Glasilo o
duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu
i položaju
Bošnjaka/Muslimana
u Crnoj Gori
Avgust, 2010. godine
Broj 16
www.forumbosnjaka.com
Godina V
Obelježavanje Dana Srebrenice
web: www.forumbosnjaka.com
mail: info@forumbosnjaka.com
REVIJA
FORUM
SADRŽAJ
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom identitetu i položaju
Bošnjaka/Muslimana
u Crnoj Gori
IZDAVAČ:
Forum Bošnjaka / Muslimana
Crne Gore
IZ NAŠEG UGLA
Povodom petnaeste godišnjice zločina u Srebrenici
NESHVATLJIVA AMNEZIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
HRONIKA
I nakon posljednjih lokalnih izbora
U CRNOJ GORI BEZ BITNIJIH PROMJENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
Izmjene izbornog zakonodavstva odložene za septembar
JOŠ JEDNO ODLAGANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Prvi rezultati Vladinog projekta povratka raseljenih iz Bukovice
USELJENE PRVE KUĆE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Presuda za ratni zločin u logoru Morinj
ŠESTORICA OSUĐENIH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
U Haškom Tribunalu izrečene nove presude za genocid u Srebrenici
NOVE PRESUDE ZA GENOCID . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Otkriven grb na zgradi bivšeg Turskog poslanstva na Cetinju
PEČAT SLAVNOG VREMENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Održani i Drugi crnogorsko - turski susreti prijateljstva
RASPRAVA O DINASTIJI CRNOJEVIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
***
PREDSJEDNIK SAVJETA:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
PREDSJEDNIK
UPRAVNOG ODBORA:
Mirsad Rastoder
ADRESA:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
e-mail:
info@forumbosnjaka.com
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
***
KOORDINATORI:
Melita Rastoder
Adnan Prekić
***
Turska agencija za međunarodnu saradnju i razvoj(TIKA) uređuje Petnjicu kod Berana
USKORO PRVA MODERNA ULICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
GRAFIČKA PRIPREMA:
Adil Tuzović
KRITIČKE PARALELE
Manifestacije povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici
MRLJA NA SAVJESTI MEĐUNARODNE ZAJEDNICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
Rifat Rastoder
SRAMOTA KOJA JOŠ ČEKA OBJAŠNJENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
Paraschiva Badescu, šefa Misije OSCE u Crnoj Gori
ČUVAJTE SE ZABORAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore
POSLJEDNJA LINIJA ODBRANE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
avgust, 2010. Revija FORUM
***
ŠTAMPA:
Grafokarton, Prijepolje
TIRAŽ: 2000
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum se
upisuje u evidenciju medija.
3
r e v i j a
SADRŽAJ » » »
Dr Haris SilajdŽić, predsjedavajući Predsjedništva BiH
APEL EVROPSKOJ UNIJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Reisu-l-ema dr Mustafa Cerić
DOVA ZA BUDUĆNOST. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
REKLI SU O SREBRENICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
Dan sjećanja iz drugog ugla
SKICA ZA SCENARIO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
Piše : Mirsad Rastoder
DRUŠTVO
U susret novom popisu
POKUŠAJ NOVOG RASPAMEĆIVANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Piše: Omer Mehedović
Peta bošnjačka Sehara u Plavu i Gusinju
KAKO DO OPŠTINE I IDENTITETA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
Kutak za dokone
TEFERIDŽ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
Piše: Ervin Spahić
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
Izložba slika Džengisa Režepagića u Podgorici
ZVIJEZDA TJERA MJESECA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
SLIKA JE KAO PJESMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
Piše: Ferid Muhić
Bilten „Bihor“ prerasta u ozbiljno bošnjačko glasilo u Luksemburgu
KO TO TAMO PIŠE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
Piše: Faiz Softić
O jeziku „mikrofonskom“
AKCENTI KAO NA ŠTRAFTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
Piše: Bratislav Kokolj
Muzičko nasljeđe Crne Gore: Hamdije Šahinpašića
ŽIVA ETNOMUZIČKA RIZNICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
Piše: Rajko Cerović
REPORTAŽA
Priča iz zavičaja
ZAKOPANO ZLATO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45
Piše: Remzija Hajdarpašić
FELJTON
Rifat RASTODER: Pravo na ime (II)
KO SU I OD KADA BOŠNJACI CRNE GORE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
VJERSKI POJMOVNIK
RAMAZANSKI POST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
4
avgust, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « IZ NAŠEG UGLA
Povodom petnaeste godišnjice zločina u Srebrenici
Neshvatljiva amnezija
Minula je još jedna godišnjica genocida u Srebrenici. Još jedna masovna
dženaza identifikovanih žrtava. Još
jedan skup kajanja i sjećanja. Sve više i
riječi i gestova za poštovanje i nadu, ali
i onih koji teško da se i mogu objasniti.
U Potočarima kod Srebrenice – mjestu nekadašnjeg sabirnog centra većine od preko 8000 srebrenički žrtava,
11. jula tekuće 2010. godine, u prisustvu više desetina hiljada ljudi, obavljena je dženaza 775 novoidentifikovanih
žrtava. Deženazi su, između ostalih,
prisustvovali i: predsjednik Crne Gore,
Filip Vujanović; predsjednik Srbije, Boris Tadić; predsjednik Vlade Republike
Turske, Redžep Taip Erdogan, te predsjednici i drugi visoki zvaničnici ostalih
država regiona, Evrope i svijeta. Posebnim porukama i apelom da se slično
nikada više ne ponovi, oglasili su se i
predsjednik SAD-a Barak Obama, kao i
britanski premijer Dejvid Kameron.
I u Crnoj Gori, dva dana ranije - upravo na dan prošlogodišnjeg usvajanja
Rezolucije evropskog parlamenta o
Srebrenici, u holu Skupštine Crne
Gore, otvorena je izložba veoma potresnih fotografija i drugih dokumenata o
počinjenom zločinu. Izložbu je, u prisustvu znatnog broja poslanika iz svih
političkih grupacija, otvorio Predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić, a pod njegovim pokroviteljstvom i u organizaciji Foruma Bošnjaka /Muslimana Crne Gore, istog dana
naveče, u sali Crnogorskog narodnog
pozorišta održana je prigodna akademija na kojoj su govorili: Rifat Rastoder,
potpredsjednik Skupštine Crne Gore
ali i autor Deklaracije i inicijator usvajanja Rezolucije o Srebrenici; Paraskijeva
Badesku, ambasador OSCE-a u Crnoj
Gori; te Ranko Krivokapić, predsjednik
Skupštine Crne Gore. Besjedama je prethodio poetsko – muzički omaž „Suze
Srebrenice“, sa stihovima Abdulaha
Sidrana i kompozicijom „TEWBA“, prof. Senada Gačevića, u režiji Huseina-
Bata Dukaj i organizaciji čelnika Foruma B/M - Mirsada Rastodera i Huseina – Cena Tuzovića.
Teško da je, međutim, moglo ostati
nezapaženo da se u Crnoj Gori ni
povodom novoustanovljenog evropskog Dana sjećanja na žrtve srebrenice,
osim pomenutih predstavnika Skupštine, OESC, Evropske Komisije i Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore,
niko drugi – kako iz vladinog, tako i tzv
nevladinog sektora - nije ni oglasio.
Posebno je začuđujući muk Minist arstva za ljudska i manjinska prava,
nacionalnih vijeća Bošnjak i Muslimana, te brojnih drugih „zaštitnika“ pravde i zagovornika suočavanja sa istinom
o događajima iz posljednje jugoslovenske tragične ratne drame. Uz časne izuzetke, nijesu se ni ovom prilikom proslavili ni tzv javni, kao ni „nezavisni“
mediji.
Riječju, još je dosta neshvatljive
amnezije ili suzdržanosti, svejedno je.
Nikakva satisfakcija nebi smjela biti
to što ni u ostalim državama regiona,
kao ni većini članica same Evropske
Unije, situacija ništa nije bila bolja.
U Beogradu, uprkos nedavnom us-
avgust, 2010. Revija FORUM
vajanju rezolucije o osudi zločina u
Srebrenici, u noći između 10. i 11. jula,
centar je osvanuo pod plakatama sa
natpisom: „Srećan Vam 11. jul – dan
oslobođenja srpskog naroda Srebrenice“.
Još tužnija je situacija u Bosni i
Hercegovini. Dok Bošnjaci i dalje žive
ulogu žrtve iz koje nikako da izađu,
Srbi poriču ili, u najblažem, na sve
moguće načine pokušavaju relativizovati dimenzije zločin. I tako u krug i
nedogled.
Bojati se da će tako biti sve dok
upravo Evropska Unija i UN -e, odnosno najpozvanije njihove institucije,
konačno, jasno ne priznaju zašto je i
kako uopšte i dopušten zločin u Srebrenici, te zašto se i dan danas dopušta gotovo bezobzirno razaranje čak i
onga što je, od države Bosne i Hercegovine, nadživjelo nebrojane zločine.
A ko na to da, makar, podsjeća prije onih kojima je BiH i bošnjaštvo
makar identitetsko izvorište. Nije valjda da je zaokupljenost kojekakvim
manifestacijama i dotacijama već učinila svoje.
5
r e v i j a
IZ NAŠEG UGLA » » »
FLEŠ VIJESTI
Manjinski
narodi
U Crnoj Gori nijesu srazmjerno
zastupljeni u organima državne i
lokalne uprave, u izvršnoj i sudskoj
vlasti, iako to nalaže domaće zakonodavstvo ali i brojni međunarodni
dokumenti koje je Crna Gora dužna da poštuje. To je zajednička ocjena kako izvještaja državnih organa,
tako i civilnog sektora.
I nakon posljednjih lokalnih izbora
U Crnoj Gori bez
bitnijih promjena
Nove knjige
Stigle su kao poklon u biblioteci
Centra za kulturu u Plavu. Donatori
su: Bošnjačko nacionalno vijeće iz
Novog Pazara, Izdavačka kuća
Centar za bošnjačke studije iz Tutina
i "Almanah".
10-4
Jednostranim
proglašenjem
nezavisnosti Kosova nijesu prekršeni međunarodno pravo, rezolucija 1244, ni međunarodni pravni poredak na Kosovu, saopštio
je Međunarodni sud pravde u
Hagu.
Davidova
zvijezda
Roman Zuvdije Hodžića, preveden je na slovenački jezik. Roman
je izdala kuća „Apokalipsa” a prevođenje i štampanje Hodžićevog
romana organizovalo je zavičajno
društvo Plava i Gusinja „Izvor”, najstarije udruženje Crnogoraca u
Sloveniji.
6
Na posljednjim lokalnim izborima u
Crnoj Gori, održanim 22. maja 2010.
godine, u 12. od ukupno 14 opština, vlast su osvojile stranke, vladajuće i na
državnom nivou. Izbori su, šta više,
pokazali jačanje vladajuće koalicije a
pobjednikom se može smatrati SDP,
koja je osvajanjem 10% glasova u Podgorici i tako ostvorila pretpostavku da
od nje zavisi formiranje lokalne vlasti u
glavnom gradu.
U Podgorici, inače, niko nema apsolutnu vlast. Koalcija DPS, Bošnjačka
stranka i Liberalna partija osvojila je 28.
mandata, jedan manje od onoliko koliko je potrebno za apsolutnu vlast u glavnom gradu. Koalicija "Bolja Podgorica,
bolja Crna Gora" osvojila je 24. mandata
a SDP koji je nastupio samostalno 5
mandata.
Koalicija DPS i SDP su zajedno zadžale dosadadšnju apsolutnu vlast u
Bijelom Polju, Baru, Danilovgradu, Rožajama i u Šavniku. U Beranama su te
dvije stranke osvojile više mandata nego na prošlim izborima, pa imaju 19. što
je apsolutna vlast u tom gradu. Te partije dobile su vlast u Žabljaku gdje je do
sada većinu imala opozicija, sada DPS i
avgust, 2010. Revija FORUM
SDP imaju 16 manadata a koalicija "Bolji
Šavnik", 13 mandata.
Opozicija je uspjela da sačuva vlast
jedino u Pljevljima i u Plužinama. Koalicija "Bolja Pljevlja, osovjila je 18 mandata a koalicija "Evropska Pljevlja! 17. U
Plužinama je vlast osovojila SNP. Od
mogućih 30, SNP je osvojio 17 odborničkih mjesta.
U Plavu koalicija SDP-DPS osvojila je
14. mandata , Bošnjačka stranka 8, Bolji
Plav 5, Partija za Gusinje 2, Demokratska unija Albanaca, Demokratski savez
i FORCA po 1 mandat.
U Ulcinju najviše glasova za DPS i
Demokratsku uniju Albanaca, 14, mandata, na drugom mjestu je FORC-a sa 11
mandata, koalicija za "Bolji Ulcinj i SDP
osvojili su po dva mandata. Partija Demokratskog prosperiteta i Demokratski
savez u Crnoj Gori, dobila su po jedan
mandat.
U gradskoj opštini Golubovci, najviše mandata dobila je opozicija, ali ne
dovoljno da bi formirala apsolutnu
vlast, a u Tuzima, pobijedila je koalicija
DPS, Demokratska unija Albanaca i
Bošnjačka stranka sa 11 osvojenih mandata.
r e v i j a
« « « HRONIKA
Izmjene izbornog zakonodavstva odložene za septembar
Još jedno odlaganje
Na usklađivanje izbornog zakonodavstva sa
ustavom, koje između ostalog, predviđa i povoljnije
uslove za učešće lista sa nacionalnim predznakom na
izborima za odbornike i poslanike sačekaćemo još.
Skupština će o izbornom zakonodavstvu raspravljati
najvjerovatnije tek u septembru, pošto nije obezbijeđena dvotrećinska većina za podršku predlogu tog
zakona u parlamentu.
Prema predloženom tekstu zakona koju je pripremila parlamentarna Radna grupa odbornike i
poslanike biraju i pravo da budu birani, imaće jedino
građani sa crnogorskim državljanstvom, ali će ta odredba početi da važi godinu dana od usvajanja predloženih izmjena. U istom tekstu navodi se da će u
raspodjeli mandata učestvovati izborne liste koje su
dobile najmenje tri odsto od ukupnog broja važećih
glasova. Ako nijedna od lista određenog manjinskog
naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice ne
ispuni taj uslov, a pojedinačno dobiju najmanje 0,7
odsto važećih glasova, stiču pravo na učešće u raspodjeli mandata kao jedna zbirna izborna lista sa ukupno
dobijenim brojem važećih glasova. Liste manjinskog
naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice koje
u ukupnom stanovništvu čine do dva odsto, ukoliko,
takođe, ne pređu cenzus, najuspješnija od njih sa najmanje 0,4 odsto važećih glasova stiče pravo na jedan
mandat. U Predlogu se navodi alternativa SNPa i Nove
koji zajtjevaju da u tom slučaju partija mora osvojiti
barem 0,7 odsto glasova, dok iz Hrvatske građanske
inicijative traže da to bude 0,2 odsto.
Izborne liste za izbor odbornika koje na izborima
učestvuju za autentičnu zastupljenost određenog
manjinskog naroda ili manjinske nacionalne zajednice, u slučaju da nijedna od njih ne ispuni uslov, a
pojedinačno dobiju najmanje jedan odsto važećih
glasova, stiču pravo na učešće u raspodjeli mandata
kao jedna zbirna izborna lista sa ukupno dobijenim
brojem važećih glasova, piše u tekstu predloženog
zakona.
Prvi rezultati Vladinog projekta povratka raseljenih iz Bukovice
Useljene prve kuće
Bina i Fahrudin Čutuna prvi su probli led, idućeg
mjeseca u nove kuće vratiće se u još 11 porodica koje
su 1992 1993 izbjegle sa ovog područja
Ministar rada i socijalnog staranja Suad Numanović
posjetio je krajem jula Bukovicu, održao sastanak sa
predstavnicima Udruženja Bukovičana sa kojima je
razgovarao o infrastrukturnom projektu, koji na
osnovu Odluke Vlade Crne Gore implementira Direkcija javnih radova, čiji je cilj stvaranje kvalitetnih uslova za povratak raseljenih građana MZ Bukovica, koji
su taj kraj napustili tokom 1992. i 1993. godine, tako i
za domicilno stanovništvo", saopšteno je iz Ministarstva.
Procijenjena vrijednost za završetak projekta je 4, 5
miliona eura, a Vlada je već uložila skoro polovinu
sredstava, odnosno do kraja ove godine biće utrošeno
više od dva miliona eura.
U Bukovici je već izgrađeno i rekonstruisano 12
stambenih objekata, a u toku je o priključenje na elektrodistributivnu mrežu. Očekuje se da će do kraja
avgusta biti završeni svi radovi. U toku je rekonstrukcija I ostalih infrastrukturnih objekata, izrada pristupnih
puteva I nasipanje lokalnih puteva, rekonstrukcija
elektrodistributtvne mreže i izrada projekta sa geomehaničkim istraživanjima za sanaciju klizišta na lokalnom putu Piperi - Kovačevići.
avgust, 2010. Revija FORUM
7
r e v i j a
HRONIKA » » »
FLEŠ VIJESTI
Nijesam
kriv
Kazali su svi sedam bivših
pripadnika Vojske Jugoslavije
krajem juna na početku glavnog pretresa za zločine protiv
čovječnosti počinjene u Bukovici. Glavni pretres u slučaju Bukovica nastavlja se 21. septembra saslušanjem svjedoka-oštećenih.
Presuda za ratni zločin u logoru Morinj
Šestorica
osuđenih
Bez
dokaza
Tako je Sud za ekstradicije u
Londonu ocjenio zahtjev Srbije
za izručenje bivšeg člana Predsjedništva BiH. Ejupa Ganića za
navodne ratne zločine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. "Nije
mi predočen nijedan novi dokaz koji bi se mogao nazvati up-ečatljivim ili pouzdanim. Ovaj
proces je pokrenut i koristi se u
političke svrhe", rekao je sudija
Timothy Workman obrazlažući
presudu.
Španski
sud
Donio je odluku da vlastima
Bosne i Hercegovine isporuči
Veselina Vlahovića Batka osumnjičenog za desetine ubistava,
silovanja i protjerivanja nesrpskih građana u sarajevskim naseljima Grbavica, Kovačići i Vraca
tokom 1992. i 1993. godine.
8
Viši sud u Podgorici proglasio je
sredinom maja krivim šestoricu pripadnika pripadnika bivše JNA za ratni
zločin protiv ratnih zarobljenika u
logoru Morinj kod Kotora početkom
1990-ih.
Mlađen Govedarica, Ivo Gojnić,
Zlatko Tarle, Špiro Lučić, Boro Gligić i
Ivo Menzalin proglašeni su krivim, jer
su od oktobra 1991. godine do avgusta 1992. godine u logoru Morinj “naređivali i vršili mučenje, nečovječno
postupali i nanosili velike patnje ratnim zarobljenicima i civilima dovođenim sa dubrovačkog područja”.
Govedarica, Gojnić, Tarle, Lučić i
Gligić osuđeni su na zatvorske kazne
od godinu i šest mjeseci do tri godine
i šest mjeseci i njima se odlukom suda
ukida pritvor.
Branioci optuženih u završnoj
riječi tvrdili su kako tužilac nije izveo
vjerodostojne dokaze koji bi potvrdili
optužnicu.
Sa druge strane zamjenica crnogorskog specijalnog tužioca za organizovani kriminal Lidija Vukčević istakla je
da je krivica njih šestorice nedvosmisleno dokazana na osnovu svjedočenja većeg broja oštećenih iz bivšeg
avgust, 2010. Revija FORUM
Sabirnog centra u Morinju, te na osnovu medicinske dokumentacije o
posljedicama mučenja i povredama
bivših logoraša.
Šestorica pripadnika nekadašnje
JNA terete se da su od oktobra 1991.
do polovine avgusta 1992. godine
mučili i zlostavljali više od 160 ratnih
zarobljenika koji su zarobljeni na
dubrovačkom području i odvedeni u
logor Morinj na crnogorskoj obali. U
to vrijeme je crnogorska vlast otvoreno podsticala agresiju na Dubrovačko
područje.
Tadašnji i sadašnji premijer Milo
Đukanović, međutim, izjavio je kako
je za vojni logor u Morinju čuo tek
1997. godine. Bivša državna tužiteljka
za čijeg je mandata pokrenut proces
za slučaj Morinj, a sadašnja predsjednica vrhovnog suda Vesna Medenica
za događaje u tom logoru, kako je
istakla, saznala je slučajno tek 2003.
od hrvatskih kolega na seminaru.
Najviša kazna izrečena je Ivu
Menzalinu, koji je bio kuvar u logoru i
koji je osuđen na zatvorsku kaznu
zatvora od četiri godine. Menzalin je u
bjekstvu, pa je sud naložio njegovo
hapšenje.
r e v i j a
« « « HRONIKA
U Haškom Tribunalu izrečene nove presude za genocid u Srebrenici
Nove presude za genocid
Haški tribunal 10. juna proglasio je
oficire Vojske Republike Srpske Vujadina Popovića i Ljubišu Bearu krivim za
genocid nad muslimanskim stanovništvom u Srebrenici u ljeto 1995. i osudio ih
na kaznu doživotne robije.
Potpukovnik Popović (53), ondašnji
načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa, i pukovnik Beara, koji je istu
dužnost obavljao u Glavnom štabu VRS,
po presudi, imali su "genocidnu namjeru" da unište zarobljene Muslimane
kao etničku grupu, koju su sproveli kroz
operaciju organizovanog strijeljanja oko
7.000 zarobljenih.
Za pomaganje i podržavanje genocida, Tribunal je na 35 godina zatvora
osudio Draga Nikolića (53), koji je bio
bezbjednosni oficir Zvorničke brigade
VRS, utvrdivši da on nije imao genocidnu namjeru, ali da je značajno
doprinio sprovođenju genocida.
Tadašnjem komandantu specijalne
policijske jedinice Ljubomiru Borovčaninu (50), Tribunal je izrekao kaznu od
17 godina zatvora zbog pomaganja i
podržavanja ubistava, istrebljenja i progona. Komandantu Zvorničke brigade
VRS Vinku Pandureviću (51) izrečena je
zatvorska kazna od 13 godina zbog pomaganja i podržavanja ubistva, progona i prisilnog premještanja stanovništva.
Radivoje Miletić (63), koji je bio
pomoćnik komandanta VRS Ratka
Mladića, proglašen je krivim za ubistva,
progon i prisilno premještanje iz Srebrenice i Žepe i osuđen na 19 godina
zatvora. Milanu Gveru (73), takođe Mladićevom pomoćniku, izrečena je kazna
od pet godina zatvora, takođe, zbog
progona Muslimana iz tih enklava.
Otkriven grb na zgradi bivšeg Turskog poslanstva na Cetinju
Pečat slavnog vremena
U prisustvu brojnih zvanica i posjetilaca a u organizaciji
Prestonice Cetinje, NVO "Građanska akcija" i Ambasade
Republike Turske, 17. jula ove godine, na zgradi nekadašnjeg
Turskog poslanstva na Cetinju svečano je otkriven grb.
Otkrivajući grb, ambasadorka Turske u Crnoj Gori Birgen
Kesoglu kazala je da zgrada poslanstva predstavlja simbol
jednog značajnog perioda u istoriji Turske i Crne Gore.
- Ovdje su dvije zemlje razvijale prijateljske odnose što
potvrđuju brojna dokumenta kojih i u muzeju kralja Nikole
ima mnogo. Danas Crna Gora za nas predstavlja jednu od
najprijateljskijih zemalja na Balkanu - kazala je, pored ostalog,
ambasadorka Kesoglu.
Gradonačelnik Prestonice dr Milovan Janković, kazao je da
je postavljanjem grba ispunjen veliki dug prema istoriji.
- Turska i Crna Gora ispisale su veličanstvene stranice
međusobnog odnosa u ratu i miru. Ovaj slavni grb Turske
imperije na njenom nekadašnjem poslanstvu ostaće kao trajni
spomen i svjedok da bez Turske ne bi bilo crnogorske slave,
ponosa i veličine. Danas naše dvije zemlje na temeljima svojih
burnih istorijskih prošlosti streme integracijama u kojima će
se naći jedna pored druge gradeći mostove prijateljstva, saradnje i poštovanja među sobom i sa drugim državama i narodima. To nas ispunjava radošću i gordošću kao što je gord ovaj
grb-spomenik velike Turske imperije koja je ostavila takve
tragove čija slava i veličina u našim dušama vjekovima živi i trajno će ostati da sija sjajem dva tvorca jedne gorostasne istorije
- kazao je Janković.
Dan ranije, u Zelenom salonu Hotela Crna Gora u
Podgorici, professor dr Iber Ortajli održao je predavanje o
istoriji odnosa Crne Gore i Turske.
H.T.
Prva ambasada
Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine Turska i Crna
Gora uspostavljaju diplomatske odnose. Prvi turski
poslanik u Crnoj Gori bio je Halid Bej. Za potrebe brojnog
poslaničkog osoblja, po odobrenju crnogorskog vladara,
turska vlada 1885. godine kupuje kuću Maša Vrbice i
postaje prva zemlja koja je vlasnik nekretnine u Crnoj
Gori. Danas se ova zgrada koristi za potrebe Fakulteta
dramskih umjetnosti.
avgust, 2010. Revija FORUM
9
r e v i j a
HRONIKA » » »
Održani Drugi crnogorsko-turski susreti prijateljstva
Rasprava o
Dinastiji Crnojević
Drugu godinu za redom Forum
Bošnjaka/Muslimana Crne Gore
organizovao je crnogorsko-turske
sus-rete prijateljstva. U okviru ovogodišnjih susreta održana je i
rasprava za okruglim stolom na
temu: Uloga i značaj dinastije Crnojević u istorijskom i kulturološkom sučeljavanju i prožimanju naroda Crne Gore i Turske.
Na samim susretima članovi
društva crnogorsko turskog prijateljstva naveli su da Turska i Crna
Gora imaju bogatu i, po mnogo
čemu, specifičnu tradiciju međusobnih odnosa, koje su karakterisali i prijateljstvo i sukobi ali uvijek
visoko međusobno uvažavanje.
Savremena Turska velika je podrška i oslonac Crnoj Gori u procesima temeljenja novobnovljene države i evroatlantskim integracijama.
Predsjednik društva prijateljstva
potpredsjednik skupštine Rifat Rastoder kazao je da su gotovo sve
velike civilizacije ostavile neizbrisive tragove na Balkanu. Istorijski
događaji kaže Rastoder ne mogu
da se izmijene ali mogu da afirmišu
ono što je podsticaj pozitivnim
civilizacijskih tokovima. "Prirasli
smo uvjerenju da više vjekovna
istorijska upućenost Crne Gore i
Turske uprkos još vitalnom nasleđu i drugačije svijesti obilije upravo i takvim primjerima“ kazao je
Rastoder.
O intezivnim političkim kontaktima dvije zemlje, sve boljoj ekonomskoj, kulturnoj i prosvjetnoj
saradnji govorila je Emine Brigen
Kesoglu ambasadorka Turske u
Crnoj Gori. "Putevi Crne Gore i
10
Turske odavno su se ukrstili. Dvije
zemlje uticale su jedna na drugu
uvijek se međusobno poštovalo. I
danas Crna Gora i Turska dijele iste
vrijednosti demokratiju prava
naroda istražuju zajedničku istoriju“ kazala je Kesoglu.
Druge susrete crnogorsko-turskog prijateljstva otvorio je sekretar
Ministarsva inostranih poslova Mirsad Bibović koji je kazao da unapređenje saradnje u rezličitim oblastima, brojne rođačke i porodične
veze kao i tradicionalno dobri
odnosi između naših građana,kao i
ekonomsko i kulturno povezivanje
dvije džrave daju važan podsticaj
daljem snaženju odnosa Crne Gore
i Republike Turske.
Predsjednik Savjeta Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore Husein Ceno Tuzović podsjetio je da
Forum od osnivanja doprinosio
multietničkom, multivjernskom i
avgust, 2010. Revija FORUM
multikulturnom napretku Crne
Gore i da ovi susreti to potvrđuju.
Središna tema rasprave za tzv
okruglim sto9lom ove godine je
bila. Uloga i značaj Dinastije
Crnojević u istorijskom i kulturološkom prožimanju dvaju naroda i
država.
Više je razloga koji upućuju na
potrebu temeljitijeg osvjetljavanja
uloge Dinastije Crnojević i u kontekstu naznačene teme.
Kao prvo, upravo u periodu vladavine Dinastija CRNOJEVIĆ desio
se i na ovim prostorima vojni i kulturološki susret dvije velike civilizacije - islamske i hrišćanske.
S druge strane, i neki potezi čelnika ove Dinastije još su predmet
različitih tumačenja i doživljaja. Između ostalih svakako je i onaj da je
ondašnji vladar i gospodar Crne
Gore Ivan Crnojević, nakon što je
spoznao realnost da se ne može
r e v i j a
« « « HRONIKA
suprostaviti kud i kamo snažnijoj
vojsci ondašnjeg turskog, odnosno
osmanlijskog carstva, ne samo priznao vrhovnu osmanlijsku vlast,
nego i najmlađeg sina Stanišu sa
još jednim brojem odabranih
mladića otpremio na Vojne škole
upravo u Carigradu.
Treća, čini se još indikativnija je
činjenica to što je Staniša Crnojević, tokom školovanja u Carigradu(1485) primio islam i kasnije,
pod imenom Skenderbeg Crnojević, bio vojskovođa i sandžakbeg
u osmanlijskoj vojsci. Na stranu što
je i prvi prestolonasljednik - stariji
Ivanov sin Đurađ, nakon abdikacije
1496. godine u korist srednjeg brata Stefana, takođe skončao u
Turskoj gdje mu, prema nekim
informacijama, i dalje žive potomci.
Konačno, takođe je činjenica da
je Crna Gora tokom čitavog perioda vladavine Dinastije Crnojević,
za razliku od svih ostalih okolnih
država i naroda i uprkos izrazitoj
disproporciji svih mogućih uporednih parametara sa ondašnjom
neprikosnoveno
osmanlijskom
silom, ipak utemeljila i sačuvala i
današnje ime i sasvim zavidan nivo
državne autonomije.
Da li su i u kojoj mjeri pomenuti i drugi slični potezi čelnika i
članova Dinastije Crnojević bili
izraz objektivne nemoći ili, pak, u
prvom redu izraz državničke mudrosti i želje da se sačuva državotvorna nit, konačno - u kojoj mjeri je
sve to imalo uticaja na kasniji proces neizbježnog kulturološkog sučeljavanja i prožimanja – pitanja su
koja zavređuju objektivan odgovor?
U raspravi su učestvovali: dr Čedomir Drašković, Rajko Cerović, dr
Dragana Kujović, dr Šerbo Rastoder, dr Novak Kilibarda, dr Mile
Bakić, mr Sait Šabotić, dr Mark Camaj, Mašo Miljić, Predrag Malbaša,
te gosti iz Turske: dr Hatice Oruc i
dr Hilmi Ibar.
Husein-Ceno Tuzović
avgust, 2010. Revija FORUM
11
r e v i j a
HRONIKA » » »
Turska agencija za međunarodnu saradnju i razvoj(TIKA) uređuje Petnjicu kod Berana
Uskoro prva moderna ulica
Tek nepunih mjesec ipo dana
od potpisivanja protokola o saradnji čelnika opštine Berane i Turske
agencije za međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA), u Petnjici kod
Berana već se privodi kraju izgradnja prve ulice sa trotoarima i
svim ostalim pratećim sadržajima,
uključujući i posebno uređen prostor sa spomen – česmom naspram novog Doma kulture, pogodnom kako za svakodnevna druženja, tako i za razne kulturn manifestacije. Nova ulica je dužine oko
300 metara a vrijednost projektovanih radova nešto preko 200 hiljada eura.
TIKA je ovu investiciju odobrila
na inicijativu Rifata Rastodera, potpredsjednika Skupštine Crne Gore. Imovinsko-pravne pretpostavke, kao i osnovni projekat saobra-
Petnjica
ćajnice uradila je Opština Berane,
dok su radovi povjereni Kompa-
niji „Soflajn – grupa“
Polja.
iz Bijelog
Pljevljima, od 1642 i sa prekidima
do 1814 godine.
Prvu pilanu u ovim krajevima
podigao je 1929 godine Mehmedbeg Čengić, koja se zvala „Braća
Čengić“, a potom je i Sulejmanbeg Čengić otvorio 1938 godine
novu pilanu, koje su nakon Drugog svjetskog rata, 1948 godine prenesene u Pljevlja i od njih je izrastao KID „Velimir Jakić“, današnji
kombinat Vektra-Jakić.
Više od stotinu bratstvenika je
uživalo u druženju, a mlađi članovi koji prvi put borave u Odžaku
obilazili su mjesto, gdje su ih
domaćini Šerif i Mersudin upoznali sa istorijatom i položajem Odžaka u prošlosti. Obišli su lokaciju
gdje je bila kula Čengića, koja je
uništena u toku balkanskih ratova
i trasu starog vodovoda koji je izgrađen davne 1730 godine.
J.D.
Pljevlja
Skup
Čengića
Sredinom maja poznata Plj e valjska porodica – Čengić, bila je
na jednom mjestu. Porodično su
se okupili u Odžaku kod Pljevalja
zahvaljujući Bećiru – Beću Čengiću, privredniku iz Sarajeva. Okupili su se iz potrebe da se zbliže, da
podijele ponos i sreću zajedničke
pripadnosti jednoj od najpoznatijih plemićkih loza čije porijeklo
vodi u prošlost dužu od pet stotina godina.
Istorija je zabilježila da je sedam članova iz ove porodice sa titulom paše službovalo u Tašlidži –
12
avgust, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « KRITIČKE PARALELE
Manifestacije povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici
Mrlja na savjesti
međunarodne
zajednice
U Memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice, u petak 11. jula, ukopano je jo[ 775 identifikovanih žrtava. Kao najmlađe
žrtve ukopani su Rijad Gabeljić i Mehmed Varnica, koji su imali 14 godina kad su ubijeni. Uz druge stradale ukopan je i Rudolf
Hren uz katolički vjerski obred. Dženazu za 774 identificirane žrtve predvodio je reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa
ef. Cerić, a sahranu Rudolfa Hrena fra Martin Antunović.
Komemoraciji, koja je prema procjeni organizatora okupila oko 50.000 ljudi, prisustvovali su preživjeli članovi porodica žrtava,
brojni bosanskohercegovački i međunarodni zvaničnici, među kojima I predejednik Crne Gore, Filip Vujanović, te predstavnici
nevladinog sektora i gosti iz cijelog svijeta, koji su odali počast žrtvama najvećeg zločina koji se dogodio na tlu Evrope nakon
Drugog svjetskog rata.
Obilježavanje 15. godišnjice genocida u Srebrenici počelo je polaganjem cvijeća i odavanjem počasti žrtvama, a nešto prije učenjem Kur'ana, nakon čega je uslijedilo dizanje zastave i intoniranje državne himne. Izveden je i recital Poema o Srebrenici i poetsko-muzički performans Srebrenički inferno.
Nakon ovog dana, u Memorijalnom centru Potočari, od ukupno oko 8000 žrtava srebreničkog genocida, ukopano je njih 4.524.
Prisutnima su se obratili načelnik Općine Srebrenica Osman Suljić, američki ambasador u BiH Charles English, visoki predstavnik
Valentin Inzko, zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Sadik Ahmetović, generalni sekretar Vijeća Evrope Torbjørn
Jagland, premijer Kraljevine Belgije Yves Leterme, turski premijer Recep Tayyip Erdogan, francuski ministar vanjskih poslova
Bernard Kouchner, predsjednik Slovenije Danilo Tirk, predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Siladžić.
Obilježavanje dana sjećanja na srebreničke i sve ostale nevine žrtve zločina počinjenih na prostorima bivše nam zajedničke
domovine tokom posljednje ratne drame, započeto je u Skupštini Crne Gore, u petak 9. jula - upravo na dan prošlogodišnjeg
usvajanja Rezolucije evropskog parlamenta o Srebrenici, otvaranjem izložbe dokumenata o počinjenom genocidu u tom bh - gradiću između 11 i 19. jula 1995. godine, kada je samo zbog biljega vjere i imena svirepo likvidirano preko 8000 muškaraca
bošnjačke nacionalnosti. Izložbu je, u prisustvu znatnog broja poslanika iz svih političkih grupacija, otvorio Predsjednik Skupštine
Crne Gore Ranko Krivokapić, a pod njegovim pokroviteljstvom i u organizaciji Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore, istog
dana naveče, u sali Crnogorskog narodnog pozorišta održana je prigodna akademija na kojoj su govorili: Rifat Rastoder, potpredsjednik Skupštine Crne Gore ali i autor Deklaracije i inicijator usvajanja Rezolucije o Srebrenici; Paraskijeva Badesku, ambasador OSCE-a u Crnoj Gori; te Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore.
Donosimo izlaganja jednog broja govornika na ovim manifestacijama.
avgust, 2010. Revija FORUM
13
KRITIČKE PARALELE » » »
r e v i j a
Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici
RIFAT RASTODER
Sramota koja još
čeka objašnjenje
DAME I GOSPODO,
Izuzetno mi je zadovoljstvo što
sam u prilici da Vas - u svoje i ime
organizatora večerašnjeg skupa prvi pozdravim i od srca zahvalim
što ste prisustvom uveličali večerašnji skup posvećen – 11 julu, Danu
sjećanja na srebreničke i sve ostale
žrtve zločina počinjenih na prostoru bivše SFRJ tokom posljednje
jugoslovenske ratne drame.
Ovaj Dan sjećanja, kao što je poznato, ustanovljen je Rezolucijom
Evropskog Parlamenta od 18. januara 2009. godine. Deklaracijom od 9.
jula iste godine Skupština Crne Go-
14
re je je usvojila a time i učinila obavezujućom pomenutu Rezoluciju
Evropskog Parlamenta.
U Skupštini Crne Gore je danas
održan i nadostojanstveniji mogući
pomen srebreničkim žrtvama, što
je za posebno poštovanje i ponos
svima koji je čine i personifikuju.
I pošto sam, kao autor i predlagač Deklaracije skupštine Crne
Gore, na neki način prozvan i pozvan, prilika je i da odgovorim na,
eventualne, dileme – zašto uopšte i
Deklaracija Skupštine Crne Gore o
Srebrenici, kao i večerašnji skup sjećanja na srebreničke žrtve, ako
avgust, 2010. Revija FORUM
Slične grijehe, Njemačka
je svojevremeno platila
višemilionskim sopstvenim žrtvama združene
savezničke intervencije;
višedecenijskom podjelom države, kao i do
dan današnjom zabranom svake političke
matrice sa nacističkim
predznakom. Evropa i
svi mi smo u prilici da to
učinimo istinom i
pamćenjem
već Crna Gora nije, bar neposredno, involvirana u dešavanja koja
su povod Rezoluciji Evropskog Parlamenta?
r e v i j a
Ponoviću, prvenstveni razlog i
motiv i za predlaganje i za usvajanje
pomente Deklaracije jeste civilizacijski osjećaj poštovanja žrtava jednog od najmonstruoznijih zločina
počinjenih u Evropi nakon drugog
svjetskog rata.
U bosanskom gradiću Srebrenici, u kojem je do posljednjih ratnih
dešavanja, živjelo zajedno u glavnom bez teškoća, oko 37 000 stanovnika od kojih preko 7o% Muslimana/Bošnjaca, i 25% Srba, na samom
kraju bosansko-hercegovačke ratne
drame u periodu od samo 9 dana,
prema nalazima Međunarodne Komisije za nestale osobe, i samo
zbog biljega imena, odnosno vjere,
likvidirano je oko 8 000 osoba svih
uzrasta.
U presudi Haškog suda, jednom
od glavnih aktera srebreničkog masakra, između ostalog stoji i to da
„nijedan opis ne može dočarati
užas događaja koji su se u Srebrenici dogodili tokom tih 9 julskih
dana“. Sudija istog suda Rijad će istim povodom, pak, konstatovati da
se čak ni scene pakla ne mogu porediti sa prizorima iz Srebrenice tih
dana.
U svakom slučaju, priznaće to i
ondašnji Generalni Sekretar Ujedinjenih Nacija Kofi Anan: „Riječ je o
jednoj od najvećih sramota u istoriji Ujedinjih Nacija“, zato što je upravo tokom dešavanja genocida,
Srebrenica bila pod tzv zaštitom
Ujedinjenih Nacija.
Nažalost, pakao je tih dana i godina bio i u Sarajevu, Vukovaru, Dubrovniku i ko zna gdje sve ne...
Naravno, ni u Crnoj Gori tih
dana i godina nije bilo nimalo lagodno i lako. Uostalom, uprkos činjenici da je Crna Gora svih tih godina
slovila i uglavbnom bila sklonište i
spas izbjeglica svih vjera i nacija sa
čitavog prostora bivše Jugoslavije,
iz Crne Gore je, ipak, na ratištima u
drugim bivšim jugoslovenskim republikama, život izgubilo više stotina mladića.
U Crnoj Gori se tih dana i godina, istina, u režiji ondašnje Vojske
15
« « « KRITIČKE PARALELE
Jugoslavije, dogodio i logor Morinj,
kao i deportacija na stotine izbjeglica iz Bosne i Herecegovine, zatim
etničko čišćenje područja Bukovice
kod Pljevalja, otmica i likividacija 19
putnika iz voza „Lovćen“ koji je saobraćao na liniji Beograd – Bar među kojima su njih 8 bili i građani
Crne Gore.
Konačno, u selu Kaluđerski Laz
kod Rožaja, doduše opet u režiji,
ondašnje Vojske Jugoslavije, dogodila se i likvidacija više desetina izbjeglica sa Kosova, itd, itd...
I to je sve - još jedan ili više razloga koji su bili povod i motiv za
predlaganje i donošenje pomenute
Deklaracije kao i organizovanja
ovakovog jednog oblika sjećanja na
nedužne žrtve.
I, konačko možda i najvažniji
motiv i obaveza svih koji su u prilici
i mogućnosti da promišljaju i kreiraju sopstvenu ili bilo čiju budućnost - šta učiniti da se slično nikada
više ne ponovi???
Slične grijehe, Njemačka je svojevremeno platila višemilionskim
sopstvenim žrtvama združene savezničke intervencije; višedecenijskom podjelom države, kao i do
dan današnjom zabranom svake
političke matrice sa nacističkim
predznakom. Evropa i svi mi smo u
prilici da to učinimo istinom i pamćenjem.
Skupština Crne Gore je - usvajanjem Deklaracije, kao i današnjom
izložbom dokumenata o zločinima
- u tom smislu i to ponovo prva u
regionu, učinila krupne pomake.
Evo to činimo svi zajedno i večerašnjim skupom.
Pozdravimo, takođe, i ovom prilikom, i prošlogodišnju Odluku Skupštine Glavno Grada - Podgorice
da se park „Pobrežje“ proglasi i uredi u spomen-park civilnih žrtava
ratova vodjenih na prostorima bivše Jugoslavije, u periodu 1991-2001
godina, uz apel da se Odluka i realizuje.
Slobodan sam, podsjetiti da kod
odgovarajuće komisije Glavnog
Grada čeka na realizaciju i inicijati-
avgust, 2010. Revija FORUM
va da se jedna ulica u glavnom gradu naslovi imenom Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja koji se, januara 1993. godine, vidjevši da pripadnici ondašnje vojske bosanskih
Srba maltretiraju i tuku njegovog
komšiju - Bošnjaka, pobunio i pritekao mu u pomoć. Razjareni tim
činom, vojnici su ostavili svoju prvu
žrtvu i nasrnuli na Srđana. Zaustavili su se tek nad Srđanovim beživotnim tijelom. Dvadeset i sedmog januara 1993. godine Srđan je u svojoj 27. godini života podlegao zadobijenim povredama.
Srđanov otac Rade tada je u čitulji, između ostalog, napisao: „Umro
je vršeći svoju ljudsku dužnost“.
Advokat optuženh za Srđanovo ubistvo je, pak, na suđenju, između
ostalog, rekao: „Tako mu i treba kad
je branio balije.“
Najvjerovatnije zbog toga, Srđanovog imena nema u spiskovima
heroja, ni u Trebinju ni drugdje, a
moralo bi ga biti.
Međutim, za stvaranje političkih
i ukupnih uslova da se slično ne
ponovi, pored institucionalizacije
sjećanja na žrtve počinjenih zločina, na način kako to preporučuje
Evropski Parlament Rezolucijom
od januara 2009. godine, bitnim
preduslovom smatram stvaranje i
odgovarajućih formalno pravnih,
organizacionih i drugih neophodnih pretpostavki za još odlučnije i
temeljitije utvrđivanje i afirmaciju
istine o svim zlodjelima.
Od večeras sam još uvjereniji da
Crna Gora za to ima sve više i volje
i snage a nadati se da će crnogorski
primjer čojstva sve više slijediti i
ostali iz regiona.
I ne sumnjam da za to imamo i
punu podršku ne samo Evropskog Parlamenta nego i Evropske
Komi sije, Evropskog Savjeta i
naravno, Organizacije za Evropsku Bezbjednost i Saradnju, koju i
večeras na veoma dostojanstven i
odvažan način reprezentuje njena
ekselencija ambasadorka Paraskieva Badesku, koju pozivam da uzme riječ.
15
r e v i j a
KRITIČKE PARALELE » » »
Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici
PARASCHIVA BADESCU, šefa Misije OSCE u Crnoj Gori
Čuvajte se
zaborava
Uvaženi Predsjedniče
Skupštine Crne Gore,
Uvaženi poslanici,
Članovi Foruma Bošnjaka
/Muslimana Crne Gore,
Dame i gospodo,
16
Srebrenica, 11. jul, 1995. godine.
Gradić u Bosni i Hercegovini, užasan sukob i početak drame od koje
prožimaju trnci, koja se ne može
zaboraviti.
Žrtve Srebrenice su nas danas
okupile na svečanoj komemoraciji
petnaestogodišnjice njihovog stradanja. Stradanje koje međunardna
zajednica smatra jednim od najbrutalnijih ratnih zločina počinjenih na
avgust, 2010. Revija FORUM
Najveći izazovi će biti
dalje snaženje tolerancije, izgradnja otvorenog
društva bez predrasuda
i jačanja regionalne
saradnje
tlu Evrope nakon 2. svjetskog rata.
Mnogo osuda je izrečeno, mnogo paralela povučeno kako bi se
opisalo stradanje u Srebrenici, mnogo napora uloženo kako bi se
ublažile posljedice tog stradanja.
Međutim, ove večeri ne želim da
govorim samo o onom što se desilo
u Srebrenici, odnosno da ponavljam mnogo puta već rečeno.
Ono što takođe želim da pome-
r e v i j a
nem je da smo, vjerujem, neke lekcije naučili.
U sjećanju na žrtve Srebrenice,
kao i na ostale žrtve rata na prostoru bivše Jugoslavije, naše pamćenje
ne smije dozvoliti njihov odlazak u
zaborav. Ali takođe, ne smijemo
dozvoliti da se ijedan sličan događaj ovom ikada više ponovi.
Jedan od najbitnijih akata koji
nam ne dozvoljava da zaboravljamo Srebrenicu je odluka Evropskog parlamenta. Šesnaestog januara 2009. godine Evropski parlament je usvojio Rezoluciju o Srebrenici, proglasivši 11. jul za Dan sjećanja Evrope na žrtve Srebrenice. Evropski parlament je, takođe, pozvao sve balkanske zemlje da usvoje
pomenutu rezoluciju.
Ova odluka je takođe preporučila da se podrška inicijativama za
ublažavanje posljedica tragičnog
rata premjesti na drugi nivo-na nivo
parlamenata i poslanika koji predstavljaju građane.
Devetog jula 2009. godine, Crna
Gora je postala jedna od prvih
zemalja koja je u svojoj Skupštini
usvojila Deklaraciju o prihvatanju
Rezolucije Evropskog parlamenta o
Srebrenici.
Izvinjenja porodicama žrtava su
došla od strane najviših predstavnika crnogorske vlasti, i izrečena su u
različitim prilikama.
Ovo jesu pokazatelji osjećaja
države Crne Gore prema užasnom
događaju od prije 15 godina, kao i
prema svim žrtvama rata na prostoru bivše Jugoslavije. Ovi gestovi i
organizacija ove komemoracije svakako zavređuju uvažavanje.
Priznanje i uvažavanje 11. jula
kao Dan sjećanja svakako treba
prihvatiti kao jedan od sljedećih
koraka u pravcu pomirenja.
Ali, opet, kako doći do toga da
se jedna ovakva tragedija više nikada ne dogodi?
Međunarodna zajednica je napravila određene korake kako bi ublažila posljedice užasa koji su donijeli ratovi na prostoru bivše Jugosla-
17
« « « KRITIČKE PARALELE
vije. Na nivou savjeta bezbjednosti
UN-a, osnovan je prvi međunarodni sud koji se bavi istragom i procesuiranjem djela ratnih zločina na
prostoru bivše Jugoslavije-Međunarodni krivični tribunal za bivšu
Jugoslaviju, sa sjedištem u Hagu.
Od kada je uspostavljen 1993.
godine ICTY je donio presude protiv 161 lica za djela ratnog zločina
protiv hiljada žrtava oružanog konflikta, u isto vrijeme vodeći računa i
o individualnosti krivične odgovornosti, kako se cijele zajednice ne bi
etiketirale kao kolektivno odgovorne.
Dakle, ono što nas ohrabruje je
da su uspostavljeni međunarodni
instrumenti koji omogućuju krivično gonjenje onih koji počine ratni
zločin.
Takođe, uvijek postoji i lična,
individualna dimenzija. A ljudi moraju naći snage i za izvinjenje i za
oproštaj. Pomirenje za budućnost
je obećanje koje moramo večeras
dati sljedećoj generaciji. Naravno
pomirenje za budućnost uz pravdu
za žrtve.
Međunarodna zajednica, uključujući i OSCE, nastavlja da bezuslovno djeluju u pravcu dostizanja
pravde kada su u pitanju počinioci
zločina. Takođe, uz saosjećanje sa
stradanjem žrtava i podršku poro-
avgust, 2010. Revija FORUM
dicama u njihovoj boli i gubitku ,
međunarodna zajednica nastavlja
sa podrškom revitalizaciji ovih
porodica.
Najveći izazovi će biti dalje snaženje tolerancije, izgradnja otvorenog društva bez predrasuda i jačanja regionalne saradnje.
Večerašnja ceremonija je posvećena Sjećanju, poštovanju, ali isto
tako može biti posvećena i nadi.
Nadi da nam budućnost može biti
bolja, i biće bolja, iz razloga najtežih
lekcija koje nam je očitala prošlost,
a iz kojih smo vjerujem naučili.
Bez obzira da li su to međunarodne organizacije, vlade ili skupštine država Evrope ili onih iz ovog
regiona, ili da li su to pojedinci, ne
treba zaboraviti žrtve Srebrenice.
Ali angažujmo svi naše individualne kapacitete, tako da svi doprinesemo da se nešto slično nikada
više ne dogodi-i to će biti naš veliki
lični doprinos svakoj žrtvi ponaosob.
Dozvolite mi na samom kraju da
Vam kažem da je moje večerašnje
obraćanje rezultat dogovora sa
ambasadorom Leopoldom Maurerom, šefom delegacije Evropske
Unije u Crnoj Gori, koji na žalost
nije bio u prilici da bude sa nama
večeras.
Hvala Vam!
17
r e v i j a
KRITIČKE PARALELE » » »
Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici
RANKO KRIVOKAPIĆ, predsjednik Skupštine Crne Gore
Posljednja
linija odbrane
DAME I GOSPODO,
DRAGI PRIJATELJI
Ovih dana se navršava petnaest
godina od strašnog zločina u Srebrenici, a upravo danas, 9.jula, tačno
godinu dana od kada je Skupština
Crne Gore, kao prva u regionu usvojila Deklaraciju o prihvatanju Rezolucije Evropskog Parlamenta o Srebrenici.
Imajuci punu svijest o razmjerama
zločina koji se dogodio u Srebrenici,
naš parlament je na taj način jasno
iskazao svoj odnos prema tom tragičnom događaju, u kojem je na zvjerski
način pogubljeno na hiljade nevinih
civila.
18
Ovdje nas je okupio upravo taj
tužni jubilej. Petnaest je godina od
genocida koje su srpske vojne snage
pod komandom Ratka Mladića počinile nad bošnjačkim stanovništvom
Srebrenice. Ničeg srebrenog, ničeg
sjajnog danas nema u riječi Srebre-nica: ta je riječ bolna i grka, sva od pelina i suza. Grki ukus još je i jači, doslovce nesnošljiv, zbog činjenice da je
Ratko Mladić i dalje na slobodi. Ta se
činjenica suprotstavlja samoj ideji
pravde.
Genocid u Srebrenici nije bio
samo poraz međunarodne zajednice i
Ujedinjenih nacija. Zločin u Srebrenici, iako etnički motivisan, bio je zločin usmjeren protiv svakog čovjeka,
avgust, 2010. Revija FORUM
Sjećanje na zločin posljednja je linija odbrane od
ponavljanja zločina.
Odnos prema Srebrenici
odavno nije političko, nego
elementarno ljudsko pitanje. Onima koji se i dalje
usuđuju osporavati ili relativizovati istinu o
Srebrenici mora se postaviti jedno pitanje: jesu li,
doista, zarad odbrane svoje ideologije i istorijske laži,
spremni žrtvovati vlastitu
ljudskost. Ako jesu, njih je
njihova kazna već stigla
bilo koje nacije ili vjere on bio. U Srebrenici je poraženo čovječanstvo,
unakažena sama čovječnost.
Zločin u Srebrenici nedopustivo je
stavljati u istu ravan sa ostalim zločini-
r e v i j a
ma počinjenim na teritoriji bivše Jugoslavije. Izjednačavanje svih zločina,
prevođenje konkretnog zločina u
ravan apstraktnog, najefikasniji je način za relativizovanje zločina. Srebrenicu nije moguće izjednačiti, ona stoji
kao užasni spomenik besmisla rata.
Istorija Srebrenicu zna kao najveći
zločin protiv civilnog stanovništva u
Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Jasnim presudama Tribunala u Hagu
zločin u Srebrenici označen je kao
genocid.
Važnu poruku za sve nas nosi bol
Srebrenice. Deklarativna osuda fašizma nije dovoljna. Fašizam nije nešto
apstraktno, lišeno lica i imena. Balkanu treba snaga za obračun sa vlastitim, autentičnim plemenskim fašizmima. Jer demon našeg fašizma ne uzima oblik naciste, ili bijelog rasiste,
nego oblik dobrog komšije koji prvi
dan rata spali kuću čovjeku do sebe,
istom onom kojem je do juče dolazio
na slavlja i saučešća.
U samo pedeset godina, ovaj prostor je dva puta užasno stradao zbog
divljanja fašizma. Ponašati se danas
kao da je vrijeme fašizma još jednom
zauvijek iza nas, znači zalijevati, okopavati i đubriti to cvijeće zla. Jer nevoljni baštovani fašizma su svi oni koji
okreću glavu od njega. Sa fašizmom je
kao sa korovom - ako ga ignorišete,
ako ga ne plijevite, uništiće sve u vašem vrtu.
Motiv zločina je uvijek isti - zlo. O
tome svjedoči i etimologija te riječi:
zlo-čin. To što nam se katkada učini da
razumijemo njegove razloge, i još
gore, što nam se ti razlozi učine bliskim - tek to je potpuna pobjeda zla.
Najgore je pak ono što se desilo kod
nas: da zlo dobije alibi kroz nacionalni konsenzus o njegovoj prihvatljivosti pod datim okolnostima, da pronađe uporište u tradiciji i religiji, da
bude odgojeno i zaštićeno, kao dijete
u kolijevci, cjelokupnim vrjednosnim
sistemom jedne zajednice.
Jedna je stvar čak i gora od zločina,
gora od izostanka kajanja: fingiranje
kajanja i trgovina kajanjem. Ako je
istinsko, kajanje mora biti trenutak
duhovnog pročišćenja i moralne
katarze, a ne artikal na tržnici među19
« « « KRITIČKE PARALELE
Poruka bola Srebrenice
Važnu poruku za sve nas nosi bol Srebrenice. Deklarativna osuda fašizma nije dovoljna. Fašizam nije nešto apstraktno, lišeno lica i imena.
Balkanu treba snaga za obračun sa vlastitim, autentičnim plemenskim
fašizmima. Jer demon našeg fašizma ne uzima oblik naciste, ili bijelog
rasiste, nego oblik dobrog komšije koji prvi dan rata spali kuću čovjeku
do sebe, istom onom kojem je do juče dolazio na slavlja i saučešća.
U samo pedeset godina, ovaj prostor je dva puta užasno stradao zbog
divljanja fašizma. Ponašati se danas kao da je vrijeme fašizma još jednom zauvijek iza nas, znači zalijevati, okopavati i đubriti to cvijeće zla.
Jer nevoljni baštovani fašizma su svi oni koji okreću glavu od njega. Sa
fašizmom je kao sa korovom – ako ga ignorišete, ako ga ne plijevite,
uništiće sve u vašem vrtu.
narodnih odnosa. Svih smo ovih godina svjedočili da se na prostoru bivše
Jugoslavije pregovaralo o kajanju, o
njegovoj formi i obimu. Čak je bilo
onih koji su se javno usuđivali reći kako se mrtvima treba pokloniti da bi se
popravio imidž u međunarodnoj zajednici.
Odnos prema Srebrenici odavno
nije političko, nego elementarno
ljudsko pitanje. Onima koji se i dalje
usuđuju osporavati ili relativizovati
istinu o Srebrenici mora se postaviti
jedno pitanje: jesu li, doista, zarad
odbrane svoje ideologije i istorijske
laži, spremni žrtvovati vlastitu ljudskost. Ako jesu, njih je njihova kazna
već stigla.
Navika da se neugodni podaci iz
vlastite prošlosti brzo zaboravljaju
svojstvena je svim zajednicama. Moramo, međutim, biti okrutni prema vlastitim slabostima, jer iz slabosti se javlja zlo. Zaborav je znak slabosti. Tamo
gdje se zaborav promoviše u nacionalni prioritet, širom su otvorena vrata
zlu. Niko nema pravo tražiti zaborav u
ime bilo koje takozvane “naše stvari”.
Nikada više jugoslovenski narodi ne
smiju dozvoliti da se ponove zločini u
ime takozvanih “viših ciljeva”. Nema
ničeg bizarnijeg od zločina počinjenog u ime pravde, ničeg prezrenja
vrjednijeg od niskosti iz navodnih
visokih pobuda. Svakoj namjeri da se
zločin opravda takozvanim višim razlozima moramo se odlučno oduprijeti: jer takav je naum i sam zločinački - to je nasilje nad istinom, koje odu-
avgust, 2010. Revija FORUM
zima ne samo život pojedinca, nego i
etički sistem društva.
Naša budućnost mora biti ozidana
od tvrde građe nade i istine, a ne od
pruća zabluda i zaborava. Ništa nije i
ne može biti preče od istine. Genocid
u Srebrenici istina je bosanskog rata i
agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Edmund Burk je primijetio: da bi
zlo prevladalo, nije potrebno ništa više od dobrog čovjeka koji će ga tolerisati. Veliki Albert Ajnštajn je tvrdio
kako je “svijet opasno mjesto; ne zbog
onih koji čine zlo, nego zbog onih
koji to mirno promatraju”. Nikada
više naše zemlje ne smiju biti društva
onih koji su mirno promatrali.
Naša obaveza je da ne dopustimo
da zaborav kao snijeg padne po humkama Srebrenice i patnji Bošnjačkog naroda.
Ne zaboraviti Srebrenicu - to je ujedno i naša obaveza prema vlastitim
potomcima. Sjećanje na zločin posljednja je linija odbrane od ponavljanja
zločina. Na Balkanu, istorija se svaki
put ponavlja samo kao tragedija. Zaborav onoga što nije smjelo biti zaboravljeno bezbroj nas je puta skupo stajao. Cijena tog zaborava po pravilu
su ljudski životi. Stoga: niko nema pravo na zaborav, niko nema pravo još
jednom ovdašnjim nacionalizmima
isplatiti tu cijenu.
Od Srebreničkih žrtava molim oprost, od svih nas zahtijevam odlučnost: ako smo, suočeni sa tragedijom
Srebrenice dužni još nešto reći, to
može biti samo: nikada više.
19
r e v i j a
KRITIČKE PARALELE » » »
Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici
DR HARIS SILAJDŽIĆ, predsjedavajući Predsjedništva BiH
Apel Evropskoj Uniji
Poštovane porodice žrtava genocida u Srebrenici,
ekselencije predsjednici, premijeri,
ministri, ambasadori,
učesnici Marša mira i svi prisutni,
poštovani prijatelji!
Razgovarao sam s mnogim članovima porodica žrtava genocida u
Srebrenici, pitajući ih šta je njihova
poruka koju bih danas mogao da
prenesem. Svi, bez izuzetka, naglasili su istinu i pravdu, ali niko od
20
njih nije govorio o osveti. Nakon strašnih gubitaka i patnji koje su im
priredili njihovi zlotvori, ovakav
odnos zadivljuje svojm civilizovanošću i ljudskom dobrotom. Podsjećam na činjenicu da u Bosni i Hercegovini, i pored i nakon svega, nije
zabilježen niti jedan čin osvete. Ali
to ne znači da će ovi ljudi dozvoliti
da im se gazi njihovo ljudsko dostojanstvo.
Tu grešku je napravio režim Slobodana Miloševića, i zbog toga je
avgust, 2010. Revija FORUM
poražen - i moralno, i vojno, i politički. Ovi ljudi nisu ničim zaslužili
ubijanje i etničko čišćenje, kao što
ni danas ne zaslužuju da se rezultati
genocida koriste kao ključno sredstvo blokiranja izgradnje Bosne i
Hercegovine kao demokratske države ravnopravnih građana i naroda.
I zbog toga će rješenja koja vode ka
dovršavanju ovog neljudskog projekta biti odbačena kao i do sada.
A istina je znana svima. Režim
Slobodana Miloševića je detaljno
r e v i j a
planirao i izvršio sva ova zlodjela, s
ciljem likvidacije ili protjerivanja
nesrpskog življa s velikog dijela teritorije Bosne i Hercegovine. Civilno
stanovništvo se našlo na udaru
organizovane i moćne vojne sile.
Agresorima je pomagala činjenica
da je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih
nacija zadržalo embargo na uvoz
oružja i tako zavezalo ruke i oduzelo pravo na odbranu onima koji su
se morali braniti. Postavlja se pitanje kako je moguće da međunarodna zajednica učini takvo nešto.
Odgovor je jednostavan: zbog
toga što su žrtve bili Bošnjaci, muslimani. „Embargo (na uvoz oružja)
zadržan je zbog toga što je išao na
štetu Bosne i Hercegovine“, kaže
bivši američki predsjednik Clinton
u knjizi koja je objavljena nakon
našeg prošlogodišnjeg okupljanja
na ovom istom mjestu. Objašnjavajući zašto njegovi napori da se podigne embargo i omogući napadnutim ljudima odbrana golih života
nisu uspjeli, predsjednik Clinton
navodi argumente koje su mu podastirali neki evropski lideri, a koji
ove strašne zločine čine prihvatljivim. „To je bolna, ali realistična
obnova kršćanske Evrope“ jedan je
od argumenata koji je privatno
ponuđen predsjedniku Clintonu.
Jasno je da kršćanstvo kao vjera
nema nikakve veze sa divljaštvima
nad stanovnicima Bosne i Hercegovine. Upravo je obrnuto. Napominjem da danas ispraćamo i našeg
sugrađanina katoličke vjere sa
dužnim pijetetom, učestvujući, koliko je moguće, u boli njegovih najbližih. Zbog svega ne čudi da je
američki predsjednik Obama zločine u Bosni i Hercegovini nazvao
« « « KRITIČKE PARALELE
Usud BiH
Međunarodna zajednica je priznala fatalnu grešku učinjenu prema žrtvama
genocida u Srebrenici kroz priznanje Ujedinjenih nacija i kroz deklaracije
koje su neke demokratske zemlje pojedinačno donosile: Kongres
Sjedinjenih Američkih Država je osudio genocid, etničko čišćenje i agresiju
protiv Bosne i Hercegovine, Evropski parlament je proglasio 11. juli Danom
sjećanja na genocid u Srebrenici, a Skupština Srbije je osudila ovaj zločin i
ponudila izvinjenje porodicama žrtava. Dakle, nigdje u svijetu, osim u Bosni
i Hercegovini, ne poriče se genocid koji je ovdje počinjen.
„mrljom na savjesti čovječanstva“.
Samo istina i pravda, dovođenje
Mladića i ostalih pred lice pravde i
umanjivanje rezultata genocida
mogu umiriti savjest čovječanstva.
Prepreke na tom putu se više ne
smiju tolerisati i relativizirati. Pred
nama je 775 razloga. I to samo za
ovu godinu. Hiljade čekaju ispraćaj
dostojan čovjeka.
Međunarodna zajednica je priznala fatalnu grešku učinjenu prema
žrtvama genocida u Srebrenici kroz
priznanje Ujedinjenih nacija i kroz
deklaracije koje su neke demokratske zemlje pojedinačno donosile:
Kongres Sjedinjenih Američkih Država je osudio genocid, etničko čišćenje i agresiju protiv Bosne i Hercegovine, Evropski parlament je proglasio 11. juli Danom sjećanja na
genocid u Srebrenici, a Skupština
Srbije je osudila ovaj zločin i ponudila izvinjenje porodicama žrtava. Dakle, nigdje u svijetu, osim u
Bosni i Hercegovini, ne poriče se
genocid koji je ovdje počinjen.
Prijedlog zakona o zabrani poricanja holokausta i genocida blokiran je u Parlamentarnoj skupštini
Bosne i Hercegovine upravo od onih koji poriču genocid. Jasno je da
Zbunjujuće ponašanje
Jasno je da će aktuelni poricatelji genocida završiti na otpadu i svjetske i
historije srpskog naroda, kao što su završili i Slobodan Milošević i
Radovan Karadžić. No, tragično je i zbunjujuće da se neki u međunarodnoj zajednici prema poricateljima strašnih zločina u Bosni i Hercegovini
odnose kao što su se odnosili prema izvršiocima tih zločina. To se mora
promijeniti, jer, u suprotnom, sve izjave o Srebrenici bi zvučale prazno.
21
avgust, 2010. Revija FORUM
će aktuelni poricatelji genocida
završiti na otpadu i svjetske i historije srpskog naroda, kao što su
završili i Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. No, tragično je i zbunjujuće da se neki u međunarodnoj
zajednici prema poricateljima strašnih zločina u Bosni i Hercegovini
odnose kao što su se odnosili prema izvršiocima tih zločina. To se
mora promijeniti, jer, u suprotnom,
sve izjave o Srebrenici bi zvučale
prazno. Očekujemo da Evropska
unija postavi jasan zahtjev Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, a to je usvajanje predloženog
zakona o zabrani poricanja holokausta i genocida.
Dokazivanje genocida ne cijeloj
teritoriji Bosne i Hercegovine nije
završen proces. Trenutno je u toku
suđenje Radovanu Karadžiću koji
je, prema optužnici, genocidnu namjeru uništenja bosanskohercegovačkih muslimana imao od oktobra
1991. godine. Srebrenica jeste simbol genocida nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, ali ne zaboravljamo zločine koje su počinile srpske
snage širom Bosne i Hercegovine.
Uskoro će se u Omarskoj održati komemoracija za žrtve srpskih koncentracionih logora iz 1992. godine. Taj događaj, kao ni mnogi drugi, neće imati ovakvu medijsku pažnju. Zbog toga, na dan komemoracije genocida u Srebrenici, sjećamo
se i žrtava iz Prijedora, Ključa, Zvornika, Brčkog, Sarajeva, Manjače,
Foče, Bileće, Bijeljine, te svih onih
znanih i neznanih koji su pali kao
žrtve ovog fašističkog projekta, bez
obzira ko oni bili.
21
r e v i j a
KRITIČKE PARALELE » » »
Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici
REISU-L-EMA DR MUSTAFA CERIĆ
Dova za budućnost
1 - Jedan je Bog koji nije rodio, koji
nije rođen i kojemu ništa i niko nije
ravan! (Kur'an: 112).
2 - Dva su par muškarac i žena od
kojih nastaje rod i porod, od kojeg
postaju plemena i narodi koji treba da
se priznaju i upoznaju na putu zajedničkog dobra!
3 - Tri su etničke zajednice u našoj
zemlji koje su se od pamtivjeka poštivale u svojim različitostima i dopunjavale u svojim sličnostima u duhu
bosanskog suživota i tolerancije!
4 - Četri su religije i tradicije:
judaizam, katoličanstvo, pravoslav-lje i
islam kao darovi od Jerusalema i kao
dokaz Božje volje da u svijetu ima više
vjera i tradicija koje treba da potiču
ljude da se natječu u dobru!
22
5 - Pet je rijeka: Drina na istoku,
Una na zapadu, Neretva na jugu, Sava
na sjeveru i Bosna u središtu naše
zemlje iz kojih svi, bez obzira na vjeru
i naciju, uzimamo snagu života!
6 - Šest je neotuđivih prava svakog
čovjeka: život, vjera, sloboda, imeta,
čast i pravo na rod i porod!
7 - Sedam je zelenih klasova koje
treba čuvati da se ne osuše u sedam
gladnih godina!
8 - Osam je stubova moralnosti:
bogobojaznost, čovjekoljublje, rodoljublje, domoljublje, istinoljublje,
pravoljublje, miroljublje, i tolerancija!
9 - Devet je razloga da živiš i da ne
kloneš duhom: da budeš svjedok
genocida; da budeš borac za istinu i
pravdu; da 11. jula budeš u ovdje u
avgust, 2010. Revija FORUM
Potočarima; da čuvaš usp-omenu na
šehide - svoju rodbinu i svoju braću;
da razotkrivaš ratne zločince ma gdje
bili; da se boriš za prava ugroženih i
obespravljenih ma ko bili; da se vratiš
svome domu i domovini; i da budeš
pronositelj mira i pomirenja među ljudima i narodima ma gdje bio!
10 - Deset je Božjih zapovjedi: Boga štuj, roditelje poštuj, komšiju pazi,
domovinu voli, jetima ne ucvili,
nemoj ubiti čovjeka, nemoj ukrasti,
nemoj slagati, nemoj obećanje iznevjeriti i nemoj s pravog puta skrenuti.
11 - Jedanaest je dan u svakom od
dvanaest mjeseci koji nas podsjeća na
dan genocida 11. jula 1995. godine u
Srebrenici!
12 - Dvanaest je havārijūna, apos-
r e v i j a
tola, Isaovih, a.s., učenika koje nam
valja iznova slušati, kojima valja iznova
vjerovati da je jedini pravi i ispravni
put svima nama - put vjere, ljubavi,
mira i pomirenja! Nema drugog puta
za uspjeh i spas čovječanstva!
13 - Trinaest je načina da se žrtvama genocida olakša: da im se ukaže
poštovanje; da im se pruži nada; da se
ne okreće glava od njih; da im se
iskaže ljubav i prijateljsvo; da im se
nađe krov nad glavom; da im se osigura pravo na rad i zapošljavanje; da im
se prizna pravo nadoknade za bol i
patnju; da ih se poštedi uvreda i
ponižavanja; da im se pruži ruka solidarnosti; da im se u domovini, Bosni i
Hercegovini, uvijek i na svakom mjestu osiguraju osnovna ljudska prava;
da im se u Srebrenici na oči ne
pojavljuju policajci koji su im ubijali
djecu; da im se rezolucijom sve države
svijeta pridruže u osudi zločina genocida!
14 - Četrnaest godina je imao Rijad
Gabeljić kad je ubijen u srebreničkom
genocidu 11. jula, 1995. godine kojem
ćemo danas klanjati dženazu!
15 - Petnaest je teških, tužnih i
neprebolnih godina za porodice žrtava genocida u Srebrenici koje tragaju
za svojim najmilijim; petnaest godina
počinitelji genocida u Srebrenici kontinuirano negiraju svoj zločin, rugajući se žrtvama i prkoseći međunarodnom sudu pravde. Nadamo se da na
ovu petnaestu godišnjicu genocida i
nakon današnje dženaze ovdje u
Potočarima nećemo sutra 12. jula
ponovo gledati horde nepoznatih ljudi sa poznatim simbolima mržnje i
terora kako se rugaju svima nama
ovdje koji smo došli da odamo dužnu
poštovanje žrtvama najstrašnijeg
zločina od zločina holokausta! Žrtve
srebreničkog genocida moraju se
poštediti od uvreda i ponižavanja koja
su se dosada događala u sred grada
Srebrenice nakon ovog dostojanstvenog skupa, jer ovo je narod koji zna
da dostojanstveno nosi svoj boli i patnju! Ovo je ponosan i častan narod
koji nikome zlo ne misli, ali i narod
koji je odlučan da ne dozvoli da mu se
iko ruga i da ga ponižava!
23
« « « KRITIČKE PARALELE
***
Zato, ako zaista želimo sprijećiti
buduće genocide, moramo više učiniti osim prigodnih suosjećanja prema
žrtvama. Moramo shvatiti dubinu psihologije počinitelja kao i ravnodušnost posmatrača genocida.
Moramo ustanoviti šta je to što
neke ljude, koji su inače „normalni",
učini da mrze druge ljude i narode do
te mjere da ih planski i sistematski
žele istrebiti?! Ali i one ljude koji
pomažu genocid ili stoje po strani i
nijemo gledaju zločin nad nevinim
ljudima! I njih treba proučiti i upoznati!
Svi moramo učiti o holokaustu i
genocidu ne samo kao povijesnim
činjenicama, već kao način da upoznamo našu djecu o opasnosti rasizma,
anti-semitizma, islamofobije i drugih
primjera ljudske netrpeljivosti.
Moramo poučiti mlade naraštaje
da cijene demokraciju i ljudska prava
te ih hrabriti da odbace mržnju, netoleranciju i etničke sukobe.
Danas i ovdje u Potočarima svi
moramo biti ujedinjeni u našoj zemlji,
u Europi i širom svjijeta u osudi zločina genocida.
Ova dova/molitva je naša nada da
će nam budućnost biti bolja od naše
prošlosti:
avgust, 2010. Revija FORUM
1 - Bože Milostivi, ako mi zaboravimo Tebe, nemoj Ti zaboraviti nas;
2 - Ako pogriješimo, podari nam
snagu Ademovog (a.s.) pokajanja;
3 - Ako nas zadesi nesreća, pouči
nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa;
4 - Ako nas zamrači krivovjerje,
osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.)
pravovjerjem;
5 - Ako nas uhvati strah od silnika,
osposobi nas Musaovom (a.s.) pravdom;
6 - Ako nam se ponudi mržnja,
spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju;
7 - Ako budemo protjerani iz domova naših, osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom
domovima našim.
8 - Bože Svemogući, ujedini naša
srca u vjeri i ljubavi.
9 - Učvrsti korake naše u istini i
pravdi.
10 - Osnaži volju našu u bratsvu i
slozi.
11 - Udruži misli naše u domu i
domovini.
12 - Bože Pravedni, molimo Te da
nasilnicima oduzmeš mač, a slabima
da podariš moć vjere u istinu i pravdu.
13 - Molimo Te,
14 - Bože, da tuga bude nada;
15 - Da osveta bude pravda; da
majčina suza bude molitva; da se više
nikad i nikome ne ponovi Srebrenici!
23
r e v i j a
KRITIČKE PARALELE » » »
Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici
Rekli su o Srebrenici
BARAK OBAMA
Američki ambasador u BiH Charles English pročitao
je u Memorijalnom centru u Potočarima ličnu poruku
predsjednika SAD-a Baracka Obame. Užas Srebrenice je
mrlja na našoj kolektivnoj savjesti. Ubijeni su ljudi koji su
htjeli da žive i koji su vjerovali u obećanja međunarodne
zajednice da će ih zaštititi, ali bili su prepušteni samima
sebi, rekao je English čitajući Obaminu poruku. Ovaj
zločin je natjerao međunarodnu zajednicu da reaguje i
zaustavi masakr nad civilima u BiH, navedeno je u poruci uz poruku da trajnog mira ne može biti bez pravde za
srebreničke žrtve. Obama je pozvao sve zemlje da učine
dodatne napore kako bi Ratko Mladić i ostali počinioci
ratnih zločina bili uhapšeni.
BERNARD KOUCHNER
Svi koji su učestvovali u srebreničkom genocidu
moraju biti uhapšeni, a pravda mora biti zadovoljena,
poručio je ministar banjskih poslova Francuske Bernard
Kouchner. Prema njegovim riječima, danas smo svi
stanovnici Srebrenice, ali ne trebamo misliti na osvetu,
već nam je potrebna tolerancija i politika koja će pomoći
BiH da ide dalje i slijedi svoj put ka Evropi. Vidim da
danas ima nade, jer su ovdje prisutni mnogi političari,
prije svega predsjednik Srbije Boris Tadić. Smatram da je
potrebno da se s političarima iz cijele BiH nađe dogovor
kako bi se išlo naprijed, poručio je Kouchner izrazivši
saučešće porodicama žrtava genocida u ime predsjednika Francuske Nicolasa Sarkozyja i u svoje lično.
VALENTIN INZKO
Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko izjavio je na
komemorativnom skupu da je dužnost svih da djeluju
kako bi oni koji su učestvovali u ubistvima u Srebrenici
bili kažnjeni, a pravda bila zadovoljena. Ne trebamo se
samo sjećati i biti pasivni posmatrači, jer mi imamo i
dužnost. Naša dužnost je da djelujemo, najprije da
ustanovimo pravdu, nađemo istinu i da oni koji su
učestvovali u ubistvima u Srberenicu budu kažnjeni i da
pravda bude zadovoljena, poručio je Inzko. On je rekao
da treba pozdraviti svako časno izvinjenje i svaki iskreni
napor u smislu da se pobijede zlo i mržnja.
YVES LETERM
Samo su mrtvi vidjeli kraj rata, napisao je grčki filozof
Platon prije 2.500 godina, a danas, nažalost, moram da
24
primijetiti da ove riječi još uvijek važe, kazao je premijer
Belgije Yves Leterm. Poručio je da se ovog zločina svi
moraju sjećati uvijek i zauvijek, ali ne u duhu osvete, već
u duhu humanosti i pravde. Iz tog razloga, kako je kazao,
počinioci zločina se moraju suočiti s pravdom.
Neprihvatljivo je da je komandant koji snosi najveću
odgovornost za pokolj, Ratko Mladić, još uvijek na slobodi. Njegovo mjesto nije negdje gdje se krije, njegovo
mjesto je u Haagu, naglasio je Leterm.
TORBJORN JAGLAND
Proces pomirenja na ovim prostorima mora da traje i
ne smije biti završen prije nego što svi počinioci zločina
ne budu izvedeni pred lice pravde, izjavio je danas generalni sekretar Vijeća Evrope Torbjřrn Jagland na
komemorativnom skupu u Potočarima.
DANILO TIRK
Predsjednik Slovenije Danilo Tirk rekao je da svi trebaju biti svjesni zla koje se dogodilo u Srbrenici i
pobrinuti se da da se nikada tako nešto ne ponovi ni
ovdje ni bilo gdje u svijetu. Ističemo naše stavove i
opredjeljenja da ćemo svim silama sprečavati svaku
opasnost i pasivnost koja može dovesti do stradanja.
Obaveza međunarodne zajednice je da svi počinioci
zločina moraju da budu biti kažnjeni, rekao je Tirk,
dodavši da general Ratko Mladić mora biti priveden
pred lice pravde i odgovarati.
REDŽEP ERDOGAN
Premijer Turske Redžep Erdogan kazao je da je
Srebrenica tamna mrlja cijelog svijeta i veliki udarac za
međunarodne snage i međunarodnu zajednicu, te pozvao svijet da, radi budućnosti, nikada više ne dozvoli da
se tako nešto ponovo dogodi. Ovdje je stradalo na desetine hiljada nedužnih muškaraca, dječaka, žena, djece i
beba u povoju. Oni su jednostavno bili žrtve klasičnog
etničkog čišćenja, rekao je Erdogan, dodajući da i danas
ima na hiljade ljudi za kojima se traga, koji su ukopani
negdje u masovnim grobnicama. On je istaknuo da je
Turska osjetila bol Srebrenice, te obećao da će njegova
zemlja nastaviti svoje napore u izgradnji stabilnosti, mira
i prosperiteta, i to ne samo u BiH već i u Srbiji, Hrvatskoj
i cijeloj regiji. Premijer Erdogan je kazao da je časna i
velika deklaracija parlamenta Srbije o Srebrenici, te da je
isto toliko časno i to što je predsjednik Srbije Boris Tadić
došao danas u Srebrenicu.
avgust, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « KRITIČKE PARALELE
Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici
Dan sjećanja iz drugog ugla
Skica za scenario
Piše : Mirsad Rastoder
“Vjerujem da ćeš biti na skupu o
Srebrenici, na koji, na veliku moju
žalost nemogu doći jer sam van
Podgorice. Imam potrebu da se
nekome javim kad već nemogu
doći pa sam odabrao Tebe da bar
nekome saopštim tim povodom ; Srebrenica je živa rana
svih časnih ljudi.Ukazana mi
je čast što sam pozvan,
S poštovanjem S. Ivanović“.
Visoki OBELISK u centru parka na Pobrežju, koji
Oština treba da preuredi za spomen park nevinim žrtvama 91-2001 po uzoru na čempres, monumentalan
spomenik da komunicira s nebom, prima ćutanje
skrušenih i zamanta svaki pogled iz fašizoidne ljušture
Ova poruka sudije Ivanovića našoj Edini dodatno me
motivisala da pokušam da
zapišem „san“ o pripremama
obilježavanju Evropskog dana
sjećanja na žrtve Srebrenice u
Podgorici. Činim to i zbog svih
umnih ljudi koji su slično
regovali, bili od pomoći ili
htjeli da podijele sa nama
skrušenu tišinu i mekane riječi
ali i zbog vas koji će te čitati.
Moguće da sam usnio ovako.
U Forumu je krajem prošle
godine, kao jedan od prioritetnih zadataka, planirano obilježavanje Evropskog dana
Srebrenice sa elementima sjećanja na sve nevine žrtve; očišćene iz Bukovici, otete u Štrpcima, deportovane iz Herceg
Novog... Vrlo lako je konstatovano da treba da uradim scenario obilježavanja. Pokušaću,
rekao sam usporeno jer dok sam ih
slušao ispod grudne kosti mi se
uselio grč strepnje, nekog čudnog
straha iz poštovanja prema mrtvima
i živima. Da ih nešto slučajno ne
povrijedi.
Kako pogoditi onu nit koja bol,
zgražavanje i saosjećanje pretvara u
dostojanstveno pamćenje koje se u
talasima širi i čeka osviješćeno,
kajanje u trajanju, - tewbu.
Da se čak i oni oholi, jednoga
dana zakomešaju u svojoj nutrini i
avgust, 2010. Revija FORUM
zatraže oprost kod boga i ljudi.
Visoki OBELISK u centru
parka na Pobrežju, koji Oština
treba da preuredi za spomen
park nevinim žrtvama 91-2001.
Po uzoru na čempres, visok
spomenik da komunicira s
nebom, prima ćutanje skrušenih i zamanta svaki pogled iz
fašizoidne ljušture. To je osnov rješenja - poradovao sam
se jedne ponoći sam sasobom. Napraviti maketu obeliska kao izazov da se o preuređenju Spomen parka razmišla
u tom pravcu. Da bi bilo upećatljivije,pozva će mo ljude da
ga pronesu kroz grad i u određeno vrijeme donesu u centar
Pobrežja, podignu i obilježavanje može da počne. Baš
tamo na onom uzvišenom platou gdje je zasađena jedna
mlada sadnica. Ali to može izavati i neke neugodne rekcije,
upozorili su me uvaženi pijatelji. I možda sasvim racionalno počeo sam da se pitam,
dali je Podgorica dovoljno
sazrela da prihvati to? Hoće li nas
neko gađati kamenicom kao onda
Mimohod ćutanja 96. Ni manje ni
više nego iz zgrade ondašnjeg
SUPa. Množile su se strepnje, dileme, grč.
25
KRITIČKE PARALELE » » »
- Napravićemo obelisk od djelova koji se lako montiraju i podizanjem označiti početak obilježavanja
dana sjećanja - bljesnula je nova
ideja u traganju za rješenjem.
Ali to nije dovoljno. Ponovo sam
na prostoru postojećeg parka i
zamišljam kako u njegovo središte
niko ne može da uđe a da ga ne
poprskaju lukovi vodenih kaplica
koje bi nicale iz zemlje. Vidim poznate javne ličnosti i građani kako sa
različitim stepenom nelagode prolaze kroz to „čistilište“. Umiveni
pomažu stvorenjima u bijelom da
sastave i podignu obelisk kako bi
stekli pravo da progovore.
Jeli to tehnički izvodljivo? Možda su kapije sa vodenom zavjesom
nešto jednostavnije, a imale bi isti
efekat jer bi se kroz njih prolazilo u
centar parka, šapnuo mi je unutrašnji glas.
Tih dana, krajem marta, u Pozorištu sam gledao predstavu koju su
radili, poznati reditelj Eduard
Miler i scenograf iz Sarajeva Osman Arslanagić pa sam nakon
predstave upoznao Osmana i zamolio da se vidimo neki dan, da
mu pokažem jedan prostor na
kome bi htjeli nešto vrlo osjetljivo
da izvedemo.
Razmijenili smo adrese i aprilskog prijepodneva zajedno stgli na
Pobrežje.
- Moguće je napraviti široki prsten vodenih zavjesa a ovo sa kapijama je nešto laganije tehnički pripremiti. Ako se odlučite ja sam vam
na raspolaganju,kazao je lucidni
scenograf. Divan čovjek i sagovornik koji nadgrađuje početnu ideju
pa smo se saglasili i da bi otvaranje
jedne monumentalne izložbe,prije
ili poslije ovog ambijentalnog obilježavanja ostavarilo trajan utisak.
Pričao mi je o postavci Safeta Zeca
iz Sarajeva i Eda Murtića iz Zagreba
a ja njemu da su se svi umjetnici u
CG rado odazivali na izložbe kojima smo obilježavali godišnjicu
otmice u Štrpcima i to se pamti.
Umjetnici jednostavno to osjećaju.Nijesam Osmana kasnije tržio
26
ovim povodom. Stigle su nove
nedoumice.
Nešto sam čuo ili predosjećao,
tanjila se odlučnost da obilježavanje izvedemo na otvorenom. Zbog
visokih temperatura itd... I evo jedne sasvim jednostavne varijante.
Na sred parka na Pobrežju ima izdignuti plato u obliku guvna pa će
mo na njega postaviti konstrukciju
obeliska od žičanih elemenata i
pozvati ljude da da na dan sjećanja
donose cvijeće. Da od cvijeća sazidamo spomenik koji treba da vodi
u nebo. U drugom planu su još bile
sve birane rečenice i stihovi umnih
ljudi koje bi govorili glumci - bijela
stvorenja iz, ili oko svake od ovih
varijanti prototipa, makete zamišljenog spomenika.
Dani su prolazili a priča je krenula ka zatvorenom prostoru.
Izložba eminentnih ujetnika je lako
potisnuta iz ozbiljne rasprave. Kao
osnov za rješenje sugerisana je poema „Majke Srebrenice Abdulaha
Sidrana, kao uvod za obraćanja zvaničnika. I da se sve to izvede u Sali
Crnogorskog narodnog pozorišta.
Uslijedila su nova traganja i prva
verzija scenarija koji je u suštini
baziran na stihovima Sidrana i kompoziciji TEWBA Senada Gačevića,
uz neke rečenice i drugih autora.
Povod za nove prigovore i rasprave,
o detaljima u tekstu, bez neophodnoe slobode za kreaciju.Dani izmiču. U toj buri prošle su;druga pa treća verzija scenarija. Sa njom su
upoznati glumci odabrani po karakterima. Kompozitor Gačević, producenti Sehad i Sajo, profesorica baleta Viktorija i glumci ,svi su spremni
da odlože druge obaveze da pomognu i učestvuju.
Uz kompoziciju tewba kreću
dokumentarni snimci iz Srebrenice. Probuđen muzikom, prvi GLASNIK u bijeloj odori poput onih iz
grčkih tragedija, sa potpunom bjelinom na licu, prolazi kroz publiku i
pored KIPA na početku scene.
Prilazi platnu na kome se smjenjuju
slike. Podigne ruke, prouči a slike
nestanu. “Bolje da je nema ovakve
avgust, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
kakva je danas naša Srebrenica“
Ulaze drugi GLASNICI. Bijeli u bijelom. Kad se kreću govore, u kip se
pretvore kada za šute. Dva melekabalerine lebde po valovima muzike
i svojim pokretima oživljavaju kipove, kao znak da još ima nade za
ljudskost i na ovom svijetu.
Lagano, nježno, vode ih kroz priču koja budi sumnju; Jesmo li među
živima ili mrtvima? Lebdeći tako
između nas i slika – sjećanjana
Srebrenicu, ta bića koja čas podsjećaju na majke, sestre, očeve, čas na oživjele sa tabuta približavaju se publici
da iskažu poruku što u ehu odzvanja,
“Mrvu pravde i zrno istine pronađite.
Srebrenicu Srebrenici vratite“.
Balerina silazi sa scene i daje do
znaja da i neko iz prvog reda može
da izađe i kaže svoju poruku o
Srebrenici...
Neko je podviknuo.Tražio recital bez eksperimenata!
Nemogu! Nemogu! Zgučena
duša, kao grudvica halve koja treba
da nadje put za susret sa dušama
šehida i njihovih obličja u majkama
i drugim poluživim srodnicima,
hoće samo da pokuša da vam predstavi onaj nijemi krik što se pamti.
Tihi jecaj iz koštane srži u kojem će
svako bar na tren osjetiti SUZE SREBRENICE. Prepoznati dubinu ljudskog ponora u izgubljenim pogledima srebreničana dok padaju u
jame, posljednjim koracima štrbačkih putnika što lelujaju oko višegradske brane,nemoći bukovičkih
staraca...
Sve je to vrelo u utrobi kao plamen koji bi da eksplodira ili nađe
smiraj u razumijevanju.
Probudio sam se nešto prije akademskog obilježavanja Evropskog
dana sječanja na žrtve srebrenice,
obukao odijelo,okačio kravatu i ljubazno pozdravljao zvanice.Sve je
proteklo po protokolu a ja se ipak
nadam da bi neki djelić ovog sna
mogao biti tewba za srebrenicu i
druge nevino stradale.
Ko zna jesmo li živi mi ili oni
kojima se nezna počinak.
r e v i j a
« « « DRUŠTVO
U SUSRET NOVOM POPISU
Pokušaj novog
raspamećivanja
Ono što može obilježiti naših narednih deset godina je to da bi mogli ostati bez nacionalne
odrednice. Ovo iz razloga što nedavno usvojenim novim Zakonom o popisu nije ni predviđena obaveza prikupljanja podataka o nacionalnoj pripadnosti. Umjesto te odrednice
insistira se samo na izjašnjavanju o etničkoj pripadnosti. Tako bi se moglo dogoditi da
narednih deset godina u zvaničnim statistikama ne bude odrednice nacionalnost
Piše: Omer Mehedović
U Crnoj Gori će se u periodu od 1.
do 15. aprila 2011. godine, vršiti popis
stanovništva, domaćinstava i stanova,
prvi od obnove državnosti Crne Gore.
Popisom će se obuhvatiti sljedece
jedinice popisa: 1) državljani Crne
Gore, državljani Crne Gore i strani
državljani, strani državljani i lica bez
državljanstva, koja imaju prebivalište
(stalno ili privremeno) u Crnoj Gori,
bez obzira da li se u vrijeme popisa
nalaze u Crnoj Gori ili u inostranstvu,
bez obzira da li u vrijeme popisa posjeduju licna identifikaciona dokumenta i
bez obzira da li žive u stanu, drugim
objektima ili na javnim površinama; 2)
domaćinstva; 3) stanovi i druge nastanjene prostorije. Popisom se utvrđuje,
između ostalog, koliko država ima stanovništva, kakva mu je polna, vjerska,
nacionalna, starosna, obrazovna strktura, kojim jezikom govore itd. Podaci prikupljeni popisom važiće narednih
deset godina.
Ono što može obilježiti naših narednih deset godina je to da bi mogli ostati bez nacionalne odrednice. Ovo iz razloga što nedavno usvojenim novim
Zakonom o popisu nije ni predviđena
obaveza prikupljanja podataka o nacionalnoj pripadnosti. Umjesto te odrednice insistira se samo na izjašnjavanju o
etničkoj pripadnosti. Tako bi se moglo
dogoditi da narednih deset godina u
zvaničnim statistikama ne bude odred-
27
nice nacionalnost.
Naime, Skupština Crne Gore je
9.jula 2010. godine, na predlog Vlade,
usvojila Zakon o popisu stanovništva,
domaćinstava i stanova u 2011.godini.
Predlog koji je Vlada dostavila na usvajanje Skupštini Crne Gore, je u članu 5
stav 1 sadržao pitanje i o nacionalnosti.
Međutim, pet opozicionih poslanika je
podnijelo amandmane na pomenuti
tekst, kojim su predložili određene
izmjene u članu 5. Umjesto da se pitaju
koje su nacionalnosti, opozicioni poslanici, su predložili da se, od građana
Crne Gore prikupe podaci, koje su
etničke pripadnosti, dok su kod pitanja
o maternjem jeziku, dodali riječi; „kao
prvi jezik koji se govorio u ranom djetinjstvu u kući“. Prisutni predstavnik
predlagača, direktor MONSTAT-a, prihvatio je ovakve izmjene, i zakon je zajedno sa njima usvojen. Time smo izgubili pravo na nacionalnost, koju Ustav
Crne Gore prepoznaje kao prvu identitetsku odrednicu.
Na stranu prilično široka lepeza
tumačenja i samog pojma „etnička pripadnost“. U nas, pogotovu, je riječ etnički umnogome i prije svega asocira na
mračne događaje, kao što je etničko
čišćenje, i zato se mnogi, s razlogom,
pitaju, šta zapravo znači ćak i zakonska
reafirmacija te odrednice.
Inače, riječ „etnički“ vodi porijeklo
od grčke riječi etnos (grč. ethnos- pleme , narod). Danas riječ etnički ima
značenje: - narodnosni, koji se odnosi
avgust, 2010. Revija FORUM
na narod, dok je prvobitno značio
upravo - prvobitni; neznabožački,...
Srodni pojmovi su: etnogeneza(grč)nastajanje i razvoj nekog naroda-, etnografija (grč.) – nauka koja opisuje i
proučava život i običaje pojedinih naroda-, etnologija (grč.) - nauka o narodu itd. Dok pojam, nacija (lat. nasci - roditi
se, natio) ima značenje - društvena zajedica ljudi koji govore istim jezikom, koji
su zajedno proživjeli politički i kulturni
razvoj i koji su prožeti sviješću o uzajamnoj pripadnosti i cjelovitosti u
odnosu prema drugim nacijama( Milan
Vujaklija, Leksikon stranih riječi i izraza). Svaki student Pravnog fakulteta je,
čitajući Uvod u pravo, morao naučiti da
je nacija stanovništvo koje živi na određenom prostoru, ima isti jezik, kultru,
običaje, istoriju, a često i vjeru-, takođe,
u teoriji često pod nacijom podrazumijevaju i osjećaj pripadnosti svome narodu i ljubav prema istom. Ne moramo
biti pravnici pa da znamo da nam je
nacionalna bliža od etničke pripadnosti, i da bliže određuje pripadnost jednom narodu, koji, svakao, ima šire značenje. Na primjer, od Arapskog naroda
je nastalo više nacija, i oni se danas ne
identifikju kao Arapi, već po pripadnosti svojoj naciji (Arabljani, Iračani, Sirijci,
Palestinci itd.)
Koji su, zapravo, bili motivi opozicionih poslanika da predlože ovakve
izmjene, i koji su motivi Vlade da iste
prihvati, teško je utvrditi. Većina stanovništva Crne Gore, naime, vodi porije-
27
r e v i j a
DRUŠTVO » » »
klo od dva naroda Južnih Slovena i Ilira.
Tako bi neko odgovorio da je etnički
Sloven, ili etnički Ilir. Negdje se ovih
dana moglo čuti, kako je crnogorskom
pisacu i kolumnisti nedeljnika Monitor,
Andreju Nikolaidisu uskraćeno pravo
da se, kao etnički Grk, izjasni na popisu
kao Crnogorac po nacionalnosti.
Motiv bi se mogao naslutiti iz ponuđenog rješenja u istom amandmanu,
a koji se odnosi na jezik. Naime, kao što
je prije spomenuto, pet opozicionih
poslanika su predložili da se poslije riječi maternji jezik, dodaju riječi, kao prvi
jezik koji se govorio u ranom djetinjstvu
u kući. Ovo zapravo znači da su, maltene, svi stanovnici Crne Gore južnoslovenskog porijekla u ranom djetinjstvu
govorili srpsko-hrvatskim ili, eventualno, tokom posljednje decenije minulog
vijeka i srpskim jezikom, jer su to jedini
jezici koji su u tom periodu bili i maternji, i službeni, i svačiji. Odgovor na ovako formulisano pitanje, koje je suprotno pravnoj praksi jer sugeriše pitanom
kako da odgovori, u najboljem bi bio
srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Budući da poslije obrade prikupljenih
podataka, a to je potvrdio i predstavnik
Monstata, program za obradu istih prihvata samo prvu riječ, u ovom slučaju
srpski ili u manjem broju hrvatski.
Na ovaj način, gotovo, bi nestala dva
jezika, crnogorski i bosanski. Ustav
Crne Gore propisuje u članu 13, da je,
službeni jezik u Crnoj Gori crnogorski,
a da su u službenoj upotrebi srpski,
bosanski, hrvatski i albanski. S obzirom
da je albanski, zbog svoje specifičnosti
zaštićen, ugroženi jezici su crnogorski i
bosanski. Budući da su pomenti jezici
Ustavom zaštićeni, mnogi će pomisliti
da ne mogu nestati. Radi podsjećanja,
pored toga što je pravni, ustav je isto i
politički akt, te je za njegovu izmjenu
dovoljna politička volja, a osnov bi se
našao u tome, da se više ne koriste
pomenuti jezici, da su nestali, budući
da ih nema u zvaničnim statistikama.
Ustav nam jemči pravo da se slobodno izražavamo govorom ili pisanom
riječju. Međutim, da li se možemo slobodno izraziti ako su nam postavljena
ovakva pitanja, ili ako nam se uskraćuje
pravo na identifikaciju. Zamislite da
nam neko iz lične karte ili pasoša izbrišu ime, a ostave samo prezime. Ko bi
bili, šta bi bili? Samo pripadnici plemena.
Ohrabruje, međutim, da su se Crno-
gorsko društvo nezavisnih književnika i
Crnogorski PEN centar,već oglasili protestom zbog ovakvog zakonskog rješenja. Takođe, Socijdemokratska partija
(SDP) Crne Gore je najavila Inicijativu
za ocjenu ustavnosti člana 5 stav 1
Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u 2011.godini. Ukoliko SDP ne uspije da ospori ustavnost
pomenutog člana zakona, na pitanje o
etničkoj pripadnosti, odgovorite kako
se nacionalno osjećate (npr. Crnogorac, Srbin, Bošnjak, Musliman, Albanac,
Hrvat itd), a na pitanje o jeziku, ma
kako ono bilo formulisano, upišite jezik
koji smatrate za svoj, i koje Ustav Crne
Gore poznaje (crnogorski, srpski, bosanski, albanski ili hrvatski), jer nam to ne
mogu ukratiti ma koliko željeli da nas
dovedu u zabunu.
Predlog za ocjenu ustavnosti
Socijaldemokratska partija podnijela je Ustavnom
sudu predlog za ocjenu ustavnosti člana 5 Zakona o popisu stanovništva u kome se postavlja pitanje o etničkoj, a
ne nacionalnoj pripadnosti građana Crne Gore, kao i o
maternjem jeziku.
U SDP-u tvrde da taj član Zakona nije saglasan sa
Ustavom. Potpredsjednik SDP-a Rifat Rastoder rekao je da
je spornom odredbom člana 5 Zakona o popisu, gdje se
nacionalna zamjenjuje etničkom pripadnošču, narušena
ustavnost zakona. U tom članu Zakona propisano je da će
se, između ostalog, prikupiti podaci o etničkoj pripadnosti, kao i o “maternjem jeziku kao prvom jeziku koji se
28
govorio u ranom djetinjstvu u kući”.
U SDP-u smatraju da odredba o izjašnjavanju o etničkoj
pripadnosti nije u skladu sa Ustavom jer je izostavljena
nacionalnost, kao osnovna identitetska odrednica. “Pojam
maternji jezik, kao i ustavni naziv službenog jezika (crnogorski) i jezika u službenoj upotrebi (srpski, bosanski,
albanski i hrvatski) dezavuisani su sugestivnom vremenskom odrednicom 'kao prvi jezik koji se govorio u ranom
djetinjstvu' kojom se iz postavljenog pitanja želi dobiti
odgovor koji isključuje mogućnost korišćenja Ustavom konstituisanog prava na slobodno izjašnjavanje o maternjem
jeziku pod njegovim ustavnim nazivom”, naveli su iz SDP-a.
avgust, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « DRUŠTVO
Peta bošnjačka Sehara u Plavu i Gusinju
Kako do opštine i identiteta
Sredinom jula u Plavu i Gusinju
održana je peta Sehara kulture
Bošnjaka Crne Gore. Manifestaciju
je i ovaj put organizovao bošnjački
Savjet u Crnoj Gori.
Sehara je otvorena izložbom slika Hilmije Ćatovića, nakon čega su
održane večeri sevdaha i tradicionalne muzike, u izvođenju pljevaljskih i plavskih tamburaša i "Ašik" ansambla iz Novog Pazara. U okviru programa u Gusinju je održana
rasprava na temu "Kako do opštine".
Moderator i predsjednik MZ
Gusinje dr Rusmin Laličić istakao je
da je puno pitanja I dilemma - kako
do opštine Gusinje i na čija vrata
sve kucati.
- Kako do nečega što za život
znači bolju organizovanost, bolji
standard i bolju školu, bolje zdravlje i bolju kulturu, više sporta i osmjeha, više obaveza i ozbiljnosti pre-
ma onima koje predstavljate, kako
bi bilo bolje nama a tako i Crnoj
Gori koju smo nedavno državotvorili- naglasio je Laličić i dodao da
kada se ekonomski parametri stave
kao osnovni i najbitniji faktor za
dobijanje statusa opštine, onda se
gubi na političkoj težini. On je konstatovao da dobra politika donosi
dobar razvoj, ali da dobra ideja gubi
u odnosu na materijalni momenat.
Ovo govorim, kaže Laličić, zato
što mi materijalne potencijale imamo, kao 8.000 ha obradivog zemljišta, pitku vodu, turističke potencijale, i dr. Oko 7,5 miliona eura je
prošlo kroz ruke bankara Atlas
Mont Banke u Gusinju, koje je
urbana sredina pet vjekova, sa
2.000 domaćinstava, 800 priključaka na sanitarnu i fekalnu kanalizaciju. Ali politički faktori koji utiču na
valorizaciju potencijala su bezidejni
ili plagijatorski, pa loše implementi-
avgust, 2010. Revija FORUM
raju nečije ideje. Zato mi koji smo
imali lokalnu samoupravu znamo
šta to znači i kako se Gusinje razvijalo u to vrijeme, a kako sad kada o
njemu odlučuju oni kojima je ono
"Daleko od očiju, daleko od srcaĆ, i
tako decenijama. Zato je politička
odluka o formiranju opština bitna kazao je dr Laličić.
Rizah Gruda, istoričar, istakao je
da je Gusinje imalo upravni i
administrativni centar preko 400
godina, opštinski centar do 1956.
godine. Od 1913. godine pa sve do
danas Gusinje je krajnja periferna
tačka, izvan osnovnih razvojnih
tokova u Crnoj Gori. Punih 100 godina stanovnici Gusinja i njegove
okoline su u neprestanom iseljavanju. Nijedna vlast nije zaustavila
iseljavanje Bošnjaka, Albanaca i
Srba, niti je stvarala uslove za njihov
opstanak. U Gusinju nema 53 bošnjačko-muslimanska bratstva, 25 srp-
29
r e v i j a
DRUŠTVO » » »
sko-pravoslavnih i 20 albanskomuslimansko-katoličkih, koji su se
iselili od 1913. godine pa sve do
današnjih dana u raznim pravcima,
a bitisali su na ovim prostorima
stotinama godina - kazao je Gruda.
Kemal Purišić, poslanik, osvrnuo se na zakonsku regulativu kao
kočničara povraćaja opština u
Crnoj Gori -Petnjice i Gusinja, bez
obzira što je dokazana njihova
opravdanost. Bošnjačka stranka je
mišljenja da je to prioritetni interes
Bošnjaka i da Vlada i ostale državne
institucije treba ozbiljnije da razmotre to pitanje. Kada je došlo vrijeme da se amandmanski djeluje to
smo i uradili, ali vidjeli ste kako je to
završilo. Amandman za Gusinje je
odbačen na Odboru, a kada je onaj
za Petnjicu prošao na odboru onda
30
je predlagač povukao Nacrt zakona
i osujetio to pitanje -podsjetio je
Purišić.
Predsjednik Opštime Skender
Šarkinović, složio se da Gusinje,
kako bi doživjelo punu razvojnu
mogućnost, treba da dobije opštinu. Istakao je, da je Gusinje nekada
bila raskrsnica, koja to treba da
bude i u buduće, a da će do punog
izražaja doći otvaranjem puta kroz
Albaniju.
Sledećeg dana u Plavu je održan
okrugli sto na temu "Bošnjaci i
popis stanovništva u Crnoj Gori,
april 2011. godine", i izvršeno predstavljanje iseljeničkih klubova
Bošnjaka Crne Gore.
Kako je istakao Ervin Spahić,
moderator okruglog stola i poslanik u crnogorskoj Skupštini, raz-
avgust, 2010. Revija FORUM
govarano je o predstojećem popisu
2011. godine, i amandmanima SNP,
koje je parlament usvojio većinom
glasova, gdje su samo protiv bili
poslanici SDP-a.
- Na okruglom stolu smo usaglasili stavove da se popisuje po
nacionalnoj pripadnosti a da jezik
Bošnjaka bude bosanski. Protiv
toga smo da se popisuje po etničkoj pripadnosti. Mislimo da treba
da stoji nacionalna pripadnost.
Protiv smo jednog amandmana
gdje stoji odrednica za jezik kojim
se govori. Tražimo da bude izjašnjavanje slobodno jer mi imamo taj
problem dvojnosti jer su od jednog
naroda napravljena dva, pa smo
Bošnjaci i Muslimani- kaže Spahić i
dodaje da su imali problem u prošlom popisu jer su se jedni izjašnjavali da govore bošnjačkim jezikom a drugi da govore bosanskim.
Budući da je sada jezik ustavna kategorija, da zvanično u Ustavu Crne
gore postoji i bosanski jezik, da u
zvaničnoj upotrebi je crnogorski
jezik i jezici ostalih naroda, onda
smo tražili da to ovoga puta bude
jedinstveno - uniformno, da se
Bošnjaci izjašnjavaju da je njihov
jezik bosanski - kaže Spahić.
Prvi čovjek Bošnjačkog Savjeta
prof. dr Šerbo Rastoder je podsjetio
da Savjet već drugu godinu okuplja
I preko 50 iseljeničkih klubova iz
Crne Gore i tako prave strategiju
oko zajedničke saradnje i zajedničkih projekata.
r e v i j a
« « « DRUŠTVO
Ko je bio Ćazim Beg, tuški
Komandant i reformator
Gotovo je nemoguće proći tuškim ulicama, a ne primijetiti prisustvo starih turskih građevina
koje su tu ostale nakon povlačenja Turaka sa Balkana. Centralna džamija, stara škola, bunar
za vodu u Slameničkoj ulici – sve su to građevine stare već vijek. Podigao ih je slavni turski
komandant, reformista i humanista, čovjek koji je odigrao veliku ulogu u stvaranju moderne
turske države. Njegovo ime je Ćazim beg Dirik i on je bio guverner u više turskih gradova
Pišu: Ajdin Rakic i Samir Adžovic
Ćazim Beg je rođen 1881. Godine
u Bitolji, u Makedoniji. Njegov otac
Hasan Tahsin efendija bio je kapetan
jednog turskog odreda. Poginuo je u
bici na Plevnima. Njegova majka
Husnija hanuma bila je u srodstvu sa
egipatskim namjesnikom Mehmed
Ali-pašom. Ćazim je veoma rano ostao siroče. Imao je samo jednog brata, Nuretina, koji je poginuo u ratu na
Čanakaleu. Brigu o njemu preuzeće
Bursali Tahir. Kasnije je krenuo u
školu i tada je o njemu brinula jedna
žena koju je on zvao Nana. Njen identitet nam nije poznat.
Djetinjstvo Ćazim bega bilo je
veoma teško. Ostavši bez roditelja,
rastao je pod teškim životnim uslovima. Dok su ostala djeca jela raznovrsnu hranu, mali Ćazim nije imao priliku da bira. Hranio se somunom
kojeg je začinjavao solju. I kasnije,
kroz cio njegov život, obrok bi počinjao s malo hljeba i soli, podsjećajući
se na njegovo surovo djetinjstvo.
Nakon što je završio vojnu akademiju u Bitolji 1904. godine, biva poslat u Skadar, gdje je sa činom juzbaše
pisao o ratnim potrebama vojnih štabova. U Skadru je ostao sve do 1908.
godine. Oženio se Maidom, ćerkom
Miralaja Fahri bega, komandanta
skadarske tvrđave.
Nakon dužnosti koje je obavljao u
Skadru, biva prekomandovan u Tuzima. U svom dnevniku kojeg je u
knjizi „Moj otac general Ćazim Dirik i
Ja“ djelimično objavio sin Ćazim
bega, Orhan Dirik, zabilježeno je
Ćazim beg
sljedeće: „Još za vrijeme ministra
Talat bega i valije Bedri paše, tokom
martovskih događaja 1325. (hidžretanske) godine, postavljen sam za
potpukovnika tuškog regiona. Odatle, 1912. godine, u Solunu polažem
ispit po njemačkom sistemu u vojnoj
akademiji, i stičem zvanje kapetana...“
Dr Abdulkadir Karahan, govoreći
na trećoj godišnjici smrti Ćazim bega,
ističe da su njegovi prvi uspjesi
počeli u Tuzima. Za samo godinu
dana njegovog boravka, poklonio je
Tuzima školu i džamiju.
Džamija se nalazi u srcu Tuzi. Renovirana je u više navrata. Međutim,
njen prvobitni oblik ostao je identičan. Bila je to građevina od velikog
značaja za građane Tuzi i čak su i
avgust, 2010. Revija FORUM
sami građani učestvovali u njenoj
izgradnji. Pored džamije, sagrađena
je i škola u kojoj se odvijala vjerska
nastava, a kasnije, pored vjerske, i
opšta. Škola je nosila ime po narodnom heroju Mahmutu Lekiću, jednom od šest sinova Murata Hasova.
Mahmut je poginuo kao partizan u
bici kod Mataševa. Izgradnjom nove
škole, stara škola koju je podigao Ćazim beg, a koja je nosila ime Mahmuta
Lekića, vraćena je ponovo Islamskoj
zajednici Crne Gore, odnosno Odboru Islamske zajednice Tuzi.
Džamija je rađena od tvrdog
materijala sa kamenom munarom.
Godine 2000, sa lijeve strane od ulaza
u džamiju, podignuta je munara čija
visina iznosi trideset i tri metra. Na
ulazu u džamiju stoji natpis uklesan
na ploči na kome piše:
„U ime Allaha Milostivog Samilosnog
neka mir bude s vama
vi ćete biti čestiti
uđite u džennet
da u njemu vječno ostanete
mala varošica
stimana džamija
Halifa islamski Car Sultan Mehmed V veličani,
prva svečanost, sreski načelnik
kapetan Ćazim Bejin,
da se vodi računa.
Podigla se iz dobrovoljnih priloga
muslimana.
Kaligraf i majstor,
Hadži Derviš Dibra,
Podignuta 1326. h – 1908. godine
Ćazim beg nije ostao upamćen
31
r e v i j a
DRUŠTVO » » »
samo kao veliki neimar i
humanista već i kao čovjek koji je sagradio prvi
bunar iz kojeg su se u
početku snabdijevale cijele Tuzi. Bunar je izgrađen kao simbol velike
ljubavi mladog turskog
oficira prema Bademi
Balji Mušinović, ćerki
pekara Zejnelja i Bademe, rodom Orahovac iz
Vladana. Balja je bila
izuzetne ljepote. Prema
narodnim predanjima, o
njenoj ljepoti čulo se
čak do Carigrada. Balju
je zaprosio Ćazim beg
Dirik dok je još boravio
u Tuzima, za svog oficira, koji mu je bio rođak.
Ime Ćazim bega vezuje se i za poznatu pjesmu „Vezak vezla Balja
Mušinovića“. U toj pjesmi on je predstavljen
kao veoma imućan čovjek koji nudi čak onoliko
zlata koliko je Balja teška, samo da bi isprosio
njenu ruku. On takođe
gradi bunar blizu njene
kuće. Pošto je bio cijenjen u društvu, uspio je
da isprosi njenu ruku.
Kao što možemo zaključiti iz navedenog,
Ćazim beg je za kratko vrijeme
ostavio mnogo tragova u istoriji Tuzi.
„Bišo Čuljić, Mido Turković i Ćazim Mustagrudić bili su u delegaciji
ispred podgoričkih i tuških muslimana za iseljenje u Tursku. U
Turskoj su se sreli sa Ćazim begom
koji je tada obavljao visoke funkcije
u turskoj državi. Ovo je bio prvi kontakt građana Tuzi sa Ćazim begom
nakon njegovog odlaska iz Tuzi, a
ujedno i posljednji.“
Prezime Dirik, Ćazim je dobio od
strane Mustafe Kemala Ataturka i
iranskog Šaha Rizaa Pehlevi Hana, i
to je bilo prvo prezime dobijeno u
Turskoj nakon donošenja zakona o
prezimenima. Deset godina vršio je
32
dužnost guvernera u Izmiru. Pored
velikih priznanja i medalja dobitnik
je medalje prijestolonasljednika Danila. Volio je da izučava istoriju i bio
je inicijator osnivanja mnogih muzeja i institucija, posebno u Izmiru. Otvorio je mnoge škole i domove, puteve, zgrade, zoološke vrtove, i u teškim danima kada se razbolio nije želio da izostaje sa posla. Posljednje
godine života proveo je kao namjesnik u Edirneu. Mnogo je volio Izmir i
ostavio je u amanet da tamo bude
sahranjen. Samo par dana prije nego
što je predahnuo, ispričao je san koji
je usnio: „Sanjao sam jedan san. Kao
da letim avionom nad Izmirom i iz
aviona zamotan u bijelom čaršavu
avgust, 2010. Revija FORUM
padam na groblje ispred
džamije...“
Bio je počasni građanin mnogih gradova u
Turskoj. Izvrsno je govorio francuski i ruski jezik.
Mnogo je čitao i radio.
Volio je omladinu i često
čeznuo za svojom mladošću, izgubljenom u nepoznatim prostranstvima
Balkana. Nikad nije zaboravio svoje siromašno
djetinjstvo, pa je stoga uvijek pomagao sirotinju.
Bio je iskreni čuvar
Ataturkovih reformi, a to
se lako vidi iz sljedećeg:
„Nakon uvođenja latinskog pisma, Ćazim beg
Dirik više nikad nije napisao ni slova na osmanskom pismu.“
Imao je troje djece.
Um-ro je u četvrtak, 3. jula
1941. godine u Edirneu.
Sahranjen je 5. jula u Izmiru. 1988. godine, njegove
mošti su prebačene u
Ankaru, u Aleji velikana.
Ajdin Rakić, jedan od
autora ovog članka, tokom svog istraživanja 2004.
godine, imao je priliku da
razgovara putem telefona
sa sinom Ćazim bega
Dirika, Orhanom Dirikom, koji je tada imao devedeset i
jednu godinu. Zbog njegovo kasnijeg
lošeg zdravstvenog stanja, nije bio u
mogućnosti da ga lično upozna.
Mnogi građani Tuzi danas možda
i ne znaju ko je bio Ćazim beg. Njegovo ime je zvučno samo onima koji
znaju da džamija u Tuzima nosi njegovo ime. No ipak, ličnost Ćazim
bega ne bi trebalo tek tako zaboraviti
i dozvoliti da nestane u prašini istorije. Taj kulturni reformator pokazao
nam je da je u mnogo čemu prednjačio u odnosu na svoje savremenike.
To je pokazao i kasnije, podržavši
Kemala Ataturka u njegovim reformama i ostavši mu privržen do kraja
svog života.
r e v i j a
« « « DRUŠTVO
Kutak za dokone
Teferidž
Piše: Ervin Spahić
Pribliižavao se 13. jul godine šezdeset i neke. Po kući se uveliko pričalo da bi dobro bilo da toga dana familijarno odemo na Kisele Vode ( Kisele
Vode su izletište nadomak Bijeloga
Polja đe su se tradicionalno održavali
vašari, povodom važnijih datuma iz
naše istorije). Bi mi milo. Ponovo ću
moći da vidim bukadar mahluka na
jednom mjestu. Šarene šatre biće na
sve strane. Možda ovih par dinara koji
mi se nalaze u džepu i koje sam uštedio zamijenim za kakvu dobru džidžu. Harmonika, zurle, gočevi odlijegaće dolinom. Prošle godine je bilo
jako šuhret. Muzike i muzičara bukadar. Zbog malog prostora na kojem su
se kola igrala skoro da je bilo nemoguće pratiti koji su se taktovi odnosili
na koje kolo. Ali zar je to važno ?
Važno je bilo da si u kolu i da poskakuješ, što možeš više, kako bi bio primijećen. Vašar ko vašar. Na jednom
mjestu šarenilo boja i ukusa. Vašar je i
prilika da raznovrsne nošnje, povađene iz sehara i strogo za ovu priliku
čuvane ugledaju svjetlost dana.
Nekim nevjestama bješe ovo prvi izlazak u narod i prilika da se pokažu i
sretu sa rodbinom. Pozajmi se za ovu
priliku i koja niska dukata kako bi se
ostavio što bolji utisak i izazvala zavist
kod onih đevojaka koje nisu iskoristile priliku i udale se na prošlom vašaru.
Tijesne košulje i zapučane puljke
jedva su sprečavale nabujala njedra da
ne izlete van. Mješavina znoja i parfema izazivala je bururet u glavi. Mlade
nevjeste i stasale đevojke bile su praćene budnim očima svekrva, zaova,
majki i braće. Sjarga se na ovaj vašar sa
svih strana. Ne ostane čini mi se kući
ni staro ni mlado, bez oni što ih je
bolest skrhala i nužda naćerala. A i oni
su, pošto im đovda nije mogla, makar
u mislima bili na vašaru. Nekoliko
pošti neprestano je od grada prevozilo ovaj golemi mahluk na Kisele Vode.
Mnogi su do grada pješačili i na desetine kilometara pa bi onda preobuvali opanke mijenjajući ih lakovanim
cipelama kao i o onim sa visokim štiklama. Opanke bi brižljivo skrivali po
okolnom žbunju, jer se valjalo pred
akšam i prije tmuše kući vraćati.
Varošani bi zbog nemogućnosti da se
uguraju u poštu, obično išli „tabanovića fijakerom“ (pješke) ili kakvim
točkom (bicikl) na kojem bi se našlo i
po nekoliko insana. One koji su imali
strpljenja da čekaju, kako bi došli na
red, prevozio je Aljo Gazija svojim fijakerom, naročito uglancanim za ovu
priliku. Malo je bilo onih koji su imali
sopstveno auto. Jedni su na njih gledali sa zavišću a drugi sa podozrenjem budući da su ih smatrali ostacima buržoazije.
Da bi se zauzela dobra pozicija
koja je podrazumijevala dobar pogled
i hladovinu moralo se dobro poranit.
Uzgred bi se kupili vrući simiti od
kojih bi jedan obavezno stradao ne
iščekavši da bude pojeden uz kakav
pirijan ili đuveč. Ipak su pite i ribice
(mantije) vodile glavnu riječ. Kakav bi
to zijafet i teferidž bio bez njih. Par
sahana i tendžera uz po koju maštrafu
nagurali bi u cegere i po nekoliko
puta bi se provjeravalo da se slučajno
ne zaboravi džezva i fildžani. Ko zadocni morao je praviti katafu kako se ne
bi vas dugi dan na suncu pekao. Ženaavgust, 2010. Revija FORUM
ma nijesi mogao nikako ugodit. Sve
im se činjelo da je tuđa lokacija bolja.
Vazda su nalazile mahanu jer su se
plašile da im šta oku ne umakne.
Glavni problem teferidžisanja predstavljao je ćenef. Bila su svega dva u
sklopu hana koji je nosio ime lokaliteta gdje se i nalazio: „Kisele Vode“. U
dugim redovima u kojima su stajale
obično žene uz obavezno pocupkivanje (ne zbog muzike ) i gdje se svakoj
minut činio godina, moglo se jedino
čuti glasno komentarisanje: „Uf ! Što
ova začama ! “
„Zurifa strijela mi te ne pogodila a
đe hoj ponovo u kolo! Kloni se Vehba
šera i adžamije! Vrći se ovamo fišteku!
E vala ćeš mi platit! Takav ću ti ćutek
kod baba nakovat, da će ti iskihat
Kisela Voda! Ostala si ti meni dužna
još od lanjske godine!“ - vikaše Hankuša za svojom šćerkom. Zurifa se i ne
osvrnu. Kao da se ove prijetnje na
drugog odnose.
„Više hajem ćutek pojest, jer ko
zna kad će me drugi put zapast da
poigram! Nisam ja više makanja, no
stasala đevojka! “ - kontaše u svojoj
glavi Zurifa.
Malo dalje Iljaz ruhnuo Omerakažu nehotke. Riječ po riječ za guše se
pohvataše. Možda bi neki od njih bez
džana ostao da ih na jadevite jade ne
razdvoji milicija.“ Uh kukala im majka,
što će ih taksirat snać’ u hapsani!
Ostaće bez hrbata i jedan i drugi! Ni
hećim im neće moć’ pomoć’!“ -muhabetisaše sama sa sobom a da je opet
33
r e v i j a
DRUŠTVO » » »
svi čuju - Jonuzaginca.
Preko dana gledanje i u kolu igranje a pred akšam korziranje. Dva špalira jedan pored drugog po prašnjavoj
džadi. Da bi se u tom križanju češće
sretali mnogi su skraćivali predviđenu
putanju. Tu su se i glavni pazari tvrdili
između momaka i đevojaka.
Zastajkivalo bi se da se ponešto priupita, utanači dogovori.
Iz razmišljanja me prenu majčin
glas: „Ako mislite sutra da idemo na
teferidž, vi đevojke uzmite leđen i
pačarve u ruke pa da se oriba gornji
boj! “ „Ti - obrati se burazeru-da me
poslušaš do dućana! “ Jedino ja kao
najmlađi i još nekadar ostah bez zaduženja. Mada ruku na srce budući da
sam došao kao peto dijete i da je do
tada moj brat bio jedinac imao sam
poštedu od bilo kakvih kućnih obaveza.
Svi se latiše posla. U akšam majka
uze da suče jufke za pitu- koju je
namjeravala na sabah i pred polazak
ispeći. U ceger potrpaše stvari koje će
se nositi kako se sjutra ne bi što zaboravilo. Ja često pogledujem na sat jer
mi se čini da skazaljke i ne mrdaju. Da
bih prekratio vrijeme pođoh ranije na
spavanje.
Iz sna me prenu strahoviti tutanj i
blještavo svjetlo koje ispuni sobu.
Popridigoh se sa dušeka prostrtog po
podu, protrljah oči i onako još bunovan pogledah kroz pendžer. Imadoh
šta i da vidim. Sastavilo se nebo sa
zemljom. Sijevaju munje uz strahovitu
tutnjavu i prasak gromova. Uz pendžer niz čije se džamove slivahu kišne
kapi stajaše majka.
Suphanala! Velahaule! Tobe jarabi
tobe estakfirula! - čuh kako zbori kad
bi utihnula grmljavina.
Meni suze krenuše niz lice. Taman
kao kiša niz džamove. Zabih glavu u
jastuk i navukoh jorgan preko glave.
Znao sam da poslije ovako obilne kiše
pa makar sunce i progrijalo od teferidža nema ništa. Znao sam i da do iduće godine ovakvih zajedničkih izlazaka neće biti. Za pitu se nijesam brinuo, neće propast. Poješćemo mi nju
za ručak ali merak ode u helać. Đe
potrefi danas kiša pored ovoliko dana
34
ponovih u sebi nekoliko puta.
Pričam svom evlatu šta mi je kao
maksumu pričinjavalo merak i čemu
sam se sve radovao. Pričam im kako
bih se obradovao ako bih kupio ili bi
mi neko donio šareni čibuk od šećera.
Crveno-bijeli. Djeca iz čitavog sokaka
,skupljala bi novac kako bi kupili
gumenu loptu. Lopta bi po dogovoru
kružila na „konak“ od jednog do drugog. Kada bi red dosao na mene žao
bi mi milo da zaspim kako bih što
duže vremena proveo sa njom. Kada
bi se lopta probusila djeca iz mahale
bila bi u žalosti i po nekoliko dana.
“Ovog rahatluka koji danas vi imate tada nije bilo. Vanjski klozeti (popularno zvati ćenefi) nalazili su se
obično podalje od kuće tako da si
zimi da bi do njih stigao morao „punu ratnu opremu“ da obučeš. Voda za
kupanje grijala se na šporetu na drva
u ogromnim kazanima. Umjesto
kade- banjica. Umjesto tuš baterije kakva stara maštrafa ili džezva“. Ljeti
nam je Lim bio glavni hamam. Pričam
im kako sam navlačio rukavice da u
hladnoj sobi knjigu mogu držati-a djeca da puknu od smijeha.
Ne mogu reći da mi ne bi krivo. Ali
šta da radim?Novi je vakat sada- vele.
Koji novi vakat? Ono za Kisele
Vode nije no crnji i gori. Vašara i teferidža više nema. Od objekata koji su
se tu nalazili još restoran kako tako
odolijeva. Ne radi ali je šućur Allahu
živ.
U bungalovima poslije turista jeavgust, 2010. Revija FORUM
dno vrijeme su boravile izbjeglice a
sada socijalni slučajevi. Gornji izvor
mineralne vode više i ne postoji. Ni
ime ga ne sačuva (Izvor Kralja Nikole).
Jedinu nadu daje nam bušotina
termalne vode,koja je svake godine
(na riječima) sve dublja. Bušenje počinjemo „3. januara“ ( Dan oslobođenja Bijeloga Polja) a radove na bušenju „inteziviramo“ u izbornim godinama. Ovaj posao stoljeća koji je trebao da donese nafaku i hair ovom kraju i da nam svima bude „ banja“ još
uvijek je nedovršen. Zato nama trebaju izbori. Što više izbora rupa sve
dublja. Ko kaže u budžetu? Ja to nijesam rekao! Hesapim da to neko iz
opozicije dobacuje. Šereti vele koliko
bušimo more biti da smo probili na
drugu stranu zemljine lopte ,pa sad
drugi uživa plodove našeg rada. Oni
najzlobniji vele da je od siline našeg
bušenja počelo da podrhtava i tlo po
svijetu. Bjelopoljsaka tafra pomislih.
Nikako im ugodit. Taman ko zloj
svekrvi iz hićaje što slijedi. Prinosila
nevjesta kahvu majci (koja je došla da
je obiđe) i svekrvi, pa kako je sipala
kahvu iz džezve u fildžan malo kahve
prospe na tacnu. Ona tu kahvu stavi
ispred majke a onu drugu ispred svekrve, konta majka neće zamjerit a svekrva može. Svekrva se sve vrpolji bi da
kaže ne bi i na kraju ne izdrža no
prozbori: „Vidi ti nje majci sipa i u fildžan i u tacnu a meni samo u fildžan!“
Allahimanet!
r e v i j a
« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
Sehara Ibiša Kujevića
Ispod vela zaborava
U izdanju Bošnjačkog savjeta u
CG ovih dana je promovisana izuzetno rijetka „Sehara“ od šest video,
DVD zapisa koja slikom i riječju
otkriva izvorne vrijednosti o kojima
samo kadkad sjećanje progovori.U
tu ukrasnu drvenu seharu-škrinjukutiju autor Ibiš Kujević spakovao
je 6 filmpva i CD sa autentičnim
tonskim zapisima izvorne- etno
muzike. Dizajnerski opremljene i
luksuzno upakovane DVD-e prati
mini monografija na stotinušesdeset strana.
Nadam se da će uskoro iz štampe izaći i fotomonografija od preko
200.strana u kojoj će mnogi prepoznavati sekvence iz sjećanja i priča svojih dedova i nana,kazao je
Kujević.
Dugo istražujući po terenu Ibiš
je sakupio dragocjeno blago iz kulturne tradicije Bošnjaka i drugih
naroda na prostoru: Rožaja, Plava,
Gusinja, Berana, Bijelog Polja, Petnjice, Pljevalja, Sjenice, Tutina, Novog
Pazara, Nove Varoši, Priboja, Prijepolja.
Prošlo je punih četrdeset godina
od kako sam sa Delijom Kurpejovićem i drugim savremenicima započeo stvaranje folklornog ansambla u Rožajama, koji je zvanično
registrovan 1971.godine, podsjetio
je za Forum Kujević. Kroz „Vrelo
Ibra“ prošle su hiljade članova ovog
društva, a naši koncerti su prikazani
u preko četrdeset država Evrope,
Azije i Afrike. Htjeli smo i sa mnogo
entuzijazma, posvećenosti i odricanja, naše igre, pjesmu i običaje
ponosno pokazivali na malim i velikim scenama i za to dobijali aplauze ,nagrade i priznanja.
Svih tih godina sakupljao sam
detalje - izvornog stvaralaštva.
To narodno blago je ustvari identitet naroda kome i sam pripadam,
- kaže Kujević.
Sa skuplanjem ove građe počeo
sam davne 1969. godine, što bi se
reklo o svom trošku i za svij “ćeif“,
avgust, 2010. Revija FORUM
ne da bih radio to što sada radim,
nego da sakupljama muzičko - folklornu građu za folklor, a uz to, i sve
drugo iz kulturnog nasljeđa i tradicije naroda na ovim prostorima.
Kao terenac,imao sam sreću da
upoznam i sarađujem sa profesorima, akademicima, - najvećim imenima iz ove oblasti: iz Beograda,
Zagreba, Ljubljane i Skoplja, od
kojih ne samo da sam učio nego
postepeno ušao u samu suštinu i
svaku poru ove oblasti, što će te
vidjeti i na ovim zapisima „Ispod
vela zaborava“, a nadam se i na drugim koji čekaju u mojim arhivama.
Nažalost, zbog mršavih finansija
mnogo toga, posebno iz folklora
može otići u zaborav. Sa tim će,
bojim se otići i neponovljivo etnološko blago čijem očuvanj sam
davao i dajem sve od sebe pa ako se
kojim slučajem desi da propadne
neće biti moja krivica, - kaže sa sjetom Kujević. Nijesam ja jedini koji o
tome treba da misli.
35
r e v i j a
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »
Izložba slika Džengisa Režepagića u Podgorici
Zvijezda tjera mjeseca
Rad Džengisa Redžepagića
Izložba slika Džengisa Redžepagića
pod nazivom „Zvijezda tjera mjeseca”
otvorena je u galeriji „Centar” u Podgorici.
Izložbu je otvorila istoričarka umjetnosti
Milica Radulović. - U ovim snažnim estetskim strukturama, sažima se čitav zamišljen prostor fiksiran u simboličkim znakovima umjetnikove poetike, i tako formira
beskrajan prostor Redžepagićeve slike rekla je Milica Radulović. Režepagić se predstavio značajnim brojem slika, tematski
određenih tehnikom akrilik na platnu. Sve moje slike nastaju pod punom emocijom. Nastale su vodeći se „sevdalinkom”
kao jednom od tema moje tradicionalne
misli. Muzika je jako važna u mom životu,
i to ne samo tradicionalna. Jako sam vezan za muziku, otkriću vam tajnu, i više
nego za slikarstvo. Kolorit je nastajao potpuno vođen emocijom, dok sam temi o
simbolima bio potpuno posvećen - rekao
je Redžepagić.
I istinski se osjeća duh istorijskog i
mističnog protkanog simbolikom. Djelo
koje najodređenije govori o temi izložbe
i objašnjava autora po pravcu njegove
misli kroz samo nekoliko simbola je slika
pod autentičnim nazivom „Po dućanu
biser rasturila”. Kolorit je ujednačeniji i
čini se da je autor više razmišljao o bitnosti veze između teme i kolorita.
Osjećanja su prenešena, jer vam ne treba
lik ili predmet da biste osjetili ženu, biser,
dućan.
Takođe, slika pod nazivom „Na jaliji
badem drvo” svedena je na nekoliko bitnih i snažnih elemenata, emotivno nabije-
na i savremeno pojednostavljena. Redžepagić je predstavio snagu u sebi vođenu
dubokom emocijom i prenio je na publiku. Uspio je u tome kroz simbole, dok
spektar kolorita pripada gledaocu, svidio
mu se ili, možda, ne...
Sevdah raspiren bojama
Likovni umjetnik Džengis Redžepagić je profesor
na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, poznat je
po svom istančanom osjećaju za suptilnu mjeru.
Učestvovao je na preko stotinu kolektivnih izložbi, a
ovo je njegova 32-ga samostalna u regionu i inostranstvu. Izlagao je u Beogradu, Sarajevu,Parizu…
Redžepagić podjednako insistira na tradicionalnim
vrijednostima i savremenom likovnom izrazu. Ekspresijom duhovnog značenja simbola kulture kojoj pripada,
ovaj umjetnik podstiče njihovu magiju i poetičnost,
zapisala je istoričarka umjetnosti Milica Radulović.
Sami naziv izložbe ,,Zvijezda tjera mjeseca” sažima
čitavu raskoš umjetničke pojetike u čijem se mognovenju prepoznaje svaka duša dotaknuta sevda-
36
hom. Kolorit uvodi posmatrača da među nekoliko
simbola uroni u čaroliju “Po dućanu biser rasturila” ili
da šetajući potraži drvo ushićenja kao što je “Na jaliji
badem drvo raslo”.
- Sve moje slike nastaju pod punom emocijom.
Nastale su vodeći se sevdalinkom kao jednom od
tema moje tradicionalne misli. Muzika je jako važna u
mom životu i to ne samo tradicionalno. Jako sam vezan za muziku, možda i više nego za slikarstvo. Kolorit nastaje potpuno vođen emocijama, dok sam tematski simbolima bio potpuno posvećen kazao je
Redžepagić. Emotivno snažne a savremeno pojednostavljene slike iz sevdaha i o sevdahu nikoga ne ostavljaju ravdnodušnim.
avgust, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
Slika je kao pjesma
Piše: Ferid Muhić
Nužno je bilo da vidim mlad
mjesec, na ponocnoj modrini neba
i zvijezdu: ni uz njega, ni od njega!
U najtanju dlaku najfinijeg kista,
baš onako kako sam noćas dočekao da vidim! U zadnji čas, a opet,
ne prekasno, taman koliko je dijelilo onu zvijezdu od mladog
mjeseca, i spajalo mladi mjesec sa
zvijezdom! Samo je tako mogao
nastati ovaj tekst.
U istoriji umjetnosti, transpozicija likovnih djela u poetski iskaz,
drevni je izazov stvaralaca obdarenih darom sinestezije! Vidiš neku
sliku, a ona se u tebi oglasi riječima
pjesme! O tom čudu spajanja nemustog vida i slijepog jezika, u kom
slijepa pjesma, kroz čin inicijacije
slikom progleda, zna se odavno.
Čas je to zagrljaj, čas opet nadznjevanje momka i djevojke, čas natpjevanje slavuja i djevojke, čas dvoboj
viteza i zmaja!
O tome je Horacij napisao klasičnu raspravu, naslovljenu Epistola
ad Pisones, i skovao nezaboravnu
formulu: ”Ut pictura poesis” - ”Pjesma je kao slika”. Veliki teoretičar
Gisbert Kranc sačinio je 1973 godine, fascinantni spisak sa preko
40.000 pjesama inspirisanih likovnim djelima, samo u istoriji evropske
umjetnosti!
Slikar i pjesnik Džengis Redžepagić je jedan od rijetkih koji su
eksplicite potvrdili mogućnost, gotovo neslućenu, ili jedva naslućenu! formule ”Ut poesis picture”-”
Slika je kao pjesma”. Ako je do njega slijepi jezik kroz sliku progledao, kod Džengisa i od Džengisa,
nemušti vid je, inicijacijom poezije,
zapjevao!
Džengis Redžepagić je, kao i njegov veliki istorijski imenjak i prethodnik, osvojio i objedinio dva velika područja što su bila razdvojena:
“Zvjezda tjera mjeseca” Džengisa Redžepagića
onaj Aziju i Evropu, ovaj pjesmu i
sliku! I jedan i drugi, Istok i Zapad,
zoru i sumrak, Mjesec i Zvijezdu.
Jer i Sunce je Zvijezda.
Njegov ciklus ”Zvijezda tjera
Mjeseca” spaja, uz sve rečeno, i ono
kontingentno, ono što se oblikuje u
kulturu, kroz ljude, kroz pjesmu,
kroz hasret i sevdah, sa onim univerzalnim što se kao nepresahla
žudnja saopštava odvajkada kao
velika nostalgija ljudskog roda za
ljepotom! Bosanska i Bošnjačka
nostalgija za ljepotom, formulisana
kroz pjesmu kao sevdalinka, na
Džengisovim slikama pjeva jedrima
Sindbadovog broda, obrisima vitkih munara, sijevom pogleda, dodirima od zlata i damarom strijepnje
koja zlato za čas sroni u žutu rumen
pustinjskog pijeska!
”Na jaliji badem drvo” koje smo
mogli samo prizivati kroz pjesmu,
avgust, 2010. Revija FORUM
Džengisovoj slici se odazove onakvo kakvo se ne može opisati već
samo vidjeti onakvo kakvo je
moralo biti i kakvo će uvijek biti:
raskosna livada/jalija, a u njoj tanko
stablo bademovo, sa krošnjom prepunom mirisnih badema, ulomaka
zagrljaja, i lišćem od zvjezdanog
praha poljubaca.
I nebeske staze jesu samo one
kojima će dragi u pohode djevojci
doći: pjesma ”Tudijer mi dragi prohodi” postala je prizor, blistava slika
tragova stopa kroz paperje oblaka,
kroz tamne sokake, kroz zadimljene čajdzinice, putanje koja nepredvidljivo, a pouzadno, vodi do
onih nebeskih prostranstava u kojima svaka draga oduvijek čeka i
dočekuje svog dragana!
Taj isti dragi, iznebuha iz pjesme
dojaše pred nas, pretvoren u slike
ciklusa ”Ja ne gledam sunca ni
37
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »
r e v i j a
Slike Džengisa Redžepagića
mjeseca” ! Gledamo ga i jasno vidimo da je to isti onaj kojeg je svaka
djevojka uvijek čekala i isti onaj
kojeg je dočekala svaka djevojka
koja je znala kog je čekala. Evo ga,
na svom “Doratu” jezdi, iskre izbijaju ispod njegovih kopita, a dragi
vođen hasretom, upravljan sevdahom, tim nepogrješivim iglama na
kompasu ljubavi, hrli njoj u zagrljaj!
Čak i na samu misao o njoj ”kad je
se sjeti, kad mu na um padne draga!“ on više ne vidi ni mraka ni
oblaka!
A mi i njega i nju i njihovu ljubav
vidimo i njihovu pjesmu čujemo na
Džengisovoj slici!
“Kradem ti se u večeri” - u večeri
pod pendzeri!, - pjesma koja bi zauvijek ostala na slutnji ljepote i
uzbudljivog nemira, da je ostala
samo pjesma, na slikama Džengisa
Redžepagića sine, bljesne, jasnija
od sijeva munje, isprskana kadencama zelene radosti i sinkopama
modre pretrnulosti, kakvu je može
vidjeti samo onaj ko se krao kroz
večeri: i ko je zastao pred slikama
Džengisovim!
I nagovjestaj kockica, rombova
koji se dodiruju tamnom i svjetlom
38
površinom a koje su zajednička
potka gotovo na svim slikama ovog
ciklusa, jeste metafizicka epska
pjesma o nadmetanju u kom se dan
sa noći za prevlast bori, gdje radost
smjenjuje teški dert a crna žuč
melanholije presahne pred jarkim
odbljeskom osmjeha!
I sve što se dogodi, sve o čemu
se pjeva, a oči ne vide, i ono što oči
vide a pjesma ne dosegne, sve je to
sabrano u ovoj elegiji i odi, tužbalici i himni, koju Džengis Redžepagić
hvata u okvir svojih slika kroz tanki
srp mjeseca i treperavi otsjaj zvijezde, koji se gone i stižu, bježe jedno od drugog i traže se, gube se i
nalaze se po beskraju marokanski
modrog ponoćnog neba pod kojim
protiče sve; i ovi naši zivoti i nesporazumi, uzdanje i cemer, žudnja i
ispunjenje.
Sve ono što su ljudi cijelog svijeta oduvijek samo riječima prizivali,
pjevajući o neizrecivom čudu nazvanom ljubav i život, a što bi ostalo
nevidljivo, isto je ono o čemu Bošnjaci Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Balkana vijekovima pjevaju u
pjesmama sevdalinkama. Džengis
Redžepagić je snagom arhajskog
avgust, 2010. Revija FORUM
umjetničkog samana, upravo to
naveo da se oglasi i zapjeva kroz
njegove slike! I velika metafora
Zvijezde koja bi da se Mjesecu primakne, da ga stigne, da se sa njim,
za gorom na vodi sastane! Ta priča
o vječnoj žudnji čovjeka da se sa
onim koga voli, jednom i zauvijek,
sastane iza neke tamne gore, na
nekoj tajnoj vodi, nedostupan svim
jadima ovog svijeta, kao što su im
nedostupni zvijezda i mjesec, - koju
smo dosada samo rijecima tkali,
zapjevala je sada bojama Džengisovih slika kroz alhemiju njegovog
čudesnog talenta!
Ko hoće da vidi ono što se do sada nije moglo vidjeti: sliku pjesme
sevdalinke! - vidjeće to na njegovim
slikama. Ko hoće da čuje ono što se
nije moglo čuti: sevdalinku ispjevanu bojama, uz neuporedive zvuke slikarskog saza! “ - čuće to na
ovim slikama! Svaka slika iz ovog
ciklusa Džengisa Redžepagića, jeste
brilijantna demonstracija imperativa da se, pokraj do sada poznatog
načela “Pjesma je kao slika!” u teoriju likovnih umjetnosti i estetiku
mora uvesti i princip da je “Slika je
kao pjesma!”.
r e v i j a
« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
Bilten „Bihor“ prerasta u ozbiljno bošnjačko glasilo u Luksemburgu
Ko to tamo piše
Piše: Faiz Softić
Pero jeste zraka sunca, ali može
bit i teže od olova, i crnje od noći.
Pišući, podrazumijeva se da, tragajući za istinom, prije svega vodimo
računa o očuvanju digniteta profesije, a žute štampe je ionako napretek.
Teško je ostati indiferentan u vrijeme dok oko tebe sipe stihovi,
rečenice, sintagme... Profesionalna
znatiželja, vrlo često, navodi da se,
pored onoga što pisac radi ili se
pretpostavlja da bi trebao raditi,
upusti i u iščitavanje tuđeg teksta,
često zadirući u njegovo tkivo i
dovodeći sebe u ulogu tumača i
presuditelja kvaliteta napisanog, što
je, priznaćete, nezahvalna pozicija.
Novine, časopisi, radio i televizija, pogotovu one rubrike i emisije
koje tretiraju kulturu i pitanja iz te
oblasti, za mene su bili i ostali životno-respiratorni rekviziti koji su
mi omugaćavali da kao homo sapijens opstanem na nogama i poziciram kulturološki kod od homo
primigenijusa, dakle pračovjeka
čije neizumrle pipke čak i dandanas osjećamo u svojoj blizini .
Našavši se u sredini gdje se kultura, uopšte uzeto, nalazi na samoj
margini društva, Bošnjaci u Luksemburgu, koliko god to zvučalo
neprijatno, zapali su, ili se nalaze, u
stanju duhovne praznine, koja se,
zahvaljujući entuzijazmu određenih
pojedinaca, grupa i udruženja, na
razne načine pokušava premostiti.
Doduše, većina to veže sa komercijalnim efektima, pa, dovodeći
poznata estrdna imena ex – Yu,
računaju da su, bar djelimično, popunili.
To, ni u kom slučaju, ne smijemo
izjednačavat sa nedavnim gosto-
Zahvaljujući slabom animirnju ljudi, kao i opštoj kulturnoj
percepciji u Luksemburgu imamo tridesetak jednih te istih
ljudi koji, kroz čitanje knjiga i na druge načine, pomno
prate kulturnu scenu Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ako
je u Luksemburgu prisutno 12 000 Bošnjaka, to znači da na
450 ljudi dođe jedan koji se zanima za kulturne priredbe.
vanjem izvrsnog sazlije Muaza Borogovca iz čuvene porodice sazlija
ili, kako se to lijepo kaže u narodnim pjesmama, porodice „sedefli
tambura“, koji je gostovao u Luksemburgu u angažmanu udruženja
avgust, 2010. Revija FORUM
„Bihor“.
Rijetki književni skupovi, ili tribine koje se povremeno organizuju,
jesu najbolja prilika da se čuje živa
riječ poslenika kulture iz jezičkih
rudnika kreativnih stvaralaca.
39
r e v i j a
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »
O jeziku „mikrofonskom“
Akcenti kao na štrafti
Piše: Bratislav Kokolj
Minulo je, bezmalo, pola stoljeća kada
je mlađanim novinarima Radio-Titograda
tada (i dugo, dugo potom) besjedio najbolji, najčuveniji, dosad nedostižni radio,
pa i tv spiker. Taj gorostasni - a rafiniranim
likom i ponašanjem gospodstveni Branislav Surutka - u cigla dva dana po četiri sata
(o)držao je nezaboravne lekcije na temu
mikrofonske govorne kulture, Njegov baršunasti i sugestivni glas, ugodnog “tembra” i bas-baritonsksog registra, mamljivo je
ispunjavao naše uši i dušu u memljivom
ambijentu podrumskog bifea tada i, zadugo zatim, jedine crnogroske radio-stanice.
Govorio je, a mi smo pomno slušali,
učili i mnooogo naučili o mikrofonskoj,
uopšte “javnoj”govornoj kulturi u čijem
opsegu su, kako veliki Brana reče: artikulacija, akcentacija, boja, ritmika, tembr i
apostacija (?!) govornog aparata čiji je
“proizvod”- naš glas. Ovi elementi nijesu
samo atribucije, već imperativi za svakog
kvalitetnog spikera, reportera, voditelja,
naratora, pa i medijatora ili promotera.
O glumačko-scenskom govoru – da i
ne pričamo.
NAŠE (NAKARADNE) NAVIKE: Primijetili ste da je riječ akcentacija pojačana –
“boldovana”. S razlogom: malo duže ćemo
se zadržati na toj (akcentološki) nakaradnoj i do iritacije nabujaloj navici znatnog broja, uglavnom tv voditeljki, novinarki, najavljivačica programa, ili “meteora”, i znatnog broja novinarki - manekenki
u tzv. panel-susretima i (često bla-bla) razgovorima. A prilikom intervjua – sagovornik odgovara i na takva narcisoidna pitanja koja počinju sa “Kažite MI…”, “MENE
interesuje, “JA bih vas pitao da MI odgovorite”...
Kao da je intervjuisani đak ili student,
a novinar - profesor!
Nekulturno, narcisoidno, pa i nepristojno - zar ne?
Ali, prava je poplava onih koji idu do
blaziranog i maznog razvlačenja prvog ili
drugog samoglasnika, u bezbroj riječi,
imenica,imena, pridjeva, pa čaki i – brojeva? I to u gotovo (ili baš) svim našim radio
i tv emisijama!
AKCENTI, LJUDI I GREŠKE: Da li ste,
40
Zašto naše novinarke i novinari u elektronskim
medijima otežu gdje ne treba a ne zatežu kad
treba? Zašto smo zaboravili stara dobra pravila
izgovora? O tome i još po nečemu iz života govori stari primorac i novinar
opetovano, i
bezbroj puta
tako, od naših rtv poslenika pred mikrofonom – čuli akcente koje
je i nemoguće ovdje napisati, jer su pri
izgovoru znatno duži i od onih tz. ravnih,
dakle malo produženih. A, zna se - trebalo
bi da budu kratkouzlazni!
Ipak, pokušaću ovako:
“Noovinarima se danaas obratio preedsjednik Vlade Đukaanović, goovoreći o
veelikim i jaasnim piitanjima td. I tome sl.
Akcenti, slični i tipični za žargon, bezmalo
i sleng sa beogradske “štrafte”. I, nažalost,
za ogromnu većinu radio-tv “govornika” u
tamošnjim medijima. Ali – to je njihov problem, a neki naši su to dugo slušali i
(be)zdušno, da ne kaažem bezglavo, k
nama prenijeli.
Dakle dio blaziranog velegradskog
slenga i “jezika sa asfalta”. To je izgovor BEZ PRAVILNOG VUKOVOG KRATKOUZLAZNOG AKCENTA!
No, tamo se više ne čuje glas o sjajnih,
DOSAD NEPREVAZIĐENIH spikera – Surutke, Orlovića, Ljiljane, Mića, Raše, Marka
(svi Marković), nema u TVBG nedavno
preminule gospodstvene Hrvatice Dušanke Kalanj i drugih radio i tv srpskih spikera, novinara, reportera... Ipak, i oni su se,
doduše nenamjerno i ne svojom krivicom,
oglušili i ogriješili o onu nenadmašnu
"Bibliju" (čitajte : Rječnik) srpskog jezika.
Zar decidna poruka i pouka ne glasi:
Piši kao što govoriš – čitaj kao što je napisano. Ali ne, nije tako. Jer, KOMPLETAN
VUKOV RJEČNIK je napisan (I)JEKAVSKIM dijalektom, a KOMPLETNA Srbija
piše i govori EKAVSKI(M)!
(OD)MICANJE OD VUKA: Zašto? Meritorni lingvisti tvrde da je “ijekavština smetala” (prvo novosnobovskoj) urbanoj srpskoj “sredini”, a potom i svima osim…u nekim selima oko Čačka i Užica gdje se dandanas pridržavaju Vukovog ijekavskog
pisanja i čitanja.
(An-passan: ko je, dakle, prvi napao i
avgust, 2010. Revija FORUM
zanemario zakonitosti svojega jezika, a da
“debelo zamera” onima koji se vraćaju
svojem, autentičnom, svojstvenom?)
I, kad već pomenuh vrle srpske, valja
se prisjetiti i onih koji su, uglavnom na
našem radiju “držali katedru” pravog dijalekta i akcentovanja: Dragutin i Dušanka
Šundić, Smilja Knežević, Dragiša Milić,
Rosanda Kovijanić, Beba Kljajić-Čejovic, a
ima ih još.
Nažalost, mnogo manje od broja onih
koji nam danas, i kod nas, već poodavna,
“paraju” uši, kvare jezik, pogrešno uče
našu mlađu generaciju. Oni, srećom, ne
poprimaju takva “jezička naravoučenija”
(zamalo ne napisah – načertanija”). Da: ne
poprimaju – dok ne stanu-sjednu pred
mikrofonom plasirajući nam one, kako
rekoh - mazne, a dodao bih i blazirano-rasp(j)evane akcente sa beogradske štrafte.
Izvinjavam se, ali to se posebice može
odnositi na jednu, po mnogočemu dobru
voditeljku Dnevnika TVCG koja , kao da
nikada u životu, barem na dva sata, nije
boravila u Nikšiću - gradu odakle su pred
naše mikrofone stali i stasali oni kojima je
Vukov (pa i Belićev, Kangrgin, Kilibardin…) KRATKOUZLAZNI akcenat, dugo i
doživotno, (p)ostao zakon(itost) pravog i
pravilnog govora u Crnoj Gori dosad “ni
za zeru” promijenjenim dijalektom i izgovorom!
ZASLUŽNI I ZABORAVLJENI: Na kraju, moram istaći i zdušnu pomoć i brigu
filigranski preciznog lingviste, dugogodišnjeg, rafiniranog lektora i džentlmena
Veljka Mićovića, koji je, tokom potonjih
decenija minulog vijeka - jeziku učio i usavršio generacije spikera i novinara RadioTitograda.
Vaistinu, mnogo, mnogo smo mu zahvalni. Osim što nam je štedro “pročišćavao” govor i tekstove, nerijetko nas je
podsjećao da je jezik prva i najkompletnija “lična karta” od tog i svih ostalih osobina i “osobnih dokumenata”.
Konačno i Biblija, u oba Zavjeta,
počinje sa “U početku bijaše riječ!”
r e v i j a
« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
Muzičko nasljeđe Crne Gore: Hamdije Šahinpašića
Živa etnomuzička riznica
Piše: Rajko Cerović
Imena Hamdije Šahinpašića, narodnog pjevača, znalca mnogih narodnih lirskih pjesama, posebno iz
pljevaljskog kraja, zatim šire oblasti
Sandžaka, odnosno tromeđe Crne
Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine,
danas se u Crnoj Gori sjećaju neki
relativno stariji ljudi ili samo etnomuzikolozi koji izučavaju narodnu
muzičku tradiciju naših krajeva.
Malo ko zna da je zahvaljujući Hamdiji Šahinpašiću spašeno od zaborava mnoštvo izuzetno lijepih narodnih pjesama, prije svega sevdalinki, koje i po rafinovanosti tekstova i
muzičkoj ljepoti i izražajnosti predstavljaju u ovoj oblasti, najblaže
rečeno, same antologijske vrijednosti. Hamdija Šahinpašić nije znao
samo tekstove narodnih lirskih pjesama, nego je, pamteći njihove melodije, sve mogao odmah otpjevati.
Hamdija Šahinpašić je bio fenomen
čiji značaj, posebno za crnogorsku
narodnu muzičku riznicu, nikad
nije dovoljno uočen i iskorišćen za
izučavanje domaćeg etnomuzičkog
nasljeđa.
Rođen u Pljevljima 1914. godine,
od oca Asimbega i majke Šerife, čiji
je pjevački talenat i čudesnu memoriju, po sopstvenom kazivanju,
naslijedio, Hamdija Šahinpašić je
imao dug i zanimljiv život, ni malo
lišen patnje koju nije zasluživao.
Umro je u devedesetoj godini, gotovo slijep, jer je od mladosti imao
problema sa vidom. Godine 1938.
završio je medresu, ali je poslije
Drugog svjetskog rata, kao vjernik i
sekretar islamske zajednice u Pljevljima, potpisao najbezazlenije zaključke o potrebi održavanja i obnove džamija, ili održavanja islamskih grobalja. To je bilo dovoljno da
ga tadašnja, rigidna komunistička
Bio je živa i bogata zbirka, divna građa za etnomuzikologiju, primjer plemenitog pjevača koji nikad nije težio za
komercijalizacijom vlastitog znanja i umijeća
Hamdija Šahinpašić
vlast, uhapsi i bez ikakvog suđenja
drži u zatvoru u Bogdanovom kraju
pune tri ipo godine. Naravno, da se
Šahinpašićeva golgota nije na tome
završila. Poslije zatvora pratila ga je
sudbina navodnog protivnika socijalističkog društvenog poretka, uskraćene mogućnosti za posao,
nepovjerenje na svakom koraku, ni
malo laka borba za egzistenciju i
ponos nezasluženo povrijeđene osobe.
Bivajući dugo bez posla javio se
1957. godine na konkurs Radio Titograda za horskog pjevača. Pošto
je bio primljen vrlo brzo se afirmisao ne samo kao član hora nego i
njegov istaknuti solista.Na žalost,
kao što se mnogo stvari na taj
avgust, 2010. Revija FORUM
način ranih poslijeratnih godina
događalo Crnoj Gori, hor je nakon
tri godine postojanja i rada ukinut,
navodno zbog nedostatka sredstava. Tada su ukinuta i četiri profesionalna pozorišta, poznata i možemo
reći legendarna Srednja umjetnička škola u Hercegnovom, Lovćen
film, nešto kasnije i Naučno društvo Crne Gore koje je predstavljalo
jezgro moguće akademije nauka.
Crna Gora je postajala duboka
jugoslovenska provincija dok su
njeni stvaraoci tražeći stvaralačku
potvrdu i afirmaciju odlazili u
druge sredine. Tako je bez posla
ostao Hamdija Šahinpašić, prinuđen da se u Novom Pazaru i
drugim bliskim gradovima izdrža-
41
r e v i j a
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »
Kvalitet jezičkog i
narodnog muzičkog izraza
Sigurno do danas sevdalinka, kao najljepša narodna
pjesma sa naših prostora, orijentalna po porijeklu i
melodijskoj osnovnoj liniji, muslimanske, odnosno bošnjačke provenijencije i tradicije, našeg štokavskog jezika,
predstavlja još i najbolje naše nasljeđe u oblasti ljubavno
erotskog, i neprevaziđen kvalitet jezičkog i narodnog
muzičkog izraza. Davno je zaboravljeno da je riječ o pjesmi nastaloj najčešće u gradskim središtima, pretežno
nastanjenim islamskim svijetom, postala je zajedničko
va pjevanjem u kafani, poslu koji
tada nije bio komercijalizovan kao
danas.
Nekako je uspio da se zaposli
kao sekretar Gimnazije „Braća Ribar” u Sarajevu i trajno ostane u Sarajevu kao izuzetno poštovana i
omiljena osoba. Nikad, poslije Titograda, nije više radio kao profesionalac u radiju ili televiziji i ako je
u Sarajevu povremeno nastupao
kao pjevač. I ako su u Radiju Sarajevo snimali po neku Hamdijinu
pjesmu, pravi trenutak za afirmaciju ovog vrijednog znalca narodnih
pjesama iz sjeverne Crne Gore,
dijela Srbije i Bosne i Hercegovine
nastupio je znatno ranije, njegovim
susretom sa etnomuzikologom profesorom Miodragom Vasiljevićem.
Vasiljević je u nekoliko navrata bivao u Pljevljima i Sandžaku tokom
1948. i 1949. godine, zablježio od
Hamdije izvjestan broj pjesama, ali
pri tadašnjem nivou snimajuće
tehnike nije, na terenu, mogao mnogo učiniti. Silno se obradovao kad
se sa Hamdijom 1951. godine sreo u
Beogradu prilikom jednog Hamdijinog dolaska na kontrolu vida.
Profesor Vasiljević ga je poveo u
svoj stan u kojem je za snimanje
imao bolje uslove nego u Pljevljima
i za nekoliko dana snimio fantastičan broj od 300 pjesama. Slijedio je
Vasiljevićev ni malo lak rad na notnoj transkripciji Hamdijinih, odnos-
42
nasljeđe, tako da je, recimo u Crnoj Gori, dugo predstavlajala gotovo jedinu gradsku pjesmu. Pjesma
ljubavne patnje, najčešće nezadovoljene ljubavi, čežnje i
melanholije, delikatna u izrazu, za razliku od danas popularnih novokomponovanih pjesama sa prostačkom erotskom eksplikativnošću. i vikom u izvođenju, koja treba
da poništi nedostatak mašte i banalnost sadržaja.
Jednom je daroviti pisac Miljenko Jergović uporedio našu
sevdalinku sa portugalskim fado melodijama.
no narodnih pjesama koje je Hamdija pjevao i kazivao. Kad je profesor Vasiljević umro 1963. godine
transkripcija pjesama nije bila završena. Onda su profesorova ćerka i
njegovi studenti dovršili transkripciju zbirke. Ne znam kako se i na
koji način knjiga pojavila u Moskvi
1967. godine pod naslovom Jugoslovenske pjesme iz Sandžaka sa
imenom pjevača i pamtiše Hamdije
Šahinpašića. Bio je to prodor našeg
muzičkog folklora u inostranstvo i
širi naučni tretman od jugoslovenskih okvira. Zbirka je dragocjena,
jer sadrži i dio notnih tekstova, do
danas svakako jedinstvena na bivšem jugoslovenskom prostoru, ali
je dugo ostajala neprevedena i praktično za širu upotrebu nekorišćena. Tek je 2002. objavljena jedna
vrsta rimejka pod naslovom Po Taslidži pala magla.
Slobodno se može reći da je
Hamdijina zbirka sevdalinki najkomletnija do sada, tim prije što
sadrži i tekstove i melodije. Ko zna
da nije bilo Hamdijinog susreta sa
profesorom Vasiljevićem koliko bi
od trista pjesama samo u njihovoj
knjizi danas trajalo u narodnom
pamćenju. Hamdija je bio živa zbirka, hodajuća enciklopedija sevdaškog nasljeđa, istinski i iskreni
pripadnik jednom svijetu ljepote i
plemenitosti koji danas iščezava,
najčešće zamijenjen banalnošću i
avgust, 2010. Revija FORUM
kulturnim surogatima. Kasnije je na
sakupljanju, vrednovanju i objavljivanju epske i lirske narodne muslimanske poezije, i pjevane, ili samo
kazivane, ogroman naučni učinak
dostigao akademik Husein Bašić.
Njegovi radovi sadrže sve što o
ovom našem nasljeđu treba znati:
od književnog materijala, do opisa i
biografije poznatih pjevača, sakupljača, i ocjenjivača ovog narodnog
blaga. Da ne pominjemo takođe
naučnika Zlatana Čolakovića koji je
proučio i zapise Milmana Perija u
Americi koji se odnose na neprevaziđenog epskog pjevača i autora
homerskog zamaha Avda Međedovića. Svi su, kad je riječ o sakupljačima narodnog lirskog muzičkog
nasljeđa, u nekom smislu bili ispod
mogućnosti Hamdije Šahinpašića
koji je znao i riječi i melodije i mogao ih na licu mjesta rekonstruisati.
Nije bio sakupljač u klasičnom smislu riječi, bio je jednostavno, sam
sobom, živa i bogata zbirka, divna
građa za prije svega etnomuzikologiju, primjer plemenitog pjevača
koji nikad nije težio za komercijalizacijom vlastitog znanja i umijeća.
Bilo bi divno da jedna ulica u zavičajnim Pljevljima uskoro ponese
njegovo ime, ili možda i u Podgorici. Ime Hamdije Šahinpašića, s
obziron na sve što je značio i iza
sebe ostavio, ne zaslužuje da bude
zaboravljeno.
r e v i j a
« « « PRENOSIMO
Prenosimo: Deutsche Welle
Dolaze Kajzerovi
Bošnjaci
Piše: Emir Numanović, Beč
Kako bismo odmah na početku
preduhitrili bilo kakve manipulacije u dnevno-političke svrhe, najprije nekoliko činjenica: 40% bosansko-hercegovačkih vojnika u vojsci Austrougarske monarhije bili su
pravoslavne vjeroispovijesti, 30%
bili su muslimani, 25% katolici, dok
su 5% činili Jevreji i evangelisti. Svi
su, bez obzira na vjeroispovijest,
kao sastavni dio uniforme nosili fes
i orijentalne hlače, i svi su nazivani
Bošnjacima. Objašnjava ovo Christoph Neumayer (Kristof Nojmajer), jedan od autora i izdavača
knjige “Des Kaiser Bosniaken“ i
dodaje, smješkajući se, kako su njegovi izvori objektivni i zagarantovano nepristrasni.
Hrabri i požrtvovani
Sama knjiga, koju je objavila izdavačka kuća Militaria (Verlag Militaria) gotovo je monumentalna, velikog formata, sa 335 stranica, preko
600 fotografija i nekoliko stručnih
tekstova u kojima se detaljno analizira okupacija BiH, te struktura,
organizacija i uniformiranje bošnjačkih vojnika – „multikonfesionalne i zasigurno najegzotičnije trupe
u vojsci cijele Monarhije“. I već u samom uvodu u knjigu Neumayer
navodi kako su Bošnjaci bili izuzetno hrabri, požrtvovani i pouzdani
vojnici, te kako je već samo njihovo
pojavljivanje na linijama fronta
izazivalo strah u protivničkim red-ovima.
„Bilo je opšte poznato da je npr.
italijanska vojska zazirala od
U austrijskom Kečač-Mautenu u toku je izložba pod
nazivom „Die Bosniaken kommen“ ili „Bošnjaci dolaze“,
kojom autori žele detaljnije predstaviti bosanskohercegovačke vojnike u Austrougarskoj Monarhiji
Bošnjaka, jer su posebno u pješadijskim okršajima bili jako efikasni“,
kaže Neumayer. „Znajući da je to
tako, da ulijevaju strahopoštovanje,
druge monarhijske jedinice koje su
ih zamjenjivale bi, nakon izmještanja Bošnjaka na druge dijelove fronta, i same nosile fesove i angažovale imame koji su se redovno oglašavali kako bi neprijatelj mislio da
su Bošnjaci još uvijek tu. Povlačenje
Bošnjaka se željelo zataškati, jer su
protivnici, sve dok bi liniju fronta
držali Bošnjaci, rijetko napadali“.
Strah i trepet
No, nisu Bošnjaci samo na linijama fronta bili „strah i trepet“, već i u
unutrašnjosti Monarhije, u Beču,
Budimpešti i Gracu, gdje su služili u
osiguravanju ministarstava ili kao
avgust, 2010. Revija FORUM
pomoć policiji pri smirivanju nereda i demonstracija. Bilo je to vrijeme socijalnih i nacionalnih pobuna i nemira, kaže Neumayer, a
Bošnjaci su, dodaje, bili dosljedni i
konzekventni. Prvenstveni razlozi
za njihovo slanje u unutrašnjost
Monarhije bili su, ipak, drugačije
prirode. Sa jedne strane, monarhijska uprava je nakon osvajanja BiH
stanovništvu u unutrašnjosti željela
pokazati svoje „egzotične Bošnjake“, dok je sa druge strane i Bošnjacima valjalo pokazati lijepe i
raskošne gradove Monarhije. Time
ih se željelo fascinirati i učiniti ponosnim na njihovo novo carstvo.
„Danas bi se reklo, bio je to dobar
marketinški trik“, smije se Neumayer. I zaista, kakve je sve trikove u
pristupu Bosni i Hercegovini morala primijeniti Austrougarska mo-
43
r e v i j a
PRENOSIMO » » »
narhija, da je u njenom stanov-ništvu za tako kratko vrijeme dobila
tako odane i požrtvovane vojnike?
Muslimansko stanovništvo je, svega
nekoliko godina prije uvođenje
opšta vojne obaveze 1882, pružalo
najžešći otpor okupaciji od strane
jedne „kršćanske sile“, a nije li i
pravoslavno stanovništvo ostalo
vjerno Kajzeru čak i kada je Moarhija bila u ratu sa Srbijom. Christoph Neumayer o tome kaže: „Tipično za austrougarsku administraciju bila je garancija pravne sigurnosti za sve žitelje monarhije.
Važan je bio i pristup imovinskom
pitanju, te izgradnja zemlje uopšte.
Ukratko, strukture pravne države
su jako brzo postale vidljive i narod
je to znao cijeniti. Posebno se obratilo pažnju i na vjerske potrebe
vojske i stanovništva, u vojnoj službi bili su kako pravoslavni i katolički sveštenici, tako i imami u rabini. Rješavana su i pravno-imovinska
pitanja vjerskih zajednica, islamska zajednica je
dobila reis-ul-ulemu, itd…
Sve je to uticalo na prihvatanje nove vlasti“,
objašnjava Neumayer.
bazene, zgrade, ostavila je uređene
zemljišne knjige. Znači, ona je
ostavila dio sebe, a i mi smo naravno htjeli dati dio sebe u želji da
učestvujemo u toj uređenosti i socijalnoj renesansi koju smo htjeli
doživjeti sa tada vodećom silom u
Evropi. I kada bi Brisel znao primi-
“Des Kaisers
Bosniaken”
Sličnog je mišljenja i
ambasador Bosne i Hercegovine u Austriji Haris
Hrle, koji je u alpskom
Kečač-Mautenu prisustvovao otvaranju izložbe
„Bošnjaci dolaze“, koja je
koncipirana upravno na
temelju knjige „Des Kaisers Bosniaken“.
„Sve je to stvar pristupa“, kaže Hrle. „Pristup je
zapravo ključna dimenzija u razumijevanju. Austrija je imala jedan jasan i
pošten pristup, koji se
poslije toga vidio na
tome što nije bila kolonijalna sila. Ona je za sobom ostavila željeznicu,
44
avgust, 2010. Revija FORUM
jeniti one metode i onaj 'KnowHow', koji je Beč znao primijeniti
na BiH, mi bi već odavno bili u
Evropskoj Uniji“, kaže ambasador
Haris Hrle.
Međutim i danas su na terenu u
BiH dva važna austrijska „izaslanika“; Visoki predstavnik Valentin
Inzko (Incko) i vrhovni
zapovjednik EUFOR-a, Bernhard Baird. Kolike su šanse da Austrija dakle i danas
utiče na promjenu pristupa
Evropske unije prema BiH?
„Slabe“, kaže Hrle, „Austrija
se trudi, ona svoje istine i
znanja pokušava staviti
nama u korist u Briselu,
međutim situacija u kojoj
birokrate odlučuju o ključnim političkim pitanjima ne
ide u korist BiH. Birokratija
možda ne može razumjeti
suštinu vrijednosti koju BiH
ima, principi BiH su univerzalni principi, u osnovi,
to su principi Evropske
Unije. Tolerancija, multikulturalnost, razumijevanje, priznanje drugog kao jednako vrijednog, to je uvažavanje. Mi smo taj princip
pokušavali provesti tokom
tisućljeća, tokom vjekova, a
to je razrušeno u jednoj
navali teškog nacionalizma
čije je sjeme u BiH uvezeno
iz vana“, kaže Hrle.
r e v i j a
« « « REPORTAŽA
Priča iz zavičaja
Zakopano Zlato
Piše: Remzija Hajdarpašić
Abdulah, siromašan seljak iz sela
Vrševa, našao se nekim poslom u
Skoplju. Prije povratka pođe na
pijacu da kupi poklone familiji;
obećao je babu kupiti duhan, ženi
košulju, a djeci simit.
Obilazeći tezge privukoše mu
pažnju stare mape koje, pored isto
tako starih knjiga, prodavaše onizak crnomanjast čovjek, porijeklom
Grk. Vješt trgovac, poznavši da je
mušterija iz Crne Gore ubjeđivao je
Abdulaha da su mape upravo iz tih
krajeva. I stvarno za jednu od njih,
zakleo bi se Abdulah, da jeste; putevi i potoci ucrtani na mapi činili su
mu se poznati.
Kupio bi on mapu ali ne može
parama da dohvati. Ocu nije smeo
na oči bez duhana. Djeca će cijeli
dan savijati ovce i dvije mršave
krave po Ilinom guvnu da bi
dočekali oca i dobili obećani simit*.
Emina, devetogodišnja kći krhkog
zdravlja i kao prut tankih ručica,
skočiće mu oko vrata. Ne bi mogao
podnijet tugu u njenim očima kada
njene nježne ručice u torbi ne bi
pronašle simit. Zagrliće ga i Emin
stariji sin, bistro dijete koje povazdan čobanskim štapom: čas po
zemlji, čas po vazduhu ispisuje samo njemu poznatne znakove.
“Planira Emin, biće nešto od njega“, govorili su ljudi. Najbilji učenik
osmog razreda osnovne škole u
Tucanjama upisaće Beransku gimnaziju. Stanovaće kod daidže u
Haremima. Obećao je daidža Sefer:
«Eminova škola - moja briga».
Hajrija će izdaleka znati donosi
li joj suprug poklon ili ne. Neće
nijedniom riječju, ni jednim gestom
pokazati žal za košuljom, a toliko ju
je željela, bliži se i Aliđun...
Begovskog porijekla, krupnih
plavih očiju i kao zlato žute kose,
koja se jedva nazire ispod besprijekorno bijele šamije nikada se nije
žalila na neimaštinu. Sve njene želje
vezane su za djecu: da Emin završi
školu – da postane neko. Da Emina
zajača, ko zna gde će se udati – ima
teških kuća… ?
I dobila bi Hajrija košulju da
jedan mali krstić na mapi nije iritirao promućurnog gorštaka.
Dobi Babo duhan žut kao zlato.
Dobiše djeca simit – hljeb kojem
prismoke ne treba.
«Hiljadu prečih stvari od košulje
– nek’ je djecu obradov’o”, tješila se
Hajrija ”Opet će on, ako Bog da,
nekud mrdnut, pa će donijet…”
***
Kući je Abdulah pažljivo razgledao mapu, pokušavajući da odgonetne mjesto koje pokazuje
krstić. Kršanja, samo Kršanja, ne
može biti drugo; put prema Lokvama, Petakov krš desno, selo lijevo,
potok ispred, Kršanja je sigurno,
zaključi Abdulah.
Mjesto je pored puta, mora kopati noću.
Kramp, vreća i mrak – to je sve
što treba.
Familiji reče da će otići do sestre
Igbale na Bor. Slaba je nešto mora
je obići, sevap je, odiva je to…
Skriven u Grmušama pored Petakovog krša, čekao je da čobani
prognaju stoku.
Prvo su prošli mlađi čobani, još
nejaka djeca, žureći da se za videlice popenju na svoje ili susjedove
tek uzrele trešnje. Kada je stari Alija
zamakao za stadom, znao je Abdulah, u Ravništima nema više čobana. Sačekao je još malo da mrak
preovlada i počeo kopati. U kamenitu i od suše otvrdlu zemlju –
kramp se jedva zabadao. Ali – nije
avgust, 2010. Revija FORUM
Abdulah od onih koji lako odustaju.
Kupiće ono imanje što Hasan
prodaje, volove da ih Pešter nema,
obući djecu kako treba, okitiće
Hajriju... ređale su se želje dok je
umornim rukama brisao znoj sa
čela. Noć je odmicala, a zlata nema.
Počeo je gubiti nadu i koriti sebe.”I
nijesam za drugo već za krampa,
ovolika Kršanja i da je zakopano –
ne može se naći”.
Počeše se i petlovi oglašavat, a
kasnije i sunce grahnu na vrh Mušnice.
”Dosta je, nijesam ja te sreće
“pomisli Abdulahu, i u tom trenutku kramp odlomi parče keramike,
još par udaraca i ukaza se poklopac
ćupa. On pade na koljena, prouči
bismilu i otvori ćup. Smiren kakav
je uvijek i bio, privuče vreću i poče
pažlivo prebacivat zlatnike, kao da
se bojao da ne iščeznu, a onda je i
prazan ćup strpao u vreću. Prenu
ga zvuk zvona. To Alijin ugič* više
Miještavice predvodi stado. Abdulah prebaci vreću preko ramena,
pohita i preko Lokava umače u
Gradac. U mislima mu je samo Alija:
je li ga prepoznao ili nije? Da bude
bogat u siromašnom selu činilo mu
se jednako teško kao i dosadašnja
sirotinja. Zna on dobro da ne bi
mogao s’praga vratiti “nevoljnika”,
a svi će tražiti zajam: braća, rođaci
komšije, dolaziće i iz drugih sela...
Jeste, Alija je bio star ali ne i izlapio, poznao je on svog komšiju i ne
samo komšiju nego i njegov kramp
u žurbi zaboravljen kraj rupe.
Narednih dana selo nije imalo
druge priče. Ljudi u poljima, žene
na seoskoj vodi, čobani za stadima,
jedni su govorili da bi se smjeli
obložit da je nešto našao, a drugi da
nije. Jedini koji je znao istinu – poricao je sve:
”A što bih krio da sam našao,
45
r e v i j a
REPORTAŽA » » »
vidite kakva mi je kuća, a nejač,
tovar da ga nađem malo bi bilo”,
govorio je kroz smiješak u kojem se
skrivala tajna.
Promijenio se Abdulah, nevješto
glumi siromaha, ali – nije to više
onaj čovjek.. Dolaze ljudi kastana*,
čak i iz dugih sela, da ga pitaju šta je
iskopao. Volio bi da ga udare nego
što ga to pitaju, ali – ko može narodu zatvoriti usta?
Kako ništa ne traje vječno i priče
o Abdulahovom zlatu polako izblijedeše.
Trošio je Abdulah polako i
mudro zlatnike vodeći računa da
ne rasipa. A kad je zauzela treća
godina od kako je na Kršanji izvuko
ćup iz zemlje – započe novu kuću.
Slameni krov na staroj već propušta, a sipac je toliko nagrizao brvna
Manje poznate riječi:
Kastana – kastile, namjerno, mahsuz…
Simit – bijeli hljeb od finog pšeničnog brašna.
Ugič – ovan, predvodnik stada.
da je pitanje dana kad će se urušiti.
Trebalo je dosta novca - jedan
ćošnik košta kao pola ovce.
Pođe Abdulah u Hazane kod
Sima Popovića, jedinog trgovca u
kraju, da traži zajam. Znatiželjan da
sazna da li mu stvarno treba –
Simo obeća, ali reče da mu treba
nekoliko dana da prikupi od
dužnika. Pažljivo je, u posebnu
svesku, ispisao serijske brojeve
novčanica prije nego što mu ih je
predao.
***
Vrati Abdulah u roku zajam, uz
zahvalnost što mu je pomogao kad
mu je bilo najteže. Uporedi Simo
brojeve vraćenih novčanica sa onima iz sveske i vidje da su isti.
Opet je selo brujalo neko vrijeme, pa utihlo.
Kao epilog ostala je, za to vrijeme, plaha kula, i potomstvo koje i
dan danas živi u blagostanju.
Užitak za jezičke sladokusce
Piše: Faiz Softić
Čak i da ne napiše ništa više u svom životu, ovu
priču Remzije Hajdarpašića teško da će moć zaobilaziti knjizevni kritičari, a ni ini drugi poslenici kulture koji se budu bavili pregledima književnog stvaralaštva Sandžaku, panoramama i drugim publicističkim temama iz te oblasti…
Moguće da je to priča koju je autor čuo još u svom
ranom djetinjstvu, pa je bilo vremena i prostora da
dobro uzri u autorovoj nutrini. Ovdje prije svega mislim na onu psiho-duhovnu nutrinu koja čuva zataje i
o njima često sanjari.
Teško je povjerovati da je ovu priču napisao čovjek koji je apsulutno nepoznat u svijetu književnosti.
Možda ni njegovi najbliži nisu bili upoznati sa njegovim darom, ali nije jedini koji se tako iznenadno
pojavio na književnu scenu, ili bolje reći iskočio iz
svoje zataje. Postoji niz pisaca koji su se prvi put javili
u zrelom dobu i pri prvom iskoraku opčinili čitatelje
i kritiku. Najupečatljiviji primjer za ovu tvrdnju je već
uveliko poznat i prevođen, beskrajno talentovan
Redžep Nurović iz Novog Pazara.
Remzija Hajdarpašić nudi nam svoju prvu priču sa
čvrstom događajnom konstantom. Radnja ove priče
situirana je u podaleku prošlost, ali su na nju naneseni slojevi sadašnjeg vremena i svježine, te jezičke
varijacije na kojima bi mu pozavidjeli najslavnija
književna imena današnjice.
– Da Emina zajača, ko zna gdje će se udat – ima
46
teških kuća…?
Kako je vješto izvučena narodna sintagma « Ima
teških kuća » ! Teška kuća je metafora za kuću u kojoj
žive nerazumna i opaka čeljad, a takvih je, u
autorovom i mom kraju, bilo napretek.
Ili:
Simit – hljeb kojem prismoke ne treba.
U bihorskim selima, a skoro i u cijelom Sandžaku,
dugo se jeo ječmen hljeb; zdrav, ali opor. Pa kada bi
se došlo do simita – doživljavao se kao kolač. Nema
dvojbe da je i kroz autorovo grlo prolazila ječmenica, u protivnom – teško da bi se sjetio hljeba kojem ne
treba prismoke. No, ovo, ipak, treba uzeti s rezervom?
I, ova kratka prilča – skaska, puna je metafora, simbolike, urođene narodne mudrosti, vrcne ponegdje
izvanredna pjesnička slika, pa, za ljubitelja žive
pisane riječi, pretstavlja istinski užitak.
Ova priča, pažljivo i vješto, izvučena je iz narodne
sehare i majstorskim glijetom oblikovana u dragulj
koji ne tamni.
Nisam siguran, ipak je prerano suditi, da smo u
Remziji Hajdarpašiću dobili novog vrsnog pripovjedača, ali da nismo na književnoj sceni Sandžaka
dobili novu dobru priču – to sigurno jesmo.
I, za kraj: Sandžak, a pogotovu Bihor, jesu rasadnik talentovanih pripovjedača, znanih i neznanih; u
književnosti ostvarenih i neostvarenih. Međ’ kojima
od njih će pripasti mjesto Remziji Hajdarpašću – ostaje da se vidi.
avgust, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « FELJTON
Rifat RASTODER: PRAVO NA IME (II)
Ko su i od kada
Bošnjaci Crne Gore
Već sama činjenica da se u Crnoj Gori muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka i dalje izjašnjavaju na tri različita načina - najveći broj kao Bošnjaci, jedan, istina manji,
procenat, kao Muslimani, a jedan kao Crnogorci islamske vjeroispovijesti – nameće i pitanje da
li su oni isti narod kao i muslimani južnoslovenskog kulturološkog predznaka iz ostalih republika i pokrajina bivše SFRJ? Konačno ako i jesu - kako im je stvarno ime - Turci, Poturice,
Crnogorci islamske vjere, Hrvatsko cvijeće, Srbi islamske vjere, samo Muslimani - kako su od
1971. godine identifikovani u bivšoj SFRJ, ili, pak, Bošnjaci, kako se od posljednje jugoslovenske
drame naovamo već identifikuju pripadnici ovog naroda u svim bivšim jugoslovenskim republikama? O tome u feljtonu koji prenosimo iz knjige Pravo na ime, autora Rifata Rastodera,
objavljene u izdanju Udruženja“ALMANAH“, 2003. godine
Statistički podaci
U bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji(1945-1991)
muslimani južnoslovenskog jezičkog
i kulturološkog predznaka su bili jedan od šest konstitutivnih i ravnopravnih naroda (Slovenci, Hrvati, Muslimani, Srbi, Crnogorci i Makedonci.
Albanci su imali status narodnosti,tj
nacionalne manjine).
Na popisu iz 1991. godine, posljednjeg u okviru SFRJ, u Crnoj Gori
se 14,57 procenata ukupnog stanovništva izjasnilo kao Muslimani. Ako se
ima u vidu i činjenica da su i u oko 5
procenata onih koji su se na ovom
popisu izjasnili kao Jugosloveni, većina upravo Muslimani, pouzdano se
može ustvrditi da je 1991. godine
učešće Muslimana u ukupnom stanovništvu Crne Gore bilo između 17 i
19 procenata, ili nešto oko 100.000.
U Andrijevici se 1991. godine, kao
Musliman, izjasnilo 31 ili 0,46 odsto
gradjana, u Baru 5.136 (13,76%), Beranama 11769 (30,21 %), Bijelom Polju
14062 (41,57%), Budvi 157 (1,49%),
Danilovgradu 87 (0,59%), Kolašinu
28 (0,25%), Kotoru 200 (0,89%), Mojkovcu 42 (0,39%), Nikšiću 1519
(2,03%), Plavu 11199 (58,1%), Plužinama 14(0,27%), Pljevljima 6964
(17,59%), Podgorici 7622 (5,01%),
Rožajama 19.983(86,97%), Tivtu 243
(2,13%), Ulcinju 1.171 (4,84%), Herceg Novom 344 (1,25%), Cetinju 106
(0,52%) i u Šavniku 4(0,11%) .
U Srbiji se, iste godine, kao Muslimani izjasnilo 173.871, na Kosovu
63.487, u Hrvatskoj 47.603, Sloveniji
26.725, Makedoniji 70.000,a u BiH
oko 1.905.000.građana.
Ilustracije radi, sredinom XIX vijeka, muslimansko stanovništvo bilo je
ubjedljivo većinsko u Baru, Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Beranama, Plavu, Rožajama, Herceg Novom, Nikšiću i Kolašinu. U većini ovih
gradova, bilo je većinsko i u prvoj
deceniji XX vijeka, dok je ubjedljivo
većinsko bilo u Beogradu, Užicama,
Prijepolju, Priboju, Šapcu i brojnim
drugim gradovima Srbije. Procentualno učešće južnoslovenskih muslimana u ukupnom stanovništvu Crne
Gore, inače, kontinuirano se smanjivalo od 30,7 odsto u 1912-oj (godini
avgust, 2010. Revija FORUM
oslobođenja od osmanlijske vlasti),
do današnjih 15-ak procenata.
Novi popis će tek pokazati demografske posljedice posljednje jugoslovenske drame (1991 –2001.).
Etničko porijeklo
Doseljavajući se na Balkan, Sloveni su, kako konstatuje dr Ejup Mušović3, zatekli mnogobrojno starosjedelačko stanovništvo. I sva druga
etnološka istraživanja upućuju na izraženu etničku heterogenost stanovništva sa ovdašnjih prostora. Činjenice govore da bi na današnju Crnu
Goru podjednako starosjedelačko
pravo mogli polagati žitelji ilirskog,
romanskog, vlaškog, keltskog, avarskog, kao i slovenskog porijekla. Ovo
pravo, naravno, imaju i potomci starobalkanskog stanovništva – Španja,
Macura, Mataruga, Kriča, Bukumira i
drugih, a prema nekim manastirskim
knjigama evidentno je viševjekovno
prisustvo i na ovim prostorima, istina
manjeg procenta Germana i Sasa.
Riječju, imajući u vidu raznovrsne
neminovne simbioze, teško da se
47
r e v i j a
FELJTON » » »
pouzdano i može utvrditi – ko je, zaista, kome danas, na Balkanu u cjelini,
rod, što u cjelosti, kao i za sve ostale
savremene ovdašnje narode, važi i za
muslimane slovenskog jezičko-kulturološkog predznaka .
Dakle, ima i pripadnika ovog naroda sa različitim, pa i azijatskim,
ilirskim i drugim etničkim korijenima, ali etnološka istraživanja prof. Jovana Erdeljanovića prostora današnje
Crne Gore, koja su u raznim periodima pripadala i raznim državama,
počev od drevne Duklje, Zete, Raške,
Crne Gore, ali i srednjevjekovne Bosne, Bosanskog ejaleta ili Bosanskog,
Hercegovačkog, Skadarskog i Novopazarskog sandžaka, ukazuju, ipak, da
je većina ovdašnjih muslimanskih
porodica, porijeklom od starosjedelačkog, pretežno slovenskog ili sloveniziranog stanovništva, sa područja
današnje Crne Gore, BiH, Srbije, Kosova ili Skadarske oblasti u Albaniji.
Smatra se, kako navodi istoričar dr
Ejup Mušović, da su, u istoriji poznate
porodice Bušatlije i Mahmudbegovići, potomci utemeljivača savremene
Crne Gore – Crnojevića.
Ramadanovići, Muhadinovići, Sinanovići i Džakovići iz Stare Crne
Gore, potomci su tri islamizirana sina
Marka Vojinovića koji je bio u Carigradu sa Stanišom Crnojevićem,
sinom jednog od rodonačelnika Crne Gore – Ivana Crnojevića i tamo
primili islam. Sinanovići su, inače, i
kao muslimani dugo živjeli u Ćeklićima. Imanja su im se nalazila u Vučjem
Dolu. Nakon što su izbjegli istragu,
početkom 18. vijeka, imanja su prodali tek 1770. godine.
- Begovska kuća Osmanagića iz
Podgorice, po predanju, islamizirani
su Martinovići iz Bajica. Oni su se
“poturčili” u približno isto vrijeme
kada i Crnojevići;
- Do početka 18. vijeka postojala
su muslimanska bratstva u cetinjskoj
regiji. Bili su, gotovo svi, od starih
rodova cetinjskih i kao što predanje
kazuje, bili su dosta mnogobrojni i
imali znatnu moć i vlast u svojim
rukama ;
- Spahići iz Cuca, kako prenosi
48
Mustafa Memić4, najprije su bili iselili
iz ovog sela, da bi se u Cuce ponovo
vratili nakon što su primili islam.
Međubratski - vjerski sukobi, s početka 18 vijeka su ih i definitivno otjerali
sa ognjišta.
- Od pada Meduna pod tursku
vlast 1457. godine, pa tokom 16. vijeka, neke od najpoznatnijih kučkih
porodica primile su islam. Prema
istraživanjima Jovana Erdeljanovića i
prvi islamizirani Kuči bili su iz redova
najviđenijih kučkih rodova. Neki od
njih su bili u pratnji Staniše, odnosno
Skender-bega u Stambolu ;
avgust, 2010. Revija FORUM
- Jedan od četiri glavna ministra
sultana Sulejmana II bio je Mustafapaša, islamizirani Paštrović;
- Brat vojvode Radosava iz nahije
Gornja Morača, zvao se Hamza i pominje se 1460. godine kao posjednik
zemlje u selima Miločani i Onogošt.
Prenoseći tradiciju o potomcima
islamiziranih Crnojevića i drugih
islamiziranih crnogorskih plemića,
Vuk Karadžić je zapisao: “...ele se vidi
da se jedan sin Ivanov sa podosta
Crnogoraca poturčio, a još je istinitije
da su ovi poturčeni Crnogorci došli u
Crnu Goru i svaki na svojoj baštini
r e v i j a
ostali da žive u Turskoj vjeri”. Sličnih
primjera ima i u drugim krajevima
Crne Gore.
Za Hadroviće, Bogumil Hrabak
bilježi da su “vjerovatno” iz Pipera.
Primjer iz župe Ljuboviđa - područja istoimene rijeke u kolašinskom
kraju, govori i o drugačijim, neslovenskim korijenima muslimanskog stanovništva. Na ovom području, kako
prenose hroničari, nalazio se u 15.
vijeku katun Vlaha, sastavljen od 7
džemeta i 220 kuća. Osamdesetih godina toga vijeka na čelu pomenutog
katuna nalazio se Knez Herak Vraneš.
Knez Herak je imao neke vazalne
obaveze prema Turcima i u vezi sa
tim pominje se 1477. godina kada je
izgubio taj katun, prenio ga potomcima najverovatnije, a postao knez
Trebinja i Popovog Polja. Imao je dva
sina - Ljuba koji je primio islam, početkom 16. veka, i Đurađa koji je
ostao u istoj vjeri, ali su i on i njegovi
potomci bili kneževi u nahiji Ljuboviđa.
Ljubo, po prijemu islama, dobio je
ime Ibrahim. Školovao se u Carigradu, stekao veliko sultanovo povjerenje i postao carski kancelar. U posredovanju između sultana i Dubrovnika
potpisivao se kao Ibrahim-beg i češće
kao Ibrahim-paša Vranešević. Poznat
je i po tome što je u Prijepolju izgradio džamiju koja se po njemu zove
Ibrahim-pašina džamija.
Ibrahim paša imao je dva sina:
Skendera i Ahmeda. Skender je, a
zatim i njegovi potomci, uzeo prezime po prvobitnom imenu oca Ljuba
(Ibrahima) i njegovi potomci su poznata muslimanska kuća Ljubovića,
ovjekovečena u narodnim pjesmama:
Trista begah na Hercegovini
Al kad dođe beže Ljuboviću
Tu ne bješe bega ni jednoga.
Drugi Ljubov, odnosno Ibrahimpašin sin Ahmed, završio je škole u
Stambolu i vrlo brzo stekao veliki
ugled i zvanje pa je kao Ahmed-paša
Vranešević postao upravnik oblasti i
grada Konje u Maloj Aziji. Nostalgija
je učinila svoje pa je, po sopstvenoj
« « « FELJTON
želji, premješten u Hercegovinu
(kojoj je u 16. veku pripadala nahija
Ljuboviđa) i postao ništa manje no
hercegovački sandžak-beg, zadržavajući ime Ahmed-paša Vranešević.
Oženio se ćerkom Nikole Konjevića
iz Bijelog Potoka, ljepoticom Pavom
(po njenoj želji i amanetu nosi ime
selo Pavino Polje). Pava nije htjela da
promijeni vjeru, ali su joj sinovi bili
muslimani. Bilo ih je trojica: Hasan,
Mušo i Daut. Njihovi potomci su poznate porodice: Hasanbegovići, Mušovići i Dautovići.
Od Đurađa, drugog sina kneza
Heraka Vraneša, brojni su potomci i
svi su bili knezovi, zaključno sa knezom Joksimom (17. vijek). Brojni su
potomci ovih porodica kao što su
vraneški Joksimovići, Bubanje i drugi, a moguće i kraljevska porodica
Petrovića za koju je K. Jiriček utvrdio
da pripadaju “plemenu Njegoš i bratstvu Herakovića”.
Dosta je i primjera koji govore o
kompleksnosti problematike etničkog porijekla stanovništva, posebno
današnje sjeverne Crne Gore .
I sam sam, od svoga oca , kao prethodno i moj otac, saznao za legendu
o “ braći” po krvi plemena Rastoder
iz Bihora i Petrovića sa Kosora kod
Meduna u Kučima, nadomak Podgorice. Prema ovoj legendi, najvjerovatnije zbog krvi ili, pak, prinuđenosti
na izbjeglištvo nakon definitivnog
potiskivanja osmanlijske vojske iz
Meduna, jedan ogranak loze Petrovića napustio je Kosor. Siguran spas
od osvete, mogao se tada naći jedino
dublje na turskoj teritoriji.
Jedan dio ove grane Petrovića odlučio se za put prema Crmnici i tako
se našao u selu Dupilo. Doskora živi
najstariji Petrović iz ove porodice,
Petar5 Rastodere je smatrao bliskim
rodjacima, a njihovu zavidnu brojnost u odnosu na dio porodične grane
koja se naselila u selu Dupilu u
Crmnici, objašnjavao je – oslobađanjem Rastodera grijeha zbog prolivanja
bratske krvi upravo promjenom vjere
i prezimena.
Dio bratstva Petrovića, koji se odlučio za prelazak na teritoriju pod
avgust, 2010. Revija FORUM
osmanlijskom vlašću, prema ovoj legendi, nastanio se odmah do granice,
u Plavu i dobio je prezime po Medunu – Medunjani. Drugi dio se naselio u hrastovoj dolini, nadomak grada
Bihora i zbog toga je dobio prezime
Hrastoder, dok se jedan dio, nešto
kasnije, nastanio na ranijem katunskom staništu Savin Boru. Porodica
Nurka Hrastodera zaposjela je pašnjake na istočnoj strani planine Turjak,
prema današnjim Rožajama. Nurkovi
potomci su, iz poštovanja prema
svom rodonačelniku, ali i u skladu sa
običajima, tada brojnijih komšija
“albanskog“ stanovništva, svoje prezime preimenovali u Nurković. I ako je
riječ o legendi, činjenica je da se
Nurkovići i Hrastoderi i dan danas
svojataju kao rodjaci. I ne pamti se da
se iko i ikada od Hrastodera i Nurkovića medjusobno ženio, odnosno
udavao. Prezime Hrastoder tek poslije propasti Turske, u Kraljevini SHS,
voljom samih državnih službenikapisara, preimenovano je u Rastoder.
Koliko je ova materija kompleksna, upućuje jedan drugi trag, koji
može, ali i ne mora imati veze sa porijeklom današnjih Rastodera a vodi
do, očigledno svešteničke, loze Rasoder6 sa istog područja.
Koliko i da li uopšte prezime Rasoder ima veze sa prezimenom Rastoder, ili, pak, drevnim gradom Rasom, središtem srednjevjekovne države Raške, teško je pouzdano zaključiti bez temeljitijeg istraživanja .
Pozdano se, smatra dr Ejup Mušović, može samo reći ¨da su jugoslovenski Muslimani potomci stanovništva koje su turski osvajači zatekli. To
važi i za Muslimane Crne Gore... U
pogledu islamizacije, njenog puta,
oni su dijelili sudbinu sa islamiziranima na drugim balkanskim prostorima i dio su današnjih jugoslovenskih
Muslimana. To znači da među Muslimanima Jugoslavije mogu biti samo
regionalne razlike, što je isto i sa
drugim južnoslovenskim narodima i
sve je drugo nebitno i svedeno na
nešto što u suštini ne mijenja njihov
status, njihovu cjelovitost i identitet.¨
(Nastavak u sljedećem broju)
49
r e v i j a
VJERSKI POJMOVNIK » » »
Ramazanski post
Post tokom Ramazana jedan je od pet takozvanih
stubova islama. Ostali su: vjera, svakodnevna molitva, davanje milostinje i hodočašće u Meku. Po
definiciji post je uzdržavanje (imsak) od svega što
ga kvari {npr. jelo, piće, pušenje, polno opštenje i
sl.) u vremenu od pojave zore do zalaska sunca dana
koji se posti. To je stroga obaveza propisana l
potvrđena Kur'anom, Poslanikovim a.s., sunnetom i
idžmaom. U suri EI-Bekere, u 183 i 185 ajetu, Allah,
dž.š., kaže: "O vjernici, propisan vam je post kao što
je bio propisan i onima prije vas, da biste bili bogobojazni." "Ko od vas bude prisutan kod kuće tog
mjeseca, neka ga posti."
(EI-Bekare;185). Muhammed, a.s., veli: "Islam se
temelji na pet stvari: šehadetu - svjedočenju da nema
drugog boga osim Allaha, dž.š., klanjanju propisanih
namaza, davanju zekata, postu mjeseca ramazana i
hadžu’’. Post je potvrđen i idžmaom - konsenzusom
islamskog ummeta. Svi islamski učenjaci i svi muslimani slažu se da je to jedan od ruknova islama stupova, čijim se nijekanjem izlazi iz islama i postaje
murtedom, renegatom i otpadnikom od vjere. Post
je propisan kao stroga obaveza 2. ša'bana druge
godine po Hidžri. Mjesec ramazan se računa po
lunarnom kalendaru.
Mjesec posta je mjesec svakovrsnih ibadeta, iz
kojih se izdvaja dnevni ibadet - post, i noćni - klan-
50
janje teravih-namaza te učenje Kur'ana. Dakle, po
danu se ibadeti postom. Postom tijela i duše. A posti
se uzdržavanjem od hrane, vode i drugih prohtjeva,
dok se noći krunišu neobaveznim, dobrovoljnim
ibadetom, klanjanjem teravih-namaza, nastojeći da
se provede što duži dio noći na kijamu, rukuu i
oživljavanju ramazanskih noći ibadetom.
Islamski učenjaci složili su se da obaveza posta
pada na pametnog i punoljetnog, polno zrelog i
zdravog muslimana, koji se nalazi kod kuće. A za
žene je uslov da su čiste od hajda i nifasa (tj. da nisu
u menstrulanom ciklusu ili u periodu nakon
porođaja). Obaveza posta ne odnosi se na nevjernika, mentalno oboljelog čovjeka, dijete, bolesnika i
putnika.
Onome ko posti dozvoljeno je kupanje i rashlađivanje vodom, upotreba kapi za oči , injekcija,
ispiranje usta i nosa. U Ramazanskim noćima
dozvoljeno je jesti, piti i polno opštiti, sve do pojave
zore.
Ukoliko je neko iz bilo kog razloga spriječen da
posti dane Ramazana, oni se mogu napostiti.
Napostiti propuštene ramazanske dane ne moramo
odmah, niti iz dana u dan, nego kada čovjek stigne
tokom godine. Ako se desi da se nije napostilo, a
dođe novi ramazan, onda se isposti ramazan, a
potom se naposti ostatak iz prošlog ramazana.
avgust, 2010. Revija FORUM
Drugi crnogorsko-turski susreti prijateljstva

Bonn, 20

Roman o Sultanu Fatihu Narodni ljekar

УВОЗ xмл података за ИОППД.пдф

Crna Gora Top Destinacije u 2015

Pozicioniranje za državne izbore str 5-7

LAKŠE DO VIZA - Bosnian Media Group

2.dio - Adria Hotel Forum

(BijeloPolje)osnovni podaci.pdf

DRUGA KONFERENCIJA SPORTA I MEDICINE

intervju - bosnjacka-dijaspora-cg

Petnjica ponovo opština - forum bošnjaka/muslimana crne gore