Darko Vuković, Plakat 54. Sterijinog pozorja 12.12.2011 7-8, 2011. Darko Vuković, Primjeri grafičkog designa 1 KLASJE naših ravni 7-8, 2011. KLASJE korice 07 08 11 spolja - FINAL.pdf 11:31:04 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944., OBNOVLJEN 1996. GODINE Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko Vojnić Purčar, Stipan Stantić, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Subotici Nakladnici: Matica hrvatska Subotica, 24000 Subotica, Beogradski put 31, + 381 64 399 17 71 i NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica, Trg c. Jovana Nenada 15/II, + 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78 + 381 24 53 51 55 Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72 Za tisak odgovara: Antun Bašić Računalna obrada: Jelena Ademi Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice hrvatske Zagreb, Skupština općine Subotica, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i Ministarstvo kulture Srbije Ogranak Matice hrvatske u Subotici Cijena sveska – 150 dinara Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVI., broj 7. – 8., 2011. Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i književnim jezikom primaju se: E–mailom (klasje@tippnet.rs), na disketi ili CD–u. Tekstovi se ne vraćaju. Gdje je što 3-14 15-17 18-30 31-32 33-39 40-42 PJESNIŠTVO ZVONKO SARIĆ, Seks Veronika, seks PETKO VOJNIĆ PURČAR, Pjesme ljuvene MILOVAN MIKOVIĆ, O lijepom i poetološkom u pjesništvu Lazara Franciškovića PRIPOVJEDAŠTVO LAZAR FRANCIŠKOVIĆ, Mađarica STJEPAN BARTOŠ, Priča iz 1937. godine VLADAN ČUTURA, Modernizam i avangarda na rubovima hrvatske književne produkcije ROMAN 43-55 TOMISLAV KETIG, Damin gambit, IV. 56-52 JASNA MELVINGER, Kulinarski leksik u petrovaradinskom govoru 63-70 71-89 EMIL LIBMAN, Poznati liječnik ljubitelj umjetnosti ANTE SEKULIĆ, Pavlinska prosvjetiteljska i uljudbena prošlost tijekom hrvatske narodne povijesti ĐURO FRANKOVIĆ, Služiti gospodinu Bogu i ubogim Hrvatima 90-92 93-97 JEZIKOSLOVLJE STAJALIŠTA RAZGOVOR ĐURO VIDMAROVIĆ, Povratak u jezik pređa kao u uterus sazdan od sjećanja PRIKAZ 98-99 100-105 106 107 ĐURO VIDMAROVIĆ, Životne dvojbe kao nadahnuće NACO ZELIĆ, Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. NELA TONKOVIĆ, Desing bez šećera IRINA SUBOTIĆ, Hrabrost, traganja, inventivnost Darka Vukovića 108-110 STEVAN MAČKOVIĆ, Dosadašnja i sutrašnja suradnja Historijskogarhiva Subotica u ozračju europskih povezivanja ANTONIJA ČOTA REKETTYE, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača JAKOV BASCH, Klasje naših ravni (2002. – 2011.) – zastupljeni autori i broj stranica 111-118 119-120 BAŠTINA LIKOVNI PRILOZI DARKO VUKOVIĆ, Korice (1,4), str. 4,5,8,9,12,13,16 Zvonko Sarić, Seks Veronika, seks 3-14 Seks Veronika, seks ZVONKO SARIĆ kiša pljušti u mrkloj noći pekari mijese tijesto za kruh, matere kupaju njihove bebe krave muzare spavaju u crnim, toplim štalama nadomak malog grada, crkve su zatvorene, svete mise su završene putnici su već stigli u Suboticu u hladnoj, namrštenoj zemlji vlada muk, profesorica povijesti ispisala je na bijelom, uglačanom stolnjaku trošnom bojom flomastera kalendar darivanja, naša buduća svanuća u radosti askeze, u kojima me želi s darovima dočekati ležeći raširenih koljena, dobro je, lijepo je moj radar je stalno uključen na Aleji Maršala Tita br. 20, nagnuta nad stolom depilirana, klimajući glavom potvrđuje datume i nadražuje dugačke bradavice na mekanom mesu bez mlijeka, širi miris znoja iz hodnika svog tijela prepunih zadihanih vojnika u kovitlacu vriske rata i ponavljajuće želje polazaka i povrataka, prevlači sporo prstom po slijedu dana, mjeseci i godina, ispred svakog našeg svečanog datuma nacrtala je raspetog Krista na križu, šapućemo o naslijeđenom Pismu utjehe i danom nježnom plamenu koji nas čini čežnjivima, pomiluje me po rebrima povuče dim iz cigarete nadaleko čuvene i nasmijana povuče stoljnjak s drvenog, čvrstog stola i baci ga u zrak i bordo karminom se potpiše na bijelu plahtu imenom Veronika, a kasnije? brzo je skinula svoje noge i bacila ih pored kreveta i rekla: uzmi me ljubavi, izvoli, ja sam tvoje vrijeme na koje ćeš ubrzo mili nakratko zaboraviti, nećeš čuti ni tvoje stenjanje kako vrijeme bude odmicalo u ovoj mrkloj noći – a kasnije? polako vraćajući noge na svoje tijelo Veronika me pogledala i upitala: a sad mili? vrijeme nije nestalo samo se igralo, osjećaš li sada ponovno tvoje vrijeme? disao sam duboko poslije trena sna i šutio opušten, a Veronika je podigla raširene noge u vis i pozvala me prstom kod sebe, kiša je pljuštala u mrkloj noći, pekari su mijesili tijesto za kruh, matere su okupale njihove bebe krave muzare su spavale u crnim, toplim štalama nadomak malog grada, crkve su zatvorene, svete mise su završene putnici su već stigli u Suboticu, a u hladnoj, namrštenoj zemlji je vladao muk PREMA NEBU NEBA odjednom, jastuk noći se ponudio ljubiteljima blaženstva jakih mirisa u toplim posteljama, a jak vjetar donesen mrakom nikoga ništa nije pitao, galantan, široke ruke posipao je sitnu prašinu na ulice i nadgrobne ploče, na te pečate stalnosti zora vremena, do kojih se može od centra Subotice za dvadeset dvadeset i pet minuta s noge na nogu 3 Klasje naših ravni Darko Vuković Igrom do grada 4 Klasje naših ravni Darko Vuković Plakat za 55. Sterijino pozorje 5 Klasje naših ravni Zvonko Sarić, Seks Veronika, seks pješice prošetati da se ukrase vaze izbora smrtnih ljudi preobiljem cvjetova, izlišno je razmišljati o preranom ili prevremenom, zoološki vrt je dio djetinjstva u svačijem životu, a kada je zagrmilo Veronika zatvori prozor ovlaš namjesti kosu prevrne i protrese staklenu kuglu u kojoj pahuljice zalepršaju uskomešano u kovitlacu nalik vijavici okolo crne glave, minijature kopije crteža Basquiata, crne glave sa zakrvavljenim očima postavljene na naš stol i dok gledam bjelinu u prozirnoj kugli Veronika mi zapuši uši s oba njena kažiprsta i u mojoj glavi velikom brzinom odjeknuše ružni zvuci glasova nepoznatih žena i muškaraca iz ništavila s one strane groba, užas tame bez uobličenih slika, mračni nezasitni ponor proždire umnožene glasove, tisuću izmiješanih riječi svađe na svađu mržnje na mržnju jarosti na jarost jada na jad poruge na porugu optužbe na optužbu 3-14 razdora na razdor, s periferije zapišti sirena lokomotive, u staklenoj kugli pahuljice su već polegle, obamro svjedočenjem umorne dreke iz ponora crnih, žednih grla punih ugašenog nesagorjelog uglja hvalisanja i bijesa, trgnem se i pobjegnem od te žalosti u zvuk Veronikina glasa, smiren njenim gostoprimstvom naraslog tijesta riječi bijelog od zanosa prikazivanja spomenara minulog doba djevičanstva, raznježena, u našem kutku ushićena, Veronika hoće sve da zna o meni u satima kada je nebo ostalo bez ptica koje griju svoja jaja u visokim gnijezdima i dok ulicama promiču utvare prokletih tražeći sugovornike među živima, Veronika postavlja pitanja o prošlim pokušajima ljubljenja u usta, tada razbijem jaje koje sklizne u staklenu čašu i popijem ga prijesnog, otkidamo komadiće korice kruha jezične epizode iz spomenara razdjevičenja u minulom dobu sladeći se gutanjem suza iz sirotišta ostavljenih uspomena i zalogajima pomisli na nekvarljive poljupce, napunim lavor vodom Veronika zadigne bijelu lanenu haljinu naviše na butine i dok na koljenima perem njena stopala Veronika uzdahne i spomene silno Ime koje je podiglo nemoćne bičeve na njegovo mršavo tijelo, zagrabi vode i poprska mi lice i smije se razdragano prskajući me vodom, smijeh preplavi i mene, obrišem njena stopala, a Veronika ustane odlučno i zakorači prema zidu prevrne stranicu zidnog kalendara na mjesec lipanj, zanosni smijeh ugodno malaksao zaspi, hej Ja! viknuh sebi i bez zebnje zakoračim u raznolikost cjeline proživljenog proljeća početkom novog putovanja, izbavljen, nerazrušiv, zauvijek napušajući nemoralno kruženje udahnem zrak i dođe mir na mir i spokoj na spokoj, Veronika me ponudi čašom bijelog vina Maestri Cantinieri, 6 Klasje naših ravni Zvonko Sarić, Seks Veronika, seks mirujemo u tišini uživajući u nepokretnoj nježnosti najave nepromjenjivog blagdana na nebu neba Utjeha u pećini planine Riba u pećini planine Riba, orijentira prema stranama ovog svijeta za kradljivce kruha, Veronika stavlja prst na usne pokazujući mi da šutim, znatiželjni, nakon toliko dana i noći našeg puta držeći se za ruke u slatkoj dječjoj strepnji prije otkrivanja neke tajne tiho pokucamo, kuc-kuc na nijema vrata napravljena od isječenog hrasta iz šume Cvrkuta, šume prostrane velikom slavom ovjenčane u priči iz davnine nakon pada silnog Kiklopa, pokucamo na ta vrata iza kojih se krije odgovor o postojanju prošlosti i budućnosti, tik-tak, tik-tak tiho se čuo naš žedni sat u vremenskom prostoru planine Riba, svjetlost je prodirala kroz raspuklinu na pećini i osvjetljavala ispisane riječi i uklesani oblik ribe na hrapavom zidu, pročitali smo te riječi 3-14 o mlijeku godišnjih doba stiskajući se zagrljeni u zagušljivom zraku od vlage puni nade da samo sadašnjost omogućuje sjećanje na neprolaznu žeđ prošlih vremena za ponovnim zvukom budilice i jutarnjih crkvenih zvona i da samo sadašnjost omogućuje razgovor o vizijama budućeg i očekivanjima, kada će srca isto kucati u noćima sjećajući se na već protekli dan, prije nego što se zaspi uz zvuke otkucaja satova, i tada je Veronika stavila prst na usne i krenuli smo napolje, očekivali smo i dalje milost da uvijek osjetimo naše danas i da uvijek budemo u našem danas i da uvijek proživljavamo naše danas sada i zauvijek, bezvremeno danas, nepromjenjivo danas i zauvijek samo danas i kada smo izašli pod nebo iz pećine čistih srca i bosih nogu stojeći pod starim Suncem koje diže golubicu na probuđeno nebo razbuktalog proljeća zelenih grančica, Veronika mi počešljala kosu i zapjevala uspavanku oponašajući ljuljuškanje bebe u svojim praznim, savijenim rukama i podiže se vjetar bridila je volja njušili smo sol u zraku, i tako smo nastavili naše putovanje, ravnajući se prema orijentiru planine Riba, dok je Veronika do krvi grebala svoje prazne ruke, uz melodiju uspavanke na vodama koje se pune znacima vremena IGRA DJETETA U PIJESKU sirova snaga suočene unakrsne paljbe noćnog sukoba ubojica koji love nestrpljiv svijet odjekivala je iza nas u popularnoj televizijskoj seriji Zauvijek ću te pamtiti, Rim nije izgrađen za jedan dan niti su se pisma razvila za tri tjedna trebalo je vremena da padne i Newtonova jabuka, iza auto-otpada ganjamo duhove rokenrola u glazbenoj slagalici Jon Spencer Blues Explosiona, fino iskustvo osjećaja podrhtavanja zbog strujnih udara intimnih poruka različitih tonova, progorjela toplina prodire iz kože Veronika nadnosi svoje tijelo, riječ je ovdje i o meni nema sumnje, tu sam i ja, a detalji? pljuskovi i tuševi spužva i baštensko crijevo, laganim padom ubrzanog disanja okrenuli smo se putu pritegnuli kaiševe 7 Klasje naših ravni Darko Vuković Biž' ća, ne motaj se gola! 8 Klasje naših ravni Darko Vuković Lijepa Helena 9 Klasje naših ravni Zvonko Sarić, Seks Veronika, seks prelistali bilješke o slučaju umoriteljke iz zimskog vrta i pošli bez žurbe ravnomjerno dišući, dočekala nas magla od riječi iz usta oholih gadova arogantnih podsmješljivaca koji su zaboravili na Kuću, gdje se ruča s uzbuđenošću vragolana apetita, kažem, takve nas okolnosti zatiču, magla od riječi povodljivaca koji užurbano usitnjavaju novac i odvraćaju pogled od bližnjih, skriva nas, ali i otežava naš put, hoćemo li ikada stići u naš dom na snažan izvor istinskog zavičaja, završit ćemo tragično ako ne uspijemo u tome, nas dvoje s teškim naprtnjačama punih bola, podojeni životom nakon vježbanja smrti strpljivo čekamo pobjedu konačnog protrnuća prije povratka u dom nas golih, gologlavih, golih usta prljavih tabana poslije puta, mi jakih kralježnica igramo se preskakanja vremena klateći se na štakama amo-tamo, sjećanjem na zvižduke vojnika Wehrmachta za lijepim ženama na ulicama Varšave nakon tog blitzkriga 3-14 i sjećanjem na bečki bračni par iz Novele o snu koji su prikazani u filmu Širom zatvorenih očiju i sjećanjem na mučenje Lazara Merkovića u subotičkoj Žutoj kući koga su tukli agenti Miklósa prezimenom Horthy i sjećali smo se na naše odluke u dobrim vremenima o čvrstom vezivanju kronike života jednog muškarca prije pojave prakse histerije boleštine ljubavnih ispovijesti i sjećali smo se naše odluke u lošim vremenima o kupovini lutke oble stražnjice i crvenih i crnih lilihipa s okusom vanilije i sjećali smo se naše odluke u sterilnim vremenima o hodanju bosih nogu po cvokotavom mrazu na njivama nepotrošive ljubavi, nismo zaboravili ni Veneru i Kupidona i zavidnost slikara prema zrcalu koje odražava lik voljene, kvake na vratima svaki dan pritišćemo mnogi žele obljubiti nevinost vješala buduće ovisnosti, pamćenje je zov nenapisane autobiografije, zastali smo u zavjetrini i gledali kako se dječarac igra u pijesku uživajući daleko od pogleda matere i oca bezbrižno zanesen u igri, jer je znao da će roditelje ponovno vidjeti nakon povratka kući, bez kolebanja oprali smo nakupljeni talog i skorenu masnoću šupljeg, umrlog jezika iz posuđa našeg Oca danog nam na dar za iznova pronađeni jezik poezije, svršeno, udešeno da tako bude već u prethodnom mjesecu, vrijeme je bilo kao što je i obično u lipnju, iznad 20 stupnjeva s povremenim oborinama, pijemo sada iz čistih čaša, kuhamo u čistom loncu i jedemo gladni iz čistih tanjura UHVATI DINAR 1. tri i tri i tri i još jedno tri su četiri ta tri, a ti si jedan i ne moraš oblačiti duge crne čarape, kao žene kad je ljeto da budeš seksi, bez obzira na vrućinu, dovoljni su ti gonzo porno filmovi i pogled na izvrnute žene Bazelica s glavom na dolje, dok visiš obješen naglavce na tarot karti nateklih stopala od nehodanja, 10 Klasje naših ravni Zvonko Sarić, Seks Veronika, seks ti pišeš iz šišmiš perspektive tvoj umjetnički manifest, unatoč uzaludnosti tog čina, ideje više nisu dio događaja, iako u galeriji Gilbert i George stoje nepomično na polju Kapljica krvi, češeš se po ruci u nekom trenutku, brige, brige, jedna iz druge u gradu više nema tombole i ne možeš viknut: bingo! to je bila igra za sitniš, nareži dovoljno parizera trebat će ti snage, napravi izložbu tvojih slika možda te netko pogleda, ti nisi pokvaren, jer odradiš sve onako kako se mora, ako se ne može drugačije 3-14 nek bude pošteno pristaneš i na to, jer stolice uvijek čekaju da se na njih sjedne umjetniče! ali metak nikada nije umoran da pogodi u centar, dečki će noćas ukrasti žele piti alkohol oho-ho umornih grla nakon utakmice, a djevojke već čekaju mlade duše se rado procjenjuju ispred velikih zrcala želja je snažna kod budućih majki, ali zrcala ne pomažu i gumb ponekad otpadne, grafitima je obilježena teritorija bijesa nasilje je obećavajuća slava na ulicama jada, gdje polutka bijelog praha Proba predstave Tko se boji sna Friedricha Nietzschea? u izvedbi kazališne grupe Nova ljevica, Hura Cromwell na sceni Kosztolanyi Dezso u Subotici, 1. lipnja 2011. GLAS NARATORA: (poluglasno) Dragan Krstić čuje susjedu Ružu Orčić kako pjevuši. U stanu ispod njegovog. Ne raspoznaje riječi pjesme. Melodija utihne. Nikada ga ne nervira njeno pjevušenje. Dragan odluči otići do Palića i prošetati pokraj jezera. Ima dobar tlak. Popije ostatak pelinkovca iz čašice. Gurne stolicu pod stol. Pokapa čikove u pepeljari vodom iz slavine i istrese ih u roze plastičnu kantu za smeće. Prije izlaska iz stana pipne se po džepu sakoa. Provjeri osjetom je li ponio prometnu i vozačku dozvolu. Onda još proviri u kuhinju i pogleda je li isključio štednjak. Zelene brojke na digitalnom satu pokazuju vrijeme ranog prijepodneva. Zaključa vrata i provjeri pritiskom na bravu. Na Aleji se predomisli i skrene u sporednu ulicu. Uđe u birc na sljedećem uglu i naruči pivo. Poznato lice, stal- nije skupa, smiju se švorc pametni žutokljunci, oni su jedni i jedno i brzonogi da zakuhaju nevolju, prstima pokazuju znak peace, dok se smiju prestrašeni u sebi, preziru neizbirljive očeve koji nisu pošli brodovima za Helenom, makar i izgubili bitku, a za to vrijeme u tami ih čeka zvijer prerušena u klovna na raštimanom glasoviru, ali umivene djevice podmenut će ruke i spasiti njih jedne od te čudovišne zvijeri, koja skriva po sredini rasječen palacavi jezik ni gost, Joška poštar, pita Dragana za rezultat finala Lige prvaka. Zajebava. Svi znaju da je Manchester izgubio. Sitan vez, štrikeraj. Sravnjeni s travom. Dragan ne sluša više Jošku, gleda grudi konobarice Goce, koja ponovno radi. Ostarila je nakon operacije. Umalo da umre. Dragan se sjeti prijepodneva kada je pokojna Zorica stigla kući nakon operacije jajnika. Vesela, zadovoljna što je kod kuće. Dragan naruči još jedno pivo. Otpije iz čaše i pošalje sms poruku kćeri Sofiji da neće ići na ručak kod njih u nedjelju. Napiše da ljubi unuku i upita je li zet Stevo odnio auto na popravak? Pogleda konobricu Gocu koja nosi pivo poštaru Joški. Prizor tijela za maštanje prije spavanja. Dragan stisne oči u trenu grimase lica. Sjetio se da nije uplatio loto. Glas naratora se više ne čuje. Zastor se diže. Polutama. Na prednjem dijelu pozornice nalaze se dvije stolice. Gledajući iz kazališne dvorane u dnu pozornice se nalaze velika dvokrilna vrata... 11 Klasje naših ravni Darko Vuković Požeški špigl 12 Klasje naših ravni Darko Vuković Svako ima svoj centar 13 Klasje naših ravni Zvonko Sarić, Seks Veronika, seks 2. brodovi su u luci, nekada raspojasana jedra vise mlohavo, očevi pecaju s obale za Grand banku, stomaci su njihovi kraljevi, vjera i slast, ne posipaju se više ni pepelom po glavi, jer brojevi se sada ne tetoviraju na podlaktice brojevi su na proizvodima, na svim stvarima koje plaćamo, znakovi su ispražnjeni elegatno i brzopotezno, ostvarena je kontrola virus je pušten odavno, dobro je kupiti na odgodu plaćanja, a preporuča se potrošiti do kraja godine, zjapi praznina bez sadržaja i svašta i tako supruge predvečer pažljivo čitaju i pomno pregledaju akcijske letke tržnih centara 3-14 sve do početka televizijskog prijenosa reality show emisije, rulja hoda u tržnim centrima praznina se skupo naplaćuje prodaju se jaki ublaživači, kupiti dovoljno, ali nikad nije dovoljno, oni su mnoštvo i žamor usisava, umiruje, dok zaobilaze sebe usta se otvaraju svladani su i zadovoljni tako da ništa ne izgleda niti pljesnivo, niti gnjilo, niti izobličeno niti krvavo i smrdljivo, bile bi to jasne, ružne vijesti, ovako zavodljiva prozirna zaslađena kamilica, pileća eingemachtes juhica godi, iza stakla u vitrinama bijelih, prozirnih hladnjaka oči mrtvih zečeva, glave zaklanih ovaca, meso preklanih junadi mozgovi rasporenih svinja, znatiželja ima 109 programa slike se smjenjuju neprestano na ekranima koji se nikada ne isključuju, Bilderberg grupa se okupila i 2011. godine, od 9. do 13. lipnja, u švicarskom planinskom centru Sent Moritz, hotel Kempinski na 59. sastanku po redu svjetske vlade iz sjene, svijet je i dalje, bez brige, zbrinut, a mnoštvo i dalje civilizirano gamiže kuda li, kuda? pogledaj te dojmove postojanja lako odgonetljive ostatke života, odgađajući uporno smrt nakon malodušnosti, puni doza legalne kemije izlaze nasmiješeni dostupnom kupovinom iz ljekarni za nezadovoljne i iz sveznajuće perspektive sliježu ramenima nezainteresirano i kada se spomenu pjesme linije elan vital Zorana Strummera od strica Nikole koji zimi pravi snješka sa ženskim sisama ispred tržnog centra 14 Klasje naših ravni Petko Vojnić Purčar, Pjesme Ljuvene 15-17 Pjesme Ljuvene PETKO VOJNIĆ PURČAR POPUT STARE PJESME kako danas pisati poeziju koja ne sliči pjesmama u devetnaestom stoljeću kako kako danas pisati pjesme koje barem malo sliče pjesmama stare perzije od prije četiri milenija kako pitanja je uvijek puno više nego li odgovora to vječno zašto prati nas već stoljeće a još ne napunismo ni stotinu godina života i uvijek bježimo i u snu i na javi bježimo bježimo kao nejaki zečevi a potom poput pantera od vatre u suhoj travi u tepsijastoj savani bože zaustimo ponekad bože jurimo li prema tebi vjetar i muk muk i vjetar ne odaju ni božiju ni našu želju ostajemo nagi usred goleme zemlje uhvaćeni užasom mogućnosti ni naprijed ni nazad nikada više naprijed i nikada više nazad zašto KAO NOVA MUNJA pitanje ostaje da traje i nakon našega vijeka ture bure valja valja ture bure barut u buretu podno zidina koje želimo dići u zrak zašto zašto zašto samo eho samo eho i riječ možda možda možda i ponovno ne ne jauci iz vedra neba kao munja a nisu naši neprijatelji nisu ni strani zavojevači zašto zašto zašto ova iznenadna smrt ne ne NI NAPRIJED NI NAZAD izgibosmo braćo uzalud izgibosmo zar je ovo naša posljednja avantura oslobađamo se doživljaja iz djetinjstva pokušavamo zaboraviti tmurne snove 15 Klasje naših ravni Darko Vuković 10. Festival uličnih svirača 16 Klasje naših ravni Petko Vojnić Purčar, Pjesme Ljuvene BILBORDI ne ostavljaj iza sebe nikakva dokumenta ni zapise ni natpise ni memoare ako bude bilo ako bude potrebe napisat će se oni i bez tebe i oni olakšavajući i oni oteževajući izvući se svakako nećeš bukagije ti rastu iz samih stopala vidi vidi pogledaj IZ DIJALOGA S KAFKOM vi slaveni me uvijek iznenadite ne mogu vam vjerovati 15-17 IZ RAZGOVORA S KRLEŽOM optuživahu ga za bogohuljenje a ni jedan jedini tekst traktat esej ne posveti protivu svetog trojstva oca sina i svetoga duha niti jedan jedini da ne vjerujem u boga isusa krista i da pročitam njegove mladalačke ispovijesti o jutarnjim misama na kaptolu u zagrebu samo to i o glazbi u katedrali i o zboru kojega sluša samo to i opet bih se obratio bogu i postao iskreni vjernik prava vjera izgleda suviše je duboko u pjesniku e da bi je mogli shvatiti svadljivi mulci koji ni sami sebi ne vjeruju a kako će onda onom iznad nas i još više onom duboko u nama a vjerujete li nam danas pitam simpatični ste puni osjećanja i suosjećanja od vas nisam ništa dobroga naučio a s vama živim od svojih malih nogu jesmo li vam sada zla učinili inzistiram kao slavenski nazovi vođa rekoh nastavi on ni dobroga ali ni zla ne učiniste meni ni jučer ni danas što reći bijelome magu koji te motri očima pauka a onda djeteta što i kako se snaći u njegovim prvorođenim riječima nastalim u samom središtu mladoga kozmosa zar on sjedi pokraj samoga trona samoga svevišnjeg Bandašica Mirjana Dulić i bandaš Grgo Kujundžić 17 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... 18-30 O lijepom i poetološkom u pjesništvu Lazara Franciškovića MILOVAN MIKOVIĆ USRED POEME RAVNICE – Lazar Francišković (Subotica, 4. srpnja 1948.), pjesnik, prozni spisatelj i esejist, stihovima je debitirao 1977. godine, kada mu je tiskan ciklus pjesama pod naslovom Mrginj, u okviru zajedničke pjesničke zbirke Zov reči (s Vladimirom Đurićem i Ivicom Manđusovim). Prva samostalna zbirka pjesama mu je Utva bez krila (1980.), uslijedile su tri poeme pod naslovom Biblioteka, Gradska kuća, Fontana (1998.), pa spjev Stara Crkva (2000.), zatim poeme Skaska o vatri (2004.) i Graal (2008.), te zbirka pjesama pod naslovom: Di, čuje pisma divojačka i po koja suza (2009.). Iskazuje se bačkim bunjevačkim ikavskim idiomom i hrvatskim standardom, njime, ipak, pretežito. Na početku ovoga razmatranja, zapitajmo se: Kamo spada iskustvo iz prostora jezika i egzistencije, u pjevanju Lazara Franciškovića? Gdje mu je ishodište? U kojoj poetološkoj i stilskoparadigmatskoj praksi? Ima li ono doticaja, nadasve s tradicijskim, ili je, i u kojoj mjeri, u suglasju sa, u dvadesetom stoljeću, dominantnim modusima povijesnih avangardi i njihovim osporavateljskim intencijama, koje su se očitovale na poetičkoj razini kao poništavateljski ili prevrednovateljski stav, kako glede tradicije, tako i naspram aktualnih umjetničkih stanja i kretanja, drukčije estetičke orijentacije. Sadrži li ono u sebi zametak ili elemente prethodećih ideja? Hoće li, možda, utjecati, ili pridonijeti, stvaranju budućnosne umjetnosti? Rijetko kada se može pružiti jednoznačan odgovor na ova pitanja, a u Franciškovićevu slučaju, navedeni pristup, čini se, ne bi nas ni približio traženom i očekivanom odgovoru. Zašto je tomu tako? Moglo bi se reći jer Francišković nastoji uspostaviti vlastito, sebi primjereno shvaćanje o lijepom i poetološkom u pjesništvu. Ovo se, neprijeporno dalo naslutiti, već u stihovima što ih je ponudio u prvoj samostalnoj zbirci pjesama, Utva bez krila, u kojoj nas presreću, mahom katreni, ili kratke pjesme od desetak stihova, i u njima uprizorene samo naznake, bezmalo kodovi, boja, stanja i kretnji, kao primjerice u pjesmi pod naslovom «Djetinjstvo»: Pepeo sunca Na granici vremena Sa djetinjstvom pleše Utva bez krila1 U prilog prethodnoj tvrdnji svjedoči i jednako suspregnut i sveden iskaz u stihovima pod naslovom «Pjesma»: Pustinja pustinja Krik čovjeka Bjelina horizonta I crno bezvučje2 I potom, ni malo slučajno, autoreferencijalno intonirana i naglašeno ritmična pjesma pod naslovom «Pjesnik»: Probuđeni vjekovni drznik Nestvarna kopna lovi U srcu smrti smrtnik Ni sebe samog da spozna3 1 Utva bez krila, 1980. str. 5. 2 Isto, 6. 3 Isto, 7. 18 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... Odredivši sebe, pjesnik polazi put krajolika, postajući i njegovom sastavnicom, što se na svoj način očituje u pjesmi pod naslovom «Ispod krstina»: Ispod krstina i Studene vrućine Suhe oranice i Parasničke peći Dijete je valjda Davno jedno Poemu ravnice Ponijelo4 I kao da su mu tijekom, tih prvih već koraka, iznevjerena mnoga očekivanja, što mu donosi razočaranje i podučava ga oprezu, o čemu nalazimo traga u pjesmi «Panonija»: Nikog ovdje nema Trepere zavjese zemlje U policama svemira Pokopane poklade i prela A ovdje nekoć Sin ravnice Gasio svoju je žeđ5 Pjesmom dozivajući u svijest, svijet nekada čudesnih, zbiljskih slika, počevši od vlastita djetinjstva, Francišković otkriva i dio baštinjena bogatstva ovog podneblja, iz kojega je izrastao i u koji ostaje uronjen, ipak u jednostavnosti, dok traži «Staze»: Vrt i magla dalekog pijeska Prve tajne samo njima znane Komadić kruha posut mašću i šećerom Maštali uz lampaš su i pčele Još ponekad prođu kao djeca Između vinove loze Stazama kojih više nema Večer je poprskala lišće I prve pjesme 4 Isto, 8. 5 Isto, 9. 18-30 Osmijehom i njenim suzama Tamo je skoro ostavio sve6 U tom, kadšto i bajkolikom svijetu, i takvu ozračju, posebno mjesto, dakako, ima «Nana»: Meka i lomna kriška kruha Silna i tiha poput rijeka Dobra nana Seže u atare vasione7 A također i «Otac», koji je u Franciškovićevim stihovima, poput mnogih ovdje očeva: Pogrbljen od jutra do sutra Slušao ciku prepelica u posnim grudvama Prolazio Kapije gradova bez atara Beskrajnih početaka i svršetaka Arende čovjeka i zemlje8 Općenito, čovjek ovoga podneblja, kakvim ga vidi Francišković, napose njegove kretnje i mijene, nisu plod nekakve hirovitosti ili egocentrične egzistencijalne nestrpljivosti, već iskaz jedne kozmologije, u čijem je središtu svakodnevica, dok pjesnik, koji sanja i predmnijeva, prožet stvarnim i uvjerljivim, stvara prizore koji poprimaju dojmljiv lirski iskaz, kao u pjesmi «Starac»: Raonik mu razbio čelo Nekoć na gredi U lahoru zore Krov je neba Poljuljat htio Sad pod kapijom sjedi Sve vrijeme Luta Između beskrajnih bjelina Prostor bez prostora Muhe pred odlazak tjera9 6 7 8 9 Isto, 10. Isto, 11. Isto, 12. Isto, 13. 19 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... 18-30 Pokretljivost Franciškovićeve imaginacije, uključivši stvarne i materijalne slike svijeta, očito nisu pod utjecajem zamišljenih, od nekoga uspostavljenih apstrakcija, niti su plod toga zametka. Njegovi su stihovi poput ispruženih ruku, za nečim čega ovdje možda ni nema, za nečim čega ovdje, možda, nikada i nije bilo, čega doduše zna biti, pokatkad i ponegdje, uglavnom samo u snu, poput, primjerice u pjesmi «Đeram»: Terevenka pjesme neispjevane Šikarom krčme vjetar svira Na raspuklom stolu pod ambetušom Vatra vina u bokalu Komad slanine i somun medovine Pokidane žice tamburice Tutanj vranca u štali nepotkovan Nebom grumenje brašna Iskopalo Ralo ćudljive stepe12 Bukte umorne grede Talasi Odvaljeni od zaravni Odiseja đerma Bacila kotvu vremena Kozmičke iskre Svatovi i tamburaši Pod orahom nekim Staroj kući neće doći10 Pjesnik Lazar Francišković zarana se zanima za tajnu beskonačnoga prostora, ispunjen neposrednim, neknjiškim osjećanjem za svijet u koji smo uronjeni, o tome nalazimo traga u pjesmi «San o sreći»: Ti i takvi stihovi nisu tek proširena prispodoba kojom bi se moglo obuhvatiti jedno raspoloženje, ili pak, dugotrajno stanje čovjekovo, već moglo bi se reći psiho-morfologija čuvstava o čemu, među ostalim, svjedoči i pjesma pod naslovom «Zabatska jedra»: Jedra prasutona Splela mrtvo čokoće Na poljima beskrajnih zvijezda Lukovi neba prašinom huče Kameni vjetar jeseni Ispere Srebrno sukno daljina Oštre rubove jesenjeg akvarela Trnu panonski sprudovi Neznanih mora11 Ne želeći se odmaknuti od tih i takvih emocija i prepoznatljiva zemljopisa pjesnik, i kada toga nije svjestan, započinje stvarati novu lirsku topografiju, kao u pjesmi pod naslovom «Čarda»: 10 Isto, 22 11 Isto, 23. Kozmički šesteropreg Zadihan samoćom Beskonačnih njiva Jarom pliva Poderotine zemaljskog raja Trunje u zjenama Rasplakana djeteta13 To rasplakano dijete mogao bi biti i sam pjesnik, dok se pita, iz svijeta živih motreći: gdje obitavaju mrtvi, postoji li njihov svijet? Ovostranost upitana nad onostranošću, u pjesmi «Otkrivenje», prepleće sadašnje i bivše stvarnosti, «u dubine zrna utonule», gdje trebaju istrunuti, što je uvjet kako bi iz njega niknuo novi život: Gle već nova Dolazi tama Čudni sanjari U dubini zrna utonuli Postoji zemlja A nigdje je Nema14 12 Isto, 24. 13 Isto, 36. 14 Isto, 37. 20 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... Ta zemlja koje nigdje nema, ipak negdje postoji, ona je kako Francišković navodi u pjesmi pod naslovom «Groblje»: Usnula luka Bez međaša Ušće nepovrata U rukopisima zemlje Ljudi što su bili Teatar imena Procvao nedođijom Usnula luka Bez mrginja15 I kao da je već nastupilo razdoblje postapokaliptičke stvarnosti, koja je mogla pounutriti i sâm sudnji dan, ili za nekoga možda smak svijeta, što potiče pjesnika da o svemu ostavi traga u stihovima pod naslovom «Istina»: 18-30 A iza tih lasta, što žedne ispijaju zadnji mraz, doima se, ostaje još ponešto mjesta i za nadu. O njoj, u završnoj pjesmi zbirke Utva zlatokrila, pod znakovitim naslovom «Djetinjstvo, opet», Francišković ovako pjeva: Kukuružnja i sirak Trunu u zaborav A od njih je Dijete ravnice U duge ravničarske sate Slabom gradilo rukom Igračke iz bajke Umjetnička djela Konje i tambure18 Dugi kanjoni oranice Lutaju Bezdanom vasione Kameni mulj Opio vinom sazviježđa Skelete ljudi U potrazi za istinom Usne ispucale Od asketske zemlje16 U svijetu koji je preostao, ili već možda, posve raspadnut nestao, a u kojem su se prije toga razradile sve vrijednosti, uz narastajući pesimizam, etičku nesigurnost i osjećaj sveprisutne praznine, doima se kao da više nema ljudi, o čemu u stihovima pod naslovom «Samoća», pjesnik zapisuje: Na fruli od zove Raspuklo srce crnice A laste ispile Posljednje mrazeve17 15 Isto, 31. 16 Isto, 34. 17 Isto, 35. 18 Isto, 38. 21 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... VIŠESTRUKE I SLOŽENE IDENTIFIKACIJE SA GRADOM – Nakon prve samostalne zbirke pjesama Utva bez krila, stihova i slika viđenih «bistrim okom djetinjstva19», uslijedila je knjiga poema pod naslovom: Biblioteka, Gradska kuća, Fontana (1998.). Za razliku od prve knjige koja je bila fokusirana prema doživljajima iz djetinjstvu što ga provodi na gradskoj periferiji, odakle upija i svijet nedalekih salaša, u poemama Biblioteka, Gradska kuća i Fontana Francišković je usredotočen na tri značajna gradska toponima. Iz njih misli prošlost i budućnost grada i njegovih stanovnika, dok ga promatra i pulsira s njegovim slojevima i tragovima u njima. Premda su ova tri toponima i objekta namijenjena svima u gradu, oni su, ujedno, sastavnice ne samo osobnog, već i kolektivnih viđenja i osjećanja grada. U njima je objektima sadržan i onaj dio njihove povijesti – u poemama, istina, neizrečene – koji je proistekao iz činjenice da je grad, čiju knjižnicu, gradsku kuću i fontanu pjesnik opjeva, zapravo, ponikao u graničnom prostoru, između različitih naroda, jezika i kultura, njihovih država, političkih, gospodarskih i uljudbenih utjecaja. Ove poeme, očito je, nisu nastale iz matrice nekakvog pjesničkog stereotipa, ili teško odredljive egzistencijalističke slutnje i maglovite strepnje, naprotiv, one su pjesnički odgovor na stvarne i izravne prijetnje iz prostora u kojem se pojedinac zatekao sred «najednom ispražnjena neba i usred zemnih razrovanosti». Jutro na trgu Ćuti. Dan se koleba. Mliječni u omaglici put. Golubovi na krovovima Bistre azur Još ućutkana neba20. Što se to ovdje koleba? Pjesnik veli, izrijekom: «Dan se koleba», a čitatelj se, zacijelo, ima pravo, i može se zapitati; – i što još? Ili ako 19 P. Zubac, iz recenzije 20 L. Francišković, Biblioteka, Gradska kuća, Fontana, 5. 18-30 hoće biti bliži odgovoru, može se zapitati – i tko još? Dok pjesnik nastavlja ovako pjevati: Čedna harmonija Djevojke Na vrhu zdanja, U kamen-vatri zemlje. Kćerke svijeta. Tiha kao svila. Zanos Vjere i nevjere. Muza Sva u lugu aera Što vjekovima Cvatucvat Promišljeno miri. Oprezan je pjesnik sa tim mnoštvom cvatova, budući da je svaka identifikacija, i inače, najčešće, višestruka i složena, što znači da se istodobno zbiva na više razina. Tako se netko može smatrati i Subotičaninom i bačkim Hrvatom i Europljaninom, s podjednako izgrađenim i izraženim identifikacijskim osjećajem za sve tri razine, ili pak, s jače naglašenom samo jednom razinom identiteta, u odnosu na druge dvije. Na banku milenija I pepelu Ludost i mudrost Svijeta. Okovane strane Knjiga; Starih i novih knjigovezaca Ćudi Potop svojih nose21. Uz lokalni, regionalni i nacionalni identitet, identifikacija može imati, i ima, dakako, oznake i šire, globalne, ili je možda bolje reći općeljudske značajke, a pjesnik će to ovako zapaziti: 21 Isto, 6. 22 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... Balkon na plećima Dva Gorostas Atlasa, Ka novoj Odiseji. Između njih Plam-orao ravnice Krila širi. Ispred svih Krinove vode Sred neznanih bokor-cesta Liječe vihori. Između tri gradska toponima, što ih stavlja u naslov svojih poema, poput tri srca grada, pjesnik ne ispisuje ni jedan hodonim, možda stoga jer je ono što on drži za bitno, netko već preimenovao, pa i prekoričio, u toj knjižnici, gdje je pohranjeno mnoštvo jezika: Ostavština Prošlosti i budućnosti Knjige. Pisane Nedopisperom Želja. Nebo golubova Ih razvedrava22. Hoće li moći pjesnik, tim nedopisperom obraniti i očuvati grad, kojega očito – voli, do kojega mu je stalo, radi kojega i kojemu ispisuje svoju lapidarnu, suspregnutu liriku, s osloncem na ono što bi prema njegovu očekivanju, u njegovih sugrađana trebala biti svijest o zajedničkom prostoru, o zajedničkoj povijesti i kulturi. U tom postupku se, prostor izdvaja kao jedan od najvažnijih, ako ne i ključni element toga procesa, jer se s razlogom smatra da je on važan ne samo tijekom stjecanja iskustava i običaja među članovima zajednice, nego i u procesu održanja života i njegova očuvanja za, eventualne, zajedničke obrane od bilo kakve vrste izvanjskih prijetnji. Budući da upravo sukob – a tako je bilo i za rata što je u ovom podneblju bjesnio devedesetih godina prošlog stoljeća – pojačava i učvršćuje identitet, ili stvara zajednički, poglavito nacionalni, identitet. 22 Isto, 7. 18-30 Golgota Križa Sa tornja Varoške kuće U nebu Ravnice i jutra * Šum Nevin izdana Kao Sjena proljeća. Zapreten Bajokrajolik Bajke. Varoš prati23. Izdvojivši iz sveukupnosti subotičke gradske toponimije, njenih kuća, ulica, cesta, prometnica i drugih javnih gradskih površina, kao što su trgovi, parkovi, prolazi, stube, šetališta i sl. – knjižnicu, Gradsku kuću i Fontanu pjesnik Francišković se dotiče pojedinih njihovih obilježja, dok se zapravo kreće ususret različitim društvenim pojavama i procesima. Stoji Kamen i zemlja Drvo i željezo Opeka Na sedam tekućica. I pijesku Koji O stoljećima misli. * Stepom kad jurila još je Pelud trave I kaos. Varoška kuća Rađala se u raju Ovoga miodiv kraja. * Park ruža Blješti u filigranu svjetla. Vjetrovi U bistrini oblaka Bìlo su grada24. 23 Isto, 29. 24 Isto, 30. 23 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... Poput Knjižnice, Gradske kuće i Fontane, premda je pjesnik, neizravno i nužno oslonjen na cjelokupnost gradske toponimije, prepoznajući cijeli sustav simbola koji sačinjavaju urbani pejzaž upravo njegova grada i okolice, sa svim njegovim vidljivim, pa tako i nevidljivim, konotativnim značenjem, čije bìlo također, pulsira. I nitko ne zna što donosi sutra: Možda Na onome salašu Od grumen snijega Novi Graditelj Razmišlja O kuli svjetilji. Iz gorko-slanog Pepela zemlje Ljudima Iz čista mira Da je podigne. Il’ umoran Od vizija Prošle, sadašnje i buduće I žive muke Orkanima da je daje25. Izdvojena toponimija služi ne samo u orijentacijske svrhe, nego i u otkrivanju složene simbolike upisane u urbani pejzaž. U tom kontekstu je preimenovanje uličnih toponima, počevši od, ratnih, devedesetih godina, izgubilo logiku poetičkog kontinuiteta, objelodanjujući novonastalu identitetsku politiku tranzicijskog društva. Pribojavajući se te suvremene političke volje koja bez ustručavanja, bahato intervenira u urbanom tkivu, reducira, reciklira i selektivno reinstalira toponimsku baštinu, pjesnik užurbano riše, pa odmičući se od knjižnice, veli: A sve je počelo dobom fontane! 18-30 U šaptu njenih zjena Klas na početku ravnice, Mreškanje sunca na vodi Ampa u dugoj vranoj kosi. I hodočasnik na izvoru riječi26. * Nekad vatru ruža U dnu zapuštena vrta Rosa lipnja lako nosi! A osmijeh djevojke Lišćem treperi. Zemlju iz zrele žetve, Ruka je nečija U keramiku rascvala. Zlatne školjke Sunčevog zalaska, U paučinu razlivene vode, Inat njenih zjena Prelijevaju u dugu27. U ovom, trećem dijelu knjige, čini se, pjesnik je potaknut i ponesen samom čistotom ljepote, koju želi uživati, odlučan zaštiti je od svih kojima su fontana i njezina estetika zasmetali, počevši od ovdje instaliranih zastupnika – tiranina i zločinca, kako će se ne zadugo pokazati u Den Haagu – koji zaslijepljeni bijesom i mržnjom, prema pojedinim njegovim stanovnicima, javno prijete gradu njezinim rušenjem: Započinjući treću poemu iz ove knjige, u kojoj se prepleću emocije prema djevojci, ženi i gradu, što ih lirski subjekt skriva: Obilni šlingeraj zrele vode. Vrtovi ruzmarina i ruža Uronuli u raskoš-opeku fontane. Mešnar-avlija pravde Za one što su bili, jesu i bit će U kraju Gdje i vrijeme često staje. * Bijeli bagrem i jorgovani Zamrsili masiv vjetra. Žeđ u srcu hodonosca. Plameno žutomorje njiva O hridi makova se lomi28. 25 Isto, 31. 26 Isto, 55. 27 Isto, 56. 28 Isto, 57. 24 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... I dok fontanu brani umivenim stihovima, tu «gdje i vrijeme često staje», gdje je žeđ za životom gdjekada neutaživa, pjesnik stupa kroz drvored koji je dio pejzaža ovoga podneblja: Široki žuti šor bagrema. U golemom danu ravni. Oči ti usnuli jorgovan Sa školja žar keramike. Zar još uvijek mila Čemer Svijetom našim vlada?29 Dok jezikom pjesništva prepoznaje silnice prijetnji, one koje se spremaju zavladati svijetom, nasilno ga svijajući i lomeći, stojeći sred trga popločanog olujom, pjesnik traži i pravo na drugost i drukčijost, ali i na ljubav i smijeh, dok prikuplja i sedimentira iskustvo i snagu opstanka: Nježnotašta ruka. Grudvu hladne Zahvatila vode. Kapi spomenka i latice sunca. I ravno u lice mu prosu. Trg popločan olujom. Zanjiše lagani smijeh zvona. Rijeka … A možda i zaborav snova30. … Smilje nad fontanom na trgu … I njena sjena. Spomen proljeća iznenada vraća. Nestašni osmjeh djevojački, Iz panonskog beskraja U očima: Ljubičasti cvijet. Šapat žene s mirisom ljeta. U kosi, klasje zlatnog žita. Rođena iz života, Otišla u san. Pa nanovo u život. Srebrne školjke sunca: U igri vode 29 Isto, 58. 30 Isto, 59. 18-30 Obale keramike lome31. … Srebrni zvon fontane Nabujalo jutro valja. Samotnik Na rubu silne vodene vatre Jad ćuti. Ovi proplamsaji nade, kako nam pjesnik otkriva, u njemu bude sustave drevnih vrijednosti kojima je privržen, a njima se priklanjaju i ljudi ovoga podneblja koji su mu prethodili dok zajedno osluškuju: Žubor tišine iza Gospojine. Purpurno snoplje dužijance. Čašu vode i miris novog kruha. Bijeli galebovi kao drevni salaši. Razlomljeni u kapi zelene vode. Mraz na licu32. … Hram ljetne noći. Bože! Zvjezdano nebo i mir stepe. Bol radosne mladosti Često je brod Koji se više ne vraća33. … Iz tvoje tihe ruke Golubovi Fontanu piju Obično Kad zemlja i nebo Vri. Srce ti vihor lomi34. Dodajmo: Ako bismo prema ovima trima poemama Lazara Franciškovića htjeli suditi o suvremenom hrvatskom pjesništvu, razumijevanju književnosti i umjetnosti ovog podneblja, kao autonomne zbilje, onda bismo bili dužni zapaziti kako se ono kroz stihove pjesnika od devedesetih godina XX. stoljeća, nezadrživo uzdiže prema mjeri poetički uvjer31 Isto, 62. 32 Isto, 64. 33 Isto, 66. 34 Isto, 700. 25 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... ljivog i snažnog impulsa nacionalnog opstanka, ali također i neprijeporne paradigmatske i estetske vrijednosti, bliske pojedincu iz bilo koje narodne skupine. Lazar Francišković i Ljerka Alajbeg, generalna konzulica, Generalnog konzulata RH u Subotici 18-30 DIO DREVNOSTI U SVJETLU SADAŠNJEM – Čitajući zbirke «Graal» (2008.) i «Di, čuje pisma divojačka i po koja suza» (2009.), zajedno s pjesnikom možemo se zapitati: što znače naši tragovi među ruševinama vjere iz donedavnog poretka svijeta. U njemu je Sveti gral sveti predmet, kalež iz kojega je prema vjerovanju Isus pio tijekom Posljednje večere. Također se smatra kako je u njega skupljana Kristova krv. Otuda je i ukorijenjeno vjerovanje o čudotvornim moćima Svetoga grala, a legenda o tome i mit koji se od XII. stoljeća o njemu gradi, među ostalim i u svezi s tekstovima o kralju Arturu, uvelike je već dio opće povijesti književnosti. U novije vrijeme Sveti gral je središnjim artefaktom kontroverznog romana «Da Vinčijev kod», Dana Browna. Za razliku od knjiga srednjeg vijeka, u kojima je Sveti gral posuda u kojoj je Isus posvetio svoju krv na Posljednjoj večeri, a koristio ju je i Josip iz Arimateje prikupljajući krv i vodu kod pranja Isusova tijela. U tom kontekstu Franciškovićevo zanimanje za Sveti gral, dopire do nas, uvjetno rečeno, poput lirskoga artefakta, što treba biti, i jeste, dio njegove navlastite poetike o ravnici, kao u pjesmi «Po ravnici»: Vjetra mir. U dalju, Ozlaćeni snježni masiv Brda. Uporno plavet neba mrda. Premoren Od misli i duga puta, Putnik: Je li tamo? Pita sebe tîjo35. Tražeći uporište za smještanje mitološkog ozračja Svetog grala i u prostor bačke ravnice, njiva, salaša i njihove metropole Subotice, dakako, ne u doslovnim, opće prepoznatljivim reljefima geografsko-toponimske stvarnosti, već neusporedivo više u prostoru duhovnosti i u duhovnom, pjesnik se ovako o očituje u stihovima pod naslovom «U onoj»: Lazar Francišković i Judita Plankoš 35 Graal, 21. 26 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... 18-30 Za sva vremena svetoj noći Punoj meda, mlijeka i žuči Bili smo zbunjeni … i ništa Više. Putniku Duša Treperi. Ispred njega Dvanaest plemena svijeta – Crkva Slogu ćute36. Slijede stihovi-slike, kojima lirski subjekt, lišavajući se svake izlišne retoričnosti, pokušava uspostaviti poetičke slojeve kroz koje će promatrati prošlost i sebe u vremenu sadašnjem, dok predmnijeva sutra, u pjesmi naslovljenoj s «Negdje»: U beskraju cesta, Salaš! Bagrema bijelih Huj.39 Iz tog zrcala neba i svijeta, stvarnog i nepostojećeg pjesnik hvata, prelomljeni i iskrivljeni odbljesak, u kojem, ponešto spuštena pogleda, traži vlastiti odraz, kao u pjesmi «U predvečerje naroda»: Samo toliko! Malo, ili, sve. A u usred toga huja, on, prokušani njegov znalac, kuša «Mrs proljeća»: Sunce k’o kristalni disk Između neba i zemlje. Roj Lyre Mliječni Rasuo put. Kaos duše Okamenjen u nijemoj molitvi Za danom37. Uz ove, i već spominjane reminiscencije u povodu Svetog Grala, pjesnik traži i, nalazi, i takve, koje se tiču upravo njegova vremena i grada, kao u pjesmi pod naslovom «Vjetar bistri rumenilo večeri»: Doći će vrijeme Kad razorena varoš Bajkom će granut! Putnik sebi kazuje. Mrve žita k’o jutro U romoru fontane na trgu Neke sjene daleke I jedna suza u oku38. 36 Isto, 26. 37 Isto, 43. 38 Isto, 44. U šaci ciče zime Tiho, tiho ide. Duša k’o kruh Pred tâjom istine Trpi žar-bol! Svi … Koje tako silno Voli Daleko …40 I ako su daleko, pjesnik se pita za ono važnije – što sažimlje u naslovu pjesme «Sjećaju li ga se»: Njive Jablanovi Slavuji Salaši U ophodu dana?41 Ovdje, gdje nitko nije pošteđen udara mraka i zaborava, gdje tuga i tjeskoba njegovu Putniku otkrivaju ništavilo svijeta, pjesnik upozorava – i kap vode može žeđati, kao u stihovima «Oluj valovlja mora»: Inih il’ ovoga puta. Zapreten o banak obale. Žeđa kap vode 39 Isto, 45. 40 Isto, 47. 41 Isto, 48. 27 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... K’o i Putnik42. U tom času, čini se, jedini još preostali prostor lirskog subjekta je pjesnički govor, u njemu, koji kao da je, ne samo njegov život, već i tijelo. O tome se ovako očituje u stihovima pod naslovom «Sazdan od bijelih»: Kristalnih latica ruža Pashalne gozbe. Graal nudi duši pomir Kristovom žrtvom Na križu43. Iza kojega nam, ipak, ostaje «krvareća rana», a sa njom i spoznaja o prihvaćanju nerazjašnjenih i možda nerazrješivih pitanja kojima je obilježena naša sudbina, premda označava put povratka, ne toliko metafizici, koju poznajemo, već prije će biti, vlastitoj epifaniji iz koje se izdvaja bogatstvo slika svijeta, kao u pjesmi pod naslovom «Oluj magle u zlatu»: Srce i krajolik U Proštenjara I oko njega Sijeva i pljušti … Romor klasova Kruh miomir vjekova nalio. Gle, Dvor u ruj žaru ruža, Il’ basilica kam-dragulja Zri! Potérion od jaspisa u zraku! Dal’ Java sna iz ceste knjiga Il’ trena ovoga igra je Sve? Raskoš vinogorje Golgota vjere i nevjere44 Otvarajući ponovno, po tko zna koji put, sve svoje sumnje, zapaža, kako mu se s njima otvaraju sva pitanja cjelokupnosti postojanja, 42 Isto, 49. 43 Isto, 50. 44 Isto, 58. 18-30 o čemu će u stihovima pod naslovom «Gotovo starac», zapisati: Od sumnji, Vitraž dotiče; On, u Huk svanuća Biser jeseni rastače. Milost Pashe, Veliki Svećeniče! Godine tridesete U četvrtak Uoči četrnaestoga Nisana Ja nisam Jōsēf iz Arimateje …. Čovjek, pjesnik il’ pustolov? Remeta kazuje sebi: Tâj ceste još stigao nije45. A kada ga sustigne taj čas tâja, u Franciškovićevu pjesničkom govoru, križ traje kao oblik i odgovor, stoga u njegovom pjesničkom govoru prepoznajemo duhovnu granicu europskog kršćanskog svijeta, kao u stihovima «Iz pčelinjeg mara i truda»: Plamen uskrsne svijeće Razgoni očaj četrdesetnice. Čaša posljednje večere Biva Čaša svih proštenjara46. U svim svojim pjesničkim, i drugim, djelima Lazar Francišković, kako smo već istaknuli, obraća se čitatelju i s otoka bačke bunjevačke ikavice. Ovaj je postupak primijenjen i među koricama stihozbirke «Di, čuje pisma divojačka i po koja suza». Njome je obujmljeno četrdesetak kratkih pjesama, a u njima se, na sebi svojstven način, uz prepoznatljivu elegičnost, što ju valjda, oduvijek, emanira ravnica, odašiljući i samoću salaša, pjesnik odlučuje za svojevrsnu protutežu, ranije tiskanim stihovima, uvodeći ljubavni pjesnički izričaj. Pri čemu se Francišković, ne poigrava klišejima ljubavnog 45 Isto, 59. 46 Isto, 53. 28 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... govora, i ne ironizira nad njim, već se s oprezom predaje valovlju čuvstava: Na bajkolikim didova im salašima I u rascvalim dračinjacima, Zaborav dragosti i gorčine kriju47. * Gorki smiješak vina u kleti, Vinogradar joj se negdje izgubio Kao risar i paor u Dužijanci48. * – Kako da te zadržim? – Zabrinuto, a ona mu blago Dok je u nas vjere … a biće je … Dugih obrva i zjena ni u orhideja, Blago crvenokose duge kose Niko nam nemož ništa!49 * Na bilim starim bajskim salašima I dalje … Di, ni za stra niko nezna U pendžerima grimiz muškatla, I iz koji čuje pisma divojačka pa i po koja suza Uz bili šling i lampaš koji svitle I nemož da ne boli, Ako nikog nemaš50. * Sjeća: u pusti u polusjenama jednog … jutra, kao dijete … Nešto dalje od žara na kamenu stare čaše, Po kojoj igrale nježno boje poput daha, plamena …51 Iz navedenih, pet poetskih fragmenata, pjesnik nas obazrivo hoće podsjetiti kako izvan i iza svakog govora ljubavi uvijek traju i tijelo, i kratkotrajna sreća, i bol nad minulim, i ožiljci, i rezignacija – i onda kada mi ohrabreni činom vlastite neposrednosti, obnažujemo usložnjenost ljubavnog doživljaja i sjećanja na nj. Otuda se njegovi ljubavni monolozi i dijalozi doimaju i 47 Di čuje pisma divojačka i po koja suza, 13 48 Isto, 14. 49 Isto, 15 50 Isto, 28 51 Isto, 29. 18-30 kao daleke refleksije antički pojmljenog gubitka, i obiteljske i osobne traume … Oko njih iznenad: Oluj, Lahor i Mir. U nedalek raskrižju drveni križ, A na njem raspeti Krist. Često u Njegovoj sjeni Igrali kao djeca52. Također zapažamo još nešto, fluidnu arhitekturu pjesme, lirik obazrivo lišava dijela pune retoričke komunikativnosti, zamagljujući tako uhvatljivi kolokvijalni raster mogućeg smisla pjesme o onome što se zbilo: Na bilom bajskom salašu Do koga put se gubi, Stara ili nova ljubav vri. Oči joj ko u orhideja Gledaju pitajuć … S mislima u daljinu. Uokolo bašča i zlatni klasovi Golub na bilom i sunčanom zabatu salaša i Putovi ... Tia ampa u srcu joj kri i vri. Digod na bilom bajskom salašu Kome taj sokak mu s gubi, Napaćenost i radost na licu žene53. Glede odnosa prema jeziku, ponajprije zapažamo kako poput i drugih, starijih i mlađih pjesnika, našeg podneblja, i Francišković ispituje sinergiju standardnog hrvatskog jezika s njegovim ovdašnjim dijalektom – bačkom bunjevačkom ikavicom. Pjesnik ovo čini s mjerom i znalački, a njegova stilematika, obvezuje nas na brižnu raščlambu leksičke i stilske razine njegove poetologije. Iz više razloga. Navedimo samo neke: Gdjekada, na mjestu gdje bi smo, slijedom čitalačke rutine, uobičajeno očekivali stanovitu imenicu, zamjenicu, glagol, ili glagolsku radnju, njihova uporaba naprosto izostane, premda je iz konteksta cijele pjesme, ili fragmenta, očito – pjesnik ih podrazumi52 Isto, 42. 53 Isto, 43. 29 Klasje naših ravni Milovan Miković, O lijepom i poetološkom... jeva. Bilo je onih koji su glede ovoga, očito je promišljenog, postupka, pokušali pjesniku osporiti jezičnu kompetenciju. Pri tom su, tek uspjeli razgolitili vlastitu neobaviještenost o zbivanjima u suvremenom, pa tako i hrvatskom pjesništvu i književnosti. Francišković, nadalje, iz ustaljenog oblika pojedinih riječi zna izostaviti po jedan glas – tada, primjerice, umjesto iznenada nastaje oblik iznenad – kada se, izostankom glasa a, a čitanjem preostalih, uspostavlja dramatika njegova gubitka. A to je upravo ono, što pjesnik želi postići, budući da izostavljanjem fonema ili riječi, uz narušavanje, pa i destrukciju istrošenog pjesničkog govora, dobiva nov, neočekivani ritam, na mahove – i dramatičan. I nova značenja. Iz tih razloga, gdjekada, povratni glagol može ostati bez elementa se. Razumije se, ni ovo nije omaška, nije ni lapsus calami, ni lapsus mentis (kako su ovo, nadnaravno učeni, među nama, pokušali «dijagnosticirati»), već znak osobnog, navlastitog osjećanja za jezik i stil. Unatoč tomu što je u hrvatskom jeziku, konstanta koja se provlači kroz sve vrste povratnih glagola, upravo element se, prvi i jedini indikator povratnosti, neovisno o tome ima li funkciju povratne zamjenice ili čestice, tj. pojavljuje li se kao čisti sintaktički element ili je pak sastavnim dijelom morfološkoga i leksičkoga značenja glagola54. Međutim, ukoliko ovaj element i njegova funkcija izostanu, vjerojatno se trebamo upitati – a što, zapravo, ostaje i sa kakvim značenjem? Odgovor na ovo pitanje pjesnik očekuje od čitatelja. Ali ne radi sebe, već radi čitatelja samog. U tom kontekstu čitateljevoj pozornosti, zacijelo neće promaknuti Franciškovićeva sklonost novotvorenicama, tragom koje su nastale složenice: cvatucvat, nedopispero, bajokrajolik, miodiv, miomir, kam-dragulj i druge. Naš se pjesnik tako priklonio onima koji ne kriju zabrinutost zbog prodora tuđica u hrvatski jezik i stoga potiču promišljen, stvaralački pristup gradnji naših novotvorenica, među kojima ima 54 V.: Branimir Belaj, Prototipnokontekstualna analiza povratnih glagola u hrvatskom jeziku 18-30 veoma uspjelih, uz prihvatljive zgodne prevedenice, među kojima ima dosta pomodnica, ali ima i zastarjelica, a, nažalost, ne manjkaju nam ni – priglupnice55. No, ova i druga, pa i neka nespomenuta pitanja jezikoslovnostilističke prirode Franciškovićeva pjesništva, traže, dakako, poseban rad i drugu prigodu. Na kraju, može se reći – s uspjehom se prepuštajući izazovima pjesničke i jezične imaginacije, pa i onda kada se u njegovim stihovima, na prvo čitanje, razabire naizgled značenjski nesvodiv pjesnički govor – Lazar Francišković je postigao mnogo više no drugi hrvatski poeti u Podunavlju, premda nije uvijek dobio potrebnu i zasluženu stručnu i recepciju šireg čitateljskog kruga. Tomu je, pomalo, išao na ruku i njegov samozatajan stav. Možda iz tih razloga, na samom kraju zbirke «Di, čuje pisma divojačka i po koja suza», doimajući se spremnim i na jobovsko trpljenje, pa i usud beskućništva, pjesnik posve neuvijeno zapisuje56: Bože, junake ovih stihova prepuštam Tvojoj Očinskoj brizi, a znaš da je veoma Tribaju, nemaju nikog svog57. 55 V.: Nives Opačić, Promjene u leksiku – nužnost ili nešto drugo 56 Di, čuje pisma divojačka i po koja suza, 45. 57 Milovan Miković, Antologija hrvatskog pjesništva u Vojvodini, od najstarijih vremena – ulomak iz rukopisa 30 Klasje naših ravni Lazar Francišković, Mađarica 31-32 Mađarica LAZAR FRANCIŠKOVIĆ Kada čovjek lutajući kroz život susretne srodno biće, neprekidno odlazeći i vraćajući mu se, sve do konačnoga …, makar ovo, do tada, i u različitim osobnostima zaustavio do punine, po milosti ... Zaustavio. Sluša za stolom sa sendvičima i dvije cole, na obali rijeke kao nekad … u blijesku sunca i košave. Mala, sitna i odlučna. – Razišli … ne i zauvijek. – U glasu misli … zamišljena. U krup-prekras-očima, topla nevinost djeteta, u trideset i nešto godina, ženi. On u sebi razmišlja što reći, da se razumiju. – Ako bih … – Ona zaustavlja, oko zjena neka šarmantna bora, patnja, i neopisiv u njima kras orhideja: – Nalazili i razilazili … Putniče, Pjesniče … ovaj puta osjećam srca i duše prestat će nam lutati … i valja ka nekim novim cestama i sreći okrenuti … – U jesenje nad njima nebo, puno plavetnila i bijelih paperjastih oblaka, kao i olujama o podnevu. Jača kao valovi u nedalek ušću obijuh rijeka velegrada i u zraku povremenog šuma vreve i života. Poput «virtutes et vitia-Psyhomaciha» u bočnim portalima i vitrajima, obično sa sjevera kreposti, a sa juga mana, koje u gotici nalazimo u katedralama. – On joj: – Hrvat, a ti Mađarica, ne iz zla vremena ... na raskrižju putova, vjetrova ... – Lukavo mu se smije i naginje licu: – Napose koncem listopada na sajmištu uz mnoštvo knjiga i jabuka uvaljanih u rastopljeni šećer, ponijeti za uspomenu, doma. Košavu, nama koji boravimo nešto dalje, a u zajedničkoj domovini. – Promijenio ... – I nešto čudno s bolom i pronicljivošću u očima mu obraća. U bijeloj i raskopčanoj košulji na terasi, dok sjede pred halom s beskraj priča života mu na licu. – Ne ljuti ... – Zagrnuta u krem pončo, sjeća, oduvijek zimogižljiva, zlat kratke, i čeka od njega odgovor i nestrpljiva: – Kriješ li nekoga, negdje, ona neće i ne može doći, jer ja ... – On kuša vedro, osjeća da su sve izmiješali, i njoj i sebi: – Ratovali ... Djevojka stepe, suza i smijeha, bespućpolja i u njim po koja doma, ljubavi žene, koja traži il kri-trag svoga srca i duše, boli i radosti života i snova ... često napaćena lika ... kao plamen u zlatnim klasovima i pupama u beskraju ravni koji voli, pati, nada, vjeruje i ljubi ... – Ona poput čarobnice danas tko zna po koji puta ga prekida svojom njež-rukom i glasom u zamišljen vidik, u koji gleda, i: – Hoću srce, a ne riječi poezije i politike, već ljubavi, sve je ostalo prolaznost. Zar nije dosta mimoilaženja?A u duši ili srcu, u uglu joj suza, što zna u posljednje vrijeme bit česta, ponekad ni sama ne zna zašto? – Nije me briga, mi smo najvažniji ... ako je u nama nade, vjere i ljubavi. A sigurno je imamo jer nas danas ovdje ne bi bilo! – A iza nešto šutnje: – Bešćut roditelja-vođa, ne iz isključenja, ipak više smo put-olut, oličenje njihova djela i djeca su, a ne riječiljubav. I radi čega je nevolja u svijetu i kaštiga sve više. Savjest me ponekad kori, misli mi govore, a i život da je u nas Bog sve više u zaboravu, što nije dobro: Ljubav! Govore ovo i drugi. Tvorac svega stvorenoga, koji je i tako Upravitelj, a mi njegovi povjerenici. Vjernici ili ne, barem ne činimo krivo. Za ovo treba ne samo naše hrabrosti već ponajviše Njegove milosti. Biti djeca. A mi od svega bježimo. I inatimo... A sve bi nam se ostalo dalo, da se ne inatimo. – Subjesednik u mislima joj nešto traži, dok se poneki galeb sa svjetlacima vjetra hrva, s olujama srca i duša u njih, ona: – ... Da bi zatvorili kružnicu u punini, i zajedno je otvorili ka drugima, prostorima i vremenima, dosežu do ljubavi. Sjetimo se, ulja, tempere 460 x 880 cm, Leonarda na stijeni refektorija u samostanu Santa Maria della Grazie u Milanu iz 1497. i likova Ivana i Jude. I inih iz života ako se nađu, istovjetni, i nastave dalje, ostvarivati plemenitost, i dobro, a ne zlo, ali samo po Božjoj milosti. Usprkos, i tad, raznih raziskušenja i samo ljubavi. – Događa se zakon iz Biblije, o punini i savršenstvu ljubavi u Boga, neponovljiva, kao Oca nebeskoga. Koji sve oprašta, ako u nj vjerujemo, po Njegovoj milosti, 31 Klasje naših ravni Lazar Francišković, Mađarica i koji usprkos naših grijeha-slabosti, oprašta nam ako nešto krivo činimo, ali ne i u ime ljubavi. I druge nam nema, vjerovati u Očevu ljubav i ostvarivati je. I što nam je bliža u djelima usprkos našega kolebanja, mi postajemo Bogu bliži i sličniji: Konačnost! Krist tvrdi da je Bog-Ljubav. I nema toga grijeha koji nam neće oprosti, ako u nju vjerujemo i trudimo se da ju ostvarujemo. On je stvarnost, a sve ostalo prolaznost i varljivost. I nije u hrabrosti, već u milosti, volji, istini i vjeri. – Gleda ga i pita: – Ima li što sjajnije i stvarnije u Svemiru? I, ni ne spominji rat, on je zlo i zaborav, Ako se vodi, ljubav je ona koja sve oplođuje i čini nas stvarnošću kao i samo praštanje, koje priznajem nije lako. – Ali ... – Krećuć svojom nestaš-glavom, ona, uvjeravajući: – I nanovo danas, ne o politici, meni ženi, što me najmanje zanima, što i kako je bilo i što je trenutno, među narodima, zahvaljujući njihovim silnicima. Ne blagosiva, već užasava. Konačno ako je između naših bilo razmirica, zar je to važno? Žene su ono, što su oni, sa kime koračaju kroz život, možda uz kakvu nijansu. Važnije od svega je govoriti o ljubavi, ili nije? A vrijeme … – Sjećanja ... koja ih muče i trenut-tišine u oluju košave. Sami sebe preispituju, tonući iznova, i iznova, u vlastiti kaotični vrz-milje. I kao neumoljivi u nje traj, riječi pobjedničke pjesme sa jednog od festivala u prozračju i pustoši obala rijeke i hala sajma, iza podneva. Plijeni sadržajem ali i govori o jednoj nepoznat mladoj djevojci, i tko zna ... ako u njem još ... pita si sebe ... ako su se nekad njih dvoje ikad dobro znali, susrevši se i susrećući se, jesu li imali dovoljno hrabrosti, povjeriti se jedno drugomu, u sebi? – Neprekidno vraća se istom, dok ga gleda odsutnog, u njemu znanim mislima, život je očito učinkovit, kako na meni, tako i na njemu. Umišljenost, i java, u nama i u okolišu. Često i bez našega primjetdjela. Više pustošju grca, u bespuću ljubavi. – Svojom ljevicom na stolu dotiče njegovu i teško uzdišući priziva blago ga u stvarnost, sjećajući se pri tom njihova zla i dobra u životima. – Lica više i tijela im umorna, oko njih sil-košave igra i lom uz fijuk tišine im dušu, srcu, misli ... Zagledani jedno u drugo iskren-zjenama i tražeći se jače svojim ljevicama i dalje na stolu. – Žena lagano: – Ratniče, promijenio si se, ne prepoznajem te, a možda ni ti mene. Ako je u nas i malo ljubavi, ko zrno go- 31-32 rušice, Mili, nebeski je Otac, u našoj iskrenost-vjeri-ljubavi, čin slabosti. U svojoj beskrajnoj ljubavi i milošći. Jedina i valjana Ljubav, koja nas bolje pozna nego mi sami, ili ljudi. Da se nađemo zajedno u našem hodu kroz život. – Na obali i ušću dviju različit rijeka ovoga Balkana, i u jednom od Veligrada. Nebo počinje bojati živim plamenom, pupa iz daleka, iz zlat-klasova sa sjevera ravnice, gdje pusti domovi im spremaju počinak, s bezbroj šumora zvijezda na nebu. A košava dalje ovdje sama korača, iznenađena i sama sobom. – Putnik, zagledan u skoru večer, nešto življe: – I meni... se takve misli javljale. Otac nas jedini, najbolje pozna i razumije, bolje i od nas samih, mi smo njegova nezaslužna i slaba djeca. – Ustaju od stola i spremaju se poći, a ona ga prihvata pod ruku sa sjaj -krup-očima i nadom, govori naginjuć mu se, tiho. – Nije važno što je među našima bilo, i je, ratovi, prepirke ... svakako sami ... neprilagodljivi ... ne iz inata ... već bića ... misliti svojom glavom ... i jedini nebeski OTAC nam je prijatelj i razumije što nam se događa, a ljudi ... – Izlazeći iz kompleksa, veselije i bliže mu: – Voljeli Mili, a ne i dovoljeli, poput samoga života. Skupa je lakše. – Tambure, zvona ravnice, glasaju se iz daljine ... vraćamo li se cestom ...? Letak, Dužijance '68. 32 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Priča iz 1937. godine 33-39 Priča iz 1937. godine STJEPAN BARTOŠ SMRT MILE DIMITRIJEVIĆ, SVRŠENE MATURANTICE GIMNAZIJE! – Kada sam jednog dana u arhivi lokalnog dnevnog lista iz 1937.godine nabasao na ovaj naslov, nisam mogao odoljeti zovu znatiželje. Moramo sam svakako, spoznati tu priču u cijelosti. Listao sam nekoliko dana unazad, na sam njezin početak, na prvu naznaku ovog događaja. Bješe to čudan osjećaj, kao da ulazim u vremeplov, u novu dimenziju i izvlačim iz tih požutjelih redova ne samo sudbinu živih ljudi nego i duh njihova vremena. Prvi u nizu naslova ove sage, izgledao je ovako: SMRT MILE DIMITRIJEVIĆ – Prekjučer, oko devet sati noću, na križanju Kalićeve i Ohridske, jedna mlada djevojka je završila svoj život. Samo nekoliko trenutaka pošto je napustila automobil u kom se nalazila sa svojim zaručnikom, ne časeći časa izvukla je pištolj iz taške i ispalila si metak u glavu. Smrt nesretne Mile Dimitrijević je bolno odjeknula među njezinim brojnim prijateljima i poštovateljima obitelji Dimitrijević. Istraga će naknadno ustanoviti razloge koji su doveli do toga čina. NAROD OGORČEN ULOGOM BATE STOJANOVIĆA – Taj čovjek je zaveo mladu djevojku i ostavio je, a ona je jadna, slomljena srca, izabrala ono posljednje utočište – smrt! Nije mogla podnijeti sramotu izgubljenog djevojaštva, nije mogla pogledati svom ocu i svojoj majci u oči, već je uradila ono jedino što je mladom izgubljenom srcu preostalo ne bi li održala ono ljudsko u sebi. Pištolj je uzela iz ladice stola u dnevnoj sobi, gdje je njezin otac, gospodin Dimitrijević držao ovo opasno oružje nezaključano. Eto, opomena svim roditeljima da im se ovo oružje koje, navodno treba poslužiti za zaštitu, na kraju okreće protiv njih i njihove djece same! Obitelj Dimitrijević je očajna. Duboko protestira protiv opasnog zavodnika i svu krivicu pripisuje upravo njemu i njegovom karakteru. I trećeg dana od ovog tragičnog događaja pristižu pisma obitelji Dimitrijević, sa izrazima sućuti i osude postupka Bate Stojanovića. Narednog dana je osvanuo ovaj naslov: JUTROS JE UHIĆEN BATA STOJANOVIĆ – Istraga će pokazati o njegovom udjelu u samoubojstvu Mile Dimitrijević. Ovaj događaj je vijest tjedna. O njemu bruji čitav grad. Javljaju se mnogi koji su poznavali ovaj par i svi se slažu – ing. Bata Stojanović je problematičan čovjek! Bez sumnje, on je kadar da nešto ovako opako uradi. Nesretna djevojka je krišom uzela očev pištolj, njime nije naudila pravom krivcu već sebi – kao svi oni koji ne mogu drugome činiti zlo. U ovoj galeriji tajni, mnogo štošta će ostati nerazjašnjeno. Ali, to neće nikom pomoći – ni jadnoj, nesretnoj djevojci, ni njezinoj obitelji. Pokop Mile Dimitrijević će se obaviti sutra u 15 sati. ING. STOJANOVIĆ JE VODIO SVOJU ZARUČNICU NA PREGLED KOD GINEKOLOGA – VJEROJATNO ZBOG TRUDNOĆE – Slučaj Mile Dimitrijević i afera dr. Pajevića u svezi! Priča se kako je ing. Stojanović vodio i druge djevojke kod dr. Pajevića na ginekološki pregled. Ali, u svezi sa dr. Pajevićem teško je zaboraviti onu aferu koja je prije samo pet mjeseci uzdrmala javnost – aferu o tajnim pobačajima za koju je bio optužen dr. Pajević, a posredno se produžila i na vinovnika ove najnovije afere – Batu Stojanovića. Mlađa kćerka Anke i Žike Dimitrijevića nalazi se u bolnici, u sanatoriju, teško bolesna na plućima, sa malim izgledima da preživi. Od nje kriju ovaj tragičan događaj. Žika Dimitrijević je pozajmio novac za liječenje mlađe kćerke Danice, koja teško bolesna leži u nekom sanatoriju, ali će ga, nažalost potrošiti na sprovod starije kćeri. Priča se kako je Stojanovićevu prljavu, zavodničku, strast osjetilo već nekoliko žena. Spominje se i jedna Bečanka koju je ovaj zavodnik upoznao i zaveo još dok je bio na studiju i doveo je roditeljskoj kući. No, nikako je nije htio oženiti. I tko zna do kada bi sve potrajalo, i koliko bi nesretnica čekala, da nije dobila poziv od kuće neka se vrati budući da joj je otac teško bolestan. Otišla je s obećanjem da će se vratiti, ali je više nitko nikada nije vidio. Govorilo se kako je na samo nekoliko dana pred tragičan događaj neki ženski glas nazvao telefonom gđicu Milu Dimitrijević i rekao: 33 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Priča iz 1937. godine – Željela si uhvatiti bogata muža, ali si ti samo za provod. Ona prava će, ipak, uskoro biti Stojanovićka! Samo tjedan ranije, ing. Stojanović je najavio svoj dolazak u prošnju! Ali, nije stigao! – Mani ga se, ne vrijedi čekati – rekao je Žika. Zazvoni na ulaznim vratima. Mila je rekla neka majka otvori vrata! Ali, Žika je naredio sluškinja neka ona otvori vrata. Umjesto ing. Stojanovića stigao tek buket cvijeća. Javno mnijenje istom je ustalo u osudu obitelji Stojanović. Posebna «zasluga» za ovaj nemio događaj se pripisuje Zorki, majci ing. Stojanovića. – Znam, oduzeo ti je djevojaštvo, ali ipak pusti na miru moga sina! – pričalo se da je tim riječima započela obračun s Milom. – Kako onda možete tako nešto tražiti od mene!? (Zar ona da ga ostavi ...?) – Ti si ga uplela u svoje mreže! Kako su dani odmicali, priča se sve više zahuktavala. Novi broj donosi priču o sprovodu Mile Dimitrijević: POKOPANA MILA DIMITRIJEVIĆ – Pred više tisuća sugrađana, rođaka i prijatelja pokopana je Mila Dimitrijević. Bio je to tužan sprovod. Mlada i lijepa djevojka je skončala prije nego što je osjetila ljepotu života; prekinula ga je duboko razočarana u ono što joj je taj život ponudio! Plakali su svi, ali ni ovo nije moglo proći bez incidenta. Na sprovodu se pojavila i neka rođaka Stojanovićevih. Nekim ljudima je njezina pojava zasmetala. Bila je to kap koja je prevršila mjeru pa su je fizički napali i premlatili! Preksinoć, masa od nekoliko stotina ljudi pred kućom Stojanovićevih zahtijevala je – linč. Ljudi su se, također, stali pitati kako su se Stojanovići tako naglo obogatili!? Otkuda tolike kuće, silni hoteli, imanja, automobili!? Pa, gospodin Jefta Stojanović je donedavna bio tek jedan među sitnim trgovcima! Govori se, kako njegovo bogatstvo nastalo na jedan volšeban način: otvorio je tvrtku na ime nekog bolesnog starca, zadužio je na veliku sumu i pokupio novac. Starac je ubrzo umro – i nije mogao odgovarati niti obeštetiti vjerovnike. Spretnu čovjeku ovako što, vjerojatno, nije bilo teško i nekoliko puta ponoviti. STOJANOVIĆ JE VODIO MILU KOD GINEKOLOGA – Dr. Mijović je rekao, profesionalna tajna ga obvezuje na šutnju, stoga o ovome ništa ne može reći. Govorit će samo onda ako ga sud oslobodi čuvanja profesionalne tajne. 33-39 BATA STOJANOVIĆ JE VODIO MNOGE ŽENE KOD GINEKOLOGA – Kažu, posebna mu je strast bila zavođenje mladih i nevinih djevojaka koje je s užitkom upropaštavao. A nesretna Mila je sve to još i platila glavom! Kažu, ona je svog vrlo ružnog zaručnika izbjegavala, isprve joj se uopće nije ni svidio. Ali, bio je dosadan, nasrtljiv do bezobzirnosti. Salijetao je nesretnu Milu sve dok njezino srce, nažalost, nije smekšalo i popustilo. Ovo pokazuje kako su ljudi dobra srca često lak plijen problematičnih osoba. PEKAR MILAN VIŠNJIĆ ODBIO JE UBUDUĆE OTPREMATI KRUH I PECIVO OBITELJI STOJANOVIĆ – Čovjek koji je punih petnaest godina sva- kodnevno skrbio o kruhu obitelji Stojanović, revoltiran njihovim postupkom odbio je ovo ubuduće raditi! Svi se slažu, glavni krivac uz Batu Stojanovića, je njegova majka, žena koja ima veliki utjecaj na svog sina. Ona je bila glavni protivnik vjenčanja dvoje mladih. Ona je više puta tražila od svog sina neka raskine te nesretne zaruke, budući da u Mili Dimitrijević nije vidjela pravu ženu za vlastitu snahu. Vjerojatno joj je smetalo što Mila nije bogata (a sirotih joj je krojačica, već bilo preko glave). Mila, možda nije bila dovoljno bogata, ali je bila lijepa i poštena, što međutim za jednu osobu poput Zorke Stojanović nije bilo dovoljno. Kao da ta surova žena zaboravlja kako je ona počela i što je bila. Nije li i ona ponikla iz siromašne obitelji sa sestrom i bolesnim roditeljima i tek dobrom udajom (i bez miraza!) postala ono što je sada. Kao da ta surova žena zaboravlja kako su oni samo odnedavna bogati, pa ima dobrostojeća snaha nije ni potrebna. Uostalom, o kakvoj je osobi riječ, vidi se iz njezina odnosa prema vlastitim roditeljima koji su bolesni i nemoćni, a unatoč njezinu imutku žive u krajnjoj bijedi i lošim higijenskim uvjetima. Njihova ih se vrla kćer do te mjere stidi, gnuša, što li, da ih uopće ne pomaže niti obilazi. O nekim ljudima je odista suvišno trošiti riječi – oni svojim primjerom to svakako ne zaslužuju, osim kao pouka drugima, uz nadu da joj se ne nađu na putu! BRANITELJ GOSP. BATE STOJANOVIĆA, GOSP. DR. JEZERKIĆ, ODBIO GA JE ZASTUPATI NA SUDU – Nemam obraza pred svijetom braniti jednu ovakvu osobu. Svijetu ću bolje pomoći ako bilo kog drugog branim osim ing. Stojanovića! – izjavio je dr. Jezerkić. 34 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Priča iz 1937. godine DR. MILENKOVIĆ SE PRIHVAĆA OBRANE BATE STOJANOVIĆA – On je izjavio pri preuzima- nju ove, ne baš zavidne dužnosti: – Javnost prejudicira cijeli slučaj. Tek ćemo poslije suđenja moći izreći osudu. Tražit ću od suda da se gospodin Stojanović pusti iz pritvora, uz kauciju. – Narednog dana je osvanula nova udarna vijest: SMRT ŽIKE DIMITRIJEVIĆA – Žika Dimitrijević pokušao je ubiti Batu Stojanovića (krivca za smrt kćerke Mile), ali ga je samo ranio, a potom je izvršio samoubojstvo! Tragedija je dobila svoj novi čin – ucviljeni otac, koji je dan ranije pokopao svoju nesretnu kćerku, nije mogao izdržati. Ušao je u jednu sobu u sudu gdje je istražni sudac g. dr. Jančić ispitivao ing. Stojanovića i ispalio u optuženog četiri hica. Tri su potpuno promašila, a jedan je samo lakše ranio u ruku nadmenog zavodnika. Tako, zavodnik leži u zatvorskoj bolnici, a otac nesretne Mile u mrtvačnici gradske bolnice! Još se jednom pokazalo kako nesreća nikada ne dolazi sama, već rađa drugu. GRAD OPLAKUJE NESRETNU OBITELJ DIMITRIJEVIĆ – Majka, gđa Anka Dimitrijević je ostala sama, jer joj mlađa kćer, teško bolesna, leži u jednom sanatoriju, a život joj visi o koncu. Gospođa Jeftić, udova pukovnika Jeftića je izjavila kako je pokojni Žika, u mladosti, bio dobar strijelac: – Pogoci duboki, sigurni, točni, strijelac kakvog nikada nisam vidjela u životu! Ali, gle užasa, nije baš pogodio kako je trebalo! Svijet koji ga je poznavao pita se kako do toga došlo!? Objašnjenje – valjda je bio odveć uzbuđen! OPROŠTAJNO PISMO GOSPODINA ŽIKE DIMITRIJEVIĆA – To oproštajno pismo je pokojnik počeo pisati od samog vrha lista. Znak da je nesretni čovjek htio mnogo reći, vidi se i po tome što je prva dva reda počeo pisati pribrano, a onda sve nesigurnije i z reda u red – krupnijim slovima: «Obećanjima i nečastivim prevarama upropašteno je moje dijete koje je i svoj život izgubilo. Upropašten sam i ja i život svoj gubim. Teško mojoj ženi i kćerki Dani. Bog neka ih čuva i neka im pomogne! Neka nas zadrže u lijepoj uspomeni. Za sva zla koje je moju kuću zadesilo krivim obitelj Stojanović, naročito izvršitelja, nasrtljivca i nevaljalca Batu!» Javnost je sve više ogorčena razvojem događaja. Tko je sljedeći, pitaju se mnogi, ako se zlikovcima poput Bate Stojanovića ne stane na put!? Mnogi žale zato što su 33-39 meci mimoišli toga pravoga krivca, pogađajući, zapravo, one koji su bili njegove žrtve. CIGANKA AZRA HADŽ GLEDALA JE MILI U DLAN PRIJE NEKOLIKO GODINA I PROREKLA JOJ NASILNU SMRT – Govorka se kako je pri- je nekoliko godina Ciganka Azra Hadž gledala nesretnoj Mili u dlan i prorekla joj je nasilnu smrt! Mila je bila lijepa kao košuta, ali je imala i dušu. Ne zna se što čovjek nosi u duši. Može on to vječno kriviti, ali odlaskom u smrt sve je isplivalo, sva njezina bolna osjetljivost. KUPOVINA NAMJEŠTAJA – U prodavaonici namještaja «Micković» govore kako su vidjeli Milu Dimitrijević i Batu Stojanovića gdje se dogovaraju o kupovini namještaja. Gospodin Vujaković je izjavio da je Mila stalno govorila – naša soba, naš krevet, naš namještaj ... Narednog dan udarna vijest ticala se oporavka ing. Stojanovića: ING. STOJANOVIĆ SE USPJEŠNO OPORAVLJA U BOLNICI – Bata Stojanović se oporavlja o državnom trošku! Javnost je zbog toga ogorčena. Ali, zakon je zakon, a on kaže da zatvorenici ne plaćaju troškove liječenja već to pada na pleća države – pa tako i za bogatog Stojanovića! ZAKLADA ĆE NOSITI IME ŽIKE DIMITRIJEVIĆA – U redovima članica gradskih ženskih udruga spontano je nikla je zamisao o osnutku jedne zaklade koja bi imala zadaću štiti djevojke od zavodnika, ali i pružiti potrebnu pomoć posrnulim djevojkama, koje treba i podići. Zaklada će nositi ime Žike Dimitrijevića! SENZACIONALNA VIJEST – Sanatorij «Duša» izbacit će iz svojih prostorija Danicu Dimitrijević budući da je sa sigurnošću utvrđeno kako udovica Žike Dimitrijevića neće biti u stanju podmirivati troškove kreveta i liječenja! A narednih dana novi naslovi: SMRT MILE DIMITRIJEVIĆ, SVRŠENE MATURANTICE GIMNAZIJE – Ovaj događaj i dalje ne gubi na aktualnosti iako je od njega prošlo punih deset dana. Za nekoliko dana će započeti suđenje ing. Bati Stojanoviću. Tužitelj će pokušati dokazati svoju tvrdnju da je ovaj čovjek odgovoran za samoubojstvo 35 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Priča iz 1937. godine Mile Dimitrijević, te da ju je svjesno potaknuo na taj tragičan korak. Gospođa Melanija Ninković kaže: «Obitelj Dimitrijević je za primjer. Ljubav gajena u njoj prema djeci može poslužiti kao poticaj svima. Roditelji su žrtvovali sva svoja zadovoljstva za ljubav djece.» DEMANTI – Dr. Veljković oštro demantira da će Danicu Dimitrijević udaljiti iz sanatorija zbog nepodmirena računa za liječenje. Napose, gospodin Velja pl. Lazičić dao je prilog od pet tisuća dinara za troškove njezina liječenja! GRUMEN KAMENE SODE U MLIJEKU ZA BOLNICU – Desilo se nešto nečuveno! Spriječena je tragedija većih razmjera. U glavnu gradsku bolnicu dopremljeno je mlijeko kao i svaki dan, ali se u jednoj kanti nalazio grumen žive sode! Jedna od bolničkih kuharica (zašto ne reći i njezino ime – gđa Marija Trifunović) raspoređivala je mlijeko iz te kante kad je ugledala u kanti tom prilikom grumen još nerazložene sode. Istraga je u tijeku. Pronijela se vijest kako je mlijeko bilo zatrovano ne bi li se otrovao glasoviti zavodnik g. Stojanović! Ali, tko može povjerovati u to? Tko još može pomisliti da će od toliko bolesnika to otrovano mlijeko doći baš u zatvorski odjel bolnice i točno do Bate Stojanovića?! 33-39 DR. MILENKOVIĆ, BRANITELJ ING. BATE STOJANOVIĆA UVJEREN JE DA JE NJEGOV BRANJENIK NEVIN – Ona je njega iskoristila, snaž- no ga ščepavši svojim pandžama, kada je pokušao sve stvari vratiti na svoje mjesto, i radi toga mu je pokušala zaprijetiti, a na kraju je sama postala žrtvom vlastite ugroze. Makar ona to i nije htjela, metak je, ipak, opalio! Sada se mnogi pitaju, kako je moguće da dr. Milenković ugledni pravnik i čuveni odvjetnik, o svemu govori s toliko naivnosti, gotovo dječje lakomislenosti! Bata Stojanović je zavodnik i nasilnik i javnost teško može povjerovati u nešto drugo. Opredjeljujući se između lijepe i nježne djevojke, koja je svoju čestitost platila glavom, i ružnog, grubog, bogatog parazita koji mirno promatra zlo što ga je nanio, uz sve što se od tada događa, svi će stati na stranu nesretne djevojke. Novi dan: ZAVODNIK SE OPORAVIO – Ing. Bata Stojanović Novog dana: je toliko oporavljen da će u ponedjeljak konačno dospjeti na optuženičku klupu. Ni rat u Abisiniji, ni devalvacija franka, ni pad cijene žita, našoj javnost ne znače tako mnogo kao ovaj slučaj. Ono što se tu dešava je suviše osobno, duboko, to može osjetiti samo naš čovjek. Događa se nešto veliko, premda su u pravu i oni koji kažu, svijet će se i dalje okretati, a ovakvih slučajeva može biti i sutra. POKOP ŽIKE DIMITRIJEVIĆA – Jučer je pokopan Novi dan: Žika Dimitrijević, otac pokojne Mile Dimitrijević koji si je oduzeo život nakon što je pucao u ing. Stojanovića, vinovnika smrti svoje kćeri. Cijeli grad je izašao na sprovod i oplakivao sudbinu ove nesretne obitelji. Po zakonu «sloge» tisuće i tisuće ljudi i mlado i staro, svih klasa i profesija digoše se protiv oholosti i brutalnosti jednog čovjeka i jedne obitelji, zdušno i gromkim glasom zatražiše oštru kaznu za profesionalnog zavodnika. Zakone treba mijenjati i uskladiti prema našim uvjetima. Mi smo presadili tuđe zakone u naše prilike, ali mi imamo svoju ljubav koja se poistovjećuje s ponosom i s čašću. Pokazalo se da je čast za ovu obitelj važnija od života. POČELO SUĐENJE ZAVODNIKU – «Tko ukrade kokoš kazni se robijom do deset godina! A, članak 276. kaže tko ukrade djevičanstvo, djevojačku čast jedne malodobne djevojke, može biti kažnjen (samo) zatvorom do pet godina! Zar iza svega ovoga ne stoji cinik koji se ceri i živima i mrtvima?» Ovim riječima, tužitelj Voja Sladojević, započeo je svoju optužnicu. Puna sudnica nepodijeljenog je mišljenja – traži oštru osudu za zavodnika, dok s velikom pozornošću prati pojedinosti ovoga proces. Kakav pak «ugled» ima tuženi može se vidjet i prema gesti sirotih davalaca krvi, koji unatoč tomu što ovu dragocjenu tečnost, koja život znači, daju za novac, njemu nisu htjeli prodati dok je ležao u bolnici! Nema tih novaca! A branitelj je kao svoj krunski dokaz prikazao sljedeće Milino pismo: «Bolesna sam, ništa me ne boli, a ipak sam bolesna. Moje misli su samo kod tebe. Sada bih te zvala telefonom, ali neću da na tebe prenesem tužne 36 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Priča iz 1937. godine misli. Strašan život! Naša kuća je pakao; mama me brani, tata je grubijan. Bato moj, htjela bih umrijeti. Teško mi je, umrijet ću! Ja nemam nikog – do tebe. Za mene je smrt, ali ti si tu da me braniš. Kako bi samo mogli biti sretni da svijet nije tako zloban i da naši roditelji nisu takvi.» – Eto, sada vidite tko je, uistinu, skrivio samoubojstvo! Otac je za nj kriv! – izlagao je branitelj – Zbog njega se sirotica ubila, a ne zbog g. Bate Stojanovića! Otuda nije ni čudo, što se, na kraju sam ubio, savjest ga je pritisnula, bio je svjestan vlastite krivnje! Ali, ni tužitelj nije ostao dužan. Voja Sladojević, mašući hrpom pisama. – O kakvom se čovjeku radi, o kakvom tipičnom i čestom slučaju, može da posluži povijest zavodničkih uspjeha optuženog. Ovdje, u mojim rukama je hrpa ljubavnih pisama koje je poslao, spisak žena koje je unesrećio, a one su sve uspjele, za razliku od Mile Dimitrijević, taj bol ugušiti u sebi, sakriti od očiju javnosti svu gorčinu života koju im je on nanio. Mila je bila osjetljiva i to nije mogla. Ona je uporno, kao svaka poštena djevojka uspijevala odbiti sve upornije napade i udvaranja ove osobe ... A onda, kada je njezino srce popustilo, više mu nije bila važna. Uspjeh je postignut, recka udarena ... On ju je pred svijetom držao za ruku, nosio sve u plavom (jer plava je bila njezina boja) obećavajući joj brak ... Jer, što drugo dokazuje zajednička kupovina namještaja?! A onda je uslijedilo teško razočarenje, bol i sramota pred svima, pred ovim ovdje svijetom koja djevojke cijeni po poštenju i po tome, udaju li se one, ili ne ... Mnogi čvrsti ljudi ne bi ovakva iskušenja izdržali, a kamoli nježna krhka i osjetljiva kao košuta gospođica Mila. Situacija je jasna kao dan. Želio sam pozvati kao svjedoke sve te prevarene i ucviljene žene, ali bi to bilo nehumano prema njima ... Zato njihova bol i patnja neka budu za nauk svima što se nalaze na putu takvim ljudima. Mogu samo apelirati jer protiv zakona ne mogu ništa ... Da, a zakon je takav da bolje štiti imovinu i čast od uvrede riječima, nego od ovakvih gnusnih djela ... MILA JE BILA TIP ŽENE KOJA JE VJERNA, DA JOJ KAŽEM, UBILA BI SE – Ovo je na mjesec dana pred tragediju Bata Stojanović izjavio svom prijatelju Živi Vasiću. Nije li on to zaista tražio od nje? Jedan trač munjevito se stao širiti gradom. U njega nitko razuman ne bi povjerovao, ali ma koliko da je nevjerojatan do- 33-39 brano je uzeo maha po cijelom gradu. Da bi ga mogli demantirati, objavit ćemo ga – Milu su ranjenu doveli u mrtvačnicu, a ne u bolnicu, a ocu su rekli da je u bolnici. Tako je izgubljeno dragocjeno vrijeme i djevojka bi inače, možda i ostala živa, izgubila je svaku mogućnost za pravovremenu liječničku intervenciju, što se pokazalo kobnim. Ovo nije točno, jer po mišljenju dr. Vojvodića rana je bila takva da je smrt bila gotovo, trenutačna. Nije bilo nikakve nade da bi se nekom intervencijom nešto dalo popraviti. Smrt Mile Dimitrijević, svršene maturantice gimnazije, među učenicama njezinog nekadašnjeg razreda izazvala je veliku pometnju i žalost. Gospođica Nevenka Jovanović je izjavila: – Mila je bila dobra, a život je bio pred njom ... A, onda je naišao Bata Stojanović i sve to zaustavio. Novi dan donosi nastavak suđenja: NASTAVAK SUĐENJA – Drugog dana suđenja svjedočio je i optuženi Bata Stojanović. – Kažu, u društvu ste rekli, kako biste se oženili Milom da imate veću plaću? – upitao ga je tužitelj Voja Sladojević – Nije istina! To nisam mogao reći jer sam imao sasvim pristojna primanja ... – A za ženidbu? – Ja, o tome nisam ništa obećao! Tada nastane komešanje i nemir u sudnici. Časni sudac je nastojao održati red i često je prekidao sve glasniji žamor. – Ako niste mislili ozbiljno što ste joj davali povoda za to? – nastavio je tužitelj. – Nisam! – uzvratio je optuženi. – Vodili ste je kod zubara, vodili ste je kod ginekologa, kupovali ste namještaj ... – To je ona kupovala za sebe! – Zar niste govorili – naš namještaj, naša soba, naš krevet ... – Ne! Ja sam rekao – tvoja soba, tvoj namještaj, tvoj krevet ... U sudnici, zvižduci. Gledalište je vidno uznemireno. Časnom sucu, sve je teže zavesti red. U tom času časni je sudac odriješio dr. Mijovića profesionalne tajne te je on svjedočio: 37 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Priča iz 1937. godine – Bata Stojanović je doveo Milu na pregled ... Kod nje nisam video nikakve tragove bolesti, niti gubitka djevojaštva ... Sudnica zanijemi. Utihnu jecaji. Dakle, nema ni govora o nekakvoj bebi. Makar je Mila u jednom pismu Bati Stojanoviću napomenula ono već spominjano – «tvoja bebica»! – Kao što se sada može vidjeti nikakva tu bebica nije bila u pitanju – rekao je optuženi. – Ali, gospodine Stojanoviću, pa vi ste obećali zaruke ... i svi su na vas čekali, a vi ste u tom času poslali samo cvijeće ... Zar to nije cinizam?! – uzvrati tužitelj. – Oprostite, to je, ipak, samo moja stvar! Tada publika skoči na noge! Oni nisu bili samo promatrači suđenja, već je ono očito bilo njihova stvar! Svi su oni, na neki način, što rodbinskim vezama, što zbog dubokog pijeteta, bili uz Milu i Miline. Netko iz publike ogorčen, pljunuo je, odmahnuo rukom, bijesno izlazeći iz sudnice, a jedan među rođacima Milinim, po završetku jučerašnjeg suđenja je rekao: – Ako Žika nije uspio, ja ću! Čim izađe iz zatvora ubit ću ga! Sljedećeg jutra osvane ovaj naslov: NOVI DAN SUĐENJA ZA SMRT MILE DIMITRIJEVIĆ – Naša veza nije bila ljubavna. Bilo je to druženje. Prije bi se moglo reći bili smo kao brat i sestra. O braku, ni govora – nastavio je optuženi svoj iskaz. – Ali, vidjeli su vas kako se držite za ruke, pripijate jedno uz drugo ... – uzvrati tužitelj. – Pa to ne čine samo ljubavni parovi već ponekad i roditelji i djeca ... braća i sestre ... Ovo uskomeša publiku. Pronese se glas kako je Stojanović, navodno,vodio Milu i kod nekog drugog ginekologa. (Nije baš vjerovao liječnicima!) – Ne! Nisam! Tko je taj liječnik? Neka se javi! Zapravo se pročulo, kako je Milu vodio kod onih liječnika koji štošta ilegalno rade i koji se ni za živu glavu nisu smjeli javno oglasiti, jer bi to za njih značilo jamačno nekoliko godina robije. Navodno postoje i svjedoci koji su ga vidjeli (a iz razumljivih razloga se ne javljaju) kako vodi razne djevojke na preglede kod tih i takvih ginekologa i to ne samo kod onih što otklanjaju neželjeni 33-39 porod već i kod onih što su kadri da od žena ponovno naprave djevojke! Nije li i Milu vodio kod nekog takvog liječnika? Najvjerojatnije, pravu istinu nikada nećemo moći saznati. – Izreka našeg naroda «bolje crkvu zapaliti nego djevojku obeščastiti» govori o mentalitetu našeg čovjeka, o njegovim vrijednostima – nastavio je tužitelj – Ovaj slučaj treba poslužiti kao povod izmjene i dopune krivičnog zakonika ... Zakon kažnjava za krađu pokretne i nepokretne imovine, a za onog tko licu ženskog spola oduzme nevinost zakon ne predviđa sankcije, osim ako je to urađeno s djetetom ispod 14 godina ... Koliko je ovaj slučaj ukazao na izopačenost jedne gubave savjesti i prazninu jedne duše, toliko i na anomaliju Krivičnog zakonika ... Vapimo dakle, za jednim novim zakonskim propisom koji bi stao na put profesionalnim zavodnicima kojima je zakon ono za čim im srce žudi! Kada lijepa riječ, drama i literatura ne pomažu, kada se ne mogu otvoriti željezna vrata sadističkih duša, onda zakonom treba regulirati odredbe koje će od tih divljaka stvoriti civilizirane ljude. Bata je osjetio prazninu zakona, raskorak između željenog prava i postojeće zakonitosti ... Nepotpuno pravo je praktički – zločin! Rađa demonstraciju nasilja i potiče unutarnji nemir. Donese li se, konačno, odredba protiv zavodnika nevinih djevojaka, možemo se ponadati kako je s pokojnim Žikom Dimitrijevićem pokopana i jedna evidentna praznina i anomalija Krivičnog zakonika, uz nadu da ubuduće profesionalni zavodnici neće moći nesmetano nastaviti svoj jadni zanat. SVJEDOČILA I GOSPOĐA DIMITRIJEVIĆ – Gospo- đa Anka Dimitrijević, majka Mile Dimitrijević i supruga Žike Dimitrijevića, jučer je govorila na sudu. Govorila je dugo, razobličavajući fantazije zavodnika. Svaka je njezina riječ bila uspomena koja je, razumljivo, izazivala mnoge suze i jecaje u sudnici. Srce, nervi, hrabrost – sve ju je to u jednom trenutku izdalo – pozlilo joj je, pala je sa stolca. Morali su je izvesti, jer nije bilo nade da bi se skoro mogla oporaviti. Jučer, riječ je imala i obrana. – Svijet, ni slučajno, ne bi htio ni pomisliti kako je samoubojstvo, zapravo, neoprostiv grijeh očajnika i gubitnika, korak onoga koji pred uobičajenim, svakodnevnim iskušenjima ljudske sudbine – dezertira. Propuštajući nalaženje smisla života pred naletima malodušnosti, pa i ako je riječ o mladoj, lijepoj i obdarenoj djevojci, koja 38 Klasje naših ravni Stjepan Bartoš, Priča iz 1937. godine će, nažalost, umjesto prohodnih putova i staza, pred njom prostrtih, zbog nečega utonuti u mrak, iz kojega je više nitko nikada ne može povratiti ... – započne branitelj svoju misao – I onda se ovdje, na sudu, hoće tražiti krivac! Istina, krivac nije ni mlada djevojka koja je izgubila kuražu, pred obmanom ili zabludom, jer ubiti se može i zabludom, pa i čovjeka koji je njezinom smrću pogođen! Kako se moglo dogoditi da se za samoubojstvo Mile Dimitrijević hoće učiniti odgovorim moj branjenik, koji je pokojnicu dopratio do mjesta tragedije poljupcem i mahanjem ruke … dokučit će, možda, samo demoni zabluda, spletki i neznanja ... Potegnulo se da je on to htio. Sjedio je u limuzini hladan ili ne, i molim (pokazuje prstom uz malu stanku) čekao čin! Kada se čin završio, dao je gas motoru i poletio uz olakšanje – «Sa njom je svršeno!» i ponovno – «Sve je svršeno!» ... Ali, usput ga je zadržala ruka osvetnika. I on stade kao ukopan. Pred auto mu staje čovjek s očima mržnje. Širi ruke i sprečava Bati prolaz ... Pritrčao je, prinio je ruku prostrijeljenu srcu ... Opet krik: «Svršeno!» I mefistofelski zasićen zločinom ode u noć ... davši ponovno gas svojoj limuzini... Scenarij je tu ... Još je trebalo objašnjenje i tekst ... I, gle, isti su čas nastale priče o siromašnoj djevojci i bogatom zavodniku, čini, ovakve i onakve, i hipnoze, i sugestije, kojekakve, jer zaboga, mladić nije lijep! Ali ... nije ni istina da je on sjedio u limuzini, ledeno, nego je zaljubljeno pratio hod djevojke koju je volio ... Nije istina da je on poslije pucnja htio pobjeći u noć, nego je poletio k mjestu nesreće da voljenu djevojku podigne, da jaukne «Mila ... Mila!» i da je vidjevši tragediju izbliza, odlučio povesti je limuzinom 33-39 svojom i zatraži postaju za spašavanje ... pa kada su mu prisutni kazali neka je ostavi, on je odletio u kvart, izvijestio postaju za spašavanje ... Ali, avaj, spasa nije bilo! Voljena djevojka, bila je već mrtva! On je učinio ono što je najrazumnije u takvim slučajevima; tražio je sklonište u kući svojoj! Zar mislite da ima na svetu roditelja (sestre, brata) koji bi jednom očajniku pružili revolver u ovakvim prilikama? Vi koji imate djecu, odgovorite! Zar prva pomisao vaša ne bi bila da pištolj uklonite? To su, naravno učinili i ukućani Bate Stojanovića ... Smirili su ga, a da to nisu učinili, da se on na sat-dva kasnije i sam ubio, zatreptale bi žice sentimentalnosti u dnevnom tisku, prolili bi se potoci suza, kako kaže pjesnik, i možda, nad zajedničkim grobom Bate i Mile, što bi bilo kultno mjesto za nesretne ljubavnike, kao grob Romea i Juliete u Veroni ... Na sreću, on to nije učinio! Narednog dana o ovome se pojavila samo jedna kratka vijest: BATA STOJANOVIĆ PUŠTEN UZ JAMČEVINU OD 500.000 DINARA – Vinovnik afere samouboj- stva Mile Dimitrijević pušten na slobodu uz jamčevinu od 500.000,00 dinara! I tu je kraj ove priče. Ne zato što nam je ponestalo mašte, već zato što nakon ovoga dnevni list, na koji smo se oslanjali, više ni slova nije posvetio ovom slučaju. Potonula je tako i sudbina svih njegovih aktera u vječni zaborav. 39 Klasje naših ravni Vladan Čutura, Modernizam i avangarda... 40-42 Modernizam i avangarda na rubovima hrvatske književne produkcije u pripovijetkama Balinta Vujkova VLADAN ČUTURA Prašina po dugama, zbirka pripovijedaka Balinta Vujkova čini se iznimno nekonzistentom kao cjelina, što je već uočeno u ranijim čitanjima, npr. Milivoja Prćića1. Složit ćemo se i s činjenicom da je cijela zbirka podijeljena u i prema nekoliko poetskih segmenata, s prevagom onih naturalističko-simbolističke potke, ali i da je zapravo riječ o «stilskom koktelu», s obzirom na transmisiju ekspresionističke, avangardističke i, šire, modernističke književne ideologije. Prvi dio zbirke, uglavnom naturalističko-simbolističke provenijencije, zanimljiv je iz razloga što u svim trima pričama, Ento Varaunov ima mater, Ćopavi Vilmoš će se skućiti te Kuća riđeg Marka tvrdiči, autor dekonstruira objektivističku pretpostavku, odnosno njezinu socio-kritičku vizuru, ne pobijajući je već uvodeći u, takoreći, «svjesni» tekst njegov «nesvjesni» podtekst. Pod «nesvjesnim» podtekstom mislimo prvenstveno na psihoanalitičku simboliku kojom su ove tri pripovijetke kontaminirane i koje, doista, djeluju poput «nesvjesnoga» teksta. S druge strane, na razini cijele zbirke riječ je o prekoračenju poetike esteticizma i obaranju na realističku tradiciju pojma lijepog, te rasapu lažnih vrijednosti. Općenito, Vujkov se ovom zbirkom pripovijedaka uvrstio među predstavnike poetike dekadentnog esteticizma čime je, nedvojbeno, ušao u krug hrvatskih avangardističkih autora čiji su glavni prozni predstavnici bili Janko Polić Kamov, Fran Galović, August Cesarec, Ulderiko Donadinite, Miroslav Krleža i dr. Podsjetimo, u prvoj Ento Varaunov ima mater je riječ o ibsenovski fingiranim motivima povratka u rodni dom 1 Usp. Prćić, M, 2006, 107-111. 2 Dakao, nije na odmet spomenuti, u ovom kontekstu, ni Krležinu dramu Gospoda Glembajevi u kojoj, također, povratak Leona Glembaja izaziva niz nesvjesno motiviranih reakcija koje se, u Krleže, završavaju pogubno. nakon dugogodišnjega izbivanja2, glavnoga lika Enta i to u jednu sablasnu atmosferu zagušljive mrtvačnice ili, npr., snažne simbolike u slici vrapca vezanoga o nogu goluba koji će se plašiti i letjeti dok vrabac ne ugine, kako u pripovijeci veli Stipe, simbolike koja na vrlo očit način prikazuje odnos majke i sina nemoćnoga da joj se odupre. U ovom smislu, opet podsjećamo na dvije drame, najpoznatijega europskoga modernističkoga dramskog pisca, Henricha Ibsena – Sablasti i Divlja patka. Druga u nizu pripovijetka Ćopavi Vilmoš će se skućiti tematizira međusobne sukobe u zatvorenoj obiteljskoj konstelaciji između oca, majke i sina, i nudi nam tipične elemente modernističke poetike kao što su antropološka tema (sukob muškog i ženskog principa) i erotiku kao izvor konflikata. Interesantno je da se od modernističke poetike odstupa jedino u kontekstualizaciji, odnosno izmještanju radnje iz građanskoga u ruralni, sjevernovojvođanski, milje što je odrednica koja u najvećoj mjeri određuje cijelu ovu zbirku. Pripovijetka Kuća riđeg Marka tvrdiči nesumnjivo navodi na pomisao da je Vujkov zasigurno morao pisati pod utjecajem psihoanalitičke lektire, napose Freudove studije Totem i tabu, i teme oceubojstva. S druge strane, upravo kroz simboliku imena Jakve uočavamo pokušaj povlačenja paralele između biblijskog mita i suvremenosti, prepletanja dvaju sistema – legendarnog i civilizacijskog, što je izrazito obilježje avangardističke poetike. Sve ovo govori u prilog gore navedenoj tvrdnji da je dobar dio autorske poetike izrazito naklonjen tada modernim strujanjima u europskoj književnosti modernizma i pripadajućoj joj simbolici, ali, kao što rekosmo, 2 40 Klasje naših ravni Vladan Čutura, Modernizam i avangarda... 40-42 izmještenoj u kontekst ruralnoga vojvođanskog ambijenta. Slično je i s ostalim pripovijetkama u zbirci. Sanjalo je snolika pripovijest o zaljubljenome umjetniku, kao i o temi teškoga povlačenju granica između luđaka i genija. Otac porodice priča je o brutalnome ubojstvu u obitelji, izazvanom vrstom egzistencijalne tjeskobe potlačene žene, zarobljene u represivne patrijarhalne okvire, što je na koncu dovodi do ludila. Strahovi strašnog velikim je dijelom tipična modernistička refleksija, itd. Ipak, najinteresantnijom pripovijetkom zbirke, u ovome smislu, držimo Gaudeamus Igitur kao najočitiji primjer «užljebljenja» poetičkih elemenata avangarde, pokreta koji je obilježio europsku i svjetsku književnost u periodu od 1910. do kraja 30-ih godina 20. st., razdoblja u epohi modernizma, prije kasnoga modernizma. Neke od glavnih osobitosti, koje čitamo i u ovom Vujkovljevu tekstu, su poigravanje s parodijom, crnim humorom («vesele karmine»), česti paradoksi, neobični načini oblikovanja likova, izgradnja neobičnog sižea itsl. Ono što je osobito zanimljivo jest način «demontaže» realističko-naturalističkog modela pripovijedanja, koji se postiže osobitim oblikovanjem glavnoga lika Trive, modeliranoga gotovo po uzoru na sliku Krik, Eduarda Muncha, koja po tumačenju austrijskoga pisca, redatelja i kritičara Hermanna Bahra, predstavlja simbol afektivnog proboja iz racionalnoga govora, gdje sam krik očituje duševno-tjelesno u nekoj vrsti granične situacije, predstavljajući bijeg iz neslobode u slobodu. Treba napomenuti i na odnos likova pripovijetke, članova studentske «klape» , naspram Trivina lika koji svo vrijeme priče analiza sebe i svoje postupke, tražeći gdje je pogriješio i načine na koje bi mogao ispraviti eventualne pogreške, prihvaćajući i odbijajući istovremeno zastrašujuću stvarnost situacije u kojoj se našao i s kojom je suočen. Psihopatološka opsesija pitanja vlastita identiteta, koja remeti ljudske odnose, započinje na neuralgičnom čvorištu teksta, nad otvorenim grobom najboljega prijatelja Nebojše. Gotovo kafkijanska mora, tjeskoba i mučnina, od toga mjesta, osim psihičke manifestiraju se i na fizičko stanje Trivina «ubogaljena» tijela. Avangardni postupci oblikovanja teksta, upravo kroz osjećaj tjeskobe, govore o doživljaju poremećenih vrijednosti, koja je usko vezana uz središnju doktirnu avangarde – optimalnu projekciju u budućost.3 U našemu je slučaju riječ o budućnosti koja će, vrlo skoro, donijeti čovječanstvu najveće zločine i užase II. svjetskog rata, koji se eksplicitno najavljuje pred kraj pripovijetke, u razgovoru dvaju likova, Žutog i Raspućina: Ti i ja, je li?!... A sablast rata zamračuje nebo stare Europe ... Najava rata ovoj pripovijeci može podariti drugačiji interpretativni okvir kojim se kriza kulture očituje kroz krizu svakodnevice, te progovara o društvenome kontekstu u kojem likovi agitiraju i kojeg su eksponenti. Simultano supostojanje ostalih likova pripovijetke, članova studentske klike – prilično plastično oblikovanih, onkraj ikakve psihološke motivacije – Trivinome liku, oblikovanom izrazito ekspresionistički, autoru također služe u razgradnji realističko-naturalističkog modela pripovijedanja kroz bježanje od sebe, prikaz malograđanskoga duhovnog jada, kroz sklonost blasfemiji, zasnovanoj na oprečnom idealu antiljepote i liku kojega pokreće nutarnja tjeskoba za koju ne može, s početka, spoznati odakle dolazi. S druge strane, riječ je i o pokušaju razobličenja svih oblika laži, kulturnih, društvenih, općeljudskih, moralnih i etičkih. Osim toga, gledište je u većem dijelu teksta smješteno u psihu glavnoga lika Trive koji prolazi kroz, takoreći, etape duhovne samospoznaje. Upravo je, čini se, iz toga razloga piscu, u formalnom i tehničkom smislu, bio potreban toliki niz događaja «nabijen» u uzak kronotop ove pripovijetke. Međutim, samospoznaja se, što je još jedno snažno obilježje modernističkoga i avangardističkog pisma, događa kroz perverziju, ubogaljeno i bolesno tijelo, alkohol, seksualnost, destruktivnost, da bi se na kraju došlo do samospoznaje o rascijepljenosti vlastita bitka, fizički apostrofiranog kroz dvije polovice tijela, jedne zdrave, a druge bolesne, što na kraju ipak djeluje olakšavajuće na Trivu i daje jedan mirniji impuls kraju pripovijetke. Vujkov je «ispoštovao» i namjeru avangarde da šokira horizont očekivanja recipijentskog optikuma, da bude novo i «očudi». Pojam očuđenja, u smislu u kojem ga definiraju ruski formalisti, programatski je usmjeren na stvarnje novih estetičkih praksi kojih je recepcija vezana uz šok i odbojnost. Podsjetimo da pripovijetka Gaudeamus Igitur obiluje blasfemičnim frazama i «turpizmima», napose tipičnim jezikom avangardističkoga teksta. Riječi i fraze poput povraćanje, žderanje, glib, ispišati, ukiseljena sperma, žive crkotine, muka, pornografija i sl., diskurzivne su sastavnice u prakticiranju antiljepote u avangardističkim novotvorbama, kakva je na koncu i ovaj tekst. Prema Flakeru4 upravo je primarna funkcija avangardističkih tekstova estetsko, potom moralno i etičko, te naposljetku i društveno prevrednovanje. Flaker nadalje tvrdi da su složene poetološke odredbe avangarde «zasijecale» u bit učenja tradicionalnih estetičkih teorija, destabilizirajući i negirajući estetičke pojmove lijepog, 3 Usp. Slabinac, G, 1988, 44. 4 Usp. Flaker, A. 1982, 48-49. 41 Klasje naših ravni Vladan Čutura, Modernizam i avangarda... stilskoga jedinstva, sklada, uzvišenoga ili tragičnoga. Upravo to je, čini se, razlog «forsiranja» pojmovlja antiljepote, antiesencijalizma i naglašeno šokirajuće funkcije ove Vujkovljeve pripovijetke. Dakako, važno je u ovom popisu odrednica avangardisitičke i modernisitčke poetike i njezinih sastavnica kakva je, nezaobilazno, i ekspresionizam navesti jednu o kojoj ćemo često čitati u stručnoj literaturi5, a ta je da ekspresionistički tekst zna «zastati» i na nečemu što nije dokraja dorečeno, na nečemu nedovršenom i samo sugestivnom, na jednom jedinom ili na nekoliko snažnih «poteza», na nečemu što podsjeća na uzvik, na povik, na iskaz koji zahtjeva više osjećajni odziv nego razumsko razumijevanje i sporazum. Gotovo redom možemo sve ove osobitosti pronaći u pripovijeci Gaudeamus Igitur6 što samo dodatno pruža legitimitet našoj tvrdnji da Balinta Vujkova možemo, i moramo, čitati optikom dominantnih tendencija u europskoj književnoj tradiciji osporavanja realističkog modela pripovijedanja, kao bitne sastavnice njegova autorskog djelovanja. Na kraju ne možemo ne zamijetiti da gotovo svi likovi Vujkovljevih pripovjedaka, ne samo Gaudeamusa, završavaju tragično, kao da im se autor ruga o mogućnostima realizacije njihove vlastite egzistencije. Moramo se složiti i s činjenicom da ovu pripovijetku odlikuje pomalo nategnuta motivika kao i ne odviše osmišljena struktura kompozicije, za što opravdanje možemo tražiti, kao što je rečeno, u funkciji prikazbe etapa duhovne samospoznaje, koja se prelama i kroz tjelesnu glavnoga lika Trive. Ostatak pripovijedaka ipak odlikuje kohezija, u smislu strukture, a stilske odrednice tekstova djeluju pulsirajuće, od «loše skrojenih» do stilski savršenih momenata, što se na koncu poklapa s krajolikom i životnim uvjetima na sjeveru Bačke gdje težak život, uostalom, nikada nije potvrdio da ima istančan ukus. 5 Usp. Slabinac, G. 1988, 33. 6 Naravno, moramo imamo na umu i očitost naslovne sintagme te njezine paradoksalne funkcije u odnosu na cjelokupni habitus teksta. 40-42 PRIMARNA LITERATURA: Vujkov, Balint (1971): Prašina po dugama, Osvit, Subotica. Sekundarna literatura: Flaker, Aleksandar (1982): Poetika osporavanja, Školska knjiga, Zagreb. Prćić, Milivoj (2006): Tamna strana Mjeseca, u: Dani Balinta Vujkova, Hrvatska čitaonica, Subotica. Slabinac, Gordana (1988): Hrvatska književna avangarda, August Cesarec, Zagreb. Solar, Milivoj (2007): Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb. Letak, Dužijance '68. 42 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV 43-55 Damin gambit iv. TOMISLAV KETIG 31. Dani su joj potom počeli teći ravnomjernim ritmom, ispunjeni istim onim sitnicama kao i prije no što se otisnula na Bliski istok. Jedina promjena bila je u tomu, što je kontakte s dotadanjim prijateljicama ispunjene uvijek istim praznoslovljima zamijenila druženjem sa Blankom Derossi. Listopad je bio suh i sunčan. Blaga popodneva miholjskog ljeta izvukla su ih iz polumračnih soba u duge šetnje po Tuškancu. Povremeno bi sjele na neku praznu klupu i odmarajući oči na zlatnom jesenskom lišću koje se lelujajući spuštalo na staze i tratine povjeravale jedna drugoj sitne brige koje preostaju kada više nema svakodnevnih odlazaka u ured, kontakta sa suradnicima, što je u Blanki još uvijek izazivalo stanoviti osjećaj uznemirujuće praznine. Ili jutarnje kave sa bračnim drugom, tijekom kojeg se dogovara dnevni program, kazuju zapamćeni snovi prethodne noći ili oživljavaju sjećanja – svakodnevni ritual koji je nedostajao Magdi od kako se Zvonko preselio na Mirogoj. Žar prvih kušnji kada je njihov tek uspostavljeni i još nedefinirani odnos još vrludao između prijateljske odanosti i probuđene skrivene biseksualnosti ohladio se ili se barem Magdi tako činilo, jer je Blanka sasvim odustala od gesti koje bi dale naslutiti kako ispod tog pepela još ima vatre. U dugim noćima, kada joj je mozak grozničavo radio, ne dajući joj da klizne u san, ispitivala je samu sebe: ima li u njoj želje da jednom, kada prepozna kod Blanke znake žudnje odgovori isto onako kako je odgovorila one čudesne noći u Assuanu. «Ne znam», zaključila je. «To se zna kada se osjeti. Ili ne osjeti.» Poštivale su dogovor da svaka bude sama u svojoj tvrđi i kada bi ih loše vrijeme izuzetno nagnalo da sate druženja provedu u Magdinom ili Blankinom stanu, činile bi to sjedeći u dnevnom boravku kao neutralnoj teritoriji. Blankin stan je imao dvije sobe, koje je dije- lila s majkom – sićušnom, filigranskom staricom živahnih pokreta – koja bi se, nakon par progovorenih riječi povukla i ostavila ih same. U tim rijetkim sumračnim popodnevima, u okružju knjiga na policama iznad Blankinog pisaćeg stola, gipsanih odljevaka najpoznatijih primjeraka arheološke baštine u vitrini naslonjenoj na suprotni zid koje joj je donosio Zlatko, afrikanskih figurina od abonosa, posijanih po plohama ostalog namještaja, skupa s jednim Kairosom i Bašćanskom pločom, Blanka se otvarala do dna duše. Magda je te njezine ispovijesti pozorno slušala, a potom bi tijekom svojih noćnih nesanica sve to sažimala u portret svoje nove i činilo joj se, dosad najbolje i najiskrenije prijateljice. Što je, dakle, Blanka Derossi, pitala se i odgovarala: Mažena jedinica, koja je izrasla u lijepu crnokosu djevojku, ali je, za razliku od standardnih praznoglavih ekstrovertiranih i narcisoidnih ljepotica, bila sanjalica, sklona čitanju knjiga i slušanju romantične evergreen glazbe na svom električnom gramofonu, koji je dobila za odlično položenu malu maturu. Išla je često u kino, opredijelivši se za filmove sa dramskim zapletima, obiteljskim sukobima, a voljela je i povijesne spektakle koji su je iz sivila malograđanske svakodnevice vraćali u neka davna vremena, pa je interes za njih presudio kada joj se srce opredijeljivalo za jedinu «istinsku ljubav svoga života», kako je označila doktora arheologije Zlatka Vlatkovića. Imala je osjetljiv sluh i zavoljevši filmsku glazbu, potražila ju je i u prodavnici ploča. I tako je, neosjetno, prešla na sljedeću razinu: klasičnu glazbu. Bach, Mozart, Čajkovski – ređale su se njezine glazbene simpatije, ali, po vlastitim riječima, Beethoven, Wagner, Mahler i svi docniji schoenberzi, jednostavno «nisu bili njezina valna duljina». Decenije su tekle, a njezin život je, sastavljen od jednakih dnevnih programa, sličio beskrajnom nizu istih kockica koje su se nadovezivale 43 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV jedna na drugu – dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom. Među sve to bile bi udenute nedjelje, sa svojim dnevnim rasporedom, a one su se opet, također, nastavljale jednake jedna na drugu, te obvezatna ljetovanja kod rođaka u Trogiru i Splitu, kupanja na Saldunu ili Zvončacu, posjete Splitskom ljetu i izleti u Radmanove Mlinice, gdje se jela pastrva i janjetina s ražnja, hladio bostan u ledenoj Cetini i igrao remi i briškule. Onaj svijet oko nje, koji su činile društvene promjene, politički zaokreti, nestanak jednih i pojava drugih «važnih» lica na novinskim naslovnicama i u televizijskim dnevnicima, sve je to teklo mimo nje. Tvrdila je da je tomu doprinijelo i to što je radila u institucijama koje su i same bile van tog političkog karusela, djelajući u tišini, na programu čiji je nacionalni značaj bio neupitan svakoj vladajućoj garnituri. Osjećala je, ipak, da Blankin portret time nije bio dovršen. Ne, nisu to bile beznačajne potankosti! Činilo joj se da Zlatko Vlatković nije bio samo «istinska ljubav njezinog života» nego i kotva spasa. Kakav ju je to vir bio povukao prije toga? Kakav vrtlog u koji se često mladim bićima pretvori život? Je li je i poslije njega, kada se bol za izgubljenom ljubavi stišao, neki novi vrtlog, u koji se Blanka Derossi bacila u očajanju, povukao u svoje dubine i je li ona, Magda, također bila kotva spasa, ka kojoj je Blanka ispružila ruke? Vrata Blankine tajne bila su zatvorena i Magda nije osjećala poriv da ih otvori. Ključ takvih vrata vlasnik tajne čvrsto drži i do njegove prosudbe je hoće li vas pripustiti unutra. Prorijedit ću malo viđenja s njom, odluči prije no što će se prepustiti snu. Vratit ću se mojoj Katarini. Vidjelo se brzo na njoj da su razgovori s ocem djelovali , ali Magda je namjerno pustila da to što se u Katarininom umu kuha dobije svoj određeni oblik. Pa i mene je susret s tim vraškim Oliverom Seldnitzkim prodrmao. On to tako umije. Ne umije samo savladati svoju želju za promjenama. Samo da nije te Ksenijine trakavice! Počela se ljutiti, ne znajući da li više na Andrijanu i Katarinu što su je nagovorile da ne poduzima ništa dok odnos između Ksenije i Branka teče kako teče, ili na sebe što je njihovom nagovoru popustila. 43-55 Ali što je drugo mogla učiniti? Polako je svoj bijes zbog vlastite nemoći da riješi situaciju koja ju je pritiskala kao mlinski kamen usmjerila na Branka. Bijes joj se sada sastavio s nadom da će taj njezin nesretni zet morati povući potez koji će joj omogućiti da krene u akciju. U mislima ga je poticala da to učini što prije, svjesna da vrijeme ne radi za nju. Prokleto starenje! vrisnula je u sebi. Čovjek naprosto ne stigne obaviti sve što mora ne bi li mirno predao dušu na mjerenje. Odjednom, kako to često biva, ukaza joj se rješenje. Da, to bi bio izlaz iz ove bedaste situacije...kako se to zove u šahu? Zdenko joj je to rekao: pat. Ne! U životu nema pat pozicije! Barem ne trajne. Pravila života su mnogo elastičnija, mogućnosti veće, izlaz jednostavan: ostaviš protivnika u uvjerenju kako te je blokirao i neosjetno nestaneš. Pred njim je odjednom prazna ploča, nema pata, nema partije, nema protivnika, kombinacija mu je propala. Osmjehnula se pobjedonosno. Sutra stupamo u akciju! Ispružila je ruku ka noćnom stočiću, napipala prekidač i ugasila svjetlo. Bilo je deset – po njezinoj procjeni idealno vrijeme za pronaći bivšu svekrvu, raspoloženu za ozbiljan razgovor. Barem se tomu nadala. Pri posljednjem razgovoru djelovala je posve pribrano i razumno.Ali to je bilo prije dvije godine, a kod tako starih ljudi dolazi do brzih promjena. Nagore. Javio se zvonki, mladalački ženski glas: «Gospođa Darmanović je na fizioterapiji zbog reumatskih tegoba. Ako bi gospođa nazvala ponovno poslije dva...» – Hoću. A vi ste... – Domaćica kuće. Helga. – Onda recite, molim vas, gospođi Milici da je zvala Magda. Pretpostavljajući da je nakon terapije staroj Darmanovićki potreban odmor, koji će je osposobiti za ozbiljan razgovor, Magda je ponovo zvala tek u pet. Glas koji joj se odazvao bio je tih, ali razgovijetan: – Magda, dijete, ti kao da si pogodila kako ovih dana mislim na tebe i na moje unuke. Napose na Kseniju. I da se nisi ti javila, nedvojbeno bih 44 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV se ja javila tebi. Što se to događa, Magda? – Kako: što se događa, majko Milice? – Zvao me je Ksenijin muž. Traži...– Tišina. Onda: – Dođi k meni. Što prije. Platit ću ti put. – Dolazim, majko Milice. I...osjećam da ste uzrujani. Smirite se, molim vas! Neću dati da se bilo vama, bilo našem djetetu išta desi! Spustila je slušalicu i pozvala Kseniju. – Jesi li ti dala Branku telefon bake Milice? – Nisam – zbunila se Ksenija. – Zašto? – Zato što ju je zvao, tražio vjerojatno novac i baka je zbog toga jako zabrinuta. – Oh, Bože... – Ne vrijedi ti kukati. Da si bila razumna umjesto što si se raspekmezila nad svojim osjećajima sve se ovo moglo izbjeći. Ali sad što je tu je. Ja preuzimam stvar u svoje ruke. Od sada ćeš me bespogovorno slušati. Za tvoje dobro. I o ovome što sam ti rekla Branku da nisi zucnula! Razumiješ? – Razumijem, majko. Mada... – Daješ mi riječ? – Da, majko. Magda pozva Andrijanu. I povjeri joj svoje slutnje. Onda doda: – Ja sutra letim za Stuttgart. I o tome ćete znati samo ti i Katarina. Sišla je do Zrinjevca i kupila kartu. Vratila se doma i spakirala se, pa pozvala Katarinu. – Ostajem najmanje što moram – rekla joj je. – Je li moguće da je Branko... – Sve je moguće. Ali ako je tako onda tvoja mati ide do kraja. Tišina. Pa Katarinin glas: – Čuvaj se, majko. – O. hoću. Itekako ću se čuvati! 32. Sjedile su u prostoriji koju je Milica Darmanović, čim im je imovno stanje dopustilo da steknu vlastiti dom, od standardnog zapadnoeuropskog dnevnog boravka preuredila u sobu za sve svrhe sem spavanja, onako kako je vidjela po boljim građanskim vojvođanskim kućama, koje su za nju bile i ostale uzor reda i rasporeda. Promatrajući je, suhu, ali još snažnu, kako sjedi uspravna i očiju koje su svjetlucale, Magda pomisli kako bi voljela da i njoj uspije 43-55 doseći tu dob, da, Milica Darmanović je dobro prevalila osamdesetu i da ostane uspravnog stasa i lakonoga i da joj oči ne prevuče staračka mrena, jer ako čovjek postane karikatura samoga sebe onda sve skupa više nema nikakvog smisla niti svrhe. A svekrva joj je pričala kako je, sad već ne zna točno kojega dana, ali tu negdje prošlog tjedna, zvonio telefon i Helga je podigla slušalicu, a onda joj ju je zbunjeno pružila, rekavši: «Nekakav muškarac.» Pa se onda taj muškarac predstavio kao muž njezine unuke Ksenije i onda razvezao priču o tome kako je u tvrtki u kojoj je radio došlo do financijskog bankrota i otpuštanja, te on, kao jedini izlaz, vidi vlastiti privatni biznis, našao je i ortaka s kojim bi ga započeo, ali mu nedostaju startna sredstva, te pošto nije uspio naći drugi izvor, sjetio se kako mu je Ksenija pričala da će ona i Andrijana dobiti lijepo nasljedstvo od svoje bake u Stuttgartu, te je on slobodan predložiti da mu gospođa Darmanović da pozajmicu na ime tog nasljedstva, koju bi poslije, dakako, odbili od planirane nasljedne sume. Jedino moli štovanu gospođu Darmanović da o tome zasad ne govori ništa Kseniji, jer bi njoj to bilo neugodno. – Tako je to počelo, moja Magda – rekla je starica i nastavila: – Ti znaš kakva sam ja: kao i ti: bez dlake na jeziku. I tako ja njega pitam: – Je li ti to, mladi čovječe, mene živu pokopavaš? Kako inače misliš da ti dam taj novac? On nije u sefu, nego u poslovima koje vodim: u restauracijama. «Ne želim vas živu pokopati, gospođo», odgovorio mi je. «Samo sam realan. Ako pominjete te vaše restauracije u množini, pretpostavljam da kad biste jednu prodali i dobiveni iznos dali Kseniji i meni za naš biznis, to vaše poslovanje ne bi unazadilo. – Jednu restauraciju? – uzviknula sam. – Reflektiraš li ti to na stotinjak tisuća eura? «Više– manje, to bi bilo to», odgovorio je bez snebivanja. – Znaš što? – rekla sam mu. – Neka mi se Ksenija javi, pa ću s njom o tome razgovarati. Ona je nasljednica. «Ona vodi obitelj, a ja posao», rekao je. «Aranžmane zato možete sklapati samo sa mnom.» – Ja bez Ksenije ne želim sklapati nikakve aran- 45 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV žmane – rekla sam mu. On je kratko šutio, a onda napadno uzdahnuo i rekao: «Vi ste, gospođo Darmanović, kao i vaša snaha, težak pregovarač. Pregovarate samo kada ste prisiljeni.» – Ali ja nisam prisiljena ni na što. Raspolažem svojom imovinom po svom nahođenju – odbrusila sam mu. «Možda biste mogli biti prisiljeni», zaprijetio je. «Svijet u komu živimo je opasan i pun mogućnosti. I dobrih i loših.» – Ti to meni prijetiš? – narogušila sam se. «Ne, gospođo, samo sam, kako sam već rekao, realan. Molim vas da, u vlastitom interesu, razmislite. A ja ću se za tjedan dana ponovno javiti.» Starica raširi ruke, pa ih ponovo spusti na stol. – Eto, to je to. – Branko vam je, majko Milice, ispričao gomilu laži. Njega nitko nije otpustio i tvrtka u kojoj je radio i danas odlično posluje. Nego je on umislio da je nekakav poslovni genij, napustio je pristojno plaćen posao i otvorio neku svoju radionicu za proizvodnju raznih zuckerwassera, a kad je posao počeo propadati zadužio se kod nekih kamatara i...ima tu još i njegov vanbračni izlet i najbolje je da vam sve od početka ispričam... Magda je pričala polako, ne ispuštajući niti jednu potankost, opažajući kako se na licu njezine svekrve početno čuđenje pretvara u zaprepašćenje. Kada je završila, Darmanovićka zaključi: – S ovim bi trebalo upoznati policiju. I ovdje i u Zagrebu. – Ja sam od trenutka kad smo se čule telefonom razmišljala o tomu što bi bilo najbolje poduzeti – reče Magda. – Mislim da policijska rutina, sama po sebi, ne bi mnogo pomogla. Jer taj umišljeni i, sada je to jasno, do srži pokvareni spetljanko, morao je uračunati i takvu mogućnost. I ocijenio ju je kao i ja: bezopasnom po sebe. On je inače sklon blefiranju, ali ovaj put mislim da ne blefira. Slutim da mu je opet nešto pošlo loše, ili se izbrbljao pred svojim partnerima iz podzemlja, pa su oni smislili kako se dokopati vašeg novca. Jer su mene vjerojatno, kao sitnu ribu, otpisali. Ali ako ne računaju na moj novac, morat će računati na moju riješenost da branim svoju djecu. Svim sredstvima! – A koja su ti sredstva na raspolaganju, Magda? Što im ti možeš? 43-55 – Još nisam sigurna. Jer kada sam odlučila zvati vas imala sam sasvim drugu kombinaciju na umu. Mislila sam vas zamoliti da pozovete Kseniju i njezinu djecu kod vas i time ih odvojite od tog zloduha... – Ako je to rješenje, prihvaćam ga. – Možda će biti docnije. Dakako, jedno od mogućih rješenja. Ali sada moram prvo dobro razmisliti. – Ostat ćeš ovdje, je li? Mislim dok ne smislimo što ćemo. – Hoću. – Reći ću Helgi da ti namjesti sobu da možeš malo predahnuti. Nisi se ni odmorila od puta. I moraš nešto čestito pojesti. Gladan čovjek ne može trezveno razmišljati. A i ja nisam od jutros ništa jela, sve čekajući tebe. A onda smo od briga zaboravile na glad. Magda je posluša. Tim prije što je osjećala kako sada mora biti metodična, strpljiva, hladne glave. Dok su večerale skrenula je razgovor na priču o djeci. Darmanovićka je gutala svaku riječ, zapitkujući s vremena na vrijeme, napose o svojoj praunučadi. Izvadila je iz jedne od velikih ladica fotografije i Magda je konstatirala kako su Ksenija i Andrijana posljednji put fotografije svoje djece poslale prije najmanje pet godina. Onda je opazila kako Darmanovićku, kako i svaku staricu, hvata drijemež i kako se ona svim silama bori protiv sna. Praveći se kako ne zamjećuje to, rekla je kako nju svladava umor i kako joj je vrijeme leći. – Sutra ćemo bistrije misliti – zaključila je. Starica kimnu glavom. Ispratila je Magdu pogledom u kojemu se mogla pročitati tuga što skupa s njom ne ispraća na počinak i svoga Andriju. – Smislila sam što ću učiniti – saopćila je Magda za doručkom, mažući maslac na ražani kruh. – Napraviću vam malo veći telefonski račun. Njezina svekrva odmahnu rukom: – Čini sve što misliš da treba. Ja ionako već dugo samo štrpkam ušteđevinu. Ono što moje restauracije zadnjih godina zarađuju čuvam unukama. Zdravlje mi popušta i mislim kako je vrijeme pozvati ih k sebi i predati im njihovo. Ja imam zakazanu tu prokletu terapiju u jeda- 46 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV naest, a Helgi sam naložila da ti u svemu bude pri ruci. Ostavši sama, Magda u svom imeniku potraži broj Zdenka Morgensterna. Utipkavajući ga, molila se da je on još na tom broju i da je živ... Signal je ukazivao na slobodnu vezu, ali se nitko nije javljao. Magda pogleda nanovo u svoj imenik, provjeravajući da li je točno utipkala broj. Jeste: 00 27 21...Tada začu automat: gospodin Morgenstern je trenutno odsutan. Molimo Vas ostavite poruku... Premjestila je telefon na stočić kraj svekrvine fotelje i sjela u nju. Helga joj je donijela čaj i kekse i «Bild am Sontag». Prošao je sat...dva... Milica Darmanović se vratila s terapije i upitno je pogledala. – Čekam poziv – objasni Magda. – Od kuće? – Ne. Iz Cape Towna. – Odakle? – Iz Južne Afrike. – Bogorodice prečista! Koga imaš tamo? – Nekoga tko bi mi mogao dati koristan savjet, a možda i pomoći. – Naš čovjek, je li? – Pošto je Magda potvrdno kimnula glavom, njezina svekrva nastavi: – Po cijelom smo se svijetu rasuli. Zazvonio je telefon. – Magda, za ime Boga, odakle se to javljaš? Iz Njemačke, je li? – Da, Zdenko. – Jesi li dobro? – Ja jesam. – A tko nije? Netko od naših, je li? Inače me ne bi tako urgentno zvala. Reci što je. Trudila se da mu najsažetije kaže sve o Ksenijinoj paničnoj želji da zadrži svog nevjernog muža, o Brankovoj ucjeni... – Mene si ostavila zbog mojih, kako si vjerovala, mutnih poslova. Sada si se suočila sa sličnim problemom. Ovaj put pravim, za razliku od mog. Ali ostavimo razjašnjenje toga za bolji trenutak. Sada je bitno da vidimo kako s ovim izići na kraj. Ali treba mi cjelovitija priča, Magda, s više potankosti. Trebam činjenice, imena. Sve što mi možeš pružiti. Najbolje bi bilo da ti dam svoj e– mail pa da mi to što opširnije natipkaš na računalu i pošlješ. Imaš li računalo i znaš li rukovati njime? 43-55 – Trenutak! – Magda pokri slušalicu i upita svekrvu: – Imate li računalo? – Ima ga moj poslovođa. Treba ti? Magda kimnu glavom. Onda se vrati u razgovor sa Zdenkom: – Imam ga ovdje. Odmah ću uzeti olovku i papir...U redu! Možeš mi izdiktirati svoj e– mail. – Kada proučim problem javit ću ti se. I ne brini. Zdenko Morgenstern te neće ostaviti na cjedilu! On te, kao što dobro znaš, i dalje voli. Znaš li to, Magda? Mala stanka. Onda treperavi Magdin glas: – Znam. Reci: da li da ovdje u Stuttgartu čekam tvoj poziv ili da se vratim u Zagreb? – Ostani tu. – Znaš, razmišljala sam sve vrijeme o tvojoj ideji sa Ksenijinim dolaskom. Ako se sve ovo sretno okonča. Što ona tamo uopće radi? Bio je treći dan Magdinog boravka u Stuttgartu. Nije joj se nikamo išlo, jer taj grad nikada nije zavoljela, pa je dane provodila u kući. Vrijeme se sasvim pokvarilo, pa joj nije bilo ni žao. – Činovnica je u uredu za socijalno osiguranje – odgovorila je svekrvi. – Ima malu plaću, pa smo joj ja i njezine druge dvije sestre nudile da je financijski podupremo dok ne izvede svoje kćeri na put. Jer od nade da će onaj njezin nesretnik i dalje izdržavati barem djecu Ksenija nema koristi, iako od nje ne odustaje. – Što nalazi u njemu poslije svega? Ostavio ju je i samo iskorištava njezinu ljubav da bi ucjenjivao sve nas, skupa s njom. Ludo dijete! Kad bi joj ovo što je pokušao sa mnom otvorilo oči! – Otvoriću joj ja! – prasnu Magda. – To vam dobra stojim! Milica Darmanović se odjednom snuždi. – Nisam se dosad prema svojim unukama pretjerano iskazala, znam. I neću to prebacivati na svog Gojka, pokoj mu duši, iako je on bio tvrd na novcu, jer ga je teško stekao i uvijek se plašio da mu ga netko ne proćerda. Zato je Andriji kupio ordinaciju, ali nije htio dati ni pfeniga na ono što je nazivao «hirovima». Dobro, možda sam se ja i od njega malo pelcovala, ali stalno sam mislila: «Neka novac bude na gomili kada mi unuke budu u stanju razumno raspolagati s njim.» 47 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV – Andrijana to već dugo jeste. I ima dobrog muža. A Ksenija...ona tek mora naučiti da ne vjeruje slijepo u ono što joj ludo srce govori. Ali naučit ću je ja. Prije nego što vam je predam na dalju obradu! Petog dana javio se Zdenko. – Možeš krenuti doma. Brige zasad prepusti meni. Živi svoj život. – Hvala ti, dragi čovječe. Slutila sam da ovu životnu konačnicu neću uspjeti odigrati kako valja bez tvoje pomoći. – Pa, ja jesam šahist. I u životu. To mi je najvjerojatnije jedina prava struka. Javit ću ti se kada tvoje figure postavim kako valja. Magda je ipak oklijevala s povratkom. Branko je rekao njezinoj svekrvi da će joj se ponovno javiti za tjedan dana. Taj tjedan je već istekao i njegov telefonski poziv mogao se očekivati, ukoliko nije odustao. «Naravno da nije», pomislila je. «Otezaće par dana da psihološki dotuče tu staru ženu.» Bila je u pravu. Osmoga dana njezinog boravka javio se. Darmanovićka je opet bila na fizioterapiji, ali je Helgi rečeno da preda slušalicu Magdi. – Dobar dan, gospođo Darmanović – u glasu Branka Rudića osjećala se nijansa ironije. – Jeste li u međuvremenu razmislili o mom prijedlogu? – Razgovaraš sa svojom punicom, vjerujem uskoro bivšom. Gospođa Darmanović me je ovlastila da ti saopštim kako se ne plaši tvoje ucjene. Niti itko iz moje obitelji. Ostaje samo moja ponuda: razvedi se od Ksenije i prema svojoj bivšoj obitelji od tog trenutka nećeš imati više nikakvih obveza. Sada ću ja tebi dati tjedan dana za razmišljanje, te mi nakon tih tjedan dana možeš javiti na moj zagrebački telefon što si riješio. A ovaj broj ovdje zaboravi zauvijek. Ne sačekavši odgovor, Magda spusti slušalicu. Kada se Darmanovička vratila rekla joj je neka naloži svom poslovođi da odmah zatraži novi tajni broj, a ovaj neka ukine. Sljedećeg dana, nakon što je i to bilo obavljeno, rezervirala je kartu za prvi naredni let preko Frankfurta. 43-55 Ušavši u svoj zagrebački stan, prvo je, spustivši kofer i skinuvši mantil, otišla do bifea i natočila svoj omiljeni «martel». Onda je sjela, ostavivši sve – odlazak po tuš, presvlačenje i kavu – za kasnije, ispila gutljaj konjaka i dohvatila telefon. – Stigla sam – rekla je začuvši Andrijanin glas. – Branko je svojim postupcima definitivno porušio sve mostove za sobom. On je...– Magda ispriča Andrijani sve sem svog telefonskog razgovora sa Zdenkom Morgensternom. Osjećala je da to mora sačuvati za sebe, ma kako se stvari budu dalje odvijale. – Porušio je on mostove, majko, ali da li će to učiniti i Ksenija? – Moramo je natjerati na to, ako ne želimo da je Branko povuče za sobom. I nju i djecu. – Možda bi sada bilo najbolje da prvo ja razgovaram s njom. – Zašto? – Imam dojam da te se boji, a i da se u njoj budi pritajeni otpor prema tebi. Magda je razmišljala. Onda pristade. – Dobro, Andrijana. Ali svakako probaj da ustanoviš je li Branko posljednjih tjedan dana bio u kontaktu s njom. Ili s djecom. – Hoću, majko. – Katarinu ću zasad ostaviti van toga. Želim da to bude problem koji će rješavati Darmanovići. Shvaćaš zašto? – Shvaćam. Krajnje sredstvo. Ali morale smo doći do toga. – Nismo morale. Ksenija nas je primorala na to. Pokušala sam odgonetnuti na koga je tako blesavo sentimentalna, ali nisam pronašla takvog nekog ni u obiteljskom stablu vašeg oca, niti u mojemu. – Mislim da je još u pubertetu pobrkala lončiće. Vjerovala je ljubavnim romanima koje je gutala a ne čitala i postala je ubijeđena kako je stvarnost gomila sretnih završetaka, samo treba biti uporan i strpljiv u svojoj patnji. Ništa. Pusti da isprobam svoju metodu. Popodne se javila Blanka: – Gdje si, zaboga? Danima te zovem i ne dižeš slušalicu. – Naravno da ne dižem kad nisam doma. Bila sam na putu. – Opet? Jesi li uživala? 48 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV – Nisam. Vodile su me brige. – Zar ih se najzad nisi riješila? – Nitko se nikada definitivno njih ne rješava, Blanka. Ja ih samo stavljam u ravnotežu sa onom drugom, ljepšom stranom svog života. – Naša...naše prijateljstvo je ta druga strana, je li? – I ono. – Hoćeš li da se družimo? – Hoću. Vrijeme je loše, pa dođi k meni. Sutra popodne. – Što radiš danas? – Tek sam stigla. Moram kupiti štošta. I družiti se s kćerkama. – Dobro, onda sutra. – U Blankinu glasu osjećalo se blago razočaranje. «Počinje bivati posesivna», zaključi Magda. «To joj moram izbiti iz glave dok ne naraste.» Pozvala je Katarinu. – Dođi večeras, ako nemaš drugi program – rekla joj je. – Nemam. Na žalost. – Radujem se ovoj tvojoj izjavi. Počinješ se mijenjati nabolje. – Nećeš barem malo ublažiti moju radoznalost? – Neću jer moja priča ne zahtjeva da je pričam dvaput. Sem toga stan mi je prazan i idem u kupovinu. «Neću se ni dvaput presvlačiti», odlučila je. Bilo je podne kada se s punim kolicima vratila s tržnice i iz supermarketa. «Skuhaću večeru za Katarinu i mene, a sada ću nakon što se okupam i presvučem pojesti koji keks, popiti čaj i leći.» – Zaželjela sam se razgovora s tobom, majko – Katarina je čvrsto zagrlila Magdu. – I ostat ću kod tebe noćas da se dugo družimo, pa da istovarimo jedna pred drugom sve što nam se u međuvremenu nakupilo. – Ne moraš sutra na posao? – Sutra je subota, mama. – Bože, sasvim sam izgubila vezu s kalendarom. Ostani, naravno! I hajde da jedemo! Ogladnjela sam čekajući te. Ispostavilo se da je to što se kod Katarine «nakupilo» posljedica njezinih razgovora s ocem. Oliver Seldnitzky je svojoj kćeri objasnio da 43-55 njezin san s njim u glavnoj ulozi nije značio poziv za vraćanje na početak da bi krenula drugom stazom, da ne znači da joj se valja vratiti u djetinjstvo. Naprotiv. Znači da se treba vratiti do one točke od koje je pošla u krivom smjeru. Dakako, ako misli da je to bio krivi smjer. A ako ne misli, a ipak je nezadovoljna situacijom u kojoj se našla, onda treba utvrditi što joj nedostaje da bi joj život bio potpun. Ispovjedajući se majci, rekla je kako je danima nakon očevog odlaska nazad u Ženevu, čim bi se za njom zatvorila vrata njezina stana, rastavljala svoju svakodnevicu na najsitnije sastavne dijelove ne bi li otkrila kotačiće koji nedostaju da bi osjetila kako nestaju praznine iz njezinog života. Na majčin upit je li te kotačiće otkrila zavrtjela je niječno glavom. – To o čemu smo već toliko puta razgovarali, majko, nije uzrok mog nezadovoljstva. Da jeste, ništa ne bi bilo lakše, nego ga otkloniti. Onako kako ga usamljene žene uglavnom otklanjaju. Ne smeta mi samački život, jer ne oskudijevam u prijateljskim kontaktima, više– manje zadovoljna sam poslom koji radim, smatrajući ga samo privremenim egzistencijalnim rješenjem dok ne iskrsne nešto približnije mome snu. Međutim, kao da se u izvjesnim trenutcima sudaram sama sa sobom negdje u lavirintima svoje duše...Vjerujem u dušu, majko, ma kako to trivijalno zvučalo. – Uopće ne zvuči trivijalno. Moraš naći sebe, a to ponekad teže i sporije ide. Ksenija ne luta po tim lavirintima. Ona se uživjela u ulogu paćenice koja čeka nagradu za svoje trpljenje i tjera tako unatoč zdravom razumu. Izgovorivši to kao dobar uvod, Magda potom ispriča sve. Također ne pominjući Zdenka Morgensterna. – Zvat ću te u pomoć tek ako to postane neophodno – zaključila je. – Hajde da se sada malo zabavimo! Cijela noć je pred nama. Pije mi se dobra, jaka kava, igra mi se remi, sluša mi se dobra tiha glazba i neću da budemo taokinje Branka Rudića! 33. – Karlo mi se nije javio od kako smo se vratili s puta – požalila se Blanka. – U stvari, jeste odmah sutradan, ali to je bilo konvencional- 49 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV no, škrto raspitivanje o dojmu koji su na mene ostavile te stare civilizacije, a ja to ne računam u pravi razgovor. Rekla si da se s tobom našao jednom u Gradskoj kavani i da ste ugodno razgovarali. A poslije? – Dogovorili smo se da se čujemo, ali nismo. – Obećanja se polako rasplinjuju skupa s uspomenama. Magdi se ukaza prigoda da vrati neke odnose na njihovo mjesto. – Ne smijemo biti nestrpljivi, Blanka. Ma koliko novo, iskreno prijateljstvo svakomu od nas mnogo značilo, ono onaj drugi ne smije osjetiti kao teret. Još kad smo to prijateljstvo sklapali sporazumjeli smo se da ćemo prijateljevati kao slobodni ljudi. Kao što ste prijateljevali ti i Zlatko – dodala je tiho, smiješeći se. – Hoćemo li tako prijateljevati ti i ja? Magda nije mogla odrediti da li Blankin glas zvuči više molećivo ili pogodbenjački. – Hoćemo – potvrdi. – Sastajat ćemo se kad god budemo to obje htjele. – Zlatko je uvijek popuštao kada bi osjetio da mi je do tog sastanka jako važno. – Bio je muškarac, Blanka. A muškarac kada voli popušta. Ja sam poslije duge analize zaključila također da te volim. Ali ja ne popuštam. Jer sam žena. Jučer ti, međutim, nisam odložila susret zato nego što sam imala druge prioritete. Iako sam osjetila da ti je moje odsustvo iz Zagreba teško palo, jer naslućujem da imaš nešto što mi želiš reći. Što je to, Blanka što mi želiš reći? Blanka je neko vrijeme šutjela, a onda tiho rekla: – Imam rak. Jučer su mi saopćili nalaz biopsije. Lijevo plućno krilo. – Nadam se da si otišla liječniku na vrijeme. Blanka uzdahnu: – Što to znači «na vrijeme» kada je rak u pitanju? – Ali...liječnik ti je ipak morao reći svoju procjenu. – Rekao je da je zamagljenje malog obujma i da će pokušati s intenzivnim zračenjem i citostaticima. Magda naglo ustade, priđe Blanki, podiže je sa stolca i povede ka trosjedu. Blanka je poslušno išla, lice joj je odjednom postalo blijeđe i više 43-55 se srušila na kauč nego što je sjela. Magda je zagrli i privuče joj glavu na grudi. – Tako...tako je dobro – počela je spontano govoriti, milujući je po kosi i ljubeći je po licu. – Ti si borac i pobjedit ćeš. Blanka se odvoji od nje kao da je Magdina pažnja smeta i zaroni lice u šake. Osta tako nekoliko minuta, onda se uspravi i zabaci glavu na naslon kauča. – Postala sam borac kad sam izgubila Zlatka. – Na licu joj se pojavi osmjeh. – Da si me mogla vidjeti kao gimnazijalku! Bila sam tipična zaštićena jedinica koja se u svakoj konfliktnoj situaciji kao puž uvlačila u svoju kućicu. Kako roditeljska ljubav može dijete izbaciti nepripremljeno na vjetrometinu života!... Molim te neko piće! Magda ustade i donese konjak. – Treba mi jer hoću nešto da ti priznam pa se trudim da to izvedem što dostojanstvenije. – Ispi gutljaj, zastade kao da procjenjuje je li spremna za ispovjest, pa onda ispi i drugi gutljaj. Kimnu glavom. – Dobro je. Kada sam ti govorila kako ne mogu imati djece, nisam ti ništa slagala. Ali sam rekla samo pola istine. Jer mogla sam imati djece da nisam...Oh, Bože! Zakačila sam to s prvim muškarcem u kojeg sam se do ušiju zaljubila. Bio je asistent, a ja na drugoj godini. Tipična fakultetska priča, je li? On se uspaničio: njegova karijera, moje studije...Da sam smjela reći mojima otac bi sigurno našao stručnu pomoć. Ovako...taj moj Davor odveo me je kod nekog za kojeg je rekao da to obavlja neopreznim studentkinjama za mali novac. Ispostavilo se da nije ni liječnik već vječiti student medicine. A onda sam dobila odliv krvi i završila na hitnoj. Ostala sam živa, ali bez šansi da ikada ponovo zatrudnim. Godinama potom užasavala sam se od same pomisli na seks. Navikla sam se na to da mi prijateljstva budu dostatna. Ali kada je naišao Zlatko bilo je to kao da je naišao i duhovni i tjelesni orkan koji me je vratio u ono za što me je majka priroda odredila. – Potom si opet postala ona Blanka prije tog orkana – konstatirala je Magda. – Da. I kada sam tamo, u Assuanu, shvatila kako sam prešla cijeli put: od Zlatka do tebe, rekla sam sebi: to si ti, Blanka i ne pokušavaj 50 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV biti netko drugi, netko po shemi od crkve i od društva propisanog ćudoređa. Sporazumjela sam se sa sobom, što je najteže, je li? – Jeste – Magda natoči u obje čašice još «martela». – Pamtiš kakva sam bila na tom putu? Činilo mi se da je predamnom upravo ono što sam željela: raskid s monotonijom životnog ritma: Leks – kuća, Leks – kuća...široka cesta po kojoj ću koračati po svom nahođenju, slobodna od glupih obveza. Pomislila sam: Bog mi je kao dar za moj budući slobodni život poslao tebe...i Karla. Jedino me je nervirao taj glupi kašalj, sigurno sam i tebe nervirala. – Nisi. Većina ljudi kašlje. Zbog ovog ili onog razloga. – No, rješila sam to srediti čim se vratim u Zagreb. Otišla sam mom liječniku, on me je uputio pulmologu i onda rendgen, pa isječak...i sada sam tu gdje sam. Moja lijepa široka cesta nestala je s vidika i umjesto nje su me okružili liječnici, aparati, medikamenti... – A ja? Što sam tu ja? Blanka je pogleda i odgovori tiho: – Ti si sve što imam. 34. «Nemam ni obitelj, ni psa, ni mačku. Čak ni tropsku ribicu. Imam samo tebe, Magda», pale su joj na um davne riječi njezinog vjenčanog kuma Borisa. Bila je sama. Blanku je zvala mati. Iz Leksa su joj poručili neka hitno dođe. Sjedila je u kuhinji i pila drugu dopodnevnu kavu. «Jesam li ja odista utočište usamljenima, ostavljenima, nesnalažljivima?» «Ti si sve što imam» ponavljala je Blanka, privivši se uz nju u postelji tako grčevito kao da je ona otok spasa od koga prijete odvući je valovi stvarnosti, ružne i bolne. U njenom posezanju za Magdinim tijelom više je bilo skrivanja, bjekstva od iskeženog lica usuda, nego istinske strasti koja ih je spajala one sparne egipatske noći. «Život, umjesto da mi se pojednostavio, kako sam se nadala, postaje sve kompliciraniji.» vajkala se Magda u sebi. Onda posegnu za starim receptom: Za danas je s razmišljanjem dosta, odlučila je. Idem na Dolac. Mora se nešto jesti, 43-55 a možda mi i Katarina ponovno naiđe. Nije naišla. Ali se zato javio Karlo: – Sve vrijeme od našeg razgovora u Gradskoj razmišljao sam o vašim riječima. Dobro, ne baš sve vrijeme, nego povremeno. – I? Što ste zaključili? – Da bih volio nastaviti taj razgovor. Magda glasno uzdahnu. – Jutros sam upravo odlučila da mi je privremeno razmišljanja dosta i sada biste me vi prisilili... – Klin se klinom izbija, Magda. – Hoćete mi saopćiti tko ste zapravo? – Da, ali ne telefonom. – Naravno, Karlo. Kada i gdje? – Sutra u pet na istom mjestu, može? Magda se nasmija: – Nas dvoje to radimo kao tinejdžeri, niste opazili? – Jesam i godi mi. – Onda je dogovoreno. – Espreso i «martel»? – Kada prijatelj pamti vaše male slabosti, to obećava. I? Do kakvih zaključaka ste u vašim «povremenim» razmišljanjima došli? – Iskreno, ni do kakvih. Magda začuđeno diže obrve. – Nisam došao ni do kakvih zaključaka jer sam utvrdio da smo oboje u pravu. Ja držeći se svog formalnog identiteta, ali i vi, tvrdeći da su mi kertnerovski korijeni preduboki da bih ih se tek tako odrekao. A, kada bolje razmislim, zašto bih to i činio? – Pa naravno! Budite sretni da ih imate. Vi iza sebe imate obiteljsko stablo uronjeno u povijest. Moj pokojni suprug je također pripadao obitelji koja, ako je nije krojila, barem je učestvovala u povijesti. «To nije nešto čime bih se hvalio», govorio je, «ali daje osjećaj kako čvrsto stojiš na nogama i kad oko tebe huje bijesovi, tako česti na ovom europskom poluotoku.» Ja, međutim, imam iza sebe samo male ljude skromnog društvenog položaja i uvijek na rubu egzistencije. Trudila sam se da moja djeca zakorače stubu više na društvenim ljestvama. Na žalost, s polovičnim uspjehom. – I to vas muči? – Ne muči me to. Ja sam skromna žena. I zahvalna sam usudu i na tome. Kroz kakva smo vremena prolazili moglo je biti i gore. Samo... 51 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV godine se nižu, a problemi koje moram rješavati se sporo smanjuju. Ali nismo se sastali da bih vam kukala. Jer kada se suočim s problemom ja ne kukam. Ja djelam. I da se vratimo na početak razgovora: Riješili ste, znači, putovati dalje kroz život duplim kolosijekom? – Da. Jednim kolosijekom, kako vi to zovete, putovat ću skupa s mojim roditeljima i mojom kćeri... – A drugim ? Karlo Kertner se zamislio. – Vjerojatno sam. Dok ne privolim moju kćer da me na putovanju duplim kolosijekom prati. «Jesam li očekivala da to ponudi i meni?», pomisli Magda i osjeti se povrijeđenom. – Ja sam vam otkrila taj dupli kolosijek – reče prijekorno. – Ili sam vas barem ubijedila kako nešto što držite zapreteno u duši trebate pustiti van. – Vi...– Karlo je zapanjeno pogleda. – Vi biste mojim kolosijekom... – Samo da vas pratim, a ne da dijelim život s vama. Ja imam iskustva u tome. Karlo uzdahnu: – Znao sam! Znao sam to čim sam vas ugledao. Morao je jednom ući u moj život netko tko će u njemu načiniti totalnu pometnju i natjerati me da presložim kockice u sasvim nov autoportret. Koji se u psihopatologiji udvojena ličnost. – Pustite psihopatologiju. Vi ste normalan čovjek čija je mašta sposobna da kreira realnost a da ne zabasa kamo odlutaju oni koji posjeduju višak emocija uz istodobni manjak razuma. Uostalom, ja sam vam najbolja potvrda za to. Uvijek od prve prepoznam zbrkana stvorenja i ne družim se s njima. – Sada ste još i tješiteljka! – U Karlovu glasu bilo je blagog, dobroćudnog podsmjeha. – Tumarate po meni kao po svom stanu i samo što niste počeli praviti novi raspored u mome «ja». I taj novi Karlo Kertner, koji je, vidim, osoba po vašem ukusu...Treba li se on izjednačiti sa dosadašnjim samo u mojoj intimi ili bi ga trebalo pustiti i među svijet? – To ovisi o vašoj prosudbi. Možda da, a možda samo djelomice, možda biste ga mogli predstaviti samo osobama od vašeg najvećeg povjerenja. 43-55 – Znate što? – Promatrao je Magdu s kolebanjem. – Taj naš zajednički pokus...da ga mi malo odložimo? Moram još razmišljati o tome. A možda bi bilo dobro kada bih porazgovarao sa svojima najbližima. Možda u ocu nađem uporište. U majci...ne znam. Kćer bi, siguran sam, to pozitivno zainitrigiralo, jer mladost je takva: otvorena za životne zaokrete. – Ne bih rekla da je to zaokret, Karlo. To je samo potpuniji korak u budućnost. Ali, slažem se. Razmotrite to s kim mislite da treba. Ja vam u tom razmišljanju, osjećam, dugo neću biti potrebna. – Osmjehnula se: – Što ne znači kako moramo prorijediti naše susrete. Život nas uvijek snabdje materijalom za prijateljske razgovore. I ugodnim i neugodnim Navečer joj se javila Andrijana: – Bila sam kod Ksenije. Obje njezine kćeri bile su doma. Moram ti reći da su one realnije od svoje matere. I nemaju iluzija. Rekle su joj: «Pratile smo godinama kako se raspada tvoj brak, majko. Naš otac, ako želi, može ostati to što nam jeste, ali ne u našem domu. Koji je samo naš i tvoj, majko. Uostalom, on ga je napustio i mi nećemo da budemo svjedokinje vaših rasprava i tvojih patnji. Hoćemo da naš dom bude mjesto u kome možemo normalno živjeti.» «Nije to tako jednostavno, djeco moja», opirala se Ksenija. «Cijelom dosadašnjem životu bih morala zalupiti vrata.» «Ne moraš ih zalupiti. Možeš ih tiho zatvoriti», rekle su moje sestričine. «I ako ti možeš u nedogled produžavati ovu agoniju, mi ne možemo. Morat ćeš birati majko: ili on ili nas dvije.» – To je prelomilo – nastavila je Andrijana. – Ksenija je šutke zagrlila djecu. Kimala je glavom i više mucala no govorila: «Dobro, dobro...kad tako mora biti. Srce mi se cijepa, ali biram vas.» – Je li joj se javljao Branko? – upita Magda. – Jeste. Ali nije spominjao svoj razgovor s bakom Milicom. Magdi laknu. – Samo kad je Ksenija popustila. Ostalo će već ići lakše, ukoliko je uspijemo skloniti iz drame koja je neminovno na pomolu. Bože, kakve sjajne i razumne unuke imam! – Imaš takve i od mene i Mladena. – Hvala nebesima što nam potomci imaju 52 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV zdrav životni rezon. Jednom, kada ovo što nam predstoji bude iza nas hoću da napravimo bučno i veselo obiteljsko posijelo. Brinula ju je Zdenkova šutnja. Mada je to što joj se u vremenu koje mu je zadala Branko Rudić nije javljao uzimala kao dobar znak. «Vrag nikad ne spava», mislila je, «ali možda mu je Zdenko stao na papke.» «Brige prepusti meni. Živi svoj život» rekao joj je. A on nikada nije davao olaka obećanja. Pogotovo ne njoj. Ali godine su prošle. Sabrala se u sebi. Zdenko ove godine puni sedamdesetčetvrtu. Koliko su još uopće čvrste njegove veze s Hrvatskom? Koliko još doseže njegova ruka? Je li još moćna kao nekoć? Što ona uopće zna o njegovu životu nakon rastanka od nje? Nije znala sve ni dok su bili skupa. Taj njegov posao zbog kojeg se rastala od njega...rastala se zbog loše slutnje a ne što bi nešto opipljivo znala. Nije joj preostalo drugo do da posluša njegov savjet: da živi svoj život. I da čeka. Katarina je prorijedila svoje posjete. Magdi su nedostajale doze optimizma koje je svojim dolaskom unosila u njezin život. Ali, s druge strane, opet, slutila je razlog tomu: ušla je u novu vezu koja bi mogla biti ozbiljna i dobra. I to ju je veselilo. Poslije one noći koju su provele skupa i Blanka kao da je izronila iz beznađa koje ju je bilo obuzelo i uzglobila se u prostor koji joj je uvijek metodična i čak i u osjećajima organizirana Magda dodijelila u svom životu. Ta njezina emotivna organiziranost pomogla joj je da svoj angažman u Karlovoj mogućoj metamorfozi bezbolno odloži dok se tomu ne bude mogla posvetiti kako treba. Čekajući vijesti od Zdenka uplovila je u svoju dotadašnju zagrebačku kolotečinu: u svakodnevne navike i obveze. Studeni je bio suh, vanjska temperatura je varirala između deset i petnaest stupnjeva i Magda je skoro svakodnevno odlazila na Dolac, ne što bi bogzna što i bogzna koliko kupovala na tržnici, već stoga što je od ranije znala kako je ta šetnja među narančama, limunima, ciklom, cvjetačom koja je počela stizati iz Ravnih Kotara najneosjetniji način da se ubije vrijeme. Potom bi zalutala među vrhnje i sireve i svaki put se divila umijeću i ma- 43-55 šti Šestinki, koje su u pravokutnim komadima maslaca urezivale cvjetove, stavljajući odozgo listić peršina, da bi svoju ophodnju okončala među mirisnim svježim pecivom, s kojim u vrećici pobjedonosno bi sjela u kavani na Jelačić placu i s kapućinom i «martelom» prd sobom zaključila kako je u svojoj nakani da iz osnove izmjeni svoj način života pretjerivala jer ovomu kako sada živi treba samo malo toga oduzeti i ponešto dodati da bi sve leglo na svoje mjesto. Dvaput tjedno bi odmah poslije objeda otišla na Mirogoj, na nijemi dijalog sa svojim Zvonkom. Tišina tog grada «otišlih» djelovala je okrijepljujuće na njezin um, izoštravala joj misli, pa se u rano zimsko sumračje vraćala spremna da se sa brigama koje su je čekale u dugim besanim noćnim satima suoči ne kao netko tko ne zna kako bi s njima izišao na kraj, već kao strateg koji upravlja njima. «To je ta moja šahovska partija», pomislila bi ponekad, osluškujući izbijanje zidnoga sata u dnevnom boravku. I sada joj se Branko Rudić činio kao crna figura koja luta pločom tražeći njezinu slabu točku. Uzalud, dakako, jer su mu svi putovi bili blokirani. Pijući topli kapućino sjetila se svog naziva za Mirogoj: «grad otišlih». Ako svih tih čija su imena urezana u mramor i granit spomenika tamo zapravo nema i sve te aleje grobnica i križeva samo su trajni podsjetnik nesigurnom pamćenju živih, onda je cesta kojom su oni čija imena i nadnevke rođenja i...ispraćaja na zadnje putovanje «otišli» nestala skupa s njima. U Magdi se rodi prkos: što je meni do realnosti? Meni je do toga da mi stvarnost bude ono što je ja odlučim stvarnošću načiniti. Jednom tjedno telefonirala bi svojoj bivšoj svekrvi, raspitujući se je li je bilo tko uznemirava. Jer telefonski broj Milice Darmanović sada nije bio nikomu dostupan, ali nije bilo ništa lakše do preko internetskog portala doznati njezinu adresu. Starica je umirivala: «Ne, nitko me nije uznemiravao.» Onda se raspitivala za Kseniju, ali i Andrijanu, spomenuvši u jednom trenutku kako bi moguće bilo najpametnije, misleći na njezinu dob, ali i Ksenijinu psihičku labilnost, da u oporuku, koju upravo hoće sastaviti, stavi klauzulu kojom Andrijanu ovlašćuje da nakon svog rastanka s ovim svijetom, upravlja zajedničkom svojom i Ksenijinom imovinom, uko- 53 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV liko se Ksenija ne bude sudski pravomoćno razvela od Branka Rudića i time dokazala da može pouzdano štititi vlastiti, a napose interese svojih kćeri. Nakon razgovora s Andrijanom Magda joj je javila svoju i Andrijaninu suglasnost s takvom solucijom. Onda se, nenadano, jedne večeri Branko javio: – Želim vas izvjestiti kako sam razmislio o vašem prijedlogu. Ne prihvaćam ga. Ostat ću u braku s Ksenijom. I natjerat ću onu metuzalemku u Stuttgartu da mi isplati sumu koja mi je potrebna. Do posljednjeg centa. To što je promijenila telefonski broj neće me zaustaviti. Uostalom, za Kseniju je bolje da se drži mene nego vas i te... – Hajde, kaži: babuskere. To si htio reći, je li? A zašto bi za Kseniju bilo bolje da taj novac stigne u tvoj džep umjesto u njezin? – Zato jer ja znam upravljati njime. – Jesi li pitao svoje kćeri što misle o svemu tome? – Moje kćeri su maloljetne i ja sam taj koji odlučuje u njihovo ime. – Ti si se, kada si odlučio započeti s vlastitim biznisom, pokazao odmah na prvom koraku. Uleteo si pravo u bankrot. Što garantuje da to ne bi ponovio? – Ja sada radim na uspješnim poslovima, s partnerima koji se u to također razumiju i... – Ako vam posao tako cvjeta što će ti novac gospođe Darmanović? – Da cvjeta još bolje – u Brankovom glasu osjećao se prizvuk ironije. – Znaš što? – Magda riješi presjeći ovo natezanje. – Novac gospođe Darmanović nećeš dobiti, ma koliko prijetio i njoj i meni. To je prvo. A drugo, Ksenijine i tvoje kćeri imaju o tvojim postupcima nimalo laskavo mišljenje. Njihovo poštovanje i ljubav si već izgubio i sada preostaje jedino da ih i formalno izgubiš, što tebe neće pogoditi jer si ti naučio da ljude tretiraš kao korisne igračke, koje odbacuješ kad odigraju svoju ulogu. Očito ti i Ksenija treba samo kao sredstvo ucjenjivanja, inače bi davno zaboravio i nju i njezine dvije djevojčice. Rekao si mi što si imao, a ja sam tebi to rekla već ranije i sada te prepuštam ruci čiji će te udarac stići i to, vjerujem, uskoro... – Čijoj to ruci? – rugao se Branko. – Božjoj? 43-55 – Upoznat ćeš je kada te dosegne. Zbogom! Spustila je slušalicu. Drhtala je. Otkud tom pokvarenjaku tolika sigurnost? Je li moguće da samo blefira? Ako blefira, onda iza njegovog pokušaja da se po svaku cijenu domogne Darmanovićkinog novca ne stoji nitko. Je li se opet zaglibio i jesu li mu kamatari ponovno za vratom? Ali kada bi blefirao, ona bi to opazila. Imala je dostatno razvijen osjećaj za te stvari. A nije opazila ništa. Ni najmanji drhtaj u njegovu glasu, nikakav znak nestrpljenja, žurbe da postigne cilj. Vrijeme mu, dakle, nije bilo bitno. Činio joj se kao da je siguran da će ta kruška neminovnio sazreti i pasti mu pred noge i onda se treba samo sagnuti i pobrati je. Ali za što mu je onda potreban taj novac? Zdenko bjelodano još nije učinio ništa. U takvim stvarima, i sa tolike distance, nije ni lako rasplesti to kriminalno klupko. Da ga zove? Ne. Bit će strpljiva. Slušat će ga. Osjećala je da je on jedina karta na koju je mogla zaigrati i da od nje ne ovisi hoće li to djelovati ili neće. Bi li djelovalo Ksenijino odlučno «ne»? Bi, ali ja ne vjerujem u čuda. Čak ako bih je uvjerila da to treba reći, moja kćer za to naprosto nema snage. Smiri se i čekaj, Magda. Onako kako si uvijek mogla: biti pribrana i kada ti je teško. Jer sve drugo vodi te u poraz. Pogledala je na sat. Devet i dvadeset. Izaberi netkog od bliskih da ga pozoveš. Kćeri ne. S obzirom na obiteljsku situaciju samo bi svojim pozivom izazvala paniku. Karla je prerano zvati, jer ne želi s njim voditi isprazne razgovore. Pozvala je Blanku. Dogodilo se kako je i pretpostavljala: Blanka je nije gnjavila zapitkivanjima o njezinim problemima, jer je, kao i svako teški bolesnik, bila okupirana svojim. Govorila je kako je upravo ona htjela pozvati nju i javiti joj da sutra počinje sa zračenjem. Njezin onkolog joj je rekao kako će zračiti samo tu malu suspektnu zonu, ali da joj, unatoč tomu što je prognoza veoma povoljna pošto je novotvorina otkrivena u začetku, preporučuje i kemoterapiju kao dodatnu sigurnosnu mjeru, koja da nije posve ugodna, ali radikalna liječenja su takva: spoj kratkotrajnih neprijatnosti i optimalnih rezultata nakon toga. Blanka je na časak zašutjela a onda upitala: 54 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit IV – Hoćeš li me voljeti i kada mi otpadne kosa? – I mom je prvome mužu rano počela otpadati kosa pa sam ga i dalje voljela. Ova Magdina dosjetka oraspoložila je Blanku. – Pa da – konstatirala je veselo. – I ja sam ti intimna družica mada ti nisam ni muž ni žena. Ali ti si sigurno imala nekakav jak razlog zašto si me tako dockan zvala? – Zapravo i nisam – Magda je to rekla iskreno. – Htjela sam samo čuti nečiji glas jer sam odjednom osjetila kao da mi je busola poludjela i počela pokazivati krive smjerove. – I meni se to često događalo kad treba donijeti nekakvu važnu odluku, a nemaš se ni na što osloniti. Kakvu odluku si večeras pokušala donijeti, draga? – Htjela sam...ah, ne znam zapravo ni sama što sam htjela. Činilo mi se da se nešto važno po moju obitelj odvija prokleto sporo i tražila sam načina ubrzati to, a nisam imala blagog pojma kako to učiniti. Trebao mi je netko tko će mi reći: spusti loptu, Magda! I čekaj, jer drugo ništa ne možeš. Blanka je malo šutjela a onda tiho rekla: – Hvala ti što si u takvom samomučenju odabrala da se obratiš meni. To mi jako mnogo znači. Ali, draga, ja ti samo mogu ponoviti ono što si rekla i sama sebi: čekaj. Ako ti je jako teško, mogu ti doći. Uzet ću taksi i... – Nije mi teško. Samo moram obuzdati svoju narav koja nije navikla da mirujem prekriženih ruku. Hvala ti na ponudi, ali, evo, već osjećam kako držim komande u rukama. Lijepo spavaj. Spustivši slušalicu, Magda ode pod tuš. Osjećala je kako joj mlaka voda miluje vrat, klizi niz trbuh i leđa i sliva se niz stopala. Spavat će noćas dobro, znala je. Činilo joj se kako Branko Rudić otplovljava skupa s vodom iz tuša niz odvodne cijevi, kamo i spada. Trljajući se potom velikim mekanim ubrusom usmjerila je misli na lijepe stvari kojima bi mogla posvetiti vrijeme u siva popodneva pozne jeseni, kada se čovjek odlučuje izići samo kad mora. Mogla bi, konačno, dočitati i tu knjigu koju je nosila kroz Bliski istok i Afriku, a jedva da je pročitala prvih desetak strana tijekom plovidbe između Krete i Krfa. Provlačeći četkom kroz valovitu kosu koju je bojila u mahagoni, gledala se zadovoljno u ve- 43-55 likom zrcalu kupaonice. «Lažu koji kažu kako ti život malo po malo, brak po brak, dijete po dijete, krade ljepotu. Dapače. Život kažnjava samo one koji se boje živjeti. «Tako, Magda» rekla je samoj sebi. «Sada gucni «martelčić», svoj slatki grijeh i onda se ispruži, pokrij toplim pokrivačem, zažmuri i pusti da te san odvede kamo on hoće. Program, Dužijance '68. 55 Klasje naših ravni Jasna Melvinger, Kulinarski leksik... 56-62 Kulinarski leksik u petrovaradinskom govoru JASNA MELVINGER U leksiku koji se odnosi na hranu i pripremanje hrane u Petrovaradinu i danas ima dosta riječi inojezična podrijetla, te dosta lokalizama i regionalizama, koji se od svojih istoznačnica u hrvatskom standardnom jeziku najčešće razlikuju samo po kojem gramatičkom obilježju. Dio tog leksika je iščeznuo iz razgovornog jezika, zajedno s generacijama Petrovaradinaca rođenim u drugoj polovici 19. stoljeća, no, autorica ovog članka usvojila ga je u djetinjstvu, u rodnom mjestu, te i o tim riječima, koje su izašle iz uporabe, svjedoči kao o leksemima iz svoga, uglavnom pasivnog, rječnika. Kao nazivi za obroke bile su uobičajene posuđenice iz njemačkog, fruštuk, prema das Frühstük, zajutrak, te jauzn, prema die Jause, užina. Fruštukovalo se bijelu kafu, prema njem. der Kaffee, s tim što se kafa mljela u kafemilu, mlincu za kavu, prema njem. die Kaffeemühle, ali rabila se i cigurija, prema lat, cichorium, cikorija, nadomjestak za kavu. Uz to se na kruh mazao putar, prema njem. die Butter, maslac, a preko putra med, ili kakav pekmez, prema turs. pekmez, sa šećerom gusto ukuhano voće. Za glavnu živežnu namirnicu, kruh, bio je uobičajen regionalni naziv lebac. Taj tvorbeni lik treba dovesti u suodnos s, također regionalnim tvorbenim likom lukac, nazivom za crni luk. Obje te petrovaradinske riječi razlikuju se, ne po značenju, nego samo morfološki, od standardnih likova hljeb i luk. Sadrže sufiks -ac koji ima ulogu dodatnog morfološkog sredstva za obilježavanja nominativa i akuzativa jednine. U ostalim padežima, lebac i lukac ne razlikuju se od svojih istoznačnica iz standardnog hrvatskog jezika. Lebac su mijesile same kućanice, od pšeničnog brašna samljevenog u mlini, prema njem. die Müle, mlin. Kad se tijesto u vajndli, prema njem. die Wanne, odnosno, dijalektnom das Weidling, podiglo djelovanjem kerme, kvasca, prema njem. Germ, a podrijetlom od lat. germen, nosilo se pekaru, prema njem. der Bäcker, u košarici ispletenoj od slame, saćurici, da se ispeče u krušnoj peći. Petrovaradinci, inače, pšenicu nazivaju žitom, dok u standardnom jeziku taj leksem ima općenitije značenje, odnosi se na sve vrste žitarica. Ostaci kruha su se sušili, te mrvili u mesingenom avanu, prema njem. der Messing, mjed, te prema turs. havan, mužar. Tako se dobivala prezla, prema njem. der Brösel, mrvica, da bi se koristila pri pohovanju, tj. pri prženju mesa, prema njem. bäcken, peći. Primjerice, pileći bataci, prema turs. badžak, batak, noga, bedro, krak, umakali su se prvo u jaja razmućena mlijekom, a onda se posipali prezlom, koja je, inače, bila čest dodatak i barenom povrću, i tjestaninama. Bogatiji Petrovaradinci nisu jeli kukuružnjak, kruh od kukuruzna brašna, prema turcizmu kokoroz, koji je, vjerojatno, usvojen preko njem. der Kukuruz. No, od kukuruzna brašna kuhali su žgance, što, kao uobičajen naziv za palentu, ukazuje na utjecaj iz kajkavskog dijalektnog područja, a peklo se i proju, s tim što je ta riječ hipokoristik od riječi proso, isključivo slavenskog naziva za žito. Proja se nadijevala moštom, prema njem. der Most, šira. No, treba pripomenuti da je u Petrovaradinu mošt bio, zapravo, naziv za pekmez od gusto ukuhane šire, dok se kao naziv za samu širu rabilo blokirani sintagmatski izraz, slatko vino. Blagdanski kruh nazivao se mìlihbrot, prema njem. der Milchbrot, kruh zamiješen s mlijekom. Ispečen u obliku okrugle pletenice, takav se kruh na Uskrs nosio u crkvu, na sveténje, 56 Klasje naših ravni Jasna Melvinger, Kulinarski leksik... zajedno s pečenom jagnetinom, janjetinom, prema lat. agnus, janje. Razna peciva, primjerice, kifle, prema njem. dijalektizmu iz austr. bavar. das Kipfel, nisu se kupovala, nego su ih prigotovljale same kućanice. Bio je običaj da se, uz alkoholna pića, posluže na daći za pokojnika, nakon sahrane. Kućanice su same prigotovljale i lepinje, vrstu kruha, čiji naziv, preko mađ. lepény, vjerojatno, potječe od franc. riječi le pain, kruh. U Petrovaradinu se za svaku juhu moglo reći da je to supa, kako je i u njemačkom jeziku, u kojem je die Suppe, riječ podrijetlom od franc. la soupe, naziv i za juhe od mesa, i za juhe od povrća. No, da bi se upravo ta razlika istaknula, za bistre juhe, goveđu, ili živinsku, govorilo se da je to prava supa. Goveđa juha bila je ukusnija, ako se, uz meso, kuhala i koja poveća kost s močingom, što je u petrovaradinskom govoru naziv za koštanu srž. Taj njem. dijalektizam u suodnosu je sa standardnom njemačkom riječju die Matsche, kaša, gnjeckalica. Rado se pripremala i kisela supa, ili, kako se također moglo reći, kisela čorba. Čorba je turcizam iz perzijskog jezika, naziv za juhu od mesa. Kisela supa ili kisela čorba u Petrovaradinu je zapržena juha od teletine, janjetine, ili živinskog mesa, začinjena octom i kiselom pavlakom. U sve te juhe od mesa stavljao se grincajg, kako se u gospodskim kućama govorilo za zelen, dok se u paorskim kućama, prema njem. der Bauer, seljak, najčešće čula riječ zelénje, sa speifičnim, lokalnim, dugouzlaznim akcenom na drugom slogu. U petrovaradinskoj pišli zeleni, prema njem. das Buschel, vezica, razlikovati je šargarepu, mrkvicu, prema mađ. sárgarépa, peršin, prema lat. petrosellinum hortense, te paštrnak ili paštrnjak, tj. paštrnak, prema lat. pastinaca. Da bi juha bila žuća, dodavao se često i šafran, prema turs. safran, podrijetlom iz arapskog. No, dakako, radnim se danima kuhalo i starinsku àjnprensupu, prežganu juhu, prema njem. die Einbrennsuppe, te razne juhe od povrća, kao što je, također starinska, fažolnsupa, prema tal. fagiolo, grah. U pravu su se supu, osim tankih rezanaca, a rezanac je lokalna riječ, koja se, od standar- 56-62 dnog leksema rezánac, razlikuje fonološki, svojim kratkosilaznim naglaskom na prvom slogu, ukuhavale obično krìsnuklice, prema njem. der Grieß, krupica, i die Nocke, odnosno, das Nockerl, žličnjak. U juhe od peradi stavljali su se žličnjaci, kojima je, uz žemičku, prema njem. die Semmel, natopljenu u mlijeku, jaje i peršinov list, glavni sastojak bila džigerica, prema turs. ciğer, zaklanog, primjerice, pijetla ili kokoši. Uz kiselu čorbu serviralo se kuhani pirindž, kako se govorilo za rižu, prema turs. pirinç, što je riječ podrijetlom iz perzijskog. A, primjerice, u juhu od rajčica, odnosno, u paradàjsupu, kako se govori u Petrovaradinu, stavljalo se katkad taranu, a katkad geršlu. Tarana je turcizam, podrijetlom iz perzijskog jezika, tarhana, a geršla je posuđenica iz njemačkog, kod koje je preuzet samo prvi dio složenice das Gerstenschrot, ječmena krupica. Lokalni leksem paradàjsupa, prema njem. složenici die Paradeis-Suppe, sadrži također dvije leksičke osnove, povezane fonološki zajedničkim naglaskom. U njemačkom je jeziku riječ Paradeis dijalektizam, a u Petrovaradinu se ta posuđenica izgovara s finalnim kratkosilaznim naglaskom: paradajz. No, treba pripomenuti da su Petrovaradinci iz starijih generacija rajčicu nazivali patlidžan, što je turcizam iz perzijskog jezika. A plavi patlidžan, kao namirnica, u Petrovaradinu dugo nije bio poznat. Radnim su se danom, često i kao glavno jelo podnevna objeda, pripremali razni melšpajzi, prema njem. die Mehlspeise, jelo od tjestanine. Tijesto se mijesilo i razvijalo na, za to namijenjenoj dasci, nudlpretu, prema njem. das Nudelbrett, dakako, oklagijom, prema turs. oklagu valjak, u jufke, prema turs. yufka, razvijeno tijesto, primjerice za šunknfleke, prema njem. die Schinkenfleckerl, trgance sa šunkom i kiselom pavlakom, za koju se, inače, u Petrovaradinu govorilo kajmak, prema turs. kaymak, premda to nije mliječni proizvod od kuhanog skorupa, što je značenje te riječi, i u turskom, i u srpskom jeziku. Malo krupnije fleklice potrebne su za granadirmaš, jelo s pireom od krumpira, prema franc. le purée, kaša. Granadirmaš kao romanizam iz njemačkog jezika 57 Klasje naših ravni Jasna Melvinger, Kulinarski leksik... sadrži dvije leksičke osnove, podrijetlom iz francuskog: der Grenadier, vojnik i der Marsch, marš, pohod. Od raznih slatkih i slanih rezanaca spomenuti je rezance s orajima, zbog specifične zamjene velara h palatalom j u lokalnoj petrovaradinskoj riječi oraj. Tradicionalno jelo, s nadjevom od pekmeza, u Petrovaradinu su bile i taške, prema njem. die Tasche, torbica, džep. Naziv tog jela u lokalnom govoru zanimljiv je i u morfološkom pogledu. Nisu postojali morfološki likovi tašak ili tašci, kao u Slavoniji, nego samo imenica ž. r. plurale tantum. Od tijesta umiješenog s kuhanim krumpirom pripremali su se valjušci, koji su se nazivali nudle, prema njem. die Nudel, premda u izvornom jeziku to nije naziv za valjuške, kao u Petrovaradinu, nego za rezance. Od tijesta s krumpirom pripravljale su se i cvečknknedle, okruglice sa šljivama, prema njem. der Zwetschcken-knödel. A spomenuti je i sirom knedle, okruglice od sira i krisa, začinjene proprženim crnim lukom, a zbog sintaktičkog lokalizma, uporabe instrumentala bez prijedloga u nazivu toga jela. Od raznih cušpajza, prema njem. die Zuspeise, varivo, bilo je i takvih, koji su se nekad iznosili na stol i kao glavno jelo. Primjerice, sataraš, jelo od rajčica na prženom luku s dodatkom riže. Sama riječ sataraš dvojezična je – od turske leksičke osnove satura ili satara, mesarska ili kuhinjska sjekira, izvedena je mađarskim morfološkim nastavkom -aš. Kao glavno jelo, nekad se servirao i krompir paprikaš, varivo čiji je naziv mješovita, dvojezična složenica. Leksička osnova krompir, odnosno, krumpir, kako i glasi u standardnom hrvatskom jeziku, potječe, to je poznato germanistima, od riječi iz starijeg njemačkog, die Grundbirne, a paprikaš je hungarizam, izvedenica od leksičke osnove paprika sufiksom -aš, što u mađarskom jeziku ima osnovno pridjevsko značenje, papren, ljutoga okusa. Kao prilog jelima od mesa, bio je omiljen restovani krompir, prema njem. rösten, pržiti, s tim što se krumpir za to jelo prvo morao skuhati u ljusci, a zatim propržiti na luku. Kuhalo se i varivo od graha, pasul, odnosno, pasulj, kako govore mlađi Petrovaradinci, prema lat. phaseolus. 56-62 U Petrovaradinu kao naziv za mahune nije bio uobičajen turcizam boranija, nego se za to povrće govorilo zeleni pasulj. Tu blokiranu sintagmu može se tumačiti kao kalk, prema njem. die grüne Fisolenschotten, slično kao kad je riječ o nazivima slatki kupus i kiseli kupus, kalkiranim prema njem. das süßes Kraut, slatko zelje, te das Sauerkraut, kiselo zelje. I drugo povrće, od kojeg su se pripremali razni cušpajzi ima nazive inojezična podrijetla. To su uglavnom germanizmi, ili riječi koje su u hrvatski ušle posredstvom njemačkog jezika. Primjerice, keleraba, prema njem. die Kohlrübe, podrijetlom je talijanizam, španat, ili, kako su govorili stariji Petrovaradinci, špinot, prema njem. der Spinot, podrijetlom je iz latinskog jezika, u kome naziv za spanać glasi olus hispanicum. Karfiôl, cvjetača, prema njem. der Karfiol, podrijetlom je iz talijanskog, cavolfiore, a kao petrovaradinski lokalizam, ta je riječ fonološki obilježena dugosilaznim naglaskom na ultimi, kakav je svojstven i navedenom talijanizmu iz njemačkog jezika. Prvu proljetnu salatu, prema njem. der Salat, a podrijetlom od franc. la salade, matovilac, Petrovaradinci su brali samoniklu u polju i nazivali su je feldasalata, prema njem. der Feldsalat. Preko zime bila je omiljena salata od celera, prema njem. der Zeller, podrijetlom od grčkog Sélinon, a s kuhanim krumpirom, izrezanim na ploške. Pripremala se, također, salata od cvekle, tj. od cikle, obvezno začinjena kimom, prema njem. der Kümmel. Nazivi ostalih začina za salatu bili su turcizmi, kao primjerice, sirće, zetin, te biber, tj. ocat, ulje i papar. A sama riječ cvekla, kao i cikla, veoma je stari balkanski grecizam. Paprikama, pečenim na plotni štednjaka, prema njem. die Platte, od franc. le plat, ravan, kao začin se obvezno dodavao i beli lukac, što je u Petrovaradinu naziv za češnjak. A oni, kojima je bilo do ljutog okusa, posezali su za feferónima, ljutim papričicama, čiji je naziv podrijetlom iz latinskog jezika, a u suodnosu s njem. der Pfeffer, papar, biber, ili pak za kakvim preljevom od naribanog korijena rena. Ribati je posuđenica iz njemačkog, prema reiben, trti, a ren, tj. hren, riječ je nepoznata 58 Klasje naših ravni Jasna Melvinger, Kulinarski leksik... podrijetla, za koju se misli da je iz indoeuropskoga supstrata. U hrvatski je, možda, mogla dospijeti i preko njem. der Kren. U pojedinim petrovaradinskim obiteljima za govedinu se govorilo rindflajš, prema njem. das Rindfleisch, a za teletinu kelbenes, prema njem. des Kälbernes, no i oni manje otmjeni znali su reći, primjerice, za bijelu pečenicu, vàjsbratna, prema njem. der Weißbraten, ili su pripremali karmenadle, kotlete. Karmenadla je posuđenica iz njemačkog, a podrijetlom od franc. le carré. Nedjeljom i za blagdane, pekla se pečenka u jednom komadu, pa se, prije serviranja, odnosno, iznošenja na stol, prema franc. servir, morala istranžirati, isjeći, prema franc. transcher. Pečenka, primjerice, svinjski but, katkad se špikovala, tj. prodijevala slaninom, prema njem. spicken, da bude softnija, prema njem. der Saft, sok. Inače, nastojalo se da, napose odojak, bude reš pečen, prema njem. rösch, tj. s hrskavom koricom. Ako je kućedomaćin bio lovac, pripremala se i pečenka od divljači – zeca, divlje patke, ili fazana. Meso je moralo prvo odležati u pacu, prema njem. die Beize, tj. u marinadi. Uz divljač su se, obično, služile češke knedle, te sos ala vild, što je francusko-njemački izraz – à la wild, tj. na divlji način. No, meso se pripremalo i isječeno na šnicle, odreske, prema njem. das Schnitzel. Dakako, pripravljale su se i faširane šnicle od samljevena mesa, prema franc. hacher, mljeti. Od mljevena mesa pripremala se i sarma, što je svuda poznat turcizam. Zimi su se mljevenim mesom, uz dodatak riže, jaja i proprženog crnog luka, nadijevali listovi zelja, ukiseljena u glavici, za koje se u Petrovaradinu veli prokola, vjerojatno prema tal. brocca. U proljeće se isti nadjev umatao u listove još neprskane vinove loze, malo poparene u octu. A također su se, nadjevom kao za sarmu, punile i duguljaste tikvice, jurgete, prema turs. jurget. Juneći, pak, odresci obično su se dinstali, prema njem. dünsten, tj. pirjali. Od jela od mesa, čiji su nazivi posuđeni iz mađarskog jezika, osim već spomenutog paprikaša, koji, dabome, nije uvijek bio krom- 56-62 pir paprikaš, kuhao se i gulaš, jelo od manjih komadića goveđeg mesa u soku, prema mađ. gulyas. Lokalni petrovaradinski naglasak te riječi kratkosilazni je na prvom slogu. U dane svinjokolja, za sve koji su sudjelovali u tom poslu, pripremalo se jelo od svinjskoga droba, kavurma. U turskom jez. kavurma je naziv za vrstu konzerviranog mesa, uprženog bez vode i masnoće, a petrovaradinska kavurma bila je jelo kuhano u soku, slično paprikašu. Kad je riječ o konzerviranju svinjskoga mesa, ono se u Petrovaradinu stavljalo u salamuru, prema lat. salmuris, rasol, dok su se šunke, prema njem. der Schinken, slanina i mesne domaće kobasice prvo dimile u pušnici, a zatim se sve to čuvalo na tavanu. Među jelima od iznutrica, kao riječi inojezična podrijetla, valja spomenuti brizle, jelo od teleće prsne žlijezde, prema njem. Brieschen, krezle, crijevca, škembići, prema njem. Gekröse, te pajšl, plućica, prema njem. Bäuschel. Pojedini kobasičarski proizvodi su se kupovali, kao, primjerice, kremvišle, hrenovke, prema njem. Krenwürstel, što je složenica od dvije leksičke osnove, der Kren, hren i das Würstel, mala kobasica. Također su se kupovale i razne salame, prema njem. die Salamie, kao što je primjerice, parizer, prema njem. der Paraiser. Švargl, prema njem. die Schwarte, što u izvornom jeziku znači kožurica, nije se kupovao, nego se, na domaći način, svinjski želudac nadijevao mesom sa svinjske glave, kožuricama i začinima, od kojih valja spomenuti najkvirc, prema njem. Neugewürz, papar, biber, te ingver, prema njem. Ingwer, đumbir. Oprana svinjska crijeva špricom, prema njem. die Spritze, punila su se različitim nadjevima za razne domaće kobasice, čiji nazivi nisu inojezična podrijetla, krvavice, belice, mesne. A sama riječ kobasica sveslavenska je, a, možda, i praslavenska riječ, nepoznata podrijetla. Stariji Petrovaradinci rabili su i fonološku inačicu tog leksema s metatezom i sonantizacijom vokala i, koja je glasila kobajsca. Hladetina, koja se pripremala od svinjskih kožurica, mesa sa svinjske glave, papaka i sl. u Petrovaradinu se naziva pače. Taj naziv je tur59 Klasje naših ravni Jasna Melvinger, Kulinarski leksik... cizam iz perzijskog jez. sa značenjem nožice. U morfološkom pogledu, pače je u lokalnom govoru imenica sr. r. singulare tantum. Sklanja se bez proširenja osnove: pače, pača, paču itd. I riječ sulc, prema njem. die Sulze, u Petrovaradinu je bila poznata, ali ne kao naziv za hladetinu. Primjerice, kad bi se kakvo jelo prekomjerno zgusnulo, govorilo se da je to sulc. A kad je već riječ o svinjetini i prerađevinama od svinjskog mesa, nije nezanimljivo istaknuti da se u Petrovaradinu, mnogo češće no imenicu ž. r. svinja, moglo čuti imenicu sr. r. svìnče. Ta imenica kao svoju supletivnu množinu ima imenicu m. r. svînji, koja je i akcenatski specifična – na prvom slogu alterniraju dugosilazni u nominativu, akuzativu i vokativu, s kratkouzlaznim u dativu, lokativu i instrumentalu. Recimo još da se u Petrovaradinu ne rabi germanizam špek kao naziv za slaninu, ali da je poznata posuđenica iz mađarskog ras, prema mađ. rossz, loš, rđav, kao indeklinabilni kvalifikativ, napose za užeglu slaninu. Inače, ta je riječ, vjerojatno, romanizam, jer u franc. jeziku, primjerice, za bajat kruh, veli se le pain rassis. Među jelima od jaja treba spomenuti jaja naomak, meko kuhana jaja u ljusci. Odredbeni dio navedene sintagme, naomak, u lokalnom je govoru fonološka inačica priloga naodmah, odmah, ubrzo, iz standardnog jezika. Bunjevački Hrvati u Subotici govore jaja naumak, ali tu je prepoznatljiva analogija u odnosu na glagol umakati. Spomenuti je još i jelo od jaja kajganu, čiji je naziv, koji u izvorniku glasi kaygana, poznati balkanski turcizam. Petrovaradinske kućanice vješte su u pripremanju raznih slastica. Ne samo pred Božić, Uskrs, ili čiji imendan, peku, kako bi to one rekle, svakojako kolače. Jer u lokalnom govoru uobičajena je zbirna imenica sr. r. singulare tantum kolače, i umjesto singulara, i umjesto plurala imenice m. r. kolač iz standardnog hrvatskog jezika. Zato se veli: Jedi to kolače, i kad je na tanjuru kakva slastica u jednom komadu, a, također: Na astalu je ausec, prema njem. der Aufsatz, poslužavnik na visokoj nožici, i na njemu kolače, i kad na tom poslužavniku ima više slastica. 56-62 U dubokoj masnoći pržile su se krófle, pokladnice, pa taj naziv valja zabilježiti kao repliku kojeg njemačkog dijalektizma, budući da se u standardnom njemačkom jeziku za pokladnicu veli der Krapfen. Upozoriti je i na specifični akcent petrovaradinskog lokalizma krófla, dugouzlazni na prvom slogu. Osobito se cijenilo kad bi krofla imala po sredini svijetlu ranflu, prema njem. der Ranf, rub, okrajak. A zanimljivo je da je, i u Petrovaradinu, fonološki lik naziva nešto otmjenijih vrsta istoga kolača bliži njemačkom standardu: primjerice, govorilo se princeskrafne, prema njemačkom Princeskrapfen, cimetkrafne, prema njem. Zimmtkrapfen i sl. Ti nazivi imaju nešto drukčiju konotaciju no pučke krofle. Također u másti peklo se i uštipke, tj. fanke, prema njem. Pfannenkuchen. Petrovaradinski morfološki lik fanke opisati je kao imenicu ženskog roda plurale tantum. Do ove lokalne specifičnosti, u odnosu na lik fanjki koji bilježe hrvatski rječnici, došlo je, po svemu sudeći, zato što je oblik akuzativa plurala, kao najfrekventnijeg padežnog oblika te riječi u svakidašnjoj komunikaciji, počeo paradigmatski funkcionirati i u svojstvu nominativa plurala. Ovakvim sinkretizmom, vjerojatno, treba tumačiti i već spomenuti oblik plurale tamtum imenice taške. Fonološki lik lokalizma fanke, u odnosu na fanjki, nije začudan, jer depalatalizacija suglasnika nj i lj česta je u petrovaradinskom govoru. Riječ palačinka ne razlikuje se ni u Petrovaradinu od svoje istoznačnice u standardnom hrvatskom jeziku. To je uvijek imenica ž. r. Izostaju likovi palačinak i palačinci. Tijesto, umućeno od brašna, mlijeka i jaja, peklo se u tavi, prema turs. tava, tiganj, a onda su na palačinke dolazili razni, obično slatki, premazi i preljevi. Ako su se u tijesto dodavale narezane jabuke, ili, primjerice, bagremov cvijet, palačinke su se iznosile na stol samo posute štaupcukerom, prema njem. der Staubzucker, šećer u prahu. Sama riječ palačinka grčko-latinskog je podrijetla, a usvojena je premo rumunjskog i preko mađarskog jezika, u kojemu glasi palacsinta. Od nešto gušćeg tijesta no za palačinke, pekle 60 Klasje naših ravni Jasna Melvinger, Kulinarski leksik... su se šmarne, tj. mutvara, prema njem. der Schmarren. Morfološki, imenica šmarne je u Petrovaradinu imenica ž. r. plurale tantum. A postoji i riječ šmarn koja je morfološki obilježena kao singulare tantum i ima pežorativno značenje – nevrijedna stvar. Naime u petrovaradinskom govoru leksikalizirana je razlika među sememima istoga njemačkog semantema, od kojih jedan označuje vrstu slastice, a drugi, metaforično, nevrijednu stvar. Omiljeni starinski kolači bile su u Petrovaradinu i buhtle, saće, parenjaci, prema njem. die Wuchtel, a također i razni kùglufi, nabujci, prema njem. der Gugelhupf, te razni kohovi, povarci, prema njem. der Koch kuchen. Koh se kuhao na pari, ili pekao u modli, tj. kalupu, prema njem. der Model. Inače, spomenuti je da se u Petrovaradinu, također i modla za kugluf, nazivala kuglufom, isto kao i kolač koji se u njoj pekao. U malim modlama pekli su se muškacóni, sitni kolači, čiji naziv, die Muskatzonen, postoji i u njemačkom, kao talijanizam, a u Petrovaradin je ta posuđenica mogla dospjeti i iz kojeg lokalnog govora doseljenika iz mediteranskih predjela. Muškaconi su bili suhi i mogli su se dugo čuvati, baš kao i gurabije, koje pripadaju kulturi prehrane osmanlijskog carstva. Sam naziv tih kolača turcizam je iz arapskog jezika. Kako je Petrovaradin bio naseljen pretežito vinogradarima, nije začudno što je omiljeni preljev za kolače bio upravo vàjnšato, koji se spravljao od žumanjaca sa šećerom i bijeloga vina. Složenica vajnšato je dvojezična, sadrži jednu njemačku i jednu francusku leksičku osnovu – njem. der Wein, vino i fr. le chaudeau, šodo. A u šato od žumanjaca, šećera i mlijeka, ukuhavali su se žličnjaci od čvrsto umućenih bjelanjaca. Riječ je, dakako, o šnenoklama, prema njem. der Schnee, snijeg, te das Nockerl, valjušak. No, u Petrovaradinu su bili poznati i kulinarski termini koji, kao dvojezične složenice sadrže jednu njemačku ili francusku leksičku osnovu, dok je druga iz turskog jezika. Primjerica, nazivi krempita i šampita sadrže fr. le crème, krema, njem. der Schaum, pjena, te turcizam iz grčkog jezika pita, što je, inače, 56-62 također naziv za razne vrste, u Petrovaradinu obično slatkih kolača, sa različitim nadjevima. U svečanijim prigodama bila je obvezna torta, obično okrugla, što je i značenje latinske riječi tortus, od koje naziv spomenutog kolača potječe. U hrvatski je ta posuđenica mogla doći i preko tal. torte, i preko njem. die Torte. U Petrovaradinu su se torte spravljale po bečkim receptima. Različite vrste tijesta za tortu filovalo se, tj. nadijevalo, prema njem. füllen, raznim filovima, prema njem. die Füllung, punjenje, nadjev. Zatim se torta glazirala, prema franc. glacer, tj. prevlačila raznim ocaklinama, odnosno, glazurama, prema franc. la glaçure. Ti romanizmi u lokalni petrovaradinski govor jamačno su došli preko njemačkog jezika, u kome ne izostaje niti glagol glasieren, ocakliti, niti imenica die Glasur, ocaklina. Spomenuti je, primjerice, ocaklinu od špinovanog, tj. karmeliziranog šećera, prema njem. spinnen, upredati, a na glasovitoj doboš torti, prema mađ. dobos, bubanj. Dakako, u svečanim prigodama nije se moglo niti bez finih sitnih kolačića, čiji su nazivi najčešće dijalektno obilježeni germanizmi. Na petrovaradinskoj tacni s kolačima, prema njem. die Tasse, pladanj, bile su uvijek i puslice, poljupčići, prema njem. der Pussel, štanglice, tj. šipčice, prema njem. die Stange, kiflice, roščići, prema njem. das Kipfel, rolnice, prema njem. die Rolle, smotak, te oblotne, prema njem. podrijetlom iz lat. die Oblate. A u svim prigodama bile su nezaobilazne štrudle, savijače, prema njem. der Strudel, bilo da je riječ o savijačama od tijesta s kvascem, ili pak o tankim štrudlama, od tankoga tijesta, koje su vješte kućanice same razvlačile. LITERATURA Tomislav Talanga, Germanizmi naši svagdašnji, Njemačke posuđenice u jugoistočnoj Slavoniji, Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja br. 8 /12/ za 1990. godinu, Ogranak Matice hrvatske Vinkovci, Vinkovci, 1991. Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1972. 61 Klasje naših ravni Jasna Melvinger, Kulinarski leksik... 56-62 Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, Liber, Zagreb, 1991. Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi, Zora, 1974. Antun Hurm, Njemačko-hrvatskosrpski rječnik, Školska knjiga, Zagreb, 1959. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985. Palich Emil, Magyar-Szerbhorvat keziszotar, Terra, Budapest, 1968. Aleksandar P. Perić, Rečnik francusko-srpskohrvatski, Znanje, Beograd, 1953. Cet article offre des explications du lexique culinaire en langage local de Petrovaradin. On présente les mots empruntés, pour le plupart, de l’allemand, mais il y en a du turc, de l’hongrois et des langues romanes. On explique aussi les mots et les expressions culinaire croates de Petrovaradin, selon leurs variations locales, phonologiques, morphologiques et syntactiques. SAŽETAK KLJUČNE RIJEČI U ovom se članku nastoji prikazati kulinarski leksik u petrovaradinskom lokalnom govoru. Tumače se riječi inojezična podrijetla, germanizmi, turcizmi, hungarizmi te romanizmi. Upozorava se i na fonološke, morfološke, te sintaktičke inačice hrvatskih kulinarskih riječi i izraza u lokalnom govoru. Kulinarski leksik, petrovaradinski govor, germanizmi, turcizmi, hungarizmi, romanizmi, lokalne inačice hrvatskih kulinarskih riječi i izraza. RÉSUMÉ Naslovna stranica pozivnice, Dužijance '68. 62 Klasje naših ravni Emil Libman, Poznati liječnik i ljubitelj umjetnosti 63-70 Poznati liječnik i ljubitelj umjetnosti EMIL LIBMAN U POVODU STOTE OBLJETNICE ROĐENJA DR. VINKA PERČIĆA – Kada je Subotica 1779. godine proglašena za Slobodni i kraljevski grad (Libera Regiaque Civitas Mária Theresiopolis1) Magistar grada je bio u obavezi da zdravstvenu službu razvije prema načelima što ih je poznati bečki liječnik Gerhard van Swieten (Leyden, 1700.–Schönburn, kraj Beča, 1772), osnivač bečke Medicinske škole i reformator bečkog Univerziteta, napisao 1770. Godine u Opštem Normativu o zdravstvenoj organizaciji (Normativum Generale in Re Sanitatis), kodeksu zdravstvenog zakonodavstva za cijelu Monarhiju2. U Subotici su tada zdravstvenu službu obavljali ranari-berberi (spominju se 1746. godine), koji su kod svojih majstora završili zanat i bez diplome Medicinskog fakulteta, dakle, radili kao «kirurzi» te neškolovane babice (javljaju se 1766. godine) koje su od starijih žena naučile ukazivati pomoć porodiljama3. Prema Normativu Subotica je morala kao Slobodni i kraljevski grad imati kirurga, liječnika (fizikusa), ljekarnika s fakultetskom diplomom i školovane babice. Fizikus kao glavni liječnik grada kontrolirao je rad zdravstvenog osoblja i vodio brigu o zdravstvenim prilikama u gradu. Krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća na mjestu fizikusa grada u Subotici bili su strani 1 Vojnić, Emil. Organizacija mesne vlasti 1743-1918. U Subotici – Szabadkahelyhatósági szervezete az 1743-1918-ig terjedö idöszakban. Goreni-Gyökerek. Subotica, 1991: 113-125. 2 HASu (Istorijski arhiv Subotica, u daljem tekstu HASu), F:261 Magistrat povlašćenog kraljevskokomorske varoši Sent Marija 1743-1779, u daljem tekstu F:261), pred. Br. 23/1771. 3 HASu, F:261, pred. Br. 86/1766 liječnici. Neki su od njih u Subotici proveli cijeli svoj radni vijek i postali, zapravo, Subotičani: dr. Antoni Strobl (Plate Marianna, Češka, 1765. – Subotica, 1830.) bio je glavni liječnik od 1796. do 1828. godine4 i dr. Antonius Kovács (Rév Komárom, Mađarska, 1804. – Subotica, 1880.) radio je u Subotici od 1832. do 1872. godine5. U prvoj Građanskoj bolnici, osnovanoj 1841. godine Službu za unutrašnje bolesti vodio je dr. A. Kovács koji je ujedno bio i upravitelj bolnice6. Fizikusi (glavni liječnik grada) i upravitelji bolnice liječili su oboljele s bolestima unutarnjih organa sve dok u novo sagrađenoj, tada modernoj bolnici, paviljonskog tipa, sa 160 bolesničkih postelja, nije otvoreno posebno odjeljenje u jednom prizemnom paviljonu i konkursom, a za šefa izabran dr. Adolf Klein, (Subotica, 1863.– ?)7, koji je 1890. godine diplomirao na Medicinskom fakultetu u Budimpešti i radio u subotičkoj bolnici kao sekundarni liječnik8. Razvoj medicinske znanosti tražio je reorganizaciju i ulaganje u zdravstvenu službu u nas, no financijska sredstva u godinama prije i tijekom I. svjetskog rata nisu dozvoljavale, 4 IAS, F:272 (Magistrat slobodnog kraljevskog grada Subotice 1779-1849., u daljem tekstu F:272), pred. Br. 11-A-3/pol. 1797. – Libman, Emil. Istaknuti lekari Subotice 1792-1992, Subotica, 2003:9-15. 5 HASu, F.272, zapisnici Magistrata iz 1832. Godine, Odluka br. 844/1. V. 1832. 6 Libman, Emil. Pokušaji osnivanja bolničke službe u Subotici. Ex Pannonia, br. 8, 2004:55-61. 7 HASu, F.002 (Gradsko veće Subotice 1861-1918. U daljem tekstu F:002), pred. Br. 569/eln. 1895. 8 HASu, F:047, inv. Br. 1003. Imenik zubnih lekara, zubotehničara, babica, privatnih i gradskih lekara 1922-1937 i neki podaci o lekarima od 1887. Godine. 63 Klasje naših ravni Emil Libman, Poznati liječnik i ljubitelj umjetnosti da se dobre i neophodne potrebne mjere i zamisli realiziraju. I teško gospodarsko stanje u poslijeratnom razdoblju dovelo je zdravstvenu službu, općenito, do stanovite stagnacije iako je liječnički kadar, usavršavajući se u pojedinim granama medicinske znanosti, želio i ulagao napore, kako bi i ovdašnja služba pratila medicinska postignuća u svijetu. Rad na Internom odjeljenju subotičke bolnice dostigao je zapaženu razinu imenovanjem dr. Vinka Perčića za načelnika Odjeljenja. Ovomu su pridonijele stručnost i ambicija samog načelnika, entuzijazam mladih liječnika koji su primljeni na specijalizaciju iz interne medicine kao i proširenje Odjeljenja premještanjem iz prizemnog u jednokatni paviljon bolničkog kompleksa čime je dobiven veći broj bolesničkih postelja i mogućnost ozbiljnijeg i suvremenijeg rada naročito odvajanjem i osnivanjem posebnog Odjeljenja-paviljona za oboljele od tuberkuloze pluća. Dr. Vinko Perčić, rođen je 20. veljače 1911. godine u Hrvatskom majuru, nedaleko Subotice, i već kao dijete, okruženo šarenilom žitnih i kukuruznih polja, suočeno sa svakodnevicom, ni malo lakog salašarskog života, od svojih je roditelja baštinio ne samo spoznaju o nužnosti strpljivog i upornog rada, već je stekao i smisao za lijepo i ljepotu, što će se, kasnije, sve zajedno, i te kako očitovati kroz njegov životni put. Osnovno i srednje školsko obrazovanje primio je u školskim klupama Subotice. Upisao se 1931. godine na Medicinski fakultet sveučilišta u Grazu. Četvrtu godinu studija (1934.–1935.) pohađao je u Ecole de Medicine u Parizu. Još studentom u Grazu, a pogotovu u Parizu, Vinko Perčić bio je u prilici obići mnoge muzeje i galerije, njegujući i usavršavajući svoj odnos prema lijepom, proširujući svoje shvaćanje lijepoga u umjetničkom djelu, napose na platnima i drugim radovima tada vodećih likovnih stvaralaca, a posebice se oduševljavao slikama impresionista i fovista. Ovu svoju sklonost prema umjetnosti, posebice slikarstvu, razvijao je kroz cijeli život, strpljivo i znalački sakupljajući umjetničke slike poznatih inozemnih i tuzemnih slikara. U Parizu je bio 63-70 stanovnik Latinske četvrti u Domu na Boulerdu St. Michel, bilježi u svojim memoarima: « ... na fakultetu se obavljala nastava, u Biblioteci se učilo, na ulici su se svršavali tekući poslovi, u studentskoj sobi se provodio dio noći potreban za odmor a u dane besplatnog ulaza u Louvre uživalo se u bezbrojnim umjetninama ...» Vratio se u Graz 1936. Godine, gdje je siječnja 1937. promoviran u doktora opće medicine. Po povratku u Suboticu isprve radi u ambulanti Doma narodnog zdravlja (1. II. – 1. IV. 1937.), potom u Gradskoj bolnici (19. IV. 1937.) – gdje je prošao obvezatni jednogodišnji liječnički staž. Rješenjem Gradskog poglavarstva, rujna 1938. postavljen je za sekundarnog bolničkog liječnika. U tom razdoblju već intenzivno sakuplja i umjetničke slike, s čim je započeo, zapravo, 1936. godine. Sjene rata pokazale su se već u drugoj polovici 1939. godine, u vrijeme kada je dr. Vinko Perčić pozvan na odsluženje vojnog roka, preuzimajući dužnost trupnog liječnika vojnih postrojbi u Slavoniji i Baranji, odatle je iz, zdravstvenih razloga, početkom 1941. godine upućen u Vojnu bolnicu, u Beograd. Po izbijanju travanjskog rata vraća se u Suboticu gdje, ne zadugo, počinje raditi na Odjeljenju za unutrašnje bolesti Gradske bolnice9. Svibnja 1942. gradonačelnik imenuje sekundarne bolničke liječnike, među kojima su uz dr. V. Perčića, još i dr. Ferenc Horváth, dr. János Hegedüs, dr. Milutin Samuilov, dr. Lájos Pálfy i dr. Ivan Faltum10. Zajedno sa ostalim subotičkim liječnicima toga vremena, oni su članovi Liječničke komore u Segedinu. Uskoro dr. Vinko Perčić dobiva specijalizaciju iz interne medicine, a specijalistički je ispit položio 22. siječnja 1944. godine na Medicinskom fakultetu u Segedinu. Kao specijalist interne medicine zaposlen je u subotičkoj bolnici od 1. VII. 1944. do 31. XII. 1946. godine, kada je pozvan u Jugoslavensku narodnu armiju (1. I. – 10. VII. 1947). Nakon 9 Arhivski podaci Opće bolnice Subotica 10 Gerhard, Rudolf. Fragmentumok Szabadka kronológiájához 1941-1944. Bácsország, Vajdaság honismerreti szemle. 2004, VI-IX, szám 30 : 33 64 Klasje naših ravni Emil Libman, Poznati liječnik i ljubitelj umjetnosti povratka iz vojske ponovo je na Odjeljenju za unutarnje bolesti, od 15. VII. 1947. godine, kao sekundarni liječnik, da bi 1951. imenovan bio za načelnika Odeljenja. U okviru Odjeljenja, kao njegov načelnik, organizirao je mali Klinički laboratorij (prema neprovjerenim i nepotvrđenim podacima, navodno je postojao i 1939. godine) koji će se, znatno kasnije, 1972. godine spojiti s Centralnom kliničko-biokemijskom laboratorijem nakon otvaranja nove bolničke zgrade. Pored rada u bolnici, redovito je primao bolesnike i u svojoj privatnoj ordinaciji. Razumije se, nastavio je sakupljati umjetničke slike i druge artefakte. U dijelu kuće (Maksima Gorkog 22), koja će nakon njegove smrti postati Zavičajna galerija, pored prostorija za ordinaciju bile su i prostorije u kojima je mogao pohraniti svoje slike, koje je također čuvao i u roditeljskom domu (Henryka Sienkiewiczeva 13). Tijekom 1955. godine dr. Vinko Perčić odlazi u London radi daljeg, stručnog, usavršavanja, koje provodi u Bolnici za gastroenterologiju (Central Middlesex Hospital) kod glasovite prof. dr. Margo Shiner. Ondje stječe nova znanja iz oblasti gastroenterologije, koju je izabrao za svoju užu specijalnost, i upoznaje se s novim stremljenjima i postignućima u endoskopskoj gastroenterologiji, kao i njenim mogućnostima, glede dijagnostike oboljenja želuca i crijeva. Odjeljenje kojem je do tada bio na čelu, s punim povjerenjem ostavlja novoimenovanom načelniku dr. Vojislavu Stipančeviću (Subotica, 1915.– Subotica, 1956.) i ekipi mladih liječnika, što ih je okupio oko sebe, a koji su diplomirali početkom pedesetih godina XX. stoljeća i započeli specijalizaciju iz interne medicine. U isto vrijeme postavljen je i za honorarnog liječnika jugoslavenske ambasade u Londonu (1955.–1958). Pored ostalog, tijekom 1958. godine boravio je na klinikama za gastroenterologiju u Washingtonu i New Yorku. Nakon povratka u Suboticu, ponovno mu je povjereno rukovođenje Odjeljenjem za unutarnje bolesti, budući da je dotadašnja načelnica dr. Ruža Martinović, koja je na ovoj funkciji 63-70 bila od 1956. godine – nakon tragične smrti dr. Vojislava Stipančevića – prešla u Beograd 1959. godine. Znanje stečeno u inozemnim klinikama dr. Perčić prenosi na mlađe liječnike i s onima koji su bili zainteresirani za gastroenterologiju znatno usavršava metode rada u gastroenterologiji omogućavajući istovremeno i ostalim mladim kolegama usavršavanje iz one oblasti medicine koje su ih zanimale. Na ovaj način stvorila se mogućnost osnivanja posebnih odsjeka, a liječnici specijalisti započinju izučavati pojedine subspecijalističke grane interne medicine. Tako su mladi liječnici proveli svoj specijalistički i određeni period subspecijalističkog staža pod stručnim rukovodstvom dr. Vinka Perčića i od njega dobivali veliku podršku pri izučavanju obimne građe ove medicinske grane i poslije položenog specijalističkog odnosno subspecijalističkog ispita vodili pojedine odsjeke: gastroenterološki, kardiološki, nefrološki, endokrinološki i reumatološki11. Tako se na Odjeljenju počela prakticirati suvremena svjetska medicina primjenom novih metoda dijagnostike i terapije. Glede novih tehnološki inovacija u domenu gastroenterologije dr. Vinko Perčić je prvi u Jugoslaviji 1959. godine uveo u kliničku praksu peroralnu aspiracionu intestinalnu biopsiju po metodu prof. dr. Margo Shiner. Obavljao preglede krutim, zatim semifleksibilnim i konačno fleksibilnim gastroskopom, primjenjivao u rutinskoj praksi ciljane biopsije sluznice gastrične i duodenalne regije. Sa svojim suradnicima koji su se opredijelili za proučavanje gastroenterologije, pored već spomenutih biopsija, uveo je 1960. godine slijepu aspiracionu biopsiju jetrenog tkiva. Tu su, zatim, od endoskopskih metoda primjenjivani rutinski rektoskopski i kolonoskopski pregledi, a 1968. godine prvi u nas je snimio film u boji o bolestima želuca – uvodeći kinogastrokopiju. Za sve ove suvremene preglede imao je modernu opremu jer je ondašnja bolnička uprava imala sluha za razvoj medicine uopće i sukladno mogućnostima ih je nabavljala. 11 Libman, Emil. Istaknuti lekari Subotice 1792-1992. Subotica, 2003:114-124. 65 Klasje naših ravni Emil Libman, Poznati liječnik i ljubitelj umjetnosti Dr. Vinko Perčić redovito sudjeluje u radu brojnih stručnih, posebice, gastroenteroloških skupova u zemlji i inozemstvu. Svoje radove je sa suradnicima referirao na simpozijima i kongresima u Bruxellesu, Pragu, Londonu, Beogradu, Zagrebu, Sofiji, Ljubljani i drugim središtima. Objavio je mnoge radove, pretežito iz oblasti gastroenterologije u domaćoj i stranoj medicinskoj literaturi12. Prvi je u Jugoslaviji pisao 1950. godine «O porfiriji» . Među prvim saopćava rad «O serumskim transaminazama kao dijagnostičko sredstvo kod bolesti jetrenog tkiva» odnosno «O peroralnim intestinalnim biopsijama»13. Bio je dugogodišnji predsjednik Podružnice Srpskog lekarskog društva (SLD) u Subotici (1960.–1966). U tom razdoblju rad Podružnice je bio ocijenjen od odgovarajućih medicinskih foruma kao veoma aktivan i plodan pa je Podružnica bila jedna od najagilnijih na teritoriju Vojvodine, a 1964. godine proglašena za najbolju u Srbiji. Tada je u okviru male svečanosti generalni sekretar SLD-a doc. dr. Srboljub Stojiljković predao automatski projekcioni aparat kao poklon u znak priznanja za uspješno djelovanje i zapažene rezultate u stručnoj aktivnosti i radu Podružnice uopće. Prigodom održavanja V. internističkih dana (1965.) na kojima su saopćeni radovi poznatih stručnjaka iz Jugoslavije o bolestima jetra, žučnih putova i pankreasa, organizirana je proslava u povodu 20-te obljetnice rada Podružnice u poslijeratnom razdoblju (1945.–1965.). Za doprinos u radu Podružnice tijekom minulih 20 godina dodijeljene su Spomen-plakete zaslužnim liječnicima, a Subotica je Odlukom Upravnog odbora Pokrajinskog odbora SLD za AP Vojvodinu određena sjedištem Internističke sekcije SLD u Pokrajini. Priznanje je utoliko bilo veće, jer je to prvi put da jedna Sekcija Pokrajinskog odbora SLD za AP Vojvodinu ima svoje sjedište izvan Novog Sada. Za predsjednika Sekcije izabran je bio dr. Vinko Perčić. Sljedeće godine na Godišnjoj skupštini iznese12 Libman, Emil, Medicinska bibliografija Subotice 1828-2005. Subotica, 2008. 13 Sastanak internističke sekcije Zbora liječnika Hrvatske. Zagreb, 13. XII. 1961. 63-70 no je: « ... Sekcija se zalagala za razvoj medicinske nauke, doprinela je rešavanju mnogih aktuelnih problema patologije naše Pokrajine i čitavim nizom predavanja, ličnom razmenom iskustava i intersekcijskom saradnjom doprinela razvoju internističke službe u Pokrajini ...». Odlučeno da se mandat dosadašnjem predsjedniku i njegovim suradnicima produži, a sjedište i nadalje ostane u Subotici14. I dok se van Subotice priznavao rad Podružnice i njenog predsjednika, u gradu su pojedinci počeli iznositi drukčija smatranja. Unatoč tomu, što se sam dr. Vinko Perčić htio povući s mjesta predsjednika Podružnice, budući da je, po vlastitu sudu, bio već dugo na tom položaju, a također i zbog obveza što ih je imao predsjednik Sekcije internista Vojvodine. Ipak, činilo se, kako velika većina medicinara ne dijeli njegovo mišljenje. Stoga je, kao kompromisno rješenje predloženo održavanje referendum uoči Godišnje skupštine, na kojem dr. Vinko Perčić dobiva uvjerljivu većinu zbog čega se ipak prihvaća ponovne kandidature za predsjednika Podružnice. Iznenađenje je ostavljeno za dan zakazanog održavanja Godišnje skupštine (27. siječnja 1966.), kada jedan među članovima Kandidacione komisije saopćava dr. Vinku Perčiću kako bi bilo poželjno da odustane od svoje kandidature! Premda je na referendumu dobio najviše glasova, procijenivši novonastalu situacija dr. Vinko Perčić sâm povlači svoju kandidaturu, a javnim je glasovanjem izabran kandidat koji je na referendumu bio šesti po broju glasova. Neslužbeno se, tada govorkalo kako iza svega stoje stanoviti politički faktori. Razumije se, članovi Kandidacione komisije ovo su opovrgavali, kao uostalom i političari, ograđujući se od takvih pretpostavki, te je tako sve zadobilo aureolu «nerasvijetljenosti» i «neobjašnjenosti» . I mjesni tisak je donio samo kratko priopćenje u povodu održane Godišnje skupštine SLD: « … Skupština je ocenila da je prošlogodišnji rad bio uspešan nastavak vidne i zapažene 14 Libman, Emil. Lekarska društva u Subotici. Subotica, 1880-2005. Subotica, 2005: 94.-95. 66 Klasje naših ravni Emil Libman, Poznati liječnik i ljubitelj umjetnosti aktivnosti Podružnice, tako karakteristične za poslednjih nekoliko godina i to kako na stručnom planu tako i na planu saradnje sa drugim medicinskim i zdravstvenim organizacijama i ustanovama. Skupština je na kraju izvršila izbor novog Upravnog odbora. Pre toga dugogodišnji i zaslužni predsednik Dr Vinko Perčić zamolio je skupštinu da ga ovog puta izuzme od eventulanog ponovngo izbora za predsednika …»15 Bilo kako bilo dr. Vinko Perčić bio je član Upravnog odbora Pokrajinskog odbora SLD (Novi Sad), član Upravnog odbora SLD (Beograd), predsjednik Aktiva internista Podružnice SLD u Subotici, član Zbora liječnika Hrvatske (Zagreb), član Redakcionog odbora Medicinskog pregleda od 1966. do 1971. godine, časopisa Lekarskog društva Vojvodine (Novi Sad), član Organizacionog odbora I. kongresa liječnika Srbije (Beograd, 1952), član Upravnog odbora Udruženja gastroenterologa Jugoslavije, predsjednik Endoskopske sekcije Udruženja gastroenterologa Jugoslavije, član Europskog gastro-cluba (EGC), član Europskog udruženja za gastroenterološku endoskopiju (ESGC), stalni predsjednik međunarodno priznate institucije Internistički dani, potom glavni urednik publikacija koje su se izdavale povodom održavanja Internističkih dana kao i dvotomnog Zbornika radova podnesenih na X. jubilarnim internističkim danima koji je tiskan 1971. godine na srpsko-hrvatskom i engleskom jeziku pod naslovom Novija iskustva u gastroenterologiji (Modern Trends in Gastroenterology). Internističke dane osnovao je dr. Vinko Perčić sa suradnicima 1961. godine, i od tada su, svake godine, sve do 1974. održavani u Subotici. Na ovim su se sastancima okupljali mnogi ugledni stručnjaci interne medicine i specijalisti drugih struka medicinskih znanosti. Premda je početna zamisao bila provođenje edukacije liječnika opće medicine, ubrzo su Internistički dani poprimili karakter sastanka internista Vojvodine da bi, napokon, dobili 15 Održana Godišnja skupština Srpskog lekarskog društva, Subotičke novine, 4. februara 1966. godine: 8. 63-70 dimenzije jednog ozbiljnog skupa gastroenterologa Jugoslavije. Za VII., VIII. i X. internističke dane može se reći, da su to bili I. (1968.), II. (1969.) i III. (1970.) naučni sastanci gastroenterologa Jugoslavije na kojima su učestvovali mnogi stručnjaci Europe, Japana i Amerike16. Za XIII. Internističke dane (1973.) tj. Za V. naučni sastanak gastroenterologa Jugoslavije kažemo, da je to bio, uistinu, Svjetski kongres gastroenterologa – na njemu su sudjelovali stručnjaci-gastroenterolozi iz Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Meksika, Japana, Velike Britanije, Zapadne Njemačke, Španjolske, Mađarske, SSSR, Poljske, Bugarske i drugih zemalja. Istovremeno je u Subotici održan i I. internacionalni simpozij o digestivnoj endoskopiji. Prema mišljenju prof. dr. J. N. Hunta (London): « ... Ovaj sastanak je imao potpuni uspeh i na visokom nivou je bila omogućena razmjena mišljenja i iskustava a prodiskutirana su najnovija dostignuća i postignuti rezultati u gastroenterologiji … »17 Ovaj Sastanak dobio je publicitet i u službenom Biltenu Europskog društva za gastroenterološku endoskopiju18. Internistički dani nisu održani 1966. godine budući da je u listopadu te godine u Zagrebu organiziran Kongres liječnika Jugoslavije. No, zato je agilni načelnik Internog odjeljenja pokrenuo inicijativu, da se u Subotici održi Seminar za liječnike opće medicine, koji se, međutim, i tokom sljedećih četiri godine održavao a predavanja izdana u šapirografirano umnoženim zbornicima radova. Seminar je zvanično imao naziv Internistička nedjelja za liječnike opće medicine. Od strane subotičke Podružnice SLD-DLV dobio je mnoga priznanja, plakete i diplome za svoj rad u Društvu. Zvanje primarius dobiva 1960., a Oktobarsku nagradu oslobođenja Subotice, 1962. godine, kada je, među ostalim rečeno o njemu i sljedeće: «... dr Vinko Perčić je jedan od onih lekara koji deluju u ovoj važnoj zdravstvenoj ustanovi (bolnici) i nastoji da 16 Libman, Emil, Lekarska društva u Subotici 18802005. Subotica, 2005:96-97. 17 Libman, Emil. Lekarska društva u Subotici 18802005. Subotica, 2005:203-105. 18 E. S. G. E. – News Letter, No 4, november 1973: 5 67 Klasje naših ravni Emil Libman, Poznati liječnik i ljubitelj umjetnosti omogući savremeni rad ...». Primio je Spomenplaketu s diplomom u povodu 90-te obljetnice Srpskog lekarskog društva (1962.), Diplomu Makedonskog liječničkog društva, Spomenplaketu Zbora liječnika Hrvatske (1968.), a za počasnog člana Zbora liječnika Hrvatske, izabran je 1967. godine. S čelnog mjesta Odjeljenja povlači se 1974. godine, ali je i u godinama koje su uslijedile radio u specijalističkoj ambulanti Poliklinike, pratio stručnu literaturu, pogotovu iz gastroenterologije i pomagao savjetima svojim kolegama koje je i, inače, redovito upoznavao s medicinskim postignućima do kojih bi došao tijekom stručnih putovanja i boravka u inozemstvu, na klinikama i znanstvenim skupovima. «Bio je dr. V. Perčić», zapažaju biografi «jedan od onih koji je volio učiti a ono što je naučio nesebično je davao drugima ... Za njega važi maksima: samo ako svoj život posvetimo drugima, dobit će i naš život neku unutrašnju vrijednost ...»19. Na samom početku 1980. godine (i službeno 1. siječnja) otišao je u zasluženu mirovinu, posvećujući se sređivanju svoje zbirke slika i umjetnina. Pored stručnog rada i vođenja Odjeljenja nalazio je dr. Vinko Perčić poticaja, snage i vremena da se posveti sakupljanju umjetničkih slika. I dok je u krugovima medicinskih stručnjaka bio uvažavan i štovan, a također i u široj javnosti, također, bio poštovan, visoko cijenjen i ugledan « ... mnogo manje je bio poznat ... kao sabirač umjetnina ... Za period od 1955. do 1971. godine može se reći, da je najplodniji u domenu sabiranja umjetnina i obogaćivanju kolekcije, koja tada prerasta u pravu, vrijednu i kompleksnu galeriju slika ...» . A sâm dr. Vinko Perčić kaže u svojoj autobiografiji: « ... Već u ranom djetinjstvu u meni su bili odnjegovani ljubav za lijepo i za sklad, za skupljanje i čuvanje vrijednih, privlačnih i dekorativnih predmeta ... I kao dijete na salašu, gdje sam proveo i rano dječaštvo ... sakupljao sam lijepe i šarene 19 Kujundžić, Stanka Zavičajna galerija «Dr. Vinko Perčić», Donacija dr. Vinka Perčića umjetnine zavičajne zbirke, Subotica, 1996.: 9.-10 63-70 stvarčice i ukrasne predmete ... Ta dječačka ... sklonost ... u meni nije prestajala, dapače, ona se vremenom razvijala da bi kasnije prerasla u pravu kolekcionarsku strast ...20» Ta njegova osobina dobivala je sve šire razmjere tijekom studiranja u europskim gradovima kulture i znanosti i razvijala se sljedećih godina njegova života kada je posjećivao umjetničke kolonije (Palić, Tavankut, Bačka Topola i dr.) i sklapao prijateljstva s mnogim stvaraocima umjetničkih djela. Želio je svoju zbirku umjetničkih slika pokloniti «svom gradu», htio je da se u Subotici otvori – Galerija slika. Pisao je: « ... Čekao sam dugo u svom rodnom gradu i nadao se da će bar netko učiniti nešto konkretnije i primiti moj poklon. Za uzvrat, prirodno, tražio sam da on bude izložen, dakle, dostupan svim mojim građanima i njihovim gostima. Jer zbirka i Subotica to zaslužuju ... 21» Budući da nije naišao na razumijevanje ondašnjih rukovodećih struktura grada – u kojoj, kako primjećuje povjesničar umjetnosti Bela Duranci (1931): « ... već po ustaljenom redu karakterističnom za sve provincijalne sredine opterećene predrasudama, suženim vidokrugom i zakržljalom maštovitošću, sablasno-političkom nabusitošću, pakošću i plitkoumnošću uticajnih – godinama nuđenu kolekciju slika nije imao ko da primi …» – dr. Vinko Perčić se odlučio da dio svoje kolekcije pokloni Muzejsko-galerijskom centru (MGC) i Strossmayerovoj galeriji stranih majstora Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Dr. Vinko Zlamalik i Đuro Vanđura, povjesničari umjetnosti iz Zagreba pregledali su ponuđenu kolekciju slika i podijelili su je u grupe: 1. Zbirku jugoslavenskih likovnih umjetnika od kraja XIX. stoljeća do danas, 2. Zbirku portreta dr. Vinka Perčića, 3. Zbirku modernog mađarskog slikarstva od polovine XIX. stoljeća do 1941. godine 20 Perčić, Vinko, Kratak isječak iz moje biografije., Donacija dr. Vinka Perčića, umjetnine zavičajne zbirke, Subotica, 1996 : 13-16. 21 Isto. 68 Klasje naših ravni Emil Libman, Poznati liječnik i ljubitelj umjetnosti 4. Zbirku europskih umjetnika od XVI. do XX. stoljeća, kao i 5. Zavičajna zbirka. U Zagrebu su prihvatili ponudu dr. Vinka Perčića i prve četiri zbirke izložene su u Muzejskogalerijskom centru 27. svibnja 1989. godine, publiciran je lijepo opremljen katalog Umjetnine iz donacije dr. Vinka Perčića (Art Works from dr Vinko Perčić’ s Bequest) sâm dr. Vinko Perčić prisustvovao je otvaranju svoje donacije. Konačno je i rukovodstvo grada uvidjelo kakva je dragocjenost otišla iz Subotice, pa je donijelo Odluku da se otvori Spomen-muzej dr. Vinka Perčića u kojem će se «prezentirati vrijedne umjetničke slike i predmeti primijenjenih umjetničkih subotičkih likovnih stvaralaca u prostorijama donatorove dugogodišnje ordinacije opremljene darovanim stilskim mobilijarom i vrijednim uporabnim predmetima ...» kaže dr. Vinko Zlamalik22. Ugovor o predaji umjetničkih slika za buduću Zavičajnu galeriju sačinjen je zadnjih dana života dr. Vinka Perčića (21. Studenog 1989.) s gradonačelnikom Kasza Józsefom i dio umjetnina prikazan je javnosti 5. svibnja 1996. godine prilikom otvorenja Galerije u kući, u ulici Maksima Gorkog 22. Dodajmo, kako i sama zgrada, koju je dr. Vinko Perčić, također poklonio, ima svoju arhitektonsku vrijednost – projektirao ju je glasoviti arhitekt Dezsö Jakab (1864.–1932.), a sagrađena je 1894. godine i predstavlja tipičnu građansku kuću u stilu eklektike s izoliranim dvorištem.23 Zgrada je proglašena za kulturno dobro rješenjem Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture (br. 426-38/1.X.1992). Dr. Vinko Perčić, čovjek univerzalne kulture i humanista, podigao je internističku, posebno gastroenterološku službu u ovom dijelu Vojvodine na zavidnu razinu. Posvetio je svoj život i svoj rad izučavanju bolesti gastrointestinalnog trakta i svom energijom nastojao da postigne i 22 Duranci, Bela, Zavičajna galerija «Dr Vinko Perčić», Vek naučnih pregnuća – sto godina od prvog naučnog sastanka lekara i prirodoslovaca u Subotici (18991999), Subotica, 2000: 107-113. 23 Zlamalik, Vinko, Dr. Vinko Perčić, 1911-1984 – nekrolog (rukopis) 63-70 dostigne, da prati i primijeni suvremene metode dijagnostike i terapije, posebno u oblasti interne medicine kojoj se potpuno posvetio – gastroenterologiji. Ostavio je vidan trag u razvoju medicine u našem gradu a stručni radnici i sâm grad, koji je nekoliko godina bio središte znanstvenih skupova, ponovno su dali dokaz – poslije rada i priznanja poznatim subotičkim liječnicima dr. Vincentiju Zomborčeviću, dr. Dušanu Maluševu, dr. Karlu Hermanu24 – da postoji mogućnost, da i nesveučilišni gradovi i liječnici u njima mogu da biti sjedištem znanosti. «Prva ... u Jugoslaviji Subotica je razbila mit o neophodnosti metropolizirane, samo u najvećim centrima uz Medicinski fakultet koncentrirane naučne i vrhunske medicine. Subotica je pokazala, da u jednoj sređenoj, radnoj i ambicioznoj medicinskoj sredini mogu ne samo niknuti već i rasti, napredovati najveći i najugledniji jugoslavenski naučni sastanci. Zato, što to nije samo bljesak jedne ideje nego realizacija velikog podviga, jednog spretnog i upornog inteziviteta uma i volje – zato i jesu postali subotički sastanci iz godine u godinu sve bolji i bolji, sve veći i veći, sve značajniji ...» (Prof. dr. S. Knežević)25 povodom održavanja XIV. Internističkih dana – Mi o sebi ... Lij. vj. 96,2 (1974 : 115-125). Verovao je u mlade, davao im je podršku, naročito onima koji su ozbiljno pristupali radu, 24 Dr. Vince Zomborčević (Subotica, 1810.– Subotica, 1900.). Sudjelovao na Prvom sastanku liječnika i prirodoslovaca Ugarske u Budimpešti 1841. godine, s referatom. Bio je dopisni član Kraljevskog liječničkog društva u Budimpešti (1942.), dopisni član Bavarskog Kraljevskog filozofskog te Bavarskog kraljevskog liječničkog društva Würzburgu (1843.); – Dr. Dušan Malušev (Banatsko Novo Selo, 1884.– Beograd, 1966.). poznati kirurg i znanstvenik u Subotici između dva svjetska rata. Prvi je opisao varikse žučne kesice (1934.), opisao intraingvinalne varikse lig. Teresa (1952.), prvi je u Jugoslaviji primjenjivao operativne intervencije per vaginam, prvi je u nas izvršio transplataciju fascije lata radi plastike sfinktera u žena kod inkontinacije mokraće (1923.); – Dr. Karlo Hermann (Matészalak, Mađarska, 1887. – Subotica, 1940.), poznati subotički internist i rentgenolog. Primljen je 1904. godine za redovitog člana Akademije medicinskih i prirodnih znanosti u Leopold Carolinaum u Halleu (Usp.: Libman, Emil, Istaknuti lekari Subotice (1792–1992), Subotica, 2003. 25 Knežević, Stojan , Mi o sebi, Liječnički vjesnik, god. 96, br. 2 (1974.) : 115.-125. 69 Klasje naših ravni Emil Libman, Poznati liječnik i ljubitelj umjetnosti odobravao im je punu slobodu da kreiraju svoj rad na način koji im se činio najboljim u okvirima medicinske nauke. Ostavio je « ... umjetnine koje će trajno biti pred očima naših radnih ljudi, ljubitelja umjetnosti, i mlađih generacija, služeći estetskom odgoju i širenju spoznaje o fenomenima likovnog stvaralaštva ... »26 « ... Zavičajna galerija dr Vinka Perčića postaće osnova buduće Galerije legata subotičkih umetnika i ishodište stvaralačkih ambicija, jedinstvena potvrda uzajamnog uvažavanja umetnika i zavičaja ‘galerija poverenja u budućnost’ i kao takva uzbudljiva i samosvojna scena subotičkog prodora u sazvežđa kreativnosti» (B. Duranci).27 « ... Ostvarenja u Galeriji svedoče o druženju kolekcionara sa umetnicima. Možda još više – spoznaje vlastite uloge u očuvanju sećanja na 26 Duranci, Bela, Dr. Vinko Perčić, 1911.–1989 (In memorima), Rukovet, god. 36., br. 7.-8 (1) (1990.) : 885-886. 27 Libman, Emil, Dr. Vinko Perčić, 1911–1989 (In memoriam). Gastro-enetrohepatološki arhiv, god. 9, br. 2 (1990.) : 93-94. 63-70 neke od zaboravljenih umetnika! Samim tim Zbirka poseduje ‘kvalitet više’ ili neprocenljivu samosvojnost» (Vek pregnuća)28 « ... A šarene njive njegovog rodnog kraja – a bile su to i njive knjiga i umetničkih slika – donele su Zrele plodove jer su bile posejane bogatim i zdravim zrnevljem nauke i umetnosti što će ukazivati budućim generacijama kakvu je naučno-umetničku budućnost priželjkivao naš dugogodišnji načelnik, kolega, prijatelj...!» Subotica je, ipak, odala poštovanje dr. Vinku Perčiću otvaranjem «Zavičajne galerije» (1996.) i dodjelom njegovog imena jednoj od ulica u Mesnoj zajednici «Novi grad» (1998.). Umro je 24. studenoga 1989. godine, a do vječnog počivališta ispratili su ga mnogi prijatelji, kolege, suradnici. 28 Duranci, Bela, Zavičajna galerija «Dr Vinko Perčić», Vek naučnih pregnuća – sto godina od prvog naučnog sastanka lekara i prirodoslovaca u Subotici (18991999), Subotica, 2000: 107-113. Pozivnica za izložbu: Narodna umjetnost Vojvodine 70 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... 71-89 Pavlinska prosvjetiteljska i uljudbena prošlost tijekom hrvatske narodne povijesti ANTE SEKULIĆ Sažetak: Nakon proslovnih misli (1) zabilježena su vrela za proučavanje Pavlinskoga reda među Hrvatima (2) te povijesni pregled osnutka njegovih samostana na hrvatskom narodnom tlu (3). U nastavku slijedi sažeti prikaz prosvjetiteljskoga i književnoga rada pavlina u nas (4) te opća prosudba baštine naših “bijelih fratara” (5), nakon pak zaglavnih misli (6) je popis literature. Ključne riječi: pavlini, hrvatski, samostan, prosvjeta, književnost, uljudba. 1. Proslovne misli Prije dvadesetak godina (1986.) upriličena je velika izložba pavlinske baštine među Hrvatima i objelodanjen je veliki zbornik Kultura pavlina.1 U prigodnim člancima i raspravama znanstvenici, poznavatelji i člankopisci isticali su pojedine umjetnine, pisana djela i građevine koje nose pečat pavlinskoga stvaralaštva. Svi su se slagali i rado isticali da su pavlini u pet stoljeća svoje djelatnosti na hrvatskom narodnom području do ukinuća Reda (1786.) obilježili našu narodnu, crkvenu povijest i uljudbeni život našega naroda.2 Od redovnika koji su najprije živjeli svoj samostanski kontemplativni život postupno su se uzdigli pojedinci pa i samostanske zajednice do crkvenih uglednika, vrsnih pisaca i iznimnih darovitih umjetnika. Neki su znanstvenici u žaru svojih istraživanja postavljali pitanje: treba li pavline držati izvornim hrvatskim crkvenim redom ili ogrankom, dijelom ugarske središnjice koja je utemeljena oko Pečuha (Pécs). Još nije poznato do kojih su spoznaja stigli istražitelji toga pitanja, ali su neke obljetnice samostanskih zajednica (primjerice Kamensko)3 i pavlinskih uči1 Kultura pavlina (...) Zbornik. Zagreb, 1986. (Kratica KP + str. ) 2 Usp. Kamilo Dočkal, Pavlinski red uopće. Arhiv HAZU, sign. XVI – 29a (1), str. 1. – Petar Grgec, Pavlinska baština. Hrvatska straža, 19. kolovoza 1936. – Emil Kisbán, A magyar Pálosrend. Budapest, 1938. i dr. 3 Vrhovna uprava Reda i poglavarstvo pavlinskoga lišta (primjerice Lepoglava)4 prigoda za promišljanja o Redu bez kojega se ne može tumačiti hrvatska narodna povijest i uljudba. No, u ovom radu ne treba tražiti opsežnost izlaganja niti oštrinu prosudbe nego želju da ne zaboravimo istinu o nama, temelje našega ponosa i dostojanstva nas samih. O pokušajima obnove Pavlinskoga reda u Hrvatskoj ne će biti u ovom radu, ali je poznata istina da su pavlini stigli osamdesetih godina XX. stoljeća iz Poljske sa željom da obnove i prošire svoj Red u Hrvatskoj. Smjestili su se u Kamenskom, nedaleko Karlovca, podnijeli su tegobe obnove, zatim pogibelji Domovinskoga rata, pa danas na našem narodnom području djeluju u Kamenskom, Sveticama i Sv. Petru u Šumi. Udruženi su u nepotpunu redovničku pokrajinu (semiprovincia) sa sjedištem u Kamenskom. 2. Vrela za povijest pavlina I. Rimsko-vatikanska građa A) Archivum Secretum Vaticanum 1. Archivi delle nunziature di: Germania (Lettere 1656-1657) 32, 157-159, 164. – Lisbona pos. VI. ses. 1 – Portogallo 1: 1656-1657 – Vienna 28, 58, 61, 120, 125. 2. Armadio Pluteo XXXI. vol. 56. 3. Congregazione dei Vescovi e Regolari – Registri Regolari 1-47: 1599-1693 – Positiones Congr. Vescovi e Regolari, 1573-1576; 1603. let. C – G, N – P; 1635. Aog. – Dic.; Genn. – Dic. – Supplici 5: 1579-1580. samostana proslavit će uz pomoć znanstvenih ustanova 600. obljetnicu samostana u Kamenskom. 4 Osnutak pavlinskoga srednjega učilišta (gimnazije) dogodilo se 1503. godine. Usp. I. Tkalčić, O stanju više nastave u Hrvatskoj prije, a osobito za Pavlinah. Rad JAZU/HAZU, Zagreb, 1888. – E. Kisbán, A magyar Pálosrend története,II.. Budapest, 1940. 71 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... 4. congregatio Visitationis Apostolicae – Armarium VII, vol. 65, 77, 113 (collegia, hospitalia) – Armarium XI, vol. 143. 5. Registri Laterani – Calixti III, 521; Martini V, 190, 208, 225, 233, 244; Eugenii IV, 375, 408; Prio II, 34 (501); Nicolai V, 436, 445, 488; Innocentii VIII, 885; Alexandri VI, 947, 950, 956, 958, 1022. 6. Registri Vaticani – Honorii III, 9; Clementis VII, 1441; Pauli II, 535. 7. Segreteria dei Brevi – Gregorii XIII, 29, 44, 77, 78; Urbani VIII, 33, 770, 789, 796; Alexandri VII, 1197; Clementis XII, 70. B) Archivio della s. Congregazione per l´Evangelizzazione dei popoli o “de propaganda Fide” 1. Acta s. Congregationis de Propaganda Fide 1622-1699 vol.: 3, 10, 12, 14-16, 27, 36, 37, 41, 43-48, 50, 51, 53-56, 58-69. 2. Scritture originali riferite nelle Congregazioni Genrali (SOCG) 1626-1648 vol. 56-65, 67, 69, 72-78, 80, 81, 85, 87, 90, 93, 94, 96, 97, 100, 101, 127, 129-132, 135-138, 164, 218, 336-339, 368, 369. 3. Miscelanae diverse VIII. Constitutiones ord. s. Pauli I. er. 4. Visite e Collegi 1622-1648 vol. 1-26, 28, 29. II. Arhivska građa u Budimpešti A) Egyetemi Könyvtár 1. Inventarium privilegiorum omnium et singularum domorum. Ordinis Heremitarum Sancti Pauli Primi Heremitae. Rukopis iz g. 1522. “Zeleni kodeks”. – Cod. Lat., Sign. A b 115. 2. Vitae fratrum Ordinis Fratrum Heremitarum Sancti Pauli Primi Heremitae. Rukopis iz g. 1520-1526. izradio Gregorius Gyöngyösi. Bila su tri prijepisa, sada je sačuvan jedan. Cod. Lat., Sign. A b 151 a. 3. Acta Generalia, tom I-X. cod. Lat., Sign. A b 154. B) Magyar Országos Levéltár – Kamarai Levéltár 1. Acta Paulinorum Sign. E 153 2. Elenchus summarius archivi almae Provinciae Hungaricae Ordinis Sancti Pauli Primi Eremitae. Rukopis iz god. 1750. Sign. E 153, br. 101. 3. Nicolaus Benger, Chronotaxis Monasteriorum Ordinis Sancti Pauli Primi Eremitae. Rukopis rađen oko god. 1740. Sign. E 153, AP fasc. 627. 71-89 4. Historia Provinciae Hungaricae. Rukopis započet god. 1728. Sign. E 153, br. 65, AP fasc. 415. C) Országos Széchenyi Könyvtár 1. Nicolaus Benger, Annales Ordinis S. Pauli Primi Eremitae, tom. III. Rukopis iz god 17271743. Sign. Fol. Lat. 2023. III. Arhivska građa u Zagrebu A) Hrvatski državni arhiv (Državni/Zemaljski arhiv) 1. Pavlinski samostani – Monasteria Paulinorum Arhivski fond 8.1. Špišić-Bukovica (13291782); 1349/1697: svež. (svežanj) 1; 0,1. SI (sumarni inventar): Repertorij. – Crikvenica (1412-1782); 1412/1521: svež. 1; 02. SI; Repertorij. – Čakovec (1376-1782); 1376/1782 [1783-1801]: knj. (knjiga) 1, svež. 1; 0,2. SI; Repertorij. – Dobra Kuća (1441-1782); [12761440] 1441/1750: svež. 2; 0,1. SI; Repertorij. – Dubica (1244-), 127-1457, 75 kom. Garić (1295-1782); [1256-1294] 1295/1746: svež. 8; 0,6 SI; Repertorij. – Kamensko (1404-1782); [1261-1403] 1404/1778: svež. 1; 0,1. SI; Repertorij. – Križevci (1665-1782); [1375-1664] 1665-1782 [1783-1786]: svež: 27; 0,9. SI; Repertorij. – Lepoglava (oko 1400-1782); [13331399] 1400-1782 [1783-1789]: knj. 2, svež. 21; 1,5. SI; Repertorij. – Modruš (oko 1348-1782); 1406/1499: svež. 2; 0,05. SI; Repetorij. Novi Vinodolski (1453-1782); 1462/1782 [1783-1796]: svež. 3; 0,2 SI; Repertorij. – Remete (oko 1240-1782); 1228/1782 [1783-1790]:knj. 2, svež. 14; 1,4 SI; Repertorij. – Senj – Sveta Jelena (1412-1782); [1390-1411] 1412/1501: svež. 1; 0,05. Repertorij. – Senj – Sveti Spasitelj (1412-1782); [1359] 1412/1782 [1783-1785]: svež. 1; 0,1 SI; Repertorij. – Streza – Pavlin Kloštar (1374-1782); [1288-1373] 1374-1782 [1783-1790]: knj. 2, svež. 14; 1,4 SI; Repertorij. – Svetice (1627-1782); [1396-1626] 1627-1782 [1783-1806]: knj. 2, svež. 13; 0,5 SI; Repertorij. – Varaždin (1773-1782); [1611-1773] 1773 1782 [1783-1784]: svež. 2; 0,2 SI; Repertorij. – Zlat na Petrovoj Gori (1304-17823); 1328/1523: svež. 1; 0.1. Repertorij. – Razni Pavlinski samostani Istre i Senjsko-modruške biskupije; 1369/1780: svež. 1; 0,1. Repertorij. – Zagrebački kaptol – Capitulum Zagrabiense – Zagreb (XI-); 1181-1918: knj. 1.147, kut. 1.516; 183,7 SI; Repertorij; kazala. (Depozit u AH) 72 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... B) Arhiv Zagrebačkog kaptola – Depozit u Hrvatskom državnom arhivu 1. Arhivski fondovi do kraja feudalnog razdoblja Zagrebački kaptol vjerodostojno mjesto – Locus credibilis I – Zagreb (XII-1850); 1275-1850: knj. 49, kut. 53; 7,3. SI; Katalozi. – Zagrebački kaptol vjerodostojno mjesto – Locus credibilis II – Zagreb (XII-1850); 1209-1850: kut. 45; 4,5. SI; Regesti – Bolonjski kolegij – Collegium Boloniense – Bologna (1553-1783); [1529-1552] 1553-1783: kut. 6; 0,6. SI. – Bečki kolegij – Collegium Viennense – Beč/Wien (1624-1783); [1457-1623] 1624-1783 [1784-1799]: kut. 3; 0,3. SI. – Zagrebačko sjemenište – Seminarium Zagrabiense – Zagreb (1579-); 1579/1835: kut. 2; 0,2. SI. – Stari spisi Zagrebačkog kaptola – Acta Capituli antiqua – Zagreb; 1181-1700: kut. 139; 13.9. SI; Repertoriji. – Sudski spisi Zagrebačkog kaptola – Acta iuridica – Zagreb; 15591846: kut. 116; ii, 6. SI. – Oporuke zagrebačkih kanonika – Testamenta canonicorum defunctorum – Zagreb; 1768-1933: kut. 31; 3,1. – Zaklade – Acta fundationalia – Zagreb; 1822-1885: kut. 3; 0,3. SI. – Pobožne zaklade – Summae piae: 1480-1918: knj. 279, kut. 11; 13, 7. C) Arhiv Zbornoga čazmanskog kaptola Čazmanski kaptol vjerodostojno mjesto – Locus credibilis – Čazma, Zagreb, Varaždin (1232-1850); 1526-1850 [1851-1869]: knj. 31, kut. 11; 11,4 – Zborni Čazmanski kaptol – Čazma, Zagreb, Varaždin (1232 -); 1232-1959: knj. 6, kut. 92; 9,4. Protokoli: Sjednički spisi 1794-1959; Katalozi: Diplomata 1232-1526; Stare povlastice – Privilegia iuris antiqui 1526-1768; Statistički spisi – Statistica 1563-1833; Crkveni poslovi – Ecclesiastica 1569-1854; Građanski poslovi – Civilia 1607-1834; Vojni poslovi – Militaria 17881823; Pravni poslovi – Iuridica 1647-1830; Razni spisi – Miscellanea 1526-1831. – Vlastelinstva Čazmanskog kaptola Lepoglava i Veternica – Lepoglava, Veternica (1808-1946); 1770-1946: knj. 29, kut. 30; 3.8. U zgradi Arhiva Zagrebačkog kaptola – Zagreb, Kaptol 27 – pohranjena je i čuva se građa o pavlinima koju je skupio i proučavao Kamilo Dočkal, zagrebački kanonik; zatim rukopis Ljudevit Ivančan, Podatci o zagrebačkim kanonicima od godine 1193-1924. 71-89 D) Nadbiskupijski arhiv Povlastice Zagrebačke biskupije – Acta privilegialia – Zagreb; 1134-1856: kut. 11; 2,2. SI; Regesti – Oporuke svećenika Zagrebačke nadbiskupije – Acta Testamentaria – Zagreb; 1404-1899: kut. 7; 0,8. SI; Regesti. – Pisma zagrebačkim biskupima – Epistolae ad episcopos; 1611-1815: knj. 137; 4,1. SI; Regesti. – Pisma zagrebačkih biskupa – Epistolae episcoporum; 1620-1815: knj. 11; 0,4 SI. – Pisma različita – Epistolae diversorum ad diversos; 1620-1813: knj. 18; 0,5. SI. – Osobni spisi Maksimilijana Vrhovca – Zagreb; 1801-1827: kut. 5; 0,6. SI. E) Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Literaria documenta ecclesiam et conventum Remetensem directe concernentia. Sign. II C 63 – Synopsis historiae Monasterii B. Mariae Virginis de Remeta. Sign. II C 77 – Summa privilegiorum monasterii Remetensis in lucem edita anno Virginis 1667. a p. Adamo per ammanuensem suum Jacobum Bessenyey. Sign. II c 13 – Joseph Mikoczi, Bibliographia bibliothecae Jesuitorum Zagrebiensium. Sign. III d 119 – Nicolaus Benger, Catalogus authorum seu scriptorum ex religiosis Ordinis s. Pauli primi Eremitae. Sign. II b 143 – Remetensis monasterii Paulinorum synopsis historiae anno 1272-1274. Sign. Ii d 77 – Mater amabilis Matia Miraculosa Virgo Remetensis. In hoc exiguo libello clare proponitur cum sua origine et nonnullis miraculis per quendam Patrem Fratrem Ordinis s. Pauli primi Eremitae professum Monasterii Remetensis in tertium annum inhabitatorem anno Matris Virginis 1665. Sign. II d 104 – Nicolaus Benger, Chronotaxis monasterium ordinis patrum Eremitarum s. Pauli in Provinciis Istrae et Croatae. Sign. II d 212- Remetensis monasterii summa privilegiorum (1667). Sign. II c 13 – Heremitarum s. Pauli de Remete processus contra nob. communitatem Krč in campo Turopolja ann. 1749. Sign. II c 1 – Nicolaus Benger, Historia epitomes de regno et natione Illyrica speciatim de Slavonico-Croatica. Sign. I a 65 – Kamilo Dočkal, Građa za povijest pavlinskih samostana u Hrvatskoj. Sign. XVI 29(a) – Kamilo Dočkal, Samostan Bl. Djevice Marije u Remetama. Sign. XVI 29(b) 3. F) Nacionalna i sveučilišna biblioteka Zagreb Descriptio synoptico monasteriorum s. Pauli primi Eremitae in Illyrio fundatorum, tum per Turcas ab antiquo destructorum, quem in pra73 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... esens existentium cum suis memorabilibus per Rssum Patrem Fr. Ioannem Kristolovecz protoeremitici Ordinis s. Pauli Generalem concinata, additis ad calcem notis historicis Patris Fratris Nicolai Benger 1738. Sign. R – 4321 – Extractus rerum magis memorabilium ex Prothocolo sive Actis Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae (1565-1709). Sign. R – 6552. IV. Arhivska građa u Beču/Wien A) Haus-Hof und Staatsarchiv, Wien 1. Hungarica Allgemeine Akten, Fasz. 33-34 (1538-1554) – Fasz. 75 (1551-1555) – Miscellanea, Fasz. 421-424 (1255-1776). 2. All. Akten – Specialia – Ecclesiastica (1553-1755) – Hung./Specialia, Akten (1653-1670). 3. Povijesni pregled osnutaka pavlinskih samostana Na temelju povijesne građe, rasprava i brojnih isprava te bogate predaje može se utvrditi da su pavlini crkveni red koji svoje početke bilježi u XIII. stoljeću. Jamačno, najprije oko Pečuha (Pécs) kao pustinjaci kojima je uzorom i primjerom bio sv. Pavao, prvi pustinjak. U doba kad su se razvijale pustinjačke zajednice na europskome tlu svaka je imala svoj uzor među kršćanskim prvim pustinjacima (sv. Antun Pustinjak, sv. Pavao Pustinjak i dr.), neki su pak tražili svoje uzore u starozavjetnim prorocima pustinjacima (primjerice karmelićani u sv. Iliji Proroku).5 Jamačno je razlog bio i taj što su htjeli istaknuti svoju ukorijenjenost u kršćanskoj povijesti i predaji, a nije nepoznata želja među pustinjačkim zajednicama isticanje prvenstva jedne pred drugom. Izvan okvira ovoga rada je pitanje razvitka pustinjaštva u prijelomnim, najčešće krvavim lomovima crkvene povijesti (križarski ratovi, prodor Turaka i sl.). Pavlini su u svojim zametcima živjeli pustinjačko služenje Bogu u samoći, u promišljanju vječnih istina, neovisno od društvenih i staleških obveza, bez osiguranih društvenih uvjeta. Svoja su prebivališta nalazili prema slobodnom izboru sve dok ih prema predaji nije nastojao okupiti ostrogonski kanonik Euzebije.6 Ponajprije 5 Usp. Ante Sekulić, Karmelićanski prinosi hrvatskoj kulturi. Zagreb, 2002., 8. 6 A. Sekulić, Pavlinski prinosi hrvatskoj književnosti. 71-89 pustinjake koji su živjeli oko gorja Meček (Mecsek) nedaleko Pečuha. Prema crkvenom ustroju pustinjačke zajednice pripadale su pod vlast mjesnih biskupa koji su im uredili, napisali pravila zajedničkoga života. Pavlinima je Prvo pravilo napisao biskup Barolomej,7 koji je na pečušku biskupsku stolicu dospio iz Francuske. Spomenutim karmelićanima je Prvotno pravilo napisao jeruzalemski patrijarh Albert,8 a tako je bilo i u drugim pustinjačkim zajednicama diljem Europe. Temeljne značajke pavlinskih prvih zajednica su bile pustinjački kontemplativni život, pun samozataje i odricanja, pokore. Živjeli su svoju svagdašnjicu držeći se načela Ora et labora (Moli i radi). Zajednice su postupno sazrijevale u redovničke samostanske zajednice oštrih pravila i strogoće. Nakon brojnih teškoća unutar zajednica i crkvenih ustanova Pavlini su 1328. prihvaćeni i potvrđeni kao crkveni red koji je potvrdio papa Ivan XXII.9 Pribrojio ih je prosjačkim redovima a oni su pak uređivali svoj život prema Pravilima sv. Augustina.10 Pavlinske zajednice širile su se po europskim katoličkim zemljama, ponajprije u ugarskim i austrijskim zemljama, posebice u Hrvatskoj i Poljskoj. I prije službenoga priznanja pavlinskih zajednica crkvenim redom, bilo je u našim krajevima pavlina. Prema povijesnim vrelima prvi se spominje samostan u Dubici (1244.), zatim u Remetama (1278.), pa u Bačkom Monoštoru (1282.), kraj Čepićkog jezera u Istri (1287.). U Srijemu je bilo više samostana među kojima je onaj u Slankamenu (1294.), u Slavoniji pak Garić (1295.). U XIV. stoljeću podignuti su novi samostani u Bukvi/Spišić Bukovica, Zlat u Petrovoj Gori, zatim Gvozd kod Modruša, u ljubotini nedaleko Senja, te u Turnu kod Udbine (svi jamačno prije 1364.); slijedili su samostani u Strezi, uz Čakovac, pa u Vlaškoj Dragi (1390.). Godine 1400. utemeljen je samostan u Lepoglavi, pa u Kamenskom (1404.), u Crikvenici, Dobra Kuća kod Daruvara (1412.), Sv. Petar u Šumi (1459.), krajem pak stoljeća uređen je samostan u Zažićnu/Zažitnu (1490.). Zatim su nastali samostani u Sveticama, Ulimju/Olimju, Križevcima, Varaždinu, samostan sv. Elizabete u Istri i druge kuće. Prema nekim mišljenjima, čini se da su samostani južno od Petrove Zagreb, 1997., 4. (Kratica: PP+str.) 7 PP, str. 64. 8 A. Sekulić, Karmelićanski prinosi..., 11. 9 Papa Ivan XXII. objelodanio je 16. studenoga 1328. u Avignonu svoju bulu Per sanctre contemplationis studium kojom potvrđuje Pavlinski red, a papa Klement VI. je 19. srpnja 1342. potvrdio raniju papinsku odluku. 10 Pravila sv. Augustina su pape dali pavlinima u spomenutim (bilj. 9) bulama 74 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... Gore rano, tijekom XV. stoljeća činili posebnu redovničku pokrajinsku upravu.11 Brojnost pavlinskih samostana, poglavito njihovo dušobrižništvo i prosvjetiteljska zauzetost pribavili su “bijelim fratrima” ugled među hrvatskim žiteljstvom.12 Samostani su im bili na prikladnim mjestima, gospodarski osigurani darovnicama uglednih i imućnih obitelji (Drašković, Zrinski i dr.). Od negdašnjih pustinjaka, samotnika stroga života i pobožnosti složena je i uređena redovnička zajednica koja je u skladu novih društvenih i crkvenih prilika preuzela oblike života i rada. Pouka i izobrazbom svojih članova Pavlinski red je preuzimao postupno veoma značajnu ulogu u našem narodnom, vjerskom i uljudbenom životu. Punih pet stoljeća pavlinski su redovnici bili crkveni dostojanstvenici, vrsni propovjednici, znanstvenici i pisci, ali također vojskovođe, branitelji, isticali su se u državničkim poslovima. U feudalnom poretku uspješno su branili svoje posjede, prepisivali su raznovrsne isprave i darovnice, gradili crkve i samostane, prema potrebama i obrambene zidove. Patnje našega puka u ratnim vremenima pavlini su dijelili sa svima, a za provalu turskih bojovnika otvarali su vrata svojih samostana i pomagali stradalnicima. Otvarali su škole za izobrazbu svojih mladih pripravnika, ali također i za druge mlade ljude koji nisu namjeravali ući u svećenički stalež.13 Međutim, u doba prosvjetiteljstva nastale su krupne promjene u ponašanju državnih vlasti prema Crkvi, tražile su se promjene u školstvu, u obrazovnom sustavu, u odgoju općenito. Promjene su pak poticale otpor prema ustaljenom ponašanju i shvaćanju života. Crkva i crkveni ustroj podvrgnuti su kritici, carska je vlast željela preinaku u školstvu i u ponašanju svećenstva, posebice redovnika. Carska je vlast Marije Terezije i Josipa II. odlučno željela nadzirati rad svećenstva, posebice u prosvjetnim i drugim “korisnim” poslovima. Dvor je želio umiješati se i u odnošaje između svećenstva i Rima. Ne ulazeći u raščlambu složenih pitanja o nakanama i postupcima Bečkog dvora, treba upozoriti na događaje koji su doveli do ukinuća Pavlinskoga reda. Dvor je, naime, objavio naredbu kojom se Crkvi i redovnicima u austrijskim zemljama zabranjuje svaka veza s vrhovnim poglavarima u Rimu, a istom su naredbom 11 PP, 70-73. 12 Zbog bijele odjeće koju su nosili pavlini narod ih je nazivao bijelim fratrima. Redovnička odjeća bila je u skladu s Ustanovama (Constitutiones) Reda i za pet stoljeća u nas pavlini nisu nosili drugi osim bijeloga habita. 13 Béla Ágoston Gyéressy, Kultura literarlen paulinów wegvershich w Sredniowieczu. Studia Claromontana; Jasna Góra, 1983., 408 (prijevod s madžarskoga). 71-89 podloženi mjesnim biskupima. Osim toga su pozvani u roku od dva mjeseca izjasniti se in qua forma Institutum suum retinere velint (u kakvom obliku žele sačuvati svoju Ustanovu) uz pripomenu da se u svemu moraju pokoravati mjesnom nadbiskupu i biskupima, posebice i svjetovnim vlastima; bez dopuštenja vlasti ne smiju sazivati ni svoje kapitule. Slijedeće je godine car naredio (26. ožujka 1781.) da sve što stigne iz Rima od Sv. Stolice mora imati njegov placet glede priopćenja; u jesen je pak (29. listopada) objelodanio svoj proglas o toleranciji (vjerskoj snošljivosti). Zatim je vladar sve redovnike i redovnice podijelio u dvije skupine, a one koje je uključio u skupinu publice non servientes (koji se nisu bavili poučavanjem, njegom bolesnika i sl.), postupno je u nekoliko godina raspustio. Vrhovno poglavarstvo Pavlinskog reda je potaknuto takvim događajima pokušalo u Beču kod nuncija i u Dvorskoj kancelariji objasniti da su pavlini monasi-kontemplativci, ali da članovi reda djeluju javno: predaju u gimnazijama i vode ih, propovijedaju u samostanskim crkvama i bave se dušobrižništvom. No, sve je bilo uzaludno. Odluka o ukinuću Reda bila je kratka i potpisana je 7. veljače 1786; uz Josipa II. potpisali su je još Karlo Pálffy i Josip Szegedi. U latinskom tekstu je razlog ukinuća pavlinskog reda: popustila je stega u pavlinskim samostanima u Ugarskoj (disciplina Claustris in Ordine Paulinorum per Hungariam, eiusque Provincias percitus deflexerit) pa se ukida Red u svim carskim pokrajinama, sva dobra njegova pripadaju vjerskoj zakladi, a članovi Reda, ako su prikladni, neka se uključe u škole ili pak u dušobrižništvo, ako pak ne, onda neka ih se umirovi (dictus Ordo generatim per nostras provincias cassetru, bona illius Fundo Religionis cedant, membra autem, si sunt apta, ad scholas aut ad curam animarum applicentur, si vero non, tunc pensionentur). U odlukama o ukinuću crkvenih redovničkih zajednica u nas najprije su zatvoreni authoritate regia samostani u Istri (Sv. Petar u Šumi, Čepiuć), u sjevernoj Hrvatskoj su pak samostani u Lepoglavi, Remetama, Križevcima i Sveticama bili namijenjeni novim župama.14 4. Sažeti prikaz prosvjetiteljskoga i književnoga rada pavlina U bogatoj i uspješnoj djelatnosti pavlina među Hrvatima treba uporišta tražiti u djelima što su ih napisali povjesničari Reda i drugi povjesnici o čemu je bilo spomena u ovom radu. Zatim treba promotriti sve što su 14 PP, 102-103. – Usp. F. Haa , Der Frühjosephismus (...), VIII. Wien, 1969. – M. Marczali, Magyarország története II. József korában. Budapest, 1881. 60-61. 75 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... učinili u prosvjećivanju i odgoju naroda te uputiti na djela koja su pavlinski pisci složili, napisali i objelodanili u različito vrijeme i s raznovrsnim sadržajem. 4.1. Obično se među pavlinskim povjesničarima spominju Martin Borković, Nikola Benger, Andrija Eggerer, Ivan Kristolovec (Krištolovec) i Gašpar Malečić. Međutim, prema Grguru Gyöngyösu (Vitae fratrum heremitarum s. Pauli, rkpis. Budapest) u skupljanju građe za povijest reda obilati prilog su dali hrvatski pavlini Marko iz Dubrave (Marcus Dalmata/Dombroi/Dombrović) i Ivan Slankamenski (iz Slankamena/Ioannes de Zalankamen). Prvi je bio iznimno sposoban čovjek, učen redovnik, poznat kao poglavar u Remetama i Lepoglavi, a stanovito je vrijeme bio pohoditelj (vizitator) glagoljaških pavlinskih samostana; drugi je pak nakon uglednih službi u redu umro u Lepoglavi (1510). Prema G. Gyöngyösiju obojica su skupljali građu u želji da napišu povijest reda. O Martinu Borkoviću se može raspravljati kao o središnjoj osobi u doba obnoviteljskih poslova pavlinskog reda, pa su njegove bilješke i dopisi u Beč i Rim povijesno veoma značajni, ali je njegovo ime spomenuto kao ime brižnog skupljača građe u arhivima pavlinskih samostana koja je poslužila Nikoli Bengeru za njegova povijesna djela. Borković je uistinu značajan za pavlinski red, za hrvatsku narodnu povijest i njegovu Crkvu, ali nije osobno napisao nikakva povijesna spisa.15 Nikola Benger je “najbolji povjesničar svoga reda” (K. Dočkal). Rođen je u Križevcima (1695) u uglednoj obitelji. Obnašao je ugledne službe među pavlinima i četiri puta je bio izabran za poglavara hrvatske redodržave (1743, 1752, 1758. i 1761). Posljednje razdoblje svoje provincijalske službe završio je 1764, a dvije godine nakon toga umro je u Lepoglavi (24. travnja 1766.). Nikola Benger je bio veoma plodan pisac i skupljač podataka o samostanima svoga reda i zbivanjima u pokrajinama gdje su djelovali pavlini. Popis svojih djela ostavio je u rukopisnom djelu Catalogus authorum seu scriptorum ex religiosis Ordinis s. Pauli primi Eremitae (Arhiv HAZ, II b 143). Već je 1730. u Częstochowi tiskano Bengerovo djelo Historia... beatae Mariae Virginis dolorosae in loco dicto Korusca prope Crisium multis gratiis corruscantis sub titulo Regina martyrum. Zapovijest pavlinskog reda kao i za opću povijest najopsežnije i najznačajnije Bengerovo djelo je Annalium eremi – coenobiticorum Ordinis s. Pauli primi Eremitae (Posonii, 1743). Djelo je tiskano in folio, obuhvaća razdoblje od 1663. do 1727. i posvećeno je u ime reda ostrogonskom nadbiskupu 15 PP, 318-330. 71-89 i ugarskom prvostolniku Emeriku Esterházyju, pavlinu i negdašnjem zagrebačkom biskupu. Prema sačuvanim podacima Benger je počeo pisati i III. svezak (stigao je do 1739), ali je djelo ostalo u rukopisu nedovršeno. U Trnavi je pak 1750. tiskano Bengerovo treće djelo Promptuarium privilegiorum confessarios attinentium. U popisu svojih rukopisnih djela Benger ih je spomenuo najprije dvanaest među kojima je za hrvatsku povijest najznačajnije Chronotaxis monasteriorum Ordinis fratrum eremitaru, s. Pauli in provinciis Istrae et Chroatiae (Arhiv HAZ, Ii d 212), zatim je pripomenuo (ac plura alia, quae manuscriptis servantur”. – Među tim djelima (plura alia opera) su za nas značajna Notae historicae ad Descriptionem monasteriorum Illyrii Ioannis Kristolovez, Memoriale necrologicum seu syllabus fratrum defunctorum Provinciae Croaticae Ordinis s. Pauli (...) ordine alphabetico conscriptus, Epitaphia et monumenta illustrium personarum in sacra aede B. Mariae Virginis de Lepoglava quiescentium, Sacrae reliquiae ecclesiae Lepoglavensis, Memoria sepulchralis illustrium virorum Lepoglavae quiescentium, Miscellanea. Bengerova su djela uistinu najizdašnija i najpotpunija vrela za povijest pavlina i njihovih samostana u Hrvatskoj.16 Kao I. svezak spomenutog Annalium (...) objelodanjena je knjiga Andrije Eggerea Fragmen panis corvi protoeremitici seu reliquiae annalium eremi-coenobiticorum Ordinis Fratrum eremitarum s. Pauli primi Eremitae (Vienna Austriae, 1663). Pisca Andriju Eggerera pak ubrajaju “među najglasovitije pavline” (K. Dočkal). Rođen je u Grazu, po narodnosti je bio Slovenac. Pročuo se kao glasoviti propovjednik u samostanu Krumlovu u Moravskoj, a kad je došao u Hrvatsku bio je najprije u Remetama, zatim u Lepoglavi i najposlije u Olimlju. U Remetama je napisao djelo Pharmacopoea coelestis seu Maria Remetensis (Styriae, 1672), u Lepoglavi je bio profesor filozofije (1666) u Olimlju pak prior. U profesorskoj službi je bio izvrstan – professor eximius, kako piše F. Orosz. Umro je 24. travnja 1672. a pokopan je u crkvici u Olimlju. O knjizi Fragmen panis (...) misli N. Benger da je stilski neobično lijepa “ut ea hodie dum doctissimi delectentur”, djelo pa Pharmacopoea posvećeno je Martinu Borkoviću, i uz opise Marijinih čudesa lijepi su bakrorezi koji krase knjigu. Treće djelo A. Eggerera objelodanjeno je godinu dana nakon piščeve smrti pod naslovom Anathema Marianum (Graz, 1673.). Andrija Eggerer bio je plodan pisac, vrsni poznavalac povijesne građe, posebice pak zaslužan za opis pojedinosti iz povijesti Remeta.17 16 PP, 399-410. 17 Ante Stantić, Kratak pregled povijesti remetske 76 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... Ivan Kristolovec/Krištolovec spominje se u povijesti hrvatske književnosti (Sl. Ježić, M. Kombol i dr.) kao pisac nabožnih knjiga. Rodom Varaždinac ostavio je Ivan Kristolovec među pavlinima glas učena i sposobna čovjeka koji je sudjelovao u ustrojstvu neovisne hrvatske pavlinske redodržave i obnašao službe u vrhovnoj upravi reda kao generalni vikar i general (1712-1715; 1715-1721). Bio je čuveni profesor lepoglavskog učilišta i glasoviti propovjednik koji je ostavio – kako je spomenuto – nabožna djela. Za povijest pavlinskog reda među Hrvatima značajna je knjiga Libellus de origine Religionis nostrae (Romae, 1702) koju je Ivan Kristolovec (krsno ime Franjo) pripremio u jeku borbe naših pavlina za samostalnu provinciju. Za svoje službe kao vicarius gubernans 1708. branio je Ivan Kristolovec negdašnja prava pavlina i uputio je kralju predstavku (Coll. Hevenes., tom. XII, pag. 444, Budapest). Zatim je obnašajući službu vrhovnog poglavara pokazao iznimnu zauzetost za opće dobro reda. Kada je pak 1730. umro, ostavio je Kristolovec u rukopisu djelo De scriptio synoptica monasteriorum Ordinis s. Pauli I. Eremitae in Illyria olim fundatorum (Nacionalna i sveuč. biblioteka, Zagreb, R-4321).18 Iznimno značajan pavlin na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće bio je Gašpar Malečić (Mallecsics/Mallechich), rodom je Varaždinac (1646). Među pavline je stupio u Remetama, a nakon novicijata pošao je u Lepoglavu na studij filozofije. Sposobna su mladića poslali zatim u Rim (Coll. Apollinaris) na izobrazbu. Kad se vratio u domovinu ubrzo je postao profesorom filozofije. Osam je godišta bio prefekt i predavač bogoslovskih učilišta u Velikom Subotištu (Nagyszombathely) i Lepoglavi. Slovio je kao učeni redovnik i bio je uključen u redovničko poglavarstvo (lepoglavski vikar, tajnik generala reda). Uz umne sposobnosti Malečić je bio iskreni domoljub koji je želio hrvatsku pavlinsku redodržavu neovisnu od ugarske. U spomenuti posao Malečić je “uložio najviše duševnih i tjelesnih sila”. God. 1696, u razdoblju kad su Turci napuštali naše krajeve, Gašpar Malečić je izabran za vrhovnog poglavara reda. Nakon što je Malečiću uspjelo odcijepiti hrvatske pavlinske samostane od ugarskih i ustrojiti novu samostalnu pokrajinu sa sjedištem u Lepoglavi, odrekao se 3. lipnja 1702. svoje vrhovničke službe; skrhan golemim radom povukao se u rodni Varaždin gdje je umro 17. rujna 1702. Šest godina nakon smrti tiskano je Malečićevo djelo Quadripartitum Regularium complectens varia Ordinis privilegia et constitutiones apostolicus de Regularibus... (Viennae Austriae, 1708.). Djelo je značajno u proucrkve i samostana. Posebni otisak, Zagreb, 1978. 18 PP, 459-464. – E. Kisbán, nav. dj. II., 12. 71-89 čavanju pavlina općenito, i posebice među nama. Za povijest je važno Malečićevo djelo Protoeremitici Ordinis bullarium (E. Kisbán, I, 301), dok mu je za života ugledalo svjetlo djelo Samatiranus oleo et vino restituens sanciatum (Viennae Austriae, 1693), knjiga u kojoj su sadržana pravoslovna načela o sucu, o tužitelju i krivcu te o sudbenim i parbenim posljedicama. Rukopisno Malečićevo djelo Libellus asceticus pro sacris decemdialibus exercitiis nema povijesna značenja, ali su razborite, znakovite i zanimljive misli koje Malečić zapisuje najprije u 14 točaka navodeći razloge za odcjepljenje hrvatskih od ugarskih samostana (izložio ih je na velikom kapitulu 1693.), a zatim uporno ih dosljedno branio i provodio. On je u pismu Sv. zboru za širenje vjere i drugim ustanovama isticao silovitost ugarskih poglavara, narodnu nesnošljivost, gospodarsko izrabljivanje i zato: “separationem autem hanc ab Hungaris urgent gravia onera”, i potiče diobu riječima. “si autem separationem non obtineremus vae nobis et monasteriis nostris”. Malečićeva su nastojanja uspješno okončana 30. kolovoza 1700., dok je pravni posao oko diobe kao specialiter deputatus executor bio bečki nuncij Ivan Antun de Via.19 Konačno, sredinom XX. stoljeća, golemu je građu o našim pavlinima skupio, bilježio, ispisivao, prevodio i raspoređivao Kamilo Dočkal. Učinio je to savjesno i brižno, kako je i koliko mogao iz Zagreba. Nažalost, višegodišnji Dočkalov rad je nepoznat javnosti, jer je ostao u rukopisu i čuva se u arhivu HAZU u Zagrebu, a kopija u Kaptolskom arhivu (Zagreb, Kaptol 27). Povjesničari će jamačno zamjeriti Kamilu Dočkalu što nije koristio građu u ugarskim pismohranama, niti u poljskim. No bila su čudna, teška i ozbiljna vremena dok je slagao svoje rukopise. Treba pripomenuti da su brojni pavlini bili uglednici u crkvenom i državnom ustroju. Biskupi su bili Vuk de Gyulay, Šimun Bratulić, Stjepan Trnavski, Pavao Ivanović, Augustin Benković, Martin Borković, Mirko/Emerik Esterházy i drugi. Povijesni i tragični lik je Juraj Utišinović Martinušević, gospodar Sedmogradski i stožernik Katoličke crkve.20 4.2. U prvom razdoblju svoje povijesti hrvatski pavlini nisu pridonijeli obol našoj prosvijećenosti niti književnosti. Nisu bili uključeni u dušobrižništvo niti je njihova zajednica imala svojih škola. Kod zajedničkih molitava 19 M. Trumpić, Pavlini Varaždinci. Rim, 1966., 14-18. – E. Kisbán, nav. dj. I., 72, 89; - II., 285, 354. – PP., 394-397. 20 M. Horváth, Utyeszenich Fráter György élete. Pest, 1872. – A. Sekulić, Juraj Utišinović tragični graditelj povijesti. Miljevci, 1982.; Zagreb, 1996. 77 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... služili su se posuđenim časoslovima i molitvenicima. No, od drug polovice XIV. stoljeća pa sve do ukinuća Reda pavlini su se služili u našim krajevima u bogoslužju latinskim i hrvatskim jezikom, jezicima na kojima su stvorili dragocjeno blago bitno za našu prepoznatljivost. Pisali su pavlini na našem području brojne knjige i isprave glagoljice, poglavito u Istri i Hrvatskom primorju pa ih papa Julije III. naziva “priores et fratres sub lingua sclava”.21 Prvi pavlinski pismeni prinosi bili su u nas bogoslužne knjige, brevijari, blagdanari, homilijari, posvete i slična djela. Spominje u jednoj našoj zbirci (Acta Croatica – Listine hrvatske) da iz razdoblja između 1375. do 1500. ima više od šezdeset.22 U promatranju prosvjetiteljske djelatnosti pavlina treba imati na umu da su se morali skrbiti za izobrazbu svojega podmlatka, ali su otvorili vrata svojih učilišta i mladeži koja se nije pripremala za duhovničko zvanje. Redovnici su otvarali svoja učilišta od početka XVI. stoljeća pa skoro do kraja XVIII. stoljeća.23 No, treba u radu pavlinskih srednjih škola razlučiti dva ukinuća Reda.24 U prvom razdoblju, u kasnomu srednjem vijeku, Lepoglava je jedino mjesto u kojemu djeluje pavlinska srednja škola, dok su u drugom razdoblju radile škole u Lepoglavi, Križevcima i Senju; samo po jedno desetljeće pavlini su vodili bivše isusovačke gimnazije u Varaždinu (1777-1786) i Požegi (17771786).25 Svoja pak visoka učilišta otvorili su pavlini sredinom XVII. stoljeća i vodili su ih do ukinuća Reda u Lepoglavi (povremeno i u drugim mjestima; primjerice u Ulimju (Olimje).26 Đaci i slušači pavlinskih učilišta bili su u srednjim školama sjemeništarci i svjetovnjačka mladež, dok su se u visokim učilištima pripremali za svoj poziv u prvom redu mladi pavlini. a) Podatak o osnutku prve pavlinske gimnazije zabilježio je povjesničar Nikola Benger riječima: “Hoc anno (id est 1503., A. S. ) circiter institutum est seminarium studiorum, eorumque praefectus egit P. Marcus de Dombro, prior Lepoglaviensis.”27 U prijevodu bi to 21 Josip Kolanović, Glagoljski rukopisi i isprave u Arhivu Hrvatske. Slovo – časopis, Zagreb, 1983. – M. Sladović, Povesti biskupijah senjske i modruške ili krvatske. Trst, 1856., 217. 22 Usp. Josip Bratulić, Književna djelatnost hrvatskih pavlina. KP, 279. 23 F. E. Hoško, Pavlinske srednje i visoke škole. PK, 301. 24 A. Sekulić, Olimje (...). Podsreda – Ljubljana. 1993. 25 M. Vanino, Isusovci i hrvatski narod, I. Zagreb, 1969. 26 A. Sekulić, nav. dj., ondje 27 N. Benger, Synopsis historico-chronologica mona- 71-89 značilo da je utemeljeno sjemenište, ali Ivan Tkalčić ističe da je to “prva javna gimnazija i za svjetsku mladež, koju su polazili sinovi mnogobrojnih plemićah”.28 Franjo Emanuel Hoško pripominje da je to “prva javna gimnazija u kontinentalnoj Hrvatskoj”, ali da “valja u osnivanju gimnazije u Lepoglavi vidjeti odjek korvinske renesanse u sjevernoj Hrvatskoj, a u lepoglavskom prioru Marku iz Dubrave (de Dombro, Dombrinus) pripadnika korvinskog kruga”.29 Činjenicu da je prva pavlinska gimnazija odjek korvinske renesanse (kralj Matija Korvin, sin Ivaniš Korvin) ne treba posebice tumačiti, ali svakako je otvaranje hrvatske srednje škole u Lepoglavi pouzdano svjedočanstvo o ugradnji Hrvatske u panonski uljudbeni krug. U spomenutoj školi stjecali su đaci vrlo solidnu naobrazbu i osobit odgoj. Gimnazija je prestala djelovati nakon boja na Muhačkom polju (kolovoz, 1526.), u doba borbe za prijestolje između Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburgovca.30 O utemeljitelju i prvom poglavaru lepoglavske gimnazije zabilježio je F. Orosz u svojemu rukopisnom djelu sljedeće: “P. Marcus de Dombro, Croatus, vicarius Lepoglavensis et praefectus studiorum, primus Annalium nostrorum scriptor, opsu feliciter exorsus est, sed fato tandem praeventus occubuit.” O učenom Marku iz Dubrave piše E. Kisbán,31 a iz rukopisa K. Dočkala doznajemo da je bio lepoglavski prior od 1500. do 1508. te da je podignuo u samostanskoj crkvi tri oltara: sv. Pavla, sv. Križa i Bl. Djevice Marije. Kretao se na dvoru lepoglavskih dobrotvora Ivaniša Korvina i Beatrice Frankopan.32 Poznato je također da je sastavio zbirku papinskih bula i povijesnih isprava pod imenom Chronicon Ordinis. Građu spominju drugi pisci, povjesničari pavlina, ali je, na žalost, rukopis izgubljen. U trenutcima kad je Hrvatska zbog turskih osvajanja svedena na “ostatke ostataka”, razmahao se protestantizam, a osnovane su u nas tri gimnazije: u Zagrebu,33 sterii Lepoglavensis. Arhiv HAZU, IV d 77, 13 28 I. Tkalčić, O stanju više nastave u Hrvatskoj (...). Rad HAZU, Zagreb, 1888. 29 A. Sekulić, Pavlinski prinosi (...). Zagreb, 1997., 258. – F. E. Hoško, nav. dj., 301. 30 Usp. A. Sekulić, Juraj Utišinović Martinušević... Zagreb, 1996. 31 F. Orosz, Synopsis annalium eremi-coenoliticorum (...), Sopronii, 1747., 34. – E. Kisbán, A magyar Pálosrend története, II. Budapest, 1940., 358 ss. 32 K. Dočkal, Povijest pavlinskog samostana Bl. Dj. Marije u Lepoglavi. Arhiv HAZ, XVI, 29 c/I. 52-60. 33 Biskup Juraj Drašković (1563.-1578.) utemeljio je u Zagrebu sjemenišnu gimnaziju i učilište moralnoga bogoslovlja. 78 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... u Varaždinu34 i Lepoglavi.35 Obnovitelj lepoglavske gimnazije bio je Stjepan Trnavljanin, vrhovni poglavar Reda god. 1582.36 Bio je rodom iz Trnave pokraj Zagreba i kao vrhovni poglavar Reda prenio je sjedište redovničkog upraviteljstva iz Budima u Lepoglavu: “Eodem anno (id est 1576., A. S.) generalis Stephanus Ternavinus post desolationem Budensem ex monasterio s. Laurentii supra Budam transtulit residentiam patrum generalium Lepoglavam, quam ipse quoque gubernat principaliter...” Stjepan Trnavljanin obnovio je lepoglavsku gimnaziju, ali je njezino vodstvo povjerio Martinu iz Dubrave (Martinus de Dombro). Povjesničar pavlinski N. Benger bilježi o tome sljedeće: “P. Generalis Ternavinus aperuit Lepoglavae scholas pro juventute saecularium constituto studii rectore p. Martino Dombrino. Unde colligitur scholas olim erectas Lepoglave principaliter quidem fuisse pro nostris religiosis, altamen admissis etiam extraneis.”37 Iz piščeve bilješke jasna je potvrda da je gimnazija bila otvorena i za svjetovnjačku mladež. Jamačno je Stjepan Trnavljanin želio provesti u život odluku generalnoga kapitula Reda na kojemu su u Lepoglavi god. 1577. sudionici redovničkoga zbora odlučili da se redovnici bave odgojem i izobrazbom mladeži. Možda je spomenuti lepoglavski zbor želio samo potvrditi zbiljnost, jer su pavlini već prije preuzimali odgojiteljske službe na plemićkim dvorima, no svakako je na odluku utjecao papinski nuncij u Beču (Francesco, biskup u gradu Vercelli).38 Ne smije se nikako zanemariti ni želja da se spriječi odlazak svjetovne mladeži u protestantske škole u Austriji i Njemačkoj; gimnazija je bila (ili je barem trebala biti) zapreka prodoru protestantizma u Hrvatsku. S istim željama i nakanama otvorili su uskoro isusovci gimnazije u Zagrebu (1607.) i Varaždinu (1636.).39 Gimnazija u Lepoglavi bila je otvorena sve do god. 1637. kad je školu zatvorio pavlinski vrhovnik Martin Borković, jer mu se učinila suvišnom nakon otvaranja varaždinske gimnazije.40 Utemeljitelj križevačkoga pavlinskog samostana Ivan Zakmardy uredio je svoju zakladu na temelju koje su redovnici otvorili god. 1670. nižu gimnaziju s četirima razredima. Rad škole odobrio je car Leopold I. (1657-1705) posebnom poveljom 4. travnja 1675., u 34 Varaždinsko srednje učilište vodio je Blaž Škrinjarić, hrvatski književnik. 35 Usp. F. E. Hoško, nav. dj., 301. 36 N. Benger, nav. dj., ad annum 1582. 37 Nav. dj., ondje. 38 E. Kisbán, nav. dj., 295. 39 PP, 259. 40 A. Sekulić, Biskup Martin Borković. Croatica christiana periodica, br. 17 (1986.), 65-88. 71-89 kojoj je izrazio nadu da će u njoj biti poučena i “vlaška djeca”.41 F. E. Hoško pripominje: “Budući da se g. 1770. u njoj spominju učitelji “parvae” i “syntaxis”, može se zaključiti da je jedan učitelj vodio po dva razreda.”42 Glede “vlaške djece” treba upozoriti da ih se u povijesti hrvatskih pavlina spominje još nakon pada Dubice, god. 1538., kad je kralj Ferdinand I. po savjetu Jurišića dopustio Vlasima da se nastane na Bilogori, uz Čazmu. Prijedlog kapetana Nikole Jurišića kralj je prihvatio i objavio 5. rujna 1538. u Linzu povlastice doseljenicima: u doba rata vojuju, inače timare blago i obrađuju polja.43 Nekoliko godina poslije namjeravao je general Ivan Lenković naseliti Vlahe na posjedima lepoglavskoga samostana. Međutim, lepoglavski vikar Mihovil pomrsio je Lenkovićeve naume, jer je isposlovao odluku kralja Ferdinanda kojom nalaže hrvatskom banu Petru Erdödyu da se spomenuta skupina doseljenika ne može nastaniti na lepoglavskim samostanskim imanjima.44 No, po Leopoldovoj povelji stotinjak godina poslije čini se da je u Križevcima bilo “vlaške djece”. Pavlini su u Senju otvorili gimnaziju god. 1725. uz želju i posebnu zauzetost senjskoga biskupa Nikole Pohmajevića (1718-1730). Gradsko poglavarstvo se obvezalo davati godišnju plaću od 400 florena, a car Karlo VI. darovao je zakladu od 1500 florena. U senjskoj gimnaziji školovali su se sjemeništarci i svjetovna mladež sve do god. 1741. kad je biskup Ivan Antun Benzoni (17301745) ustanovio posebnu sjemenišnu gimnaziju.45 Pavlini su bili preuzeli isusovačke gimnazije u Varaždinu i Požegi nakon ukinuća Družbe Isusove. Na žalost, pavlinsko vodstvo spomenutih škola bilo je kratka vijeka (od god. 1777.), svega desetak godina (do god. 1786.), jer je uslijedilo ukinuće Reda (12786.), kako je već spomenuto. b) Prva lepoglavska gimnazija bila je srednjovjekovna gramatička škola u kojoj se učio početni stupanj sedam slobodnih umijeća – grammaticalia. Učenje o “septem artes literales” dijelio se na trivij (gramatika, logika i retorika) i kvadrivij (aritmetika, geometrija, glazba). Jamačno se učio latinski jezik u opsegu znanja dostatna za 41 K. Dočkal, Samostan sv. Ane u Križevcima. Arhiv HAZU, XVI. 29 c/6, 20, 22. 42 F. E. Hoško, nav. dj., 302. 43 K. Dočkal, Povijest pavlinskog samostana Bl. Dj. Marije u Lepoglavi, 71. 44 N. Benger, Synopsis historico eremi-coenobiticorum... ad annum 1564. 45 K. Dočkal, Samostan sv. Nikole u Senju, Arhiv HAZU, XVI 29/a, 11, 10 79 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... nastavak školovanja na bogoslovskim učilištima i sveučilištima (za obavljanje svećeničkih i upravnih službi).46 Nastava u pavlinskim školama slijedila je raspored srednjovjekovne gramatičke škole sve dok se god. 1607. nisu u Zagrebu pojavili isusovci sa svojim Ratio studiorum (1591), novim programom za srednje i visoke škole. Pouzdano se znade da su pavlinske gimnazije u Križevcima i Senju,47 dok se lepoglavska gimnazija još prije služila priručnikom latinskoga jezika De institutione Grammatica libri tres.48 – Po arhivskoj građi i nekim piscima (E. Kisbán, K. Dočkal) križevačka gimnazija imala je samo četiri razreda – kako je spomenuto (parva, principia, gramatica, syntaxis) i slijedila je dosljedno Ratio studiorum, dok je senjska imala i dva viša razreda (poesis, rethorica).49 Nastava se obavljala prije podne i poslije podne, a svaki je razred vodio jedan profesor. U humanističkoj novovjekovnoj pavlinskoj gimnaziji pozornost je bila usmjerena učenju latinskoga jezika i poznavanju rimskoga klasičnog i uljudbenog života. Učenici su rano počeli čitati djela Cornelia Neposa (2. razred), Cezarova ratna djela i Ciceronov spis De senectute (4. razred), u šestom su pak razredu čitali Ovidijeve i Vergilijeve stihove. Uz nastavni latinski jezik učio se i grčki, biblijska povijest i povijest antičkoga razdoblja; profesori su tumačili osnove zemljopisa, a vjeronauk su poučavali u katekizmu Petra Kanizija. U Križevcima se učio također njemački jezik, jamačno u svim razredima (god. 1770.), a predavao ga je posebni učitelj. U pavlinskim gimnazijama učio se narodni jezik: na njega su prevodili klasične tekstove, a s njega se prevodilo na klasične.50 Narodni je jezik u nižim razredima nastavni jezik, a o prihvaćenim isusovačkim Ratio studiorum promicao se narodni jezik (kao i klasični jezici) školskim priredbama, predstavama. O takvim priredbama napisane su i rasprave, zabilježena svjedočanstva.51 Hilarion Gašparotti, hrvatski i pavlinski pisac, poznat je i kao komediograf koji je uspješno pisao actus comici (komične igrokaze). Za izobrazbu na visokim učilištima pavlini su mlade redovnike slali u Rim, Beč, Trnavu na po46 E. Kisbán, nav. dj., 314, 358, 443. 47 M. Vanino, Geneza naučne osnove “Ratio studiorum”. Vrela i prinosi, 9/1939., 111-129. 48 Vjek. Štefanić, Prilog za sudbinu Alveresove među Hrvatima. Vrela i prinosi, 11/1940., 12-14. 49 E. Kisbán, nav. dj., 298. – K. Dočkal, Samostan sv. Ane u Križevcima, 22. 50 Ivan Belostenec, lepoglavski profesor, priredio je svoj Gazophylacium (...) za učenje hrvatskoga jezika. 51 D. Šimčik, Predstava Genoveve u pavlinskoj gimnaziji senjskoj 1732. Croatia sacra, 9-10/1935., 142-147. 71-89 znata i priznata sveučilišta. Kasnije otvorili svoje sveučilište u Lepoglavi. No o visokoj izobrazbi pavlina se neće raspravljati u ovom radu. 4.3. U promatranju pavlinske uljudbene baštine treba imati na umu da Hrvati nemaju izvan crkvenih ustanova udrugu koja bi sustavno radila oko napretka prosvjete. Pogled pak na svijet izvirao je i temeljio se na tomizmu, čvorišnoj točki pavlinskoga dušobrižništva i obrazovnoga rada u samostanskim školama i zajednicama. Pavlini, redovnici na našem narodnom tlu, priklonom Evanđelju crpili su svoju vlastitu duhovnu snagu na vrelima zapadnjačke uljudbe te su u doba rastakanja vlastita hrvatskoga naroda jačali, krijepili narodno pouzdanje i samopouzdanje, svijest o povijesnom postojanju. Stoga treba u promatranju književne baštine bijelih redovnika sadržajno i izražajno vrednovati svako djelo kao dio sveukupnosti naše književne zbiljnosti u prošlosti. U srednjovjekovnom razdoblju i sve do ukinuća Reda, a poglavito nakon ustroja vlastite redodržave svagdašnja zbiljnost upućivala je pavlina na službu narodu. A) Poznato je, da su se pavlini u našim krajevima podjednako služili u bogoslužju i javnom životu latinskim i hrvatskim jezikom. Na području vinodolsko-istarske redovničke vikarije (hrvatske redo-države), kojoj su pripadali pavlinski samostani u Istri i Hrvatskom primorju, pisane su njihove bogoslužne knjige i brojne isprave hrvatskim jezikom i glagoljicom. Po propisima I. Kukuljevića i Đ. Šurmina (Acta Croatica – Listine hrvatske) zabilježeno je (u razdoblju od god. 1375. do 1500.) više od šezdeset; kasnije je god. 1954. i 1983. objelodanjeno još nekoliko isprava.52 Budući da su pavlinski samostani istarsko-vinodolske vikarije pripadali području na kojem je živjela, bila u dnevnoj uporabi glagoljica, za njihove samostanske i redovničke potrebe napisano je nekoliko vrlo značajnih i znamenitih kodeksa. Pavlinima su pripadali Prvi i Drugi Novljanski brevijar, oba iz druge polovice XV. stoljeća. Oko Prvoga može biti rasprava, ali je Drugi čvršće vezan za pavline. a) Prvi Novljanski brevijar prepisao je god. 1459. pop Juraj. U njemu je sačuvana legenda o sv. Jeleni Križarici (prevedena iz zbirke Legenda aurea Jakoba de Voragine) te legenda o sv. Većeslavu. Brevijar je napisan za samostan sv. Jelene kod Senja. Poznato je naime da su pavlini na osobit način častili sv. Jelenu, ali je zanimljivo pripomenuti da je u kalendaru zabilježen blagdan sv. Ćirila i Metoda, u litanijama se pak nalazi ime sv. Ćirila. 52 Usp. J. Bratulić, Književnost hrvatskih pavlina. KP (...), 282-298. 80 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... b) Drugi Novljanski brevijar napisao je pop Martinac za pavlinski samostan sv. Marije na Ospu kod Novoga Vinodolskog. Brevijar se odlikuje opsežnim čitanjima iz Biblije i legendarija. U tom se brevijaru nalazi znamenita bilješka o Krbavskoj bitko god. 1493. Pop Martinac je bio načitan i upućen pisac koji je spretno spojio tradiciju staroslavenskoga jezika i humanitarnoga jezičnog izraza. I u Martinčevu brevijaru je u kalendaru blagdan sv. Ćirila i Metoda. U oba spomenuta brevijara nalaze se službe sv. Pavlu Pustinjaku, zatim sv. Antunu Pustinjaku i sv. Augustinu čija su Pravila (Regule) prihvatili kao svoje redovničko pravilo. Oba su pisca brevijara vješta u jeziku i pismu. Pavlinske je provencijencije i brevijar koji je bio pisan za samostan sv. Jelene kod Senja, a danas se čuva u Vatikanskoj biblioteci (Vat. Illyr. 10). Za priora samostana sv. Marije u Novom Vinodolu pisao je pop Andrija zbirku propovijedi – to je Blagdanar popa Andrije iz 1506. s propovijedima za svetačke blagdane,53 kako ju je iz Legende auree uredio poljski dominikanac Peregrin iz XIV. stoljeća. Pop Andrija, vikar pavlinskoga samostana u Novom, prepisao je i Homilijar na Matejevo evanđelje, kojega je predložak neki češki homilijar koji su naši glagoljaši donijeli iz Emausa kad ih je tamo pozvao Karlo IV. (1347.-1430.); on je – sudeći po kajkavskim, čakavskim i talijanskim jezičnim osobinama – preveden u Istri ili u zapadnoj Hrvatskoj.54 Pavlinskom redu pripadao je i poznati glagoljski zbornik Cod. slav. 11 pariške Nacionalne biblioteke, u kojemu je sačuvana i naša prva pjesmarica, s presjekom srednjovjekovnoga pjesništva (Pesan svetago Jurja; Svit se konča; Zač mi tužiš duše itd.).55 O pavlinskoj glagoljskoj baštini napisane su brojne studije, prepisani su otkriveni rukopisi, protumačeni su tekstovi, zabilježeni su podatci o ispravama, nadnevcima.56 Pripomenuti treba da su naši primorsko-istarski pavlini za svoje potrebe prevodili na hrvatski jezik temeljne knjige (isprave i uredbe) Reda. Već je Andrija Eggerer, prvi povjesničar Pavlinskoga reda, a za njim opetuje i Nikola Benger, da je “fra Stanislav iz Lenje” (1444.1975.) preveo Pravilo sv. Augustina, Pavlinske ustanove (Konstitucije) i Govore sv. Augustina s latinskoga na hrvatski jezik. Nema puno podataka o spomenutom fratru kojega se u latinskim ispravama naziva Stanislavus de Bohnia, što bi trebalo protumačiti da je rodom iz 53 J. Vrana, Hrvatsko-glagoljski blagdanar. Rad HAZU, 285. Zagreb, 1957. 54 K. Pantelić, II. Novljanski brevijar iz g. 1545. Zagreb, Graz, 1977. 55 J. Bratulić, Književna djelatost pavlina. KP, 279-281. 56 Usp. A. Sekulić, Pavlinski prinosi (...). Zagreb, 1997., 278. 71-89 grada Bochnie, nedaleko od Krakowa, poznatom po rudniku soli. Na temelju latinskih i hrvatskih isprava Josip Bratulić zaključuje da je spomenuti fra Stanislav “oživio i obnovio primorsko-istarsku vikariju, te joj priskrbio neka dobra na širokom području od Gvozda preko Krka do Istre te tako pomogao procvat Reda u XV. stoljeću. Od njegova književnog reda nije – čini se ostalo ni traga.”57 Pavlina Stanislava iz Poljske spominju – kako je navedeno – A. Eggerer i N. Benger u svome Katalogu pisaca iz Pavlinskog reda.58 Drugi poljski pavlin u našim krajevima bio je “fratar Ivan Poljak, priur i vikar od svetoga Mikula od modruškoga Gvozda, ki tada beše prišal (s) svoju bratju priet danu njim crikav Poli jezeru, ku njim da gospod Erman.” Bilo je to god. 1395. kad im je knez Herman dao temeljnu ispravu za samostan sv. Marije na Jezeru; na Čepiću u Istri. Među najljepše hrvatskoglagoljske isprave XVI. stoljeća pisane ustavnim (liturgijskim) pismom spada prijepis prijevoda bule pape Grgura XI. iz god. 1371.59 koja upućuje “sinom, priuru generalu i bratji svetago Pavla prvoga remeti reda (...) na Ugrih i po drugih stranah sego sveta.” Brojni su bili brevijari i misali u pavlinskim samostanima, a odluke poglavara Pavlinskoga reda Nikole II. (god. 1355.) da se knjige iz samostana ne smiju darivati niti prodavati; posao oko prijepisa i pisanja bio je ugledan i častan posao. Međutim, ukidanjem Reda brojne su knjige prodane župama, stanovitima se gubi trag, a dio knjiga su kao posve nepotrebne predane tvornicama papira (u skladu s odredbama vlasti o oštećenim i starim knjigama). Pavlinski glagoljski tekstovi sadržajno su nabožno, poučno štivo koje je redovnicima služilo u dušobrižničkom radu među našim pukom. Neobično su važne isprave (razvodi) pisane glagoljicom u kojima se spominju naša mjesta (Mošćenica, Kožljak i dr.) i povijesna imena (Ivan Poljak, knez Herman Celjski i dr.). Blagdanar pape Andrije, zbornik propovijedi za važnije svetačke dane i blagdane, sadrži 51 propovijed. Prepisan je 1506. iz starijega rukopisa koji potječe iz druge polovice XV. stoljeća. Blagdanar je prijevod latinskoga djela Sermones de Sanctis, koje je napisao poljski dominikanac Peregrinus, živeći na prijelazu iz XIII. u XIV. stoljeće, a neko vrijeme i u Pragu (1304.-1305.). Prepisao ga je “pop Andriji v Novom”, inicijale cinoberom ispisao fratar Stipan koji u drugom dijelu kolofona piše: 57 J. Bratulić, nav. dj., ondje. 58 A. Eggerrer, Fragmen panis corvi proto-eremitici (...). Vienae Austriae, 1663. 59 N. Benger, Cathalogus autorum seu scriptorum (...), rkps, s.v. 81 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... “doscinobrah je (knjigu) ja fratar Stipan z otoka krčkoga ocu priuru fratru Ivanu Pažaninu”. Peregrinus je kompilirao djelo Jakoba de Voragine Legenda aurea, priređujući od opsežnih legenda prikladnu propovijed, opremivši je i primjerima. Konačno, nije teško zaključiti da su pavlini kao crkveni red preuzeli najodgovorniju zadaću opismeniti i duhovno odgojiti svoj narod u mučnim i teškim prilikama – lamentabile damnum. Evangelizacijom pavlini su započeli postupak prihvaćanja uljudbenih dostignuća zapadnjačkoga svijeta na izmaku srednjega vijeka. B) Međutim, radom svojih učilišta, uvođenjem klasične građe u obrazovni i odgojni postupak pavlini su otvarali putove prema humanizmu i renesansi. Već je spomenuto da je “novi duh” do nas, do naših pavlina stigao s korvinskog budimskog dvorca. S pravom se priznaje da je Ivaniš Korvin, ban hrvatskoga kraljevstva, sin Matije Korvina, otvarao put prodoru firentinske renesanse. Krugu oko Ivaniša i žene mu Beatrice Frankopan pripadali su također učeni pavlini (poglavito učitelji, profesori u njihovim školama). Doduše, u pavlinskim školama, u bogoslužju i književnosti bila je prepoznatljiva dvojezičnost (bilingvitet), ali je postupno prevladavao narodni, hrvatski jezik (kajkavski, čakavski i štokavski). Takve knjige potiču papu Julija II. da u jednoj buli (1504.) naziva pavline “priores et fratres, sub lingua selava”. No, unatoč kasnijoj zabrani Trnavske sinode (1566.) da se u crkvi pjevaju nabožne popijevke na narodnom jeziku (to je razdoblje protureformacije), ipak pomalo, postupno, ustrajno razvija se u pavlinskim zajednicama književnost oslobođena mudroslovnih i bogoslovskih domišljanja. Polet stvaranja knjiga na hrvatskom jeziku (djela pisanih gotičkim pismom, humanistikom i glagoljicom) se nastavlja. Kad razdržavljeni narod stvara, piše svoju književnost, poglavito kad pisci pripadaju zajednici ustaljenih nazora, jamačno tada neupućeni prosuditelji trpaju djela i osobe u tijesne pretince. Ne samo prema umjetničkim mjerilima. O tome je razmišljao i voditelj zamisli o velikoj pavlinskoj izložbi i zborniku Vladimir Maleković: “Istini za volju: povijest književnosti nalazi malo dobrog u pavlinskoj literaturi na narodnom jeziku; međutim neopravdano je podcjenjivati čakavske i kajkavske tekstove, uglavnom homilijarnog i hagiografskog značaja, pavlinskih autora. Ne samo s razloga, posebice kada se radi o prijevodima ili kompilacijama, što u njima nalazimo osvjedočenja o recepciji evropske kulturne tradicije (poljske, češke, njemačke i slovačke te ugarske i talijanske) u hrvatskom lingua rustica, nego i zato što u njima treba gledati divljenja vrijedan napor bijelih fratara da pojmovno izraze ono što pripada njihovu osjeća- 71-89 ju i uvjerenju (“što prosvijetlava i naučava put spoznaje”) sredstvima jednog jezika u razvoju i bez neke veće literarne tradicije”.60 U prikazima književnih dometa pavlinskih redovnika u nas obično se ističe da su hrvatskim jezikom ispočetka pisali djela namijenjena vjerničkom puku. No, također i djela za uporabu svojim suredovnicima braći laicima, subraći nemisnicima. Prema Ustanovama/Konstitucijama Reda spomenuta redovnička subraća su i svoje pavlinske zavjete govorili na materinjem jeziku.61 Hrvatski pavlinski latinisti pišu istodobno kada i pisci na hrvatskom. Svakako, ima ih koji pišu i latinski, i hrvatski, kako je već spomenuto. No prema Ustanovama /Kosntitucijama Pavlinskog reda misnici su morali propovijedati a za svaku se propovijed trebalo spremiti. Dakle, trebalo je propovijed napisati, a ne govoriti prema nadahnuću, napamet. Zato je u pavlinskim knjižnicama znatan broj rukopisnih zbornika propovijedi. No, ima i objelodanjenih tiskom. Spominje ih Nikola Benger.62 Treba pripomenuti da su se pavlinski propovjednici osim izričito bogoslovskih govora upuštali u protupatarenske i protuprotestantske rasprave, razvijali su štovanje Bogorodice i sv. Pavla Pustinjaka, svoga zaštitnika. Među pavlinskim piscima spominju se Martin iz Dubrave (Mareus de Dombro, umro 1510.) te Martin Briglević (umro 1559.), ali rukopisna djela im nisu sačuvana.63 Spominje se također djelo Ivana Jaskaja, pjesme u čast sv. Pavla: Cygnea in vita, et iri morte gementium peceatorum – ode ad s. Paulum primum eremitam eum aliis piis ad Deum orationibus (Viennae Austriae, 1653.). Kad se u XVII. stoljeću Palvinski red proširio, gospodarski ojačao te kad se uključio u protureformatorsko nastojanje Crkve sa željama da se protestantizam iskorijeni u Hrvatskoj i Međimurju, sve je više bijelih fratara propovjednički širilo obnoviteljske odluke crkvenoga učiteljstva. Među njima se spominju Ivan Belostenec, Andrija Eggerer, Martin Borković, Mihajlo Krištofić. Osim prve povijesti pavlina u nas64 objelodanjena je posmrtno knjiga Andrije Eggerera Pharma copaca coelestis seu Maria Remetensis (Styriae, 1762.). Neki misle 60 Vladimir Maleković, Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244-1786., KP., 15. 61 Constitutiones religionis s Pauli primi eremitae. Roma, 1725., 1730. – Si vero Laicus, praedictus versuculus exponatur sibi in vulgari, et sie dictat, ut supra”. 62 N. Benger, Catalogus authorum seu scriptorum ex religionis Ordinis s. Pauli primi Eremitae. Arhiv HAZU, Sign. II b 143. 63 Usp. A. Sekulić, Pavlinski prinosi... 277, 306. – J. Bratulić, Književna djelatnost pavlina ... KP, 282 s. 64 A. Eggerer, Fragmen panis corvi proto-eremitici (...). Vienae Austriae, 1663. 82 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... da s A. Eggererom “započinje pavlinska mariologija u Hrvatskoj”. U svom članku o književnoj djelatnosti hrvatskih pavlina Josip Bratulić je upozorio na bezimene pisce: “U sklopu pavlinske književne djelatnosti značajno mjesto pripada anonimcima. Benger, koji je popisao autroska i adespotna djela u lepoglavskoj knjižnici, posebno je zabilježio dva Anonymusa. Prvi je sastavio poemu o sv. Pavlu u 518 stihova i objavio u Beču 1666. posvetivši je generalu reda Pavlu Ivanoviću. Drugi je Anonymus preveo na hrvatski (“idiomate illyrico vertit”) knjižicu Stimulus compunetionis, čiji se rukopis čuvao u Lepoglavi i u Crikvenici. Benger ne spominje najslavniji u našoj književnosti anonimni zbornik tzv. Pavlinsku pjesmaricu, sastavljenu 1644., što se od 1654. nalazila u pavlinskom samostanu sv. Petra u Šumi. Taj zbornik sadrži, uz šezdesetak pjesama, prijevod bule pape Pavla II kojom podjeljuje neke oproste pavlinima, a zatim i neka evanđeoska čitanja. Pjesme su namijenjene pjevanju, pa su zapisane s notama. U zborniku su zapisane duhovne pjesme kakve su se pjevale u onovremenoj duhovnoj evropskoj klimi, ali sadrži i znatan broj hrvatskih pjesama kakve su bile poznate diljem Hrvatske (“Vu to vreme godišča”, “Sudac srdit hoče priti”). Kodeks je došao do nas prilično oštećen – izrezani su čitavi listovi s ilustracijama, minijature iz kalendara itd. Slična sadržaja, s latinskim pjesmama, jest Antiphonarium iz 1687. koji potječe iz Crikvenice, što ga je prepisao Nikola Radošević. Kodeks je bio uvezan u Veneciji. Danas se čuva u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. I u Lepoglavi su se čuvali zbornici pjesama, s notama. Njima je autor, prema Bengeru, Leopold Feiczinger, kantor i rector chori u Lepoglavi (+1692). Dva su njegova zbornika ostala, oba u rukopisu: Sacra Philomela i Myropolaeum spirituale. U Metropolitani od početka našeg stoljeća čuva se Liber antiphonarius s. Pauli, primi eremitae (MR 8) iz 16. st., golem kodeks (820 str.) s notama i iluminacijama.65 Kao pisci spominju se Mihael Krištofić (umro 1704.), pisac tri rukopisna zbornika propovijedi i Adam Kolečanj (Kolecsány), koji je napisao ljetopise remetskoga i lepoglavskoga samostana (Annuae). Rodom je bio Slovak, umro je 1699., a prije smrti objelodanio je u Zagrebu zbirku latinskih pjesama: Parnassi sacratioris affectus pauculis miscellaneis epigrammatibus expressi. Iznimno značajan je pavlinski pisac XVII. stoljeća Ivan Belostenec (1593.-1675.)66 Poneki pisci dodaju Orlović. 65 J. Bratulić, Književna djelatnost pavlina... KP, 284. 66 O Belostencu usp. Josip Vončina, Leksikografski rad Ivana Belostenca, u pretisku Gazophilacija, Liber, zagreb, 1973, str. III-XLIII, kao i Olga Šojat, Hrvatski 71-89 Nakon obavljenih priprava i izobrazbe u Beču i Rimu, obnašao je razne dužnosti u Redu: bio je prior u Lepoglavi, u Sveticama, pohoditelj, upravitelj, pa prior u Svetoj Jeleni sve dok se nije god. 1663. povukao u Lepoglavu i pisao svoje veliko djelo Dictionarium Latino-Croaticum, danas poznato kao Gazophilacium seu Latino-Illyricorum onomatum Aerarium. No najprije je Belostenec složio zbirku pjesama Boghomila (Graz, 1665.). Zbirku pjesama pohvalica sv. Pavlu Pustinjaku popisivač samostanskih knjiga u Novome zabilježio je ovako: Bogho-Mila-Slatkopopevka od svetoga Pavla (bilješka iz god. 1714.). Sredinom XX. stoljeća (1939.) potvrđen je pronalazak Belostenčeve knjige Deset propovijedi o euharistiji, koja je tiskana jamačno 1672. Sadržajno je knjiga prilog razdoblju katoličke obnove-protureformacijskom pokretu.67 No, najpoznatije djelo Ivana Belostenca je veliki rječnik u dva dijela, a tiskan je nakon piščeve smrti u Zagrebu (1740.) pod naslovom Gazophilacium seu Latino-Illyricorum onomatum Aerarim – što bi značilo – Riznica latinskih i hrvatskih (iliričkih) riječi. Pisac je jamačno svoj rječnik naslovio jednostavno: Dictionarium LatinoCroaticum, kako to stoji u rukopisnom dopuštenju za tisak. No, Jeronim Orlovčić i Andrija Mužan su rukopis dopunili i dali mu naslov Gazophilazium – aerarim. Treba priznati, da je knjiga remek-djelo hrvatskoga tiskarstva XVIII. stoljeća. U djelu, u Gazophilaciumu Belostenec je sabrao rječničko blago triju naših dijalekata, a predložio je i grafiju koja je značila znatan napredak prema dotadašnjoj latiničkoj grafiji u Hrvatskoj. Djelo je hrvatska pavlinska provincija posvetila banu Josipu Esterházyju, meceni ovoga značajnoga djela hrvatske leksikografije.68 Martin Borković nije pisac, ali je bio središnja osoba u životu svoga Reda i Naroda u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Pomagao je, poticao i promicao život obnovljenoga Pavlinskoga reda. Zauzimao se za obnovu vjerskoga života kao zagrebački biskup, želio je sigurnost i boljitak svome narodu dok je obnašao najvišu državničku službu u Hrvatskoj.69 Građu koju je skupio M. Borković o povijesti Reda i samostanima obilato je koristio u svojim djelima najzaslužniji pavlinski povjesničar Nikola Benger (1695.kajkavski pisci, II, 17. stoljeće, PSHK 15/II, Zagreb. – A. Sekulić, Ivan Belostenec. PP, 350-376. 67 Jedini, nepotpuni primjerak pohranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagebu. 68 J. Bratulić, nav. dj., 284. – A. Sekulić, nav. dj., ondje. 69 A. Sekulić, Borkovićev udjel u napretku Pavlinskoga reda (...) PP, 318-330. 83 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... 1766.).70 No, svojim zalaganjem, istraživanjima i nadahnućima N. Benger je sa svojim djelima pomogao brojnim znanstvenicima. “Toliki su se kasnije služili upravo njegovim tiskanim djelima i rukopisima; oni danas ne otkrivaju ono bogatstvo koje su doista skriveno sadržavali dok gotovo svi Bengerovi podaci nisu bili iskorišteni, upravo potrošeni. Nikola Benger rođen je u Križevcima gdje je polazio nižu pavlinsku gimnaziju, a filozofiju i teologiju u Lepoglavi. 1721. postao je doktor teologije. Bio je tri puta biran za provincijala hrvatske provincije. Nikola Benger napisao je petnaestak knjiga na latinskom jeziku, od kojih su samo tri izdane tiskom.”71 Golemo djelo Bengerovo je Annalium eremi-coenoliticorum ordinis fratrum eremitarum s. Pauli primi eremitae (1743.) u kojemu su obrađeni značajni i važni događaji za život Reda od 1663. do 1727. godine. Druga tiskana knjiga Nikole Bengera govori o prošteništu, kipu i čašćenju Žalosne Gospe na rijeci Korušci kod Križevaca. Djelo je tiskano u Čeļstohovi (iako to ne stoji na naslovnoj stranici) 1730. godine. Treća knjiga Bengerova slijedi predaju izdavanja izvora za povijest Reda, prvenstveno povlastica kojima su obdareni tijekom stoljeća – Prompuarium privilegiorum. Knjiga je tiskana u Trnavi 1750. Najveći broj Bengerovih djela ostao je u rukopisima. Među značajnijim Bengerovim radovima jesu oni o povijesti pavlinskih samostana (Lepoglave, npr.), o piscima pavlinima (Cathalogus authorum), o povijesti Ilirika (Hrvatske i Slavonije koje i nije dovršeno); u ovom se potonjem ogleda njegova načitanost više nego li dublje i sustavnije poznavanje povijesnih tokova. Veliki pavlinski hrvatski pisac jest Hilarion Gašparoti (1714.-1762.). O njegovu životu znamo manje nego o nekim drugim manje istaknutim pavlinima: rođen je u Samoboru, nepoznato je gdje se školovao. Godinu i dan smrti zabilježio je Benger spomenuvši da je Gašparoti bio “bogobojazan, pobožan i učen, koji se također proslavio i učinio zaslužnim izdavši četiri sveska o životu svetaca”.72 Djelo koje Benger spominje najopsežnije je djelo starije hrvatske književnosti i zove se Cvet sveteh ali življenje i čini svetcev koteri vu našem Horvatckem iliti Slovenskem orsagu z vekšum pobožnostjum i z prodeštvom 70 A. Sekulić, Nikola Benger (1695.-1766.). PP, 399460. (zabilježena je literatura o N. Bengeru) 71 J. Bratulić, nav. dj., 387. 72 Literatura o Hilarionu Gašparotiju: Olga Šojat, “Cvet sveteh” Hilariona Gašparotija (1714-1762), Croatica, 15, 1984. i Vladoje Dukat, Sladki naš kaj, Ogledi iz stare kajkavske književnosti, Zagreb, 1944. – Ante Sekulić, Hilarion Gašparoti. PP, 412-450. 71-89 poštuju se itd. Prva knjiga tiskana je u Grazu 1750., druga također u Grazu 1756., treća u Beču 1760., kao i četvrta 1761. Sva četiri sveska imaju gotovo četiri tisuće stranica. Gašparoti se u svom djelu, enciklopediji svetaca, slobodno služi literaturom iz koje crpe podatke. Brojne su knjige, na različitim jezicima, koje su mu poslužile za kompiliranje ove hagioteke. Sam navodi neke: F. Glavinića (od kojega je preuzeo naslov djela: Cvit svetih, to jest život svetih od kih rimska crikva čini spominak, prenesen i složen na Harvatski jezik katoličanskim običajem), J. Habdelića, Š. Fučka, J. Muliha. Osobito se lako poslužio Habdelićevim djelom Prvi oca našega Adama greh, koji je svojom posvetom vezan za pavlinski red, preuzimajući cijele odlomke, gotovo nepromijenjene, u svoje propovijedi. Gašparoti sebe drži povjesničarom, a ne propovjednikom, prodekatorom i razlikuje životopis sveca od pobožne propovijedi: “Ali kajti ovdi nesem prodekator, nego hištorije pisec”. Prodeke stavlja iza životopisa, kao dodatak, “priložek”. Vodi se kod toga odredbama Konstitucija, koje vrlo određeno, čak strogo daju upute propovjednicima, pa su one još više obvezivale “hištorije pisca”. Gašparotijeva enciklopedija svetaca kompilirana je iz različitih vrela koja su piscu bila pri ruci, vjerojatno u golemoj lepoglavskoj knjižnici: “Zbiral sem zato kuliko najbolje je bilo moguče, vsakojačke zebrane i potverđene knjige, iz kojih lepša i istinskeša sim postaviti nakanil jesem...”73 Pod sam kraj XVII. stoljeća svojim organizacijskim reformama ali i književnim djelovanjem osobito se istakao Gašpar Malečić (1646.-1702.). Svršivši isusovačku gimnaziju u Varaždinu stupio je u Pavlinski red i u Lepoglavi završio filozofiju a u Rimu bogosloviju. U Lepoglavi postaje profesorom filozofije, zatim je profesor bogoslovlja na pavlinskom sveučilištu u Trnavi. 1673., kad je trnavski samostan stradao od Turaka, prenio je bogosloviju iz Trnave u Lepoglavu. Kad je izabran za generala Reda (1696), on prenese stolicu reda u Lepoglavu, a od 1700. uspio je odvojiti ugarsku od hrvatske provincije; za uzvrat je vratio teološki studij u Trnavu, uz goleme poteškoće. Najpoznatije Malečićevo djelo jest Samaritanus... sive Iudex severus et benignus... ex jure canonico delineatus, tiskano u Beču 1693 (u dva izdanja). Malečića je na pisanje ovoga djela potakla spoznaja o mnoštvu nepravilnosti u crkvenom i svjetovnom sudovanju. Knjigu je podijelio u tri dijela u kojima se raspravlja – o sucu, o tužitelju i o tuženomu, te o posljedicama osude i parbe. Citirajući iz svetoga Augustina (kojega je njegov 73 Hilarion Gašparotti, Cvet sveteh (...) 5. Graz, 1750., 6. 84 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... red i inače vrlo cijenio), da nema za Crkvu i za one koje Crkva osuđuje veće kuge od neukih i zlih crkvenih poglavara, on nastavlja misao da svećenici trebaju znati pravne znanosti. Zbog zanemarivanja prava zavladalo je surovo neznanje te su mnogi pretjerano strogi suci, drugi znaju samo željezom i ognjem i drugim gorkim pravnim lijekovima liječiti svakojake bolesti, a ne slute da ne postupaju prema evanđeoskim načelima ljubavi i pravednosti, jer ne ispituju sustavno ni tajne ni javne krivnje. Kao da slušamo daleke odjeke njegova subrata, Jurja Utišinovića kojemu carski dvor nije vjerovao živomu. Radije ga je častio mrtvoga, nego vidio živoga. Drugo Malečićevo tiskano djelo, Quadripartitum Regularium izašlo je nakon njegove smrti u Beču, 1708. godine. Golemo je to djelo, i u njemu se govori o povlasticama koje su pavlini baštinili od kartuzijanaca, a u četvrtom dijelu raspravlja se o povlasticama redovima općenito i posebice. U rukopisu je ostala knjižica o duhovnim vježbama, na latinskom jeziku, pod naslovom De spiritualibus exercitiis. Zbog zasluga za red, kao i zbog velikoga znanja i razboritosti bio je vrlo cijenjen u svom redu i među onovremenim intelektualcima o čemu govori dug i kitnjastim jezikom napisan epitaf na njegovu grobu u Lepoglavi, što su mu ga postavila subraća. Među pavlinima u sjevernoj Hrvatskoj promicalo se posebno štovanje sv. Jeronima, crkvenoga naučitelja, kojemu se pridodalo značenje i ugled začetnika glagoljice, voljenoga pisma među našim ljudima. Jedan od značajnijih pisaca pavlinskoga reda, što je upravo promicatelj jeronimskoga kulta, jest Josip Bedeković Komorski (1688?-1760.). Prva objavljena Bedekovićeva knjiga jest Manuale, to je Ručna knjižica – pavlinski priručnik za laike, kojemu je dodan život sv. Pavla s različitim pobožnostima. Tiskana je u Grazu 1744. Napisao ju je na njemačkom jeziku Ivan Portenperger, hrvatski pavlin iz Koprivnice (+ Rim, 1684), a zapravo je to preradba knjige napisane na latinskom jeziku kojoj je autor Adam Kolečanj (Koleczany), Slovak što ga obično ubrajaju među mađarske pisce; on je bio redovnik u samostanima hrvatske provincije. Portenperger je njegov priručnik preveo na njemački, a Bedeković ga je “sada pako iz nemškoga na horvatcki” izdao te je tako “preobernjen i na svetlost dan”. Djelu je dodan abecedni popis manje poznatih hrvatskih riječi protumačenih latinskim jezikom, osobito apstraktnih pojmova i termina. Bedekovićev zbornik Proprium festorum za pavlinski red, tj. propovijedi za pavlinske blagdane čuvao se u Lepoglavi u rukopisu, ali danas je to djelo izgubljeno, dok je njegov Cathalogus vivorum et mortuorum fra- 71-89 trum Ordinis sancti Pauli croato-slavonicae professorum iz 1736. ostao u rukopisu do danas. Glavno je djelo Josipa Bedekovića golema monografija Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi – Rodna gruda velikog crkvenog naučitelja sv. Jeronima skrivena pod ruševinama Stridona (...). Prvi dio jest prikaz povijesti i zemljopisa Ilirika (i Panonije), a Bedeković zastupa mišljenje da su današnji Hrvati potomci Ilira, tj. sunarodnjaci velikoga crkvenoga učitelja. U knjizi polemizira s onima koji Međimurje drže dijelom Ugarske dokazujući da je ono uvijek u povijesti pripadalo Hrvatskoj. U drugom dijelu Bedeković dokazuje da je Štrigova rodno mjesto svetoga Jeronima opisujući uz tu svoju tvrdnju i život sv. Jeronima. Autori koje Bedeković citira u svojoj knjizi, a s kojima se on slaže ili spori, jesu M. Marulić, M. Inchoffer, I. Lucić, L. Schönleben i drugi. Na kraju donosi popis svetaca koji su živjeli na tlu Ilirika i Panonije. Djelo je opskrbljeno lijepim bakrorezima što prikazuju grad Čakovec, samostan sv. Jelene, Štrigovu kao i glavni oltar u kapeli štrigovske crkve posvećeni sv. Jeronimu. Osim toga – djelu je dodan zemljovid Međimurja.74 Bedeković se bio uključio u borbu za samostalnost hrvatske pavlinske redodržave, a u njoj se posebice isticao Ivan Krištolovec (1658.-1730.).75 U Lepoglavi je slušao filozofiju, a bogoslovlje je završio u Beču. Nakon završetka studija predaje filozofiju u Lepoglavi, a poslije 1687. i teologiju (dogmatiku). Uključio se u borbu za osamostaljivanjem hrvatske provincije koju je vodio Gašpar Malečić pa putuje čak tri puta u Rim. Čvrsta jezgra Hrvatske redovničke pokrajine postigla je da je Hrvatska redodržava postala samostalna, te su i protagonisti te borbe bili nagrađeni visokim naslovima u redu. Ivan Krištolovec vio je poglavar Reda nakon 1714. godine. Ivan Krištolovec sa svojih je čestih putovanja donosio knjige u Lepoglavu, a njegovom je zaslugom započeta i dovršena gradnja znamenite lepoglavske biblioteke. On sam izdao je u Beču, anonimno, 1710. prijevod knjige Tome Kempenca Od nasledovanja Kristuševa knjige četiri. Njegov je prijevod osvećen “plemenitim gospojam naroda slovenskoga”, a izašao je zatim još nekoliko 74 A. Sekulić, Pisac Josip Bedeković Komorski. PP, 378-392. – Ante Igrec, Latinsko djelo 18. stoljeće o suvremenim problemima Međimurja. Hrvatska smotra, XI. (1943.), br. ¾. – Ivan Damiš, Bilješka o Josipu Bedekoviću (1688.-1760.). Kačić, XIII. (1981.) 75 A. Sekulić, Ivan Krištolovec – pavlin i hrvatski pisac. PP, 453-464. – Mihovil Tumpić, Pavlini Varaždinci. Rim, 1966., 11-13. – N. Benger, Annalium eremi-coenobiticorum Ordinis fratrum eremitarum (...), II. Posonii, 1743., 479-51. 85 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... puta, pa i u Zagrebu 1760. Na hrvatskom jeziku izašlo je, također anonimno, i njegovo djelo Žitek dveh verneh Kristuševih službenic Marte i Marije Magdalene, u Beču 1718. Ivan Krištolovec je pisao i na latinskom i na talijanskom jeziku. Boraveći u Rimu izdao je djelo o prijenosu tijela sv. Pavla Pustinjaka, a na latinskom kratku povijest reda – De origine ordinis s. Pauli I eremitae. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu čuva se rukopisno djelo Ivana Krištolovca Descriptio synoptica monasteriorum Ordinis s. Pauli I. Eremitae in Illyria olim fundatorum.76 Značajno znanstveno djelo napisao je izvanredno sposoban i svestran pisac koji je brižno proučio podatke o svome Redu. U budimpeštanskoj Sveučilišnoj knjižnici čuva se rukopisno djelo Registrum bonorum spectantium ad monasteria quaedam s. Pauli primi Eremitae, in Comitatiens partium superiorum regni Ungariae existentia, ad intimationem Leopoldi a Kollonits factum. Ova je zbirka pokušaj pouzdanim ispravama obraniti vlasništvo pavlinskih posjeda.77 Možda je suvremenicima najpoznatiji posljednji pavlinski pisac, koji je kao zreo čovjek i redovnik dočekao ukidanje Reda – Tito Brezovački (1757.-1805.)78 Zagrepčanin rodom (4. siječnja 1757.) Tituš je pučku i nižu gimnaziju završio u Zagrebu i Varaždinu. Kao pavlin poslan je na izobrazbu u Peštu, gdje je stekao bakalaureat iz mudroslovlja i bogoslovlja. Obavljao je profesorsku službu u varaždinskoj gimnaziji do ukinuća Reda, a “nakon toga počinje njegov grabancijaški put od propovjednika do kapelana”. Kad se konačno smirio u Zagrebu (1800.) zamjerao se susjedima, građanima, župljanima, prebendarima, kanonicima i biskupu. No, god. 1802. podnio je molbu s 48 preostalih pavlina da se obnovi pavlinski red. No, umro je 1805. ne dočekavši nikakvo rješenje Hrvatskoga državnog Sabora. Došavši u varaždinsku pavlinsku gimnaziju, Tito Brezovački je prihvatio program isusovačkih škola na kojima su kazališne predstave bile konstitutivni dio nastavne djelatnosti. Zato i piše školsku dramu Sveti Aleksi, koja je bila prikazana u Varaždinu, a 1796. je i objavljena u Zagrebu. Početkom stoljeća izvodi se njegova komedija Matijaš Grabancijaš dijak; ona je tiskana 1804., ali ni ova drama kao ni druga Diogeneš ili sluga dveh zgubljeneh bratov – ne idu više u osnovne tokove pa76 Signatura R-4321. 77 Budapesti Egyetemi Könyvtár, Coll. Hevens, tom, XII., pag. 444; tom. XXXIX, pag. 365. 78 Milan Ratković, Djela Tituša Brezovačkog. Stari pisci hrvatski, XXIX. Zagreb, 1957. – Krešimir Georgijević, Hrvatska književnost od XVI. do XVIII. stoljeća. Zagreb, 1969. – A. Sekulić, Tito Brezovački. PP, 466-475. (literatura, 469-470). 71-89 vlinske književnosti zato što pavlina tada više nema u Hrvatskoj. Nepravda koju je Brezovačko osjetio kad je raspušten red i kad pritisak germanizacije iz Beča i madžarizacije iz Pešte sve više opterećuje društveni i politički život u Hrvatskoj urodili su kod Brezovačkoga, prije nego u drugih intelektualaca u onovremenoj Hrvatskoj oštrim suprotstavljanjem politici što od Hrvatske nastoji učiniti tek dio Ugarske. Brezovački je prvi hrvatski moderni politički pisac. U latinskim pjesmama, među kojima se osobito ističe Trium sororum recursus ad novum proregem Comitem Joannem Erdödy (napisana sredinom 1790.) Brezovački određuje smjer napredne hrvatske politike, što ima konačni cilj narodno samoopredjeljenje suprotstavljeno ugarskom presezanju, jer: “Slobodna kraljevstva mi smo, a tko se stidi hrvatstva Neka se Hunima divljim pokorava i nek im služi!” Slične misli razvija i u hrvatskoj pjesmi Jeremijaš nad Horvatskoga orsaga zrušenjem narekujuči. Tito Brezovački, jedan od posljednjih hrvatskih pavlina koji su se bavili knjigom, svojom se pisanom riječju suprotstavio i nesklonoj politici, boreći se i latinskim i hrvatskim jezikom za nacionalna i moralna prava naroda iz kojega je potekao. 5. Unatoč tomu što rad o pavlinskom redu među Hrvatima nije obuhvatio sveukupnu djelatnost u umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, glazbu) te graditeljstvo, treba o njihovoj baštini u odgoju i obrazovanju te u književnosti reći koju o vrijednosti i značenju. Ne može se o tome suditi samo estetskim mjerilima, već rad bijelih fratara treba motriti i suditi sa šireg kulturnopovijesnog motrišta. Njihov prosvjetni i književni rad su dio uljudbenog odgoja jednoga naroda, našega hrvatskog naroda koji je trajao više od pola tisućljeća. Kada su pavlini od pustinjačke zajednice prihvatili redovnički, samostanski način življenja te se prihvatili dušobrižništva, njihovi meditatio i contemplatio poticajno su pridonosili pisanju glagoljske i latiničke pismenosti, pisanju i skladanju potrebnih bogoslužnih knjiga. Njihova središnjica u Lepoglavi bila je kovnica spekulativnih znanosti; izražajno radilište kajkavskoga izričaja u mudroslovlju i bogoslovlju, što je bio preduvjet za pretakanje mudre tomistike i augustinske mistike u prepoznatljiv propovijed hrvatskom puku za pouku o ćudorednosti u društvenom životu. Rukopisni i tiskani sadržaji naših pavlina su u skladu s crkvenim životom (u srednjovjekovlju) te promjenama u njemu (reformacija i poslijetridentska obnova). Mora se priznati da je nekoć pustinjačko shvaćanje i prihvaćanje siromaštva ustuknulo poslije pred redovničkom 86 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... primjenljivosti društvenih uvjeta. U tom novijem razdoblju pavlini prihvaćaju načela prosvjetnoga, gospodarskoga i znanstvenog života. Postupno pavlini baš kao i u Ugarskoj i Poljskoj postaju sudionici i nositelji društvenoga i političkoga života (biskupi, banovi, banski namjesnici). No, u to doba prodire panonski budimski krug, poglavito s budimskoga korvinskog kruga. Uvođenje narodnoga jezika je neprijeporni znak prodora renesansnoga duha u pavlinski krug i rad, duh renesanse pak nalazi modus operandi, a u vjerskim raspravama, u kontroverzama pavlini su dosljedni uz crkveno učiteljstvo. Prihvatljivo je također mišljenje da se lepoglavsko učilište prizna uz Zageb najznačajnijim središtem humanističkoga, renesansnoga i obnoviteljskog duha u sjevernoj, kontinentalnoj Hrvatskoj. Valja priznati pavlinima da su svojim školama i djelatnošću zapriječili odlaska hrvatske svjetovne mladeži na austrijska i njemačka učilišta. Treba priznati udjel pavlina u njegovanju kajkavske i čakavske književnosti. No, književne spise naših redovnika ne treba shvaćati kao visoke domete, jedva dostižne: komedije Tita Brezovačkog imaju visoku razinu književnoga pirata, ali su oni uistinu početci novoga načina mišljenja, shvaćanja. Uvijek u dosluhu s vremenom, s pitanjima naše opstojnosti i pogibelji. No, u prosudbi pavlinske baštine u nas treba imati na umu da su preinake u školstvu za Marije Terezije, ukinuće najprije Isusovačkoga (1773.) i Pavlinskoga reda (1786.) doveli do usporavanja uljudbenoga razvitka u Hrvatskoj. No, kao da su pavlini (Tito Brezovački i dr.) navijestili Hrvatski narodni preporod, koji je započeo (sa zakašnjenjem dva naraštaja) u novim gospodarskim, društvenim i školskim prilikama XIX. stoljeća. 6. Zaglavne misli nameću se kao isprika za veoma sažeti rad o našim pavlinima u godinama njihovih i naših obljetnica. Tijekom god. 2003. trebalo se sjetiti petstote obljetnice pavlinske škole u Lepoglavi, slijedeće 2004. godine pavlinski samostan u Kamenskom slavi šest stoljeća svoga utemeljenja. Doista, velike obljetnice sa preskromnim sjećanjem na sve što su pustinjaci, zatim redovnici pavlini učinili na našem narodnom tlu. Držao sam uputnim u ovom radu spomenuti njih, njihov rad, njihov prinos našoj uljudbenoj opstojnosti. Nisu spomenuti pavlinski slikari i graditelji, nego ljudi pera, znanstvenici koji su radili u brojnim njihovim i našim samostanima. Učinili su za nas i kao redovnici, uglednici, dostojanstvenici, pa i bojovnici sve što su mogli. I koliko su mogli. Pripadali su malom, ali ponosnom narodu. Htjeli su buditi i poticati njegov ponos. Braniti njegovo dostojanstvo i slobodu. Molitvom, ali 71-89 također i predanim radom. Spomen o njihovim i našim obljetnicama ispričava manjkavosti ovoga rada. Uz ... za njihovu i našu prošlost. I vjeru u – budućnost. LITERATURA J. Acsády, A magyar nemzet története, V. Budapest, 1897. J. Adamček – I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV. I XVI. stoljeću. Zagreb, 1976. Anonymus, Gesta Hungarorum Budapestini. 1937. S. Barabas, Fráter György életrajza. Pozsony-Budapest, 1885. M. Barada, Važnost osnutka zagrebačke biskupije. Zbornik zagrebačke nadbiskupije. Zagreb, 1944. J. Barlé, Povijest župe sv. Marka u Zagrebu. Zagreb, 1896. Isti, Povijest župe sv. Ivana u Zagrebu. Zagreb, 1900. Isti, Povijest turopoljskih župa. Zagreb, 1911. Isti, Remete, Povijesni podaci o samostanu, crkvi i župi. Zagreb, 1914. A.Bechet, Histoire du ministere du Cardinal martinusius. Paris, 1715. N. Benger, Annalium eremicoenobiticorum Ordinis s. Pauli I. Eremitae. Posonii, 1742. K. Bernhard, De bello pannonico libri decem. Ex codicibus manus exaratis Caesareis nunc primum in lucem prolati (...). Vindobonae, 1762. I. Bojničić, Darovnice kralja Ferdinanda I. Zagreb, 1906. Isti, Remete kod Zagreba. Jutarnji list br. 3870, Zagreb, 1922. Isti, Medvedgrad kraj Zagreba. Jutarnji list, br. 3765, Zagreb, 1922. J. Buturac, Pavlini u Hrvatskoj. Katolički list, br. 39, Zagreb, 1937. J. Buturac – A. Ivandija, Povijest katoličke crkve među Hrvatima. Zagreb, 1973. A.Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest. Zagreb, 1940. K. Dočkal, Prigodom dolaska pavlina u Zagreb. Katolički list, br. 5. Zagreb, 1945. J. Domšić, Pavlini u Hrvatskoj. Zbornik Miljevci, Split, 1982. A. Eggerer, Fragmen panis corni proto-eremitici seu reliquiare annalium eremi-coenibitirocum Ordinis Fratrum eremitarum s. Pauli primi Eremitae. Viennae Austriae, 1663. Isti, Pharmacopea coelestis seu Maria Remetensis. Styriae, 1672. C. Eubel, Hierarchia catholica medii aevi. vol. III. Monasterii, 1910. 87 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... F. Galla, A Pálosrend reformálása a XVII. században. Budapest, 1941. F. Gombos, Catalogus fontium historiae Hungariae. Budapestini, 1937. – G. Gyöngyösi, Declarationes Constitutionum (...). Romae, 1509. – Gy. Györffy, Az Árpádkori Magyarország történeti földrajza. Budapest, 1966. F. Fancev, Dva priloga za povijest hrvatskih pavlina. Starine, XXVIII. Zagreb, 1937. G. Fejér, Croatia et Slavonia disquisita. Budae, 1836. J. Fijalek, Zbiór dokmentów Zakonu paulinów w Polsce. Kraków, 1938. R. Horvat, Povijest Hrvatske. Zagreb, 1924. N. Istvánffy, Historiarum de rebus Hungaricis. libri XXXIV, Köln, 1622. J. Karácsonyi, A hamis hibáskeltü és keltezetlen oklevelek jegyzéke 1400-ig. Budapest, 1902. S. Katona, Historia critica regni Hungariae. I-XVIII, Budae-Kalacsa, 1778-1817. E. Kisbán, A magyar Pálosrend története I-II. Budapest, 1938; 1940. N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb, 1976. Vj. Klaić, Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati. Zagreb, 1883. J. Koller, Historia episcopatus Quinqueecclesiensis. Posonii, 1782. I.Kukuljević Sakcinski, Natipisi srednjovječni i novovijeki na crkvah, javnih i privatnih zgradah (...). Zagreb, 1891. C. Mallechich, Quadripartitum Regularium complectens varia Ordinis privilegia (...) cum eruditis expositionibus adnexis. Viennae Austriae, 1708. E. Mályusz, A szlavóniai és horvátországi középkori pálos kolostorok oklevelei az Országos Levéltárban. Levéltári közlemények a m. kir. országos levéltár folyóirat, Budapest, 1921. S. Matković, Recensio episcoporum, archiepiscoporum, praepositorum majorum et canonicorum ecclesiae Zagrabiensis. Zagrabiae, 1887. Vj. Noršić, U spomen naših Pavlina. Katolički list, br. 47, Zagreb, 1912. F. Orosz, Synopsis Annalium Eremi-coenobiticorum Ordinis s. Pauli primi Eremitae ex primo et secundo volumine Annalium concinata. Sopronii, 1747. F. Paternak, Historia kodyfikacija Konstytucji Zakonu Paulinów od 1308. do 1930. R. Nasza przseszlošć. Kraków, 1969 (11-74). K. Pierdazka, Fundacja klasztoru Jasnogórskiego w Czestochowie w r. 1382. Kraków, 1939. F. Rački, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Zagrabiae, 1877. A. Sekulić, Remete. Zagreb, 1986. 71-89 Isti, Pavlini među Hrvatima (u tisku). Isti, Juraj Utišinović tragični graditelj povijesti. Zbornik Miljevci, Split, 1982. Isti, Pavlinski prinosi hrvatskoj književnosti. Zagreb, 1997. A. Steinhuber, Geschichte des Kollegium Germanikum Hungarikum in Rom. Freiburg in Br. 1906. St. Swydzynsky, Constitutio Ordinis s. Pauli primi Eremitae iuxta textum ante a. 1643. Conscriptum. Treviri, 1972. O. Šojat, Ivan Belostenec kao pjesnik, pisac i leksikograf. Kaj, XI. (1978.). Ista, «Cvet sveteh» Hilariona Gašparskija (...). Croatica, XV., 20. Zagreb, 1984. A.Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia. Romae, 1863. Isti, Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia. Romae, zagrebiae, 1863-1875. E. Veress, A római Collegium Germanicum et Hungaricum magyarországi tanulóinak anyakönyvei. Budapest, 1917. A. Wolf, Aufhebung der Klöster unter Joseph II. Wien, 1871. Geschichtsübersicht der Pauliner in Kroatien Die Pauliner wirkten in Kroatien über fünf Jahrhunderte. Der Orden entstand am anfang des 13. Jahrhunderts bei Pécs durch Vereinigung eiznelner Eremiten, denen als vorbild das leben des hl. Paulus des ersten Eremiten diente. Der Proze der Ordensbildung stie anfangs an Schwierigkeiten, jedoch der Papst Johannes XXII. Bestätige 1318 die Pauliner als einen Kirchenorden. Mit der Aufstellung der Ordensregeln bemüchten sich zuerst die lokalen Bischöfe, bis sie endlich die alten Regeln des hl. Augustinus übernahmen. Zuerst waren die Pauliner wirklich ein Einsiedlerorden, jedoch widmeten sie sich später auch der Seelesorge. Der Orden verbreitete sich über gro e Teile des katholischen Europas, vor allem in Ungarn, Kroatien, Österreich, Polen und in der Slowakei. Nach historischen Quellen kann man annehmen, da die ersten Paulinerklöster in Kroatien jene in Dubica (gegründet 1244, aber vielleicht auch schon vor dem Tatareneinfall 1240) und in Remete (1278, aber es sind auch Anzeichen ihrer früheren Anwesenheit vorhanden) waren. Ihnen folgten Klöster in Bački Monoštor (1282), bei Čepić-See in Istrien (1287), in Slankamen (1294) und Garić (1295, wahrscheinlich aber schon früher). Während 88 Klasje naših ravni Ante Sekulić, Pavlinska prosvjetiteljska... des 14. und 15. Jahrhunderts wurden weitere Klöster errichtet: in Bakva (Špišić-Bukovica, 1301), Zlat (Petrova Gora, 1303), am Gvozd bei Modruš, in Ljubotina bei Senj und in Turan bei Udbina (alle vor 1364), in Streza (1374), bei Čakovec (1375), in Vlaška Draga bei Senj (1390), dann in Lepoglava (1400), Kamensko (1404), in Crikvenica und in Dobra Kuća bei Daruvar (1412), in Sv. Petar u Šumi in Istrien (1459); die Adelsfamilie Drašković, errichtete 1490 das Kloster in Zažitno (Zažićno) unter dem Velebitgebirge. Später Elisabet in Istrien und noch andere errichtet. Es scheint als ob die Klöster in Istrien und in Kroatien südlich von Petrova Gora schon im 15. jahrhundert eine eigene Ordensprovinz bildeten. Die übrigen kroatischen Paulinerklöster sich durch die Bestrebungen von Gašpar Malečić, Ivan Krištolovec und anderen von der ungarischen Provinz los und bildeten durch einen Beshclu des Hl. Stuhles vom 4. V. 1699. eine neue Provinz. Die Pauliner führten ihr erfolgreiches Leben bis zum 7. Ii. 1786, als durch ein Dekret des Kaisers Joseph des Zweiten die Klöster aufgehoben und dr Orden aufgelöst wurde. In der Kirchengeschichte sind einige Pauliner als hohe Würdenträger verzeichnet, so die Bischöfe Vuk de Gyu- Plakat, Dužijance '68. – Gustav Matković 71-89 lay, Šimun Bratulić, Stjepan Trnavski, Pavao Ivanović, Augustin Benković, Martin Borković, Emerik Esterházy und andere. In der allgemeinen Geschichte tritt die Figur des Kardinals Juraj Utišinovic-Martinušević hervor, während in der kroatischen politischen Geschichte Martin Borković und Emerik Esterházy als Stellvertreter des Banus wirkten. Unter den Geschichtsschreibertn sind der schon gennante Martin Borković, dann Andrija Eggerer, Nikola Benger, Ivan Krištolovec, Gašpar Malečić und andere hervorzuheben. In der Gescichte der kroatischen Literatur haben einen Sonderplatz Josip Bedeković, Ivan Belostenec (Verfasser des lateinisch-koratischen Wörterbuches Gazophylacium) und andere. Man mü te auch die glagoliten aus der ehemaligen Diözese Krbava-Modruš, vor allem jene aus dem gro en Nikolauskloster am Gvozd besonders erwähnen. Diese Abeit ist aber kurze Rekapitulation, eine Skizze der geschichtlichen Rolle der Pauliner in Kroatien. Die geschichtliche Wahrheit ist indessen, da das die Pauliner wirkten sehr bedeusend für das kroatisches Volk über fünf Jahrhunderte. Plakat, Dužijance '68. – Marko Vuković 89 Klasje naših ravni Đuro Franković, Služiti gospodinu Bogu... 90-92 Služiti gospodinu Bogu i ubogim Hrvatima ĐURO FRANKOVIĆ U POVODU 490. OBLJETNICE ROĐENJA STJEPANA KONZULA – Hrvatsko knjigoizdavaštvo naročiti polet dobije zahvaljujući protestantizmu u inozemstvu, naime za nepune četiri godine u «Biblijskom zavodu» Ivana Ungnada u Urachu objavljeno je 37 naslova hrvatskih knjiga u 31.000 primjeraka namijenjenih Južnim Slavenima. Nova izdanja treba zahvaliti kako Istranima Petru Pavlu Vergeriju, mlađem (1489.–1565.), Stjepanu Konzulu (1521.–1579.), Antunu Dalmatinu (+1579.), tako i Slovencu Primoržu Trubaru (1508.–1586.) i ostalim suradnicima te brojnim mecenama u Njemačkoj (Jembrih, 2007: 277). Konzul i Dalmatin tiskaju knjige jedino na hrvatskom jeziku, u stvari prijevode s latinskog, time su utirali put uporabi hrvatskog jezika u kontekstu jezikâ europske kulturno-političke zbilje 16. stoljeća. Hrvatskim čitateljima prezentiraju djela na razumljivom jeziku. Zbog progona protestanata obojica spremaju odlazak iz Regensburga u Željezno, svojim sunarodnjacima na posjedima Weißpriacha i Polheima u zapadnoj Mađarskoj, prema Konzulovim navodima «uboznim Hrvatima». Zaslužni Antun Dalmatin i Stipan Konzul s latinskog preveli su i djelo znamenitog vürttemberškog teologa Ivana Brencija Postille godine 1568. koje je tiskano u proljeće u Regensburgu, a čiji primjerci stižu i na ugarski prostor (Jembrih, 2007: 278, 279, 281). Ovo je opsežno djelo jednostavno grafički opremljeno i tiskano s nekoliko slikovnih inicijala, naime Primožu Trubaru od njemačkih tiskara nitko se nije usudio posuditi drvoreze (Walderdorff, 1874: 127–129; Schottenloher, 1920: 65; navodi Jembrih, 2007: 285). Ovo navodimo stoga jer su i Mekinićeve dvije pjesmarice preskromno ilustrirane, vjerojatno zbog dodatnih troškova s kojima autor nije raspolagao, što se zamjećuje naročito kod druge pje- smarice, dok u prvoj na naslovnici rabljena je crvena i crna boja i jedna skromna incijala. Ivan Weißriach i njegov zet Maksimiljan Polheim 1567. iz Württemberga, odnosno Regensburga u Željezno pozivaju Stjepan Konzula i Antuna Dalmatina, od kojih će se pozivu odazvati onaj prvi. Neidenticifirana osoba 16. rujna 1568. godine piše Nikoli Gallusu pastoru u Regensburg da Konzul u Mađarskoj Hrvatima propovijeda: Venerunt sagittarii [na jesen- Stephanus Consul Histrianus / Stefan Consul / Stjepan Konzul Istrianin), pisac i prevoditelj; rođen 1521. u Buzetu, umro poslije 1568. vjerojatno u Eisenstadtu. 90 Klasje naših ravni Đuro Franković, Služiti gospodinu Bogu... sku vježbu] ex eo loco, ubi noster bonus Consul suis Croatis semen divini verbi spargit (Payr). Konzul i Dalmatin preveli su na hrvatski jezik Brenzovu Postillu (Regensburg 1568.) s posvetom Ivanu Weißriachu (auf Forchtenstein) i Miksimilijanu Polheimu (auf Ottenschlag). O Konzulu pouzdano se zna da je hrvatski propovijedao. No, Hrvati za razliku od Nijemaca nisu pokazali naročiti interes za reformaciju. Na ovim područjima hrvatski (krobot) župnici 1569. godine traže od odbora kojeg je imenovao kralj Maksimilijan II. (1527. – 1576.) da im dozvoli na stari način održavati svetu misu te da se povuče naredba koja je to zabranjivala. Dakle, bilo je hrvatskih svećenika kojima nije bila potrebna reformacija (Payr). Stjepan Konzul Istranin objavio je u Tübingenu (1561.) prvu početnicu za protestantske škole: Tabla za dicu edne malihne knižice, a iste godine u Urachu, zajedno s Antunom Dalmatinom Azbukar, tiskan na glagoljici i ćirilici. Ne raspolažemo s podatkom da su djeca u zapadnoj Ugarskoj učila iz tih početnica. O Konzulovom pozivu u zapadnu Ugarsku možemo više doznati iz pisama na njemačkom jeziku pohranjenima u Arhivu Kisega (Kőszegi Levéltár). Krištof Reuter (Christophorus Reütter) obraća se 9. listopada 1567. barunu Ivanu Weißprachu: «... Naš dragi Gospodin Bog je udovoljio želji Vašoj Milosti u osobi pobožnog kršćanskog svećenika gospodina Stipana Konzula, kojega je gospodin Teufel htio otpremiti i ispratiti od Regensburga u našu zemlju, te ga ja šaljem Vašoj milosti. (...) Vašoj Milosti ga upućujem uz poniznu želju i prošnju da krašćanskom dobrotom pomognete ubogim Hrvatima, budući da je to dobro djelo svetoga milosrđa (pomišlja na Postille – op. Đ. F.) kojim se promiče riječ Božja i privode duše Kristu. To je pobožan čovjek, vješt njemačkome, latinskome, talijanskome, hrvatskome i ćiriličkom jeziku1» (Jembrih, 2007: 342). Ivan Weißriach obraća se komornicima i savjetnicima Vijeća grada Regensburga 7. studenog 1567. godine: «Plemenita, čestita, mudra i skrbna draga gospodo i prijatelji, prije svega vam upućujem svoju ljubav i pokornost. Nedavno je ovdje ponovno bio gospodin Stipan Konzul, vaš kantor i crkveni službenik, radi potpore i pomoći za jednu hrvatsku Postillu u ovoj po1 90-92 krajini (riječ je o zapadnoj Mađarskoj – op. Đ. F.) i između ostaloga govorio s mojim Hrvatima i propovijedao im, čime je pridobio njihovu osobitu ljubav. Prema tome upućujem svoju srdačnu molbu za dopuštanje da ga sada mogu redovito pozivati iz kršćanske ljubavi i prijateljstva da ubogi Hrvati također upoznaju Svjetlost Božju. Time ćete učiniti dobro djelo jer će on moći više učiniti kod naših Hrvata nego kod Vas, za što ćete sigurno imati razumijevanja. Time ću dobiti više nego što zaslužujem» (Jembrih, 2007: 343). Iz pisma Stipana Konzula nadnevkom 20. studenog 1567. upućenom barunu Weißpriachu doznajemo: « ... da budem zakonito pozvan podučavati uboge Hrvate i propovijedati im, da bi se to obavilo na uredan način. ... Vaša Milost ne bi mogla ubogim Hrvatima ničim više pomoći nego da se ovakva Postilla uskoro tiska ...» (Jembrih, 2007: 344). Posljednjeg dana studenog, kako navodi Konzul, kantor u Poetskoj školi u Regensburgu, s ovim riječima se obraća Weißriachu: «... da sam sa svojim drugom 26. ovoga mjeseca (Bogu slava!) radosno i zdravo stigao do Regensburga i pismo Vaše milosti dostavio svojoj gospodi… da će Vaša Milost pisati ovdašnjem poštovanom Vijeću i o poslu gospodina Antona (riječ je o Antunu Dalmatinu koji je otišao u Ljubljanu, gdje je 29. ožujka 1579. umro – op. Đ. F.) da bismo mogli imati Božji i uredni poziv… i da ja s gospodinom Antonom vesele i mirne savjesti mogu krenuti k Vašoj Milosti i tamo služiti gospodinu Bogu i ubogim Hrvatima» (Jembrih, 2007: 345). Palača Eszterházy, u Željeznom (Eisenstadt) 91 Klasje naših ravni Đuro Franković, Služiti gospodinu Bogu... Barun Ivan Weißpriach 6. prosinca 1567. smatra da će egzistencijalno stanje Konzulovo i Dalmatinovo biti sređeno te se pismeno obvezuje: «Znajte dakle, što se tiče godišnjeg dohotka Vašega i gospodina Antona, a riječ je o svoti koja iznosi 300 zlatnika, što Vam ih pripisujem na savjet gospodina Reuttera, obećajem da ćete ih dobiti bez pritužbe i brige. A glede druge točke koja se tiče Vašeg traženja pomoći i potpore Vašim domaćicama i djeci nakon Vaše smrti i u tome sam spreman pomoći sa svojim nekim prijateljima. ... Bit će to slično kao u gradu Regensburgu prema propovjednicima, đakonima i crkvenim službenicima i to ima biti čin, a ne samo riječ. Kako u prošlom pismu pišete i obećajete da ćete oko svetog Jurja doći s gospodinom Antonom, s time svakako računam. Tako želim odrediti gospodinu Hansu Stockhameru tih 50 zlatnika za hrvatsku Postillu i gospodinu Antonu 20 zlatnika, i neka se novac pošalje nakon stanovite pismene privole i obećanja. Neka tom prilikom uzmu tih 100 primjeraka (knjiga) sa sobom, a budući da i sami znate da ja ne znam s time dobro postupati, neka ih oni tom prilikom ponesu» (Jembrih, 2007: 345-346). Šesto pismo koje se vezuje za dolazak Konzula u Željezno datirano je 28. siječnja 1568. godine. Konzul s ovim riječima se obraća Weißpriachu: «… Držim da će godišnje 300 zlatnika za gospodina Antona i mene biti dostatno i time smo vrlo zadovoljni. Od tih 300 zlatnika ja gospodina Antona godišnje hranim, a dajem mu od toga 40 zlatnika, kao što se Vaša Milost sa mnom dogovarala te ću to rado i učiniti» (Jembrih, 2007: 346). Za kratko vrijeme ponovno se javlja Stipan Konzul, tj. 21. veljače: «Najponiznije molim da mi priopćite u dvije riječi što Vaša Milost razmišlja o tome, da bih se mogao pripremiti i biti s pomoću Božjom kod Vaše Milosti već u korizmi. Gospodin će Anton i moja domaćica ostati ovdje do dana svetog Jurja i doći će zajedno s knjigama, jer u to vrijeme ide više brodova prema Lincu na velesajam (Jembrih, 2007: 349). Na poleđini pisma piše: Ja, Hans Auffler svojim rukopisom potvrđujem da sam od blagorodnoga gospodina Weißpriacha primio 60 florena u kovanicama za Stipana, kantora u Regensburgu, koji mi je za to dao nalog» (Jembrih, 2007: 346). 90-92 O Konzulovim godinama prevedenih u Željeznu oskudijevamo u podatcima. Stipan Konzul koji je imao velike zasluge u prevođenju protestanstkih djela na hrvatski jezik djelovao je sve do 1579. godine u Frakanavi (Fraknó) i Željeznu (Kismarton) pod zaštitom Weißriacha. Njegovu ćer Anu 1570. uzima za ženu Jakob Rittschendel šopronski pastor, a poslije smrti svoga muža udaje se po drugi puta za zlatara Adama Lacknera. Konzul imao je i sina Rittschendela koji se u Šoprunu 1579. dogovora o ostavštini svoga oca (Payr, internet). Konzulova kći Ana bila je druga supruga zlatara Ádáma Lacknera, odgajateljica najpoznatijeg gradonačelnika, pravnika iz novije povijesti Kristófa Lacknera (1571.–1631.) koji se je pokazao valjanim zaštitnikom protestantizma (Payr, internet). Literatura: Jembrih, Alojz (2007) Stipan Konzul i «Biblijski zavod» u Urachu, Folia Protestantica Croatica 01, Teološki faklutet «Matija Vlačić Ilirik» Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.; Payr, Sándor (1924) A dunántúli evangélikus egyházkerület története, zbornik 1. Vallás, egyház/Egyháztörténet (evangélikus egyház), Sopron. Utvrda u Željeznom (Eisenstadt) 92 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Povratak u jezik pređa... 93-97 Povratak u jezik pređa kao u uterus sazdan od sjećanja ĐURO VIDMAROVIĆ Poštovana gospođo Totch-Naumova, molimo Vas da se kao novoizabrana članica Društva hrvatskih književnika predstavite našoj javnosti. - Predstavljajući se zastajem pred pitanjem tko sam zapravo JA? Odgovor bježi nekuda predaleko ljubeći prošlost, djetinjstvo, ranu mladost gdje bol brani krajolike uspomena, ili narodski rečeno, gdje nam je korijenje, na padinama Papuka u predivnoj ravnici Slavonije, u rodnom Daruvaru, da bi dočekala sadašnjost, životnu zrelost, usvojen jezik, društveni i kulturni ambijent druge domovine Makedonije u njezinom glavnom gradu Skopju, gdje živim već nekoliko desetljeća. Ljerka – znanstvenica Završila sam Ekonomski fakultet, postdiplomski studij, magistrirala na Ekonomskom fakultetu u Skopju i postala magistra ekonomskih znanosti. Dalja edukacija na mnogobrojnim studijama među kojima je najdraži FOIP, Studij Ekonomskog instituta – Zagreb i financiranje projekata Europske banke iz Rima i Đenove. Specijalnost su mi poslovne financije i izrada biznis planova. Dugogodišnji sam predavač i koordinator mnogobrojnih znanstvenih projekata Vlade Republike Makedonije (RM), Ekonomskog fakulteta u Skopju i inozemnih fondacija . Trenutno radim kao konzultant na projektima Vlade RM. Autorica sam oko 50 znanstvenih radova iz oblasti ekonomije, objavljenih u renomiranoj znanstvenoj periodici. Ljerka – pjesnikinja, esejistica i književna prevoditeljica. Pisana riječ je moja dugogodišnja ljubav, naklonost, uzbuđenje koje uzvraća ono što donosi istinsko življenje. Kao trčanje u slikopisu, postojano stremljenje za uspostavom harmonije sa samom sobom. Pjesma govori i za ono što nije napisano, ona se obraća čovjeku licem u lice, stupajući s njime u direktan odnos, bez ikakvih posrednika. Doživljaji neobjašnjeni, neočekivani, nemir tišine, stvarao je godinama stihove na makedonskome i hrvatskome jeziku. Moj pjesnički profil - 12 objavljenih zbirki pjesama. Objavljene knjige: Šapat ljubavi, 1975. godine: Daljine, 1980 godine; Prizvuci,1990. godine; Serafimovo oko, 1991. godine, Raskumljeno vrijeme, 1993. godine; Dodirna točka, 1993. godine; Izmirski put, 1995. godine; Svjetlost očekujem ,2000. godine; Kiša nosi istinu, 2007. godine. Pjesničke zbirke na hrvatskome jeziku: Vrijeme koje više nije moje (2005.); Potisnute paralele (2007.) i Između dvojbi (2010.) Vi ste afirmirana makedonska pjesnikinja i članica tamošnje književne udruge. Opišite nam put koji ste prešli od etablirane makedonske poetese, do uvažene hrvatske pjesnikinje. Zbog čega ste zamolili prijem u DHK? - U životu moja vodilja je motto: “Ništa nije nemoguće”. Stjecajem okolnosti vezanih za vlastiti životopis našla sam se u Makedoniji. Pisanje poezije bilo je jedno lijepo stvaranje stihova kao slika koja ne prodire iskustveno, no ipak se kreće upletena u njega kao da želi razglasiti kroz prostor i vrijeme svoju poruku, pokazujući istinito lice života ili mogućnosti 93 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Povratak u jezik pređa... sreće. Nakon nekoliko vrijednih knjiga stihova na makedonskome jeziku, primljena sam u Društvo makedonskih književnika na prijedlog velikana makedonske književnosti Blaže Koneskog. Pjesme su mi prevedene na engleski, francuski, talijanski, rumunjski, turski, vlaški i albanski jezik. Nastupila sam kao makedonska pjesnikinja na mnogobrojnim književnim manifestacijama, među kojima su : Mazzara del Vallo - Sicilija, Mediteranski susreti u Ateni, Struške večeri poezije - Struga, Susreti pjesnika u Rumunjskoj, Izmirski susreti u Turskoj, i drugi. Dobitnica sam prestižnih nagrada za poeziju. Ponosna sam što sam uvrštena u projekt Vlade Republike Makedonije: „130 toma makedonske književnosti“, u knjizi Suvremena makedonska poezija. Paralelno stvarala sam stihove na materinskome jeziku i slala ih u hrvatska glasila. Odgovora, međutim, nije bilo. Ostala je tišina. Nisu čuli moju želju za potrebom pjesničkog govora na jeziku mojih pradjedova. Godine su prolazile. Ostala sam vjerna tom stvaralaštvu, budući je moj emotivni prtljag plod duhovnoga tapkanja koje se ne može podijeliti, već samo potiče na novo rađanje stihova. Vjerujem, kako nam život daje ,upravo, onoliko koliko očekujemo od njega. To traganje iskaza na hrvatskome jeziku dovelo me je u predivno slavonsko selo Rešetare, gdje sam po prvi puta pročitala moje hrvatske pjesme. Osjetila sam neobjašnjenu radost, raširene ruke prijateljstva, i tada, na oproštajnoj pjesničkoj večeri uz kutjevačku graševinu i domaći kulen, sramežljivo sam povjerila gospođi Diani Mašali Perković iz Matice hrvatskuh iseljenika kako bih silno željela objaviti svoje pjesme. I tako je sve krenulo. Moje dugogodišnje „kucanje“ na vrata hrvatskoga pjesništva začuo je istaknuti književnik i književni kritičar Đuro Vidmarović i poželio dobrodošlicu u matičnu sredinu. Velikom potporom gospodina Vidmarovića i Hrvatske Matice iseljenika ,Zagreb, objavljena je moja prva knjigu na hrvatskome jeziku, naslovljena Vrijeme koje više nije moje, a promocija je održana u Društvu hrvatskih književnika. U književnost matičnoga naroda probijala sam kroz „mala vrata“, skromno i samozatajno, preko Rešetaračkih susreta. Riječ je o atmosferi ove manifestacije koja na jedan način slavi „kraljicu umjetnosti“ - Njeno Veličanstvo Poe- 93-97 ziju. Ljubav prema poeziji, odnos prema njoj i potreba za njom zbivala se kroz dosluh vapaja izvandomovinskih pjesnika u prešućenoj šutnji povratka hrvatskome jeziku. Posvema, ovi čuvari pjesništva, među kojima želim spomenuti predsjednika KLD „Rešetari“, Ivana De Villu i književnika, mr. sc. Ivana Slišurića, dali su podršku mojem pjesničkom stvaralaštvu i uz potporu HMI objavili zbirke pjesama: Potisnute paralele i Između dvojbi. Kontakt s hrvatskim književnicima na književnim susretima u Rovinju, kao i na Večerima hrvatske iseljeničke lirike u Zadru, bili su još snažniji emotivni poticaj za moj povratak etničkim korijenima. Upravo taj osjećaj za produbljivanje veza s rodnom Hrvatskom, hrvatskim književnicima i ujedno, ohrabrena objavljenim kritikama o mojim knjigama od strane istaknutih književnih imena među kojima : Sead Begović, mr.sc. Ivan Slišurić, Đuro Vidmarović, Lujo Medvidovič, Tomislav Marijan Bilosnić i drugi, vodio je želju za prijem u članstvo DHK. Ponekad razmišljam, za taj prijem nije bila potrebna molba već službeno posredstvo dviju književničkih udruga. Gospođo Naumova, što je za Vas hrvatstvo, odnosno, kako Vi kao osoba iz dijaspore određujete svoj etnički identifikacijski kod? - Raspolučenost između prošlog i sadašnjeg, između odrastanja u zavičaju i životne zrelosti u tuđini, transponirana je u pjesnički svijet kao suprotstavljanost između tame i svjetlosti, između svitanja života i iščeznuća. Dakako, čovjek je, pogotovo umjetnik, zastajao pred tajnom i čudom postojanja, s hrpom nepovratnih sjećanja. Otrgnutost je dvostruka od zavičaja i od naroda kojemu pjesnik pripada, pa je raspolovljenost stoga dvostruka: žal za djetinjstvom za koje J.P. Sartre reče: „Čovjeka ne određuju njegovo ponašanje niti ponos; presudno je djetinjstvo.“ Taj žal za djetinjstvom je prirodno stanje koje istovremeno slama i obogaćuje kompleks dijaspore, kao polovica nečeg što je vječno nedovršeno. Što je srastanje sa životom u zemlji gdje je čovjek našao novi dom? Gdje je stekao obitelj, usvojio novi jezik, upoznao društveni i kulturni ambijent. U duhovnom obzoru iseljenika iskrsavaju slike vremena koje je 94 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Povratak u jezik pređa... prošlo i što je snažnije srastanje s novim životom i novom sredinom, to je dublja nostalgija i žudnja za starim krajem, korijenima, matičnim narodom, materinskim jezikom - identitetom hrvatstva, jednostavno rečeno, ono bitno - vlastiti etnički i identifikacijski kod. Što preostaje pjesniku u dijaspori? Da namata oko sebe magičnu povezanost sačuvanih sjećanja i sadašnjost - trenutačni bijeg u svijet rasute svjetlosti s kojim se pjesnik nužno spaja iako njime nikada ne postaje Jednost, već samo nagovještaj tajnovite šutnje. Da se upita: „Gdje je moje mjesto?“ Odgovor bježi nekuda predaleko – drama otrgnutosti. Objasnite svoj stih o potisnutim paralelama. - Izvorište vlastite duše pjesnika u dijaspori oduvijek je podvojeno - između stvarnosti i ideala. Ako tome pridodamo i podvojenost između dviju Domovina, dobivamo one zbiljske parametre, “potisnute” i one realne, duševne paralele koje idu u beskonačnost i nikad se ne spajaju. Upravo tu dosegnutost naslućivanja intimnog iskaza nedohvativih prostora potražimo u stihu potisnute paralele: Prineseni Luč u vatrenoj borbi licem u lice zasigurno uzburka potisnute paralele U smisao odgonetke stiha uspješno je proniknuo, istaknuti književni kritičar, Đuro Vidmarović u ulomku predgovora : “U zbirci Potisnute paralele potražili smo, na prvome mjestu, “razloge” njezina nastanka u izvanliterarnoj sferi povratka materinskome jeziku, a time i narodnosnim korijenima. Traženje je urodilo plodom. Većina pjesama sadrži šifrirane poruke o tome. U njima pjesnikinja objašnjava složenim jezikom simbola i alegorija, parabola i semantema svoju ljudsku dramu. Drama se sastoji u raspolovljenosti lirskoga subjekta između povratka u jezik pređa kao u uterus sazdan od sjećanja na djetinjstvo i mladost, obiteljsko ognjište arkadijske krajolike drage hrvatske do- 93-97 movine, i životne datosti sa svim lijepim i manje lijepim sadržajima.” Kako se kao književnica krećete između makedonskog i hrvatskog jezika? - Slijedim put mnogih hrvatskih pjesnika koji su stvarali i pjevali na više jezika Ubrajaju me u bilingvalne pjesnikinje. Prošla sam jezičnu edukaciju, ovladala makedonskim jezikom, prema kome se odnosim s velikim poštovanjem i na kojem sam stvarala i još uvijek stvaram, kako književni kritičari pišu “moćne stihove.”Upravo je u tisku najnovija zbirka pjesama naslovljena Kroz vihor vjetra živi čovjek (Niz viežot na veterot živee čovekot), financirana sredstvima Ministarstva kulture RM. Paralelno i stalno materinski jezik živi u mojoj svijesti, s ponosom ga nosim i njegujem u svome srcu. „Živeći i djelujući izvan matičnog jezičnog i narodnosnog prostora, prihvaćajući i jezik nove sredine kao sredstvo svoga lirskog izričaja, Naumova, pjesnikinja već izraženog i prepoznatljivoga stila na oba jezika, nikako ne može otkloniti unutarnju dramu otrgnutosti, izdvojenosti i rasuća. To se jasno dade nazrijeti iz njezinih stihova pisanih hrvatskim jezikom, u kojima stalno propituje sebe i svoju materinsku riječ. U neprestanom unutarnjem dijalogu sa sobom i jezikom, ona na ponajbolji način iznosi iskustvo svog izvornog jezika, kao jedino sigurno vlastito iskustvo.” ističe istaknuti književnik i književni kritičar Tomislav Marijan Bilosnić. Kažite nekoliko riječi o današnjoj makedonskoj poeziji. - Makedonska književnost već odavno je prešla nacionalne granice i postala je “svjetska pojava.” Prisjećam se Struških večeri 2005. godine na tradicionalnom međunarodnom festivalu poezije, koji se već pedesetak ljeta održava na obali Ohridskog jezera i veoma ilustrativnih riječi američkog pjesnika Vilijama S. Mervina, dobitnika Zlatnog vijenca: „Nigdje na svijetu nisam vidio toliko duboku, toliko bezuvjetnu i prirodnu ljubav prema poeziji kao u Makedoniji.” U znaku ove istine, naglasimo grandiozni nakladni projekt naslovljen „130 toma makedonske književnosti”. Ovaj projekt financiran od 95 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Povratak u jezik pređa... Vlade Republike Makedonije, reprezentativni je izbor autora i djela makedonske književnosti i to od početaka pisma, pa sve do danas, što daje uvid u povijest makedonske književnosti od iskona, do suvremenog trenutka. Dominantni žanr u makedonskoj književnosti je roman. Ipak, poezija ostaje jedan od najzanimljivijih fenomena književnoga života. Smatra se da je „samo poezija moćna da dodirne suštinu svijeta“. Od utemeljitelja suvremene makedonske poezije, Koste Racina (1909.-1943.) i njegove zbirke stihova Bijele zore (Beli mugri; 1939.), pa sve do današnjih dana, makedonska poezija ocrtava vlastitu, originalnu i veoma specifičnu stazu na mapi svjetskih književnosti. U svrhu dodirnute istine, citiram velikana makedonske poezije Blaže Koneskog:” Smatram kako je poezija bila, i sada je, i dalje će ostati nerazdvojni drug čovjeka.” Pjesnička magija suvremenih makedonskih stvaralaca bilježi ožiljke vremena, ili točnije rečeno, vodi dijalog s vremenom. Pjesnici su svjedoci makedonske svakodnevice koju pretaču u stihove. Na makedonskom pjesničkom nebu mogu se susretati velike različitosti modela pjesničkog diskursa, slikovitosti i vizualizacije individualiziranog pjesničkog izraza. Stoga je veoma teško, kroz stihove suvremenih makedonskih pjesnika, izdvojiti jednu dominantnu pjesničku struju, vodeći model pjevanja ili trend, imajući u vidu pluralizam ideja, osjećanja, govora. I kako često ističu makedonski književni kritičari: ” Suvremena makedonska poezija polemizira s aktualnim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ponekad s ukusom ironije i cinizma, ali i uz naglašenu liričnost iskaza.” Gospođo Naumova, nakon što ste postali članica DHK, od Vas smijemo očekivati da doprinesete upoznavanju makedonske kulturne javnosti s hrvatskom književnošću. Bila bi to uloga mosta o kojem govore političari, a zapravo je riječ o ulozi «veleposlanice» DHK u Društvu makedonskih književnika. Jeste li spremni za takvo zaduženje, odnosno, imate li uopće prilike djelovati sukladno ovakvim očekivanjima? - Zajednica Hrvata u Republici Makedoniji je most između dvije prijateljske države - Hrvat- 93-97 ske i Makedonije. Odbor za kulturu, u kojemu sam jedan od članova, odgovorna za Literarnu sekciju, organizirala je mnogobrojne kulturne projekte: izložbe, koncerte, nakladu knjiga, književne večeri i posebno se trudi prezentirati makedonske umjetnike u Hrvatskoj, a u Makedoniji da se pojavljuju hrvatski umjetnici. Kao članica Nadzornog odbora Direkcije za kulturu i umjetnost trudim se organizirati kulturne manifestacije hrvatskih umjetnika na tradicionalnoj kulturnoj manifestaciji “Skopsko ljeto”, a ponekad i na festivalu “Ohridsko ljeto.” Suradnica sam nekih književnih glasila u Makedoniji. Uspjela sam realizirati književnu razmjenu između časopisa “Mogućnosti” iz Splita i “Sovremenost” (“Suvremenost”) iz Skopja. Napravila sam izbor i hrvatski prijevod deset makedonskih književnika koji su objavljeni u Hrvatskoj, a kao razmjena u glasilu “Sovremenost” objavila sam prijevode hrvatskih književnika na makedonski jezik. Na obostrano zadovoljstvo potpisan je Program kulturne suradnje između Hrvatske i Makedonije za godine 2009.-2011. Program će ojačati suradnju dviju država u svim segmentima kulture, te doprinijeti boljem povezivanju kulturnih institucija. Kulturna suradnja najvećim će se dijelom odvijati kroz razmjenu kulturnih manifestacija, kao što su likovne izložbe, glazbeni koncerti, prijevodi knjiga, kazališna gostovanja i sl. Posebna pozornost posvećivat će se i zadovoljavanju kulturnih potreba hrvatske i makedonske manjine. Osobno mislim, kako se razmjena književnih društava Hrvatske i Makedonije treba poboljšati. Potpisan je Protokol o suradnji. Nešto se događa, neki prijevodi, neke manifestacije, no potrebna je bogatija i intenzivnija suradnja. Sigurno da u makedonskom društvu postoji volja, a postoje i mogućnosti. Sada, već kao članica oba Društva, spremam Program suradnje koji ću prezentirati na Predsjedništvu u Skopju, i razumije se, kao i do sada, truditi ću se biti most između književnoga stvaralaštva meni dragih država, Hrvatske i Makedonije. Vi ste cijenjena članica hrvatske etničke manjine u Republici Makedoniji. Opišite nam osnovne karakteristike te zajednice, podsjetite nas na njezino mjesto u makedonskome 96 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Povratak u jezik pređa... 93-97 društvu, ali i na poteškoće s kojima se suočava, od asimilacije, nemogućnosti učenja materinskog jezika, komunikacije s matičnom zemljom, pa do eventualnih oblika diskriminacije. javnom životu u sferama vezanima za njihov manjinski interes. Jedan je veliki mislilac rekao: “ Odnos prema manjini u jednoj državi, ustvari, najviše govori o većini.” Zajednicu Hrvata u Republici Makedoniji, najbrojnija je udruga građana, s 1158 članova, koja postoji od 1996. godine, što je dokaz ozbiljnosti i kontinuiranog rada. Uspjela je okupiti veliki broj Hrvata koji žive u Makedoniji, a osim u Skopju, djeluje preko ogranaka u Štipu, Bitoli, Ohridu - Strugi i Kumanovu, a uskoro i drugim gradovima diljem Makedonije. U Zajednici kontinuirano se radi na očuvanju hrvatskog identiteta, preko izučavanja hrvatskoga jezika, kulturnih manifestacija i njegovanja drugih hrvatskih osobitosti, jednom riječju, očuvanje hrvatske nacionalne, kulturne i vjerske tradicije. Bogate aktivnosti ZHRM obavljaju se zahvaljujući timskom, transparentnom i profesionalnom radu članova koji se, uglavnom, temelji na entuzijazmu i ljubavi prema svojoj prvoj domovini – Hrvatskoj. Aktivno sam uključena u društveni rad Zajednice, kao članica predsjedništva, predsjednica Odbora za projekte, članica Odbora za kulturu i uredništva glasila Hrvatska riječ. Isto tako, jako sam ponosna, što već dugo godina pjevam u našem zboru „Dobra volja“. Moj društveni rad odvija se i izvan Zajednice kao višegodišnja članica Nadzornog odbora Direkcije za kulturu i umjetnost grada Skopja i sudionica u organizaciji kulturne manifestacije Skopsko ljeto. Poteškoće s kojima se suočava ZHRM su nedostatak financijskih sredstava koja su potrebna za realizaciju planiranih projekata, a očekuje se kako će on biti riješen implementacijom sporazuma RM i RH o zaštiti prava makedonske manjine u RH i hrvatske manjine u RM. Potpisom šefova hrvatske i makedonske diplomacije označena je važnost Sporazuma o zaštiti hrvatske manjine u RM i makedonske u RH. Ovim važnim dokumentom uređena su pitanja budućeg prava na izražavanje, očuvanje i razvijanje nacionalnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta dviju manjina, zatim mogućnosti izučavanja njihovih materinskih jezika u okviru obrazovnog sustava dviju zemalja, kao i trajno rješavanje financiranja i sudjelovanja u Poznata makedonska narodna pjesma ima stih: «Prokleta da je Australija...», a bosanska: «Svaka tuđa zemlja, tuga je golema...» Je li za Vas Makedonija tuđa zemlja, ili Domovina? Smatram kako je najvažniji ključ za uspjeh u životu osobna inicijativa. Čovjek sam stvara svoje šanse i uvijek treba biti pripremljen da ih iskoristi i korača životnim putanjama koje sam odabere. Moja osobna sudbina, usud ili odabir, kako god već ocijenila moj život, bila je Makedonija, lijepa i gostoljubiva zemlja, zemlja u kojoj već desetljećima živim, zemlja u kojoj sam ostvarila profesionalnu i umjetničku karijeru, zemlja kojoj sam poklonila najljepše godine života, zapravo cijeli svoj život, ovdje su moji prijatelji, suradnici, moja svakodnevica i najvažnije, ovdje je moj topli dom. Razmišljam često o nezaboravnim žilavim etničkim korijenima i vraćam sjećanja i stavljam kao nazivnik vlastitoga poetskoga iskaza : „Protjerani mimohod godina raznježi pukotinu kroz koju mogu zaviriti.“ 97 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Životne dvojbe kao nadahnuće 98-99 Životne dvojbe kao nadahnuće ĐURO VIDMAROVIĆ LJERKA TOTH-NAUMOVA, IZMEĐU DVOJBI – Ljerka Totch-Naumova, makedonska je i hrvatska pjesnikinja, esejistica i književna prevoditeljica. Rođena Daruvarčanka, udajom se skrasila u Makedoniji, koju je prihvatila kao svoju drugu Domovinu, postavši dijelom hrvatskoga etničkoga rasuća. Ovladala je makedonskim jezikom gotovo do simetrične dvojezičnosti, što joj je omogućilo književno djelovanju u novoj životnoj sredini. Njezin je odnos prema jeziku životne sredine vrijedan pažnje. Poštovanje koje je Ljerka Totch-Naumova iskazala prema jeziku domicilnoga naroda, a da se pri tome nije odrekla svoga materinskoga jezika, primjer su sretne i poželjne inkulturacije pripadnika etničkih manjina u društveno tkivo većinskoga naroda. U tome je bila motivirana u tolikoj mjeri da je svoj književni talent razvila na makedonskome, a ne na hrvatskome jeziku. Nakon nekoliko vrijednih knjiga stihova izabrana je u Društvo makedonskih književnika, kao jedina Hrvatica do sada. Na materinskome hrvatskom jeziku javlja se posljednjeg desetljeća, dakle, nakon što je postala etablirana makedonska poetesa. Njezin pjesnički glas dolazi iz dijaspore, kao ljudska sudbina i povijesna činjenica. Ta činjenica zaslužuje posebnu elaboraciju. Iz rečenoga je vidljivo da je Ljerka Totch-Naumova prihvatila, kao Hrvatica, vlastitu integraciju i inkulturaciju u makedonsko društvo na optimalan način: savladala je jezik naroda s kojim je odlučila živjeti na najvišoj razini, odnosno u mjeri koja joj je omogućila književno stvaralaštvo. Pri tome nije prihvatila asimilaciju, odnosno nije se odrekla svoje nacionalne samobitnosti. Kao cijenjena makedonska književnica hrvatskoga podrijetla Naumova podsjeća na plejadu čileanskih pisaca koji su podrijetlom Hrvati, ali su svoj književni rad ostvarili na španjolskome jeziku. No, za razliku od njih, koji su u većini zaboravili materinski jezik, Naumova mu je ostala vjerna, a kako su godine prolazile, pojavila se i potreba za pjesničkim govorom na jeziku pradjedova. Pri tome krenula je skro- mno i samozatajno, posredstvom Rešetaračkih susreta, manifestacije književnika-amatera koji dolaze iz dijaspore u ovo pitomo slavonsko selo kako bi s domaćim kolegama čitali svoje stihove. Pripadam krugu hrvatskih književnika koji su prihvatili Ljerkinu skromnost kao vrlinu i poželjeli joj dobrodošlicu u matičnoj sredini. No, neka su zbivanja i neke odluke pokazale kako je njezin povratak književnosti matičnoga naroda trebao biti nešto službeniji, što znači da nije trebao ići kroz mala vrata, već posredstvom dviju književničkih udruga. Ljerka Totch-Naumova objavila je do sada na hrvatskome jeziku dvije pjesničke zbirke: «Vrijeme koje više nije moje» (2005.) i «Potisnute paralele» (2007.). Prva je zbirka otkrivala osobu koja sublimira svoja iseljenička iskustva, čini obračun gubitaka i dobitaka vlastita života u tuđoj sredini, dok se u drugoj zbirci otkrića kao vrsna autorica hermetičkih stihova, ne krijući kako joj je uzor veliki hrvatski pjesnik Danijel Dragojević. Zbirka «Između dvojbi» treća je, dakle, knjiga hrvatskih stihova Ljerke Toch-Naumove. Iz naslova je vidljiva i autobiografska pozicija pjesnikinje, zapravo njezina potreba da osobnu sudbinu, usud ili odabir, kako god već ocijenili njezin život, stavi kao nazivnih vlastitoga poetskoga iskaza. Ovo ističemo ne zbog nakane spuštanja razine percepcije koju zaslužuje ova knjiga, kao djela koje omeđuju i sputavaju galutski okviri, već kao prilog razumijevanju fenomena Totch-Naumova. Možda je pretenciozno koristiti pojam fenomen, ali dajem si pravo na njega klada je riječ o ovoj poetesi, stoga što je ona jedinstveni «hrvatski slučaj» u tzv. okruženju. Naime, njezin povratak poeziji na materinskome jeziku bio je ujedno u povratak vlastitome narodu. Ljerka nije tek kroz stihove iskazala svoju etničku samobitnost, već i djelatno, predajući se bez ostatka društvenome radu u maloj zajednici makedonskih Hrvata. Stoga njezine «dvojbe» su istinski problem, možda i krik. Naumova s razlogom svoju pjesničku zbirku naziva «između dvojbi». To znači i život između 98 Klasje naših ravni Đuro Vidmarović, Životne dvojbe kao nadahnuće dviju tišina, između pitanja i dalekog odgovora. Stoga pjesma sa stihom iz naslova zbirke, biva posvećena tišini. Zove se «Zvuk tišine». U njoj su stihovi: «Poruka šutnje/ katkada/ ostavlja/ bespovratno potrošenu/očekivanu riječ/ proletjele prošlosti/ IZMEĐU DVOJBI…» Život čovjeka u dijaspori prolazi doista između dvojbi. Kako dalje? S jedne strane je lijepa i gostoljubiva zemlja u kojoj je ostvarila profesionalnu i umjetničku karijeru, zemlja kojoj je poklonila najljepše godine života, zapravo cijeli svoj život, ali čijim djetetom, da se izrazim staromodno, postala nije i nije mogla postati, dok je su s druge strane žilavi etnički korijeni, nezaboravni krajolik djetinjstva u rodnoj Slavoniji, draga materinska riječ, Hrvatska kao slobodna Država i zemlja hrabrih ljudi koji su hrabrošću izborili slobodu, Hrvati kao narod u čijim tugama i radostima, uspjesima i neuspjesima, osjeća sebe, čijim je dijelom sve to više što godine kucaju na vrata postojanja. Zbirka «Između dvojbi» podijeljena je u tri tematske cjeline, koje svaka na svoj način razrađuju i produbljuju temu zadanu naslovom: «Istina nam sve oduzima»; «Provala sna» i «Prebirući u mislima». Kako ne bi bilo nesporazuma, želim naglasiti, kako je Ljerka Totch-Naumova izgrađena pjesnička individualnost, književnica u naponu snage. Njezin je poetski govor precizan, stilski i žanrovski definiran, jezik stabilan, misao disciplinirana, filozofija prepoznatljiva, a izvanliterarne poruke uočljive. U uvodnoj pjesmi otkriva nam se poetska i ljudska poruka ove knjige USKRŠNJA NOĆ Mirišeš na posljednju laticu. Presječen korijen te obuzima. Zaveden od potonulog vala – rumenilo žita kao potpora – miluješ ga. Po rubu Neba – iskorjenjuješ uhvaćenu Boževinu. Prstenjuješ nezaustavljenu plimu – užareni kamen mrviš. Kakvo tajanstvo nosiš ispod tereta samoće? Nesagorjela Uskršnja Noć – Sveti plam – krštenički začetak. Svjedok izbrisane mrlje. 98-99 Vapaj zaboravljenih vrtloga milozvučna javljanja – namreškanost Šutnja – progonstvo. Dan-danas, bez daha se valja pljusak – u zametku. U More Srce donijeh More ne stari – ljubi. More ljubi... Ljubi... Pjesnikinja ne krije svoju ljudsku poziciju, čak naglašava izgubljenost kao osobnu sudbinu. «Tamo gdje hodaju/ izgubljene ulice/ množi se/ opet/ sudbina». (Iz pjesme «Množi se sudbina») Što je sudbina? Možda je odgovor u slijedećoj pjesmi: LICE ŽIVI IZA LICA Razapeti glas. Ne zaustavljaju se zvijezde. Bijele zvijezde! Govorim li ono što mislim? Bože, osveta Sna! Kao otpadnik razmišljam. Nijedna boja ne bi razgorjela veselje. Bjelina zrije. Bijesno Nebo - predvodnik – bujicu izlijeva - tumač zagonetke. Pjeva prestvaranje. Koga bih volio osim tebe, osim tebe?šapuće San i slijedi jednu pjesmu žednu za Snom, iščezavajući onamo gdje je prekinut. Isprani vlastiti lik pred zrcalom – lice živi iza lica. Postajem bljesak... San li bijaše to? Knjiga «Između dvojbi» zrelo je pjesničko djelo, koje je u našu suvremenu književnost unijelo temu što je mogla doći jedino iz dijaspore. Ta je knjiga stoga primjer kako pjesnik snažnog poetskog glasa može sudbinu koja je sa osobnoga aspekta puna dilema, a sudbina života izvan rodne grude to jest, na književnoj razini tu dilemu može pretvoriti u pjesničko bogatstvo. 99 Klasje naših ravni Naco Zelić, Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. 100-105 Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. NACO ZELIĆ S radošću i zahvalnošću prihatio sam poziv prijatelja i suradnika, dragoga čovjeka i svećenika Andrije Kopilovića, da kao jedan od inicijatora i organizatora javne proslave dužijance u Subotici od 1968. do 1971. a u povodu stote obljetnice crkvene i javne proslave dužijance u Subotici, kažem koju riječ o tim proslavama. Da, bilo je to davno, prije 43 godine, u nekom drugom vremenu, kada smo, te davne 1968. godine organizirali prvu javnu proslavu dužijance, tzv. gradsku dužijancu. Od godine 1911. kada je Blaško Rajić, župnik župe sv. Roke u Subotici, u mojem dragom Keru, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom u Subotici i njegovom predsjednicom Justikom Skenderović-Lešinom, organizirao prvu javnu proslavu dužijance i misu zahvalnicu 6. kolovoza 1911., crkveno−javna proslava dužijance bila je najznačajnija i najomiljenija svečanost bunjevačkih Hrvata u Subotici, a kasnije i u Somboru i u više drugih župa. Od 1919. do 1940. središnje proslave dužijance održavane su u katedralnoj crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici. S iznimno bogatim programom dužijanca je s dva bandaška para proslavljena u okviru velike svečanosti bunjevačkih Hrvata 1936. Tijekom Drugoga svjetskoga rata dužijanca nije proslavljana, a i nakon završetka toga rata i tzv. oslobođenja i nastalih društvenih promjena dužijanca se više nije mogla slaviti kao do rata. Istina već prvih poratnih dana, još dok se čula topovska grmljavina s Dunava iz Batine, u Subotici su počele oživljavati društvene aktivnosti bunjevačkih Hrvata. Pojedina društva, kao što je Bunjevačko momačko kolo, Subotička matica i druga nastavila su s radom, a osnovana su i nova poput Hrvatskoga kulturnoga društva. Od osobitog značenja za Hrvate u Subotici i u Bačkoj, bilo je osnivanje Hrvatskoga narodnoga kazališta (1945.) i pokretanje novina Hrvatska riječ (1945.), Sve je to pobudilo nadu da će bunjevački Hrvati u Subotici, a i u drugim mjestima Bačke gdje su živjeli u većem broju, nastaviti prijeratno društveno, kulturno i prosvjetno djelovanje i da će zahvaljujući novoj generaciji intelektualaca, razviti još bogatije djelovanje i raznovrsnije aktivnosti. Ali ubrzo sve je krenulo drugim tijekom. Pa i dužijanca se proslavljala samo kao crkvena svečanost. U slijedećem razdoblju samo je poneka priredba ili nastup pojedinih hrvatskih kulturnih djelatnika imao hrvatsko obilježje. Najčešće su to bile izvedbe komedija i drama Matije Poljakovića u subotičkom kazalištu: Č’a Bonina razgala – u sezoni 1950/51. i 1961/62., Vašange i Kuća mira – u sezoni 1952/53., Buckanje sa smutipukom – u sezoni 1954/55., Par žutih cipela i Bolto u raju – u sezoni 1959/60., Ludograd – u sezoni 1961/62., Zgode i nezgode – u sezoni 1962/63., Ode Bolto na ogled i Kad bog đavlu kumuje – u sezoni 1966/67., Bolto na fronti – u sezoni 1967/68. i Jedna cura sto nevolja – u sezoni 1969/70. Ostala su samo sjećanja na kalendar Subotička Danica i brojne novine i časopise kao što su Neven, Subotičke novine, Klasje naših ravni, Kolo mladeži, na brojna društva poput Pučke kasine, Dobrotvorne zajednice Bunjevaka, Bunjevačkoga momačkoga kola, Katoličkoga divojačkoga društva, Hrvatskoga pjevačkoga društva »Neven«, Hrvatskoga kulturnog−prosvjetnog društva »Miroljub«, na velebne i puku omiljene priredbe i manifestacije kao što su Dužijanca, Veliko prelo, Proslava 250. godišnjice dolaska jedne grupe Bunjevaca 1936., na Razgovore ... organizirane od 1934. te na proslave pučkih i crkvenih blagdana (godova) poput Bršančeva, Dova, Velike Gospojine, Velikog prela i drugih Društvo »Matija Gubec« u Tavankuta, unatoč promjeni naziva, što je uslijedilo 1956., zadržalo je hrvatski duh i ispunjavalo prazninu nastalu ukidanjem hrvatskih društava i ustanova u Subotici i po drugim mjestima Bačke, poglavito u 100 Klasje naših ravni Naco Zelić, Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. razdoblju od 1965. do 1972. godine. U to vrijeme, naime, jedino ovo društvo djeluje na očuvanju i populariziranju bunjevačkoga narodnog stvaralaštva i kulture kao dijela hrvatske kulture. Čini to sudjelovanjem folklorne grupe i tamburaša na brojnim smotrama i festivalima − na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1966., 1967., 1972., na Smotri narodnih igara »Bačka u igri« u Bajmoku (od 1966.), na Festivalu muzičkih društava Vojvodine u Rumi (od 1967.), na Pastirskom saboru u Svrljigu (1967.), na Smotri folklora Slavonije i Baranje «Vinkovačke jeseni» u Vinkovcima (od 1971.), na Smotri «Đakovački vezovi» u Đakovu, a i na proslavama DUŽIJANCE od 1968. i još na brojnim drugim, a gostovalo je i u Mađarskoj (1970.) i Poljskoj (1971. i 1972.). Osobito veliku pozornost i ponos da je to »naše«, izazvalo je djelovanje likovne kolonije društva »Matija Gubec« u Tavankutu organiziranjem, počev od 1962., brojnih izložbi slikarica naivki i slamarki diljem Jugoslavije i u SSSR, Italiji i Mađarskoj, te objavljivanjem prikaza ovih izložbi u tiskovinama, na radiju i televiziji. Ta je djelatnost društva »Matija Gubec« bila ne samo zamijećena već i visoko vrjednovana od organizatora brojnih festivala i smotri i drugih folklornih priredbi, od uredništava TV Zagreb, TV Beograd i drugih, pa i od Zajednice kulture Općine Subotici i Skupštine općine Subotica, što je izraženo dodjelom Oktobarske nagrade i pohvale Subotice za 1967. godinu tavankutskom Kulturno umetničkom društvu «Matija Gubec» »za rad i izvanredne rezultate u kulturi«. S tim u svezi želio bih ispričati, rekao bih, jednu anegdotu. Kada sam se nakon povratka s prve Međunarodne smotre folklora u Zagrebu 1966. vratio u Suboticu, jednoga dana kada sam prolazio subotičkim korzom zaustavio me je meni nepoznat čovjek i rekao mi je:Vidili smo se, čestitam vam. I razdragan i oduševljen stisnuo mi je ruku. Još se nisam snašao, a taj se čovjek udaljio i nisam ga stigao pitati tko je i što mi je želio reći i nikada ga više nisam sreo, a ako sam ga i sreo nisam ga prepoznao. Ali taj susret me se posebno dojmio i o tom susretu govorio sam prijateljima s kojima sam se u to vrijeme češće sastajao – Matiji Poljakoviću, Balintu Vujkovu, Ivanu Tikvickom−Pudaru, Stipanu Šabiću, Peri Skenderoviću i drugima 100-105 i tek nakon tih razgovora postao sam svjestan da je taj neznanac nastup Tavankućana na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, koji je bio zapažen i dobio je veliki publicitet, posebno u televizijskim izvješćima, doživio kao nastup nas Bunjevaca i naše predstavljanje. Pa kada je za taj nastup, kao i nastup naredne 1967. godine i druge aktivnosti društvo „Matija Gubec“ dobilo Oktobarsku nagradu Subotice, ocijenili smo da bismo i mi Bunjevci u Subotici trebali nešto slično organizirati u Subotici. Poticajno je to bilo brojnima među bunjevačkim Hrvatima u Subotici da se bolje organiziramo kako bismo javnosti potpunije predstavili bunjevačko narodno stvaralaštvo i kulturu. Učestali su ragovori bunjevačkih intelektualaca i znalaca narodnih običaja, kulture i stvaralaštva bunjevačkih Hrvata, U razgovorima su sudjelovali Balint Vujkov, Matija Poljaković, Ivan Tikvicki−Pudar, Ivan Tikvicki, st., Bela Gabrić, Marko Peić, dr. Vinko Perčić, Ivo Stantić, Ante Pokornik, Grgo Vukov, Vince Dulić, Ante Skenderović, Mirko Huska, Kata Maftelj, Kata Budinčević, Kata Stipić, Anica Balažević, Stipan Šabić, Pere Skenderović, Grgo Bačlija, Bela Tikvicki, Milivoj Prćić i ja i drugi. U tim je razgovorima ukazano na brojne narodne običaje (svadbene običaje, materice, oce, božićne običaje, proslavu svr’ godine, na skupove mladeži, kao što su divan, prelo, kolo i skupština, pokladne običaje, npr. vučenje panja, kokice, polivanje, kao dio uskršnjih običaja, na običaj kraljice, dužijancu i druge), ali .i na bogatstvo narodnoga stvaralaštva bunjevačkih Hrvata u Bačkoj (narodne pjesme, pripovijetke, plesove, tkanja, vezove i drugo). I razgovaralo se i o tom koji bi od narodnih običaja i oblika narodnoga stvaralaštva trebalo ponuditi Općini Subotica i Turističkom savezu Općine Subotice kao program folklorno−turitičke manifestacije, koji bi bio zanimiljiv osim bunjevačkim Hrvatima i ostalim građanima Subotice, ali i posjetiteljima sa širega područja i drugima. Tijekom tih razgovora posebno je upozoreno na to da su dva narodna običaja bunjevačkih Hrvata, iako obiteljske svečanosti, davno prije naših dana, prije ere turizma, postali značajne tradicionalne javne i masovne svečanosti, prave proslave, A to su prelo i dužijanca. 101 Klasje naših ravni Naco Zelić, Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. I imajući u vidu dugotrajnu tradiciju organiziranja crkveno−javne proslave dužijance (od 1911. do 1940.), koju je 1911., kao što je već rečeno, uveo prečasni Blaško Rajić, a osobito proslavu dužijance u okviru programa proslave 250. godišnjice doseljenja jedne grupe Bunjevaca održane u Subotici 1936., prevladalo je mišljenje da bi najprikladnije i najatrakltivnije bilo organizirati javnu proslavu žetvenoga običaja dužijancu. Upozoreno je da su proslave dužijance bile veoma popularne i omiljene, o čemu svjedoči i to što su narednih godina, pa do 1940. osim središnje proslave dužijance u katedralnoj crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, proslave održavane i u Somboru i okolnim seoskim župama − Tavankutu i Žedniku, u Čonoplji, a kasnije i u Bajmoku, Đurđinu, Maloj Bosni i drugdje. Nakon Drugoga svjetskoga rata, zbog nastalih političkih promjena, proslava dužijance organizirana je samo kao crkvena svečanost,.dakle kao liturgijska svečanost, ali ne i kao javna svečanost i zbog toga je umanjeno njezino javno značenje. A i u organizaciji tih svečanosti došlo je do značajnih promjena. I nakon što su još 1946. i 1947. godine bandaš i bandašica bili mladić i djevojka u narednim godinama do 1957. te uloge su imala djeca. Od 1958. bandaški parovi ponovo su mladići i djevojke, ali u pojedinim župama u naseljima i dalje su bila djeca. Zbog svih tih ograničenja i promjena i bunjevavčko narodno stvaralaštvo samo je djelomično prikazivano. Svo bogatstvo običajnoga slavlja i priređena pletiva od žitnoga klasja i slame − vijenci i krune i prelijepe narodne nošnje ostali su zatvoreni u crkvi. Ali stečeno iskustvo u svezi s organiziranjem tih svečanosti, kao i to što se taj običaj i događa baš u ljeto na kraju žetve, dakle u vrijeme kada je i jek turističke sezone ukazivali su da je proslava dužijance pravi izbor. Želja je bila da svečanosti dužijance dobiju i javno značenje koje su imale do 1940. godine i ocijenjeno je da će se to postići na način da se uz crkvenu proslavu dužijance organizira i javna proslava, s tim da se u okviru programa javne svečanosti prikaže nešto slično onomu što je prikazano u okviru programe proslave 1936. godine, a što se u okviru programa crkvene proslave nije moglo ostvariti. Predloženo je da u javnoj proslavi dužijance težište bude na prikazu narodnoga običaja proslave završetka 100-105 žetve pšenice, koji je kao obiteljska svečanost bio upražnjavan na svakom salašu, ali i da se taj prikaz obogati nizom priredbi vezanih za žetvu i žetveni običaj dužijancu. U tu se svrhu pristupilo prikupljanju građe, razgovaralo se s brojnim članicama nekadašnjega Katoličkoga divojačkoga društva i drugima koji su sudjelovali u organizoranju proslava dužijance do 1940., pa i kasnijih godina i proučeni su brojni izvori i dokumentacija, npr. novinska izvješća, plakati, fotografije i drugo. Na temelju spoznaja o programima svečanosti dužijance organiziranih do 1940., a posebno 1936. godine, zaključeno je da bi svečanost dužijance trebalo organizirati tako da se uz žetveni običaj dužijanca što potpunije predstave i drugi narodni običaji, kao npr. kolo sa izborom bandaša i bandašice, u kojem bi se prikazali brojni bunjevački narodni plesovi i pjesme, kraljice koje bi u bogatim narodnim nošnjama izvele kraljičke pisme, koje su bogate sadržajem, duhovite i sa slikovitim opažanjima, a i druge oblike narodnoga stvaralaštva i kulture, pa i druge priredbe i prigodne izložbe. Mimohodu kao uvodu u završnu svečanost dužijance, koji je zamišljen kao priča u živim slikama dano je posebno značenje..Upozoreno je i na potrebu da se posjetiteljima priredbi svečanosti dužijance omogući konzumiranje gastronomskih specijaliteta, upoznavanje predmeta narodne radonosti, a posebno stvaralaštva tavankutskih slikarica naivki i slamarki, kao i mogućnost kupovine tih predmeta i drugoga, da se zadovolji svakoga tko se u dane tih svečanosti nađe u Subotici, pa da ta svečanost bunjevačkih Hrvata postane tradicionalna folklorno−turistička atrakcija Grada Subotice, ali i šire regije. I pristupilo se osmišljavanju programa proslave dužijance. Književnik Matija Poljaković, pisac brojnih kazališnih djela tema kojih su i bunjevački narodni običaji i folklor, tako na primjer u komedji Č’a Bonina razgala obrađen je običaj proslave završetka žetve dužijanca, napisao je prvu skicu scenarija javne proslave dužijance. Taj je scenarij tijekom priprema priredbi dužijance dorađivan do konačno utvrđenog programa i pojedinih priredbi i centralne svečanosti u kojoj je prikazan običaj dužijance i bogat foklorni program. 102 Klasje naših ravni Naco Zelić, Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. Program proslave dužijance i u odnosu na program crkveno−javne proslave do 1940., kao i u odnosu na program crkvene proslave nakon 1945. obogaćen je nizom posebnih programa, a to su Takmičenje risara, Konjičke trke, Kolo s izborom bandaša i bandašice, Skupština risara i Mimohod dužijance, te nizom izložbi. Kao kruna svečanosti utvrđen je program završne svečanosti na velikoj pozornici sa sceconografski postavljenim salašom. U nastavku organiziranja proslava dužijance kao posebna priredba, počev od 1969., organiziran je i Memorijal Pere Tumbas−Haje.. Brojni su članovi društveno−političkih organizacija bili protivnici ideje da se proslava žetvenoga običaja bunjevačkih Hrvata dužijanca organizira kao folklorno−turistička priredba Grada Subotice i da se na taj način predstavi samo narodni običaj bunjevačkih Hrvata i njihove pjesme, plesovi, narodna nošnja i drugi oblici narodnoga stvaralaštva i kulture, a ne i običaji i kultura drugih naroda i narodnosti, kako se to tada govorilo, i nastojali osujetiti tu akciju. Ali zahvaljujući pojedinim aktivistima u tim društveno−političkim organizacijama, kao što su Bolto Milanković, Antun Milodanović− Dela, Antun Kopilović−Šogor, Đuro Stipić, Ruža Vuković, Slavko Zorić, Remija Gabrić, Marko Peić, Josip Buljovčić, Melanija Čanak i drugi, prevladalo je mišljenje da treba prihvatiti ideju o proslavi dužijance kao gradskoj priredbi, s tim da orgnizator bude Turistički savez Općine Subotica. Pozvani su i gospodarski subjekti Subotice da financijskim prilozima omoguće organiziranje te proslave. Tako su potrebna novčana sredstva i osigurana donacijama desetak vodećih gospodarskih subjekata. Turistički savez Općine Subotica u svrhu provedbe organizacije proslave DUŽIJANCE ‘68 imenovao je Organizacioni odbor u sastavu: Marko Peić, Naco Zelić, Jakov Kujundžić, Grgo Bačlija, Antun Kovačić−Bato, Bela Duranci, ing. Josip Stipić, Balint Vujkov, Ivan Tikvicki, st., Slavko Zorić, Matija Bašić, Kata Budinčević, Josip Bajić, Matija Poljaković, Ištvan Budai, Lajčo Vujković Lamić−Moco, Josip Ostrogonac, Lazo Kopunović, Ivan Balunović, Miroljub Vučinić, Mihajlo Mamužić, Milka Mikuška i Čedomir Riznić. A kao operativno tijelo Organizacionoga odbora imenovan je Sekretarijat u sastavu: Marko Peić, Naco 100-105 Zelić, Jakov Kujundžić, Grgo Bačlija, Miroljub Vučinić, Antun Kovačić−Bato, Ištvan Budai, Josip Bajić i Milka Mikuška. U Počasni odbor imenovani su direktori i drugi rukovoditelji gospodarskih subjekata, i to: Marko Marjanušić, Slavko Zorić, Đuro Ćopić, inž. Milan Ilić, Živa Marković, Ruža Vuković, Marko Stantić, Ernest Horvacki, Marko Tomašković, Vladislav Zenjin, Josip Klarski i Momčilo Dragović. Prva najava organiziranja javne proslave dužijance, kao folklorno−turističke manifestacije subotičke Općine, bila je u »Subotičkim novinama« broj 5 već 9. veljače 1968., a slijedile su brojne obavijesti o tijeku priprema, kao i izvješća o održanim priredbama, osobito o centralnoj svečanosti. Osim »Subotičkih novina« izvjestila su i druga glasila i sredstva javnoga komuniciranja. Najava proslave DUŽIJANCE ‘68 i pojedinih priredbi organiziranih u okviru te proslave obavljano je brojnim tiskanim i drugim materijalima, kao što su programi pojedinih priredbi, pozivnice na pojedine priredbe, plakati, značke i drugim, pa i posebnim :žigom subotičke pošte, aranžiranjem izloga i na druge načine. U svrhu uključivanja što većega broja građana u pojedine priredbe i u mimohod i centrralnu svečanost dužijance obavljeni su i brojni razgovori s grupama građana i u gradu i po subotičkim naseljima i salašima s ciljem da ih se upozna s programom mimohoda i centralne svečanosti kao i s programom pojedinih priredbi i da ih se pozove da u odgovarajućim narodnim nošnjama i ulogama te s odogovarajućim poljodjelskim alatkama i drugim predmetima sudjeluju u tim priredbama. A razgovarano je i s kulturno−umjetničkim društvima u Subotici, Tavankutu i Somboru, s ugostiteljskim subjektima, trgovinskim organizacijama, obrtnicima, aranžerima izloga i drugima. Grupu agitarora, da ih tako nazovem, koja je obavila najviše takvih razgovora s građanima činili su najčešće Balint Vujkov, Matija Poljaković i Naco Zelić, a uključivali su se i Marko Pejić, Bela Gabrić, Bela Tikvicki, Ivan Tikvicki, st., Ivan Tikvicki−Pudar, Ante Pokornik, Grgo Bačlija, Pere Skenderović, Jakov Kujundžić i brojni drugi. U svrhu organiziranja priredbe Skupštine risara i završne svečanosti proslave dužijance odlučeno je da se na centralnom subotičkom grad103 Klasje naših ravni Naco Zelić, Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. skom trgu, na tadašnjem Trgu Slobode, izgradi velika pozornica. Pozornica je sa scenom salaša izgrađena na prostoru duž zgrade Narodnoga pozorišta, a u širini ispred zgrade Gradske biblioteke, zatvarajući ulice Branislava Nušića i Cara Dušana. Velika pozornica sa scenom salaša izrađena je i uređena po scenografiji slikara Gustike Matkovića, a izradio ju je obrtnik, tesar Zedi iz Subotice Mnoštvo posjetitelja sudjelovalo je na svim priredbama organiziranima u okviru programa proslave DUŽIJANCE ‘68, kao što su Takmičenje risara (30. lipnja) − više od 2.500 posjetilaca, Konjičke trke (15. kolovoza) − oko 12.000 posjetilaca, Kolo s izborom bandaša i bandašice (15. kolovoza) − više od 1.000 posjetilaca, Skupština risara na improviziranom salašu na centralnom gradskom trgu, koja je završila s vatrometom (17. kolovoza) − oko 10.000 posjetilaca te na otvorenju prigodnih izložbi – Izložba etnografske građe: Narodna umjetnost Vojvodine, Izložba Likovne kolonije KUD »Matija Gubec« iz Tavankuta i Izložba slika i skulptura (17. kolovoza) − izložbe je prvoga dana vidjelo više od 5.000 posjetilaca. Završna svečanost DUŽIJANCE ‘68 održana je 18. kolovoza. Svečani mimohod svih sudionika proslave, koji su formirali brojne žive slike prema programu proslave, kretao se od Gradskoga hipodroma ulicom Matka Vukovića do glavnoga gradskoga trga, do improviziranoga salaša, na kojem je izveden program završne svečanosti − prikaz običaja dužijance s bogatim folklornim programom. Više od 1.200 sudionika, osim članova folklorno−glazbenih ansambala kulturno−umjetničkih društava »Matija Gubec« iz Tavankuta, »Bratstvo−jedinstvo« i »Mladost« iz Subotice, »Vladimir Nazor« iz Sombora i drugih sudjelovalo je u mimohodu i na završnoj svečanosti. I broj posjetilaca mimohoda i završne svečanosti bio je iznenađujuće velik, osobito završne svečanosti, na kojoj je po procjenama u tiskovinama pribivalo oko 60.000, a po nekima i do oko 80.000 posjetitelja. ,A imajući u vidu potrebu da se posjetiteljima tih priredbi, posebno u dane održavanja priredbe Skupština risara i završne svečanosti, omogući konzumiranje gastronomskih specijaliteta i druženje, te kupovina predmeta narodne radinosti, slika i drugih izrađevina tavankutskih slikarica naivki i slamarki i drugih stvaralaca 100-105 te kupovina i drugih potrepština, osigurano je i sudjelovanje brojnih trgovinskih i ugostiteljskih organizacija, obrtnika i drugih. Održavanje pojedine priredbe DUŽIJANCE ‘68, pripremljene po posebnom programu, najavljivano je letcima, programima i prospektima, a sve je to objelodanjeno i u »Subotičkim novinama« u brojnim izvješćima, prikazima i reportažama, a i u drugim glasilima i veoma je puno pridonijelo uspjehu i pojedinih priredbi i mimohoda i završne svečanosti održanih 18. kolovoza 1968. na velikoj pozornici, na salašu. Sve je to pobudilo veliko zanimanje i očekivanja ne samo subotičana već i ljubitelja narodnih tradicija i folklora i iz drugih krajeva, pa i stranaca. Tijekom priprema programa proslave, budući da smo brojni iz organizacijskoga odbora DUŽIJANCE ‘68 − Bela Gabrić, Ivan Tikvicki, st., Ante Pokornik i ja i drugi bili prijatelji s brojnim svećenicima, od kojih su pojedini bili organizatori crkvene proslave dužijance, o organiziranju javne proslave dužijance razgovarali smo i s njima, pa tako s Andrijom Kopilovićem, Belom Stantićem, Blaškom Dekanjom i drugima. Međusobno smo bili suglasni da treba organizirati i crkvenu i javnu proslavu dužijance i da međusobno dajemo potporu. Jasno, to nije bilo za javnost! Te 1968. godine skoro svake nedjelje u večernjim satima odlazio sam na razgovor kod vlč. Ivana Kujundžića, tadašnjeg Kerskog župnika, koji je u to vrijeme završavao svoje kapitalno djelo BUNJEVAČKO-ŠOKAČKA BIBLIOGRAFIJA, koje je 1969. objelodanila tadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Tijekom jednoga od tih razgovora, početkom jeseni 1968., Braca, kako smo ga mi njegovi učenici i prijatelji zvali, rekao je: Nakon svega što sam saznao o dužijanci koju ste organizirali čestitam Ti i da znaš ubuće u mojoj crkvi na dan dužijance Velika misa neće biti u 10 sati, već će biti u 8 sati, da i moji vjernici mogu pratiti program dužijance. Ta Bracina izjava bila mi je jedno od najznačajnijih priznanja i potvrda da radimo pravu stvar! Javna proslava dužijance s velikim uspjehom organizirana je i 1969. i 1970. i 1971. Nakon osnivanja Hrvatskog kulturno umjetničkog društva „Bunjevačko kolo“ u Subotici, koje je osnovano na osnivačkoj skupštini 18. siječnja 1970. to je 104 Klasje naših ravni Naco Zelić, Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. društvo već 1970 , kao i naredne 1971. godine bilo organizator dužijance. Ali Karađorđevo prekida sve! Sjednica Izvršnoga komiteta Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu u prosincu 1971. s odlukama donešenima glede Hrvatskoga proljeća, koje su značile smjenu dijela političkoga rukovodstva Hrvatske predvodnika »masovnoga pokreta« s drastičnim posljedicama za veliki broj aktivista, posebice »matičara«, odrazila se i na nas bačke Hrvate, osobito na nas u Subotici. I komunisti HKUD-a »Bunjevačko kolo« bili su revnosni u provođenju odluka svojega političkoga vrha i »utvrdili« su da je Društvo »od samoga početka rada ...« bilo izloženo opasnosti od prodora nacionalističkih shvatanja, da je »usporedo s ovom nacionalističkom, došla do izražaja i druga tendencija - unitaristička« i da je treću opasnost predstavljalo »povezivanje s klerom, što je nanosilo štetu ugledu Društva... .« U Subotici su prema tzv. »matičarima« poduzete vrlo rigorozne mjere. Progoni koji su uslijedili i ukidanje svega što je hrvatsko, potom iseljavanje, montirani sudski procesi, nasilna asimilacija i represija tijekom slijedećih dvadeset godina, čine ovo razdoblje u povijesti bačkih Hrvata jednim od najtežih i većina nas članova Orga- Grgo Kujundžić i Mirjana Dulić 100-105 nizacijskoga odbora dužijance, koji smo bili članovi Matice hrvatske u Zagrebu, početkom 1972. isključeni smo i više nismo sudjelovati u organiziranju proslava dužijance i uopće nismo mogli sudjelovati društvenim aktivnostima. Narednih godina u organiziranim priredbama od dužijance nije ostalo ni „d“ i pazilo se na to i organizirane proslave više nisu bile proslava žetvenog običaja bunjevačkih Hrvata dužijance već su to bile Žetvene svečanosti naroda i narodnosti! Još da spomenem i to da je i Hrvatsko kulturno umjetničko društvo »Bunjevačko kolo« doživjelo sudbinu brojnih starijih hrvatskih društava u Bačkoj.. Godine 1972. iz imena mu je brisan atribut »hrvatski« i od tada je sve do 1995. djelovalo pod imenom Kulturno umetničko društvo »Bunjevačko kolo«, kada je promijenilo ime u Hrvatski kulturni centar »Bunjevačko kolo«. Uvjeren sam da smo i organiziranjem javne proslave dužijance 1968. do 1971. dali nekoliko kamenčića u veliki mozaik 100 godina dužijance!!!, koji trebamo uramiti u najvrjedniju ramu, u naša srca!1 U Subotici, 10. kolovoza 2011. 1 Ulomak iz istoimene studije Mirko Huska, Mirjana Dulić i Grgo Kujundžić 105 Klasje naših ravni Nela Tonković, Design bez šećera 106 Design bez šećera NELA TONKOVIĆ U POVODU IZLOŽBE DARKA VUKOVIĆA – Ko- munikacija je jedan od kompleksnijih procesa. Dovoljno je kompleksna i kada uključuje samo dvije strane koje direktno komuniciraju, a kada se u taj proces uključi i posrednik, mogućnost nastanka nesporazuma pojavljuje se skoro kao neminovnost. No, posrednik bi mogao da doprinese i većem razumijevanju strana uključenih u komunikacijsko polje. Grafički dizajner najčešće je upravo to – posrednik koji vizualno uobličava ideju i prenosi poruku. Od njega često zavisi hoće li doći do nesporazuma ili do potpunog razumijevanja u procesu komunikacije. Bez sumnje, veoma odgovoran posao. Ipak, nije u pitanju samo posao. Grafički dizajn je, prije svega, umjetnost. Danas ta činjenica često izmiče našoj pažnji; u okruženju koje je zagušeno pretencioznim, a slabim rešenjima vizualiziranih ideja, koje izgledaju kao da su ne samo rađene za naručitelja posla, već i po njegovim uputama i pod njegovim nadzorom, lako je pomisliti da je i dizajn tek biznis, da nema ništa zajedničkog s umjetnošću. Ne izaziva u nama bilo kakvu reakciju. Ništa nam ne saopćava, ni na što nas ne potiče, ne učini čak ni to da se o određenim stvarima zapitamo. Ako je dizajn biznis, vrijedi se zapitati što je na tržištu. Integritet umjetnika, odnosno dizajnera, i njegovo shvaćanje svoje uloge. Kada se ta roba najlakše može kupiti? Onoga časa kada dizajner posumnja u važnost svoje misije i kada zaboravi (ili namjerno ostavi po strani) ulog koji on unosi u komunikacijski proces – svoj um. Darko Vuković pronalazi svoje mjesto u redu onih, slobodno kažimo, malobrojnih grafičkih dizajnera koji nisu spremni da žrtvuju svoje ideje u ime neke dopadljive, a mlake slike koja bi se, nesumnjivo, svidjela baš svima. On predobro zna da se na taj način najlakše zadobiva naklonost onih za koje se sve zaustavlja na prvom pogledu i koji ne žele da znaju da postoji suština. Kada od raznih elemenata gradi prizor i kodira poruku koja čeka da bude pročitana, Vuković zapravo oblikuje dizajn koji ne želi da računa na to da je prvi pogled i jedini pogled. Uspješno odolijevajući primamljivim ponudama današnjice da suštinu preda banalizaciji i pukoj ilustraciji, u svom radu pokazuje zrelost razmišljanja koje zna da je smisao sadržan u jasnoći poruke, pri čemu jasnoću nikada ne zamjenjuje za trenutnu besprijekornu čitljivost. Iako jeste dizajn visokih standarda, to nije dizajn neispunjivih zahtijeva u odnosu na promatrača upravo jer ne podcjenjuje ni intelektualne, ni emotivne kapacitete onoga kome je upućen. Smisao poruke njegovog dizajna uvijek se jasno razaznaje ako smo spremni da učestvujemo u procesu komunikacije kao radoznala i zainteresirana strana. Autentičnost je jedina stvar koju Darko Vuković može garantirati onima sa kojima surađuje. Iskreno, bez kalkuliranja investira svoje znanje, svoja shvaćanja i svoju hrabrost u sublimiranje ideje koju često svodi na nivo čistog znaka, i tako nam jasno ukazuje na ono što je suština. Možda je to Design bez šećera? Sigurno je i mnogo više od toga – neproračunata umjetnost koja se ne obazire na jeftine efekte i ne odriče se svoje želje da pomjera granice komunikacije. U stvari, to je sve što nam je potrebno od dizajna danas1. 1 Autorica teksta je kustos Moderne galerije «Likovni susret» Subotica 106 Klasje naših ravni Irina Subotić, Hrabrost, traganja, inventivnost Darka Vukovića 107 Hrabrost, traganja, inventivnost Darka Vukovića IRINA SUBOTIĆ Kada se spoje mladalačka znatiželja, kreativna energija, tehnološka inventivnost i vrhunsko osjećanje profesije – rađaju se plakati i naslovne stranice, točnije cjelokupna grafička rješenja kojima Darko Vuković poklanja svoj rad, um i razum. Njegov znak postaje raspoznatljiva, aktualna (nazivamo li mi to još uvijek – postmodernistička?) kategorija: on postojano mjeri svoju zamisao u odnosima ravnoteže našega trenutka i fragmenata povijesnih relacija – za njega nema geografsko-kronoloških prepreka i enigmi; on se sa istim žarom i slobodom obraća svome ali i onome dalekom vremenu, koristi arhetipske, prepoznatljive citate i intertekstualne obrte kako bi nas približio nekim drugim prostornim i duhovnim sferama iz kojih potiču teme i ideje teatarskih komada sa repertoara koji on prati svojim grafičkim oblikovanjem. Čistoća misli u duhovitosti obrta, jasnoća realizacije u čitljivost ideje i hrabro istupanje u ume cjeline predstave, posebno redateljske po(r)uke predstavljaju suštinske oznake Vukovićevog dizajnerskog rada: gledajući njegove plakate i opremu kazališne publikacija suoča- vamo se sa samom srži onoga što se gleda na sceni, a što je prvi poziv na dolazak i doživljaj, i otuda toliko odgovornosti, ali i hrabrosti da se jednim gestom, jednom vizualnom identifikacijom prepozna cjelina određenog teatarskog poslanja. Formiran na dobro postavljenim načelima grafičkog oblikovanja novosadske Akademije umjetnosti, Darko Vuković je već na samim počecima svoje umjetničke karijere postavio jasne kriterije kojih se pridržava u svim vidovima svoga kreativnog rada: on maksimalno koristi ograničenu slobodu koja je pružena jednom umjetniku u službi drugih (da ne bismo rekli tuđih) interesa; on s mjerom i razumijevanjem pristupa tom dragocjenom posredništvu kao putokazu ka pravim doživljajima, i zbog toga i sami njegovi radovi potiču radost susreta – čak i kada nam saopćavaju gorke istine ili tragične stranice postojanja. Svibnja, 2003. 107 Klasje naših ravni Stevan Mačković, Dosadašnja i sutrašnja suradnja... 108-110 Dosadašnja i sutrašnja suradnja Historijskog arhiva Subotica u ozračju europskih povezivanja STEVAN MAČKOVIĆ U ovom izlaganju želim se dotaknuti stanovitih sveza subotičkog Historijskog arhiva, ustanove iz koje dolazim1 i Matice hrvatskem rasvjetom europskih povezivanja. Arhivsko gradivo iz našeg Arhiva služilo je mnogobrojnim korisnicima, pa tako i istraživačima, suradnicima i članovima subotičkog ogranka Matice hrvatske za njihova istraživanja i time davalo snažnu utemeljenost u povijesnim faktima njihovim historiografskim, književnim i drugim uradcima koji su nastajali kao plod takvoga rada. Jednom izneti na svjetlo dana, pronađeni podaci iz beskrajnog mora spisa i knjiga, time su dobivali priliku za novi život, svjedočeći ne samo o povodu zbog kojega su nastajali, nego i bivajući točkica na platnu sa slikom minulog doba, koju javnosti prikazuju autori. Govoriti o suradnji znači istodobno i govoriti o otvorenosti. Preduvjet za bilo kakvu suradnju jeste upravo otvorenost u najširem smislu te riječi. Ovoga puta je riječ o suradnji našega Arhiva sa drugim ustanovama i asocijacijama arhivskog tipa, na međunarodnoj razini. Nekoliko osnovnih podataka o Historijskom arhivu Subotica. Osnovani smo kao i velika većina Arhiva na prostorima Jugoslavije u prvim poratnim godinama – 1947. Danas imamo 21 uposlenika, od toga 10 arhivista, a čuvamo preko 6500 dužnih metara arhivskog gradiva. U osnovnom djelokrugu rada su povjerene nam zadaće i obveze staranja, zaštite i obrade arhivskog gradiva. Imamo velikih problema sa smještajnim prostorom - nalazimo se na čak 6 lokacija u Subotici i Bačkoj Topoli. Najstariji dokument koji čuvamo potječe iz 1659. godine i riječ je plemićkoj diplomi Senci Janoša. Od 1 Autor teksta je ravnatelj Historijskog arhiva Subotica, arhivski savjetnik. 1743. godine, datuma kada je naše naselje postalo kameralana varošica i time izašala iz okvira vojne i krenulo putom razvoja civilne uprave, sačuvana je građa koja svjedoči o ustroju gradske administracije, djelokrugu koji je pokrivala, životu i običajima kavi su vladali. No tek sa stjecanjem statusa slobodnog kraljevskog grada pod imenom Maria Teresiopolis dolazi do uvjeta za puniji razvitak u svim društvenim segmentima. Zenit tada započetog razvoja Szabadka dostiže početkom XX stoljeća u godinama pred početak Velikog rata. Iz današnje perspektive mnogi u Austro- ugarskoj monarhiji uočavaju sličnosti u nekim elementima sa današnjom europskom unijom. I tadašnje subotičanke i subotičani, svih nacija, narodnosti, vjera i jezika kao njeni djelići, živjeli su takvu svakodnevicu. Pisani tragovi i svjedočanstva o tome čuvaju se i u našem Arhivu. Otvorenje izložbe Subotičkog arhiva u Budimpešti, 2010. 108 Klasje naših ravni Stevan Mačković, Dosadašnja i sutrašnja suradnja... Posjet arhivistima iz Wieliczka, 28. VI. 1986. Pored osnovne djelatnosti, Arhiv se bavi i kulturno–prosvjetnim radom, postavlja izložbe, organizira predavanja, priprema i tiska naučno obavještajna sredstva, časopis i druge publikacije, a u segmentu međunarodne suradnje pokušava da učini što više na praćenju takova u arhivističkoj struci, razmjenom iskustava sa kolegama iz susjednih država. Sa kime imamo suradnju? Sa arhivima i drugim srodnim institucijama i asocijacijama u inozemstvu, u prvome redu iz zemalja u okruženju. Kakvi su oblici suradnje? Oni se odvijaju u razmjeni istraživača, razmjeni stručnih publikacija i izložbi, učešću na međunarodnim skupovima arhivista. Osvrnuvši se možemo pratiti početke u toj oblasti. Za period, od 1947. godine, suradnja je bila na samo međurepubličkoj razini. Tek krajem sedamdesetih godina otpočinje suradnja sa mađarskim arhivima iz Segedina i Budimpešte i to u oblicima međusobnih posjeta i razmjene istraživača u prvom redu temeljem zajedničke prošlosti. Naši arhivisti odlazili su u državni arhiv u Budimpešti, Arhiv čongradske županije u Segedinu, gdje su obavljali istraži- 108-110 Potpisivanje ugovora s Arhivom iz Kecskemeta, 2004. vanja koja se odnose na Suboticu, a kolege iz Mađarske su uzvratno isto činile kod nas. Kao kuriozum spominjem sada pokojnog kolegu Mađar Lasla koji je čak dva puta biciklom bio u Beču posjetivši tamošnje arhive. Odatle je donio vrijedne podatke i preslike. U 1986. godini organizirana je naša stručna ekskurzija u Poljsku. U 1988. posjećuju na kolega iz Mađarske. Gradovi Osijek, Sombor i Subotica tradicionalno su organizirali susrete, gdje među drugim strukama i arhivisti nalaze svoje mjesto. Zadnji u tom formatu je bio održan 1990. u Osijeku. Naredni, crni period u cjelini (1991.– 2001.), nije donio ništa dobro na za arhivsku djelatnost. Obilježen je snaženjem centralizacije, blokadama i izolacijom, restrikcijama. U takvim okolnostima nije moglo da se razmišlja o međunarodnoj suradnji. Loši efekti centralizacije sprječavaju i razvoj naše djelatnosti. Vrlo restriktivno se postupalo prema istraživačima iz inozemstva, trebalo je za svakog dobiti odobrenje iz beogradskog Ministarstva, pa je tako na pr. odbijena i bivša koleginica koje je preselila u Mađarsku. Susret Subotičana s ravnateljem Osiječkog arhiva Susret gradova Sombor - Osijek - Subotica, 26. IX. 1980. 109 Klasje naših ravni Stevan Mačković, Dosadašnja i sutrašnja suradnja... U posjeti kolegama iz Arhiva u Osijeku, 3. IX. 2004. Od 2001. nadalje pa do danas, sa političkim promjenama dolazi i do izmjenama na čelu Arhiva. Prvo smo otpočeli obnavljanje kontakata sa onim arhivskim ustanovama sa kojima smo od ranije imali veze, arhivima iz Osijeka, Segedina, Budimpešte, da bi započeli i sa uspostavljanjem novih. Tako danas surađujemo sa institucijama iz 3 države – Mađarske, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, od čega je samo jedna za sada u Europskoj uniji, a jedna na putu ulaska. Iz Mađarske surađujemo sa: Gradskim arhivom u Budimpešti (Budapest Főváros Levéltára), Arhivom kaločke nadbiskupije u Kaloči (Kalocsai Főegyházmegyei Levéltár), Arhivom županije Bač-kiškun, Kečkemet (BácsKiskun Megyei Levéltár), Arhivom Čongradske županije, Segedin (Csongrád Megyei Levéltár), Arhivom Baranjske županije, Pečuh (Baranya Megyei Levéltár), kao i sa njihovom krovnom udrugom Društvom arhivista Mađarske (Magyar Levéltárosok Egyesülete). Prilikom naše posjete Kečkemetu 2004. godine potpisan je sa domaćinima iz tamošnjeg Arhiva i Ugovor o suradnji. Iz Hrvatske smo nastavili dobre kontakte i suradnju sa Državnim arhivom u Osijeku, a uspostavili smo vezu i sa tek nedavno ustrojenim Državnim arhivom u Vukovaru. Iz Bosne i Hercegovine partner nam je Arhiv Tuzlanskog kantona u Tuzli. Od 2008. godine organiziramo subotički arhivski dan, međunarodnu konferenciju na kojoj sudjeluju arhivisti iz Vojvodine odnosno Srbije i arhivisti iz susjednih zemalja, gdje se izlažu i raspravljaju odabrane stručne teme. Po prvi puta imali smo krajem prošle godine i gostovanje naše izložbene postavke Tri subo- 108-110 U Segedinskom arhivu, 2007. tičke gradske kuće (1751.-1828.-1912.). Prvo u Hrvatskoj, u Osijeku a zatim i u Vukovara, te Mađarskoj u Budimpešti i Kečkemetu. Kakve su perspektive suradnje? Pored nastavka u dosadašnjim okvirima, modusi suradnje koji se nude iz Europske unije, a koji su vezani za pretpristupne fondove – tzv. IPA fondove, a gdje se zahtjeva zajedničko angažiranje ustanova iz regije, u čemu su se već pronašli i neki Arhivi, potiču i nas na pokušaje u tom pravcu. Istina je da tzv. projektno financiranje sve više igra ulogu i u domaćim granicama, ali to nikako ne znači da uloga osnivača – uvjetno države a u našem slučaju lokalne samouprave biva potisnuta u drugi plan. Od njih i dalje očekujemo da rada na osiguravanju najelementarnijih materijalno financijskih preduvjeta za rad arhiva. Otvaranje i suradnja doveli su do toga da upoređivanjem sa stanjem u drugim sličnim ustanovama, jasnije možemo da vidimo gdje se nalazimo u stručnom pogledu, što nam nedostaje da bi našu misiju i zadaću obavljali kvalitetnije i bolje. Naš arhiv je načinio mnogo malih koraka u tom pravcu, koji zajedno treba da rezultiraju da se arhivistika približava univerzalnim zacrtanim postulatima. Tako i međunarodni standardi u arhivistici počinju po malo da žive kako u teoriji tako i praksi naših Arhiva. I ono što možda najsnažnije utječe na sve buduće oblike međunarodne suradnje, jeste neslućena širina koju nude nove tehnologije - digitalizacije arhivskog gradiva. S tim je vezana i mogućnost njegove uporabe preko interneta, online dostupnost za istraživanje. Sve to jeste jedna revolucija i mi moramo pokušavati biti njen aktivni dio. 110 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača 111-118 Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača ANTONIJA ČOTA REKETTYE MESAROŠ – Na popisu plemića iz 1761. godine nalazi se porodica Mesaroš. Nitko od kroničara ne spominje ovu porodicu jedino Grosschmid koji upućuje na prezime Nagy.1 NESMER – Za ovu porodicu koja je nastanjena u Lemešu već 1751. godine nismo uspjeli naći podatke o njenoj starini. U Lemešu je 1771. godine živio Antun sa sinovima i prikazao je grbovnicu izdanu 2. veljače 1752. godine u Požunu.2 Još 1798. Nesmeri su bili stanovnici Lemeša jer postoji podatak, izvjesna tužba pl. Rozalije, Johana i Franje Nesmera protiv Stjepana Horvata i žene zbog zemlje.3 Kasnije se više nigdje ne spominje ova porodica čijih potomaka ni danas više nema u mjestu. PÉCSI – Marija Terezija je 11. svibnja 1756. godine dodijelila plemstvo Franji i njegovoj supruzi Mariji Kamarčević (Liber Regius, XLIV, 132). Plemstvo je iste godine i objavljeno u Peštanskoj županiji.4 U Lemeš su se 1751. godine doseli Andrija, Stjepan, Josip i Đuro koji su na temelju potvrde Peštanske županije uvršteni 1753. godine među plemiće Lemeša, dok je Mihajlo objavio plemstvo u Bačkoj županiji 1756. godine.5 GRB: (1756.) U plavom štitu nagnut u desno zlatni lav sa sabljom krivošijom u šapi. Plašt: plavo-zlatni; crveno-srebrni. STEPANOVIĆ – Stara hrvatska porodica koja se naselila u Njitranskoj i Požunskoj županiji godine 1752. kada je među plemiće upisan Gajo Stepanović, svjedodžbom Požunske županije, a 1780. Ivan i Gašpar Stepanović. Antun Stepanović bio je 1791. godine poreznik 1 2 3 4 5 G. Grosschmid, op. cit., 100. G. Grosschmid, op. cit., 102. AVNS, FBBŽ, sig. 220/100/1789; sig. 178/1789. G. Grosschmid, op. cit., 102–103. Gy. Dudás, ABNCS, BB, 98. Bačke županije.6. Iz ove porodice je kraljevski namjesnik Mirko koji je 16. srpnja 1752. godine prisustvovao postavljanju kamena temeljca crkve plemićkog posjeda Lemeš. Mirku je Njitranska županija 5. svibnja 1753. godine izdala svjedodžbu o plemstvu.7 Stepanovići se kao plemići Lemeša spominju 1761. i 1771. godine, na prethodnim, a ni kasnijim popisima ih više nema. SZABÓCKY – Porodica uživa plemstvo od 28. svibnja 1659. godine kada je kralj Leopold I. dodijelio plemićki list Stjepanu i njegovoj supruzi Jeleni te njegovoj braći Pavlu, Mirku, Martinu i Jakovu te njihovim sinovima. Plemstvo je objavljeno u Heveškoj županiji 1661. godine. U Lemeš su se 1771. godine doselili Martin i Pavao, a Jakovu i Stjepanu se u isto vrijeme spominju kao stanovnici Topole.8 GRB: U plavom na zelenom tlu zlatni lav s tri žitna klasa u desnici. Plašt: plavo-zlatni; crveno-srebrni. SZADECZKY KISKORU – Nema podataka o starini ove porodice koja je uvrštena među plemiće na temelju potvrde od 7. prosinca 1758. godine izdane u Trenčenskoj županiji (mađ. Terencsen megye), koju su Mate i Toma objavili u Bačkoj županiji 24. veljače 1765.,9 nakon što su se doselili u Lemeš, 1761. godine. Nitko od povjesničara i ne spominje ovu porodicu čijih potomaka danas nema u mjestu. SZANTO – Porodica potječe iz Bekeške (mađ. Békes) i Erdeljske županije (mađ. Erdely megye), a plemstvo je objavila u Bačkoj županiji 1796. godine.10 Danas nema potomaka ove 6 V. I.Duišin, op. cit., 162. 7 G. Grosschmid, op. cit., 103. 8 Ibid. 9 G. Grosschmid, op. cit., 103. 10 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 102. 111 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača porodice u mjestu niti je drugi kroničari spominju među plemićkim porodicama, premda su u mjestu bili nastanjeni već od 1751. godine i nalazili su se na gotovo svim popisima plemića. SEMENOVIĆ – Pod rednim brojem 52 u popisu plemića iz godine 1754./55. upisana je i porodica Semenović, kao posebna porodica. Nitko od povjesničara ne govori o ovoj porodici osim Grosschmida koji upućuje na Knezi. Na kasnijim popisima se ne spominje ova porodica, ili ovaj oblik porodičnog prezimena. TATAY – Porodica se u popisu iz 1771. godine spominje pod rednim brojem 55. Kroničari se ne slažu ni o mjestu odakle su predstavnici ove porodice doselili u Lemeš. Spominju se Šopronska (mađ. Sopron), Komaronska (mađ. Komarom)11 i Aradska12 županija (mađ. Arad megye). Danas nema više potomaka ove porodice u mjestu. TOMPOS – Godine 1756. Martin se doselio u Lemeš gdje je prikazao potvrdu iz Šopronske županije (mađ. Sopron megye), od 22. travnja 1746. godine koja je u Bačkoj županiji objavljena 24. travnja 1767. godine. Porodica je imala samo dva člana.13 Iványi spominje porodicu podrijetlom iz Erdelya, dok Dudás navodi kako je porodica tek 1807. objavila plemstvo u Bačkoj županiji, a na osnovi potvrde iz Šopronske županije, iz 1753. godine.14 Ostali kroničari ne spominju ovu porodicu čijih potomaka danas nema u mjestu. ZARONCAJ – Među lemeške plemiće 1771. 111-118 ZORAD – Stjepan, Josip, Ivan i Ladislav upisani su među plemiće Lemeša na temelju potvrde Njitranske županije (mađ. Nyitra megye), od 9. svibnja 1765. godine koja je objavljena u Bačkoj županiji 3. prosinca iste godine.16 Ostali kroničari ne spominju ovu porodicu čijih potomaka danas nema u mjestu. DRUGE PLEMIĆKE PORODICE – Osim ovih porodica koje su gore navedene kao plemićke, a naseljavale su Lemeš, postoje i druge porodice koje su plemićkog podrijetla, ali se nisu pozivale na njega, odnosno vjerojatno su mnogo poslije došli u mjesto i to najvjerojatnije kao najamni radnici na plemićkim dobrima. Mnogi stoga i nisu isticali svoje plemićko podrijetlo, a njihovi potomci ga i ne znaju. Sa sigurnošću se ne može ni tvrditi kako su današnji stanovnici Lemeša potomci ovih plemića. Za ove porodice zna se da žive u mjestu tek od 1800. godine i poslije. Osim ovih postoje i porodice kao što je Kujundžić čiji pripadnici su nosili i pridjevak “de nemesmilitics”, a ne nalaze se niti na jednom od spomenutih, a ni kasnijih popisa. Vjerojatno da su imali samo posjede u mjestu, premda ni za to nigdje nismo našli potvrdu. ANTAL – Porodica se spominje među plemićima Požuna već 1379. godine. Godine 1732. plemstvo je objavljeno za Adama i njegovog sina Franju, te unuke Adama i Petra u Heveškoj županiji (mađ. Heves megye).17 Nema potvrde da se radi o istoj porodici Antal čiji potomci danas žive u mjestu. BABIĆ – Porodica potječe iz Hrvatske18 i uživa godine uvršteni su Franjo, Pavao i Mihajlo sa svojim sinovima na temelju plemićkog lista izdanog u Đurskoj županiji (mađ. Györ megye), 29. travnja 1766. godine. Plemstvo je predstavljeno u Bačkoj županiji 1767. godine.15 Osim Dudása koji potvrđuje ove podatke ostali kroničari ne spominju ovu porodicu čijih potomaka više nema u mjestu. plemstvo na temelju potvrde koju su 12. kolovoza 1716. godine dobili u Beču Franjo i njegova supruga Elizabeta pl. Čakanj te djeca Antun, Vuk i Julijana. Plemstvo je u Bačkoj proglašeno 1779. godine na temelju potvrde Šomođske županije (mađ. Somogy megye), za Danijela Babića.19 Pripadnici ove porodice žive i u Vespremskoj, Zalskoj i Baranjskoj županiji.20 11 G. Grosschmid, op. cit., 104. 12 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 112. 13 G. Grosschmid, op. cit., 104. 14 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 112. 15 G. Grosschmid, op. cit., 105. 16 G. Grosschmid, ibid. 17 E. Orosz, op. cit. 18 V. I. Duišin, D. Popović, op. cit., 155. 19 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 59. 20 E. Orosz, op. cit. 112 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača BEZZEGH – Plemstvo su dobili Ivan i njegova supruga Zsuzsanna Salaki te sinovi Danijel i Adam 1713. godine kao stanovnici Turocke županije. Adam se 1724. godine seli u Gyöngyös gdje proglašava svoje plemstvo. Porodica se od 1754./55. vodi i kao Berzek.21 GYÜRKI – Stara porodica podrijetlom iz Hontske županije. Porodica je znana još 1339. godine i spominje se u mjestu Durkovci (danas u Slovačkoj) kao Chelen de Gurki. U popisu plemića 1754./55. u Hontskoj i Nogradskoj županiji ima više porodica ovog prezimena.22 U Lemeš se 1804. godine doseljava Matija.23 GRB: (1339.) U crvenom štitu na zelenom trobrdu okrenuta prema gore isukana sablja. S desne strane je zlatna šestokraka zvijezda, a s lijeve srebrni mjesec. Kaciga: na turnirskom šeširu desnica sa sabljom krivošijom. Plašt: plavozlatni; crveno-srebrni. ĐURKOVIĆ – Plemićki list, grbovnica i darovnica na posjede u Frigyházu dani su u Beču 24. siječnja 1783. godine Ivanu Đurkoviću. U plemstvo Bačke županije Ivan je upisan 1784. godine.24 KOPUNOVIĆ –Stara subotička porodica koja koja uživa plemstvo po Grgi koji je dobio plemstvo od Leopolda II. (1790.-1792.) 1791. godine (Liber Regius, LV, 510).25 Grgo i njegov brat Albe bili su vijećnici gradske općine prilikom dobivanja titule slobodnog kraljevskog grada. Lemeški pripadnici ove porodice u mjesto su došli mnogo kasnije kao najamni radnici i nisu se pozivali na svoje plemićko podrijetlo. GRB: Štit je podijeljen u četiri dijela. 1. i 4. je u srebru na zelenom trobrdu golub okovan na lijevoj nozi, a u 2. i 3. u plavom zlatna grana ispod koje na zelenoj zemlji stoje tri kule s otvorenim vratima. Iznad njih je sunce sa zlatnim kracima, a lijevo srebrni mjesec. Plaštevi: crveno-srebrni; plavo-zlatni. 21 Ibid. 22 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 582. 23 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 73. 24 V. I. Duišin, D. J. Popović op. cit., 141. 25 Ibid., 82. 111-118 KOVAČ – Pavao Kovač i njegova žena Suzana te njihova djeca Grgur, Ivan, Juraj, Stjepan i Ana dobili su plemićki list i grbovnicu od kralja Matije II. 26. ožujka 1613. godine. Josipu Kovaču priznato je plemstvo u Beču 6. listopada 1755., a sljedeće godine je proglašeno u Bačkoj županiji. Porodica Kovač je imala posjede u obližnjoj Riđici.26 KUJUNDŽIĆ (DE NEMESMILITICS) – Josip Kujundžić, bajski bilježnik te njegova supruga Elizabeta Bischoff i djeca: Julije Josip Antun, Agost Nepomuk, Ivan Juraj, Josip Juraj Viktor, Viktor Ernö, Marija Kata-Antonija, Karla Elizabeta Vilhelmina, Ljudevita, Otilija Adela Henrika i Berta Laura, dobili su 30. travnja 1835. godine plemstvo od kralja Ferdinanda V. (1835.-1848.) koji im je dodijelio i pridjevak «lemeški». Plemstvo je proglašeno u Bačko-bodroškoj županiji 12. listopada 1835. Ne spominju se u popisima plemića u Lemešu niti su ovdje dobili posjede 1803. godine. Poznatiji su subotički ogranci ove porodice.27 Grosschmid i Ivánjy ne spominju plemstvo ove porodice. LUČIĆ – Plemićka porodica potječe iz Kuča u Turopolju. U Bačkoj županiji upisan je 1778. godine Andrija Lučić, a 1801. godine u Subotici Janko Lučić, obojica na temelju svjedodžbe plemenite općine Turopolje.28 MIKOVIĆ – Plemićki list dobili su u Laksenburgu 31. svibnja 1699. godine Abraham i Adam Miković, zatim Abramova žena Marija i djeca Stanislav i Juraj, Adamova žena Paula i njihovi sinovi Vid i Vuk. Plemstvo je proglašeno u Bačkoj županiji 18. studenog 1699., a u Srijemskoj županiji dva puta, 10. srpnja 1770. i ponovno 1771. godine.29 PILASANOVIĆ – Jakov Pilasanović dobio je 28. listopada 1741. u Požunu plemićki list i grbovnicu zajedno sa braćom Stjepanom, Filipom i Ivanom. Plemstvo je proglašeno u Bačkoj žu26 V. I. Duišin, op. cit., 158 .159; A. Sekulić, Narodni život i običaji Bačkih Bunjevaca, Zagreb, 1986, 239. 27 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 587. Ovdje se vode kao Kuluncsics; Dudás, op. cit., 86. iznosi iste podatke. 28 V. I. Duišin, op. cit., 159. 29 V. I. Duišin, D. J. Popović, op. cit., 144. 113 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača paniji 1742. godine, a braća David, Juraj i Marko su 1777. godine dobila darovnicu na posjede u Rogatici i pridjevak “rogatički”.30 Nakon što mu je oduzeto imanje u Rogatici, u Lemeš se doselio agronom Josip Pilasanović. Iz ove porodice je i Josip Pilasanović, arhitekt. RAJČANJI – Vrlo stara porodica koja potječe iz Njitre i dovodi se u vezu s porodicama Korossy i Lipovniczky. Plemstvo su dobili 1244. godine od Bele IV. u Njitranskoj županiji u mjestu koje se naziva Rajčanji, a nalazi se danas u Slovačkoj. Darovnice na ove posjede potvrdili su poslije i kraljevi Karlo Robert 1317. i Karlo II. 1739. godine. Godine 1841. pripadnici ove porodice nalaze se na popisu plemića Baje.31GRB: (1244.) U plavom štitu na zelenoj travi leži u crvenom zlatom obrubljenom odijelu vojnik. Ispred njega na zemlji leži zlatna kruna. U desnoj strani štita stoji medvjed koji se prednjim nogama naslanja na mađarskog viteza obučenog u crvene hlače i bijelu dolamu. Iznad njih je zlatna zvijezda. Kaciga: vitez u desnici drži mač na kome je nataknuta medvjeđa glava. Plašt: plavo-zlatni; crveno-srebrni. RUDNJAK – Franjo II. je godine 1808. dodijelio plemsvo Andriji i njegovoj supruzi Juliji Zallar kao i sinu Ljudevitu i kćerima te Andrijinoj braći Mihajlu, Karlu i Antunu koji su bili ostrogonski predijalisti (Liber regius, LXII, 963.) Porodica prema mjestu u kome živi (danas u Slovačkoj) uzima pridjevak “bacsfalvi”.32 GRB (1808.) Plavim i srebrnim presječen štit na zelenoj zemlji na desno nagnuta desnica s krivom sabljom. Kaciga: plavo srebrnim presječen. Između roga od bivola na kruni se nalazi ždral koji drži kamen. Plašt: plavo-srebrni s obiju strana. SZABÓ – Nema podataka o starini plemstva ove porodice. Dudás navodi kako vjerojatno potječu od slovačke porodice Sabocki.33 Pod ovim potonjim imenom sreću se na popisu plemića Lemeša od 1771. godine. 30 V. I. Duišin, op. cit., 161. 31 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 102. 32 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 103. 33 Ibid., 103 –104. 111-118 VOLARIĆ – Stjepan i Franja Volarić Gornjolukavečki proglasili su plemstvo u Bačkoj 1753. godine na temelju svjedodžbe Plemenite općine Turopolje od 14. prosinca 1753. godine.34 Godine 1761. pripadnici ove porodice nalaze se na popisu plemića u Lemešu, ali ih kasniji popisi ne spominju. VUKOVIĆ – Porodica uživa plemstvo na teme- lju plemićke povelje koju su u Beču 19. siječnja 1756. godine dobili Jeronim i njegova supruga Marija Petrešević i djeca Ana, Adalbert, Jeronim, Marija, Stana i Tomo. Plemstvo je u Bačkoj županiji proglašeno 28. lipnja 1756. godine.35 GRB: (1756.) U plavom štitu na desno okrenut srebrni medvjed koji u desnici drži buzdovan. Kaciga: dva plava krila od orla su raširena a između je lik sa šljemom. Plašt: plavo-srebrni; crveno-zlatni. Na svršetku poglavlja o lemeškim plemićima spomenut ćemo i lemeške familije koje su koristile pridjevak «lemeški», odnosno «de Nemesmilitics». To su porodice Alföldi, Cintula, Horvat, Knezi i Kujundžić. ZNAMENITI LEMEŠANI - Lemeš je malo mjesto po broju stanovnika, ali nikada nije bilo malo mjesto po ljudima koji su u njemu živjeli. U XX. stoljeću Lemeš je imao svoja dva akademika, Gaju Alagu i Mirka Vidakovića, ali se i ranije odlikovao ljudima koji su imali značajne uspjehe u poslu kojim su se bavili, kako u mjestu, tako i izvan granica svoga mjesta, često i općine pa i države. Ovaj dio knjige posvećen je upravo njima, uglednim Lemešanima koji su proslavili svoje mjesto. Teško je ovdje ne spomenuti misao jednog našeg sumještanina, pok. Stipana Knezija Šimete koji je često znao reći kako smo i u prošlosti i danas imali ugledne i uspješne ljude, ali se pitao jesu li oni učinili što značajnog za mjesto, ili točnije jesu li učinili bilo što. «Sjete se samo Lemeša kada ih treba pokopati», često je znao reći Knezi, pa je i naše groblje u šali nazivao grobljem slonova. Kada se govori o znamenitim mještanima, treba spomenuti i one koji svojim rođenjem nisu Lemešani, ali su profesionalno ovdje proveli izvjestan broj godina i dali svoj doprinos njego34 V. I. Duišin, D. Popović, op. cit., 156. 35 .Ibid. 157. 114 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača vom razvitku, bilo u crkvenoj službi, obrazovanju, znanosti ili upravi. U prvom redu to su svećenici koji su službovali u mjestu od službenog osnutka plemićke župe, zatim su to učitelji, pa knezovi sela, bilježnici i drugi ljudi koji su imali značajno mjesto u društvenom i političkom životu mjesta. U posebnom poglavlju bit će prikazani oni Lemešani koji su postigli značajnije profesionalne, znanstvene, sportske, političke i druge uspjehe van granica svoga sela, općine pa i države. SVEĆENICI I DUHOVNI PASTIRI - Podatke o svim svećenicama koji su služili u mjestu sakupio je kapelan Joza Pašić koji je bio na službi u lemeškog crkvi godinu dana, od 1945. do 1946. godine. Podaci se nalaze uredno otipkani i uokvireni u župnom uredu u mjestu. Prvi svećenik u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije bio je MARTIN FIRAN koji je u Lemešu proveo 22 godine, od 1752. do 1774. U vrijeme njegova službovanja bilo je nekoliko duhovnih pastira i kapelana: fra Bartol Reljić (1770.–1771.), fra Josip Potegić (1771.-1773.) i Josip Maroczi (1774.1776.). Nakon Martina Firana za svećenika je postavljen PETAR RADIĆ koji je u lemeškoj župnoj crkvi proveo 6 godina, od 1774. do 1780. godine.36 Za vrijeme službovanja župnika Radića kapelani su se mijenjali svakih godinu dana. Fra Đuro Lantoš službovao je tijekom 1776. godine, a 1777. zamijenio ga je fra Gerard Kovač na čije mjesto je došao 1778. Kristifor Poljak odnosno Ivan Petraš 1779. Godine 1780. za župnika je postavljen PAVAO MIHALJEVIĆ koji je u Lemešu proveo devet godina. Kapelan je u vrijeme župnika Mihaljevića bio fra Gerard Boda (1788.-1789.). MIRKO TRŠČANSKI stupio je na službu 1789. godine i u Lemešu proveo sve do 1791. godine. Kao kapelan u to vrijeme bio je postavljen Ivan Hary (1789.-1794.). IVAN GRUMBIER je bio svećenik od 1791. do 1794. godine kada su kao kapelani, uz spomenutog Ivana Harya službovali: fra Berard Balaž (1792.-1794.) i Josip Hegyes (1794.-1796.). Župu je 1794. godine preuzeo ĐURO BOŠNJAK i na mjestu svećenika ostao punih 26 godina, sve do 1820. godine. Za vrijeme njegova službovanja u župnoj crkvi se promjenilo 36 AVNS, FBBŽ, sig. 201/1779. 111-118 petnaest kapelana, i to: fra Gerard Boda (1796.1796.), Mirko Perošević (1797.-1798.), Ivan Sitetosy (1799.-1799.), Fra Bonaventura Szallay (1800.-1801.), Ladislav Poljak (1801.), Mihajlo Bentzak (1802.-1805.), Đuro Ferenci (1805.1808.), Josip Almasy (1808.-1810.), Josip Kondray (1810.), Antun Babai (1810.-1811.), Stjepan Davidek (1811.-1812.), Matija Mokoszay (1812.1817.), Josip Trabalik (1818.-1819.), Filip Poljaković (1819.-1820.) i Josip Almasy (tijekom 1820. godine). Godine 1820. FILIP POLJAKOVIĆ je postao župnikom i primio župu u novoj funkciji na kojoj će ostati sve do 1852. godine. Dvadeset jedan kapelan se promijenio za vrijeme njegova službovanja. Bili su to: Mihajlo Balaton (1820.), Stjepan Almasy (1820.-1822.), Toma Zimmer (1822.), David Barašević (1822.-1824.), Alojzije Hidegh (1824.), Luka Veer (1824.-1825.), Antun Farkaš (1825.-1827.), Josip Rajczy (1827.-1830.), Ignacije Suts (1830.-1831.), Stjepan Kulišič (1831.-1833.), Fábián Mercy (1833.-1834.), Andrija Mesaros (1834.-1835.), Ivan Demerac (1835.-1840.), Nikola Cvešič (1840.-1841.), Josip Topalić (1841.), Stjepan Šarčević (1841.-1843.), Luka Veer (1843.1847.), Ivan Kudela (1847.-1848.), Ivan Lendvay (1848.-1850.), Andrija Kozmanski (1850.-1851.) i Đuro Volarić (1851.-1852.). ĐURO VOLARIĆ je 1852. godine postao župnikom i na tom položaju će ostati sve do 1864. godine. U vrijeme njegovog službovanja kao kapelani su radili Petar Hormann (1852.-1853.), Franjo Kulišić (1857.-1859.) i Đeno Szeczenyi (1864.). ĐENO SECZENYI je preuzeo župu 1864. godine i službovao sve do 1888. U to vrijeme su kapelani bili: Ivan Jesenović (1864.-1865.), Ernest Dekić (1865.-1869.), Ivan Holeczkay (1869.-1870.), Ivan Meznerić (1871.), Karlo Garay (1871.-1873.), Josip Manić (1873.-1874.), Feliks Mamužić (1874.-1877.), Ivan Burnać (1877.1878.), Valentin Bedžula (1878.-1880.), Mihajlo Bodrogyi (1880.-1884.), Ilija Kulundžić (1884.1885.), Josip Firany (1885.-1886.) i Nikola Kujundžić (1886.-1891.). PAVAO VIDAKOVIĆ je postao župnikom 1889. i na tom položaju bio sve do 1909. godine. Za vrijeme njegova službovanja kapelani su bili: Toma Kanyó (1893.), Julije Foster (1900.-1902.), Stjepan Ćanji (1906.), Petar Litvayi (1909.-1910.) i Ivan Kvanduk (1910.). Pavla Vidakovića zami115 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača jenio je DR. PAVAO (PAJO) VIDAKOVIĆ37 koji je postao župnikom 1910. godine i na službi je bio svega dvije godine. Bio je istaknut i u društvenom i kulturnom radu. Međutim, kada je trebao biti ponovno izabran za župnika, tomu su se žestoko usprotivili pripadnici mađarskog naroda koji su zagovarali izbor Pétéra Litvayija za župnika. Pajo Vidaković je dobio više glasova što suprotna strana nije mogla džentlmenski prihvatiti pa su optužili Vidakovića kako je podmićivao birače jelom i pićem. Stvar je otišla tako daleko da je imenovana i komisija koja je nakon što je ispitala cijeli slučaj konstatirala kako Vidaković nije kriv, da su priče o podmićivanju bile puke klevete i potvrdila njegov izbor. Ni ovaj drugi poraz protivnici Vidakovića nisu mogli podnijeti te je njih oko 600 vjernika najavilo istup iz Katoličke crkve. S obzirom da je bio savjestan čovjek koji nije mogao podnijeti da, makar i bez krivice bude uzrok jednom takvom nesvakidašnjem činu, zahvalio se na dužnosti i otišao u Suboticu.38 Povijest je poslije pokazala kako ovo nije bio usamljeni primjer i kako se, na žalost, maksima kako «nitko ne može biti pop u svom mjestu» u Lemešu od tog vremena brižljivo njeguje. Nije zabilježeno je li Petar Litvay, kandidat druge strane «ostao u igri», ili se i sam povukao nespreman na takve pritiske, ili je priču oko mjesnog župnika zaključio netko treći, no za svećenika je izabran ipak Bunjevac, Bolto Agatić koji je do tada radio kao kapelan, a na župničku dužnost je stupio 1912. godine. BOLTO AGATIĆ ostao je župnikom sve do 1943. godine. U vrijeme njegova službovanja kapelani su bili: Đuro Porony (1912.), Martin Hauk (1919.1920.), Petar Ketterer (1920.), Marijan Beretić (1920.-1924.), Lovro Schwerer (1936.-1937.), Frederik Milla (1937.-1938.), Karlo Lantoš (1940.1945.) i Joza Pašić (1945.-1946.). Bolto Agatić, iako se zalagao za podizanje opće razine življenja u mjestu (zaslužan je za podizanje kapele, Kalvarije, oživljavanje lemeške kupke i dr.), doživio je sličnu sudbinu kao i župnik Vidaković, točnije sramotniju – bio je protjeran iz mjesta. Priča seže duboko u povijest. Naime, sve do župnika Bolte Agatića mjesna je crkva bila pod patronatom plemenite op37 V. poglavlje ove knjige, Znameniti lemešani van granica svoga mjesta. 38 I. Beneš, op. cit. 111-118 ćine koja se i starala o održavanju crkve i plaći župnika. Za vrijeme župnika Agatića ukinut je ovaj status zbog čega su mještani prosvjedovali vrlo bučno, odbijajući plaćati dodatne poreze crkvi39 s obzirom da su već održavali crkvu i župni dvor koji su sami plemići izgradili i s obzirom na činjenicu da je župnik uživao BENEFICIUM – 96 kj plodne zemlje.40 Cijela priča je okončana neuspjehom «hajkača» jer je Agatić ostao župnikom još pune četiri godine. Zamijenio ga je IVAN BENEŠ koji je postao župnikom 1947. godine i na toj službi ostao do 1985. godine. U mjesto je došao iz Bajmoka gdje je služio kao kapelan. Za vrijeme župnika Beneša mnogo se više djece krstilo i parova vjenčalo u sakristiji, nego li pred oltarom. Bili su to pripadnici Komunističke partije i oni koji zbog posla «nisu smjeli» javno izjašnjavati svoja vjerska opredjeljenja. Iako se ovaj potez u crkveno-političkom smislu može smatrati i ispravnim, mještani su mu to zamjerali, napose oni koji su zbog svoje vjernosti vjeri snosili razne posljedLASZLÓ POSA je zamjenio velečasnog Beneša nakon njegova umirovljenja i bio župnikom u mjestu godinu dana, do 1986. godine, kada ga je zamijenio MARKO VUKOV koji je te, 1986. godine došao u župu u svojstvu administratora župe. Ni župnik Vukov nije dočekan dobrodošlicom. Veliki dio vjernika, predvođeni tadašnjim predsjednikom Pastoralnog vijeća, želio je Mađara za svećenika, pa su nekoliko puta išli protestirati kod biskupa u Suboticu. Kako protesti nisu uspjeli oficijelnim putem, pokušali su doprinijeti raznim intrigama ne bi li župnik sam napustio mjesto, no Vukov je ostao župnikom u mjestu i služio mise41 na oba jezika sve do 1994. kada je iznenada preminuo nakon kraće bolesti. OSKÁR SZELES je tijekom 1995. obavljao i zadovoljavao crkvene potrebe u mjestu, dolaze39 Poznato je da su mještani plaćali crkvene poreze i to: lukno – davanje svećeniku prema mogućnosti vjernika i štola – porez koji se plaćao prilikom podjele sakramenata. 40 Zabilježeno prema kazivanju Agneze Knezi iz Lemeša. 41 U misnom slavlju postojala je tzv. “bunjevačka” godina kada je velika misa koja se služila u 10 sati prije podne bila na hrvatskom jeziku, a mala misa na mađarskom i tzv. “mađarska “ godina kada su se mise služile obrnutim redom. Ovaj običaj je posljednjih godina službovanja ukinuo župnik Beneš služeći samo jednu dvojezičnu misu. 116 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača ći po potrebi, a mjesto do dolaska ANTUNA (ANTAL) EGEDIJA nije imalo stalnog župnika. Egedi i danas obavlja dužnost župnika u mjestu. U mjestu je uvijek bilo svećenika – Đuro Kanjurski, Petar Knezi, Grgo Knezi, Aladar Vidaković, Nikola Vidaković, Pajo Vidaković stariji, Pajo Vidaković mlađi. U mjestu je mladu misu držao i sadašnji biskup Subotičke biskupije János Pénzes čija je majka rodom iz Lemeša. Posljednji mladomisnik iz mjesta bio je Filip Ivanković koji je držao mladu misu 1936. godine. Danas živi u SAD gdje je radio kao sveučilišni profesor. Lemešani su svoje župnike još do nedavno42 oslovljavali s «gospodine», tom vrlo visokom titulom još iz srednjeg vijeka, a koja je pripadala samo crkvenim osobama, što se i danas da čuti među starijim mještanima. SEOSKI KNEZOVI - Ono što danas zovemo gradonačelnik to je nekada za lemešku općinu bio «locum tenens» – namjesnik vojnog, plemićkog mjesta. Lemešani su uvijek vrlo brižljivo birali svog «kneza» i ono što je vrlo zanimljivo oduvijek su poštovali nacionalnu strukturu u selu. U vrijeme kada je općina bila podijeljena na dalmatinsku i mađarsku općinu postojala su dva locum tenensa – dalmatinski i mađarski. Kada su obje općine spojene u jednu, sačuvana je dosljednost – u godini u kojoj je locum tenens bio Dalmat, njegov zamjenik je bio Mađar i sljedećeg mandata obrnuto. Od 1945. godine tome se više nije pridavao značaj, ukinuta je i funkcija zamjenika, a više nije bilo ni važno da upravitelj mjesta bude ugledan i prije svega imućan mještanin. Bitnija je bila politička podobnost ili pripadnost. Uvedeno onda, ostalo i danas. «Knez» plemenite općine imao je prvo titulu poručnika, a poslije kapetana. Od osnutka plemenite općine znano je da je prvi locumtenens bio izvjesni Georgius Kanyó,43 da bi naredne godine na ovu dužnost bio imenovan Grgo Dosa44. Od 1755. godine locum tenens je Franjo Nagy45, a 1756. godine izabran je Jakov 42 Nije poznato da aktualnog župnika itko tako oslovljava, ali još Marka Vukova da. 43 AVNS, FBBŽ, sig. 34a/1751. 44 AVNS, FBBŽ, sig. 161a/1752. 45 AVNS, FBBŽ, sig. ad 89a/1755. 111-118 Vidaković46 Na žalost, kasniji podaci nisu sačuvani sve do 1789. kada je za locum tenensa imenovan József Molnár, a Ivan Vujević za njegovog zamjenika. U to vrijeme za senatore su bili izabrani Đuro Knezović, Petar Alaga i Petar Kaić. Mandat seoske uprave tada je trajao pet godina, pa je 1794. za locumtenensa imenovan Ferenc Nagy. Nije znano tko je bio zamjenik i da li je uopće i imenovan. Ferenc Nagy je ovu dužnost obnašao do 1799. kada ga je zamjenio István Körmendi, no on se zadržao na ovoj dužnosti svega godinu dana jer ga već 1800. zamjenjuje Antun Vidaković. Teško je za povjerovati kako je potonji na dužnosti bio sve do 1842., ali tek od te godine sačuvan je podatak o novom locumtenensu i to Jánosu Körmendiju za mađarski dio općine i Nikoli Alaga za dalmatinski dio općine. Podaci do 1885. nisu sačuvani, ali je iste, 1885. za upravitelja općine postavljen Lászlo Nagy, a vladu općine činili su tada senatori: Petar Ivanković, Mate Vidaković, György Kocsis, Mihajlo Kaić, Ferenc Odry, Mátyás Litvai, Pavao Kaić, Josip Vujević, Adolf Fischer, Márton Csernus, János Kanyó, Lajos Nagy, Josip Knezi, Mihály Horváth, Jakov Alaga, Filip Ivanković, Mihajlo Ivanković i Nikola Knezi. Godine 1895. za općinskog poglavara je imenovan Gyula Horváth, a za zamjenika Petar Ivanković. Godine 1900. Ivan Vidaković imenovan je na ovu funkciju, a Gyula Horváth je imenovan za njegova zamjenika, da bi 1903. došlo do promjene vladajuće strukture te Gyula Horváth ponovno postaje locumtenens, a Petar Ivanković njegov zamjenik. U to vrijeme u mjestu se uvodi i administrativni aparat koga pored notara čine i poreznik (Miklós Ódry), uručitelji poziva (Ferenc Csernus i Tamás Litvai), kočijaši (Đeno Vujević i András Molnár), čordaši (Zako Savić i Martin Vuković), svinjočuvar (József Kocsis) te živoder izvjesni András. Godine 1906. Josip Vujević biva imenovan za kneza, a Jenö Kolár za podkneza, dok je sljedeće godine imenovan samo knez i to Jenö Molnár koga 1915. zamjenjuje Gyula Horváth. Od 1919. ponovno se imenuju knez i podknez, pa je Imro Vidaković Kajtin, predsjednik Radikalne stranke Nikole Pašića, imenovan za kneza, a János Kocsis za podkneza. Godine 1927. za kneza je imenovan Joso Vidaković dok je Grgo Kočiš imenovan za podkne46 AVNS, FBBŽ, sig. 10/1756. 117 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača za, ali sljedeće godine ga ponovno zamjenjuje Imro Vidaković Kajtin, koji po drugi put preuzima ovu dužnost na kojoj će ostati do 1935. uz podkneza Józsefa Kanyóa koji je imenovan 1933. godine. Godine 1935. Imra Vidakovića zamjenjuje Petér Molnár koji ovu funkciju obnaša samo godinu dana jer je 1936. za kneza sela imenovan Stipan Knezi Ješkin. U to vrijeme su se u mjestu počeli voditi i komunalni poslovi u današnjem obliku pa je imenovan i prvi čistač ulica Pajo Stipanković. Stipan Knezi je obnašao ovu dužnost do 1940. kada je za kneza postavljen Lajos Nagy, odnosno Šima Vidaković Kajtin. Od 1947. funkcija kneza je ukinuta, od te godine biraju se predsjednici. Za prvog predsjednika Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora imenovan je Ivan Andreković Daražac, a tajnik je bio Đeno Serenčeš, dok je Petar Janković bio podpredsjednik MNOO. Godine 1950. predsjednik Mjesne zajednice postaje Grgo Babić, a 1952. zamjenjuje ga István Horváth. Od 1964. ovu funkciju obnaša Pero Knezi Džamin, a od 1984. István Kanyó. Naco Ivanković je preuzeo ovu funkciju od Kanyóa, a nakon prvih višestranačkih izbora za predsjednika Mjesne zajednice iz redova Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, izabran je Stipan Knezi Šimeta, profesor srpskog jezika i književnosti, a nakon njega kandidat VMDK (Demokratskog saveza vojvođanskih Mađara) József Nagy. 111-118 dužnosti svega godinu dana i 1920. zamjenjuje ga, od države poslani notar, Miladin Tutorov, a poslije Đuro Vidaković. Godine 1927. funkciju notara obavlja Franjo Malagurski koji se i ženidbenim vezama veže za Miletić. Svetislav Basarić koji je bio notar od 1933. do 1936. nije se zadržavao u mjestu, ali jeste Stefan Bach koji je postavljen za notara 1936. godine. Ženidbom u obitelj Ivanković ne samo što je ostao u mjestu nego i počiva na mjesnom groblju. Za vrijeme rata vlasti dovode javnog bilježnika iz Mađarske. Bio je to István Rétkes koji je stupio na dužnost 1940. godine, a napustio mjesto nakon rata. Pripadnici mađarske upravne administracije odnijeli su sa sobom i inventuru, ali i okove oko prozora i vrata koji su bili od livenog željeza.48 U novostvorenoj Kraljevini SHS i poslije Jugoslaviji u svim oblicima funkcija notara pretvorena je u tajnika i obnašao ju je Đuro Vidaković. Zamijenili su ga pripadnici komunističke partije u mjestu, a poslije je ovaj posao preuzeo István Vuković koji je radio kao tajnik Mjesne zajednice više od 30 godina. Nakon njega posao tajnika je dugi niz godina obavljala Katalin Mátyus, a nakon nje kraće razdoblje Piroska Miković udana Kanyó. NOTARI - Zanimanje bilježnik ili kako su ih u narodu često nazivali notari, bilo je vrlo ugledno zanimanje u ono vrijeme kada baš nije bilo mnogo školovanih ljudi. Samim tim je notar bio iz imućnije obitelji koja ga je mogla školovati. Notari su u selu imali vrlo velik značaj i ugled. Za prvog notara zna se od 1773. kada je tu funkciju obavljao Petar Baki.47 Godine 1842. notar u mjestu je János Bik. S obzirom da je općina bila organizirana već mnogo ranije jamačno je imala i svoje bilježnike koji su radili kao akcesisti, odnosno notari koji nisu dobivali plaću nego su se morali zadovoljavati slučajnom zaradom. Ta zarada je često iznosila više nego redovita plaća. Od 1885. pa sve do 1900. funkciju javnog notara obavljao je Josip Kaić, a 1908. naslijedio ga je Đuro Vajs. Od 1919. mjesni notar je Đula Horvat koji je bio na ovoj 47 AVNS, FBBŽ, sig. 719-730/1773. 48 Zabilježeno prema kazivanju Agneze Knezi. 118 Klasje naših ravni Jakov Basch, Klasje naših ravni (2002.-2011.)... 119-120 Klasje naših ravni (2002. – 2011.) – zastupljeni autori i broj stranica JAKOV BASCH AUTORI ZASTUPLJENI U ČASOPISU 1. ALADŽIĆ, Viktorija 2. ANONIM 3. ALFIREVIĆ, Frano 4. ANDRAŠIĆ, Ivan 5. ANDREACI 6. ANDRIĆ, Josip 7. ANDRIĆ, Stanko 8. ANIŠIĆ, Andrija 9. ANTIĆ, Miroslav 10. ANTIĆ, Sandra-Viktorija 11. ANTUNOVIĆ, Ivan 12. ARALICA, Ivan 13. BAČIĆ, Slaven 14. BAČLIJA-KIKIĆ, Maja 15. BAKIJA, Katja 16. BAKOTA, Gordan 17. BALENOVIĆ, Ivan 18. BAN, Svetlana 19. BANYAI, János 20. BARBIĆ, Jakša 21. BARTOŠ, Stjepan 22. BAŠIĆ PALKOVIĆ, Davor 23. BEGOVIĆ, Sead 24. BELAMARIĆ, Ivica 25. BENČIĆ, Nikola 26. BERETIĆ, Stjepan 27. BIJUKOVIĆ, Mirta 28. BILINC-ŽIGMANOV, Silvana 29. BILOSNIĆ, Tomislav Marjan 30. BIRO, Mikloš 31. BLAŽETIN, Stjepan 32. BONUS, Ivan 33. BOŠNJAK, Branimir 34. BOŠNJAK, Vladimir 35. BRGULJAN, Vjekoslav 36. BRGULJAN, Vladimir 37. BRLENIĆ-VUJIĆ, Branka 38. BROZOVIĆ-RONČEVIĆ, Dunja 39. BULJOVČIĆ, Josip 40. CRNOJEVIĆ-CARIĆ, Dubravka 41. CUMMINGS, Edward Estlin 42. CVENIĆ, Josip 43. ČELIKOVIĆ, Katarina 44. ČERNELIĆ, Milana 45. ČOTA, REKETTYE, Antonija 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. 90. 91. 92. 93. 94. ČOVIĆ, Marko ČUTURA, Vladan ĆURIĆ, Mirko DAMJANOVIĆ, Stjepan DEÁK, Ferenc DEÁK, Ildikó DERK, Denis DERKAČ, Lana DULIĆ, Jasminka DURANCI, Bela DŽAKULA, Franjo ĐILAS, Gordana EVETOVIĆ, Matija ERL, Vera FRANCIŠKOVIĆ, Lazar FRANKOVIĆ, Đuro GAZIVODA, Jelena GRGUREVIĆ, Tomislav GRGUROVAC, Martin GLAVURTIĆ, Miroslav GRUNČIĆ, Vita HAJSAN, Robert HORVÁTH, Elemér HRANIĆ, Đuro ILIĆ, Snežana IVANČIĆ, Jasna IVANKOVIĆ, Bernadica IVKA, Svjetlana IVŠIĆ, Radovan IŠTVANČIĆ, Branko JAGIĆ, Dorta JAKŠIĆ, Ante JEGIĆ, Branko JÓZSEF Attila JURČIĆ, Mladen KAJBA, Davorin KATANIĆ, Ksenija KECMAN, David Dako KETIG, Tomislav KLARSKI, Josip KLJAJIĆ, Marko KOLARIĆ-DUMIĆ, Ljubica KONOVALOVA, Irina KOPILOVIĆ, Andrija KOPUNOVIĆ. Mirko KOSZTOLÁNYI, Dezső KOVAČ, Antun KOVAČEV-NINKOV, Olga KOŽUL, Stjepan 95. KRAJINOVIĆ, Vesna 96. KRMPOTIĆ, Lazar Ivan 97. KULEŠEVIĆ-SOUČEK, Snješka 98. KULUNDŽIĆ, Josip 99. LAZAR, Ervin 100. LEDERER, Ana 101. LEKO, Zdenka 102. LIBMAN, Emil 103. LONČAR, Đuro 104. LUIĆ-VUDRAG, Dubravka 105. LUKIĆ, Ljerka 106. LUKOVIĆ, Niko 107. MAČKOVIĆ, Stevan 108. MARIĆ, Zvonimir 109. MANDIĆ, Mijo 110. MANDIĆ, Zoran M. 111. MARIJANOVIĆ, Stanislav 112. MAROEVIĆ, Tonko 113. MATIJEVIĆ, Desanka 114. MARTINOVIĆ, Goran 115. MEDVIDOVIĆ, Lujo 116. MELVINGER, Jasna 117. MERKOVIĆ, Lazar 118. MESINGER, Bogdan 119. MIHOVILOVICH, Juan 120. MIJATOVIĆ, Anđelko 121. MIJOVIĆ KOČAN, Stijepo 122. MIKOVIĆ, Milovan 123. MILANKO, Andrea 124. MILATOVIĆ, Momir 125. MILOŠEVIĆ, Miloš 126. MOGUŠ, Milan 127. MOLCER, Matija 128. MONOVA, Nina 129. NEKIĆ, Nevenka 130. OKRUGIĆ SRIJEMAC, Ilija 131. ORČIĆ, Jakov 132. ÖRKÉNY, István 133. PANDI, Oskar 134. PANČIĆ, Ivan 135. PAVLOVIĆ, Pero 136. PAŠIĆ, Josip 137. PEKIĆ, Petar 138. PERČIĆ, Vinko 139. PERUŠIĆ, Lajčo 140. PETRAČ, Božidar 141. PETRINOVIĆ, Franja 142. POLJAKOVIĆ, Matija 143. PRANJIĆ, Krunoslav 119 Klasje naših ravni Jakov Basch, Klasje naših ravni (2002.-2011.)... 144. 145. 146. 147. 148. 149. 150. 151. 152. 153. 154. 155. 156. 157. 158. 159. 160. 161. 162. 163. 164. 165. 166. 167. 168. 169. 170. 171. 172. 173. PRĆIĆ, Dražen PRĆIĆ, Ive, mlađi PRĆIĆ, Milivoj PREPREK, Stanislav PRODAN, Janja RADENKOVIĆ, Ljubinko RADNOTI, Miklós RAJKOVIĆ, Branka RAJKOVIĆ, Đuro RAJLZ, Adam ROKVIĆ, Dragan RAMADANSKI, Draginja REM, Goran REM, Vladimir REŠICKI, Delimir ROMIĆ, Zlatko RUKAVINA, Danijel RUKAVINA, Vlatko SABLIĆ-TOMIĆ, Helena SAMARDŽIJA, Marko SAMARŽIJA, Zdenko SARIĆ, Zvonko SEKELJ, Vojislav SEKULIĆ, Ante SILAĐEV, Ruža SINDIK, Miroslav SINKÓ, Ervin SKENDEROVIĆ, Željko SKENDEROVIĆ, Stjepan SLIŠURIĆ, Ivan OBJAVLJENE STRANICE 1-2, 2002. – 112 3-4, 2002. – 102 5-6, 2002. – 124 338 1-2, 2003. – 112 3-4, 2003. – 104 5-6, 2003. – 114 340 1-2, 2004. – 114 3-4, 2004. – 128 5-6, 2004. – 116 358 1-2, 2005. – 104 3-4, 2005. – 128 5-6, 2005. – 168 7-8, 2005. – 136 536 174. 175. 176. 177. 178. 179. 180. 181. 182. 183. 184. 185. 186. 187. 188. 189. 190. 191. 192. 193. 194. 195. 196. 197. 198. 199. 200. 201. 202. 203. 119-120 SOŠIĆ, Remiđo STAN, Ivan STANIČIĆ, Anto STANTIĆ, Alojzije STANTIĆ, Stipan STEPANOV, Sava STOJIĆ, Mile STUHLREITER, Đurđica SUČIĆ, Stjepan ŠALAT, Davor ŠČEBRINA, Tatjana ŠEŠELJ, Stjepan ŠETTERLEIN, Biserka ŠIMIĆ, Mladen ŠIMUNDŽA-SELSKI, Ana ŠIPIĆ, Igor ŠKALABRIN, Nikola ŠOJAT-KUČI, Ivana ŠRAM, Olga ŠUNDE, Smiljana TALALAJ, Raisa TATARIN, Milovan TEMUNOVIĆ, Josip TILLY, Robert G. TIŠMA, Aleksandar TOMASOVIĆ, Mirko TOMLEKIN, Branimir Miroslav TOMLJENOVIĆ, Vesna TOTCH-NAUMOV, Ljerka TRIPKOVIĆ, Vicko 204. 205. 206. 207. 208. 209. 210. 211. 212. 213. 214. 215. 216. 217. 218. 219. 220. 221. 222. 223. 224. 225. 226. 227. 228. 229. 230. 231. 232. TUNJIĆ, Andrija TUTEK, Nikola UŠUMOVIĆ, Dejan UŠUMOVIĆ, Dragica VAJDA, Gabor VERONA, Anton VIDA, Viktor VIDMAROVIĆ, Đuro VIDUŠEK-RILKE, Gabrijela VOJNIĆ PURČAR, Petko VRKIĆ, Jozo VUJKOV, Balint VUJKOVIĆ, Marica VUKOV, Petar VUKOVIĆ, Zvonimir VULIĆ, Sanja VULOVIĆ, Srećko ZELIĆ, Naco ZELIĆ, Željka ZLAMALIK, Vinko ZMAJEVIĆ, Andrija ZNIKA, Marija ZOKO, Božica ZSOLT, Béla ZUBAC, PERO ŽEBIĆ, Slavko ŽIGMANOV, Tomislav ŽUŽAK, Vedran ŽUŽIĆ, Zlatko 1-2, 2006. – 112 3-4, 2006. – 102 5-6, 2006. – 120 7-8, 2006. – 114 9-10, 2006. – 116 11-12,2006. – 116 680 1-2, 2009. – 120 3-4, 2009. – 120 5-6, 2009. – 120 7-8, 2009. – 120 9-10, 2009. – 120 11-12, 2009. – 120 720 1-2, 2007. – 120 3-4, 2007. – 120 5-6, 2007. – 96 7-8, 2007. – 126 9-10, 2007. – 124 11-12,2007. – 136 722 1-2, 2010. – 120 3-4, 2010. – 120 5-6, 2010. – 120 7-8, 2010. – 120 9-10, 2010. – 120 11-12, 2010. – 120 720 1-2, 2008. – 120 3-4, 2008. – 120 5-6, 2008. – 120 7-8, 2008. – 120 9-10, 2008. – 120 11-12, 2008. – 120 720 1-2, 2011. – 120 3-4, 2011. – 124 5-6, 2011. – 120 7-8, 2011. – 120 484 Ukupno je tiskano 47 svezaka Klasja naših ravni, u 94 broja na 5.498 strana. U prosjeku na 5498 : 46 = 116,9787 strana, ili na 7,3111 tiskarskih araka. 120 Klasje naših ravni KLASJE korice 07 08 11 unutra.pdf 1 12.12.2011 14:07:05
© Copyright 2024 Paperzz
