IDENTITET Godina 17 • Broj 169 • 25. Septembar 2012. • Cijena 15 KN EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija kultura sport www.identitet.info POSLJEDNJI LET BRANKA LUSTIGA Dvostruki oskarovac u Hrvatskoj nema pravo na vlastito mišljenje KNJIGOCID U HRVATSKOJ TOKOM ‘90-tih DRAGO PILSEL: Milorade, to nije vrh nego sumrak novinarstva ...str. 8 IDENTITET/ BR. 169 / 2012. DAVOR GJENERO: Bez pluralizma nema niti demokracije niti efikasnih institucija i politika 1 ...str. 12 2 IDENTITET/ BR. 169 / 2012. IDENTITET SADRŽAJ BR. 169 / 2012. 4 SPEKTAR: SUĐENJE HRASTOVU, AZIL U HRVATSKOJ, INTEGRIRANE ŠKOLE U VUKOVARU, ŽENE U POLITICI... Pripremio: IGOR PALIJA 7 NORMALIZACIJA: POVRATAK “RUBINOVOG” VINJAKA Piše: RADOJE ARSENIĆ 8 MILORADE TO NIJE VRH NEGO SUMRAK NOVINARSTVA Monopol nad srpskom manjinskom zajednicom Piše: DRAGO PILSEL 10 JEBEŠ DEMOKRACIJU Piše: IGOR PALIJA 10 12 BEZ PLURALIZMA NEMA NITI DEMOKRACIJE NITI EFIKASNIH INSTITUCIJA I POLITIKA Piše: DAVOR GJENERO 14 NEMA REFORMI SAMO POVOLJNO ZADUŽIVANJE Piše: HRVOJE PRNJAK 16 ČOVJEK JE JEDINA BEŠTIJA KOJA PIŠE Piše: DRAŽEN LALIĆ 19 KNJIGOCID U HRVATSKOJ Piše: NIKOLA CETINA 22 NEPRAVDA Piše: DUNJA NOVOSEL 17 24 PISANJE POVIJESTI VLASTITIM ŽIVOTOM: MIRJANA GROSS Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ UNIŠTAVANJE KNJIGA U HRVATSKOJ 26 INTERVJU: ALEKSANDAR SAŠA POPOV Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ 29 INTERVJU: ALEKSANDAR VUCELIĆ Razgovarao: MARKO ROKNIĆ 32 CIVILNE ŽRTVE RATA: ZLOČIN BEZ KAZNE Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ 34 MAGARAC NA KORDUNU Piše: MILAN JAKŠIĆ 42 36 FONDACIJA ANA I VLADE DIVAC Piše: NIKOLA IŠTVANOVIĆ REPORTAŽA: Od Vardara pa do Sljemena 38 ANTIFAŠISTI KOJI SPAJAJU RAZDVOJENE Piše: NENAD PETRONIJEVIĆ 40 PRIČA: ČOVJEK S PRAZNOM PUŠKOM Piše: JOVAN HOVAN 42 REPORTAŽA: OD VARDARA PA DO SLJEMENA Piše: NINOSLAV KOPAČ 46 IZVAN GRANICA: SIRIJA Piše: GORAN MRDAKOVIĆ nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 zagreb-sdf@sdf.hr IMPRESUM 48 SPORT & PREDRASUDE: PARAOLIMPIJCI Piše: HRVOJE PRNJAK SPORT & PREDRASUDE www.identitet.info Štampa: Suradnici: Glavni i odgovorni urednik: Alfacommerce Davor Gjenero, Drago Pilsel, Igor Palija Zagreb Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Zamjenik urednika: Tiraž: Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Ljubo Manojlović 5.000 primjeraka Dunja Novosel, Dragana Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Marko Izdavač: Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa Srpski demokratski forum Knežević, Nikola Ištvanović Za izdavača: Veljko Džakula List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj podršci zahvaljujemo Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva i Gradu Zagrebu Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 169 / 2012. 48 3 SPEKTAR KORANSKI MOST: Četiri godine za ubojstvo 13 ljudi manje od 4 mjeseca po čovjeku V rhovni sud Hrvatske je kao prvostupanjski sud osudio umirovljenog hrvatskog policajca Mihajla Hrastova na 4 godine zatvora zbog ratnog zločina - ubojstva 13 i ranjavanja dvojice zarobljenih lokalnih Srba mobiliziranih u JNA na Koranskom mostu na prilazu Karlovcu ujesen 1991. godine. „Utvrdili smo da nisu postojali uvjeti napada ili izravno predstojećeg napada zarobljenika na policajce. Slijedom toga nema nužne obrane, nema primjene ekskulpirajuće odredbe iz konvencije da se oružje smije legalno upotrijebiti. Prema tome, utvrdili smo da se radilo o bezuvjetnoj predaji. Zarobljenici su predali oružje, oni su se time predali na milost i nemilost, i njihovo ubijanje je kazneno djelo ratnog zločina“, obrazložio je predsjednik sudskog vijeća, sudac Vrhovnog suda Žarko Dundović. U postupku koji je vođen pred karlovačkim Županijskim sudom Hrastov je u tri navrata oslobađan, a Vrhovni sud je presudu ukidao i vraćao na početak. Potom je Vrhovni sud uzeo stvar u svoje ruke i sudio kao osnovni sud, pa je Hrastova nakon žalbe osudio na 7 godina. Međutim, zbog proceduralne pogreške sve je ukinuto, i Vrhovni sud je još jednom krenuo ispočetka. Državno odvjetništvo smatra da je kazna od četiri godine za ovakav ratni zločin preblaga. Hrastov je u 21 godinu suđenja već odležao dvije godine i dva mjeseca. Kod određivanja visine kazne sud mu je kao olakotne okolnosti uzeo sudjelovanje u ratu, to da je u ratu bio odlikovan, da se uvijek u ovih 21 godinu odazivao na suđenja, da osim ovoga nije nikada počinio niti jedno kazneno djelo ni prekršaj, kao i činjenicu da je i sam na neki način žrtva dugotrajnog postupka.■ INTEGRIRANE ŠKOLE: Vukovarska djeca zajedno u školskim klupama N orveški Nansen institut dobio je podršku predsjednika Josipovića za otvaranje integriranih škola u vukovarskom području gdje se nastava odvija po hrvatskom programu, ali za pripadnike manjina zasebno - na njihovom jeziku i pismu. Eksperti Nansen instituta tvrde da su podijeljene škole odgovorne za nasilje na ulicama evropskih gradova, ali i za prošlogodišnji masakr u Norveškoj koji je odnio preko 90 života. Predsjednik Ivo Josipović podržao je inicijativu norveškog Nansen instituta da se u Vukovaru osnuje „nova škola“, odnosno zajednička škola u kojoj bi zajedno u klupi sjedili učenici raznih nacionalnosti, i koja 4 bi ih međusobno približavala. Ovu su inicijativu podržali i ministar obrazovanja Željko Jovanović, vukovarski gradonačelnik Željko Sabo i predsjednik srpskog Zajedničkog vijeća općina u Podunavlju Dragan Crnogorac. Erdutskim sporazumom kojim je otvoren put mirnoj reintegraciji Hrvatskog podunavlja srpskoj manjini garantirano je pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu. Nekada se odvojenost hrvatskih i srpskih škola vidjela i po razlilčitim školskim zgradama, a sada mali Hrvati idu u jutarnji, a mali Srbi u popodnevni turnus u istoj školi. Program je i za jedne i za druge isti, ali za male Srbe nastava se izvodi na srpskom jeziku i ćirilićnom pismu.■ IDENTITET/ BR. 169 / 2012. Pripremio: IGOR PALIJA AZIL U HRVATSKOJ: Neprijateljski prema strancima O d 2.094 zahtjeva za odobrenjem azila do danas je u Hrvatskoj odobreno samo njih 49, čime Hrvatska i dalje kaska za evropskim prosjekom. Ono što predstavlja dodatni problem jest činjenica da osim Ministarstva unutarnjih poslova nijedna institucija, osim nevladinih udruga, aktivno se ne bavi integracijom azilanata u društvo. Azilanti imaju pravo na smještaj dvije godine i za to je zaduženo Ministarstvo socijalne politike i mladih, no problem je to što većina njih u te dvije godine ne uspje naći zaposlenje pa nakon dvije godine ne mogu naći niti vlastiti smještaj. Kada se uz ove probleme uzmu i prepreke s kojima se azilanti susreću u području zdravstva i obrazovanja, ali i ksenofobnost hrvatskog društva, jasno je da će vladajući morati uprijeti dodatne napore kako bi do punopravnog ulaska u EU os- mislili barem nekakvu integracijsku politiku. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta propisalo je što bi sve iz hrvatskog jezika te o hrvatskoj povijesti i kulturi trebali naučiti tražitelji azila, azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom stariji od 15 godina, kako bi lakše mogli nastaviti obrazovanje u Hrvatskoj. Pritom je procijenilo da će tražiteljima azila trebati šest do devet mjeseci da nauče hrvatski jezik dovoljno da se mogu sporazumijevati u svakodnevnim situacijama. Program se sastoji od dva dijela, hrvatskog jezika i izražavanja te hrvatske kulture i povijesti. U okviru prvog dijela, azilanti trebaju naučiti osnove komunikacije na hrvatskom jeziku, a u okviru drugog dijela programa, koji se odnosi na hrvatsku kulturu i povijest, očekuje se da će naučiti opisati simbole Hrvatske, imenovati glavni grad i njegova glavna obilježja, znati da Hrvatska ima predsjednika, Sabor i Vladu kao i usporediti ustroj sa zemljom iz koje osoba dolazi te, naprimjer, znati da hrvatski ima tri narječja i prepoznavati kojim narječjem govore stanovnici županije u kojoj tražitelj azila ili azilant boravi. U nastavnom planu naveden je i popis osoba iz kulturnog, javnog i sportskog života o kojima bi tražitelji azila i azilanti trebali nešto naučiti, primjerice, Marko Marulić, Miroslav Krleža, Vatroslav Lisinski, Ivan Zajc, Julije Klović, Nikola Tesla, Andrija Mohorovičić, Stjepan Radić, Josip Broz Tito, Franjo Tuđman, ali i Dražen Petrović, Goran Ivanišević te Janica i Ivica Kostelić. Od azilanata se očekuje i da ponešto nauče i o daljoj i bližoj povijesti Hrvatske, primjerice, da znaju trajanje Domovinskog rata i razumiju njegovo značenje ili da znaju da Hrvatska 8. listopada slavi Dan neovisnosti.■ HAŠKI SUD: Suđenje Hadžiću počinje 16. oktobra H aško suđenje Goranu Hadžiću počinje 16. oktobra ove godine. Hadžića, bivšeg premijera SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem te predsjednika Republike Srpska Krajina očekuje suđenje po 14 točaka optužnice za zločine protiv IDENTITET/ BR. 169 / 2012. čovječnosti i kršenja zakona te običaja ratovanja u Hrvatskoj, od polovice 1991. do kraja 1993. godine.Tužiteljstvo planira izvesti 141 svjedoka kako bi potkrijepilo optužbe za sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom pothvatu sa ciljem trajnog uklanjanja stanovništva nesrpske nacionalnosti s velikog di- 5 jela teritorija Hrvatske - ubojstvom, protjerivanjem, zatočavanjem, mučenjem, deportacijom te pljačkanjem i razaranjem njihove imovine. Za slična djela ratnog zločina Haški sud je već optužio bivšeg predsjednika Republike Srpske Krajine Milana Martića na 35 godina zatvora.■ SPEKTAR BOSNA I HERCEGOVINA: Hidžab u vojnom stroju O dlukom Osnovnog suda u Sarajevu, Emela Mujanović, podoficir Oružanih snaga BiH može prekrivene glave obavljati vojnu službu. Ona je prošle godine zbog nošenja hidžaba (marama koju nose muslimanke) suspendovana iz vojne službe. Sud je odlučio da Emela mora biti vraćena na posao, a da je njena suspenzija bila nezakonita. Pučki pravobranitelj Bosne i Hercegovine je također zauzeo stanovište da se odlukom o njenoj suspenziji krše međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih prava. Ova sudska odluke je ponovo pokrenula pitanje o nošenju vjerskih simbola u oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Načelnik Zajedničkog štaba oružanih snaga BIH Miladin Milojčić izjavio je da su zakonski propisi, što se tiče odijevanja pripadnika oružanih snaga precizni i jasni i da ne poznaju odruge odjevne predmete osim onih klasičnih koji čine sadržaj jedinstvene terenske i službene uniforme. On smatra da bi neprincipijelnost u primeni propisa dovela do raznolikosti u odevanju, što je neprihvatljivo za instituciju kakve su oružane snage, te nadodaje da je svaki pripadnik oružanih snaga BIH potpisivanjem profesionalnog ugovora pristao i obavezao se na poštovanje precizno postavljenih prava, obaveza, nadležnosti i odgovornosti. Aktuelni zamenik ministra odbrane BiH Mirko Okolić takođe upozorava da ne bi smijelo biti odstupanja i izuzetaka, jer, prema njegovim riječima, profesionalna služba u vojsci nije obaveza i svako tko želi da radi u Oružanim snagama mora da poštuje pravila ponašanja i oblačenja koja važe za sve pripadnike vojnih formacija.■ ŽENE U POLITICI: Umjesto pomaka povratak na staro G otovo dvije trećine žena u Hrvatskoj smatra da su diskriminirane u javnom i političkom životu, no čak 51 posto muškaraca ne dijeli to mišljenje – pokazuju rezultati trećeg ciklusa istraživanja ‘Žene u hrvatskoj politici’ provedenog na uzorku od 1.201 građana. Namjera istraživanja bila je ispitati vrijednosti, percepcije i znanja građana o ženskoj političkoj participaciji, diskriminaciji žena u području javnog i političkog života te položaju žena u Hrvatskoj općenito, a u svrhu produbljivanja javne rasprave o problemu političke potpredstavljenosti žena i njegovim mogućim rješenjima. Prijašnji ciklusi istraživanja ‘Žene u hrvatskoj politici’ provedeni 2003. i 2007. godine pokazali su da značajan postotak biračkog tijela oba spola smatra da je postojeća zastupljenost žena u političkom odlučivanju nedovoljna te da bi veća njihova zastupljenost promijenila kvalitetu politike te da bi ona bila dosljednija. Međutim, zadnji rezultati pokazuju da premda se povećava svjesnost od diskriminiranosti žena u društvu među ispitanicima oba spola, većina ih nije znala odgovoriti zašto su žene u nepovoljnijem položaju od muškaraca. Kao i u svim istraživanjima do sada, žene diskriminaciju više primjećuju, a posebice niže obrazovane žene dok je pozitivno što obrazovaniji muškarci značajnije percipiraju diskriminaciju. Kao jedan od glavnih krivaca ženskog potlačenog položaja pokazuje se dvostruko opterećenje jer žene ne samo da u kući više rade od muškaraca, već se od prošlog istraživačkog ciklusa 6 ovaj rad čak i povećao, primjerice, u Zagrebu se više od 60 sati na tjedan kućanskim poslovima 2007. godine bavilo 10,4 posto žena, a 2011. godine 20,5 posto. Dakle, izostaje odgovorno partnerstvo. Najviše utjecaja na ulogu žena u društvu ispitanici pripisuju medijima i religiji, a najmanji sudstvu. Iako žene u ukupnoj populaciji čine 52 posto, u Saboru sjedi tek 25 posto zastupnica, pri čemu se odmah postavlja pitanje poštovanja sustava ženskih kvota, ali i pitanje njihove smislenosti jer upitno je koliko ima smisla samo formalno ispunjavati zakonsku obavezu zanemarujući sadržaj. Kvote su samo prijelazno sredstvo i instrument ograničenog roka trajanja koji sliži za promjenu javne svijesti, koju kako potvrđuje i ovo istraživanje, nije lako postići.■ IDENTITET/ BR. 169 / 2012. slobodna trgovina Povratak „Rubinovog“ vinjaka Poslije pune dvije decenije u hrvatskim prodavnicama ponovo se pojavio nekada omiljeni brend iz Kruševca ljubitelja oštrije kapljice, što bi moglo da označi konačno topljenje leda za proizvode iz Srbije Piše: RADOJE ARSENIĆ I do sada se na policama trgovina po Hrvatskoj moglo vidjeti po neku robu iz Srbije (nezaobilazni brendovi iz „onih“ vremena poput Jafa keksa, Medinog srca, mentol bombona, pa nekih slatkiša iz Gornjeg Milanovca i poneka pašteta, ajvar i slično, čak jedno vrijeme i neki kajmak navodno sa Zlatibora po cijeni 5-6 puta višoj nego u Srbiji), ali sve je to bilo više simbolični pokušaj da se opravda potpisani sporazum o slobodnoj trgovini između dvije zemlje nego neki ozbiljniji posao razmjene roba. Istovremeno, proizvodi iz Hrvatske već godinama prolaze kroz sasvim otvorena vrata na tržište Srbije, o čemu govori i podatak da u Srbiji posluje oko 200 firmi iz Hrvatske, te da je RH još prije deset godina u Beogradu otvorila predstavništvo svoje Gospodarske komore. Iz Srbije u Hrvatskoj javno djeluje jedva 15-ak firmi, a predstavništvo njene Privredne komore u Zagrebu otvoreno je tek proteklog proljeća. Ovakav nesrazmjer, u stvari zatvorenost hrvatskog tržišta za robu i kapital iz Srbije, pravdao se „psihološkim posljedicama“ proteklog rata na ovim prostorima, ali ta priča – kolikogod tačna u početnim godinama, već odavno „ne pije vodu“, na šta ukazuje i sljedeći osobni doživljaj s navedenim vinjakom, u kojem su zbog njegovog nesumnjivog kvaliteta podjednako uživali svi „šankeristi“ bez obzira na razne vrste pripadnosti i svjetonazora (ne kaže se slučajno da su šank-prijateljstva među najčvršćima): Dešava se prije 7-8 godina (ala leti ovo vrijeme). Jedan prijatelj donio je iz Beograda tri boce „Rubina“ a njegov IDENTITET/ BR. 169 / 2012. drugar, vlasnik bifea u središtu Zagreba, onako iz šale, da vidi šta će se desiti, izložio je jednu među ostale boce „žestica“ u ponudi. I gledali su. Stari šmekeri, koji svraćaju na svoju obaveznu porciju još od jutarnjih sati, odmah su uočili „novost“. „Kaj je ovo, može li se to probati?“ – kao čudili su se. Naravno da može, a poenta je što je taj dan otišlo sve tri boce. „Možeš li toga malo više da dopremiš?“ – pitao je priatelja iznenađeni vlasnik kafića, što naravno nije dolazilo u obzir, jer takav uvoz nije imao dozvolu. Bio je to samo jedan zanimljiv eksperiment. Pokušavao je „Rubin“ još pre neku godinu da otvori svoje predstavništvo u Zagrebu, ali je bio onemogućen (kao, nije još vrijeme). U međuvremenu, od pića iz Srbije u hrvatskim trgovinama može se naći samo dva vina (Ždrepčeva krv i Sangrija iz Čoke) i jedno vrijeme aperitiv subotički „Gorki list“, i to je sve. I zato pojava „Rubinovog“ vinjaka u lancu „Konzum“ nije tek obični tržišni događaj, već po svemu sudeći najava nekih liberalnijih zbivanja i na tom području gdje se danas vode i ljuće interesne bitke nego na bojnom polju. Da je tome tako, i da su priče o „ratnim posljedicama“ koje usmjeravaju potrošače izgubile na uvjerljivosti i objektivnosti ukazuje i primjer iz posljednjih dana vladanja HDZ-a i Jadranke Kosor na funkciji predsjednice hrvatske vlade. Kada je uoči parlamentarnih izbora u Zagreb svratila njemačka kancelarka Angela Merkel da pruži podršku HDZ-u (kao stranci slične političke orijentacije), udijelila je i javnu packu: rekla je pred domaćom premi7 jerkom da joj se njemački investitori žale kako ih se u Hrvatskoj tretira maltene kao neprijatelje i da zato ulažu znatno manje kapitala nego što bi to zaista željeli. Kada poslije svih onih zbivanja u taktu „Danke Dojčland“ ovako prolaze njemački poduzetnici, šta tek treba očekivati za srpske? Šta o tome misli upitali smo prvog direktora predstavništva Privredne komore Srbije u Zagrebu Drenislava Žekića, dobrog poznavaoca tržišnih i uopće ekonomskih prilika u obe zemlje, jer je godinama bio marketinški menadžer u prehrambenoj industriji „Podravka“, čiji su proizvodi dobro primljeni i u Srbiji. On potvrđuje da Hrvatska nije baš otvorena za robu i investicije iz Srbije, ali to tumači ekonomskim i poslovnim razlozima: „Sve više srpskih proizvoda dolazi u Hrvatsku, a ima ih mnogo i u prikrivenom obliku o čemu govori podatak da je ukupna robna razmjena – inače blizu jedne milijarde dolara godišnje – uglavnom uravnotežena, nema većeg prelijevanja na jednu stranu“ – kaže Žekić i najavljuje skori dolazak palete proizvoda poznatog „Bambija“ iz Požarevca. U posljednje vrijeme najviše aktivnosti se usmjerava na povezivanje srodnih firmi iz dve zemlje radi zajedničkog nastupa na domaćem i trećim tržištima, jer bez toga teško da će moći opstati u sve oštrijim privrednim uvjetima. „Ima, naravno, i loših iskustava, ali ona ne bi trebala uticati na ukupnu razmjenu. Njih uvijek ima i biće ih, ali na žalost u medijima dobijaju znatno veći prostor od onih dobrih, što nije dobro za opću tržišnu atmosferu“ - kaže Žekić.■ feralovci iz pričuvne bojne SDSS-a Milorade, to nije vrh nego sumrak novinarstva Piše: DRAGO PILSEL Ne samo što uredništvo Novosti nije podastrijelo dokaze da im Josipović želi zlo, bilo kakvo, već smo čitali stupidne konstrukcije glavnog urednika Ivice Đikića prema kojima predsjednik želi satrati ne samo Novosti nego i kompletnu manjinsku štampu. Citiram: ‘’Misli li Josipović da bi, kad su već propali dnevnici i tjednici koje spominje, trebali propasti i manjinski listovi? I zašto bi trebali propasti? Samo zato što mu smetaju tekstovi u “Novostima” Josipović bi polio benzinom i zapalio sve što postoji na manjinskoj informativnoj sceni’’ (Ivica Đikić, “Mrakobjesje rejting-efendije”, Novosti, broj 662). Ništa, dakle, o osvetničkim ambicijama i o planovima destrukcije Novosti od strane Ive Josipovića, Ivica Đikić i pripadnici njegove priručne bojne nisu pokazali ni dokazali Hajde, nastavi ono što si počeo osvrtom na nastraj lista Novosti na Ivu Josipovića, glasila je, od prilike preporuka urednika Identiteta jer saga o Josipoviću, Novostima i Pupovcu je tema koja zaslužuje da ju se dublje obradi, budući Milorad Pupovac okreće priču na slobodu medija i javno izgovorene riječi, što nema blage veze sa stvarnim događanjima, jer je pozadina sukoba potpuno drugačija i puno dublja. O ovome sam već bio nešto kazao u rečenom osvrtu (‘’Nije lignja već morski pas!’’, Identitet, br.168, str. 13) pa ću ponoviti da znamo od kuda polazimo i zašto opet pišem o tom sukobu: ‘’Naime, teza o osveti Pupovcu pozivanjem Veljka Džakule na proslavu ‘’Oluje’’ u Kninu kao i teza da time što se Josipović navodno raspituje o financijama SNV-a utječe na neovisnost Novosti zaista su smješne. Kaže Josipović u Večernjem listu: ‘Jasno je o čemu se radi. Strah od političkog procesa demonopolizacije Pupovčeve struje ima iracionalne razmjere pa odatle i infantilne teze kojima se želi potkopati moja politika koja je jednaka prema svim manjinskim strankama, organizacijama i političarima’’. Još ću o sukobu dodati samo ovo: ono je eskalirao kada je Josipović ustao protiv izbornoga zakona koji je trebao biti sigurna ulaznica u Sabor SDSS-u, odnosno nastavak ili pak jačanje monopolističke pozicije te stranke. Josipoviću je bilo stalo da ga Ustavni sud ukine’’ (iz navedena osvrta). K tomu bih dodao i ovu opservaciju Denisa Kuljiša iz Večernjega lista (21. rujna 2012.): ‘’Optužujući Pupovca za ‘etnobiznis’ i monopoliziranje srpske opozicije, Josipović je zapravo preuzeo inicijativu u sferi u koju bi Vlada trebala ući jer je zakon o manjinskoj reprezentaciji u Saboru nepodudaran s europskim standardima i u dogledno vrijeme – poslije ulaska u Europsku uniju – trebalo bi se unekoliko promjeniti’’. ‘’USPJEH’’ SDSS-a U VUKOVARU Iako sam kazao da neću ući u potankosti sukoba predsjednika Republike, dr. Ive Josipovića, i predsjednika Srpskog narodnog vijeća (SNV), dr. Milorada Pupovca, ne zato jer se toga bojim već iz slijedećih razloga: bio sam suradnik a ostao sam Josipovićev prijatelj pa bi se moglo kazati (pošto sam bio i ostao u korektnim odnosima i s Pupovcem) da nisam objektivan; zatim, ne želim arbitrirati u polemikama među Srbima: previše mi je stalo do toga da me svi Srbi i dalje dožive kao iskrenog prijatelja (ta, stavio sam glavu na padanj zbog njih) te, treće: jer mislim da ovaj prostor bolje mogu iskoristiti ako se zadržim na novinskom fenomenu sukoba, to jest, na analizi, među inima stvarima, uređivanja lista Novosti od strane Ivice Đikića (što kanim nastaviti i u ovom članku), ne mogu kriti činjenicu da sam se u više navrata bavio problematikom prava ali i manipulaci8 jom sa srpskim glasovima (što dovodi do monopolističkoga položaja, i obratno) pa ću ovdje prenijeti što sam u Novome listu napisao nakon prošlih lokalnih izbora (jer se, ponavljam, ne plašim teme). ‘’Na žalost, velik broj onih koji su autobusima došli u Hrvatsku na glasanje ne misli se vratiti u mjesta svojeg ranijeg prebivanje u RH, te kao takvi ne misle djeliti sudbinu ljudi i područja na kojem glasaju. To je zloupotreba izbornog prava i maniupulacija sa glasovima srpskih izbjeglica. Ovaj problem manje je aktualan kod nacionalnih izbora, budući da ti ljudi na državnim izborima uglavnom glasaju u 12. izbornoj jedinici (manjinskoj) gdje biraju 3 predstavnika srpske nacionalne manjine u Saboru. Oni svojim glasanjem utječu tek na izbor ta tri čovjeka, predma i to nije zanemarivo. Sam izborni sustav koji manjinama omogućava predstavnike u Saboru (ukupno 8) do sada se pokazao potpuno promašenim, jer manjinski predstavnici u Saboru sa svojih 8 glasova direktno utječu na odabir opcije koja će vladati Hrvatskom što je, opet, zloupotreba manjinskog prava, te na taj način, manjine određuju većini tko će vladati Hrvatskom u mandatu od 4 godine. Tu svoju ‘lojalnost’ manjine ne naplaćuju razvojem sistema zaštite i promocije manjinskih prava, već uskim osobnim interesima sa velikom dozom politikanstva. Sama srpska manjina (SDSS) na taj način dobiva (bilo je to, naravno, tada, op D.P. daIDENTITET/ BR. 169 / 2012. nas) 10-ak državnih tajnika, pomoćnika ministara i savjetnika, a da ti ljudi, osim zadovoljena osobne pozicije i interesa, nemaju nikakvu mogućnost ili ingerenciju da svojim radom pomaknu procese integracije manjina u društvo, zaštite njihovih manjinskih i građanskih prava, te poboljšanja samog položaja manjina (srpske) u Hrvatskoj. Sa jedne strane manjine svojim glasovima odlučuju tko će vladati Hrvatskom, a s druge strane, u predmetnoj vladajućoj koaliciji imaju status malog ili beznačajnog partnera kojeg se ne pita niti konzultira o bilo kojem važnijem pitanju. Srbi u ovoj situaciji rade protiv sebe. Lista SDSS-a u Vukovaru, sa nositeljem Vojislavom Stanimirovićem, ujedno i predsjednikom stranke, dobila je tek 1.034 glasa, ili 9,5 posto što je ravno debaklu uzme li se u obzir činjenica da prema popisu iz 2001. na području grada Vukovara živi oko 10.000 Srba, a da je i sjedište stranke u Vukovaru gdje se nalaze i njezine najvažnije institucije. Na području Vukovara glasove SDSS-u su odnijeli HDZ, SDP i Nova srpska stranka nekadašnjeg SDSS-ovog dogradonačelnika Svetislava Lađarevića. U samom Vukovaru lista HDZ, HSP, HSU, HSS i HSLS osvojila je 42 posto, SDP je osvojio 32 posto a SDSS 9,5 posto glasova. Nova srpska stranka SDSS-ovog disidenta Svetislava Lađarevića osvojila je 4 posto (437 glasova), te na taj način nije prešla prag, ali je svoje glasove oduzela SDSS-u. Izlaznost birača u Vukovaru bila je tek 34 posto (11.263) te i taj podatak o određenoj apstinenciji birača govori o tome što građani Vukovara (naročito Srbi) misle o svojim političkim predstavnicima’’. Zaključio sam u toj kolumni u Novome listu (22. svibnja 2009.) da su Milorad Pupovac i politika Srba u Hrvatskoj ‘’doživjeli potpuni debakl. Srbi mahom glasuju za HDZ ili ne glasuju (uopće, odnosno) za SDSS. Papaju Sanaderu iz ruke. I to je cijela istina o SDSS-u’’, pa sam se zapitao: ‘’Zašto papirnate Srbe nije sram Milorada Pupovca?’’ ‘’ŠTA SAD DA RADIM, MATER’’, VIKTORE? JEBEMU Nego, kako sam rekao, da se vratim mojoj intenciji, a to je dogotoviti stav o lošem novinarstvu kojeg su prakticirali urednik Novosti Ivica Đikić i dio suradnika (bivši Feralovci, sada u pričuvnoj bojni SDSSa), kolege za koje je Milorad Pupovac kazao da predstavljaju vrh naše profesije, ja kažem: ‘’Milorade, nije to vrh nego je to bila manifestacija sumraka našega novinarstva’’. Neću duljiti ali ću ukazati na nešto što je nedopušteno, a to je goIDENTITET/ BR. 169 / 2012. vor mržnje i iz mržnje koji upražnjava Viktor Ivančić, novinar koji je požalio što upala živca desnog oka kod predsjednika (koja je ostavila trajne posljedice) nije prešla na njegov mozak (od prilike je tako glasila ‘’satirička opaska’’ u Ivančićevoj kolumni ‘’Bilježnica Robija K.’’, da je virus prešao i na druge organe u glavi) koju nastavlja pisati na Tportalu (u tekstu: ‘’Crtica o lignji’’, 20. kolovoza), pa da vidimo kako je glasila ta ‘’satira’’: ‘’Onda je moj dida nagnijo se iznad pijata sa perunom i nožom. Dida je nakašljao se i rekao je: „Gospodine precjedniče, oćul van sad raskasapit glavu sa perunom il sa nožom?“ Lignja je šutila. Veliki su isto šutili. Dida je opet nakašljao se i rekao je: „Gospodine precjedniče! Kako bi van bilo draže da van rascipan glavu? Sa perunom il sa nožom?“ Lignja je šutila. U dvoru je čulo se samo zunzanje mušica. Onda je tata rekao: „Pari malo mutav, a?“ Mama je rekla: „Ja san mislila da ga je virus puka u oko, a izgleda da mu je i sluh fakd ap!“ Tata je promrmorijo: „Imvalid, čoviče! Jedeš ti takvog državnika!“ Dida je podviknijo: „Šta sad da radim, jebemu mater? Ne znan kako je po bontonu ispravno djelovat!“ Mama je rekla: „Znaš šta, čako, pribeki ti njega sa nožom i perunom istovremeno! Ipak je to precjednik!“ Onda je mala Damjanica uletila: „Mama, a zašto dida oće pribekit precjednika?“ Mama je nju pomilkila po glavuši i rekla je: „Srce mamino, samo ti jedi čokolino i ne pizdi!“. Osim ovakvih ispada koje Milorad Pupovac smatra vrhuncima novinarstva, u Novostima, da, baš u Novostima nismo pročitali ama baš niti jednu rečenicu kojom bi se pokrijepila inicijalna optužba urednika Ivice Đikića da Josipović kopa jamu pod tim tjednikom, a što je Ivančić papagajski i servilno ponavljao, baš ovako: ‘’Je li se onda itko u tekućem slučaju osvrtao na ugrožavanje slobode štampe, to jest na činjenicu da se s pozicije političke vlasti perfidnim metodama vrši pritisak na jedan tjednik? Izuzev Novog lista i par portala, time se nitko nije bavio. A i zašto bi kada je pokušaj gospodina Lignje da zatre Novosti i politički zgnječi izdavača lista predstavljen kao bitka za oslobođenje novinarstva’’. ĐIKIĆU, JE LI TI TOMISLAVGRAD I DALJE HRVATSKA? Ne samo što uredništvo Novosti nije podastrijelo dokaze da im Josipović želi zlo, bilo kakvo, već smo čitali stupidne konstrukcije glavnog urednika Ivice Đikića prema kojima predsjednik želi satrati ne samo Novosti nego i kompletnu manjinsku štampu. Citiram: ‘’Josipović, dakle, 9 kaže da nije tražio, ali zapravo traži da se obustavi proračunsko financiranje “Novosti”. Dovođenje u istu ravan “Novosti” i “Hrvatskog slova” trebalo je imati funkciju uvrede, pa kad čovjeka motivira želja da uvrijedi, činjenice bivaju poražene. “Hrvatsko slovo” i, primjerice, “Zarez”, financiraju se iz budžeta Ministarstva kulture, dok se “Novosti” – kao i više od dvadeset manjinskih listova – najvećim dijelom financiraju iz budžeta Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske. Iscrpan popis dotiranih listova, s novčanim iznosima i opisom publikacije, stoji na web-stranicama spomenutog Vladinog tijela. Misli li Josipović da bi, kad su već propali dnevnici i tjednici koje spominje, trebali propasti i manjinski listovi? I zašto bi trebali propasti? Samo zato što mu smetaju tekstovi u “Novostima” Josipović bi polio benzinom i zapalio sve što postoji na manjinskoj informativnoj sceni’’ (Ivica Đikić, “Mrakobjesje rejting-efendije”, Novosti, broj 662). Ništa, dakle, o osvetničkim ambicijama i o planovima destrukcije Novosti od strane Ive Josipovića, Ivica Đikić i pripadnici njegove priručne (ili pričuvne, isti drek) bojne nisu pokazali ni dokazali. Možda zato što se Đikić nije nikada iskazao ni kao vojnik ili zato što nije poznavao ni (hercegbosanski) teren na kojem je djelovao. Kako smo vidjeli u sekundarnim efektima ove rasprave, glavni urednik Novosti je koncem 1992. pisao borbene tekstove iz Tomislavgrada jer su to mjesto (za Đikića, u domovini Hrvatskoj) kao i njegova nastojanja imali za cilj ‘’Hrvatsku kao početak i kraj svega’’. Ekstremist Ivica, po svemu sudeći, nije izgubio sposobnost pretjerivanja pa bi mu trebalo odgovoriti istim riječima kojima su on i njegovo društvo počastili šefa države: ‘’rasipanje topovskog mesa samo je pokazatelj manjka uvjerljivosti i pameti’’ (iz navedena članka broja Novosti 662).■ rakija čakija demokratija JEBEŠ DEMOKRACIJU Takva je ta, naša demokracija. U njoj je moguće da šovinist i ksenofob bude gradonačelnik, da predsjednik jedne parlamentarne stranke bude čovjek koji je osuđen za ratni zločin, da najveća politička stranka pljačka i reketari državu, a da joj se ne zabrani rad. Kod nas demokracija zatvara tvornice, a otvara supermarkete. Otima siromašnima da bi dala bogatima. Ispravlja spomenike, a kvari ljude. Reži na prošlost, glođe sadašnjost, zapišava budućnost. Naša demokracija glorificira ratne zločince, a bojkotira film o Holokaustu. Ali nema veze, važno da je naša... Piše: IGOR PALIJA Film govori o holokaustu i sudbini dječaka koji je sa 14 godina bio deportiran u logor, gdje je kasnije ubijen. Film je izazvao zgražanje učenika, roditelja, ravnatelja, i naravno uvijek budne nacionalno svjesne javnosti, i to ne zbog sudbine nesretnog dječaka, već što je u jednom kadru filma prikazana kršćanska crkva te je njezina ljepota stavljena u kontrast sa zločinima koje su činili kršćani. Lustigu je zamjereno što je na prikazivanju filma izjavio da „Bog ne postoji“. Nakon što su zadarski roditelji protestirali zbog školskog odlaska na projekciju, u Kninu, gdje je također trebao biti prikazan, film je bojkotiran od strane ravnatelja škola koji nisu djecu poslali na prikazivan- je filma, tako da se Oscarom nagrađeni producent i preživjeli sudionik Holokausta našao u sramotno praznoj dvorani. U Zadru je Lustig djeci poručio i mnogo više od onoga što je stavljeno u fokus interesovanja, a to je njegovo javno propitivanje, kako je moguće da među djecom može biti mržnje i podjela. Zapitao se kako je moguće da u ovoj lijepoj zemlji djeca ne žele sjediti u klupi sa Romima ili pravoslavcima, a da su u Vukovaru pravoslavci izdvojeni u posebne škole. OSUDI NEVJERNIKA! Kninska gradonačelnica pridružila se napadima na Lustigov film odobravajući bojkot filma u Kninu jer, kako je rekla, „kao katolkinja PIXSELL “ Bog za mene ne postoji, ja u njega ne vjerujem. Da postoji, ne bi dozvolio holokaust, strašna mučenja i ubijanja Židova u nacističkim logorima, kao u logoru Auschwitz gdje sam dospio kao dječak u dobi od 11 godina. Ne bi dozvolio ni pokolj u Srebrenici, koji se dogodio u ovom ratu, devedesetih“, tim se riječima dvostruki hrvatski oskarovac Branko Lustig obratio zadarskim učenicima sedmih i osmih razreda, prilikom prikazivanja filma ‘Posljednji let Petra Ginza’, kao jednodnevni obrazovni program za učenike koji je Grad Zadar organizirao u suradnji s Udrugom ‘Festival suvremenog židovskog filma Zagreb’. Branka Lustiga u Kninu je dočekalo prazno kino 10 IDENTITET/ BR. 169 / 2012. ne podržavam prikazivanje nečeg što govori protiv katoličke vjere, pogotovo u školi u kojoj su većinski katolička djeca“. Sve te nebuloze je izrekla i uz ogradu da film nije gledala, pa da može govoriti samo načelno. Možda bi, da je pogledala film, nešto naučila o Holokaustu, za kojeg svako drugo dijete u Hrvatskoj ne zna što zapravo znači. Ravnatelj Osnovne škole Domovinske zahvalnosti u Kninu, koji je ujedno i vjeroučitelj, smatrao je, da u duhu muslimanskih fanatika koji su zbog benigne karikature proroka Muhameda spremni ubiti čovjeka i povesti sveti rat protiv nevjernika, treba stati na crtu obrane katoličanstva od nevjernika, koji, eto, svojim filmom blati katoličku crkvu i truje djecu ateističko-nevjerničkim stavovima. Kao i svaka sitna duša koja idealizira netoleranciju i totalitarizam, smatrajući da je samo njegov put do Boga ispravan, umjesto dijaloga odabrao je zabranu, osudu i prešućivanje. Lustig ravnatelju-vjeroučitelju nije ostao dužan te mu je poručio: “Htio bih poslati poruku ovom ravnatelju škole u Kninu. Kad je nadbiskup Bozanić išao posjetiti Jasenovac nije uopće došao do ‘cvijeta’. Došao je na pola puta, pogledao na sat i rekao - ‘sad mi je konferencija’ i vratio se. Za njega je konferencija bila važnija od toga da ode do ‘cvijeta’ i pokloni se žrtvama. Slična je situacija i s ovim predavanjem”. Lustig je ovu ružnu epizodu hrvatske stvarnosti, koja se šezdeset godina nakon rata autistično i nezrelo odnosi prema Holokaustu, zaključio ljutito: “Ja nisam rekao da nema Boga, nego da nakon Auschwitza ne vjerujem u Boga. Živimo u demokraciji. Ako ne mogu govoriti u svojoj zemlji što mislim i što osjećam, jebeš demokraciju”. PLAMEN BALKANSKIH RATOVA Tako je Branko, jebeš demokraciju. Ja sam tu psovku ponavljao u sebi bezbroj puta u posljednjih 20 godina. Počeo sam je izgovarati, stidljivo u sebi, početkom prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, kada sam sa nevjericom slušao i gledao govor mržnje i rigidne netolerancije koji je dolazio sa stranačkih skupova, te ledio krv u žilama mladog čovjeka koji je očekivao nešto sasvim drugo od demokracije koju smo tada dobili. Kroz stisnute zube sam je multiplicirao kada sam gledao kako moji prijatelji, školski drugovi, bez igdje ičega, sa cijelim životom skupljenim u jednoj vrećici bježe iz Petrinje samo zato što su Hrvati, a kuće im gore u vječnom plamenu balkanskih ratova. Nastavio IDENTITET/ BR. 169 / 2012. sam je izgovarati tokom rata, gotovo kao mantru, zbog strahota koje su ljudi činili jedni drugima, a da glas razuma, glas te demokracije kurvanjski šuti. Tada sam shvatio da je naša demokracija nijema, bezosjećajna, iskvarena, podmukla i zla. Ponavljao sam je i Sisku, tog augusta ‘95., kada su Srbi u izbjegličkoj koloni napuštali Hrvatsku, a sisčani kamenjem i pljuvanjem po ženama i djeci pokazivali što je sve rat spreman učiniti Homo sapiensu koje sebe smatra najsuperiornijim od svih živih bića. Nastavio sam je izgovarati zbog Tuđmana, Šuška, Šeksa, Glavaša, Merčepa, Radića, Kutle, Vrdoljaka, Pašalića, Lozine, Hebranga, Sanadera i mnogih, mnogih drugih koji s demokracijom nisu imali blage veze, ali su u ime nje, i za nju, pričali i radili sve i svašta. Da jebeš demokraciju smatraju i hiljade i hiljade radnika koji su ostali bez posla u pljački stoljeća, odnosno privatizaciji i pretvorbi društvene imovine na hrvatski način. Da jebu tu i takvu demokraciju sigurno misli i velik broj ljudi koji more gleda još samo na TV-u, diveći se njemačkoj, češkoj ili poljskoj demokraciji, koja je njima omogućila da prevale hiljade kilometara i dođu na naše more, koje je nama, zbog naše demokracije, udaljeno milijune svjetlosnih godina. NETOLERANCIJA TEMELJ DEMOKRACIJE Jeb’o sam ja tu i takvu demokraciju, moj Branko, previše puta. Zbog netolerancije, ignorancije, mržnje, ksenofobije, nacionalizma, totalitarizma, šovinizma, fašizma. Zbog predrasuda i stereotipa koji su duboko sazidani u temelje naše demokracije. Jebem je svaki puta kada sa stadionskih tribina čujem „Ubij Srbina“ ili „Za dom spremni“, a nitko, baš nitko važan to ne sankcionira ili barem ozbiljno moralno osudi. Baš nedavno, svašta sam joj rekao, onako prljavo i prosto, kada sam kroz suze gledao kako radnici u Dalmaciji ostaju bez posla nakon trideset godina staža dok s očima punim straha od „demokratske budućnosti“ traže nekoga tko će im pomoći, tko će ih razumjeti, barem saslušati. Boli me ta neosjećajnost ljudi za patnju drugog, taj izostanak empatije, samilosti i spremnosti na pomoć. Pa nije, valjda, da u demokraciji toga nema. Jebem ti ja Branko ovu našu demokraciju svaki puta kada vidim ljudsku patnju i nesreću, koje je previše za jedan ljudski vijek i koja nikako da završi samo mijenja načine i oblike u kojoj se pojavljuje. Tako ti je to, moj Branko, u našoj demokraciji. Ti nešto kažeš, kobajagi slobodno, jer u slo11 bodu javno izgovorene riječi svi se kunu, ali zbog toga te osude i stigmatiziraju, a najveća većina ne govori ništa. Prvi, oni malobrojni, šute jer im je dobro u takvoj kaubojskoj demokraciji, drugi zato što se boje, jer su slabi i nemaju muda, treći jer ne znaju govoriti slobodno i pričaju samo onda kada dobiju odobrenje, a četvrti, kada i pričaju govore samo pizdarije pa se onima koji bi i nešto pametno rekli, sve ogadi, pa zanijeme od užasa. ČUVARI TRULE DEMOKRACIJE Kod nas ti budale pričaju, a pametni šute. Takva ti je ta naša demokracija. U njoj je moguće da šovinist Kerum bude gradonačelnik drugog grada po veličini i i svako malo, poput proroka, širi svoja sranja sa javnih ekrana, da predsjednik jedne parlamentarne stranke bude čovjek koji je osuđen za ratni zločin, da najveća politička stranka pljačka i reketari državu godinama, a da joj, kao u zemljama ozbiljne i stvarne demokracije, ne zabrane rad. U našoj demokraciji bojkotiraju film koji su Ujedinjeni narodi odabrali za prikazivanje u državama diljem svijeta na Dan sjećanja na Holokaust, jer za naše „čuvare trule demokracije“ vrijeđa katoličku crkvu. Kod nas je Crkva svetinja koja zadnja dolazi na red za smanjivanje državnih dotacija u vremenima krize i gladi, a ljudska prava, građanske slobode i ljudsko dostojanstvo prvo što možeš zgaziti u ime viših interesa naše demokracije. Ma tko te jebe što nemaš posao, dom, dostojanstvo, sadašnjost ni budućnost. Što moraš basnoslovno plaćati fakultet, čekati godinu dana na liječnički pregled o kojem ti ovisi život. Što skupljaš plastične boce da bi prehranio djecu, a odlaziš svaki tjedan u Bosnu po „naše“ cigarete koje su tamo duplo jeftinije nego kod nas. Što moraš lagati da bi uspio, krasti da bi preživio, ubijati da bi te slavili. Kod nas ti demokracija zatvara tvornice, a otvara supermarkete. Nama demokratska procedura služi da bi te prevarili i zajebali, sve po zakonu, pa nakon što te ispljune državna birokracija ne znaš ni što si tražio ni pošto si doš’o. Zato, dragi moj Branko, ti se možda čudiš što su ti bojkotirali film koji govori o najvećoj ljudskoj tragediji u povijesti čovječanstva, što su te osudili za javno izgovorenu riječ, što su na tvoju misiju upoznavanja sa opasnošću totalitarizma odgovorili netolerancijom i stigmom, ali ja, već umoran od ove naše demokracije, više se ničemu ne čudim. Jer ja živim u demokratskoj Hrvatskoj iako mi se često čini kao da sam pao sa Marsa. ■ manjine & većine Bez pluralizma nema niti demokracije niti efikasnih institucija i politika Piše: DAVOR GJENERO „Gde jedan vetar duva i borovi ukrivo rastu“ - ovaj je dictum Ljubivoja Ršumovića profesor Jovan Mirić svojevremeno uzeo kao moto jedne od svojih knjiga u kojoj se bavio teorijom pluralizma društvenih interesa. Taj se Ršumovićev i Mirićev moto nameće kao objašnjenje stanja hrvatskog sustava manjinske zaštite, a u dobroj mjeri objašnjava i kontekst polemike što se u javnosti razvila između predsjednika Josipovića i jednoga od aktera manjinske politike u Hrvatskoj, koji je zauzeo poziciju ključnoga političkog planera najveće nacionalno-manjinske političke stranke 12 IDENTITET/ BR. 169 / 2012. O vogodišnja se proslava godišnjice „Oluje“ bitno razlikovala od prethodnih, upravo zbog Predsjednikove inicijative. On je nastojao prekinuti kontinuitet u kome se „Dan pobjede“ slavio u počast „političkoj mudrosti“ Franje Tuđmana i izraz poštovanja prema njegovim političkim vrijednostima koje su dovele do stravičnoga etničkog inženjeringa i progona srpske zajednice. „Oluja“, međutim, nije bila samo „zločinački poduhvat“ etničkoga čišćenja, nego je bila riječ o vojnoj akciji slamanja totalitarnog režima, uspostavljenoga na dijelu hrvatskog teritorija, i razbijanja okruženja u kome se našla bihaćka bošnjačka enklava. Zbog toga što je Tuđmanov režim međunarodno autoriziranu operaciju iskoristio za svoj „etnički poduhvat“, Hrvatska se našla u međunarodnoj izolaciji i još uvijek se suočava s posljedicama zločina, i to pred haaškim sudištem, a i pred domaćim sudovima. Predsjednik Josipović je htio prevladati situaciju „dviju istina“, koje su obje nepotpune, „detuđmanizirati“ proslavu ratne pobjede i uvesti izražavanje pijeteta i prema žrtvama rata iz srpske nacionalne zajednice. Na taj je način toj zajednici htio poručiti da nije moguće zanijekati kako efekt „Oluje“ nije bilo etničko čišćenje i stradanje srpskih civila, ali da, unatoč tome, oslobodilačka operacija nije bila inicijalno nelegitimna. Budući da partnera za ovu poruku nije našao unutar manjinske političke klase, potražio ga je u „manjinskom civilnom društvu“. Odluka Veljka Džakule da zajedno s predsjednikom Josipovićem sudjeluje u razbijanju dvaju stereotipa, koji još uvijek razdvajaju hrvatsku i srpsku političku zajednicu, nije manevar prihvaćanja uloge „predsjednikova Srbina“nego samo legitiman potez unutar pluralne manjinske zajednice. JEDAN IDEOLOG Shvaćanje, prema kome sudjelovanje ključnog lidera jedne od nevladinih organizacija, koje djeluju unutar srpske zajednice u Hrvatskoj, u legitimnoj Predsjednikovoj političkoj akciji znači arbitriranje predsjednika Republike u odnose unutar te zajednice, pokazuje da nešto ozbiljno nije u redu s odnosima u njoj ili bar s poimanjem onih koji tako misle. Dokaz je to da se podrazumijeva kako je prirodno stanje, uspostavljeno proteklih godina, u kome je jedna politička stranka, sa samo jednim prepoznatljivim „ideologom“ i političkim planerom, uspostavila kontrolu IDENTITET/ BR. 169 / 2012. nad svim ključnim institucijama manjinske zaštite. Hrvatski sustav manjinske zaštite kombinira politički i civilno-društveni angažman. Dva su stupa zaštite politička: pravo na parlamentarnu zastupljenost i pravo na razmjernu zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalne i regionalne samouprave. Treći je stup građansko-društveni, i predviđa pravo na kulturnu i političku autonomiju koja se ostvaruje kroz manjinska vijeća na lokalnim i regionalnim razinama, a ona, pak, imaju pravo na organiziranje nacionalne koordi- NEODRŽIVOST SUSTAVA MANJINSKE ZAŠTITE Sustav u kome stranka istovremeno kontrolira zastupnički klub, veći dio lokalne samouprave, u kojoj sudjeluju manjinski politički predstavnici, i da kroz Savjet za nacionalne manjine ti isti politički predstavnici odlučuju o distribuciji novca za manjinske nevladine organizacije i vijeća nacionalne manjine, opet dovedena pod stranački nadzor, jednostavno nije demokratski održiv nacije. Manjinska samouprava trebala bi se, kao dio civilnoga društva sui generis, zasnivati na suradnji vijeća s manjinskim nevladinim kulturnim, političkim i prosvjetnim organizacijama. Međutim, civilnodruštveni element u manjinskim samoupravama potisnut je zbog premreživanja partijskim utjecajem, prekinuta je veza s nevladinim organizacijama, a vijeća nacionalnih manjina uglavnom djeluju pod stranačkim utjecajem. Još je gora situacija s nacionalnom koordinacijom, jer bi njen posao trebala preuzeti „krovna udruga“, za koju više nije jasno je li još uvijek i nevladina organizacija, ali je vrlo očito da je pod utjecajem najveće manjinske stranke, do te mjere da se to čak niti ne pokušava prikriti, jer ključni stranački planer i ideolog obavlja istovremeno i dužnost predsjednika Srpskoga narodnog vijeća. 13 STRANAČKI I PERSONALNI MONOPOL Ovako dizajniran sustav nužno izaziva korupciju i neefikasnost. Jedini efikasan način uspostavljanja kontrole u djelovanju društvenih institucija suprotstavljanje je jedne ambicije drugoj, a ako sustav djeluje tako da guši svaku autonomnu, o stranci neovisnu, ambiciju, unutar njega ne može biti uspostavljena nikakva kontrola. Posebno je opasno ako se takav sustav prihvaća i od strane javnih vlasti, pa ga se netransparentno financira, to jest ako se usluge manjinske političke stranke honoriraju transferima iz budžetske pričuve za rad nevladine organizacije-krovne udruge-nacionalne koordinacije, na čelu s onim istim političkim akterom koji je kao stranački lider osigurao te usluge. Posljedica takva nekontroliranog i netransparentnog sustava ili je to „da borovi rastu ukrivo“, kako tvrdi Ršumović, ili da uopće ne rastu. Unatoč tome što je izdvajanje za manjinsku zaštitu u Hrvatskoj u prethodna dva politička mandata bitno poraslo, a da ni sada, u vrijeme ekonomske krize i restriktivne proračunske politike, bitno ne opada, nego stagnira, efekti te politike nisu bitno bolji nego u prethodnim razdobljima. Jedini način da se javni novac troši racionalno, pa da se onda stvore i neke dobrobiti za ranjivu skupinu, kakva je nacionalna manjina, oblikovanje je takvih institucija manjinske zaštite u kojima neće biti moguć nikakav stranački niti personalni monopol, u kome, kao što su nas podučili „očevi utemeljitelji“ Američke federacije, neće biti moguće da jedan uzurpator, osoba, stranka ili frakcija, ovlada svim izvodima moći. Sustav, u kome stranka istovremeno kontrolira zastupnički klub, veći dio lokalne samouprave, u kojoj sudjeluju manjinski politički predstavnici, i da kroz Savjet za nacionalne manjine ti isti politički predstavnici odlučuju o distribuciji novca za manjinske nevladine organizacije i vijeća nacionalne manjine, opet dovedena pod stranački nadzor, jednostavno nije demokratski održiv. Predsjednik Josipović, koji je u polemici s Miloradom Pupovcem, ideologom i političkim planerom SDSS-a, saborskim zastupnikom i predsjednikom krovne udruge-koordinacije-nevladine organizacije, progovorio o nužnosti pluralizacije, nije nastupio kao netko tko želi uvesti kontrolu nad manjinskom zajednicom, nego kao politički akter koji zagovara temeljne vrijednosti ograničene i kontrolirane vladavine. ■ granični slučajevi NEPOSTOJANJE HRABROSTI ZA PROVOĐENJEM STRUKTURNIH EKONOMSKIH REFORMI U HRVATSKOJ I SRBIJI DOVELO NAS JE DO TOGA DA SLAVIMO POVOLJNO ZADUŽIVANJE M Piše: HRVOJE PRNJAK olit ću građane za još malo strpljenja, situacija je teška i neće trajati kratko... Promjena nema preko noći. Na ovakve poruke političara, priznat ćemo, nismo navikli. No, upravo je ovo rečenica koju je premijer Zoran Milanović izgovorio u kontekstu komentara na posljednju procjenu hrvatskog kreditnog rejtinga od strane stručnjaka agencije Fitch Ratings. Naime, Fitch je početkom rujna revidirao s negativne na stabilnu ocjenu hrvatskog kreditnog rejtinga, potvrdivši ga za dugoročno zaduživanje u stranoj valuti na “BBB-”, i u domaćoj valuti na “BBB”. Iz Fitcha poručuju kako je nova Vlada postigla napredak u rješavanju fiskalnih problema, uz napomenu: “ključni izazov s kojim se hrvatska Vlada suočava bit će daljnje smanjivanje deficita i provedba strukturnih reformi u uvjetima dužeg razdoblja s niskom stopom rasta”. Zanimljivo, tim dijelom Fitchove ocjene u javnosti se malo tko pozabavio, dok se oko same “dobre vijesti” stvorio medijski šušur ravan zgoditku na lotu. Čak su anketirani i slučajni prolaznici na gornjem izlazu iz Importannea, kod zagrebačkog Glavnog kolodvora, dakle, ljudi koji o metodologiji sastavljanja kreditnih rejtinga znaju koliko i ja o navodnim tragovima života na Marsu. U redu, povoljne vijesti u ekonomiji nikad nisu stvar slučajnosti niti puke sreće, ali stručnjaci Fitcha dobro znaju da je BDP u drugom tromjesečju pao dodatnih 2,1 posto, a ne ohrabruje niti najnoviji pad na gotovo istodobno objavljenoj svjetskoj listi konkurentnosti, sa 76. na 81. mjesto. Istina, ta se ocjena odnosi na zadnje razdoblje 2011. godine, kada je na vlasti još bio HDZ sa svojim koalicijskim priljepcima, no eventualne strane investitore - u koje se polaže najviše nada za pokretanje posustalog nacionalnog gospodarstva - baš i nije previše briga je li za neku državnu statistiku kriv HDZ ili SDP! Dakle, čini se da je pozitivna vijest o procjeni rejtinga samo mali poguranac u situaciji kada kola i dalje idu nizbrdo (Željko Lovrinčević sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu ionako tvrdi da nam rejting nije proglašen “smećem”, tj. “junkom”, samo zato da bismo mogli nastaviti vraćati dugove!). Strukturne reforme i dalje izostaju, iako je za pozdraviti nastojanja SDP-ovaca u uvođenju reda kad je riječ o nelikvidnosti i poreznim (ne)plaćanjima, odnosno financijskoj disciplini. O ozbiljnosti situacije jasno govori i to što se toliko radujemo tome da nam ustvari nije poskupjelo zaduživanje države! NEMA BESPLATNOG RUČKA Istodobno, u Srbiji, zemlji čija tranzicijska stvarnost “od nečega do ničega” u mnogočemu nalikuje Hrvatskoj i obrnuto, nerijetko i više nego što bi pravovjerni Hrvati i Srbi to htjeli priznati - poguranac se traži u novom aranžmanu s MMF-om. Premijer Ivica Dačić javno je priznao kako “Srbiji prijete dužnička kriza i dužničko ropstvo, nemogućnost isplate plaća i mirovine i normalnog funkcioniranja države”. No, u 14 svemu tome vidljivo je kako nova vlast također pomalo oklijeva sa strukturnim reformama, što je bio i ključni prigovor ozbiljnih analitičara na prve mjesece SDPove vladavine u Hrvatskoj. Pa se tako po medijima širilo nebuloze o nekakvom velikom spasonosnom “ruskom kreditu”, ili se uz nešto manje medijske pompe potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić zaputio u Njemačku, a predsjednik Tomislav Nikolić s nešto više pompe u Rusiju, no zaboravilo se da u ekonomiji baš i nema čuda (ili famoznog “besplatnog ručka”, kako vam draže), niti ima mjesta za emocije. Opet dolazimo do toga - da bez promjene koncepta nacionalne ekonomije možemo govoriti samo o ublažavanju loših trendova. Istina, njih su aktualne vlasti u Hrvatskoj i Srbiji nasljedile, i nisu od jučer, ali jednom treba smognuti snage za oštre rezove. Recimo, kad je riječ o uštedama u javnim poduzećima, bilo kroz smanjenje plaća ili broja zaposlenih. A to je očito još uvijek preosjetljiv korak za bilo koju vlast, budući da su upravo u javnim poduzećima godinama “zbrinjavani” podobni stranački kadrovi, njihova rodbina i važni prijatelji. Tko je ono spomenuo pokretanje industrije? Srbija je, primjerice, u veljači ove godine zabilježila pad industrijske proizvodnje kakav nije imala još od listopada 2000. godine (dakle, u vrijeme NATOovog bombardiranja) kako ukazuje ekonomski analitičar Stojan Stamenković. I po njemu, stanje se ne može promijeniti samo ad hoc mjerama štednje, jer “situacija traži radikalno djelovanje”. Pad IDENTITET/ BR. 169 / 2012. produktivnosti u industriji bilježi i Hrvatska, i to su stvari koje zapravo brinu. SRBIJA U BANKROTU Naravno da je preoptimistično od vlasti, bilo Milanovićeve, bilo Nikolićeve, očekivati da sazove nekakvo “vijeće ekonomskih mudraca”, makar čisto konzultativno, jer se to u ovdašnjoj sredini očito još uvijek doživljava kao svojevrsni izraz nemoći i nesposobnosti. Iako svi dobro znamo da bez pokretanja ekonomije nikakve investicije - koje su, uzgred, još uvijek u kategoriji futura drugog - neće moći nadomjestiti daljnji pad izvoza i gašenje proizvodnog sektora. Kao da rast BDP-a ovisi samo o procjeni kreditnog rejtinga, ili pak o tome koliko puta se Putin nasmiješio Nikoliću za njihova posljednjeg susreta u Sočiju... Uostalom, toliko spominjani Fitch drži da će hrvatski BDP će ove godine realno pasti za 1,7 posto, a rast izvoza je neizvjestan, jer ni u okruženju situacija nije nimalo blistava. Isti problem muči i Srbiju, dakako, uz fiskalni deficit, na kojega upozorava i Stamenković. Početkom ove godine, pokrivenost uvoza izvozom je, prvi put nakon tri godine, pala ispod 50 posto. Poznati ekonomist s bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije nedavno je izjavio da je Srbija već “ušla” u proces bankrotiranja, jer više “ne može servisirati dugove na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu”, o čemu, po njegovoj ocjeni, svjedoči i najnoviji poziv iz Beograda upućen MMFu. Isti autor za Hrvatsku je kazao kako mjere štednje ne mogu biti nadomjestak za ekonomsku politiku koja bi dovela do - gle vraga - strukturnih promjena. U tom smislu, indikativna je, u slučaju Srbije, poruka predsjednika kluba “Privrednik” Branislava Grujića koji je tamošnjoj vlasti poručio da se ozbiljno uhvati ekonomskih pitanja i ciljeva u predstojećem razdoblju, odnosno, da se ostavi bilo kakvog populizma i demagogije, ne bi li se nekako smanjila nezaposlenost sa 24 na 15 posto i osigurao privredni rast od 7 do 8 posto... Jedno je sigurno: gospodarski rast nam neće donijeti niti slatkorječiva obećanja, koja su možda samo uvod u još jednu dugu predizbornu kampanju, a ni košarkaši, nogometaši, atletirači, odbojkaši, rukometaši i ostali čiji uspjesi nam s vremena na vrijeme služe da kolektivno kompenziramo osjećaj neuspjeha u stvarnom životu.■ IDENTITET/ BR. 169 / 2012. FINANCIJSKO DISCIPLINIRANJE Strukturne reforme u Hrvatskoj i dalje izostaju, iako je za pozdraviti nastojanja ministra financija Slavka Linića u uvođenju reda kad je riječ o nelikvidnosti i poreznim neplaćanjima, odnosno financijskoj disciplini DUŽNIČKO ROPSTVO Srpski premijer Ivica Dačić javno je priznao kako Srbiji prijete dužnička kriza i dužničko ropstvo, nemogućnost isplate plaća i mirovina i normalnog funkcioniranja države 15 tekovine demokracije Čovjek je jedina beštija koja piše Na pisanje ovoga teksta odlučio sam se zato što smatram kako promišljanje o Miljenku Smoji i njegovom opusu ima ne samo povijesnu važnost, nego je po mnogo čemu bitno i za kulturni, politički i društveni život u današnjoj Hrvatskoj; emitiranje filma o njemu na javnoj televiziji donosi ne samo povod nego i razloge da se javno razmotre pitanja od velike važnosti za dalmatinsko i hrvatsko jučer i danas, a možda i sutra Piše: DRAŽEN LALIĆ Miljenko Smoje ponovno na malim ekranima: HTV početkom jeseni emitira obimni dokumentarac o legendarnom dalmatinskom piscu i novinaru. Uz ostalo, napisao je scenarije za kod nas najgledaniju igranu seriju „Naše malo misto“ i tek nešto manje popularnu „Velo misto“. Stoga ne treba čuditi - iako je u hrvatskom javnom životu čudno kad se poduzme ono što nikako ne bi smjelo biti čudno - što je naša najstarija televizijska kuća pokrenula i realizirala taj biografski projekt. Sve četiri epizode dokumentarne serije „Libar Miljenka Smoje“ (autori Željko Rogošić i Darko Halapija) imao sam priliku pogledati prvoga tjedna rujna, neposredno nakon što sam se vratio u Zagreb iz Dalmacije. Na pisanje ovoga teksta odlučio sam se zato što smatram kako promišljanje o Smoji i njegovom opusu ima ne samo povijesnu važnost, nego je po mnogo čemu bitno i za kulturni, politički i društveni život u današnjoj Hrvatskoj; emitiranje filma o njemu na javnoj televiziji donosi ne samo povod nego i razloge da se javno razmotre pitanja od velike važnosti za dalmatinsko i hrvatsko jučer i danas, a možda i sutra. Smoje kao fenomen (zaista se radi o prevažnoj i zasebnoj pojavi koja ima snažno kulturno i drugo značenje) moguće je analizirati iz različitih perspektiva, a kod mene - razumljivo - već dulje vrijeme najviše izaziva sociološki interes. O njemu je već objavljeno nekoliko knjiga i napisana jedna doktorska disertacija, njegovo je djelo uvršteno u „Povijest hrvatske književnosti“ Slobodana Prosperova Novaka i slično, ali se mi sociolozi, ponajprije dalmatinski ili porijeklom s juga, o toj temi nismo valjano oglasili. A trebali smo, budući da pažljivi sociološki pogled na taj fenomen može donijeti vrijedne spoznaje ne samo o dinamičnom društvu u kojemu je Miljenko Smoje živio i radio, nego i o onome, zasigurno ne manje dinamičnom, u posljednjih 17 godina koliko je prošlo od njegove smrti. Sociološka analiza međuodnosa društva i Smoje kao novinara i pisca, pa i kao javnoga intelektualca, bjelodano zahtijeva veći tekst (možda i neku knjigu ili doktorsku disertaciju iz sociologije?), pa ovdje ukratko iznosim nekoliko zapažanja vezanih za taj intrigantni „predmet“. neprispodobivom rasponu od socijalističke kolektivizacije krajem četrdesetih i početkom pedesetih pa do svakako ne manje štetne privatizacije i pretvorbe društvenoga vlasništva u prvoj polovini devedesetih. Što je znakovito, umro je baš kada kad se povijesni krug (od mira do rata i natrag; od kapitalizma do socijalizma pa opet na kapitalizam, itd.) zatvorio; nakon toga se demokracija kod nas postupno konsolidirala, a Republika Hrvatska je malo po malo došla nadomak ulasku u EU, ali osim toga malo što smisleno i napredno u našem društvu, posebno PROIZVOD SVOG VREMENA „Ako želiš biti svoj, moraš biti ničiji“ – tu Smojinu misao stalno treba imati na umu svaki novinar i publicist koji piše o politici i političarima Miljenko Smoje bio je po mnogo čemu „proizvod svoga vremena“: ratova i mirova, revolucija i evolucija, „debelih“ (prosperitetnih) i „mršavih“ (kriznih) godina... Kad je izbio Drugi svjetski rat tek se zamomčio, a umro je u listopadu 1995., dva mjeseca nakon što je okončan posljednji rat. Rijetko dugotrajni radni vijek novinara (zadnji mu je tekst objavljen u „Feral Tribuneu“ nekoliko dana nakon što je umro!) proveo je u opterećenom nesposobnošću i kvarnošću tzv. elite, uopće zbilo. Smojino djelo pokazuje kako stara židovska kletva „Dabogda živio u zanimljivom vremenu“ ne vrijedi za ingeniozne novinare i pisce te druge oštroumne promatrače društvenih zbivanja: takvi baš zbog pa i usprkos doba obilježenoga promjenama daju najbolje od sebe. Unatoč njegove „skribomanije“ (malokoji je koji 16 IDENTITET/ BR. 169 / 2012. novinar u povijesti naših medija napisao toliko „kartica“) nije izvjesno da je Smoje dao sve svoje najbolje: kao osvjedočeni hedonist trošio je mnoge dane i noći na druženja uz „iće i piće“. S druge strane, zasigurno je svojim mislima ukucanima u „makinjetu“ priskrbio mnogošto vrijedno za grad i zavičaj te društvo u cijelosti. I to toliko vrijedno da je znao mijenjati duh vremena u kojemu je živio. Dalmatinskoga Servantesa (Smoju je moguće tako označiti, jer je za mnoge žitelje naše južne regije značenja sličnoga onome koje autor remek-djela „Bistri vitez Don Quijote od Manche“ ima za Kastiljance i mnoge druge Španjolce) shvaćam ponajviše kao kroničara socijalističke modernizacije na tom prostoru. U svojim člancima, scenarijima i romanima minuciozno je opisivao i britko interpretirao (posljednje koliko je mogao) raznovrsna društvena zbivanja, najviše u Splitu i Dalmaciji, u vremenu koje je više od ostaloga bilo usmjereno promjeni i napretku. Tada su tisuće ljudi željni novih mogućnosti, potaknuti od vlasti, napuštali sela i poljoprivredni način proizvodnje kako bi živjeli u gradovima i radili u tvornicama, uslugama i sličnim sektorima. Svijet se slijedom volje moćnika i nastojanja tisuća „malih“ ljudi ZAZIRAO OD VELIČINA Smoje se klonio „velikih“ vođa, revolucionara, Hrvata..., znajući da takvi zajednici dugoročno ne mogu donijeti ništa dobro. Zbivanja u posljednjih nekoliko desetljeća kod nas pokazuju kako je u tome zazoru od „veličina“, kao i u mnogočemu drugome, bio sasvim u pravu ubrzano mijenjao, ali je s druge strane zbog žilavosti mentaliteta i kulture u mnogo čemu ostao nalik svijetu iz kojega je proistekao. U djelu Miljenka Smoje poglavito je opisan istodobno suprostavljeni i prožimajući odnos između različitih načina života u Dalmaciji izloženoj konstruiranoj i ubrzanoj modernizaciji. U za pojedince dugom, a povijesno kratkom razdoblju od kraja pedesetih do samoga početka devedesetih godina prošloga stoljeća, građani Splita i drugih dalmatinskih mjesta usvojili su neke nove vrijednosti, ali su zadržali mnoge stare ideje vodilje i obrasce življenja. Detaljni i bistri Smojini uvidi u društveni život, posebno IDENTITET/ BR. 169 / 2012. u svakidašnjicu njegovih sugrađana i drugih Dalmatinaca, u mnogo čemu su dali potvrdu za važnu tezu pok. Josipa Županova prema kojem je modernizacija donijela promjene u „ideološkom omotaču“, dok su se u „dubljim slojevima“ društva zadržale radikalni egalitarizam („uravnilovka“) i neke druge vrijednosti u kojima se izražavao kontinuitet s tradicionalnim društvom. U društvenoj stvarnosti toga vremena moderne i tradicionalne vrijednosti u isti mah su se prožimale i sukobljavale, što je Smoje na svoj način izrazio: „Čudan je naš svit! Afitaje posteje, od kuće kažine činidu, nevine jim ćeri za fureštin jubavnicima lancune čistidu, škripu posteji slušadu, krv jin u glavu tuče, a šporku rič ne moredu podnit!“. SPLIĆANIN I DALMATINAC Doista, na istoj su društvenoj sceni kod nas već dugo prisutni prisutni, a često i međusobno sukobljeni, obrasci življenja zasnovani na vrijednostima materijalizma i (političkoga, religijskoga...) idealizma, individualizma i kolektivizma, hedonizma i ćudoređa... Ta je pojava u Hrvatskoj još izraženija u posljednjih nešto dulje od dva desetljeća, najočitije u devedesetima kada je retradicionalizacija (izražena u jačanju političkoga i društvenoga utjecaja crkve i religije, velikom porastu nacionalizma i sličnim pojavama) bila naročito snažna. Sama se modernizacija kod nas, kako do 1990. tako i od tada do danas, pokazala kao daleko proturječniji proces nego što se ispočetka vjerovalo, pa čak se zbivala zajedno s različitim oblicima barbarstva, na što je opetovano upozoravao pok. Srđan Vrcan, Smojin vršnjak i susjed. U „Dnevniku jednog penzionera“ (1981.) Smoje pokazuje kako je kritičan prema mnogim aspektima tada bujajućega turizma, konzumerizma i drugih izdanaka modernizacije. Ipak, on 17 se opredjeljuje za „novo doba“: „U ove kuće oko Ruskamena molila se krunica i uz komin u ladne zimske večeri, dok bi bura fijukala, štila se Kačićeva Pismarica. Svaka kuća jemala je Pismaricu. A sad jemadu Njemački u sto lekcija! Kuće na tri-četer poda, apartmane, ingleške kondute. Nemojte mislit da ja plačem za krunican i guslan. Jebi ti gusle, volin ja ovo. Slaje zaspen na francusku posteju nego na slamaricu“. Treba međutim postaviti pitanje koje bi zasigurno izazvalo Smojin interes da je dulje poživio: Što je do danas ostalo od evidentnih pozitivnih učinaka modernizacije u Dalmaciji i drugim našim krajevima? Njegov sažeti opis Dalmatinaca otprije jedne trećine stoljeća kao ljudi „koji uče njemački i broje marke“ nuka na promišljanje o tome kako bi on „u dvi-tri riči“ opisao sadašnje hrvatske južnjake. Možda bi ih Smoje označio kao čeljad koja se educira u korištenju interneta (za iznamljivanje apartmana, jeftinije čitanje novina, komuniciranje putem skype-a s članovima obitelji koji žive u drugim gradovima i državama...), te koja svaki mjesec teškom mukom prikuplja kune za plaćanje naivno podignutih kredita u eurima i posebno u švicarskim francima... U ovom sklopu treba barem nešto poručiti o Smojinom odnosu prema identitetu. Prije svega se osjećao Splićaninom i Dalmatincem. Identitet je shvaćao pozitivno, kao emocionalnu i drugu vezanost za svoj grad i zavičaj, ali ne i negativno, u smislu zlonamjernoga naglašavanja različitosti spram drugih i drugačijih. Često je pisao o simbolima Splita i Dalmacije, znajući da su oni snage koje efikasno predstavljaju i ujedinjuju žitelje te urbane sredine i regije. U jednoj televizijskoj emisiji iz osamdesetih nabrojao je četiri najvažnija simbola Splita: Marjan, Dioklecijanova palača, Hajduk i lijepe žene. Već godinama i pisac „Našega malog mista“, tekovine demokracije na neki način, funkcionira kao simbol Splita i Dalmacije. Ali to je simbol koji u posljednjih dva i po desetljeća, zbog zloćudnoga utjecaja politike odnosno „teških boja“ toga razdoblja, nije samo ujedinjavao, nego i razdvajao. Kao što se u samome sebi razgrađivao, a još se uvijek razgrađuje, taj povijesno vitalni, ali ambivalentni i konfliktni grad. Priča o Smojinom odnosu prema različitim vlastima i politici javnosti je vjerojatno naročito interesantna. U dokumentarnoj je seriji ta priča najviše izložena u posljednjem nastavku intrigantnoga naslova „Od poniženja do posvećenja“. Poniženje se odnosi na zbivanja u razdoblju pred i za vrijeme raspada bivše Jugoslavije. Autori serije, unatoč svojih očitih simpatija za Smoju i njegovo djelo, otvoreno ocjenjuje kako se on „nije dobro snašao“ u tim okolnostima. Navodno pružanje potpore „antibirokratskoj revoluciji“ u Srbiji i Slobodanu Miloševiću (Smoje je nekoliko godina kasnije u intervjuu Borisu Dežuloviću objavljenom u „Feralu“ priznao kako se s tim u vezi „zajebao“, ali da je brzo shvatio svoju grešku) dovelo je prije dvadesetak godina do mučnih situacija. Naime, mnogi su građani, pa čak i neki njegovi bliski prijatelji, u Splitu i drugdje odbacili Smoju, a na HTV-u je zabranjeno (poznata odluka Marije Peakić-Mikuljan, tadašnje urednice kulturno-informativnoga programa) repriziranje njegovih serija. Pretposljednju rečenicu sam počeo riječju „navodno“, s obzirom da ne vjerujem kako je taj bard dalmatinskoga novinarstva uistinu podržavao Miloševića. Naime, Smoje kao novinar i pisac nikada nije stajao ni uz jednu vlast! I za vrijeme socijalizma on je nerijetko upućivao kritike tadašnjem političkom rukovodstvu, i to uglavnom ironično (čuvena njegova „pila naopako“) način, ali pokadšto i na izravan način. UVIJEK KONTRA VLASTI Smoje je zapravo najviše bio individualistički anarhist, kojemu je bilo strano ikoje političko svrstavanje. U dokumentarcu o takvom njegovom odnosu prema politici svjedoči više kazivača, uz ostale i Davorin Rudolf, bivši ministar vanjskih poslova, koji je svoga dugogodišnjeg prijatelja opisao kao osobu koja je smatrala kako čovjek mora biti neograničeno slobodan i koji ne podnosi vlast. Riječju, Smoje je nastojao biti „uvik kontra“ što se tiče vlasti, a na strani „običnih“ ljudi. Matteo Esposito, Talijan koji je doktorirao s tezom o Miljenku Smoji, ovako je u intervjuu „Slobodnoj Dalmaciji prije dvije godine komentirao politička sporenja vezanih za toga pisca i novinara u prvoj polovini devedesetih: „Najvažniji trenutak u seriji Velo misto je kad se Hajduk odlučuje ugasiti, jer ne želi igrati u talijanskoj ligi. To je hrvatska povijest, a autor te scene nosi znak autonomaštva?!“ Iako je u srcu nedvojbeno bio lijevoga opredjeljenja, Smoje kao publicist i pisac nije pripadao ni jednoj konkretnoj političkoj opciji. „Ako želiš biti svoj, moraš biti ničiji“ – tu njegovu misao, smatram, stalno treba imati na umu svaki novinar i publicist koji piše o politici i političarima. Glasoviti splitski novinar i pisac najviše se protivio ratu i nasilju. Vjerojatno se baš u tu zamku kratkotrajno uhvatio, objavivši nekoliko tekstova u kojima je polazio od svojega proturatnoga raspoloženja. Po tome je njegova (politička) sudbina u u ratnim devedesetima, na različit način i u drukčijem kontekstu, bila slična sudbini nekih drugih velikih književnika, Smoje je napisao scenarije za kod nas najgledaniju igranu seriju „Naše malo misto“ i tek nešto manje popularnu „Velo misto“ 18 primjerice Ferdinandu Celineu ili kod nas Tinu Ujeviću. Na sreću, nakon nekoga vremena došlo je što se njega tiče do preokreta: Smoje je usprkos otporima ekstremnih desničara (najgorljiviji su u osudama bili baš politički konvertiti i „novokomponirani“ hrvatski nacionalisti Joško Čelan i Josip Jović) ponovno stekao poštovanje većine Dalmatinaca i ljudi iz drugih krajeva. Jedna je mala ulica u splitskom Varošu nazvana njegovim imenom, nekoliko su puta reprizirane TV-serije u kojima je autor, objavljene su „libri“ koje je napisao i knjige o njemu, i slično. To „posvećenje“ se na žalost zbilo DALMATINSKI SERVANTES Smojini su novinski članci najviše kod „običnih“ ljudi često dovodili do preispitivanja uvriježenih, dogmatskih stajališta, u njegovim serijama nerijetko je bila izražena zarazna kritika djelovanja različitih vlasti npr. odnosa komunista prema slavljenju Božića i vjeri ili primitivnoga nacionalizma HDZ-ovaca u prvoj polovini devedesetih tek nakon Smojine smrti, ali bolje je ikad nego nikad... Miljenko Smoje je čovjeka efektno odredio kao „jedinu beštiju koja piše“. Doista, mnogi misle i u različite svrhe koriste svoje umne aktivnosti, ali rijetki su i sve rijeđi oni koji istinski znaju pisati. Pisanje valjda najviše znači misli i osjećaje efektno i dobrohotno dijeliti s drugima. A Smoje je plodove svoga uma znalački ubirao i nesebično distribuirao. Po tome je osobita intelektualna pojava, kakvih kod nas danas ima malo. Lepa, njegova udovica, u dokumentarnom je filmu upozorila kako mnogi kod nas koriste svoje ruke za grabljenje, a ne za pisanje. Šunje (tako ga je ona zvala) posebno je kvalitetno i poučno pisao o onome što se tiče „malih“, običnih ljudi, kojima je i sam pripadao. Smoje se klonio „velikih“ (vođa, revolucionara, Hrvata...), znajući da takvi zajednici dugoročno ne mogu donijeti ništa dobro. Zbivanja u posljednjih nekoliko desetljeća kod nas pokazuju kako je u tome zazoru od „veličina“, kao i u mnogočemu drugome, bio sasvim u pravu.■ IDENTITET/ BR. 169 / 2012. knjigocid UNIŠTAVANJE KNJIGA U HRVATSKOJ Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih bilo je očigledno. Nije se radilo o nekom sporednom, nevažnom činu, nego o postupcima toliko upečatljivim da ih se u iole uređenom društvu trebalo pravno sankcionirati i moralno osuditi. Motivi su bili primitivno politički, a obrazloženja toliko arogantna da je nevjerojatan izostanak pravnog sankcioniranja. Dok se može reći da je u određenoj mjeri moralne osude i bilo, pravno sankcioniranje je sasvim izostalo V Tekst i foto: NIKOLA CETINA elika dvorana Društva novinara u Zagrebu bila je neuobičajeno popunjena zainteresiranima da budu prisutni predstavljanju, za naše (ne)prilike, neobične knjige - knjige koja govori o uništavanju drugih knjiga. Knjigu je, nakon višegodišnjeg upornog i često osporavanog pristupa, posebno od onih koji su poticali ili neposredno sudjelovali u knjigocidu, Ante Lešaja ipak uspio objaviti kao trajno svjedočanstvo i opomenu jednoj ljudskoj netrpeljivosti, isključivosti i posvemašnjoj netoleranciji. Suočavao se autor knjige i na odustajanja izdavača, za koje je IDENTITET/ BR. 169 / 2012. Knjiga koja govori o uništavanju drugih knjiga ova tema ipak bila “prevruća”. Da knjiga o uništenim knjigama ipak ugleda svijetlost dana pobrinuli su se izdavači Profil knjiga i Srpsko narodno vijeće. U ime suizdavača SNV-a njegov predsjednik dr. Milorad Pupovac naglasio je da je Ante Lešaja sustavno istražio praksu “otpisa knjiga”, što je bio službeni izraz za radnje koje su se najavljivale i sa saborske govornice. Po njemu knjiga je potresna zbog toga što kazuje kako smo živjeli s tim činjenicama i porukama koje su nam upućivane. Leksikograf Velibor Visković govorio je o prekidu projekta Enciklopedije Jugoslavije 90-ih godina kada je na traženje dežurnih dušebrižnika 19 Nisu se libili tadašnji vlastodršci javno izreći i zvanične stavove o nepodobnim knjigama. Tako je tadašnji ministar financija Borislav Škegro u Saboru rekao da će financirati biblioteke da izbace iz knjižnih fondova knjige “na srpskom i sličnim jezicima”. Koji su to jezici “slični” srpskom vjerojatno je znano samo ovakvom ministru!? knjigocid povučena iz prodaje, a više hiljada primjeraka ove enciklopedije, kao i Likovne enciklopedije Jugoslavije potrpano u kamione i odveženo na uništavanje, što je doprinijelo “uspješnom” čišćenju hrvatskih knjižnica. Novinar Viktor Ivančić u svom emotivnom nastupu izrekao je, kako ne može opisati kako se je osjećao, kada su na glavnom splitskom trgu palili časopis Feral Tribune uz blagonaklono gledanje policije i prisutnih građana. Po njegovom viđenju knjige su se tih godina organizirano, planski i sveobuhvatno uništavale, a sam čin uništavanja doživljavan je kao kreacija, kao stvaralaštvo. Mišljenja je da ni sa sadašnjim stanjem ne možemo biti sretni, jer se ni danas u Hrvatskoj ne mogu kupiti knjige iz Srbije i BiH. Iako se radi o zajedničkom jezičnom prostoru nemamo knjiga s tih, nama po svemu bliskih područja.”Ako je onemogućen pristup knjigama koje razumijemo jezično onda je i to knjigocid” bio je odlučan u svojim stavovima Ivančić spominjući i ugašene knjižare Buksu i Prosvjetinu knjižaru u kojima su se mogle kupiti knjige iz našeg okruženja, ali su i one, slučajno ili ne, ugašene. Vidno dirnut atmosferom i podrškom prisutnih za veliki napor koji je uložio za objavljivanje ovakve nesvakidašnje knjige njen autor je naglasio da je predmet njegovog rada bilo uništavanje knjižne građe u Hrvatskoj od 1990. do 2010. godine. Poticaj za izučavanje tog fenomena bili su mu bacanje knjiga u kontejner za smeće u Korčuli i iznenađujući intenzitet netrpeljivosti prema drugome te isključivost, politička, nacionalna, etnička i ideološka, u vrijeme “prevrata devedesetih”, s ubijanjima, razaranjem imovine i uništavanjem kulturne baštine. Plamenom po memoriji Ante Lešaja u obimnom istraživanju pretočenom u ovu jedinstvenu knjigu detaljno opisuje uništavanje nepoželjnih knjiga ne samo iz javnih biblioteka, već i u školskim i specijaliziranim bibliotekama, bivšim domovima JNA, Savezu komunista, Socijalističkom savezu, Savezu omladine i sl., kao i knjige iz privatnih biblioteka. Karakterističan je slučaj biblioteke Aleksandra Apolonija iz Dubrovnika za koju u jednom zvaničnom izvještaju iz 1992.godine soji da građa” nije, ni u kom slučaju, materijal za otpad već veoma zanimljiva Ante Lešaja, penzionirani profesor Sveučilišta u Zagrebu doktorirao je 1965. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu gdje je bio profesor političke ekonomije. Nakon penzioniranja 1990. godine volonterski je aktivno radio na razvijanju Narodne knjižnice općine Korčula, a događanja oko uništavanja knjižne građe koja su se tamo dogodila ponukala su ga da fenomen uništavanja knjiga tokom 1990-ih godina potpunije istraži... i raznorodna literatura”. Ta “zanimljiva i raznorodna” literatura izbačena je pred njegovu kuću, tamo stajala danima, a onda nekuda odvežena i “nestala”. Mile Savić iz Benkovca vlasnik vrijedne biblioteke od preko 700 knjiga 1996. godine svjedoči:” ...biblioteka u Benkovcu radila je u toku rata, povremeno i ona u Bjelini. Meni nije poznato da je u to vrijeme povučena ili uništena ni jedna 20 knjiga nekog autora, na primjer hrvatskog. Devastacije i uništavanja desila su se nakon augusta 1995. Mojih 700 knjiga potpuno je uništeno nakon toga datuma. Da je bar neko ukrao bilo bi mi lakše, nego su ih u avliji spalili. Ima i drugih primjera. Tako sam u toku rata u muzeju u Benkovcu sačuvao zajedno sa S. Zoricom, biblioteku franjevačkog samostana u Karinu sa 4.000 knjiga, IDENTITET/ BR. 169 / 2012. koji su neki kreteni uništili. Sačuvao sam u muzeju, naravno i biblioteku Davora Jankovića s istim brojem knjiga”. Legendarni benkovački profesor Nenad S. Kosović u svojoj knjizi “Naš trenutak istine. Benkovac 1993.” sa sjetom piše i o uništavanju njegove vrijedne biblioteke od desetak hiljada knjiga koju mu je dok je živio u izbjeglištvu čuvao jedan učenik, ali nije uspio da je sačuva. „Prve dvije godine po našem izgonu iz Krajine moj stan je nova hrvatska vlast zapečatila, a kad je nedavno otpečaćen, u njeg se uselio i taj je netko, odmah po useljenju, izbacio na trotoar Ulice Zdravka Kneževića sve knjige. Ležale su one tako na gomili izložene suncu, kiši i vjetrovima, oko mjesec dana, a onda su došli komunalni radnici, ubacili ih u kamion, odvezli nekud i tamo spalili“. “Filosofija palanke” Spaljenim privatnim bibliotekama Mile Saviće i Nenada S. Kosovića u Benkovcu te sudbini Apolonijeve biblioteke u Dubrovniku, pridružila se i biblioteka znamenitog Rade Konstantinovića, autora “Filosofije palanke” djela koje razlaže i tumači palanačku brutalnost. Novinarka Heni Erceg tim povodom u Feral Tribuneu piše: “I ako je moguće da su na neprijateljskoj ćirilici-ili, još gore, na nekom stranom jeziku bile pisane i O one stotine knjiga izbačene na ulicu iz kuće književnika Rade Konstantinovića, kojem je Rovinj godinama bio drugi dom. Nakon što je “herojski” zauzeta, “neprijateljska” utvrda pisca kapitalnog djela “Filosofija palanke”, najprije je divljački devastirana, a potom su i knjige i rukopisi Konstantinovićevi bačeni na ulicu. Među rukopisima nalazio se i dio prepiske ovog velikog književnika s drugim velikim litetatom, Samuelom Beckettom... Ta tužna storija samo je djeličak mraka koji je cvao u Hrvatskoj zahvaljujući, najvećim dijelom, upravo “nezavisnom” pravosuđu.... je li se, međutim, netko iz nove vlast, onako iz poštovanja i zbog časti, ako ne zbog pravde, sjetio zatražiti istragu protiv zločina nad imovinom jednog pisca kojemu su knjige i rukopisi razbacani po rovinjskoj ulici zasigurno imali veću vrijednost od same kuće koju je sebi priskrbio neki nepismeni, ali zaslužni hrvatski domoljub? Naravno da nije, jer je uništavanje knjiga, rukopisa, novina bio sastavni dio Tuđmanovog etničkog čišćenja.... Filozofija palanke učinila je svoje, tj. zločin, nad ljudima, knjigama, snovima, maštom...”. Otpis kao krinka za uništavanje knjiga U mnogim knjižnicama u Hrvatskoj teško je pronaći knjige na ćirilici, a ri- “TKO PALI KNJIGE, PALIT ĆE I LJUDE” vu proročansku misao izrekao je veliki književnik Thomas Mann povodom nacističkog ritualnog spaljivanja 1933. godine pred Reichstagom više od 20.000 knjiga autora kao što su: A. i S. Zweig, braća Mann, Remarque, Freud, Proust i mnogi drugi. Nije spaljivanje knjiga izmislio Hitler i njegovi gebelsi. Radila je to “uspješno” srednjovjekovna katolička inkvizicija, a “uzore” su mogli imati i u liku kineskog cara Čin-šihuang-tia koji je još 213. godine p.n.e. dao uništiti “nepodobne” knjige. Publicist Nikica Mihaljević 1993. godine piše: “Nije bilo moguće ni zamisliti, samo prije nekoliko godina, da će se usred “kulturnog” i “civiliziranog” Zagreba knjige rezati u rezance, a biblioteke “čistiti” od svega srpskog i ćiriličkog, pa i od ostalog “nehrvatskog” štiva. U svom savonarolinskom čistunstvu hrvatski kultur-obnovitelji uništavaju biblioteke dragocjenih knjiga, na stotine vrijednih naslova, bez kojih se hrvatska kultura i hrvatski književni život ne može ni zamisliti. Nadobudna ministrica, da ne kažem gospođa ministarka, Vesna Girardi-Jurkić i njezini slugani iz Zavoda za školstvo, propisali su da ni jedan Srbin ne može u Hrvatskoj predavati hrvatski jezik i književnost, pa ma kakve kvalifikacije imao!? Tako to biva: najprije se pale knjige, a onda i ljudi (o kakvoj se, stvarno egzekuciji radi, savršeno je svejedno)”. IDENTITET/ BR. 169 / 2012. 21 Spašavanje „nepodobnih“ knjiga Jedan od najupečatljivijih pokazatelja čišćenja knjižnica od nepodobne literature svakako je formiranje posebne biblioteke pri SKD “Prosvjeta” 1996. godine. Njen tadašnji fond formiran je gotovo isključivo od knjiga što su ih bacile neke od zagrebačkih knjižnica, što znači da tzv “srpska biblioteka” nije nastala kao rezultat procesa demokratizacije u Hrvatskoj već kao rezultat pokušaja spašavanja od uništenja bar dijela nepodobnih knjiga jetke su i knjige srpskih pisaca pisane latinicom. Većina takvih knjiga je u brojnim revnim i sistematskim otpisima naprosto nestala. Knjige su začuđujuće revno neki bibliotekari i mnogi nepozvani naprosto bacali u smeće, kao da su se natjecali tko će brže i više. Tako je splitska Gradska knjižnica bacila hiljade knjiga koje su bile složene u holu nekoliko mjeseci jer ih nije bilo jednostavno odvesti, a građani su zavirivali u kutije tako složenih knjiga i čudili se. Iz knjižnice u Slatini na gradsko smetlište odveženo je i bačeno preko 2.000 knjiga doveženih u 7 kontejnera. Svjedoci navode da se na smetlištu našao i Balzac jer je njegov roman bio objavljen na ćirilici. Jedan od najbrojnijih “otpisa” odrađen je u Gradskoj knjižnici Zagreb gdje je 1994. godine jednokratno otpisano 23.069 “nepotrebnih”, “neprikladnih” i “suvišnih” knjiga. S posebnom tjeskobom autor knjige piše o uništavanju knjiga iz Gradske knjižnice u Korčuli 1997./2001. godine. U kontejner za smeće bačeno je 1.905 svezaka među kojima i knjige Ivane Brlić Mažuranić, Andrića, Krleže, Braće Grim, Karla Maya... samo zato jer su bile napisane na ćirilici.■ urbana lobotomija NEPRAVDA Vicdan Özerdem, tursku državljanku što je pedesetak dana provela u pritvoru u Hrvatskoj osobno sam upoznala te iz njezinih vlastitih usta, da i ne spominjem njene članove obitelji i prijatelje, uz potoke suza što ih nije mogla ni kontrolirati, čula stravičnu priču za koju sam dotad mislila da je moguća samo na filmu D Piše: DUNJA NOVOSEL a mi je netko pred koji tjedan rekao da zatvorenici u hrvatskim zatvorima zalužuju bolje i humanije uvjete, primjerice bogatiji jelovnik, topliju pidžamu i zatvorsko dvorište za koji metar prostranije, rekla bih mu da se mane ćorava posla jer da ima daleko važnijih stvari od toga. Primjerice, da u dječjim vrtićima obroci budu kvalitetniji, prostorije toplije a dvorište veće i bolje uređeno, te što je najvažnije, da su cijene prihvatljivije i da se otvori veći broj tih vrtića pa da ne postoje sramotne liste čekanja kao za transplantaciju organa ili vađenje hormona štitnjače i da vrtići ne budu luksuz već pravo svakog sretnog djeteta. Da mi danas netko opet krene zastupati prava zatvorenika, odgovorila bih mu potpuno jednako, a i sutradan bih mu isto tako odgovorila. Međutim, danas ne mislim više da svi oni što borave u zatvorima i zaslužuju da im bude nelijepo i hladno i da jedu ocvali poriluk i hladno meso sa žlundrama, jer su samim time što se nalaze tamo, po automatizmu, i krivi. Dobro, da, ima među njima onih što su manje i više zgriješili, narko bossova i hašišara, krvoloka i sitnih pijavica s mutnih potoka sa samog ruba ljudske egzistencije, svodnika i kurvi, sitne jalije što je orobila kiosk i krupne ribe što je pokrala državu (ne, zapravo njih nema. Nije da ih nema, ali nema ih tamo gdje bi trebali sjediti i u omiljenoj dokolici pisati memoare.), krkana sa stadiona i serijskih ubojica, krijumčara dijamanata (dobro, to je egzotika. Nisu često viđeni u Remetincu. Ali njihove bih memoare rado čitala) i švercera Marlbora, obiteljskih nasilnika i žena što su u samoobrani potegle kuhinjski nož na ove nasilnike. Pa opet svi nekako dijele istu sudbinu, samo možda ne jednako dug vremenski period. Što opet ne znači da hašišar s početka neće dobiti osam godina, a serijski ubojica četiri i slobodne vikende. Jer se uzoritije vlada u zatvorskoj blagovaonici i izrađuje ljepše predmete od drva za vrijeme trajanja društveno korisnog rada. Međutim, postoje i slučajevi kada osoba ni kriva ni dužna uđe u taj mračni začarani krug zatvorskih ćelija a da ni njoj samoj nije jasno što je skrivila, kao u Kafkinu procesu. Ili u seriji Ezel kad istoimenog lika koji se tada još zove Omer jednog jutra iz sna prene i pokupi policija, ravno u ambis jada i nepravde, što će nepovratno obilježiti čitav njegov život. Jer nitko tko prođe tako nešto ne može više biti onaj stari. Namjerno povlačim ovu paralelu sa turskom serijom, žanrom koji je u Hrvata postao prilično popularan, pa je sve više interesenata za učenje jezika, namakanje guzice na antalijskim obalama, haračenje po Kapali čaršiji i traženje muževa nalik stanovitom Onuru, priležniku srnolike i plahe Šeherezade. Čak znam za turističke ture koje se s ovim ciljevima organiziraju kao i kokoške koje spiskaju tromjesečnu plaću 22 ne bi li Onura pronašle po najluksuznijim istanbulskim barovima i klubovima. Međutim, ono što ne znaju, ali tko bi ih krivio, ono što ni ja nisam znala, iako sam u toj istoj Turskoj mjesecima živjela i doživjela određene neugodnosti, da je pored svih tih turističkih ljepota i primamljivosti, te bogate kulture koju ovi vikend-turisti ipak zanemare, Turska zemlja jednog okrutnog i oporog sistema koji nerijetko na najgrublji i najsvirepiji način krši prava svojih državljana i temeljna načela ljudskosti. ELEKTROŠOKOVI I SILOVANJA Ne kažem da kod nas nema ljudi koji ni krivi ni dužni, kao žrtve nekih nesretnih okolnosti, sporo odbrojavaju dane tužno škiljeći u nebo kroz rešetke na prozorima. Ima ih sigurno, a možda ne i tako malo. Ali ja ih nasreću ne poznajem pa nisam dužna govoriti o njima. Vicdan Özerdem, tursku državljanku što već pedeset dana provodi u pritvoru u Hrvatskoj osobno sam upoznala te iz njezinih vlastitih usta, da i ne spominjem njene članove obitelji i prijatelje, uz potoke suza što ih nije mogla ni kontrolirati, čula njezinu stravičnu priču za koju sam dotad mislila da je moguća samo na filmu. I zato ne mogu šutjeti. Vicdan je kao mlada novinarka pratila zbivanja što su obilježila noviju tursku povijest, proteste protiv državne represije, za slobodu mišljenja i izražavanja. Kao uvjerena ljevičarka i osoba gorljivog duha, koji joj tada IDENTITET/ BR. 169 / 2012. Desetak godina tamničkog života i stravičnih tortura novinarke koja je „kriva“ zato što je pisala o slobodi mišljenja i izražavanja još nisu bili slomili, privedena je zajedno s mnogim drugim sudionicima, optužena za podrivanje državnoga sistema i terorističko djelovanje, te je ove optužnice nakon dugog i krajnje bestijalnog mučenja što uključuje elektrošokove, silovanje, raznovrsnu psihičku torturu i ponižavanja, bila prisiljenja i potpisati. Tu započinje tamnički život (ukoliko se to bivstvovanje među mračnim i hladnim zidinama što svjedoče sramnim postupcima i može nazvati životom) Vicdan i brojnih drugih. On će s prekidima trajati desetak godina. Ovi nazovi prekidi označavaju njezino zapadanje u veoma teška zdravstvena stanja zbog kojih je morala primati terapiju izvan ćelije. Radi uvođenja kaznionica tipa F, rezerviranih za „teroriste i one koji rade kontra države“, a u kojima vladaju posebno strašni uvjeti i gdje zatvorenici žive u potpunoj izolaciji, brojna skupina zatvorenika, među njima i Vicdan, započinje višemjesečni štrajk glađu. Iz ovog štrajka većina će izaći kao invalidi i slijepci, a neki i neće izaći. Preminut će od posljedica ili pak izginuti u vojnoj operaciji sustavno provedenoj, a prikazanoj kao požar, u više zatvora. I Vicdan je tom prilikom zadobila strašne opekline. Ponovno je puštaju na liječenje jer se nalazi na tankoj liniji što odjeljuje život i smrt. Neko vrijeme prima terapiju u Turskoj i biva pomilovana od strane tadašnjeg turskog predsjednika. Radi potrebe za kvalitetnijom terapijom i mirnijim životom odlazi sa suprugom IDENTITET/ BR. 169 / 2012. (u zatvoru se i udala) u Njemačku gdje podnosi zahtjev za azil, koji joj je kroz neko vrijeme i odobren. Ta žena koja je nekoliko godina ranije potpisavši ono iznuđeno priznanje takoreći potpisala kapitulaciju pred životom, dobila je novu priliku da sa osovi na noge i ispočetka taj život izgradi. Sa suprugom i sinom živjela je savim miran obiteljski život daleko od svakog oblika „revolucionarne misli“ i „političkog djelovanja“, sve dok ovoga ljeta nije odlučila turistički posjetiti Dubrovnik i istovremeno se ondje sastati sa sestrom koju nije vidjela godinama, otkako je pobjegla u slobodu. UPLAŠENA I TEŠKO BOLESNA Međutim, taj se izlet učinio kobnim jer ju je na graničnom prijelazu zaustavila hrvatska policija na temelju tajne Interpolove tjeralice koju je za njom izdala Turska, unatoč tome što su je predsjednik, a to jest država, prije nekoliko godina i sami pustili na slobodu. Bit će da su se predomislili. Njezina agonija traje najprije u dubrovničkom zatvoru a potom u zagrebačkoj zatvorskoj bolnici, kamo je premještena zbog izrazito lošeg zdravstvenog stanja, i gdje se jako boji. Iako su tamošnji uvjeti neusporedivo humaniji od onih kakvih se tokom života nagledala, i iako se tamošnji i liječnici i čuvari prema njoj ponašaju krajnje korektno, veliki problem predstavlja jezična barijera: ona naime ne može objasniti ni kada je gladna ni kada ne smije 23 konzumirati određenu vrstu hrane, ni kada ima bolove ni kada ju je strah. Povrh svega, zbog protrpljenog užasa pati od teškog oblika PTSP-a, a zbog posljedica štrajka glađu i od WernickeKorsakofljeva sindroma, inače svojstvenog alkoholičarima, poremećaja što upućuje na trajna oštećenja mozga, pamćenja i vida. Samo okruženje kojemu je izložena Vicdan služi kao nemili podsjetnik na dane protrpljene u zatvoru i kao okidač koji bi je mogao vratiti u staro stanje čijim se kandžama jedva otrgnula. Kad priča, puno plače i drhti, i najveći joj strah predstavlja pomisao na izručenje, ma koliko je svi uvjeravali da je pravda na njezinoj strani i da to takvog čega neće doći. Tad na trenutak pogleda očima punim nade, osjećaja što u njoj u vidu nekog drhtavog i nesigurnog, blijedog plamena još živi. I priča o svome sinu, samo i jedino o njemu priča; kaže stalno joj se čini da je doziva. I ima samo jednu želju, veliku kao sunce koje ovih dana ne vidi: da je puste na slobodu da ga ponovno zagrli. Uz nesebična nastojanja ljudi iz Centra za mirovne studije i drugih udruga za ljudska prava, predan rad odvjetnika, uz odjek medija, bezrezervnu podršku njezine obitelji i prijatelja i malo sreće koja ju dosad nije naročito pratila, ali je i njoj više vrijeme da promijeni strane, i uz ono neizbježno Inşallah što ga Turci ko mantru ponavljaju kad izražavaju svoje želje, i ova će se njezina nadajmo se čim prije ispuniti.■ ženski nered PISANJE POVIJESTI VLASTITIM ŽIVOTOM Mirjana Gross bila je prva među prvim historičarima koja se bavila razvojem metodologije, prva historičarka koja je hrvatsko društvo 19. stoljeća obuhvatila u cjelini, prva koja je pisala udžbenike koji su se koristili u cijeloj Jugoslaviji. Prevodila je puno, s različitih jezika, a sve ih je znala savršeno. Predavala je na sveučilištima u Americi, Austriji, Njemačkoj... D Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ a je historijska znanost, najteža od svih znanosti, još pred stoljeće i pol tvrdio je Fustel de Coulange, a niti danas stvari s tim u vezi ne izgledaju bolje. Pribiranje povijesnih činjenica, njihovo puko nizanje, samo po sebi je kronika, ali je daleko od znanosti. Predmet historije naime nije prošlost kao takva, njezin su predmet društveni odnosi, način života, prošlo djelovanje ljudi, metodom interpretacije činjenica koje o tome govore, dok je pozicija historičara u najmanju ruku ambivalentna. Nastojati razumjeti prošlost istovremeno iz dvaju udaljenih pozicija, samog prošlog vremena i iz pozicije suvremenosti. Mogli bismo de Coulangeovoj izjavi dodati još da je i najnezahvalnija, jer se praktički nikada ne može kazati da je njezin predmet do kraja istražen i interpretativno zaključen. Mirjana Gross, historičarka koja nas je nedavno napustila, ne samo da je izabrala baviti se, dakle, najtežom od svih znanosti, dodali smo i najnezahvalnijom, već je u svojem radu birala upravo s više aspekata najosjetljivija mjesta novije hrvatske povijesti kojom se bavila. Razdo- blje impregnirano političkim (zlo) upotrebama, istovremeno slabo ili nikako pokriveno istraživačkim radom, pa i one primarne razine, sakupljanja, obrade i kakvetakve sistematizacije povijesnih činjenica o tom razdoblju. No tko je imao sreće poznavati profesoricu Gross, pa makar i iz perspektive njezine studentice, morao je znati da ništa drugo i ništa manje ona i ne bi postavila pred sebe kao zadatak. Spomenimo u tom smislu ovdje samo neke ključne radove, primjerice studija, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906-1907., koju je objavio Institut društvenih nauka – odelenje za istoriske nauke, u Beogradu 1960. Osim što u ovom radu već u velikoj mjeri napušta tradicionalnu, usko shvaćenu i postavljenu historijsku znanost orijentiranu na političku povijest, ona kritički vrednuje ne samo tuđinsku, neprijateljsku politiku, već i “naše” aktere. Objašnjavajući poteškoće oko okupljanja i suradnje hrvatske i srpske buržoazije, navodi kao posljednju smetnju tome teške razmirice između Srpske samostalne i Srpske radikalne stranke u Hrvatskoj. Tako citira zdvojnog Supila koji nastoji da se taj jaz prebrodi i piše Čingriji: “Da 24 niesam na vrieme skočio u Beograd i trčo od Pašića do Živkovića i Ljube Stojanovića, naše srpske stranke u Banovini još bi se klale i nazivale jedna drugu svijem onijem epitetima, kako su se častile ovog proljeća.” Gledajući danas aktualne događaje, vrlo slične ondašnjima, čini se da povijest možda i jest učiteljica života, ali samo za one koji žele naučiti. IDEOLOGIJSKA MAGLA 1973. godine objavljuje ogromnu studiju Povijest pravaške ideologije, u izdanju Sveučilišta u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest. I za ovo je trebalo imati historičarskog nerva, bezgranične strpljivosti i hrabrosti. U okolnostima u kojima je pravaštvo desetljećima smatrano nositeljem ekskluzivne nacionalne ideologije, stavovi o pravaštvu bili su nužno shematski, crno-bijeli, zbog čega je na koncu, mada brojna, literatura uglavnom apologetska ili osporavajuća, ali bez utemeljenja u znanstvenim spoznajama. O pravaštvu se pisalo iz perspektive velikih vođa – Starčevića prije svega, a potom i Kvaternika, a kako je utvrdila Mirjana Gross, “Pisci koji su se pozivali na pravaštvo dali su mu sadržaj svoIDENTITET/ BR. 169 / 2012. Mirjana Gross rođena je u uglednoj zagrebačkoj židovskoj porodici i kao mlada djevojka prvih godina rata sakrivala se u jednoj obitelji u okolici Zagreba. 1943. otkrivena je od Nijemaca i poslana u logore Buchenwald i Ravensbrueck, koje je, kako je kasnije govorila, preživjela pukom slučajnošću jih vlastitih političkih aspiracija i pogleda na svijet, a nije ih zanimalo kako i zašto je ono nastalo, kako se mijenjalo i što je značilo u svom vremenu i društvu.” Ući u tu šumu ideologijskih magli, koje nam i danas počesto zamračuju obzor, i postaviti si jedino logično pitanje: što je zapravo pravaštvo? i slijedom njega, još i sva ova maločas navedena pitanja, to je ono što je historičarka Gross poduzela. Namjesto romantičarskog pristupa povijesti kao zbiru djelovanja velikih ličnosti, odabrala je kritički pogled prema cjelini i društvenom kontekstu. Naravno da je i u ovom naišla na velike zanatske poteškoće, jer osim radova koji su se bavili političkim pojavama, a osobito osobama, malo ili gotovo ništa nije urađeno na planu socijalne i kulturne povijesti, radova koji bi omogućili potpuniju sliku vremena i čvršću sintezu. Sve ju to, dakako nije pokolebalo, čak bi se reklo da je upravo stoga bilo osobit izazov. Uz interes za konkretna mjesta novije hrvatske povijesti (događajne, političke) paralelno sve više razvija interes prema socijalnoj povijesti, prema totalitetu povijesnog zbivanja, nastojeći nadići kruta razgraničenja, kako ona to naziva, historija-pridjeva (ekonomska, politička, kulturna itsl.), nastojeći osvijetliti uzajamnu ovisnost povijesnog života uopće. Stoga i jest logično da se okreće i sve više pažnju usmjerava prema metodološkim pitanjima, što će IDENTITET/ BR. 169 / 2012. rezultirati objavljivanjem još jednog od njezinih kapitalnih djela, knjigom Historijska znanost – razvoj, oblik, smjerovi, prvi put u izdanju Centra za povijesne znanosti Instituta za hrvatsku povijest, 1969. U našim intelektualnim prostorima nije baš česta praksa ponavljanja izdanja, osobito kada je riječ o ovako specijaliziranim radovima, pa ipak, ova je knjiga doživjela da bude rasprodana dvije godina nakon izlaska i doživjela je novo izdanje, ovog puta u izdanju Sveučilišne naklade Liber, 1980. godine. Iscrpnost prikaza razvoja historijske znanosti od tradicionalne “dogodovštine” prema socijalnoj historiji, prema integralnoj društvenoj znanosti, s opisom i kritičkom analiza praktički svih važnih pravaca u svjetskoj historiografiji, upravo je zapanjujuća. Osobito kad se ima na umu da je profesorica Gross ušla u to područje mimo svoje glavne nastavne i istraživačke djelatnosti vezane za noviju hrvatsku povijest. PREŽIVJELA BUCHENWALD Da je radila pod opterećenjima puno širih interesa koji su joj stoga nametali i brojne dodatne poslove, govori i jedno osobno “priznanje”. Tako u predgovoru još jedne, treba li uopće napominjati, kapitalne knjige, Počeci moderne Hrvatske – Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850-1860. (izdanje 25 Globus i Centar za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1985.), piše: “Odabravši mirovinu prije vremena, oslobodila sam se poslova koji su me godinama sprečavali da intenzivno radim u arhivima i knjižnicama.” Oslobodivši se dakle poslova koji su je sprečavali, podarila je historijskoj znanosti, ali prije svega hrvatskoj, i ne samo njenoj kulturi brojne knjige, studije, monografije, velik broj znanstvenih članaka. Svojim je radom, istraživačkim i kritičkim uvidima, enormnim znanjem i zapanjujućom produktivnošću, struci historijske znanosti, historičarkama i historičarima, u velikoj mjeri olakšala brži razvoj i lakše savladavanje daljnjih istraživačkih i spoznajnih putova. Istovremeno, stavila je pred njih i ogroman problem. Vlastiti znanstveni standard. Rekli bismo, dovoljno građe i za više od jednog izuzetno angažiranog života. Pa ipak, uz to stoji još i osobna biografija koje se ne smijemo ne sjetiti. Gospođa Gross rođena je u uglednoj zagrebačkoj židovskoj porodici i kao mlada djevojka prvih godina rata sakrivala ju je jedna obitelj u okolici Zagreba. 1943 otkrivena je od Nijemaca i poslana u logore Buchenwald i Ravensbrueck. O patnjama kroz koje je prošla i slučajnom preživljavanju, o teškim posljedicama po njezino zdravlje nakon rata, kada se više godina liječila od brojnih oboljenja, rijetko je govorila. Proživjeti sve to, uz sve fizičke i duhovne patnje i ostvariti domete u znanosti koje smo ovdje tek vrlo malo dotakli, samo po sebi je historijska tema o kojoj će, nadati se, netko napisati monografiju. Dopustit ću si na kraju ispričati i anegdotu kojoj sam kao studentica svjedočila, a koja pokazuje da je profesorica Gross ne samo podučavala, već se morala baviti i stvarima elementarne pristojnosti. Jedan kolega, dečko kršan iz kršnih krajeva, došavši pred vrata njezina fakultetskog ureda, s indeksom zadjenutim za pojas, kratko kucnuvši u vrata, odmah ih je, bez čekanja, i otvorio. Nas nekoliko koji smo čekali na konzultacije mogli smo samo čuti smireni glas profesorice: “Nisam vam dopustila da uđete.” Gledam tog tadašnjeg dečka danas u politici i nadam se da je barem naučio manire, ako već ne i povijest. Profesorica Mirjana Gross rođena je 22. svibnja 1922 u Zagrebu, gdje je i umrla 23. srpnja 2012.■ intervju Aleksandar Saša Popov, predsjednik Centra za regionalizam i član Igmanske inicijative iz Novog Sada Trebamo nešto slično Šumanovom planu koji bi nas izmirio i ujedinio Uz novu vlast u Hrvatskoj, mislim da ima šanse da se odnosi Hrvatske i Srbije promijene na bolje. Ali, na žalost ne tako brzo kako mi to želimo. Mi nemamo ono što su imali Nijemci i Francuzi, a to je Šumanov plan koji je, na kraju, doveo do stvaranja Evropske unije D Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ obio sam upute: „Kreni od Rume prema Novom Sadu i kada prođeš putokaz za manastir Hopovo, prije Iriškog Venca skreni lijevo prije skretanja biti će parkiran automobil s crvenim balonom“. Iako smo došli iz Novog Sada, nismo mogli promašiti automobil s balonom i uskim blatnjavim putem spustismo se do vikendice Aleksandra Saše Popova istaknutog borca za ljudska prava poznatog na području cijele bivše Jugoslavije. Vrijeme nam baš nije bilo naklonjeno, jer nakon tropskih vrućina tu noć se temperatura praćena kišom spustila za skoro 20 stupnjeva, pa osim kiše bilo nam je hladno, ali samo po koži, jer topla atmosfera nam je odmah zagrijala dušu. Iako smo došli s „rukama u džepovima“ domaćin, a i gosti su se pobrinuli da ničega ne dostaje. Bilo je ića i pića, ali nadasve ljudske topline i veselja koje je isijavalo iz stotinjak ljudi koji su ovamo došli iz Slovenije, Hrvatske, BiH, naravno Srbije, Zef Šalja s prijateljima s Kosova, donio je baklave, Makedonci sitne đakonije. Naravno Mirjana i Igor Galo su već domaći, ali mnogi su se iznenadili kada su vidjeli bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića koji sa svojim pratiteljem i prijateljem Tomislavom Jakićem, što nije trebalo biti iznenađenje, jer su Mesićevi dolasci na ta okupljanja isto tako postali tradicionalni. Saša Popov i njegova supruga naprosto lete od „kružoka“ do „kružoka“ u kojima se raspravlja aktualna politička situacija, srpski parlamentarni i predsjednički izbori, kvaliteta ića i pića i sve ono o čemu se na takvim okupljanjima govori. U jednom trenutku odlazim sa Sašom u njegovu šupu da bi na miru porazgovarali. Ovo je osmi susret? Jeste! Ja sam pokojnom Žiki Kovačeviću izneo tu ideju da se okupe naši članovi Igmanske inicijative i antifašisti iz celog regiona i njemu se ta ideja 26 jako svidela i onda je on puno poradio na tome, da se na to prvo druženje, dok se ne stvori tradicija, dok se ne probije led, da dođe što više ljudi. Došao je značajan broj ljudi iz bivše ex Jugoslavije. Od Mirjane i Igora Galo iz Pule, pa do Zefa Šalje iz Prištine. Kada je probijen led, onda su me već u aprilu počeli zvati, kad’ će biti naredno druženje. Sada imamo ne samo standardnu ekipu ljudi koji stalno dolaze, nego imamo čak i nove ljude, a sve je više i mladih koji se uključuju. Mislim da je, u ovo vreme, to strašno važno, prvo da se antifašisti okupljaju, a drugo da upozoravaju na važnost opasnosti od fašizma, zato što je to, na žalost, živa stvar u svim našim krajevima. Igmanska inicijativa je osnovana u vrijeme opsade Sarajeva? Ona je dobila ime po tome. Naime, ta grupa 38 antiratnih aktivista iz Srbije i Crne Gore je u početkom aprila 1995. godine ušla u grad, Sarajevo, koje IDENTITET/ BR. 169 / 2012. IDENTITET/ BR. 169 / 2012. dokle se stiglo sa normalizacijom međusobnih odnosa i dajemo nove inicijative u tom pravcu. Naš najugledniji član Živorad Kovačević, pokojni na žalost, uvek je imao izveštaj o tomu dokle je stiglo i koje nove ideje postoje. Ujedno na njima lansiramo ekspertske projekte koji doprinose bržoj normalizaciji odnosa, i lobiramo za njihovu realizaciju. U sklopu Igmanske inicijative do sada su se 6 puta okupili predsednici država i četiri puta su potpisali zajedničke izjave koje su pripremali naši eksperti. Tako smo postali neki faktor koji se sada uvažava s najvišeg nivoa, a kada smo se prvi put skupljali mnogi su nas pitali: „Što vi sada idete tamo?“ Da li je i Stipe Mesić onda bio s vama? Ne, Mesić se pridružio drugom prilikom. Inicijatva je krenula iz Srbije i BiH. Kako je Stipe Mesić ušao u Igmansku inicijativu? Mesić je ušao tako, što nas je zdušno podržao. Zoran Pusić je bio predsednik za Hrvatsku, a naravno oni su u dobrim odnosima, a mi smo imali tu ideju da uvučeno u „priču“ predsednike kako bi se naš glas dalje čuo i onda smo tu ideju izneli predsedniku Hrvatske Stipi Mesiću i on je prihvatio da bude prvi domaćin septembra 2004. Godine. Znači on je kao predsjednik ušao u Igmansku inicijativu! Kao predsednik i onda je učestvovao na kasnijim sesijama koje su održavane u Beogradu, Miločeru, Sarajevu. Onda smo ga na Ljetnoj školi demokracije na Braču, još je bio predsednik, primili za počasnog člana, a prošle godine kad je došao na ovo okupljanje, primili smo ga za redovnog člana. Šta kažeš na trenutnu situaciju u Srbiji? Svi se borimo protiv neofašizma, ali on sve više diže glavu, a ekonomska kriza koja je svugdje, najpogodnija je upravo za takvu vrstu političkog djelovanja. Populizam uvek pada na plodno tle u vreme ekonomskih kriza. Mi baš imamo užasnu krizu i to unutrašnju, koja bi sama došla da nije bilo svet27 Foto: N. Kopač je bilo u blokadi i osnovni cilj je bio da se prisustvuje sednici Srpskog građanskog veća. To su Srbi koji nisu sarađivali sa Karađićem i Mladićem, i ostali su u Sarajevu, a time smo ujedno hteli da ukažemo solidarnost sa svim Sarajlijama. U to vreme Igman je bio planina koja je razdvajala i spajala. Razdvajala je tako što je bila neka barijera, a ujedno je preko Igmana bio jedini koridor, i naravno kroz tunel ispod sarajevskog aerodroma jedini pravac kroz koji se moglo ući u grad. U vreme dok smo mi bili u gradu padale su granate i na naše oči je sred Titove ulice poginula jedna devojka od 17 godina i baš sticajem okolnosti Srpkinja Maja Đokić, bila je njihova poznata sportiskinja. Vi ste prvi put u Sarajevo ušli kroz tunel? Kroz tunel smo ušli i izašli napolje. Ja sam tada rekao da onaj ko ulazi u Sarajevo treba na taj način da uđe, da se sagne pred tom nevoljom. Taj tunel je bio visok metar i po i njime se moglo ići pognuto, malte ne puzajući. Prema tome ako se ulazi u grad na taj način, treba i izići na taj način da se svati i nevolja Sarajeva i da mu se na neki način čovek pokloni. Inicijativa se sastaje i dalje! I onda smo dvehiljadite godine imali prvu bilateralu. Još su bili oni režimi koji su i izazvali rat. Jedna nevladina organizacija iz Sarajeva i Centar za regionalizam, čiji sam ja predsednik, napravili smo jednu regionalnu konferenciju o bilateralnim odnosima SR Jugoslavije i tadašnje BiH, ali na alternativnoj osnovi. To su bili opozicioni političari i predstavnici nevladinih organizacija. U novembru te iste godine, održali smo trilateralu, jer do tada je bila samo Srbija i BiH, a tada se priključila i Hrvatska. Na tom skupu si isto bili ugledni intelektualci i opozicioni političari. Tada je dogovoreno da se taj vid saradnje institucionalizuje. On je sada prerastao u pokret nevladinih organizacija zemalja Dejtonskog sporazuma za bržu normalizaciju međusobnih odnosa. Do sada smo imali 22 sesije. Mi održavamo te sesije, na kojima analiziramo intervju: Aleksandar Saša Popov ske krize, samo što je ona pojačana sa svetskom krizom. Problem je u tome što nije urađena lustracija, što smo svi mi iz nevladinih organizacija predlagali. I ti akteri koji su sada na političkoj sceni, bili su malte ne pred suđenjem. Nikako ne bi bili na političkoj sceni! S druge strane stalno se diže glas nekih koji žele da revidiraju istoriju, pa evo i ovaj pokušaj rehabilitacije Draže Mihajlovića, pojavljuju se neke ekstremističke nacionalističke grupe protiv kojih se mi žestoko borimo i tražimo zabranu. Sada je u toku rasprava na Ustavnom sudu Srbije rasprava da se zabrane neke od tih ekstremnih organizacija. Mi smo u Novom Sadu 2007., čak imali najavu da će Nacionalni stroj, jedna neonacistička organizacija da organizuje marš ulicama Novog Sada. Pre toga su oni stalno izazivali incidente u Novom Sadu. Kada je to prevršilo svaku meru, onda smo mi iz nevladinih organizacija uz podršku nekih stranaka dogovorili da na istom mestu, gde su oni zakazali svoj skup, održimo naš skup i pozvali smo građane da nam se pridruže. Policija je, naravno, kada je videla kuda to ide zabranila njihov skup, a naš, naravno, nije mogla da zabrani. Nije imala argumente. I mi smo uspeli da u centar Novog Sada dovedemo pet hiljada građana, što je neverovatno za bilo koju nevladinu organizaciju. Tada je energično rečeno NE fašizmu! Kada je ta grupa krenula na Kej Žrtava novosadske racije ti neonacisti su se bili sklonili u jednu baštu ugostiteljskog objekta, i kada smo prolazili tuda oni su nas napali kamenicama koje su povredile naša aktiviste i tada je žandarmerija upala među njih i pohapsila ih. Od tada nema više nikakvih incidenata u Novom Sadu. Njihov firer, kako se sam nazvao, Davidović je pobegao u Italiju. Zahvaljujući tome, što su građani stali na branu protiv neonacizma. Pa to je i jedini način, da se građani dignu protiv tog zla, ali na žalost, pitanje je koliko su građani toga svjesni, jer u Hrvatskoj još uvijek, izgleda ne shvaćaju to zlo. Pa evo, ovde su pokazali da kada vide, kad ima tko da ih artikuliše, a mi smo ih artikulisali na pravi način, jer smo rekli da ne smemo dozvoliti da Novi Sad dobije jednu takvu „šamarčinu“ da neonacistička čizma maršira ulicama Novog Sada. Onda su oni svatili o čemu se radi i bio sam presretan kada sam video da je prepun onaj trg ljudi koji su došli da nas podrže. Ali, Novi Sad više nije onakav kakav je nekada bio. Nakon ovog, tužnog, rata dosta je prognanih Srba doselilo u Novi Sad, da li se zbog toga nešto promijenilo u novosadskom ponašanju. Pa posle ovog poslednjeg rata ništa više nije bilo kako je bilo i nigde na ovim prostorima nije ko što je bilo. Čuo sam da veliki broj naših, prognanih, Srba naginje radikalizmu. Da li je to točno? Pa, mi imamo jedan problem, ne traba njih za sve optuživati, mi imamo deo Vojvođana koji naginju tom konzervatizmu. Ima šajkaška oblast, nekada je to bila vojna krajina iz hiljadu osamsto i neke. To je zanimljivo koliko taj krajiški gen opstaje u glavama tih ljudi. To je u srcu Bačke i ti ljudi redovno glasaju za radikale. Međutim i struktura stanovništva nakon ovih ratova se promenila. Puno je izbeglica došlo koji su dobili pravo državljanstva, a u dobroj meri su čak i „jogurt revoluciju“ izneli gradovi u kojima su bili nekadašnji kolonisti. Tako da se tu ipak promenila ta slika i imamo tu radikalizaciju. Međutim, sva sreća je što ravnica to pegla, kroz nekoliko generacija i ovi kolonisti polako postaju ravničari, jer Vojvodina je uvek bila privlačna. Niko nije u ono vreme hteo da ide na Kosovo, jer bila je ideja da se izbeglice šalju na Kosovo da bi se tamo izmenila demografska slika, bila im je draža Vojvodina. Na žalost to je tako, ali mora se i s tim ljudima raditi i mora se činiti sve da se oni pridobiju za ovu drugu stranu. Ovaj, posljednji rat, na žalost puno toga je promijenio. Prošlo je skoro 20 godina od rata, ali još uvijek su jake nacionalističko-šovinističke tenzije. Iako je izgledalo da se stanje polako smiruje, vaši zadnji izbori, a i neke ekstremne stranke u Hrvatskoj podgrijavaju mržnju i još nije sigurno doći sa srpskim tablicama na Jadran, ili sa zagrebačkim u Beograd. Rođen sam poslije rata u kojem su nam Nijemci bili najveći neprijatelji, ali se sjećam da su već pedesetih godina Nijemci bili prvi i najčešći turisti na našem moru. Jeste, ali tu ima jedna druga stvar. Što 28 je bliži onaj s kim si imao sukob i tko ti je činio zlo, imaš takvu percepciju, time je veća rana i treba duže vremena da zaraste. Briga me za Nemce i Japance, ali, ako je Hrvat Srbinu, ili Srbin Hrvatu, činio zlo to je onda kao da ti je učinio brat. Znači kad je zavada unutar familije i ostavlja daleko veće posledice nego da je to činio neko iz daljine. To je psihološki problem. Kako prevazići taj problem? Ne samo Igmanskom inicijativom, to bi političari trebali raditi. Prvo što će Nikolić učiniti pokušat će odmah pružiti ruku pomirenja. Međutim, on ima jedan veliki problem, a to je njegova prošlost koja se ne zaboravlja tako lako. Na kraju krajeva Koraksić, u svojim karikaturama, njemu i dalje stavlja onu zarđalu kašiku kad ga crta, iza uveta. On je promenio retoriku, ali, ipak, to je isti čovek. Ožiljci su friški. Zna se šta su radikali u ono vreme radili. Verbalno, ali i na delu sa one strane. Prema tome, pružena ruka teško da će biti lako prihvaćena i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Po vašem kako, konačno potpuno normalizirati te odnose. Na tome ne smeju da rade samo nevladine udruge. Mi pokušavamo uvući što više političara u tu priču. Meni je drago da su od vaše nove, hrvatske Vlade stigle veoma ohrabrujuće poruke. Da ne govorim o ministrici spoljnih poslova koja je bila aktiviskinja i Igmanske inicijative i mnogih izjava za koje je verujem da su veoma iskrene. Da će oni davati podršku Srbiji i drugim susedima da se što pre priključe Evropskoj uniji. Tako da se ja nadam da će se i ovde mnoge stvari promeniti. Ne možeš reći da je sve crno. U vreme Tadića uhapšeni su i Karadžić i Mladić i isporučeni Hagu. Tadić je bio na Ovčari na stratištu, na obeležavanju dvadeset godina srebreničke tragedije. Sa Sarajevom je počeo da obnavlja odnose. Tako da uz vašu novu vlast u Hrvatskoj, mislim da ima šanse da se ti odnosi promene. Ali, na žalost ne tako brzo kako mi to želimo. Mi na žalost nemamo ono što imaju Nemci i Francuzi, a to je Šumanov plan koji je, na kraju, doveo do stvaranja Evropske unije. Znači mora se napraviti neki zajednički veliki projekt, ili projekti oko kojih bi se okupljali i gde bi našli zajednički interes, pa bi onda i ovo došlo na dnevni red.■ IDENTITET/ BR. 169 / 2012. Intervju: ALEKSANDAR VUCELIĆ, BIVŠI ŠAMPION JUGOSLAVIJE NA 110 PREPONE SEĆANJE I USPOMENE JEDINO DRUŠTVO Aleksandar Vucelić (79), živa je hronika zagrebačkih Srba. Doživio je zvjezdane trenutke u tom gradu, penjao se na najviša postolja, podržavan od brojnih rođaka i prijatelja, da bi na kraju ostao potpuno sam i zaboravljen, sa skromnom penzijom u malom stanu. Svi koji su mu nešto značili nisu među živima. Sve ih je sahranio i sada su mu jedinu „društvo“ njegove uspomene i brdo knjiga, koje i sada pasionirano skuplja po smetlištima i kupuje po buvljacima i antikvarijatima Razgovarao: MARKO ROKNIĆ A leksandar Vucelić (79), živa je hronika zagrebačkih Srba. Doživeo je zvjezdane trenutke u tom gradu, penjao se na najviša postolja, podržavan od brojnih rođaka i prijatelja, da bi na kraju ostao potpuno sam i zaboravljen, sa skromnom penzijom u malom stanu. Svi koji su mu nešto značili nisu među živima. Sve ih je sahranio i sada su mu jedinu „društvo“ njegove uspomene i brda knjiga, koje i sada pasionirano skuplja po smetlištima i kupuje na buvljacima i antikvarijatima. - Moj domicil su Gornje Dubrave u Gorskom kataru. Moji preci doselili su u te krajeve karajem 16 vijeka i nisu došli kao izbjeglice pred Turcima, već po ugovoru sa plemićem Nikolom Frankopanom Bosiljevačkim. On im je dao posjede, a zauzvrat dobio vojnike, koji su se obavezali odazvati svakom pozivu, sa oružjem i hranom za tri dana. Tako je bilo sve do 1873. godine, kada je Vojna krajina ukinuta. Mi Vucelići imamo geneologiju sve do 1642. Nismo nikada bili kmetovi. Uvek smo, dok nas je bilo na ovim prostorima, ratovali za tuđe interese - priče Aleksandar o his- “ U Zagreb sam došao kao proleter i tako ću završiti. Uspio sam od pravničke plate u Zagrebačkim cestama kupiti skroman stan, koji su mi dva puta, početkom devedesetih, hrvatski domoljubi pokušali oteti, ali na sreću nisu uspijeli. Dolazili su da se usele, sa objašnjenjem, da su čuli da sam otišao u četnike... IDENTITET/ BR. 169 / 2012. 29 intervju: Aleksandar Vucelić toriji svojeg plemena. Historiji koju je obilježila stalna borba generacija da se opstane i ugrabi svaka, pa i najmanja, šansa za uspjehom. I Aleksandar je nasljedio taj gen. Kada su mu davali najmanje šanse, on je postizao najveće uspjehe. Bilo je tako i u banjalučkoj gimnaziji, kada se u petom razredu, školske 48/49, ozbiljno razbolio i bio oslobođen tjelesnog odgoja. - Nakon toga sam otišao na radne akcije, izgradnju autoputa brastvo-jedinstvo. Tamo sam bukvalno prohodao. Jedan mladi profesor tjelesnog procenio je tada da u meni ima potencijala, ni manje ni više, nego za atletičara. Rekao mi je da se, obzirom da sam namjeravao upisati fakultet, obavezno uključim u neki atletski klub. Da ima šanse da budem i državni rekorder - prisjeća se svojih sportskih početaka, koji su i njemu djelovali nestvarno. ROĐAK MILOJKO VUCELIĆ STUB APOLLO PROGRAMA M oj rođak je Milojko Vucelić, inženjer koji je bio jedan od ključnih stručnjaka u američkom programu Apollo. Mediji ovdje o njemu pišu kao istaknutom Hrvatu, a naši pradjedovi bili su braća. Njegov predak dobio je od austrijskog cara status plemića, jer je imao visoki čin u vojsci. Dobio je plemićku titulu i kmetsko selište Radoboj u Zagorju. To selo i sada postoji. Tako je Beč u to vreme nagrađivao svoju vojnu elitu. Taj dio naše porodične historije istražio je upravo Milojko, NASIN stručnjak za svemirske letove. A o kakvom je „Hrvatu“ riječ govori i to što je Milojko najizdašniji donator naše pravoslavne crkve u Gornjim Dubravama, koju je njegov otac obnavljao godinama, jer su je rušili i ustaše i komunisti. UČIO HODATI Na zagrebački Pravni fakultet upisao se 1953. godine, ali bez ikakve logističke podrške. Otac mu je ranije umro, a majčina primanja bila su skromna i za Popovaču, gde su tada živeli, a kamoli da financira Aleksandrovo studiranje. No, neimaština ga nije obeshrabrila. Upustio se u tu avanturu i odmah počeo trenirati u zagrebačkoj „Mladosti“. Na prvim treninzima učili su ga hodati, a ne trčati. Srećom, brzo je učio i već za nekoliko meseci, treneri su ga uključili u takmičenja. Takvu priliku drugi su čekali godinama. - Na 200 i 400 metara bio sam u momčadi za samo pet mjeseci. Nisam imao ni sprinterice, a već sam putovao u njemački univerzitetski grad Hajdelberg, na proslavu godišnjice njihovog univerziteta, kojim povodom je održan i atletski miting. Na kvalifikacijama za to takmičenje u Zagrebu sam pobjedio tada favorizovane konkurente i tako vizirao kartu za moje prvo veće takmičenje. A nisam imao ni poštene hlače za taj put. Iskoristio sam priliku i posjetio njihov čuveni Pravni fakultet i na oglasnoj tabli vidio nešto što me zaprepastilo - raspored i cijene svakog predavanja. Oni su plaćali sve što su slušali. Tada sam shvatio da smo mi neki drugi svijet, da smo dobili šansu i da je ne treba olaku propustiti. Već tada sam bio siguran da ću završiti fakultet. I uspio sam. Uz sve sportske obaveze, Koju je Milojko imao ulogu u programu Apollo? - Takvu da ga je i američki predsjednik Nikson za nju odlikovao. Reći ću vam samo jedan detalj. Kada je došlo do incidenta Apolla 13, Milojko je iz NASIN-og centra vodio akciju spašavanja astronauta. Sve naknadne ekspertize su potvrdile da su odluke koje je Milojko u tim dramatičnim danima donosio bile jedini način da se posada živa vrati na zemlju. 30 IDENTITET/ BR. 169 / 2012. svakodnevne treninge i takmičenja, diplomirao sam u roku. Od nas 1200 brucoša tek je stotinjak diplomiralo kaže Aleksandar. I danas je uvjeren da mu je bavljenje sportom u tome presudno pomoglo. - Trčao sam 200 i 400 metara i za samo nekoliko meseci treninga postao član hrvatske reprezentacije. Ali su me uz uspjehe pratile i povrede, pa je trener odlučio da me prebaci na prepone. DRŽAVNI REKORDER To je zahtjevna disciplina sa mnogo finesa, a i izloženost povredama je daleko veća. Počeo sam sa pripremama u jesen, a već u proljeće 1955. godine krenuo na takmičenja. Odmah sam istrčao 15,3, što je tada bio zapažen rezultat. Sljedilo je prvenstvo Jugoslavije u Sarajevu na 110 prepone, disciplini koju je trčalo dvadesetak takmičara u cijeloj državi. Bio sam potpuni autsajder na tom prvenstvu, sa nekoliko mjeseci pravog treninga, a postao sam prvak države. Kasnije sam trčao i 400 prepone i bio član jugoslavenske reprezentacije u tim disciplinama - priča Vucelić o svojim sportskim počecima. Osim u Sarajevu, gde je postao prvak države na 110 prepone, šampionat Jugoslavije osvajao je još dva puta na 400 metara prepone, osam puta bio član državne reprezentacije, a u Zagrebu četiri puta zaredom osvajao je Hanžekovićev memorijal. - Taj memorijal do danas se održava u čast Borisa Hanžekovića, koji je bio predratni preponaš u zagrebačkoj Konkordiji. Hanžeković je bio u reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije i na Balkanskim igrama pobjedio je Grka Mantikosa, koji je tada bio evropska klasa u preponama. Njega su ustaše spremile u Jasenovac i tamo je 22. aprila 1945. poginuo u poznatom proboju logoraša. Danas se u Hrvatskoj govori da je Hanžeković poginuo u Drugom svetskom ratu, a prešućuje se priča kako se i gdje to dogodilo - reći će Vucelić i napomenuti da je na jednom od tih memorijala u pobjedničkoj trci na 110 metara sa preponama postavio hrvatski rekord, koji je punih dvadeset godina odoljevao svim napadima. Tada je sa rezultatom 15,1 bio sedmi u Evropi, a reprezentacija Jugoslavije, kada je o preponama riječ, druga na kontinentu, odmah iza Njemačke. TRI KOSTURA No, ti uspesi donosili su slavu, ali nikakvu materijalnu korist. Cijelo vreme bav- ZET KRALJEVOG GENERALA C ijeli život Aleksandar Vucelić kretao se u odabranom društvu, sportaša i predratne elite. Nnajbolji prijatelji bili su mu braća Miler, Branko i Rajko, također atletski reprezentativci i sinovi Lava Milera, najbogatijeg zagrebačkog Židova do Drugog svjetskog rata, kojeg su ustaše ubile u Jasenovcu. Supruga Jasmina bila je ćerka kraljevog generala Vlajka Jeftića i zagrebačke buržujke Anke Gec. Tasta, generala Jeftića, Aleksandar nije upoznao, ali o njegovoj tragičnoj sudbini mnogo zna. - On je učestovao u puču 27. marta 1941., a u tim dramatičnim danima bio je odgovoran za sigurnost kralja Petra. Pratio ga je do nikšićkog aerodroma. Odbio je ući u avion, u koji su ulazile ministarske kućne pomoćnice sa pudlicama. U takvom društvu nije htio bježati, pa su ga Njemci zarobili i smjestili u logor u Osenbriku. Ubijen je dan prije oslobođenja tog logora. A Titov general Ivan Gošnjak donio je odluku nakon rata da se Jeftiću oduzima pravo na penziju kao ratnom zločincu. Kako je mogao biti ratni zločinac general kojeg su ubili Njemci u zarobljeništvu i zašto ga je Gošnjak proglasio ratnim zločincem i oduzeo mu penziju, a porodicu ostavio bez ičega pita se Vucelić i dodaje da je Jeftićeve, suprugu, sina i dve ćerke, koji su poslje rata živjeli u Zagrebu, sve sahranio u porodičnu grobnicu na Novom groblju u Beogradu. IDENTITET/ BR. 169 / 2012. 31 ljenja vrhunskim sportom junak naše priče hranio se u studentskoj menzi i stanovao u domu. - Ta se studentska menza u našem žargonu zvala „tri kostura“ i više smo bili gladni nego siti. A ja sam još svakodnevno trenirao, takmičio se i postizao dobre rezultate. Da sam imao malo bolju hranu ko zna šta bi istrčao - pita se on. Sport i studiranje u njegovom slučaju odlično su se nadopunjavali, bila je to sinergija koja ja davala dobre rezultate. A istovremeno je završio i sportsku karijeru i studij za četiri godine, od 1954. do 1958. godine. Tada se zaposlio i prestao aktivno baviti atletikom. - U Zagreb sam došao kao proleter i tako ću završiti. Uspio sam od pravničke plate u Zagrebačkim cestama kupiti skroman stan, koji su mi dva puta, početkom devedesetih, hrvatski domoljubi pokušali oteti, ali na sreću nisu uspeli. Dolazili su da se usele, sa objašnjenjem da su čuli da sam otišao u četnike. - Kakve četnike, sada je otišao na pijacu - govorio im je moj prvi komšija i uspio ih pokolebati. Mnogi Srbi nisu bili te sreće. Uništila nas je hrvatska „demokratija“, pobila, raselila, rasterala. Znaš kakva je statistika za Zagreb. Do 91. u njemu je živjelo 49 hiljada Srba i 15 hiljada Jugoslavena. Dvadeset godina kasnije tek 17 hiljada. Pitam se kuda su nestali zagrebački Srbi. Podaci iz poslednjeg popisa ne saopštavaju se već godinu i po, a pokazaće da je sada Srba u Hrvatskoj ispod tri posto, na fakultetima manje od 1 posto. I sve druge manjine u Hrvatskoj doživele su sličnu sudbinu. Židovi, Romi, Talijani, Švabe... Kako se to može nazvati osim etničko čišćenje. Jedini artikuliran glas protiv takvog pogroma u Zagrebu su digla dvojica Židova - Alen Budaj i Salamon Jazbec. Ta dva Jevreja napravili su više na tom planu nego svi srpski intelektualci u Hrvatskoj zajedno - kaže Vucelić i naglašava da je uz etnocid dosledno proveden i kulturocid. - Ja sam bibliofil. Brdo knjiga sam našao na ulici, smetlištima, buvljacima. Nepoćudne kniige su spaljivane i bacane. I zato se ne čudim kada na buvljacima sretnem i ponekog hrvatskog akademika. I oni tamo traže vrijedne i rijetke knjige. U Zagrebu se zatvaraju knjižare i antikvarijati. U Hrvatskoj je ćirilica nestala zajedno sa Srbima, a sva stara dubrovačka književnost napisana je na tom pismu – zaključuje Vucelić.■ priča sa istočne strane Zločin bez kazne Udruženje srpskih porodica ubijenih, poginulih, nestalih i nasilno odvedenih i invalidnih osoba „Protiv zaborava“ sa sedištem u Zagrebu i Zajedničko veće opština iz Vukovara pokrenuli su inicijativu da se u gradu na Dunavu, postavljanjem dvaju spomen ploča, dostojno obeleže mesta stradanja vukovarskih Srba, civilnih žrtava rata 1991. godine, a koja zasad ne nailazi na razumevanje gradskih vlasti Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ Iako sama ideja postoji već nekoliko godina, ozvaničena je na redovnoj godišnjoj skupštini udruženja, održanoj početkom godine u prostorijama Zajedničkog veća opština u Vukovaru, kao jedan od zaključaka sa skupštine i programskih ciljeva. Ponovo je aktuelizovana 3. jula ove godine, kada je gradonačelniku Željku Sabou i njegovom zameniku iz redova srpske zajednice Dejanu Drakuliću upućena molba za izdavanje dozvole, za postavljanje dveju spomen ploča u Vukovaru, u znak sećanja na pobijene srpske civile. „Kako bismo na dostojanstven način obeležili mesta stradanja civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti, koji su stradali i nestali pre početka kao i za vreme ratnih dešavanja 1991. godine, namera nam je postaviti dve spomen ploče. Spomen ploče bile bi postavljene u Borovu naselju kod dečjeg vrtića, u parku te u Vukovaru na obali Dunava, kod starog ušća reke Vuke u Dunav. Postavljanjem ovih spomen obeležja konačno bismo imali gde okupiti se, položiti vence i zapaliti sveće te na taj način odati počast nevino stradalim civilima, građanima grada Vukovara. U nadi da ćete prepoznati značaj ovog zahteva te u cilju izjednačavanja svih žrtava rata, a što je obuhvaćeno i Programom Vlade RH, molimo vas da preduzmete potrebne radnje u pravcu realizacije našeg zahteva“ navodi se u dopisu koji je potpisala predsednica udruženja Marica Šeatović. Odgovor je na adresu udruženja prosleđen svega nekoliko dana kasnije, 11. jula ove godine: „Na području Grada Vukovara postoje spomen obeležja posvećena poginulim u Domovinskom ratu, pa je tako i krst na ušću Vuke u Dunav posvećen svim poginulim za slobodnu Hrvatsku, a memorijalni centar u vukovarskoj bolnici i spomenik na Ovčari su simboli svih nedužnih žrtava. Osim navedenih spomen obeležja tu je i vukovarski vodotoranj koji je međunarodno priznat simbol stradanja Vukovara i Vukovaraca te koji kao takav i mi trebamo prihvatiti i afirmisati. Budući da nam je cilj ujedinjenje svih građana Vukovara, bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost, uz poštovanje posebnih ustavnih i zakonskih prava nacionalnih manjina, pozivamo vas da u cilju unapređenja multietničke tolerancije, prihvatite navedena spomen obeležja, kao spomenik na sve osobe stradale tokom Domovinskog rata“ navodi se, uz ostalo, u odgovoru gradonačelnika Željka Saboa. Odgovorom iz kancelarije gradonačelnika u udruženju nisu zadovoljni, budući da su navedene dve lokacije, na kojima žele postaviti spomen ploče, poznata stratišta vukovarskih Srba, na kojima se u organizaciji Zajedničkog veća opština i porodica žrtava već treću godinu, o Vidovdanu, održavaju komemoracije. STRATIŠTA SRBA VUKOVARSKIH „Prva lokacija je na starom ušću Vuke u Dunav, ispod dvorca Elc, 32 kod Veslačkog kluba. To je jedno od velikih stratišta srpskog naroda u ovom gradu i kod dečjeg vrtića u Borovu naselju gde je nakon pada grada zatečena gomila srpskih leševa, civila koji su izvođeni iz Borovo Komerca i Kombinata Borovo i streljani. Mi na tim mestima već treću godinu polažemo vence, u znak sećanja na srpske civilne žrtve rata 1991. Zbog toga smo i pokrenuli inicijativu, obratili se gradonačelniku, a iako smo odbijeni, na tome nećemo stati već ćemo to tražiti i dalje“ pojašnjava voditelj vukovarske kancelarije udruženja „Protiv zaborava“ Slobodan Jakovljević. On podseća da su Srbi jedine civilne žrtve rata 90-ih čiji je status do danas nepriznat. „Da je bilo političke volje da se reši problematika srpskih civilnih žrtava rata, na nivou države i lokalu, to bi dosad bilo rešeno. Do danas niko od nas nije dobio nikakvu zadovoljštinu, niti bilo kakav sudski epilog, niti je iko optužen za to što su pobijeni civili. U gradu Vukovaru ima puno Srba koji su pobijeni i čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i koji su oštećeni na druge načine, materijalne prirode. Niko za to još nije odgovarao. Dakle, sa nivoa države ne želi se rešiti to pitanje, mada deklarativno postoji dobra volja. Mi smo imali sastanke i s predsednikom države i s ministrom branitelja Fredom Matićem, ali se uprkos obećanjima ništa konkretno nije dogodilo“, ističe voditelj vukovarske kancelarije udruženja koja pokriva područje istočne Slavonije, Baranje i zaIDENTITET/ BR. 169 / 2012. Voditelj vukovarske kancelarije udruženja „Protiv zaborava“ Slobodan Jakovljević, koje okuplja srpske porodice ubijenih, poginulih, nestalih i nasilno odvedenih i invalidnih osoba podseća da su Srbi jedine civilne žrtve rata 90-ih čiji je status do danas nepriznat padnog Srema, a u čijoj evidenciji je 30ak takvih slučajeva. Iako se u medijima provlače brojke od nekoliko desetina do čak stotinjak ubijenih i nestalih vukovarskih Srba 1991. preciznih podataka o broju žrtava nema. „Razlog tome je što se ljudi i danas-danas, i nakon 20 i kusur godina od tih tragičnih događaja, još boje. Ipak, pomalo se oslobađaju pa sam nedavno imao prijavljena dva takva slučaja“ podvlači naš sagovornik, napominjući da bi bilo kakvo licitiranje s brojem žrtava s njegove strane bilo neozbiljno. Ohrabruje i to što se uprkos strahu sedmero njih, članova porodica žrtava, odvažilo i podnelo krivične prijave protiv nepoznatog počinioca, ali zasad bez rezultata. časa uveče, ljudi koji su se predstavili kao policija pozvali su ga da izađe iz kuće ili će u protivnom kuću dići u vazduh. Kada je upalio svetlo u hodniku i prišao vratima, zapucali su, a tada 51-godišnji Jovan, poslovođa u vukovarskoj robnoj kući, preminuo je na licu mesta, presečen rafalom iz automatske puške. O tome je njegov sin Slobodan više puta davao iskaz policiji i Državnom tužilaštvu. Još pre 14 godina podneo je krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinioca. Raspitujući se ove godine dokle je stigla istraga, u odgo- JOVAN JAKOVLJEVIĆ – PRVA VUKOVARSKA ŽRTVA juna 1991. na kućnom pragu, Slobodanov otac Jovan, prva vukovarska žrtva, ubijen je krajem juna 1991. na kućnom pragu, u predvečerje rata. To leto su gradom, koji se dičio svojom multikulturalnošću, harale naoružane grupe civila i uniformisanih lica, pod zapovedništvom Tomislava Merčepa, tadašnjeg šefa vukovarskog HDZ-s i sekretara za narodnu odbranu. Merčepu se, podsetimo, danas sudi za ratne zločine koje je nad srpskim civilima, na zagrebačkom, kutinskom i pakračkom području 1991. godine, počinila rezervna jedinica MUP-a kojoj je bio nadređen. Zastrašivanja i ubistva civila te miniranje srpskih kuća i lokala bila je jasna poruka vukovarskim Srbima, da će koliko sutra i oni biti meta. Naoružani pojedinci upadali su bez naloga u kuće viđenijih vukovarskih Srba i maltretirali ih, pod izgovorom da traže oružje. U jednoj takvoj „čistki“ nastradao je i Slobodanov otac Jovan. Tog 29. juna 1991. godine, oko 23 IDENTITET/ BR. 169 / 2012. Prva vukovarska žrtva, Jovan Jakovljević, ubijen je krajem u predvečerje rata. To leto su gradom, koji se dičio svojom multikulturalnošću, harale naoružane grupe civila i uniformisanih lica, pod zapovedništvom Tomislava Merčepa, tadašnjeg šefa vukovarskog HDZ-s i sekretara za narodnu odbranu voru iz Županijskog državnog tužilaštva u Zagrebu saznao je da identitet NN počinioca, ubice njegovog oca, još nije utvrđen, ali da je navedeni događaj, zajedno s drugim sličnim događajima predmet kriminalističke obrade koju provodi 33 sektor kriminaliteta, terorizma i ratnih zločina. „U mom konkretnom slučaju zna se sve. Čak su gospoda koja su sebi dala za pravo da to urade saslušavana od strane policije i Županijskog suda u Vukovaru, gde se oni maltene hvale da su bili kod nas te noći, kad je moj otac ubijen na kućnom pragu, ali su i danas na slobodi. I što se tiče ubistava civila, koji su izvođeni iz Borovo Komerca čak postoje sudski epilozi od strane Vojnog suda u Beogradu, u 5-6 slučajeva, gde su počinioci i naredbodavci poznati i osuđeni, ali su u sklopu razmene „svi za sve“ 1992. godine pušteni svojim kućama, da slobodno žive, rade i umiru“ priča Slobodan Jakovljević. PONIŽENI I U SMRTI Uprkos ličnoj tragediji danas ne oseća ni bes, ni mržnju, već „samo“ poniženje. „Nikog ne mrzim, nisam takva osoba i nisam naučen da mrzim. Jednostavno, osećam poniženje iz razloga što se u mom konkretnom slučaju zna sve. Počinioci se slobodno šetaju po Vukovaru. Čak se predstavljaju za ugledne građane, mirotvorce, sportske radnike… Ne odgovaraju za to što su učinili niti se iz njihovog ponašanja i postupaka može iščitati kajanje… Još uvek imaju zaštitu, od koga, ja to ne znam“, rezignirano kaže voditelj vukovarske kancelarije udruženja „Protiv zaborava“. Udruženje je, podsetimo, osnovano u novembru 2010. godine, na inicijativu Srpskog narodnog veća i porodica pobijenih i nestalih srpskih civila, kojima do danas nije priznat status, a članovima porodica žrtava, koji su tužili državu te izgubili spor, presuđeno je da plate sudske troškove “Prema mojim saznanjima takvih slučajeva je 8-10, ali je i jedan takav slučaj mnogo. Puno je kad vam 40 do 50 hiljada kuna neko odreže, da morate platiti, a za šta? Za to što ste tužili državu zbog smrti člana porodice. To je još jedno poniženje, još jedan šamar, još jednom me ubijaš! Nije dovoljno što sam doživeo tragediju. Jedan od glavnih ciljeva našeg udruženja je da se izborimo za status civilne žrtve, kao što ga imaju građani hrvatske nacionalnosti“ poručuje Jakovljević. On progovara i o razlozima zbog kojih je to pitanje u hrvatskoj javnosti i dalje tabu tema. „Ako bi se ušlo u dubiozu problema nestanka i ubistava srpskih civila, pre početka ratnih dejstava, onda se po meni kopa direktno u temelje države. Onda to više nije ona priča, koja se prezentuje prema svetu, rezimira naš sagovornik.■ zona zabranjenih letova MAGARAC NA KORDUNU Valjda zbog toga što se nitko neće naljutiti kažete li mu „sokole“, ali hoće kažete li mu „magarče“ - nisam se uspio probiti do farme za uzgoj magaraca osnovane na području čija stočarska tradicija ne pozna tu životinju Č Piše: MILAN JAKŠIĆ uo sam nedavno da kod Veljuna na Kordunu postoji farma magaraca. Pitam jednog svog prijatelja Kordunaša, pa drugog, pa trećeg.., ili su iz Veljuna ili blizu tom mjestu – je li to stvarno istina..? A oni mi jedan pojedan lijepo odgovoriše; „Jel’ ti to mene zajebavaš? Kakvi magarci… Tamo su u Dalmaciji. Pa to je bar poznato. Zovu ih tovari“. Pognutih pogleda uvrijeđeno mi se izbečiše direktno u oči. Kao da sam ih za srce uštipnuo. Nedugo nakon toga, prolazeći kroz Veljun za Liku, navratih u tamošnji ugostiteljski lokal poznat po tome što je sav u staklu kako bih na tom mjestu pokušao pronaći potvrdu o magarećem uzgajalištu. Ali čim upitah ljude za magarce nasta muk. Ledena tišina. Više nitko ništa ne govori. „Nikad čuli ni vidjeli“, jedva kroz zube procijediše svoj prigušeni bijes što im se uopće na takav način obraćam. Odmah mi pade na pamet zašto nitko od mojih sugovornika nije htio prokomentirati ipak originalnu i za taj prostor jedinstvenu inovaciju. Nitko ni da se barem malo osmijehne. Kad god se govori o magarcima ljudi se nekako ozare, širom otvore oči, vedrina ih nekakva obuzme. Strižu ušima kao magarci. Našalit će se bilo na račun te životinje, ili na račun nekoga drugog dovodeći ga u vezu s magarećom naravi ili izgledom. Jedan moj prijatelj, porijeklom sa Korduna, inače poznati advokat koji danas živi u Srbiji, nekoliko puta mi je ispričao svoje iskustvo s magarcem iz najranije mladosti koje je kasnije koristio, kako u šali voli reći, kao svoj životni moto. Putovao je kao đak sedmog razreda osnovne škole krajem 50-tih godina prošlog vijeka na more autobusom prema Splitu. Kad’ li kod Stankovaca u Dalmatinskoj zagori puče guma. Izađoše svi van da pojedu sendviče dok šofer ne promijeni gumu, a jedan magarčić na obližnjoj poljani skače na kobilu. I nikako da na nju skoči. Prevelika je bila za njega. Ali ipak nije odustao. Promjenio je taktiku. Jurio je kobilu po polju, njivama, kamenju, pijesku… Sve dok je nije izmorio. Dok nije pala na koljena. I onda… Više nije bilo problema. TAJNA MAGAREĆA MISIJA Stvarno je ovdje riječ o zanimljivom paradoksu. Jest da je, manje ili više, svakome magarac draga domaća životinja, ali istovremeno i simbol tvrdoglavosti, kratke pameti.., mada priča spomenutog advokata to demantira… Glasnice iz kojih magare njiče bez neke su naročite melodioznosti, a uši su mu kakve bi čovjek najmanje poželio. Nitko se neće naljutiti ako mu kažete „sokole“, ali ako mu kažete „magarče“, smatrat će kako se sprdate s njim, ukoliko vam nije rod najbliži. Veoma brzo sam dobio osjećaj da se između moje znatiželje, izazvane po tradiciji uzgoja stoke na Kordunu sasvim novom i valjda neprirodnom poslovnom misijom jednog od svakako promoćurnijih tamošnjih domaćina i odlaska na tu farmu ispriječila ogromna predrasuda samih Kordunaša. Nisu me htjeli spojiti sa uzgajivačem o kojem je riječ čak ni kada sam došao u jedno tamošnje selo zbog reportaže posvećene ovcama. Moj vodič mi je tada potvrdio da magareća farma stvarno postoji, nazvao je njezinog vlasnika i prenio mi da gazda nije kod kuće. 34 Obećao mi je da će me s njim spojiti kasnije. Već mjesec dana je od tada prošlo, nekoliko puta sam ga upozorio na obećanje, ali sve je završilo samo na novim obećanjima. A sam nisam krenuo u potragu za farmom jer sam čuo da je taj čovjek zbog bolesti često na pregledima. Na Kordunu se očigledno događa tajna magareća misija. Strogo intimna je to izgleda stvar tamošnjih ljudi. Bedeme su oko sebe podigli da bi se zaštitili od novinarske znatiželje. Neka, nije važno pomislih. Ako je, kako čujem, tom čovjeku s magarcima dobro krenulo siguran sam da će njegovim stopama i drugi, bez obzira na spomenutu tradiciju i diskreciju. Ljudi se snalaze kako znaju i umiju čak i kad im se na poslovne ideje mršti najbliža okolina. Vjerujem da će biti prevladana predrasuda koja mi se ispriječila u obavljanju novinarskog zadatka. Pomogao mi je u tom uvjerenju egzotični primjer mog prijatelja Stevana Banjanina pošto sam pomislio sam da sam u Africi kad sam vidio kako mu je u dvorištu rodio kivi. Tako savitih grana da sam ispod njih prolazio sklupčan kao skakač u vodu sa prvim kolutom prema naprijed. Ljudi na Kordunu kažu da je uvijek tako poslije ratova, ali ovo nekako ipak predugo traje – preživljavaju bez ičije pomoći. Uzgajaju ono što mogu prodati. Pa je onda nitko to neće kupiti. A buzašto ne daju. Jer dok tele naraste u kravu ili janje u ovcu tržište se obrne naglavce. Žao ljudima stoke pa je čuvaju iako im ne treba. Barem ne u broju sa kakvim nisu računali. Jer mlijeko od krava u brojnim kordunskim selima, a pogotovo zabačenim zaselcima, više nitko ne želi otIDENTITET/ BR. 169 / 2012. kupiti. Kao ni odojke od krmača čiji svinjci su popucali po šavovima kao roba u gojaznih ljudi. Tko bi ih zaklao kad su za izložbu i najsjajnije trofeje. U Kljajić Brdu Jovo Kljajić, njegova žena Milka, sin Dražen i snaja Mira više ne znaju kuda će sa silnom stokom. Lijepo je gostu, onako sa strane, vidjeti to imanje. Rasne Nema organiziranog otkupa janjaca U stočarskoj zadruzi Runo-Vrbnik, općina je to Biskupija kod Knina, imaju ovog trenutka 12 kooperanata uglavnom na području južne Like, sa ukupnim stadom od oko 1300 ovaca. Ali ne mogu se dalje širiti bez povoljnih kredita. Ni za njih, kako nam reče upravnik zadruge i od nedavno načelnik općine Biskupija Ognjen Vukmirović, nema organiziranog otkupa janjaca pošto ugostitelji posluju na crno i ne mogu plaćati regularno preko računa. A njihovoj zadruzi se to ne isplati upravo zbog toga što su u sistemu PDV-a. krave i svinje, telad, kokoši, pilići, brojni objekti, nekoliko traktora i raznih drugih poljoprivrednih mašina… A zapravo sve stoji ili se vrti u uskom krugu po dvorištu i njegovoj najbližoj okolici. Jedino što se tele može prodati. Ali kako od prodane teladi hraniti porodicu koja ima još dvoje mališana? Zatim krave, svinje i svu tu silnu živinu? Postoji samo jedan način da bi se bilo makar na pozitivnoj nuli – uz vlastitu telad za trgovinu koristiti i onu koja se može kupiti na pijaci. Dohraniti je do veličine junice ili mlađeg bika i onda dohranjeno prodati. Dio novca zadržati, a dio opet koristiti za kupovinu teladi. Trguju stokom na rubu šverca. OVCE, ALI NE I NOVCE Kljajići su uvijek imali mnogo stoke. Ali nikada prije toliko dugo u svojoj blizini istih krava i svinja da bi ih teška srca prodali i kada bi im se nakon duže vremena ukazala takva prilika. Jedan moj prijatelj, zaposlen u karlovačkoj gradskoj upravi, dobio je stan u staroj državnoj kući u malom mjestu Draganići. Iako se nikada nije bavio stočarstvom zametnuo je dva IDENTITET/ BR. 169 / 2012. prasca kako obližnji svinjac ne bi zvrljio prazan. Toliko su se on, njegova žena i sin, svi porijeklom iz starih gradskih familija, zbližili sa tim prascima da su jednom dali ime Dragiša, a drugom Staniša. Kad je u novembru mjesecu došlo na red njihovo klanje u porodici je zvaladala panika. Suze i lelek… Što da rade. Odigravala se prava drama… Nikada mi nisu rekli kako su završili Dragiša i Staniša. Kada bi ih to upitao samo bi pognuli glavu išutili. Milić Sikirica, njegova žena Dragica i sin Miodrag, nemaju takav problem. Nakon otvaranja autoputa za Split najprije je lička magistrala opustjela a onda opet proradila. Ljudi se uplašiše kome će prodati janjce? Po svuda restorani sa zakovanim daskama na vratima. A onda opet vozači autobusa povedoše putnike na janjetinu. Imaju računa jer je oni ne plaćaju upravo zbog toga što su se prethodno dogovorili s vlasnikom restorana da će u pravo na tom mjestu odrediti vrijeme za malo duži odmor. I svi zadovoljni. Također i Sikirice sa 90 svojih ovaca. Muče se sa vodom. Nikako da vodovod dođe do njih. Ali za sada imaju od čega živjeti. Samo dokle? Što ako Vlada donese propis po kojem kamioni i autobusi neće smjeti voziti magistralom ako mogu autoputom? Osim ako se ne radi o dostavi do čijeg se cilja može jedino običnom cestom. Kao što se već dogodilo u nekim zemljama. Što ako neki budući koncesionar snizi kartu za vožnju autoputom kako bi zarađivao na povećanom broju putnika? Kako će doseći nebo sa oblacima koji izgledaju kao stado ovaca kada se muče daleko bolje organizirani od mojih domaćina. Recimo u stočarskoj zadruzi Runo-Vrbnik, općina je to Biskupija kod Knina. Imaju ovog trenutka 12 kooperanata uglavnom na području južne Like, sa ukupnim stadom od oko 1300 ovaca. Ali ne mogu se dalje širiti bez povoljnih kredita. Ni za njih, kako mi reče upravnik zadruge i od nedavno načelnik općine Biskupija Ognjen Vukmirović, nema organiziranog otkupa janjaca pošto ugostitelji posluju na crno i ne mogu plaćati regularno preko računa. A njihovoj zadruzi se to ne isplati upravo zbog toga što su u sistemu PDV-a. E’ kad bi se i oni i Sikirice, te i mnogi drugi njima slični, kako mi reče Vukmirović, mogli dogovoriti, recimo, sa jednim Konzumom, ili Kauflandom… Pa da to ide vremenski tečno i po propisu. Kada bi i u drugim dijelovima Hrvatske djelovale takve zadruge. Sa svojim knjigovodstvom i prijavljenim radnicima. Ali tko će sve to organizirati? Pa valjda taj postoji u ovoj državi. Ako oni dolje koji imaju 35 Jovo Kljajić iz Kljajić Brda više ne zna kuda će sa silnom stokom GOSPODARSTVO JOVE KLJAJIĆA: Mlijeko od krava u brojnim kordunskim selima, a pogotovo zabačenim zaselcima, više nitko ne želi otkupiti Obitelj Milić Sikirice sa 90 svojih ovaca zbog ličke magistrale dobro živi, ali muku muče sa vodom jer vodovod nikako da dođe do njih... stoku znadu što bi trebalo učiniti onda valjda to znadu i oni gore koji imaju sa čime pomoći. Ovog trenutka 50 porodica, među kojima su i povratničke i izbjegličke, oblijeću oko Vrbničke zadruge tražeći ovce ali ovaca za daljnju raspodjelu više nema. Zadruga je već krajnje iscrpljena i ne može im pomoći. Valjda netko može. Pa ovca pobogu košta samo 350 kuna a magare, kao što vidio na veljunskom primjeru, uspjeva i tamo gdje nikada ranije nije paslo travu.■ humanost u praksi Fondacija je započela projekt izgradnje 4 zgrade sa po 22 stana za smještaj 88 porodica, tačnije preko 250 ljudi će dobiti svoj dom. Jedna zgrada je već useljena, dve su pri kraju, a četvrtu zgradu će započeti sa grodnjom u proleće 2013. Fondacija Ana i Vlade Divac Preko 300.000 pojedinaca iz celog sveta, donatora i kompanija je do sada učestvovalo u akcijama koje je organizirala Fondacija Ane i Vlade Divca. Rad kancelarije i zaposlednih ne financira se od donatorskog novca, a sve reklame koje prate humanitarne akcije su 100 posto rađene volonterski I zbeglica je osoba koja je protiv svoje volje raseljena iz svog zavičaja ili mesta prebivališta. Do proširenja definicije izbeglice došlo je 1938., kada su u ovu kategoriju svrstane i osobe sa objektivno utemeljenim strahom od progona zbog etničke i verske pripadnosti ili političkih ubeđenja, da bi se potom ovaj termin proširio i na sve one ljude koji su pobegli iz svojih domova na druga mesta unutar svojih zemalja. Danas Piše: NIKOLA IŠTVANOVIĆ se ovaj pojam odnosi na tzv. raseljena lica. Izbeglički status traje sve dok lice ne dobije novo mesto prebivališta ili se vrati kući. Po prestanku oružanih sukoba i otpočinjenju procesa normalizacije u regionu, broj izbeglica u Republici Srbiji se smanjivao: pa popisu 1996. godine koji je organizovao Komesarijat u saradnji sa Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbeglice (UNHCR ) popisano je 537.937 izbeglica i 79.791 ratom ugroženo lice.Taj broj se smanjio do 36 januara 2005. godine na 141.685 lica, a od ovog broja status izbeglica je dobilo 104.246 lica. Prema podacima i procenama Komesarijata u Rebubliku Hrvatsku se vratilo oko 70.000 ljudi, a u Bosnu i Hercegovinu i ostale republike bivše SFRJ oko 80.000 ljudi. Procena je da je oko 40.000 ljudi u međuvremenu umrlo. -Fondacija Ana i Vlade Divac osnovana je 28. juna 2007. godine kao nezavisno i neprofitabilno udruženje sa ciljem da pomogne građanima, posebno izbegIDENTITET/ BR. 169 / 2012. licama, u praktičnom rešavanju njihovih životnih i egzistencijalnih problema sa posebnim akcentom na rešavanje njihovih stambenih pitanja - upoznala nas je Snežana-Ana Divac sa osnovnim načelima Fondacije. SVAKI DINAR ZA IZBEGLICE Mnogo je toga od osnivanja urađeno. Bilo je mnogo akcija u Americi gde je Vlade igrao košarku, pomagalo se svima kojima je pomoć bila potrebna, Kina, Indonezija, Etiopija, BIH, CG, Srbija… - Kada smo počinjali sa radom u Srbiji je bilo oko 700 kolektivnih centara, sada ih ima 28. Mislim da je jedan deo zasluga za sadašnje stanje i naš rad. Mi svi u Fondaciji imamo zajednički san i cilj da se u Srbiji zatvori i poslednji kolektivni centar. Mislim das mo na dobrom putu - ističe Ana Koeshall director fondacije. Mi koji živimo na ovom trusnom području mnogo puta smo bili prevareni kada su u pitanju humanitarne akcije. To je i razlog što se ljudi sa velikim oprezom uključuju u pomoć humanitarnim organizacijama. - Fondacija “Ana i Vlade Divac”, od samog početka svog rada donela je odluku da se 100 odsto od svake donacije troši direktno u realizaciji naših projekata i to znatno doprinosi kredibilitetu Fondacije. Svake godine na našem sajtu se može videti izveštaj o radu i financijski izveštaj gde se vidi gde je otišao prikupljeni novac. Nama se veruje. Preko 300.000 pojedinaca iz celog sveta, donatora i kompanija je do sada učestvovalo u našim akcijama. Moram napomenuti, da se rad kancelarije i zaposlednih ne financira od donatorskog novca. Sve reklame koje prate naše akcije su 100 posto rađene volonterski. Ideja, snimanja, učesnici spota, bilbordi, sve je besplatno. Imamo zaista odličnu saradnju sa svima kojima se obratimo, a to je nama najbolji pokazatelj da smo za ovih 5 godina postajanja uvek radili u interesu onih kojima je naša pomoć bila najpotrebnija - kaže direktorka Fonda. Od osnivanja do danas prikupljeno je IDENTITET/ BR. 169 / 2012. Humanitarni rad Vlade Divac je jedan od osnivača Grupe 7, humanitarne organizacije koja pomaže deci na prostoru bivše Jugoslavije, koju je osnovao 1998. sa šest svojih saigrača iz reprezentacije (Paspalj, Savić, Đorđević, Danilović, Bodiroga i Rebrača). Krajem 2007. Divac je osnovao humanitarnu organizaciju „Možeš i ti“, čiji je cilj pomaganje izbeglicama u Srbiji. Jednu od najvećih donacija ovoj fondaciji dao je košarkaš Vladimir Radmanović, sa 100.000 dolara. Od 21. do 13. septembra 2007. Divac je organizovao zvanični oproštaj od aktivne košarkaške karijere u rodnom Prijepolju i Beogradu, istovremeno promovišući svoju „Možeš i ti“ kampanju. Pored svoje organizacije, Divac učestvuje i u akcijama drugih osoba. Učestvovao je na oproštajnoj utakmici Siniše Mihajlovića 28. maja 2007. u Novom Sadu, gde je prihod sa utakmice išao štićenicima Doma za nezbrinutu decu u Sremskim Karlovcima i sportistima, inalidima iz Novog Sada. Divac je takođe član Svetske sportske humanitarne kuće slavnih, organizacije čiji su članovi osobe iz oblasti amaterskog i profesionalnog sporta koji su se istakli svojim humanitarnim radom 37 Od osnivanja do danas Fondacija Ane i Vlade Divca je prikupila blizu 20 miliona dolara, a samo u Americi na raznim donatorskim skupovima oko 15 miliona dolara Vlade Divac se odrekao svoje sportske penzije (oko 800 evra) koja ide u humanitarne akcije dobre inicijative blizu 20 miliona dolara, a samo u Americi na raznim donatorskim skupovima oko 15 miliona dolara. Ovaj novac se planski troši. Do sada je 350 porodica dobilo svoj dom, mnogi su dobili pomoć u građevinskom materijalu, mnogima su preuredjene seoske kuće u kojima mogu da nastave svoj život i da obrađuju zemlju i tako obezbede i finansije za svoju porodicu. AMBASADOR DOBRE VOLJE - Uz pomoć grada i gradskih službi, bez kojih projekat izgradnje 4 zgrade sa po 22 stana nebi mogao da bude realizovan, obezbedićemo smeštaj za 88 porodica , odnosno preko 250 ljudi će dobiti svoj dom. Jedna zgrada je već useljena, dve su pri kraju, a četvrtu zgradu počećemo da zidamo na proleće - upoznaje nas sa najvažnijim projektiva Ana Koeshall. Pored ove, najvažnije akcije u kojoj se obezbeđuje smeštaj za ljude koji žive u izbegličkim centrima, još je akcija Fondacije “Ana i Vlade Divac”. - Putujemo svetom, obilazimo našu dijasporu. Preko 16.000 ljudi nas je podržalo u Australiji, Novom Zelamndu, Rusiji, SAD, Kanada… Uz pomoć RTS, UNHCR, Komesarijata za izbeglice i raseljena lica uspevamo da pomognrmo mnogima kojima je ta pomoć potrebna. Zajedno sa Njihovim Kraljevskim Visočanstvom Prestolonaslednikom Aleksandrom II i Princezom Katarinom, kao i gospodinom Stivenom Lojdom, predstavnikom “Najls Rotari Kluba” realizovali smo akciju u kojoj smo kupili i poklonili 280 invaliskih kolica. Vlade Divac sa svojim prijateljima obilazi domove gde žive deca bez roditelja. Gotovo da nema ustanove u kojoj se deca leče, a da nismo u kontaktu sa željom da pomognemo. Započeli smo i akciju sređivanja vrtića, kako bi deca imala adekvatne uslove za rad i igru - saznajemo o drugim aktivnostima Fondacije od Aleksandre Kocojević, menadžerice programa. U Fondaciji ističu da je najveću pojedinačnu donaciju dala gospođa Rebeka Mekdonald, Kanađanka srpskog porekla koja je uručila ček od 100.000 kanadskih dolara. Vlade Divac, koji je kroz sport zadužio ne samo našu zemlju već i SAD, dobio je mnoga priznanja kao sportista, a sada i kao veliki humanitarac. Ambasador je dobre volje Ujedinjenih Nacija.Treba napomenuti da se odrekao svoje sportske penzije (oko 800E) koja ide u humanitarne akcije.■ ANTIFAŠISTI KOJI SPAJAJU RAZDVOJENE Danas je vrlo malo inicijativa koje idu u pravcu spajanja Srba i Hrvata, pa je zbog te činjenice hvale vrijedna suradnja koju su pokrenuli antifašisti Siska i Donjeg Lapca pokazujući da nije sve bilo „dirigirano i umjetno stvarano“, a da su inicijative o bratimljenju i međunacionalnoj suradnji nastajale od običnih malih ljudi koji su u teškim i burnim vremenima činili velika i dobra djela Piše: NENAD PETRONIJEVIĆ Predsjednici antifašističkih udruga Donjeg Lapca i Siska, Stevan Opačić i Gabrijel Malović, prilikom potpisivanja sporazuma o suradnji 38 IDENTITET/ BR. 169 / 2012. D a bi objasnili razloge potpisivanja sporazuma o suradnji između udruge antifašističkih boraca „Brezovica“ iz Siska i iste takve udruge „27. februar“ iz Donjeg Lapca moramo se vratiti u ratnu 1944. godinu. Naime, tada su Nijemci i njihovi saveznici, ustaše i četnici, protjerali preko 500-tinjak ljudi sa područja općine Donji Lapac i vozom bez voznog reda strpali ih u logor u Sisku. Među protjeranima najviše je bilo žena, djece i staraca sa područja Dobrosela kod Donjeg Lapca. Na inicijativu jednog dobrog čovjeka, Mije Jančića, iz mjesta Preloščice kod Siska, organizirano je spašavanje žena i djece iz logora u Sisku, tako što su ih ljudi iz Preloščice udomljavali po svojim kućama. Kako danas kazuje Gabrijel Malović, čovjek koji je i pokrenuo inicijativu za potpisivanje sporazuma između ovih antifašističkih udruga, djed Mijo je poznavao šefa logora u Sisku Antu Dumbovića i preko njega su Preloščani uspjeli spasiti velik broj žena i djece iz logora. Djed Mijo je iz logora, između ostalih, spasio i Nikolu Kantara i njegovu majku, pa su tako njih dvojica puno godina nakon rata, točnije 1974. godine pokrenuli inicijativu za bratimljenje Dobrosela i Preloščice što se i dogodilo 1975. godine. Mještani ovih sela su lijepo surađivali, posjećivali se i družili sve do 1991. godine, kada su zbog rata prekinuti kontakti. Predsjednik antifašističkih boraca Siska Malović Gabrijel, porijeklom iz sela Preloščice, tokom 2010. godine pokrenuo je inicijativu za potpisivanjem sporazuma o suradnji između antifašista Siska i Donjeg Lapca, a sve na tragu dobrih odnosa koje su mještani srpskog Dobrosela i hrvatske Preloščice imali do 1991. godine. Do potpisivanja sporazuma je došlo ove godine, a inicijativa o suradnji nije krenula iz službenih vladajućih ili političkih struktura već su se antifašisti ponovo pokazali kao spona i snaga koja izgrađuje i jače međunacionalne odnose u vremenima kada se više inzistira na etnocentrizmu, različitostima i podjelama nego na višenacionalnom zajedništvu i suradnji. Njihova obostrana želja je da se ljudi druže, međusobno surađuju i upoznavaju, kako bi se premostile razlike i podjele nametnute ovim posljednjim ratom. ■ IDENTITET/ BR. 169 / 2012. FAKSIMIL POVELJE O BRATIMLJENJU MJESNIH ZAJEDNICA DOBROSELA I PRELOŠČICE 39 priča ČOVJEK S PRAZNOM PUŠKOM Nije istina da se prazne dvojica boje nego se čovjek s praznom puškom dvostruko boji Piše: JOVAN HOVAN V olite li putovati? Ja da! U kupeu za osam osoba svatko je jedna osmina putovanja. Svi idu da se nađu, pronađu, vrate ili ostanu. I Odiseja je jedan od trajnih simbola putovanja i traganja za onom nedokučivom stazom povratka. Putovanja bi izgubila polovicu svog smisla kad se o njima ne bi moglo pisati i pričati... I ta mala stanica na kojoj sam se zatekao bila je veliko željezničko križanje, tu su se pruge razdvajale pa je svaka išla na neku svoju stranu, baš kao i putnici. Dobre stare parne lokomotive tu su nekada „pile“ vodu, dok je putnike obuzimala ona razdražljivost koju čovjek osjeća kad vlak stoji na tračnicama i kad minute ne isporučuju svoj dio putovanja. Ta stanica kao da je rađena u čast Hekate, božice križanja kad se vjerovalo da njezine statue i hramovi štite putnike od nesreće pa su takva obilježja građena na izlazi iz grada, na izlazu iz svijeta. Iz straha od žeđi (a naši se ljudi ničeg tako ne boje kao žeđi) ljudi su trčali za vodom, razbijali boce, bokale, termosice, ponekad gubili vlakove sa stvarima i djecom, a baš tu je trebalo čekati 12 sati do sljedećeg vlaka, što je zaista duga i neugodna pauza. Poznate su vam i te čekaonice u kojima uvijek netko hrče u sva zvona izuvenih nogu na onoj jedinoj klupi koju nam je ostavila u u naslijeđe ona K&K monarhija. Puna je čikova, pilećih kostiju i raznih drugih pažljivo razbacanih otapadaka, bez obzira na onu Cammiileovu da je ljudski red samo još jedan ljudski nered, na zidu je obješeni red vožnje jer reda mora biti i na malim stanicama, a tu je i ono upozorenje bez kojeg male postaje ne mogu „Ne pljuj na pod!“. U duhu one „jebeš zid na kojem ništa ne piše“, mnogi putnici i patnici ostavili su svoj skromni prilog progresu i općoj ljudskoj sreći. U stilu najlascivnije naivne umjetnosti tu se rezbare raskrečena ženska tijela i pojedini njihovi detalji. Nigdje na svijetu nisam vidio mjesto na kojem je mašta više širila krila, sve to bez surovih urednika, lektora, redaktora, stenografa i daktilografa. Uzalud su bili napori malera koji su svakog proljeća vandalski brisali i uništavali njihova djela. Na izbijeljenim zidovima bilo je još ugodnije pisati i slikati, pa je jedan izluđen maler oštro priprijetio: „Ima da 40 jebem majku svakom onom tko prvi ovdje nešto napiše!“. Odmah je uslijedio odgovor: „Što misliš napiši, što napišeš, ne potpiši“. Ranije je bilo bolje Tu je trebalo provesti vrijeme, a vani je bilo hladno i kišovito, na tim sporednim stanicama kao da uvijek pada kiša, kao da se uvijek dugo, dugo čeka. I ušli su: jedna dama u krznenom kaputu, pa gospodin sa sijamskim mačkom i jedan drugi s violinom, jedan čovjek sa sabljom, pa onda jedan planinar koji je podsjećao na isluženog anđela što služi planinama, samo zato što je sve izvan planina pakao, jedan s tranzistorom, pa jedan s baritonom, jedan s bolesnom ženom, jedan Srbin s Banije, inače lojalan, i konačno, jedan s praznom puškom. Svi su u početku šutjeli i svatko je samo za sebe (ne informirajući druge) odlazio pitati koliko još do sljedećeg vlaka, ali dugo vrijeme učinilo je svoje, putnici su se počeli otkravljivati, pa se najprije javila dama u krznenom kaputu, i to kreštavim glasom, koji kao da je dolazio iz pivnice i nagovještavao prve simptome potresa koji se približava: Toliki kavaliri, a nema tko da zapali vatIDENTITET/ BR. 169 / 2012. ru?! Svi su šutjeli, pa čak i čovjek s praznom puškom. Ja sam najstariji! – oglasio se nakon kratke šutnje čovjek s violinom. Kako da ostavim samu životinju! – branio se čovjek sa sijamskim mačkom. Došao je red i na lojalnog Srbina da se izjasni, ali on je smatrao da je to s vatrom stvar željeznice a ne putnika, prema tome zašto baš on? Nema ni drva ni papira, primijetio je čovjek s bolesnom ženom. Gospodin je lojalni Srbin?! – pokazao je onaj s praznom puškom. Premda je bilo hladno, ovaj se preznojio. Napredak nije uvijek sjajan – oglasio se onaj s baritonom. – Ranije, dok su vlakovi dahtali na paru, na tračnicama se je moglo naći uglja i na sirotinju. Dama u krznenom kaputu pokucala je na prozor otpravnika vlakova i upitala: Bi li nam netko založio peć?! Ne bi! – odgovorio je ovaj lakonski kratko. Popustio je onaj s bolesnom ženom, koji se vraćao kući iz bolnice noseći u sebi čitavu zalihu misli, briga i slika: nosio je svoj tovar sa sobom, zatvoren u sebu. Ja bih narezao, ali nemam s čim. I gle iznenađenja: čovjek sa sabljom pružio mu je svoj alat i rekao mu: Poslužite se koliko možete, samo pazite svaka sablja ima dvije oštrice: onaj koji jednom nanosi rane, drugom se ranjava i sam. Vi ste mačevalac? Ne, ja sam klaun. Zar niste čitali Uspomene glupog Augusta, to je moja autobiografija. Pa za što vam služi sablja? Za gutanje. To je rekao, stao nasred čekaonice i progutao sječivo sablje sve do drške. Bila je subota Namjerno ili nenamjerno, tek u tom trenutku nestalo je struje: struja često nestaje na sporednim stanicama. Onaj s tranzistorom uključio je na najjače, čuje se muzika, ali se od muzike ne čuje ništa. Uzalud mu viču: Smanji to! Prva se snašla dama u krznenom kaputu i iz taške izvadila malu svjetiljku. Hoćete li da vam netko od nas izvuče sablju iz grla? Ne! - pokazao je rukom i u sljedećem trenutku sječivo sablje iščupao je van. – Samo pazite da je ne istupite, i tako sam je ponio na oštrenje. Na oštrenje? Od čega? IDENTITET/ BR. 169 / 2012. Pa od upotrebe – objasnio je i i svi su se naježili, čak i čovjek s (praznom) puškom. Gospodine, hoće li ovaj mrak dugo trajati? – pitali su otpravnika vlakova. Obično sat-dva, a subotom zna i po cijelu noć. To vam je ono: čim nešto spomenete, ako je dobro – nestane, ako je loše – dogodi se. Naravno, toga dana bila je subota. Onaj s praznom puškom prišao je onom s tranzistotom i oštrim pogledom ga ugasio. Tek tada su shvatili da je čovjek s tranzistorom gluh. Kao top! – objasnio je kroz smijeh. – Da znate kako je ponekad dobro biti gluh. Svi viču, a tebe se to ne tiče. Opet je nastala tišina, koju je prekinula dama u krznenom kaputu. Od kud vam sijamska mačka? To nije mačka, to je mačak – rekao je poluuvrijeđeni vlasnik. – Mačka je odavno kod kuće, a sad joj nosim partnera. Mnogo izbirljiva ta vaša sijamska mačka! Kao da i naši domaći mačori ne znaju svoj posao. Kad bih ja bila tako izbirljiva...Istina, ponekad možeš i birati, ali ponekad naiđu kritični dani, pa daj što daš, znate kako se kaže: vrag u nuždi i muhe jede. Svjetlo je došlo, ali vrijeme je stalo. Čovjek s praznom puškom predložio je da se krene pješice, desetak kilometara nije daleko, a postoji i neka prečica, objasnio je planinar. Prečica je najveća udaljenost između dviju točaka. To je primijetio lojalni Srbin sa Banije. Prijeki put samo je optička varka koja je za poštivanje, ali koja zavede mnoge ljude. Čovjek s praznom puškom razradio je strategiju i taktiku. Dama u krznenom kaputu i sa svjetiljkom na čelu, a ostali kako tko. On kao zaštitnica, kao živa sila, kao čovjek-puška, ići će posljednji, a ako nešto šušne, kidnut će prvi. Stoj! – dreknuo je glas iz tame Uvijek sam volio čar sela koje glasno izražava svoj san lavežom pasa u zvjezdanoj noći. Ali ovo je bila kišna noć i prolazeći pored rijetkih kuća, psi su režali, lajali, pratili, prijetili i kao štafetu predavali ih jedni drugima. Da mi je metaka! – prisjetio se onaj s praznom puškom. No, gospodo, jesmo li na dobrom putu? – Pitala je i pitala ih dama u krznenom kaputu. Geografije su najdragocjenije knjige, i one nikad ne zastarijevaju. Nikada se nije dogodilo da je iz neke rijeke istekla 41 voda ili da je neka planina preseljena na drugo mjesto. Samo naprijed! – prekinuo je planinarov monolog čovjek s praznom puškom. U kišnoj noći zla kob je tek tada ostvarila svoj smjeli pothvat. Stoj! – dreknuo je glas iz tmine. Kad je tajanstvenost suviše uzbidljiva, čovjek se ne usuđuje da ne posluša. Onaj s baritonom koji je bio zadužen za razgovore s avetima noći, odjednom je postao alt. Po etici junak a po prirodi kukavica, skamenio se kao kip od soli i čovjek s praznom puškom, dama u krznenom kaputu ugasila je svjetiljku, čovjek je ispustio košaru sa sijamskim mačkom, ova se otvorila i životinja je strugnula u noć. Tko ide? Građani... grupa građana.... Ma kakva grupa građana, noćima mi kradete materijal s gradilišta, nikako da završim kuću. Koji građani? Njegovo pitanje bi izrečeno s pravilnom žurbom svojstvenom brodovima i barikadama, dva jedina bojišta odakle se ne može uteći. Pa muzičar...planinar...lojalni Srbin sa Banije. Ispostavilo se da su na pogrešnom putu, očito su odabrali pogrešnu zvijezdu vodilju. Čovjek je napravio zasjedu za lopove koji mu opustošiše gradilište, tjerao je zeca a istjerao – grupu građana. Ja ništa nisam čuo – hvalio se gluhi, smijući se slatko. – Kao top!... Najgore mi je bilo za violinu. Kako ću na svadbu bez alata? A kako je tek meni bilo! – uzdahnuo je onaj s praznom puškom. – Nije istina da se prazne dvojica boje, nego se čovjek s praznom puškom dvostruko boji. Ja sam pretrpio najveće gubitke, utekao mi je sijamski mačak. Poslije su svi vikali u noć: Mic.. mac... muc... i sve je bilo uzalud, sijamska mačka ostala je udovica. Geografije piše u vječnim stvarima. Vratili su se na polaznu stanicu, sačekali vlak, koji je donio i odnio sve gorke riječi, prazne puške i prazne razgovore s male nepoznate sporedne stanice, gdje se kolosjeci razdvajaju podsjećajući tako na božicu Hekatu i svakodnevni život, a riječi gube u razlivenoj ravnici koju brzina vlaka kao da pretvara u tečnu masu i goni pored vagonskih prozora kao mrko zelenu rijeku. Ispred vagonskih prozora zgušnjavalo se vrijeme u mračne puteve kojima uvijek netko gaca i posrće.■ reportaža: Makedonija OD VARDARA PA DO SLJEMENA N e znam da li vam se kada dogodilo da vas prijatelj nagovara na neko putovanje na koje se vama baš i ne ide, a kada nakon višemjesečnog nagovaranja dobijete volju, on odustane. Meni se to dogodilo ove godine. Prijatelj me nagovarao da sa suprugama idemo u Makedoniju. On se odjednom predomisli, a supruga i ja, osokoljeni krenusmo. Naravno, ne u nepoznato! Sjedoh za Internet i u srcu Ohrida pronađem odličan smještaj u staroj, potpuno luksuzno obnovljenoj vili sa svim komforom, za naprosto smiješno malo para. Hotel se zove Mal sveti Kliment. Prijatelj Dragan Petrovski iz Skopja, koji me zove druže Stari, rezervirao nam je hotel u Skopju, za nešto malo više para, jer Skopje je Skopje, i supruga Biserka i ja krenusmo kolima. Do pred Beograd, s granicom stigosmo za nešto manje od dva i po sata i tu napravim jedinu grešku na putovanju. Naime, negdje oko Batajnice, autoput se račva i na novom odvojku na tabli koja označava autoput stoji Niš. Skrenuli smo na „obilaznicu“ i nakon nekoliko kilometara autoput završava, postaje lokalna cesta po kojoj kamioni iz dvorišta izlaze na „rikverc“, Cigani, pardon Romi, jure na taljigama, vrludaju biciklisti! Uglavnom na obilasku Beograda izgubismo još dobar sat i pol. Dobrim autoputom nastavljamo ka Nišu. U vrlo solidnom motelu, koji je očito privatan pijemo odličnu esspresso kavu, ali u WC-u čučavac i to dobrano neuredan. Kod Leskovca autoput završava, a mi krenusmo prema gradu, jer nam je prijatelj preporučio restoran Gurman s odličnim roštiljem. Pošto je bio maj i vegetacija se tek budila prema Leskovcu prolazimo pored mora plastenika u kojima se uzgaja čuvana leskovačka paprika. Kada smo došli pred grad treba pronaći restoran, kakvih u Leskovcu ima stotine. Izlazim i pitam kod nekog automehaničara, a on nema pojma gdje je taj Gurman, međutim Tekst i foto: Ninoslav Kopač jedna njegova mušterija, neki grmalj sav obrijan i iztetoviran, čovjek kakvog ne bi volio sresti u mraku, ponudi se da će nas odvesti na željeno mjesto. Slijedimo ga, a on naravno vozi crni auto. On se raspituje kod prolaznika i dovodi nas na pravo mjesto. Čovjek izlazi iz automobila prilaz nam, mislim sada će mi pljunuti na šajbu, jer imao sam takvih iskustava u Beogradu i Novom Sadu, a on pruža ruku i zaželi nam dobrodošlicu i dobar provod u Leskovcu! Ugodno šokirani ulazimo u uredni restorančić, gdje nas dočekuju ljubazni konobari i kada im kažemo da smo dobili preporuku u Zagrebu, kažu da znaju tko nas je preporučio. Nakon roštilja kakvog nema u Zagrebu, iako se neki hvale da imaju leskovački roštilj, krećemo prema jugu, prema Makedoniji. Autoputa više nema, ali cesta je solidna, kao naš nekadašnji autoput „Bratstva i Jedinstva“. Prolazimo Bujanovac, Preševo i vozimo jednom trakom novog autoputa koji se gradi sve do granice s Makedonijom. Na u lazu u Makedoniju gužva, međutim otvoreno je 6 graničnih ulaza, tako da se carinske formalnosti vrlo brzo obavljaju. Čujem se s Draganom koji mi kaže da se javim kada budem kraj Kumanova. Ma koje Kumanovo? Nismo ga ni vidjeli i za dvadesetak minuta od granice, već smo u Skopju. Od Zagreba do Skopja sa svim stajanjima trebalo nam je oko 8 sati! Nakon što smo se osvježili u hotelu Dragan dolazi sa suprugom Milkom i vode nas u čudesno lijepo uređen restoran Vodenica, gdje susrećemo i našeg ambasadora Zlatka Kramarića. Drugi dan, Dragan nas vodi na Dojransko jezero, gdje na samoj granici s Grčkom ima „ubavi“ apartmančić u kojem s obitelji provodi slobodne vikende. Da nema okolnih planina, jezero bi bilo slično mađarskom Balatonu, ali ima kvaliteta kakvih na Balatonu nema, a to je gostoljubivost, srdačnost i nadasve kulinarska maštovitost kakve nema na sličnim jezerima. Centar kulinarstva je u 42 lokalu Fuk-tak. Neobično ime za restoran koji je uređen u rustikalnom stilu pun slika komita i članova revolucionarnog krila VMRO s kraja 19. i početka 20. Stoljeća. Lokal je ime dobio po vlaku koji je vozio s grčke strane, a parna lokomotiva je puštala zvukove: fuk-tak. Atmosfera je takva da čovjek poželi probančiti nekoliko dana, ali još istu večer moramo do Skopja po kola i onda put do Ohrida. U hotelu preko puta – svadba. Čuju se tapan i zurle. Uzimam fotoaparat da snimim originalni folklor, a tamo elektronski sintesajzer kompjutorski programiran imitira ritam i zvukove starih narodnih instrumenata. Fuj! Bio je sumrak kada smo krenuli iz Skopja ka Ohridu. Autoput je do Gostivara, a dalje odličan magistralni put. Inače primjećujem da su ceste u Makedoniji daleko bolje i održavanije nego u Srbiji i na njima nema taljiga, pješaka ni biciklista! Kada se spustila noć svjedočimo ratu religioznih simbola. Dok se po dolinama ističu osvijetljeni minareti džamija na okolnim brdima blistaju krstevi. Supruga Biserka komentira da je prizor prilično jezovit. Slažem se, jer imaš osjećaj da nedostaju još samo vampiri koji vrebaju iza nekog zavoja, a ako ih ima vjerojatno su se uplašili automobilskih farova. U Ohrid ulazimo noću. Već na prvom koraku dočekuje nas ljubaznost ljudi koje pitamo za put do hotela. Nitko ne zna gdje je, jer kasnije smo ustanovili da im ima sijaset sličnih kakav je naš, ali jedan prolaznik nam pruža svoj mobitel da nazovemo hotel i pitamo kako da dođemo do njega. Nisam siguran da li smo i mi tako susretljivi s našim stranim turistima koji se raspituju za smještaj u nekom primorskom mjestu. Nakon što nam je objašnjeno da se hotel nalazu u samom srcu starog grada prolazimo kroz dvije rampe na velikom javnom parkiralištu i ulazimo u uličice koje su samo nekoliko centimetara šire od našeg automobila. Pred restoranom Antiko pitaIDENTITET/ BR. 169 / 2012. 1 2 3 4 5 1. Stari dio Ohrida; 2. Sveti Jovan Kaneo, 3. Crkvica Sv. Kliment mali u centru Ohrida; 4. Grob Svetog Nauma kod kojeg posjetioci kleknu da bi čuli njegovo srce; 5. Sveti Naum mo za naš hotel, a čovjek koji je sjedio ispred uzima nam stvari i nosi do pedesetak metara udaljenog hotela smještenog u sporednoj strmoj ulici kroz koju automobil ne može proći. Kasnije smo doznali da je taj ljubazni čovjek vlasnik restorana pred kojim smo se zaustavili. Dok sam se vratio vijugavim, kaldrmom pokrivenim uličicama do velikog parkirališta suprugu su već smjestili u sobu, koja je opremljena i izgleda kao bolja soba u nekom zagrebačkom hotelu s četiri zvjezdice. Odmah su mi dali i karticu kojom otvaram rampe na parkiralištu, koje se inače plaća, a mi ga imamo uključenog u cijenu za 4 noći s obilnim doručkom, za ukupno samo 1.250 kuna. Da naprosto ne vjeruješ! Na Ohridu sam bio već ranije nekoliko puta. Posljedni puta 1978. godine na tradicionalnom Festivalu jugoslavenskih radio stanica, tako da sam ja otprilike znao gdje dolazim, međutim drugo jutro koje nas je dočekalo obasjano proljetnim suncem vidio sam da je Ohrid postao „stariji“ i ljepši! Nevjerojatno kako su Ohriđani obnovili to ubavo mjesto. U staroj jezgri, kuće koje su nekada građene od letava i nabijene zemlje, srušene su do temelja i na istom mjestu izrađene identične IDENTITET/ BR. 169 / 2012. kuće u koje je ugrađena najmodernija građevinska tehnologija. Sve je čisto i sve blista! Moja supruga koja je tu sada prvi put nije mogla doći k sebi od ljepote i ljubaznosti domaćina. U restoranu Antiko, koju je uređen u tipičnom stilu u kojem smo bili na ručku, čak su nas pitali što bi željeli da nam skuhaju sutra za ručak, a oni nemaju na svom redovnom jelovniku. To Makedonsko more koje je dugačko 37, a široko 14 kilometara zaista izgleda fantastično. Okruženo surovim planinama na čijim vrhovima se još bijelio snijeg. Moja supruga koja je ovdje došla prvi put, jednostavno nije mogla doći k sebi od ljepote. Kaže da ni približno nije mogla zamisliti da je to tako lijepo Počeo sam hvaliti Ohrid kao da ima neki osobni interes, a nemam ga, međutim, imam toliko utisaka da bi o njemu mogao napisati reportažu koja ne bi sva stala na stranice Identiteta. Bio je maj, a na glavnom gradskom parkiralištu automobili, doslovce, s područja cijele bivše Jugoslavije i pola Evrope. Ipak, najviše je bilo Slovenaca! Da bi sve vidio, svugdje se zaustavio, pregledao sve muzeje i obišao sve crkve, od kojih su neke „starije i ljepše“ od davno 43 srušenih originala, kao na primjer crkva Svetog Pantaleja koju su srušili Turci, a ova je nedavno rekonstruirana u centru turske tvrđave i vjerojatno pored srušene džamije, ali tik do sačuvanog turskog turbeta, kraj kojeg piše da je pod patronatom Republike Turske, treba puno više od četiri dana. A da je svijet mali osvjedočili smo se šećući gradom. Pored Vile Nina upitasmo ljude za put do crkve Svete Sofije koja je u blizini i koja jedna od najstarijih i najznačajnijih crkava s ovih prostora građena u 9. stoljeću, a oni nakon što na objasniše put, upitaju odakle smo? Kada smo im rekli da smo iz Zagreba, kad i oni su iz Zagreba. Imaju stan u Tkalčićevoj ulici i tu vilu koju izdaju turistima, pa su 6 mjeseci u Ohridu, a 6 u Zagrebu. Da bi stvar bila još zanimljivija Prezivaju se Frgačić, a to je prezime iz Drage Bašćanske na Otoku Krku gdje mi imamo vikendici i poznajem im rođake. Možete misliti kada smo se rastali i koliko je priče palo. Biti na Ohridu, a ne posjetiti crkvu svetog Nauma u kojoj su jedno vrijeme živjeli Sveti Ćiril i Metod i širili pismenost među slavenskim narodima, kao da ste bili u Puli na niste vidjeli Arenu. Do Svetog Nauma reportaža može se brodom iz grada ili cestom. Mi smo odabrali ovu drugu varijantu. Nakon četrdesetak kilometara od grada vijugavom cestom dolazimo na parkiralište koje je nekoliko stotina metara udaljeno od samog manastira. Na parkiralištu nam jedan čovjek ponudi vožnju čamcem do Nauma, da bi ga vidjeli s jezerske strane i, vjerujte mi da se isplatilo platiti nekoliko stotina denara i doživjeti i čuti neke stvari koji nikada ne bi ste doznali. Ujedno iskrcao nas je pred sami ulaz u manastir. Pred ulazom grupa motorista s mariborskim registracijama. Zaustavljamo i divimo se motorima koji su skuplji od mnogih automobila i razgovaramo s njima. Iz Ptuja su, imaju bajkerski klub, svi su dobrano ugazili u višu srednju dob imaju klupske jakne koje krase velike crvene zvijezde petokrake, upravo onakve kakve je netom prije njihov premijer Janez Janša zabranio proglasivši ih simbolom totalitarizma. Znam da ljudska mašta nema granica, pogotovo kada je kič u pitanju, ali Sveti Naum me je šokirao. I tu sam bio nekoliko puta, ali ovo što danas tamo možete vidjeti nema veze s onim što je nekada bilo. Crkva je ostala ista, ali dozidan je „konak“ koji je navodno nekakav hotel. U starom konaku živi samo jedan monah i njegovi pomoćnici laici od kojih jedan prodaje svijeće, suvenire i ulaznice za crkvu. Na Ohridu se plaća ulaz za sve crkve. Taj je bio dobrano uveseljen, u suvenire spada i manastirska rakija koja je skuplja od najskupljeg viskija, ali dobri čovjek je daje na probu, tako sam je i ja zajedno s njim probao, budući da ja nisam taj dan bio jedini jer nekoliko stotina ljudi pristiglo je što brodovima, automobilima i autobusima možete samo zamisliti kako je taj dragi laik izgledao na kraju dana. U manastiru je i grob Svetog Nauma pored kojeg posjetioci kleknu i naslone glavu da bi „čuli“ otkucaje njegovog srca, a „otkucaji“ su huk potoka koji se odvajaju od obližnjeg izvora Crnog Drima i ispod manastira utječu u jezero. Pošto je manastir udaljen samo stotinjak metara od Albanske granice, sjećam se kada sam prvi puta tamo bio, vidjeli smo albanske vojnike s uparenim puškama na posjetioce, a danas je granica s Albanijom otvorena, idemo preko, jer kada smo već tu što ne bismo vidjeli i to čudo. Na makedonskoj granici totalna dosada, pa valjda zbog toga nam je trebalo dobrih petnaestak minuta da nam se digne rampa iako smo bili jednini automobil. Carinici nam kažu da je prije nas bio jedan automobil iz Osijeka, koji se okrenuo i vratio u Makedoniju. Mi smo uporni i htjeli bismo ručati, jer su nam rekli da u Albaniji jedinio možemo jesti ohridsku pastvu, jer je njen ulov u Makedoniji zabranjen. Idemo na ručak! Albanski granični prijelaz moderan i granična procedura upola kraća nego na izlasku iz Makedonije. Prvi albanski grad uz jezero je Pogradec. Do grada koji je samo koji kilometar od prijelaza brojim stotinjak betonskih bunkera i veliki broj drvenih bandera koje imaju zašiljene vrhove. Kasnije nam kažu da su te bandere bile postavljene zbog toga da se jugoslavenski padobranci nabiju na njih u slučaju invazije. Mašta stvarno radi svašta! 44 Pronalazimo novi lijepo uređen restoran na samoj obali jezera s čije terase gledamo u hrpetine smeća nataloženog po pješčanoj obali. To su uglavnom plastične flaše i vrećice. Jeli smo pastrvu koja naravno nije bila iz jezera, a „maštoviti“ kuhar tako ju je „dobro“ priredio da je imala okus humusa pomiješanog s nekom masnoćom. Za iste pare mogli smo u Ohridu uživati u makedonskim gurmanlucima, ali se onda ne bi mogli pohvaliti da smo bili u Albaniji. Došli smo i do Podgradeca i vozili se cestom kakve su danas sigurno u Afganistanu. Toliko rupetina na stotinjak metara teško je izdupsti prirodnim putem. U jednoj samoposluzi kupili smo flašu Skender Bega za koji dam je prodavač rekao da košta 10 eura, ali da ne primaju metalne novce nego samo papirnate novčanice. Pošto smo imali samo krupne i nije nam mogao izvratiti pristao je da uzme kovanice i kada sam mu ih pružio na dlanu uzeo je samo 5 eura. Znači u metalnim eurima albanski konjak jeftiniji je za duplo! Ohrid napuštamo preko planinskog prijevoja Galičnik. To jutro je otvoren za promet, jer je cesta bila blokirana snježnim nanosima koji su pali prošle, oštre, zime. Penjemo se cestom prema vrhu planine i jedini smo automobil na putu. Pred samim prijevojem nailazimo na snježne nanose visoke preko 5 i duge nekoliko stotina metara , kroz koje su cestari raskrčili dio ceste širok taman toliko da propusti jedan automobil, ali vraže, upravo ovdje na preko hiljadu metara planinske visine i provalije od nekoliko stotina metara u pola prolaza evo ide jedan Yugo 45. On se jedva, na pola uvukao u neku rupu, a mi na milimetar prošli pored njega i provalije i spustili se do Prespanskog jezera. To jezero pamtim iz davnih dana kada su po njemu ribarili ribari u neobično oblikovanim drvenim čamcima istim kao i na Ohridu. Danas, jezero je zapušteno, svugdje raste samo trska i šaš, i propadaju zgrade radničkih odmarališta iz vremena „mraka“. Prolazimo i pored bolnice koja je ne tako davno bila rehabilitacijski centar, a danas se polako pretvara u ruševinu. Kraj jezera smo se samo provezli, jer nismo imali gdje svratiti i produžili u Bitolu. U gradu, jedva smo pronašli mjesto za parkiranje u blizini čuvene Bitolske čaršije i Široke ulice u kojoj je bilo smješteno 12 konzulata u vrijeme Otomanskog carstva. Taj drevni slavenski grad na čije područje su Slaveni došli u 6. i 7. stoljeću, u tursko doba bio je drugo sultanovo sjedište. Sačuvan je sultanov IDENTITET/ BR. 169 / 2012. dvor i harem na svakoj kući u kojoj je bio konzulat stoji spomenploča i vije se zastava zemlje kojoj je nekada pripadao. Pored džamije je pravoslavna crkva, a u centru glavne ulice katolička je crkva. U Bitoli je vojne nauke u tadašnjoj vojnoj školi učio osnivač moderne Turske i njen prvi predsjednik Kemal Ataturk, čija je spomen soba jedna od najposjećenijih znamenitosti. Nakon Ohrida i Skopja Bitolu svakako treba posjetiti. Posljednji dan našeg boravka u Makedoniji ostavili smo za Skopje. U tom gradu boravio sam desetak puta. Posljednji put sam bio prije desetak godina i mislio sam da ga dobro poznajem. Međutim, sada ga nisam mogao prepoznati. To je danas potpuno drugi grad. Nad gradom kojeg su poslije potresa 1964. godine planirali i gradili najveći svjetski arhitekti, izvršen je urbanocid! Naprosto je nevjerojatno koliko ljudska mašta može pokvariti i uništiti sklad kićenjem i stvaranjem bezvrijedne, ali nadasve skupe i kićene arhitekture. Na malom trgu je Trijumfalna kapija, kopija pariške, spomenik Aleksandru makedonskom, Filipu, bugarskom caru Samuilu, vođama Ilindenskog ustanka i još mnogi kojih se ne mogu sjetiti. A da bi sve izgledalo „starije i ljepše“, fasade okolnih zgrada građenih modernim stilom nakon potresa, dobili su novu neobarokne fasade koje na tim zgradama pristaju „ko’ šaka na oko“. S duge strane Vardara gradi se novi parlament, Sobranje u neogrčkom stilu, novo kazalište u neobaroknu, a kao vrhunac svega je umjetnička instalacija jedne umjetnice koja je uz Vardar posadila 2 vrbe i za to „umjetničko djelo“ dobila 250 hiljada eura. Otkuda milioni za to unakazivanje Skopja nitko ne zna. Domaći se čude i zgražaju, te ukazuju na premijera pripadnika probugarske partije VMRO-DPMNE, koja želi dokazati da su Makedonci jedan od najstarijih evropskih naroda. To će biti vrlo teško, jer konkurencija su im Srbi i Hrvati čiji kvazi povjesničari „dokazuju“ da su ti narodi nastali direktno od ameba, jednino je teško dokazati koja je ameba bila starija. Puni prelijepih utisaka napuštamo Makedoniju i Skopje u kojem je pred dva dana uhapšena grupa albanskih terorista. Ulazimo u Srbiju, prolazimo kroz Preševo i na radiju čujemo da je samo nekoliko sati ranije u tom gradiću na jugu Srbije uhapšena grupa od 8 albanskih terorista. Žurimo za Zagreb i zadovoljni smo time da su kod nas Albanci, za sada, samo okupirali gradske tržnice na kojima preprodaju voće i povrće iz Makedonije.■ IDENTITET/ BR. 169 / 2012. Skopska trijumfalna kapija Uljepšavanje moderne arhitekture u Skopju Budući parlament i kazalište u Skopju Spomenik Aleksandru makedonskom u Skopju 45 izvan granice S I R I J A POLIGON REGIONALNIH INTERESA I SUKOBA G Piše: GORAN MRDAKOVIĆ rađanski rat u Siriji ušao je u novu, bespoštednu fazu. Borbe su daleko intenzivnije nego prije, što je rezultat jačanja pobunjeničkih snaga. U krajnje zaoštrenoj situaciji u kojoj se milost sa obje strane sve rjeđe traži ili daje oni puno lakše regrutiraju nove borce, pogotovo uz pomoć u naoružanju i ostalom materijalu koju dobivaju izvana. Režim ih pokušava slomiti masivnom i nediskriminiranom upotrebom vatrene moći. Sa obzirom da je broj onih koji su se spremni boriti za predsjednika Assada sve manji, oslanjanje na artiljeriju, zrakoplovstvo i tenkove kojih ima u izobilju jedino je što mu preostaje. Međunarodne mirovne inicijative su propale, a naznaka o bilo kakvom kompromisu za sada nema, i vjerojatno ih neće biti sve dok je sadašnji predsjednik na vlasti. U međuvremenu, broj ljudskih žrtava ubrzano raste prešavši brojku od 25 tisuća. Iz zemlje je u Tursku, Libanon i Jordan pobjeglo najmanje 200 tisuća ljudi, a broj izbjeglica unutar Sirije procjenjuje se na oko milijun i po. Ono što je pogotovo zabrinjavajuće je da sukob neumitno klizi prema vjerskim pod- jelama. Manjinski Alaviti, sekta islama relativno bliska šitima, čine oslonac režima i snaga koje se za njega bore. Kršćani, također manjinska grupacija, ga još uvijek podržavaju jer se boje da bi Assadovu sekularnu diktaturu mogla zamijeniti neka forma islamizma u kojoj će biti diskriminirani ili proganjani. Većinski suniti uglavnom su se, pasivno ili aktivno, identificirali sa pobunjenicima. Pobunjeničke snage, usprkos tijelima kao što je Sirijsko nacionalno vijeće koje ih predstavlja u svijetu ili Slobodna sirijska armija koja službeno objedinjuje oružane formacije u zemlji još uvijek su labava koalicija različitih skupina bez definirane vizije kako dobiti rat, a kamoli što napraviti poslije njega. Za sada su iz cijelog tog kaosa i tragedije profitirali jedino Kurdi, koji su bez ispaljenog metka preuzeli kontrolu nad dobrim dijelom sjeveroistočnog dijela Sirije gdje čine većinu. Teška i komplicirana situacija u zemlji ide ruku pod ruku sa kompleksnim položajem koju Sirija sada ima u politici Bliskog istoka. Od početka građanskog rata preko nje se prelamaju interesi, planovi i sukobi njenih susjeda, ali i velikih sila. Veliki ulog u očuvanju sadašnjeg režima svakako ima 46 Iran. Dvije zemlje su saveznici već tridesetak godina. Spojilo ih je neprijateljstvo prema Izraelu sa jedne, i režimu Saddama Huseina sa druge strane. Sirija, kao većinski arapska i sunitska zemlja, omogućava Irancima da ukažu na to savezništvo kao na dokaz da njihova ambicija prema regionalnom vodstvu ne mora zapeti na tradicionalnom sukobu između arapsko-sunitskog i perzijsko-šiitskog nasljeđa. Nadalje, sirijski geografski položaj omogućava Iranu prozor na Mediteran, što još ne igra bitnu ulogu, ali bi moglo u budućnosti. Od vitalne važnosti je pristup Libanonu. U partnerstvu sa Sirijcima, Iran je odigrao ključnu ulogu u podizanju Hezbolaha koji okuplja libanonske šiite. Time je ne samo ojačao izoliranu i udaljenu skupinu svoje braće po vjeri, nego je stvorio i značajno oružje protiv Izraela što je jasno demonstrirano sukobom na jugu Libanona 2006. IRANSKA PODRŠKA ASSADU Tisuće raketa kratkog dometa koje Hezbolah može lansirati na njihovu zemlju predstavlja značajan faktor u razmišljanju izraelskih vođa u nizu odluka, pogotovo onoj hoće li narediti zračne napade na iranska nukIDENTITET/ BR. 169 / 2012. learna postrojenja. Navedene strateške prednosti biti će izgubljene ili značajno umanjene preuzmu li pobunjenici vlast u Siriji. Zbog toga Iran nastavlja podržavati sadašnji Assadov režim na sve moguće načine, svjestan da će u slučaju njegovog pada njegov status regionalne sile pretrpjeti snažan udarac. Naftom bogate monarhije Perzijskog zaljeva, okupljene u Zaljevsko vijeće za suradnju i predvođene Saudijskom Arabijom, čvrsto su odlučile zadati Iranu upravo takav udarac. One u svom sjevernom susjedu vide agresivnu silu koja je odlučna promijeniti odnos snaga u regiji na njihovu štetu, koja je u mogućnosti prekinuti tankerski promet Zaljevom kad to zaželi i čija propaganda opasno djeluje na njihove podanike, pogotovo šiite koji u monarhijama čine značajnu i često diskriminiranu manjinu. Slamanjem iranskog utjecaja u Siriji ozbiljno bi narušili iranski prestiž i njegov upliv u arapski svijet, te barem djelomično kompenzirali pojačan utjecaj Irana na Irak. Tradicionalna suprotstavljenost dvaju glavnih pravaca islama također je faktor u njihovom odlučivanju, pogotovo kad je u pitanju duboko konzervativna saudijska dinastija. Poticaj za akciju je i činjenica da je Assadov režim sekularna diktatura sa korijenima u revolucionarnom arapskom nacionalizmu Ba’ath partije, starom neprijatelju monarhija Bliskog istoka. Saudijska Arabija i Katar glavni su dobavljači oružja pobunjenicima, koristeći kanale koji idu preko Iraka, Libanona i u posljednjih nekoliko mjeseci Turske. Pored oružja, doniraju i velika novčana sredstva, a katarska satelitska televizija Al Jazeera koja ima golem utjecaj na javno mijenje u regiji potpuno se stavila na stranu pobunjenika. Izbor grupacija kojima se oružje i novac šalju u skladu je sa ideološkim usmjerenjem donatora, što u saudijskom slučaju podrazumijeva tvrdokorne islamiste. Dogovorom sa Amerikancima određeno je doduše da će se iz pomoći izuzeti ekstremističke skupine, ali na kraju ostaje činjenica da se vizija budućnosti Sirije koju ima Saudijska Arabija bitno razlikuje od one koju ima Zapad. Za budućnost Sirije životno je zainteresirana Turska koja sa njom dijeli dugu granicu. Njeni odnosi sa Assadovim režimom prije sukoba su bili odlični. Spajala ih je jaka ekonomska suradnja i zajednički interes u obuzdavanju kurdske manjine u obje države. Neko vrijeme nakon početka pobune Turska je pokušala igrati ulogu konstruktivnog neutralca, ali ju je razvoj situacije prisilio da izabere stranu. IDENTITET/ BR. 169 / 2012. Njen narod, ali i umjereno islamistička vladajuća klasa prirodno su se svrstali uz uglavnom sunitske pobunjenike jednom kada se nasilje razmahalo, a broj mrtvih i izbjeglih počeo rasti. Turci su također procijenili da će pobunjenici u konačnici pobijediti, te da će biti zahvalni onima koji su im dali podršku. Turska odluka značila je naglo zaoštravanje odnosa sa režimom, do toga da se na obje strane granice gomilaju vojne snage, a Ankara je jasno naznačila da ni borbeno djelovanje na sirijskom teritoriju nije isključeno. Turska je sada glavni koridor preko kojeg pobunjenici dobivaju sve vrste pomoći i putem kojeg komuniciraju sa svijetom. No relativni uspjeh pobunjenika u vezivanju režimskih snaga omogućio je Kurdima te zemlje da zauzmu svoj etnički prostor, smješten uz turski dio Kurdistana koji Turska već desetljećima pokušava pacificirati. Za sada su Turci odlučili ne reagirati na taj razvoj događaja, ali našli su se u paradoksalnoj situaciji da bi im uspjeh njihove politike prema pobunjenicima mogao donijeti sigurnosne komplikacije na vlastitom terenu. RUSKO-AMERIČKA PREPUCAVANJA Pored Irana, Assadov najčvršći saveznik je Rusija. Iako se kao razlog često navodi vojno-pomorska baza ili prodaja oružja, stvar je kompleksnija. Baza u Tartusu zapravo je skromno pristanište koje ruska flota koristi tek povremeno i više iz razloga ˝pokazivanja zastave˝ nego zato što joj stvarno treba. Sirija je dugogodišnji kupac ruskog oružja, ali treba naglasiti da su njene financijske mogućnosti relativno skromne, a glasno reklamirane nabavke nove vojne tehnike često ide zajedno sa tihim otpisivanjem dijela starih dugova. No na Siriji Rusija očituje temeljne postulate svoje vanjske politike. Prvo, tu je nastojanje da što više ograniči tendenciju SAD-a da vodi glavnu riječ u kreiranju svjetske politike. Intervencije na Kosovu, Iraku i Libiji, kao i od Zapada podržani politički prevrati scenariji su koje Rusi više ne žele gledati, i spremni su zauzeti vrlo nepopustljiv stav kako bi to pokazali. Drugo je pitanje statusa Rusije kao velike sile. Broj njenih saveznika znatno je opao od vremena Sovjetskog Saveza, i svaki preostali je važan. Štiteći Assadov režim na međunarodnoj sceni i šaljući mu makar simbolične količine oružja, Rusija demonstrira koliko njeno savezništvo može biti dragocjeno. To je i poruka režimima, ne tako različitim od Assadovog, koji čine većinu ruske sfere utjecaja na području bivšeg SSSR-a i drugdje u 47 svijetu. Ako vi budete vjerni nama, biti ćemo i mi vama. U tom kontekstu, Rusima je manje značajno što će se zapravo dogoditi na tlu Sirije, dok god poruka koju šalju jasno dopre do onih kojima je namijenjena. Usprkos oštroj retorici, reakcija SAD-a na sirijsku krizu bila je relativno oprezna. Sadašnja administracija je svjesna da je teško predvidjeti kako će taj sukob završiti. Iako su Amerikanci prilično sigurni da će pobunjenici pobijediti, nema garancija da se na kraju rata neće krvavo obračunati sa manjinama koje su podržavale Assada, ili da u među njima neće prevladati izrazito islamistička, anti-američka struja. Sa obzirom na katastrofalno iskustvo Iraka i još uvijek aktivan rat u Afganistanu, Amerika nema ni snage ni volje da pokuša direktno nametnuti rješenje. Intervencija samo zračnim snagama, u stilu Libije, u ovom slučaju vjerojatno ne bi bila dovoljna za definitivan preokret sukoba, mada nije isključena ako situacija na terenu krene u nepredviđenom i opasnom pravcu. Predsjednički izbori koji se približavaju svom vrhuncu dodatan su faktor opreza u trenutnoj američkoj politici. Sa druge strane, vodeća svjetska sila ne može si dopustiti pasivnost kada se potencijalno mijenja balans snaga na Bliskom istoku. Mora i zadovoljiti onaj dio svoje javnosti i političke elite koji traži da se nešto učini. Najzad, rušenje Assadovog režima prilika je da se zada udarac Iranu, glavnom američkom protivniku na Bliskom istoku. Amerikanci zato prepuštaju Saudijskoj Arabiji, Kataru i Turskoj da odrade glavni dio posla u pomaganju pobunjenika. Vrše pritisak da ta pomoć bude raspoređena frakcijama koje su svima prihvatljive. U međuvremenu, snažno kritiziraju režim i one koji mu pomažu, pogotovo Rusiju. Dojam je da nepopustljiv ruski stav Americi u ovom trenutku odgovara. Daje joj mogućnost da bude retorički žestoka, a da krivnju za neaktivnost međunarodne zajednice po potrebi usmjeri na rusku adresu. Na pitanju Sirije Amerika pokušava izvesti delikatnu točku balansiranja. Nastoji biti dovoljno aktivna da bi bila utjecajna ako se stvari razviju u povoljnom smjeru, i dovoljno rezervirana da bi od cijele situacije mogla oprati ruke ako stvari krenu loše. No SAD, kao i sve navedene zemlje koje na zbivanja u Siriji imaju veliki utjecaj, moraju računati na to da je Bliski istok regija u kojoj se planovi lako izjalove, i da kaotičnost sirijske situacije znači da će većina poteza koje namjeravaju povući u najboljem slučaju biti sračunati, ali visoki rizici.■ treće poluvrijeme KOLIKO PARAOLIMPIJSKE IGRE, KAO SVOJEVRSNI TEST TOLERANCIJE I ŽILAVOSTI PREDRASUDA, MOGU IZMIJENITI ODNOS PREMA ‘RAZLIČITIMA’ MEĐU NAMA KAD NACIONALNA PRIPADNOST PRESTANE BITI PRESUDNA MOŽDA NESTANU I DRUGE PREDRASUDE A ko se ubrajate u one koji su se, ako ni zbog čega onda zbog neke loše partije vaših preplaćenih nogometnih favorita, barem jednom zapitali gdje je nestao izvorni duh sporta kao društvene igre, Paraolimpijske igre u Londonu su ponudile jasan odgovor. Dakako, ukoliko niste prebacivali na neki drugi program kad su emitirani dnevni pregledi zbivanja u Londonu... Paraolimpijci iz 164 zemlje su nam nedvosmisleno pokazali da sportske vrline i ideali kubertenskog razdoblja olimpizma nisu samo olinjala fraza: ne samo zato što se zbog paraolimpijaca ne tuku navijači, što se sami paraolimpijci ne “tuku” milijunima niti daju žestoke i ratoborne izjave, ne baveći se pritom amaterski poviješću poput recimo nekih sportaša koji tobože nemaju nikakav hendikep a brljaju gluposti pa često govore o nekakvim “osvetama”, rado povlače paralele između sporta i povijesnih bitaka, ili recimo uspoređuju Olimpijske igre i Oluju... Paraolimpijci su podsjetili što znači radovanje igri, koju je homo ludens davno zaboravio pod diktatom imperativa sportskog i svakog drugog profesionalizma; podsjetili su nas i kako među nama žive i neki drukčiji ljudi, inače gotovo nevidljivi, također sa svojim ljubavima i strastima prema igri, životu. Samo, eto, oni baš i ne mogu dospjeti na naslovnice, gdje će prije osvanuti Piše: HRVOJE PRNJAK neka lakša ozljeda prvotimca Hajduka, Dinama ili pak Crvene zvezde, nego li rezultatski uspjeh nekog paraolimpijca. Srebrni u bacanju kugle, Darko Kralj, čovjek koji je doslovno prošao mukotrpni put od kome do olimpijskog postolja, sigurno nije slabiji sportaš od recimo Josipa Sesara, bivšeg košarkaša koji je bio veliki talent, ali se eto nikad nije htio odreći komoditeta života u blizini obitelji, pa zato nikad nije ostvario neki unosniji inozemni transfer. A taj maćehinski odnos ne datira od jučer. I hoće reći da ti rezultati nisu jednako vrijedni, jer su naprosto manje korisni “za našu nacionalnu stvar”; pa se zato često spominju tek reda radi, kao da su manje bitni, iako je jedina istina da su samo manje marketinški iskoristivi, govorili li u kategorijama kod nas tek mutiranog mačizma i paternalizma. Istina, i sami paraolimpijci su, čak i ovi s naših geografskih širina, ove godine primijetili kako im se čini da su mediji napokon zainteresiraniji za njihove sudbine i životne priče, no već sa zatvaranjem Paraolimpijskih igara - sve je opet uglavnom bilo po starom. Kao u kakvoj bajci u kojoj rasplet donosi bolno otrežnjenje. NAJVEĆA GLEDANOST DO SADA Tako su, primjerice, srbijanski paraolimpijci - sami sebi organizirali doček na beogradskom aerodromu Nikola Tesla. Paraolimpijski sport je potom naprasno 48 iščezao s malih ekrana, i tko zna kad će se opet na njih vratiti. Uostalom, dnevni sažeci koje je za vrijeme Igara davao HTV bili su tek nešto više od kategorije “daj što daš”. Sasvim sigurno, nije bilo medijskih kalkuliranja na temu - tko će biti “domaćica” u studiju; Mila Horvat, Lana Banely, Mirna Zidarić ili neka četvrta ili peta voditeljica... Studija, naime, nije niti bilo. Otvaranje Paraolimpijskih igara, kao ustalom i zatvaranje, HTV nije prenosio. Iako su u ceremoniji sudjelovali i ponosni hrvatski sportaši, sretni što će i oni pronijeti slavu imena svoje domovine. No, domovina očito nije željela gledati svoje invalidne “ambasadore”. Znači li to da na paraolimpijce još gledamo kroz naočale predrasuda? To jest, znači li to da ih gledamo samo kao invalide, nekoga tko nema ruku ili nogu, ili je teško pokretan? Iskreno, nekad sam i sam - iz neke vrste nelagode, barem sam si to tada tako tumačio - okretao program kad bi uslijedio već nekakav prilog o paraolimpijskom sportu. Jednostavno, nisam razmišljao što sve stoji iza naizgled skromnih rezultata, koji se podrazumijevaju kod gotovo svake “normalne osobe” koja se bavi baš tim sportom (recimo, bacanjem kugle ili diska). Još točnije, nisam se želio suočavati s vlastitim predrasudama. Međutim, to više ne radim. Jer, da, notorna je istina da jedan LeBron James može daleko više skočiti od bilo kojeg invalidnog IDENTITET/ BR. 169 / 2012. Paraolimpijci su podsjetili što znači radovanje igri, koju je homo ludens davno zaboravio pod diktatom imperativa sportskog i svakog drugog profesionalizma; podsjetili su nas i kako među nama žive i neki drukčiji ljudi, inače gotovo nevidljivi, također sa svojim ljubavima i strastima prema igri i životu košarkaša prikovanog za kolica, ali to ne znači da je njihova ljubav prema sportu manja. I zato je odlazak invalidnih osoba na Paraolimpijadu uspjeh sam po sebi. A mogućnost uživanja u njihovoj iskrenoj radosti uspjeh svakog od nas, tobože normalnih. Prepoznala je to i publika u Londonu, ali i televizijska diljem svijeta, pa su ove Paraolimpijske igre po gledanosti nadmašile i najoptimističnije procjene organizatora. Natjecanja je gledalo više gledatelja nego na ijednim Igrama do sada. Prodano je oko 2,7 milijuna ulaznica, ili oko 900.000 više nego u Pekingu, prije četiri godine!, Kod nas se još uvijek, unatoč odredbama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (izvorno iz 2002.), malo koja osoba s invaliditetom može pohvaliti da se ubraja u jednu od 24 osobe koliko su tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti i druga državna tijela (kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini) dužna zaposliti po toj obvezi pozitivne diskriminacije. Inače, isti zakon predviđa obvezu zapošljavanja najmanje jedne osobe s invaliditetom na svakih 19 zaposlenih do 31. prosinaca 2016. godne, te najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih 16 zaposlenih do zadnjeg dana 2020. godine. IDENTITET/ BR. 169 / 2012. LJUDI POPUT NAS Paraolimpijci iz Srbije se pak nadaju da će njihovi sportski uspjesi “makar otvoriti put” da se stvore uvjeti za adekvatan tretman osoba s invaliditetom: “Volio bih da to počne od sportaša, jer su oni neka avangarda u svakom društvu. Vidjeli smo kakav je tretman Igara i ovih ljudi koji su sudjelovali na njima u Velikoj Britaniji. Tvrtim da je takav tretman i u svim drugim zemljama koje su na adekvatnom kulturološkom nivou”, komentirao je šef misije Paraolimpijskog komiteta Srbije Zvonimir Rot. “Za nas je to sve naporno, mnoga prijevozna sredstva nisu prilagođena. Kombijem je, na primjer, jako teško putovati do Turske i po 26 sati ako ste u kolicima. Putovanje avionom je mnogo bolje, ali za njega obično nema novca. Ipak, trudimo se”, kazala je o položaju paraolimpijaca Mirjana IlićĐuričin, koja je nastupila u gađanju iz zračnog pištolja. Zakoni o zabrani diskriminacije i zapošljavanju, barem na papiru, omogućili su jednake mogućnosti za školovanje, zapošljavanje i sudjelovanje u društvenom životu osobama sa invaliditetom. Dakako, prije svega formalno, jer je obavezu zapošljavanja invalidnih osoba ispunilo manje od polovine firmi u Srbiji. Ono po čemu su invalidni sportaši 49 “integrirani” u medijskih svijet “normalnih” sportaša je svojevrsni izolacionizam, zbog kojega se ignoriraju rezultati drugih, a razvikuju samo vlastiti, što je dokazano uspješan put u samoizolaciju i zaljubljenost u “vlastitu veličinu”. Daleko od poimanja sporta kao festivala različitosti, u kojem nas i tuđi uspjeh treba motivirati, a ne razočarati. Smanjivanju predrasuda sasvim sigurno nisu doprinijela niti “velika” medijska otkrića, kao recimo ono o navodnoj jagmi paraolimpijaca za - kondomima. Naime, objavljeno je kako je još uoči Olimpijskih igara, sudionicima obaju događaja podijeljeno ukupno oko 150.000 kondoma. Pa se u najboljoj tradiciji senzacionalizma pohitalo kojekakvim stručnjacima koji su pokušali “odgonetnuti” toliku potražnju. Zamislite, oni razmišljaju o seksu! No, i to je nekakav napredak do kolektivne spoznaje kako su i invalidni sportaši - ljudi poput svih nas. A to što ne uspijevamo ne vidjeti njihove tjelesne hendikepe, zapravo i nije čudno na prostorima gdje je i nacionalna pripadnost - dakle, nešto što tijelo ne odaje - još uvijek važan, za neke i presudan identifikacijski “znak” po kojem nekoga treba ili ne treba prihvatiti, simpatizirati, poštovati. Pa se sad vi mislite tko je tu zapravo limitiran...■ INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA ►Pučki pravobranitelj Štiti ustavna i zakonska prava građana pred državnom i lokalnom upravom, te središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije Opatička 4, Zagreb Tel: +3851 48 51 855 Fax +3851 63 03 014 E-mail: ombudsman@inet.hr www.ombudsman.hr ►Savjet za nacionalne manjine RH Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini Mesnička 23, Zagreb tel. 01/4569-286 fax. 01/ 4569-297 e-mail: savjet.nac.manjine@vlada.hr www.savjet.nacionalne-manjine.info ►Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom, promocijom i poštivanjem ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u RH Mesnička 23, 10 000 Zagreb Tel: 01 4569 358 Fax: 01 4569 324 E-mail: nacionalne.manjine@vlada.hr ►Centar za ljudska prava Prati stanje ljudskih prava, informira i educira o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva Kralja Držislava 6, Zagreb Tel: +3851 46 36 547 Fax: +3851 46 53 010 www.human-rights.hr ►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena Miramarska 11b, Zagreb Tel: +3851 46 13 630 Fax: +3851 46 13 650 hho@hho.hr www.hho.hr ►Srpsko narodno vijeće Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u Hrvatskoj Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 48 86 368 Fax: +3851 48 86 372 E-mail: ured@snv.hr www.snv.hr ►Srpski demokratski forum Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i prava nacionalnih manjina Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 49 21 862 Fax: +3851 49 21 827 E-mail: zagreb-sdf@sdf.hr www.sdf.hr ►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Krovna organizacija koja promovira kulturu i stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj Berislavićeva 10, 10000 Zagreb tel/fax. 01/4872-480 e-mail: skdprosvjeta@skdprosvjeta.com www.skdprosvjeta.com ►Privrednik Srpsko privredno društvo Preradovićeva 18/1, Zagreb Tel: +3851 48 54 478 Fax: +3851 48 54 478 E-mail: ured@privrednik.net www.privrednik.net ►Zajedničko vijeće općina Vukovar Štiti ljudska, građanska i manjinska prava srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji Eugena Kvaternika 1, Vukovar tel: +385 32 422 750 fax: +385 32 422 755 e-mail: zvo@vu.t-com.hr www.zvo.hr ►GONG Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u političkim procesima Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445; E-mail: gong@gong.hr www.gong.hr ►Projekt građanskih prava Sisak Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava Rimska 6, Sisak Tel: +385 44 571 752 Fax: +385 44 521 292 E-mail: pgp-sisak@srpsisak.hr www.crpsisak.hr ►Ženska mreža Hrvatske Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj Tel/Fax: +385 51 233 650 koordinatorica@zenska-mreza.hr www.zenska-mreza.hr Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave zaštitom i promocijom prava žena ►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih prava Savez nevladinih organizacija koje rade na ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava, razvoju demokracije i vladavine prava Gornjodravska 81, Osijek Tel: +385 31 284 320 Fax: +385 31 284 321 E-mail: lsc@os.t-com.hr www.lsc.hr Članice koalicije: Centar za građanske inicijative Poreč, Partizanska 2b Tel: +385 52 428 586 Fax:+385 52 452 746 E-mail: cgiporec@zamir.net www.cgiporec.hr 50 Centar za mir, nenesilje i ljudska prava Osijek, Trg Augusta Šenoe 1 Tel: +385 31 206 886 Fax: +385 31 206 889 E-mail: centar-za-mir@centar-za-mir.hr www.centar-za-mir.hr Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32 Tel: +385 32 413 319 Fax: +385 32 413 317 E-mail: centar-za-mir@vk.t-com.hr www.center4peace.org Dalmatinski odbor solidarnosti Split, Šetalište Bačvice 10 Tel/Fax:+385 21 488 944 E-mail: info@dos.hr www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr HOMO Pula Pula, G. Martinuzzi 23 Tel: +385 52 505 976 Fax: +385 52 506 012 E-mail: homo@pu.t-com.hr Organizacija građanske inicijative Osijek Tel/Fax: +385 31 582 290 www.ogi.hr Odbor za ljudska prava Karlovac Karlovac, Vraniczanyjeva 6 Tel: +385 47 600 634 Fax: +385 47 616 365 E-mail: chr-ka@ka.t-com.hr www.sigmacentar.hr Srpski demokratski forum www.sdf.hr Udruženje za mir i ljudska prava Baranja Bilje, Petefi, Šandora 78 Tel/Fax: +385 31 750 892 E-mail: baranja@inet.hr www.udruzenje-baranja.hr ►Kuća ljudskih prava Selska 112c, Zagreb Tel: +3851 64 13 710 Tel/fax: +3851 64 13 711 kontakt@kucaljudskihprava.hr www.kucaljudskihprava.hr Osnovana u cilju promicanja, razvitka i unaprjeđenja zaštite ljudskih prava Osnivači Kuće ljudskih prava su: Centar za mirovne studije Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. Građanski odbor za ljudska prava Udruga za promicanje istih mogućnosti Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja www.identitet.info IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
© Copyright 2024 Paperzz
