KLAS JE naših ra vni 1-4, 20 1 4. ČASOPIS ZA

Gustav Matković, Plakat Dužijance ‘68.
Marko Vuković, Plakat Dužijance ‘68.
KLASJE naših ravni 1-4, 2014.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 1-4, 2014.
EDICIJA MATICE HRVATSKE SUBOTICA;
MATIČINA SVJEDOČANSTVA
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni
urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica
Nakladnik: Matica hrvatska Subotica,
24000 Subotica, Ustanička 10,
+ 381 64 399 17 71 i + 381 65 399 17 71
Za nakladnika: Stipan Stantić
Tisak: PRINTEX, 24000 Subotica
Za tisak odgovara: Davor Rudinski
Računalna obrada: Studio SAM
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za
obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 1. – 4., 2014.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom (klasje@tippnet.rs), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Kazalo
PJESNIŠTVO
3-8 TOMISLAV MARJAN BILOSNIĆ, Uvod u vrt
JEZIKOSLOVLJE
9-21 ANTE SEKULIĆ, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika
POVODI
22-44 NACO ZELIĆ, Javna proslava Dužijance (1968.-1971.)
IZBOR iz podravskih priča, priredio darko pernjak
45-47
48-49
50-51
52-54
55
56-57
MARKO GREGUR, Praznina
MATIJA IVAČIĆ. Znam, ne znam
BOŽICA JELUŠIĆ, Jato čvoraka, barnagorska jesen
MARKO KOLAR, Deo gratis
SUNČICA OREŠIĆ, Zdelka prnjava
DARKO PERO PERNJAK, Hrvatski kraljevi
ROMAN
58-64 PETKO VOJNIĆ PURČAR, Bijeg iz Čikaga
65-72 MILOVAN MIKOVIĆ, Što je to s tim kazalištem?
STAJALIŠTA
73-77 IGOR ŠIPIĆ, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana
78-92 ĐURO VIDMAROVIĆ, Veličina biskupa Ivana Antunovića, Roman o holokaustu,
Mudre misli iz Subotice, Knjiga koja bi trebala poboljšati odnose Republike Hrvatske i Ruske federacije, Kulturna baština Hrvata u Boki kotorskoj, Razotkrivanje totalitarizma, Kotor u životu obitelji Jaklin, Svijetli stihovi iz daleke Varne
93-94 NEVENKA NEKIĆ, Istra u sjećanju učiteljice
95-100 LJILJANA ŽEGARAC TENJOVIĆ, U krhotinama sjećanja
101-102 NEDIM SEJDIMOVIĆ, Povjeruj na trenutak u poeziju
103-104 DRAGAN ROKVIĆ, Zasadi raskošni vrt za plodne kiše
105-106 ZVONKO SARIĆ Snajperska proza
107-118 SNEŽANA ILIĆ, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
119-120 MARIJANA KOVAČ, MARTINA MIHALJEVIĆ, TAMARA RUMBAK, Uspomene s
terenske nastave u Hrvatskom Zagorju
BAŠTINA
121-124 ANTONIJA ČOTA-REKETTYE, Krleža na vojvođanskoj sceni
Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt 3-8
Uvod u vrt
Tomislav Marijan Bilosnić
PERIVOJ OD SLAVE
Na sridu perivoja došad vidih dub jedan raskošan i visok,
listja jedne strane zelena, a druge strane zlaćena,
a voće na njem kako bile i rumene jabuke i mirisne.
Sjeti se Petra Zoranića koji će se pojaviti
u raju dok se vrata otvore
Zori zora Zorane
bunari zore
Iz cakla vrije dažd
po njemu klize ptice
po bašćini žito vazda teče
Žitak se sjemeniti ne prestaje
ne prestaje truniti
perivoj je stariji od jazika
od djela
stariji od tijela
Dežela je drvo presvučeno krečem
kosturnica
svitlih paunovih perov
Dvanaest divojaka
cicami vodu po perivoju pušćaše
zalijevaju pamćenje koje je buket magle
cvitje svudzučno
zalijevaju pustinju koja je kudelja sjaja
bilje što vičnje primalitje uzdrže
Zacijelo perivoj mnogi nisu ni vidjeli
niti znaju za njega
satrti zbiljom
Hodivši stazu izgubih
nakraj jednoga potoka najdoh se
Dumboko biše misto
Iz muljike izvire siga u pratnji grahorica
duše kolandri i petelina isparavaju
vrze se vlaga uz miris murtele
Spokojno kao pauci
pastiri vuku nebeska kola
puna zvijezda
zvijezde vise kao rublje spremno za pranje
Ovi perivoj jest vičnoj slavi posvećen
Sva stabla, svo bilje
i cvitje
od razbora postaše zeleni
I čuh zvuk trublje
zvučne i slatke,
slušah od zlatnih,
slušaj od srebrnih,
slušaš od midenih
i jinih zvonac zvuk:
Oj ti vilo, vilo Velebita.
Svemir je gojno zelenilo
u stalnom ratu neba i čempresa
Razasuto svjetlo motri otjecanje vode
dvorne vile mej listjem
nevidljiv gardelić u žari njina grla
Vile mijenjaju lica okrenute modrilu
oči im postaju jabuke
Aj, Zorane moj, zač tako naporno
još trpku i nezrelu jabuku otrgnuti nastoje?
U planinu zabodena jela kao sunčani mač
u bršljan
koji drhti od straha
dok pod njim umire kamen
Tuj jazik piše i poje
neporeciva maslina hrvacka
zbilja mrče
srebrnasto zrcalo škrilja
kamičci
i krijesi
U pamćenju cedra
lahor je mjera za vrijeme
Ovi perivoj jest vičnoj Slavi posvećen
glagolja vila prozebla kao mjesečina
U mome vrtu pjeva Hrvatska
s mača kukavice curi krv grlice
3
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt U beskraj puta u Planinu zavirih
i izgori poput aleksandrijskih rukopisa
Bilosniću, to zemaljski biše raj
most ispružen oblaku
stablo
školjka nad mojom glavom
POSVETA WHITMANU
Biće stabla na granici svijeta
stablo puno licâ predaka
stablo koje oblikuje nebo
stablo koje oblikuje kišu
stablo koje oblikuje vjetar
zagonetka zelenoga sunca
vodomet podzemlja
stablo spaja naše duše
duše stablo spašava
plijeni i otima
parabola vala na krušnom brežuljku
Duga bi bila moja priča o travi
o znanju
o zelenim livadama djetinjstva
sad kad ponovno želim izraziti to što jesam
Želim samo slušati vlati trave
od kad te znam
glas svake vlati moj je glas
do onkraj dosega tvoga pogleda
Svaka je vlat okret naših jezika
Želim proniknuti u Whitmanovu pjesmu
u sebe usađenog u tlo
u bilje
u korijenje
Samo ćeš ti jednom vidjeti moje oči
moj jezik u vlatima trave
Na blistavome suncu jedina ćeš prepoznati
moju sjenu
moju konačnu slobodu
u vlatima trave gdje ću zauvijek utonuti u tišinu
Želim slušati biljke
slušati vlati
još dok te mogu držati za ruku
kao što se na prozirnome nebu drže dva kometa
ČOVJEK SAM KOJI NE ZAMIŠLJA CILJA
Nisam li mrtav još od trojanskoga polja
nije li to smrt što tako zbiljski živi
dok na rukama drugih pričam
svu tu istinu tek tajni znanu
Nisam li opsjena, sjena lakome trave
trska što dašće poput vlažne svirale
dok u prnjama svjetlosti
među imenima morȃ
prenosim poruke čijega ne znam pošiljatelja
Čovjek sam koji ne zamišlja cilja
izvan vrta svoga
klijališta svih tajni
i nema kraja putu
STABLO
Ruke su vez od grančica zvijezda
oči odriješene velike krošnje
3-8
Stablo u kolibi srca
u središtu kolibe
zajedničko svim ljudima
otoci od listova
spolovilo zelenih livada
u središtu svijeta
u meteoru
ud
u grumenu zlata
stablo
uspravna vatra budućnosti
os na kojoj se vrti sunce
kao plesač
uz ritam tam-tama
Baobab star kao Afrika
uvijek u središtu
u zori
nad grivom njezinom
Palmino stablo
opija moje srce
noću
dirajući visoke planine
Mahagonij kao razbijena truba
sa zasječenim znakovima
naših grobova
stol obavit tamom
U rodu ebanovine
zasađene na krilima lastavice
vidimo stabla nade
stablo naše pùti
Središnje stablo
gumovca
pamti žarke pjesme
4
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt pamti tjeskobu
pamti ljubav
i njezinu besmrtnost
Osobito pamti
mržnju
skidajući je veo po veo
s nezadrživa plesača
konja stegnutoga s crnim dijamantima
Stabla prepliću bogovi
a raspliću pretci
Muško stablo hrasta
izdiže kralja
zaokupljenog potomstvom
Cedar vječnoga spasenja
život noževa
i gavrana
sisaljka
koja isisava grčeve srca
Na njemu tajne počivaju
u gnijezdima
od orhideja
Stablo u kojem zborovi ptica
pjevaju psalme zelenilu
sagovima otežalim
od vode
u tisuću oblika u pokretu
Stablo spasenja
s plamenom moga tijela
stablo u čijoj sjeni
saplićem jezik
oko svježeg korijena
dotičući izvor svijeta
njegovu golotinju
Stablo u kojemu se utapaju
virovi i vrtlozi
velebiljni zanos
kršeći ruke
Stenleyevih
i Viktorijinih vodopada
Šuplje stablo
u koje propada sve
što će se nanovo roditi
kruh pun zrnja
naših napora
i znoja
soli
zabijeljene
u danima gladi
3-8
Stablo koje je i od sebe različito
kao čovjek
čas vezan uz majku
čas uz oca
s lišćem koje vene
polako
kao vihor
u užarenom oblaku
Stablo kao doba godine
blagoslov neba
kao ruke otvorene
plodovima
ruke za čavle
Stablo zaštite
stablo predaje
stablo duha
stablo spoznaje
stablo usred raja
čije lišće otkriva golotinju
sličnu svojoj kori
sličnu pticama
sličnu cvjetovima
sličnu plodovima
sličnu božanskome sjećanju
stablo neodoljivo
stablo trnovito
stablo pod lišajem
putom kojega se duše
spuštaju na zemlju
Veliko i moćno
s razbludnim lijanama
stablo s tisuću čuvara
velikih škara noći
Stablo kao gljiva sutona
koja se hrani
djevičanskim sokom šume
Stablo koje nikad neće biti
posječeno
za kojega nema pile
nema sjekire
koje se obnavlja uvijek
iznova
kao nježnost majčina
KUĆA RUŽE
Ta začarana kula rumena
naga kao magla
latica je magična i snena
5
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt Iz ruže se pruža kuća
a na njenoj stijeni
ni jedne sjeni
u vrtu
Uza stube
tek se penje djeva
i ševa
pune strasti
noseći pelud ljetine
uz krvave zidine
Taj žarki stan
samo srcu znan
krilo je leptira
što me dira
kao koplje zore
kojega sunce odapinje
u more
S kule sunce skoči
u tvoje oči
kretnjom tigra
dok svijeća strasti
sada se gasi
sva u bolu
A u dvorcu
kneginje modre
kao sjene
zastiru zastore ruža
preko moje zjenice –
latice kao trepavice
Svake noći u samoći
dok me koče kule ploče
otvaraju uspomene
nezacijeljene
VOLIM TE DOK IMAŠ SVE ŠTO IMA KUĆA
Volim te dok imaš sve što ima kuća
volim te kada se povlačiš u svoju sobu
u školjku zajedno s mojim snom
Volim te kada si sjemenka
jastuk koji se stapa s poljupcima
s laganim ugrizima
koji razgrađuju zid
Volim te dok imaš ruke otvorene kao prozore
volim te kada pališ vatru
3-8
koja umjesto kamina obuzima moje tijelo
volim te dok ostavljamo prostor iza sebe
da bi dostigli kuću ljubavi
Volim te što si meka i kada si od kamena
volim te dok u krug nosiš vodu
zalijevajući vrt moje tvrde šake
Volim te jer si me spasila opasnosti kuće
straha od svakog nevremena
KUĆA SAMOĆE
U kući moje samoće
nevidljivi je tavan
U kući moje samoće
tišina se skriva u podrumu
U kući moje samoće
soba je do koje ne dopire svjetlost
U kući moje samoće
vrt je u kojemu se ne možemo sresti
U kući moje samoće
nepoznati fosil živi
ZID
Zaklopio sam oči i našao zaklon
Usnuo sam i vidio vrt
U mašti sam podigao zid oko njega
Bio je to moj prvi zid
Zid koji me uljuljkao u privid
Zaštićen podigao sam drugi zid
Bio je to zid od sjena
Zid moje kuće
Zid moga utočišta
Gledao sam kako zid raste
Gledao sam kako se uzdiže do prošlosti
Kada se zid digao do područja bez sjećanja
u kuću je potekla voda
u kući je planula vatra
Zidovi su štitili blago unijeto proteklih dana u
kuću
Zidovi su se međusobno produbljivali
dok sam ja tonuo u san
gledajući kako mi mašta prekriva djetinjstvo
KRALJEVA KUĆA
Kralju moj, sada dok si još skriven
želim ti kuću s dovoljno soba za dvorjane
da na svim vratima tvoga doma bude ključ vjere
Želim ti vrt dostojan tvoje mudrosti
da ti svaka vlat u njemu bude ufanje
6
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt Želim ti prijestolje od obična kamena
da nad njim bude krov ljubavi
Želim da jedeš za stolom kojega si svojom rukom napravio
da ti svaka stvar u kući odiše razboritošću
Želim ti kuću u koju će dolaziti i nepozvani
da ti prozori njeni budu svijetlo pravednosti
Želim ti kuću koja će te čuvati danju i noću
da zidovi njeni i tvoja snaga budu
Kralju moj, želim ti kuću koju ti u srcu gradim
da ti kuća bude najčistiji primjer umjerenost
VRT SV. FRANJE
Blato na mojim sandalama
dovoljno je zemlje za moj vrt
Smrt je stvorila zemlju koja rađa
gustiš koji se sklapa
u ptičjem pjevu
Kakve li sreće osjetiti zemlju
u molitvi
u zemlji nebo
kao postelju u vrtu
mekanu toplu i vlažnu
sa zvijezdama posvud
To je moj dom
kap rose
na crvotočnoj jabuci
sol
suza osušena
na ljiljanu
na kojemu crv
postaje predivan leptir
Ova stara halja puna trave
ogrnula me svjetlošću
U paučini njenoj cvjeta mjesečina
Ruže mi se otvorile
na dlanovima
i iz njih izlijeću lastavice
u podne
pokopano u elipsu
I zmijska košulja
plod je života
i mahovina priljubljena za kamen
gol kao u majci
žuto je zrelo žito
svila etera
3-8
Kamen ovdje živi
od kamenog doba
sam
sam sâm s balegarom
on se rađa iz sebe
gurajući izmet
što sunce postaje
Sunce također živi samo
kao zrno prosa
na mome jeziku
Moj vrtni stol od prašine
okružen je mravima
i sitnim kukcima
U vrtu je dovoljno blaga i za štipavce
Život voli biti s drugim životom
sve nas je u istom prstenu
stvorio Bog
Vrt
od čijeg praha mijesim kruh
RAJ
Raj je mjesto gdje svi razumiju jezik
na kojemu anđeli pjevaju o bijelim ljiljanima
Raj je orošeno nebo puno mladih zvijezda
koje su ime moje drage što počiva u glasu
Glazba zori u umu i duhu
ječi sred tišine našeg puta
posred čuda svijeta
Bič vjetra dalek u planini
doziva nemirne pastire
Raj je kad nas nedjeljom posjećuje Svevišnji
dok sjedimo za stolom obilja u vrtu
To je kuća našega života
svjetlo prije svjetla
Raj u mom bilu udara i trajno se mijenja
dok gledam kako Bog preoblikuje zbilju
CVJETNICA U VRTU
Umoran vraćam se iz svijeta po tragu mirisa
divljega cvijeća, i umivam se
dugo i lagano kao da pčele tjeram.
Bog je svuda, svaka latica.
Zvuci moga djetinjstva u sitnim su vlatima –
čujem li to majčin glas kao kapanje kapi:
Koliko je, sine, još do Uskrsa?!
Bog je svuda, svaka latica.
7
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt Latice iz vode moje nebo dižu:
mećava ivančica kao bijeli anđeli
što kradom dolaze dok se zora kroza san provlači.
Bog je svuda, svaka latica.
Voda iz kamenice doma moga
led u srcu preobražava u pjenu mjesečine
kao iz svake noći
iz cvjetne zjenice moje majke izniče svjetlo.
Bog je svuda, svaka latica.
MOLITVA PRED KIŠU
Neka se iz oblaka na zemlju vrati raj
neka kapi kiše nabreknu
kao čehulje grožđa
U mlazovima nam dođi, Svevišnji,
u milosrđu vlati trava
Nama od praha s južnim vjetrom dođi
sladak kao mokra jabuka
ljubazan kao proljetni pašnjak
Dođi nam, dođi, Svevišnji
dođi izlijevajući se po krovu
dođi kucajući na prozore i vrata
lijući se po sveplodnom vrtu
Dođi nam, dođi, kap po kap
dođi kao zlato zemlje
Na oblaku siđi svirajući
padajući s neba
blago kao list rosnih trešanja
Dođi nam dok se javlja čežnja za vodom
dok žeđaju čelo i usta
sunce i njegov topli nebeski krevet
TIGAR ĆE ME PRENIJETI U PROSTOR MIRISA
Jednog dana on će se vratiti
stvari će biti potpuno drukčije
Dotle na njihovom mjestu
stanuju samo male sjene
Skoro se predaju
ugrijane od izmjene
Kada se tigru stopala umore
on će banuti
tješeći me
i umotavajući u noćno cvijeće
Sići će ravno do mog lica
do mojih očiju
ispunjenih groznicom
kako bi bio siguran
3-8
da se vratio po mene
da će me svojim napetim tetivama
preko svih grijeha
prenijeti u prostor mirisa
u nebo po kojem oblaci lepršaju
gdje se ljubav nalazi
u plitici za voće
ADAM I EVA U VRTU
Od ilovače boje sunca
sastavljeni
kada se zemlja pretvarala u dah
Eva i Adam
goli
u vrtu
svako u kutu svoje duše
s povezom mjesečine na očima
Gospod kaže Adamu:
U sjeni svojoj
stablo posadi
u led
gdje zmija ne dolazi
Gospod kaže Evi:
U šator sakri jabuku
žega da ne isuši
oči Adamove
što iz tvog tijela klijaju
Eva kaže Adamu:
Uzmi
da zemlja ne sustigne nebo
sutra ćemo se pokloniti Gospodu
vrt je dùga do njega
u jabuci je postelja
8
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika 9-21
Ambrozije Šarčević
i njegova dva rječnika
ANTE SEKULIĆ
Na panonskoj ravnici sve do Budima, a poglavito na zemljopisnom području zvanom Bačka, razvijala se u XVIII. i XIX. stoljeću bogata
hrvatska književnost pisana «dalmatinskim»,
«bosanskim», «iliričkim» ili «bunjevačko-šokačkim» jezikom. U skupini tamošnjih pisaca je
također Ambrozije Šrčević (30. ožujka 1820.
– 29. studenog 1899.). U raspravi su prikazani
život i djela Šarčevićeva i prosudbe o njemu
i njegovoj djelatnosti. Posebice su prikazana dva rječnika: Tolmač izvornik, književnih i
zemljopisnih riči (Subotica, 1870.) i Magyarszerb-horvát-bunyevácz-sokácz könyvvészeti
szótár (Subotica, 1894.). Usporedbom s ARj
istaknuta je vrijednost i značenje Šarčevićeva
rada oko jezika.
U povodu objelodanjenoga 97. sveska Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika što ga je objavila
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti
u Zagrebu napisana je misao:
«Ako se AR promatra kao povijesni rječnik, a
jedino se tako može promatrati, onda je njegov najveći nedostak upravo u tome što on
povijest jezika u svim njegovim mijenama ne
rekonstruira u potpunosti: Čitav njegov inventar, a pogotovo vremenske naznake pojedinih
pojava treba uzimati s rezervom upravo stoga
što se AR zasniva na izboru građe, a ne na njezinoj cjelokupnosti (...)»1
Rječnik (ARj) u cjelini doista traži da što skorije
budu uklonjene manjkavosti i propusti. Golemo i vrijedno djelo je nepotpuno, budući da
uz ostalo zanemaruje neka narodna područja
koja su po naravi uključena u cjelovitost jezičnog zajedništva. Osim svojedobnih pripomena
I. Sreznjevskog o potrebi da se unese u rječnik
i kajkavsko narječje te primjedaba A. Vebera,
1 Dragica Malić, Uz svršetak jednog velikog posla,
Jezik XXIII, 1975/76, 5, 152.
poglavito one da nisu uključeni hrvatski pisci
19. stoljeća i da je Đ. Daničić «podao netočnu
sliku našega jezika, kojemu je tim učinio golemu štetu, što ga je lišio mnogih stečevinah 19.
vieka (…)»2 treba upozoriti da je prvi voditelj
posla oko obradbe Rječnika djelomice zanemario leksičko bogatstvo, raznolikost hrvatskih
narodnih govora te obilatost spomenika naše
jezične i opće kulture. Mislim pri tome na čitavo Podunavlje (između Dunava i Tise) koje je
oskudno uključeno i pribrojeno inventaru ARj.
Na panonskim ravnicama sve do Budima sa zemljopisnim nazivom Bačka razvijala se u XVIII.
i XIX. stoljeću bogata hrvatska književnost pisana «dalmatinskim», «bosanskim», «iliričkim»
ili «bunjevački-šokačkim jezikom»�. Središte je
kulturne djelatnosti u XVIII. stoljeću grad Budim3 dok je u XIX. stoljeću pomaknuto na jug,
u Suboticu i djelomice u Kaloču (Kalocsa; u
govoru Bunjevaca – Kalača). I dok ima rasprava o prinosima Lovre Bračuljevića4, Stjepana
Vilova5 i Emerika (Mirka) Pavića6 našem jezikoslovlju, želim upozoriti na Ambrozija (Bozu)
2 Glasovi o «Ogledu rječnika, Mnienje akademika
Adolfa Vebera», Rad JAZU 45, 162.
3 F. E. Hoško, Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu, Nova et vetera XXVIII, I-II, Sarajevo 1978, 133-179.
4 A. Sekulić, Književnost bačkih Hrvata, Zagreb 1970,
20-31. F. E. Hoško, Djelovanje franjevaca u 18. stoljeću
u Budimu, 134-137; Isti, Dvije osječke visoke škole u
18. stoljeću, Kačić VIII, 153-156.
5 Ivan Kujundžić, Bunjevačko-šokačka bibliografija,
Rad 355, 680-682; A. Sekulić, Književnost bačkih
Hrvata, 31-33; F. E. Hoško, Dvije osječke visoke škole
u 18. stoljeću, Kačić VIII, 1976, Split 1976, 152-153; isti,
Djelovanje franjevaca tijekom 18. stoljeća (...) 137-141.
6 U raspravi F. E. Hoška, Djelovanje franjevaca tijekom
18. stoljeća (...), 155-160. Pisac je skupio literaturu i proučio arhivsku građu o E. Paviću kojega naziva enciklopedistom svestranih sposobnosti koji je «mnogostruk
po usmjerenosti i vrstama kulturnog stvaranja».
9
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika Šarčevića7 i njegov rad oko jezika, poglavito
oko rječnika u drugoj polovici XIX. stoljeća.
Ambrozije Šarčević djelovao je upravo u ono
doba kad je Đ. Daničić počeo svoj posao oko
ARj (1866.) pa su zato značajni Šarčevićevi rječnici (1870.) i njegova borba oko «bunjevačkog
jezika» da bude ravnopravan s ostalim jezicima
u Ugarskoj. Budući da se u naše dane radi na
obradbi dopuna ARj u kojima će biti upotrijebljeni i novootkriveni spomenici naše prošlosti
koji su doista nezaobilazna vrela u takvu poslu,
mislim da Šarčevićeva djela: Tolmač izvornih,
književnih i zemljopisnih riči8 i Magyar-szerbhorvát-bunyevácz-sokácz könyvvészeti szótár9
trebaju u tom pothvatu naći svoje mjesto. Šarčević je (uz neka druga) napisao još dva slična
djela,10 ali o njima ovdje neće biti riječi.
U ovoj raspravi bit će dakle prikazan život (1)
i djela (2, 3) Ambrozija Šarčevića i prosudbe
o njemu i njegovoj djelatnosti (4). Iscrpnije
će biti prikazan njegov Tolmač (5) i svojevrsni
rječnik Szótár (6). Usporedbom s ARj i možda
7 Ime i prezime Ambrozija Šarčevića je upisano:
Sártsevits Ambrosius, Sárcsevics Ambrus. On je pisao
Ambrozio Šarcsevics, Ambrozije Šarcsevich i sl.
8 Potpuni naslov djela: Tolmač izvornih, književnih
i zemljopisnih jugoslavenskih riči. Na korist prijateljah bunjevačko-šokačke književnosti. Uredio o trošku
„Bunjevačkih i šokačkih novinah“ i na svit izdao Ambrozio Boza Šarčević – U Subotici. Tiskano u Štampariji
udovice Dragutina Bittermanna, 1870. – 16,5 x 22,9
cm, V + 186. (U ovim radu kratica za djelo: Szótár.)
9 Potpuni naslov djela: Magyar-Szerb-HorvátBunyevácz könyvvészeti Szötár. I könyvolvasás
megkönyitése végett Szerkesztette: Sárcsevics Ambrus.
Megrendelhetö Szabadkan a szerkesztönél-Szabadka,
Nyomatott Székely Simon konyvnyomdájában 1894. –
8˚ str. 136. (U ovom radu kratica za djelo: Szótár.)
10 Prvo je djelo objavljeno 1870. s punim naslovom: Magyar-Délszláv közigatgatási és törvénykezési
Müszótár. Magyar-Délszláv rész, Szerkesztétte és kiadta Sárcsevics Ambrus, Ára 2 frt. O. Ért. – MagjarskoJugoslavenski politički i pravosudni Riečnik. Magjarsko-Jugoslavenski dio. Uredio i na svit izdao Ambrozije Sarcsevics. Stoji 2 frt. s. v. A Tiszta jövedelem a
bunyevácz és sokácz népoktatás elömozdítására van
színtva. Čist dohodak namijenjen je razprostiranju
prosvite bunjevačko-šokačkog naroda. – Szabadkán
1870. Nyomatott Bittermann Károly özvegyénél.
Drugo djelo objelodanjeno je 1893. s naslovom:
Elemi népiskolai Magyar-Bunyevácz-Sokácz szótár. A
bunyevácz-sokácz ajkuak népiskoláíban a tánitoknák
magyar nyelven vezetett tanitása és növendékek
alapos tanulása és okulása megkönyitésére írta és
kiadta Sárcsevics Ambrus 1893. évben (...) Szabadka.
Nyomatott Székely Simon 1893. (O djelima neće biti
rasprave u ovom radu.)
9-21
sličnim djelima bit će u Zaključku (7) istaknuta vrijednost i značenje Šarčevićeva rada oko
jezika.
1.
Život i rad Ambrozija Šarčevića vezani su za
Suboticu. U tom gradu rodio se 30. ožujka
1820. U matičnoj knjizi krštenika ubilježeno je
da mu je otac Tomo a majka Jaga rođ. Jurić11.
U Subotici je svršio pučku školu i gimnaziju
(1836), zatim je u Budimpešti svršio filozofski
studij (1838), a prvi tečaj prava u Velikom Varadinu, drugi pak u Pečuhu (1840). God. 1841.
položio je pravničku prisegu i 1842. postaje
odvjetnikom. U Koložvaru (Kolozsvár) bio je
1842. bilježnik u Erdeljskom saboru, a 1843. i
1844. obavlja isti posao u Požunskom saboru.
Ondje se upoznao s «istaknutim Hrvatima»12.
Ambrozije Šarčević oženio se Anom VojnićTunić (1826.-1887.)13. Rodile su se tri kćeri:
Elizabeta (1846.-1920.),14 Beta (1848.-1926.)
i Marija (1849.-1926.). Obitelj je češće mijenjala boravišno mjesto, ali se konačno vratila
u Suboticu. Razlozi selidbe bili su uvjetovani
Šarčevićevom službom i radom. Naime, na
županijskim izborima god. 1845. izabran je A.
Šarčević za počasnog pomoćnog županijskog
odvjetnika. Postao je, dakle, prvi službenik županijski koji nije bio plemić. Ali bio je iznimne
naobrazbe i spretan čovjek: imao je dvije diplome i znao je dobro pet jezika (latinski, francuski, njemački, madžarski i hrvatski). Osim
toga bio je vješt brzopisu, pa je slovio kao jedan od najboljih stenografa u Ugarskoj. U Bačkom Aljmašu bio je od 1848. do 1851. kotarski
poglavar, a zatim je ondje izabran za kotarskog
suca pa je taj posao obavljao do 1860. Tada se
11 Matricula baptisorum ecclesiae par. M. Theresiopol,
a 23. Mart, 1829. usq. Octob. 1821. sub pastorali
cura Emerici Csanádi parochiae admiknistratoris
baptisati anno 1820. Nr 537/1820. (Krštenik je upisan:
Sártsevits Ambrosius.)
12 Blaško H. Vojnić, Ambrozije Šarčević (1820-1899),
Subotica 1970, 3. (Posebni otisak iz časopisa Rukovet,
br. 1-2, Subotica 1970)
13 Usp. A kalocsai érseki megyében létezö sz. Kír.
Szabadka városa szt György plébánía keblében házassagra kelteknek jegyzökönyve, sz. 18, 1845. Brak
je sklopljen 29. rujna 1945. A. Šarčević je tada u 26.
godini, a Ana Vojnić Tunić, nevjesta ima 23 godine.
14 Elizabeta Šarčević bila se udala za Matiju Haverdu,
ravnatelja gimnazije u Subotici (Vlastite bilješke. –
Usp. B. H. Vojnić, Ambrozije Šarčević, 3.)
10
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika vraća u Suboticu, ali ne prima ni službu gimnazijskog profesora, niti suca. Nije otvorio svoju
odvjetničku pisarnicu, nego zbog izgubljena
sluha postaje pomoćnik gradskog odvjetnika,
zatim arhivar i drugi gruntovničar u zemljišnom
gradskom uredu. Prema životopisu Bl. H. Vojniću morao je prije vremena poći u mirovinu,
zbog «svojih načela i rada na buđenju nacionalne svesti Bunjevaca»�. Šarčević je umro 29.
studenog 1899. u 9 sati navečer, u 80 godini
života i pokopan je u subotičkom Senćanskom
groblju (župa sv. Jurja).15
Međutim, u životopisu Ambrozija Šarčevića
treba ubilježiti još nekoliko podataka. U mladenačkoj dobi postao je (1840) članom prvog
Književnog društva u Subotici. Prema stanovitim podacima Šarčević je radio «na književnom i kulturnom polju, štampao je letke i plakate za narod»16. Zatim se spominje susret A.
Šarčevića i Ilije Garašanina god. 1853. O tom
susretu govori se četrdeset godina poslije u Subotičkim novinama,17 a god. 1898. pisao je i
Šarčević o njemu u madžarskom listu Bácskai
Hirláp18. U povodu Šarčevićeve smrti pisao je
Mijo Mandić da je pokojnik rado razgovarao
«o bunjevačkom pitanju» pa bilježi, da se «porazgovorio o našim poslovima sa Ilijom Garašaninom srpskim ministrom pridsidnikom»19.
Posebice treba istaći da je A. Šarčević bio prvi
urednik i nakladnik Bunjevačkog kalendara
za 1869. i 1869. U svojoj Bunjevačko-šokačkoj bibliografiji na temelju nekih kasnijih vijesti Ivan Kujundžić zaključuje da je spomenuti
godišnjak «uredio Ambrozije Boza Šarčević sa
suradnicima Ivanom Rudićem i Josipom Jukićem Manićem»20. Bl. H. Vojnić pak misli da je
Bunjevački kalendar objelodanjen «uz pomoć
15 Usp. Državna matica umrlih u Subotici, br.
2464/1899. (Šarčević je umro u 80. godini, a ne u
79, jer je rođen u ožujku 1820, a umro u studenom
1899.) Za pouzdanost podataka iz matičnih knjiga u
Subotici, bilj. 12, 14. i 17. zahvaljujem Stipanu Rudinskom, matičaru središnjeg ureda Općine Subotica.
(U raspravi Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici,
Kačić X, (1978), Split 1978, str. 95, pogrešno je otisnut
podatak da je A. Šarčević umro 22. rujna 1899.)
16 B. H. Vojnić, Ambrozije Šarčević, 5. (Svi su citati
ovoga pisca prema posebnom otisku iz Rukoveti.)
17 Subotičke novine I, 1893, 44, 3.
18 Bácskai Hirlap, Subotica 1898, br. 162.
19 Neven XVII, 1900, br. 3, prilog Uspomeni Ambrozija
Šarčevića, 7.
20 I. Kujundžić,Bunjevačko-šokačka bibliografija, 748(1).
9-21
i saradnju Đorđa Popovića»21. Godišnjak je
nakon dva godišta promijenio naziv i za 1870,
1879. i 1881. naslov mu je Bunjevački i šokački
kalendar. Urednik je bio (jamačno i nakladnik)
i dalje A. Šarčević.
U godinama kad Beč sklapa nagodbe s Ugarskom i Hrvatskom, nakon trideset godina gorljiva rada, susreo se A. Šarčević s Ivanom Antunovićem, predvoditeljem skupine ljudi koji
su željeli raditi na preporodu bačkih Hrvata.
Susret se dogodio sredinom god. 1869., a u
siječnju 1870. počeo je izlaziti list Bunjevačke
i šokačke novine u Kaloči. Poslije počinje izlaziti Bunjevačka i šokačka vila kao književne
novine22. Osim dvojice prvaka suradnici su još
Blaž Modrošić, Stipan Vujević, Ago (Augustin)
Mamužić, Dragutin (Kalor) Milodanović i dr.
Treba A. Šarčeviću pripisati zaslugu za pokretanje Misečne kronike (1872.) pa zatim Subotičkog glasnika (od srpnja 1873.)23. Čini se
ipak da je poslenik oko Kronike bio Dragutin
Milodanović, koji je također nosio glavni teret
oko Subotičkog glasnika nakon što je Kronika
obustavljena. Šarčevićeva zasluga je u poticanju i suradnji s Dragutinom Milodanovićem i
skupinom ljudi među kojima su bili Ago (Augustin) i Lazo Mamužić, Josip Manić-Jukić, Stipe
Grgić i dr.24
Politička usmjerenost A. Šarčevića označena
je prihvaćanjem misli i raspoloženja košutovaca (pristaše I. Kossutha)25, što je u usporedbi
s Ivanom Antunovićem deakovcem (pristaša
F. Deáka) bilo naprednije (liva stranka, livica,
kako piše A. Šarčević). Za Antunovića misli
Šarčević da je ultramontanac26. Međutim, u
to doba osnovana je Bunjevačka stranka. B. H.
Vojnić misli da je «njegovim (tj. Šarčevićevim,
A. S.) zalaganjem osnovana (...) bunjevačka
stranka Mamužić-Antunović»�. J. Šokčić pak
21 B. H. Vojnić, nav. djelo, 5.
22 I. Kujundžić, Bunj.-šokačka bibliografija, 757 (1873, br. 2).
23 Usp. B. H. Vojnić, A. Šarčević, 6. – I. Kujundžić,
Bunj.-šokačka bibliografija, 758 (3,4).
24 Joso Šokčić, Život i rad Age Mamužića, Novi
Sad 1939, 4-5 (posebni otisak iz glasnika Istorijskog
društva u Novom Sadu, knjiga XII, sv. 3-4). Usp. B. H.
Vojnić, Ambrozije Šarčević, 6. (Dragutin Milodanović
pobjegao je 1876,.u Srbiju.)
25 Pismo A. Šarčevića tajniku Matice srpske Antoniju
(Toni) Hadžiću (12. rujna 1869.). (Pismo je u arhivu
Matice srpske, br. 3940.)
26 Ondje.
11
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika tvrdi: «Ago Mamužić u zajednici sa Matom Antunovićem i svojim nećakom Lazom Mamužićem i ostalima osnovao je ’levičarsku stranku’
koja zapravo beše bunjevačka stranka»�. Čini
se da je Šarčević bio pristaša novih političkih gibanja među svojim sunarodnjacima u rodnom
gradu, ali jamačno treba drugima pripisati presudnu ulogu u osnutku stranke, premda i Petar
Pekić misli da je on bio duhovni vođa i da je
«napisao program stranke i davao direktive»�.
Međutim, svi pisci se slažu da je A. Šarčević suosnivač Pučke Kasine (1878)27. O toj ustanovi
misle da je bila mjesto «sastanka svih slojeva
seljaka, školske omladine, intelektualaca»�, ona
je osnovana «po ideji velikog bunjevačkog rodoljuba Boze Šarčevića. To je prva važna bunjevačka ustanova koja će mnogo uraditi za
spasavanje Bunjevaca od mađarizacije»�.
Konačno, treba pripomenuti da je život Ambrozija Šarčevića bio tegoban. Bio je opterećen velikom obitelji, bez imutka. Osim toga,
Šarčević je već u zreloj dobi oglušio, pa nije
mogao obavljati poslove pravničke – ni suca,
niti odvjetnika. Čini se ipak da gluhoća nije
bila razlogom što Šarčević nije bio predvoditelj
društvene i narodne borbe bačkih Bunjevaca
unatoč umnim, ćudorednim i ostalim odlikama. Suradnja Antunovića i Šarčevića bila je
izvrsna, svaki je od njih čestito i časno ispunio
svoju dužnost. Suradnja Šarčevića i Dragutina
(Kalora) Milodanovića bila je uzorna28. Možda
se kratki i sažeti prikaz života Ambrozija Šarčevića može zaključiti nedavno (1976.) napisanim riječima: «(...) život Bozin je bio jedna
serija debakla i padova od kotarskog (sreskog)
načelnika do sudskog arhiva, sve postepeno
(...), politička savjest Boze Šarčevića bila je za
ono vrijeme velika i čista, a on uostalom i nije
bio historik, nego je, poput mnogih političara,
malo korigirao povijest»29.
27 O radu i značenju Pučke Kasine ima napisa koji
zaslužuju pozornost: Ustav subotičke „Pučke Casine“, Subotica 1882. – (?), Gjeno Dulić, prvi pridsidnik
Pučke Kasine u Subotici, Subotička Danica 1895,
25-27. – Mijo Mandić, Pedesetogodišnjica Subotičke
Pučke Kasine (...), Subotica 1928. i dr. (Pučka Kasina
ne radi od 1944.).
28 Usp. Joso Šokčić, Prvi bunjevački novinar, Glasnik
Jugoslavenskog profesorskog društva, Beograd, knjiga
XVIII, juli-avgust 1938.
29 Ljudevit Vidaković, Zapisa đenđeškog samostana
o seobi Bunjevaca, Dometi, Sombor 1976, 8, 133.
(Piščeva pripomena o korekturi povijesti vezana je za
9-21
Rasprava o životu i radu Ambrozija Šarčevića
može biti zanimljiva, s njegovim izjavama, priopćenjima i društvenoj usmjerenosti ne može
se (i ne mora) svatko složiti, ali knjige, napisi i rasprave trajna su vrijednost. Šarčević je, naime,
bio ponajviše kulturni djelatnik, borac za jezik
svojih sunarodnjaka: sve što je pod njegovim
imenom objelodanjeno izravno, neposredno
je vezano za «bunjevački jezik». Od mladenačke odluke30 da se bavi javnim radom, Šarčević
je za svoga života ostao tomu dosljedan i vjeran, djelujući prema svojim mogućnostima i u
društvenim uvjetima svojega doba. Stječe se
dojam da je Šarčević sve drugo poduzimao i
radio u životu i javnosti, kako bi stvorio prostor
i okvir za lijepi jezik svojega zavičaja i njegov
razvitak. Koliko je i kako Šarčević griješio u
nazivu svojega jezika, može biti zanimljivo za
raspravu političara, ali nije sporna istina da je
svojim tolmačima i ričnicima skupio (koliko je
mogao i znao) govorno blago svoje bunjevštine.
To potvrđuju njegova djela, napisi i rasprave.
2.
– A nemzetiségi kérdés Magyarországban
szerb szempontból. Irta Popovich Milos a «Vidov dan» szerkesztöje Belgrádban. Forditolta
és kiadja Sárcsevics Ambrus. Szabadkan, nyomatott Bittermann Károlynál 1865 - 8˚ VIII +
154 str.
– Zbirka mudrih i poučnih izrekah. Na korist
bunjevačkog puka. Skupio i uredio Ambrosia
Sarcsevics Subotički varoški arkivar. U Sbotici,
Tiskano u Štampariji Karla Bittermanna, 1869 –
10,2 x 17,2 cm.
– Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih
jugoslavenskih riči. Na korist prijateljah bunjevačko-šokačke književnosti. Uredio o trošku
«Bunjevačkih i Šokačkih novina» i na svit izdao
Ambrozio Boza Šarčević – U Subotici. Tiskano
u Štampariji udovice Dragutina Bittermanna,
1870 – 16,5 x 22,9 cm. V + 186 str.
–
Magyar-Délszláv
közigazgatási
és
törvénykezési Müszótár. Magyar-Delszláv rész
podatak koji je A. Šarčević dao Ivanu Antunoviću o
selidbi Bunjevaca pod vodstvom franjevaca.)
30 A. Šarčević je kao slušač prava 1840. bio član
književnog društva u Subotici. Zadaća je članova bila
pisati izvorne književne napise i prevoditi s drugih
jezika. Među članovima bili su: Đeno Sarićm Josip
Meznerić, Josip Antunović, Teodor Prokopčanji i dr.
12
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika Szerkesztette és kiadta Sárcsevics Ambrus Ára
2 frt. o ért. Magjarsko-Jugoslavenski politički i
pravosudni Riečnik. Magjarsko-Jugoslavenski
dio. Uredio i na svit izdao Ambrozije Sarcsevics.
Stoji 2 frt. s. v. A tiszta jövedelem a bunyevác
és sokácz népoktatás elömozditására van szanva. Čist dohodak naminjen je rasprostiranju
prosvite bunjevačko šokačkog naroda. – Szabadkán 1870. Nyomatott Bittermann Károly
özvegyénél. - 8˚
– A Bunyevácz program. Szabadka 1892. (Brošura)
– Elemi népiskolai Magyar-Bunyevácz-Sokácz
szótáar. A bunyevácz-sokácz ajkuak népiskoláiban a tanitoknak magyar nyelven vezetett tanitása és növendékek alapos tanulása
megkönyítésére vita és kiadta: Sárcsevics Ambrus 1893, éoben. Megrendelhetö Szabadkan
a szerzönel és kiadónal. Szabadka, Nyomatott
Székely Simon, 1893 - 8˚ 27 str.
– Magyar – Szerb – Horvát – Bunyevácz –
Sokácz könyvészeti Szótár. A könyvolvasás
megkönnyítése végett Szerkesztette: Sárcsevics Ambrus, Megrendelhetö Szabadkán a
szerkesztönél. Szabadka, Nyomatott Székely
Simon könyvnyomdájaban, 1894 - 8˚ 136 str.
– Tisztett Olvasó – Subotica, Štamparija S.
Székely, 1896 – 18,1 x 22,2, str. 4.
Šarčevićeva djela zabilježili su Blaško Vojnić
H.,31 Ivan Kujundžić32 i pisac ove rasprave. Međutim, popis je neujednačen: prvi popisivač
nije ubilježio djelce Tisztelt Olvasó! Kujundžić
nije znao za prijevod Šarčevićeva Bunyevácz
program, dok je u knjizi Književnost bačkih
Hrvata spomenuto šest djela (u naslovima su
i tiskarske pogreške). Još uvijek nije međutim
utvrđen prevoditelj Bunjevačkog programa,
premda svi razlozi govore da je to mogao biti
Josip Manić-Jukić, suradnik A. Šarčevića i Subotičkog glasnika te jedan od utemeljitelja Bunjevačke stranke33.
3.
– Subotica, Bunjevački kalendar za 1868, 32.
– Sombor, Bunjevački kalendar za 1869.
– O ravnopravnosti našega jezika u Subotici,
Bunjevačke i šokačke novine, 1/1870, 7, 1-2.
31 B. H. Vojnić je objavio popis Šarčevićevih djela u
Rukoveti 1970, br. 1-2, odnosno u posebnom otisku.
32 I. Kujundžić, Bunj.-šokačka bibliografija, 697, 698,
703, 704.
33 Usp. J. Šokčić, A. Mamužić, 4, 5.
9-21
– Braći Magjarima, Bunjevačke i šokačke novine, I/1870, 29, 223-225.
– U naših šokačko-bunjevačkih škula neophodno tribamo pravilna književna jezika, Bunjevačke i šokačke novine, T/1870, 40, 310311. Nadometak.
– Moraju li šokačko-bunjevački učitelji učiti i
vežbati se u nauci našega jezika, da tako valjano uzgoje i izuče nam mladež, Bunjevačke i
šokačke novine, III/1872, 2, 1-2; 9, 36; 15, 72;
16, 75-76; 17, 79-80.
– Bunjevački prijatelji počinju izlaziti na mejdan, Bunjevačko Šokačka vila, V/1875, 3, 10.
– Povist prvog bunjevačkog dila i pokreta, Bunjevački i šokački kalendar za 1879, 20-27.
– Za naš mili rod neće biti suvišno ako ćemo
jedan dopis iz broja 261. Obzora, glasovitog
lista saopćiti, Bunjevački i šokački kalendar za
1879, 37-39.
– Bunjevački narod i Subotica, Bunjevački i šokački kalendar za 1881. 20-28.
– Otvoren list jednog bunjevačkog patriote
Lajošu Močariju, Neven III/1886, 8, 124-127;
9, 133-137; 10, 154-156; 11, 162-163.
– Čujte i dobro utuvite – zapamtite ovo, braćo
Bunjevci, Neven III/1886, 5, 65-67.
– Bunjevački jezik – pogledom na ostalih naroda jezike, Neven, VII/1890, 6, 85-87.
– Škula i Bunjevci, Neven, VIII/1891, 7, 107109; 8, 127; 9, 143-145.
– Njegujmo naš maternji jezik, Danica ili bunjevačko-šokački kalendar za 1893, 43-47.
– Pučka kasina, Subotičke novine, bunjevačkošokački nediljni list, I/1893, 13, 2.
– Subotica i bunjevački jezik, Subotičke novine, I/1893, 37, 1.
– Narodnosti prid ugarskim saborom, Neven,
XII/1895, 4, 57-59.
– Otvoreno pismo rodu bunjevačkom i šokačkom, Subotička Danica, bunjevačko-šokački
kalendar za 1896, 20-22.
– Pismo pridsidniku bunjevačke kasine, Subotička Danica, bunjevačko-šokački kalendar za
1896, 22-23.
– Šta je sad? Subotičke novine, IV/1896, 26,
1-2.
– Iskrena rič bunjevačkim i srpskim rodoljubima, Subotičke novine V/1897, 20, 3.
– A «bunyevácz ige» megteremtöjének nyilatkozata, Bácskai hirlap, II/1898, 162, 1-2.
13
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika – Srpski list o nama, Subotičke novine, VI/1898,
8, 3. (U povodu članka o Bunjevcima i narodnom jeziku u Braniku.)
U popisu Šarčevićevih članaka treba upozoriti
da je njegov Otvoren list jednog bunjevačkog
patriote Lajošu Močariju glasio na madžarskom: Szabadkai levél-egy bunyevác hazafitól
a bunyeváckról és elemi iskoláikról Mocsáry
Lajosnok34. Iste godine (1886.) objavljen je
hrvatski u Nevenu. Oko toga pisma nastala je
nedavno rasprava: Mocsáry és Šarčević koju su
napisali Kemény G. Gábor i Marin Mandics
(Mandić) i objavljena je u časopisu Üzenet
VII, 1977, siječanj, 1, 3-23. Pisci u jednoj bilješci pripominju da nije poznato gdje se nalazi
izvornik35. U knjizi Ivana Kujundžića, Izvori za
povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata (Zagreb
1968) nema spomena o Otvorenom listu.
4.
Prosudbe o Ambroziju Šarčeviću i njegovoj
djelatnosti uvijek su omeđene osobnim težnjama prosuditelja, da istaknu samo ono u Bozinu
životu i djelu što se podudara sa zahtjevima
vremena i potrebama trenutka. Koliko se do
sada moglo utvrditi, nema znanstvene obradbe Šarčevićevih djela niti je svestrano proučen
životni put značajnog djelatnika u životu bačkih Bunjevaca. Rad Šarčevićev oko rječnika i
njegova borba za ravnopravnost jezika u društvenom životu nemaju znanstvenu obradbu
premda mu je u povodu 150. obljetnice rođenja otkriven spomenik (poprsje) uz glavnu ulicu u Subotici.36
Misli i sudovi o Šarčeviću mogu se rasporediti
u dvije skupine: a) o društvenom, javnom radu
i utjecaju, i b) o borbi za jezik i narodne škole.
a) Za neke pisce Šarčević je «prosvetni radnik,
koji po zaslugama za Bunjevce, posle Antuno34 Razlika u naslovima je očita. Madžarski naslov je određeniji i jasniji. Dva pitanja se nameću: je li prvotni madž.
Tekst ili hrvatski, te tko je prevodilac: pisac ili tko drugi.
35 Usp. Kemény G. Gabor – Mandics Marin, Moscáry
és Šarčević, Üzenet VII, 1977, siječanj, 1, 3-23. (Pisci su
objavili svoj članak u povodu 150. obljetnice rođenja
Lajoša Mocsárya, političara koji je imao razumijevanja
za pitanja narodnih manjina u Madžarskoj).
36 Spomenik (poprsje) izradio je Ivan Meštrović s
pripomenom da će to «rado učiniti za uspomenu na
jednog znatnog čovjeka i za ljubav Hrvata Bunjevaca»
(Pismo Josi Šokčiću. Usp. B. H. Vojnić, nav. djelo, 16).
9-21
vića, zauzima najvidnije mesto»37 za druge pak
domoljub koji je govorio «svojoj braći da ljube
svoj narod i da se bore za njegova prirodna
i zakonita prava»� a za Pavla (Paju) Kujundžića38: «On je smio reći da ustav svakome daje
slobodu, a i brani svačije pravo»39. Spomenuto
je već prije da je uz Šarčevićevo ime vezano
ustrojstvo Bunjevačke stranke, otvaranje Pučke Kasine, pokretanje novina i tiskanje godišnjaka (kalendara). Prosuđujući o takvu radu A.
Šarčevića, misli B. H. Vojnić da je to «rad našeg
prvog diplomate, prvog folkloriste, naučnika i
književnika (...)»�. Nema sumnje o bogatu i svestranu radu Šarčevićevu, ali manjka, na žalost,
raščlamba zamaha njegova. Jamačno je najnoviji pokušaj (1977.) da se protumače Šarčevićeve zasade o položaju njegovih Bunjevaca nakon Austro-Ugarske nagodbe putokaz kako bi
trebalo postupati u određivanju mjesta takva
djelatnika u vremenu, odnošajima društvenim
i povijesti.
b) U popisu djela i članaka Ambrozija Šarčevića40 lako je zamijetiti da mu je stalo do otkrića
ljepote govora njegova zavičaja, zatim do pouke sunarodnjaka u jeziku, kako bi što bolje razumjeli knjigu. Međutim, o postupcima u tom
radu, o načelima u skupljanju leksičkog blaga,
o manjkavostima kao i dometima Šarčevićevim nema znanstvenih rasprava, ali je jamačno
P. Kujundžić najbolje shvatio prosvjetiteljsko
poslanstvo Bozino: «Bunjevački jezik je bio
prizren, pastirski jezik, koji ne dolikuje u gospodarske dvore, pa još ni u gazdačke pridnje
sobe, već tamo natrag među čeljad (...). Samo
je A. Šarčević ostao netaknut (...). On proglasi
da u Subotici: u varoškoj kući u sudu, u crkvi
i u škuli triba bunjevački jezik»41. Međutim,
ni P. Kujundžić nije išao u članku dalje od tih
misli. Joca Manojlović je istaknuo Šarčevićev
zahtjev: «Boza pak nije ništa drugo iskao za
Bunjevce, nego samo – po njegovom mnenju:
jednu malenkost – ‘bunjevačku abecedu’ u
osnovnim školama»�. Istini za volju treba reći
37 x x x, Pregled bunjevačke književnosti, Književni
sever, III, 1927, svez. 3-4, 31.
38 Pavao (Pajo) Kujundžić (1859-1915) istaknuti
suradnik B. Šarčevića a zatim predvoditelj borbe za
«bunjevačko školstvo».
39 Pavao Kujundžić, On živi, Neven XVII, 1900, 3, 9-11.
40 Usp. Bilj. 42.
41 P. Kujundžić, On živi!, Neven XVII. 1900, 3, 9-11-
14
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika da je Ambrozije Šarčević pod kraj svoga života (1896.) više zanesenjački nego znanstveno
iznio svoje mišljenje o jeziku:
«Ta narod u jeziku živi (...) Uzmi mi jezik, uzeo
si mi (...) poriklo, prosvitu, um i razum moj (...)
Jezik je narodu najveća dragocinost. Svetinja!
Ovo je ispovid moga čvrstog uvirenja. Ovo je
moja poslidnja rič, poslidnje slovo (...)»42. Takva dopadljiva izjava odjekuje kao glas zakašnjeloga našeg preporoditelja (među Hrvate u
Bačkoj stigao je preporod sa zakašnjenjem).
U borbi za jezik svojih sunarodnjaka u Bačkoj
nije Šarčević imao neki svoj sustav, nego je kao
pravnik u okvirima ustava i zakona nagodbenjačke Ugarske želio izvojevati ravnopravnost
domaće riječi u javnoj upotrebi.43 Njegovi tolmači i ričnici imali su svrhu pokazati da Bunjevci i Šokci imaju svoje jezično blago, leksičko
bogatstvo koje treba priznati, prihvatiti, čuvati
i braniti. Društveno shvaćanje Šarčevićevo nije
iznimno nego je utvrđeno prije njega: jezik je
navlastitost jednoga naroda, blago njegovo
bez kojega nema svojega identiteta (misao veoma česta u pisaca XIX. stoljeća).
5.
Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih jugoslavenskih riči (u radu skraćenica Tolmač) objelodanio je A. Šarčević god. 1870. deset godina
prije Akademijina Rječnika (1880.-1882). Iste
godine objavljen je i njegov «politični i pravosudni ričnik»�. U Pridgovoru svojega Tolmača
iznio je Šarčević svoje misli i zasade te je protumačio razloge zašto se dao na posao da pouči
svoje sunarodnjake u jeziku: «Primi svesrdno
knjigu ovu, u kojoj ćeš naći one riči našega jezika, koje je osamljen i duševno zapušten narod
naš bunjevački ili zaboravio ili ih čuti i naučiti
do sada nije prilike imao»44.
Zatim A. Šarčević ističe: «Ja sam – u koliko mi
je moguće bilo – književni jezik i ričnike njegove do najnovijeg doba promotrio, i svaku onu
rič i naričje, o kojem sam mislio da je narodu
našem nepoznato, neobično ili nerazumno po
42 Ambrozije Šarčević, Otvoreno pismo rodu
bunjevačkom i šokačkom, Subotička Danica 1896, 22.
43 God. 1868. objavljen je u Ugarskoj zak. čl.
XXXVIII, kojim su svim narodnim manjinama priznata
i zajamčena sva prava u sudištima, u oblasti i školama.
44 Tolmač, III.
9-21
mogućnosti brižljivo zabiližio ...»45. Na žalost,
ne spominje ni jednoga od naših rječnika.
Društvene prilike i odnošaji uvjetovali su maglovitost u Šarčevićevom radu, pa se suvremeni čitatelj ne bi složio s piščevim razmišljanjima
o jeziku, narodu i povijesti46. No treba imati
na umu da je Tolmač izrađen između 60. i 70.
godina prošloga stoljeća (Austro-Ugarska nagodba, Hrvatsko-Ugarska nagodba i sl.), kad je
trebalo puno umijeća za borbu da se sačuva
jezik, značajke narodne i život. K tome pripominjem da je tri godine nakon Tolmača objelodanjen zanimljiv prijevod Al. Petöfija (Ivan
Vitez, János Vitéz), ali «Na srbski priveo Jovan
Jovanović. A dozvolom privodioca na bunjevačkom naričju izdao Franjo Bodolsky ...»� Isticanje vlastitog jezika shvaćeno je dakle kao
uvjet da se sačuva jedno od presudnih značajki
puka koji živi u nezavidnim prilikama. Šarčević
uporno i dosljedno ističe svoju bunjevštinu; sva
djela svoja piše hrvatskom štokavsko-ikavskom
bunjevštinom jer «ako smo radi da pokraj bratje naše narodno živi ostanemo, valja nam prionuti oko književnog jezika ...»�
A. Šarčević je – kako je već spomenuto – više
zaljubljenik nego znanstvenik u radu oko jezika, ali učinio je neobično mnogo u skupljanju
riječi svojega zavičaja. Kako je i koliko uradio
u tome, a još više kakav mu je bio postupak,
pokušat ću protumačiti usporedbom s ARj.
Budući da je prostor ograničen, usporedit ću
ARj, dio I (A-Češulja) i Tolmač (natuknice pod
A i B). Pravopisna rješenja u oba rječnika bit
će sačuvana, osim očitih tiskarskih pogrešaka
u Tolmaču.
A) Usporedbeni primjeri obradbe natuknica
ARj
Tolmač
Àba, f. grubo sukno i od ńega ogrtač Aba; debela čoja;
abadžija,
koji pravi, kroji šije debelu čoju;
abadžijin, abadžijski;
abadžiluk.
Abájlija, f. vidii abajija – koński
Abajlija; zastirač od
čoje ili pokrovac po sedlu
škerleta kojim se priko
sedla zastire konj.
Àbrašljiv, adj. maculosus, pjegav.
Abrašljiv; pigav.
45 Ondje. Isto.
46 Ondje (str. IV).
15
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika Àbravnica, f. glas v stoji mjesto m, Abravnica, obranica
a prvo a mjesto o, po tom je upravo za nošenje vode.
obramnica, ali se samo ńeka tako zove:
Vuk napominjući da se govori u Crnoj
Gori veli da je, kolac ili motka na čemu
dvojica što nose među sobom, ne dodajući
eda li o ramenu nose ili drugačije.
Àda, f. turski ada, ostrvo, otok,
Ada; otok, zemlja
insulavodom oblivena, siget
Adíđâr, adiđára, m. turski jâdigâr,
spomen, uspomena, što se čuva za
spomen, a to je značeńe prešlo u nas na blago, dragocjenost, nakit,
te se govori i za čeļade. (...)
Adigjar; zlatni i srebrni
sudi i pokućstvo;
dragocina kitnja
Àgršak, ágrška, m. turski agyršak
Ageršak; koturić od
vidi prešļen, verticullus
kosti, što žene natiču
na vreteno kad počinju
presti.
Àhar, m, turski ahor, ahyr, końušnica, Ahar; košara; konjušnica.
dvor.
Alàkast, adj. petulans. Samo u Alakast; nerazuman;
Vukovu rječniku (imprudens), alakača; nerazumna
gdje se dodaje da se govori alakasta žena
n. p. djevojka. Isporedi alakača,
s kojom je istoga postańa.
Àļkav, adj. vidi atļav (negligens
in cultu), neuredan u odijelu,
na kome odijelo stoji
kojekako, kao nabacano
Aljkav; popušćen; slab.
Àt, m. arapski koń, equus arabs.
At; arabski konj; jaći
Od tur. át, koń, ždrijebac, pastuh.
konj; a tudjeg ata na
sridblata; otuda se
kaže i atovi , t.j.
pašnjak jaćih konjah.
Àtibûr, m. koža od crne ovce, što
Atibur; crna koža
se meće na sedlo kad se jaše... kojom se sada sedlo
Od maġ. Hátibör koje je od hát, pokriva; – naši stari su i
leđa, i bőr, koža.
kožne pršnjake zvali:
atibur.
Àvêt, f. spektrum, utvara, kao živo Avet; svetinja; noćno
strašilo, isporedi avetińa. plašilo, strašilo.
9-21
Bábac, bápca, m. propago, nux
Babac; vrsta krupnog ora.
quaedam (...) 1. propago, prpoļak
(...) 2. ńeki krupan orah, nucis
maioris genus u Vukovu rječniku,
gdje se napomińe da se govori u Srijemu.
Bábaje, f. pl. ńekakve trešńe,
koje se zovu i rskavice, ruštevi,
cerasi genus, samo u Vukovu
rječniku, gdje se napomińe da se
govori u Mostaru.
Babaje; vrsta trišnje.
Bábak, bápka, m. cantharis, capulus
(...) – 1. buba koja se zove i popić,
cantharis (...). – 2. na kosištu onaj
drščić što se drži rukom za ńega
kad se kosi, ruceļ, capulus in
manubrio falcis fenariae.
Babak; rukunica na kosištu.
Bäbiti, bàbîm, impf. obstetricem
esse, obstetricare, babičiti
Babiti: babovati; biti čija
babica.
Babòličan, babòlična; adj. u licu
Baboličan: babolična;
kao baba, viltu anili, samo u
koja izgleda u licu kao
Vukovu rječnikubaba.
Báboviá, m. 1. tko je onaki kaki
mu je i otac, patri simillimus: on
je babović, t. j. on je kao i otac mu (...). – 2. prezime koje će biti postalo
po čovjeku koga su osim ńegove
djece i drugi ļudi zvali babo.
Babović; kaže se: on je
babović t. j. sa svim
nalik na oca.
Bàčija, f. 1. locus et casa mulgendis Bačija; bačina; pastirska
aestate ovibus, stan, katun, bačina,
torina.
samo u naše vrijeme, između rječnika
samo u Vukovu. – od bač. (...) 2. selo
na utoku Vape u Unac
Bàdań, bàdńa, m. labrum, cadus,
Badanj; čabar.
canalis (...) I. labrum, kada, kaca
(...). – 2. canalis, velika šupja klada,
što kroz ńu teče voda, te obrće kolo
na kašičari vodenici. – 3. kad se trapi
i radi, pa se stijene na jedno mjesto
strpaju, ta je hrpa badań ... – 4. ime selima.
Bàgla, f.fasciculus, svezań: bagļa n. p. Baglja; plast; magj, sijena ili slame, samo u Vukovu
baglya; bagljati,
rječniku.
sadivati, diti u plast.
16
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika Bàkļa, f. facula, luč, zublja (...)
Baklja; mašala, buktinja;
magj.; fáklya.
Bdjèti, bdim, impf. Vigilare (...)
Bdĕti: bdeti; bdijem;
1. neprelazno: a. u pravom smislu,
budan pozoran, na
budan biti, ne spavati, i to ili ne
oprezu biti, stražariti.
mogući zaspati ili radeći što kad bi
bilo vrijeme spavati, osobito čuvajući
što noću (...) b. u umnom smislu:
imati pomńu, biti na oprezu, paziti,
starati se, nastojati (...)
Bekéļiti se, bèkêļêm se, impf. ringi
os torquere, usta kriviti rugajući se
Bekeljiti se na koga;
prnjiti usta na koga
Bèreg, m. Palus, bara, lokva, glasi
i berek
Bereg; mlaka, bara.
Bèrsa, f. tartarus, sriješ (... samo u
rječnicima Bjelostijenčevu i
Jambrešićevu)
Bersa; striž na vinu.
Bìjest, f. rabies, insania, furor, insolentiaIsporedi bijes (bjesnoća, ludilo, bjesnilo)
Bĕst; ubist; bisnoća;
svojevoljstvo.
Bèđika, f. vidi kolijevka. 2. vesica, Bešika; 1. kolivka – 2.
mjehurmijur.
Brstina, f. frondes, brst i brsnata grana Berstina; lišće.
Bičkàrati, bičkàrâm, impf. insonare
flagello, pucati bičem
Bičkariti; puckati bičem.
Bòčńak, m. theca ampularum, Bočnjak; korice za bocu.
sprema za boce. Samo u Vukovu rječniku
(gdje se dodaje da se govori u Crnoj Gori)
Bòdač, bodáča, m. 1. čim se bode (...). Bodač; vo koji bode.
– 2. koji bode, n. pr. vo, bos petulcus.
Bràdva, f. securis, ascia (...) U staro je Bradva; cimermanska,
vrijeme bila ubojno oružje, drvodiljska vancaga;
kao sjekira, a sada je samo osobito bradvati; tesati.
oruđe drvodjeļsko kojim se teše,
nalik na sjekiru.
B) Natuknice kojih nema u Šarčevića, žive i imaju svoje značenje u «bunjevačkom» govoru, zabilježene su u ARj s istim ili sličnim značenjem.
9-21
ádet, m. običaj; navika
âjer, m. zrak, povjetarac
ákôv, ákova, m. mjera za tekućinu (56 lit.), bačva od 56 litara
álôv, álova, m. korito za napajanje stoke
àlvatan, àlvatna, adj. amplus, prostran
àmpa, f. olujni vjetar, vihor
ânta, f. tumulus terminalis, humka, međašni
znak, međašna humka
ápta, f. terminas, 1. međa (bunj. mrginj), 2. guštara, šikarje
ávlija, f. aula, dvorište oko kuće
bàba, f. avia, anus, 1. očina i materina mati, 2.
starica, dobnija žena
bàbica, f. obstetrix, incus fenisecis, 1. primalja,
2. željezo kao mali nakovanj što kosci na njemu otkivaju kose
bàbînâ, f. veselje o porodu (nekoliko dana uz
običaje)
babètina, f. augm. bàba, stara žena
babùskara, f. augm. bàba, pogrda babi (staroj
ženi ili punici)
bàdanj, bàdnja, m. složeni snopovi kukuruzovine (kružna osnovica 2-3 m a gornji dio u obliku
stošca visine 4-5 m)
badàvâd 1. uzalud, 2. bez plaće
bàdnjača, f. vrsta kruha (kolača) za badnju večer
bàdnjâk, m. 1. dan prije Božića, 2. drvo (glavnja) koja se pali u predvečerje Božića
bèkeš. m. 1. haljinica za žensku djecu, 2. haljina krojena poput duge košulje, 3. haljina kožom postavljena (ARj)
bóca, f. xanthium spinosum, bodljikav korov
bòca, f. staklena posuda, staklenica
bűblja, f. – 1. lopta (veći okrugli grumen) sira,
2. kod gradnje seljačke bunjevačke peći mješavina slame i blata u obliku debljeg užeta.
C) Natuknice sačuvane, u upotrebi u bunj. govoru a nema ih u Tolmaču ni u ARj (ili im je u ARj
značenje drukčije)
ajdàrati, impf. 1. nestašno se zabavljati, 2. bacati amo tamo
àmbetuš, m. otvoreni hodnik, trijem
àtar, m. 1. zemljišno područje jedne općine, 2.
veći posjed jednog vlasnika
àtovi, m. pl. prostrani pašnjaci za stoku (ne
samo za konje)
bàgov, m. 1. duhan za šmrkanje, 2. jaki duhan za lulu
17
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika baljèzgati, impf. dosađivati neumjesnim govorom, dosađivati zanovijetanjem (šta baljezgaš
ko balavo dite već kaži ko čovik) – [ARj – (...)
samo u Vukovu rječniku]
bakàruša, f. l. Talog pri pečenju rakije, 2. klepka, zvono od bakra; baćkalica
bàndâš, m. predvoditelj skupine radnika u žetvi, berbi kukuruza
bàndašica, f. predvoditeljica, žensko čeljade
nuz bandaša
bàndžav, adj. razrok
bàtinara, f. neozbiljna žena, lakomišljenka
bèbica, f. zjenica
blénda, f. usna (više podrugljivo)
blèndav, adj. glupak, bedak
bògmati se, impf. zaklinjati se (ARj – često govori bog me)
bòlondoš, m. haljetak, lakši kaputić s rukavima
bùđelar, m. novčanik, lisnica
bùđike, f. ženske gaće, gaćice
búdža, f. otvor u zidu (bezlobličan otvor)
bûlje, f. pl. prnje (kupi bulje pa hajd’ kući!)
bùndžur, m. kožuh, kožnati kaput; kaput s krznenom postavom
bûran, adj. nejak, slabačak; nemoćan
bùrlati, impf. 1. rovati, 2. rovariti protiv koga
Treba pripomenuti da je u Tolmaču pod A
ukupno 55 natuknica, a pod B 383, pa očito
nisu uzeti svi primjeri nego samo oni koji mogu
potvrditi usporedbeni postupak. Nije teško
utvrditi također da Šarčević nije bio jezikoslovac u znanstvenom smislu, pa mu je obradba
natuknica oskudna. Osim toga mora se pripomenuti činjenica da je Šarčević rođen u gradu,
pa mu je rječnik zemljodjelaca slabije poznat,
ponegdje ima nejasnoća u tumačenju, primjerice: Aldov; posvetilište, (žertva): magj. áldozat.
U bunj. govoru posvetilište, n. znači blagoslovinu o Uskrsu a ne žrtvu (sacrificium). Međutim, u Tolmaču ima riječi koje nisu zabilježene
u ARj:
Amal; teretonosac, koji nosi teret – Averlje; povaljana i trula trava. Na pitanje zašto Šarčević
nije unio riječi koje žive i imaju svoje značenje u bunjevačkom govoru (pod B) a ima ih
ARj, teško je odgovoriti47. Nije poznato koliko
47 U popisu primjera pod B) i C) služio sam se vlastitom građom skupljenom između 1939. 1971. Skupljanje sam obavio prema pisanim književnim djelima iz
9-21
je Šarčević znao o pripremama za ARj, a ima
znakova da je Karadžićev Rječnik imao i služio
se njime48. Nije također nigdje zabilježeno da
se Đ. Daničić (i njegovi suradnici) služio Šarčevićevim Tolmačem ili kojim drugim njegovim
rječnikom. Činilo se zato uputnim upozoriti
na natuknice sačuvane, danas još u uporabi u
bunjevačkom govoru, a nema ih u Tolmaču,
većinom ni u ARj (ili im je ondje drugo značenje). Međutim, natuknice pod C) nisu sve one
koje bi pod slovima A i B trebalo spomenuti49.
– Pravopis u Tolmaču razlikuje se od onoga u
ARj, ali djelo je u cjelini «bunjevačko» – pisano je pitomom ikavicom Šarčevićeva zavičaja.
U Tolmaču su Zemljopisne riči (str. 169.-185.).
Tumačenje Šarčevićevo pojedinih toponima
i drugog nazivlja je zanimljivo: Afrika je «dio
svita, koji ma da je stari, i ma da ga historija
(povistnica) odavno poznaje» (169.) još uvijek
nije dovoljno poznata: Alžir je «zemlja siverne
(ponoćne) strane Afrike» (isto); Bogdanska zemlja (Moldavija) je sad sa Valakiom združena i
sačinjava s ovom zajedno kneževinu Romaniju
(Vlašku)” (171). Italiju zove Šarčević «Laćmanska zemlja» (178.), ali ne spominje Budimpeštu, Beograd, Zagreb, Suboticu, Sombor, Baju
i druge gradove. Nema nigdje spomenuto po
kojim se načelima ravnao, niti kojom se literaturom služio u obradbi «zemljopisnih riči».
6.
God. 1894. sastavio je Ambrozije Šarčević i
objelodanio svoje djelo Magyar-Szerb-HorvátBunyevácz-sokácz könyveszeti szótár (skraćenica u radu szótár). Nepunih pet godina prije
smrti, u staračkoj dobi Šarčević je na 135 stranica skupio svoje iskustvo i poznavanje madžarskog jezika i stvorio je rječnik namijenjen
svima koji govorom i pismom utječu na život
Bunjevaca i Šokaca i pozvani su ih proučavati
i voditi50. U predgovoru Šarčević spominje da
XVIII, XIX. i djelimice XX. stoljeća, zatim u obilasku
sela i naselja bunjevačkih u Bačkoj i nekih koja su
poslije 1918. ostala u Madžarskoj.
48 U ovom radu imao sam pri ruci Karadžićev Rječnik,
četvrto nepromijenjeno izdanje (Beograd 1935).
49 Iz bogate i obilate građe spomenute su samo nekoje
natuknice. Prostor (ograničeni) nije jedini razlog što nisu
spomenute sve, nego građa nije sva potpuno sređena.
50 Szótár, Elöszó (Predgovor, s. p. ) (U primjerku
koji posjedujem A. Šarčević upisao je vlastoručno
posvetu Pro favore et accepto beneficio humillimus
18
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika se u radu oko rječnika služio djelom dvojice
novosadskih gimnazijskih profesora Blagoja
Brančića i dr. Đure Derra51. Predgovor je opet
isticanje potrebe složnog života, priznavanje
prava na jezik i škole i sl. No, ovaj predgovor
piše iskusni čovjek koji je vidio mnogo u životu
i iskusio pogibelj otvorenog sukoba sa službenom madžarskom politikom, pa ima zato pomalo podaničkih izraza. Istodobno je uvodna
riječ stanovita ispovijed i oproštaj piščev. Značajna je isprika Šarčevićeva da nije mogao u
knjizi riječi pisati posebice sa i, e, i ie (ije) nego
ih je pisao samo i. Pisac nije međutim objasnio
zašto je rječniku dao neobičan naslov, poglavito kad je madžarske riječi tumačio (prevodio)
svojom «bunjevačkom» ikavicom.
Kako je postupao u obradbi svoga rječnika
mogu pokazati primjeri:
Ármány, spletka, smutnja; - kodik, spletkaši,
pravi, zameće smutnju.
Béna, hrom, sakat, kljakav; - ság, hromost, kljakavost.
Bugyorog, šikće, kuklja, ključa, kutlja, pinuši se.
Czim, naslov, natpis; - zetes, počasni, naslovni
Csöpörödnim zgrčiti se, zbignuti se
Deliség, uzoritost, stasitost; krasota
Eldönteni, prisuditi, rišiti; - döntő, odsudan, prisudan
Fodor, nabor, kudra, zaponjak.
Gradics, stepenice, listvice.
Gyászm, žalost, tuga, crnina.
Hiba, pogriška, omaška, mahna, zabuna, krivica
Igazlelkü, savistan, pošten, čestit
Korlát, ograda, prigrada, granica, mira
Lágy, mek, mekan, blag.
Maloka, mlaka, ritina.
Nehéztermészetü, mrgodan, mrzovoljast.
Penge, oštrica, sičivo.
Rejett, skriven; skrovit; tajan.
Szájas, ustat, jezičan, lajav; lajavac, bukač.
Tanitás, oluka, poučavanje.
Izrađen i napisan krajem prošlog stoljeća, Šarčevićev Szótár bio je namijenjen ponajprije
Ambrosius Sárcsevics. Na žalost, nije označeno ime
osobe kojoj daruje raskošno opremljenu knjigu.)
51 U Predgovoru pisanom madžarskim jezikom
Šarčević veli: «Bránesics Blagoje és Dr. Derra György
űjvidéki szerb fögymnasiumi tanárok éltal irt általános
Magyar-Szerb kítün Szótár». Dakle, madžarsko-srpski
rječnik je izvrstan.
9-21
madžarskom čitateljstvu pa je tiskarskih pogrešakaa u madžarskim riječima malo, ali zato ih
obilato ima u hrvatskim („bunjevačkim”) natuknicama. Jamačno je Šarčeviću u toj životnoj
dobi promaklo mnogo tiskarskih propusta.
Čini se također da je ponegdje zaboravio pripomenu iz Predgovora da će u rječniku biti
sve natuknice ikavske: ima u rječniku ekavskih
oblika (plen, bedan, uzveriti se i sl.), natuknica
koje su u govoru Šarčevićeva zavičaja nepoznate (adrapovac, trebnik, ovaplotiti, počast,
Pazar, osoben, kićanka i sl.). Teško je općenito
zaključiti da je Šarčević tako plaćao dug naslovu koji je stavio iznad svoga Szótára, jer je već
bio objelodanjen madžarsko-srpski rječnik o
kojemu i on govori.
Najveći propust Šarčevićev je zanemarenost
naglaska. Doduše, ni u Tolmaču nije označen, ali Szótár nije smio ostati bez njega, jer je
izričito namijenjen onima koji uz poznavanje
madžarskog žele naučiti – prema Šarčeviću
– složen jezik: srpski – hrvatski – bunjevačkošokački jezik (nejasnoća u naslovu Szótárá ne
umanjuje njegovu vrijednost ikavskog sadržaja).
Vrijednost Šarčevićeva djela Szótár ne može
se usporediti sa suvremenim rječnicima: primjerice Emila Palicha (Palića)52 i sl. Noviji
rječnici su bogatiji, znanstveno opremljeniji.53
Ali Šarčevićev Szótár je svojevrsna riznica za
svakoga znatiželjnika koji želi proučiti leksičko
blago piščeva zavičaja, jer je vrijednost djela u
tumačenju madžarskih natuknica našim leksičkim bogatstvom Podunavlja u drugoj polovici
XIX stoljeća.
7.
U raspravi o Ambroziju Šarčeviću54 i njegova
dva rječnika istaknuti su najviše životopisni podaci po kojima pisac pripada naraštaju koji je
u drugoj polovici XIX. stoljeća radio na preporodu hrvatskog življa u Podunavlju (Iv. Antunović, K. Milodanović, Ago Mamužić i dr.). Šarče52 Emil Palich: Magyar-Szerbhorvát kéziszótár, Második
kiadás, Budapest 1972.
53 Osim rječnika E. Palicha, treba spomenuti slične rječnike: Brancsits-Derra, Magyarqszerb szótár, Újvidék 1889;
Gyyiszálovics V., Magyar-szerb szótár, Újvikék 1914; Hadrovics
L., Magyar-szerbhorvát szótár, Budapest 1958; Levasics-Surányi,
Szerbhorvát-magyar kéziszótár, Budapest 1967. i dr.
54 Prijatelji i suradnici zvali su A. Šarčevića intimno Ujo (U
bunjevačkom govoru veoma je čest oblik ujac, ujca, m.)
19
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika vić je među njima imao značajnu ulogu: pisao
je poučne (prosvjetiteljske) knjige, pokretao
novine (Misečna kronika, Subotički glasnik),
uređivao i objelodanio godišnjake (Bunjevački kalendar), ali je svoje sposobnosti i umijeće
odlučno usmjerio i posvetio borbi za ravnopravnost jezika svojih sunarodnjaka u javnom
životu, poglavito u školi. Svjestan je bio da «svi
imaju svoje početne škole, svoje gimnazije,
i Matice svojih književnosti, a za naš jezik, za
naše škole, za našu pouku i prosvitu niko se ne
stara»55.
U zakašnjelom preporodu bunjevačkošokačkog puka u Podunavlju Šarčević je uporno težio dokazati vrijednost i ljepotu govora
svoga zavičaja. Osim napisa, članaka napisao
je četiri rječnika. Nije bio jezikoslovac po struci, ali je nakon jakog franjevačkog prosvjetnopoučnog djelovanja u XVIII. stoljeću, nakon
nemirne sredine svoga stoljeća imao srčanosti
ustati u obranu naravnih prava svojih sunarodnjaka. Njegov prvi rječnik Tolmač (izvornih
riči...) vješta je i dragocjena obrana jezika, koji
nije siromašniji od drugih, svjedočanstvo izražajnog bogatstva. Šarčević nije svoj Tolmač
opskrbio znanstvenom obradbom, ali je skupio riječi u trenucima kad je prijetila pogibelj
da budu istisnute i zaboravljene. Njegov pravopis nije uzoran, ali iskreno priznaje da mu
je Tolmač prvijenac i nesavršeni pokušaj «tolmačenja našega književnog jezika»56. Njegov
Tolmač je oskudniji od drugih naših rječnika
(Voltiggi, D. Bella, Stulli i dr.), ali dostatan za
svjedočanstvo da je u Podunavlju sačuvan štokavsko-ikavski govor sa svojim leksikom. Šarčevićeva knjiga može biti putokaz u obradbi govora i bunjevačko-šokačkog leksika. Šarčević je
u svome radu bio širokogrudan: htio je u okvirima ugarskog zakona i ustava poučiti madžarske javne radnike, posebice učitelje, u jeziku
svoga naroda. Njegov Szótár svjedoči da ni
u poodmakloj dobi nije bio prožet mržnjom
nego raspoložen za suradnju57. Njegovo djelo
55 Otvoreno pismo rodu bunjevačkom i šokačkom,
Sub. Danica za 1896, 20.
56 Tolmač, V.
57 Pripominjem da Šarčevića ne spominje dr. Andraš
David u svojoj knjizi Mostovi uzajamnosti, Poglavlja
u jugoslavensko-madžarskim kulturnim i književnim
vezama, Novi Sad 1977. (U knjizi nema spomena
također o Ivanu Antunoviću, Ivanu Mihaloviću, Josipu
Rudiću i dr. koji su pisali i djela na madžarskom jeziku.)
9-21
Szótár moglo je i trebalo služiti svojoj svrsi, a
tumačenja madžarskih riječi pokazuju koliko
je Šarčević za svaku natuknicu našao najčešće
više riječi svojega naroda kao tumačenje. U
radu i obradbi nije Šarčević bio uvijek spretan
i uspješan, ali ta dva rječnika, izlučena od ostalih njegovih knjiga, mogu poslužiti znanstvenoj
obradbi i dopuni ne samo ARj nego svakom
ozbiljnom i znanstvenom rječniku.
LITERATURA
CZIGLÁNYI, Béla, Szabadkai irodalmi kör, Szabadka és vidéke, 1978, 5, 1-2.
IVANIĆ, Ivan, O Bunjevcima, Subotica 1894.
ISTI, Bunjevci i Šokci u Bačkoj, Baranji i Lici, Beograd 1899.
KNEŽEVIĆ, Milivoje, V., Borba za maternji jezik kod Bunjevaca, Književni sever, 1930, 7-10,
232-251.
ISTI, Bunjevačka čitanka, Subotica 1931.
KUJUNDŽIĆ, Pajo, On živi!, Neven XVII, 1900,
Prilog, 3, 9-11.
LÉVAY, Endre, Dél kapujában, Kecskemet 1943.
ISTI, Bilješke o poeziji, prozi i počecima dramske književnosti bunjevačkih Hrvata, Republika
1953, 7-8, 669-700.
MANDIĆ, Mijo, Zvekanu kosa smrti i nema ga
više. Neven XVII, 1900, Prilog, 3, 1-7.
ISTI, Naši književnici, Jedan list iz narodopisa,
Neven XXX, 1913, 16, 2; 17, 2; 18, 2.
ISTI, Povijest bunjevačke književnosti, Neven
XXXIII, 1920, 229, 1-2.
ISTI, Pedeset godišnjica subotičke Pučke Kasine 1878-1928, Subotica 1928.
ISTI, Ambrozije Šarčević, Bunjevačke novine,1940, 5, 5-6.
PEKIĆ, Petar, Život i rad Ambrozija Šarčevića,
Klasje naših ravni 1936, 3, 129-137.
SEKULIĆ, Ante, Književnost bačkih Hrvata, Zagreb 1970.
STIPIĆ, Lazar, Tri najveća Bunjevca bez dostojnog spomenika (...), Jugoslavenski dnevnik,
1933, 225, 4.
ŠOKČIĆ, Joso, Boza Šarčević, Hrvatska riječ,
1952, 39, 4.
VÁLI, Ernö, Az elsö szabadkai irodalmi társulat
1840-46, Bácska, 1881, 31, 2-3.
VASILJEV, Spasoje, Pregled bunjevačke književnosti, Glasnik Jug. profesorskog društva,
1938, 11-12, 1028-1037.
20
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika VOJNIĆ, H., Blaško, Bibliografija Ambrozija
Šarčevića, Rukovet, 1962, 1, 69-70.
ISTI, Ambrozije Šarčević, Rukovet, 1970, 1-2,
(kao posebni otisak).
Summary
AMBROSE ŠARČEVIĆ AND HIS TWO DICTIONARIES
The article discusses firstly the life of Ambrose
Šarčević, who lived from 1820 to 1899 (I). He
was a jurist as well as a well known public writer. He published many books (2, 3) in which
he pleads for a free use of his own language
in public life, especially in schools. Then, there
are the opinions and evaluations of the work of
9-21
Šarčević (4), who, in addition to writing books
and articles, began the newspapers Misečna
kronika and Subotički glasnik, published and
edited the calendar Bunjevački kalendar, was
one of the founders of the Public Club (Pučka kasina), and was the originator of the political party of Bunjevci (Bunjevačka stranka).
His dictionaries are discussed: Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih jugoslavenskih riči
(5) and Magyar-szerb-horvát-bunyevác-sokác
szótár (6). The first one is compared with the
Academy’s Dictionary. The conclusion (7)
emphasizes the renaissance merit of Šarčević
in Podunavlje, and the importance of the two
above mentioned dictionaries for studying the
treasure of the štokavsko ikavski idiom of the
Danubian Croats in Bačka.
Divojke sa žitnom krunom – pripreme za proslavu Dužijance u Subotici 1926.
Bandašica je bila Kata Miljački Matak – djevojka koja drži žitnu krunu. Fotograf nepoznat, Subotica, 1926.
21
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance 22-44
Javna proslava Dužijance
(1968. - 1971.)
NACO ZELIĆ
UVOD – Bački Hrvati-Bunjevci i Šokci ostali su
nakon Drugoga svjetskog rata s jedne strane
hrvatske matice, a s druge odijeljeni od vitalnoga hrvatskoga Bajskoga trokuta, koji je nakon
Prvoga svjetskoga rata ostao u Mađarskoj. Bunjevački Hrvati u južnoj Bačkoj zatekli su se nakon prestanka mađarske okupacije ponovno u
Jugoslaviji u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, u
okviru federalne jedinice Srbije. Iako su im kao
pripadnicima državotvornoga naroda po svim
ustavima dana jednaka prava kao i Srbima i
ostalim narodima, stvarnost u novoj državnoj
zajednici bila je od prvoga dana drugačija. Većinom poljodjelski živalj teško je stradao zbog
nepravedne agrarne reforme i obvezatnog otkupa.
Uza sve nedaće i nepravde vezane uz ove i
druge mjere tadašnjega komunističkoga sustava, za hrvatsku zajednicu u Subotici osobito je
poguban bio kazneni progon brojnih hrvatskih
intelektualaca koji je, kako to piše dr. Ante Sekulić jedan od tada optuženih, «Jesenski lov
započeo ... 3. rujna 1947. Junački napad započeo je sunčanoga jesenskoga dana uhidbom
Vojislava Pešuta (1923.), Alojzije Poljakovića
(1924.), Ante Sekulića (1920.), Ivana Kujundžića (1912.) ...»1
kretanje dnevnog lista Hrvatska riječ, koji od
26. kolovoza 1945. izlazi kao glasilo Narodnog
fronta Vojvodine.
Kalendari, a posebno BUNJEVAČKO-ŠOKAČKA DANICA (kasnije izlazi pod nazivom SUBOTIČKA DANICA), koji imaju bogatu tradiciju i veliko značenje za pismenost i kulturu bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj, prestaju
izlaziti prvih godina nakon završetka Drugoga
svjetskoga rata. Istina 1944. tiskana je SUBOTIČKA DANICA za 1945. i ponovno 1945. za
1946., ali nakon toga dolazi do prekida i ovo u
puku omiljeno štivo ne izlazi sve do 1970.
Slična sudbina zadesila je i mnoge druge hrvatske publikacije, među kojima je i časopis KLASJE NAŠIH RAVNI, pokrenut u Subotici 1935.
Već prvih poratnih dana na području Bačke,
još dok se čula topovska grmljavina s Dunava
od Batine, u Subotici su počele oživljavati društvene aktivnosti bunjevačkih Hrvata. Pojedina
društva, kao što je Bunjevačko momačko kolo,
Subotička matica i druga nastavila su s radom,
a osnovana su i nova poput Hrvatskoga kulturnoga društva. Od osobitog značenja za
Hrvate u Subotici i u Bačkoj, bilo je osnivanje
Hrvatskoga narodnoga kazališta (1945) i po1 Ante
Sekulić, Dvije subotičke presude (1948. i 1972.),
Politički zatvorenik, rujan 2000., 102., 37.
22
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance godine, koji je okupljao obrazovan i darovit
međuratni književni naraštaj.
U tom razdoblju, na poticaj književnika Balinta
Vujkova i Matije Poljakovića pokrenut je književni časopis NJIVA, glasilo Hrvatskoga kulturnoga društva u
Književni časopis NJIVA pokrenut je u Subotici, ali je pred čitatelje dospio samo njegov
zanimljiv i sadržajan prvi broj s nadnevkom 1.
siječnja 1947.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata među
Hrvatima u Subotici i drugim mjestima Bačke,
gdje su živjeli u većem broju, budila se nada
da će moći nastaviti svoje prijeratno društveno, kulturno i prosvjetno djelovanje, te da će
uz sudjelovanje novog naraštaja intelektualaca
razviti još bogatiji rad i raznovrsne aktivnosti.
Od 1952. do 1958. u Subotici su postojale četiri hrvatske osnovne škole, a također i u selima
Đurđinu, Tavankutu i Žedniku. Osim toga u subotičkoj su gimnaziji postojali hrvatski razredi.
Početkom svibnja 1955. pojavio se i časopis
za književnost, umjetnost i društvena pitanja
RUKOVET, s prepoznatljivim hrvatskim obilježjima, ali samo do 1957. godine. Časopis izlazi u
Subotici kao mjesečnik do 1960. a glavni i odgovorni urednik je Lazar Merković. Nakon njegovog uklanjanja mijenja se ne samo zaglavlje
časopisa (kada umjetnost postaje umetnost),
već i programska usmjerenost ove književne
revije.
U to se vrijeme zbio i jedan od značajnijih kulturnih događaja za hrvatsku zajednicu; praizvedba prve bunjevačke opere «Dužijanca»
skladatelja dr. Josipa Andrića, održana u subotičkom kazalištu 29. travnja 1953.
Unatoč svim kulturnim i društvenim nastojanjima Hrvata u Bačkoj, da se institucionalno
uspostave, ubrzo se međutim pokazalo da se
uistinu krše Ustavom im zajamčena nacionalna prava, budući da se nisu mogli organizirati
na nacionalnoj osnovi i ostvarivati zajamčena
im nacionalna prava. Tako je započeo proces
sustavnoga potiskivanja, uništavanja, negiranja
i prešućivanja svega što je hrvatsko.
22-44
Hrvatski jezik nestaje iz javne uporabe u školama i iz tiskovina. Hrvatsko narodno kazalište
već je 1950. preimenovano u Narodno pozorište-Népszinház, a tjednik Hrvatska riječ 26.
lipnja 1956. mijenja naslov u Subotičke novine,
kada se mijenja i jezik obraćanja čitateljima. U
Subotici, Somboru i u drugim bačkim mjestima zatiranje svega što je hrvatsko obavljano je
i na druge načine. Tako je Hrvatskom kulturno
prosvjetnom društvu Matija Gubec osnovanom 1946. u Tavankutu, nakon 10 godina, znači 1956. uvjetovano da iz imena izbaci pridjev
hrvatski ukoliko želi nastaviti s radom. Tako je
to društvo opstalo bez glavnoga kvalifikativa
s ekaviziranim naslovom Kulturno umetničko
društvo Matija Gubec. Ista je sudbina zadesila
i Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Vladimir Nazor u Somboru. Ovo je društvo slijednik Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva
«Miroljub» osnovanog 1936., a obnovljenog
1945. pod imenom Hrvatski prosvjetni dom,
da bi 1949. nastavilo je djelovati kao Hrvatsko
kulturno-prosvjetno društvo «Vladimir Nazor.
Godine 1957. iz imena toga društva izbrisan je
atribut hrvatski i osvanulo je ekavizirano kao
Kulturno-prosvetno društvo Vladimir Nazor,
dočim od 1964. djeluje pod imenom Kulturno-umetničko društvo Vladimir Nazor.
Uslijedilo je razdoblje u kojem je samo poneka priredba ili nastup pojedinih hrvatskih kulturnih djelatnika imao raspoznatljivo hrvatsko
obilježje. Najčešće su to bile izvedbe komedija
i drama Matije Poljakovića u Subotičkom kazalištu. Primjerice Č’a Bonina razgala – u sezoni 1950/51. i 1961/62., Vašange i Kuća mira –
u sezoni 1952/53., Buckanje sa smutipukom
– u sezoni 1954/55., Par žutih cipela i Bolto
u raju – u sezoni 1959/60., Ludograd – u sezoni 1961/62., Zgode i nezgode – u sezoni
1962/63., Ode Bolto na ogled i Kad bog đavlu
kumuje – u sezoni 1966/67. Bolto na fronti –
u sezoni 1967/68. i Jedna cura sto nevolja – u
sezoni 1969/70. i dr.
Dočim su glede kalendara Subotička Danica,
brojnih novina i časopisa, poput Nevena, Hrvatskih novina, Klasja naših ravni, Kola mladeži
i dr. – ostala samo sjećanja. Također i na brojna
društva poput Pučke kasine, Dobrotvorne zajednice Bunjevaka, Bunjevačkoga momačkoga
23
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance kola, Katoličkoga divojačkoga društva, Hrvatskoga pjevačkoga društva Neven, Hrvatskoga
kulturno- prosvjetnog društva Miroljub. Nadalje, na velebne, i u puku omiljene priredbe, te
manifestacije kao što su Dužijanca, Veliko prelo, Proslava 250. godišnjice dolaska jedne grupe Bunjevaca 1936., uz glasovite Razgovore,
organizirane od 1934. kao i na proslave pučkih
i crkvenih blagdana (godova) poput Polivanja,
Bršančeva, Dova, Velike Gospojine i drugih.
DRUŠTVO MATIJA GUBEC KAO POTICATELJ
ORGANIZIRANJA SUVREMENE DUŽIJANCE
– Društvo Matija Gubec u Tavankuta, unatoč
promjeni naziva u znatnoj mjeri je očuvalo hrvatski duh i ispunjavalo prazninu nastalu ukidanjem hrvatskih društava i ustanova u Subotici i
po drugim mjestima Bačke, poglavito u razdoblju od 1965. do 1972. godine. U to vrijeme jedino ovo društvo djeluje na očuvanju i populariziranju bunjevačkoga narodnog stvaralaštva i
kulture kao dijela hrvatske kulture. Čini to sudjelovanjem folklorne grupe i tamburaša na brojnim smotrama i festivalima − Međunarodnoj
smotri folklora u Zagrebu 1966., 1967., 1972.,
a i kasnijih godina i na proslavama DUŽIJANCE
od 1968. Spomenuti je još da je sudjelovalo i na
Smotri narodnih igara Bačka u igri u Bajmoku
(od 1966.), na Festivalu muzičkih društava Vojvodine u Rumi (od 1967.), na Pastirskom saboru
u Svrljigu (1967.), na Smotri folklora Slavonije i
Baranje, Vinkovačke jeseni (od 1971.), na smotri
izvornoga folklora Svečane narodne igre Slavonije i Baranje Đakovački vezovi u Đakovu i još
na brojnim drugima, a gostovalo je i u Mađarskoj (1970.) i Poljskoj (1971. i 1972.)2.
Osobito veliku pozornost i ponos da je to
«naše», izazvalo je djelovanje Likovne kolonije Društva Matija Gubec organiziranjem, počevši od 1962., brojnih izložbi slikarica naivki i
slamarki diljem Jugoslavije, u SSSR, Italiji i Mađarskoj, te objavljivanjem prikaza tih izložbi u
tisku, na radiju i televiziji3.
Ta je djelatnost Društva Matija Gubec bila ne
samo zamijećena već i visoko vrjednovana od
2 Naco Zelić, PROTIV ZABORAVA, Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Matija Gubec, Tavankut 1946.1966., Zagreb, 2000.
3 Naco Zelić, navedeno djelo pod 1
22-44
organizatora brojnih festivala i smotri i drugih
folklornih priredbi, od članova uredništava TV
Zagreb, TV Beograd i drugih, ali i Zajednice
kulture Općine Subotici i drugih, pa i Skupštine
općine Subotica što je urodilo dodjelom Oktobarske nagrade i pohvale Subotice (1967.)
tavankutskom Kulturno umetničkom društvu
Matija Gubec za rad i izvanredna postignuća
u kulturi4 kao i dodjelom Oktobarske nagrade
Subotice za 1970. godinu Naci Zeliću, istaknutom i zaslužnom članu društva Matija Gubec
kao izraz društvenog priznanja za izuzetne rezultate postignute u oblasti kulture5.
S tim u svezi želio bih posvjedočiti o jednom
neobičnom susretu: Kada sam se nakon povratka s prve Međunarodne smotre folklora
u Zagrebu 1966. vratio u Suboticu, jednoga
dana me na subotičkom korzu zaustavio meni
nepoznat čovjek i rekao mi je: «Vidili smo se,
čestitam vam.» Vidno razdragan i oduševljen
stisnuo mi je ruku. Još se nisam pravo ni snašao, a on se već udaljio i nisam ga stigao pitati
ni tko je, ni što je. Nisam ga više nisam sreo,
a ako sam ga, možebiti, i sreo, nisam ga prepoznao. No, njegove su me se riječi posebno
dojmile i o ovom sam susretu govorio prijateljima s kojima sam se u to vrijeme često sastajao – Matiji Poljakoviću, Balintu Vujkovu,
Ivanu Tikvickom Pudaru, Stipanu Šabiću, Peri
Skenderoviću, Vinci Duliću, Marku Pejiću,
Grgi Bačliji, Anti Pokorniku i drugima. Na neki
način mi je taj neznanac, tom jednostavnom
rečenicom, učvrstio samosvijest o važnosti nastupa Tavankućana na Međunarodnoj smotri
folklora u Zagrebu. Očito od mnogih zamijećenu i propraćenu značajnim publicitetom,
posebno u televizijskim izvješćima. Baš kako
je nastup nas Bunjevaca i naše predstavljanje
u Zagrebu, doživio i neznanac sa subotičkog
korza. Pa kada je za taj nastup, kao i nastup na4 L. I. (Luka Ivković), Dodeljene Oktobarske nagrade,
Politika, Beograd, 11. oktobar 1967. 9.
* Anonim, Dodeljene oktobarske nagrade i pohvale,
Subotičke novine, 13. oktobar 1967., 1.- 2
J. (Josip Stipić), Sredstva koja podstiču i obavezuju,
Subotičke novine, 10. novembar 1967.,5.
5 * Anonim, Razgovaramo sa Nacom Zelćem predsednikom KUD Matija Gubec, Zajednički o nastalim
problemima, Subotičke novine, 1. mart 1968., 5.
* Anonim, OKTOBARSKE NAGRADE. Zvanična
obrazloženja, GOVORE: SUBOTIČKI LAUREATI ...
NACO ZELIĆ, Subotičke novine, 9. oktobar 1970., 4.
24
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance 22-44
laštva trebalo ponuditi Općini Subotica i Turističkom savezu Subotice kao mogući program
gradske priredbe, koja bi kao folklorno- turistička manifestacija bila zanimljiva osim bunjevačkim Hrvatima i ostalim građanima Subotice, ali
i posjetiteljima sa širega područja. U tim je razgovorima ukazano na brojne narodne običaje
(svadbene običaje, božićne običaje, pokladne
običaje, uskršnje običaje, žetvene običaje −
dužijancu i druge) i bogatstvo narodnoga stvaralaštva bunjevačkih Hrvata u Bačkoj (narodne
pjesme, pripovijetke, plesove, tkanja, vezove i
drugo).
Bandaški par u salašu na pozornici, s glumcem Mirkom
Huskom, voditeljem programa, nakon predaje žitne krune
predsjedniku Skupštine općine Subotica Károlyu Bagiju
redne 1967. godine i druge aktivnosti Društvo
Matija Gubec dobilo i Oktobarsku nagradu Subotice, ocijenili smo da bismo i mi Bunjevci u
Subotici trebali organizirati nešto slično zagrebačkoj smotri folklora.
Poticajno je to bilo brojnim bunjevačkim Hrvatima u Subotici da se bolje organiziraju kako
bi javnosti potpunije predstavili bunjevačko
narodno stvaralaštvo i kulturu. Učestali su susreti brojnih bunjevačkih intelektualaca i znalaca narodnih običaja, kulture i stvaralaštva
bunjevačkih Hrvata, U kojima su sudjelovali
Balint Vujkov, Matija Poljaković, Ivan Tikvicki
− Pudar, Ivan Tikvicki, st., Bela Gabrić, Marko
Peić, dr. Vinko Perčić, Ivo Stantić, Ante Pokornik, Grgo Vukov, Vince Dulić, Ante Skenderović, Mirko Huska, Kata Maftelj, Kata Budinčević, Kata Stipić, Anica Balažević, Stipan Šabić,
Pere Skenderović, Grgo Bačlija, Bela Tikvicki,
Milivoj Prćić, Naco Zelić i drugi.
Među ostalim se razgovaralo i o tome koji bi
od narodnih običaja i oblika narodnoga stvara-
I Bunjevci su, naime, kao i drugi narodi u predahu od posla na salašima i njivama, po dolovima i strnjikama, prostranim atovima i ugarima,
u dugim zimskim večerima, na divanima i prelima, u suvajama i vjetrenjačama, tkali u vizijama ugrijane mašte i reproducirali život, želje,
nadanja i strahovanja, razmišljali i zaključivali
o pravdi, dobroti, ljepoti, ljubavi, sreći, ali i o
nesreći, žalosti i boli i definirali svoju životom
kaljenu etiku, istražujući i izražavajući svoja raspoloženja, raspojasanu razdraganost i smisao
za lijepim. To su izražavali kroz narodne običaje i brojnim i raznovrsnim oblicima narodnoga
stvaralaštva i kulture.
Takvima su ocijenjeni nekoji od narodnih običaja, kao što su: pokladni običaji (u okviru kojih
bi se kao atraktivna slika prikazalo «vučenje panja» uz bogat folklorni program u kojem bi sudjelovali folkloraši i tamburaši kulturno-umjetničkih društava, a završilo bi se bunjevačkim
Velikim prelom u Sajamsko-športskoj hali uz
bogatu gastronomsku ponudu); uskršnji običaji (u okviru kojih bi se prikazalo «polivanje na
vodeni ponedljak» uz bogat folklorni program
− praćenje momaka na karucama, polivanje divojaka, kićenje momaka jorgovanom i ružmarinom i darivanje šarenih jaji, a sve bi završilo
zabavom, uz sudjelovanje folkloraša i tamburaša kulturno-umjetničkih društava i uz bogatu gastronomsku ponudu); svadbeni običaj (u
okviru kojega bi se uz bogat folklorni program
prikazao dolazak mladenaca nakon vjenčanja
u kuću mladoženje, dolazak pođana i drugo i
s odgovarajućom gastronomskom ponudom u
okviru svatovske večere, a posjetitelji bi sudje-
25
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance lovali kao «svati»); žetveni običaj – dužijanca6
(u okviru koje bi se u mimohodu prikazala
bunjevačka narodna nošnja, pojedine faze radova u svezi s proizvodnjom pšenice, pletiva
od pšeničnoga klasja i slame i bogat folklorni
program) i drugo.
Tijekom tih razgovora utvrđeno je da su dva
od tih narodnh običaja, iako obiteljske svečanosti, davno prije naših dana, prije ere turizma,
dobila značajke javnih i masovnih svečanosti,
pravih proslava. A to su prelo i dužijanca.
Prelo je, naime, kao javnu i nacionalnu svečanost bunjevačkih Hrvata prvi puta organizirala Pučka kasina, osnovana u Subotici, nakon
dugotrajnoga postupka, 1878. godine. Pučka
kasina je, naime, kao svoju prvu veliku priredbu nazvanu Veliko prelo, priredila u Subotici na Svijećnicu (na Marin), 2. veljače 1879.
Veliko prelo je postala tradicionalna nacionalna svečanost i s velikim uspjehom održavana
je svake godine na Marin, 2. veljače, osim tijekom Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Posljednje Veliko prelo, koje je upriličila, Pučka
kasina održano je 2. veljače 1941. godine. Na
prvom Velikom prelu (1879.) otpjevana je prvi
put i najpoznatija bunjevačka pjesma Kolo igra
tamburica svira, koju je spjevao Nikola Kujundžić (1861.–1906.), a uglazbio Stipan Mukić
(1838.−1903.).
Imajući u vidu popularnost i tradiciju organiziranja javne proslave crkvene dužijance, u
Subotici, što ju je 1911. uspostavio preč. Blaško Rajić (župnik crkve sv. Roka), u suradnji s
Katoličkim divojačkim društvom i uz zdušnu
pomoći predsjednice Justike Skenderović-Lešine, koja je od prve općeprihvaćena i s velikim uspjehom održavana sve do 1940. godine – a posebno tijekom proslave dužijance u
okviru programa obilježavanja 250. obljetnice
doseljenja jedne grupe Bunjevaca upriličene
6 Anonim, Razgovor sa etnologom Milkom Mikuškom, kustosom Gradskog muzeja u Subotici o nastanku praznika žetve. Poreklo žetvenih svečanosti Dužijanca spada u grupu poljoprivrednih običaja i održava se kod gotovo svih naroda * Kako se žetvene svečanosti obavljaju u raznim delovima sveta? * Poreklo
ovih svečanosti vezano je za običaj žrtvovanja dela
plodova demonu vegetacije. Subotičke novine, 31.,
16. avgust 1968., 9.
22-44
u Subotici 1936. – prevladalo je mišljenje da
bi najprikladnije bilo obnoviti javnu proslavu
žetvenoga običaja dužijanca. A o omiljenosti i
raširenosti proslave dužijance svjedoči i to što
su u razdoblju 1919.–1940. osim središnje proslave, koja je održavana u katedralnoj crkvi sv.
Terezije Avilske u Subotici, one održavane i u
Somboru, te još nekim vangradskim župama
poput Tavankuta, Žednika, Čonoplje, Bajmoka, Đurđina, Male Bosne i drugdje.
Nakon Drugoga svjetskoga rata, pod uplivom
novouspostavljenih političkih, društvenih i državnih promjena, proslava dužijance očuvana
je isključivo kao crkvena svečanost, gubeći
onaj dio javnog karaktera, pa i programskog
sadržaja, koji je bio izvan liturgije, odnosno misnog slavlja. Na taj način vlast je očito htjela
ograničiti i umanjiti njezino javno značenje, pa
je i u pripravi tih svečanosti došlo do stanovitih
promjena. Tako su još 1946. i 1947. bandaš i
bandašičica bili mladić i djevojka, a nakon toga
do 1957. njihovu su ulogu morala preuzeti djeca. Počevši od 1958. bandaški parovi ponovno
su mladići i djevojke, ali u pojedinim župama,
po naseljima, i dalje su se oslanjali na djecu.
Zbog takve prirode svečanosti, najzad zarad
svih promjena, bunjevačko narodno stvaralaštvo samo se djelomično moglo prikazati. Uklanjanjem sadržaja vezanih uz bogatstvo običajnog slavlja; vijenaca, kruna i drugog pletiva od
žitnoga klasja i slame, te prelijepih narodnih
nošnji, što je sve moralo ostati zatvoreno unutar crkve, bitno su narušeni ljepota, značaj i
svečani karakter dužijance.
Unatoč tome iskustvo što su ga naši ljudi do
tada stekli s dužijancom opstalo je i živjelo u
sjećanju puka. A činjenica da ona pada u sred
ljetne sezone, uz svečanost u slavu rada i novog kruha, otvarala je i jednu novu dimenziju,
njen mogući folklorno-turistički značaj. Na taj
način je uz već stečeno poimanje, mnogo štošta ukazivalo da je proslava dužijance pravi
izbor.
U želji da se sve njezine vrijednosti javno provjere i potvrde, a da svečanost dužijance ponovno zadobije dio svojih atribucija, koje ima
do 1940. godine i da se u okviru programa
svečanosti prikaže nešto slično onomu što je
26
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance ponuđeno i programom proslave 1936. godine, predlaženo je da se neovisno uz crkvenu
proslavu, koja se godinama organizira po navlastitu programu, upriliči i javna proslava dužijance, s težištem na narodnim običajima koji
se upražnjavaju na svakom salašu – budući da
su ionako dio proslave završetka žetve pšenice, jer stoljećima žive kao obiteljska svečanost.
S tim da se taj prikaz čim više obogati nizom
priredbi što se mogu vezati uz žetvu i žetveni
običaj dužijancu.
U tu svrhu pristupilo se prikupljanju građe i razgovoru s živućim članicama nekadašnjega Katoličkoga divojačkoga društva i drugima koji su
sudjelovali u organizoranju proslava dužijance
do 1940. pa i kasnijih godina i proučeni su brojni izvori7 i dokumentacija, kao što su plakati,
fotografije i drugo.
7 * Anonim, Dužijanca, Neven, Subotica, XXVIII, 7.,
15. srpnja. 1911., 60.
* Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXVIII. 8., 15.
kolovoza 1911., 60.
* Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXX. 32., 12.
srpnja 1913., str. 3.
* Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXXVII, 177.,
8. augusta 1919.
* Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXXVII., 184.,
17. august 1919.
* Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXXVII, 185.,
19 august 1919.
* Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXXVIII. 11.
augusta 1920.
* Anonim, Subotica ... Bunjevački običaji I. Dužijanca
(dožeteonica), Danica Bunjevačko-šokački kalendar
za pristupnu godinu 1920., Subotica, 1919., 43-44.
* Anonim, Dožijanca, Subotička danica ili Bunjevačko-šokački kalendar za 1923., 117.
* Anonim, Dožejanca, Subotička Danica, kalendar za
1924., 112.
* Anonim, Dožejanca, Dužijanca u Subotici, Hrvatske
novine, Subotica, 26. srpnja 1924., 2.
* Anonim, Dožejanca, Subotička Danica Kalendar za
1925., 144.
* Anonim, Dožejanca, Hrvatske novine, Subotica, VI.,
32, 8. kolovoza 1925., 3.
* G.(Geza) Sekelj, Bunjevački običaji, Književni sever,
Subotica, I (1925.), sv. 3, 117.
* Anonim, Justika Skenderović, Subotička Danica,
kalendar za 1928., 89.
* Anonim, Dožejanca Kat. djevojačkog društva i Kat.
momačkog kola, Hrvatske novine, Subotica, 17, 18.
VIII 1928., 6.
* Anonim, Dožejanca, Subotička Danica, kalendar za
1931., 99.
* Anonim, Dužijanca, Subotičke novine, Subotica,
28. srpnja 1933., 4.
* Anonim, Dužijanca, Subotičke novine, Subotica,
XVI. 7., 28. srpnja 1935., 4.
22-44
Prva izvješća o svečanosti dužijance veoma su
kratka i nisu davala puno podataka ni o programu niti o sudionicima tih svečanosti. Tako
primjerice u izvješću o prvoj proslavi dužijance
u listu Neven piše:
«Blaž Rajić, plebanoš sv. Roke priredio je 6. o.
m. zahvalnu svečanost prilikom dovršetka žetve. Oko trideset konjanika su dopratili iz po* Lajčo Budanović, biskup, Pismo uredniku Klasja,
Klasje naših ravni, 4., II. 1936., 193.
* B. (Blaško) Rajić, 250 godina, Klasje naših ravni, 4.,
II., 1936., 194.
* Dr. Ivan Pernar, Moja sjećanja na Suboticu, Klasje
naših ravni, 4., II., 1936., 195-195.
* † Alojzije Mišić, biskup, Mojim milim, dobrim i
zlatnim Bunjevcima, Klasje naših ravni, 4., II., 1936.,
197-203.
* Croata: 250 - godišnjica dolaska jedne grupe Bunjevaca i preuzimanje vlasti u Subotici, Klasje naših
ravni, 4., II., 1936., 204-214.
* Marija Kumičić: Nezaboravljene uspomene, Klasje
naših ravni, 4., II., 1936., 215. i 216.
* Prof. Antun Jiroušek-Martinušić: Sjećanje na veličanstvenu hrvatsku proslavu u Subotici, Klasje naših
ravni, 4., II., 1936., 217- 220.
* Franjka Mayer: Braća jedne majke, Klasje naših
ravni, 4., II., 1936., 221. i 222.
* A. J. (Ante Jakšić), Svečani dani u Subotici, Svijet,
Zagreb, XI., knj. XXII. 29. VIII. 1936., 9, 167 i 178)
* Kroničar: Veličanstveno jubilarno slavlje bačkih
Hrvata u Subotici, Subotička Danica, kalendar
za 1937., 35-66.
* I. (Ive) Prćić, Bunjevački narodni običaji, Subotica,
1937., 6.
* Anonim, Dužijanca ... u nedjelju 25. srpnja 1937.,
Subotičke novine, 30. srpnja 1937., 4.
* Anonim, Dužijancu priređuju 24. srpnja Katoličko
divojačko društvo i Bunjevačko momačko kolo
Subotičke novine, XXI, 15. srpnja 1938., 6.
* Anonim, Uspjela svečanost Dužijance, Subotičke
novine, XXI., 29 srpnja 1938., 4.
* Ljudevit Vujković Lamić, Bunjevački narodni običaji
(O dužijanci), Subotičke novine, XXI., 3. kolovoza
1938., 4.
* Anonim, Dužijanca, Subotičke novine, XX., 7. srpnja
1939., 3.
* Anonim, Velike pripreme za ovogodišnju Dužijancu, Subotičke novine, XX, 14. srpnja 1939., 4.
* Zvonimir Alkić (Aleksa Kokić), Katolička crkva i
Bunjevci, Subotičke novine, XX., 21. srpnja 1939., 5.
* Anonim, Uspjeh svečanosti Dužijance, Subotičke
novine, XX., 28. srpnja 1939., 5.
* Zvonimir Alkić (Aleksa Kokić), Katolička crkva i
Bunjevci prigodom Dužijance, Subotičke novine, XX,
21. srpnja 1939., 5.
* Anonim, Dužijanca u Subotici, Subotičke novine,
XXI., 26. srpnja 1940., 7.
* Anonim, Dužijanca bila je i prošla dostojanstveno
kao i uvijek do sada, Subotičke novine, XXI., 9. kolovoza 1940., 5.
27
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance lja krasno pleten vinac od žita u crkvu, gdi su
ga dočekale enge sa plebanošom koji je posli
toga sakupljenoj gomili rekao lipu pridiku. U
veče je pak bila zabava u dvoranama ‘Pešte’
kao nastavak dužijance. Zabava je bila doista
krasna i mladež je provela vrlo dobro, ali zato
je ipak pomutio veselje nemio slučaj, da su u
bilo obučene te isčešljane igračice isključile
iz kola one, koje nisu bile tako opravljene. Na
ovo su se smutili svi prisutni. Mi se tome takodjer čudimo, jer znamo, da je baš spomenuti g. plebanoš veliki neprijatelj raskošnog odila,
ne možemo razumiti otkuda se ovo dogadja
baš na dužijanci.»8
U Nevenu od 8. augusta 1919. nalazimo izvješće o proslavi dužijance te godine: «Ravno šest
godina kako nismo imali dožeteonicu. Subotičko katoličko divojačko društvo priređuje 17. kolovoza dužijancu ...», a u istom listu broj 185 od
19. augusta 1919. izvještava: «U nedilju je održana Dužijanca, što je izvanredan uspjeh imalo ...
Kada se povorka pojavila na ulici sa svojom impozantnošću je izazvala veoma veliko zanimanje sa strane svog pučanstva grada Subotice.»
Na temelju spoznaja o programima svečanosti
dužijance organiziranih do 1940., a posebno
1936. godine, prevladao je stav da bi svečanost dužijance trebalo organizirati tako da se
uz žetveni običaj dužijanca što potpunije predstave i drugi narodni običaji, kao npr. kolo sa
izborom bandaša i bandašice, u kojem bi se
prikazali brojni bunjevački narodni plesovi i
pjesme, kraljice, koje bi u bogatim narodnim
nošnjama izvele kraljičke pisme bogate sadržajem, duhovite i sa slikovitim opažanjima, a i
druge oblike narodnoga stvaralaštva i kulture,
pa i druge priredbe, kao npr. takmičenje risara,
konjičke trke, skupštinu risara, prigodne izložbe
i druge. Mimohodu kao uvodu u završnu svečanost dužijance, za koju je predloženo da se
prikaže na središnjem gradskom trgu, dano je
posebno značenje. Mimohod je zamišljen kao
priča u slikama. Upozoreno je i na potrebu da
se posjetiteljima priredbi svečanosti dužijance
omogući konzumiranje gastronomskih specijaliteta, upoznavanje predmeta narodne radonosti, a posebno stvaralaštva slikarica naivki i
slamarki, kao i mogućnost kupovine tih pred8 Isto kao 7/1
22-44
meta i drugoga, da se zadovolji svakoga tko se
u dane tih svečanosti nađe u Subotici, pa da
tradicija i svečanost bunjevačkih Hrvata postane i folklorno-turistička atrakcija Grada Subotice, ali i šire regije. I pristupilo se osmišljavanju
programa proslave dužijance.
TAKO JE KRENULO – Književnik Matija Poljaković, poznati dramski pisac koji je u više kazališnih djela zahvatio u bunjevačke narodne
običaje i folklor – primjerice u komediji Č’a Bonina razgala obradio je upravo običaj završetka
žetve – napisao je prvu skicu scenarija proslave. Taj scenarij je tijekom priprema priredbi
dužijance dorađivan i osmišljavan do konačno
utvrđenja sinopsisa, odnosno cjelovitog programa svih priredbi, što su bile organizirane u
okviru proslave dužijance i središnje svečanosti
u kojoj je prikazan običaj žetvenih svečanosti i
izveden bogat folklorni program.
Program proslave dužijance i u odnosu na program crkveno−javne proslave do 1940., kao i
u odnosu na program crkvene proslave nakon
1945. obogaćen je nizom posebnih programa,
a to su Takmičenje risara, Konjičke trke, Kolo s
izborom bandaša i bandašice, Skupština risara i
Mimohod dužijance, te nizom izložbi. Kao kruna svečanosti utvrđen je program završne svečanosti na velikoj pozornici sa sceconografski
postavljenim salašom. U nastavku organiziranja proslava dužijance, kao posebna priredba,
počev od 1969. organiziran je i Memorijal Pere
Tumbas-Haje.
U to je vrijeme, u svezi s prodajom pletiva i slika
od slame slikarica slamarki i slika slikarica naivki
tavankutske likovne kolonije, Naco Zelić surađivao i često razgovarao s gospođom Katom
Budinčević rođ. Sič, višegodišnjom dobrom
znanicom, tada ravnateljicom male radnje, pod
nazivom «Narodna radinost» (poslovni prostor
je bio u zgradi Domu kulture-Gradska kuća,.
u Štrosmajerovoj ulici), U tim je razgovorima
bilo riječi i o ideji grupe bunjevačkih intelektualaca i drugih da se Skupštini općine Subotica
ponudi organiziranje javne proslave narodnoga žetvenoga običaja bunjevačkih Hrvata dužijance, kao dio subotičke folklorno−turističke
ponude. Gospođa Kata Budinčević o toj je ideji razgovarala s g. Boltom Milankovićem, tada
28
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance potpredsjednikom Skupštine općine Subotica,
pa budući da se on oduševio s tom idejom dogovorila je posjet. I tako je došlo do susreta s
g. Boltom Milankovićem. Tijekom toga susreta,
nakon podrobnijeg informiranja o uspjesima
tavankutskoga KUD Matija Gubec, kao izvođača bunjevačkih narodnih plesova i pjesama
na brojnim smotrama i festivalima i o velikom
zanimanju posjetilaca tih priredbi za bunjevački folklor i narodnu nošnju, ali i za stvaralaštvo
tavankutskih slikarica naivki i slamarki. podastrta mu je i idejna skica scenarija javne proslave
dužijance, koju je izradio književnik Matija Poljaković i razgovarano je o tom kako bi se već
tijekom ljeta 1968. mogla organizirati proslava
dužijance kao folklorno-turistička manifestacija
Grada Subotice.
Upozoren je i da je u izradi idejne skice scenarija javne proslave dužijance Matija Poljaković
koristio kao građu prikaze proslava dužijance
organizirane od 1911. do 1940. i kasnijih godina, a posebno prikaz dužijance kao dio programa velike proslave održane u Subotici 1936.
objelodanjene u časopisu Klasje naših ravni, u
kalendaru Subotička DANICA i u drugim glasilima, te sjećanja brojnih sudionika te proslave,
ali i proslava drugih godina − Gabrijele Skenderović, udane Dulić (bandašica 1927.), Grge
Vukova (bandaš 1936), Ivana Oračića (bandaš
1939.), Vinka Vukovića (bandaš 1940.), Laze
Ivković Ivandekića (bandaš 1947) i drugih, Jovane Stantić, jedne od organizatora, u čijoj su
se kući skupljale članice Katoličkog divojačkog
društva radi pletenja vijenaca i drugih ukrasa
za proslavu dužijance, Ante Pokornika i drugih. Bolto Milanković je u svrhu ostvarivanja te
ideje razgovarao s tada mjerodavnima u poglavarstvu Općine Subotica, Općinskom komitetu Saveza komunista Subotice, Općinskoj konferenciji Socijalističkoga saveza radnog naroda
Subotice i drugima, a obavijestio je i Turistički
savez Subotice, kao mogućeg organizatora te
manifestacije.
Unatoč tomu što su brojni članovi društvenopolitičkih organizacija u Subotici bili protivnici
ideje da se proslava žetvenoga običaja bunjevačkih Hrvata dužijanca organizira kao folklorno-turistička priredba grada Subotice i da se na
taj način predstave samo narodni običaj bunje-
22-44
vačkih Hrvata i njihove pjesme, plesovi, narodna nošnja i drugi oblici narodnoga stvaralaštva
i kulture, a ne i drugih naroda i narodnosti Subotice, kako se to tada govorilo, i da su nastojali osujetiti tu akciju, zahvaljujući upravo uglednim pojedincima u tim društveno-političkim
organizacijama, kao što su, uz već spomenutoga Boltu Milankovića bili Antun Milodanović Dela, Antun Kopilović Šogor, Đuro Stipić,
Ruža Vuković, Slavko Zorić, Remija Gabrić,
Marko Peić, Josip Buljovčić, Milivoj Prćić,
Melanija Čanak i drugi, prevladalo je mišljenje
da se prihvati ta ideja s tim da orgnizator bude
Turistički savez Općine Subotica. Pozvani su i
gospodarski subjekti Subotice da financijskim
prilozima omoguće organiziranje te proslave.
Tako su putem donacija desetak vodećih poduzeća osigurana potrebna novčana sredstva.
DUŽIJANCA ‘68. – U ljeto 1968. godine, od
30. lipnja do 18. kolovoza održana je javna
proslava žetvenoga običaja bunjevačkih Hrvata pod imenom Dužijanca ‘68. Bila je to
folklorno-turistička manifestacija koja je pobudila veliko zanimanje bunjevačkih Hrvata, ali i
ostalih građana Subotice i širega područja, kao
i brojnih gostiju, a dobila je i veliki publicitet u
sredstvima javnog komuniciranja.
Turistički savez Općine Subotica u svrhu provedbe organizacije proslave Dužijance ‘68
imenovao je Organizacioni odbor u sastavu:
Marko Peić, Naco Zelić, Jakov Kujundžić,
Grgo Bačlija, Antun Kovačić, Bela Duranci,
Josip Stipić, Balint Vujkov, Ivan Tikvicki, st.,
Slavko Zorić, Matija Bašić, Kata Budinčević,
Josip Bajić, Matija Poljaković, Ištvan Budai,
Lajčo Vujković Lamić Moco, Josip Ostrogonac, Lazo Kopunović, Ivan Balunović, Miroljub Vučinić, Mihajlo Mamužić, Milka Mikuška i Čedomir Riznić. A kao operativno tijelo
Organizacionoga odbora imenovan je Sekretarijat u sastavu: Marko Peić, Naco Zelić, Jakov Kujundžić, Grgo Bačlija, Miroljub Vučinić, Antun Kovačić, Ištvan Budai, Josip Bajić
i Milka Mikuška.
U Počasni odbor imenovani su direktori i drugi
rukovoditelji gospodarskih subjekata, i to: Marko Marjanušić, Slavko Zorić, Đuro Ćopić, Milan Ilić, Živa Marković, Ruža Vuković, Marko
29
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance Stantić, Ernest Horvacki, Marko Tomašković,
Vladislav Zenjin, Josip Klarski i Momčilo Dragović.9
Po prvo put je službeno objelodanjeno organiziranje proslave dužijance kao folklorno-turističke manifestacije subotičke Općine u Subotičkim novinama od 9. veljače 1968.10 Uslijedile su brojne obavijesti o tijeku priprema, kasbije o prvim održanim priredbama, a osobito o
središnjoj svečanosti. Osim Subotičkih novina
izvještavala su i sva druga glasila javnog priopćavanja11.
Posredstvom Subotičkih novina javnosti je
upućen poziv kako bi se prikupilo što više fotografija, u nastojanju da se uspostavi iscrpna i
vjerodostojna građa o tome kako je priređivana i slavljena dužijanca do 1940. godine. Većina prikupljenih fotografija objelodanjena je
9 Anonim, Članovi počasnog odbora, Subotičke
novine, 16. avgust 1968., 9.
10 M. V. (Miroljub Vučinić), Inicijativa turističkih radnika Subotice: Dužijanca − već ovog leta. U Fondu za
unapređenje turizma, ugostiteljstva, trgovine i zanatstva, vođeni prvi razgovori sa širokim krugom kulturnih,
društvanih i javnih radnika našeg grada, o mogućnosti oživljavanja i organizovanja tradicionalne proslave
žetvenih radova, Subotičke novine, 9. februar 1968., 9.
11 a) J. (Josip) Stipić, PRIPREME ZA DUŽIJANCU
1968. Smotra polja i takmičenje risara, Subotičke
novine, 12. april 1968., 9.
b) Anonim, Pred obnavljanje praznika Dužijance
PRAZNIK U FOTOGRAFIJAMA, Subotičkre novine,
10. maj 1968., 9.
c) J. (Josip) Stipić, Dužijanca 68. SPORO TEKU PRIPREME, Subotičke novine, 7. juni 1968., 9.
d) M. V. (Miroljub Vučinić, Na Dužijanci se ipak
intenzivno radi. Dužijanca ne odustaje. Poslednjem
sastanku Organizacionog odbora prisustvovali su
Pal Barkanji, predsedniuk Opštinskog odbora Socijalističkog saveza i Bolto Milanković, podpredsednik
Opštinske Skupštine. Definitivno odlučeno da proslava žetvenog praznika počne 15. VIII i da traje puna
tri dana. Takmičenje u žetvenim radovima održaće se
29. VI, Subotičke novine, 14. jun 1968., 9.
e) M. V. (Miroljub Vučinić, Pripreme za proslavu
Dužijance. USVOJEN PLAN DEFILEA. U defileu će
biti preko 1.000 učesnika, a organizatori veruju da
će odziv građana biti mnogo veći. Defile će činiti tri
ešalona, Subotičke novine, 21. jun 1968., 9.
g) M. V. (Miroljub Vučinić, KUD Matija Gubec pred
nastupom na Dužijanci. Folklor i likovni umetnici –
spremni. Na nedavno održanom IX. Jugoslovenskom
folklornom festivalu, članovi Matije Gupca doživeli do
sada najveća priznanja ● Za Dužijancu se pripremaju
Kraljičke i pesme Groktalice, koje su gotovo već
zaboravljene u narodu, Subotičke novine, 2. avgust
1968., 9.
22-44
u Subotičkim novinama, što je i te kako bilo u
funkciji njezine promidžbe12.
Najava proslave Dužijance ‘68. i pojedinih
priredbi organiziranih u okviru proslave te
objava programa tih priredbi i centralne svečanosti obavljana je i brojnim tiskovinama, kao
što su programi pojedinih priredbi, pozivnice
na pojedine priredbe, plakati, značke i drugo13
a također i posebnim žigom subotičke pošte,
aranžiranjem izloga i na druge načine. U svrhu
uključivanja što većega broja građana i u pojedine priredbe i u mimohod i centrralnu svečanost dužijance obavljeni su i brojni razgovori
s grupama građana i u gradu i po subotičkim
naseljima i salašima s ciljem da ih se upozna
s programom pojedinih priredbi, mimohoda
i centralne svečanosti i da ih se pozove da u
odgovarajućim narodnim nošnjama i ulogama
te s odogovarajućim poljodjelskim alatkama i
drugim predmetima sudjeluju u tim priredbama. A razgovarano je i s kulturno − umjetničkim društvima u Subotici, Tavankutu i Somboru, s ugostiteljskim i trgovinskim organizacijama, obrtnicima, aranžerima izloga i drugima.
Grupu agitarora, da ih tako nazovemo, koja je
obavila najviše takvih razgovora s građanima
činili su najčešće Balint Vujkov, Matija Poljaković i Naco Zelić, a uključivali su se i Marko
Pejić, Bela Gabrić, Bela Tikvicki, Ivan Tikvicki,
st., Ivan Tikvicki Pudar, Ante Pokornik, Grgo
Bačlija, Pere Skenderović, Jakov Kujundžić i
mnogi drugi.
U svrhu organiziranja priredbe SKUPŠTINE RISARA i završne svečanosti proslave dužijance
na središnjem subotičkom gradskom trgu, tadašnjem Trgu slobode, odlučeno je da se na
tom trgu izgradi velika pozornica. Pozornica je
12 a) Anonim, Pred obnavljanje praznika Dužijance,
Subotičke novine, 10. maj 1968., 9.
b) Anonim, Iz starih albuma, Subotičke novine, 12.
jul 1968., 9.
13 M. V. (Miroljub Vučinić, Još jednom o završnom
programu Dužijance. Skupština risara 17. avgusta.
Veče uoči završnog, svečanog defilea svih učesnika
proslave žetvenog praznika, na Trgu slobode, u
ambijentu tipičnog bačkog salaša koji će biti preseljen
na specijalnu pozornicu, održaće se SKUPŠTINA
RISARA, običaj karakterističan za žetveni praznik.• U
prodaji ulaznice za konjićke trke • Danas će se pojaviti
i prvi plakat • U folklornom programu učestvuje i
OKUD Mladost. Subotičke novine, 26. jul 1968., 9.
30
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance sa scenografijom salaša izgrađena na prostoru
uzduž zgrade Narodnoga pozorišta, a u širini
ispred zgrade Gradske biblioteke, zatvarajući
ulice Branislava Nušića i Cara Dušana. Velika
pozornica s uprizorenjem salaša izrađena je
prema zamislima i uputama slikara i dizajnera Gustava Matkovića,14 a izveo ju je tesarski
majstor Zödi, ugledni obrtnik iz Subotice.
Mnoštvo posjetitelja sudjelovalo je na svim
priredbama organiziranima u okviru programa
proslave dužijance ‘68, kao što su Takmičenje
risara (30. lipnja) – više od 2.500 posjetilaca,
Konjičke trke (15. kolovoza) – oko 12.000 posjetilaca, Kolo s izborom bandaša i bandašice
(15. kolovoza) – više od 1.000 posjetilaca,
Skupština risara na improviziranom salašu na
centralnom gradskom trgu, koja je završila s
vatrometom (17. kolovoza) – oko 10.000 posjetilaca, te na otvorenju prigodnih izložbi –
Izložba etnografske građe: Narodna umjetnost
Vojvodine, Izložba Likovne kolonije KUD Matija
Gubec iz Tavankuta i Izložba slika i skulptura
(17. kolovoza) – izložbe je već prvoga dana
vidjelo više od 5.000 posjetilaca., Završna svečanost proslave dužijance ‘68. održana je 18.
kolovoza. Svečani mimohod svih sudionika
proslave, koji su formirali brojne žive slike prema programu proslave, kretao se od Gradskoga hipodroma duž ulice Matka Vukovića, pa
preko glavnoga gradskoga trga, do improviziranoga salaša, na kojem je izveden program
završne svečanosti, prikaz običaja dužijance
s bogatim folklornim programom15. Više od
1.200 sudionika, uz članove folklorno-glazbenih ansambala kulturno-umjetničkih društava
Matija Gubec iz Tavankuta, Bratstvo-jedinstvo
i Mladost iz Subotice, Vladimir Nazor iz Sombora i drugih sudjelovalo je u mimohodu i na
završnoj svečanosti. Broj posjetitelja svih priredbi bio je iznenađujuće velik, osobito glavne
svečanosti (mimohoda i završne svečanosti) na
14 M. V. (Miroljub Vučinić), Uz pomoć scenografije
slikara Gustike Matkovića biće izgrađen salaš u centru grada. Na velikoj pozornici koja će biti izgrađena
na Trgu slobode odvijaće se sve centralne priredbe
vezane za folklor i običaje praznika DUŽIJANCE,
Subotičke novine, 28., 26. jul 1968., 9.
15 V. (Vučinić), Pripreme za proslavu Dužijance. Svečani defile prolazi glavnim ulicama. U povorci treba
da nastupi dve hiljade učesnika. Pozivaju se svi građani
koji poseduju bunjevaćke narodne nošnje da se prijave
organizatorima. Subotičke novine, 19. jul 1968., 9.
22-44
kojoj je prema procjenama tiska pribivalo oko
60.000, a po nekima i do 80.000 posjetitelja.
U pripremama programa pojedinih priredbi,
kao i mimohoda i završne svečanosti, a imajući
u vidu potrebu da se posjetiteljima tih priredbi,
posebno u dane održavanja priredbe Skupština risara i Završne svečanosti, omogući konzumiranje gastronomskih specijaliteta i druženje,
te kupovina predmeta narodne radinosti, slika
i drugih izrađevina tavankutskih slikarica naivki
i slamarki i drugih stvaralaca, te da im se omogući kupovina i drugih potrepština, pozvani su
trgovci, ugostitelji, obrtnici i drugi da se priključe i sudjeluju u proslavi Dužijance ‘68.16
Budući da su pojedine priredbe Dužijance ‘68.
pripremljene prema posebnom programu, one
su najavljene prigodnim letcima i prospektima,
što je sve objelodanjeno u Subotičkim novinama, kroz brojna izvješća, prikaze i reportaže, a
također i u drugim glasilima, što je sve skupa
pridonijelo uspjehu cjeline onih priredbi17 koje
su prethodile završnoj svečanosti, mimohodu i
središnjem svečanom programu održanom 18.
kolovoza 1968. u salašu na velikoj pozornici.
Pripremljenost i usklađenost brojnih sudionika
ovoga skupa, pobudila je ogromno zanimanje
i divljenje gledatelja, ispunivši očekivanja ne
samo Subotičana već i poštovatelja pučke tradicije i folklora iz drugih krajeva, pa i gostiju iz
inozemstva.
Dio pojedinaca iz Organizacijskog odbora
Dužijance ‘68. primjerice Bela Gabrić, Ivan
Tikvicki, st., Ante Pokornik, Naco Zelić i još
neki, svjetonazorski, kao vjernici bili su prijatelji
mnogih svećenika Subotičke biskupije, od kojih su pojedini bili uključeni u organiziranje cr16 a) M. V. (Miroljub Vučinić), Trgovinske i ugostiteljske organizacije prihvatile učešće u Dužijanci. Vašar
u Subotici i na Paliću. Ulice grada i šetališta velikoga
parka na Paliću biće u dane završnih svečanosti praznika žetve pretvorene u štandove trgovinskih radnji i
uslužne radnje subotičkih ugostitelja Subotičke novine,
12. jul 1968., 9.
b) Anonim, Što pripremaju ugostitelji i zanatlije za
predstojeći praznik ● Biće bogato i veselo ● Za tri dana
slavlja, cene niže ● Bicikle će «Partizan» prodavati za 29
posto jevtinije. (Subotičke novine, 16. avgust 1968., 8.
17 A. C. (Anica Cvijanov), Trodnevno slavlje Dužijance 68. Najsvečaniji poslednji dan proslave. Subotičke
novine, 16. avgust 1968., 8.
31
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance kvene proslave dužijance u katedralnoj crkvi sv.
Terezije Avilske, navedimo samo neke; Andriju
Kopilovića, Belu Stantića, Blaška Dekanja …
Razumljivo, razgovarali su i o jednoj i o drugoj
proslavi, razmjenjujući iskustva koja su stjecali,
suglasni da je potrebno organizirati i crkvenu i
javnu proslavu dužijance. U tom razdoblju njihova stajališta nisu mogla biti javno objelodanjena.
Prva u nizu priredbi Dužijance ‘68. TAKMIČENJE RISARA održana je u nedjelju 30. lipnja
1968. na njivi u vlasništvu Kalora Tikvickog
Babe, u blizini Staroga Žednika, uz međunarodnu cestu Subotica-Beograd, preko puta
popularne kavane «Monika». Priredba je najavljena u Subotičkim novinama18 te prospektom
pod nazivom: PRVA SMOTRA ŽETELACA SUBOTICE. Sudjelovalo je osam ekipa sa 16 pari
žetelaca, risara, i to dvije ekipe s četiri para iz
Đurđina − Kalo i Marija Horvacki, Geza i Klara Vojnić, Stipan i Marija Štetaković i Deže
Nemet i Marija Korponaić. Nadalje, s dva
para, iz Bajmoka – Antunom i Lizom Pokornić
i Lajošem i Ilonom Farago. Iz Bikova su došli
– Antal i Rozika Rožai te Šime i Marija Helji,
iz Čantavira – Šandor Kovač i Ilona Vukelić te
Vince Bence i Marija Mandić, iz Male Bosne
– Peter Šoti i Roza Bukvić te Stipan Ivković
i Đula Mačković, s Palića – Julijana i Janoš
Kočmar te Eržebet i Ištvan Barat, a iz Žednika
– Petar Sedlak i Jelena Pinter te Ferika Kujundžić i Manda Stantić.
Domaćini ove priredbe bili su popularni glumci
subotičkoga kazališta Klara Peić i Geza Kopunović. Najboljim žeteocima na tom natjecanju
proglašena je ekipa Đurđin – I. s risarkim parovima Kalo i Marija Horvacki i Geza i Klara
Vojnić. Drugo mjesto postigla je ekipa Palića
18 M. (Miroljub) Vučinić, Dužijanca 1968. − Tradicionalni praznik žetve U NEDELJU START RISARA Trideset šest takmičara iz devet naselja subotičke Opštine
«ukrstiće» u nedelju kose takmičeći se u brzini i veštini
košenja i time će praktično prvi otvoriti ovogodišnju
proslavu Dužijane čija će se centralna svečanost održati od 15. do 18. avgusta. Takmičenje će se održati
na parceli, koja se nalazi kraj međunarodnog puta
preko puta kafane «Monika». Domaćini takmičenja su
poznati subotički glumci Klara Peić i Geza Kopunović.
• Prijem kod predsednika Opštine • Značke kroz tri
nedelje • Plakete i plakate • Salaš − odlučen. Subotičke novine, 14., 18. jun 1968., 9.
22-44
Janoš i Julijana Kočmar i Ištvan i Eržebet Barat,
a treće mjesto ekipa Bajmoka Antun i Liza Pokornić i Lajoš i Ilona Farago. Folklorni program,
u završnom dijelu te priredbe, izveo je ansambl
Društva Matija Gubec. Svečani objed za natjecatelje i druge sudionike toga programa i goste
priređen je na salašu Kalora Tikvickog Babe,
a za tu je prigodu tiskana pozivnica; «Dužijanca 1968» Risarski ručak. Brojni posjetitelji, pak,
okrjepu su potražili šatrama ugostitelja koji su se
odazvali pozivu i postavili ove svoje prigodne
objekte. Prema službenim procjenama kroz njih
je prošlo preko 2 i pol tisuće posjetitelja, nakon
što su s velikim zanimanjem, u navijačkoj atmosferi otpratili nastup svojih favorita i svečanost
proglašenja najboljih risara te folklorni program.
Veselje je nastavljeno do večeri.19
Ostale priredbe Dužijance ‘68. najavljene su
u prospektu dužijanca ‘68 subotica 15 − 18 avgusta i dvojezičnim letcima Danas počinje Dužijanca 68. i Građanke i građani − Polgártársakẻs
polgártársnők a pojedine priredbe, kao primjerice Konjičke trke najavljene su i posebno
tiskanim programom, a također i za izložbe s
pozivnicom na otvaranje izloženih radova. Svi
prospekti, programi, letci, značka dužijance,
koja je izrađena prema idejnom rješenju Gustava Matkovića20 i ostali materijali bili su ilustrirani amblemom dužijance, kao npr. žig Subotiče pošte, kojim su službeno označene sve
poštanske pošiljke upućene iz Subotice, što ga
je izradio slikar Marko Vuković. Također, izrađeni su značka, medalja i plakati Dužijance
19 a) M. V. (Miroljub Vučinić), Takmičenjem najboljih žetelaca Subotice, u nedelju je otvorena ovogodišnja proslava
praznika žetve Dužijanca 68. DJURDJINČANI PRVI • Dok
je prva ekipa žetelaca Djurdjina zasluženo osvojila najviši
plasman druga ekipa ovog naselja osvojila je poslednje
mesto. • Ekipa žetelaca Palića plasirala se na drugo mesto,
a ekipa Bajmoka na treće mesto. • Mada su bili najbrži u
košenju, ekipa, predstavnici Bikova zauzeli su tek četvrto
mesto, jer u elementima koji su donosili poene za kvalitet
nisu ispunili normu koja bi im obezbedila bolji plasman •
Preko 2.500 gledalaca pratilo je ovo prvo takmičenje žetelaca subotičke opštine, Subotičke novine, 5. VII. 1968., 1.
b) M. (Miroljub) Vučinić, Kako su padali snopovi i rasle
krstine, APLAUZI NA NJIVI • Ekipe, takmičari i rezultati •
Sa pobednicima posle otkosa «Mogli smo i bolje», Subotičke novine, 5. jul 1968., 9
c) Anonim, Iz starih albuma Subotičke novine, 12. jul 1968., 9
d) Anonim, Iz starih albuma Subotičke novine, 19. jul 1968., 9
20 Isto kao pod 19.
32
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance ‘68. kojih su autori slikari Gustav Matković,
Marko Vuković i mlada slikarica Marija Beneš.
Brojni detalji kojima su najavljivane i praćene
priredbe Dužijance ‘68. pridonijele su veličanstvenosti te proslave. Jedno od tih je i organizirano Natjecanje aranžera izloga u kojem su
sudjelovali aranžeri pet subotičkih trgovinskih
organizacija i brojni izlozi njihovih prodavaona u centru grada bili su prigodno aranžirani.21
Tome treba pridodati i to da su po centru grada i uz trasu kojom se kretao mimohod Dužijance ‘68. postavljeni brojni panoi, koje su
izradili mladi članovi Likovne sekcije KUD Matija Gubec u Tavankutu: Marija Beneš, Ruža
Rozenfeld, Josip Skenderović i drugi i plakati
koje su izradili slikari Marko Vuković i Gustav
Matković. Subotica je tih dana bila u bogatom
i svečanom »ruvu«, a sve je govorilo o dužijanci
i na taj je način obznanjeno da se događa nešto posebno, značajno i zanimljivo.
Tim nastojanjima pridružila se i subotička pošta i dana 18. kolovoza 1968. sve poštanske
pošiljke koje su išle iz Subotice bile su označene s posebnim žigom pošte kojega je činio
amblem Dužijance ‘68.
Druga priredba Dužijance ‘68. KONJIČKE
TRKE održana je na Gradskom hipodromu 15.
kolovoza 1968. Priredba je bila najavljena u Subotičkim novinama22 i u letku Danas počinje Dužijanca 68. / Program trodnevnog slavlja, kojim
su najavljene i druge priredbe Dužijance ‘68, i
tiskanim programom te priredbe označenim s
amblemom dužijance, te za tu svrhu tiskanom
ulaznicom pod imenom Dužijanca 68. Trka
pod točkom 1. programa – Jednoprežna kasačka trka u sulkama organizirana je pod imenom
TRKA DUŽIJANCA. Veliki publicitet toj priredbi
dan je i na način što je u Subotičkim novinama
prvo u dva broja najavljeno (12. i 19. srpnja)23
21 N. N. (Nada Nađ), Razgovor sa prvonagrađenimn
aranžerom Tiborom Šuljokom. Aranžeri bez podrške,
Subotičke novine, 32., 23. avgust 1968., 7.
22 M. V. (Miroljub Vučinić), Svečanosti Dužijance počinju 15. avgusta, na hipodromu uz Velike konjičke trke
●Biće organizovano 8 trka, od kojih pet kasačkih, dve
galopske i jedna voltižerska ● Ukupni fond nagrada iznosi 560 hiljada starih dinara ● Prijave za učestvovanje se
primaju do 2. avgusta, Subotičke novine, 12. jul 1968., 9.
23 a) Anonim, Kroz dva broja, u petak 26. jula Subo-
22-44
tiskanje Nagradnog kupona Dužijanca ‘68. a zatim su u dva broja (26. srpnja i 3. kolovoza)24
objavljeni i kuponi u vrijednosti 1 dinar za kupovinu ulaznice za tu priredbu. Nazočilo je oko
12.000 posjetitelja25.
Treća priredba KOLO održana je istoga dana
navečer (15. kolovoza 1968.) na stadionu popularnog nogometnog kluba Bačka, koji je
tada nosio ime Zvezda. Tijekom bogatoga
folklornoga programa obavljen je izbor bandaša i bandašice i dva para njihovih pratitelja.
U natjecanju su sudjelovali brojni mladi, među
kojima su bili brojni učenici i studenti. Izveden
je i bogat folklorni program, a tamburaški orkestar ... svirao je za zabavu posjetilaca. Nekoliko
ugostitelja organiziralo je bogatu ugostiteljsku
ponudu. Nazočilo je više od 1000 posjetitelja.
Četvrta priredba ili bolje reći priredbe bilo je
otvaranje izložbi tijekom prijepodneva 17. kolovoza 1968, i to:
– u vestibilu Doma kulture (Gradska kuća)
otvorena je izložba Narodna umjetnost Vojvodine (Iz zbirke Vojvođanskog muzeja Novi Sad
i Gradskog muzeja Subotica). Izložbu je otvorio g. Bolto Milanković, potpredsjednik Skupštine općine Subotica,
tičke novine će objaviti prvi Nagradni kupon Dužijance ‘68, Subotičke novine, 26., 12. jul 1968., 9.
b) Anonim, U petak 26. jula Subotičke novine će objaviti prvi Nagradni kupon DUŽIJANCE ‘68, Subotičke
novine, 19. jul 1968., 9.
24 a) Anonim, Danas objavljujemo prvi nagradni
kupon POPUST − 1 DINAR ● Čitaoci Subotičkih novina
dobijaju izuzetan popust na ulaznice za veliku konjićku
priredbu, koja se u okviru proslave Dužijance ‘68 održava 15. avgusta na hipodromu kod Somborske kapije,
Subotičke novine, 26. jul 1968., 9.
b) Anonim, Danas objavljujemo drugi nagradni kupon
popust − 1 dinar, Čitaoci Subotičkih novina dobijaju
izuzetan popust na ulaznice za veliku konjičku priredbu, koja se u okviru proslave Dužijance ‘68, održava
15. avgusta na hipodromu kod Somborske kapije,
Subotičke novine, 2. avgust 1968., 9.
25 a) M. V. (Miroljub Vučinić), Rezultati velikih
konjičkih trka. Karolj Buranji dobitnik naše nagrade
● On je u kasačkoj trki «Mici» ubedljivo stigao prvi,
dobivši pored zvanične nagrade i nagradu čitalaca
Subotičkih novina, Subotičke novine, 23. avgusr
1968., 9.
b) V. (Veselin) Avdalović, Šta kažu pobednici posle
konjičkih trka. Bilo je uzbudljivo, Subotičke novine,
23. avgust 1968., 9.
33
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance – u foajeu Doma kulture (umjesto u foajeu
Narodnog pozorišta, kako je bilo najavljeno)
otvorena je Izložba Likovne kolonije KUD «Matija Gubec» Tavankut i
– u Gradskoj izložbenoj dvorani otvorena je
Izložba slika i skulptura.
Izložbe je već prvoga dana vidjelo više od
5000 posjetilaca.
Peta priredba Dužijance ‘68, Skupština risara,
održana je u večernjim satima u subotu 17. kolovoza 1968. na centralnom gradskom trgu na
salašu. Sudionici priredbe bili su risari, natjecatelji na priredbi TAKMIČENJE RISARA i folklorni
ansambli subotičkih društava Mladost i Bratstvo-jedinstvo i tavankutskoga društva Matija
Gubec koji su izveli bogat folklorni program.
Posjetitelja je bilo oko 10.000. Priredba je završena s bogatim vatrometom koji je trajao 15
minuta.
Budnicom, koju su činili tamburaši, koji su na
okićenim kolima svirajući prošli ulicama grada,
subotičani i gosti pozvani su da iziđu na ulice
i pozdrave sudionike završne svečanosti Dužijance ‘68 i da sudjeluju u toj svečanosti.
Mimohod Dužijance ‘68, po prethodno utvrđenom programu i dogovoru s brojnim sudionicima o njihovim ulogama u mimohodu formiran je u tri dijela. U prvom dijelu mimohoda
prikazane su bunjevačke narodne nošnje, u
drugom dijelu u brojnim su živim slikama na
zaprežnim kolima i traktorskim prikolicama prikazani poljodjelski radovi i priručni alati koji su
se koristili u svezi s proizvodnjom pšenice, a u
trećem dijelu slike običaja dužijance.
U mimohodu je, osim folklornih i tamburaških ansambala kulturno−umjetničkih društava, sudjelovalo i oko 1.200 sudionika – djece,
djevojaka i momaka i starijih osoba − koji su
po dogovu s organizatorima proslave došli na
zborno mjesto na Gradskom hipodromu i iz
subotičkih gradskih četvrti i iz okolnih sela i salaša (Bajmoka, Bikova, Đurđina, Kelebije, Male
Bosne, Palića, Tavankuta26 i Žednika), iz Sombora i okolnih sela i salaša, iz Hogoša i drugih
mjesta.
26 Anonim, SELO SE PRIPREMA, Subotičke novine,
16. avgust 1968., 8.
22-44
Na čelu prvog dijela mimohoda, tzv. prvog
ešalona, jašila je grupa graničara u živopisnim
odorama na posebno odabranim konjima, od
kojih je čelni konjanik nosio zastavu Dužijance ‘68. Graničari su oslikali najstarije vrijeme
bitisanje Bunjevaca na tom području i njihovu
prvu ulogu, a to je bila ulogu branitelja toga
područja i svojih obiteljia.
Njih su slijedile brojne grupe djece, djevojaka
i momaka i starijih osoba obučenih u narodne nošnje za osobe različite dobi i za različite
prigode, od najstarijih sačuvanih pa do nošnji
koje su se nosile sve do tih dana. To su bile šlingovane nošnje, sefiri, tilori, piketi, paje, satini,
plišovi, sukna i atraktivne svile, vezene papuče,
konđe – kapice, marame na glavu – delinske,
sefirske, kašmirske, suknene i druge, marame
na vrat, razne pregače – suknene, šotoške, maveske, ogrtači - ćurdije, jopke i otunke, kožuvi i
opaklije i drugo. Prikazana je velika raznolikost
i bogatstvo i u kroju i u nijansama i bojama i na
taj način prikazan je razvoj narodne nošnje i
mijene do kojih je došlo utjecajem mode, ali i
prijelazom s domaće tkanih na kupovne obrtnički i tvornički proizvedene materijale i na taj
je način ukazano i na gospodarski razvoj Bunjevaca i na njihovu društvenu i kulturnu afirmaciju na tom području. U tom dijelu mimohoda posebnu su pozornost i po nošnjama i po
interpretaciji narodnih pjesama privukle grupe
kraljica, ali i grupe djece u igri, cure i momci na
korzovu, polivači i cure koje su polivali.i brojne
druge slike. Brojni su bili na konjima, karucama
i drugim zaprežnim kolima. Na konjima, u različitim narodnim nošnjama, jašila su 83 mladića,
a na osam karuca i još dvadesetak zaprežnih
kola ukrašenih pletivom od žita i poljskim cvijećem, te raznim pokrovcima, peškirima i drugim
predmetima, sjedile su osobe u specifičnim narodnim nošnjama (npr. žene u jopki i ćurdiji),
osobe u specifičnim običajnim ulogama, kao
što su rakijare, tortarke, tamburaši, polivači i
drugi.
I u drugom dijelu mimohoda prkazane su brojne žive slike, kojima su prikazani radovi i alatke
u svezi s proizvodnjom pšenice, žita, od jednostavnih alatki za rad do najmodernije poljodjelske mehanizacije, kao što je kombajn Džon
Dir. Na dvadesetak običnih zaprežnih kola
vozili su se brojni tamburaši i risari i prikazane
34
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance su brojne slike u svezi s proizvodnjom pšenice, kao što su kola na kojima se vozio orač s
plugom, paračom i drljačom, branom, kola na
kojima se vozilo ovršeno žito, mereš, i druge
žive slike, te više traktorskih prikolica na kojima
su bile pojedine scene u svezi s proizvodnjom
pšenice, kao što su kupnjenje čukanjica na mladom pšeničnom polju, kosidba (žetva), pečenje kruva u parasničkoj peći i druge scene, ..
Vidjeli smo orače, sijače, risare, poljare, vodonoše i druge. Na čelu toga dijela mimohoda
jašila je grupa konjanika momaka u širokim bilim gaćama s ispasanim košuljama, otvorenim
prslucima, s obuvenim opancima i sa šeširima i
šubarama na glavi, a za njima su išli tamburaši,
pa čuvar polja, poljar, sa svojim psom, gadžom,
...
U trećem dijelu ...
Završna svečanost na Salašu na centralnom
trgu
Mimohod svih sudionika dolazeći na centralni trg prošao je ispred Salaša na kojem se uz
domaćine − glumce Gezu Kopunovića i Kaću
Bačlija nalazilo više osoba, koji su predstavljali
članove njihove obitelji. Na salašu je bila uobičajena živost i odvijale su se uobičajene radnje
u svezi s dočekom gostiju, kao što su čišćenje
(metenje isprid kuće), postavljanje stola i slično. Dolazeći u mimohodu na trg njima su se
pridružili folklorni ansambli subotičkih društava Bratstvo-jedinstvo i Mladost i tavankutskog
društva Matija Gubec, te risari koji su sudjelovali
u TAKMIČENJU RISARA i druge osobe koje su
u mimohodu imale ulogu risara i svi su oni dočekali dolazak na pozornicu, na salaš, bandaša
i bandašice i njihove pratitelje. Nakon što su se
bandaš i bandašica pozdravili s domaćinima i
nakon što su ih domaćini blagoslovili i predali
domaćinu žitnu krunu, koju su isplele slamarke
likovne kolonije tavankutskoga društva Matija
Gubec Mara Ivković Ivandekić i Kata Rogić
nastalo je opće veselje. Te je godine bandaš
bio Grgo Kujundžić, a bandašica Mirjana Dulić. Bandašica je tada na ukrašenom fijakeru,
koji ih je i dovezao na trg, na salaš, otišla do tribina gdje je sjedio g. Bagi Károly, predsjednik
Skupštine općine Subotica i pozvala ga je na
22-44
salaš. Nakon dolaska na salaš g. Bagi Károlya
i pozdrava s domaćinima, a bandaš i bandašica predali su mu kao domaćinu grada samun
kruva ispečen od novoga žita. U nastavku programa završne svečanosti predsjednik Skupštine općine Subotica g. Bagi Károlj proglasio je
pobjednike − najbolje proizvođače pšenice i
nakon zahvale i kratkoga prigodnoga govora
najboljim proizvođačima pšenice (individualnim proizvođačima i predstavnicima zadruga i
društvenih gazdinstava) uručio je medalje kao
znak priznanja za ostvarene rezultate. Slijedio
je folklorni program uz neobičnu živost na pozornici u kojoj je posebnu pozornost izazvalo
međusobno polivanje risara. Folklorni program
trajao je još oko sat vremena. Brojni posjetitelji u oduševljenom rasploženju što su doživjeli
tako lijepo prikazivanje jednoga od najdražih
bunjevačkih narodnih običaja ni nakon zvršetka folklornoga programa nisu se razilazili i dalje su stajali uokolo salaša u očekivanju daljnjih
događanja i znatiželjno su se penjali na pozornicu, na salaš, razgledavajući detalje scene kao
da nikada nisu vidjeli salaš27.
27 a) M. V. (Miroljub Vučinić), Završene trodnevne
svečanosti praznika žetve, Preko 60 hiljada ljudi
na proslavi Dužijance ‘68, U subotu, 17. i nedelju,
18. avgusta, na vatrometu i Skupštini risara, kao
i na završnom defile učesnika proslave žetve
prisustvovao ogroman broj promatrača. Zahvaljujući
se na uručenoj žitnoj kruni predsednik opštinske
skupštine Karolj Bagi, istakao izvanrednu organizaciju
ovogodišnje priredbe Dužijanca ‘68 izraživši želju da
ovaj praznik postane tradicionalna manifestacija svih
poljoprivrednika i radnih ljudi ovoga grada, Subotičke
novine, 32., 23. VIII 1968., 1. i 8.
b) Snimio, Miloš Ignjatović, Dužijanca ‘68 u objektivu
našeg fotoreportera, Spektakl boja i običaja, Subotičke
novine, 23. VIII. 1968., 3.
c) A. C. (Anica Cvijanov), U okviru proslave Dužijance
‘68, Izložba automobila - u potpunosti uspela,
Subotičke novine, 23. VIII. 1971., 5.
d) M. V. (Miroljub Vučinić), Gosti i izvještači o proslavi
Dužijance ‘68, Priredba izvanrednih turističkih
mogućnosti, Subotičke novine, 23. avgust 1968., 9.
e) Miroljub Vučinić, Veselin Avdalović i Anica Cvijanov,
Predstavljamo vam pobednike u
takmičenju za visoke prinose u proizvodnji pšenice,
Žita dovoljno za sve ● Proizvođači pšenice jedinstveni
u mišljenju da žitorodni krajevi, Jugoslavije mogu
obezbediti dovoljno žita ne samo za potrebe naše
zemlje, već i za njene rezerve, pa i za izvoz. Mirko
Kapor: Za udruživanje individualnih proizvođača. Ivan
Gabrić: Odbornik i vrsni proizvođač Poljoprivredno
preduzeće Povrtar: Zlatna medalja za nuzproizvod,
Zemljoradnička zadruga Čantavir: Velike razlike u
prinosima. Petar Kmezić: Najvažnija je upornost i
35
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance DUŽIJANCA ‘69. Javna proslava dužijance organizirana je i 1969. godine. S pripremama za
organiziranje proslave dužijance u 1969. započelo se odmah nakon usvajanja izvješća o proslavi dužijance u 1968.28 U tu je svrhu Turistički
savez Općine Subotica imenovao Organizacioni odbor Dužijance 69. u sastavu: Pavao
Bačić, Grgo Bačlija, Josip Bajić, Ištvan Budai,
inž. Laslo Budai, Kata Budinčević, Melanija
Čanak, inž. Pavle Dulić, Bela Duranci, Bela
Gabrić, Mirko Huska, Antun Kovačić-Bato,
Lazo Kovačić, Jakov Kujundžić, Kata Maftej
- Sarić, Mihajlo Mamužić, Gustika Matković,
Josip Ostrogonac, Marko Peić, dr. Vinko Perčić, Ante Pokornik, Matija Poljaković, dr. Ante
Prćić, inž. Lajčo Prćić, inž. Josip Stipić, Bela
Tikvicki, Ivan Tikvicki, st., inž. Mirko Vidaković, Miroljub Vučinić, Balint Vujkov, Ljudevit
Vujković Lamić- Moco, Grgo Vukov, Marko
Vuković, Naco Zelić i Slavko Zorić. U Sekretarijat Dužijance 69. imenovanu i su: Marko
Peić, predsjenik, Naco Zelić, potpredsjenik,
Lazo Kovačić, tajnik, Grgo Bačlija, Ištvan Budai, Antun Kovačić-Bato, Jakov Kujundžić,
inž. Lajčo Prćić, Miroljub Vučinić, Grgo Vukov
i Slavko Zorić.
Budući da je u program proslave Dužijance
‘69. uvršten i festival tamburaške glazbe MEMORIJAL PERE TUMBAS − HAJE, posvećen
tamburaškoj legendi bunjevačkih Hrvata Peri
Tumbas − Haji imenovan je i Organizacioni
odbor Memorijala Pere Tumbas − Haje u savolja za rad, Subotičke novine, 16. avgust 1968., 9.
f) S. Mirolović: Završene žetvene svečanosti u
Subotici, Predsednik Opštinske skupštine Karolj Bagi
predao medalje najboljim proizvođačima pšenice,
Borba, Beograd, 20. avgust 1968., 5.
g) Vera Cvijić, Kad se slavi praznik žetve, Politika,
Beograd, 24. avgust 1968., 13.
h) A. C. (Anica Cvijanov), Impresije učesnika i
posmatrača Dužijanca ‘68, Svi su zadovoljni,
Subotičke novine, 30. avgust 1968., 9.
i) N. A., Utisci posetilaca iz inostranstva i drugih mesta
Jugoslavije, Doći ćemo i sledeće godine – ističu
mnogi posetioci Dužijance ‘68, Subotičke novine, 30.
avgust 1968., 9.
j) Predsednik Organizacionog odbora:Marko Peić:
Zahvalnost učesnicima i pokrovoteljima, Subotičke
novine, 30. avgust 1968., 9.
28 m. (Miroljub v. (Vučinić): U toku su pripreme za
ovogodišnju proslavu praznika žetve
Dužijanca 69. − od 15. do 17 avgusta
(Subotičke novine, Subotica, broj 3, 24. I. 1969., str. 7)
22-44
stavu: Matija Sedlak, Miroljub Vučinić, Nedeljko Miličević, inž. Josip Stipić, Nada Nađ,
Kalman Tumbas, Marko Peić, Milan Asić,
Melanija Čanak, Antun Kovačić − Bato, Aleksandar Jančikin, Naco Zelić, Vojislav Evetović,
Peter Varga, Sava Vukosavljev, Pavao Bačić,
Josip Stantić, Ivan Rudinski, Josip Pejić, Milka Mikuška, Nikola Stevanov i Lozija Vuković,
a u Sekretarijat Memorijala Pere Tumbas −
Haje imenovani su: Miroljub Vučinić, Marko
Peić, Josip Stantić, Aleksandar Jančikin, Ivan
Rudinski, Peter varga, Josip Pejić i Nada Nađ.
U tijeku priprema Dužijance ‘69. utvrđeno
je da će se i 1969. organizirati priredbe, koje
su s velikim uspjehom priređene 1968. − TAKMIČENJE RISARA, KONJIČKE TRKE, KOLO s
izborom bandaša i bandašice i SKUPŠTINA RISARA te bogati MIMOHOD i kruna proslave
ZAVRŠNA SVEČANOST na velikoj pozonici,
na salašu, na cetralnom gradskom trgu. Planirane su i izložbe, i to likovna izložba ŽITO, izložba likovnih radova žena likovnih umjetnica
naivaca Jugoskavije, Izložba kiparskih radova
Neste Orčića, kipara iz Zagreba.i Memorijalna izložba Pere Tumbas-Haje. I kao što je već
rečeno u program proslave Dužijance 69. kao
nova priredba uvršten je i festival tamburaške
glazbe MEMORIJAL PERE TUMBAS-HAJE29.
Program proslave Dužijance ‘69. obogaćen je
s još jednom priredbom − OPŠTINSKIM TAKMIČENJEM TRAKTORISTA, koje je održano
u okviru Općinske smotre narodne tehnike u
Bajmoku 10. kolovoza 1969. u nazočnosti oko
5.000 posjetilaca. Organizator priredbe bilo je
Vijeće narodne tehnike u Subotici30.
29 a) Grgo Bačlija, Održana proširena sednica
Sekretarijata za proslavu Dužijance 69. Iduće godine
− međunarodno takmičenje risara, Subotičke novine,
18. juli 1969., 9.
b) Nada Nađ, Vrše se poslednje pripreme za
Memorijal Pere Tumbas Haje, Učestvuje osam
orkestara ● U organizaciji Subotičkih novina održaće se
10. avgusta, veliko takmičenje tamburaških orkestara
posvećeno uspomeni na poznatog kompozitora i
skupljača narodnog melosa ovoga kraja ● Pored
amatera na Memorijalu učestvovati i Veliki tamburaški
orkestar Radio Novog Sada pod vodstvom Save
Vukosavljeva, Subotičke novine, 18. juli 1969., 9.
30 Anonim, Opštinsko takmičenje traktorista u znaku
Dužijance ‘69, Subotičke novine, 11. jul 1969., 9.
36
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance Prva priredba Dužijance ‘69, kao i 1968., bila
je TAKMIČENJE RISARA. Priredba je održana
u nedjelju, 6. srpnja 1969. u Maloj Bosni, na
njivi poljodjelca Blaška Vidakovića iz Male
Bosne. U natjecanju je sudjelovalo dvadeset
risarskih parova. − ekipa Aleksandrova: Andraš
i Kata Gal i Tome i Marija Horvacki, ekipa Bajmoka: Antun i Liza Pokornić i Lajoš i Ilona Farago, ekipa Bikova: Nikola i Gabriška Romić i
Joso i Mara Mačković, ekipa Čantavira; Janoš
Vaštag i Justina Petrik i Jožef i Verona Petrik,
ekipa Đurđina: Kalo i Marija Horvacki i Geza
i Klara Vojnić, ekipa Kelebije: Milojko i Giza
Slavnić i Antal Šomođi i Etela Ečedi, ekipa
Male Bosne: Blaško i Tona Sarić i Ivan Kopilović i Roza Ivković, ekipa Šupljaka: Janoš i Julijana Kočmar i Ištvan i Eržebet Birkaš, ekipa
Tavankuta:: Pere Benčik i Kata Vajhand i Kalo
Muranji i Đula Ivandekić i ekipa Žednika: Pere
Sedlak i Manda Stantić i Antun Sedlak i Kata
Lazić. Pobjednici su bili risari Šupljaka. Za najbolji risarski par i bandaša i bandašicu proglašeni su Kalo i Marija Horvacki, a za najbolju
risarušu pak Etela Ečedi. Posjetitelja je bilo oko
5.000.31
Treba još spomenuti da je za narednu godinu
najavljeno međunarodno takmičenje risara i
da će se na sudjelovanje pozvati ekipe đetelaca iz Banata, Srijema, Slovenije, Mađarske i
Rumunjske32.
Druga priredba Dužijance ‘69. bile su KONJIČKE TRKE33 koje su u organizaciji Konjičkog kluba «Bačka» u Subotici, održane 15. kolovoza 1969. s početkom u 15 sati. Priredba je
bila dobro organizirana, a i posjet je bio veći
31 a) J. (Josip) Stipić, EKIPA ŠUPLJAKA – PRVAK ●
Kalo i Marija Horvacki iz Đurđina izabrani za bandaša
i bandašicu Dužijance ‘69. ● Etela Ečedi sa Kelebije
najbolja je risaruša ● Takmičenje risara posmatralo
oko 5.000 gledalaca, Subotičke novine, 26., 11. juli
1969., 9.
b) M. V. (Miroljub Vučinić), Sa risarima na risarskom
ručku • Hleb sam zarađivao kao risar ... • Zamenili
mesta • Igubio sam moral, Subotičke novine, 26., 11.
juli 1969., 9.
32 Grgo Bačlija: Iduće godine −međunarodno takmičenje risara? Subotičke novine, 27, 18. juli 1969., 9.
33 a) M. V. (Miroljub Vučiniić), Konjičke trke u avgustu.
Subotičke novine, 25., 11. juli 1969., 9.
b) Anonim, Pripreme za konjičke trke teku prema predviđenom planu 8. avgust krajnji rok podnošenja prijava
za takmičenje, Subotičke novine, 29., 1. avgust 1969., 9.
22-44
nego 1968., prema procjeni bilo je oko 12.000
posjetitelja. Tome je zacijelo pridonijelo to da
je bila pravovremeno i vešekratno najavljivana.
Nažalost obećanje da će se u okviru programa
te priredbe održati i neka od službenih natjecanja nije ostvareno.
Treća priredba Dužijance ‘69. KOLO s izborom bandaša i bandašice održana je na nogometnom igralištu FK Bačka 15. kolovoza
196934. Ovogodišnjoj priredbi dano je daleko
veće značenje nego u 1968. godini, jer je uočeno da za tu priredbu vlada veliko zanimanje.
Stadion je bio bolje osvijetljen i ozvučen i izveden je bogatiji folklorni i glazbeni program, a
osiguran je i veći broj ugostiteljskih objekata
za pružanje ugostiteljskih usluga. Predviđeni
glazbeni program nije u cijelosti ostvaren, jer
nije nastupio prvoplasirani tamburaški orkestar
na Memorijalu Pere Tumbas-Haje STD Pajo
Kolarić iz Osijeka, ali nastupili su drugoplasirani tamburaški orkestar OKUD Mladost iz
Subotice pod vođstvom Laze Malagurskog i
trećeplasirani Tamburaški orkestar Bisernica iz
Šapca pod vođstvom Dimitrija Stankovića, a
folklorni ansambl KUDŽ Bratstvo-jedinstvo iz
Subotice izveo je splet bunjevačkih narodnih
plesova.
Izbor bandaša i bandašice izazvao je zanimanje mladih preko očekivanja. Potrebno je istaći
da su svi kandidati za izbor bandaša i bandašice bili obučeni u bunjevačke narodne nošnje,
što je osobito bila značajka grupe mladića i
djevojaka koja je bila prikupljena i opremljena
od aktivista KUD Matija Gubec iz Tavankuta. I
posjet priredbe bio je preko očekivanja. Prema
procjenama bilo je više od 6.000 posjetilaca,
pa su i ugostitelji trljali ruke. Posebno priznanje
zavrijedili su voditelj programa glumac Geza
Kopunović i tamburaški orkestar OKUD Mladost, koji je svirao za zabavu posjetitelja skoro
do zore.
Sukladno utvrđenim propozicijama, Žiri je izvršio izbor banadaša i bandašice i izabrani su
Tavankučani Stipan Babić za bandaša i Marica
Cvijanov za bandašicu, a za njihove pratitelje
izabrani su i to prvi par Željko Skenderović i
34 Anonim, Propozicije za izbor bandaša i bandašice,
Subotičke novine, 29., 1. avgust 1969., 9.
37
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance Kata Matković i drugi par Nikola Nimčević i
Giza Mačković.
Četvrta i to nova priredba Dužijance ‘69,
bila je veliki tamburaški festival MEMORIJAL
PERE TUMBAS − HAJE. Veliki koncert održan
je u nedjelju, 10 kolovoza 1969., na Stadionu malih sportova u Subotici uz sudjelovanja
tamburaša:35 Po prethodno utvrđenom programu memorijala obvezna jhe bila skladba
Pere Tumbas-Haje: Marš željezničara 36.
− Tamburaški orkestar KUD Matija Gubec iz
Tavankuta
– Tamburaški orkestar KUDŽ Bratstvo-jedinstvo iz Subotice
− Tamburaški orkestar OKUD Mladost iz Subotice
− Tamburaški orkestar KPD Matija Gubec iz
Rume
– Tamburaški orkestar Slavonskog tamburaškog
društva Pajo Kolarić iz Osijeka
− Tamburaški orkestar Bisernica KUD Abrašević iz Šapca i
− Tamburaški orkestar Bártok Bela iz Čantavira.
U drugom, revijalnom, dijelu programa sudjelovao je i Tamburaški orkestar Radio Novi Sad sa
solistima, pod vodstvom Save Vukosavljeva. Peta priredba Dužijance ‘69. SKUPŠTINA RISARA, koja se trebala održati u večernjim satima 16. kolovoza i za koju je prema utvrđenom
scenariju predviđen bogat program, a kao posebna atrakcija u nastavku i nastup Folklornog
ansambla Lado iz Zagreba, nije održana na improviziranom salašu zbog kiše. Priredba je nešto skraćena održana u dvorani Narodnog pozorišta u Subotici. Budući da takva mogućnost
nije bila predviđena i nisu obavljene potrebne
pripreme za priredbu u dvorani Narodnog pozorišta stvorena je neopisiva gužva pri ulazu,
pa je ušao i veći broj posjetilaca od dozvoljenoga. Program Lada bio je na zavidnoj artistiš35 a) Anonim, Od sutra U PRODAJI ULAZNICE ZA
MEMORIJAL, Subotiče novine, 29., 1. avgust 1969., 9.
b) Anonim, Memorijal Pere Tumbas Haje, U nedelju
na Stadionu malih sportova U organizaciji Subotičkih
novina FESTIVAL TAMBURAŠA, Subotičke novine,
30.,- 8. avgust 1969., 6. i 7.
36 N. N. (Nada Nađ), Memorijal Pere Tumbas Haje u
organizaciji Marš željezničara obavezna kompozicija,
Subotičke novine, 9., 7. mart 1969., 9.
22-44
koj razini, šarolik, i oduševio je sve posjetitelje
te priredbe.
Priredbe, održavanje kojih je planirano dana
15. i 16. kolovoza – Konjičke trke, Kolo s izborom bandaša i bandašice i Sklupština risara, kao
i završna svečanost 17. kolovoza najavljene su i
plakatom, autorica kojega je bila mlada slikarica Ružica Rozenfeld.
MIMOHOD i ZAVRŠNA SVEČANOST Dužijance ‘69. održani su u svemu prema prethodno utvrđenom programu u nedjelju, 17
kolovoza 1969.37 u nešto izmijenjenom i obogaćenom programu, u odnosu na program
1968. i u 1969. godini na čelu mimohoda jašili
su graničari i u prvom dijelu prikazana je bunjevačka narodnan nošnja, u drugom dijelu
pod nazivom Čovjek i priroda prikazani su
poljoprivredni radovi u svezi s proizvodnjom i
preradom pšenice u naturalnom domaćinstvu
i brojne alatke i oprema, pa i nekoliko poljoprivrednih strojeva, ali nije bilo stare vršalice, što
je bilo planirano i najavljeno. A u trećem dijelu
mimohoda prikazana je dužijanca − bandaš i
bandašica i njihovi pratioci te žitna kruna i druga pletiva od pšenične slame i klasja. Veoma
je malo programom predviđenih slika koje nisu
ostvarene i prikazane u mimohodu, ali bilo je
i slika koje nisu bile predviđene, ali su uvrštene budući da je došlo više sudiomika u dobro
kompletiranim nošnjama i s posebnim obilježjima, npr. dvije mlade žene nosile su rozoliju,
druge dvije žene nosile su svatovsku tortu i slično. Na završnoj svečanosti podijeljene su diplome proizvođačima pšenice koji su ostvarili
najveće prinose38.
Sve priredbe Dužijance ‘69. veoma su lijepo
primljene od brojnih posjetitelja, a s najviše
oduševljenja pozdravljeni su MIMOHOD i
program ZAVRŠNE SVEČANOSTI. Prema
grubim procjenama bilo je preko osamdeset
tisuća promatrača39. I izvješća u tiskovinama i
drugim sredstvima javnog priopćavanja bila su
37 Anonim, Dužijanca ‘69, SPEKTAKL NA ULICAMA,
Subotičke novine, 32., 22. avgust 1969., 1. i 9.
38 Anonim, Dodeljene plakete najboljim proizvođačima pšenice u ovoj godini Lazar Ivandekić i Agrokombinat – pobednici, Subotičke novine, 32., 22. avgust
1969., 9.
39 Isto kao pod 38
38
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance brojna. Osim Subotičkih novina izvijestili su i
drugi dnevni listovi i radio postaje, a u okviru
programa Filmskih novosti izvješteno je i u kinima u Filmskom žurnalu40.
DUŽIJANCA ‘ 70. Na početku 1970. godine,
nakon što je u 1969. neposredno prije održavanja osnivačke skupštine osujećeno osnivanje
Ogranka Matice hrvatske u Subotici41 na Osnivačkoj skupštini 18. siječnja 1970. održanoj u
Velikoj vijećnici Doma kulture u Subotici, uz
sudjelovanje 354 osnivača i u nazočnosti brojnih gostiju, predstavnika vlasti i društveno-političkih organizacija Subotice i javnih djelatnika,
osnovano je Hrvatsko kulturno umjetničko
društvo Bunjevačko kolo42.
Ubrzo nakon osnivanja društvo Bunjevačko
kolo organizirano u više sekcija razvija bogatu
kulturnu djelatnost. Već 1970. ono postaje i organizator proslave Dužijance ‘70, a i slijedeće
godine Dužijance ‘71. te obnovljenoga Velikoga prela, koje je 30. siječnja 1971. održano u
Sajamsko−športskoj hali u Subotici u nazočnosti više od 2.000 posjetitelja i uz bogat folklorni
i glazbeni program. »Bunjevačko kolo« organiziralo je Veliko prelo i iduće godine, a održano
je 5. veljače 1972. u istoj dvorani. Organiziralo je i svečanu akademiju u povodu proslave
100. godišnjice Bunjevačkih i šokačkih novina, koje je 1970. pokrenuo biskup Ivan Antunović. Svečana akademija održana je u velikoj
dvorani subotičkoga Narodnog pozorišta –
Nép szinház 14. ožujka 1971. Ovo je društvo
bilo sudionikom i u programu svečanosti u
povodu otkrivanja poprsja hrvatskoga prepo40 M. V. (Miroljub Vučinić), I prošle kao i ove godine
završni defile Dužijance izazvao je najviše oduševljenja među brojnim posmatračima. Iza kulisa dve
dužijance ● Gde su se i kako stvarali šaroliki i raskošnii
ukrasi žitne krune, panoi, venci i nošnje praznika
žetve ● Ko su anonimni «režiseri» ove zanimljive priredbe ● Dvorište pretvoreno u radionicu, Subotičke
novine, 33. − 29. avgust 1969., 9.
41 Naco Zelić: Navedeno djelo pod 1
42 M. S. V. (Miroljub S. Vučinić), U prisustvu blizu 400
članova i gostiju osnovano novo kulturno-umetničko
društvo, Novo društvo nosi naziv Hrvatsko kulturnoumetničko društvo «Bunjevačko kolo» i ima za cilj:
«Razvijanje, njegovanje i širenje kulturnih, umjetničkih
i naučnih vrednota i unapređivanja društvenog života
prvenstveno Hrvata, radi doprinosa općem razvoju
kulture naroda i narodnosti Jugoslavije», Subotičke
novine, 3., 23. januar 1970., 7.
22-44
roditelja Ambrozija-Boze Šarčevića (1820.–
1899.), koje je izradio veliki hrvatski kipar Ivan
Meštrović, a postavljeno je u Nazorovoj ulici
u Subotici 4. travnja 1971., koje je organizirala
Općinska zajednica kulture Subotica43.
S pripremama programa Dužijance ‘70. počelo se pravovremeno. Turistički savez Općine
Subotica, kao nositelj poslova organizacije Dužijance ‘70, već 25. veljače 1970. na sjednici
svojega predsjedništva otpočeo je s pripremama. Budući da je netom prije toga u Subotici osnovano Hrvatsko kulturno umjetničko
društvo Bunjevačko kolo, koje formira Sekciju
za Dužijancu (34 člana) i iskazuje spremnost
da sudjeluje u pripremi i organiziranju priredbi
Dužijance ‘70. dio poslova pripreme i organiziranja Dužijance ‘70. povjeren je tom društvu
i odvijao se kroz rad te sekcije društva44.
U Organizacijski odbor Dužijance ‘70. imenovani su svi kao i 1969. osim Miroljuba Vučinića, budući da je on imenovan u Organizacijski odbor Memorijala Pere Tumbas-Haje.
U Organizacijski odbor Memorijala Pere
Tumbasa-Haje imenovani su: Nada Nađ, novinar, Josip Klarski, novinar, Miroljub Vučinić,
novinar, Marko Peić, potpredsjednik SO Subotica, Matija Sedlak, direktor SDK, Peter Varga, profesor i dirigent, Bela Tikvicki, glazbeni
djelatnik, Milan Asić, dirigent, Mirko Molnar,
profesor Muzičke škole, Aleksandar Jančikin,
sekretar OKUD Mladost, Dragiša Radonjić,
upravnik Centra za program Subotice, Ivo Popić, književnik i Ferenc Markuš, upravitelj NU
Čantavir.
Djelatni suradnici Organizacijskog odbora Dužijance ‘70. u svezi s organiziranjem pojedinih
priredbi bili su Općinsko vijeće narodne tehnike Subotice, Gradski muzej u Subotici i Historijski arhiv u Subotici.
43 Naco Zelić: Navedeno djelo pod 1
44 a) Anonim, Odbor Dužijance u stalnom zasedanju,
Subotičke novine, 27., 10. jul 1970. 9.
b) Anonim, Utvrđen program Dužijance ‘70, Povorka
veličanstvenija od prethodnih, Subotičke novine, 27.,
10. jul 1970., 9.
39
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance 22-44
U okviru programa proslave Dužijanca ‘70
održane su priredbe, i to:
−Takmičenje risara (u Đurđinu, 12. srpnja)45
− Otvaranje izložbi u Domu kulture u Subotici:
«Od klasja do pogače» i «100 godina Bunjevačko-šokačkih novina» (u Subotici, 26. srpnja).46
− Općinska smotra narodne tehnike (u Đurđinu, 1. kolovoza),
− Memorijal Pere Tumbas-Haje (u Subotici, 1.
kolovoza),47
– Skupština risara (u Subotici, 1. kolovoza) i
− Završna svečanost Dužijance ‘70: Mimohod i
Svečanost Dužijance na salašu i večernji folklorni program na salašu (u Subotici, 2 kolovoza).
Prva priredba svečanosti Dužijance ‘70. kao i
prethodnih godina bila je TAKMIČENJE RISARA, a održana je u nedjelju, 12. srpnja 1970. u
Đurđinu na njivi Stipana Milodanovića i Jose
Ivandekića. U natjecanju je sudjelovalo 16
risarskih parova sa subotičkog područja − iz
Bajmoka: Antun Pokornić i Anica Nimčević i
Stipan i Mila Skenderović, iz Bikova: Stipan i
Liza Tikvicki i Jašo i Marija 0Pećerić, iz Čantavira: Janoš Varga i Ilona Vukelić i Jožef Patrik i
Etela Sabo, iz Đurđina. Kalo i Marija Horvacki
i Marko Francišković i Matija Pokornić, iz Kelebije: Gojko i Giza Slavnić i Antal Šomođi i
Etela Tašković, iz Male Bosne: Grgo i Vita Đukić i Blaško Sarić i Roza Bukvić, iz Tavankuta:
Gabor Elek i Manda Rudić i Antun Pavluković
45 O. S. (Obrad Suvajdžić), Dvanaestog jula u Đurđinu, Takmičenjem risara počinje Dužijanca ‘70, Subotičke novine, 26., 3. jul 1970., 9.
46 N. (Nada) N. (Nađ): U toku Dužijance ‘70, Dve
interesantne izložbe, Izložbe Od klasja do pogače i
Sto godina Bunjevačkih i šokačkih novina, održaće se
u Domu kulture, Subotičke novine, 28., 17. jul 1970., 9.
47 a) Nada Nađ, U susret Memorijalu Pere Tumbas
Haje, Memorijal veći i atraktivniji. Subotičke novine,
27., 10. jul 1970., 7.
b) Nada Nađ, Dve nedelje pred Memorijal Pere Tumbas Haje, Biće veselo ... Subotičke novine, 28., 17. jul
1970., 6.
c) Anonim, Pod pokroviteljstvom Subotičkih novina i
u organizaciji Doma kulture Pet novih kompozicija na
memorijalu Pere T. Haje, Subotičke novine, 29., 24.
jul 1970., 4.
d) Anonim, U nedelju uvečer na Salašu na Trgu Slobode Veliki koncert tamburaške muzike, Na ovogodišnjem, drugom Memorijalu Pere Tumbas Haje, koji
se održava u okviru Dužijance ‘70, učestvovaće osam
amaterskih orkestara i Tamburaški orkestar Radio
Novog Sada,
Subotičke novine, 30., 31. jul 1970., 7.
Pavao Bačić, Pero Tumbas Hajo umjetnik tamburice,
Subotica, 1969.
i Kata Vajhand i iz Žednika: Pere Sedlak i Manda Stantić i Antun Vojnić i Marija Kovač te dva
para žetelaca iz Šapca. Po treći put za najbolji
risarski parb proglašenu su domaćini, đurđinčani Kalo i Marija Horvacki i Marko Francišković i Matija Pokornić48.
Organizacija je bila izvanredna, bila je dobro
odabrana parcela za takmičenje, takmičari su
dobro organizirani i stručni žiri je dobro obavio
svoju zadaću, a i prostor za kultuno-umjetnički
48 a) Anonim: Risari prvi na potezu, Veliko takmičenje
žetelaca održaće se u nedelju 12. jula u Đurđinu. Ovim
takmičenjem otvaraju se žetvene svečanosti Dužijance
‘70, Subotičke novine, 27., 10. jul 1970., 9.
b). J. (Josip) Stipić: Risarska svečanost u Đurđinu Klasje
na spomenik palim borcima, Subotičke novine, 28., 17.
jul 1970., 4.
c). J. (Josip) Stipić, Zrno slame vredi k’o i zrno žita, Subotičke novine, 28., 17. jul 1970., 9.
d) J. (Josip) Stipić: Zabeleženo na Takmičenju risara,
Kakav si ti Subotičanin? Subotičke novine, 28., 17. jul
1970., 7.
e) Anonim, Žetelački dan veseli, Subotičke novine, 29.,
24. jul 1970., 7.
40
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance program bio je dobro uređen i ozvučen, ugostiteljski objekti su dobro funkcionirali, bile su
pripremljene nagrade i sve drugo što je trebalo
za nesmetano odvijanje programa.
Poznate i popularne slikarice slamarke, članice
likovne kolonije tavankutskog društva »Matija
Gubec«, đurđinčanke Kata Rogić i Marija Ivković Ivandekić i Nina Poljaković, naivna slikarica,
s više žena i djevojaka isplele su veliki broj žitnih perličiica, koje su djevojke u bunjevačkoj
narodnoj nošnji iz posebno ukrašenih korpica
zajedno s prospektom Dužijance ‘70. dijelile
posjetiteljima.
Kulturno umjetnički program izveo je ansambl
KUD Matija Gubec iz Tavankuta, a tijekom prijepodnevnog programa nastupila je i pionirska
folklorna grupa iz Đurđina, koju je pripremila
Nina Poljaković. Voditelj programa bio je popularni glumac Geza Kopunović.
Program priredbe počeo je oko 6 sati pletenjem uža, a završio je općim veseljem kasno
u noć .
Na priredbi je bilo oko 5.000 posjetilaca, a
osim gostiju iz Šapca, koji su pratili svoje risare,
bila je i grupa turista iz Švedske.
Druga priredba, u stvari priredbe, bilo je otvorenje izložbi u nedjelju, 25. srpnja 1970. , u 11
sati u Domu kulture u Subotici, i to: OD KLASJA
DO POGAČE
Izložbu je organiziralo Etnografsko odjeljenje
Gradskog muzeja u Subotici, a bila je otvorena u Vestibilu Doma kulture do 13. rujna 1970.
Tema izložbe bila je uloga poljoprivrede i poljoprivrednih proizvoda u narodnom životu ljudi ovoga kraja, a posebno uloga dana je kruhu.
Prikazani su i karakteristični kultni kolači naroda ovoga kraja, a na brojnim fotografijama
prikazan je proces pripremanja kruha i kolača.
Izložbu je posjetilo 2.580 osoba.
100 GODINA BUNJEVAČKIH I ŠOKAČKIH NOVINA Izložbu je organizirala Gradska biblioteka u Subotici u suradnji s Gradskim muzejom
i Istorijskim arhivom u Subotici, a organizirana
je u predvorju Velike vijećnice Doma kulture
u Subotici. Na izložbi su prikazani primjerci
BunjevačkIh i šokačkih novina i Bunjevačke i
šokačke vile te Subotičkih novina, Nevena i dru-
22-44
gih, s nizom drugih publikacija, koje osvjetljavaju razdoblje nacionalnog preporoda Hrvata
− Bunjevaca.
Treća priredba. KONJIČKE TRKE, održana je
na Gradskom hipodromu 15. kolovoza 1970.
a trke je vladalo veliko zanimanje i za sudjelovanje u natjecanjima prijavljeno je 75 konja 49.
Četvrta priredba Dužijance ‘70. bila je KOLO
s izborom bandaša i bandašice, održana je 26.
srpnja, kao i godine 1968. i 1969. na nogometnom igralištu FK BAČKA Folklorni i glazbeni program izveli su HKUD Bunjevačko kolo
i OKUD Mladost, razveselio je i zabavio sve
nazočne, a i ugostitelji imali bogatu i kvalitetnu ponudu. Izmežu brojnih kandidata, koji su
sudjelovali u revijskom nastupu i natjecanju za
bandašicu je izabrana Marija Bašić, a za bandaša Marinko Prćić.
Peta priredba bila je Opštinska smotra narodne tehnike, a održana je u Đurđinu 1. kolovoza
1970. s početkom u 9 sati., u okviru koje je održano takmičenje traktorista Foklorni program
na toj je priredbi izveo KPD Jovan Mikić iz Tavankuta.
Šesta, posebno vrijedna priredba, koja je prvi
put uvrštena u program Dužijance ‘69. Memorijal Pere Tumbas- Haje, održana je 1. kolovoza
1970. s pošetkom u 18 sati u Domu kulture Subotica 1. kolovoza 1970. s početkom u 18 sati
−Takmičenje orkestara), a u završnom koncertu
održanom na salašu, na Trgu Slobode, s početkom u 20,30 sati, sudjelovali su tamburaški orkestri: Bisernica“ KUD Abrašević, Šabac,
KUD Bartók Bẻla, Čantavir, KUDŽ Bratstvo-jedinstvo, Subotica, KPD Matija Gubec, Ruma,
OKUD Mladost, Subotica, STD Pajo Kolarić,
Osijek, Tamburaški orkestar Melenci, KUD Vatroslav Lisinski, Ilok i Tamburaški orkestar Radio
Novog Sada sa solistima, pod vodstvom Save
Vukosavljeva50.
49 a) Anonim, U subotu velike konjičke trke. Startuje
40 grla, Subotičke novine, 24. jul 1970., 7.
b) Konjićke trke 15. avgusta u organizaciji Dužijance
‘70.. Subotičke novine, 7. avgust 1970., 7.
50 a) M. B. (Milenko Brustulov), Na ovogodišnjem
Memorijalu Pere Tumbas Haje učestvovalo sedam
amaterskih tamburaških orkestara i Tamburaški
orkestar Radio Novog Sada. Osječani najbolji,
Subotičke novine, 7. avgust 1970., 7.
b) Anonim, U nedelju uveče na stadionu Bačke Veliko
41
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance Sedma priredba Skupština risara i 1970. godine
održana je uoči dana završne svečanosti Dužijance ‘70. u subotu 1. kolovoza, u večernjim
satima (s početkom u 19 sati). U programu su
uz brojne risare iz Bajmoka, Đurđina i Žednika,
sudionike Takmičenja risara, sudjelovali i tamburaški orkestri sudionici Memorijala Pere Tumbas-Haje, a folklorni program izvela su subotička društva KUDŽ Bratstvo-jedinstvo, HKUD
Bunjevačko kolo i OKUD Mladost.
Mimohod i Završna svečanost Dužijance ‘70.51
održani su u nedjelju, 2. kolovoza 1970. I pored natmurenog neba i pljuska koji je pratio
sudionike mimohoda i završne svečanosti na
putu od Bajmoka, Đurđina, Male Bosne, Tavankuta i Žednika i drugih naselja i salaša, kao
i goste, mimohod je bio kompletan, bogat, raznovrstan i zanimljiv. Naime, tijekom pripreme
programa Mimohoda Dužijance ‘70. nastojalo
se program obogatiti uvrštenjem novih slika 52
te uvrštenjem brojnih gostiju, koji su činili četvrti dio mimohoda − KUD Bartók Béla, Čantavir, KPD Matija Gubec, Ruma, KUD Vatroslav
Lisinski, Ilok, STD Pajo Kolarić, Osijek, KUD
Abrašević, Šabac, KPD Silvije Kranjčević, Bački
Breg (Bereg) i Šokci iz Santova (Herczegszánto) u Mađarskoj.
Televizija Zagreb već slijedećeg dana nakon
završne svečanosti Dužijance ‘70. snimila je
u Đurđinu, u režiji Nikše Fulgozija, dokumentarni film Dužijanca ‘70, u trajanju od 17 minuta. Film je prikazan u programu TV Zagreb 14.
srpnja 1971.
DUŽIJANCA ‘ 71. Glavni organizator priredbi
Dužijance ‘71. kao i 1970. bilo je HKUD Bunjevačko kolo. S pripremama za organiziranje
Dužijance ‘71 počelo se praktički odmah nakon završetka svečanosti Dužijance ‘70 i podnošenja izvješća o organizaciji tih svečanosti.
Utvrđeno je da će se programi Dužijance ‘71.
kolo, Subotičke novine, 24. jul 1970., 7.
51 Anonim, U Svečanoj povorci - 1200 učesnika,
Spektakl kakav još nije viđen u Subotici, Subotičke
novine, 7. avgust 1970., 6.
52 a) O. S. (Obrad Suvajdžić), Atrakcija na defileu
Dužijance ‘70, Petopreg lipicanera u povorci. Subotičke novine, 3. jul 1970., 9.2. O. S. (Obrad Suvajdžić),
Svečani defile Dužijance ‘70, u nedelju 2. avgusta,
Spektakularnija i sadržajnija povorka, U svečanom
defilau učestvovaće preko 1200 žitelja Subotice i njihovih gostiju, Subotičke novine, 31. jul 1970., 7.
22-44
održati u vremenu od 16. srpnja (Takmičenje
risara u Bajmoku). do 1. kolovoza (Završna
svečanost)53.
Prva, u nizu priredbi Dužijance ‘71. Takmičenje
risara održana je u Bajmoku 11. srpnja 1971. na
parceli Zemljoradničke zadruge Ravnica, a bogat folklorni program izveden je na mjesnom
športskom stadionu. I te godine risari – natjecatelji bili su brojni. Prvo mjesto i nagradu od
1.500 dinara osvojila je ekipa Bajmoka – Liza
Vlaović, Antun Pokornić, Mila i Stipan Skenderović, drugo mjesto i nagradu od 1.000 dinara osvojila je ekipa Starog Žednika – Antun
Sedlak, Lozika Bačlija, Pere Sedlak i Manda
Stantić, a treće mjesto i nagradu od 500 dinara osvojila je ekipa Čantavira – Eržebet i Imre
Nađ i Piroška Vukelić i Ferenc Vilagoš. Te godine je prvi put izabran i najbolji natjecateljski
par, a to su bili Etela Tašković i Antal Šomođi,
članovi risarske ekipe Kelebije. Njih je zagrebački Večernji list nagradio ručnim satovima i
putovanjem u Beč.54
Druga u nizu priredbi Dužijance ‘ 71. Konjičke
trke držana je dana 24. srpnja 1971. na Gradskom hipodromu. U natjecanju je sudjelovalo
skoro osamdeset grla. I broj posjetilaca bio je
velik, bilo ih je više od 12.000. Najzanimljivija trka vodila se na 2.000 metara. Grlo Limija,
vlasnika Miška Oračića iz naselja Klisa, stiglo
je prvo i njemu je pripao pehar NIP Subotičke
novine55.
Treća priredba održana istoga dana u večernjim satima na stadionu Bačka KOLO s izborom bandaša i bandašice u svemu je uspjelo56.
53 Anonim, U susret Dužijanci ‘71. Utvrđen folklorni
program Subotičke novine, 25. jul 1971., 7.
54 a) N. N. (Nada Nađ), Na takmičenju risara u Bajmoku. Pobednici putuju u Beč. Za najbojii risarski par
proglašeni su takmičari sa Kelebije ETELKA TAŠKOVIĆ
i ANTAL ŠOMOĐI, a za najbolju ekipu BAJMOČANI,
Subotičke novine, 16. jul. 1971., 1.
b) N. N. (Nada Nađ), Dužijanca se pretvorila u narodno veselje, Bajmočke oranice bile su u nedelju, 11.
jula, prekrivene automobilima, kamionima, autobusima i
konjskim zapregama, Subotičke novine, 16. jul 1971., 7.
c) N.N. (Nada Nađ), Razgovaramo sa pobedničkim
parom risara Od uzbuđenja ostali bez reči, Subotičke
novine, 16. jul 1971., 7.
55 F. (Franjo) Ružinski, U okviru proslave Dužijance
održane konjičke trke Smotra rasnih konja, Subotičke
novine, 30. VII. 1971.
56 N. N. (Nada Nađ), Sutra u Subotici, u okviru
42
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance U programu su sudjelovali HKUD Bunjevačko
kolo, KUDG Bosa Milićević i Tamburaški orkestar OKUD Mladost, svi iz Subotice. Izveden
je bogat folklorni program, a Tamburački orkestar Laze Malagurskog svirao je za zabavu
i ples sve do 2 sata iza ponoći, a nakon toga
veselje je nastavljeno u ugostiteljskim objektima do zore.
Za izbor bandaša i bandašice i njihovih pratilaca prijavila se 21 osoba, a izabrani su: Kata
Matković za bandašicu i Nikola Nimčević za
bandaša te pratiteljski parovi i to za prvi par
Dara Budanović i Marko Tikvicki, a za drugi
Jelica Vizin i Mate Dulić.
Večernji list iz Zagreba dodijelio je nagrade
bandaškom paru, i to bandašici pozlaćeni sat
«Ledi 71.» s ugraviranom posvetom, a bandašu
pozlaćeni sat «Lord 71.» s graviranom posvetom
te sedmodnevno nagradno putovanje u Beč.
Četvrta priredba Dužijane ‘71 Skupština risaram održana je, kao što je ubočajeno, dan
prije završne svečanosti, u subotu, 31. srpnja, u
večernjim satima, na salašu, na Trgu Slobode.
Peta, Završna svečanost Dužijance ‘71. održana je prema utvrđenom programu u nedjelju,
30. srpnja 1971. a u svemu je ocijenjena u superlativima.57 I mimohod i folklorni program
završne svečanosti na salašu oboćeni su sudjelovanjem brojnih gostiju. Organizatori svečanosti dužijance željeli su prikazati narodni
običaj proslave završetka žetve pšenice i drugih naroda i tu su svrhu pozvali društvo Gradićanskih Hrvata u Austriji Hrvatsko kulturno
društvo iz Eisenstadt-a, da prikažu svoj narodni
običaj proslave završetka žetve pod imenom
doženjka i društvo Ceska Obec iz Bjelovara,
kao predstavnika Čehoslovačkog saveza iz
Dužojance ‘71, Posle konjičkih trka - Kolo. Subotičke
novine, 23. VII 1971., 1.
57 a) Priredio D. Lipić – Snimci D. Lipić, Žetvene
svečanosti Dužijanca, Večernji list, Zagreb, 3. VIII.
1971., 12.
b) N. N. (Nada Nađ), Završena Dužijanca ‘71. Veličanstvena povorka prošla gradom. Završeni «zlatni»
praznici, Subotičke novine, 6. VIII 1971., 13.
c) D. M. Snimke, Željko Pajvot Dužijanca – Žetvena
svečanost Bunjevaca ove godine ljepša nego ikad,
KRUNA OD ŽITA, Kad padne i posljednji klas žita na
plodnim poljima oko Subotice, a trudni ljudi odahnu
od silna posla, ulicama grada krenu rijeke djevojaka
i mladića, prikazujući živopisne i neobične narodne
nošnje, Arena, Zagreb, 555., 13. VIII. 1971.
22-44
Daruvara da prikažu svoj narodni običaj pod
imenom Obžinkovne slavnosti. Zbog kasno
upućenoga poziva predstavnici Gradišćanskih
Hrvata nisu se odazvali, a Česka Obec iz Bjelovara se odazvala i uspješno je prikazala narodni običaj proslave završetka žetve i Čeha i
njihove narodne, nošnje i folklor. U programu
su još sudjelovali KUD Milica Križan iz Osijeka, KUD Sloga iz Kešinaca, KUD Gorjanac iz
Gorjana, ZKUD Bartok Bela iz Čantavira, KPD
Bratstvo iz Horgoša i KPD Silvije Kranjčević iz
Bačkog Brega (Berega) te Centralni folklorno
ansambl DSJS iz Budimpešte.
U ljeto 1972. TV Beograd snimila je u Tavankutu, po scenariju dr. Dragoslava Devića dokumentarni film koji je prikazan u programu TV
Beograd 25. veljače 1973. pod naslovom: Putem melografa, Dužijanca − emisija o žetvenim
običajima Bunjevaca u Bačkoj.
*
Osim svečanosti Dužijance ‘71. bilo je više
značajnih događanja u kulturom i društvenom
životu bačkih Hrvata u Subotici58. Prvo, obnovljena je tradicionalna priredba Veliko prelo, koje je održano u Sajamsko-športskoj hali u
Subotici 30. siječnja 1971. u nazočnosti više od
2000 posjetitelja i uz bogat folklorni i glazbeni program59. Drugo, HKUD Bunjevačko kolo
organiziralo je svečanu akademiju u povodu
stote obljetnice Bunjevačkih i šokačkih novina
i narodnog preporoda bačkih Hrvata, koja je
održana u velikoj dvorani subotičkoga Narodnog pozorišta-Népszinház 14. ožujka 1971. i u
svezi s tim i u povodu stopedesete obljetnice
rođenja narodnog preporoditelja Ambrozije
Boze Šarčevića (1820.−1899.) 4. travnja 1971.
u Nazorovoj ulici u Subotici otkriveno je njegovo poprsje, koje je izradio veliki hrvatski kipar
Ivan Meštrović60. U Tavankutu je pak održan
svečani program u okviru proslave 25. obljetnice osnutka tada Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Matija Gubec (1946.-1971.)61 i
58 Naco Zelić, Hrvatsko proljeće i bački Hrvati,
Subotica, 2009., 26.-27.
59 Grgo Bačlija, Obnovljeno Veliko prelo. Rekordan
broj posetilaca, Subotičke novine, 5. II. 1971., 10.
60 a). J. Č. (Janoš Červenak), Subotica: Akademija
Bunjevaca, Večernji list, Zagreb, 15. ožujka 1971., 10.
b) Geza Kikić, Ambrozije Boza Šarčević (1820−1899),
Hrvatski tjednik, Zagreb, I., 1, 16. travnja 1971., 11.
c) Anonim, Otkrivena spomen-bista Bozi Šarčeviću,
Subotičke novine, 9. IV. 1971., 1.
61 Anonim, Kronika KUD «Matija Gubec» Tavankut,
43
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Naco Zelić, Javna proslava Dužijance prva godišnja skupština Hrvatskoga kulturno umjetničkoga društva Bunjevačko kolo u
Subotici, održana 21. ožujka 1971. u Velikoj
vijećnici Doma kulture u Subotici, uz sudjelovanje velikoga broja članova društva i gostiju,
među kojima su uz brojne predstavnike društveno-političkih i kulturnih organizacija Subotice sudjelovali i gosti iz Zagreba u ime Matice
hrvatske i to g. Mladen Iveković, predsjednik
i g. Miroslav Vaupotić, potpredsjednik62. U
Nacionalnom oživljavanju i suradnji između
svećenika i bunjevačko-hrvatskih književnika i
drugih u svezi s organiziranjem javne proslave
dužijance, među kojima su, uz vlč. Ivana Kujundžića, sudjelovali i mlađi svećenici Blaško
Dekanj, Andrija Kopilović, Bela Stantić i drugi,
obnovljeno je i izdavanje katoličkoga kalendara 1970. i tiskana je SUBOTIČKA DANICA KALENDAR 1971.
22-44
dina u organiziranim priredbama od dužijance
nije ostalo ni «d» i pazilo se na to i organizirane
proslave više nisu bile proslava žetvenog običaja bunjevačkih Hrvata dužijance već su to bile
Žetvene svečanosti naroda i narodnosti! Još
treba spomenuti i to da je i Hrvatsko kulturno
umjetničko društvo Bunjevačko kolo doživjelo
sudbinu brojnih starijih hrvatskih društava u Bačkoj. Godine 1972. iz imena mu je brisan atribut
hrvatski i od tada je sve do 1995. djelovalo pod
imenom Kulturno umetničko društvo Bunjevačko kolo, kada je promijenilo ime u Hrvatski
kulturni centar Bunjevačko kolo. Uvjerenje je
otpisanih 1972. da su i organiziranjem javne
proslave dužijance 1968. do 1971. dali nekoliko
vrijednih kamenčića u veliki mozaik crkvene i
javne proslave dužijance koja se slavi već više
od 100 godina i da sve spoznaje o tom trebaju
uramiti u najvrjedniju ramu, u svoja srca!
ZAKLJUČAK – U zaključku treba pripomenuti da je Organizacioni odbor Dužijance ‘71. u
suradnji s HKUD Bunjevačko kolo do proljeća
1972. obavio sve potrebne radnje u svezi s organiziranjem proslave Dužijance ‘72. te pozvao
i brojne goste, među kojima i goste iz Poljske.
Ali Karađorđevo prekida sve! Sjednica Izvršnoga komiteta Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu u prosincu
1971. s odlukama donesenim glede hrvatskoga
proljeća, koje su značile smjenu dijela političkoga rukovodstva Hrvatske predvodnika masovnoga pokreta s drastičnim posljedicama za
veliki broj aktivista, posebice matičara, odrazila
se i na bačke Hrvate, osobito u Subotici. U Subotici su prema tzv. matičarima poduzete vrlo
rigorozne mjere. Progoni koji su uslijedili i ukidanje svega što je hrvatsko, potom iseljavanje,
montirani sudski procesi, nasilna asimilacija i represija tijekom slijedećih dvadeset godina, čine
ovo razdoblje u povijesti bačkih Hrvata jednim
od najtežih i većina članova Organizacijskoga
odbora dužijance, koji su bili članovi Matice hrvatske u Zagrebu, početkom 1972. isključeni su,
kao i iz HKD Bunjevačko kolo i više nisu sudjelovati u organiziranju proslava dužijance, kao ni u
drugim društvenim aktivnostima. Narednih goProgram proslave. Subotiča Danica, kalendar 1972.,
Subotica,1971, 145.
62 Hrvoje Iveković, Pozdravni govor, na Godišnjoj
skupštini Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva
«Bunjevačko kolo» u Subotici, 21. ožujka 1971.
Hrvatski tjednik, Zagreb, I, 16. travnja 1971., 22.
Plakat /:Program Dužijance, žetelačke zahvalne svečanosti,.
koju je Katoličko Divojačko Društvo
priredilo 8-og kolovoza 1920. godine...
44
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Marko Gregur, Praznina 45-47
Praznina
MARKO GREGUR
Moj je otac pokopan u gradu u kojem sam začet. Poginuo je u ratu prije nego što sam se rodio. To da je umro prije mojeg rođenja bilo je
sve što sam do jučer o njemu znao. Osim toga,
bio je junak. Ja sam ga takvim stvorio u mašti.
«Moj je otac poginuo u Vukovaru», rekao bih
kad bi mi djeca povela raspravu o ratu i onda
bih bio glavni.
Nitko od mojih zagrebačkih prijatelja nije u ratu
ostao bez roditelja. Jednome je poginuo polustric, i to je bilo sve.
Jučer mi je bio 18. rođendan, a to je kao važno.
Jučer sam saznao da u gradu u kojem sam začet postoji grob moga oca.
Odrastao sam s majkom i bakom u stanu od 30
kvadrata, s čijih sam prozora vidio čitav grad.
Ljudi bi ponekad pitali majku kad ćemo od Ministarstva obrane dobiti veći stan, a majka bi
kratko odgovorila da ne zna i skrenula temu. A
kad sam s bakom sjedio pred zgradom susjede
bi je često pitale zašto majka ne uzme muževu
vojnu mirovinu, umjesto što se u tvornici muči
za siću. «Što vi znate?» Odgovorila bi baka. Sad
mi je jasno da su znale dosta toga, iako možda
nisu bile sasvim sigurne, kao i da je baka, koja
mi se onda činila nadmoćnom, znala da znaju.
Mami i baki kao da se nije dalo ni sa kime družiti i uglavnom su same sjedile u stanu. Nitko
nam nije dolazio, izuzev stričeka Franje, kojeg
sam se ja riješio. Jedne sam večeri nakon što je
Franjo otišao načuo razgovor u kojem je baka
rekla mami kako neće zauvijek ostati mlada i
znao sam da ga se moram riješiti.
«Kako si mogla zaboraviti na tatu?» pitao sam
mamu.
Ona je plakala i znao sam da sam u pravu, da
nešto misli s Franjom pa sam stalno iznova postavljao isto pitanje. Na koncu je u sobu ušla
baka, rekla da ostavim majku na miru i na silu
me odvela iz sobe.
Vozimo se prema Vukovaru. Nešto me tjera vidjeti grob. Kao da ću onda moći završiti priču.
Mislio sam da ću jutro nakon punoljetnosti mamuran spavati do podneva, a ne voziti se prema grobu oca kojeg nikad nisam upoznao. Za
kojeg nisam znao čak ni kako se zove. Čudno,
ali ne mislim toliko na oca, koliko na majku i stričeka Franju.
«Mama, jesam li ja kriv što nije išlo između tebe
i stričeka Franje?» pitam je kao da ne znam, dok
prolazimo kroz polja žita.
«Nisi.»
«Mislim, da nije bilo mene, sve bi bilo drugačije,
zar ne?»
«Prestani», kaže majka. «Ti si najvrjednije što
imam.»
Ipak, znam da sam ja kriv što je ostala sama.
Zbog tankih zidova čuo sam razgovore čak i
kad ih nisam želio čuti.
«Reci mu tko je otac, reci mu istinu», govorila je
baka misleći na Franju.
«Ne mogu. Ne mogu pričati o tome, kako ne
razumiješ?» odgovorila je majka i zaplakala.
Opet. Stalno je plakala i zbog toga mi je išla na
živce. Prijatelje nisam dovodio u stan da ne pomisle da mi je mama luda.
U školskom je imeniku na mojoj stranici pod
imenom oca stajala praznina. Djeca iz razreda
brzo su je postala svjesna, a nešto kasnije razumjela su, bolje od mene, jer njima je imao
tko objasniti, i što ona znači. Bili su tako dobri
pa su i meni pojasnili. Tuckali smo se za sličice
nogometaša i moja se kolekcija prilično popravljala kad se jedan od njih, kojem sam pokupio
najviše sličica, razljutio.
«Varaš!» optužio me. «Ovo ne vrijedi», rekao je i
krenuo mi uzeti sličice koje sam okrenuo.
«Nisam varao», branio sam se, čvrsto držeći sličice.
«Jesi, okrenuo si ih prstom, a ne dlanom!»
Prepirali smo se, a onda sam prvi put čuo tu
riječ.
«Faćuk! Ti si faćuk i nije ni čudo da varaš.»
45
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Marko Gregur, Praznina 45-47
Dječaci i djevojčice okupljeni oko nas na školskom dvorištu počeli su se smijati i ponavljati tu
riječ.
«Čak te ni tvoj otac nije htio. Zato i imaš mamino prezime.»
«Moj je tata poginuo u ratu!» povikao sam u suzama.
Nastavnica je zvala baku da dođe po mene.
Hodali smo kući i isprva me tješila, a onda je
postala ljuta jer nisam prestajao plakati i ljudi su
gledali u nas. Majka je došla ranije s posla. Ušla
je u moju sobu i sjela na krevet.
«Sve će biti u redu», rekla je i zagrlila me.
«Mama, što je to faćuk?»
Rekla je da ne zna.
«Je li to dijete koje ne zna tko mu je otac?» pitao
sam jer su mi tako objasnili u školi.
«Tvoj je otac bio divan čovjek», rekla je da me
utješi. «Reći ću ti sve o njemu kad dođe vrijeme.»
«A kad će to biti?»
«Hajde, pokušaj malo odspavati.»
Moj je otac pokopan u gradu u kojem sam začet, tako mi je rekla. Prišla mi je, čestitala rođendan i rekla da sam sad odrastao čovjek. Moj je
otac bio njena prva simpatija i on je taj kojem
može zahvaliti što je živa. Nije mi bilo jasno zašto mi to nije mogla ranije reći i opet sam je
zbog oca počinjao mrziti.
«Moj je otac mojoj majci spasio život!» mogao
sam onog dana ispuniti, nadomjestiti, prazninu
u imeniku. Prazninu koje sam se riješio prije
dva mjeseca zalupivši zauvijek školskim vratima. Izlazili su nekoliko mjeseci kad joj je bilo
15 godina. Tu su joj već suze navrle na oči. Bio
je pet godina stariji i nije bila spremna za njega.
Pobjesnio je kad mu je rekla da ga ostavlja. Vikao je kako će ga još moliti da mu se vrati. Sad
je počela plakati. Nisam joj rekao da prestane.
Ni ljuto, ni nježno. U sljedećim godinama rijetko ga je susretala. Onda je došao rat. Bilo joj je
20 godina.
«Možda ti to ne bih trebala govoriti, ali moram
ti reći. Ono što zauvijek moraš upamtiti je da te
volim više od života.»
Pomislio sam da dramatizira i skoro sam joj
hladno rekao: hvala!, ali sam pregrizao jezik.
Na grad su svakodnevno padale granate. Ljudi su počeli odlaziti. Baka i ja također smo se
spremale na odlazak. Onda su nam jedne noći
trojica naoružanih muškaraca upala u podrum i
izvela nas van. Razdvojili su nas, stare na jednu,
mlade na drugu stranu, i potrpali u kamione.
Dugo smo se vozili. Ili mi se samo tako činilo,
ne znam. U kamionu je bilo mračno. Neke su
žene plakale.
«Stigle su ustaške kurve!» čula sam kako netko
viče kad se kamion zaustavio.
Nastala je dernjava, muškarci su vikali što će
nam sve raditi, izvikivali su najodvratnije prostote i ispaljivali rafale. Potom su maknuli ceradu
i ugledali smo dvojicu četnika koji su rekli da
izađemo. Djevojke koje su nespretno silazile
povukli bi dolje za kosu. Kamion je bio parkiran
u dvorištu obiteljske kuće po kojem su gorjele
vatre, a oko svake je sjedila hrpa vojnika. Muškarci su okružili kamion. Postrojili su nas u red, a
oni su nas grubo dirali, udarali po stražnjicama
i grudima. Ona dvojica koja su nam naredila da
izađemo iz kamiona pokušavala su ih u tome
spriječiti. Zatim su iz kuće izašla trojica muškaraca i shvatila sam da su to nekakvi zapovjednici. Počeli su nas birati, kao stoku. Svaki je odabrao po tri – četiri žene.
«Ima nas još unutra, sve ćete da budete zadovoljene! Nema da brinete», rekao je jedan od njih
i dvorištem se prolomio smijeh praćen povicima odobravanja. Tu se slomila. Više nije mogla
govoriti. Primio sam je za ruku i tako je držao.
«Sve će biti u redu», rekao sam, kao i ona meni
onog dana kad sam još bio dijete.
Malo iza podneva parkiram auto pred grobljem. Parkiralište je prazno. Vruće je i nigdje
nikog nema. Spokojna tišina ljeta u gradu i poljima koja ga okružuju, žuta i zelena. Ili zlokobna?
Znoj mi curi niz lice i kralježnicu, ali ostajemo u
tišini sjediti u autu. Mislim na oca. Na onaj dan
kad sam majci opet i opet ponavljao pitanje:
«Kako si mogla zaboraviti na tatu?» Osjećam
neizmjernu ljubav prema majci. Pitam se koliko
je podsjećam na njega? Glasom, pokretom, načinom na koji prstima prolazim kroz kosu. Mislim na dan kad sam začet. Do smrti ću pamtiti
svaku riječ koju mi je rekla jučer.
Ušli smo u kuću i uveli su nas u jednu prostoriju koja je bila namještena kao ured. Za stolom
je sjedio mlad muškarac. Unatoč bradi, odmah
sam ga prepoznala. Pogledom je prelazio po
ženama i zaustavio se na meni. Odmjerio me
46
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Marko Gregur, Praznina 45-47
od glave do pete i nasmiješio se. Prstom je pokazao na mene.
«Ova ostaje, a drugima se slobodno poslužite. I
nemoj da mi k’o opet ulazi!»
Ostali smo sami u prostoriji. Stajala sam nasred
prostorije, a on je ustao i obilazio oko mene.
Potom je stao pred mene, sasvim blizu, mogla
sam mu osjetiti dah, i rekao: «Nadam se da si
sada spremna za mene.» Bez riječi me počeo
skidati. Stajala sam gola, a on me promatrao.
Nakon nekog vremena rastvorio je rasporak i
rekao mi da kleknem.
«Imaš sreće da si me opet srela. Tko zna kako bi
inače završila», rekao je kad se skinuo s mene i
počeo oblačiti.
Nijemo sam ležala na stolu. Vani su odjekivali
pucnjevi. Bilo mi je svejedno hoću li umrijeti, no
on je odlučio poštedjeti mi život. Zapovjedio je
da me odvedu do naših. Dva mjeseca kasnije
saznala sam da sam trudna. Savjetovali su mi
da pobacim, ali nisam mogla. Time bih bila ista
kao i oni.
Izlazimo iz automobila i ulazimo na groblje.
Primam majku pod ruku jer vidim da je slaba.
Ne mogu ni zamisliti trenutak kad je od prvih
povratnika slučajno čula da je on ovdje pokopan. Trenutak kad se došla uvjeriti da je to istina. Zaustavljamo se pred jednom grobnicom.
Gledam u slova na nadgrobnoj ploči koja mi
ne znače ništa. I da znam ćirilicu ništa mi ne bi
značila. Jer to nisam ja. On nije ja. Ja sam nešto
sasvim drugo. On je tek praznina koja zjapi u
imeniku.
27. lipnja 2013.
MARKO GREGUR, rođen je u Koprivnici,
1982. Član je Društva hrvatskih književnika,
dosad je objavio dvije knjige Lirska grafomanija (2011.), pjesme i Peglica u prosincu
(2012.), proza. Dobitnik je brojnih nagrada
za svoje pisanje u Hrvatskoj i u svijetu od kojih je posljednja najznačajnija Prozak za najbolji rukopis mladoga autora. Vrijedno stvara
i objavljuje u brojnim časopisima.
Članovi Katoličkog divojačkog društva u Subotici pripremaju krunu i ukrase za proslavu Dužijance u Subotici 1927.
Bandašica je bila Gabrijela Skenderović – djevojka koja drži žitnu krunu. Fotograf nepoznat, Subotica, 1927.
47
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Matija Ivačić, Znam, ne znam 48-49
Znam, ne znam
MATIJA IVAČIĆ
Teško je dočarati dosadu te sobe, gustu nit
dima koja se iz svijeće penjala prema plafonu ili recimo prizor kaljeve peći u kutu, koja
je podsjećala na neka druga vremena, kad su
baka i djed bili živi i kad su prema objektivu
obiteljskog fotoaparata okretali svoja namještena lica.
Kao kulisa iz nekog jeftinog filma: uramljena slika na komodi; obrijani tipovi s tetoviranim
podlakticama (Mi smo frendovi, promrmljali su); smiješno debela svijeća nabodena na
svijećnjak koji je baki donijela sestra iz nekog
zabačenog kuta svijeta; ostakljena gornja polovica istočnog zida, a iza njega, s druge strane
ceste, ulična svjetiljka u čijoj su žutoj svjetlosti
lelujale rijetke pahulje snijega; na zidovima tapete s uzorcima koji su i prije nekoliko desetljeća bili demode, iznad velikog ovalnog stola
drveni sat s kukavicom, još iz doba AustroUgarske. Sve skupa toliko nespojivo s dječačkim licem na slici pored svijeće.
U kuhinji je odjeknula lomljava porculana.
Još jedna mala obiteljska smrt, ali njih odavno
nitko ne broji: mama je razbila posljednja dva
tanjura koja je baka kao miraz donijela u ovu
kuću. A onda prigušeni muški glas, i premda
se njegov vlasnik trudio govoriti šaptom, bilo
je jasno da je posijedi prijekor. Tata je graknuo
na mamu. Nakon dugo vremena pružila mu se
jedinstvena prilika da to učini, i bio je dovoljno
glup i naivan da je ne propusti. Tipovi koji su
sjedili za ovalnim stolom u boravku prenuli su
se iz totalne dosade, izmijenili su tupe upitne
poglede i šutke tražili objašnjenje, bez uspjeha,
ne, ništa.
Mama je promucala, nisam htjela, oprosti,
nisam htjela, i za razliku od zbunjenih lica za
stolom, mene tatin odgovor nije iznenadio. Ti
si za sve kriva, rekao je, ali onda je valjda shvatio da je pretjerao pa je brže-bolje pokajnički
dometnuo, nema više maminih tanjura. Nije ga
to spasilo.
Ma nemoj, a gdje si ti bio svih ovih godina?!
rekla je mama teatralno, kao da deklamira Sha-
kespeareove stihove, jebite se i ti i tvoji tanjuri.
Ništa spektakularno nije uslijedilo. Nikakav
veliki izgred. Baš ništa. Pa ipak dovoljno da se
tata slomi. A to je već bilo pravo iznenađenje,
jer tata nije plakao. Niti onda kad smo otišli od
mame i Robija, niti kad je umrla Marija, njegova druga žena. Ali sad je cmizdrio kao mali
odrpanac. Tu tragikomičnu scenu bilo je lako
zamisliti: tata rida, a mama ga promatra i na
neki uvrnuti način uživa, prvi puta nakon što
je otišao od nje i Robija i uzeo joj mene, moju
malu Niku. Kad se tata pribrao, izgovorio je
jedva jedvice, što mu se dogodilo? Mamu kao
da je tada nešto presjeklo, glas joj je postao još
grublji, rekla je: Pitaj njih. Mislila je na zagonetne tipove za stolom koji su sad panično ustajali, svjesni neugodnosti koja im prijeti. Pokupili
su svoje jakne i svoje mišiće i nabrekle vratove,
i u manje od pola minute isparili su iz kuće. A
nekoliko trenutaka kasnije mama i tata bespomoćno su stajali ispred mene, kao da čekaju
pokoru ili kaznu, bilo što. Mama je rekla, reci
nam, što mu se dogodilo?
Ne znam, odgovorila sam sjedeći na kauču.
Moja mala osveta. Znala sam. Robi je krenuo
na faks, prve dvije godine sve je bilo dobro,
upisao je treću, a onda je otkazao stan i vratio
se doma. Grom iz vedra neba. Tatu je skoro
strefio novi infarkt. Njegovi snovi o sinu arhitektu raspali su se takoreći preko noći.
Mama je rekla, nešto mora biti, sigurno nešto
znaš, nitko se iz čista mira ne…, progutala je posljednju riječ i zagnjurila lice u dlanove.
Robi se tada vratio doma s luđačkom idejom: da zapapri starcima. Kao što su oni to i
nama učinili kad su nas kao klince razdvojili.
Ponavljala sam mu da nije normalan i da je to
besmisleno, ali Robi se glupavo smijuljio. Vratio se mami koju je izbjegavao i tati kojeg je
prezirao. U rekordno kratkom vremenu okružio se hrpom sumnjivih tipova. Izbacivačima,
prekupcima, dilerima na sitno, lovcima na kamate. Počeo je zarađivati sumnjivo puno novaca na sumnjiv način. Za godinu dana Robi-
48
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Matija Ivačić, Znam, ne znam 48-49
jevo ime znali su svi u gradu i izgovarali su ga
s nekom stravičnom strepnjom. U svemu tome
bilo je zrno divlje, neopisive, gotovo filmske
privlačnosti: Robi, znaš Robija, onaj Robi. Robi
je kupio novu uglancanu mečku, Robi je kupio
apartman na moru, oko Robija su se motale
najfinije drolje, Robi je imao sve, a ipak…
Tata je opet bio sretan. Njegov sin postao
je uspješan moderan muškarac. Pravi tatin sin.
Ali sin je postao kamatar i sijao je strah. Kako
to nisu vidjeli? Kako nisu vidjeli da to više nije
Robi kojeg su poznavali? Da je preko noći postao idol kvartovskim klincima koji su stasali u
razbijače i prije nego što su prve sjene noćnih
čudovišta isplazile na zidove njihovih dječjih
soba? Kako to da mama nije primijetila pištolj
koji je Robi nosio sa sobom? Robi je lomio kosti maminim i tatinim školskim prijateljima i uzimao im stanove, aute, živote. Cijeli grad je o
tome brujio. Zašto su u Robiju još uvijek vidjeli
onog uštogljenog štreberskog klinca?
Zurili su u mene čekajući valjda slamku spasa. Nisam im je pružila. Pogled mi se zaustavio
na Robijevu licu na slici. Ti si moja mala klinka,
znaš? napisao mi je u posljednjem sms-u, nedugo prije nego što ga je mama našla kako leži
na podu. Znam, odgovorila sam. Kad sam sat
vremena kasnije uzela njegov mobitel sa stola,
vidjela sam da je moja poruka ostala nepročitana.
Po gradu su kasnije pričali da je Robi pukao.
Robi je pobijedio.
Sudionici proslave Dužijance u Subotici 1927.:
Marko Budinčević, bandaš i Gabrijela Skenderović, bandašica.
Fotograf nepoznat, Subotica, 1927.
49
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Božica Jelušić, Jato čvoraka, barnagorska jesen 50-51
Jato čvoraka,
barnagorska jesen
BOŽICA JELUŠIĆ
Jesen u Barnagoru: mnogo oraha popadalih
na zemlju poslije kiše i cijele plahte orahova
lišća,pokislog, mokrog, crnog kao kolomaz,
koje ništi bljedunjavu travu u dvorištu. Na
smrekama se sastalo jato čvoraka, možda njih
stotinjak: poslali su izvidnike u obližnje vinograde, da bi po njihovu povratku vijećali kome
će «pomoći» obrati zrelo grožđe, besplatno.
Blaženi izabrani, malo će posla imati ove godine! Obrezala sam ruže, grančice, suhe listove
gladiola i perunika, te ocvale glavice ivančica i
rudbekija, takozvanih «vražjih očiju.» Asteri se
žare ljubičasto, kao zadnji gospodari prostora,
u kome već prevladava sveopće tuberansko
žutilo. I dunje su žute i piknjave, tamo u travi,
stare i nepobrane i ove godine, podsjećajući
na neku neuzvraćenu ljubav.
Fascinantna je upornost gljiva, tog blijedog,
podzemnog naroda, koji nadire sa svih strana
imanja. Osim jestivih, poput sunčarki, puza,
bukovača i gnojištarki, namnožile su se i neke
male, opskurne «uvlakuše», pa ih ima čak i dnu
škrinje u atelieru, odakle ih skidam oštrim skalpelom. Baš su lijepo izrasle između sitnih cigli
iz bivše štale, koje ostavih iz sentimentalnosti
na prolazu između dva kućna krila!I ponovo,
dakle: 1:0 za prirodu, sve dok utakmica traje!
Ma kakve promjene i usavršavanja napravili,
kuća će mirisati na dim, gljive, stare krpe, crvotočinu i konjski urin, u njoj će biti bjelouški
pod podnicama i voluharica u zidovima, da se
prehrani obitelj sova u visokom, malo naherenom dimnjaku, njihovom nasljednom posjedu.
Takva je karma dvora, ukoliko i kuće imaju karmu.
Silazim s brijega na putu u seoski dućan. Obilate su kiše razrovale put, otkrivši žuto bilogorsko blato, prošarano dravskim oblutcima. U
razderotini puta mali je kostur krtice, kao dirljiv prizor žrtve kišonosnim bogovima. Sada bi
trebalo proći po klancu i vidjeti što je sve ta
bujica doplavila: komade otkinuta drva, prirodne oblike, koje bi trebalo samo podići, malo
izbrisati i od njih načiniti nešto lijepo, upravo
u slavu prirode. Imam jednu zamisao, o zbirci
drvenih ptičica, nazvanoj «Ptičice Barnagorčice» koje bi krasile okoliš čak i po zimi, kad sve
zabijeli. Po povratku stojim pod nadstrešnicom
vrtne kućice, gledajući kako javor žuti i kako
prekonoć gubi svoju nazubljenu zelenu krunu,
na koju smo oboje bili ponosni. Kako je brzo
prošla sezona listanja i cijela ova godina!
Iskreno govoreći, volim samoću dvora, a nenajavljenim se posjetiteljima baš ne radujem.
Volim kad dođu kosovi ili vjeverice, koje sad
popunjavaju zalihe, časteći se mojim lješnjacima, do kojih ne mogu doprijeti, jer su grmovi
obrasli u gustu travu, oštru poput kožnih bičeva. Uzalud molim za jesenju košnju, koja je još
važnija od proljetne, jer se lišće zapliće u guste
vlati, plodovi trunu, koštunjičavo voće propada. Nikome ne treba trava, selo živi u drugom
ritmu i po novim navadama. No, još i takvo,
razbarušeno i napola održavano, imanje znade biti lijepo kad ogrije kasno sunce, pružajući
tankovlase zrake, nježne kao svila, blijede i prozirnoplave, po krpicama paučine nabranim na
šimširovoj živici ili po kupinjaku nabranom na
samom rubu šume.
Tada bih doista voljela da me posjeti naočiti
gospodin Alphonse Daudet, nekadašnji stanovnik staroga mlina u Provansi, čije su me
priče poput «Koze gospodina Seguina», «Tajne
djeda Cornillea», «Staraca» i «Pjesnika Mistrala», zanosile cijelo moje djetinjstvo. Još i danas,
pola stoljeća kasnije, svaku bih od njih znala
prepričati do sitnih pojedinosti. A meštra Daudeta sigurno bih prepoznala izdaleka: zamršena, poluduga kosa, visoko blijedo čelo, svedene obrve nad melankoličnim bademastim očima, povijen hrbat nosa, usta skrivena gustim
brkom i raščešljanom bradom, progrušanom
50
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Božica Jelušić, Jato čvoraka, barnagorska jesen 50-51
sjedinama. Nosio bi samtasti kaputić ms ukrašenim gumbima, okruglasti pusteni klobuk,
mekane hlače od zelenkaste čohe i dobre putničke cipele sa šarenim vezicama, pogodne za
duga hodanja po rosi, blatu i kvrgavom šljunku. Ne bi to bio onaj lavovski Alphonse mladih,
muževnih godina, kad je nastajao slavni «Tartarin Taraskonac», već melankolični ždral, koji
će preminuti prije šezdesete, ostavivši svijetu
možda najupečatljivije stranice «pokrajinske
proze», nastale na rubovima okorjelog velegrada, gdje se nakuplja gusta i natrunjena pjena
postojanja, kompost i riječni mulj prigušenih
želja čovječanstva.
Da, voljela bih da svrati taj osjetljivi gentleman,
koji bi jedini bio kadar opisati moju «frajlicu
Mary» , bivšu vlasnicu imanja, u njenim poznim
godinama, kako umotana u atlasni šlafrok na
krupne cvjetove, preko kojega je prebacila čipkasti rubac, objesivši na njega dvije goleme, u
zlato ulivene kameje, pobire orahe u olupani
lončić, baš tu, na ovoj promenadi … Ide frajlica,
poskakujući sitnim koracima, sva poput malenog pekinezera, s nabranom gornjom usnom
dok njene prozirne, velike, vodnjikavo plave
oči, brižno premjeravaju krajolik ispjegan sjenama, osijedjelu livadu, šumarak i okolne vinograde, gdje se karminsko lišće doima poput
pečata osušene krvi, iza neke davno prohujale
bitke. I čvorci, ti gizdavi lopovi, odlučni da sve
odnesu sa sobom, putem oblaka … Doista, nitko tko nije boravio u pravoj staroj kući, s nabrojenim stoljećem, osluškujući njene šumove
i motreći rasapnu snagu vremena na svakom
koraku, ne može pojmiti kako ljudi i nastambe
dijele sudbinu, stare usporedno, a da ni jednima ni drugima u zemaljskom okrugu nema
spasa.
Nabrala sam neki čudnovat poljski buket piskavca, komorača, mjehurice, vodopije i zlatne
šipke, pa se s s njim polako penjem uz brijeg,
boreći se za dah. Starim: fali mi željezo, zglobovi škripaju pri većem naporu. I radujem se
stoga što će kroz šumu, polazeći od donje livade, uskoro ići drvene stepenice, poduprijete
bagremovim stupovima i rukohvatima,o kojima je također pisala Mary u svome dnevniku.
Te iz njena vremena, u međuvremenu propale,
bile su, veli ona, obrubljene ciklamama, tvoreći
«ljubičasti put» do sjevernoga ulaza. Za divno
čudo, ciklame su preživjele. Nema ih u negdaš-
njem obilju, no ono što presadih kad smo popravljali betonsko stubište i trijem, primilo se za
treset i sada ponovo raste, šireći jedan opojni,
onostrani miris, i sjećajući nas Domjanića: «…
čisto se čoveku smililo bilo na tle se stati …».
BOŽICA JELUŠIĆ, Pitomača, 16. prosinca
1951. hrvatska pjesnikinja. Završila je studij
hrvatskoga i engleskoga jezika. Bavila se pedagoškim radom, novinarstvom, kulturnom
animacijom i galerijskom djelatnošću. Od
mladosti piše poeziju i prozu. Objavila je četrdesetak knjiga poezije, proze, eseja i knjiga
za djecu za što je dobila brojne nagrade od
kojih se može izdvojiti 7 sekretara SKOJ-a (
za zbirku Riječ kao lijepo stablo), Galovićeva
nagrada (za najbolje djelo zavičajne književnosti), 12 nagrada za kajkavsku poeziju na
Recitalu Dragutin Domajnić Zelina, nagrada
Pasionske baštine za duhovnu poeziju, poeta
oliveatus na manifestaciji «Croatia rediviva:Ča,
Kaj, Što - baštinski dani» 1994., nagrada Zvonimir Golob 2011. za pjesmu Žeđ.
Program KONJSKIH TRKA, koji je priredio Konjički klub
«Bačka» u Subotici, u okviru programa priredbi Dužijance '68.
održanih na Gradskom hipodromu u Subotici 15. kolovoza 1968.
51
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Marko Kolar, Deo gratis 52-54
Deo gratis
MARKO KOLAR
Kad sam konačno diplomirao … Što «konačno»? Eh, i sâm sam nesvjesno preuzeo retoriku svojih roditelja koji su mi stalno zaprdavali
pitanjem «kad buš konačno diplomiral?» …
Nije to ništa «konačno», diplomirat ću kad ću
diplomirati. Dobro, trajalo je duže nego bi to
čovjek očekivao, ali Bože moj, što ćete, takav
je život. Malo društvo, malo cure, malo izlasci,
malo putovanja, malo ovo, malo ono i vrijeme
prođe. I, dakako, knjige. Ali ne one za ispite,
nego one koje su me zanimale. Vidi paradoks:
gotovo sam ostao vječni student zbog knjiga
– taj status, inače, obično dostignu oni koji ne
čitaju knjige, a ne oni koji ih previše čitaju.
No, što je tu je. Krenimo s pričom ispočetka.
Kad sam diplomirao, želio sam svoju radost podijeliti sa cijelim svijetom pa sam, još pravo ni
ne izašavši iz prostorije u kojoj sam se obranio
od povjerenstva za prosudbu kvalitete mojeg
diplomskog rada, objavio na jednoj društvenom mreži poruku «Deo gratis!» U žurbi i ekstazi – primijetili ste – ispustio sam slovo «a» u
drugoj riječi, trebalo je pisati «gratias». No, to
sam tek kasnije primijetio, kad je već bilo prekasno. Latinski mi, doduše, nikad baš nije išao,
u gimnaziji sam jedvice navukao neku labavu
trojčicu, no ovaj puta u pitanju nije bilo neznanje, nego žurba i košmar u mozgu kojima
gramatika i pravopis nisu bili na prvom mjestu.
Tko bi mi mogao i zamjeriti – nakon deset godina riješio sam se velikog tereta na leđima.
Ta je objava vjerojatno začudila veći broj mojih
prijatelja i pogotovo «prijatelja» na toj društvenom mreži jer sam zbilja rijetko što objavljivao.
Više sam društvene mreže koristio za čitanje
tuđih objava, i to ne toliko ljudi koje poznajem,
koliko kojekakvih oglašivača. Da, zna se naći
na društvenim mrežama i štošta korisnoga.
Znao sam, npr. naići na pozivnice za zanimljive događaje, znao sam pronaći informacije o
kojekakvim proizvodima, oglase o sniženjima,
akcijama i rasprodajama itd. Pratio sam, a ponekad i komentirao, i objave svojih prijatelja,
poznanika i znanaca, ali to mi nije bilo posebno važno jer sam s pravim prijateljima dovoljno komunicirao osobno, a za one druge me
ionako nije bilo briga što objavljuju, odnosno
što rade. Čak kad sam ponešto i objavio na
društvenim mrežama redovito sam postavljao
ograničenje da to mogu vidjeti samo određeni
prijatelji, a to su uglavnom bili oni koji su to vidjeli i uživo, tako da te objave i nisu imale previše smisla.
Inače, čudili su me ljudi koji svako malo nešto
objavljuju na društvenim mrežama. Hoćeš
ujutro, hoćeš navečer, u radno vrijeme, noću,
uvijek. Pa kad ti rade, spavaju, igraju nogomet,
čitaju? Vjerojatno nikad. Ili na društvenim mrežama objavljuju paralelno kad rade nešto drugo? Još gora opcija. Posebno me fascinirao, ali
u negativnom smislu, jedan poznanik s društvene mreže koji valjda sve što radi objavljuje
na mreži.
7.05 h: «Dobro jutro :))) opet vrlo malo spavanja ali odmoran»
7.32 h: «ah kava :o»
8.43 h: «Ljepo je dok te na poslu dočeka brdo
papira ugrhhhhh :/»
10.01 h: «Pauza!!! :P» i link na Mucalovu pjesmu «Radnička klasa se odmara».
12.07 h: «Nemrem belivit. Broj nezaposlenih
narasel u mjesec dana za 1.000!!! »
15.40 h: «Konačno doma :)))))»
17.03 h: «Na šišanju :D» i priložena fotografija
sa šišanja
19.35 h: «Ovi političari nisu normalni …»
22.12 h: link na Severininu pjesmu «Dobro došao u klub» uz komentar «Fala! ;) »
01.27 h: «U noći probudi žena supruga.
–Dragi…
– Kaj očeš?
– Jel čuješ miša kak cvili?
– Čujem, i kaj sad, da ga ulovim i podmažem?
:)))))) LoL»
3.00 h: «Ajde noćas barem nisam zaspal s mobom u ruci. laku noč!»
52
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Marko Kolar, Deo gratis 52-54
7.35 h: «uf morm požurti bum zkasnil na pos»
Itd.
Dobro da svekoliko općinstvo ne obavijesti i
kako mu radi probava, kada ide na ono mjesto na koje i kralj ide sam i sl. Ali kako bi rekla
moja baka, «saki bedak ima svoje veselje». Najviše me ipak iznenade objave nastale kada si u
društvu s nekim, npr. taj i taj je na kavi s tim i
tim. Baš me zanima kako to izgleda u stvarnosti?
Dođe ovisnik o društvenim mrežama u kafić,
vidi svojega prijatelja i sjedne za njegov stol.
«Bok, sori kaj kasnim, zadržal sam se na internetu», veli prijatelju koji baš ne voli dok netko
kasni, pogotovo zbog tako «važnih» razloga.
«Ah, već sam se naviknul da kasniš … E, bumo
sutra kod tebe gledali tekmu, znaš da ja nemam satelitsku, a ovi naši dubidusi ne prenose?» sugovornik se oraspoložio kad se sjetio
sutrašnjega «El Classica».
«Može, može … E, samo malo da nekaj uploadam», ovisnik tipka po mobitelu objavu na
društvenoj mreži da je s prijateljem u kafiću i
opet izaziva prijateljevo strpljenje koje je ionako već bilo načeto. Natipka objavu i nastavi
razgovor.
«Kaj si ono pital … », i iako se sada tobože posvetio sugovorniku, cijelo vrijeme ustvari jednim okom škica na mobitel da vidi je li netko
u međuvremenu možda komentirao njegovu
objavu...
Uglavnom, koliko god ne volio i bio svjestan
paradoksalnosti objava na društvenim mrežama, ovoga za mene posebnog dana odlučio
sam ipak objaviti «inkriminirajući» izrijek. Nisam ga, kao ostale svoje objave, zaštitio da ga
mogu vidjeti samo neki, nego sam dozvolio da
ga može vidjeti bilo tko zato što sam htio da
svi vide moje veselje, ali i zahvalnost Onomu
Bez Kojega Se Ništa Ne Događa, pa tako niti
sretan završetak moje studentske odiseje. Oni
koji su se potrudili prevesti si moju gramatički neispravnu latinsku objavu, uz uvjet da su
znali da sam danas imao obranu diplomskog
rada, vjerojatno su shvatili što sam i zašto napisao pa su jednostavno označili da im se
moja objava sviđa. No, objavu su vidjeli i oni
koji nisu zadovoljili niti jedan od tih preduvjeta pa je nastala zanimljiva rasprava na mojem
profilu na društvenoj mreži. To jest na profilu
«Zinea Ivanovskog», jer sam se na mrežu pri-
javio, dakako, pod pseudonimom. Zašto pod
pseudonimom? Pa tko bi ozbiljan, molim vas,
na internetu koristio svoje pravo ime. Znam da
to nije najpoštenije, čak je i pomalo kukavički,
ali u zemlji u kojoj je sloboda govora ipak samo
načelna ponekad treba možda pribjegavati
i takvim metodama. Nitko vas, doduše, neće
tužiti ako ga kritizirate, ali će vam zato život zagorčati na druge, još gore načine, pogotovo u
malim sredinama kakva je moja u kojoj lokalni
šerifi diktiraju sve živo.
Uglavnom, s obzirom na pobrojano, redovito
sam u cyber svijetu koristio pseudonime, odnosno zamjenske identitete. Kao predloške za
imena u tim elektroničkim identitetima koristio
sam imena omiljenih pisaca, likova, nogometaša, pjevača, glumaca i slično, dodajući im kojekakve dodatke. Bilo bi neobično da se registriram npr. kao Zinedine Zidane, uostalom to
je i kažnjivo, pa sam se registrirao kao Zinedin
Zidan i slično. Kako se, međutim, tih elektroničkih identiteta sve više nakupljalo (mail, društvene mreže, internetske trgovine …), s vremenom
sam iscrpio sva imena omiljenih mi poznatih
osoba i likova pa sam ih počeo kombinirati.
Uzeo bih na primjer ime omiljenog lika i dodao mu prezime omiljenog nogometaša. U
drugom slučaju, imenu omiljenog pjevača dodao bih prijevod prezimena omiljenog lika iz
televizijske serije, a u trećem bih imenu tog lika
dodao prevedeno prezime omiljenog pisca. U
četvrtom slučaju prezime omiljenog pjevača
postalo bi ime mojeg novog identiteta kojem
bih dodao prezime omiljenog književnog lika
… I tako su nastajali začudni identiteti: Amadej
Zidane, ZlAtAn KuĆa, greg_the_pigeon, Stipisha Zlatanich, Zine Ivanovski itd. Upravo sam
posljednje spomenuti identitet koristio na ovoj
društvenoj mreži.
Evo rasprave na mojem profilu.
Zine Ivanovski: «Deo gratis!»
Sinisa Sinisa: «i ja to velim … ej, kakve su to
objave, kaj ti to znači?»
Marks Filipovich: «kaj se to dobi gratis? :))))))»
Nikky Skrlec: «Brijem da je mislil na deo-stick??
ha?»
Đoni Bravo: «A gdje su to stikovi gratis????? kaj
se mora kupit da bi jih se dobilo ... baš bi mi
jedan dobro došeL ;))»
Mujo iz Doboja: «i ja bi stik i ja bi stik»
Nikky Skrlec: «Zine, Zine čekamo odgovor»
53
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Marko Kolar, Deo gratis 52-54
Đoni Bravo: «hoćemo stik, hočemo stik»
Mare de la Mare: «Ljudi, kam ste vi otišli. Kaj ne
znate latinski: Deo, Deus, m. = Bog >:|»
Nikky Skrlec: «Bog je gratis?? :O»
Mujo iz Doboja: «??»
Pretpostavivši da se rasprava niti uz moje eksplicitno objašnjenje prvotne objave ne bi vratila na pravi put, odnosno da njezini sudionici
ne bi shvatili njezin pravi smisao niti da im ga
nacrtam, prihvatio sam ton diskusije i zaključio
je pomirbenom konstatacijom:
Zine Ivanovski: «Da, Bog je gratis!»
MARIO KOLAR (Molve, 1981.) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio
je studij kroatistike, slavistike (2008) i bibliotekarstva (2011) te doktorirao iz područja
kroatistike (2013). Radi na Sveučilištu Sjever
u Koprivnici. Objavljuje pjesme i priče te studije, eseje i kritike. Do sada je objavio knjigu
kritika Nuspojave čitanja (2014.). Dobitnik
je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu
(2006) te Književne nagrade Ivan vitez Trnski Podravsko-prigorskog ogranka Društva
hrvatskih književnika (2013). Član je Društva
hrvatskih književnika, Hrvatskog knjižničarskog društva i Matice hrvatske.
Dužijanca '69. Folklorni program na salašu.u okviru programa završne svečanosti
54
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Sunčica Orešić, Zdelka prnjava
55
Zdelka prnjava
SUNČICA OREŠIĆ
Zdavna v peći ogenj zgasel,
rast je novi pak narasel.
I pred sebom gledi Dravu,
premenila, je opravu.
Spušća se noć. Gledi v Dravu na srdito. I ona
je štela biti lepa kak Drava. Štela je da joj veter
splete zlatno listje vu futu, kak je brezi splel.
Negda se noć s Dravom i pomeni, gda je ona
dobre vole. Neje noć glasna kak Drava, ne popeva i ne veseli se. Njejine zvezde jenu večer
se spale vu vodu, a mesec se spustil tak nisko i
nekaj šeptal Dravi.
– A gdo bu šeptal nekaj lepoga, nebu? – pitala
je noć i itila crni vunjenaš na Dravu.
– Ajd’ Cifra, ajd’ Cveta! - I tak su prešle, zime i leta.
Zible se seno, mokro je skroz,
zible se seno, seno vu voz…
– Pazi Ivina, voz se bu oprčil! Bum dole opala!
Ivina! – još navek čuje matere glas.
I godine su prešle. Na pol kujine, stoji pak Ivina.
Gledi na zidu paučinu okolo slik. Pruži ruku i dotekne tak lepo lice svoje matere. – Mamo, ne
plači, bum ti suze obrisal! – vadi stari rupčec koji
je negda mati naštikala i briše joj suze.
Polek slike obrisač visi. Njega je tkala njejina
mati. A, se je bilo puno prašine, pak se je Ivina
dosetil, da bi metlu zel i malko počistil. I gda je
štel okolo slike paučinu omesti, steklo je puklo i
slika je opala dole!
– Pazi Ivina, kaj delaš? Ivina… – Pak je čul njejin
glas.
Steklo pod nogami popucalo, Ivina opal vu Dravu, a bila je jaka zima. Neje on štel taj dan iti na
Dravu. Ali je tu bilo društvo i tak su ga nabrkali
i … A on si neje ništ štel zeti, samo kist, steklo i
plavu boju. Navek je to v rukami nošal.
I stol je v kujini negda narisal i spackal. Na njemu
je bila još navek dundača nad poljem šenice. Al’
kaj je, tu je. Gda god si je sel da si počine, ruka
je sama počela risati.
– Ivina, zakaj ti ništ ne delaš? Idi jocu pomogni v
štali! Donesi friško mleko, bum skuvala trenca! –
pak on čuje dragi glas.
I tak je Ivina sel za stol. Na stolu zdelka prnjava.
Polek nje, kruv zgorjeni, čanđavi. Jena šnita. A
glad je bila tak opaka, kak mačaja mu se grozila
saki den. Taj den je zađnji put donel mleko, kak
mu je mati rekla. Moral je fletno nekaj narisati i
otiti v strani svet.
Tu, v kujini, za stolom, negda je narisal okolo
zdelke vrbe. Zelene lasi prale v Dravi. Po njema
pometal zvezde, kaj su bile na vodi. I najenput
je tak jako zagrmelo… Zdelka se oprčila na pod,
mleko ž nje scurelo, a mati je srdito v njega gledela. Ivina je skočil, zel zdelku prnjavu i ž njom
odbežal van. Vani je bilo nevreme! Drava je narasla, poplavila je žita. Slameni krovi nesu zdržali, precureli su…
– Mamo, gleć, v zdelki ti nosim Dravu! – rekel je
Ivina, a mati se je rasplakala.
Ivina joj suze obrisal z naštikanem rupčecom.
Bil je bel, kak padani sneg. A veter je zimu najavil. Na obloku cvetja više neje bilo. Srež se vlovil
gde god je stigel. Na stekla sneg Božić narisal.
Jeno lane zalutalo prek noći i v štali spalo. I poradi njega, se slike kaj su dalje bile, imale su jelene
i črne tiće na sebi. To je tak potrajalo se dok neje
prvi, beli cvet, v šumi digel glavu. I Ivina je nazaj
odbežal k Dravi, da ž njom boje i kist podeli.
Zdavna je to bilo, al’ kak da je sad, tu… Si su tu,
v maloj hiži polek Drave. Papa, mati, braća… I
ruže još navek isto diše. Obrasle celu hižu, neje
se od cveta vidla. Otrgel je jenu, crlenu… Nek’
na grobu diši. Tam su si njegvi, počivaju polek
Drave.
Zdavna v peći, ogenj zgasel.
Rast je novi, pak narasel.
Gdo vu zdelki Dravu nosi?
Gdo od mati, oprost prosi?
SUNČICA OREŠIĆ, Rođena je u Leskovcu,
1969. godine, živi i stvara u Kalinovcu. Članica je Podravsko-prigorskog ogranka DHK
(članica suradnica). Objavljuje u časopisima
za djecu Smib, Modra Lasta i Zvrk poeziju i
prozu za mlade. Za priču Zdelka prnjava dobila je prvu nagradu na natječaju za kratku
priču Fran Galović. Objavila je proznu knjigu
Na valovima emocija (2011.).
55
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Darko Pero Pernjak, Hrvatski kraljevi 56-57
Hrvatski kraljevi
DARKO PERO PERNJAK
Vijest kako je norveški kraljevski par stigao
u Hrvatsku zatekla je Vida. Baš je dizao rolete poslagujući značenja riječi jutarnjih vijesti u
prazni prostor bunovnog sivila kad je shvatio u
kakvom se blagoslovljenom trenutku života našao. Sunčeve zrake raznijele su sumračne aveti
namještajem natrpanog stana, više ništa nije
bilo kao prije. Kraljevski norveški par samo dva
puta godišnje je išao u kraljevske posjete van
države. Posebnom svjetlošću obasjana pukotina na spoju rigipsa i zida privukla mu je pažnju.
Podbuhao sloj boje samo što se nije odvojio,
već je mjesecima smišljao što mu je činit. Marica je u kupaonici izvlačila trepavice. Nije mogla
znati kako joj je već skuhao kavu i kako kralj
Harold stiže u Hrvatsku. Prvo je srknuo njenu
kavu da provjeri je li dovoljno slatka, zatim je
otpio u dugom srku prvi gutljaj svoje kave. Bez
šećera. U životu jedne kraljevske obitelji nije
bilo potrebno ništa uljepšavati. Ti sretnici zapravo nikad niti nisu izašli iz bajke, živjeli su još od
nekada dugo i sretno; zauvijek. Maričin magazin za životni stil i ženska pitanja, koji on naravno nije čitao, pratio je te kraljeve, kraljice i kraljevne, princeze i prinčeve, članove kraljevske
obitelji sve do koljena sedmog iz broja u broj.
Neosporno su odisali dubokim unutarnjim zadovoljstvom dok su s balkona raskošnih vila ili
nakićenih dvoraca preko prostranih zelenih perivoja domahivali paparazzima. «Dobro jutro,
moj narode. Dobar dan, moj narode. Laku noć,
moj narode.» Svako malo bi netko od preostale
europske kraljevske loze posjetio afričke izbjegličke kampove. Crnoj djeci velikodušno bi dijelili sućutne poglede, ponekog sretnika dotakli
vrškom svojeg kraljevskog prsta po obrazu. Plavoća njihove krvi bi u takvim klasično crno-bijelim tehnikama dolazila najviše do izražaja.
– Marice, znaš li da nam kraljevski par danas
stiže u Hrvatsku? – obavijesti ju čim je izašla iz
kupaonice.
– Isso!? Kate i William? Zar već?! Kaj su možda
k nama na more došli na medeni mjesec? – Ma-
rica je razrogačila oči zastavši nasred kuhinje
podbočenih ruku na bokove.
– Ma ne oni, norveški kralj i kraljica danas dolaze u Zagreb. Kad bi živjeli u dobra stara vremena sad bi se mi kao pravi kumeki u lajbecima i
cifrastim prslucima okupili u špaliru na Gornjem
gradu i lijepo ga s cvijećem dočekali. Mislim,
ne, ipak je on jedan kralj – smijuljio se Vid.
– To uopće nije smiješno! Lijepo od njega što
nas je uopće posjetio. Što god ti mislio o tome,
ipak se to ne događa svaki dan – otpuhnula je
Marica.
Vrijeme kraljevskog vjenčanja stoljeća tek što
je minulo, a Hrvatima je u posjetu došao već
drugi kralj. Svaki Hrvat trebao je danas biti ponosan što se oko njega vrti toliko kraljeva. Ona
jadna baka iz Slavonije pisala je kraljici Elizabeti
osobno kako bi ju izmolila za mjesto u crkvi ili
negdje u prvom redu gdje bi princa i princezu
uz puno sreće čak i dotakla. Njezino veličanstvo joj je osobno odgovorilo kako je primila
njeno pismo. To je bilo dovoljno da baka istog
dana postane glavna senzacija u Hrvatskoj. Zlatar iz Velike Gorice proizveo je repliku kraljevskog zaručničkog prstena, narudžbe su odmah
počele prštati sve u šestnaest. Sve televizijske
kuće koje imalo drže do sebe poslale su svoje
ponajbolje reportere u London na lice mjesta.
Okretao je Vid glavu od stvarnosti misleći kako
je sve to s kraljevima i kraljevskim vjenčanjima
samo cirkus, zabava od pola sata koja se u idućih pola sata potpuno zaboravi. Prije nekoliko
dana je tako bježeći od stereotipnih televizijskih emisija klizio po izborniku satelitskih programa i na BBC – iju nabasao na igranu seriju
pod nazivom «Kate and …». Zadnji dio naslova
se nije vidio. Odmah je prebacio program na
puni ekran; «Kate and William», serija se zvala
po princezi i princu, po djevojci i momku koji
tek što su se upoznali, a još je dva dana nedostajalo do njihovog pravog kraljevskog vjenčanja! Koji su bili pravi? Sustav televizijskog showa
56
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Darko Pero Pernjak, Hrvatski kraljevi 56-57
«veliki brat» dobio je sasvim novu dimenziju.
TV sapunica pratit će njihov život u stopu, producenti i dramski pisci dahtat će im za vratom.
Paparazzi koji su Williamovu majku Dianu došli
glave djelovali su poput bezopasnih mušica naspram moćne mašinerije BBC-ija.
Onda si Vid pomisli kako pretjeruje, kao i obično. Sve je to naposljetku samo dobar biznis, a
mladi prinčevski par izvrstan izvozni brand. I bi
mu žao Marice, onako stvarno, kao jedne prosječne Hrvatice koja se nikad istinski neće moći
usporediti s prosječnom Engleskinjom. Svaka
Hrvatica je već od samog rođenja bila zakinuta za san. Za san kako bi jednog dana mogao
po nju doći princ na bijelom konju. Za Hrva-
te vrijeme kraljeva prošlo je gotovo prije tisuću godina. Davne 1102. godine naši preci nisu
htjeli Hrvata za kralja, a gle sad! Sad bi nam bio
izvrsni izvozni proizvod! Htjedne to reći Marici, objasniti kako razumije tu hrvatsku žensku
tisućljetnu frustraciju, ali ona se ustane, okrene
mu leđa i obje šalice bez osjećaja strovali u sudoper.
– Vid, pa mi kasnimo na posao!
DARKO PERO PERNJAK, rođen je u Koprivnici, 1967. godine, u kojoj i dalje živi i stvara.
Bavi se isključivo pisanjem proze, svoju prvu
knjigu objavio je 1996., otada je objavio ukupno osam naslova što romana, što zbirki priča.
Đurđiska ekipa risara – Risari pobjednici na Takmičenju risara u okviru programa DUŽIJANCE ' 70.:
Kalo i Marija Horvacki, Marko Francišković, Matija Pokornić i drugi. Fotograf nepoznat, Đurđin, 1970.
57
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga
58-64
Bijeg iz Čikaga
PETKO VOJNIĆ PURČAR
Marko V. P. opazi taxi kako se približava zgradi,
zapravo iziđe najprije gospodična Ljuba (to je
u redu, pomisli on), a onda trapavi, izgužvani
(s otvorenim šlicom taksist – voajer?), te i on
počne čitati naziv ulice i brojeve obližnjih vila;
oko sokolovo, sam sebi zatepa Marko V. P. i on
sam iziđe na terasu, a zatim i do samog ulaza
kada se pojave i njih dvoje; što vi hoćete? Pita
tiho, na uho nepoznatog taksistu, da uđete? u
redu, ako možete izdržati pet minuta pod morskom vodom, u redu, i ovaj se i ne osvrne i zaždi
niz ulicu sa svojom školopocijom na nesreću
nije mu uspio zapisati ni broj ali mu je zapamtio
facu; izvolite, gospodična, Ljuba, izvolite, u naš
skroman vilajet; gospodična Ljuba zanjiše svojim bokovima kao renesansna galija i uputi se
ravno u šefovu kancelariju; odakle je znala gdje
se ona nalazi?; slučajnost; da, da, slučajnost, jer
ne treba biti ni paranoik i stalno svuda vidjeti
neprijatelja i potencijalnog ubojicu; ne, to nikako. Ni u snu ni na javi.
Gospodin Miše ćaskao je s prijateljicom svoje
kćeri i veoma se iznenadi kada vidje da mu je
došla Ljuba (pocrveni, osjeti to), a i kako ne
bi pocrvenio pred ovim raskošnim stvorenjem
(ipak on zreloj ženi daje prednost uprkos svim
čarima mlade mladosti, naročito kod žena koje
mnogo prije negoli muškarci sazriju);
-Koje vas dobro donosi, gospodična Ljuba? –
pita Miše, Michel, i prevrće očima namjerno
kao da afektira (Jutros je pročitao u jednom Balzakovom romanu kako njegovi likovi iz srednje
više klase «zauzimaju pozu» dok govore); kako
bi izgledala ta poza – morat će upitat nekog
stručnjaka za koreografiju – oni to sigurno
znaju a negdje su o tome ostali i zapisi, zar ne?;
- Dosađivala sam se i onda se sjetila Vašeg
poziva kod vas – reče dosta ozbiljno Ljuba – A
zašto Vaš čovjek nije pustio i taksistu koji me je
dovezao?
- Sigurno je u pitanju obična zabuna, zar ne, Marko?
- Obična zabuna, šefe – reče Marko V. P. i otvori
šampanjac s pucnjem – Ako želite možemo
toki vokijem javiti taxi stanici da ga pošalju
amo... sigurno bi mu bilo milo i da se «okupa»,
mi, naime, grijemo morsku vodu u bazenu...
- Ali zaboravila sam mu ime – reče veselo Ljuba
– Možda se zove baš Marko kao vi. Ili Miše kao
gospodin iz Čikaga...
- Ne spominjite mi Čikago – reče veselo i Miše
– Ja sam sada apsolutno Velemještanin a američki grad mi je ostao samo u melankoličnoj
uspomeni (što je bilo dosta točno, jer melankolija može biti i slatkasta i gorka; ali što je doista
ostalo od tog američkog grada u njegovom
pamćenju?);
- Nećemo se baviti onim što je bilo već samo što
je danas – kako bi rekla naša braća Amerikanci,
je li? – reče Ljuba i kucne se čašom s Mišeom a
djevojka pokraj njega nazdravi s čašom nekog
zelenkastog napitka vjerojatno od mente što je
ponekad bila i ona sama u svojoj usidjeličkoj
samoći.
Kako se svijet brzo vrti a onda stane da predahne. Poput čigre – mislila je Ljuba i prepuštala se
pjenušcu i ispijala ga kao da je izvorska voda
koja krijepi...
Plan Marka V. P. bio je da podnapije lijepu gospodičnu i da olakša svome šefu pristup toj hirovitoj ženi (Zar doći nenajavljen u nečiju kuću po
prvi put – je li to normalno? Pa možda i jeste u
današnjem svijetu dosta razularena ponašanja
– ali ostavimo mi to za druge firme – u našoj će
biti po našem – pomisli Marko V. P. i naspe joj
još jednu (treću ili četvrtu čašu pjenušca?);
-Sada nas ostavite svi na miru – reče Miše i
diskretno pokaza kako želi ostati sam s gospodičnom Ljubom – Nema uvrede kad se ljudi
dogovore...
Sada već može ostati s njom nasamu – neće ni
kukučkovati – zvirkati kroz ključanice, jer to nije
potrebno, pomisli Marko V. P. i diskretno izvodi
prijateljicu Mišeove kćerke zapravo njenu sparing partnericu u badmintonu.
On čak ode u sobu da se presvuče i otpliva
desetak puta po bazenu, a onda može u podru-
58
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga
mu da ispuca svojih pedeset metaka koliko mu
trening i kondicija to nalažu.
***
Ne zna što joj je to došlo da mora škakljati
Mišea, Michela, ali to i učini; pitala ga najprije
je li golicav – a kad joj on ne odgovori da nije –
ona poče svoju radnju – golicala ga a on se smijao kao luđak na brašno (ipak je bio golicav);
Marku V. P. se činilo da se oni dobro zabavljaju
i smiju nekoj zgodnoj šali; možda su čitali Kunderu čiji je roman on osobno išao kupiti svome
šefu; da sigurno se smiju Kunderinom tekstu – i
on zadovoljno otpliva svojih desetak krugova,
iziđe iz morske vode i protrlja kosu i ramena i
leđa frotirskim ručnikom i presvuče se i ode u
podrumsku dvoranu da se ispuca; bam, bam,
bam, odjekivalo je u Sali, ha-ha-ha- zrcalio se
smijeh u dnevnoj sobi njihova šefa; i tako netko
j doli a netko gori i kada se sve spoji i presječe
– gdje je zlatna sredina?
Sada i Miše prijeđe u kontranapad i zapita
Ljubu je li ona škakljiva? Nije? E sad će to
vidjeti na djelu. I Ljuba je bila golicava i smijala
se punim grudima i ponekad bi ciknula – što
je pomoćnik Marka V. P. protumačio isuviše
erotski i seksi. Gazda se dobro zabavlja, pomisli
taj jednostavni i snažni čovjek koji je ležao na
ležaljci u hodniku; malecki gušter mu se popne
na ležaljku i poče zijevati; on u njemu ne prepozna svog prijatelja s posla već samo guštera
i zamahne dlanom i ulovi mu jednu crnu muhu
a gušter je capi svojim čeljustima i proguta;
činilo se u slast a to nije bilo toliko u slast koliko
refleksno, jer gušteri imaju nevjerojatan refleks
u gutanju muha; kako se osjećao čovjek u liku
guštera i u ulozi gutača muha – nećemo sada o
tome – ali se Markov pomoćnik osmjeli i pomiluje guštera po glavi; nije ga mogao uvećati u
mislima za tisuću puta niti za dvije hiljade puta,
jer bi to bio opasan gmaz što bi ga pojurio po
kući kao da su u kamenom dobu a nisu – doba
je elektronike, ekologije, nove sinteze, tako
nečega, promrlja mladi snažni čovjek koji se
sjeti naslova jednog časopisa za kulturu, etnologiju i ekologiju.
Ljuba je bila škakljiva ali stisne zube i stoički
izdrži golicanje po cijelom tijelu – ČAS GOLICANJA.
No tiho dobovanje prstima po grudima i boko-
58-64
vima Ljubinim osta ne zadugo ljubavno milovanje i čas golicanja preraste u čas milovanja;
povlačeći prste po njezinu tijelu ne osta bez
posljedica ni po Mišeovu hladnokrvnost ... Prvi
cjelov utisne Ljubi u razgolićeno rame a drugi
poljubac Miše joj utisne u vrat; Ljuba uzdrhti i
Miše kao zaražen drhtavicom također zadrhti
skupa s njom:
Kultura, etnologija, ekologija, pomisli Markov
pomoćnik i zaspi; iz susjedne sobe smijeha
je nestalo te se tiho šušori i uzdiše; zadovoljan Mišeom tjelohranitelj motrio je svoga šefa
Marka V. P. u bazenu i osluškivao svoga glavnoga šefa u dnevnoj sobi; za pretpostaviti je da je
on s gospodičnom na kauču; on je naizmjenično drijemao i naizmjenično gledao i tonuo u
san pokraj sunčana krajolika i bazena koji je na
vrelom suncu odsijevao staklinu;
Ima li smisla podati se i ovom muškarcu, mislila
je Ljuba dok je izdržavala dobovanje Mišeovih
prstiju i vrele cjelove po ramenu i vratu; nema
smisla, reče ona u sebi i odgurne od sebe starijeg gospodina koji si sebi suviše dozvoljava;
- Mister Miše – reče Ljuba mazno i odlučno –
Mister Miše, držim da je dosta ljubakanja za
danas; a vi ste bili i na ronjenju? Tek sada otkri
njegovo gumeno ronilačko odijelo.
- Hoćemo li nastaviti s golicanjem?
- Ni s golicanjem niti s poljupcima. Nećemo
nastaviti. Možda drugom prilikom.
Gdje sam pogriješio? Upita se Miše uzbuđen
preko mjere. Glas mu je treperio.
- Šefe – utrča u sobu dosta netaktično Marko V.
P. Šef Mišeove sigurnosti – Izgleda da je stigao
gospodin gradonačelnik s njegovom rodicom
koja se danas onako nesretno napila vode kod
ronjenja...
- Nevaljalče – reče Mišeu na uho Ljuba i povuče
ga za donji kraj desnog uha – Tebe izgleda zanimaju samo djevojke i neudate djevojke kao ja.
Miše je patio. Nije znao što da joj odgovori.
Da prizna? Ispast će smiješni stari razvedeni i
razdrndani raspuštenik. Ali on se tako ne osjeća.
I što da joj prizna? Igru škakljanja ona je prva
započela. To je opet ženska taktika – napad je
dobra odbrana. Neće na to nasjesti.
-Jeste, šefe, to je gradonačelnik i njegova rodica
– reče Marko V. P. bez dvogleda – oko sokolovo – Sad ću se ja obući i biti vam na usluzi
(usput cimne nogom svoga zamjenika da se i
on razbudi, ustane i bude od koristi).
59
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga
***
Vratimo se dva tri sata ranije: kod gradonačelnika je rodica prvi puta doživjela šok: film joj se
odmotao unatrag i shvatila je da su je neki ljudi
htjeli utopiti;
- Mon oncle, moj striče, mene su htjeli danas
utopiti!
- Tko, dušo?
- Zli ljudi.
- Gdje?
- U moru.
- Govoriš li istinu? Nisu li to bili zli demoni u
tvojoj mašti?
- Nisu. Sada sam tek svjesna toga.
- I tko te je spasio?
- Mister Miše. To je tako divan čovjek.
- Ne znam puno o njemu, ali držim da je veoma
bogat i dosta dobar.
- Jeste, mon oncle. On je veoma dobar čovjek.
Čovječan.
- Pa imamo poziv kod njega, te ćemo ga onako
uzgred, da ne bude napadno, priupitati, jesi li
stvarno bila u opasnosti ili ti se samo pričinilo.
U redu?
- U redu – reče krotko rodica Pavlova Guberinova poput lika iz romana Dostojevskog..
Marko V. P. ih sačeka u predvorju vile još s
mokrom kosom i gradonačelnikova rodica se
zagleda u njega, ali ga ne prepozna; u moru je
bio s maskom a na kopnu, kada je izišla iz mora,
već je uhvatilo blago podrhtavanje i prvi šok je
nailazio te su joj se slike ljudi mutile;
-Dobro nam došli u naš dom, gradonačelniče
Guberina, stojimo Vam na usluzi kao građani
pokorni – Reče Marko V. P. nimalo snishodljivo,
jer ako želiš da se osjećaš dobro moraš poštovati prvog domaćina tog mjesta – a to je gradonačelnik ili dizdar po staroperzijskom nazivu što
podrazumijeva i utvrdu.
Ljuba se iskrala na sporedna vrata jer nije željela
susreta s gradonačelnikom a i njene «mušice»
su proradile u glavi; pomoćnik Marka V. P.
telefonira taksistima i ubrzo se jedan stvori i
kao igrom slučaja to je bio Ljubin miljenik od
nedavno;
-Odbacite gospodičnu do njezine kuće – reče
pomoćnik Marka V. P. i izvadi novčanice od
tristo šilinga i strpa mu ih u mali džep na sakou;
taksist se snebivao, radovao i bojao (samo
kad nije onaj tu što je htio da roni pet minuta
58-64
u bazenu bez maske i kisika, samo da nije taj,
hvalim te, Bože);
- Bit će kako vi kažete – promeketa taksist i oblizne se po usnama – Izvolite, gospodična.
Ljuba je sjela na zadnje sjedište i činilo joj se da
će odmah zaspati; samo da što prije stigne kući
i legne spavati; taksist se zapanji što ga motri
prozirno – kao da je on od stakla ili od planktona; Ljuba je zijevala i odista nije primjećivala
vozača koji se vrpoljio na svome sjedalu za
volanom ne bi li izazvao pažnju; ništa od svega
toga; Ljuba je zaspala kao mali plišani zec...
No vratimo se u Mišeovu vilu i njegovim gostima.
Sve ih je osobno posluživao Marko V. P.; Sok?
Viski? Šampanjac? Sve se to pilo: gradonačelnik
Pavao Guberina ispijao je viski kao da je to rakija a onda prijeđe na šampanjac iliti pjenušac;
imao je podlogu od nekoliko jutrošnjih bogatih
sendviča i sad će ih zaliti viskijem i šampanjcem;
rodica Pavla Guberine pila je samo sokove; sjedila je kao na fakirskim iglicama i očekivala kada
će upitati Mišea o mogućem njenom topljenju i
tko bi to mogao biti tako zao da je utopi? Radi
čega? Ili se to netko sveti njezinim roditeljima
preko nje? Prebirala je po mislima i razmatrala
sve mogućnosti – otac i majka žovjeli su joj
mirno i povučeno i nije moguće da su nekoga
povrijedili koji bi im se tako okrutno svetio; a
nije moguće ni da se netko sveti Pavlu Guberini,
jer je on najpopularnija ličnost u Velom Mjestu;
no nikad se ne zna: možda su to neki računi
otprije? I onda bi se i njezini roditelji pobunili
protivu Pavla Guberine optužujući ga da je bio
nehajan i da je nije čuvao kao što treba i kao
što se čuva netko kome je ona povjerena; jer
ona je povjerena Pavlu G. gradonačelniku i to
bi onda njena smrt bila na teret njemu; koja bi
to bila kompromitacija! Nijedna voda ga ne bi
sprala; a vođa ronilaca, s ožiljkom, samo joj se
đavolasto smješio kao da je u njoj vidio podbuli
leš i nanovo rođenu djevojku;
- Zar je moguće, mister Miše, da je danas moju
rodicu neki manijak želio upokojiti kod ronjenja? – upita gradonačelnik i sav se smrkne;
- Ne bih znao što da kažem – odgovori Miše –
Pitat ću svoga čovjeka koji je zadužen za poslove osiguranja i sigurnosti.
Marko se pravio nevješt i posluživao je goste
uslužno kao da nije obratio pozornost na tu
opasku i to pitanje;
60
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga
- Što ti misliš Marko o utapanju gradonačelnikove rodice? – pita Miše i ne sluteći kako će
se njegov čovjek-službenik igrati detektivskim
smicalicama;
- Ako je cijev za kisik bila loše pričvršćena onda
je to tvornička greška – reče Marko V. P. – Ako
pak nije tvornička greška onda je moguć zamor
materijala i morali bismo se upitati koliko li je
ta flaša bila u moru i koliki li je salinitet koji bi
tako mišije izgrickao gumenu cijev i ostavio je
glatkom kao da ju je figarovski brijač recnuo?
I treće gdje bi bio taj nevidljivi ubojica koji se
pojavi, recne i nestane u plavim dubinama
Jadranskog mora?
- Je li vi pišete detektivske romane? – upita
ushićeno Pavao Guberina – Ako ih ne pišete
promašili ste profesiju. To vam velim ja, Pavao
Guberina, skromni vođa ovog našeg lijepog
mjesta.
Svi se nasmiješe i ušute. Svatko misli o trima
mogućnostima – kao kada šahist odabere tri
varijante obrane i razrađuje mogućnosti prvih
poteza i eventualno središnjice u partiji;
-Imala sam dojam da mi se zaljuljalo okolo glave
kada je, recimo, puknula cijev za dovod kisika ili
kada je netko recnuo moje crijevo i sklonio se
ne u dubinu već iza koraljnog grebena.
- Jeste li vidjeli nekoga... – prošaputa Marko V.
P. te to svi protumače kao njegovo uživljavanje
u detektivsku pripovijest ili njegovo diskretno
šegačenje s dramatičnim događajem; jer nije
šala šaliti se bez kiseonika na dubini od dvadeset, dvadeset i pet metara dubine. – No jeste li
nazreli nekog ili ga vidjeli? Makar neki detalj?
- Nisam ništa vidjela, ali sam osjetila blagi udar
i vrtlog kao neku eksploziju, takvo što – reče
nesigurno gradonačelnikova rodica, jer sada ni
sama nije sigurna što bi to moglo biti – jer ako je
zamor materijala, koliko se ona razumije, moralo bi se otkinuti i na neki način «eksplodirati»,
zar ne? A ako je ubojica došao s leđa onda je
morao biti tako vješt da je to uradio za nekoliko
sekundi i opet nestao; ali kamo? Iza koraljnog
grebena? U dubini mora? Sada već doista ne
zna što da misli.
- Zanemarili smo psihološki moment cijelog tog
događaja – reče Marko V. P. – Jer u strahu kada
se to odigralo su četvore oči i četvore uši. A tek
mašta...
Tu se rodica uvrijedi i naduri i izlazi kao da nije
imala nesretni doživljaj namjeran ili nenamje-
58-64
ran, svejedno, ali ona sigurno ne izmišlja.
Na sreću, Miše, Michel, nije se udubljivao u
analizu svega toga, jer je ispao poluheroj toga
dana budući da je svesrdno pomogao djevojci
da što brže ispliva na površinu i ne popije više
slane vode negoli što je popila.
- Bilo pa prošlo – reče Miše – ja nisam vidio
ništa. A mome oku, da je bilo nešto sumnjivo,
ne bi promaklo.
- U pravu ste, šefe – reče Marko V. P. i naspe
novu turu gostima i domaćinu. – Zaboravimo
taj nemili događaj ili kao što reče mister Michel
– bilo pa prošlo. Ne povratilo se... (Morat će se
pripaziti da ne brzaju s odlukama i s «neprijateljima» njihovom gazdi, pomisli Marko V. P.).
***
Marko V. P. od šefa policije Velog Mjesta sazna
da je stigao iz Čikaga detektiv koji se raspitao
u turističkom birou o boravištu mister Mišea,
Michela, a zatim te navode provjerio u policijskoj postaji;
Marko se obuče šareno američki i pođe u
omanji hotel u kojem je dotični privatni detektiv odsjeo; za svaki slučaj povede sa sobom i
svoga pomoćnika snagatora i razbijača (nosioca
crnog pojasa četvrtog dana); zauzeli su poziciju
u ljetnjem restaurantu tik ispod sobe naivnog
detektiva – jer toliku halabuku dići – turistički
biro, zatim policijska stanica – to ti je kao kad
se puran udvara tukama – ćurkama – i širi krila
i rep preko svake mjere – naivko – ili se varaju?
Takve tragove ostavljaju samo naivni ili oni koji
su veoma sigurni u sebe – a došao je ipak s jednim delikatnim zadatkom i poslom – naplatiti
ono što je već isplaćeno i naplaćeno s debelom
kamatom kakvu ni jedna banka na svijetu ne bi
platila; da ga mlatnem i strpamo u avion i pošaljemo do New York); Ili da mu pokažu ljudski
profesionalno uplatnice s kojima je gazda Miše,
Michel, uplaćivao i otplaćivao i otplatio ono
što je bio dužan – jedino mu ne smije pokazati
pismo koje ih upozorava i na detektiva i na profesionalnog ubojicu; ili je to jedna te ista osoba?
Ne. Pisalo je jasno da je prvi profesionalac u
detektivluku a drugi u slanju na onaj svijet; znači
to su dvije osobe – on je, detektiv naravski, na
njihovu vrućem terenu i sad je pitanje što je
njima činiti; mogu ga njam, njam pojesti, mogu
ga kvrcnuti po glavi i otposlati tamo odakle je
61
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga
došao (a to je Čikago) a mogu mu i pokazati
kopije od čekova kojima su isplaćene oštećene
firme i podmiren račun i ako je normalan shvatit
će da je vrag odnio šalu i da bi mu bolje bilo da
nestane u vidu lastinog repa (jer će ostati bez
svoje repine ako se uzjoguni);
Čovjek je puno mlađi nego što su očekivali a
već ga bije glas da je detektiv i pol – kako li
izgleda tek plaćeni ubojica – bez ijednog promašaja (kao VMRO makedonska tajna organizacija – koja šalje na onaj svijet usred Francuske
jednog kralja i ministra domaćina kao da su
suhe šljive i orasi na jeftinoj tezgi); suhe šljive i
orasi, o moj, dragi gdje si? Zapjevuši Marko V.
P. i pipne svoj pištolj ispod tankog platnenog
sakoa i popravi svoju šarenu košulju; pogleda
u svoga pomoćnika, gorostasa koji je odrezao
gradonačelnikovoj rođaki crijevo za kisik dok si
rekao keks; a nije, na sreću, do dana današnjeg
napravio nijedan ozbiljni kiks; (u kik boksu slaže
svoje protivnike nogama kao širokom lopatom
– u snoplje);
- Što bi gospoda željela popiti? – pita uljudno
istarski kelner.
- Coca colu i jedan džus s ledom za mog kolegu
– reče Marko V. P. Samo vani, u restaurantima,
Marko V. P. pije napitak za mlade, jer se i on
premda prešišavši trideset i sedmu godinu osjeća još uvijek mladim – Dakle, Coca cola i džus.
Čikaški detektiv je izišao iz restauranta ali se
Marko i pomoćnik ne pomjere (važno je znati
da je on tu odsjeo – a skakanje i njegovo praćenje odmah bi otkrio – Marko V. P. se sakri iza
svojih mutno zelenih naočara a pomoćnik iza
platnena bijela kačketa); plan za danas je ispunjen; vidjeli su ga, snimili ga malom kamerom sa
zumom u kutiji za bombone (koje i povremeno
jedu) i upamtili mu lik. To je dovoljno za jedan
dan i za cijeli život Šefov ukoliko je taj prethodnica onoga koji će doći...
***
Mišeova kćerka Tonka bila je dobre volje –
dobila je novi reket koji reže lopticu od badmingtona kao da je teniska – s felšom. Mlada
generacija je malo zanima – od silnih treninga i
učenja što joj je ostalo od života? Otac je pazi i
njeguje, majka i ne haje za njih, ali oni su izgradili kompelatn život i življenje na jakoj osnovi;
stupove su postavili tako da se njihova kuća ne
58-64
ljulja; kao i svaka dobra porodična i obiteljska
kuća; hamletovsko je pitanje – biti ili ne biti –
oni su razriješili to; da budu i opstanu; tašnar joj
napravi tašnu za rekete i loptice u odnosu crvene prema crnoj boji sa sivim rubovima – siva
boja uokviravala je crvenu i crnu i davala im je
štimung vječnosti ili sugestiju vječnosti;
- Prijateljice moja – pita Tonka svoju sportsku
partnericu – jesi li umorna ili da sutra nastavimo
trening?
- Bit ću ti zahvalna ako bi to moglo biti sutra.
- U redu. Neka to bude onda sutra. Prionut
ćemo na posao i danas što je eventualno izgubljeno – sutra ćemo nadoknaditi.
Ta upornost mazge (križanca konja i magarice)
je ono što je održalo njen rejting na vrhu svjetske rang liste; a kakav je to rejting? Klizna skala
– bolje rečeno. Ako nemaš dosta turnira i ako
nisi u reprezentaciji za olimpijski tim – onda si
nitko i ništa; ona jeste netko i nešto – ali samo
zahvaljujući svojoj mazgastoj upornosti i velikoj
brizi i financijskoj potpori svoga oca (majka joj
je uvijek slala telegrame podrške i to ne kada je
pobjeđivala već onda kada bi izgubila u polufinalu ili finalu – kada joj je podrška bila najpotrebnija); otac je teže podnosio njezine poraze
i sav bi se svinuo kao kukuruz na sparnoj žegi;
no već kod narednog turnira i naredne pobjede
u finalu zaboravljao bi na njen poraz; majka
pak ostajala je dosljedna i slala joj je telegrame
samo onda kada bi gubila – i to duge telegrame
s nekoliko bitnih riječi – nije ni analizirala njihov
sadržaj ali joj se činilo da nikad nije uzimala neki
kliše osim vjerojatno ponekad u velikoj žurbi ili
psihičkoj ne-kondiciji; osim toga spomenula bi
i mjesto u kojem se tada nalazila i jednom će
ona, njena zahvalna kći, morati napraviti mapu s
pobodenim zastavicama da bi vidjela odakle joj
se sve majka javljala da je utješi i ohrabri; otac,
Miše, Michel, bio je nepravedan misleći da je to
samo trik ili trikovi da se ona približi njoj u tuzi
i preko tuge (jer odista kada pobijedi nahrupe
telegrami sa svih strana – očev je tu najbrži –
Bože, kako taj čovjek voli njezine pobjede a
kako teško podnosi njezine poraze! - ) i tako je
priveže na njenu, majčinsku stranu.
***
Prešla je rukom preko svoga stomaka i grudi;
sve tvrdo nabijeno kao da bilduje a ne bilduje
62
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga
samo igra badminton i pomalo trči, pravi kolute
(čak i na travi preko puta američke ambasade u
Parizu kada je tamo imala turnir) i diže tegove
s nekoliko kilograma koje mogu dizati i djeca
od deset dvanaest godina; prijeđe rukom po
stomaku i zadrži prste ispod pupka; erotizira li
je to? I da i ne. Nema vremena da razmišlja o
svojim erogenim zonama – kako se to popularno danas naziva; možda je ona princeza iz
nekog ranijeg milenija? Tko to zna. I sada živi u
vremenu kada joj je ljubav prema ocu i majci
sve – ljubav prema badmingtonu također; jer
trening je trening, ali da nema i ljubavi u tome
ne bi mogla izdržati... i skine svoju ruku sa svog
stomaka i ode se otuširati hladnjikavom vodom
i možda zaplivati u domaćem bazenu?
***
Spisateljica Ruža, Rose, Rozsa, dobila je virus
mrzovolje od svoje nećake Ljube i prenijela ga
na svog supruga Matiju, Matu; on se nije izjašnjavao, samo je šutio ali se vidjelo da je i njega
okrznuo virus mrzovolje (samo je gužvao papir
sa malim crtežima i bacao ih u korpu za otpatke – lukava Ljuba ih je kasnije vadila iz korpe,
izglačala peglom i dobila lijepu mapu crteža
koji nisu završili na smetlištu već u njezinu albumu koji joj je baš on, Matija, Mateo, poklonio);
Ruža je bila loše volje i s nadobudne visine je
odgovarala; kada je Ljuba upitala: - Ima li još
hladnog ovčijeg kiselog mlijeka? Ona Ruža,
Rose, samo je odgovorila:
-Ako ga i trenutno nema kod nas ono se prenosi
na onoj sivkastoj planini iza naših leđa i sutra će
ga biti nanovo... – a kiselog ovčjeg mlijeka je
bio pun frižider i s toplim kruhom moglo bi se
jesti po vascijeli dan;
Slikar Matija, Mateo, kidao je bijele stranice iz
svoje sveske i brzo u krokijima crtao baš tu planinu iza njegovih leđa a na spomen ovaca stao
je slikati i ovce na padini; Ljuba je motrila iza
zavjese u stolici za ljuljanje i brojala koliko li je
listića potrgao da bi kasnije toliko njih i potražila;
- Zar tu nema više sokova? – prozbori Mateo i
zatvori bijesno nervozno hladnjak – Idem pa ću
ih ja kupiti i napuniti njima frižider.
- Ne, ja ću otići kupiti sokove – reče Ljuba i
iskoči iz pletene stolice za ljuljanje i odleprša da
kupi i sokove i margarin i mlijeko i suhe smokve
koje je voljela najviše od svega (svježe smokve
58-64
je također voljela ali osušene su joj bile milije –
valjda radi prirodnog šećera).
***
Ljuba je šetala obalom lijeno mačkasto s tamnim
naočarima; vidjelo se da se dosađuje a u stvari
se veselila ovom kratkom izlasku; sokove je
kupila od kupina i višnje i margarin i mlijeko i
suhe smokve; otvorila je paketić i pažljivo ih
jela; ritualno; jedan mladić je zaustavi i zapita
gdje je Preradovićeva ulica; ulica pjesnika bila
je nedaleko i Ljuba ga tamo uputi; pamtila je
ulice, samo jedanput joj je bilo potrebno da joj
se kaže i ona bi tu ulicu dugo nosila u svojoj
memoriji; kao slon; kao sovuljaga; mladić je bio
u svijetlo plavoj majici i zategnutim crnim čistim
hlačama; ostavljao je dojam; a i ona je izgleda
na njega ostavila dojam jer zazvižduka kada
se okrene i pođe u pjesnikovu, Preradovićevu,
ulicu;
-Samo idite pravo i druga ulica s desne strane
je Preradovićeva ulica. Samo naprijed – ovaj
pjesnik nema pjesmu «Naprijed», ali jedan drugi
koji cijeni i voli Preradovića je ima.
Mladić je cimao glavom i zviždukao i nešto
pjevušio; u melodiju se Ljuba nije puno razumijevala i nije je prepoznavala; Rok? Pank? Tko to
zna? Ova mlada generacija je pomiješala sve
žanrove – od roka, klasike do narodnjaka... I
narodnjake dosta mladih sluša ali ih ima dosta
i u srednjoj generaciji kojoj je i ona pripadala
dušom i tijelom... Pomisli – zar dušom i tijelom?
Što da se kaže o ukusu muzičkom iz ovog vremena s kraja dvadesetoga stoljeća i svršetka
drugog milenija? Ništa, treba to vrijeme proživjeti na najpuniji način.
Vraćala se kući poskakujući od plime raspoloženja i od nekog unutarnjeg dobrog pozitivnog
raspoloženja; virus mrzovolje kojim su se svi
ukućani inficirali nestao je bez traga i glasa;
hvala Bogu; još samo da to provjeri na ostalim
ukućanima;
-Hej, hej – vikne Ljuba za jednom ženom i kada
se ova okrete spazi da je ne poznaje – stavi ruke
na usta i ispriča se; kakav promašaj, prokomentira u sebi, ali se ne pokaja jer ova žena doista
tako sliči na njenu znanicu kao da su bliznakinje
jednojajčane;
Cinci linci zvonila su kola sa sladoledom i to
privuče Ljubinu pažnju; oblizivala je sladoled u
63
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga
tri bitne boje – plavoj, žutoj i crvenoj; cinci linci
čula je iza sebe kolica a ona je odgrizala i gutala
sladoled kao dijete iz osnovne škole; cincilinci
odjekivalo je ali sve više u ehu i pamćenju;
– Čar pripovijedanja je u isprijedanju povijesti
o jednom događaju i više ličnosti – s uzvišenim
patosom je govorio Pripovjedač koji se naselio
u ljetnim mjesecima u ovaj mediteranski grad –
Zar je to lik – pitat će se pažljivi slušatelji – Da
– odgovaramo mi – to je naš junak i pripovjedačev omiljeni lik i ličnost koja tek u priči zadobiva
svoj puni identitet...
Ovaj kao da je studirao književnost, pomisli
Ljuba i počeka da vidi hoće li prepoznati pripovijest i začudo prepoznala je – Obradovala se
kao da je razriješila križaljku ili enigmatski problem; bilo je to iz jedne moderne priče zapravo
novele o čovjeku koji je svuda nosio sa sobom
stolicu za ljuljanje – taj je otišao dalje od Čehovljevih i Mopasanovih pripovijesti – pomisli Ljuba
i krene dalje niz ulicu (da ne zaboravimo ostavila je u platneni Pripovjedačev šešir novca
dovoljno za jedan bogat kornet sa sladoledom);
oh, kako se radovala što je pogodila ime autora
pripovijesti tu na trgu mediteranskog grada;
Tu na trgu mediteranskoga grada jedan kutak
zauzeo je i dreser zmija i uz tihu lelujavu glazbu
izvijale su se zmije iz duboke kotarice; kao da je
negdje u Cazablanci ili Marakešu ili u Asuanu;
naime iz tih mjesta je samo dokumentarne fotografije gledala ali su joj se urezale u sjećanje;
kad će poći tamo; pa kada bi njezina tente,
tetka, krenula tamo i nju bi povela – sigurno;
njen prijatelj koji je posjetio tri spomenuta
grada joj je pričao o sitnoj puderastoj prašini
koja izbija s vrha zemlje (samo se ne sjeća na
koji se to grad afrički odnosilo); i dječak naiđe
što prodaje vodu (ovaj kraj je bogat ali je to
vjerojatno turistički biro dozvolio da se ovdje
napravi arabljanska atmosfera); dječak s vodom
je prolazio a njegovo zvonce se čulo s više strana – i dok su zmijovodac i Pripovjedač bili statični dotle je dječak s šarenom kofom za vodu i
lončićem i plastičnim čašama pokraj (ukoliko je
netko želio izvorske vode popiti iz svoje vlastite
čaše) šetao i sa svih strana se među svijetom
čulo: cin – cin, cin – cin, kao da je misa na
otvorenom prostoru; a to je bila i misa i pohvala
danu što je naišao
58-64
***
u kojemu radi već punih dvanaest godina: zar
se toliko nakupilo u njemu nervoze, ljutnje,
neke bezrazložne upornosti, da bi mogao potegnuti i oružje, običan talijanski revolver kojega
rijetko, doista rijetko nosi sa sobom i u Americi:
ili se zasitio posla koji radi: nadziranje: prebiranje po hartijama koje sadrže dokumenta, ili,
dokumentaciju, što bjelodano pokazuje da li je
njihov klijent izmirio svoje financijske obaveze,
a koji još nije, ili uopće nije uplatio ništa: nije se
još javio kompaniji za koju radi: nije se javio svojoj kćerci: desetogodišnjoj: supruzi nije ostavio
telefon da ga ne bi zvala kada je na terenu: u
akciji: o velikoj sumi se radi: koja nije namirena:
ili je, možda, namirena, ali on to ne zna, zasada:
i to ispituje: izdaleka: kolega, koji također radi u
kompaniji osiguravajućeg društva, detektiv kao
on, rekao je – bolje ponesi hekler – misleći na
mutan slučaj koji mora raspetljati tamo, u Evropi, u nepoznatom gradu, s nepoznatim ljudima,
koji govore jezik za koji ni on ni njegov kolega
još nisu čuli: pomoli se Bogu prije puta, savjetovao ga je kolega: a šef, što mu ima reći šef:
uradi posao kako treba i što brže možeš vrati
se na posao u Čikago: što bi mu drugo i rekao:
zna se tko je zadužen za planiranje, i naređivanje, a tko, opet, za operativni rad na terenu: te
još i na drugome kontinentu: baš ludo: blesavo:
dokle će tako izdržati: tu mu ne pomaže ni
veliko iskustvo u poslu osiguranja, tu mu, izgleda, ne pomaže niti filozofija života, filozofsko
životno iskustvo koje je njegovo, i, možda,
odnjegovao u čvrste principe, i zakonitosti – da
bi lakše živjeo: koliko bi čovjeku trebalo vremena da zaspi kada ga tako namuči promjena
klimatskog okoliša, i kada ga toliko namuče
nepoznanice ovoga, trenutačnog, posla? Kada
ga okonča, možda će promaći novi posao sa
manje izazova, rizika, i posvetiti se više svojoj
mladoj supruzi i kćerci koja češće viđa učitelja u
privatnoj školi nego njega u domu. Razmislit će
o tome još jednom. Kada bude smiren.
64
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? 65-72
Što je to s tim kazalištem?
MILOVAN MIKOVIĆ
1.
Kada si počeo objavljivati prikaze kazališnih
predstava u Subotičkim novinama, časopisu
Rukovet i drugdje, tvoja bliska rođaka Magda,
saznavši za ovo, nije mogla skriti iznenađenje,
a naskoro je imala i komentar, razumije se u
svom stilu, izrečen pred nekim daljnjim rođacima, koji do danas već posve iščeznu u pastišu
obiteljske izmaglice, u kojoj se toliko toga zna
izgubiti, kao da od svega nikada ništa nije ni
bilo.
– Uopće ne shvaćam zašto ti muški iz naše uže
i šire obitelji (istina, samo poneki), svako malo,
šize za tim kazalištem? Uostalom, što je to s tim
kazalištem? Što ti pizdeki kane s njime postići? Rekla bih, većini je ljudi, pa i meni osobno,
sto puta, draže kino, a ako je o nekakvu nastupu riječ, onda je iznad svega cirkus! Cirkus
je zakon! I neizreciva je šteta, a i sramotno je,
što su gostovanja uglednih cirkuskih trupa, do
danas već, ovdje postala prava rijetkost, premda su po mišljenju mnogih njihovi nastupi bili
događaj za pamćenje, mnogim naraštajima. –
Započne Magda svoje omiljeno razmatranje,
saplećući jedne, uzdizanjem drugih, glasom
djevojački zvonkim, koji prema kraju tirade, redovito zna zabrzati i zatreperiti, pa i zadrhtati
autoritarnom dikcijom (kao da već istupa pred
mnoštvom, što bi se jednom i u rulju moglo izmetnuti). Ta se svršena studentica žurnalistike
na FPZ, među prvima prihvatila, u nas, tada još,
posve novog zanimanja; biti glasnogovornicom. Zapadne joj za oko dobrostojeća Svinjofarma koja dospije na glas prema rezultatima u
selekciji i uzgoju, čije su se oranice rasprostirale od salaša nadomak Slobodnog kraljevskog
Kotar Grada, čak do Hrvatskog majura, i sve to
na prvoklasnom zemljištu, poslije Drugog rata,
oduzetom od velikih gazda, dekretom vlasti
postavši mjestom znanstveno osmišljenog uzgoja svinja, gotovo posve lišenih masti, navodno štetne po ljudsko zdravlje, na što su starci
većinom vrtjeli glavom u nevjerici, mjesto na
glasu u cijeloj onoj zemlji, od koje će se krojiti
manje, kada nastupi onaj čas, što su ga jedni
priželjkivali, dočim su drugi od njega zebli.
– A što se tiče tih kritičarskih pisanija o kazalištu, iz njih se baš i ne može bogznašto razabrati. – Trla je Magda omiljene svoje feferone,
a zna ona i zašto je tomu tako. Izlazila je ona,
prije mnogo godina (još studenticom) neko
vrijeme s jednim od tih teatrologa i valjda kritičara i može posvjedočiti, kad nije prikriveno
podbunjivao puk i poticao ga protiv vlasti, njoj
je to njegovo mrčenje po papiru, samo pro forma u povodu kazališne igre, više sličilo ispraznom baljezganju, bezveznom zamlaćivanju
sa samim sobom i uzaludnom prosipanju odasvud napabirčenih «mudrosti», jalovom mrsomuđenju, o nečemu što ne žulja nikoga, osim,
možda samoga, «prepametnoga» tekstopisca
… – potapala te je pred rodbinom Magda (koju
su neki nazovi prijatelji zvali; Magda Zelena),
iz rečenice u rečenicu, uvećavajući odmak i
pooštravajući kriterije ograđivanja od tebe, u
ovom obezakonjenom svijetu, šireći mogući
krug onih koji su stjecali pouzdan uvid u tvoje pisano djelo i prije no što su ga eventualno
pročitali.
– Sve u svemu, bolje bih se osjećala, ukoliko
moj mladi rođak ne bi pošao tom kazališnokritičarskom stranputicom! – Nastavi odašiljati
poruke kroz razvedene obiteljske ešalone što
se lelujaju nekamo, neznano gdje, kroz zelenu
panonsku izmaglicu, putovima danju pustim,
noću tamom obavijenim, utvarnim.
– Ja uvijek, svakome i pred svima velim; ništa
bolje od cirkusa! Tamo nema preseravanja, ni
za ove, ni protiv ovih. Ni za one, ni protiv onih.
Ni za naše, ni za vaše, ni za njeve! Politika se,
pod tom šatrom, nemož kalamit i ne prima se!
I bit će da smo sami krivi, ne uspijemo li ondje
prepoznati prolaze i vrata prema čudesnom
svijetu složene cirkuske izvođačke umjetnosti,
gdje su utkani i pokret i slika i glazba i pjesništvo i mistično razumijevanje i znanje mađioni-
65
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? čarskih vještina. Kolikogod se u tami pozadine,
sve one, na plemenit i uzvišen način provlače,
ipak ih srce, oči i uši mnogih ne razabiru, što je
velika šteta i gubitak za sve strane. I to – nenadoknadiv!
– Ovo ti se neće dogoditi samo ako si prvi
među prvima u onome što radiš, a tko je taj
bohoc med bohocima, odmah pada u oči u
svakom boljem cirkusu. – Da je znala za ovu
lucidnu i smjelu tvrdnju Loška Legende, mogla
se mirne duše poslužiti njegovim proročkim riječima, toga bokca, pače prvaka među bokcima, glasovitog ubogara s bačkih ravni i prašnjavih sokaka Slobodnog kraljevskog Kotar Grada, neprikosnovenog cara-kralja onih kojima su
majke i očevi, jamačno, bili bliski srodnici, što
se ili nije znalo, ili se tomu među pukom nije
poklanjala potrebna pozornost (a tek među
plemstvom, na posjed vazda pohlepnom!). Pa,
tu doista ili jesi ispao, nekim čudom, onaj pravi
i najbolji, ili nisi. A tko nije takav, u cirkusu mu,
razumije se, i nema mjesta, teatralno bi razglabao Loško.
Najmanje je ondje potrebno (i dovoljno) kočiti
se zarad vlastite (umišljene) veličine. «U cirkusu
se ne možeš uspinjati i opstajati kao budžetski
potpomognuta (manjinska) moralna vertikala.
I kraj priče» – zapiše jednom prigodom Magda, zvana Magda Zelena, na poleđini nalaza
Radničke kontrole, misao što joj bljesne, tragom Loškovih nasumičnih nabadanja, i nakon
toga više nije imala oko čega razbijati glavu.
Prepuštajući sugovornicima da se domišljaju
komu je otrov njezinih strjelica namijenjen. I je
li, uopće, bila u pravu?
U času, dok je izgovarala ovu svoju od Loška
posuđenu prosudbu, dijagnozu, što li je (zar
taj lupljen?) je li njome plamtjela vanvremena
vatra žamora, prostrujao svevremeni poticaj
uzvika i ushita iz grla tisuća gledatelja Circusa
Maximusa, s njegovih za svjetinu priređivanih
predstava u drevnom Rimu? Je li joj srce, adrenalinom preplavljeno, tuklo već sinkopom kopita razularenih konjskih utrka? Je li slutila kolika je bila udivljenost prostotom toga mnoštva,
ponesenog krvoločnom zaigranošću divljih i
dresiranih životinja i smrću što vreba s vrhova
mačeva i koplja u gladijatora!
Istina, sve je to do nje moglo doprijeti, i na drugi način, posredstvom putujućih družina plesača, pjevača, gutača mačeva i vatre, i surovih
65-72
igara s medvjedima, uz zvuke talambasa, kroz
smijeh potaknut gegovima klauna crvena nosa
i pajaca tužna lika, s nacrtanom velikom suzom
– postavši bezazleno uzvišeni teatar šarenila i
veselja, u kojem do izražaja dolaze umijeće
ljudi, sve rjeđe udruženo s instinktom zvijeri,
budući da je hodanje po užetu ili žici, uz prijeteće režanje lavova i tigrova, ili skladni nastup
dresiranih pasa i njihovi skokovi kroz upaljene
obruče, do danas već, moralo postati dio prošlosti, na zahtjev sve glasnijih udruga za zaštitu
životinja.
Kako je moguće, pitali su se mnogi građani, da
je ovaj trend, prvi među žiteljima Slobodnog
kraljevskog Kotar Grada, prepoznao baš Loško
Legenda, postavši tako predšasnikom, ako ne i
mjerom mnogočemu, glasno i odlučno izričući sumnju u opravdanost daljeg izdavanja dozvola za nastup, «tim nikim furtom sve novim i
novim cirkusanerima, kad niko ni ne zna ko su
ni otkaleg su», žestio se, vidno uznemiren, bezmalo živčano rastrojen njihovim ponudama,
šireći paničnu nesnošljivost, glede svake najave nastupa ma i internacionalno proslavljenih,
glasovitih trupa, poput Continentala, Medrana,
Orfeusa …
Loško se, iz nekog razloga, nikom znanog, a
ni shvatljivog, do te mjere okrene protiv svih
tih cirkusarija da na kraju odlučno zaprijeti
nadležnima kako će on pred licem javnosti razotkriti ne samo odakle dolaze i kamo nestaju zecovi i golubovi iz šešira, već puno više od
toga, pogotovu glede neobičnog putešestvija
svežnjeva novčanica, kojima se treba učvrstiti
uzajamno povjerenje, uz nužno razumijevanje
i potporu nadležnih, kako bi se naivna publika mogla diviti vještinama mađioničara dok se
oslobađaju od čeličnih lisica, šeću po vodi, hvatajući metak ustima, ili, na koji im način karta
sama od sebe izlazi iz špila, te kako druga karta
prolazi kroz debelo staklo, pa onda kojim se
trikom služe da pred zapanjenim gledalištem
iz arene nestanu živi konj, kamila ili automobil, i gdje dospijeva glava onoj ljepotici što ju
je tobože odrubila giljotina, ili kako kasnije, toj
istoj asistentici, u crni sanduk zguranoj, testera rasijeca trup, razdvojivši ga bez i kapi krvi, a
onda ju mađioničar spaja pod crnim velom s
riječima hokus-pokusa i mahanjem čarobnog
štapića, nadalje, kako uspijeva proći čelični zid,
i uz pomoć čega lebdi u zraku iznad zblanutog
66
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? gledateljstva, a potom vozi bicikl pod kupolom
duž razvučenog kabla, te kako kamion, petotonac, pred zgranutim gledalištem, bez ikakvih
posljedica prelazi preko mađioničareva tijela
ne povrijedivši ga, uz brojne druge još trikove i
opsjene što ih je on Loško Legenda sve redom
prokužio, jer ti mađioničari uspijevaju zavarati
samo oči starima i od svega već umornima, ali
ne i srca djece i njihovu sposobnost slobodnog
promatranja i uočavanja.
Pred napadima na gradske čelnike i pozivima
na oprez zbog neobjašnjivo tajanstvenih i neizrecivih opasnosti koje svi ti cirkuski nastupi
skrivaju, najzad pošastima što ih ovamo donose i kradomice unose među čestitu čeljad,
skoro nitko ne ostane ravnodušan, ali većina
ne dopusti da se ovo primijeti, šaleći se na Loškov račun, posprdno komentirajući ton i sadržaj njegovih upozorenja, a samo ih oni najtvrđi
proprate hinjenim, uvrjedljivim ravnodušjem,
rječitim bezrječjem, valjda sa ruba samih olimpijskih visina …
I ovom se prigodom iznimkom pokaže samo
tvoja uvijek budna i osjetljiva rodica, na braniku roda svoga malenoga, tananoga, a u povodu Loškova bešćutnoga i lajavoga diskursa,
više puta javno upućujući prijekor njegovoj
rodbini, netaktično joj, pače bezobzirno spočitnuvši sva stajališta Loška, ona bi se, ipak,
usudila dometnuti; Lupljenoga (premda je, po
njoj, posve svejedno je li opaučen mokrom
čorapom, ili mokrim obojcom), zbog čega su
dužni nešto poduzeti i postarati se za nj, jer
je to njihova, naposljetku i zakonska obveza.
«Nije on kriv … siroma, dosta je njemu što je
taki, kaki je …»
I da sada ne samo ona već i mnogi drugi ne
mogu biti na čisto zalaže li se taj Loško (ili bi
možda, ipak, trebalo govoriti o onima koji se
iza njega skrivaju?) za šuplju blagdansku dosadu raskoši klasične opere, ili mogu otrpjeti i
lumpenproletersku, kudovsku, pače birtašku
zdrmanost tamburaškog rock-koncerta, ne baš
valjda i same rock-opere?, pošto im je očito
mrska i sama pomisao na zaštitu izmaltretiranih životinja. Ta svi već vide, pa i zadnji jugonostalgičari i komuno-sindikalci) da se velike
cirkuske trupe danas sve češće smanjuju u
korist darovitih uličnih performera, koji su
svoje izvedbe, u urbanom okružju, doveli do
savršenstva. Do danas već nadomak urbanih
65-72
polubogova. Glede cirkusa, u krizu je zapala
zaposlenost ljudi, a ne životinja.
Ne zadugo diljem Slobodnog kraljevskog
Kotar Grada prostruji glas da je tvoja rodica
Magda, zvana Magda Zelena, glasnogovornica Svinjo-farme, firme uzorite, upisala poslijediplomski studij, tijekom kojega se kani posvetiti dubljem izučavanju stanovitih društvenih
aspekata djelovanja cirkusa kroz povijest (neki
bi na ovo odmah, spremno dodali – i šire!),
što on danas donosi u javni prostor, pogotovu
siromašnijim i razmjerno manje obrazovanim
slojevima? Smanjuje li se u mediju cirkusa,
ili uvećava, društvena napetost, neravnopravnost, nepravda? Navodno, ni sama više nije
načisto, premda je, tolike godine s dječjim
udivljenjem gledala klasične cirkuske vještine, ne razmišljajući (tada i pri tom) u kojoj je
mjeri predstava dio komunikacije s drugima,
pogotovu kada i sami hoće proniknuti vlastitu
poziciju. No, premda ne očekuje da bi mogla
razotkriti složenost čarobne formule cirkusa, u
cjelini, ipak se nada da bi svojim istraživanjem i
pisanim radom mogla makar vidno pridonijeto
da se što potpunije znanstveno obujmi raskoš
ove suvremene bajke za djecu i odrasle u kojoj
se sa koncepcijom klasičnog cirkusa, isprepleću elementi baleta, glazbe i opere, koji se
poput pjene uzdižu iz ovoga šarenoga spoja,
u čemu posebice prednjače emigrantske elite
iz svih svjetskih kultura, itd.
2.
Dočim bi se svijet, onaj običan, na vijest o
dolasku cirkuske trupe, tijekom popodneva i
večeri, odasvud sjatio na Hipodrom, gdje se,
oni koji se ne znaju, učine jedni drugima odnekuda poznati, iz viđenja, iz meteža s pijace, ili
navečer s Korza, možda tijekom mimohoda
nakon mise, u nedjeljna prijepodneva, gdje
sada svi oni radoznalo odmjeravaju strance
i bagažiju im što su ju sa sobom dovukli i
donijeli u svojim vozilima, tim kućama na kotačima, u kojima su neki od njih i rođeni, ne bi
li iz broja i rasporeda cirkuskih kola za ljude,
zvjerad i opremu, prema veličini, čvrstini i
broju kaveza za životinje, ushodanosti njihovih
čuvara i dresera, jahača lipicanaca i žonglera,
prema premetanju gimnastičara i akrobata,
gutača mačeva i vatre, poskakivanju cirkuskih
artista i harlekina, koji su se u krugu kola, svaki
67
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? za sebe, očito već zagrijevali, uvježbavajući
nastup – stekli uvid u to što im nudi pristigla
trupa.
U tom se, svima tjerajući inat, odnekuda oglasi
i onaj Loško sa svojom opetovanom, zloslutnom, prijetnjom nadležnima da će on već razotkriti sve ono o zecovima i golubovima, i svakojakim trikovima koji bez po muke kroz sve
šešire prolaze i kase otvaraju, pa se kroz sve
zidove s lakoćom promeću i ovamo i onamo,
«ne triba tima takima ni password». No, ovaj
put, činilo se, Loškine prijetnje izazovu uglavnom sprdnju i podsmijeh.
– U Engleza, najviši viteški red je glasoviti Red
podvezice, znak kojega su nosili njegovi pripadnici na lijevoj nozi, ispod koljena. Uz kralja
Edwarda III. bilo ih je još dvadeset i petero i sve
ih je suveren trebao lupiti mačem po ramenu, a
u nas si legenda čim te po glavi dovate mokrom
čarapom ili obojkom – pokuša Loškine prijetnje
(glede gibanja novca i vlastite zebnje?) okrenuti na smiješno, kotargradski čelnik, član Gradskog vijeća, u čiju nadležnost spadaju cirkusi i
druga pitanja iz ove osjetljive oblasti.
Postupno, sred sve te gungule na Hipodromu
što ju izazvaše pridošlice, uvaženo općinstvo
počne polagano nazirati kakva im se (a po svemu sudeći – izuzetna i vrhunska!) predstava
sprema, zahvaljujući probranoj internacionalnoj skupini vodećih cirkuskih zvijezda koja ih
je počastila svojim dolaskom. Među njima se
izdvajaju akrobatkinje Tamara, Tünde, Slavica i
Maraska, sestre Shu-Li i Shu-Jang, nadalje bračni par patuljaka (oboje na kotačima rođeni)
Nirmala i Otto Wanderberg, sa svojim specijalnim programom, pa onda mađioničari Sylvester i Fernandes, njega inače svi zovu Gepard,
zanosna i izazovna ljepotica Rosita, u najboljim
ženskim godinama, suvlasnica cirkusa i njen
nevjenčani suprug, direktor i umjetnički vođa
cijele trupe dr. Felix Martin, za koga se pronese glas da je to zapravo stanoviti Mártonyi, odnekuda iz ovih krajeva, dok je Loško Legenda
uporno ponavljao kako je taj tobožnji dr. Martin Mártonyi, pravim imenom Zukan Hećo, jamačno iz Bosne, jedno vrijeme bio na tjeralici
Interpola – uz cijeli niz još poznatih imena,
sada već plakatiranih i posvuda izlijepljenih, a
i na letku, također, što ih se neštedimice izbacuje nad gradom, iz dvokrilca za zaprašivanje
komaraca.
65-72
Kao kruna i potvrda opravdanog iščekivanja,
da se i ovdje, konačno, upriliči nesvakidašnji
događaj, pred svima se, iz prašine, sred sve
veće napetosti uznojenog mnoštva, uzdigne
golemi kružni šator, poput Feniksa, zagospodarivši središnjim prostorom kotargradskog
Trkališta. Ondje će, dupkom puno gledalište,
uzvicima straha, užasom preplavljeno, propratiti akrobacije spretnih i dražesnih vježbačica,
visoko u kupoli, dok ispod njih prijeteći zjapi
zloslutna dubina, bez zaštitne mreže, sve do
žutog, sipkog pijeska, koji bi očas mogao neželjeno promijeniti boju, ledeći svima krv u žilama.
Do zore će šator okružiti i krtičnjaci, zadnja je
pojedinost što ti bljesne u polusnu, dok si se ti
već započeo seliti iz kuća u kojima si ostavljao
uspomene, zapise, snimke, mirise odrastanja,
znake samoće, njihovu promjenljivost, prijevarnu pretvorbu …
Izroniš i ti iz oceanskih dubina sna, zbunjen,
zvjeraš lijevo-desno, a sve što si ostavio iza
sebe, postupno prestaje postojati i vraća se
onamo odakle je poteklo, u materinstvo praznine, s gostima nedozvanim, nedohodnim.
3.
I tebi je samome, vlastita opsjednutost kazalištem, bila (i ostala?) upitna, povremeno bezmalo neprirodna, budući da ti preci mahom
potječu od puka razboritoga, okrenutoga zemlji, posjedu, zadovoljstvu brzoga a trajnoga
stjecanja, zadovoljstvima općenito. Prije toga
se održavajući vještinom jahanja i skidanjem
glava Osmanlijama uz, razumljivo je, zasluženo prisvajanje njihovih opljačkanih dobara, a
u nepovoljnim razdobljima, kada se ovo nije
moglo provesti, suludim bijegom ispred njih. A
kad je to vrime i prilika, ne smiš čerez sebe ni
sjašit, jer kako čučneš, mož otić glava. Nije jedan tako osto čučnut, a glava mu se skondrljala,
prid njeg, da iz trave gledi ga vikovično.
I čemu kazalište tomu svijetu koji je stoljeća
proveo između pukovnika i pokojnika (ne i pokajnika!), dok se svi ne presele u ovu pitominu
što ih otada troši i pustoši, lapće, ždere i probavlja I, što bi mogao taj teatar da im pokaže?
Koga? Čega? Komu? Zašto? Kamo?
Pitanja, za tebe, do danas, i te kako, umjesna?
Toliko toga se moralo promijeniti da bi uzmoglo ostati isto što je bilo. Ovo je, dabogme, ma-
68
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? lokome razumljivo. Otuda si, po tko zna koji
put, prematajući po glavi epizodu s prabakom
Dalmom i djedom Jakovom (i odavde, i odande), sve češće gledao na nju kao na nekakvu,
u sjećanju lijepu, a za prilike stvarnosti slijepu
uličicu, nego li na raskošno osvijetljen bulevar,
gdje si se utopio u šaroliku mnoštvu, dok riječima pokušavaš pronaći luminozna mjesta prostora zauvijek nestaloga u mraku, iz kojega si
ponikao.
I premda ni sada, nakon tolikih godina, još uvijek nisi u stanju procijeniti koliko je sve navedeno pridonijelo tvojoj opsjednutosti rečenicom:
NE MOGU DULJE OVDJE OSTATI, i njenoj artikulaciji, zacijelo je u tome prevagu odnijelo,
ponajmanje ono što ti je znano.
Sumanuto si je ispisivao u svakom svojem prikazu, a opet (gotovo si posve siguran!), nitko
ju nikada nije zapazio, jer se oduvijek najbolje
skriva ono što svi mogu vidjeti. I gledaju! Pače,
u što bulje širom otvorenih očiju! Budući da
nitko nije ni pomislio kako je u tekst upisan uvijek isti, nevidljiv kod (password za njim i Loško
traga?), zapravo svima javno dostupna (i valjda
posve razumljiva?) tvrdnja! Njezinu skrivenost
i moguća značenja, ovisno o tome tko ju čita,
nije zapazila ni brižna, nad sudbinom režima
neskriveno nadnesena i zauzeta lektorica Slavislava Čičak, a ni previjani redaktorsko-urednički dvojac (s kormilarom), njih ne želiš uspoređivati baš s Guildensternom i Rosencrantzom,
tim u motrenju združenim liscima, jer bi tada
sam morao zauzimati prezahtjevna hamletovska stajališta.
Ispisivao si tu rečenicu protiv uvijek budnih i
tankoćutnih, onih vazda na oprezi, u dubine
posve povučenih, naročito biranih i od sjene
tiših Neznanih Čitatelja, u kojih je godinama razvijana visokoutrenirana osjetljivosti, naspram
zastranâ svih mogućih boja, fela i usmjerenja.
Makar je ona, ta rečenica sa svim njenim značenjima u tome trenu, bila ondje, pred svima
njima, dostupna im u tekstu, funkcionirajući
poput mini sustava od dvadeset i jednog slovnog znaka, iz kojega izranja najmanje dvadeset i jedna rečenica, ili pasus, što li, gdje velika
početna slova daju onu skrivenu rečenicu, budući da si njome uvijek postavljao vlastitu (ne)
vidljivu matricu: NE MOGU DULJE OVDJE
OSTATI. Nalik strategu koji ne zna svoj naredni,
taktički potez – dodajući (samo)zadanom nizu
65-72
početnih slova, sve aspekte prikaza bilo koje
kazališne predstave, umišljajući da ti odlučuješ
kada ćeš igrati po pravilima, a kada ćeš ih kršiti,
dok se gledalištem još razlijegao omamljujući,
gromki pljesak, poput onih kadgodašnjih lupanja dlanom o dlan, čim bi netko važan, pače
prevažan, održao govor na kakvom partijskom
forumu, iz vremena kada se vodila borba na život i smrt sa izmišljenim opakim neprijateljem,
koji je u međuvremenu postao – stvaran. Stvarniji i od stvarnosti.
4.
Nesvakidašnja je energija uložena u prošlotjednu premijeru Macbetha, tragediju častohleplja,
zločina, ludila i poraza.
Ekipa glumaca sakupljena iz više domaćih kazališta, pružila nam je bolni uvid u našu svakodnevicu, ispitujući djelo napisano 1606. ili 1607.
godine.
Možda bi se moglo reći, kako je ovo okupljanje na sceni pružilo mnogo više no što su, po
svoj prilici, mogli pretpostaviti i sami njegovi
protagonisti.
Ovome su ponajviše pridonijele odlučno pomjerene težišne točke u postavci dva središnja
lika: lady Macbeth i Macbetha.
Glob je, slijedom ove smjele odluke postao,
ne toliko mjestom intelektualno kancerozne,
zločinačke nadmoćnosti lady Macbeth, koja je
ideolog zavjere i ubojstva, nego puko stratište,
krvavi parlog kojim dominira ambiciozna supruga, premda nalik kućanicama iz susjedstva,
ipak, na sve spremna kako bi se dočepala vlasti
i moći.
Utoliko je palićki Macbeth, koji se kod Shakespearea znatno duže kreće u prostoru između
upitanosti nad dobrom i zlom, što čovjeku
omogućuje da se bez ostatka propita od kakvog je testa pripravljen i za kakva djela, brzo i
bez ostatka preobraća u sirovog i ne pretjerano zbunjenog čovjeka, sa jasno izraženim credom: vlast, vlast i samo vlast.
Da bi ispao muškarčina koja zna što hoće,
premda ne zna za razloge i čemu sve to, što
hoće, energično ispunjava sve preduvjete koji
ga, gle, nezadrživo guraju prema vrhu stepeništa.
Utoliko je Macbeth viđen na palićkoj sceni, ako
ništa drugo, otjelovljenje ideje o heroju, uistinu
bezdušniku i nitkovu koji sasvim lako obara i
69
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? ubija protivnike, ali i nedužne, ostvarujući svoj
naum.
Ljubavi ovdje nema mjesta, a ni spomena, čak
ni u tragovima.
Emocija je u ovoj predstavi svedena na stanje
visoke uzbuđenosti i/li uznemirenosti, čisti je
adrenalin što ga poduže već i sama pomisao
na vlast, njezina dohvatljiva blizina, mogućnost
njezina upražnjavanja, a ponajviše panični
strah od njezina gubitka.
Ovaj je stav pridonio kreiranju takvoga
Macbetha koji se na mahove doima somnambulnim medijem u čijem se vidnom polju susreću ovozemaljska prizemnost ali i metafizički
um, pretvarajući se u sudbinski, uvezan par,
polaritet što unekoliko narušava polaznu koncepcijsku postavku predstave, i dovođenjem u
pitanje – nastoji propitati.
Vjerojatno je upravo ova odluka pridonijela
tomu što ostvareni scenski spoj nema dovoljnu
dubinu iracionalne tajnovitosti, smanjujući moguća i očekivana višestruka značenja.
Djelo ovo radi toga nije još jedna propuštena
šansa za otvaranje onih pitanja koja su u korijenu svijeta, života i smrti. Je li tome pridonijela,
i koliko, odluka redatelja i glumaca koji su se
odlučili unijeti u igru relacije temeljem kojih je
ledi Macbeth u određenim situacijama i jedna
od suđaja-vještica, čime je donekle korigirana
prvobitna interpretacija ovog lika.
Epizoda u kojoj se Macduff pojavljuje kao vještica, a Malcolm (logično?) i kao ubojica, tako
će upotpuniti i zaokružiti ovo stajalište.
Otuda se, nema sumnje, isti glumac smjenjuje
u liku časnika, vratara i ubojice, itd. Sklopivost,
pak, prividno različitih polazišta u scensku cjelinu podarila nam je takva glumačka ostvarenja koja su, uz predstavu Titusa Andronikusa,
jamačno bez premca na Glob-festu.
Strasti i snage pun, nijansirao je Enver Petrovci
je lik Macbetha, krećući se u rasponu od zasljepljujuće, nagonske, sirove snage do fine samoironije. Banquo Tanasija Uzunovića bio mu
je, u tom kolopletu, druga strana, neka vrsta
pravde, bez šansi.
Taj lik perfidna Malcolma, koji polako i sigurno
grabi ka vlasti i jedini prolazi kroz cilj, u tumačenju Dragomira Pešića osigurao je svu mjeru
perverzije i nadutosti, dok je Mihajlo Pleskonjić
do detalja sastavio lik čovjeka-stepenice, preko
65-72
kojeg se svako može popeti na tron, zaigra, li
na njegovom suženom registru.
A darovitoj Gordani Gadžić, i na neki način
predodređenoj za ulogu ledi Macbeth, nije
ostavljeno dovoljno prostora, budući da je
ostalo očito kako bi znala pružiti i više no što
joj je bila glumačka zadaća.
Tempu ove predstave, toga dojmljivoga scenskoga ostvarenja koje kod publike neće potonuti u zaborav čim napusti gledalište, zacijelo
su pripomogle «male», ali pomno izrađene
uloge Ferenca Aroka (Duncan, vještica) Želimira Novkovića (časnik, vratar, ubojica) Luke
Piljagića (stjuard, ubojica), i Edit Farago (lady
Macduff, vlastelinka). U predstavi još učestvuju djeca: Stevan Pupavac, Milena Medić i Miloš
Pušin, te glazbenici Robert Đivanović, Darko
Tikvicki i Pál Zsiga. Vrijedi još istaći uspjele kostime Bjanke Adžić Ursulov, koja nas iz predstavu u predstavu uvjerava u svoje nepresušno i visoko majstorstvo. Ovog puta uredila je
i scenu.
I na kraju, potrebno je istaknuti izvanrednu,
upečatljivu glazbu Davora Rocca, koja osigurava samosvojan zvučni znak, dograđujući
scensku igru i koreografiju Nade Kokotović,
koja u sceni borbe između Macbetha i Macdafa razlaže čovjekov pokret vodeći ga do njega
samoga, onakvog kakav jeste: prepunog buke,
pomame i bijesa, do časa kad u smrti se izvjetri.
5.
Do sada baš i nisi previše lupao glavu o tome
je si li zadovoljan što ni jedan među tvojim čitateljima nije uspio razabrati (u pletivu) svima
dostupnu i vidljivu rečenicu NE MOGU DULJE
OVDJE OSTATI. Niti im je njena upletena likovnost postala slikom i porukom. Najmanje to! A
tako zbiljska i tako istinita! I svima pod nosom!
Na mjestu gdje svačija sadašnjost pronalazi
svoj životni prostor. Vlastitost i tradiciju. Pa si
tako i ti tražio mjesto za vlastite kazalištarije.
Počevši od prvoga objavljenoga prikaza isječke iz tiska i periodike odlagao si u kožnu kutiju
za šešire Dalme Kék-Kujundžić, ondje gdje je i
ona svojedobno, nakon svake premijere ostavljala afiše, isječke iz novina, poneku fotografiju
na čijoj bi poleđini sitnim svojim, prelijepim i
besprijekorno urednim rukopisom navodila
nadnevak, prigodu, uz poneku pregnantnu
zabilješku o viđenom. Hutschachtel bake Dal-
70
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? me Kék-Kujundžić, postao je postupno tvoja
početnica, prva prava kazališna čitanka. Ondje nađene listove počeo si čitati ne tražeći
bilo kakav smisao u neskladu različitih motrišta
njezinih suvremenika. Iz bakine si okrugle klobučare, kao iz kakva bezdana zdenca, počeo
crpsti podatke do kojih se nije moglo doći u
uvijek oskudnom kazališnom dokumentariju,
na Znanstvenom odjelu Gradske knjižnice, ili
među bolje upućenim piscima kronologija, a
gdjekada ni među rijetkim, ovjerovljenim, kazališnim znalcima.
U tom ti se, ukaže sada već pokojna rodica
– ispred korintskih stupova kazališne zgrade,
gdje si se sve češće u javnosti skrivao, izložen
miholjskom suncu, s kojega te je svaki čas mogla pokupiti vojna policija, uhititi i na frontu
poslati, gdje bi, prije no što te upucaju, trebao
pucati na svoje – stavljajući predate Zelena
ta Magda stranicu Kronen Zeitunga. Pri dnu
stranice ugledaš žutim flomasterom istaknutu
vijest, instruktivna nadnaslova: Gospodarska
kriza uzdrmala i kuće ljubavi. U naslovu, pak:
Sve za 70 eura. Tekst: Suočena sa globalnom
krizom, koja je smanjila njenu klijentelu za oko
25 posto, jedna je javna kuća u Budimpešti lansirala novu formulu ponude – all inclusive. Za
70 eura mušterije u ovom lokalu dobit će ne
samo stanovite usluge već i neograničene količine jela i pića. U toj se cijeni, po dogovoru,
može angažirati i sama vlasnica lokala, pristala
dama najboljih godina, koju odlikuje i bogato
životno iskustvo. Ovo se, inače, omiljeno svratište i mnogih turističkih grupa nalazi u svima
znanom glasovitom kvartu …
– Evo, dakle, jednog možda malenog i neznatnog, ali se ipak nadam i korisnog, a valjda
i upotrebljivog priloga, od mene, za onu tvoju građu iz koje, kažu, sve crpiš. I još nešto, u
ovom gradu što sada stenje pod mrazem, nikada ne smiješ previdjeti, a ni zaboraviti «… da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega.
Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji
dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva
Božjega1» …
Što to ona tebi kani reći, pitaš se, dok u orkestraciji jezika, nepca i nosa pokušavaš dokučiti
otpijaš li gutljaj najboljeg crnog vina s Pelješca
1 1 Kor 6, 9, 10
65-72
ili običan težački bućkuriš (Zar je novi gazda
Cafea kod korintskih stupova sklon proigrati
povjerenje stalnih gostiju)? I kakve su to sad
djetinjarije slabokrvnih vampirica, valjda ona
ne misli na sve koji imaju pouzdan uvid u tvoje književno djelo i prije no što su ga pročitali,
budući da te nisu uspjeli protjerati kroz tijesne
prolaze vlastite nacionalne i kulturne egide.
6.
Kad rodica Magda, zvana Magda Zelena,
shvati da je pretjerala u svom protukazališnom
zagovoru i opadanju tvojih tekstova, «što si ih
njemu u korist mrčio», počne ti donositi, prasetinu, ili mladu svinjetinu, utorkom i petkom,
kada su na Svinjo-farmi bili dani klanja «škarta»,
ne bi li se tako iskupila. Jednom but i dio leđa,
drugi put hrptenjaču u komadu (skinutu s kosti
ili na krmenadle isječenu), a nekada biftek ili
plećku. Po pol sata bi se znala ispričavati onih
dana kada bi joj iz nekog razloga dotekli samo
komadi podplećke, vrata i grudi, ili tek rebra i
koljenice. Uzalud se ti hvalio baš te dijelove,
pred njom se preslišavajući najprikladnijih načina pripreme upravo tih komada. Dočim je za
blagdane, redovito donosila pol praseta (što ga
je «žive vage» moglo biti i do 15 kg.), a kao rezultat «preventivnog klanja», jer bi se i prasad i
nazimad izlučena iz priploda, baš tih dana, po
riječima mesara, učestalo međusobno povređivala, lomila noge i sl.
Nakon nekog vremena zajedeš se svega svinjskoga. No, uzalud si odvraćao Magdu od njezina ritualnog darivanja mesa utorkom i petkom.
Počneš tada meso davati susjedima. Isprve nije
išlo. Tko još danas, samo onako, nizašto razdaje svježe meso? Zar nekakav kazališni kritičar?
Vjerojatno samozvani! Svašta! Svijet je otišao u
… mal ne rekoh gdje! Ma, i reći ću … u 3LPM!
Onda ponudiš meso udovici umirovljenog
profesora književnosti i matematike, koji ti je
i jedan i drugi predmet predavao, ona samo
pokatkad prihvati tek dva-tri manja komada,
liječnik joj brani svinjsko, zbog visokog tlaka i
kolesterola, dočim se supružnici Horvacki Horvat isprve bezmalo uvrijede, kada im, onako
besplatno, ponudiš meso (pa ne misliš ti valjda
da su njihovi prihodi do te mjere bijedni), no,
nešto kasnije se ipak predomisle i gotovo skrušeni, dođu po cijeli but, još danas će ga češnjakom špikati ...
71
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? – Ma, što reći, meso je prelijepo već i ovako na
oko, a očito je i svježe (gle, pa još je vruće!),
šteta bi bilo baciti ga, nedajbože, a ako ga se
stavi u duboki zamrzivač, kasnije to više neće
biti onaj okus … – Sutra im baš dolaze djeca s
unucima, a plaća kolika god bila, ovdje je svakako nedostatna … Poslodavci mogu plaćati
zaposlenike, kako oni odluče, mimo svega, ma
i od oka, ako tako hoće … država više ne skrbi
za radnika! Ne kažu ljudi, uzalud; lakše je tu
zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma …
7.
Neznanci se kucnu, otpiju po dobar gutljaj
vina razrijeđenog soda-vodom, iz čaša za «dugi
korak», pa se još jednom ovlašno kucnu, prije
no što ih odlože preda se na stol.
– Misliš da je uočljiv stupanj demencije rukovodećeg sastava jedne od ovdašnjih stranaka
rezultat tek puke slučajnosti, nakon što su se
ondje okupljeni likovi, naprosto tako stekli, a
potom međusobno snjušili? – pita, u poluglasu,
niži Neznanac višeg Neznanca.
– Ili je, možda, ipak, na djelu stjecaj ni malo slučajnih datosti tragom kojih smo postali svjedoci kakvim rezultatom može uroditi promišljeno
sinkroniziran utjecaj i izravni upliv dva ili više
odjela Ud-be bre, nakon obazrivo provedene
višegodišnje selekcije putem novinskih kuća,
škola, fakulteta, banaka, različitih tvrtki, crkvi
i sekti, kudova i sportskih klubova, udruženja
građana, luksuznih budoara, jeftinih i kolodvorskih svratišta ….
– I ne zaboravimo, također – zavergla nakon
kraće stanke iz iste intonacije – kako je u pojedinim razdobljima, od presudnog značaja bio
prinos odjela kemijsko-biološke provenijencije
koji obogaćuje ponudu i sastav ila i pila ciljeva,
uvođenjem ovoga ili onoga u jelovnik i pićovnik, što prema potrebi može poprimiti opis ove
ili one bolesti, uz možda (ne)očekivano dramatičan nastup promjena vezanih uz starost, itd.
Mogućnosti su razne i znatne, ratne i neratne.
No, kako god okreneš, sve je to skupa, ipak
suha već drekovina! Barem što se mene tiče.
– Ne misliš valjda i ti – uzvrati mu viši Neznanac, ponešto zamišljen, ili još prije će biti, neskriveno zgađen – da se Ud-bi dovijeka i proizvoljno mogu pripisivati sve one ovozemaljske
pojave, kojima se ne uspijeva, iz prve, i bez
ikakve muke pronaći razjašnjenje?
65-72
– Čuj stari, ja se ne opterećujem time, tko tu
što čini; kome, zašto i pošto – spremno će niži
Neznanac – ali svaki put kada zapazim pojačano djelovanje te udbovine-babovine-sabljovine, neovisno o njezinu pojavnom obliku, u
raznoraznih likova (pojedinih novinara i njihovih ravnatelja, odvjetnika i njihovih odvjetnika,
znanstvenika i njihovih svećenika, ili obrnuto
…), znam da su u tijeku nečega, ili se intenzivno
sprema njihovo djelovanje, što očito je ne uspijevaju baš uvijek i u cijelosti prikriti, ma koliko
se i kako skrivali u neznatnostima.
Neznanci ušute. U narednih pola sata samo
lagano otpijaju svoj «dugi korak», uživajući u
poznatom okusu. Onda poruče još po jednu turu. I nastave šutjeti. Novopečeni gazda
Cafea kod korintskih stupova, kojega od stalnih gostiju zna tek nekolicina, smatra da su ta
dvojica likovi iz jedne suvremene drame, (nije
zapamtio koje) što će se u ovdašnjem kazalištu
– tek igrati, a režirat će je, onaj, ma, kako li se
zove …?
Bandaš Grgo Kujundžić i bandašica Mirjana Dulić
72
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Igor Šipić, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana
73-77
Otvorenost prve žene prvim
je danom Mediterana
Igor Šipić
Sanja Knežević, Mediteranski tekst hrvatskoga nog u hrvatskoj mediteranskoj baštini i sadašnjosti funkcioniranja socijalnog kapitala.
pjesništva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.
Još jednom Aretuza
Ženska odnosno rodna strana mediteranskog
univerzuma posljednjeg je desetljeća doživjela
pravu znanstvenu ekspanziju. Na tom polju nastaju znanstvene institucije koje u svojim istraživačkim i obrazovnim programima povezuju
srodna područja istraživanja, inače povezana
sa ženom Mediterana, poput reprodukcije, patrijarhalnosti, migracije, gospodarstva, religije i
slično. Hrvatska nije imala niti jedne istraživačke organizacije ili programa na tim područjima,
ni istraživačkog projekta koji bi se, posebice na
toposu hrvatskog Mediterana, posvetio rodnim
odnosno ženskim studijama, sve do 2006. kad Filozofski fakultet u Splitu nadležnom Ministarstvu
RH podnosi elaborat o osnivanju međunarodnog Sveučilišnog studijskog centra za interdisciplinarna istraživanja STUDIA MEDITERRANEA.
Iz elaborata o utemeljenju centra doznajemo
da je tu neopravdanu prazninu s jednim od dvanaest projekata programa (Penelopa – ženska
strana mediteranskoga univerzuma) pokušao
zatvoriti istraživanjem roda (rodno se odnosi na
konstelaciju pravila, uloga i identiteta koji propisuju što i kako činiti pojedincima u njihovim socijalnim ulogama «žena» i «muškaraca») i ženske
strane antropologije Mediterana te ključne uloge žena u formiranju socijalnog kapitala (ON je
plovio, ribao, odlazio u svijet, (na)vraćao u stari
kraj, mijenjao navike, društva; ONA je ostajala,
održavala potrebnu mrežu lokalnih i obiteljskih
odnosa). Međutim, od dvanaest, među pet odbijenih projekata programa, nije prihvaćen u
nadležnim institucijama upravo projekt koji svojom eksploracijskom i deskriptivnom ambicijom
popisuje i formulira neistražene probleme kako
bi se pristupilo sistematskim istraživanjima rod-
Sedam godina poslije, javljanjem knjige Sanje
Knežević Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.), shvaćamo
golemost štete po takvu odluku, no i usmjerava
nas na autonomno rješavanje problema: može li
se na njega takvog, muškog, uopće gledati bez
uloge i utjecaja žene? Čini se da ne, jer što bi to
značilo? Gledati kako se mitovi i legende pretvaraju u stvarnost, a ne priznati autorstvo potpisa
ženske ruke. Ne! Nismo za nikakve konstrukte,
pred nama je knjiga čista kao suza, jedna od
rijetkih knjiga s naslovnicom, doslovnim licem
Mediterana, kakvo ono jest u svojoj ontofilogenezi, umjetnički dotjerano do savršenstva arhaičnog obruba, nesagledivih, nepotrošivih granica doticanja. Autorica se odlučila kazati dosta!
kopnenoj statičnosti i hrabro ušla u svoj vlastiti
izboj, ono što zauvijek od mita ostaje, «kad pretvorena u vrelo svoj protok kroz morske tmine
pronađe i ode, a on je stiže, da s njom smiješa
vode» (Bijesni Orlando, Lodovico Ariosto). Kako
inače objasniti anatemu vode kao odnosa Alfeja
i Aretuze. Thales iz Mileta imenuje upravo vodu
elementom koji je u osnovi svega što jest. Pet
rijeka je ukleto da bi se ispunio još jedan obrazac
mediteranizma – dakle, onoga što stalno preživljava svoju prošlost i izdvojeno je iz povijesti kao
ukupne dinamike nestajanja. Taj maximus razvio
se na osjetljivosti obala, kao da sjedimo na rubu
jedne velike spolnosti koja se otvara i zatvara na
načelu međusobnih dodira.
Stoga nam nije cilj navoditi razloge reinvestiranja
u petoricu pjesnika. Nije svrha ni dopravak, dogradnja više nego briljantnih teorijsko-analitičkih
ekspertiza svakog pjesnika pojedinačno, njegove introdukcije i rasta spram jezičnog materijala i
metodskog alata. Nije niti pisanje ozbiljne znan73
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Igor Šipić, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana
stvene recenzije, autorica je svoju tezu uspješno
obranila. Čini se najpristalijim potražiti odgovor
što je onih pet uvodnika, serpentina do očaranosti smislom dekadencije jednog morskog superega koji to nije prestao biti ni u svojoj dubokoj
prošlosti kad se dijelila spolnost izabravši druge
puteve opstanka. Zapravo se pitamo: je li poiesis
trajan ispravak ljudske nemoći da se suprotstavi
silama prirodnih zakonitosti. Ta nit nikada nije
prekinuta na Mediteranu, i kao što svako stablo
u jesen odbaci svoje potrošene listove, jezik uvijek nanovo zazeleni, zaplavi svoje vjetrodare,
iskonske stubove plavih pučina, jedra čovjekove
sudbine.
Sadržaj ove knjige bio bi disonantan jedino kad
bi čovjek (čitatelj) bio nespreman za traume
plovidbe. Na otvorenom moru to bi predmnijevalo neznanje na području stelarne navigacije.
Kazao je Numenije, «kormilar, kada plovi preko
širokog mora, sjedi visoko iznad kormila i vodi
brod pomoću njegove drške, ali su mu oči i um
napeti izravno prema nebu, gledajući stvari visoke, jer njegov kurs prolazi preko neba iznad,
dok on plovi po moru ispod.» A budući to navodimo simbolički, čitajući knjigu, iz stranice u stranicu, s vala na val, tematizirajući zvijezde «kao
nedohvatne svjetleće nebeske bisere», naprosto
osjećamo sigurnost u vođenju broda, ne samo
zbog argole, koju autorica drži čvrsto u svojoj
ruci, nego i kursa plovidbe koji ponajviše erogeno utječe na privid mora («...krećemo stoga iz
orijentacijsko-plovidbene perspektive Sredozemlja, »krstareći« s Juga» 35). Didaktički gledano,
ploveći po zvijezdama, pošla je po naslov u starim okvirima (po)morskog sučeljavanja – Luko
Paljetak, Jakša Fiamengo, Arsen Dedić, Tomislav
Marijan Bilosnić, Boris Domagoj Biletić, kontra
amalgama živog Sredozemlja. Svojom koherencijom, a ipak do u jednu različitost, petorica
pjesnika do kraja će predstavljati ona jadranska
ishodišta koja će svojom foničnošću znati nadomjestiti stvarnost transponibilnosti kontinentalnih gradova. Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar i
Pula, poput otočja obmane, zajedno na starom
povijesnom plovidbenom putu hrvatskom obalom, pet zvijezda, pet rijeka koje proganjaju svoj
izvor, nimfu koja će im, i sama se pretvorivši u
vodu, dati vodeni oblik. «Bogovi vode uvijek
traže sjedinjenje s izvorom», što je zrcalno perspektivna imaginacija «sna o Picassu»; sva zapravo i jest u rukama mediteranskog slikara:
73-77
Mediteranske oči
Tvoja ruka otkriva
Mirisne boje.
(S. Knežević, San o Picassu, Zadar, 2004.)
Uvod u geografiju poezije
Ukazujući na činjenicu kako na Mediteranu nije
moguće provesti jezični apsolutizam, i kao haiku pjesnikinja Sanja nam sugerira životnu iskru
kao umijeće kontinuuma što vodi u sarkazam
odgovora zašto je u njemu sve tako strasno a
nedostupno. Poručuje nam danteovski – svatko
treba računati na kratkovječnost. Na toj objekciji
počiva njena izbornička uloga u kojoj se autorstvom razliježu osjećaji sjedinjenja s čovjekom,
koliko i s potrebom znanstvenog valoriziranja i
sveučilišnog zauzimanja za fenomene mediteranske kulture poput toposa ili maricentrizma.
Zato aktualno djelo, i mimo književnog sudioništva, ima golemu važnost. Ono podiže razinu
zemljopisnosti naše obale do najviše skale europskog humanizma.
Pored toga što izborom petorice pjesnika ne
diskriminira postojeći poetsko-književni prostor
Dalmacije, Primorja i Istre, pače, naglašava potrebu širenja sličnih istraživanja i na druge književne žanrove i podvrste, unosi u hrvatsku književnost još jedan vrijedan povijesno-znanstveni
prinos. Osvjetljava nama nerazumnu i politički
nametnutu geografsku zapuštenost i marginaliziranost kao svjetonazorsku laž historiografije na
tragu blistave Valéryjeve esejistike ili još snažnog
patosa Kulundžićevih riječi kako su «naši historičari književnosti i naši bibliolozi silom zatvarali
oči jer ih nikako nisu mogli strpati u svoju shemu
o nama samima kao srednjovjekovnim barbarima koji bi bez Rima i dalje ostali gdje su i bili.»
(Z. Kulundžić, Tragedija hrvatske historiografije,
Zagreb, 1970.)
Opservirajući pet kompleksnih biografija kao
asinkrone dijelove njihova opusa, Kneževićka se
koristi golemim kontrategom poznavanja teorijskih cjelina da bi kroz analitiku puteva dopremanja materijala dokazala suprotivost kao funkciju
ravnopravnih obala i time logičnu uključenost u
sustav mediteranske kulturne zajednice. Mikrokozmos Jadrana preuzak je okvir za distribuciju
pjesnika izraslih na djelima velikana starije hrvatske književnosti, kao što golemost Sredozemlja
uvijek navraća i u najmanje džepove matrixa
74
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Igor Šipić, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana
svoje slobode, poput Jadranskog zaljeva. Jer
medijator je zastalno more. Držimo to izuzetno
bitnim dijelom disertacije, koliko god da je teza
kročena samokritičnošću, u kojoj je i određene
količine kombinatorske sposobnosti, igre fantazije, intuicije i invencije (conditio sine qua non).
Od onog dosada neuočenog znanstveno i do
tog momenta znanstveno neiskorištenog, izvornim postupanjem, fenomenima mitsko-simboličkog (Bilosnić), intertekstualno-ludističkog (Paljetak), popularno-kulturnog (Fiamengo, Dedić)
i hermetičko-palimpsestnog (Biletić) modusa
pjesničkoga mediteranizma, osigurala je poveznice iz poetskog u geografsko, iz geografskog
u tradicijsko, s vječitom težnjom k rekonstrukciji
obnovljivih izvora nostalgije. Razvidno je, navodi autorica, da je mediteranski tekst u svom kontinuiranom razvoju potpuna i autentična slika
hrvatske moderne i postmoderne umjetnosti.
Ono što je u trosloju prostor – povijest – baština
započelo s Kranjčevićem, Nazorom i Ujevićem,
nostalgičnim su povratkom rekonstrukciji tradicije zatvorili postmoderni »Jadranci«.
I to nam se čini arhitravom kronoloških mogućnosti analitičara, od dosada nesagledanog golemi spomenik ne samo petorice sretnika, nego i
naše drevne prošlosti, tako rječit i monumentalan, da ga možda neće shvatiti i priznati kao književno-povijesnu činjenicu samo oni koji na našu
prošlost još uvijek gledaju kroz «zamagljene tuđinske naočari». Autorica je bez zadrške jasna
«što je to znanstvena istina i način mišljenja, a
što kruhoborstvo» (Z. Kulundžić). Aristotelovski
kazano: drag joj je Platon, ali joj je draga i istina.
Prema stilu i načinu na koji interpretira pjesničku građu, ova knjiga je klasični periplus ako na
mediteranski tekst petorice pjesnika motrimo s
aspekta živčane stanice, dakle onog što pulsira
u njihovoj ambijentalnoj muskulaturi, ali također
je i kompas ako ih uvrstimo u astralni atlas za
sigurnu plovidbu pod ovom kapom nebeskom.
Ergo, nije im udarila žig dugovječnosti, jer ona
to i ne može, ali je sad povijesti književnosti
predala argolu u ruke. U nezasitnom mediteranskom ekspresionizmu suptilna duša nad probirom hrvatskoga dužobalnog pjesništva ovdje
je iskaz bitnih razlika u načinu i metodi pronalaska puta do znanstvene istine, što je potvrdila i
mentorica mlade znanstvenice Dubravka Oraić
Tolić riječima kako se radi o osobitostima i originalnostima pristupa interpretacijama i analiza-
73-77
ma koje nadilaze u znanosti uobičajene prakse.
Od zapadnih elidskih luka do Ortigije doista se
plovi na 37. stupnju sjeverne geografske širine. S
tom paralelom Sanja Knežević otvorila je nove
mogućnosti u pristupu do geografije poezije,
povezala je pjesničku suvremenost i tradicijsku
antropomorfnost pjevanja u skladnim metričkoritmičkim rasponima i rimama na ovim povijesnim prostorima.
Habemus papam
Insinuacije ovdje ne pomažu, razgovor između
podcrtanoga i nekritičkoga potpuno je otvoren:
s nakanom ogledavamo ulogu i utjecaj žene na
mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, anabaze koje same pronalaze put do kroćenja poetske
mašte, u kumulusu univerzalizma govora slijede
put rezonance duha jezika spram misli pjesnika,
iz predikalnog revindicirajući se u predikativno,
što maestrira i senzibilizira se, poglavito kod Paljetka («Paljetak kao istinski Mediteranac u prirodi i zemlji vidi ženu, očekujući i tražeći tajnu
vječne žene, odnosno tajnu svijeta stvorenoga
na dihotomiji muškoga i ženskoga prepoznavanja i sjedinjenja.» 47), Fiamenga i Bilosnića, kao
zatvorenost i sigurnost svake zaštićene luke, svakog dobrog sidrišta. S pozicije «eshatološke misli
koja se sjedinila s ekološkom osviješćenošću»,
jedina je izgledna mogućnost da se sačuva mediteranski svijet i njegova dokaziva eksponencijalnost. Upravo kako i terasastim zabilježbama
bivaju aktualni pjesnici dok nam drugi život daju
uzimajući od onoga što u sebi je ono sâmo, da
bi mnome bilo. («Pjesnici Mediteranci kao da se
samodopadno kupaju unutar bujnosti vlastitih
riječi, živosti slika, uglazbljenosti stiha.» 55).
Pjesnici su kolateralne žrtve psihoanalitike i bioanalitike Mediterana, oni bježe u njegove svijetle trenutke, uvlače se u njegove modre rukavce
da bi zaboravili na zbilju tamnog doba koja ga
svom silinom i danas protresa («...upravo bijeg
od zbilje postao dominantna označnica mediteranskog postmodernizma.» 45). Međutim,
kristalizacija svake sjajne ideje odgađa svjetlost.
Poput polarne noći, svaka je utišanost gromoglasno iščekivanje. Zato ovim poetama («pišući o ženi i moru kao vječnom usudu čovjeka»
57) odzvanjaju mediteranske sinteze kao udarci
bata o trezore mjedene. Može li se prići bliže
trudovima rodilje? Platonska žena u prozirnoj je
halji – prostoru ljubavi koji u poeziji nije ravno75
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Igor Šipić, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana
pravan partner. Ono što ispišemo u službi zvučnosti stiha i slikovitosti kao vječitom čežnjom,
učas nam vrati neslobodom kao izgubljenom
«slikom vječne žene, za kojom tragamo kao za
vlastitim ispunjenjem». Do u takvu potankost
odlazi autorica po svoju samosvijest o čistoći
poezije. Servirajući stol za dvoje u Paljetkovoj
«Kući», i sama ispisuje bitnu simboličku topografiju Mediterana – «kao žene i kao običnosti
svakodnevnog života».
Suvremena kritika ilustrativni je iverak spram neumoljivosti mediteranske uspostavljene tipično
hidrografski kao poveznice dubina i svjesnosti
života na nultoj točki čovjekova postojanja i
opstanka. Morskom površinom, čistim palimpsestnim izrazom, ne da se manipulirati, niti joj
se dodvoravati. Ovo djelo je literalizacija ideje o
povezivanju pet luka-pjesnika kao mjere života
da bi se ostvario habemus, komunikacijsko sredstvo, ispravak vrijednosti, koji će povratiti vjeru
u vrelo pisane riječi prije nego se Mediteran odvojio od svoga tijela. Izgubljenog u svekolikom
kaosu postpostmodernističkog multistresa, više
nego ikada, danas osjećamo njegovu distorziju
kroz začudne pjesničke slike, ali i istodobnu prepoznatljivost kritičke misli zapadnoeuropskog
kulturnog kruga.
Pro memoria
Moderan mediteranski tekst nastao je u neznanju kao objedinjeno živi graditelj i rušitelj, zlatousni polivalent odčitavanja «žene koja se otvara oslobađajući svoju kosu». To zvuči strašno
freudovski, «ništa se u tijelu ne događa što nije
povezano sa seksualnošću», ili, pak, blochovski,
«povijest dostojnija tog imena od naših stidljivih
eseje na koje nas danas svode naše mogućnosti, napravit će mjesta avanturama tijela». Tijelo
je uistinu središte, centar glazbe, jezika, začudnosti slika, u kojima prepoznajemo svu tradiciju
i kulturu iz koje izrastaju, u potpunosti izgrađeni
na mehanizmima arhetipskih shvaćanja dijelova
jednog te istog morskog «bića», živog, njegove
filogeneze, ontogeneze, njegovog zasebnog
bića, koje je u stanju «sve izjednačiti», poistovjetiti more, ali i diversificirati ga «u ruhu ženskoga,
koje jedino može promijeniti svijet i vratiti ga u
sklad s prirodom.» Muška je to slika plovidbe
kao muškog principa pod kojim će prostori biti
podčinjeni bez ostvarenja vlastita života. Onaj
koji nikada nije upravljao brodom ne može zna-
73-77
ti što je to materinstvo pod našim nogama. Na
tom melodramskom odnosu, poput lika Majke
Lactans, počiva i bit Mediterana – genitalnog
oca jezika – stigme odrezanih mošnji Urana bačenih oceanu u veliki izazov i iskorak Afroditina
rođenja.
Pa ako bismo htjeli donijeti opći sud o aktualnom djelu kazali bismo: otvorenost prve žene
prvim je danom Mediterana. Danas, u njegovoj
dubokoj starosti, minuciozno analiziranje umjetnosti poetike potvrđuje potrebu pribjegavanja genitalnoj kreativnosti Sandora Ferenczija.
Tim lakše nam je razumjeti kreature autorice u
lukovski melioriranoj mekoći kojom gazimo petrarkistički idiličnošću vječnog mediteranskog
krajobraza do »malih gospodarica«. Bile bi to
mnogo osiljenije figure da s druge strane nije
motiva mita i legende. Nije li se sve to i dogodilo? Koliko je tu simbolizma kreature, a koliko
suvremeno neuvjetne stvarnosti, koju Kneževićka nalazi u punoj opunomoćenosti bilosnićevskih Vila: pokazati da je prostor obrnuta, zrcalna
avitalistička slika koja porađa terminologijom
duhovnosti i same mrtve prirode. Anakreontika
je tu tek usputan, prateći menadski manifest. Mi
se trebamo u toj slici, u njoj jestvo ostvarujemo,
traganje koje će tek smrt razlučiti, udvojiti se na
metempsihotičnoj Teslinoj svjetlosti («I zapamtite: nijedan čovjek koji je postojao, nije umro.
Pretvorili su se u Svjetlost i kao takvi postoje i
dalje.») na ono što je u nama mrtva priroda, i
ono što je i njoj priroda božanskog.
Znanost je neumoljiva, Sanja Knežević zapalila je sporogoreći fitilj – ontofilogenetsku vezu
čovjeka i mora trajno zapisanu u poetici petorice «Jadranaca». Od Dedića, koji snaša odnos
predgrađa (provincije) i intelektualnog centra,
čija je šansona, svjedok i slikar vremena, preko
Fiamenga koji se izgubi u vrevi kapitala jer ulice
tamo ne vode k moru, do hermetista Biletića u
funkciji harmonizacije svih sudionika u njihovoj
temperamentno-hereditarnoj razlici. Kako Dedić ne može bez drame onog što je transmisija
od grla punog tragedije, melankolije, nostalgije,
do «ljubavi koja se ne konzervira u hladnom»
(Edith Piaf), tako ni Biletić ne propušta priliku
relativiziranja zbilje i ispisivanja identiteta. Naprotiv, demaskeracija mediteranizma odvija se
«glazbom koja može reći isto koliko i riječi». Sva
njegova dugovječnost stane u jedan plavi dan:
«Ljubav nije pitanje vremena, to je pitanje ko-
76
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Igor Šipić, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana
ličine. Ja ne bih mogla voljeti više u deset godina nego u jednom danu.» Da nije u pitanju
monohemerična, nego ponovno metatonična
mediteranska skliskost potvrdila je legendarna
Edith i u svojoj vertikali: «Vi ne razumijete moju
pjesmu. Ja pjevam iz najdubljih dubina moje
duše, moj glas i krik dolazi iz mene iznutra, iz
svakog dijela mog organizma, od nožnog prsta,
vagine i trbuha do grla. Ja proživljavam dramu
pjesme dok pjevam.» Naravno da poratno razdoblje dovodi šansonu na pijedestal recitala
ljubavne i socijalne pjesme udaljenu od svog
središta, duboko mediteranskoga, genitalno-ferenczijevskog, onog što trajno evocira trijumf
ljubavi, s jedne strane, s druge, grubost sudbine, dahćuću tjeskobu vlakova kad odlaze na
sjever, ili radost svjetlosti, fatalnost srca, kad se
vraćaju k jugu «najviših nota, jasnih i čistih tipki
poput božanskih poteza kista, koji se pojavljuju
u mračnim temama Francisca Goye ili Eugènea
Delacroixa.»
Pro patria
Aktualnom knjigom naprosto tutnji zajedništvo
nadnacionalno-entitetskog integriteta prostora
sredozemnog Jadrana i pentaloške kompozicije povezane jedinstvom opće zamisli sindroma
glaukovski raspoloženog jezika. Njegovi odjeci
sežu do Sètea Paula Valéryja (otac Korzikanac,
majka đenoveško-istarskih korijena), do Unamunova lučkog Bilbaoa i obale Egipata Rifaata
Sallama. Upravo se poetski tekst potonjeg «proširuje kako bi sadržavao mnoštvo glasova što se
prostiru kroz vrijeme i zemljopisne prostore».
More gospodarom je, obala pjesnikom je.
Premda je rađena na gradaciji teoretsko-modusne raznovrsnosti spram ekvivalenta navigacijske
longitudinale, epicentričnost nam ipak dopušta
da diskretno presložimo građu tako da poveže
sve bitne komponente povijesne dezintegracije
i istodobno civilizacijske ustrojbe prostora naviknutog na ona rješenja koja preslagivanjem, od
rane mitologije do renesansne i barokne revitalizacije, nisu gubila mnogo od razračunavanja
s maritimnom prošlošću. Ponajprije bismo zapodjenuli za pojas centralnu jadransku poziciju
Šibenika, grada Petra Krešimira IV. (sad je bitna
i posveta malom Petru Krešimiru), potom, na
jednakoj udaljenosti, Splita i Zadra, te, konačno,
Dubrovnika i Pule. Simetrične udaljenosti od šibenskog epicentra četvorice pjesnika, zacijelo
73-77
najsnažnijih imena i njihovih područnih književnih sektora, prenose jasnost poruke prostorne
i jezične interpolacije: povratak tradiciji, vrijednostima domovinstva, mediteranstvu kakvog
poznaju i antika i rano kršćanstvo i renesansnobarokno stvaralaštvo u Hrvata, što nikako nije u
protimbi sa srednjoeuropskim književnim kontaktima. To je potpuno jasno i iz samog naslova
knjige (mediteranski... / hrvatskoga...): diversifikacija nacionalnih vrednota bitna je isto koliko
i njihova homogenizacija. S tim se procesima
moramo suočiti, naučiti se nositi s pravim vladarima svih početaka – talasokratskim južinama
Raguse i pučinama Comeze, Krešimirovom niveletom i starom jezgrom ravnokotarskom, zapusima Hiperboreje. Početak je uvijek na kraju.
Kao i dosada, brodovi će nadživjeti i grobove,
jer uvijek im preostaje ono krajnje – ploviti po
zvijezdama. A tada je bitno biti pjesnikom.
Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, Sanje
Knežević, dobar je razlog za revitalizaciju danas
već zabrinjavajuće zamrle ideje o Hrvatskoj kao
maritimnoj mediteranskoj zemlji s najdužom
morskom obalom na Mediteranu i zadnjim nedevastiranim arhipelagom u Europi. Danas je
Mediteran mitologem kolektivne europske nostalgije za izgubljenim zavičajem – otok mora
u oceanu kopna, čija likvidna narav jest njegova
bit iz koje se mogu deducirati mnoge pojavnosti na svim razinama interpretacije. (J. Božanić)
Takve spoznaje do danas nisu utjecale na razvojne hrvatske potencijale. Hrvatska treba na
europskoj i svjetskoj razini valorizirati sve svoje
resurse kako bi opstala i sačuvala svoj identitet
u procesu europske integracije i globalizacije. A
postmoderno pjesništvo hrvatskoga dužobalja
u tom procesu kapitalno je i rudimentarno vrelo
sredozemne pismenosti, koju više nije moguće
opovrći niti na političkoj sceni.
Zar je to više zahtjevno od mogućnosti da se Alfej preobrazio u Odiseja, ili manje, da je Odisej
postao Alfej.
77
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
78-92
Veličina biskupa
Ivana Antunović
ĐURO VIDMAROVIĆ
Andrija Anišić, Vjersko-moralna obnova
braka i obitelji. Model
opstanka i napretka
naroda u djelima Ivana Antunovića, Subotica 2013.
Biskup Ivan Antunović
veliki je preporoditelj
Hrvata Bunjevaca, ali i
veliko ime u kulturnoj
povijesti cjelokupnoga hrvatskog naroda.
Do sada se manje
znalo o temi koju je obradio Andrija Anišić u
svojoj doktorskoj disertaciji, kako stoji u naslovu ove knjige. Djelo je objavio Katolički institut
za kulturu, povijest i duhovnost «Ivan Antunović» iz Subotice. Riječ je o znanstvenom radu
ali pisanom akribijom i elokvencijom, tako da
je pristupačno i širem čitateljskom krugu. Kako
autor naglašava «drago mi je da možemo o
125. obljetnici njegove smrti njegovim, još uvijek brojnim poštovateljima pružiti i ovu knjigu.
Uvjeren sam, nastavlja autor, da je ova knjiga
najbolja zahvala biskupu Ivanu Antunoviću,
tom velikanu hrvatskoga naroda – bunjevačkog roda, za sve ono što je učinio za svoj narod
svojim nadahnutim i neumornim radom».
Recenzenti knjige koju predstavljamo su ugledni profesori iz Zagreba, prof. dr. sc. Stjepan Baloban i prof. dr. Vladimir Dugalić. Njihove su
recenzije priložene kao pogovori.
Prof. Baloban o radu dr. Anišića piše: «Andrija
Anišić u ovoj knjizi ukazuje na važno socijalno
djelovanje Ivana Antunovića koji u nepismenosti, ravnodušnosti i nezainteresiranosti dijela
intelektualne i političke elite, te osobito u siromaštvu i problemu vlastitog jezika vidi uzroke
narodnog propadanja odnosno ‘gubitka identiteta’ svoga naroda. (…) Ovom knjigom Ivan
Antunović dobiva značajno mjesto među pastoralnim djelatnicima- teolozima koji su ujedno i prosvjetitelji svojeg naroda, ovdje Hrvata
– Bunjevaca i Šokaca».
Prof. Dugalić piše: «Prije svega, potrebno je
ukazati na zahtjevni posao kompletiranja gotovo cjelovitog pisanog opusa Ivana Antunovića
koji do sada nije učinjen. Doktor Andrija Anišić
to je učinio na zaista izvrstan način te, ne samo
da je na znanstven i istraživački način pristupio obradi bibliografije Ivana Antunovića, već
je sam istražio do sada neistražena djela Ivana Antunovića te ispravio krive podatke koji
su se do sada često pojavljivali u literaturi. (…)
Osim toga, problematika s kojom se susretao
Ivan Antunović na određeni je način prisutna
i danas. Na osobit način proročke su bile riječi
Ivana Antunovića kada se prepoznao komunizam, a potom liberalizam, kao ideologije koje
razaraju obitelj i istovremeno narodnu dušu.
Istodobno, autor ukazuje i na važno socijalno
djelovanje Antunovića jer je u nepismenosti,
ravnodušnosti i nezainteresiranosti jednog djela intelektualne i političke elite, problemu jezika, a osobito siromaštvu vidio glavne uzroke
narodnog propadanja. Stoga, Antunovićevo
djelovanje bitno je obilježeno promicanjem
duhovne obnove i vjere koje mora vodi izgradnji obiteljskih i socijalnih kreposti. Znakovite
su s toga neke Antunovićeve tvrdnje: nema
napretka naroda bez školovanja, te slobodne
Crkve u slobodnoj državi».
Andrija Anišić je pomnim proučavanjem ostavštine biskupa Antunovića došao do spoznaje
kako mnogi stavovi ovoga crkvenog prelata koji je živio u drugoj polovici XIX. stoljeća
(Kunbaja, 19. lipnja 1815. – Kalača, 13. siječnja
1888.) aktualni su i u naše vrijeme. Posebice
78
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
se to odnosi na Antunovićevo učenje o obitelji kao osnovnoj ćeliji svakoga društva. Stjepan
Beretić u svojoj recenziji s pravom zaključuje:
«Gledajući s jedne strane važnost obitelji, a s
druge strane njezinu ugroženost, Andrija Anišić polazi od dva Antunovićeva glavna teološka djela: ‘Bog s čoviekom na zemlji’ i ‘Čovik
s Bogom u svoji molba i prošnja’. Ta djela je
posebno obradio u svom magistarskom radu,
u doktorskom radu obuhvaća Antunovićevu
misao o braku i obitelji u svim njegovim djelima a napose u brojnim novinskim člancima u
kojima je posao o toj problematici».
Kako nadalje zapaža mons. Stjepan Beretić,
«Antunović s jedne strane kritizira izbjegavanje
ženidbe, a s druge strane ukazuje na moralni
pad tadašnjega plemstva, za kojim se povode službenici i obrtnici. Opasnost za ženidbu
predstavljaju i bračni drugovi birani po ljepoti
i bogatstvu. Bračni drugovi koji su u prvim godinama braka imali više djece bili su izvrgavani
ruglu, kao i žene koje su rodile poslije četrdesete godine života. Za kasno rođenu djecu se
nitko nije htio starati. Brojna se obitelj smatrala
izvorom siromaštva, a Antunović piše: ‘Što god
su više diece imale to su mogućnijima bivale a
one s malo diece ostale su s malom imovinom
ili baš i propale’. Neke su obitelji propadale
zbog alkohola, koji je uzimao sve više maha.
Propast obitelji Antunović pripisuje i bogopsovci. (…) Tadašnji brak je ugrožavalo i praznovjerje: ‘prostodušnost našeg puka širom otvara
vrata praznovierstvu, što uporablja laži, varke
da ga uvede u svako zlo, koje drukčie naš puk
nikad ne bi učinio’ (…) Obitelj je patila i od
krivog odgoja – kad se djeci dopušta alkohol.
Premda ne odbacuje kažnjavanje djece, Antunović uvjerava roditelje da je bolje s djetetom
razgovarati, a ‘počinjeno zlo trieba tako predočiti i opisati da ono samo uvidi i prizna da je u
istinu kaštige zavriedilo’».
U navedenim riječima osjeća se snažan duh kršćanskog morala koji je univerzalan i vrijedno
ga je prihvatiti i u naše vrijeme. Živimo u desetljeću kada se brak kao naravna veza muža i
žene nastoji, kao nikada do sada, obezvrijediti
i relativizirati, a umjesto njega instalirati brak
koji se temelji na nenaravnim potrebama. S
toga je vrijedno poslušati što je mudri biskup
Antunović pisao o braku: «Ženidba žilama svojim dopire u temelj svakog ljudskog odnošaja,
78-92
stablom uzdržaje državu i Crkvu a krunom dostiže u visinu neba». Biskup je obitelji i braku
posvetio Biblijom nadahnute i poučne molitve
u svom molitveniku «Čovik s Bogom». Svaka ta
molitva ima i katehetski karakter.
Ženidbu je Antunović visoko cijenio: «U cijelom društvenom životu čovječanstva nema
važnijega dogadjaja od ženitdbe (…) U obitelji
leži izvor, vrilo, gnjizdo, ognjište svakog blaženstva ali i nesriće po ljudstvo».
Ovo su samo neki ulomci iz Antunovićevih djela, a sve što je on o ovoj problematici napisao
trebalo bi pomno pročitati. Osobito je dalekovidno ono što je biskup pisao o opstanku i
napretku naroda, a što i mons. Stjepan Beretić
u svome pogovoru naglašava: «Da bi narod opstao i napredovao Antunović preporuča školovanje, promiče gospodarski napredak (…) Za
narodni preporod Antunović je uzaludno očekivao pomoć tadašnje već odnarođene inteligencije».
Knjiga «Vjersko- moralna obnova braka i obitelji» obimno je znanstveno djelo s oko tristo
stranica teksta. Doktor Anišić je pridodao knjizi
popis svih radova koje je napisao biskup Antunović, ali i literaturu o velikome biskupu. Na
taj način ova bibliografija omogućiti će nekom
budućem istraživaču lakši pristup fenomenu
biskupa Antunovića».
Dok sam autor ovoga djela dr. Andrija Anišić,
u zaključku među ostali zapisuje: «Proučavanje cjelokupne relevantne pisane baštine
naslovnog biskupa Ivana Antunovića otkriva
nam svijetli lik velikana hrvatskoga naroda, bunjevačkog roda. Otkriva nam njegovu ljubav
i izgaranje za narod iz kojeg je potekao i za
Crkvu kojoj je pripadao. Otkriva nam i specifični način njegova djelovanja. Nakon proučavanja njegovih novinskih članaka knjiga i pisama
može se zaključiti da se kao zlatna nit u njima
provlači Antunovićeva teološka stručnost i dobro poznavanje mentaliteta naroda kojem pripadao i za kojeg je radio i živio. (…) Može se
nakon svega ustvrditi da je Antunović cijelim
svojim svećeničkim životom i radom, koji se
oslikava i u njegovom plodnom spisateljskom
djelu, želio ‘dvoriti svoj narod’, tj. pomoći mu
svojim poukama, savjetima i porukama da se
opredijeli za prave vrjednote».
Djelo Andrije Anišića vrijedan je prilog proučavanju zaostavštine biskupa Ivana Antuovića.
79
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
Slažemo se s autorovom tezom da veliki bunjevačko-hrvatski biskup, premda nije bio rezidencijalni već naslovni, svojim radom, vizijama,
kršćanskom etikom i hrvatskim rodoljubljem
natkriljuje mnoge suvremenike, posebno inteligenciju koja je zbog socijalne promocije
bježale od narodne samobitnosti i prihvaćala
mađarizaciju. Nakon nestanka Austro-Ugarske
Monarhije umjesto mađarizacije slijedit će serbizacija. Nažalost, u posljednjem desetljeću
našeg stoljeća dio te inteligencije u cijelosti se
odrekao se svoga etnosa, svoga hrvatskoga naroda kao dio vlastitoga identiteta i inaugurirao
bunjevštinu kao novi etnos, ne shvaćajući da je
to siguran put u asimilaciju. Nacionalni relativizam bunjevačko-hrvatske inteligencije, hvala
Bogu ne u većini, na koji je upozoravao biskup
Antunović zadržao se kao njezino trajno obilježje.
Doktor Andrija Anišić, svećenik Subotičke biskupije, istaknuti je pripadnik inteligencije, a
time i etničke elite Hrvata Bunjevaca koji se
nije odrekao vlastite etničke samobitnosti. Poželimo mu puno uspjeha kao znanstveniku,
svećeniku i društvenom djelatniku časnoga bunjevačko-hrvatskoga roda.
ROMAN O HOLOKAUSTU
Ivan Klarić, Henok, Naklada Bošković, Split 2012.
Hrvatskoj književnoj
kritici kao da je promakla vrijedna knjiga
autora Ivana Klarića,
književnik koji živi u Šibeniku. Pod efektnim,
mističnim, naslovom
«Henok», a u nakladi
izdavačke kuće «Bošković» iz Splita objavio
je vrlo dobar roman s
tematikom stradanja
Židova u Drugome
svjetskom ratu. Riječ
je o vrlo nadahnutom i književno relevantnom
ostvarenju. Ivan Klarić pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnika. Rođen je u Šibeniku
1972. godine. Do sada je objavio dvije zbirke
pjesama «Ruže i ništavilo» i «Mjesečeva kuća».
Klarićevi prilozi objavljivani su u najuglednijih
78-92
hrvatskim književnim glasilima kao što su Forum koji izdaje HAZU i Republika koju izdaje
Društvo hrvatskih književnika.
Radnja romana «Henok»1 zbiva se u Pragu u
vremenu između 1938. i 1944. godine. Kroz
životopis glavnog junaka autor je pokušao odgovoriti na teško pitanje, zbog čega su Židovi
bez panike gotovo mirno dočekali nacističku
vlast, a s njome i holokaust. Prag je odabran
s pravom jer nas podsjeća na Kafku i njegov
«Proces» u kojem je na epohalan način opisana sudbina i fatum maloga čovjeka u vrtlogu
velikih političkih silnica.
Naš junak, Izak Perlberg, novinar je, pjesnik
i ljubitelj glazbene umjetnosti. On nije politički djelatan. Nikome ste strane nije mogao
biti smetnja. Izak u romanu o sebi kaže: «Već
sam u kasnim dvadesetima osjećao kako me
društvo zamara. Ponekad, kada razmišljam o
svojoj ljubavi prema samoći, pomišljam kako
su se sve samoće mojih predaka slile u meni
i kako žive poput pijeska kojeg je rijeka nanosila stotinama godinama. Malo razgovaram s
ljudima. Imam svega nekoliko prijatelja. Život
sam posvetio pisanju. Valjda zato jer je pisanje
najugodniji oblik smrti. Montesquieu je u pravu kada kaže da je piščeva bolest pisati knjige
kojih se poslije stidi. U tom grozničavom poslu,
jedina utjeha piscu je to što je taj stid ipak manje neugodan od smrti i što ga može zamijeniti
za neproživljeni život. Nisam napisao mnogo.
Tek tridesetak pjesama i esej u dva toma: O tajnom biću povijesti, koji je naišao na osudu akademske zajednice. Ne želim da me smatrate
mislećim strojem koji unutar zidova jedne od
praških kuća promišlja svijet. Ja sam novinar
Praške riječi. Ulični prašinar koji je dobro upoznao život».
1 Henok ili Henoh (hebr. ‫ ְךֹונ ֲח‬, grč. Ενώχ,arap. ‫))سيرد‬,
po biblijskoj tradiciji sedmi po redu patrijarh, sin Jeredov i otac Metušalahov (Post 5,18-24). Drugi je Henok
bio Kajinov sin. Iako se samo kratko spominje u Knjizi
postanka, Henok je postao neizostavan dio židovskog,
a posredno a djelomično i kršćanskog misticizma. Za
njega se u Bibliji kaže da je bio pravedan («hodio je
s Bogom»), a ne spominje se da je umro, nego ga je
«Jahve uzeo k sebi». O njegovom uznesenju na nebo
gdje je, prema tradiciji, otkrio tajne zagrobnog života,
opisao anđele, mesijanska viđenja i posljednji sud,
nastale su drevne legende. Henok je glavni lik hebrejske apokrifne apokaliptične književnosti. Pripisuje mu
se apokrifni spis Henokova knjiga, napisana vjerojatno
u 2. st. pr. Krista, a sačuvana u etiopskom prijevodu i
grčkim fragmentima.
80
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
Glavi junak naše priče, premda bez ikakve krivnje, završio je u nacističkome koncentracijskome logoru. Zapravo, cijeli roman je sjećanje
njegove duše na posljednje godine života. U
logoru je bio i njegov prijatelj, Čeh Beneš, antinacist, zbog letaka kojeg je Gestapo pronašao
u njegovom stanu. Vrlo je potresan razgovor
između njih:
«– Tukli su me danima, ali nisam nikoga odao
– rekao mi je Beneš, snažno stišćući mišiće
čeljusti.
Zagrlio sam ga i potapšao po ramenima.
– Reci mi, Izak, vjeruješ li još u Boga?
– Vjerujem.
– I nakon svega?
Kimnuo sam glavom.
– Znaš što, Izak. Ja mislim da nas je taj tvoj
Bog stvorio i da ga više za nas nije briga. A
možda je to najviše što je mogao učiniti za
nas».
Na ovo za Židove strašno pitanje, Ivan Klarić
odgovara već naslovom svoga romana. Glavni junak Izak je zapravo neuništivi Henok.
«Odjednom se preda mnom pojavljuje Henok,
božanski namjesnik, biće iznad svih ljudi i
anđela, i šapuće mi tri riječi kojima je otpočeto
stvaranje (…) Već u ranoj mladosti počela su
me opsjedati bića iz prošlosti … Upoznavši ih,
shvatio sam kako ona već stoljećima tumaraju
između života i smrti i kako se više ne snalaze
ni u jednom od svjetova».
Tada radnja ulazi u sferu misticizma:
«Sjedim u dnu kozmičkog drveta i listam Evanđelje po Elohimu …2 Na samom kraju knjige
pronašao sam podatak koji me užasnuo. Autor jednog poglavlja, jer ni jedno poglavlje nije
napisala ista osoba, tvrdi kako je Evanđelje po
Elohimu između 1247. i 1258. napisao neki tkalac ćilima iz Smirne koji je pred kraj života oslijepio … U crkvenim krugovima, taj je spis bio
poznat kao Elohimov apokrif. U bijesu rimske
oligarhije, koji je pokrenuo biskup Laurentije iz
Padove, spaljeno je nekoliko tisuća primjeraka
rukopisa, ali je nekim čudom nekoliko primjeraka ipak sačuvano i navodno se rukopis opet
pojavio u Bavarskoj u 17. st. Od tada mu se gubi
2 «Evanđelje po Elohimu» ne postoji. Rječnik božanstva i demona u Bibliji definira Elohim kao množina
eloah, proširenom obliku zajedničke semitske imenica
«‘Il» (‘EL). Riječ Bog je množina od EL (ili eventualno
od ELOAH) i prvi je naziv za Boga. «U početku, Bog
(Elohim) stvori nebo i zemlju». (Post. 1:1)
78-92
svaki trag. Jedan nepotpisani autor iz 15. st. tvrdi kako je Evanđelje potom skrivano u dvorcu
Patricka Dukasa, plemića s juga Francuske. Dukas je bio pjesnik koji je u Evanđelju pronalazio
nadahnuće za svoje stihove što ga je na koncu
odvelo na lomaču zbog optužbi za sotonizam
i herezu. Drugi su autori opovrgavali autentičnost Evanđelja po Elohimu, navodeći kako povijesne ličnosti koje su u njemu opisane nikad
nisu postojale. I već kad sam pomislio kako je
Evanđelje vješta krivotvorina koja mi je pomutila razum pronašao sam druga svjedočanstva
koja su potvrđivala da su povijesne nedosljednosti u Evanđelju plod grešaka prepisivača, i da
je tijekom godina rukopis znatno mijenjan, i da
su neki dijelovi odbacivani, a drugi dopisani».
Završetak romana «Henok» potresno je svjedočenje o transcendentnosti poezije. «Ulazeći
u plinsku komoru izgovorio sam stihove koje
sam začuo u vihoru božanskog smijeha …
Ponekad u svibnju, oblaci mi zalaze u disanje.
Tamo gore, visoko iznad mene, ono što me čini
boljim, plavet je. Svila nekog utihlog svijeta. U
nebeskoj svjetlosti, ništa nije ostavilo trag».
Međutim, slijedi mudra, premda i mistična
tvrdnja: «Čovjek postaje čovjek tek kad prepozna smrt u grudima drugo čovjeka».
Henok nam poručuje:
«Ljudi ne umiru odmah. Za to je potrebno vrijeme. Njihovi predmeti su brana koja odbija
da prihvatimo njihovu smrt. Želimo se preliti u
prostor u kome oni borave. Ali nešto nas priječi. (…)
Zlo se prikriva. Ono otvoreno pokazuje svoje
gnjilo carstvo svima koji mu žele služiti. Poslije
će mnogi osakaćeni žigom poraza cviliti kako
su bili prevareni, ali to je samo njihov kukavičluk koji im ne dopušta priznati da su željeli
biti dio te crvljive gomile (…)
Nema ničega izvan umjetnosti. Sve ostalo je
tlapnja, grčevito udaranje o sjenovite zidove,
gušenje, bauljanje među fantazmagoričnim
likovima koji grme, urlaju, ali ne govore ništa.
(…)
Ako je poezija magija koja sudjeluje u stvaranju svijeta, onda je novinarstvo tamna sila koja
ga ruši. Božica Kali umočena u crnilo tiska».
Ostaje nam tajanstveno zbog čega je ovo literarno gledajući vrijedno djelo, a sadržajem vrlo
poticajno, pa i aktualno, ostalo neprepoznato
od hrvatske književne javnosti, pa čak i izvan
81
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
78-92
dosega židovskih čitatelja u Hrvatskoj. Javno
se hvale često puta loša ostvarenja, pa čak i
ona koja spadaju u političku promičbu, dok se
jedno ovako vrijedno djelo ubija ignoriranjem.
A romana poput «Henoka» nema mnogo. Stoga zaslužuje našu pohvalu i želju da za njega
sazna šira čitateljska javnost.
MUDRE MISLI IZ SUBOTICE
Lazar Francišković, Eseji, NIU Hrvatska riječ,
Subotica, 2012.
U nakladi NIU Hrvatska riječ koja djeluje u
Subotici kao jedna od institucija tamošnjih Hrvata, objavljena je 2012. vrlo poticajna knjiga
eseja književnika Lazara Franciškovića, pod
jednostavnim naslovom «Eseji». Knjigu je uredio i eseje izabrao poznati hrvatski književnik
iz Subotice Milovan Miković.
S posebnom radošću prikazujemo svako književno ostvarenje koje dolazi iz pera hrvatskih
pisaca što žive u Srbiji kao pripadnici tamošnje hrvatske nacionalne manjine. Obaviješteni
smo o brojnim teškoćama s kojima se suočavaju ovi autori, kao i cijela tamošnja hrvatska zajednica. Kao prvo, Miloševićev režim, a zatim i
sve srbijanske Vlade koje su došle nakon «vožda», poticale su razbijanje hrvatskoga etničkog
korpusa u Vojvodini, atakiranjem na ogranak
poznat pod subetnonimom Bunjevci. Hrvati
Bunjevci su hrvatska starina, potomci migracije
iz hrvatskih dinarskih krajeva u 17. stoljeću. Preselili su se u Bačke i Banatske prostore nakon
što su ovi oslobođeni od Otomanske okupacije.
Na tim prostorima zatekli su staru hrvatsku
populaciju koja je ondje živjela od doseljenja
etnosa u 7. stoljeću (V: radove akademika A.
Sekulić). Ova se populacija sjedinila s došljacima. U vrijeme mađarske dominacije nad Banatom i Bačkom vršena je žestoka dekroatizacija
Bunjevaca zbog čega je njihov plemićki stalež
pretočen u Mađare, a i veći dio inteligencije
prihvaćao je mađarizaciju. Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije i stvaranja Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca ( koja se 1929. preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju) umjesto
mađarizacije uslijedila je serbizacija i tzv. jugoslavenizacija. Srpska imperijalna politička elita i
znanstvenici koji su se upregnuli u kola veliko-
srpske etnocentrične politike, otpočeli su pisati
knjige sa pseudoznanstvenim tezama o bunjevačkim Hrvatima najprije kao Srbima katoličke
vjere, a potom kao o posebnome slavenskome
etnosu. Na žalost, tek nakon uspostavljanja suverene Hrvatske države i uspostave njezinih
punih diplomatskih odnosa s Republikom Srbijom, ostvaruje se ovaj naum.
Dio bunjevačke inteligencije prihvaća državnu
politiku i proglašava se posebnim slavenskim
narodom, s oštrom antihrvatskom retorikom.
Ovakvo nasilje nad jednom miroljubivom i kulturno visoko razvijenom nacionalnom manjinom prošlo je mimo ušiju europskih demokrata, ali, na žalost, nije izazvalo gotovo nikakve
potrese niti u politici Zagreba prema Beogradu.
SEOBE HRVATA BUNJEVACA
Izdizanje nekoga subetnonima na razinu etnonima moglo bi se razumjeti u 19. stoljeću. U
21. stoljeću to je teško razumljivo. Nešto slično
desilo se s Mađarima u Erdelju gdje se subetnonim Sekelji nameće kao etnonim, ali nešto radikalnije desilo se Rumunjima u Moldaviji gdje
se subetnonim Moldavani izdigao političkom
intervencijom iz Moskve na razinu etnonima.
Lazar Francišković je Hrvat Bunjevac rođen u
Subotici 4. srpnja 1948. godine. Pjesnik je, esejist i romanopisac. Od sedamdesetih godina
20. stoljeća objavljuje u časopisima Rukovet,
Polja, Dometi, Klasje naših ravni i drugdje. Njegove radove karakterizira povezivanje hrvat-
82
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
skoga književnog standarda s rodnim bunjevačkim ikavskim narječjem.
Do sada je objavio sljedeća djela: – Zov reči
(1977); – Utva bez krila (1980); – Stara crkva
(2000); – Hodočasnik (2003); – Hodočasnik
II (2006); – Prelistali smo za vas (2007); – Graal (2008); – Di, čuje pisma divojačka i pokoja
suza (2009); – Eseji (2012).
U knjizi koju predstavljamo Lazar Francišković
u žarište stavlja pojedinca koji sa svojom intimom biva skriven od očiju takozvane velike
javnosti i kao takav traži uporišta za svoj život.
Autor nastoji pronaći vezu tradicijskog poimanja i mišljenja svijeta sa suvremenošću u kojoj
živi. Milovan Miković u pogovoru ističe: «Moglo bi se reći kako Fracišković nastoji uspostaviti vlastito, sebi primjereno shvaćanje o lijepom
i poetološkom u pjesništvu. I jer je odlučan,
svojim kako sam kaže, nedopisperom, obraniti
i očuvati grad, koji očito je – voli, do kojega
mu je stalo, radi kojega i kojemu ispisuje svoju
lapidarnu, suspregnutu liriku, prozu, eseje …»
Kako bi smo čitateljima pokazali specifičan
Franciškovićev književni diskurs navodimo ulomak iz eseji pod nazivom «Salaši»: «Galebovi
u valu sutona načas umiju pod nebom ravnice
da razbiju tajanstvene sjene plaveti ove gotovo
svime i svačim prenapučene besputi. Hodoljubna slutnja govori da u nekom zatonu ovoga kraja i bili salaša, koje širine putova obilaze,
tinja i prah civilizacije. Debela hladovina vječnosti dotiče vrijeme zemlje. Neponovljivi u žitu
njišu laki neprohod trajanja. Sa jarom srpnja tajom se utapaju u paorski raskoš mitova. I tako
netko, u potrazi za njom, na gradini, čovjek
uronio u mirno svanuće pustare.
Tu i tamo kroz teleobjektiv kino-kamere prilaze neobuzdani vidici zelenila, sve dalja i dalja
iskušenja pohoda. Mirno modrilo rita svjetluca poput nevinih medaljona u očima djevojke. Skoro izbrisani nogom nepohoda, prema
doljnjaku negdje hiti kolski put i poneki otok.
U vlazi pohodnice u prasak, kao kada oluja
uznemiri savršenu ljepotu žetve, zalepečeozlačeno klupko, fazan se kotrlja u nepomična
jedra mladih topola. Iz gustiša gledaju pelikan,
roda, čaplja, kormorani i srna na pojilu. Sasvim
gori u zamahu svjetla, pršte sivo-bijeli galebovi
možda sa rijeke Thames dolje prate bućkanje
riba i gnjuraca. Sa crvenim lahorom pupa-bulki odmiče pozna žega ceste i otkriva tko zna
78-92
kada pometene, šipražjem kiše nabijene razvaline još uvijek rascvale zemlje. (…)».
Zbirka «Eseji» Lazara Franciškovića vrijedan je
prilog suvremenoj hrvatskoj prozi. Ovom se
knjigom autor priključuje krugu hrvatskih književnika iz Vojvodine. Prilika je spomenuti, s
posebnom radošću, što ovdje, u dijaspori, bez
odgovarajuće podrške kako države većinskog
naroda tako i države matičnog naroda živi nekoliko autora koje možemo smatrati, odnosno
uvrstiti među najbolja pera suvremene hrvatske književnosti. To su, da nabrojim samo njih
nekoliko, Petko Vojnić Purčar, Jasna Melvinger,
Milovan Miković i Tomislav Žigmanov.
KNJIGA KOJA BI TREBALA POBOLJŠATI ODNOSE REPUBLIKE HRVATSKE I RUSKE FEDERACIJE
Riješen slučaj ubojstva ruskih novinara 1991.
godine nedaleko Kostajnice
Vladimir Mukusev: Crna mapa. Priča jedne
novinarske istrage, Nakladnici : Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata –
ogranak Selište Kostajničko i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog
rata Zagreb, Selište Kostajničko , 2012.
U
Domovinskom
ratu pored hrvatskih
novinara poginula
su, nažalost, i dva
ruska novinara: Viktor Nogin i Genadij
Kurinoj. Njihova se
smrt dugo vremena
pripisivala Hrvatima
i srpski su je propagandisti obilno zloupotrebljavali. Istina je
bila drugačija: navedene novinare ubili
su pobunjeni Srbi. O tome je knjigu napisao
Vladimir Mukusev, istaknuti ruski novinar koji
je 20 godina vodio vlastitu istragu o ovoj tragediji. Mukusev je bio i zastupnik u parlamentu Ruske federacije 1990. do 1993. godine.
Uvodni tekst knjizi koju predstavljamo napisali
su dr. sci. Ante Nazor, Ivan Panđa Orkan, Anri
Vartanov, televizijski kritičar iz Moskve, i sam
autor Vladimir Mukusev. Djelo je u izvorniku
83
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
objavljeno na ruskome jeziku 2011. godine.
Na hrvatski knjigu je prevela Jana Pešić, istaknuta predstavnica etničke elite ruske narodne
manjine u RH.
U uvodnome tekstu istaknuti povjesničar Ante
Nazor piše: «Dakako, objavljivanje knjige ‘Crna
mapa’ izazvalo je reakciju na srpskoj strani.
Tako je bivši dužnosnik bivše samoproglašene
‘Republike srpske krajine’ Savo Štrbac u svojoj
knjizi ‘Rat i riječ’ (Banja Luka, 2011, str. 61.) priznao da su ruske novinare ubili Srbi, ali je pokušao ‘objasniti’ da su za njihovu smrt odgovorni
Hrvati, jer su naoružanim Srbima u zasjedi na
cesti iz Kostajnice prema Petrinji ‘dojavili da su
u autu hrvatski novinari’ (!?) Svaki komentar
ovakve konstrukcije, jednog u nizu pokušaja
zamagljivanja činjenica tzv. ‘borca za istinu’
suvišan je!»
Vrlo zanimljivo svjedočenje autora knjige o tijeku istrage koju je vodio, kako bi otkrio gdje
su stradali njegovi kolege i tko ih je usmrtio.
Njegovo svjedočenje otkriva prljavu igru sa
zločinom. Oni koji su novinare ubili prebacili su
krivnju na hrvatsku stranu nastojeći, ne samo
zataškati zločin, već postići uz to o sjajne političke, odnosno propagandne poene. Stravično
je i to što u svemu tome sudjeluje tadašnji vojni
i obavještajni vrh Jugoslavenske armije, zajedno sa svojom ekspoziturom u Kninu, te Veleposlanstvo Ruske Federacije kojem nije bilo u
interesu doći do stvarne istine. Riječi koje slijede zvuče potresno, tim više što dolaze iz pera
Rusa, odnosno prijatelja ubijenih novinara:
«Nalazili smo se u Ruskom veleposlanstvu u Beogradu, (op. a.), u odvojenoj ‘tajnoj’ sobi bez
prozora. U ušima je kontinuirano i ravnomjerno
zujao prigušivač koji je osiguravao prostor od
bilo kojeg prisluškivanja. Vani je bilo zagušljivo
vruče, ljetno sunce obasjalo je Beograd svjetlom koje su oči jedva mogle podnijeti, a ovdje
je bilo tiho, mračno i prohladno. Pričali su mi o
onome što se dogodilo. U glavi mi je bila samo
jedna misao: da smo putovali zrakoplovom,
stigli bi smo svjedoka vidjeti živim (…) Priča o
svjedoku je stvarno bila čudna. Nekoliko dana
prije našeg dolaska, u Veleposlanstvo se javila
žena koja je rekla da je supruga čovjeka koji
bi mogao ispričati o tragediji nestalih novinara. Ona je razgovarala s našim ‘diplomatom’ iz
Veleposlanstva i pitala ga: – Još uvijek tražite
naše novinare? Moj suprug Stevan Borojević,
78-92
nešto zna o tome. On je bio tamo i sve vidio
… Stevan je spreman dati informaciju. Naravno, ne besplatno, već za novac. Hoćete platiti?
Jeli to moguće? Morate nas razumjeti, mi jako
riskiramo …
Rekli su joj da će Veleposlanstvo odlučiti o skorom vremenu. To je mogla biti obična iznuda i
prijevara ( kao što se dešavalo u ovoj priči više
puta) ili čak direktna provokacija, prema tome
nisu žurili brzo odgovarati. Međutim, čekati se
nije smjelo, iskazi realnog svjedoka bi mogli biti
vrlo korisni. Ženu su ‘otpratili’ kući tako da ona
nije niti primijetila da su postavili vanjski nadzor
i utvrdili da u kući sa ženom stvarno živi čovjek
koji se zove Stevan Borojević. Kad su potvrdili
riječi te žene, stupili su s njom u kontakt.
– Spremni smo se sastati s Vašim mužem. Kod
njega će doći grupa u kojoj će osim predstavnika Veleposlanstva i sigurnosnih službi biti i snimatelj s kamerom. Ne morate se brinuti, film
ćemo odmah uzeti i odnijeti u Veleposlanstvo.
– Slažete li se s našim uvjetima? Hoće te li nam
platiti?
– Da. Ali i Vi se morate složiti s našim uvjetima. Kao prvo, razgovor će se snimati, a za to
su nam potrebi novinari. Kao drugo, vaš nam
suprug mora nacrtati kartu lokacije na kojoj se
dogodila tragedija i pokazati gdje su pokopani
poginuli novinari …
Sastanak je bio održan. Stevan Borojević je
detaljno ispričao o svemu što se dogodilo u
blizini Kostajnice. Nemarnim pokretom ruke
nacrtao je kartu, križićem označio mjesto gdje
su pokopana tijela:
– Pokazat ću vam kasnije gdje se to točno nalazi … Ovaj crtež je samo otprilike.
Pričao je kako je bio šokiran zbog ubojstva ruskih novinara na cesti iz Beograda za Zagreb,
kako su ga nakon toga ‘maknuli’ , jer je prigovarao zbog ubojstva. Ispričao je kako se ipak
uspio vratiti iz zatvora, a obilazeći kuće kolega
utvrdio je da je većina specijalaca koji su bili
toga dana kod Kostajnice mrtva. Nitko od njih
nije umro prirodnom smrču, nitko nije ubijen u
oružanom sukobu, a da neki svjedok nije vidio
ubojstvo. Netko je nestao pod nerazjašnjenim
okolnostima, nekome je nepoznati počinitelj
zabio nož u leđa. Bili su slučajevi i da je netko
posve zdrav preminuo zbog srčanog udara ili
čudnih glavobolja … Dakle, sve su smrti bile tajanstvene i izazivale mnogo pitanja.
84
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
– A ja želim živjeti – dodao je svjedok na kraju
razgovora – kada dobijemo novac, odlazimo
odavde … Ispričao sam svu istinu.
Poslije toga u ruskom je Veleposlanstvo opet
svratila njegova supruga. Ona je dolazila s ciljem da se sastavi kratak dokument čija se kopija sačuvala u mojoj crnoj mapi. ( …)
Žena je uzela ‘honorar’ i nestala. Sljedećeg je
dana Stevan Borojević ubijen pucnjem u glavu.
Trag nije bio prekinut budući da su sačuvane
karte koju je svjedok nacrtao i snimka razgovora s njim. Držao sam u rukama tu kartu, više
sam puta pregledao ovu videosnimku. Sve što
sam vidio i čuo na snimci stvaralo je sve jasniju
sliku, ali nije moglo odgovoriti na glavno pitanje: zašto? Tko bi mogao imati korist od Viktorova i Gennadijeva ubojstva? ( … )
Neke stvari Borojević nije mogao znati sigurno, samo je mogao pretpostavljati ( npr. da su
Nogin i Kurinnoj neko vrijeme proveli na prvoj
crti bojišnice, najvjerojatnije radili na području
koja je kontrolirala Hrvatska vojska, snimali stanje na bojišnici i neke detalje položaja vojske,
ali to je tek hipoteza), ali tragediju koja se dogodila tog davnog 1. rujna 1991. u razgovoru
s istražiteljima opisao je zastrašujuće jasno. U
stvarnosti, tog je dana na području od Kostajnice koju su kontrolirali Hrvati, bila složena situacija dvostruke vlade: položaji Hrvata nalazili su
se u nizini, a na nedalekom brdu bili su Srbi koji
su se spremali za napad. Kad su naši novinari
završili snimanje i krenuli za Zagreb na izlazu
iz grada čekala ih je zasjeda. Međutim – ovo
je vrlo važno za razumijevanje svega što slijedi
– u zasjedi nisu bili vojnice srpske paravojske,
već specijalna operativna grupa koja je bila
izravno podređena Milanu Martiću. Nakon
dvije godine, kada je naša komisiju vodila istragu, Martić je već bio ministar unutarnjih poslova samoproglašene Republike Srpske Krajine,
a od 1994. godine predsjednik iste. Danas služi
zatvorsku kaznu od 35 godina na koju ga je
osudio Međunarodni sud u Haagu zbog mnogobrojnih teških ratnih zločina. 1991. godine,
kada su nestali Nogin i Kurinnoj, ovaj je čovjek
praktički bio terenski zapovjednik kao što je
vođa čečenskih pobunjenika Basajev, a ipak se
nalazio na viskom državnom položaju. U ratno
vrijeme uvijek ima potražnje za takvim ljudima.
…
78-92
Kad se plavi opel ruskih novinara približio grupi
od petnaest ljudi koja ga je čekala, vojnici su,
po naredbi svog zapovjednika Ranka Borojevića (prezimenjaka našeg svjedoka ) počeli pucati. Kasnije sam na trupu izgorjelog automobila dobro vidio da su meci ušli dovoljno nisko,
otprilike u razini nogu putnika u automobilu.
Novinari su vjerojatno bili ranjeni, ali živi, i sve
je moglo završiti manje tragično da nije bilo zle
volje onih koji su unaprijed odlučili o njihovoj
sudbini.
Po inerciji se opel nastavio kretati još nekoliko
desetaka metara, a čim je došao do početka
uzvisine na cesti, zaustavio se. Ranko Borojević je prišao, otvorio prednja vrata automobila i
zatražio dokumente. Vozač (najvjerojatnije Vitja Nogin) mu je pružio putovnicu i novinarsku
akreditaciju. Zapovjednik je uzeo i pregledao
putovnicu Gene Kurinnoja, okrenuo se prema
vojnicima i uvjereno naredio:
– To su hrvatski špijuni. Vatra!
Trenutak kasnije sve je bilo gotovo. Najviše od
svega su me pogodile zadnje Viktorove riječi
koje je stignuo viknuti prije nego što su ga ubili
i o kojima je govorio Stevan Borojević:
– Ne pucajte, mi smo vaša braća! (ove riječi
je kasnije potvrdio još jedan svjedok zločina,
kojeg smo pronašli i o kojem ću pričati kasnije
). Međutim s ubojicama se ne može dogovoriti
i riječ brat njima – za razliku od normalnih
ljudi – ništa ne znači. Ova riječ govori o životu
i toplini i nema nikakvog značenja smrti. Oni
koji su pucali u Nogina i Kurinoja predstavljali
su smrt.
Plavi je opel bio opljačkan: vojnici su u svoj auto
stavili sve što su našli u Opelu, snimljene video
kazete koje su omotali polietilenskom folijom
predali su svom zapovjedniku. Njihov auto je
odmah otišao na položaje srpske vojske – možda su upravo ove proklete videokazete bile razlog ubojstva. … Videokamera ruskih novinara
bila je prodana jednom od lokalnih stanovnika
i poslije se pojavila tijekom istrage, ali ništa nije
mogla ispričati o razlozima ubojstva. Automobil su polili benzinom i potom zapalili zajedno
s tijelima ubijenih novinara.
Naš svjedok kojeg smo pronašli i zatim opet
izgubili ispričao je kako je bilo odlučeno konačno sakriti tragove zločina; bilo je potrebno
maknuti opel da ga nitko ne pronađe. Jednom
od vojnika, lokalnom traktoristu, naređeno je
85
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
da odvuče olupinu izgorjelog opela zajedno s
tijelima ubijenih novinara nekoliko kilometara dalje, do obližnjeg sela Kukuruzari koje se
nalazi na obali rječice. Uz pomoć susjeda koji
je imao dizalicu izgorjeli je automobil Zoran
Pralina (tako se zvao traktorist) bacio u vodu.
Međutim, rijeka nije željela štititi ubojice. Bila
je preplitka i olupina je isplivala, a prizor je bio
stravičan. Kako bi potopili ovaj simbol zločina
Borojevićevi su vojnici morali olupinu automobila prignječiti žlicom bagera. Ova pojedinost
iz priče svjedoka konačno je objasnila zašto je
opelpronađen u takvom unakaženom stanju;
prije toga službena verzija istrage nije mogla
dati jasan odgovor na ovo pitanje. (…)
Kad je u Srpsku Krajinu došla prva grupa istražitelja iz Moskve, njima su s hvalisavim ponosom
za izvršeni profesionalni posao pokazali rezultate istrage Vojnog tužiteljstva. Ovo je izgorjeli
novinarski automobil … Ah, rat … Ovo su ostaci nekih Hrvata koji su ubili ruske novinare i koji
su automobil zatim koristili u vlastite svrhe. Što
bi vi htjeli? Podlaci, ubojice … Ustaše ( … )
Ova je verzija davala Srbima mogućnost da
nemaju veze s ubojstvom i prebaciti krivnju na
Hrvate. Pritom su sebe predstavili kao junake,
istovremeno uništivši ugled svojih vječnih povijesnih neprijatelja u očima Rusije. Za rusku
stranu dublje istraživanje izgleda bi značilo riskirati odnose sa Srbima koji su uvijek bili prijatelji i braća. Balkansko je pitanje uvijek bilo
delikatno pitanje i vlasti nisu željele baciti sjenu
na odnose između Moskve i Beograda. Stoga
su rezultati srpskih istražitelja potpuno zadovoljili Rusko tužiteljstvo. Naše grupe, među kojima su bile i televizijske, dolazile su dosta često
u Kostajnicu i svima njima su sa žaljenjem demonstrirali izgorjeli opel, pokazivali rezultate
ekspertiza, toplo ih častili jelom i pićem (svakako poznatom rakijom), poklanjali im suvenire i
uvjeravali ih u vječno prijateljstvo.
Moram zapravo priznati da se u slučaju nestanka Nogina i Kurinnoja dosta dugo vremena
davala prednost upravo hrvatskom tragu. Taj
se trag temeljio ne samo na dobro izvedenim
predstavama, već i na podacima obavještajnih
službi različitih država, rezultatima operativnih
radnji, izjavama svjedoka. … ( …)»
Poznati skupljač povijesne građe o zločinima
na području Banije i Korduna Martićeve vojske
i paravojnih snaga poslanih iz Srbije, Ivica Pan-
78-92
đa poznat pod imenom Orkan koji je dobio
kao dragovoljac Domovinskog rata, zaslužan
je za objavljivanje ove knjige. O tome on sam
piše: «Viktor Nogin i Gennadij Kurinnoy, ubijeni su početkom rujna 1991. u selu Panjani kod
Hrvatske Kostajnice. Od 1990. – piše Panđa
– skupljao sam informacije o ovom slučaju ali
te 2006., iz intervjua Berislava Jelinića objavljenog u tjedniku Nacional saznao sam da u dalekoj Rusiji bivši ruski deputat u Velikom Sovjetu
i bivši šef Istražnog povjerenstva Ruskog parlamenta Vladimir Mukusev, već dvadeset godina
istražuje ovaj slučaj, najprije službeno u ime
države Rusije, a potom privatno».
Pukovnik Orkan je nakon otkrića mjesta pogibije ruskih novinara 2010. uputio dopis Hrvatskom novinarskom društvu, Nacionalnoj zajednici Rusa u RH i Hrvatsko-ruskom društvu prijateljstva s prijedlogom da se podigne spomen
obilježje na mjestu pogibije ruskih novinara. S
tom je inicijativom upoznao i ‘dvojcu djelatnika’ Veleposlanstva Ruske federacije u Zagrebu. «Odmah nakon objavljenih razgovora u
Zagrebu – nastavlja Panđa – sjetio sam se Vladimira Mukuseva iz daleke Rusije, bivšeg deputata i bivšeg šefa istražnog povjerenstva ruskog
parlamenta te člana Saveza novinara Rusije,
akademika euroazijske akademije za televiziju
i radio, docenta Univerziteta televizije SanktPeterburg, doktora političkih znanosti i dobitnika nagrade Američke nacionalne televizijske
akademije EMMY. Odlučio sam ga potražiti, a
u s pomoć dobrih ljudi u Hrvatskoj i Rusiji to
mi je uspjelo (…) Nakon internetskog upoznavanja napravili smo spomenik na mjestu ubojstva u Panjanima i svečano ga otkrili 21. svibnja
2011. na Svjetski dan kulturne različitosti». Ono
86
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
što izaziva nedoumicu jest tekst koji slijedi: «Na
skupu nije bilo predstavnika službene Rusije i
Hrvatske, a Vladimir i ja napravili smo što smo
naumili». Ivica Panđa Orkan svoj predgovor završava apelom: «Slobodan sam na kraju svog
predgovora u Vladimirovo i svoje ime reći:
Neka se Pokrenu pravosuđa Rusije, Hrvatske,
Srbije i Bosne i Hercegovine u cilju pronalaženja i kažnjavanja počinitelja ovoga ratnog zločina, neka se pronađu kosti Viktora i Gennadija
i neka se dostojno pokopaju u Ruskoj zemlji».
Ubijeni ruski novinari
Na našu sramotu poginuli ruski novinari nisu
uvedeni u spisak žrtava, niti se traže njihovi posmrtni ostaci. Na sramotu njihove Domovine
to se prešućuje i ondje. Politika se nehumano
ponaša prema ljudima koji su časno obavljali
novinarski posao. Vladimir Mukusev u svome
tekstu priznaje: «Nakon nekoliko sam godina,
vodeći novinarsku istragu, polako gubio nadu,
ali moja profesionalna i ljudska dužnost je bila
da dođem do istine, riješim zagonetku njihovog nestanka i ispričam kako je bilo u stvarnosti. Da, i to isto, ali zašto sad, proživjevši život,
ja uporno unatoč svima i svemu, nastavljam
potragu? Prošlo je dvadeset godina, puno toga
se promijenilo. Oni su bili prvi, ali nipošto nisu
zadnji u tom tužnom popisu sovjetskih (a poslije ruskih) novinara koji su nestali, zarobljeni
ili su ih ubili nepoznati počinitelji… Već je davno završio taj, ne baš balkanski rat. Ne postoji
Državna radio televizija SSSR koja je poslala
Viktora Nogina i GennadijaKurinnoya na zadnji poslovni put u njihovom životu. Nema ni
države koju su oni predstavljali na Balkanu kao
«ruski novinari».
Knjiga «Crna mapa» izuzetno je potresno i vrijedno novinarsko djelo. Ono postavlja pred
nas u Hrvatskoj, kao i pred sve odgovorne ljude u Rusiji nekoliko važnih pitanja: Kada će se
pronaći posmrtni ostaci poginulih ruskih novinara?, do kada će srpska propaganda njihovu
smrt pripisivati Hrvatima s ciljem izazivanja
protu-hrvatskog raspoloženja među ruskim novinarima i u ruskoj javnosti?, kada će se službeni predstavnici obiju država dogovoriti i otići
na mjesto pogibije kako bi na taj način odali
počast poginulim novinarima, a njihovu pogibiju isključili iz politikantskih igara?.
78-92
KULTURNA BAŠTINA HRVATA U BOKI KOTORSKOJ
Vinicije B. Lupis, Baštinske teme Boke Kotorske, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
– Područni centar Dubrovnik i Gospa od Škrpjela – Perast, Dubrovnik-Zagreb, 2013.
Povjesničar i književnik iz Dubrovnika dr.
sc. Vinicije B. Lupis
jedan je od najboljih
poznavatelja kulturne baštine Hrvata
u Boki Kotorskoj.
Godine 2013. Objavio je vrlo vrijednu
zbirku vlastitih znanstveno istraživačkih
radova pod naslovom «Baštinske teme
Boke kotorske» . Izdavači ovog djela su
Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu - Područni centar u Dubrovniku (kojem je
dr. Lupis na čelu) i izdavača kuća «Gospa od
Škrpjela» iz Perasta (vlasništvo Župe u Perastu
koju vodi agilni svećenik Srećko Majić) u Boki
kotorskoj. Recenzenti zbirke istaknuta su imena hrvatske kulture i znanosti, dr. sc. Hrvojka
Mihanović – Salopek i dr. sc. Branko Matulić.
Njihove su recenzije objavljene kao dodatak
knjizi.
Dr. Hrvojka Mihanović – Salopek u svojoj recenziji ističe sljedeće vrijednosti knjige koju
predstavljamo: « U novoj knjizi Vinicija B. Lupisa Baštinske teme Boke Kotorske ujedinjen je
niz studija i znanstvenih radova te kritičkih prikaza vezanih uz povijesnu, povijesno-umjetničku i književno-povijesnu baštinu Boke kotorske, stvorenu tijekom stoljeća unutar autohtone hrvatske zajednice, koja danas pripada
teritoriju Crne Gore». U zaključku recenzentica piše: «Možemo zaključiti da knjiga Vinicija
B. Lupisa pruža važno vrelo pomno istraženih
arhivskih podataka, koja autor uklapa u sintezu multidisciplinarnog poučavanja bokokotorskog područja, pružajući nam na uvid potpuno
nove činjenice ili dovodeći postojeću poznatu
građu u iscrpne komparativne odnose europskoga umjetničkog civilizacijskog kruga i konteksta. Budući da je bokokotorsko područje
87
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
još uvijek nedostatno proučavano od hrvatskih
znanstvenika, tim više je ova knjiga s obiljem
novoistražene i višestruko proučene tematike
dragocjena i iznimno potrebna».
Dr. Matulić u svojoj recenziji naglašava: « U
ovoj knjizi sažeto je tako puno: u njoj se isprepliću osobe i položaji, sveci i božanstva, mjesta
i razmeđa, putovi i stranputice, pravda i intrige,
kultovi i vjerovanja, mitovi i povijest, sudbine
i stradanja, ljubavi i nadanja, znanost i umjetnost, građevine i vrtovi, slike i kipovi, tvarnost i
opsjena, ideja i mimezis, teze i hipoteze, riječi
i glazba, proza i stihovi. (…) No njezina najveća vrijednost je ta da se između njezinih korica osjeća duh Dalmacije kakva je nekad bila,
i kakve više biti neće. Opojna zrioba Mediterana, prožeta hrvatskim kulturnim identitetom
koji prihvaća i sublimira, razlaže i poštuje sve
koji mu hoće dobro, ali ne bez reda i ustroja,
jer slavne Bokeljske mornarice ne bi bilo bez
jasnih zaduženja i odgovornosti te pravedne
pripadajuće slave».
Pisac ovih redaka, nakon što je pročitao navedenu knjigu kao cjelinu, slaže se s ocjenama
recenzenata. K tome bi dodao da je Lupisova
knjiga na određeni način ne samo znanstvena
i stručna valorizacija kulturne baštine Hrvata u
Boki Kotorskoj, već je ova knjiga i dokaz kulturnog jedinstva hrvatskoga naroda bez obzira unutar čijih je granica bio prinuđen živjeti.
Ona je krik protiv zaborava, protiv prešutnog
prihvaćanja zabacivanja hrvatskog predznaka
kulturnoj baštini Hrvata u Boki. Ona ima stoga
važne historiografske, sociopsihološke, identitetske i političke konotacije. Treba znati da kulturna baština Hrvata u Boki kotorskoj čini 60 %
ukupne baštine države Crne Gore.
U ne tako dalekim vremenima ova se baština
prikazivala kao srpska ili «jugoslovenska», ili neutralno, ali svakako izvan hrvatskoga etničkoga
konteksta. U najnovije vrijeme svjedoci smo
kako se kulturna baština bokeljskih Hrvata stavlja unutar crnogorskoga konteksta bez jasnog
razmeđenjaetnikuma i države. Stoga smijemo
govoriti o pokušajima crnogorizacije hrvatske
kulturne baštine u Boki Kotorskoj. Na to treba
upozoravati prije nego što bude prekasno.
Dr. Vinicje B. Lupis znanstvenim i multidisciplinarnim pristupom dokazao je kako je kulturna
baština Hrvata Boke kotorske istovjetna kulturnoj baštini Hrvata u Dalmaciji, a šire od toga
78-92
kulturi cijeloga Hrvatskog naroda, te mediteranskoga uljudbenog kruga. Npr. tropruti pleter nađen u Lepetanima, istovjetan je onome
nađenom na arheološkom nalazištu u Loboru.
Zbirka studija i eseja:«Baštinske teme Boke kotorske» vrijedno je znanstveno i stručno djelo
i stoga ga treba popularizirati i čitati. Mišljenja
smo kako je na djelu, na žalost i proces prešućivanja jer do sada nismo pročitali znanstveni
i kritički osvrt na ovu knjigu, premda i autor i
knjiga zaslužuju laude. Prešućujemo djelo koje
nas identificira kao povijesno relevantan kulturni etnos na Medireanu, kao da se radi nečemu što opisuje kulturnu baštinu Portorika, a ne
hrvatskog naroda.
Dr. Lupis je dokazao da kulturna baština Hrvata u Boki Kotorskoj traje u kontinuitetu od doseljenja etnosa u ovaj kraj. A ne kao što tvrde
neki srpski povjesničari iz Boke kotorske, kako
se ovdje Hrvati ne spominju sve do dolaska
Austrijanca, koji su pokatoličili srpski pravoslavni živalj i nametnuli mu hrvatski etnonim.
Neki aspekti bokokotorske hrvatske kulturne
baštine predstavljaju najvrjednije što je genije
hrvatskoga naroda stvorio. Po nama tu je riječ
poglavito o blistavoj urbanoj civilizaciji mediteranskog i kršćanskog uljudbenog kruga. Uz to
ide arhitektura, sakralna i profana, književnost,
slikarstvo, i t. d. Veliki je zadatak na hrvatskoj
znanosti da, pomognuta od hrvatske Države
nastavi istraživanja u Boki na način kako je to
činio i čini dr. Lupis, ali, prije svega, potrebno
je popisati tu baštinu, jer mi u Hrvatskoj uopće
ne znamo što se sve u Boki kotorskoj sačuvalo.
Čestitamo doktoru Lupisu i njegovim izdavačima.
RAZOTKRIVANJE TOTALITARIZMA
Ivan Grljušić: Komunističke priče, Istarski
ogranak DHK, Pula, 2013.
U nakladi vrlo agilnog istarskog ogranka DHK
objavljena je zbirka pripovijedaka Ivana Grljušića, «Komunističke priče», s predgovorom
Stjepana Čujića.
Ivan Grljušić je poznati hrvatski književnik –
pjesnik, esejist, romanopisac, kritičar, dramski
pisac, antologičar i nakladnik. Rodio se 6.srpnja 1953. u Poljicima. Jedan je od malobrojnih
hrvatskih književnika koji živi kao samostalni
umjetnik, dakle, isključivo od svojeg književ-
88
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
nog rada. Vrlo je
marljiv, produktivan i
samozatajan. Pojedinačna djela prevedena su mu na nekoliko
svjetskih jezika. Pripada skupini osebujnih
i vrijednih hrvatskih
književnih stvaralaca.
Potpuno je logično što je predgovor
zbirci «Komunističke
priče» napisao jedan
od najpoznatijih hrvatskih književnika,
Stjepan Čujić, poznat po djelima «Staljinova
slika i druge priče» (1971.) i »Orden» (1981.)
. U navedenim se knjigama Čuić bavio sličnim
temama kojima se bavi Grljušić u knjizi koju
predstavljamo.
Čujić u predgovoru ističe kako je «svaki rukopis u kojem se govori o boljševičkim temama
dobrodošao». U nastavku oštro zasijeca, kao
skalpelom, u našu, hrvatsku, društvenu, političku i psihosocijalnu zbilju:
« U nas postoje naročite škole neoboljševizma
među politolozima, sociolozima, povjesničarima, novinarima…Te su škole planski razmještene kako po lokaciji, tako po utjecaju na javo
mnijenje. Izmjenjuju se samo kad trebaju što
reći ili komentirati njihovi predstavnici. Govore – oni! Pitaju – oni!. Komentiraju – oni. Riječ
je o zatvorenom krugu obmana i prijevara. (…)
Zato je svaki rukopis u kojem se kritički govori
o boljševičkim temama dobrodošao, a naročito u nas. Naš se boljševizam balkanskoga tipa
kao tema osobito zaobilazi. Svi ga zaobilaze,
nasjedajući na tzv. ‘historijsko ne’ kad se 1948.
Josip Broz Tito, vođa jugoslavenskih boljševika
razišao za Staljinom. Broz se sa Staljinom razišao, ali je sustav ostao isti. Organiziran je gulag
na Golom otoku, postojale su samice u staroj
Gradiški, Lepoglavi, Bileći i na mnogim drugim
mjestima! Postojali su prijeki sudovi, čak i ‘administrativne’ kazne. Kao da se o tome ništa
ne zna. Neznanje o boljševičkom razdoblju i
nepoznavanje boljševizma postalo je prirodno stanje. Imale su mu se samo pjevati laude.
Kako drukčije protumačiti da su veliki slikari i
kipari portretirali Broza, a pjesnici mu pjevali
ode – od diletanata do nadarenih (Nazor, Milj-
78-92
ković…), i to u vrijeme kad su preko noći nestajali ljudi?! U tom je smislu dobrodošla knjiga
‘Komunističke priče’ Ivana Grljušića kao prinos
osvjetljivanju komunističke prijevare, odnosno
komunističkog sustava koji je nemilice, tvarno
i duhovno, desetljećima uništavao nacije i zemlje u kojima je bio jedini model vladanja, kao
i prinos osvjetljivanju tipično jugoslavenskog
komunizma».
Sam autor Ivan Grljušić u pogovoru vlastitoj
knjizi podcrtava: «Priče iz komunizma – mogli smo ih tako nasloviti – prate taj vjerojatno
najperverzniji, a sigurno najsmrtonosniji, sa
stotinjak milijuna žrtava, pokret u povijesti: od
početka u XIX. stoljeću ( ‘Zdravica Romanovima’) , njegovoj okultnoj pozadini s mrakom,
kaosom i smradom tajne historije, preko ostvarenja (‘Lenjinovo božićno zavijanje’, ‘Rusko
zlato’, ‘Zašto nisam posjetio SSSR’) u prvoj zemlji komunizma i, naravno, u Hrvatskoj (‘Kas
bijelih konja iznad Biokova’, ‘Beretta’….
Taj totalitarni pokret nije samo oblik vlasti u kojem smo odrastali i kroz koji smo prošli, već je
ostavio, čini se, neizbrisiv trag u našoj svijesti
(glavama, genima, ponašanju, načinu života,
navikama…) . Premda komunizma u Europi
formalno više nema, Hrvatska kao da je ostala
najkomunističkija zemlja kontinenta, izuzimajući možda Rusiju, koja je ionako većim dijelom u Aziji.»
Vrlo je poticajno ono što autor Grljušić piše o
današnjoj Republici Hrvatskoj i totalitarizmu
koji još prožima društveni i politički život ove
srednjoeuropsko-mediteranske zemlje.
«Što se to dogodilo s Hrvatima»? – pita se autor. I nastavlja: « Još otprije započet, proces je
u komunizmu konačno dozrio. No poslužimo
se riječima jednog od likova:
Na Hrvatima su se zbile genetske promjene
mnogo, mnogo prije i svake pomisli na genetski
inženjering, a kamoli njegove primjene. Možda
su nam ucijepili gen psa, ili smo se sami izrodili
u tom smjeru, stoga je taj ulizički most tako izražen. Kad bi smo evolucijski još malo napredovali
/ nazadovali ( u tim stvarima nikad ne možeš
biti siguran što je što) do razine repa, to bi tek
bilo pravo. A tko zna, možda bi smo i sada ispod nekih sukanja ili hlača pronašli dobar komad repa, uredno podvijena, naravno. Ono što
genetičari pokušavaju umjetno i ubrzano, nama
je magistra povijest ( brez države tisuć godišta,
89
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
pa katkada i bez imena, pretopljena u tko zna
što uime Viših Ciljeva, Napretka, Novoga Kopna, Poretka, Bratstva i Jedinstva, Demokracije,
Tajnih Strateških Ciljeva itd.) napravila prirodno
i sporo; pa je naš čovo, dobroćudni , homocroaticussimplex, smislilvu svojoj premudroj: ‘Viš,
vrag ga zel, i tak se more, Bok i bogme, lepoživeti. Zakajbu se rital? Kričal i beštimal! Zač…?
More i brez pipe, cara mia! Morti bismo mogli
napisati i neke nove štatute, nešto kao svojevrstno slugansko «evanđelje» po Hrvatima:
Jer kto jednom služit staje,
prez prestanka hrleć tomu,
slugan biti ne prestaje,
i služit će bilo komu.
U vse vike vika, amen!
Urođeni nagon za samoučenjem i samoprokazivanjem u trku najizražajnije (ili samo najvidljivije ) u priopćavalima ( mediji). Desetljećima
stvarana negativna selekcija, kad se tražila poslušnost prema ‘gospodarima’ (iz Beča, Pešte,
ili Beograda – svejedno), od najvećega dijela
novinara stvorila je psiće (koji i danas zanosno,
zaljubljeno i čeznutljivo okreću glavu prema
istoku, zapadu, ili nekoj drugoj strani svijeta),
dresirane da laju i nam spomen hrvatskoga
imena: onda u ime bratstva i jedinstva, sada
u ime demokracije, Europe, ili vrag zna čega.
Može se prijetiti i to da su u ime nekih ‘viših’
ciljeva svakoga dana sve nepismeniji».
Ivan Grljušić pogovor svojoj zbirci zaključuje
tvrdnjom koja djeluje zastrašujuće - zbog toga
što je istinita : « Još uvijek vrlo dobro funkcioniraju neimenovani cenzori i liste, osobito na
TV postajama; još uvijek je bitnije ime od čina.
Kao da se obistinila parola što ju je neki robijaškomunist napisao na zidu kaznionice: Živjela
sovjetska Hrvatska».
Zbirka «Komunističke priče» Ivan Grljušića,
bez obzira na političku aktualnost i društvenu
provokativnost sadržaja vrijedno je književno
ostvarenje. Autorov stil je dinamičan, precizan
i gorak jezik mu je bogat, gibak i melodiozan.
Ovu knjigu treba preporučiti kao udžbenik koji
će pomoći razumijevanju mnogih nedoumica
i dramatičnih trenutaka u našoj današnjoj Republici Hrvatskoj. Stoga iskrene čestitke autoru
Ivanu Grljušiću i uredniku knjige, dr. sc. Borisu
Domagoju Biletiću.
78-92
KOTOR U ŽIVOTU OBITELJI JAKLIN
Nevenka Nekić: Kotorska trilogija, Zagreb, 2013.
U nakladi Hrvatske
bratovštine Bokeljska mornarica 809
iz Zagreba i Hrvatskoga
građanskog
društva Crne gore
iz Kotora , objavljena je 2013. godine
knjiga memoarskog
karaktera poznate
hrvatske književnice
Nevenke Nekić, pod
naslovom «Kotorska
trilogija».
Nevenka Nekić iskoristila je činjenicu što
je njezin pokojni otac s majkom dio svojega
života proveo u Kotoru kao građu za romansiranu biografiju ne samo članova svoje obitelji
već i Kotora, odnosno Boke kotorske. Ovo neveliko djelo koje je prije toga izlazilo u nastavcima u reviji «Hrvatski glasnik» koji izdaje Hrvatskog građansko društvo Crne gore iz Kotora,
podijeljeno je u tri dijela: «Tajne» , «Skadar» i
«»Povratak u Itaku».
Autorica nije uspjela u obiteljskoj pismohrani
pronaći razloge zbog kojih je njezina baka Elizabeta - Liza krenula iz Siska u daleki Kotor i
ondje kao samohrana majka provela dio svojega života. Bilo je to 1900. Godine . «Moj se
otac, piše autorica, rodio 15.prosinca1899. godine, dobio ime Ivan i kao maleni putnik od tri
mjeseca stigao u Kotor. Donijela ga je prijateljica njegove majke, naše bake Lize, meni nepoznata osoba». Autorica s pravom piše , imajući
na umu starost bebe koja je krenula na tako
dalek i u to vrijeme neizvjestan put: «Ne znam
mogu li zamisliti taj put od Siska do Kotora
1900. godine! Putovalo se kočijama, presjedalo i noćilo u raznim postajama. Gostionice su
za putnike imale obično dvije-tri sobe na katu,
vjerojatno su putovali i brodom od Dubrovnika do Kotora, a sam dolazak u Kotor otac dakako ne pamti».
U Kotoru, tada snažnom građanskom središtu
Hrvata Boke kotorske i važnoj pomorskoj luci
austrougarske mornarice, autoričina je baka
otvorila hotel «StadtWien». Vrijeme provedeno
90
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
u Kotoru za Nekićkinog djeda Ivana bilo je najljepše razdoblje u njegovom životu. Ona vrlo
dojmljivim stilom i s puno nježnosti opisuje siječanja svoga oca na lijepi i legendarni Kotor.
Njezin opis je historiografski autentičan. Tko
dođe u Kotor može se uvjeriti u to, jer ondje
još uvijek povijest živi u očuvanoj arhitekturi i
jedinstvenome ambijentu Boke kotorske.
Opis grada Kotora Nekićka je obogatila s vrlo
mnogo prigodnih fotografija od koje mnoge
imaju dosege povijesnih dokumenata. Kotor je
u vrijeme koje opisuje bio lučki grad u sastavu Austrougarske monarhije kojemu su Hrvati
kao domicilno pučanstvo tijekom 14 stoljeća
svoga boravka dali poseban ugođaj i snažne
sadržaje urbanog života mediteranskog uljudbenog kruga.
Naporan ali sadržajan život u Kotoru Elizabete
Jaklin i njezina sina Ivana prekinuo je atentat na
miroljubivog kraljevića Franju Ferdinanda i njegovu trudnu ženu, izveden u Sarajevu 1914.,
u režiji srbijanske terorističke skupine «Mlada
Bosna». Atentat je bio povod za izbijanje Prvoga svjetskog rata. Baka Elizabeta i njezin sin
Ivan morali su napustiti Kotor. U tome trenutku
kao da se prst sudbine upleo u njihove živote.
Trebali su otploviti tada poznatim putničkim
parobrodom «Barun Gautsch». «Brod je ulijevao povjerenje svojom veličinom i slavom. Bio
je ponos austrijske mornarice: saloni, blagovaonice, luksuz, elegancija, snaga». Kao što je
poznato ovaj brod je nedaleko od Maloga Lošinja 13.kolovoza 1914. naišao na minu. Od velikoga broja putnika spasilo se njih tridesetak,
dok je preostalih 274. putnika progutalo more.
Elizabeta i Ivan, ponovno stjecajem sretnih
okolnosti, doputovali su u Skadar, tada značajno kulturno i vjersko središte albanskog
naroda. Nevenka Nekić na osnovu povijesnih
dokumenata vrlo klasično opisuje ovaj drevni
grad. U to vrijeme,piše autorica, u Skadru je
bio bujan školski život katolika, crkve su bile
pune vjernika, mnoge časne sestre skrbile su
o napuštenoj djeci, a u višenacionalnom gradu nije bilo međuetničkih nemira. U Skadru je
Ivan pohađao školu, te naučio osim talijanskoga, grčki, latinski i francuski jezik.
Nakon što se raspala Austrougarska monarhija
1918. povratak u Kotor za baku Lizu i njezina
sina Ivana bio je nemoguć. Stvorena je Kraljevina SHS s prevalencijom srpske građanske
78-92
klase, te vojnog i političkog staleža. Boka kotorska postala je dio te Države u sastavu Zetske oblasti, kasnije Banovine. Nestalo je i Crne
Gore kao nezavisne zemlje. Srpska ju je vojska
okupirala i uključila u velikosrpske imperijalne
apetite. Našim je junacima preostala kao jedina mogućnost povratak u Zagreb.
Godine 1920. Ivan se oženio autoričinom majkom Julijanom. No, Kotor mu je ostao u duši
kao dragi zavičaj. Posjećuje ga s mladom suprugom 1922., čim su se stekli uvjeti za tako
daleko putovanje.
Vrijeme je protjecalo. Konačno, Ivan Jaklin kao
bolestan čovjek i umirovljenik odluči prije smrti ponovo posljednji puta vidjeti voljeni Kotor.
Bilo je to 1950. godine. Ivana je ovoga puta
pratila kćerka Nevenka, tada maturantica. Stoga su u trećem dijelu ove knjige opisana njezina vlastita siječanja na putovanje i grad. Vrlo
potresno svjedoči o snažnoj vezanosti svoga
oca uz grad njegovoga djetinjstva: «Koliko god
je vremena prošlo od toga rastanka s Kotorom,
otac se uvijek osjećao Bokeljom, Kotoraninom
koji je kao dijete primio u dušu sve suprotnosti koji je taj kraj čuvao u sebi». Autorica svoje
viđenje Kotora opisuje sljedećim riječima «Ja
sam uzimala slobodu da sama prošećem vijugavim ulicama i popijem limunadu u nekom
skromnom ljetnom restorančiću. Zavirila sam
nekoliko puta u Svetoga Tripuna i sjedila na stubištu u predvorju, ližući sladoled. Pričinjalo mi
se da moja baka Liza, upravo sada prolazi pjacetom i svojem crnom šeširu i dugačkoj haljini
koja seže do gležnja, a na nogama joj cipele
na visoki šnir. Oh, kako bi ona sada beskrajno
uživala».
U svojoj trilogiji Nevenka Nekić se prisjetila i
slavnih hrvatskih književnika Viktora Vide i Frana Alfirevića. Kao završetak svojoj knjizi objavila je Franovu pjesmu «Spomen na Boku». U
njoj prvi stihovi glase:
«Nikad ti ne bi moga reći zbogom,
Zemljo neizrecive ljepote,
Dok samac u daljini kročim trudnom nogom
I svaki dan tvoj žutim što mi ga udes ote.
Nikada ti ne bi mogao reći zbogom.»
Kotor i Hrvati Boke kotorske nisu česta tema u
hrvatskoj književnosti, dakako, ako izuzmemo
pisce koji su ondje rođeni, ili su u Boki živjeli. Stoga je knjiga Nevenke Nekić korisna ne
91
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića
samo kao literarno štivo, već i kao omaž gradu
u kojem su Hrvati nekada bili većinsko pučanstvo, gdje su stvorili blistavu kulturu čini počeci
sežu u vrijeme doselidbe i čarobne predromanike s siagnifikantnimtroprutim pleterom. Danas kada je hrvatski narod u Boki sveden na
ugroženu manjinu, na ovo treba iznova podsjećati.
SVIJETLI STIHOVI IZ DALEKE VARNE
Elka Nyagolova: Bijela kuća, Koprivnica 2013.
U nakladi Društva
hrvatskih književnika, odnosno njegovoga Podravsko-prigorskog ogranka iz
Koprivnice, objavljena je vrlo vrijedna zbirka stihova
poznate bugarske
pjesnikinje
Elke
Nyagolove, pod naslovom Bijela kuća.
Prijevod s bugarskog jezika učinila
je Ivana Primorac,
dok je stihove pjesnički obradila pjesnikinja EnerikaBijač, koja je
i glavna urednica biblioteke «Rukopis» u kojoj
je objavljena ova zbirka.
U bilješci o autorici stoji da je Elka Nyagolova
osnivačica i predsjednica «Slavenske književne i umjetničke akademije», glavna urednica
časopisa za književnost, umjetnost i društvo
«Znaci», direktorica «Međunarodne asocijacije
književnika i publicista za Balkan», te članica
Upravnog odbora Saveza bugarskih pisaca.
Autorica je 19 zbirki pjesama i jednog romana.
Pjesme su joj prevedene na ruski, ukrajinski,
engleski, njemački, francuski, srpski, rumunjski,
makedonski, grčki, hrvatski i mađarski jezik.
Dobitnica je prestižnih nacionalnih nagrada
među kojima ističemo Puškinovu medalju. Živi
i radi u crnomorskome gradu Varni.
Zahvaljujući Elki Nyagolovoj nekoliko je hrvatskih književnika gostovalo u Bugarskoj, prevedeno na jezik ovoga naroda i ondje steklo važna književna priznanja. Među njima su Maja
Gjerek i Diana Burazer.
78-92
Bugarska poezija u Hrvatskoj nedovoljno je
poznata, premda se radi o vrlo bogatoj književnosti (neki kažu i najjačoj poslije ruske).
Opijenost južnoslavenskim ideologemom naših brojnih utopista, nije uključivala i Bugare,
premda su najbrojniji južnoslavenski narod.
Zbog toga ovakav hijatus u međusobnom kulturnom poznavanju i prožimanju Hrvata i Bugara.
Knjiga koju predstavljamo otkriva pjesnikinju
snažnog senzibiliteta i istančanog osjećaja za
ljepotu jezika. Autorica, oslanjajući se na govor kao na kuću bitka, vrlo vješto, gotovo filozofski otkriva nam iz stiha u stih bogatstvo
materinske riječi, svoj svjetonazor, svoje bugarsko rodoljublje, dileme i ushite sebe kao žene
i kao pjesnikinje, te poetsko uspinjanje od pojedinačnog do univerzalnog. Očito da je ovu
poeziju bilo teško prevoditi jer se na mnogim
mjestima pjesnikinja poziva, neposredno ili
aluzijama, na povijest, vjeru i kulturu svoga bugarskog naroda.
U koliko bi smo smjeli tražiti nešto što karakterizira Elkinu knjigu, bilo bi to poetsko otvaranje
lirskih dveri u pjesnički svijet nove harmonije
i nove poezije kao nove stvarnosti ispunjene
Svijetlom. To znači kako za ovu autoricu postoji svijet ispred ovih vrata i egzistencija iza njih.
Otvoriti ih autorici nije lagano jer, kako piše
u pjesmi «Vrata» «izgubih teški ključ ka srcu/
Sad stoji zaključano, ukleto i vreba». U pjesmi
«Pčela» Nyagolova otkriva egzistenciju iza, u
Svijetlu. Ovdje ona razgovara svojim pjesničkim jezikom s Bogom, a sebe poistovjećuje sa
pčelom, tim snažnim vjerskim i umjetničkim
simbolom i plemenitim bićem za koje kažemo,
jedino uz čovjeka, da umire, a ne ugiba.
Pjesnička zbirka Elke Nyagolove podijeljena je
u pet tematskih cjelina. To su : «Nastao je Put» ;
«Bliska obala» ; «U grlu dunja» ; «Razvija se put»
i «Nulta grupa». Posljednja zbirka protkana je
snažnim refleksivnim sadržajima. Na momente
njezin je sadržaj kristocentričan .
Elka Nyegolova je na dobar način predstavila
suvremenu bugarsku poeziju. Stoga objavljivanje njezine zbirke Bijela kuća ima važnu ulogu
u daljnjem produbljivanju hrvatsko-bugarskih
književnih veza. U tom smislu treba odati visoko priznanje Podravsko-prigorskom ogranku
DHK-a, poglavito gospođi Eneriki Bijač.
92
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Nevenka Nekić, Istra u sjećanju učiteljice
93-94
Istra u sjećanju učiteljice
NEVENKA NEKIĆ
Ana Došen, istarska učiteljica, Uspomene iz
Zone B, Zagreb, Naklada P.I.P. Pavičić, 2014.
Ljudi vole čitati memoare. To je uvijek otvaranje nečije intime koja ovisno o autoru, ima granice u javnome, ili privatnome poniranju. Ovaj
ispovjedni tekst pisan u trećem licu više se bavi
javnim društvenim zbivanjima, ali uvijek kroz
povećalo osobnoga pogleda na svoj položaj i
fizičko-psihički doživljaj. Nikada ne prelazi granicu one intime koju neki današnji kritičari pa
i čitatelji grozničavo traže po stranicama ovakve ili druge literarne vrste. Ana Došen dostojanstvena je i unatoč poodmaklim godinama
ne misli da treba otkrivati mladenačke posve
intimne misli i događaje. Važno je kakva je bila
ta draga i uništena Istra, u koju je došla, u vrlo
nemilo vrijeme, kao hrvatska učiteljica poslije
odlaska fašista.
Knjiga se čita kao roman jer se u njemu događaju neprestani pokreti glavne junakinje, iz
mjesta u mjesto, iz jedne bijedne sobice u drugu, iz jedne životne situacije u novu. Ono što je
neprekinuto u iskazu je toplina i dobrota koja
uvijek nosi mladu djevojku diljem zgažene zemlje Istre. Znakovito je kako nenametljivo donosi istinu o raspoloženju stanovnika Istre koji
u njenom prvom mjestu učiteljevanja Španidigi
pjevaju te 1945.:
«Mi smo pa Istrani, Hrvati pravi.
Ma kano lavi svoju zemlju branimo ...»
Moja sjećanja dok sam čitala ovu vrijednu
knjigu dopiru tek u 1948. kad sam kao učenica prvoga razreda ljetovala u Istri i stojeći na
povišenom mjestu pjevala: «Istro mila, Istro ti
slavenska ... », nikada ne spominjući hrvatsko
ime. Pa i danas neki zastupnici u Hrvatskom
saboru boje se riječi hrvatska Istra kao vrag tamjana, govoreći uporno Istrijani, ili neki drugi
nacionalni epitet, samo da se ne spomene toliko im mrsko ime. Čak ni Istarska enciklopedija
koja je nedavno otisnuta ne spominje dr. Franju
Tuđmana! Ali zato spominje izrazito fašistički
nastrojene likove čija imena i danas nose ulice
po istarskim gradovima i selima.
A nacionalne manjine, koja nije nasljednica
onih škvadra između 1920. i 1943., ima svega
4 posto ...
Putovi kojima prolazi mlada učiteljica onih poslijeratnih godina posuti su turobnim fizičkim i
više nego skromnim materijalnim dobrima. Od
spavanja na podovima i knjigama, do malih
obroka i samoće u počecima rada. To se polako mijenja, a ponajviše njenim ulaskom u pretužna sjećanja ovoga puka. Trebalo je naučiti
dijalekte raznih mjesta, spoznati gorke uspomene i poniženja fašističkih nasilja: mijenjali su
prezimena i imena stanovnika nasilnim putem,
čekićima otukli natpise na grobovima, zabranili
hrvatski jezik u školama, pa i na javnim mjestima, napajali neposlušne ricinusovim uljem, protjerivali hrvatsko stanovništvo, (samo u Zagreb
doselilo se u vrijeme talijanske fašističke vlasti
između dva rata oko 30.000 Istrana!) i ubijali
kao konačno rješenje otporu potalijančivanja.
U takvu Istru koja nije 25 godina smjela imati
hrvatski identitet, došla je Ana Došen da uspostavi kao hrvatska učiteljica zgaženi duh koji je
ipak tinjao pod pepelom.
Zapanjuje njeno sjećanje koje se ne ograničava na opću sliku, nego vrlo precizno pamti
mjesta, kuće, ljude, imena kolega, jela, običaje
i povijest gotovo svakoga značajnijega prostora
pa i dvorišta. Pamti i ANDITO (prolaz, hodnik)
kako se zvalo neprikladno i hladno mjesto gdje
je jednom morala spavati. Zamalo je proglašena opasnom što nije imalo nikakve osnove.
Ali strahovi su još vrludali zaraštenim stazama
i Istra se oporavljala od jednoga nasilja, da bi
upala u drugo. (Sjetimo se baš u to vrijeme zaklanoga mladoga svećenika Miroslava Bulešića!) O nasiljima Ana nije voljela pisati, nastojala
ih je previdjeti, smatrajući da je veća korist od
novoga režima negoli je šteta. Ona ponegdje
navodi lažne politikantske manevre: «Izbori su
uvijek završavali onako kako se željelo. Makar,
93
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Nevenka Nekić, Istra u sjećanju učiteljice
ponegdje, uz pomoć kamionom dovezenih ljudi. Otkud? Kao da je to pitanje tada bilo uopće
važno. Važno je bilo stvoriti potrebno biračko
tijelo».
Srastanje sa stanovnicima njenih radnih mjesta,
učenje dijalekata, ulazak u pisanje najprije za
vlastite potrebe, pa onda i u listu Hrvatski glas,
ostat će zabilježen u Aninim autorskim tekstovima, duhovitim dijalozima Jurine i Franine,
dva dobroćudna istarska starca, težaka koji u
dijalektu s Materaštine na jednostavan način
komentiraju događaje. Možda se baš tu nalazi središte Anina razumijevanja i ljubavi prema
Istri. Javljala se i u drugim listovima, napredovala u službi, upoznala veliki i raznoliki svijet
intelektualaca, osobito političara i spisatelja, prisustvovala značajnim događajima: Prvi festival
hrvatske kulture na Bujštini 1947. godine gdje
se pjevalo: «A pole ste nas još tukli, /I u koparske
pržune vukli ...»
Pamti Ana svoje dugačke staze, bezbrojne kilometre prehodane Istrom kada nije imala prijevoza, uvijek nošena nekim vjetrom ljubavi i
čudesne snage koju daje mladost puna ideala.
Koliko li se trebalo boriti za običnu domaću riječ nakon silnoga nasilja Talijana! A danas, kaže
Ana, prođeš našim naseljima i ugledaš samo
strane natpise: «Nije li američki vau stekao ponegdje svoje mjesto i kao usklična riječ čuđenja.
Nekad je to bilo:o, ma gle! Ili : joj! A vau je bio i
ostao onomatopejska riječ za lavež pasa.»
Pojam SLAVA(schiavi, robovi) sačuvao se do
danas u glavama ponekih iredentista. Ne će
više javno ispisivati po zidovima istarskih gradića ROMA DOMA (Rim kroti!), kao da smo
divlje zvijeri, ali primisli i poniženja nisu posve
iščeznula. (Domovinski rat pamti ih !) Propala je
ideja da se Zona A i Zona B pripoje Jugoslaviji.
U Buje je došao maršal Tito 1954. godine. Već
je bilo dogovoreno Londonskim sporazumom
da se Zona A preda Italiji, a Zona B Jugoslaviji.
Sve će završiti tek 1975. godine Osimskim sporazumom. Dio Zone B pripojen je Hrvatskoj i
manji dio Sloveniji. Svečanost Titovoga dolaska
bila je najveći događaj onoga doba u Bujama:
Ana čuva sliku kako sjedi u drugom redu odmah iza Tita i Kardelja na svečanoj priredbi.
Anin zbor otpjevao je Titu himnu slobodi, ali ne
onu Gundulićevu, «idiličnu i slatku», kaže Ana,
nego gorku i krvavu Drage Gervaisa i Ivana
Matetića Ronjgova. Bila je prikladnija.
93-94
Intimno se Ana priklanja na kraju knjige onoj
Gundulićevoj, jer donosi mir i ljubav.
Valja napomenuti da je rodno mjesto Ane Došen selo Krnjeuša o kojem ne piše ništa osim
jedne rečenice: «O krvavim kolovoškim događajima 1941. u krnjeuškom kraju dovoljno se govorilo». Piscu ovih redaka ne čini se tako. Vjerujem
da danas osim nekoliko preživjelih i povjesničara nitko ne zna što se tamo dogodilo toga strašnoga dana 2. kolovoza 1941. Krnjeuša i Vrtoče,
dva hrvatska sela u zapadnoj Bosni, doživjela
su totalno uništenje toga kobnoga dana. U Krnjeušu s dvanaestak hrvatskih kuća i osamdeset
stanovnika upalo je oko 1.000 četnika i izvršilo
pokolj. Dakako, po svom običaju koji nije zaboravljen ni do Domovinskoga rata, najprije su
sve opljačkali, onda zapalili. Pokolj nad gotovo
svim stanovnicima vršen je neopisivo okrutno i
do prije stvaranja nove nezavisne Hrvatske države, o tome se nije smjelo ni govoriti, a kamoli
javno pisati. Tako i na sličan način likvidirani su
Boričevac, Zrin, Lastve, Tovarnik, desetkovana
Donja Motičina kao i mnoga druga mjesta.
Imena ubojica ponavljaju se i u Domovinskom
ratu. Ponavljaju se i postupci, pa tako i paljenje
crkve. Preda mnom stoji popis ubijenih u Krnjeuši toga dana pa i Došenovi. Činjenica je da u
Krnjeuši nije bilo hrvatske vojske.
Ne čudim se da učiteljica Ana Došen ne želi pisati o tim događajima. Cijela knjiga je zabilježena sine ira et studio. Preživjela rodbina završila
je u izbjeglištvu u bjelovarskom kraju. Mnogi su
poslije ostavili drage i humane tragove u Aninu životu koji je u dvadeset i prvoj godini bio
prelomljen, kako kaže.Osobito se rado sjeća
časnih sestara koje su ulazile u njenu životnu
priču kao biserje koje vrijedi sačuvati. To ova
knjiga i čini. Hvala nakladniku koji se brine da
se memoarskom prozom sačuvaju važne uspomene, ne samo za pojedinca, nego i povijesne,
općeljudske.
94
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100
U krhotinama sjećanja
LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ
MATIJA MOLCER: IVERJE, SUBOTICA, 2013.
Zbirka pjesama Iverje Matije Molcera svjedočanstvo je pjesnikovih napora da se svakodnevno postojanje, implicitno shvaćeno kao
čudesno, fiksira i zabilježi kao sadržaj trenutka
pojedinačne i kolektivne svijesti. U najširem
smislu, osnovno tematsko područje ove poezije je ono što je svakodnevno, bilo da Molcer
prizore iz svakodnevice smješta u prostore unutarnjeg pejzaža lirskog subjekta ili ih
sagledava u širem kontekstu (političkom, ekonomskom, kulturnom) suvremene zbilje. Tako
zbirkom pjesama Iverje Matija Molcer još jednom potvrđuje usmjerenost svog stvaralačkog
zanimanja na stanje svijesti čovjeka današnjice
i stanje duhovne kulture suvremenog društva.
Široki motivski spektar ove poezije objedinjuje
pjesnikov doživljaj urbane svakodnevice, njenih socijalnih, političkih, uopće, kulturoloških
osobitosti. Pjesme iz zbirke Iverje donose
nam prije svega bodlerovski intoniranu, namah
ciničnu i tamnu ispovijed lirskog subjekta –
«svakidašnju jadikovku» urbanog umjetnika
izloženog zamkama suvremene civilizacije,
nemoćnog pobunjenika prepuštenog samoći
i vlastitim snatrenjima … Otuda je za poziciju
lirskog subjekta karakteristično usamljeničko
promatranje treperenja sadržaja vlastite svijesti
i suočavanje sa halucinantnim slikama vlastite
podsvijesti. Taj pogled iznutra, katkad neosjetno, klizi ka vanjskom, objektivnom svijetu
i obratno, od vanjskog ka unutarnjem, osnažujući implicitno paralelizam između stanja
svijesti lirskog subjekta i i njegovih suvremenika – između pojedinačne i kolektivne svijesti.
Pri tom prizori iz svakodnevice i slike unutarnje
zbilje nastaju pred začudnim pogledom dnevnog snivača ili onog koji snatri na javi, u mračnoj sobi, najčešće u sumraku, kada se stvari
predočavaju u neodređenom, deformiranom
obliku, a sadržaji svijesti lako osamostaljuju …
To je začetak udvajanja lirskog subjekta koje
je često praćeno kolebanjem između vizual-
nih obmana i stvarnosti, između života i smrti,
između jave i sna:
između sna i jave
kao da sam nekako u detinjstvu,
nešto me vodi
za ruku,
kao da nikad
ničeg nije bilo,
između života i smrti,
na nekadašnjoj kočiji,
pored kočijaša,
ja sedim
u idilističkoj prolaznosti
To varljivo podvostručavanje lirskog subjekta
podupiru motivi odraza – prije svega motivi
senke i ogledala, koji nas u svojoj arhetipskoj
dimenziji pozivaju na put samospoznaje i podsjećaju na to ko smo zaista: «u pustoj ulici zatičem sebe / koji nisam ja, /ali meni se čini /da
nisi ni ti, /sigurna smrt označava / koliko je sati
… ugledavši / svoju veliku senku / dvoumim
se, / to sam ja, / ta velika praznina, / trebalo bi
otići /na vreme.»
Zrcalo i sjene nametnuli su oneobičajen, izokrenut poredak opažanja u kome se gube
jasni obrisi između jave i sna, života i smrti,
bića i nebića, između prošlosti, sadašnjosti,
budućnosti: «stalno se budim, / gde sam na
putu, / ne znam, / kao da se ono što je prošlo
/ nastavlja uzalud»; «podela beskraja /zalazak
sunca, / sve je mračnije, / zvezdana tišina, /
praznina napolju, /praznina unutra, / senku
meseca /ne primećujemo ...»; «ništa,/ ništa, /
ništa,/ praznina, / mir, odjednom čudna pojava: /veliki prasak svesti, /prividni haos se širi, /
prevaren vremenom / sužava se u prazninu,
/i / ništa, / ništa, / ništa»; «sutra je bilo / kao
jučer, /iznenada /evo me danas ...»
Opažajni život lirskog subjekta, i njegovih čula
i njegovog tijela, redovito se povezuje sa njegovom egzistencijom, što ukazuje na to da je
ponašanje čula bitno strukturno svojstvo ove
95
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100
poezije. Opažanje lirskog subjekta izuzetno
je dinamizirano: živo ljudsko tijelo, njegovi
pokreti i damari, odbljesci svakidašnjih refleksija pred našim očima se osamostaljuju i opredmećuju – najčešće u mjeri u kojoj se čula gase,
umrtvljuju. Trenuci kada čula zamiru oblikuju
se pak kao jedna vrsta smrti lirskog subjekta
nasuprot trenucima kada su ona ustreptala a
lirski subjekt uznesen u jedno posebno stanje.
Pri tome, momenti prelaska iz jedne u drugu
(književnu) hipostazu praćeni su slutnjom ili
objavom jednog drugačijeg sveta u koji pjesnikov pogled ponire («ulovljen sam / u razlivenim bojama, / iza ugla velegrad, / živim prizemno, / terapija pokreta: / natrag do neba»;
«i tako, / krenuh nekud, / u plavoj daljini, /
hteo, ne hteo, / koračam / na zamišljenom
koloseku, / do viđenja vreme!») ili, češće, zloslutnim nagoveštajem bliske smrti («čekić bez
gospodara / kopka iznad moje glave, / slutim,
/da doktor tišine /secira vreme ...»; «zaokruži
te letom jedna lastavica, / prolazi vreme, / pre
zime / trebalo bi poć»), najavom apokaliptične
budućnosti («... na sve većoj vatri, / pristojno
gori budućnost / komad po komad / protest /
održava vatru ... ») ili pak melankoličnim mirenjem sa tragikom životnih neminovnosti:
pored mene
neka drhtava ruka,
niko ne zna čija,
bejah slab,
još uvek ne znam
šta tražim,
šta je preostalo?
ćutanje
i sećanje
Pri tom, variranje istorodnih motiva usmjereno
je ka njihovom pojačavanju: njihova ponavljanja potiču proces unazadne, regresivne simbolizacije. Tako senka sve više dobiva simboličko
značenje: sve je manje običan odraz onoga
što predmet ili lik baca, a sve više znak zlokobnih nagovještaja, prijetećeg mraka i ništavila:
«...u toj ulici /gdje su prozori /zatvoreni / a
kapije mrtve, / ugledavši / svoju senku /dvoumim se... »; «vanbračna svetlost /u pukotini
zida /znatiželjno istražuje senke/ kurvinskog
bombardovanja, / lažnog, histeričnog zemljotresa...»; «senka aviona /na tren /zaustavlja
dah, /sećanje na / američko bombardovanje»;
«igra senke / u zamračenoj sobi, / prolaze
automobili – /performans na stropu»; «tajne
senke, / šta će biti sa mnom, / ne znam, / u
snu, bio sam/ zavesa»; «na oronulim zidovima
/ senke prošlosti»; «promrzla sena / prolaznika
/ u ništavilo.»
Motiv zrcala isprve je samo odraz unutrašnje dezintegracije: «u slomljenom ogledalu
/ vežbati nestanak, / tražiti tuđe telo, / nove
pokrete, / skraćene misli / pomažu zaborav,
/ gde si u svakidašnjim pokretima?» Docnije,
zrcalo postaje paradoksalni odraz nepostojanja vlastitog identiteta, njegovog postupnog
iščezavanja do mjere kada se gubi u potpunom samozaboravu: «u ogledalu / nepoznato
lice, / nešto nerazumljivo / artikulira, / nešto je
ostavljeno / za zaborav, / u ogledalu.»
Potraga za središtem psihe i njenom cjelovitošću, pokušaj integracije njenih krhotina u
cjelinu Sopstva, njena autentična realizacija
u ambijentu dehumanizirane svakodnevice i
egzistencijalnog bespuća nameće nam se kao
duboko smislena, nasušna potreba čovjeka
današnjice: «gradiš dom, /gradiš život, / gradiš
budućnost,/ vidiš li put? / znaš li gde si u vremenu?/ ti, koji si / najbeznačajniji, značajan»;
unutrašnja svetlost,
sivilo svakidašnjice,
da li znaš
ko su ti, koji stanuju
u nama?
stalno se budim,
gde sam na putu,
ne znam,
kao da se ono što je prošlo
nastavlja uzalud
Otuda je simbolizmu dezintegracije, krhkosti bića suprotstavljen simbolizam psihološke
cjelovitosti i stabilnosti (najčešće u oblicima
arhetipske slike kamena) ili pak simbolizam
unutrašnje, prosvijetljene spoznaje (kakav
nalazimo u lajtmotivskoj slici svjetlosti): «sve
dok nisam bio, / sve dok nisi bila, / titrajuća
svetlost na površini reke, / okrugli kamen na
dnu, / koji spava, / očekuje / okrugli svet /koji
je već odavno četvrtast»; «sam u mračnoj noći,
96
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100
/ u nejasnoj daljini / neka nejasna svetlost, /
čas se vidi, / čas se ne vidi, /ja sam ta svetlost.»
Zbirka pjesama Matije Molcera predočava
nam razne vidove procesa rastakanja: gubitak identiteta, razaranje ličnosti, tjelesno i
mentalno, uopće, egzistencijalno raspadanje,
razbijanje postojećeg vremenskog i prostornog ustrojstva ... Pjesnik nas uvodi u svijet u
kome nema ni razumnog poretka ni čvrstog,
koherentnog sustava. Raspali su se svi sustavi
koji su čovjeku davali neko značenje i smisao
njegovom životu: «...ništavni su / minuli dani,
/ prosečan čovek / muči samo napred, / u
njegovoj mašti / nazire se / marksistička /
budućnost, / crv lakovernosti likuje»;
ekonomisti
čupaju travu mudrosti,
glasovi gusaka
iz beskonačnih daljina
oplakuju
metafizičko samoupravljanje...
Suvremenu epohu bitno obilježava odsustvo
čvrstog ideološkog, religioznog, uopće, kulturnog uporišta, tj. jedinstvene, čvrste slike
svijeta koja bi čovjeku današnjice osigurala
osjećanje punoće i smisla postojanja. Otuda je
proces dezintegracije (dekonstrukcije) jedna
od najmarkantnijih osobina suvremene kulture
... Ovakva deziluziona perspektiva bitno obilježava i Molcerovog radoznalog promatrača
suvremene zbilje: svijet se promatra iz perspektive čovjeka lišenog svih iluzija, vjerovanja, ideologija ... U nizu pjesama Molcer nam predočava stanje duhovne obamrlosti i praznine kao
oblik smrti u životu i «dijagnozu» duhovnog
stanja čovjeka današnjice. Slike nutarnje zbilje
ne posvjedočuju očaj ili pesimizam već tiho,
beživotno plutanje na površini sadašnjosti.
Osjećanja su stišana, smirena. Nema straha,
nema bola od starih rana ... Pogled se zamutio
a horizont pred njim je prazan ... Na toj nultoj
točki «zaleđene» egzistencije duh i tijelo svode
se na jedno: na pokret kao prvi i posljednji
znak života. Upravo taj posljednji znak života
potresa pjesnikovo biće kao znamenje njegove osjetljivosti koja još uvijek živi i htjela bi da
se posvjedoči u svakidašnjim manifestacijama
i u svojoj umjetničkoj artikulaciji: «početak
kraja, / kraj početka, / moja ruka miruje / na
tipkama klavira, / dok iz njega / izviru čudesne
melodije»;
....
gde si u svakidašnjim pokretima?
još uvek praviš
desnom rukom
leve stvari,
reči i ruka,
ruka i reči,
reči na papiru,
izdate reči
I ovdje, kao i u Molcerovom ciklusu slika
«Memento mori», tijelo i njegova zagrobna
perspektiva predočavaju nam ugao iz kojeg
se promatra čovjek i mjeru kojom se odmjerava njegov život i sve ono što je u tom životu stvoreno. Lirski subjekt (poput stanovnika
Danteovog čistilišta ali i Molcerovih likova iz
spomenutog ciklusa slika) lebdi između dva
svijeta: između svog postojanja u vremenu i
svog života u večnosti. Dogodilo se sve što se
moglo dogoditi – ostalo je samo tijelo čija trošnost baca surov i ironičan pogled na sve ono
što je predstavljao jedan život. U tom smislu
izdvajaju se pjesme koje posvjedočuju pogled
na čovjeka karakterističan za kršćansku antropologiju od samog njenog početka, u kojem
se kod čovjeka naročito ističe ono što je podložno patnjama i prolaznosti (tzv. kreaturalno
promatranje čovjeka, kako ga je odredio Erich
Auerbach u svojoj glasovitoj knjizi Mimesis):
«održavam red / kako-tako, / pijem najgoru
kafu, / neprimetna paučina / u meni sugeriše:
/ dođite sutra»; «silovana hartija, / na zamišljenom krajoliku /crno-bele misli, / sve više i više
taloga, / pokorno javljam: /sve ptice su odletele, / još su vidljivi / tragovi sreće»;
suton,
slab vetrić ne pokreće
zavese u nama,
starost,
loš kuhinjski vonj,
nikako da se setiš
da li si ugasio
svetlo u sebi,
poluglasno pitaš:
da li znate
koliko je sati?
a koji je dan?
97
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100
»možda i to znate,
ko sam bio ja ...
Snažno osjećanje prolaznosti, krhkosti i privida svega ovozemaljskog inicira čitav katalog
demoniziranih slika stvarnosti: svijet noćne
more, gluhih prostora prošlosti, ruševina i spomenika ljudskoj gluposti i sujeti: «zavija noć, /
nema kuda da beži, /ćutim, /više ne dolazim»;
«slomljena svetlost / u napuštenoj ulici /moga
detinjstva ... porušene kuće /koje su preživele /
bombardovanje, / sada odišu prazninom»;«na
uklesanom kamenu, / između redova, / krije
se misao ... današnji varvarin / ponosno gleda
– / bio sam neko»... Demonizovani svet zbilje,
upornošću nesnosne letnje vrućine, opseda
pesnikovu svest i iznuđuje pesnikov «svakidašnji obračun sa prolaznošću» – imaginativni
iskorak u tajanstvene prostore onostranog ili
pak u sakralizovane oaze prošlosti, u kojima je
smešten čitav jedan afektivni kompleks, iznova
oživljen svet iz detinjeg albuma:
otvaram kutiju napunjenu
izbledelim fotosima,
moji sumnjivi preci
poziraju u trenutku
prolaznosti,
trajna tajna –
vekovečnost ...
Na ovaj način Molcerova poezija u negativu
afirmira one vrijednosti nad čijim odsustvom
žali. Razni vidovi demonizacije i dehumanizacije svakidašnjice suvremenog čovjeka u
isti mah prizivaju jače i duhovno značajnije
vidove života, da bi se snagom kontrasta
osvijetlila duhovna dubina ponora u koji je
čovjek današnjice pao: «koncert muzikanata /
u nepoznatom gradu /... škripajuća muzika /
limenih duvača / para uši,/ izgleda, / to nisam
ja»; «trubama i dobošima / razbijamo tišinu, /
bez maštanja, / u zamračenoj sobi / tišina se
za časak /miri sa depresijom.»
Motiv deziluzije, i ovde kao i u Molcerovoj
poeziji uopšte, naglašeno je prisutan u pesmama sa socijalnom i političkom tematikom. Sa
pozicija rezigniranog duhovnog samotnika
lirski subjekat se bolno ironično distancira
od sumorne društvene svakodnevice i njenih
socijalnih i političkih devijacija. Tako zapaža-
mo ironijsko-humorni otklon od nacionalne i
ideološke ostrašćenosti, političkog beskičmenjaštva, ispraznosti demagogije, privida demokratije, slavoljublja, nehata prema čovekovom
okruženju, destruktivne delatnosti političara ...
U ovom ironijsko-humornom tonu naslućujemo rezignaciju i povlačenje individue koja se
svesno distancira od društva, razočarana u njegove institucije, ideologiju, moral, ideale: «ne
vidi se više / dečji crtež na zidovima, /samo
pribrana nemoć /urla sa grafita, / klonovska
tačka nacionalizma»; «gutaj, /gutaj, / probuđenu prašinu, / na stolu, / u flašama / i čašama,
/ pametna prašina, / na jednom izgaženom
/ papiriću / dečji crtež / o čuvanju čovekove
sredine»;
dobrovoljna glupost kruži
u skupštini mudrih,
zabezeknuti vitraži
gledajući unazad
povezuju sadašnjost
sa baukom nad Evropom,
sa ritualom apstraktnog tucanja
nastavlja se pljačka
budućnosti,
a razum?
krije se u zahodu
Uočavamo u ovom tematskom krugu i motive usamljenosti jedinke u urbanom miljeu,
dehumanizacije međuljudskih odnosa, nedoučenosti suvremenih tumača umjetnosti i prizemnosti suvremenih umjetnika, motive iz
života socijalno marginaliziranih likova i one
karakteristične za dehumanizirani urbani pejzaž: «da bi izbegao greh, / čovek gradi ogradu, / postigavši privatnost / oseća olakšanje /
proboden / rogovima samoće»; «samo vruća
stvarnost / ulazi kad otvorim vrata, / letnje
popodne – / vruć vazduh, / poštar hladnokrvno / uručuje čekove za uplatu»; «...jezik komunikacije / je problem, / fraze propovednika su
/skrivanje postupaka, / u praznom prostoru /
istoričari umetnosti / plešu na sliku Van Goga,
/ mudruju na muziku Baha, / konkretiziraju
poeziju, itd. / itd. / neki put (su) / zarobljeni /
u nacionalnoj istoriji»; «nemilosrdna vrućina, /
sunce obasjava guberanta / dok se hrani / iz
kontejnera, / psi zavidno gledaju;»
98
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100
ispred naše zgrade
glêda kontejnera,
razbacano smeće
smrdi u vrućini,
usred noći
urnebesni lavež
uličnih kerova,
seoska idila
u Subatici
U pjesmama ovog tematskog kruga desakralizacija svakidašnjice doseže vrhunac, a
elementi groteske izmeću se u satiru i njoj
blisku parodiju na aktualna društvena zbivanja i probleme, sa naglašenom metaforičkom demonizacijom protagonista suvremene
društveno-političke scene («uzaludni poliptičari», «očajnički spasitelji», «pljačkaši vremena»,
«tela bez kostura», «punoglavaši» ...): «zaseda
ukleti skup spasitelja, / nad njima, ograničenost kruži / u telu crnog gavrana / sve niže
i niže, / kratkovečnost vladavine / očajničkih
spasitelja /garantuje utočište /svakodnevnih
duša»; «samoobmana najumnijih, / pod velikim lukom /slavoluka, / deblja se laskanjem /
dupelizaca, / u gluvo doba noći / stidi se večiti
plamen, /ne želi biti putokaz / lakovernicima»;
parada zarđalih rečenica
nekih poliptičara –
mučna praznina,
tela bez kostura
pevaju psalme,
dok se svakodnevna nevolja
uvlači
u prizemno mudrovanje,
konkretna obećanja
jadikuju na papiru,
optimistični smešak
na kristalnim čašama
na banketu punoglavaša,
raste kulja,
raste pritisak,
znojava prolazna slava
napola je iskorišćena,
aleluja!
ima još nade
Desakralizacija svakodnevice, mitova pojedinačne i kolektivne svijesti data je sredstvima ironijske i groteskne stilizacije. Realistični
detalj, katkad groteskno stiliziran, ironično
poentira cijelu «priču» u pjesmi. Lirizam je
uzdržan, prigušen ironijskim ili crnohumornim
poigravanjima. Tako pjesnik izrazito lirski motiv
obezvređuje smještajući ga u kontekst banalne svakidašnjice ili pak izrazito trivijalni motiv
svakidašnjice dobiva književni dignitet u kontekstu širih filozofskih razmatranja: «zalazak
sunca, / spremaju se za pohod / pljačkaši plodova, / krompir, paprika, šargarepa /i dozrela
šljiva ih dočekuju»; «očekujući / letnji lahor /
otvaram prozore, / ulazi smrad hamburgera»;
ispražnjen dan,
u tami,
među vlažnim zidovima,
moja istina je
čuvana tajna
koja ne postoji,
učim govor
zalutalih komaraca:
kako rešavati razliku
između živih bića?
na belim zidovima
sve više se umnožavaju
krvave mrlje
Time je omogućen jedan oneobičen, pjesnički
osvježen pogled na prizore iz urbane svakodnevice na koje se obično ne osvrćemo (ili nam
oni u našim svakidašnjim bitkama izmiču), na
naše «svakidašnje jadikovke» o koje se saplićemo propuštajući da se zagledamo u ljepotu
jednog običnog trenutka u sebi, oko sebe, u
drugima ... Izrazito lirske minijature, koje se
umnožavaju se na završnim stranicama ove
zbirke, iako malobrojne, osiguravaju prikriven
komentar glavnoj temi zbirke: iskorak iz svijeta otuđene i kaotične urbane svakodnevice
moguć je u oazama duhovnog smiraja što ga
donose trenuci intenzivnog doživljaja jednog
prizora iz prirode ili pak trenuci imaginativne
ekstaze u kojima se ostvaruje dodir sa bićima
i prizorima iz tajanstva onostranog ili iz dubina iščezlog vremena: «dojurit će glasnici, /
javit će: / prinče, /rađa se novi dan»; «letnja
noć, / lavež, / u ružičnjaku / miris mesečine»;
«pahuljasta jesen / stiže kroz zlatna / kukuruzna polja»; «pozdravlja te / pozlaćeni dan, /
nasmejan»;
99
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100
u predvečerje,
lahor prošlosti
miluje ti obraz
rakija,
šta ćeš više
Matija?
Brzo i naglo smjenjivanje lirskih i ironijskihumorno oblikovanih motiva, smjenjivanje
rečenica različite emotivne obojenosti, upotreba kolokvijalnih i stilski markiranih izraza
(najčešće sa pejorativnim značenjem), udvajanje putem senke i sklonost ka kolektivnom
portretu – otkrivaju nam isti postupak umjetničkog oblikovanja za koji je karakteristično
suzbijanje sentimentalnih i patetičnih efekata.
Primjenom ovog postupka Molcer je ostvario
ironično-humornu relativizaciju kako prizora iz
svakodnevice tako i sadržaja vlastite i kolektivne svijesti. Ironija je pri tom usmjerena i prema
predmetu estetičke percepcije lirskog subjekta
i prema samom lirskom subjektu: «vrati mi se,
/ o mladosti, / da te dobro išamaram / za učinjene gluposti»;
Dvostrukost u izboru stilskih sredstava postaje
razumljiva na fonu autorove slike sveta koja
počiva na polariziranoj vrijednosnoj orijentaciji: ona postoji u onoj meri u kojoj lirski elementi u izgradnji pjesničke slike sveta postaju
nosioci izvornih, autentičnih životnih sadržaja
i vrijednosti, a epski elementi bivaju usmjereni
ka obezvređivanju ustoličenih vrijednosti pojedinačne i kolektivne svijesti. Karakteristična
je u tom smislu naporednost između lirskih
«medaljona» koji u duhu japanskog haiku sažimaju doživljaj jednog prizora iz prirode i dužih
pjesama, sa razvijenim narativnim elementima,
u kojima pjesnik oblikuje cjelovitu, najčešće
ironijski-humorno intoniranu «priču» iz njegove svakodnevice ili iz nostalgičnog albuma
njegove mladosti. Tako je i stilskim sredstvima
ostvarena pjesnička evokacija dezintegriranog
svijeta urbane svakodnevice, kao svjedočanstvo duhovne egzistencije suvremenog čovjeka, ali i njegove iskonske potrage za izgubljenim duhovnim zavičajem.
kafu mi, draga, ispeci,
kulturno, u džezvi,
ratluk,
cigara,
Dužijanca '69. – Bandaški par: Marija Cvijanov i Stipan Babić, noseći žitni simbol dolaze na salaš.
Iza njih sa žitnim vijencima na glavama salašu prilaze pobjednici na Takmičenju risara – Marija i Kalo Horvacki iz Đurđina
100
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Nedim Sejdinović, Povjeruj na trenutak u poeziju 101-102
Povjeruj na trenutak u poeziju
NEDIM SEJDINOVIĆ
Zvonko Sarić, Povjeruj u vlastitu smrt, Cenzura, Novi Sad 2013.
Kada sam prvi put, telefonom, razgovarao sa
Zvonkom Sarićem o objavljivanju ove knjige u
«Cenzurinom» izdanju – bio sam rezerviran i
nepovjerljiv. Naravno, ne prema Zvonku i njegovom književnom radu, već prema potrebi i
mogućnosti da se «Cenzura», koja se već na
neki način profilirala kao nakladnička kuća
koja izdaje publicistiku, (angažiranu) prozu i
esejistiku – upusti u avanturu zvanu «izdavanje
zbirke poezije». Kada sam, međutim, pročitao
rukopis koji sam dobio e-mailom, predomislio
sam se, i odlučio, na trenutak, ponovno povjerovati, bar na trenutak, u poeziju. Povjerovati u
to da oni koji pišu poeziju i onih nekoliko koji
je (još) čitaju – nisu baš u potpunosti mrtvi ili
da bar nisu povjerovali u vlastitu smrt. A onda
sam shvatio da bi zapravo sasvim logično bilo
da nakladnička kuća sa imenom «Cenzura»
objavljuje i poeziju, jer nisu ovdje cenzurirani
samo oni koji bi da misle svojom glavom već
i oni koji bi da «pjevaju» vjerujući u pravdu i
planetarnu svijest. Poezija je cenzurirana u vremenu viška riječi i vihora fraza, PR stručnjaka i
marketinških istina.
Čitajući Sarićevu poeziju, prepustio sam se
prije svega uživanju u lutanju. Tome što me
autor nenametljivo, ali brzo i pouzdano, stihovima šeće kroz daleku prošlost i neočekivanu
budućnost, kroz intimu i globalne fenomene,
što sa njim prepoznajete u upoznajete subotički lokalni kolorit i uživate u njemu, ali i osjetite
kako pjesnik «dlanom miluje svijet», smatrajući ga svojim, mada ponekad tako dalekim i
tuđim. Poezija je to koja na trenutak ima esejistički žar za razumijevanjem svijeta, a istovremeno se očituje u ironiji, simbolima, signalima
i detaljima. Ovom knjigom se, imenovani ili ne,
muvaju Shakespeare, Rimbaud i Toma Akvinski, Brechtov prijatelj Kurt Weill, T. S. Eliot, talijanski zlatar i kipar Cellini, James Joyce, Arthur
Schnitzler i mnogi, mnogi drugi. Hodimo tako
od Auschwitza do Subotice, od Londona do
Berlina ili Beča, gledamo «Mućke» ili «Širom
zatvorenih očiju» ... Prepoznajemo zapravo
žeđ za životom, za saznanjima, strast osvajanja
kompleksnosti svijeta koji nas okružuje, fascinaciju velikim gradovima i velikim djelima, ali
istovremeno i fascinaciju najmanjim, ljudskim,
tako običnim a znakovitim detaljima, koji iz
sebe spontano zrače umjetnost.
Pjesnik koji osjeća, ali i promišlja svijet nekako je uvijek ljevičar, to je tako logično. Ali, on
je istovremeno svjestan – i osjeća to na svojoj koži, jer je toliko puta do sada, kao i svi mi,
doživio poraz – da se ideje pravednosti teško
ili nikako ostvaruju, a da nepravda uvijek poprima nove, zanimljive, šarene oblike koji se
ljudima čine primamljivim, i koji ih kupuju na
dug, na rate, do kraja godine, do kraja sljedeće
godine, do kraja života, poslije smrti. Pjesnik je
individualist, on i kada hoće, ne može povjerovati masovnim htijenjima, izdaleka promatra,
iz prikrajka, pomalo uplašen, pomalo zgađen,
one koji u redu, s pretrpanim kolicima kupuju prazninu i «hrane se iluzijom / vlastite egzistencije». I to je taj «prijepor», s jedne strane
ljevičar, koji vidi i osjeća nepravdu, ponekad
čak mašta o tome da će grupe, mase, klase,
potlačeni, moći da se izbore za neki drugačiji
pravedniji svijet, a onda biva duboko uvjeren u
nemoć ljudskog roda da ovaj svijet pretvori u
pristojno mjesto za život ili za smrt. U moć da
se pronađe život prije smrti prije nego što se
počne tragati za životom poslije smrti. U moć
da se povjeruje u život kako bi se na kraju povjerovalo u smrt. I obrnuto, da se povjeruje u
smrt kako bi se povjerovalo u život.
Ne spominjem one pjesnike koji su teleportirani u 18. stoljeće i kojima se tamo (tada)
podsmijevaju. Već one koji su izgubili nadu.
Pokatkad se pjesnik – koji je za razliku od Sarića izgubio svaku nadu – nađe na strani onih
moćnih koji također sa visine, takoreći filozof-
101
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Nedim Sejdinović, Povjeruj na trenutak u poeziju ske daljine promatraju svijet, prezirući one koji
su ispod njih. Jer svaka ljudska vlast, kako je to
pisao Márai, sadrži izvjestan prijezir prema onima kojima se vlada. I ponekad pjesnik i moćnik
dijele isti prijezir, onaj prijezir koji moćnicima
preko je potreban da bi vladali ljudskim dušama a kod pjesnika je posljedica htijenja i moći
da se bude drugačiji. Taj prijezir možemo nazvati i cinizmom, a vjeru u poeziju poljuljala je
i misija «pjesnika ovdašnjih» koji su se stavili u
službu vlasti i zla.
A ljudi su, oko nas, mrtvaci koji hodaju i kupuju. Dok «pažljivo čitaš i pomno pregledaš akcijske letke tržnih centara», «čekajući da počne
reality show», ti vjeruješ zapravo u besmrtnost.
Da li bi bilo bolje «rulji» koja «hoda u tržnim
centrima» da na trenutak povjeruju u vlastitu
smrt, odbacujući «jake ublaživače» smrti, skupo plaćajući «prazninu»? Da li bi bilo realno,
čak i u mašti, pomisliti da neko danas, i ovdje,
može bar na trenutak povjerovati u poeziju?
Jer, poezija ima prizvuk smrti čak i onda kada
je prepuna života.
Pokojni Vojislav Despotov je «uglazbio» jedan
svoj esej u poemu «Neočekivan čovjek», koristeći jednostavan kompjuterski program, tamo
negdje polovicom devedesetih, uz pomoć kojeg je razbio eseje u stihove. Esejistička poezija
koja pokušava odgonetnuti odgovor na pitanje kakvog je to čovjeka proizvela tehnološka
revolucija i demokratska evolucija. Rodio se
«neočekivan čovjek», koji ne vjeruje u vlastitu
smrt, ali zato vjeruje u svemoć strojeva, vjeruje
da će tehnologija ispuniti besmisao njegovog
života. U oruđu se traži smisao, a sva ta umjetna inteligencija i strojevi koji imaju moć učenja
ne nude odgovor na pitanje kuda ide «neočekivan čovjek».
Ili kod Sarića: «ljudska priroda se promijenila /
koncem drugog milenija, / ali bilo koji stroj /
nikada neće raspoznati smisao».
Tu je i ta vječita dilema, kuda se sakriti, kako
se skloniti od damara potrošačkog bjesnila, da
li pristati na eskapizam ili zasukati rukave. Da
li ćemo «ikada stići / u naš dom / na snažan
izvor / istinskog zavičaja», jer nam se ovaj svijet katkad čini tako tuđ, dalek i bespotreban, ili
se suočiti sa stvarnošću u pokušaju da se ona
promijeni, «bez velikog očekivanja» (Sarić)?
Djelovanje bez očekivanja, kako je to nazivao
Lao Ce.
101-102
Ili smo pak svi licemjeri. Sarić kaže: «umnožit
će se nepravde / koje već postoje / istina je
vidljiva, / ali skrećemo poglede / kako bi se dopali Komisiji, / jer nas privlače / tuđi zalogaji».
I tako, dok Komisija odlučuje o našim sudbinama, u ovoj predizbornoj tišini, preostaje nam
da povjerujemo u vlastitu smrt, jer je ona «predznak Ničega». Kao što je sve ovo naše vrijeme
– bilo i ostalo «predznak Ničega». Kada vam
se učini da je ono što se oko vas dešava jako
interesantno i dramatično, pomislite na to što
će se od svega toga izdvojiti u vašem sjećanju.
25 godina života na ovim prostorima mogu se
prepričati u dvije-tri dosadne rečenice i da ništa ne ostane propušteno. A djelovali su nam
kao nešto bitno, i sami smo sebi djelovali kao
bitni. Kupovali smo prazninu i kupovat ćemo
šljašteću prazninu, tako radosni jer smo dobili
popust, jer smo naletjeli na akciju, jer smo dobili odloženo plaćanje.
I nismo naučili, niti ćemo, da povjerujemo u
vlastitu smrt, jer nismo nikada ni živjeli.
(Bandašica Mirjana Dulić i bandaš Grgo Kujundžić
s Krunom DUŽIJANCE '68)
102
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Dragan Rokivć, Zasaditi raskošni vrt za plodne kiše
103-104
Zasaditi raskošni vrt
za plodne kiše
DRAGAN ROKVIĆ Zvonko Sarić, «Povjeruj u vlastitu smrt», pjesme
Knjige obično nagone čovjeka na razmišljanje,
pa bile dosadne, bile zabavne za čitanje. Malo
je, naravno onih koje djeluju i kao inspiracija.
U tom pogledu, knjiga mog prijatelja, pjesnika
i esejista, romanopisca, Zvonka Sarića pod naslovom «Povjeruj u vlastitu smrt», koja se pojavila u izdanju izdavača pod provokativnim naslovom «Cenzura», spada svakako u one knjige
koje nagone na razmišljanje i inspiriraju.
Ova knjiga ne zahtijeva od nas neposredni
odgovor o uspjelosti ili neuspjelosti pojedinih
pjesama, već o jednom posebno nam ponuđenom svjedočanstvu o vremenu i posebno,
prostoru Subotice, čiju prošlost Sarić «ponavlja na svoj način» usprkos «riječima koje se
mrve,utapaju ipak»! Nesumnjivo je sudbina
ovoga našega pjesnika tijesno povezana sa
sudbinom vremena, društva, svakog čovjeka
toga vremena jer ... «mnogo je otisaka Božjih
prstiju na retrovizorima ljudskih života» i na
toj jednostavnoj poetici izrasta pred nama jedinstveno, rekao bih, do sada potpuno novo
i autentično svjedočanstvo uobličeno u zbirku pjesama pod naslovom «Povjeruj u vlastitu
smrt». U svakoj od pjesama provijava Sarićeva
nepomirljiva zapitanost u kojoj je on, ničim
omeđen, slobodan i sav nepomirljiv, kao i uvijek buntovno raspoložen, i usprkos svemu, još
uvijek nepobijeđen, ponekad još uvijek u nedoumici, upitan, zaludan, radoznao da nam
ponudi riječi dragocjene jer, kako reče «riječi
su naš zalog, jer riječi drže sve i kada ih više ne
bi bilo bio bi oboren svaki alibi za postojanje
ovoga svijeta».
Zanimljiva su i, kao što rekoh,i inspirativna poetska hodočašća pjesnikova. Cijela ova zbirka
pjesama predstavlja u stvari veliku pobunu,
pobunu protiv svega onoga što nas osiroma-
šuje i uništava, pobunu koja još nije okončana
i koja još dugo neće biti okončana, sve dok se
nastavlja ova naša «ljudska drama», a Sarićeve
pjesme više upozoravaju nego što predviđaju
mogući ishod. «Umnožit će se nepravde, koje
već postoje, istina je vidljiva, ali skrećemo poglede, kako bi se dopali Komisiji». Zanimljivi su
ti rečenični i misaoni obrti sa kojima se Sarić
poigrava pred našim očima. Svakodnevno smo
u prilici, putem raznoraznih sredstava masovnih komuniciranja pratiti nastajanja kovanica
slogana, fraza, rečeničnih konstrukcija, neke
vrste općeg i novog slenga koji gubi individualna obilježja i iskonsku mogućnost izražavanja stanja ljudske svijesti pretvara u univerzalni,
svima dostupni, bezlični sustav znakova sporazumijevanja (kojeg, gle čuda, pjesnik izvrgava
ruglu), sustav u kome riječi postupno – kako bi
rekao Jean-Paul Sartre – gube svoju nevinost
i počinju – po mišljenju Brisa Parena – da nas
izdaju točno onoliko koliko i mi izdajemo njih.
Dozvolite na kraju da se sjetim jedne jedine rečenice iz Andrićevog «Pisma iz 1920. godine»
gdje on veli «ko u Sarajevu provodi noć budan
u krevetu, taj može da čuje čudne glasove sarajevske noći» i da je upotrijebim sada govoreći o pjesmama Zvonka Sarića, subotičkog
pjesnika, te ponovim «ko u Subotici provodi
noć budan u krevetu, taj može da čuje čudne
glasove subotičke noći». U tim noćnim satima
našu maštu pohode duhovi, imamo svoje želje i svoja kajanja, u taj mukli čas dok «ulicama
promiču utvare prokletih tražeći sugovornike
među živima» dobro je da je među nama ovaj
naš pjesnik utjehe naše, dobro nam stižu stihovi njegovi, kako veli «dođe mir na mir i spokoj
na spokoj», valjaju nam ovakvi među nama koji
još umiju «zasaditi raskošni vrt za plodne kiše»,
dobro je znati da ima nekoga ko će «ispod okupirane kože Grada Subotice, grižene, sječene,
milovane, lizane, pljuvane, gažene, ljubljene,
103
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Dragan Rokivć, Zasaditi raskošni vrt za plodne kiše
štipane od artiljeraca koji prolaze» načiniti stihove, dobro je što ima među nama onih «koji
se sjećaju na naše odluke u dobrim vremenima», da ima onih koji ne zaboravljaju. Reći ću
još i ovo: kako razumijemo druge ljude i što
vidimo kada se pogledamo u ogledalu zavisi
od toga što znamo o svijetu, što vjerujemo da
je moguće, kakva sjećanja imamo i da li smo
odani prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Stihovi pjesama u zbirci «Povjeruj u vlastitu smrt»
nagone nas da pomislimo kako još uvijek za
sve nas, u ovome malenome gradu, nije još sve
izgubljeno, da još postoji mogućnost da niknu
malena, diskretna bratstva onih koji vjeruju u riječi, i onih koji vjeruju u iscjeliteljsku ulogu poezije, na način kako to čini subotički pjesnik Sarić. Međutim, ni samo djelo, ni istina za kojom
se traga unutar djela, ne donose spokoj. Djelo
je igra, sudbinska doduše, ali je ipak samo igra.
A u igri «kao i u svakoj umjetnosti čovjek gubi
sve». U tome nema mnogo uspjeha bilo kakvo
prikrivanje a Sarić je iskren i njegovi stihovi su
oštri poput žileta.
Završit ću kao i on, stihovima, svoju tananu i
lirsku, dragocjenu riznicu – «zavirimo u noć – i
103-104
dalje pada snijeg – sve više sniježi – neonskim
svjetlima – ulašteni bijeli pokrov svjetluca – u
mrzloj hladnoći – čekaju nas duga bdijenja
– ali, ponovno će doći vrijeme – kad ćemo
otvoriti – vrata i prozore – i radosno izaći – u
beskrajnu knjigu riječi – novog početka – svijet
je u nama – sada je zima – i čeka me nevjesta
– da je pokrijem – zagrljajem u predvečerje».
Slutim da je pjesnik Sarić ovom zbirkom težio
naći izlaz i izvuče živu glavu iz mračnog života
u koji je bio bačen. Upravo u tome vidim univerzalnost njegovog stvaranja i opojnu ljepotu
njegovih stihova koji su u traganju za istinskim
vrijednostima svakodnevnog života.
Ova naša proturječna, snažna, pomalo trapava
i neuništiva Subotica, spomenimo i to, za našeg pjesnika doima se krucijalna točka svijeta,
pred nama se redaju moderni stihovi koji nose
novi urbani duh što će nas vjerojatno danassutra uvesti u europski horizont iščekivanja, a
nosiće u sebi osobenosti i ljepotu našega duha
koji je tako efektno i dopadljivo predstavio pjesnik Sarić.
U Subotici, 14. 3. 2014.
Dužijanca '69. Bandaš i bandašica Marija Cvijanov i Stipan Babić predaju domaćinima salaša,
Gezi Kopunoviću i Katarini Bačlija, glumcima subotičkoga Narodnoga pozorišta – žitni simbol.
104
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Zvonko Sarić, Snajperska proza 105-106
Snajperska proza
ZVONKO SARIĆ
MIRKO KOPUNOVIĆ, MRVLJENJE MRVE
NEBA, NIU HRVATSKA RIJEČ, SUBOTICA, 2013.
Bolje nekome dati štap i naučiti ga loviti ribu,
nego mu je dati ulovljenu, stara je izreka. No,
većina junaka iz zbirke pripovijedaka Mirka
Kopunovića Mrvljenje mrve neba nisu imali
pogodnost da im netko nešto daruje u vidu
materijalnog dobra, dok su neki od njih ipak
dobili salaš ili komad zemlje, mada je to samo
značilo glede egzistencije: «Imalo se od čega
početi, samo je trebalo raditi od jutra do mraka».
Međutim, ni jednima, ni drugima, nisu dani u
njihovim obiteljima i u životnom prostoru općenito, u vremenu jednoumne projekcije stvarnosti pod manipulacijskim plaštom socijalizma
države SFRJ i početkom rata devedesetih godina na prostorima tada raspadajuće te iste države, usred ideologijskog licemjerja dominantnih
diskursa stvarnosti, dakle u vremenskim razdobljima u kojima se odvijaju Kopunovićeve pripovijetke, ti čežnjutljivi štapovi za pokušaj duhovnoga ulova, saznavanja vrednota koje sadrže energiju svjetonazora i intelektualne svijesti
u prostoru kulture jedne Mittel Europe koje bi
bile putokazi, potpora ili nagovijesti trajnog
smisla u kovitlacu života, čime bi se poslužili i
učili u potrazi za puninom svijeta. Također, nije
im darovana čak ni vedrina pogleda u svakodnevlju od njihovih bližnjih, a kojima se ispisuju
svjetlopisi, kako se ne bi našli u mraku situacije straha i slutnje Jozefa K., da će skončati kao
pas u finalu romana Franza Kafke.
Unatoč tome, Kopunovićevi junaci u ovim
pripovijetkama traže mogućnost spoznaje u
mnogoznačnim strujama života u kojima se
peru rane i blaže boli, ali se i raduje u okrepljujućoj svježini voda, kada im se dogodi prilika
da ruku provuku u osvježavajućoj, autentičnoj
vodi života, a to je prilika koja rađa želju da se
zapliva u toj rijeci. ali i kada se zapliva, u notornoj nemoći stradaju individualiteti koji su zapi-
sani u ovim pripovijetkama.
Tako su Kopunovićevi književni junaci oslonjeni na sebe, na svoje snage, u nastojanjima
da sudjeluju u punini svijeta i divnom koloritu
bogatstva životnog podneblja. U tim potragama, poklekli pod teretom svojih sudbina, zbog
neostvarenosti tog sudjelovanja u punini svijeta, umjesto da i dalje nastoje obrađivati svoje
životne vrtove, čak i nakon određenih neuspjeha, oni se predaju i dopuštaju bujanje duhovnog korova, postajući kao osobe zbroj raznih
duševnih boli, srdžbe, konflikata, gorčine, nostalgije, depresivnih snatrenja i samoubojstvenih poriva.
Pri tome, ostavljaju i svoje bližnje i voljene
osobe bez podrške i ljubavi, makar i oni sami,
uzročno, ostali bez te iste podrške i ljubavi,
prepuštajući se i postajući tako dio užasa ritualnog naprezanja za daljnje otaljavanje života
u duhovnoj pustoši, sve dok ne dođe »Ona«,
kako kaže Jakov u pripovijetki »Mrvljenje mrve
neba«, misleći pri tome na smrt. Nelagoda svakodnevnice izbija iz ovih priča kao hladnoća i
vonj memle iz apatičnih podruma iznevjerenih
nada i izgubljenih ljubavi.
Pripovijetke Mirka Kopunovića mogu se okarakterizirati odrednicom neorealizam u postmoderni, kao što je to proza Eduarda Galeana, Roberta Bolanoa, Raymonda Carvera, Marka Vidojkovića, Mihajla Spasojevića ili Marka
Pogačara. U pitanju je snajperska proza. Kopunovićev prozni iskaz je sveden, bez stilskih
ukrasa, odsječan, a izražajna sažetost i jasnoća izraza, precizno ciljajući, pogađa u središte
upečatljivih sudbina i karaktere Kopunovićevih
likova, uvlači čitatelje u djelo, upečatljivo i potresno otkrivajući i predočavajući frustracije,
razočaranja, otuđenja, ali i prijateljstva i težnje
junaka ovih pripovijetki da pronađu ljubav.
A ta imenica – mjesto, jer su u ovome književnom pismu to konkretno toposi Subotice i mjesta pokraj Dunava, postala je za mene intrigantna riječ kao čitatelju ove knjige, jer je ne osje-
105
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Zvonko Sarić, Snajperska proza ćam kao neutralan termin. A zbog čega? Jedno
je to da je Subotica mjesto u kojem živim, a da
su mjesta uz Dunav ta koja sam posjećivao, ali
prije svega radi se o konkretnom doživljaju tih
mjesta pisca Kopunovića, osnovice i temelja za
gradnju priča, a potom čitateljskom praksom i
našeg doživljaja tih mjesta, a koja oblikuju i utječu na junake ovih priča, zrcaleći društvenu zbilju. A kako? Junaci ovih pripovijetki, kako zbog
formiranih mentaliteta, tako i zbog društvenog
konteksta, a riječ je uglavnom o bunjevačkim
Hrvatima, egzistiraju u sklopu starih, tradicijskih vrednota, tradicijskih modela života, ali i u
kontekstu stvarnosti za njih nove komunističke
ideologijske zbilje, dakle u kulturno-religijskoj
i ideološkoj usložnjenosti toponima u kojoj su
smještene priče u ovoj knjizi, a Kopunović ne
promašuje značenjski spektar duha tih mjesta.
Jezični znaci se u dinamici jezične prakse pisca
sklapaju u točki te imenice – mjesto, kao jezgra
usložnjavajućih odnosa dvaju polova: zijeva
praznine koji je nastanjiv za osjećaj ljudskog,
duhovnog trajanja, ali se Kopunovićevi junaci
sapleću na putevima k mjestima intimnih utočišta, dok žele graditi vlastite stilove života, ne
snalazeći se u komešanju vanjskog svijeta, a
gluhi su za bezglasne razgovore pod nebeskim
visinama, a s druge strane čine zbroj u kulturnoj, jezičnoj, povijesnoj pripadnosti pojedinca
mjestu življenja, u kojemu se odvijala prošlost,
koja supostoji zahvaljujući kulturnoj memoriji i
gdje se ostvaruje sadašnjost, koja već stremi k
budućnosti tih mjesta egzistencijalnosti.
Nema u ovim pripovijetkama velikih zapleta
u rasvjetljavanju motiva ljudskih postupaka, a
»nisu ni potrebni«, kao što je to rekao Eugene
O’Neill za svoje dramsko djelo »Ledadžija dolazi«, jer: »Dovoljan je čovjek«. Junaci Kopunovićeve knjige, čiji jezici ostaju slani, ne ostvaruju životne uspjehe u prenapregnutoj borbi za
opstanak ili u nastojanjima za ostvarenje snova
o plemenitom postojanju – da parafraziram
pjesnika Yeatsa, a za utjehu im ostaju tek molitvenici ili kantorovo pjevanje prilikom sprovoda, dok traže mir za svoje pomućene duše.
I dok otkrivamo prešutne snage u malom broju
rečenica u ovim pripovijetkama,
možda ovu knjigu trebamo čitati i kao putopis kroz nas »same« – koliko smo težili i koliko
smo uspjeli biti dobri u dobrome, ali i koliko
smo često zbog sujete, zavisti, zlobe, glupo-
105-106
sti, moralnog lopovluka i obijesti, nanosili zlo,
kako sebi, tako i drugima. Uvjeren sam da je za
Mirka Kopunovića pisanje čin nade u njegovoj
osjetljivosti za bitak i pismo, a što još ostaje za
nas, čitatelje ovoga teksta?
Odgovorit ću odmah. Za nas čitatelje ove pripovijetke su mogućnost susreta i međuprožimanja putem teksta s onim što je istinski autentično.
Ilustrirani kolor prilog o proslavi «DUŽIJANCE 69»
I MEMORIJALA PERE T: HAJE objelodanjen je u 8.000
primjeraka u dodatku «Subotičkih novina»,
Subotica, broj 30. - 8. avgust 1969.
106
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
107-118
Srbija između multietičnosti
i multikulturalnosti*
SNEŽANA ILIĆ
Demokratski princip odlučivanja i organiziranja
vlasti u multietničkim društvima mora biti zasnovan na konsenzusu etno-nacionalnih zajednica.
Jedino na taj način može se ići k ostvarivanju etno-kulturalne pravde i stvaranju multikulturalnog
građanstva. Multikulturalizam kao projekt moderniteta pruža obećavajuću, korisnu matricu
za uređenje odnosa unutar multietničkih društava. Sam pojam građanstvo, povijesno gledano,
svojevrsna je novina moderne političke teorije,
ukoliko se promatra sa stajališta suvremenih
političkih društava, njihovih različitih poželjnih
vizija, obrazaca legitimiranja, pa i načina osporavanja. Pojam građanstvo zadobiva posebnu
važnost kao najmlađi član ključnog pojmovnog trokuta čije okosnice čine znatno stariji i
podrobnije problematizirani pojmovi pravde i
demokracije. On se ovdje koristi u onom smislu
u kome ga koristi Milan Podunavac, kao derivat
pravde i demokracije. Perspektiva koja posebnu
važnost pridaje pojmu građanstvo može se koristiti za osporavanje multikulturalističke zamisli,
kao što čine Habermas, Barry ili Marshall, ali i za
njeno razvijanje, u kom slučaju je najpoznatije
Kymlickino stanovište. I zaista, ključni predmet
spora, odnos individualnih i kolektivnih prava,
najjasnije se izražava kroz naziv Kymlickine knjige – Multikulturalno građanstvo. Taj naziv ukazuje na predmet analize jednako kao i na ideal
kojem stremi većina suvremenih društava.
U ovim razmatranjima može se poći od same
jezgre osnovnog problema: sociolozi su zaključili da Srbija ostaje multietnička, ali da je sve
manje multikulturalna, u smislu da je sve manje
lokalnih zajednica u kojima ljudi razumiju i koriste jezike svojih susjeda drugih nacionalnosti.
Novosadski sociolog Ljubinko Pušić u svom
istraživanju zapaža da je poznavanje jezika manjine, što je pretpostavka komunikacije, danas
sve rjeđe. (Pušić, 2008) Prikazujući jedno istra-
živanje i politolog Dušan Pavlović ističe kako
multilingvalna slika Vojvodine ne može, na žalost, pružiti poticaj za održivu multikulturalnost.
(Pavlović, 2003-2004: 182) Pavlović zapaža da
najveći broj ispitanika svih starosnih grupa ne
govori nijedan od jezika nacionalnih manjina, a
koji nije i njihov materinji jezik. Pavlović također
zaključuje da mlađi ljudi u Vojvodini sve manje
osjećaju potrebu učiti manjinske jezike, da starosjedioci nešto češće od doseljenika znaju komunicirati na nematerinjim jezicima, te da apsolutna većina ispitanih Srba smatra da Srbi ne trebaju učiti jezike manjina. (Pavlović, 2003-2004:
184; 187) Ipak, država Srbija je, kao što će se
vidjeti, odlučna u primjeni manjinskih prava, te u
provedbi kompleksne politike multikulturalnog
građanstva. No, koji je opći domet tih politika?
Multikulturalno građanstvo ili življenje paralelnih života – Promatrano iz šire perspektive,
neki autori ukazuju na rezultate koji se mogu
ostvariti provođenjem politika multikulturalnog
građanstva. George Schoepflin npr. markira važan problem kada tvrdi da u Istočnoj i Srednjoj
Europi postoji endemska slabost države, i da je
stoga u njima teško nametnuti vladavinu prava i
liberalizam. On tvrdi da se pripadnici različitih etničkih zajednica susreću na površnoj razini, kroz
ritualne ljubaznosti, i na tome ostaju. Ne postoji dublja komunikacija ili razumijevanje, da ne
spominjemo «razmjenu» koja je multikulturalistima toliko na srcu. Primjeri Mađara u Transilvaniji
ili Rusa u Estoniji vrlo dobro ilustriraju taj proces.
Kontakti između Mađara i Rumunja su minimalni, uglađeni i površni. To se odnosi i na one prostore u kojima bi se mogli očekivati intenzivniji
kontakti, primjerice na Sveučilište u Kluju, gdje
se nastava odvija i na mađarskom i na rumunjskom. (Šeflin, 2002: 122-123) Terenska iskustva
iz multietničkih općina u Vojvodini potvrđuju
107
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
ovakvu ocjenu, premda ne bez ostatka. U Senti,
u kojoj je 2005. provedeno kompleksno terensko istraživanje o lokalnim politikama u multietničkim zajednicama, moglo se zapaziti ne samo
življenje paralelnih života građana različitih nacionalnosti, nego i uspješan savez etničkih elita
na razini općine, kako u vlasti, tako i u opoziciji.
Izrazito nacionalno usmjerene stranke, poput
Građanskog pokreta vojvođanskih Mađara (bez
obzira na ime, ova stranka je bila znatno radikalnija od najjače mađarske stranke, Saveza Vojvođanskih Mađara, SVM) i DSS, mnogo su bliže
jedna drugoj nego strankama iz vlastitih nacija
koje su sudjelovale u vlasti na općinskoj razini
(kao što su bile SVM ili DS). Zamjetno je iz ovog
primjera da etnička solidarnost nestaje kada se
suoči sa stranačkim nadmetanjima.
Schoepflin ipak smatra da je trend povoljan. Po
njemu, u Istočnoj Europi podstiče se od strane
Zapada uklapanje međuetničkih odnosa u nešto što naliči demokratskim okvirima, iako daleko od idealnog; generalno, kreće se prema
(često nevoljnom) prihvaćanju međuetničkih i
unutaretničkih različitosti, premda rat na Kosovu 1999. godine predstavlja upadljivu iznimku.
(Šeflin, 2002: 123) Usprkos tome, Schoepflin
zaključuje kako je zbog naslijeđa skorašnje i
davne prošlosti, negativne prakse komunizma,
opasnosti od neočekivanog razvoja u prijelaznom prostoru između demokracije i autoritarnih sistema, u Srbiji i dalje potreban veći oprez.
(Šeflin, 2002: 124)
Kao ilustracija utemeljenosti Schoepflinova pogleda mogu poslužiti rezultati istraživanja podijeljenosti stanovništva Vojvodine po etničkom
principu i na mikrorazini. Na primjer, nacionalni
korpusi u Temerinu, gradiću u južnoj Bačkoj,
vrlo su jasno prostorno locirani. Samo u nekim
dijelovima Temerina javna upotreba mađarskog
jezika ne doživljava se kao problem niti kao rizik. Javna događanja u jednom dijelu toga gradića ostaju nezamijećena od stanovnika drugog
dijela. Slično vrijedi i za potpunu prostornu segregaciju na etničkoj osnovi između stanovnika
srpskog i slovačkog dijela Aradca, sela u Banatu.
Mještani kažu da je prisutan ne samo odvojeni
život pripadnika različitih nacionalnosti, nego i
osjećaj nelagode i neizvjesnosti. Ovo navođenje primjera iz društvenog života u etnički miješanim mjestima ne služi samo kao ilustracija
Schoepflinovih pogleda: ono pokazuje da ure-
107-118
đenje multikulturalnih odnosa u bitnome zavisi
i od običnih građana, a ne samo od nacionalnih
(odnosno etničkih) elita. Koliko god bile opterećene različitim problemima, zemlje Istočne
Europe suočavaju se sa politikama multikulturalnog građanstva, a ne samo sa međusobnim
odnosima različitih elita.
Osvrćući se na studiju Willa Kymlicke i Magde
Opalski o mogućnostima primjene multikulturalističkih politika u Istočnoj Europi, letonski političar Boriss Cilevičs procjenjuje da je na tom
prostoru prisutan obrazac koji se često pojavljuje - proglašavanje liberalnih zakona, ali uz implementaciju kontradiktornih vladinih uredbi, kao i
nedostatak efikasnih mehanizama provođenja
zakona u praksi. (Cilevičs, 2002: 150) Sve ono
što se događalo u Srbiji prethodnih nekoliko
godina – donošenje Ustava i mnogih zakona
bez šire javne rasprave, diskriminatorski Zakon
o crkvama i vjerskim zajednicama i još restriktivniji podzakonski Pravilnik o njihovoj registraciji,
uvođenje vjeronauka 2001. vladinom uredbom
bez konzultiranja zakonodavnog tijela i javnosti,
višegodišnje izbjegavanje donošenja Zakona o
nacionalnim savjetima, obavezujuća uputa Republičke radio-difuzne agencije Srbije (RRA)
koja zabranjuje prikazivanje protestantskih «netradicionalnih» vjerskih zajednica («sekti») na
javnom medijskom servisu, sustavno izbjegavanje obaveze da se pri donošenju za manjine
relevantnih zakona konzultiraju nacionalni savjeti nacionalnih manjina – sve to upućuje na
točnost Cilevičseve procjene.
Zapažanja Grahama Smitha pokazuju kako politička vodstva etničke većine, odnosno «državne nacije», primjenjuju uvjetovanje, odnosno
korupciju, kako bi držala manjine pod kontrolom. Dominantan model u Istočnoj Europi je,
prema Smithu, onaj prema kojem manjinama
ne treba uskraćivati da uživaju svoju kulturu i
koriste svoj jezik, ali to smiju isključivo unutar
svojih «vlastitih» izoliranih okruženja. Svatko
mora imati pravo pjevati svoje pjesme i plesati tradicionalne plesove, ali na razini javnog svi
moraju u potpunosti prihvatiti socijetalnu kulturu većine. (Smith, 2002: 153) Dekorativni
i prigodni karakter ovakvog izolacionističkog
multikulturalizma odgovara onome što je Alpár
Losoncz, jedan od najrespektabilnijih recipijenata multikulturalističke teorije u Srbiji, opisao
kao manjinsku «agrarno-ontološku usidrenost u
108
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
ruralnom zaboravu» i što je Branimir Stojković
nazvao jedva-multikulturalizmom. Smith piše da
prema federalizmu i teritorijalnoj autonomiji postoji velika sumnjičavost u ovom dijelu Europe.
Slična sumnjičavost postoji i u Srbiji, s tim što u
njoj dodatni problem stvara postojanje Autonomne Pokrajine Vojvodine, koja nije zasnovana
na etničkom principu i koja baš stoga samim
svojim postojanjem otežava kontrolu nad manjinama u mjeri u kojoj njena administracija ima
određene nadležnosti. Što se tiče Smitha, on je,
bar kad je riječ o sadašnjem vremenu, izravno
suprotstavljen Kymlickinoj verziji multikulturalizma, odnosno njenoj primjeni na zemlje Istočne
Europe. On smatra da se može pretpostaviti da
će federalizam i autonomija postajati sve efikasniji s liberalno-demokratskim razvojem društava Srednje i Istočne Europe. U međuvremenu bi
ih prerano uvođenje ovih principa moglo diskreditirati. (Smith, 2002: 154)
Uopćeno govoreći, Smith smatra da su u Istočnoj Europi titularne političke elite sklone isključivanju manjina, i da teže klasificirati manjine
na «nacionalne» (tradicionalne) i imigrantske
zajednice na osnovi arbitrarnih, ideoloških i politiziranih kriterija. Drugim riječima, ova klasifikacija može izgledati kao razlika između «dobrih» i
«loših» manjina sa stajališta tekućeg režima, bez
obzira na to koliko su one ukorijenjene u društvu, i druge objektivne faktore. (Smith, 2002:
156) Smithovo zapažanje bar donekle objašnjava odnos vlasti Srbije prema Albancima, Hrvatima i Bošnjacima tokom devedesetih godina.
Ključni aspekt, prema Smithovom viđenju, jest
taj postoji li stvarni zahtjev za manjinskim pravima, kao i to postoji li objektivna mogućnost da
se tim zahtjevima udovolji. Ovdje, kada je riječ
o Srbiji, treba spomenuti slučaj vlaške nacionalne manjine. Na popisu stanovništva 1991. bilo
je oko 20.000 Vlaha, a na popisu 2002. dvostruko više. Broj Vlaha na posljednjih nekoliko
popisa varira od 1.500 do 102.000, što govori
o utjecaju državne politike na slobodu njihovog
izjašnjavanja. Smith je svjestan da se sve manjine ne mogu podvesti pod isti kriterij i da stoga
treba uzeti u obzir osobenosti ove ili one manjine. Na primjer, židovski identitet je prije svega
zasnovan na religiji, dok je jezik mnogo manje
važan. Zbog toga židovske škole obično usvajaju službeni jezik države kao jezik nastave za
sve predmete koji nisu izravno vezani uz židov-
107-118
sku religiju ili povijest. Nasuprot tome, smatra
Smith, jezik predstavlja srž identiteta ruske manjine, dok je religija manje važna. Sigurno je da
je u današnjoj Srbiji srž nacionalnog identiteta
bošnjačke manjine konfesionalna pripadnost
i prakticiranje određenih kulturnih obrazaca, a
ne jezik. Isto vrijedi i za nacionalno deklarirane Muslimane u Crnoj Gori. Boriss Cilevičs je
izveo zaključak da je Kymlickina klasifikacija na
nacionalne i imigrantske manjine primjenjiva i u
Istočnoj Europi, ali da je praktično rizična, zbog
sklonosti većina da podvajaju manjine i da neke
od njih doživljavaju kao prijetnju u procesu građenja većinske nacije.
Sam Kymlicka je istodobno i optimist i suzdržan
kada je u pitanju mogućnost proširivanja njegove zamisli multikulturalnog građanstva na Istočnu Europu. On piše: «Pokazat ću da su predstavnička i polietnička prava suglasna sa integracijom manjinskih grupa, i da zapravo mogu pomoći toj integraciji. Samoupravna prava, s druge
strane, predstavljaju ozbiljnu prijetnju jedinstvu
društva, budući da potiču nacionalne manjine
da sebe vide kao zaseban narod s inherentnim
pravom da vlada sam sobom.» (Kimlika, 2002a:
26) Kymlicka je ovdje vrlo oprezan kad procjenjuje mogućnost primjene samoupravnih prava
za nacionalne manjine. Bit će zanimljivo usporediti njegovo stajalište sa Losonczevim razmatranjem razloga pro et contra teritorijalne autonomije, jer ovaj drugi autor mnogo bolje poznaje
stvarnost Istočne Europe. Za Kymlicku je važno
da manjine budu predstavljene kao grupe, jer
grupno predstavljanje nadilazi sustavno uskraćivanje i osigurava samoupravu. Na sličan način
je i Lijphart zagovarao jedan drugi mehanizam
očuvanja manjinskih grupnih prava: naime, pravo na veto u područjima posebno osjetljivim za
manjine. (Lijphart, 1992: 23-30)
Kada su u pitanju mehanizmi očuvanja manjinskih prava, bilo da se radi o samoupravi, pravu
na veto ili teritorijalnoj autonomiji, jedan od vodećih anglo-američkih političkih teoretičara, Brian Barry, javlja se kao njihov najpoznatiji kritičar.
Prema njegovom mišljenju, osnovna pogreška
u projektu politike priznanja Charlesa Taylora sadržana je i u naslovu zbornika tekstova koji je
uredio Will Kymlicka: The Rights of Minority Cultures. Barry smatra da kulture jednostavno nisu
vrsta entiteta kojima se prava mogu pripisati. Zajednice definirane nekim zajedničkim kulturnim
109
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
obilježjima (primjerice, jezikom) mogu u nekim
okolnostima imati valjane zahtjeve, no isključivo zahtjeve koji proizlaze iz legitimnih interesa
članova skupine. (Barry, 2006: 79) Ili, dalje, o
kolektivnim pravima: «Ta perverzija zdravog razuma dogodi se uvijek kad se cilju kulturnog opstanka dâ status samosvrhe. Ljudska bića tada
postaju samo brojke, koje se mobiliziraju kao
sredstva nekog transcendentnog cilja.» (Barry,
2006: 80) Barry ovdje previđa činjenicu da se
neka individualna prava mogu ostvariti samo u
zajednici s drugim ljudima, i da ih je onda teško
razlikovati od «grupnih» prava. Na primjer, pravo
na obrazovanje na manjinskom jeziku ne može
se ostvariti izvan grupe. Ovu činjenicu ne ugrožava jedna uistinu «etnopoduzetnički» obojena
posljedica, naime, sužavanje kruga aspiranata
na određene prestižne položaje na članove
neke kulturne grupe.
Iako jednostran, Barry je poticajan i kad se razmatraju teorijska rješenja multikulturalizma i kad
se ispituju politike multikulturalnosti. On otvara
jedan vrlo važan problem kada kaže da postoje brojni razlozi zbog kojih bi trebalo nastojati
uspostaviti geografski utemeljene upravne jedinice koje presijecaju granice zajednica. (Barry,
2006: 106) U ljeto 2009. Albanci iz tri općine
na jugu Srbije izrazili su želju da dobiju «svoju»
regiju, koja bi bila nefunkcionalna u svakom
pogledu. Miloševićeva podjela Srbije na okruge imala je za cilj kontrolu manjinskih etnokulturalnih zahtjeva: i danas se tri bačke općine s
većinskim mađarskim stanovništvom nalaze u
Sjeverno-Banatskom upravnom okrugu, sa sjedištem u Kikindi, protivno svakoj funkcionalnoj
ekonomskoj ili prometnoj logici. Osnovni zahtjev mađarskih autonomista je sjedinjavanje
te tri općine (i još nekih) s općinama SjevernoBačkog okruga; time bi se dobio jedan većinski
mađarski okrug u Srbiji, sa sjedištem u Subotici,
a rijeka Tisa bi ponovo bila prirodna granica između Banata i Bačke.
Problemi vezani za praktične politike multikulturalnog građanstva – Kada razmatra praksu,
Barry je trpeljiviji prema multikulturalizmu nego
kada vodi čisto teorijsku polemiku. To je posve
razumljivo jer sama praksa ima svoje zahjteve
i ograničenja koje strane sučeljene u polemici
moraju uvažavati. Barry priznaje pravo jezičnim
zajednicama da komuniciraju na vlastitim jezi-
107-118
cima, ali upozorava da se za to plaća cijena u
funkcioniranju demokratskog režima. Prema
njegovim riječima, čak i kada se uvažavaju sve
jezične skupine, kao u Švicarskoj, Belgiji i Kanadi, jezične zajednice i dalje vode paralelne razgovore ograničene uglavnom na njihove vlastite
pripadnike. Potencijal za raspad koji to nosi trenutačno se vidi u Belgiji i Kanadi. (Barry, 2006:
271) Ipak, tamo gdje već postoje povijesne zajednice utemeljene na jeziku, nema zadovoljavajuće alternative njihovom priznavanju kao političkih zajednica, u svakom slučaju ondje gdje
zauzimaju zemljopisno kompaktna područja.
(Barry, 2006: 272) Ovo je vrlo delikatna točka
cele multikulturalističke debate: Barry priznaje
pravo nacionalnih manjina da se konstituiraju
kao političke zajednice, ali odmah upozorava
da je jasno da zemlje koje tvore jedinstvenu
jezičnu zajednicu imaju jake razloge da pokušaju spriječiti razvoj zasebnih jezičnih zajednica
unutar svoga teritorija. Suočen sa zamršenošću
problema, Barry ovu temu zatvara vrlo problematičnim zaključkom da demokratske države
koje još imaju otvorenu budućnost imaju sve razloge da idu pravcem koji vodi jezično homogenoj političkoj zajednici. (Barry, 2006: 272-273)
Barryjevo pozivanje na homogenost kao na cilj
izaziva gotovo iracionalan otpor budući da se
na europskom kontinentu, za razliku od anglofonih zemlja, ideal homogenosti manje vezuje
za klasičnog liberala Johna Stuarta Milla, a više
za nacizmu bliskog Carla Schmitta. Dakle, Barry
ne nudi rješenje za upotrebu manjinskih jezika,
bez koje nema multikulturalnosti. Ogroman dio
stanovništva Istočne Srbije u privatnom životu
govori vlaški jezik kao materinji, a postoje i sela
zemljopisno udaljena od općinskih centara u
kojima stariji ljudi ne razumiju srpski jezik. Nijedna od primjenjivanih politika multikulturalnog
građanstva, osim faktičke izolacije, nije prikladna da njihovim potrebama izađe u susret: oni su
prestari za asimilaciju u smislu enkulturacije, a
još više za integraciju. U manje zabačenim krajevima Srbije, tradicija multikulturalne politike
«nacionalnog ključa» omogućuje preživljavanje
jezika manjinskih etnokulturnih zajednica, makar i uz osipanje broja pripadnika tih zajednica
kroz vrijeme. Nova rješenja uspostavljaju se postupno i uz određene nesuglasice i nepotrebno
oklijevanje.
110
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
Razmatrajući probleme multilingvalnih politika
u Istočnoj Europi, Will Kymlicka nedvosmisleno
tvrdi da jedna od najvažnijih odrednica hoće li
neka kultura preživjeti jest činjenica da je njen
jezik službeni jezik – odnosno da se njen jezik
koristi u javnom školstvu, sudovima, zakonodavstvu, javnim i zdravstvenim službama itd.
Posjedovanje javno ustanovljenog obrazovanja
na materinjem jeziku je po Kymlicki presudno,
budući da jamči prenošenje jezika i njemu pridruženih tradicija na sljedeće generacije. (Kimlika, 2002b: 31) Ova Kymlickina tvrdnja potpuno
odgovara stvarnosti. Njegov stav se, bar kada je
Srbija u pitanju, može diferencirati u sljedećem
smislu: obrazovanje na manjinskom jeziku omogućuje opstanak nacionalnih manjina, a tek raširena javna i službena upotreba manjinskih jezika u lokalnoj zajednici omogućuje istrajavanje
multikulturnog karaktera same sredine. Ovo je
važno razlikovanje: pripadnici nacionalnih manjina žive i opstaju u svom grupnom identitetu na znatno širem geografskom području od
onog koje sačinjavaju stvarno multikulturalne
zajednice. Naime, višejezičnost je u Vojvodini
ograničena na sjever pokrajine i na općine Kovačica i Bački Petrovac.
Rezultati ranije spomenutih istraživanja Ljubinka Pušića i Dušana Pavlovića također pokazuju
da Vojvodina, kao najizrazitija multikulturalna
oblast u Srbiji, u svojim velikim dijelovima više
nije multikulturalna. Manjinski jezici se široko
upotrebljavaju, mnogo više na javnom nego na
službenom planu, samo u općinama gde pripadnici manjina čine većinu stanovništva. Ako
se stvarno stanje promotri u svjetlu Kymlickine
definicije socijetalne kulture, kao teritorijalno
koncentrirane kulture okupljene oko zajedničkog jezika koji se koristi privatno i u javnom životu (Kimlika, 2002b: 31), tada značajni etnički
miješani dijelovi Srbije, odnosno oni gde su manjine prisutne u velikom ali ne i u dominantnom
broju, ostaju lišeni multikulturalnosti. Prema
Kymlickinom mišljenju, suočene sa mogućnošću marginalizacije, manjine imaju četiri mogućnosti: mogu masovno emigrirati, naročito ako
u susjedstvu imaju naprednu matičnu državu
koja će ih prihvatiti; mogu prihvatiti integraciju
u većinsku kulturu, tražeći pregovore o boljim
ili pravednijim uvjetima integracije; mogu tražiti
pravo na samoupravu koja im je potrebna da bi
očuvali vlastitu socijetalnu kulturu, to jest, da bi
107-118
stvorili vlastite ekonomske, političke i obrazovne
institucije na svom jeziku; mogu prihvatiti trajnu
marginalizaciju, tražeći da budu ostavljeni na
miru na marginama društva. (Kimlika, 2002b:
36) Kymlicka smatra da posljednja opcija, prihvaćanje marginalizacije, može biti privlačna
samo etnoreligijskim zajednicama čija vjera
zahtijeva izbegavanje svakog kontakta s modernim svetom. (Kimlika, 2002b: 36)
Za razliku od navedenog mišljenja, Kymlicka
ponekad tvrdi i nešto što se može osporavati,
naime, da iza svake problematične manjine trebamo potražiti problematičnu državu koja je
vršila pritisak na manjine. (Kimlika, 2002b: 62)
Pobune kosovskih Albanaca 1968. i 1981. nisu
bile izazvane nikakvim tada aktualnim državnim
pritiscima; prije bi se moglo govoriti o agrarnoj
prenaseljenosti i etničkom suparništvu u borbi
za mjesta u aparatu uprave i samouprave, ne
zaboravljajući pritom ni izrazito veliku nezaposlenost na Kosovu.
Federalizacija kao rješenje? – Kymlicka izrijekom tvrdi da i Istočna Europa treba prihvatiti federalne ili kvazifederalne oblike teritorijalne autonomije. (Kimlika, 2002b: 74) On napominje
da većina istočnoeuropskih država ima teritorijalno koncentrirane nacionalne manjine. Istodobno primjećuje otpore federalizaciji država u
ovoj regiji, pa navodi da je Rusija jedina država
u regiji koja je dobrovoljno usvojila višenacionalni federalizam sa značajnom teritorijalnom
autonomijom. Kymlicka ponekad pokazuje da
nedovoljno poznaje situaciju u ovoj regiji – on
Vojvodinu tretira kao manjinsku teritorijalnu autonomiju, spominjući da je Srbija ukinula autonomiju Kosova i Vojvodine, Gruzija je ukinula
autonomiju Abhazije i Osetije, Azerbajdžan je
ukinuo autonomiju Nagorno-Karabaha. (Kimlika, 2002b: 75) Točno je, međutim, njegovo
zapažanje da države mijenjaju svoje unutarnje
granice kako bi onemogućile usvajanje autonomije i u budućnosti. „Slovačka je izmijenila svoje
unutarnje granice kako etnički Mađari ne bi činili većinu ni u jednoj od administrativnih jedinica,
i stoga ne bi imali polazište za traženje autonomije; Hrvatska je izmijenila unutarnje granice
u Krajini i Zapadnoj Slavoniji kako bi razrijedila
područja nastanjena Srbima.» (Kimlika, 2002b:
75) Već je bilo riječi o okruzima u Miloševićevoj
111
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
Srbiji koji su imali u osnovi istu funkciju administrativnog razjedinjavanja nacionalnih manjina.
Kymlickino upozorenje o rizicima manjinskog
građenja nacije i o «unutarnjim manjinama» detaljnije razrađuje norveški stručnjak za Istočnu
Europu Pal Kolsto. On upozorava da u Istočnoj
Europi nove manjine imitiraju stare većine gdje
god za to imaju priliku. Drže se principa da pobjednik uzima sve: «To znači da tko god pobijedi na izborima ima pravo sve prestižne i dobro
plaćene poslove u državi popuniti svojim sljedbenicima i raspustiti službenike ako ne pripadaju istoj etničkoj zajednici. U politici autonomije
to znači da tko god dobije kontrolu u određenoj
oblasti, prisvaja pravo da da preferencijalni tretman svojoj zajednici, ne samo kulturalno, nego
i politički i ekonomski.» (Kolsto, 2002: 196) Kolsto smatra da teritorijalne autonomije ipak imaju neke prednosti. Naime, u njima je lakše primjenjivati kulturna prava nego na raspršenom
području države. Drugim riječima, «najvažniji
argument u korist teritorijalne autonomije nad
ostalim vrstama zaštite manjina, onako kako ga
ja vidim, sastoji se u tome da teritorijalna autonomija daje manjinama čvrsta jamstva protiv
svih vrsta zloupotreba većinske populacije koji
nijedan drugi režim zaštite manjina ne može
omogućiti.» Kolsto zaključuje isto što i mađarski
političari u Srbiji, naime, da teritorijalne i neteritorijalne sheme manjinske zaštite nisu uzajamno
isključive, već se mogu simultano upotrebljavati.
(Kolsto, 2002: 198) On u tom smislu daje primjer Finske i švedske manjine na Alandima, koja
je praćena švedskom jezičnom autonomijom
u cijeloj Finskoj: Ovaj aranžman je, prema njemu, omogućio Šveđanima da nikad ne prestanu
sebe identificirati s finskom državom, kao i visok
stupanj uzajamnog povjerenja između dvije jezične zajednice.
Kymlicka je u svom uvidu u složenost multikulturnih odnosa u Istočnoj Europi pokazao senzibilitet koji mnogim istočnoeuropskim proceduralistima (izraz je skovan da bi se označili oni koji
nekritički preuzimaju prakse iz drugih krajeva
sveta ili koji su neprestano začuđeni nepodudaranjem norme i stvarnosti) nedostaje. Kymlicka
piše: «Kako Varadi primjećuje, dodatna komplikacija sastoji se u tome da čak najbolje kreiranim i primijenjenim pravnim pravilima često
nedostaje sposobnost da zamijete i spriječe
mnoge od uobičajenih načina na osnovi kojih
107-118
većina može u svoju korist podesiti procedure
odlučivanja. Zakoni se mogu baviti jedino određenim formalnim i strukturnim pitanjima, ostavljajući dosta prostora za diskreciju javnih službenika. Varadi smatra da je nepravdu prema manjinama moguće ograničiti jedino u državi čija
senzibilnost prema etničkim grupama počiva na
neformalnim kodovima ili konvencijama etničkog fer-pleja.» (Kimlika, 2002c: 313) I Varady i
Kymlicka su ovde u pravu, a ovo pitanje je jedno
od ključnih, jer dotiče realističnost stvaranja mehanizama integriranog multikulturalnog društva
koje ne podliježe iskušenjima asimilacije, izolacije i ekskluzije. Sažeto rečeno, danas je nemoguće zamisliti da bi predstavnik Albanaca u parlamentu Srbije mogao postati predsjednik Srbije;
ali, etnički Mađar je bio potpredsjednik Vlade, a
dvojica Bošnjaka su i danas ministri. Etnički fair
play je funkcionirao desetljećima u vrijeme komunističke vlasti i građanima Srbije on nije nepoznat; druga je stvar u kojoj ga meri danas prihvaćaju. Kao opća pravilnost može se istaknuti
da pripadnici bilo kojeg većinskog etniciteta
prihvaćaju etnički fair play obrnuto razmjerno s
osećajem vlastite nacionalne ugroženosti. Onoliko koliko se Srbi u Srbiji osjećaju ugroženima
kao nacija, utoliko su manje spremni prihvatiti
Varadyjeve «neformalne kodove». Kymlicka
stavlja jednu ogradu, koja potvrđuje navedenu
pravilnost: piše da je Varady u ovoj stvari u pravu za neke zemlje, ali da u drugim zemljama neformalni kodovi odlučivanja funkcioniraju tako
što isključuju manjine. Navodi primjer Letonije
koja nije imala nijednog etničkog Rusa u nacionalnom televizijskom vijeću, iako Rusi čine 40%
populacije te države. Otvara se, dakle, pitanje
širine mogućnosti primjene nekih rješenja, i to
ne samo Varadyjevih, nego i Kymlickinih.
Teritorijalne autonomije? – Kada je riječ o u
Europi osjetljivom pitanju manjinske teritorijalne
autonomije, Kymlicka podsjeća da je Visoki povjerenik za nacionalne manjine OSCE Max van
der Stoel bio protiv manjinske teritorijalne autonomije u Istočnoj Europi, smatrajući da će takav
zahtjev izazvati vrlo velik otpor. Stoga Kymlicka
upozorava da on ne brani apriorno teritorijalnu
autonomiju, ali je brani ako je ona mehanizam
za postizanje etnokulturalne pravde. U tom
smislu, ovaj tvorac koncepcije multikulturalnog
građanstva odbacuje činjenicu izmiješanosti
112
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
stanovništva na istoku Europe kao argument
protiv teritorijalne autonomije, navodeći da je i
u Kataloniji bila uspostavljena manjinska teritorijalna autonomija u vrijeme kada je u njenom
stanovništvu bilo samo 52% etničkih Katalonaca. Prema njegovim riječima, unutarnje manjine
i manjinske dijaspore mogu se naći u praktično
svakom zapadnom slučaju teritorijalne autonomije, i tu nema razlike između Istočne i Zapadne Europe. Pritom Kymlicka navodi tri razloga
u prilog teritorijalne autonomije za pripadnike
nacionalnih manjina. Različita rješenja, odnosno različiti oblici autonomije, nisu uzajamno
isključivi: na primjer, frankofoni stanovnici Kvebeka imaju određena neteritorijalna prava bez
obzira na to gdje žive u Kanadi (...) ali ta prava
su kombinirana s posebnim zaštitama koja uporište imaju u teritorijalnoj autonomiji Kvebeka.
(Kimlika, 2002c: 316) Teritorijalna autonomija
također indirektno koristi manjinskoj dijaspori
koja živi izvan njenog teritorija. Kymlicka naglašava da se frankofoni Kanađani izvan Québeca
uvijek mogu osloniti na jaki Québec s njegovim
zakonodavstvom, televizijom i institucijama na
francuskom jeziku. U Srbiji bi takvo rješenje
samo ubrzalo asimilaciju nacionalnih manjina
izvan teritorijalnih autonomija, a može se dodati i da bi ono potaknulo migraciju manjina k
autonomnim teritorijama, a pripadnika etničke
većine iz njih. U svakom slučaju, već je bilo riječi
o tome da su manjinske stranke sa najrazvijenijim programima autonomije (DZVM i SVM) u
svom zalaganju za višestupanjsku (regionalnu,
lokalnu i personalnu) autonomiju dosljedno
koristile Kymlickine argumente. U tom smislu,
kada se uspoređuju rezultati glasanja Mađara
na sjeveru i jugu Vojvodine, odnosno u krajevima gdje su etnički Mađari većina sa onima
gde čine manjinu u općinama, pokazuje se
da pripadnici manjina koji žive izvan granica
zahtijevane teritorijalne autonomije glasaju nerazmjerno malo za etničke stranke koje takvu
autonomiju zahtijevaju. Kymlicka naglašava da
neteritorijalna autonomija nekad ne uspijeva
sačuvati članove manjina izvan samoupravnih
područja od tihe asimilacije: «Jezične zajednice
mogu prosperirati jedino ako imaju jake institucije, a institucije mogu preživjeti jedino ako su
etničke grupe koncentrirane.» (Kimlika, 2002c:
317) Praksa najčešće potvrđuje ovakav stav,
iako ima i suprotnih primjera. Albanci u Preševu
107-118
i Bujanovcu ne samo što nisu asimilirani, iako nemaju teritorijalnu autonomiju, nego postaju sve
brojnija većina u tim općinama. A u sklopu jedne promišljene nacionalne politike, Nacionalni
savjet mađarske nacionalne manjine dobro je
shvatio Kymlickine poruke: prije četiri godine su
u oblasti gdje je koncentrirana mađarska nacionalna zajednica u Vojvodini otvorene dvije «specijalne gimnazije za talente», jedna u Subotici,
druga u Senti. Te gimnazije, međutim, ne mogu
u strogom smislu riječi biti gimnazije za talente, s obzirom na to da je prema istraživanjima
pedagoške psihologije udio istinski talentiranih
đaka u ukupnom broju učenika toliko mali da
populacija od nepune tri stotine tisuća Mađara
u Vojvodini ne bi mogla dati potreban broj izrazito talentirnaih učenika za otvaranje specijalne
gimnazije.
Neke druge nacionalne manjine, premale ili
previše raspršene da bi tražile teritorijalnu autonomiju, primjenjuju drukčija rješenja. Zavod
za kulturu vojvođanskih Rumunja osnovan je
2008. u Zrenjaninu u Srednjem Banatu, a ne i
u Pančevu, Alibunaru ili Vršcu u Južnom Banatu, bez obzira na to što Rumunja i razmjerno i u
apsolutnom broju ima više u Južnobanatskom
nego u Srednjobanatskom okrugu. Čini se da je
Nacionalni savjet rumunjske nacionalne manjine želi da smiještanjem Zavoda u Srednji Banat
omogući lakše istrajavanje malobrojnijim i kulturno slabijim pripadnicima svoje nacionalne
zajednice u tom okrugu u očuvanju nacionalnog identiteta. Svojevrsnu spontanu strategiju
očuvanja nacionalnog identiteta desetljećima
su uspješno primjenjivali vojvođanski Slovaci
kroz endogamiju. Tek je na posljednjem popisu
stanovništva 2002. zamijećeno da se i ta nacionalna manjina počinje brojčano osipati. Prije
pedesetak godina u Vojvodini je živio otprilike
podjednak broj Slovaka i Rumunja. Broj prvih
je tek nešto opao, a broj drugih se prepolovio,
što govori o nužnosti promišljanja mikropolitika,
posebno kada je riječ o malim manjinama.
Kymlicka spominje endemsku sumnju vlada
zemalja Istočne Europe i država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza u lojalnost manjina. On
zapaža da se države Istočne Europe suprotstavljaju konsocijaciji koja bi manjine priznala kao
suosnivače i suvlasnike države. U nekim zemljama, kao što je Kazahstan, zakonom je zabranjeno da bilo tko iznosi zahtjeve za teritorijalnom
113
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
autonomijom. (Kimlika, 2002c: 319) Kymlicka
jezgrovito kaže da se u većini istočnoeuropskih
zemalja od manjina zahtijeva da odustanu od
bilo kakvog zahtjeva kojim bi se država definirala kao višenacionalna. (Kimlika, 2002c: 320)
Neprestana sumnja u lojalnost nacionalnih manjina dovela je do toga da one ne smiju zahtijevati federalizam ni teritorijalnu autonomiju.
Kako Kymlicka piše, etničke većine su spremne
da u Istočnoj Europi ponude osnovne škole na
materinjem jeziku i simbolične oblike neteritorijalne političke reprezentacije. Čak i «najnacionalističkije vlade, kao ona Tuđmanova, ili Mečijareva u Slovačkoj, bile su spremne prihvatiti takve
zahtjeve manjina. Oni su usvajani zato što su bili
suglasni s ciljevima dugoročne asimilacije manjina.» (Kimlika, 2002c: 320) Na žalost, ovdje se
vidi i doseg međunarodnog upliva na ostvarivanje prava manjina: Tuđman je prihvaćao zahtjeve Okvirne konvencije koja, premda zahtjevnija
od bilo kojeg drugog međunarodno prihvaćenog dokumenta, ni na koji način ne sprječava
nenasilnu asimilaciju. Kymlickin rječnik ponekad
je i grub, ali time nije manje istinit: «Osiguravajući osnovno obrazovanje na materinjem jeziku,
država osigurava paravan tolerancije, ali nije
sposobna i ne namjerava obrnuti ili usporiti proces manjinske giljotine.» (Kimlika, 2002c: 321)
Neke manjinske grupe, kao što su u Srbiji Vlasi,
nemaju ni najelementarnije pravo na obrazovanje na materinjem jeziku. Prema Kymlickinoj
ocjeni, Istok i Zapad kreću se u različitim pravcima – Zapad sve više prihvaća federalizam, a
na Istoku ima manje autonomije nego prije 30
ili 50 godina. Ovo je za Kymlicku vrlo važno jer,
prema njegovom mišljenju, teritorijalna je autonomija jedno od sredstava kojima se osigurava
da manjina neće biti preglasavana u pitanjima
koja su temeljna za opstanak njene kulture i zajednice. Teritorijalna autonomija u određenim
okolnostima može biti zamijenjena drugim mehanizmima zaštite manjinskih prava, kao što su
pravo manjina da vladaju vlastitim institucijama,
ili pravo na veto u zajedničkim institucijama. Prema Zakonu o zaštiti prava i sloboda nacionalnih
manjina (2002), težište osiguravanja manjinskih
prava stavljeno je upravo na «pravo manjina da
vladaju sopstvenim institucijama». Na žalost, nacionalni savjeti nacionalnih manjina privremeno
su izgubili legitimitet, jer im je većinom istekao
107-118
mandat, a financiranje im je u 2009. smanjeno
za tri četvrtine u odnosu na 2008. godinu.
Najjaču međunarodno-pravnu podršku manjinskoj teritorijalnoj autonomiji Kymlicka pronalazi u neobvezujućoj preporuci Parlamentarne
Skupštine Vijeća Europe broj 1201 iz 1993, koja
sugerira da u regijama u kojima predstavljaju većinu, osobe koje pripadaju nacionalnoj manjini
trebaju imati pravo na odgovarajuću lokalnu ili
autonomnu vlast, ili imati poseban status koji
odgovara specifičnoj povijesnoj i teritorijalnoj
situaciji, a koji je u skladu s domaćim zakonodavstvom te države. Prema Kymlickinoj ocjeni,
Okvirna konvencija je u ovom pogledu slabija,
budući da se uopće ne poziva na ideju samouprave, sveučilišta na materinjem jeziku, statusa
službenog jezika niti na konsocijaciju. (Kimlika,
2002c: 326) Isto vrijedi i za preporuke OSCEa. OSCE i Vijeće Europe udaljili su se od ideje
o pravu na teritorijalnu autonomiju i spominju
je samo kao jednu od mogućih praksi, ostavljajući državama da je usvoje ili ne. To pravo je u
dokumentima međunarodnih organizacija zamijenjeno Haškim preporukama o jezičnim pravima 1996, preporukama iz Osla o obrazovanju
nacionalnih manjina iz 1998, i preporukama iz
Lunda o pravu na efikasnu zastupljenost 1999.
godine.
U složenoj situaciji ostvarivanja prava nacionalnih manjina i stalnog preoblikovanja stanja
međuetničkih odnosa u Srbiji rizično je izvoditi
općenite zaključke. Ali, ako je nezahvalno izvoditi zaključke, to ne znači da neka svjedočenja
nisu sama po sebi zaista informativna. Opći je
dojam da u općinama u kojima pripadnici etničkih manjina čine većinu stanovništva, poseban
problem stvara otežana mogućnost upotrebe
jezika u službenoj komunikaciji s organima samouprava i uprave, bilo zbog nepoznavanja jezika pripadnika manjinskih zajednica, bilo zbog
nedostatka formulara. Ostvarivanje ovog prava
varira od jedne do druge općine. Česta je praksa da se izvodi iz matičnih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih ne izdaju na jezicima nacionalnih
manjina. Vrlo često se pripadnicima manjina dokumenti izdaju na srpskom jeziku i na ćirilici, jer
su formulari istovjetni za cijelu državu. Zakonom
zajamčeno pravo na službenu upotrebu jezika i
pisma se, dakle, ne primjenjuje dosljedno, niti u
potpunosti.
114
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
Na planu ostvarivanja prava na informiranje na
materinjem jeziku, već godinama se osjećaju
pojačane napetosti, prije svega unutar pojedinih nacionalnih manjina. Prema mišljenju Foruma novosadskih civilnih mađarskih organizacija
nastavlja se razgrađivanje informiranja na mađarskom jeziku u Vojvodini i u tome su prisutni i
znaci nakane. Treba imati u vidu da je udio programa na mađarskom jeziku na TV Novi Sad pao
s oko 20% u 1990. na malo iznad 3% u 2005. U
Savetu RRA nema nijednog predstavnika nacionalnih manjina. Namjere sadašnje Vlade Srbije
da očuva sustav informiranja na jezicima nacionalnih manjina kroz mogućnost da nacionalni
savjeti nacionalnih manjina budu njihovi osnivači veoma oštro osporavaju novinarske udruge,
budući da u tome vide nagovještaj «etatizacije»
cijele sfere javnog informiranja.
Stanje na planu prakse ostvarivanja manjinskih
prava uistinu je konfuzno, što se može objasniti i
svojevrsnom dezorijentacijom stanovništva Srbije, izmorenog ratovima, nesigurnošću i siromaštvom. S obzirom na ekonomsko nazadovanje i
raslojavanje, ne postoji mogućnost da se provjeri utemeljenost Razovog mišljenja da će smanjivanje socijalnih razlika i razlika u kvaliteti života
pojačati empatiju između pripadnika različitih
grupa. (Raz, 1998: 203) U Srbiji ostvarenje liberalnog pluralizma podrazumijeva ne samo prosvjećivanje, nego i primjenu državne represije
kao odgovora na nasilje nad manjinama, odnosno, upravo ono od čega politički filozof Joseph
Raz i drugi zagovornici autonomije kao, po njima, ključne liberalne vrijednosti, možda i najviše
zaziru. Da bi se ostvario Razov ideal autonomije
potrebno je koristiti i državnu prisilu od koje Raz
strahuje, i koristiti je doslednije nego dosad. No,
bez toga nema ostvarivanja autentičnosti, pa
ni individualiteta, i to ne samo grupnog, nego i
individualnog. Charles Taylor, oslanjajući se na
Raza, smatra da je individualni identitet vjernost
samom sebi. Za etničke incidente usmjerene
protiv osoba koje se razlikuju svojim identitetom
doskora se u Srbiji sudilo samo prekršajno; kada
je policija počela podnositi kaznene prijave, tužilaštva su dugo odbijala postupiti po službenoj
dužnosti i tek se u posljednjih godinu dana situacija mijenja nabolje.
Podjela na stare i nove manjine (nekadašnje
narode u Jugoslaviji) sporo se nadilazi, pa ove
druge imaju slabiju infrastrukturu na planu ob-
107-118
razovanja i informiranja od prvih. Romska nacionalna manjina je potpuno specifična i u svojim
pravima uskraćena koliko i u drugim istočnoeuropskim zemljama. Kada se ima u vidu raširen
rasistički stav prema Romima i sadržajima njihove kulture, lakše je razumjeti stavove radikalnih
multikulturalista poput Taylora koji tvrdi da sve
ljudske kulture koje su inspirirale čitave zajednice tokom dužeg vremenskog perioda imaju
nešto važno da kažu svim ljudskim bićima. (Tejlor, 2003: 63). Prema mišljenju međunarodnih
organizacija, posebno loš položaj ima vlaška
nacionalna manjina (CoE, 2003). Ovo mišljenje
i dalje vrijedi, i Vijeće Europe ga je potvrdio u
rezoluciji svoje Parlamentarne Skupštine 1. listopada 2008. Općenito govoreći, kada je rađena
sekcija o položaju nacionalnih manjina u okviru
obimnog monitoringa procesa približavanja Srbije Europskoj Uniji, zaključeno je da se Zakon
o manjinama provodi krajnje selektivno. (Jelinčić, Lukšić-Orlandić i Đurović, (ur.) 2007: 117)
Većina problema, odnosno manjkavosti, koji karakteriziraju provođenje manjinske politike, kao
i šire politike multikulturalnosti, generira se iz središta državne vlasti i izvozi u Vojvodinu i u druga
područja naseljena manjinskim stanovništvom.
(Ilić, 2008: 211-214) Situacija je u Vojvodini, u
odnosu na druge krajeve, nešto zamršenija, jer
u njoj postoji relativno jak autonomistički blok.
Razbijanje tog bloka putem manjinskih teritorijalnih samouprava prisutno je kao latentna mogućnost već dvadesetak godina.
Teritorijalne autonomije, ponovo: zaoštravanje
argumentacije – Stječe se dojam da se znatan
dio prakse ostvarivanja manjinskih prava, pa i
međugrupnih odnosa u Srbiji uopće, odvija u
priželjkivanju manjinskih teritorijalnih autonomija ili u strahu od njih. Ovu temu je kod nas
najiscrpnije obradio Alpár Loszonc i njegovo
shvaćanje, s obzirom na značaj same teme, treba opširno prikazati.
Loszoncev temeljni stav je da «ne postoji apstraktan odgovor s obzirom na alternativu (...)
teritorijalno ili kulturno. Naprotiv, konkretan odnos zavisi od sledećih dimenzija: odnosa između većinskih i manjinskih elita, društveno-ekonomske situacije u datoj zemlji, kapaciteta vlasti
da se bavi konfliktima i institucionalizacije odnosa između većine i manjina.» (Lošonc, 2007: 21)
Ovaj autor podsjeća da zahtjevi za autonomi115
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
jom nadilaze zahtjeve za decentralizacijom jer
zahtijevaju transfer određenih državnih funkcija
i prava, a da ovo vrijedi i za kulturnu, a ne samo
za teritorijalnu autonomiju. To je i vidljivo iz sadržaja takozvanog Omnibus zakona iz 2002. Prema Loszoncevim riječima, autonomija nikako
nije epifenomen u teorijama multikulturalizma,
premda ostaje dvojba je li autonomija zavisna ili
nezavisna varijabla. (Lošonc, 2007: 22)
Loszonc navodi četiri moguća prigovora ideji
manjinske teritorijalne autonomije: 1. izazivanje
strahova većine od toga da je riječ o stepenicama koje vode do secesije; 2. stvaranje dodatnih
manjina, kada u okviru teritorijalne autonomije
manjina postane većina (na primjer većinski
srpska općina Novi Kneževac); 3. iskustva etnoregionalizma iz Europe pokazuju da stvaranje
manjinskih teritorijalnih autonomija generira
društvenoekonomske nejednakosti; 4. teritorijalna autonomija funkcionira samo ako postoji
stabilnost teritorijalne strukture. (Lošonc, 2007:
28) U vezi sa ovim posljednjim treba podsjetiti
da je u Srbiji otvoreno pitanje ustavnog položaja
Vojvodine.
Kao moguće argumente u prilog teritorijalnoj
autonomiji Loszonc navodi: 1. širenje kompetencije manjina s domena kulturne reprodukcije
na polje socijalnih i drugih aranžmana; 2. omogućivanje korištenja materinjeg jezika preko
njegove sustavne uporabe na danom teritoriju;
3. teritorijalna autonomija može se uklopiti u
sistem ostalih federativnih struktura; 4. manjinske političke elite koje nisu usmjerene samo na
kulturnu reprodukciju, nego ostvaruju veći broj
ne samo kulturnih, nego i ekonomskih funkcija,
mogu razvijati veću otvorenost nego manjinske
političke elite koje su pupčanom vrpcom vezane isključivo za kulturni identitet.
Ovdje se mogu iznijeti neke napomene povodom prva dva argumenta: proširivanje kompetencija organa teritorijalne manjinske samouprave intenzivira međuetničko nadmetanje oko
resursa kao što su radna mjesta i rukovodeći položaji. Ti će položaji zasigurno biti popunjavani
na način koji nije «etnokulturno neutralan», jer,
kako Kymlicka primećuje, što vrijedi za nacionalnu većinu vrijedi i za lokalne većine i njihov odnos prema «unutarnjim manjinama». Osim toga,
može doći do neplodnog pa i rizičnog nadmetanja između pojedinih centara teritorijalne autonomije, kao što je bio slučaj s napetostima unu-
107-118
tar mađarske manjine u Rumunjskoj u krugovima koncentriranim u Kluju (Kolozsváru) i Târgu
Mureşu (Marosvásárhely). (Bardi, 2000:22-23)
Kada Loszonc spominje omogućivanje korištenja materinjeg jezika preko njegove sistematske
upotrebe na datoj teritoriji treba imati u vidu
vezu koja postoji između ostvarivanja jednog
prava manjina i ostvarivanja ostalih prava. Manjinska prava nisu međusobno izolirana. U krajevima gdje je manjinsko stanovništvo u većini, u
lokalnoj zajednici jezik sredine (manjine) često
se javlja kao glavni problem, jer ga ne poznaju
ljudi iz glavnih državnih službi (sudstvo, policija,
pošta). Sustavna upotreba manjinskog jezika
otvara pripadnicima manjina vrata k djelotvornom sudjelovanju u javnom životu. A promatrano na drugoj razini, ako obrazovanje na materinjem jeziku znači mogućnost preživljavanja
nacionalnih manjina, onda sustavna uporaba
njihovog jezika predstavlja jedini način očuvanja stvarne multikulturalnosti pojedinih sredina,
u kojima će manjine biti uistinu priznate, a ne
samo trpljene.
Koje je zaključke Losoncz izveo iz svoje analize razloga pro et contra manjinske teritorijalne autonomije? Prije svega, opredijeljenost za
određene forme autonomije zavisi od političkih
odnosa između manjinskih i većinskih političkih
elita. Doista, Slobodan Milošević nastojao je
podijeliti mađarsku elitu, a kasnije je Vojislav Koštunica podijelio Bošnjake u Sandžaku odbijajući da u skladu sa zakonom posreduje između
dviju frakcija Islamske zajednice i dviju s njima
povezanih bošnjačkih političkih stranaka. I pored toga, Losonczevo inzistiranje na važnosti
manjinskih elita treba dopuniti ukazivanjem na
važnost djelovanja «običnih» pripadnika većinske i manjinskih zajednica. Svi članovi mađarske političke elite u Srednjebanatskom okrugu
bili su smijenjeni u jednom danu1, a da poslije
te smjene nisu zamijećene nikakve značajnije
posljedice po položaj niti po djelotvornost političke mobilizacije Mađara u tom kraju. Losoncz
smatra da centralizam većinskih elita pospješuje
teritorijalnu orijentaciju manjinskih elita, i ovde
je vjerojatno u pravu. Ipak, kad je o današnjoj Srbiji riječ, stranačke elite etničke većine prije svega su u sprezi s tajkunima i stranim kapitalom, a
ne s manjinskim nacionalnim elitama. Losoncz
daje rješenje kada piše da «političke orijentacije
1 1. februar 2009.
116
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
koje ovdje analiziram zavise od socio-kulturne i
socio-ekonomske konstelacije koja vlada u toj
zemlji.» U zemljama poput Srbije, pobjednik
na izborima dobiva sve i provodi raspodjelu
prestižnih poslova. To je ono što Kymlicka naziva važenjem pravila zero sum game u Istočnoj
Europi. To povećava zahtjeve za teritorijalnom
autonomijom nacionalnih manjina, pogotovo u
Srbiji gdje partokracija monopolizira vlast. Mišljenje Venecijanske komisije o Ustavu i progress reports Europske Komisije iz rujna 2008. i listopada 2009. nedvosmisleno govore o kontroli
stranačkih rukovodstava ne samo nad izvršnom,
nego i nad zakonodavnom i sudbenom vlašću.
U svojoj analizi utjecaja etničkih elita Losoncz
naglašava važnost modaliteta njihova nastupa. Naime, u određenim teorijama, od kojih je
Barryjevo stajalište najpoznatije, manjinske elite
se pojavljuju kao svojevrsni poduzetnici. Što više
ulože u troškove izborne kampanje, poraz na izborima bit će veći gubitak. Prema znatno svestranijem Losonczevom viđenju, i teritorijalna i
kulturna autonomija zahvaćaju problematiku
odnosa solidarnosti i etničkog diverziteta. Država je svakako obavezna da i ekonomski slabim
manjinama osigura minimum javnih dobara, ali
pitanje je koliko će ona to biti spremna učiniti,
osobito u uvjetima ekonomske krize.
Kada su u pitanju etničke elite, Kymlickina zamisao u čijoj je osnovi multikulturalno građanstvo, a ne dogovor elita, i dalje je izvor korisnih
poticaja. Kymlicka je ukazivao na problem nerazvijenosti institucija za provođenje politika
multikulturalnog građanstva u Ukrajini i Rusiji.
Losoncz to isto čini u vezi sa Srbijom: ukazuje
da razvijenost institucija slabi potencijal za sukobe, a da su u Srbiji institucije deficitarne i s nedovoljnim kapacitetima. Na kraju svoje analize
i Losoncz na velika vrata multikulturalne politike
uvodi građane: «Bez obzira na budućnost različitih autonomija u ovom delu Evrope, mišljenja
sam da se mogu izreći normativni argumenti u
prilog određenih konsocijalnih elemenata (pravo veta, zagarantovana mesta u parlamentu,
garancije za koalicionu vlast). Pri tome, očigledno da mislim da konsocijalne oblike koji se ne
mogu pojednostaviti na dogovore političkih elita, jer takvi socijalni mehanizmi su dosad otkrivali mnogobrojne nedostatke i ostavili su široke
slojeve građana bez mogućnosti uvida u iste do-
107-118
govore.» (Lošonc, 2007: 21) Ovo zapažanje je i
veoma važno i veoma poticajno.
Umjesto zaključka – Demokratizacija ili prava
manjina, prava građana ili kolektivna prava, teritorijalna ili neteritorijalna rešenja, savez odnosno sukob elita ili građanska participacija – to su
dvojbe koje oblikuju i multikulturalističku raspravu u političkoj misli današnje Srbije i planiranje i
primjenu važnih praktičnih rješenja. Na dubljoj
filozofskoj razini morala bi se ispitati veza sučeljenih stanovišta sa komunitarizmom odnosno
liberalizmom; na historijskoj razini nameće se
potreba za poređenjem politike nacionalnog
ključa, zalaganja za konsocijativnu demokraciju
i novih multikulturalističkih rješenja. Sve to prelazi okvire ovoga teksta. Srbija se, zbog osobitih
opterećenja nedavne prošlosti, kreće putem koji
zaslužuje da, kao i onaj njemački od pre nekoliko desteljeća, bude nazvan Sonderweg. Ono
što je nužno, to je racionalizacija i političke misli
i normativnih rješenja i praktičnih politika. Svaki
kritički doprinos u ovom smislu je više nego poželjan.
* Napomena: Tekst je nastao 2009. godine i
objavljen je u časopisu zagrebačkog Instituta za
migracije i narodnosti (IMIN) Migracijske i etničke teme 25 (2009), 4: 363–386
LITERATURA:
Bardi, Nandor, 2000, Cleavages in Cross-Border
Magyar Politics, 1989-1998, Regio, no. 1
Barry, Brian, 2006, Kultura i jednakost – egalitarna
kritika multikulturalizma, Naklada Jesenski i Turk:
Zagreb
Ciljevič, Boris, 2002, Nove demokratije u Starom
svetu: zapažanja o pristupu Vila Kimlike o građenju nacije u postkomunističkoj Evropi, u: Vil
Kimlika i Magda Opalski, Može li se izvoziti liberalni pluralizam? Zapadna politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi, Beograd: Beogradski
centar za ljudska prava
www.coe.int, Opinion of the Advisory Committee, 27. November 2003
Ilić, Snežana, 2008, Ka efikasnoj manjinskoj politici, u: Multietnički identitet Vojvodine: izazovi u
2007-2008, Beograd: Helsinški odbor za ljudska
prava u Srbiji
Jelinčić, Jadranka, Lukšić-Orlandić Tamara i Đurović, Srđan, (ur.) 2007, Evropeizacija Srbije - Ljuska
prava, prava manjina i inkluzija Roma, Beograd:
Fond za otvoreno društvo
117
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti
Kimlika, Vil, 2002a, Multikulturalno građanstvo
(Liberalna teorija manjinskih prava), Novi Sad:
Centar za multikulturalizam
Kimlika, Vil, 2002b, Zapadna politička teorija i
etnički odnosi u Istočnoj Evropi, u: Vil Kimlika i
Magda Opalski, Može li se izvoziti liberalni pluralizam? Zapadna politička teorija i etnički odnosi u
Istočnoj Evropi, Beograd: Beogradski centar za
ljudska prava
Kimlika, Vil, 2002c, Odgovor i zaključak, u: Vil Kimlika i Magda Opalski, Može li se izvoziti liberalni
pluralizam? Zapadna politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi, Beograd: Beogradski centar za ljudska prava
Kolsto, Pal, 2002, Teritorijalna autonomija kao
režim manjinskih prava u postkomunističkim
društvima, u: Vil Kimlika i Magda Opalski, Može
li se izvoziti liberalni pluralizam? Zapadna politička
teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi, Beograd:
Beogradski centar za ljudska prava
Lijphart, Arend, 1992, Demokracija u pluralnim
društvima, Zagreb: Globus
Lošonc, Alpar, 2007, Aspekti teritorijalnih i kulturnih autonomija: za i protiv, Habitus, no. 14
Plakat – Autor Marija Beneš udana Vojnić
107-118
Mesić, Milan, 2006, Multikulturalizam - društveni i
teorijski izazovi, Zagreb: Školska knjiga
Pavlović, Dušan, 2003-2004, Zastupljenost etničkih manjina u predstavničkim telima, Habitus,
9-10
Pušić, Ljubinko, 2008, Jedna slika multikulturalnosti u Vojvodini: jezik kao pretpostavka za komunikaciju, Sociologija, Vol. L, No.2
Joseph Raz, 1998, Multiculturalism, Ratio Juris,
no.11
Samardžić, Miroslav, 2002, Tranzicija i manjine u
Vojvodini, u: Miroslav Samardžić, Zaštita nacionalnih manjina, Beograd: CAA
Smith, Graham, 1996, The Ethnic Democracy
Thesis and the Citizenship Question in Estonia
and Latvia, Nationalities papers, 24/2
Šeflin, Džordž, 2002, Liberalni pluralizam i postkomunizam, u: Vil Kimlika i Magda Opalski,
Može li se izvoziti liberalni pluralizam? Zapadna
politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi,
Beograd: Beogradski centar za ljudska prava
Tejlor, Čarls, 2003, Politika priznanja, u: Gatman,
Ejmi (ur.) Multikulturalizam – ispitivanje politike
priznanja, Novi Sad: Centar za multikulturalnost.
Prospekt DUŽIJANCE '69
Autor: Marija Beneš udana Vojnić
118
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Marijana Kovač, Martina Mihaljević i Tamara Rumbak, Uspomene s terenske nastave...
119-120
Uspomene s terenske nastave
u Hrvatskom Zagorju
MARIJANA KOVAČ, MARTINA MIHALJEVIĆ i TAMARA RUMBAK
Studenti Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, pod vodstvom prof. dr. sc. Sanje Vulić, a
u okviru nastavnoga predmeta Hrvatska dijalektologija, posjetili su 4. i 5. travnja Hrvatsko
zagorje. Ovaj sjeverozapadni kraj Hrvatske
– bajka na dlanu i kolijevka čovječanstva –
obiluje kulturno-povijesnim spomenicima (najveća koncentracija dvoraca na maloj površini
u svijetu) i prelijepom, netaknutom prirodom.
Obilazak smo započeli posjetom glasovitomu
hrvatskomu arboretumu i istoimenomu dvorcu Opeka u općini Vinica. Nažalost, dvorac
je danas u ruševnom stanju. U Svetom Iliji u
Varaždinskoj županiji dočekali su nas ravnateljica i učenici Osnovne škole „Vladimir Nazor“.
Nakon tople dobrodošlice, učenici su nam
pročitali svoje radove na zavičajnom govoru.
Predstavili su nam i hvalevrijedan projekt izradbe dijalektološkoga terminološkog rječnika,
naslovljenoga «Tragom konja». Projekt je pokrenut prije godinu dana pod vodstvom profesorice hrvatskoga jezika Maje Prihler.
U župnoj crkvi ugostio nas je mjesni župnik Izidor Ferek koji je rekao nekoliko riječi o povijesti mjesta, crkve, ali i škole čije početke vežemo
uz samu crkvu. Na putu prema Velikomu Taboru, studentica Eva Hursa pobliže je upoznala
ostale kolege sa svojim rodnim krajem, Krapinsko-zagorskom županijom, te nam pokazala
zagorsku narodnu nošnju. Pri predstavljanju
Velikoga Tabora ispričala je i nezaobilaznu legendu o nesretnoj ljubavi Veronike Desinićke
i Fridriha Celjskoga. Apsolventica kroatologije
Mateja Pondeljak bila nam je vodič kroz Veliki
tabor, kojega su vlasnici bile za ovaj kraj važne
plemićke obitelji – Celjski i Rattkayi.
U Vinagori smo razgledali crkvu specifičnu
po cinktoru s kapelama sv. Roka i sv. Florijana.
U Pregradi smo posjetili muzej grada Pregrade «dr. Zlatko Dragutin Tudjina», kojega stalni
postav čine tri zbirke: numizmatička, rudarska
i ljekarnička. Zahvaljujući obitelji Thierry, Predgrada je poznata i po prvoj industrijskoj proizvodnji lijekova u Hrvatskoj. Preko puta muzeja smještena je crkva Uznesenja BDM, zvana
još i «zagorska katedrala» (jedina crkva u Zagorju s dva tornja).
Prvi dan putovanja zaokružen je posjetom
dvorcu Bežanec koji je 1990. godine preuzeo
Siniša Križanec te samostalno proveo temeljitu
obnovu, i preuredio dvorac u hotel, što mu donosi mnoge probleme i sporove koji još uvijek
traju.
Nakon noćenja u Lepoglavi, putovanje se nastavlja u susjednoj općini Bednja. Na etno imanju Podsečki u Rinkovcu dočekali su nas vlasnik
imanja Joža Podsečki i načelnik općine Bednja
Mirko Bistrović. Gospodin Joža ukratko je ispripovijedao o povijesti općine Bednja i ispričao
nekoliko priča na bednjanskom govoru koji je
proglašen zaštićenom nematerijalnom kulturnom baštinom, a danas njime govori oko 3700
govornika. Kako bi se govor očuvao, napravljen je zvučni zapis koji je na nosaču zvuka
načelnik darovao svim sudionicima terenske
nastave. U samom centru Bednje posjetili smo
crkvu Uznesenja BDM u kojoj je prilikom posljednje obnove otkrivena freska koje restauracija ne će biti provedena jer zahtijeva značajna
ulaganja. Uz crkvu se nalaze grobovi grofova
Dragutina i Ivana Draškovića te grofice Julijane Drašković. Joža Podsečki i načelnik Mirko
Bistrović uprizorili su dio bednjanske svadbe i
tako nam dali još veći uvid u govor i običaje
bednjanskoga kraja.
Nedaleko od Bednje nalazi se dvorac Trakošćan – jedan od najatraktivnijih i najposjećenijih dvoraca u Hrvatskoj. Dvorac je podignut u
13. stoljeću kao manji burg, a od 16. stoljeća
posjeduju ga Draškovići, u čijem je posjedu
bio oko 400 godina. Riječ je o najočuvanijem
dvorcu u Hrvatskoj, a sobe su uređene po stil119
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Marijana Kovač, Martina Mihaljević i Tamara Rumbak, Uspomene s terenske nastave...
skim razdobljima i opremljene predmetima iz
obitelji Drašković.
Nakon Trakošćana, posjetili smo župnu crkvu
Bezgrješnoga začeća BDM u Lepoglavi. Crkva je dio bogate lepoglavske kulture i bila je
dijelom nekadašnjega pavlinskog samostana.
Zidove i svod svetišta freskama je oslikao Ivan
Krstitelj Ranger. Specifičnosti lepoglavskoga
govora imali smo priliku čuti od autohtonih
stanovnica Lepoglave – sestara Josipe Svetec
i Magdice Ježek, koje su otpjevale i nekoliko
pjesama. Blizu crkve smještena je i Galerija Lepoglavske čipke. Lepoglavska je čipka uvrštena
na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne ba-
119-120
štine, a svake se godine u rujnu održava i manifestacija «Međunarodni festival čipke». Smatra
se da su vještinu čipkarstva u Lepoglavu donijeli pavlini, ali je ona ostala dio lepoglavske tradicije sve do današnjih dana. Putovanje je završeno odlaskom u klet obitelji Polančec, gdje
smo uživali u prekrasnom krajoliku te hrani i
vinu, čijom se proizvodnjom ova obitelj bavi.
Ova nam je terenska nastava još više ukazala
na jezične raznolikosti kojima Hrvatska obiluje
i približila nam kulturnu baštinu Zagorja, a sve
su upotpunili gostoljubivi Zagorci.
120
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni
121-124
Krleža na vojvođanskoj
kazališnoj sceni
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
XXIII. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE,
14. - 23. IV. 1978.
14. IV. 1978. Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb,
Golgota, rd. Mladen Škiljan, sc. Berislav Deželić,
ks. Ika Škomrlj, sp. Miljenko Vikić, asg. Zoran Juranić, a.r. Vjenceslav Kapural, Miro Šegrt
ULOGA: Pavle, Radnik VIII. - Zvonimir ZORIČIĆ, Pavle, Radnik VIII. - Mustafa NADAREVIĆ,
Kristijan, Radnik VII. - Zlatko CRNKOVIĆ, Kristijan, Radnik VII. - Mirko ŠVEC, Klement, Radnik II. - Ivo KADIĆ, Klement, Radnik II. - Petar
DOBRIĆ, Petar - Matko RAGUŽ, Ivan, Radnik XI. - Miro ŠEGRT, Ivan, Radnik XI. - Danko
LJUŠTINA, Toma, Crvena maska - Vjenceslav
KAPURAL, Toma, Crvena maska - Đuro ROGINA, Andrej - Duško GOJIĆ, Ksaver - Kruno
VALENTIĆ, Ksaver - Jurica DIJAKOVIĆ, Žena
Ksaverova - Ivka DABETIĆ, Žena Ksaverova - Eta
BORTOLACI, Žena Kristijanova - Minja NIKOLIĆ, Žena Kristijanova - Eliza GERNER, Radnik I.,
Radnik V. - Branko BONAĆI, Radnik I., Radnik
V. - Pavle BOGDANOVIĆ, Radnik III. - Franjo
FRUK, Radnik IV., Doktor - Tonko LONZA, Radnik IV., Doktor - Zvonko STRMAC, Radnik VI.,
Radnik X - Franjo ŠTEFULJ, Radnik VI., Radnik
X. - Ivan KATIĆ, Radnik XIV. - Tomislav RALIŠ,
Figura; Starac - Špiro GUBERINA, Figura, Starac
-Ljudevit GALIC, Nadglednik - Jovan LIČINA,
Nadglednik - Dragan MILIVOJEVIĆ.
23. IV. 1978. Narodno kazalište, Prag (ČS),
Gospoda Glembajevi (izvan konkurencije), pr.
Irena Venigova, rd. Vaclav Hudeček, sc. i ks.
Adolf Venig
ULOGE: Ignjat Glembaj - Martin RUŽEK, Barunica Kasteli-Glembaj - Jarmila KRULIŠOVA, Dr.
fil. Leone Glembaj - Ludek MUNZAR, Sestra
Angelika Glembaj - Jana HLAVAČOVA, Tit Andronik Fabrici-Glembaj, Oliver Glembaj - Milan
STEHLIK, Dr. juris Puba Glembaj - Petar KOS-
TKA, Dr. med. Paul Altman - Radovan LUKAVSKI, Dr. teol. i fil. Alojzije Zilberbrant - Vaclav
ŠVORC, Ulanski oberlajtnant Baločanski - Petar
ŠTEPANEK, Agata Agramerova-Murakeozy Luba SKORŽEPOVA/Johan -Mihael TARANT.
Nagrade:
Zlatko CRNKOVIĆ za ulogu Kristijana u predstavi Golgota, HNK, Zagreb.
XXIV. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE,
13. - 20. IV. 1979.
15. IV. 1979. Narodno kazalište, Zenica, Legenda, rd. Slobodan Unkovski, sc. Meta Hočevar,
ks. Vesna Karaus
ULOGE: Isus iz Nazareta - Zdenko JELČIĆ, Sjena Isusa iz Nazareta - Žarko MIJATOVIĆ, Lazar
- Salko AVDIĆ, Marija - Anka POPOV, Žena iz
Pereje - Sanda ŠTORF, Farizej - Slavko MIHAČEVIĆ, Žena iz Jeruzalema - Milka FILIPOVIĆ, Ushićeni mladić - Boško MARIĆ, Sjedobradi starac
- Faruk ZADIĆ, Drugi farizej - Branko PETKOVIĆ, Žena iz Betanije - Senada KRGO, Druga
žena - Olivera VUKOVIĆ-TRIFUNOV, Neki
tužni glas - Ivica KUKIĆ, Čovjek iz Jeruzalema
- Borislav CVETKOVIĆ, Netko iz Nazareta - Dragan MILANOVIĆ, Drugi starac - Ibro KARIĆ,
Radoznala žena - Smilja MILOJKOVIĆ, Mlada
žena - Šefika KORKUT-ŠUNJE, Žena iz Galileje
- Vilma MIHALJEVIĆ, Juda iz Kheriota - Predrag
JOKANOVIĆ, Ivan Zebedaeus - Miodrag TRIFUNOV, Simon Kephas - Adnan PALANGIĆ.
Nagrade:
Meta HOČEVAR za scenografiju.
XXVII. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE,
26. V. - 5. VI. 1982.
26. V. 1982. Hrvatsko narodno kazalište, Split,
Golgota, ad. i rd. Marin Carić, sc. i ks. Marin
Goce, asg. Frano Parać, sp. Damir Zlatar Frej
121
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni
ULOGE: Pavle, Doktor - Stanko BOGOJEVIĆ,
Kristijan - Vanja DRAH, Klement; Doktor - Aleksandar ČAKIĆ, Ivan, Doktor - Vasja KOVAČIĆ,
Toma, Doktor - Ranko TIHOMIROVIĆ, Andrej;
Doktor - Božidar ALIĆ, Ksaver, Doktor - Josip
GENDA, Žena Ksaverova - Zoja ODAK, Žena
Kristijanova - Neva BULIĆ, Dečko Ksaverov
- Dragan LUKIĆ, Stari radnik - Sava KOMNENOVIĆ, Stari radnik - Pero VRCA, Mladi radnik
- Tomislav MARTIĆ, Mladi radnik - Nenad SRDELIĆ, Mladi radnik - Ivica BEATOVIĆ, Mladi
radnik Ana PRIJIĆ, Mladi radnik - Sanja MATIJAŠEVIĆ, solista baleta - Dunja NJEGOVAN.
5. VI. 1982. Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, Banket u Blitvi (izvan konkurencije, u čast
nagrađenih), ad. i rd. Georgij Paro, sc. Zlatko
Kauzlarić Atač, ks. Zlatko Bourek, asg. Neven
Frangeš, lk. Đurđa Škavić, tonski efekti Dragutin Klobučar
ULOGE: Nils Nilsen, Fortunato Jorik - Zvonimir
ZORIČIĆ, Portir - Zvonimir STRMAC, Masnov
- Damir MEJOVŠEK, Kristijan Barutanski; Doktor Faust - Miodrag KRIVOKAPIĆ, Flaming
Sandersen, Prvi agent - Marko BAĆOVIĆ, Georgis - Danko LJUŠTINA, Olaf Knutson - Boris
BUZANČIĆ, Bonaventura Baltrušajtis, Anđeo
Gospodnji - Božidar SMILJANIĆ, Klement, Pogrebnik - Ljudevit GALIC, Sluga - Nikola LOVREKOVIĆ, Kantorovic - Zlatko CRNKOVIĆ,
Age Kolins - Mirko ŠVEC, Burgvaldsen - Tomislav RALIŠ, Kerinis - Ivo KADIĆ, Rafaelo Mazurski, Čovjek - Dušan GOJIĆ, Patricije Baltik, Glas
- Amir BUKVIĆ, Mazurkinis - Tomislav STOJKOVIĆ, Gorostas - Franjo ŠTEFULJ, Pantelejmon,
Kiparis - Ivan KATIĆ, Karina Mihelson - Marija
PARO, Jan - Miljenko BRLEČIĆ, Ingrida Barutanski - Branka CVITKOVIĆ, Egon Blitvic-Blithauer, Đavo - Vanja DRAH, Drugi agent - Nikola
ŠOLIĆ, Rejkjavis - Dragan MILIVOJEVIĆ, Glas
pevačice - Mira FURLAN.
XXIX. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE,
26. V. - 4. VI. 1984.
29. V. 1984. Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, Gospoda Glembajevi, rd. Petar Veček, sc.
Meta Hočevar, ks. Ika Škomrlj, Danica Dedijer,
asg. Jelka Kušelj, lk. Đurđa Škavić, Nikica Petrak, Vlado Rupčić, ar. Mira Muhoberac, Nina
Kleflin
ULOGE: Naci/Ignjat/Žak Glembaj - Krešimir
ZIDARIĆ, Barunica Kasteli-Glembaj - Dubrav-
121-124
ka MILETIĆ, Dr. fil. Leone Glembaj - Rade
ŠERBEDŽIJA, Sestra Angelika Glembaj - Vlasta
KNEZOVIĆ, Titus Andronikus Fabrici-Glembaj
- Pero KVRGIĆ, Dr. juris Puba Fabrici-Glembaj Božidar ALIĆ, Dr. med. Paul Altman - Josip MAROTI, Dr. teol. i fil. Alojzije Silberbrandt - Zlatko
VITEZ, Oliver Glembaj - Marko TORJANAC,
Ulanski oberlajtnant fon Baločanski - Milan PLEĆAŠ.
Nagrade:
Predstava u cjelini
Petar VEČEK za režiju
Rade ŠERBEDŽIJA za ulogu Leonea Glembaja,
Meta HOČEVAR izvanredna nagrada - za scenografiju
Nagrada okruglog stola kritike redatelj - Petar
VEČEK
XXX. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 26.
V. - 3. VI. 1985.
26. V. 1985. Narodno kazalište, Sarajevo, Sprovod U Theresienburgu, dm. i rd. Miroslav Belović, sc. Drago Turina, ks. Helena Uhlik-Horvat,
asg. Zoran Hristić, sp. Slavko Pervan, ss Marijan Matković, dm. Zehra Kreho, lk. Miroslav
Avram, Ljiljana Avram, Kazuko Cuzurahara,
Snježana Cigoj, ar. Mladen Jeličić
ULOGE: Pukovnik Warronnig - Josip PEJAKOVIĆ, Barunica Warronnig - Nisveta OMERBAŠIĆ, Laura - Asja PAVLOVIĆ, Marcel Faber - Vanja ALBAHARI, Željko KECOJEVIĆ, General
von Schwartner - Vlado JOKANOVIĆ, Mizzi
Schwartnerova, Rita - Josipa MAURER, General Dravecky - Zoran SIMONOVIĆ, Gospođa
Draveczky-Draveczka, Sonja - Olivera KOSTIĆ,
Gospođa Fuchs - Etela PARDO, Emina MUFTIĆ, Gospođa Schredle, Lujza - Džemila DELIĆ,
Grofica Hollos, Greta - Irena MULAMUHIĆ,
Ramong Gejza - Goran SAVIĆ, Kallay Bandi
- Zoran BEČIĆ, Ađutant Lendway - Branko LIČEN, Hercog od Mantove - Aleksandar MIČIĆ,
Oberlajtnant Redl - Tahir NIKŠIĆ, Ritmajstor Dobrentay - Aleksandar DŽUVEROVIĆ, Ramong
Aurel - Reihan DEMIRDŽIĆ, Grof Fudschi Hasegava - Miljenko ĐEDOVIĆ, Admiral Vatanaba - Aleksandar SIBINOVIĆ, General Pei Lin-Tsi
- Miodrag BREZO, Adela - Etela PARDO, Emina
MUFTIĆ, Pijanista - Ognjen BOMOŠTAR.
XXXII. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE,
26. V. - 3. VI. 1987.
122
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni
26. V. 1987. Hrvatsko narodno kazalište, Osijek, Put u raj, ad. i rd. Georgij PARO, sc. Zlatko
KAUZLARIĆ Atač, ks. Marija ŽARAK, asg. Neven FRANGEŠ, lk. Vanja DRAH, ar. i sp. Miljenko VIKIĆ, likovni suradnik Stjepan GRAČAN
ULOGE: Bernardo - Zvonimir ZORIČIĆ, Trafikantica, Medicinska sestra, Rajska djeva - Ljiljana KRIČKA, Fratar, Nostradamus - Augustin
HALAS, Kadet Riesling, Prvi ordinarijus, Gospodin Alighieri - Velimir ČOKLJAT, Telefonist,
Bolničar, Marcus Junius Brutus - Ivan BRKIĆ,
Zastavnik Bandera, Drugi ordinarijus, Paracelzo
- Damir LONČAR, Ritmajstor Bramarbas - Ico
TOMLJENOVIĆ, Mlada gospođa - Dubravka
CRNOJEVIĆ, Solvejga - Mira KATIĆ, Ministrant,
Trabant - Davor PANIĆ, Žena - Radoslava MRKŠIĆ, Pacijent, Galilej - Đorđe BOSANAC, Primarijus - Dragan MILIVOJEVIĆ, Madam Primarijus,
Klotilda - Jasna ODORČIĆ, Pacijentkinja, Rajska
djeva - Anita ŠMIT, Magistar, Gaj Julije Cezar Zdravko PAVLOVIĆ, Kasirica u apoteci - Slavica
BENEVREKIĆ, Orlando - Vanja DRAH, Marijana - Ana STANOJEVIĆ, Rektor magnificus - Milenko OGNJENOVIĆ, Orlandov pacijent - Mile
PEŠUT, Amalija - Vlasta RAMLJAK, Barun Silvestar - Franjo MAJETIĆ, glas megafona - Oliver
MLAKAR.
XLVII. STERIJINO POZORJE, 1. - 9. V. 2002.
9. V. 2001. Srpsko narodno pozorište, Novi
Sad, Gospoda Glembajevi (izvan konkurencije,
u čast nagrađenih), rd. i sg. Egon Savin
LIV. STERIJINO POZORJE 26. V. – 4. VI. 2005.
Kazalište Ulysses, Brijuni, Balade Petrice Kerempuha, red. Darko Rundek i Rade Šerbedžija
Kazalište Ulysses, Brijuni, Pijana noć 1918.,
tekst M. Krleža i Ivo Štivčić, red. Lenka Udovički, predstava u čast nagrađenih.
POZORIŠNI MARATON SOMBOR
Kao jedinstven kazališni festival trodnevnog,
danonoćnog bdenja Maraton je nastao 1992.
godine u Somboru. Tijekom godina mijenjao
je svoju koncepciju, od prvobitno zamišljenog
kao prikazivanje premijerno izvedenih predstava somborskog kazališta u toj sezoni prerastao je u festival najboljih kazališnih ostvarenja
121-124
i nagrađivanih predstava kazališta u Republici
Srbiji, da bi vremenom dobio i međunarodni
karakter, prvo gostovanjem kazališta i kazališnih trupa iz regiona (Hrvatska, Bosna i Slovenija), a zatim i drugih kazališta iz inozemstva.
Na kazalištu se dodjeljuje nagrada Nikola Peca
Petrović, nagrada za najboljeg menagera u Srbiji, a ime je dobila po istaknutom redatelju,
ravnatelju kazališta Jazavac (Zagreb), Srpskog
narodno pozorište Novi Sad i somborskog kazališta.
IX. POZORIŠNI MARATON, SOMBOR, (od 28.
do 30. VI. 2001.)
28. VI.2001. Atelje 212, Leda, red. Dejan Mijač,
sc. Juraj Fabri, ks. Bojana Nikitović, asg. i aranger: Isidora Žebeljan, sp. i ples: Sonja Vukičević, as.k. i autor detalja: Snežana Pešić, pom..r.
Dragutin Marjanović, a.r. Slađana Kilibarda, or.
Goran Ilić
IZVOĐAČI GLAZBE: Bojana PANTIĆ, violina,
Nenad PETROVIĆ, saksafon, Vladimir KORNETIĆ, truba, Isidora ŽEBELJAN, klavir, Siništa
JOVIĆ, bubnjevi, Nebojša IGNJATOVIĆ, kontrabas, Petar MARIĆ, glazba.
ULOGE: Vitez Oliver Orban-Svetozar CVETKOVIĆ, Klanfar – Nenad ĆIRIĆ, Melita – Radmila TOMOVIĆ GRENWOOD, Aurel – Nenad JEZDIĆ,
Klara – Jelena Đokić, Fanny – Jelena STUPLJANIN,
Prva dama – Gorica POPOVIĆ, Druga dama- Milica MIHAJLOVIĆ, Gospodin – Vlastimir STOJILJKOVIĆ, Madam – Sonja VUKIČEVIĆ.
X. POZORIŠNI MARATON, SOMBOR, (od
29. do 30. VI. 2002.)
27. VI. 2002., Fakultet dramskih umjetnosti Beograd, Maskerata, rd. sc. i sg. Aleksandar.Božina, ks. Mirna Ilić, lk. Slađa Kilibarda, ms. Dragana Sarić
ULOGE: Kolombina - Jelena ILIĆ, Pierrot - Ivan
TOMIĆ, Don Quixote - Radivoje BUKVIĆ
FESTIVAL KLASIKE I NOVE KLASIKE VRŠAČKA
POZORIŠNA JESEN VRŠAC
IX. FESTIVAL KLASIKE I NOVE KLASIKE VRŠAČKA POZORIŠNA JESEN, VRŠAC
Leda, Atelje 212, Beograd, red. Dejan Mijač
Nagrade:
Dejan MIJAČ – nagrada za najbolju režiju
123
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni
Radmila TOMOVIĆ GRINVUD – za ulogu
Melite i Svetozar CVETKOVIĆ – za ulogu Olivera Urbana
X. FESTIVAL KLASIKE I NOVE KLASIKE VRŠAČKA POZORIŠNA JESEN, Vršac
Gospoda Glembajevi, red. Egon Savin, SNP,
Novi Sad.
Nagrade
Kostimograf- Bojana NIKITOVIĆ
Predrag EJDUS za ulogu Ignjata Glembaja i Boris ISAKOVIĆ, za ulogu Leona Glembaja
XIV. MEĐUNARODNI KAZALIŠNI FESTIVAL
VRŠAČKA POZORIŠNA JESEN, Vršac, 16. –
22. X. 2006.
Vučjak, red. Anđelka Nikolić, Narodno pozorište Kikinda
Nagrade
Grand Prix za najbolju predstavu
Anđelka NIKOLIĆ za režiju i Slobodan BEŠTIĆ
za ulogu Krešimira Horvata
III. DRUGI FESTIVALI PROFESIONALNIH I AMATERSKIH KAZALIŠTA U VOJVODINI
Od ostalih brojnih kazališnih festivala koji se
održavaju (su se održavali) u Vojvodini kazališne predstave po djelima Miroslava Krleže izvođene su još i na Festivalu Majske igre koji se
održava u Bečeju, a utemeljen je 1957. godine,
a Novosadsko pozorište – Ujvideki sinhaz (kao
gost majskih igara) izvelo je na XXII. Majskim
igrama (25. – 31. V. 1979.) predstavu Agonia
na mađarskom jeziku – red. Želimira Oreškovića.
Amaterski kazališni život u Vojvodini je vrlo bogat i razvijen. U Vojvodini djeluje više od 15
amaterkih kazališta i gotovo isto toliko dramskih scena pri kulturno umjetničkim udrugama.
Amaterka scena nacionalnih zajednica, napose je dobro razvijena te se organiziraju i susreti
amaterskih kazališnih društava. Smotra slovačkih amaterskih kazališnih udruga djeluje od
1969. godine i obuhvata 11-ak dramskih trupa
(Bački Petrovac, Aradac, Pančevo, Boljevci, Kisač, Pivnice, Padina, Lalić, Erdevik, Kovačića,
121-124
Crvenka); Smotra kazališnih dana Rumunja u
Vojvodini utemeljena je 1972. godine i obuhvata 9 kazališnih trupa (Straža, Uzdin, Begejci, Kuštij, Banatsko Novo selo, Sutjeska, Vršac,
Novo selo, Nikolinci); Dramski memorijal Petra
Rizniča Đađe, Ruski Krstur utemeljen je 1968.
godine i na njemu predstave na rusinskom jeziku izvodi oko 6 dramskih trupa ove nacionalne
zajednice (Ruski Krstur, Kucura, Kula, Novi Sad,
Vrbas, Đurđevo), a Susret amaterskih kazališta
Mađara Vojvodine postoji od 1995. godine i u
okviru ove nacionalne zajednice djeluje 20-ak
dramskih scena (Kikinda, Zrenjanin, Feketić,
Toba, Bajmok, Sivac, Kupusina, Tornjoš, Senta-Gunaroš, Senta, Senta-Čoka, Novi Sad, Debeljača, Mužja, Subotica, Sombor, Rusko selo,
Bačko Gradište, Skorenovac). Osim spomenutih postoje još i Susreti amaterskih kazališnih
društava Vojvodine koji se od 1962. godine
održavaju u Staroj Pazovi, Fedras – Festival
dramskih amatera sela Vojvodine (selekcija za
Vojvodinu), Sečanj utemeljen 1990., Trema
Fest, Ruma (1997.) i drugi. Hrvatska i bunjevačka nacionalna zajednica također ima nekoliko
dramskih scena, ali nisu izašli iz lokalnih okvira.
Iako nije oobičajeno, ali predstave rađene po dramskim tekstovima Mirolava Krleže našle su se i na repertoaru nekolicine amaterskih dramskih kazališta:
Amatersko kazalište iz Kule izvelo je predstavu
Golgota 1972. godine.
Amatersko kazalište Madacs, Zrenjanin, U
agoniji, red. István Varga, predstava je izvedena i na na XVII. susretima amaterskih kazališnih
društava Vojvodine koji su održani od 15. do
31. svibnja 1976.
Amatersko kazalište Stevan Sremac iz Crvenke, izvelo je predstavu U agoniji, red. Istvána
Varge na XVIII. susretima amaterskih kazališnih
društava Vojvodine 1977. godine.
Omladinsko amatersko kazalište „Dramska radionica centar“ na XXIV. Susretima amaterskih
kazališta Vojvodine održanim u Kikindi od 7.
do 12. svibnja 1983. i od 13. do 18. svibnja u
Staroj Pazovi, prikazalo je Glembaj vežba, radionicu po motivima Gospoda Glembajevi red.
Miodraga Martinova.
124
Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.