrdio je ovu rodoljubnu presudu. Pravda je zadovoljena “rekla-kazala” dokazima „Pravda je zadovoljena“ - pisali su slavodobitno mediji u Hrvatskoj o ovakvoj presudi na čijem je izricanju konsternirani Ajdarić neprekidno držao ruke na licu, teško skrivajući emocije i šok zbog kazne. Ovakvom presudom nisu bili zaprepašteni samo Ajdarić i njegovi branioci advokati Saša Novak i Željko Olujić već i brojni promatrači i predstavnici udruga koje brinu da Hrvatska postane država vladavine prava. U žalbi Vrhovnom sudu Republike Hrvatske advokat Željko Olujić potrudio se da izvrgne svojevrsnom ruglu ovakvo hrvatsko pravosuđe. „Bilo bi dobro za studente prava da iz ovakve temeljite i pravno utemeljene žalbe nauče da u hrvatskom pravosuđu ne bi smjela vladati improvizacija i olako osuđivanje, na najveće zakonom zaprečene kazne samo na osnovu dokaza koji se sastoji od”rekla-kazala” – rekao je Olujić. Vrhovni i Ustavni sud kao “zaštitnici” prava na pošteno suđenje Kako se to i moglo očekivati od sudaca koji stoluju, često po političkoj podobnosti, u Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao najvišoj sudskoj instanci odbijena je IDENTITET/ BR. 161 / 2011. žalba Ajdarićevih branioca i potvrđena presuda Županijskog suda u Sisku. Predsjednik vijeća Milan Gudelj i članovi vijeća Ante Potrebica, mr.sc. Marijan Sverdović. mr.sc. Branko Brkić i Melita Božičević - Grbić lakonski potvđuju sramotnu presudu unatoč vapaju advokata Olujića da je izreka presude Melite Avdelić potpuno nerazumljiva i proturječna sama sebi i sadržaju zapisnika. Pokušali su branioci osuđenog Ajdarića zaštitu potražiti i pred Ustavnim sudom RH, ali su im suci toga suda, koji bi trebali biti moralna i pravna vertikala u jednoj državi, glatko odbili zahtjev za ustavnom zaštitom. Pravna, moralna i etička lekcija hrvatskim sucima Slijedeći korak u pokušaju spašavanja života neopravdano i nepravedno osuđenog Ajdarića bio je Evropski sud za ljudska prava. Tamo ipak sude suci neopterećeni nacionalnim i drugim presudama. Nisu ovisni o trenutno vodećoj ili nekoj drugoj politici, a ni birani po načelima podobnosti, već stručnosti, i nije im se desila 1990. godina kada su iz hrvatskog pravosuđa izbačeni brojni suci i tužioci samo zbog toga što su oni ili netko njihov bliži bili Srbi. Dakle, vijeće toga suda u Strassbourgu jednoglasno je donijelo odluku o ukidanju ovih sramotnih presuda hrvatskih sudova očitavši lekciju sucima županijskog, Vrhovnog i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Posebno su ukazali na niz nelogičnosti u Štulinom iskazu. Uočili su kako Štula nije ničim potkrijepio svoju izjavu da je Ajdarić sudjelovao u zločinu, već je to bio njegov zaključak iz razgovora koje je čuo. I studenti prava znaju da uloga svjedoka nije da donosi zaključke, već da svjedoči o činjenicama. Suci u Strassbourgu utvrdili su kako se hrvatski sudovi na te proturječnosti nisu uopće obazi- rali ili su zanemarivali proturječnosti u Štulinim izjavama za kojeg je nalazom psihijatra utvrđeno da njegova osnova ličnosti ima emocionalno nestabilna i histrionička obilježja, koja uključuju afektivnu površnost, labilnost, egocentričnost, traženje priznanja, nepodnošenje gubitaka, površnoj i labilnoj afektivnosti, samodramatizaciji, teatralnosti, preuveličanom izražavanju osjećaja, sugestibilnosti, samougađanju, manjku obzira prema drugima i druge patološke pojave zbog kojih se preporučuje obavezno psihijatrijsko liječenje. Nije čudno da osoba sa ovakvim psihijatrijskim nalazom i oštećenim sluhom daje iskaze prepune nepodudarnosti i netočnosti u pogledu datuma, a pomiješao je i imena navodnih žrtava i ubojica. Njegov iskaz opovrgavalo je nekoliko svjedoka iz bolničke sobe, ali za sud ni to nije bilo bitno. Bitno je bilo da se Ajdariću oduzme imovinska korist od 446.950 kuna koliki je navodno bio njegov udio od plijena žrtava, iako novac kod njega nikada nije pronađen. Može li novo suđenje biti pošteno? Sud za ljudska prava prihvatio je navode Neđe Ajdarića da su odluke sudova u Hrvatskoj o njegovoj navodnoj krivnji potpuno arbitrarne u toj mjeri da su protivni zdravom razumu i načelu poštenog suđenja, prava na presumpciju nevinosti i načelu jednakosti stranaka. Stoga je Sud za ljudska prava dosudio Ajdariću 17.674 eura odštete za povredu ljudskih prava, koje mu mora nadoknaditi država Hrvatska. Šest mjeseci nakon pravomoćnosti presude mora se održati novo suđenje pred sudom u Hrvatskoj ili u BiH, odnosno u Republici Srpskoj, jer je Ajdarić nedavno transferiran na daljnje izdržavanje kazne u matičnu državu BiH, odnosno Republiku Srpsku u zatvor u Foči. Nije preporučljivo prog- REKLI SU O PRESUDI ►►► Ardalićev branilac, advokat Saša Novak: Ova presuda je sramota hrvatskog pravosuđa. Lakoća kojom su odbijani svi argumenti obrane bila je naprosto nevjerojatna. Upravo smo na sve te nelogičnosti u iskazu Steve Štule i moj branjenik i ja ukazivali na suđenju i kasnije u žalbama, ali sud je preko toga prelazio. Sada su sve te naše argumente uvažili suci Evropskog suda za ljudska prava i njihova je odluka bila jednoglasna. ►►► Prof.dr.sc. Zlata Đurđević, predstojnica Katedre za kazneno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta Hrvatski sudovi osudili su Ajdarića samo na temelju iskaza jednog svjedoka koji je prisluškivao razgovor. U ovom predmetu država, koja na raspolaganju ima brojni aparat, nije pronašla niti jedan trag koji bi osuđenika povezivao s trostrukim ubojstvom. Ajdariću je prekršeno jedno od osnovnih ljudskih prava, a to je ono na pošteno suđenje te je, prema ocjeni Evropskog suda, donesena nepravična presuda koju je sud i ukinuo. IDENTITET/ BR. 161 / 2011. 39 Osuđen sam na pravdi boga! - vapio je glasom očajnika Neđo Ajdarić doveden u lepoglavsku kaznionicu na izdržavanje maksimalne kazne zatvora u trajanju od 40 godina nozirati ishod novog suđenja, pogotovo ako bude održano u Hrvatskoj. Međutim, evidentno je da je u ovakvim i sličnim slučajevima praksa sudova u Hrvatskoj da optužene ponovno proglasi krivima i osudi na kaznu zatvora onoliko godina i mjeseci koliko je taj osuđeni već proveo u pritvoru i na izdržavanju kazne. Ovakvim kompromisnim rješenjem država izbjegava plaćanje eventualne dodatne odštete za povredu elementarnih ljudskih prava, a osuđeni biva prividno zadovoljen jer bi se konačno našao na slobodi. Dotle nevino osuđenom Ajdariću preostaje da, kako je to radio i u lepoglavskoj kaznionici uz prigodne riječi utjehe dušobrižnika protojereja-stavrofora Petra Olujića, moli Boga za što skoriji povratak kući svojoj obitelji, a nama koji ostajemo na milost i nemilost ovakvog pravosuđa ostaje nada da će nakon ozbiljnog upozorenja Suda za ljudska prava pravno neutemeljenih i arbitrarnih presuda ipak biti manje.■ iz svijeta EGIPATSKA POLITIČKA PIRAMIDA Kakva god bila budućnost Egipta u njoj će ključnu ulogu igrati islamisti, bilo oni relativno umjereni proizašli iz Muslimanskog bratstva koji su osvojili 40 posto glasova na izborima, bilo oni radikalni i konzervativni iz stranke Al-Nur koji su osvojili 25 posto glasova U Egiptu su završeni izbori za donji dom parlamenta. Oni su samo dio dugog i kompleksnog procesa demokratizacije koji je dogovoren i referendumom potvrđen nakon pada režima predsjednika Mubaraka u veljači prošle godine. Slijedeći koraci su izbori za gornji dom parlamenta, donošenje novog ustava i najzad predsjednički izbori u ljeto ove godine. Nakon njih bi Vrhovno vijeće oružanih snaga koje privremeno vlada Egiptom trebalo povući vojsku iz političkog života i prepustiti vodstvo demokratski izabranoj vlasti. Sljedeći mjeseci donose Egiptu period Piše: GORAN MRDAKOVIĆ neizvjesnosti. Nemiri i demonstracije su redovna pojava, a pred vojne sudove izvedeno je u zadnjih nekoliko mjeseci oko 12 000 ljudi. Vojska pokušava iskoristiti prijelazno razdoblje da bi i ubuduće osigurala svoj povlašteni položaj u društvu, i nije jasno koliko je daleko spremna ići da bi to ostvarila. Gospodarstvo je u sve lošijem stanju, i nema naznaka da će se stanje popraviti. No nedavni izbori jednu su stvar učinili sasvim izvjesnom. Kakva god bila budućnost Egipta, u njoj će ključnu ulogu igrati islamisti. 65 POSTO ZA ISLAMISTE Oni su na proteklim izborima ukupno osvojili oko 65% glasova i preko 70% par40 lamentarnih mjesta. Stranka slobode i pravde dobila je oko 40% glasova. Radi se o umjerenim islamistima proizašlim iz Muslimanskog bratstva. Njihov izborni uspjeh je uglavnom očekivan, ali iznenađenje izbora je stranka AlNur(Svijetlo) koja zastupa vrlo konzervativno tumačenje Islama i njegove uloge u društvu. Oni su osvojili 25% glasova, samo nešto manje nego sve sekularne demokratske stranke zajedno. Kako to da su islamisti, i umjereni i radikalni, tako odlučujuće porazili liberalne snage koje su predvodile revoluciju i inicirale rušenje Mubaraka? Jedan razlog su organizacija i političko iskustvo. Muslimansko bratstvo IDENTITET/ BR. 161 / 2011. Hoće li se islamizam pretvoriti iz civilizacijske specifičnosti u ideologiju tiranije: Uvjerljiva pobjeda islamista na izborima kao i slabost sekularne opozicije i nedostatak demokratske tradicije, otvara pitanje da li će ovi prvi slobodni i relativno pravedni izbori u Egiptu ujedno biti i zadnji takve vrste za dugi niz godina postoji oko pola stoljeća i ima duboke korijene u egipatskom društvu. Tijekom vremena stvorilo je kadrove koji znaju politički djelovati i čvrsto su umreženi u jednu cjelinu. Izbori se ne dobivaju samo na nacionalnim pitanjima nego i stalnim djelovanjem u lokalnoj zajednici. Al-Nur je nedostatak takve infrastrukture nadoknadila oslanjanjem na džamije kao centralnu točku života većine vjerskih konzervativaca koji su im dali glas. Nasuprot tome, sekularne stranke su počele od nule i jedva su se uspjele ustrojiti do izbora. Novac je također odigrao ulogu. Obje islamističke stranke bile su u mogućnosti iskoristiti svoje relativno bogate fondove za podjelu humanitarne pomoći i socijalni angažman u siromašnim krajevima što se pretvorilo u lijep broj glasova. No ono što je odlučilo izbore ipak je bila politička poruka. Sekularna strana bila je rascjepkana u veliki broj stranaka, od liberalno-demokratskih do komunističkih. Uglavnom nisu imale jake i prepoznatljive lidere, a programi su im ostali na razini općenitih političkih koncepcija, često stranih i nerazumljivih prosječnom egipatskom biraču. Nasuprot toj zbunjujućoj kakofoniji, islamisti su ponudili jasnu poruku, Islam kao temelj društvenog života, političkog djelovanja i pravnog poretka. Iako je primjena te ideje u suvremenom društvu sve samo ne jednostavna, osnovni koncept je razumljiv i prihvatljiv većini Egipćana. Ostaje pitanje koliko daleko će se sa tim konceptom ići. Među novom političkom elitom i intelektualcima Egipta puno se govori o primjeru IDENTITET/ BR. 161 / 2011. Islamisti u predizbornoj kampanji u Egiptu: Nasuprot zbunjujućoj predizbornoj kakofoniji sekularnih stranaka, islamisti su ponudili jasnu poruku - Islam kao temelj društvenog života, političkog djelovanja i pravnog poretka Turske, gdje kroz demokratske institucije preuzete sa Zapada djeluju i islamističke političke stranke. Iz perspektive liberalizacije i reforme društva te ljudskih i građanskih prava to je maksimum koji se može očekivati. Takav razvoj situacije bio bi povoljan i za gospodarski rast i odnose sa Zapadom. No sasvim je moguće da su ta očekivanja preoptimistična. Muslimansko bratstvo iz kojeg je proizašla pobjednička Stranka slobode i pravde konzervativnije je od turskih islamista koje predvodi premijer Erdogan. To se još više odnosi na ultra-islamistički AlNur, koji će zbog svog odličnog izbornog rezultata biti u jakoj političkoj poziciji. Ako se tome doda slabost sekularne opozicije i nedostatak demokratske tradicije, pitanje je da li će ovi prvi slobodni i relativno pravedni izbori ujedno biti i zadnji takve vrste za dugi niz godina. Za sada, sve ozbiljnije promjene moraju sačekati da se sa političke scene makne moćna egipatska vojska. ISLAMIZACIJA KAO POLITIČKI TREND Rezultati izbora u Egiptu nisu važni samo zbog njegove veličine i geopolitičkog značaja. Oni su i potvrda islamizacije kao političkog i civilizacijskog trenda u cijelom arapskom svijetu. Stvarno slobodni i demokratski izbori u tim zemljama da sada su bili prava rijetkost. Ako bi se dogodili, u zadnjih dvadesetak godina na njima su redovno pobjeđivali islamisti, kao u slučaju Alžira 1991, Palestine 2006. te Tunisa i Egipta u posljednjih par mjeseci. Turska nije arapska zemlja, ali je dovoljno bliska da bi je mogli promatrati u istom 41 kontekstu. Tok islamizacije uvelike zavise od uvjeta u kojima se pojedina zemlja nalazi. U relativno mirnoj i prosperitetnoj Turskoj sa dugom sekularnom tradicijom i jakom vojskom koja je tu tradiciju do sada čuvala rezultat je demokratsko društvo blisko zapadnim standardima. Izborna pobjeda Hamasa u konfliktom razdiranoj Palestini dovela je do oružanog sukoba sa dotada vladajućim Fatahom i podjele kontrole nad teritorijem. Još gora situacija prijeti u Siriji, gdje bi sunitsko islamsko buđenje moglo doći ruku pod ruku sa revolucionarnim preuzimanjem vlasti i krvavim obračunom sa manjinskim šiitima, druzima i kršćanima. U tom kontekstu, problemi s kojima se suočava Egipat i moguća rješenja koja će za njih ponuditi islamisti djeluju znatno blaže nego kad ih se promatra zasebno. Za očekivati je da će, kada jednom preuzmu parlament i kontrolu nad političkim procesom, egipatski islamisti donijeti niz rješenja koja nisu kompatibilna sa eVropskim političkim standardima. To samo po sebi ne bi trebao biti problem ni za Egipat ni za njegove odnose sa svijetom. Krajnje je vrijeme da se pokopa iluzija da se rješenja proizašla iz jednog civilizacijskog kruga mogu bez prilagodbe prebaciti u drugi. Razlog za ozbiljnu zabrinutost nastati će jedino ako budu ugrožena temeljna ljudska prava i slobode. U tom slučaju islamizam se pretvara iz civilizacijske specifičnosti u ideologiju tiranije. Nadajmo se ipak da će demokratski izražena volja egipatskih birača donijeti napredak i sigurnost svim građanima te zemlje.■ INTERVJU: Zoran Bognar, književnik IZ LUCIFEROVOG PROTOKOLA Kroz vukovarske elegije nisam govorio ni u ime Srba, ni Hrvata, niti osuđivao bilo koga ni po nacionalnoj ni po verskoj pripadnosti. Ja sam u ime i jednih i drugih osudio ljudsku glupost i rat koji je sam po sebi uvek glup i nepotreban… Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ Vaša najnovija zbirka poezije „Vukovarske elegije“, svojevrsni je lament nad Vukovarom i spomenik njegovoj tragediji. Reč je o pesmama koje su nastale u periodu od 1984. do 2010. Zbog čega ste ovu prvu tematsku zbirku pesama, posvećenu rodnom gradu, odlučili objaviti baš na 20. godišnjicu stradanja Vukovara? Da, ovo je moja prva tematska knjiga pesama koja je posvećene snazi i izdržljivosti grada i građana Vukovara povodom 20 godina od Svetske Sramote koja se nikada nije smela dogoditi... Ovo su pesme koje su, kako ste i primetili, nastajale i pre rata, i tokom rata, i u vremenu posle tragičnih događaja. Ovom knjigom sam želeo da poklonim svom rodnom gradu neku vrstu živog spomenika koji bi trebalo neprestano da opominje i urliče: “Ne ponovilo se!!!!”… Pripala vam je nezahvalna uloga „proroka u svom selu“ jer ste u svojim ranim pesmama naslutili njegovu tragičnu sudbinu. S obzirom da tada, ni sebi, a ni drugima, niste mogli da objasnite taj unutrašnji nemir i crne slutnje, imate li danas odgovor na to pitanje? Na žalost, taj odgovor nemam ni dan danas... Kada sam pisao pesme „Neodoljivi miris smrti“, „Uzbuna spoznaje“, „Sada im je tek jasno“ i druge u kojima sam nepogrešivo, u službi prekognicije, najavio da će moj Vukovar, kao i mnogi drugi „Vukovari“, goriti kao Sodoma i Gomora, imao sam svega 19 godina. I dok je čitava moja generacija vegetirala na lakim krilima hedonizma, ja sam, nekako izdvojen i višom silom izabran, bio u dosluhu sa plamenim jezicima Četiri Jahača Apokalipse. I dan danas se pitam isto pitanje: „Zašto baš ja?“... Naravno, gradonačelnika Vukovara, biblioteka (i bio bih mnogo srećniji da nisam morao hrvatske i srpske, iako je žalosno da se napisati te pesme i da ništa od toga nisam biblioteke tako dele), gradskog muzeja, pogodio... ali više je nego očigledno da srpskog konzulata, načelnika Općine sam upravo ja bio izabran da „pročitam“ Borovo,Vukovarsko-srijemske županije, i odgonetnem te zapise iz vetra Lucifero- pa sve do običnog plebsa… što mi je i vog protokola... bila intimna želja. Na predstavljanju svoje knjige u Boro- Kako danas gledate na srpsko-hrvatvu rekli ste da su Vukovar srušili bole- ski nacionalizam i koliko ste spremsni umovi. Ovih dana su u medijima ni razumeti, oprostiti i zaboraviti? ponovo aktuelne priče o tome da li je Kada će, kako proročki najavljujete, Vukovar i zašto žrtvovan te ko je kriv proći to ludilo i doći vreme kada će za stradanje Vukovara i Vukovaraca. obešćašćeni moći gledati ka nebu, a Ko po vama snosi najveću odgovor- mnogi slavljeni morati gledati u zemnost za vukovarsku tragediju i kako lju? danas gledate na događaje od pre 20 Da, poznata je priča da je Vukovar za godina? Kako ste proživeli 90-te, ras- jedne „pao“ a za druge bio „oslobođen“, pad bivše Jugoslavije, razaranje Vuko- no ja ne želim da ulazim, niti da me se vara i nedobrovoljni odlazak, izgon iz uvlači, u takve retoričke zamke i florodnog grada? skule. Kako god oni doživljavali tragičnu Svakoga kog zanimaju odgovori na ova sudbinu mog rodnog grada, „padom“ ili pitanja može ih pronaći u mojim pesma- „oslobođenjem, ja moram ovde da nama “Oni i Ovi”, “Noć avetinjske volje”, “Porušeni Za novac koji je godišnje dobijala iz grad”, “Mrtvi su jedini svedoci”, “Ništa više nije kao hrvatskog budžeta SKD „Prosvjeta“ pre”, “Ako se mrtvi jednog dana vrate” i mnogim mogla je da štampa svake godine sabrana drugima… Upravo u tim dela jednog velikog srpskog pisca i to u pesmama sam se bavio zlatotisku, ali, eto, nije. Tako su i meni svim tim pitanjima. Kako je danas vaša knjiga zatvorili sva vrata i nikada nisam mogao primljena u Vukovaru, koji je još uvek grad u kome da objavim knjigu u SKD „Prosvjeta“ jedni pored drugih žive pripadnici dva naroda i egzistiraju dve pomenem da ja kroz vukovarske elegije vukovarske priče i istine, dijametralno su- nisam govorio ni u ime Srba, ni Hrvata, protne, koje isključuju jedna drugu? niti osuđivao bilo koga ni po nacionalnoj Knjiga “Vukovarske elegije” primljena ni po verskoj pripadnosti. Ustvari, ja sam je s velikim poštovanjem i razumevan- u ime i jednih i drugih osudio ljudsku glujem kod svih validnih gradskih institucija post i rat koji je sam po sebi uvek glup i i ljudi koji predstavljaju ovaj grad od nepotreban, kao što su to bili i svi preth42 IDENTITET/ BR. 161 / 2011. Zoran Bognar, rođen u Vukovaru 1965 godine, jedan je od naših najprevođenijih i najnagrađivanijih pesnika. Živi u Beogradu kao profesionalni književnik. Urednik je u GA „Dereta” i predsednik Fonda “Ars Longa” za očuvanje lepih umetnosti odni ratovi. Stihove koje ste naveli u funkciji pitanja, jesu stihovi iz pesme “Ako se mrtvi jednog dana vrate” koja je napisana 1992. godine… I ja ne mislim da bi trebalo da čekamo to neko vreme... naprotiv, mislim da je odavno došlo vreme kada obeščašćeni mogu gledati ka nebu, a kada mnogi slavljeni moraju gledati u zemlju… Poslednjih godina živite na relaciji Beograd-Vukovar, koji i dalje osećate kao svoj grad. Šta je to, uslovno rečeno, što ima jedan mali, provincijalni gradić u odnosu na sjaj velikog grada, užurbane srpske metropole? Svestan sam da u svakom zlu ima nečeg i dobrog, a to je u ovom slučaju: iskustvo... Kad sam došao u Beograd, umesto da razmišljam o tome šta sam izgubio nastojao sam da razmišljam šta time dobijam. Odjednom sam imao dve istorije, dve geografije, dva voljena grada...; obogatio sam jezik, svet mi se povećao... Mislim da sam kao pisac mnogo dobio. Čovek je na dobitku samim tim što raste i što se razvija. Mislim da je kataklizma, ako čovek ume da je proživi, jedno izvanredno iskustvo jer, kao što znamo, Apokalipsa nije uništenje, nego Otkrivenje. S jedne strane Beograd mi je pružio sve uslove da se bavim onim što najviše volim, a to je svakako književnost. Beograd je pravi evropski i svetski metropolis sa milion mogućnosti koja nemaju ni jedna druga mesta ili gradovi u unutrašnjosti. S druge strane volim doći u Vukovar u kojem sam gotovo svakog drugog vikenda jer me vuče miris detinjstva i nostalgija, jer su mi tamo roditelji i nekoliko jako dragih ljudi bez kojih bi moj život bio znatno siromašniji... IDENTITET/ BR. 161 / 2011. Prepoznajete li svoj Vukovar u ovom današnjem, stare Vukovarce u došljacima, i verujete li u bolju budućnost ovog grada i njegovih stanovnika? Ne, ne prepoznajem svoj Vukovar u ovom današnjem, kao ni stare Vukovarce u došljacima. I ne verujem u bolju budućnost ovog grada i njegovih stanovnika jer je Vukovar žrtvovan grad koji nikome više ne treba, koji je „bitan“ samo licemernim političarima i to jedan dan u godini, tog nesrećnog 18. novembra kada šalju svetu tako patetičnu sliku od koje me hvata mučnina. Tog dana se sjati pola Hrvatske u Vukovar... ali niko ne želi i neće da shvati da godina ima 365 dana i da Vukovarci žele da žive kao i svi drugi, kao i sav normalan svet. Da su to uvažena gospoda iz vladajuće strukture htela onda bi odavno pomogli da se obnove kombinat „Borovo“, „Vuteks“ i „Vupik“ i da ljudi imaju gde da rade i od čega da žive... I ovde, na ovom mestu ću reći, bez ikakve brige i rizika da će mi neko zameriti da sam pretenciozan ili narcisoidan, da bi bilo milion puta bolje i dostojanstvenije da su tog 18. novembra pustili mene da u ime svih žrtava kazujem pesme „Noć avetinjske volje“, „Ako se mrtvi jednog dana vrate“ i „Mrtvi su jedini svedoci“, nego što su napravili patetični teatar sa ispraznim estradnim nastupima desetak sveštenih lica i srebrnokose premijerke, te umišljene „Gvozdene lady“ i osvedočenog mizantropa. Vukovar je grad koji će neizbrisivo ostati u mom srcu, u mojoj duši i mojim mislima. I ja mu od srca želim, i njemu i njegovim stanovnicima, bolju budućnost... ali, na žalost, dok se država ovako maćehinski 43 i licemerno odnosi prema Vukovaru, ne mogu odgovoriti da i vidim da će ta bolja budućnost uskoro i doći... SKD Prosvjeta, koje se diči bogatom izdavačkom delatnošću, do sada nije pokazalo interes da objavi vašu knjigu u Hrvatskoj? Da li je razlog tome i javna polemika koju ste svojevremeno vodili s čelnim ljudima Prosvjete? Da li im i danas, i šta, zamerate? Nikada nije bilo nikakve polemike između mene i čelnih ljudi SKD „Prosvjeta“. Ja sam samo 2001. godine napisao za beogradske dnevne novine „Borba“ tekst pod nazivom „Vukovar, grad torzo – deset godina posle“ u kojem sam dao hiperrealnu sliku kako je Vukovar tada izgledao, šta se u njemu do tada uradilo, a šta nije, ko se u Vukovar do tada vratio, a ko nije... U tom (kon)tekstu sam se pozabavio i ljudima koji su se bavili i srpskom kulturom u Vukovaru, ali i u celoj Hrvatskoj. Za novac koji su godišnje dobijali iz Ne verujem u bolju budućnost ovog grada jer je Vukovar žrtvovan grad koji nikome više ne treba hrvatskog budžeta mogli su da štampaju svake godine po sabrana dela jednog velikog srpskog pisca i to u zlatotisku, ali, eto, nisu... Možda nisam bio prijatan za nečije uši, možda sam bio isuviše britak i oštar za pojedine sujete koje i dan danas „vedre i oblače“ na istim pozicijama (i mogao sam isti tekst objaviti i ove godine bez da menjam i jednu zapetu, jedino što bi naslov sada bio „Vukovar, grad torzo – intervju: Zoran Bognar, književnik dvadeset godina posle“)... ali jedno je stoprocentno izvesno: ja u tom tekstu nisam izrekao niti jedan jedini netačan podatak, zbog toga je logično što je izostala ne samo polemika, nego i tužba... jer da sam ja rekao bilo šta što nije tačno nemojte sumnjati da bi mi ne samo replicirali i polemisali, nego bi me sigurno i tužili za klevetu. No, pošto nisu imali osnova za tako nešto onda su primenili recept estetskog egzorcizma i zatvorili su mi sva vrata koja su mogli oni da zatvore tako da nikada nisam mogao da objavim knjigu u SKD „Prosvjeta“ do današnjeg dana, niti sam mogao da dobijem nagradu „Sava Mrkalj“ (koju oni dodeljuju) iako su je u ovih poslednjih deset godina davali nekim drugim intelektualcima sa mnogo manjom i tanjom biografijom nego što je moja. Ne verujem da će se po tom pitanju nešto promeniti u skorijoj budućnosti. Dakle, ostaje zaključak: mogao sam objavljivati u najznačajnijim srpskim i inostranim izdavačima kao što su „Matica Srpska“, „Rad“, „Prosveta“, „Bagdala“, „Dereta“, „La Vallisa“, „Vannelli“ ali ne i u SKD „Prosvjeta“; mogao sam dobijati najprestižnije srpske i inostrane nagrade kao što su „Isidora Sekulić“, „Rade Drainac“, „Matićev šal“, „Milan Bogdanović“, „Vannelli“, „Hubert Burda“, ali ne i „Sava Mrkalj“... Ipak, sve je to ostalo na lokalnom nivou. S jedne strane sam doživeo sudbinu čuvene pesme Duška Trifunovića „Po meni se ovde ništa neće zvati“, dok sam s druge strane doživeo da me Evropa i svet i priznaju i prevode i nagrađuju. Ko je ovde lud, obmanjen ili zakinut... kao i uvek... vreme će pokazati... Da li im nešto zameram i opraštam? Pa ja i da to hoću nisam u poziciji jer ja nisam Bog... ja sam samo Bognar... Ističete da se bavite poetikom, a ne politikom, da vas politika ne zanima i da nikada više nećete izaći na izbore. Kada bi svi tako razmišljali, državama i narodima bi, verovatno, vladali pesnici, a ne državnici. Bi li onda svet u kome živimo bio bolji? To zaista ne znam, ali znam da se veoma ponosim što u svetu vladavine Homo Politicusa, mogu za sebe reći da sam u emotivno-misaonom sklopu stoprocentni Homo Poeticus. Ovom prilikom blagodarim roditeljima na tako uzvišenom poklonu... Biti profesionalni političar danas je najunosnije zanimanje. Od politike se živi lagodnije i ugodnije nego 44 od umetnosti. S obzirom da su iza vas tri decenije profesionalnog bavljenja književnošću da li bi i danas, da se kojim slučajem vrati to prošlo vreme, izabrali isti put? Apsolutno. Ne bih ja tu ništa menjao, jer kao što kažem u svojoj pesmi „Moja misija je čista”: Učenik sam albeda, aure, alhemije... Između puta potpune predaje i puta popločanog odricanjem (za)uvek biram ovaj drugi... Moja misija je uzvišena molitva sazvežđa ispod kože, peludni otisak zapisa iz vetra, novo raspeće u lavirintu kruga... Moja misija je čista... Moj patrijarh je Zen mistik, gotovo skrivem u polusenci, uz kojeg se priljubljuje svetlost i predumišljaj nepoznatog. Moj patrijarh je nomad beskraja – mnogostruk kao svemir, samorodan, nezavistan, nepotkupljiv, slobodan: kod njega se ne zna gde prestaje ponos, a gde počinje hrabrost... Moja misija je čista... Moja misija je večita sumnja u sudbinu palih anđela, u razloge njihovog pada... Moja misija je zapanjujuća jasnoća neizgovorenih reči... Moja misija je albedo, snažan kao libido... kao stampedo... Moja misija je istovremeno i čista... i eterična... i vrela... i bistra... kao vazduh, kao vetar, kao vatra, kao voda... Smatrate li da je poezija danas marginalizovan i potcenjen književni žanr? Svedoci smo da su kultura i umetnost najveće žrtve u takozvanoj tranzicionoj Srbiji iliti Srbiji u tranziciji, jer se u njih ulaže manje nego ikad. Pa ako se nekad govorila ona izlizana floskula „da je kultura u našem društvu poslednja rupa na svirali“ šta onda reći za samu poeziju nego da za nju više ni nema mesta na toj „svirali“. Pesnik je potpuno neprilagođen u Srbiji, baš kao i vegetarijanac u zemlji roštilja; u zemlji Srbiji iz koje je, baš kao i onomad iz Platonove države, poezija proterana na velika vrata. Šta priželjkujete i planirate u Novoj 2012. godini i šta je novo u vašoj kući od slova? Pošto u 2012. godini obeležavam tri decenije profesionalnog rada želja mi je da u njoj objavim Izabrana dela u šest tomova koja bi činili knjige „Elizejska trilogija“, „Albedo, Aura, Alhemija“, „Novo raspeće“, „Ejdetske slike“, „Fotografije glasova I i II“ i „Tečni kristal“. Ovo ne iznosim samo kao pustu želju pošto postoje naznake da je realizacija navedenog projekta gotovo izvesna.■ IDENTITET/ BR. 161 / 2011. urbana lobotomija Ivan Grubišić se nije povukao u velebnu kuću na obali, kakvu si je, po uzoru na neke druge, mogao izgraditi, već se preselio u saborske klupe. I to mu crkva uze za grijeh… Piše: Dunja Novosel C rkva izopćava pope što su uplovili u političke vode, a ne kažnjava gramzivost, farizejstvo i pedofiliju među svojim redovima. Njih zabašuruje i gura pod tepih jer su presramotni da bi se o njima progovorilo. A i na veliku žalost, već kolektivni, pa valjda crkveni oci misle, kad bi se otvorila Pandorina kutija, da bi urlici tih silnih crnih zala zaglušili pastvu, pa bi ona postala poput stada izgubljenih ovaca koje trebaju prijeći po sklisku brvnu što dijeli dvije strane rijeke, na ovozemaljske hridi i rajske poljane, a ne mogu to bez vodstva svojijeh duhovnih otaca. Međutim, ti su se oci, bez časa promišljanja odlučili lišiti svećeničke dužnosti don Ivana Grubišića, samo zato jer je njegov „grijeh“ unikatan i samotan na ovim prostorima; skinuvši mantiju; on se nije povukao u velebnu kuću na obali, kakvu si je, po uzoru na neke druge, mogao izgraditi, već se preselio u saborske klupe. Tako je hajka koja je trajala za vrijeme predizborne kampanje kulminirala izručenjem suspenzije a divinis don Ivanu Grubišiću, od strane nadbiskupa splitko-makarskoga monsinjora Marina Barišića. Tim aktom zasigurno je monsinjor Barišić prinijeo žrtvu na oltar čestitosti za sve one neke druge grijehe koje Crkva zataškava. Ovo zasigurno nije bio lak udarac čovjeku koji je život posvetio borbi za dobro svoje zajednice, a i sada to isto namjerava učiniti, samo nekim drugim IDENTITET/ BR. 161 / 2011. putevima. Vrhunsko licemjerje te suspenzije leži u tome što je ona donešena kao rješenje jednog ultimatuma; naime monsinjor Barišić je najprije ponudio mogućnost izbora odmetnutom popu, ili će se odreći angažmana u Saboru ili će ga se lijepo lišiti svećeničkog statusa i ovlasti. Kad se don Grubišić odbio povući i iznevjeriti šezdeset šest hiljada ljudi što je glasalo za njega, to je rasrdilo monsinjora Barišića. Poznavajući revnost katoličke crkve, još su skroz otvorene mogućnosti da se baci anatema na njega. Jer, griješio je on. Drznuo se dirnuti u osinje gnijezdo jer je otvoreno progovorio o nedostacima Crkve kao institucije i osudio njezinu bezuvjetnu slijepu podršku HDZ-u, u ovim vremenima kad je i ćoravim i gluvim ovcama postalo jasno da je bivša vlast ozlijedila Lijepu Našu, pa sad krvari. Možda se ispod mitre slabije vidi. A i čuje. Don Grubišić, koji je toj Crkvi prorekao krah jednak HDZ-ovom, jer je i ona zaboravila temeljne kršćanske vrijednosti i bavila se nekim drugim hobijima, navukao je na sebe srdžbu ostalih pripadnika klera, pa oni više nisu željeli da bude jedan od njih. Zanimljivo je kako im bode oči njegov samostalni angažman na političkoj sceni, dok Crkva veoma revno drži štangu HDZ-u još od Svetog Franjine. A stvari su se otad promijenile. Više manje. Don Ivan Grubišić pak, ne zastupa nikakvu stranku već je u Sabor ušao kao građanska opcija i osim što je, (sad već 45 bivši) pop, ponajprije je čovjek, sociolog i intelektualac sa zdravim stavovima, što se ne bi moglo reći baš za sve koji su se nekom Božjom providnošću ili nekim mnogo prozaičnijim stvarima dokopali saborske fotelje. Ako još kojim slučajem ispoštuje obećanje da neće uzimati saborsku plaću već će je uplaćivati na račun neke humanitarne organizacije, zaslužio je da mu svi prisutni skinu kapu. Crkveni je vrh, pošto mu je propala namjera da ocrni pobunjenog popu i odvrati birače od toga da mu pruže podršku, štoviše, postižući tom antikampanjom samo to da ga oni još više prigrle, u svom očaju i nemoći zaigrao na jedinu kartu što mu je ostala u špilu smicalica. Bar im je to nekakva zadovoljština u moru jada kad je HDZ izgubio izbore, kad krizmanici, nakon što dobiju i treći sveti sakrament, okreću leđa Crkvi i u nju će svratiti samo na vlastito vjenčanje, a i to je upitno jer je institucija braka krahirala kao HDZ, i kad im se javljaju pobunjenici unutar vlastitih redova koji će zadići onaj tepih pod kojim su usnuli grijesi. Ne da ih puste da lutaju svijetom, već da ih otkriju i osude. Don Grubišiću želim puno strpljenja i ustrajnosti u daljnjem djelovanju, jer nema više okretanja sa tog puta, a „uzoritim“ crkvenim ocima da zastanu na trenutak dok sitničavo prolaze prstima po odredbama Kanonskog zakonika, i nađu malo vremena za kontemplaciju i samopropitivanje.■ razlikovno ludilo Slučaj “Žikine dinastije”: Apsurd prevođenja srpskih filmova U Hrvatskoj ponovo skandal oko prijevoda srpskih filmova na hrvatski jezik. Komercijalna, RTL televizija skinula je s udarnog termina srpsku komediju ‘Žikina dinastija’, jer ju je Vijeće za elektroničke medije upozorilo da film mora imati titlove na hrvatskom jeziku. U RTL-u tvrde da je riječ pristranoj i neprofesionalnoj odluci i traže ostavku članova Vijeća, a mnogi javni i kulturni djelatnici cijeli slučaj nazivaju skandaloznim i najobičnijim nacionalističkim ispadom. „Ideja o titlovanju srpskih filmova je potpuno stupidna, potpuno maloumna“, ponavlja književnik Miljenko Jergović. Slično je komentirao i poznati režiser i predsjednik Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvoje Hribar. „To je direktan nacionalistički incident! Nastao je i temeljem činjenice što ljudi ne poznaju zakone Republike Hrvatske, a ogromne plaće primaju da ih provode. Mislim da je to i upozorenje da se hrvatsko društvo konačno pozabavi stanjem u Vijeću za elektroničke medije“, upozorava Hribar. Prvi put se ‘slavno titlovanje’ dogodilo 1999. s filmom ‘Rane’ Srđana Dragojevića i javnost se, podsjeća Jergović, već tad, u doba Tuđmanove Piše: Ankica Barbir – Mladinović (RSE) vlasti, posprdno smijala. „Tad je to”, sjeća se Jergović, “izazvalo kolektivno veselje i kolektivne odlaske, odlaženje u zagrebačku Kinoteku gdje su ‘Rane’ prikazivane, gdje su ljudi gledali film samo zato da bi čitali titlove, tako da su propustili jedan odličan film, čitajući te titlove. To je bila jedna ‘društvena komedija’ u kojoj su se, zapravo, svi rugali tom pokušaju prevođenja srpskih filmova.“ Trinaest godina kasnije, upravo u večeri u kojoj je hrvatski narod, na referendumu, odlučio ući u Evropsku uniju, to više nije ni smiješno, već nedopustivo. Hribar upozorava da potez Vijeća za elektroničke medije nema uporište u Zakonu o audiovizualnim djelatnostima, u kojem, kaže, jasno piše slijedeće: Na području Republike Hrvatske se u javno prikazivanje, strani filmovi, puštaju prevedeni“. Ali, pojašnjava Hribar, ima i dalje: „Filmove na jezicima onih nacionalnih manjina, koji su dostupni većini građana, nije niti pragmatično, a niti zakonski, nužno prevoditi. Prema tome”, zaključuje predsjednik HAVC-a, “u pitanju nije zakonsko djelovanje već je Vijeće za elektroničke medije napravilo direktan nacionalistički incident.“ Analitičarka medija i profesorica etike na Fakultetu političkih znanosti, Gordana 46 Vilović, također se, sjeća gorkog okusa smijeha kojeg su izazivali hrvatski titlovi na Dragojevićevom filmu „Rane“ ili „Ozlijede“, na hrvatskom, ali smatrala je, kaže, da je to ‘razlikovino ludilo’ među jezicima zaustavljeno i da su društva zrelija. „Smatram da je to apsurdna odluka, ishitrena, u cijelosti nepromišljena i može imati duboke konzekvence. Ulazi se u nešto što je potpuno apsurdno i što izaziva smijeh i podozrenje većeg dijela javnosti“, navodi Vilović. Glasnogovrnica državne televizije Dorotea Lazanin-Jelenc, podsjeća da je HRT, krajem prošle godine, bez prijevoda, i bez sličnih opomena, emitirala cijeli filmski ciklus pod nazivom Filmovi naših susjeda. „Dakle, HRT nije imao sličnih upozorenja niti bilo kakvih prigovora od strane Vijeća, a emitirali smo krajem prošle godine, izvorno na srpskom, ‘Maratonce’, u rujnu ‘Ko to tamo peva’ a u šestom mjesecu ‘Mi nismo andjeli’. Emitirali smo, također, i seriju ‘Miris kiše na Balkanu’ i nismo imali ni negativnih reakcija gledatelja“, navodi ona. Zbog svega toga, komercijalna RTL televizija, postupanje Vijeća smatra i diskriminatorskim, poziva na ostavku predsjednika Zdenka Ljevaka i svih 7 članova Vijeća, te najavljuje pravnu bitku.■ IDENTITET/ BR. 161 / 2011. hristos se rodi PRAVOSLAVNI SRBI PLJESKOM DOČEKALI I ISPRATILI JOSIPOVIĆA I MILANOVIĆA V idno uzbuđeni i razdragani vjernici velikim pljeskom dočekali su na Badnje veče predsjednika države Ivu Josipovića i premijera Zorana Milanovića u prepunom Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu. Prisustvovali su historijskom događaju jer su se po prvi put u nekoj srpskoj pravoslavnoj crkvi zajedno pojavili predsjednik i premijer Hrvatske. Prigodno večernje bogosluženje služio je mitropolit zagrebačko-ljubljanski gospodin Jovan uz sasluženje više sveštenika i đakona. U prigodnoj propovjedi mitropolit Jovan je naglasio: “Velika je naša radost ove godine, pogotovo ovog badnjaka da imamo čast da su sa nama predsjednik države, predsjednik Vlade i njihovi saradnici koji su došli da sa nama provedu ovo Badnje veće....U novostupajućoj dvije hiljade dvanaestoj godini imamo puno vjere i optimizma da će naše državno vodstvo učiniti da negativnosti koje su se pojavljivale u državi bude što manje, a što više poštovanja. Neka nam Bog pomogne da budemo bolji” - izrazio je svoj optimizam i nadu, u svoje i u ime svojih vjernika, mitropolit Jovan.■ IDENTITET/ BR. 161 / 2011. 47 Napisao i snimio: NIKOLA CETINA treće poluvrijeme KORUPCIJA, BESPARICA I ODLJEV TALENATA SAMO SU NEKI OD PROBLEMA KLUPSKOG SPORTA ČUVAJ SE PREDSJEDNIKA KOJI NEMAJU PROBLEMA Piše: HRVOJE PRNJAK I FIFA ima svoga Vlatka Markovića. Sepp Blatter, predsjednik krovne svjetske nogometne organizacije u svom četvrtom uzastopnom mandatu, više nikoga ne može uvjeriti da zaista misli ozbiljno kad zvučno najavljuje borbu protiv korupcije. Ali, isto tako, da analogija s čelnikom Hrvatskog nogometnog saveza bude potpuna, ne smetaju mi niti šamari koje povremeno “popije” zbog svoje beskrupuloznosti, uključujući i ovaj posljednji. Naime, tri istaknuta europska novinara, Nijemac Jens Weinreich, Škot Andrew Jennings i Švicarac Jean-Francois Tanda, koji su svoju reputaciju izgradili baveći se razotkrivanjem korupcijskih afera u nogometu, zajednički su odbili Blatterov poziv da se uključe u rad prigodno formirane komisije FIFA-e, poručivši šefu kako je to tijelo “dizajnirano da štiti Blattera, a ne da se obračunava sa skandalima poharanom FIFA-inom organizacijom”. 48 Dodali su i da to tijelo “nema nikakvu praktičnu svrhu niti je istinski neovisno”. Blattera je, nema dugo, prozvao i predsjednik njemačkog nogometnog giganta, minhenskog Bayerna, Uli Hennes, rekavši da “Blatter treba podnijeti ostavku i prije isteka mandata u svibnju 2014. ukoliko ne riješi problem korupcije”. VJEŠTINA RASPOLAGANJA TUĐIM NOVCEM “Svakog tjedna pojavi se neka nova afera. Neka Blatter jasno kaže da će podnijeti ostavku ako se ne može nositi s nagomilanom korupcijom”, izjavio je njemačkim novinarima Hennes. I zato je tvrdoglavi Vlatko Marković na pomalo čudan način u pravu kad u svom poznatom autističnom stilu kaže: “Imali smo nekih pritužbi na neke utakmice, ali tako je to u cijelom svijetu”. Pri tom, dakako, ne propušta istaknuti uspjehe reprezentacije, praveći se da ne vidi lančana uhićenja klupskih funkcionera u domaćoj ligi zbog potkupljivanja sudaca, o istodobnoj IDENTITET/ BR. 161 / 2011. besparici klubova, zbog čega su pojedini igrači postali pravi socijalni slučajevi, da i ne govorimo. Ne, za Markovića sve to nisu problemi vrijedni živciranja, baš kao što mu godinama nisu smetali povici na suđenje, javna priznanja o “podmazivanju” sudaca, hapšenja, doduše, iz nenogometnih razloga Vlade Zeca, zatim pokojnog osječkog tajkuna Antuna Novalića i još nekih nogometnih funkcionera... Na srpskom bi se to reklo: “Danas je Fudbalski savez najstabilnija organizacija u Srbiji”, kako je to za B92 kazao Tomislav Karadžić, predsjednik nacionalnog nogometnog saveza Srbije, po kojemu, zar ste sumnjali, također nema ništa sporno u prvenstvu Srbije. “Ako gospodin Karadžić tvrdi da u našem nogometu nema namještanja i da ih nije bilo, ja pristajem poništenje kompletne svoje karijere u nogometu. Gospodin Karadžić je 20 godina u tom sistemu, dio je tog problema, minoran ili veliki, ne ulazim u to. Ali, nemoguće je očekivati da ljudi koji su dio sistemskog problema riješavaju isti taj problem, neće ga nikad riješiti”, glasio je komentar na tu temu proslavljenog srbijanskog internacionalca Save Miloševića. No, korupcija i namještanja samo su jedan krak problema sporta u tzv. tranzicijskim državama. Tu je i prebolno pitanje modela financiranja sporta, za kojeg je Zoran Čutura, nekadašnji košarkaški reprezentativac Jugoslavije i igrač Cibone, nedavno konstatirao kako će ga “besparica doći glave”, jer se naprosto radilo o “vještini raspolaganja tuđim novcem”, koja je nadživjela socijalizam, ali ne zadugo. A što je najgore, ne zna se što dolazi na mjesto na prazno mjesto bivšeg modela. “Masovnost ili kvaliteta? Bude li sport čekao da mu politika odgovori na ta pitanja, bit će to tipična situacija iz socijalističkoga modela”, kazat IDENTITET/ BR. 161 / 2011. će Čutura. ODGOVORI U CRNIM KRONIKAMA Kad se svemu tome doda višegodišnje ignoriranje očitih kriminalnih pojava, zbog čega sada gotovo svakodnevno imamo novo privođenje zbog nezakonitih radnji u nogometu, ili ignoriranje štetnog utjecaja kojekakvih kvazimenadžera željnih lagane zarade, onda nadu u kakvu takvu perspektivu ulijevaju potezi poput onog iz novosadske Vojvodine, čiji su čelnici javno istupili i obznanili kako više neće dopuštati “trgovinu svojom djecom”, odnosno sklapanje tzv. građanskih ugovora između pojedinih menadžerskih agencija i roditelja malodobnih igrača bez znanja kluba. Lijepo zvuči, samo teško da će i to zaustaviti odljev mladih talenata. Ili, kako to kaže novinar Vladan Tegeltija: “Nastavljajući se na priču o prodaji igrača i egzistenciji kluba, postavlja se pitanje nadolaženja mladih igrača, kao i njihovog kvaliteta, potencijala za veliku scenu, utjecaja roditelja i menadžera, ali i procjene i davanja minutaže, trenera koji rade s njima. Jesu li dovoljno kvalitetni, treniraju li i imaju pristup kao nekada veliki potencijali, a kasnije asovi? Imaju li njihovi treneri, kadetski, juniorski, seniorski, dobru procjenu u selektiranju, hrabrosti da im daju uloge i minute, da ih bruse, usmjeravaju, pa i odgajaju? Koliko i kako utiču roditelji, menadžeri, pa i mi novinari, proglašavajući ih prerano igračima, asovima, željni pisanja o novim Danilovićima, Bodirogama, Đorđevićima u oseci rezultata i košarkaških zvijezda?”. Nadamo se da odgovore nećemo i dalje nalaziti u crnim kronikama. Uostalom, još uvijek nije riješeno niti pitanje likvidacije nogometnog menadžera Dine Pokrovca ispred njegova zagrebačkog stana, u lipnju 2005. godine.■ 49 INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE U ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA ►Pučki pravobranitelj Štiti ustavna i zakonska prava građana pred državnom i lokalnom upravom, te središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije Opatička 4, Zagreb Tel: +3851 48 51 855 Fax +3851 63 03 014 E-mail: ombudsman@inet.hr www.ombudsman.hr ►Srpski demokratski forum Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i prava nacionalnih manjina Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 49 21 862 Fax: +3851 49 21 827 E-mail: zagreb-sdf@sdf.hr www.sdf.hr ►Savjet za nacionalne manjine RH Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini Mesnička 23, Zagreb tel. 01/4569-286 fax. 01/ 4569-297 e-mail: savjet.nac.manjine@vlada.hr www.savjet.nacionalne-manjine.info ►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Krovna organizacija koja promovira kulturu i stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj Berislavićeva 10, 10000 Zagreb tel/fax. 01/4872-480 e-mail: skdprosvjeta@skdprosvjeta.com www.skdprosvjeta.com ►Ured za ljudska prava Vlade RH Trg Maršala Tita 8, Zagreb Telefon: 01/ 48 77 660 Fax: 01/ 48 13 430 www.ljudskaprava-vladarh.hr Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom, promocijom i poštivanjem ljudskih prava u RH ►Ured za nacionalne manjine Vlade RH Stručna služba Vlade koja se brine o ostvarivanju ravnopravnosti nacionalnih manjina i njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom Mesnička 23, 10 000 Zagreb Tel: 01 4569 358 Tel: 01 4569 397 Fax: 01 4569 324 E-mail: nacionalne.manjine@vlada.hr ►Centar za ljudska prava Prati stanje ljudskih prava, informira i educira o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva Kralja Držislava 6, Zagreb Tel: +3851 46 36 547 Fax: +3851 46 53 010 www.human-rights.hr ►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena Miramarska 11b, Zagreb Tel: +3851 46 13 630 Fax: +3851 46 13 650 hho@hho.hr www.hho.hr ►Srpsko narodno vijeće Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u Hrvatskoj Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 48 86 368 Fax: +3851 48 86 372 E-mail: ured@snv.hr www.snv.hr ►Privrednik Srpsko privredno društvo Preradovićeva 18/1, Zagreb Tel: +3851 48 54 478 Fax: +3851 48 54 478 E-mail: ured@privrednik.net www.privrednik.net ►Zajedničko vijeće općina Vukovar Štiti ljudska, građanska i manjinska prava srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji Eugena Kvaternika 1, Vukovar tel: +385 32 422 750 fax: +385 32 422 755 e-mail: zvo@vu.t-com.hr www.zvo.hr ►GONG Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u političkim procesima Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445; E-mail: gong@gong.hr www.gong.hr ►Ženska mreža Hrvatske Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj Tel/Fax: +385 51 233 650 koordinatorica@zenska-mreza.hr www.zenska-mreza.hr Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave zaštitom i promocijom prava žena ►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih prava Savez nevladinih organizacija koje rade na ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava, razvoju demokracije i vladavine prava Gornjodravska 81, Osijek Tel: +385 31 284 320 Fax: +385 31 284 321 E-mail: lsc@os.t-com.hr www.lsc.hr Članice koalicije: Centar za građanske inicijative Poreč, Partizanska 2b Tel: +385 52 428 586 Fax:+385 52 452 746 E-mail: cgiporec@zamir.net 50 www.cgiporec.hr Centar za mir, nenesilje i ljudska prava Osijek, Trg Augusta Šenoe 1 Tel: +385 31 206 886 Fax: +385 31 206 889 E-mail: centar-za-mir@centar-za-mir.hr www.centar-za-mir.hr Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32 Tel: +385 32 413 319 Fax: +385 32 413 317 E-mail: centar-za-mir@vk.t-com.hr www.center4peace.org Dalmatinski odbor solidarnosti Split, Šetalište Bačvice 10 Tel/Fax:+385 21 488 944 E-mail: info@dos.hr www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr HOMO Pula Pula, G. Martinuzzi 23 Tel: +385 52 505 976 Fax: +385 52 506 012 E-mail: homo@pu.t-com.hr Organizacija građanske inicijative Osijek Tel/Fax: +385 31 582 290 www.ogi.hr Odbor za ljudska prava Karlovac Karlovac, Vraniczanyjeva 6 Tel: +385 47 600 634 Fax: +385 47 616 365 E-mail: chr-ka@ka.t-com.hr www.sigmacentar.hr Srpski demokratski forum www.sdf.hr Udruženje za mir i ljudska prava Baranja Bilje, Petefi, Šandora 78 Tel/Fax: +385 31 750 892 E-mail: baranja@inet.hr www.udruzenje-baranja.hr ►Kuća ljudskih prava Selska 112, Zagreb www.kucaljudskihprava.hr Osnovana u cilju promicanja, razvitka i unaprjeđenja zaštite ljudskih prava Osnivači Kuće ljudskih prava su: Centar za mirovne studije www.cms.hr Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću www.documenta.hr Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. www.babe.hr Građanski odbor za ljudska prava www.goljp.hr Udruga za promicanje istih mogućnosti www.upim.hr Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja www.udruga-svitanje.com www.identitet.info IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
© Copyright 2024 Paperzz
