Petnjica ponovo opština - forum bošnjaka/muslimana crne gore

Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka
u Crnoj Gori
e-mail:
forum.bmcg@t-com.me
Jul, 2013. godine
Broj 27
www.forumbosnjaka.com
Godina VIII
ISSN 1800-7724
Petnjica ponovo opština
Foto: Latif Adrović
Povodom
100-godišnjice rođenja:
Sjećanje
na Rifata
Burdžović
Trša
Str: 36-41
Nakon višedecenijskog zalaganja poslanika Rifata Rastodera, kao i, maltene, svih
građana i njihovih političkih predstavnika sa područja Petnjice kod Berana,
Skupština Crne Gore je, nakon višesatne
rasprave na sjednici od 9. maja t.g, a potom i glasanjem na sjednici od 28. maja,
ubjedljivom većinom glasova (50 - „ZA“ i
... uzdržanih od ukupno 81 poslanika) usvojila Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o teritorijalnoj organizaciji
Crne Gore, kojim se ovom području vraća
status opštine, ukinute još davne 1957.
godine
str. 25-35
Petnjica
Foto: Latif Adrović
Gore: selo Donja Vrbica, Trpeška dolina, dolje: selo Radmanci i selo Bor
Revija FORUM
Revija
FORUM
Sadržaj
IZ NAŠEG UGLA
POZIV za obilježavanje Dana sjećanja na žrtve.............................................................................. 5
Hronika
U Plavu obilježena 100 godišnjica zločina - nasilnog pokrštavanja muslimana
Vakat zuluma............................................................................................................................................. 6
U Podgorici i Bijelom Polju obilježena dvadeseta godišnjica zločina u Štrpcima U Podgorici i Bijelom
Polju obilježena dvadeseta godišnjica zločina u Štrpcima
Spomen obilježje stradalima.............................................................................................................. 7
Dvije decenije nakon otmice u Štrpcima
Sahranjen Iljaz Ličina............................................................................................................................ 8
Forum Bošnjaka Crne Gore povodom deportacije izbjeglica
Sračunati pokušaji prikrivanja zločina........................................................................................... 9
Pljevlja
Dva i po vijeka Hadži Alijine džamije........................................................................................... 12-13
Sarajevo
Aldemarov pejzaži u galeriji “Preporod”......................................................................................15
Izložba Ibrahima Kurpejovića u Bugarskoj
Slike života u apstraktnom pejsažu..........................................................................................16-17
Izložba kaligrafskih radova turskog kaligrafa Mehmeta Ćebija u Crnoj Gori
Kada ljubav prema Poslaniku postane umjetnost.....................................................................18
Promocije
„Buđenje Bihora“ u Luxemburgu......................................................................................................19
Promovisana knjiga “Sofra“ Ervina Spahića
Nove priče u starom ruhu............................................................................................................ 20-21
Naučni skup „Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori“
Apel za primjenu ustavnih odredbi.................................................................................................22
Kritičke paralele
Crnogorska ekonomska zbilja
Preskupo tumaranje...................................................................................................................... 23-24
Piše: Damir Šehović, Poslanik SDP-a u Skupštini Crne Gore
Jul, 2013.
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
Izdavač:
Forum Bošnjaka Crne Gore
***
Predsjednik Savjeta:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
Predsjednik Upravnog odbora:
Mirsad Rastoder
Adresa:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
E-mail:
forum.bmcg@t-com.me
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
***
Koordinatori:
Melita Rastoder
Safet Korać
***
Grafička Priprema:
Adil Tuzović
***
Štampa:
Daily Press, Podgorica
Tiraž: 2000
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum se
upisuje u evidenciju medija.
Objavljivanje Revije Forum
sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje
manjinskih prava u Crnoj Gori.
3
Revija FORUM
DRUŠTVO
Skupština Crne Gore, konačno, odlučila
Petnjica ponovo opština............................................................................................................... 25-26
Petnjica: Promocija knjige Rifata Rastodera
Opština Petnjica - stanje i perspektive razvoja.......................................................... 27
Rifat RASTODER: San generacija................................................................................................. 28-29
Muhamed Adrović: Poljoprivredni resursi........................................................................................ 30-31
Rešad Rastoder: Šumski resursi............................................................................................................32
Enver Rastoder: Turistički resursi...........................................................................................................33
Dr Erel Muratović: Ljudski resursi..........................................................................................................34
Dr Šemsudin Adrović: Neophodno širenje psiholoških granica..........................................................35
Sjećanje na Rifata Burdžovića Trša ................................................................................ 36
Radovan Radonjić: Borac za slobodu čovjeka................................................................................ 37-38
Prof. Dr Ljubomir Sekulić: Sloboda vrjednija od života.......................................................................39
Mirsad Rastoder: Tršo - svevremenska ličnost............................................................................... 40-41
Povodom 21. godišnjice deportacije izbjeglica: Kada bi mrtvi progovorili...................................42
Piše: Husein Tuzović
Sjećanja: Savremeni primjeri čojstva i junaštva..........................................................................43
Piše: Husein-Ceno Tuzović
Nemša Omerhodžić, uspješna žena iz Bijelog Polja
Žena nije samo supruga, majka i domaćica...................................................................................44
Piše: Kemal Musić
Mladi i mediji: Virtuelna imitacija života...................................................................................... 45-46
Piše: Mirsada Šabotić
Kutak za dokone: Putujući limskom dolinom............................................................................ 47-48
Piše: Ervin SPAHIĆ
Gost „Foruma“: Safet Sijarić, književnik, dobitnik nagrade „Pero Ćamila Sijarića“
Hora za pisanje................................................................................................................................. 49-50
Piše: Mirsad Rastoder
Sto godina od rođenja Ćamila Sijarića: Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove.................... 51-52
Piše: Kemal Musić
U susret novoj knjizi Refika Ličine, našeg pisca u Švedskoj
Povijest straha od behara........................................................................................................... 53-54
Piše: Ahmed BURIĆ
Nova knjiga Envera Muratovića IZA MENE
Ni rođenoj pjesmi se više ne može vjerovati
- Enver Muratović: IZA MENE (izbor iz poezije 1996–2013).................................................. 55-56
Piše: Pavle Goranović
Gost „Foruma“: Edin Urjan Kukavica, šejh, autor tri romana
Slijedimo načela duhovnog viteštva........................................................................................ 57-59
Razgovarao: Mirsad Rastoder
Arhitektura: Komšiji treba sačuvati vidik na rijeku................................................................. 60-61
Piše: Mr. arh. Sahret Hajdarpašić
PRIČA: Remzija HAJDARPAŠIĆ
HARUN.........................................................................................................................................................62
SPORT
Dečić - prvak Druge fudbalske lige Crne Gore: Ubjedljiv povratak među prvoligaše...............64
Vjerski pojmovnik
Nasihat - riječ koja mijenja svijet.....................................................................................................66
4
Jul, 2013.
Iz našeg ugla
Revija FORUM
P O Z I V
NN: Forum Bošnjaka Crne Gore povodom 20‐te godišnjice zločina u Štrpcima N: Poziv nadležnim institucijama za obilježavanje
Dana sjećanja na žrtve
Dana 27. februara 2013.godine navršiće se ravno dvadeset godina od stravičnog zločina u Štrpcima, kada su pripadnici zločinačkih paravojnih jedinica Republike Srpske pod komandom Milana Lukića, oteli iz voza broj 671, u stanici Štrpci na pruzi Beograd‐Bar, 19 putnika od kojih Uvaženi članovi i prijatelji Foruma Bošnjaka Crne Gore,
su 18 Bošnjaka i jedan Hrvat, a kasnije ih i zvjerski ubili. Poštovani građani,
Prije dvije godine u jezeru Perućac, među 162 žrtve, u masovnim grobnicama pronađeni su i Forum Bošnjaka Crne gore i ove godine, u saradnji sa Glavnim gradom Crne Gore – Podgoricom, orgaostaci dvojice otetih putnika iz Štrbaca – Rasima Ćorića iz Prijepolja i Jusufa Rastodera iz Savin nizuje obilježavanje 11. jula – Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, počinjenog između 11 i
19. jula 1995. godine nad preko 8000 Bošnjaka, kao i na sve ostale civilne žrtve ratova, vođenih na
Bora kod Berana. Ranije su pronađeni ostaci Halila Zupčevića. Pored njih, iz voza 671, odvedeni bivše nam zajedničke
- SFRJŠećo u periodu
2001. godina.
su prostoru
Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, domovine
Fehim Bakija, Softić, 1991
Rifet –Husović, šesnaestogodišnji Senad Đečević, Ismet Babačić, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Tim povodom,
u četvrtak
– 11.jula,
biće
organizovano:
Topuzović, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvezdan Zuličić i Toma Buzov. Od • 10 časova - polaganje cvijeća na Spomen obilježje u Spomen parku „Pobrežje“ u Podgorici;
19 otetih, 8 su bili stanovnici Crne Gore. • 10,30 časova – svečano otvaranje otkrivanje naziva ulice( neposredno uz Spomen park „Pobrežje“)
Jedini osuđeni za otmicu i likvidaciju 19 nevinih građana, kojima je je jedina “krivica” bila što posvećenog Srđi Aleksiću, mladiću iz Trebinja koji je stradao, januara 1993. godine, braneći komšiju
drugu
nisu iste vjere;
vjere kao zločinci i što pripadaju drugoj nacionalnosti, je Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, kome je već istekla 15‐to godišnja zatvorska kazna. Vođa zločinačke grupe Milan • 18 časova(velika sala KIC-a „Budo Tomović“) – Film „Tri kruga“ , režisera Sr]ana Golubovića, inspiLukić je osuđen za drugi zločin u Hagu na gestom
doživotnu robiju, međutim za otmicu putnika u risanog
inače, upravo
visokocivilizacijskim
Srđana
Aleksića.
Štrpcima nikad nije odgovarao. U uvjerenju da je sjećanje na žrtve najsigurnija odbrana od fašistoidne svijesti koja je i uzrok njihovog
stradanja, a ovih dana, nažalost, neometano po četvrti put u nepune poslednje dvije godine (3.-4. januForum Bošnjaka Crne Gore će, kao i do sada, učiniti sve da se zločin u Štrpcima nikada ne ar 2012; marta 2012; januara 2013 i 26-27. juna 2013) nasrće i na samo spomen obilježje, pozivamo
zaboravi, kod nadležnih institucija, na žrtvama,
daljem pronalaženju posmrtnih ostataka Vas da ui insistiraće, što većem broju
iskažemo pijetet
i prema
i prema sopstvenom
pamćenju.
otetih putnika, koji su toga dana ušli u voz “nade i očekivanja“ da će se sresti sa svojim S poštovanjem,
porodicama, a danas njihove porodice ni ne znaju gdje su kosti njihovih najmilijih. Forum Bošnjaka, takođe, podsjeća da ovaj zločin nije u potpunosti rasvijetljen, jer su većina njegovih naredbodavca i počinioca i dalje nepoznati nadležnim organima, pa očekuje da se i dalje radi na njihovom otkrivanju i procesuiranju, ali i utvrđivanju pune istine o ovom događaju, kako bi porodice i rodbina nevinih žrtava dobile makar potpunu sudsku satisfakciju. Jul, 2013.
5
Hronika
PLAV
M
Revija FORUM
U Plavu obilježena 100 godišnjica zločina
- nasilnog pokrštavanja muslimana
Vakat zuluma
anifestacijom pod nazivom “ Vakat zuluma”,
u organizaciji Mešihata
Islamske zajednice u Crnoj Gori i
Kulturnog centra Plava i Gusinja
iz Njujorka, u Plavu je, početkom
marta, obilježena stogodišnjica
zločina - nasilnog pokrštavanja
Bošnjaka i Albanaca u periodu
1912-1913 godina. U sklopu manifestacije organizovano je i klanjanja dženaze stradalim u tom
pogromu. Dženazu je klanjalo
više hiljada građana Plava i učesnika skupa.
Gradonačelnik Plava Orhan
Šahmanović, koji je i predsjednik
organizacionog odbora za obilješavanje stogodišnjice zločina,
kazao je, između ostalog, da je
ovo “sjećanje na nevino stradale
Bošnjake i Albance ovog kraja,
koji su stradali nakon što su odbili da promijene svoju vjeru”.
- Brutalnost onoga što se dogodilo ovdje, nikada se ne može
zaboraviti ne samo dok živi naša
generacija, nego za sva vremena.
Nadamo se, da će spomen na žrtve počinjenih zločina naći mjesta na stranicama istorije nove i
moderne Crne Gore, a isto tako
i da će se stanovnici ove kotline
osloboditi straha, da im neko ne
ukrade i ne sakrije istinu o 1913.
Mi Bošnjaci i Albanci imamo oba-
6
“Ne smiju se zaboraviti zlocin i nasilna pokrstavanja”: Sa skupa u Plavu
vezu, da se jasno i nedvosmisleno odredimo protiv zla zlih ljudi.
Neutralnost pomaže dželatu, nikad žrtvi, a šutnja hrabri tiranina,
nikad potlačenog. Spomen-obilježje ubijenim naša je obaveza i
to će biti naš podsjetnik na vakat
zuluma i garant da nam se zločin
nikada više ne ponove. Neutralnost pomaže dželatu, nikad žrtvi,
a šutnja hrabri tiranina, nikad
potlačenog. A pamtimo vremena
kada je to bila tema koja se šuti,
o kojoj se šapuće. Ako naša država uradi sve, da se ovi zločini
rasvijetle, još više će biti naša”,
istakao je između ostalog Šahmanović.
Reis Islamske zajednice Crne
Gore Rifat Fejzić kaže da dženaza nije samo podsjećanje na
žrtve već je bila i molitva za sve
stradale muslimane u proteklih
100 godina na prostoru Balkana.
“Vjera se ne može silom uzeti, a ni utjerati u čovjeka, a dešavanja u Plavu i Gusinju pomenutih godina su najbolji primjer za
to, naglasio je, između ostalog,
Fejzić.
Poslanik Husnija Šabović
kazao je da je ponosan što pripada generacijama plavsko-gusinjskog naroda, koje su uspjele
da nešto što je bilo u dubini tame
iznesu na svjetlo dana.
Jul, 2013.
Hronika
Revija FORUM
U Podgorici i Bijelom Polju obilježena dvadeseta
godišnjica zločina u Štrpcima
D
Spomen obilježje
stradalima
elegacija Foruma Bošnjaka
Crne Gore je I ove godine, na
dan otmice a potom i svirepe likvidacije najmanje 19 putnika
iz voza Beograd - Bar - 27. Februara
1993. godine, položila buket od 19
ruža na Spomen obilježle civilnim žrtvama rata na prostorima bivše SFRJ
tokom perioda 1991- 2001. godina.
Vijence su položili i predstavnici Liberalne partije kao i rodbina pojedinih žrtava, od kojih je 8 bilo iz Crne
Gore.
Zločin u Štrpcima se, podsjetimo, dogodio 27. februara 1993. godine, kada su pripadnici paravojnih
jedinica Republike Srpske na stanici
Štrpci, oteli 19 putnika od kojih su
18 Bošnjaka i jedan Hrvat i potom ih
zvjerski ubili.
Jedini osuđeni za otmicu i likvidaciju onih kojima je jedina krivica
bila što pripadaju drugoj nacionalnosti, jeste Nebojša Ranisavljević
iz Despotovca, kome je već istekla
15-godišnja zatvorska kazna. Vođa
zločinačke grupe Milan Lukić osuđen je u Hagu na doživotnu robiju,
ali za drugi zločin dok za otmicu u
Štrpcima nikad nije odgovarao.
„Nijesu imali njihovo ime, imali
su drugo ime, ali su imali pravo da
žive i da se raduju. Oni su i taj život
i tu radost ugušili. To što se desilo
ne treba zaboraviti, ali se ne možemo i u sjećanju služiti oružjem», bila
je poruka Huseina Cena Tuzovića,
predsjednika Savjeta Foruma Bošnjaka u Crnoj Gori. Jul, 2013.
Obilježena dvadeseta godišnjica zločina: Bijelo Polje
“Računam da nije prestala odgovornost na državnoj liniji ne samo
u Crnoj Gori nego i u Srbiji i u BiH da
ne dozvole da zločinci ostanu nekažnjeni. Jedino je kažnjen Ranisavljević ali on je bio, kako bi mi u Podgorici rekli sitan u odnosu na ono što su
drugi radili. Nadamo se da se to neće
zaboraviti i da će države tražiti nalogodavce», kazao je Husein Tuzović.
Porodice stradalih putnika u
Štrpcima, sa područja Bijelog Polja, dvadesetu godišnjicu stradanja
svgojih članova porodica obilježili su
u velikoj Sali Skupštine Opštine Bijelo Polje.
- Dvadeset godina od otmice
19 putnika na željezničkoj stanici u
Štrpcima, od strane pripadnika grupe Milana Lukića i drugih za sada
nepoznatih lica, koji su nakon toga,
mučeni i likvidirani, još uvijek nema
pravičnog sudskog epilog,” kazao je
Ragip Ličina, predsjednik Udruženja porodica stradalih putnika. Zato
od nadležnih institucija zahtijevamo: Da, Državno tužilaštvo, pokrene
istragu kako bi se nalogodavci i počinioci zločina priveli pravdi i adekvatno kaznili, te da se pronađu ostaci
stradalih kako bi ih, njihovi najbliži
sahranili, da se riješi socijalno i radno pitanje članova porodica stradalih i podigne spome obilježje u Gradskom parku,” kazao je Ličina.
Zločin u Štrpcima nije bila slučajnost, već dio strategije etničkog
čišćenja koju ovdašnji narodi, nijesu
na vrijeme prepoznali, rekao je, između ostalog, M. Rastoder
7
Hronika
Revija FORUM
- Onda je bilo kasno, a ta naivnost, pohlepa ili zabluda, kumovala
je nanošenju teških zlodjela koja
su ostavila duboke posljedice.Valja
nam sve to liječiti. I baš zbog toga
treba govoriti. Govoriti na ovaj dan i
drugim povodima, o etničkom čišćenju Bukovice, deportaciji izbjeglica,
logoru Morinj, likvidaciji civila u Ka-
luđerskom lazu i drugim stradanjima
nedužnih ljudi, kako bi bar ove mlađe upozorili, da znaju prepoznati zlo
u začetku i da braneći druge mogu
odbraniti i sebe i svoj trajni mir, u komšiluku, među prijateljima među ljudima. Siguran sam da bi čestiti Bjelopoljci i danas bili mnogo ponosniji
da u svom gradu imaju spomenik sa
imenima žrtava otmice u Štrpcima,
jer su ovi ljudi postali simbol otpora
zaboravu.’’, naglasio je Mirsad Rastoder.
Potpredsjednik opštine Bijelo
Polje, Tufik Bojadžić, najavio je izgradnju spomen obilježja do kraja
godine i veću socijalnu brigu o članovma porodica stradalih putnika.
Dvije decenije nakon otmice u Štrpcima
Sahranjen Iljaz Ličina
Nakon dvadeset godina posmrtni ostaci Iljaza Ličine, iz
sela Lozna kod Bijelog Polja –
koji je sa još 18 putnika otet
iz vozu u Štrpcima u februaru
1993. godine, a potom ubijen – dovezeni su i sahranjeni u rodnom mjestu, 16 maja
2013.
Iljaz je 23. februara 1993.
godine iz Beograda, gdje je
radio, kupio kartu i krenuo da
posjeti porodicu. Otet je 27.
februara i zajedno sa ostalim
putnicima, 17 Bošnjaka i jednim Hrvatom, odveden iz voza
u nepoznatom pravcu.Tek nakon dvije decenije, DNK analizom posmrtnih ostataka koji
su prije tri godine pronađeni
u jezeru Perućac, u mjestu
Crni potok, ustanovljeno da
se radi o Iljazu.
U prisustvu velikog broja
prisutnih, Dženazu-namaz u
mjestu Lozna ispred kuće porodice Ličina, predvodio je
reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef Fejzić.
8
Jul, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Forum Bošnjaka Crne Gore
povodom deportacije
izbjeglica
Sračunati
pokušaji
prikrivanja
zločina
Forum Bošnjaka Crne Gore pozvao je najviše
političke i državne prestavnike da se založe za dosljedno suočavanje sa istinom o zločinima deportacija, da sankcionišu počinioce i da preduprijede
ponavljanje sličnih događaja.
Povodom obilježavanja 21. godišnjice od deportacije i likvidacije bosanskih izbjeglica iz Crne
Gore, iz Foruma je 26. maja saopsteno agenciji
MINA, da prikrivanje i negiranje zločina predstavlja novi zločin. Iz Foruma je naglašeno da je, 21.
godišnjica od deportacije i likvidacije bosanskih
izbjeglica podsjećanje na jednu od najvećih mrlja
na obrazu Crne Gore.
Nažalost sjećanje na žrtve, kako se ističe u
Forumovom saopštenju, protiče u znaku kontroverznog prebacivanja odgovornosti za formalnopravne pokušaje prikrivanja tog, kao i drugih zločina počinjenih u Crnoj gori ili u ime Crne Gore.
“Prema njima u Crnoj Gori se nije dogodila
ni etnički čista Bukovica, ni deportacija izbjeglica,
ni logor Morinj, ni slučaj Kaluđerski Laz, odnosno
likvidacija izbjeglica sa Kosova. Da se i ne govori
o svojevremenoj, gotovo već zaboravljenoj, masovnoj i raznovrsnoj torturi nad stanovništvom
bošnjačke, albanske, hrvatske a, umnogome i crnogorske nacionalnosti”.
Forum je ocijenio da sve upućuje na sračunate pokušaje prikrivanja ili čak, negiranja zločina,
“a što je, u suštini, novi zločin”.
“Pozivamo stoga sve najviše političke i državne prestavnike da preduprijede ponavljanje zločina i založe se za dosljedno suočavanje sa istinom
o njima i posebno za adekvatno sankcionisanje
počinilaca istih”, piše u sapštenju Foruma.E.P.
Jul, 2013.
PLJEVLJA
Mevlud u Bukovici
U jedinoj bukovičkoj džamiji u selu Rosulje, 15. juna održan je
tradicionalni mevlud kome je prisustvovalo oko 200 Bukovičana iz
Sarajeva, Goražda, Pljevalja i Turske. Ovo je bio peti po redu mevlud
koji organizuje Odbor Islamske zajednice Pljevlja, sa Udruženjima
Bukovičana iz Pljevalja i Sarajeva.Mevludu su prisustvovali: Reis
Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić, profesori medrese
„Mehmed Fatih“ u Podgorici: Sadmir ef. Hadžijić i Smajo ef. Dacić,
nekadašnji imam džamije u Rosuljama Šaćir ef. Smailović, pljevaljski imami: Mehmed ef. Durgut, Erol ef. Pita i Ferid ef. Osmanagić.
Nakon proučenog mevluda prisutnim se obratio imam Husein
pašine džamije Ferid ef Osmanagić.
- Ovo je jedina džamija na seoskom području pljevaljske opštine
i praktično jedina džamija na tromeđi između Pljevalja, Foče i Čajniča. Zato imamo posebnu obavezu da je sačuvamo i da je posjećujemo. Dva puta je uništavana, ali je uvijek zalaganjem vrijednih Bukovičana na istim temeljima nicala nova. Poslednji put je bila uništena
februara 1943 godine, a na istim temeljima podignuta 1959 godine.
podsjetio je Osmanagić.
Na prostoru Bukovice svojevremeno su egzistirala tri džemata,
a bilo je 11 mekteba. Zabilježeno je da su 1962 godine bila aktivna
tri mekteba: Rosulje, 70 polaznika, Raščići, 82 i Planjsko, 96 polaznika.Takođe je zabilježeno da je jednu od medresa do 1970 godine
završilo 7 Bukovičana, kazao je Osmanagić.
U Bukovici je, u periodu 1992-95 ubijeno 6 lica, dvije osobe
zbog torture izvršile samoubistvo, pretučeno je blzu 80 mještana,
izvršena je otmica 12 lica, od kojih su neki razmijenjeni za srpske
borce u Goraždu, zapaljeno je osam kuća i džamija u selu Planjsko,
porušena je eksplozivom kamena munara u Raščićima, a protjerano
je 110 porodica sa oko 300 članova. Na sudskom procesu koji je
2011 godine završen na Višem sudu u Bijelom Polju donesena je
sramna presuda, da nema krivaca za događaje u Bukovici.
Već pet godina traje Vladin program povratka u Bukovicu i do
sada su napravljene 43 kuće za povratnike, ali su i dale uglavnom
prazne.
J.D.
9
Hronika
Revija FORUM
Haški tribunal
Presuda za etničko čišćenje
Herceg-Bosne
Haški sud doneo je, 29. maja 2013. presude šestorici
rukovodilaca hrvatske paradržavne tvorevine “Herceg Bosne”, kojima su osuđeni kao učesnici zajedničkog zločinačkog poduhvata - etničkog čišćenja djelova BiH i stvaranja Velike Hrvatske u koju bi ušli i djelovi BIH, nekadašnji premijer
Herceg Bosne Jadranko Prlić jednoglasnom odlukom vijeća
osuđen je na 25 godina robije, a bivši ministar odbrane Bruno Stojić 20 godina.
Komandanti Glavnog štaba Hrvatskog viijeća odbrane
(HVO) generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni
su, takođe, na po 20 godina zatvora. Komandant vojne policije HVO Valentin Ćorić osuđen je na 16 godina zatvora, dok
je načelnik kancelarije za razmjenu zarobljenika Berislav
Pušić osuđen je na 10 godina. Svima njima u kaznu će se
uračunati vreme koje su proveli u pritvoru.
Predrag
Matvejević:
Plakao sam
dok sam
slušao kakvi su zločini počinjeni
Ugledni univerzitetski profesor, jedan od vodećih
evropskih intelektualaca, književnik i filozof Predrag
Matvejević, porijeklom Mostarac, izjavio je kako je
plakao dok je slušao količinu zločina koji su počinjeni
tokom međunarodnog oružanog sukoba i udruženog
zločinačkog poduhvata u Bosni i Hercegovini tokom
stvaranja tzv. Herceg-Bosne.
“Ja sam živio u emigraciji kada su se dogodile
strahote u našoj zemlji. Mi smo u emigraciji formirali
asocijaciju “Sarajevo” s pokojnim Faikom Dizdarevićem i dobijali svježe vijesti iz Bosne. Povremeno sam
navraćao u različite dijelove bivše domovine, Jugoslavije: Bio sam u Sarajevu dva puta, nakon rušenja Nacionalne biblioteke, u Mostaru, nakon rušenja stare
ćuprije. Prošao sam od Konjica do Stoca i vidio tolike
srušene džamije, minarete napola presječene. Bio
sam i u Srebrenici i uvjerio se da je ono što se dogodilo
– genocid’’, kazao je Matvejević.
10
Bruno Stojić i Slobodan Praljak na sudu
Tokom suđenja izvedeno je 10.000 dokaza i 145 svjedoka optužbe i 60 svedoka odbrane, a presuda ima 2.700
strana uz brojne dodatke, a sudija je preko 90 minuta čitao
presudu i njeno obrazloženje. Pojedini članovi vieća imali su
izdvojena i djelimičcno protivna mišljenja u vezi kvalifikacija
iz optužnice, kao i krivnje po pojedinim tačkama.
Optužba je za Prlića, ministra odbrane Brunu Stojića,
komandante Glavnog štaba Hrvatakog vijeća odbrane (HVO)
generale Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića zatražila 40
godina zatvora, za komandanta vojne policije HVO Valentina
Ćorića 35, a za načelnika kancelarije za razmjenu zarobljenika Berislava Pušića 25 godina zatvora, dok su odbrane
zatražile njihovo oslobađanje sva šestorica su se u proleće
2004. dobrovoljno predali Hagu.
Šestorka je optužena po 26 tačaka za zločine protiv
čovečnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja i povrede
ženevskih konvencija počinjene progonom, ubistvima, razaranjem, zatvaranjem u logorima, deportacijama bosanskih
muslimana i drugih nehrvata od kraja 1991. do 1994. godine. Optužnica je obuhvatila zločine počinjene na području opština Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Mostar, Ljubuški,
Stolac, Čapljina i Vareš, kampanju progona počinjenog ubijanjem, razaranjem, deportacijama i logorima.
Premijer takozvane “Herceg Bosne” Jadranko Prlić
znao je za zločine hrvatskih snaga te zločine u logorima i
nije intervenisao iako je mogao, smatra Vijeće te zaključuje
da je znatno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu i
da je bio jedan od glavnih članova. Svjesno je zatvarao oči
pred etničkim čišćenjem koje se događalo u Mostaru. Podržavao je i politiku protjerivanja zatočenih Bošnjaka i njihovih porodica.Slične konstatacije sud je izrekao i za ostale
učesnike.
U osmišljavanju zajedničkog zločinačkog plana bili su,
rekao je sudija; Franjo Tuđman, Gojko Šušak, zapovjednik
Janko Bobetko, Jadranko Prlić, Mate Boban, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Berislav Pušić.
Jul, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Medresa “Mehmed Fatih” u Podgorici
Promovisana druga generacija
maturanata
Svečanom akademijom, u velikoj sali podgoričkog Kulturno-informativnog centra, 24.maja, ispraćena
je druga generacija maturanata medrese “Mehmed Fatih”, koju je ove
godine završilo 26 učenika.
- Naša medresa počela je sa radom 2008. godine tako da se mi ne
možemo hvaliti dugogodišnjom tradicijom postojanja, ali se možemo
pohvaliti time da smo otvaranjem
medrese Mehmed Fatih nastavili put
gdje su stale medrese poput čuvene
Sadri Esbek Osman-pašine medrese
u Pljevljima, kazao je uz selame prisutnima direktor Rahman ef. Kačar.
Predano radimo kako bi ispunili emanet prenošenja znanja i odgoja na
naše učenike a plodove obrazovanja
najprije će kušati oni koji su se školovali u medresi, zatim njihove porodice,
Islamska zajednica i na kraju društvo
u cjelini.
ULCINJ
II generacija
maturanata
medrese
“Mehmed
Fatih”
Kačar je na svečanosti uručio
priznanje učeniku generacije Samiru
Aljosevicu. Direktor Odjela za kadrovska pitanja TIKA-e Gokcen Kalkan,
uručio je maturantima poklone, tablet računare i primjerke Kur’ana.
Reis Islamske zajednice u Crnoj
Gori Rifat Fejzić je uručio zahvalnice
ličnostima i institucijama zaslužnim
za realizaciju projekta gradnje me-
drese i donatorima između ostalih,
direktoru TIKA-e za Crnu Goru Birolu
Cetinu i direktoru za kadrovska pitanja te agencije Gokcenu Kalkanu,
Islamskoj razvojnoj banci i dr...
Zahvalnice su upućene i Ahmetu Ahmatoviću, Kemalu Pepiću, Musi
Selimanjinu, te ambasadoru Turske
Mehmetu Taniliru i potpredsjednika u
Vladi CG Rafetu Husovicu. J. Durović
Kamen temeljac
za žensku medresu
U prisustvu veliklog broja građana, vjerskih dostojnika i predstavnika političkog i ukupnog javnog života iz
iz Ulcinja, Bara, Podgorice, Plava, Gusinja, Bijelog Polja
i drugih gradova, u Ulcinju je postavljen kamen temeljac
za žensku medresu. Medresa će biti izgrađena sredstvima donatora iz Republike Turske koji su svršeni medresanti okupljeni u nevladinoj organizaciji “Malbed”.
Svečanom polaganju kamena temeljca prisustvovao je veliki broj džematlija iz Ulcinja, Bara, Podgorice,
Plava, Gusinja, Bijelog Polja i drugih gradova. Na skupu je govorio reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat
Fejzić, a čestitkama su se obratili, ambasador Turske
u Podgorici Mehmed Niyaz Tanilir, predsjednik Opštine
Ulcinj Nazif Cungu i Reis Rifat ef.
Jul, 2013.
11
Hronika
Revija FORUM
Dva i po vijeka
Hadži Alijine džamije
JA
PLJEVL
I
slamska zajednica u Pljevljima
je obilježila 250 godina od izgradnje Hadži Alijine džamije.
Tim povodom 19 maja održan je
kulturni program na platou ispred
džamije, uz prisustvo nekoliko stotina Pljevljaka. Skupu se obratio
imam Hadži Alijine džamije Erol ef.
Pita i u svom govoru istakao značaj
obilježavanja ovog datuma.
- Hadži Alijina džamija je sagrađena 1177 godine po hidžri ili
12
1763 godine po Gregorijanskom
kalendaru, podjetio je Erol ef. i kazao da je slijedeći odluku Rijaseta
islamske zajednice o obilježavanju
Dan džamija, kao podsjećanje na
rušenje Ferhadije džamije u Banja
Luci, Islamska zajednica u Pljevljima odlučila da obilježi dan kada je
podignuta ova zadužbina.
„Hadži Alijina džamija je vakuf
– zadužbina Hadži Alije sina Hadži Hasana Taslidžaka i u prošlosti
je bila obrazovna ustanova gdje
su se generacije Pljevljaka učile
pismenosti, na arapskom, persijskom i maternjem jeziku i gdje se
sticalo znanje iz vjerskog i opšteg
obrazovanja. Ova džamija je jedna
od poslednjih koja je izgrađena u
Pljevljima, što znači da u zadnjih
250 godina u gradu nije izgrađena
ni jedna nova džamija.
Džamije i groblja su dio naše
istorije i svjedoci našeg postojanja
Jul, 2013.
Hronika
Revija FORUM
i to nas posebno obavezuje da ih
što češće posjećujemo, održavamo
i čuvamo za generacije koje dolaze
poslije nas“, istakao je Erol efendija.
U svečanom dijelu programa
nastupio je ženski hor „Husein
paša“.
Hadži Alijina džamija je građena kao klasični tip mahalske
džamije, ima kvadratnu osnovu i
drvenu munaru. Sazidana je od
ćerpiča (sušene gline) i pokrivena
crijepom. Karakteristika koja je izdvaja od drugih je način izgradnje
munare. Uobičajeno je na našim
prostorima da su drvene munare
konstruisane tako da izlaze iz krova, a kod ove džamije munara je izgrađena na kamenom postamentu
koji je sazidan uz džamiju sa desne
strane i visok je oko pet metara.
Da li je nekada čitava munara bila
izgrađena od kamena i iz nekih razloga se srušila, pa je zamijenjena
drvenom, vjerovatno nikada nećemo saznati.
Jedan od najstarijih džematlija
ove džamije i predsjednik džematskog odbora Besalet Harbić se još
uvijek živo sjeća nekih događaja
vezanih za ovu džamiju. Harbić se
sjeća da su svojevremeno pomagali rad džamije članovi porodice
Bulić, porijeklom iz Podgorice, a
koji su živjeli u blizini džamije. Poslednji stanovnici Pljevalja koji su
sahranjeni u dvorištu džamije su
Ramiz Bulić i Čelebija Škodo, koji
su poginuli 1. decembra 1941 godine u uličnim borbama, prilikom
napada partizana na Pljevlja. Interesantno je da je Ramiz Bulić poginuo od zalutalog metka u svojoj
kući sjedeći na sećiji. Još jedan
interesantan detalj koji se dogodio
ranije, je slučaj kada je Tahiraga
Bulić doživio kliničku smrt, a komšije slijedeći tradiciju koja je praktikovana prilikom smrti odmah su
počeli kopati mezar pored džamije
i pripremati prostor za opremanje
Jul, 2013.
umrlog, međutim Tahiraga se povratio u život i još nekoliko godina
živio poslije toga.
Tokom Drugog svjetskog rata
veliki broj bošnjačkog stanovništva
sa šireg prostora pljevaljske opštine je bježeći od četničkog pokolja
februara 1943 našao spas u Pljevljima, a značajan broj njih je bio
smješten u džamije. U Hadži Alijinoj džamiji je bilo smješteno oko
trideset porodica i tu su ostali do
1945 godine. Usled raznih bolesti
veliki broj njih je svakodnevno umirao i jedino rešenje je bilo da se
ukopavaju u groblje pored džamije
i danas su ta grobna mjesta bez
ikakvog obilježja. Harbić se sjeća
da je sedamdesetih godina prošlog
vijeka našao čovjeka koji je došao
iz Makedonije kako stoji naslonjen
na džamijsku ogradu i plače, to ga
je mnogo dojmilo i upitao je čovjeka može li mu šta pomoći. Ovaj mu
je rekao da je došao da posjeti mjesto gdje je kao dijete bio smješten
i gdje su mu roditelji umrli i sahranjeni. On je sa grupom muhadžira
pošao ka Turskoj do Makedonije
gadje ga je prihvatila jedna porodica i tako je i ostao u Makedoniji.
Harbić se sjeća da je pedesetih godina prošlog vijeka kod ove
džamije bio izgrađen objekat od
drveta gdje su se spremali umrli
kao preteča današnje gasulhane.
Zahvaljujući uglednim Pljevljacima
koji su u to vrijeme imali napredna
shvatanja i razumjeli potrebe muslimana, kao Osmanaga Telaćević,
Meho Karakaš, Šerif Čelebić i drugi, su uspjeli da obezbijede podršku u tada konzervativnoj sredini,
da sagrade modernu gasulhanu za
opremanje umrlih koja i danas služi svojoj namjeni.
U dvorištu džamije je prije nekoliko godina sagrađen šadrvan,
uređen džamijski harem kao i prilazna staza, tako da je jubilej džamije dostojno obilježen.
J. Durgut
Dani turske
kulture u
Crnoj Gori
Karadag
yolunda
U organizaciji Knjižare
„Karver“ – Podgorica i podršku Ambasade Republike Turske u Crnoj Gori, u
Podgorici i na Cetinju je, od
27 – 29. juna održana kulturno-umjetnička manifestacija „ Karadag yolunda“
(Put u Crnu Goru).
Tokom ove manifestacije podgorička publika je
bila u prilivi da čuje poeziju
i razgovara sa pjesnicima
i književnicima: Hayriyje
Ünal, Omerom Erdemom i
Hajdarom Ergulenom. Prikazani su i filmovi: „Jaje“,
„Med“ i „Mlijeko“, reditelja Semiha Kaplanoglua,
dobitnika brojnih međunarodnih priznanja za filmsko
stvaralaštvo. A izuzetnim
muzičkim stvaralaštvom
predstavili su se: Ümit Atalay, Selim Güler, Osman
Ziyagil, Yavuz Akalin,
Bülent Okan i Bülent Erci.
O zajedničkoj istoriji, međusobnim raznovrsnim vezamaq i kulturnom nasljeđu, govorili su:
Beşir Ayvazoğlu, Šerbo
Rastoder, Ivan Čolović,
Aleksandar Čilikov i Enver Kazaz.
13
Hronika
PLJEVLJA
Revija FORUM
„Diatreta“ na Trgu
Na Konkursu za izradu idejnog
rješenja gradske fontane na Trgu „13
jul“ u Pljevljima, pobijedio je rad pod
šifrom 2635 koji simbolizuje Diatretu, stakleni pehar iz 4 vijeka pronađen u naselju Komini kod Pljevalja.
Komisija je pristigle radove prethodno stavila na javni uvid, u periodu od 14 do 24 maja, a radovi su bili
izloženi u maloj sali Skupštine opštine Pljevlja, gdje su svi zainteresovani mogli da imaju uvid u kompletnu
dokumentaciju, u vremenskom periodu od 11 do 14 časova. Javni uvid
je obavilo veliki broj građana, što potvrđuje i sveska u kojoj su se građani
potpisivali i ostavljali svoje sugestije i
predloge. Sve informacije vezane za
pristigle radove bile su objavljene i na
sajtu opštine Pljevlja.
Komisija je uzela u obzir sve sugestije sa javnog uvida, kao i sa društvenih mreža gdje su se takođe javno
iznosili stavovi i mišljenja oko izbora
najboljeg rešenja za fontanu.
14
Analizirajući radove Komisija u
sastavu: Vaso Knežević, Mirko Bojović, Refik – Kiko Rašinlić, Oliver
Marković i Željko Čabarkapa, je kao
najbolji vrednovala rad pod šifrom
2635, koje je djelo autora Tamare
Manojlović, dipl. ing. arh. i Nebojše
Stankovića, dipl. ing. arh.
Pored odabranog rešenja Komisija je visoko vrednovala i rad pod
šifrom NATTURA, autora Harisa Bojadžića, koji ima izuzetne kvalitete u
estetskom i arhitektonskom smislu.
Jedan od opredjeljujućih faktora
za izbor ove fontane je asocijacija na
prepoznatljivi arheološki nalaz Dijatretu, iz Municipijuma S u Pljevljima.
Osim toga, izabrano rešenje podsjeća na prvo gradsko rešenje fontane
manjih razmjera, kružnog oblika koje
je izgrađeno u poratnom periodu i
više od pola vijeka bila dominantni
reper centralnog dijela grada.
Simetrično razvijeno i dobro
povezano kolo cjevastih kružnih pr-
stenova ističe osjećaj homogenosti i
jedinstva, što je osnovna asocijacija
ovog dizajnerskog rešenja. Opšti je
utisak da fontana svojom veličinom
i ukupnim volumenom, nije ostala
neadekvatna prostornoj veličini trga,
već naprotiv, da se dobro uklopila u
postojeće okruženje, i to ne samo
noću kada su efekti fontane najvidljiviji, već i u toku sunčanih dana, pa
čak i u zimskom periodu što je bio
jedan od važnijih kriterija za fontane
koje se grade na prostorima sa izrazito kontinentalnom klimom.
U skladu sa konkursnim uslovima, fontana ima 4 česme pitke vode,
sa posebnim dovodom i odvodom,
kao i zaseban uređaj za cirkulaciju
stalne vode koja permanentno opslužuje fontanu i formira takozvani
vodeni oblak, što daje dodatni efekat
njenoj funkciji. Sredstva za izradu
fontane obezbijedila je TIKA, koja pri
svojoj odluci nije postavljala nikakve
uslove.
J.Durgut
Jul, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Izložba fotografija Iva F. Raiča
Sarajevo u Podgorici
U KIC-u “Budo Tomović”, početkom marta 2013. priređena je izložba fotografija pod naslovom “Sarajevo u
Podgorici”. Autor je Ivo F. Raič, slikar i art fotograf.
U ime organizatora, Ambasade BiH u Crnoj Gori, brojne posjetioce izložbe pozdravio je ambasador Izmir Talić.
Građani Podgorice, ljubitelji fotografije, imali su priliku da na umjetničkim fotografijama vide obnovljeni glavni
grad BiH, koji je u četvorogodišnjoj opsadi i svakodnevnom
bombardovanju s okolnih brda, preživio, opstao i nastavio
živjeti i odupirati se zlu koje su nametnule karadžićevskomladićevske horde.
- Gledajući kroz umjetnički objektiv, Raič nam donosi odsjaj obnovljenog Sarajeva sa novim duhom života i
zadovoljstvom njegovih žitelja što su ga po cijenu velikih
žrtava sačuvali, kazao je Talić. Danas je to grad sa novim
duhom i željom za životom koja je ne zamisliva bez obnove
starih zdanja i ljepote sarajevskog duha.
Fotografija Iva Raiča
Autor Ivo F. Raič, rođen je na Kupresu u oktobru
1940. Sada živi u Sarajevu. Diplomirani je inžinjer mašinstva i penzioner. Imao je oko 50 izložbi od Sarajeva preko
Vankuvera u Kanadi, pa do naše Podgorice.
Snimio je više hiljada kolor fotografija likova, pejzaža,
flore i faune, gradova i destinacija širom svijeta. T.C.H.
Aldemarovi
pejzaži u galeriji “Preporod”
SARAJEVO
U sarajevskoj galeriji “Preporod”, 17.maja, otvorena je 33.
samostalna izložba crnogorskog
umjetnika Aldemara Ibrahimovića
pod nazivom “Memorija prostora”
koju čini 25 slika urbanog pejzaža
rađenih uljem na platnu.
- Ibrahimović vješto sintetizuje
viđeno. Snažno i emotivno transponuje životne i umjetničke doživljaje
u univerzalnu poruku, pa na ovim
slikama nije teško prepoznati trajanje u Aldemarovim Rožajama ili
detalje iz Sarjeva gdje je završio
akademiju, kazao je na otvaranju
izložbe dekan Fakulteta političkih
nauka dr Šaćir Filandra.
Ovom
izložbom,
istaknuti
umjetnik Ibrahimović se na najljepši
način vraća Sarajevu i svima nama
zaključio je Filandra. Među brojnim
posjetiocima, profesorima, studenJul, 2013.
tima akademija, istaknutim ličnostima, ovoj umjetničkoj svečanosti pri-
sustvovao je i Ambasador Crne Gore
u Sarajevu Dragan Đurović.
15
Hronika
Revija FORUM
Izložba Ibrahima Kurpejovića u Bugarskoj
Slike života u apstraktnom
pejsažu
A
kademski slikar, Ibrahim Kurpejović je, na poziv Opštine
Pernik, izložio 21 djelo u galeriji „Krakra”. Kurpejovićeva platna
rađena uljem i akrilikom, kao i kombinovanom tehnikom su bila izložena
od 23. maja do 15.juna. Izložba je
organizovana u kontekstu Sveslovenskih dana pismenosti „Ćirilo i Metodije”, jedne od najznačajnih kulturnih manifestacija perničke oblasti.
Postavku je otvorila Ilinka Nikiforova,
pomoćnica u resoru za kulturu i obrazovanje riječima da su na Kurpejovićevim slikama prikazane svježe boje
i izvorne balkanske vizuelnosti.
- Čini mi zadovoljstvo što sam dio
mozaika kvalitetne saradnje Rožaja i
Pernika i što će likovna publika u Bugarskoj, bar na trenutak, razmišljati
o mom stvaralaštvvu - kazao je za
Forum Ibrahim Kurpejović. - Posebno me raduje što sam ponovo među
ljudima i umjetnicima sa kojima sam
prije 15 godina počeo slikarsku koloniju Rudarci, kod Pernika na kojoj
16
Ibrahim Kurpejović na otvaranju
sam već učestvovao tri puta.
Ibrahim Kurpejović je rođen u
Sređanima kod Rožaja (Crna Gora)
1960. godine. Akademiju likovnih
umjetnosti je završio u Sarajevu
1985. godine. Član je Udruženja
likovnih umjetnika Crne Gore od
1987. godine. Jedan je od osnivača
Likovnog kluba “Kula” 1989. godine
i sada je predsjednik. Dobitnik je
prve nagrade na 16. konkursu stvaralaštva mladih Novi grad - Sarajevo,
1985. godine i Druge nagrade za
idejno rješenje amblema i grba grada Rožaja. Živi i stvara u Rožajama.
E. Pašić
Jul, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Izložba kaligrafskih radova turskog kaligrafa Mehmeta Ćebija u Crnoj Gori
Kada ljubav prema Poslaniku
postane umjetnost
I
zložba kaligrafskih radova Hilja, poznatog turskog kaligrafa Mehmeta Ćebija, nakon
postavke tokom maja u u salonu
Ministarstva kulture na Cetinju,
otvorena je 17 juna i u Modernoj
galeriji u Podgorici.
Postavka nosi naziv „Kad
ljubav prema Poslaniku postane umjetnost“. Izložbu je otvorio
ambasador Republike Turske u
Crnoj Gori Mehmet Nijazi Tanilir
ističući da izložena djela pripadaju posebnoj vrsti tradicionalne
osmanske kaligrafije koju zovemo Hilja. Kroz Hilje umjetnici su,
opisujući lične osobine, ljubav
prema Poslaniku Muhamedu pretvorili u umjetnost, isto kao što su
hrišćanski umjetnici na ikonama
oslikali ljubav prema Isusu – kazao je Tanilir.
- Izložba se sastoji od izabranih djela iz kolekcije Mehmeta
Ćebija, vlasnika Galerije za antičku umjetnost u Istanbulu,a kolekcija je predstavljena u Vatikanu,
Dubaiju, Erbilu, Istanbulu kao i na
Cetinju, gdje je naišla na veliko
oduševljenje ljubitelja umjetnosti
– kazao je ambasador Tanilir. Umjetnost Hilja (vrsta kaligrafije) nastala je u Istanbulu u 17.
vijeku i danas prema mišljenju
mnogih kaligrafa doživljava svoj
preporod. Ova djela, koja oslikavaju fizičke i lične osobine Poslanika Muhameda u klasičnoj kaligrafiskoj umjetnosti, prihvaćena
su kao veoma popularna.Uvjeren
sam da će izložba Hilye- i Serifdobiti pozitivne kritike u umjetnič-
Jul, 2013.
Izložbu je otvorio ambasador Republike Turske u Crnoj Gori Mehmet Nijazi Tanilir
kim krugovima i produbiti interesovanje u Crnoj Gori koja se trudi da sačuva i njeguje Islamsko
Otomansko nasljeđa kao važan
i sastavni dio svog kulturnog bo-
gatstva i baštine, kazao je Tanlir.
Ambasador se zahvalio Ministarstvu kulture i Ju Muzeji i galerije
za pomoć u organizaciji izložbe na
Cetinju i u Podgorici.
EP.
17
Hronika
Revija FORUM
Koncert turske umjetnice Šefike Kuther
Magična frula u CNP-u
Šesta koncertna sezona Crnogorskog simfonijskog
orkestra završena je 10. juna 2013. godine, nastupom
poznate umjetnice Šefike Kuther iz Turske, koji će podgorička muzička publika dugo pamtiti.
Svojim muzičkim umećem na flauti pokazala je zašto je rado viđen gost na mnogim svjetskim pozornicama
sudjelujući na velikim festivalima širom Evrope i američkog kontinenta – od Berlinske i Britanske kraljevske filharmonije, zatim Austrije i Italije, Kine i Japana.
U CNP je izvela koncert za flautu i orkestar „Mevlana“ Iljasa Mirajeva, azerbejdžanskog umjetnika.
Ona je od poodavno neprikosnovena na turskoj muzičkoj sceni. Muzička kritika u Americi (Njujojrk), označila
ju je kao „Magična frula iz Turske“.
Šefika je flautu usavršila na Državnom konzervatorijumu u Ankari. Diplomu je stekla 1979. godine. Tada
je postala član „Predsjedničkog simfonijskog orkestra“.
Njena muzika koju smo čuli to nezaboravno veče,
karakteriše život u Anadoliji. Ona je u razgovoru za vrijeme koktela, koji je priredio ambasador Turske u Crnoj
Gori, Mehmet Nijazi Tanilir, rekla da ta muzika, nosi pravu filozofsku poruku da su svi „ljudi bez obzira odakle su,
dobro došli“. I dodala da je “Mevlana“ specifična kombinacija turske klasične i turske narodne muzike.
Upoznala nas je da je sa Crnogorskim simfonijskom
orkestrom gostovala u Ankari 2012.godine na Trećem
međunarodnom festivalu „Susreti Istoka i Zapada“ čiji je
osnivač. Ispričala je da je još kao đak u osnovnoj školi
počela svirati klavir, ali su je njeni nastavnici usmjerili na
flautu, pa je ona postala dio nje. U Ankari je nekoliko godina bila predavač na Konzervatorijumu. Dobila je i više
međunarodnih priznanja, a 1985. predsjedničku medalju Turske. Godine 1998. postala je „Državni umjetnik“.
U Italiji je nagrađena državnom medaljom od Predsjednika, a od predsjednika Austrije zlatnom medaljom.
Ponosna je što su joj porodični korijeni u Ulcinju i
Prizrenu đe su joj rođeni đed i otac.
Treba reći da je njen boravak i nastup u Podgorici
organizovala Ambasada Turske u Crnoj Gori sa Muzičkim
centrom Crne Gore i CNP.
H.T.
Turska pijanistkinja i glumica, Karsu Domez u CNP-u
Umjetnica raskošnog talenta
Bilo je to veče za dugo pamćenje. Mlada pijanistkinja,
kompozitorka, tekstopisac dosada je svirala na mnogim jazz
festivalima, čak i Karnegi Holu u Njujorku. Prvo smo je vidjeli na filmu, koji je rediteljka Mercedes Stalenorf Karsu u
glavnoj ulozi, a potom na koncertu. Bili smo očarani njenom
glumom i pjesmom. To veče je bila u dvostrukoj ulozi.
Karsu je po ocu Turkinja, ali je rođena u Amsterdamu
u aprilu 1990. prvo je počela svirati klavir. Tada je imala 7
godina. Izvodila je Šopena, Mocarta, Baha i Betovena. U tim
godinama pjevala je u restoranu svoga oca, koji su ranije iz
Turske došli u Amstardam (Holandija).
Prije projekcije filma voditeljka Hanja Mićović nam je
vrlo lijepim prevodom predstavila Karsu i kao glumicu i kao
pijanistkinju. Tako smo u Podgorici to veče upoznali jednu
mladu i izuzetno obdarenu autorku: Karsu je objavila debi
18
album, obišla svijet i tri puta nastupala pred njujorškom publikom. Još jedna zanimljivost. Ime je dobila po selu u kojem
su rođeni njeni roditelji. Njeno ime u prevodu znači „sniježne
vode“.
Uspostavljajući kontakt sa publikom izjavila je da nastoji
turske tradicionalne pjesme oblikovati na moderan način i
pjeva ih na engleskom.
- Nije mi puno stalo do komplimenata. Nastojim biti svoja, pa sama želim krčiti muzički put i ugled - rekla je odlazeći
sa pozornice da bi se pripremila za divan koncert koji nam je
priredila to veče u CNP.
Njeno gostovanje i učešće na četvrtom festivalu Telekoma, upriličila je Ambasada Republike Turske u Crnoj Gori
i njena ekselencija Mehmet Nijazi Tanilir, koji je za prisutne
priredio koktel.
H.T.
Jul, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Promocije
„Buđenje Bihora“ u Luxemburgu
U
prostorijama
Zavičajnog
kluba „BIHOR“ u Luksemburgu, koji je poznat po
humanitarnim akcijama, donacijama za sportske i kulturne manifestacije u domovini organizovana
je još jedna vrlo uspjela promocija
knjige. Nakon ranijih predstvljana
književnika iz Crne Gore i BH ovih
dana je promovisana zbirka priča
„Buđenje Bihora“ koju čine odabrane priče devetnaest autora sa
prostora ex-YU.
To su, zapravo, priče koje su
pristigle na prošlogodišnji konkurs tradicionalne manifestacije
„Zavičajne staze“ koja se svake
godine u julu i avgustu održava
u Petnjici (CG). U propozicijama
konkursa jedna od stavki bila je i
da su priče inspirisane Bihorom.
Od 37 pristiglih, dvadeset je, po
ocjeni žirija odabrano da se nađe
u zajedničkoj knjizi. Izdavač zbirke je Centar za kulturu - Bihor u
saradnji sa organizatorom manifestacije Centarom za seoski razvoj iz Petnjice.
ZK „Bihor“ Luksemburg bio je
pokrovitelj prve nagrade na ovom
anonimnom konkursu koja je dodijeljena Abidu Jariću iz Zenice za
priču „Sahat“.
Promotori su bili Mirsad Rastoder, urednik knjige i Faiz Softić, književnik koji je bio predsjednik žirija i autor predgovora.
- Ovo je jedna, po mnogo
čemu, posebna knjiga, kako po
književnom postupku, tako i po
mjestima odakle su sve priče pristigle. Pokazalo se da je Bihor
kao geografski i duhovni prostor
postao zanimljiv i ljudima na stotine pa i hiljade kilometara daleko od Crne Gore i Bihora - rekao
je u svom nadahnutom obraćanju
Jul, 2013.
Sa promocije u Lukseburgu
Mirsad Rastoder, urednik knjige
i predsjednik upravnog odbora
manifestacije „Zavičajne staze“.
Mirsad Rastoder je, inače, u zak
priznanja za višegodišnji doprinos
afirmaciji kluba, proglašen za njegovog počasnog člana.
Faiz Softić se osvrnuo na stvaralaštvo Ćamila Sijarića koji je svojim pričama i književnim opusom
podstakao veliki broj stvaralaca
da svojim djelima pokušaju dotaći književne visine kojima je težio
veliki pripovjedački mag Ćamil Sijarić.
Moderator ove promocije, Raif
Adrović, predsjednik ZK „Bihor“
govorio je o značaju manifestacije
„Zavičajne staze“.
Promocija knjige „Buđenje
Bihora“ organizovana je u saradnji sa Literarnim klubom „Husein
Bašić“ iz Luksemburga koji djelu-
je u okrilju ZK „Bihor“. Iz ovog vrijednog udruženja najavljuju da će
početkom maja organizovati već
tradicionalne susrete za dijasporu
iz drugih evropskih država i Luksemburga.
Na poziv Envera Koraća,
predsjednika “Bošnjačkog demokratskog Fonda”, koji već četvrtu
godinu stipendira nekoliko studenata iz Bihora, Mirsad Rastoder i
čelnici Zavičajnog kluba posjetili
su sjedište Fonda i sa domaćinima
razgovarali o saradnj u organizaciji
Zavičajnih staza 2013 i mogućim
oblicima organizovanja razvojnog
fonda za Petnjicu.
Konstatovano je da bi sve inicijative valjalo objediniti u interesu
stvaranja opšteg povjerenja i dugoročnog utemeljenja Fonda za razvoj nove opštine u Crnoj Gori.
Hamdija M. Rastoder
19
Hronika
Revija FORUM
Promovisana knjiga “Sofra“ Ervina Spahića
Nove priče u starom ruhu
K
njiga “Sofra” autora Ervina Spahića, u izdanju Foruma bošnjaka Crne Gore
predstavljena je 24.aprila u bjelopoljskom Centru za kulturu. U nesvakidašnjoj senografiji čaršijskog
teferiča promocija je započeta video zapisom ,,Ašik mahala» a onda
je krenulo pripovijedanje u koje su
ušle varoške pjesme kao slatkiši na
bogatu trpezu.
Riječ je o zborniku priča u koji-
Dr Draško Došljak
Između starog
i novog svijeta
- Među koricama, sa naslovnicom akademskog slikara Abaza Dizdarevića, ovoga
Spahićevoga djela smješteno su 23 prozno-poetske priče. Priča sa mnogo ljubavi, ne samo
one u pripovijesti „Ašik mahala“. Jer Spahić vidi ljubav kao otkriće netipične ideje. Ljubav za njega čini prelom između starog i novog svijeta. U ovim
pričama imamo i treću vrstu ljubavi. Dosadašnje vrste ljubavi: plemenska
ljubav, ljubav do krvi, ljubav oca i sina; i tjelesna ljubav, senzualna antička
ljubav. A Ervin otkriva i neku treću ljubav, otkriva i priča: tertium datur, treći način voljenja. Ljubav prema prolazniku, prema gostu. Ova bjelopoljska
čaršija to pamti, a Spahić zapisuje.
Zato je ova knjiga šetnja bjelopoljskim sokacima i sjećanjem. I kao da
je svaka kocka bjelopoljske kaldrme posebna priča, ona koje nam donosi
ova knjiga, i buduće knjige. Ali i one priče, mnogobrojne, koje su se čujale
pod šindranim krovovima akovske arhitektute. Priča „Studen“ je ona od koje
se „damari nadimaju, a srce jače lupa“. Priča o životu našem, našim majkama, životu što je prohujao sa vihorom. A, tek priča o pobratimstvu...!? E,
to su Bijelo Polje i njegovi ljudi. Dobro i uzdarje za dobro. Stare i nove priče.
Savremene!
U priči „Pristao sam, biću to što hoću“, Ervin Spahić, autor ove knjige,
se pita: „Ko sam? Što sam? Da li je ta dilema moj usud, moja životna opsesija“? Nakon iščitavanja ove knjige, sa sigurnošću možemo reći: Ervin
Spahić je pisac koji oblikuje stare priče, oblači ih u nove haljine, daje ih
čitaocima, brani od zaborava i čini vječnim. Zato je i književnost i pisanje
Spahićev usud i Spahićeva sudbina. I opsesija - njegova i njegovih čitalaca.
I njegove kritičarke koja nije uspjela da tumači njegovu poeziju, a sada o
prozi može dati svoj sud. Znam reći će: „Dopadljiv pisac“!
Teći će Lim, pričaće se priče, ostaće one koje se ukoriče. Ove Ervinove
će zasigurno trajati. I ovdje i tamo gdje „po moru teče Lim“! Uspio je Spahić
da prećupri dobrom pričom prethodne, ove i buduće generacije. Čestitke!
20
ma Ervin Spahić povezuje sjećanja
i aktuelne događaje sa puno varoškog humora, ironičnih otklona i angažovane poente, kazao je Mirsad
Rastoder. U ime izdavača, Foruma
Bošnjaka, Rastoder je podsjetio,
da je u prvom broju Revije Forum
objavljena prva priča Ervina Spahića, te da su iz broja u broj njegova
topla kazivanja starovaroškim jezikom pridobijala sve veći broj čitalaca, koji su u njima prepoznavali
lucidne obrte da se kroz sjećanja
iskričavo potencira neki savremeni
problem.
- Ervinove priče su u stvari najsličnije “ponornici“ koja vas povede
u neke dubine prošlosti da izronite
oblutak izbrušen u vama. Da povežete spoznaje i realnost kako bi
vidjeli naprijed. Jednostavne, narodske, a tako slojevite, Ervinove
hićaje sa puno varoškog humora,
osjećajnosti, ironičnih otklona,
metaforičkih paradoksa, kao da
potvrđuju Homerovu konstataciju
„Svjetlost je u tamu odavno zaronila». Kroz Ervinova kazivanja i mi tu
svjetlost naziremo, kazao je Mirsad
Rastoder.
Knjiga “Sofra” je višeslojno
djelo, protkano životom, patnjom,
istorijom, filozofijom, humorom,
dokumentarnošču. To je djelo koje
ima svoje “JA”. Koje na svakoj stranici ima suvi pečat. Djelo u kojem
su ostali sačuvani običaji bjelopoljske čaršije, kazao je Kemal Musić.
- Ako je Rasim Hadrović Polimski
sačuvao staro Bijelo Polje na svojim
crtežima, Ervin Spahić je to uradio
u “Sofri”.
- “Sofra” je zbirka kratkih priča koje se pamte dugo. Jer ako se
ponovo pronalazi pamćenje, to je u
Jul, 2013.
Revija FORUM
Hronika
ovoj knjizi. Ova nam knjiga pripada,
jer je pisana generacijama, kazao
je u svom kritičkom osvrtu, Draško
Došljak.
Odlomke iz Ervinovih priča kazivali su glumci Bjelopoljskog pozorišta Slađana Bubanja i Izet Mulabegović a Bjelpoljski tamburaši su
svirali za merak, pjesme koje su sa
autorom Spahićem svi, u prepunoj
sali pjevali.
E.P.
“Sofra” je zbirka kratkih priča
koje se pamte dugo:
Sa promocije
Sjećanje na dr Ajselu Tutić
Život i djela za pamćenje
U prisustvu velikog broja poštovalaca prijatelja i rodbine u rožajskom centru za kulturu, 8. juna održano je
sjećanje na Ajselu Tutić, prvu ženu doktora nauka u Rožajama.
Ajsela (Duraković) Tutić, rođena je 5. juna. 1965.
godine u Rožajama, gdje je završila osnovnu i srednju
školu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala
je 1989. godine i stekla zvanje profesora pedagogije i
psihologije. Doktorsku disertaciju odbranila je 2010. godine na univerzitetu u Novom Pazaru gdje gdje je i radila
ka asistent.
Odrastala u kući prosvjetnih radnika, majke Almase
i oca Nadžipa Durakovića, Ajsela je stalno isticala značaj
porodice za svako dijete. U knjizi Toda Čolaka ,,Čudesna
moć žene,, koja je obuhvatila uspješne žene Crne Gore
Ajsela je navela. -,,Imala sam jako srećno djetinjstvo. Roditelji su imali puno razumijevanja za sve naše dječije
potrebe. Njima mogu da zahvalim na svemu što sam postigla”. Bila je član Kulturno - umjetničkog društva ,,Vrelo
Ibra,, blaga i nenamjetljiva a istovremeno prodorna i ambiciozna.
Profesionalnu karijeru započela je kao profesor psihologije u Gimnaziji 30. septembar, potom u Centru za
socijalni rad Tutin, a od 1992. godine, kao direktor vrtića
uspjela je da unese savremene metode rada sa predšJul, 2013.
kolskom djecom, poboljša materijalne sadržaje, uredi prostor i modul igraonica.
Objavila je stručne radove u listovima i časopisima.
Bila je uvažena, poštovana i od vizionarske pomoći svom
gradu, pa je birana i za odbornika u Skupštini opštine Rožaje. U braku sa Zećom Tutićem odgajala je troje djece, Zlatana, Unu i Srnu. Ajsela je primjer, da čovjek nije prolazan, ljudi umiru, ali za sobom ostavljaju djela po kojima se
pamtite. Rožaje je imalo velikog intelektualca, promotera
obrazovanja, vaspitanja, ljudskosti i humanosti.
M. Šabotić
21
Hronika
Revija FORUM
Naučni skup „Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori“
Apel za primjenu
ustavnih odredbi
Bošnjačko vijeće/savjet u Crnoj Gori organizovalo je u Podgorici 30.3.2013. godine naučni skup
pod naslovom „Jezik bošnjaka u
Crnoj Gori“. Nakon uvodnih referata prof. dr Dževada Jahića, prof. dr
Tatjane Bečanović, prof. dr Hasnije Muratagić Tune, u obrazlaganju
tematskih radova i diskusiji učestovalo je preko dvadeset eminentnih lingvista i znalaca jezika: akademika, profesora univerziteta iz Crne
Gore, BiH i Srbije, te profesora srednjh škola, publicista i predstavnika
resornih institucija, koji su, iz različitih oblasti i sa različitih aspekata,
ponudili analize i odgovore na ovu
kompleksnu temu.
Nakon opsežne rasprave,
nadležnim institucijama i javnosti
u Crnoj Gori upućeni su zaključci
i preporuke u kojima se, između
22
ostalog, ističe:
- Prema rezultatima popisa
iz 2011. godine, najveći dio Bošnjaka u Crnoj Gori izjasnio se da
govori bosanskim jezikom, koji je
istorijski i, kao takav, otklanja sve
dileme u vezi sa imenovanjem jezika Bošnjaka;
U Crnoj Gori postoji adekvatna ustavna norma i zakonska
regulativa ali dosadašnji nivo implementacije bosanskog jezika i
književnosti Bošnjaka u školstvu
nije zadovoljavajući, pa tražimo od
nadležnih intitucija da kroz izmjene nastavnih planova i programa adekvatno povećju kvantititativnu
i kvalitativnu zastupljenost jezika
i književnosti i u programima obrazovnog sistema u Crnoj Gori;
Potrebno je uraditi odgovarajuće udžbenike, priručnike i gra-
matike kako bi se smanjila nesrazmjera u zastupljenosti te ujedno
eliminisali uvredljivi sadržaji za pripadnike bošnjačkog naroda;
Učesnici skupa traže od Javnog servisa RTCG, kao i lokalnih
javnih servisa da poštuju programska načela i posvete veću pažnju
sadržajima u kojima će se promovisati jezik, književnost i kultura
Bošnjaka u Crnoj Gori; Potrebno
je nastaviti dalje aktivnosti da se
kroz naučnie skupove, simpozijume i seminare detaljnije razmatraju pojedine oblasti iz ove tematike,
što treba da je kontinuirana obaveza Bošnjačkog savjeta.
Svi zaključci su utemeljeni u
evropskoj praksi i zakonodavstvu,
odnosno dio su postojećih evropskih standarda jezičkih prava i sloboda. E.P.
Jul, 2013.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Crnogorska ekonomska zbilja
Preskupo tumaranje
Piše: Damir Šehović,
Poslanik SDP-a u Skupštini Crne Gore
J
edan politički mislilac je kazao da je početak svakog državnog ostvarivanja, ujedno
i početak izvitoperivanja. Ta naša
izvitoperenost je najizraženija u
slučaju Kombinata aluminijuma
Podgorica.
Niti jedna država koja njeguje
krupan biznis koji prazni njene finansije ne može proći nekažnjeno,
a posebno ne ako je mala. Crna
Gora danas plaća tu cijenu veoma
skupo, i ona se ne mjeri samo finansijskim iscrpljivanjem, nego i
međunarodnom blamažom sa kojom se do nedavno suočavala zbog
nelegalnog snadbijevanja KAP-a
električnom energijom. Zato je danas jasnije nego ikad da upravlja-
nje malom drzavom od strane onih
koji zagovaraju pogrešan razvojni
model može biti jednako opasno
kao težnja za upravljanjem Crnom
Gorom od strane onih koji poriču
njenu državnost.
Crnogorska državnost je u posljednjih 73 godine čak dva puta
prosipana, i to na način što su oni
koji su je stvarali pompezno sahranjivali svoje životno djelo. Plašim
se da se našoj generaciji to može
i ranije desiti, jer današnja generacija od države Crne Gore može
dobiti kvazi državu ako napravi još
jednu novu pogrešnu stratešku
ekonomsku odluku, koju bi pravdala prethodnim greškama. Zato
vjerujem da ćemo svi skupa naći
dovoljno državničke mudrosti da to
ne dopustimo, a prvi test će nam
upravo biti dalji potezi koje ćemo
povlačiti vezano za KAP i EPCG.
Stoga je neophodno prestati
sa daljim tumaranjima u ovoj oblasti kako naši građani ne bi preuzimali dugove strane kompanije u
liku CEAC-a, bar ne one za koje ne
postoji zakonska obaveza države,
nastala kao posljedica očigledno
loših odluka protiv kojih je SDP od
početka bio, a za šta nije dobio
potrebnu većinu niti u Vladi niti
u Skupštini. Nažalost, predloženi
rebalans budžeta ne uliva optimizam da će to zaista u pravom pravcu i krenuti.
Naime, rebalans budžeta koji
je u skupštinskoj proceduri predviđa da građani Crne Gore plate
fakturu za struju od 61 milion eura
koju nam je CEAC ostavio, što odgovara čitavom kapitalnom budžetu naše države, i zbog čega ga SDP
u obliku koji je predložen, neće podržati. Podsjećanja radi, KAP godinama “jede sjever Crne Gore” na
način što su sve državne pomoći
do sada usmjeravane upravo njemu, a mali i srednji biznis sa sjevera Crne Gore je ostajao po pravilu
uskraćivan za isti.
Ne treba poreski obveznici
da ispaštaju zbog toga što su se
nesavjesni pojedinci u EPCG-u
hazarderski ponašali i što su sebi
dozvolili luksuz da isporučuju struju potrošaču kojeg su čak i u miKombinat aluminijuma
Podgorica
Jul, 2013.
23
Kritičke paralele
nistarstvu ekonomije nazvali delikventnim. Jednako koliko je CEAC
kriv što nije plaćao struju koju je
trošio, krivi su i u EPCG-u zbog
toga što su mu to dozvoljavali. Rizična avantura u koju se menadžment EPCG-a upustio, mora biti
praćena i njihovom spremnošću
da prihvate i neprijatne posljedice
te avanture u koju su se svjesno ili
nesvjesno upustili. Direktno plaćanje iz budžeta ili prebijanje sa dugom koji EPCG ima prema državi
za poreze i doprinose bi predstavljalo nepotrebno raspiništvo državnog novca.
Umjesto pomenutog rasipništva, EPCG treba da državi izmiri
poreski dug, a da sa druge strane
pokuša da se nakon formalnog
uvođenja stečaja u KAP naplati u
proceduri predviđenoj zakonom,
baš kao i ostali povjerioci. Istina,
vjerovatnoća za naplatu je mala,
ali je i greška koju je menadžment
EPCG-a svjesno ili nesvjesno napravio velika. Ukoliko, pak, država
24
Revija FORUM
ne uspije da naplati nagomilani
poreski dug od EPCG-a u razumnom roku koji joj svakako treba
ostaviti, veoma će lako biti adresirati odgovornost pojedinaca u
izvršnoj vlasti.
Riječju, zašto bi građani Crne
Gore plaćali fakture strane kompanije koja je iz KAP-a godinama cijedila i iznosila novac, a nama sada
ostavila dug za struju koju nije plaćala više od godinu dana!
Naravno, nezaobilazno pitanje
jeste pitanje odgovornosti za stanje u kojem se Crna Gora danas
nalazi. S tim u vezi je važno istaći
da se politička odgovornost svake
partije podnosi na izborima, ali
je možda još važnije naglasiti da
političke personalne odgovornosti
onih čiji je resor zagovarao pogrešan koncept zbog kojeg je država i
dovedena u ovako tešku situaciju
se mogu podnijeti i bez izbora. Sa
druge strane, o postojanju nečije krivične odgovornosti odlučuju
nadležni državni organi. SDP će
na svim nivoima ohrabrivati upravo te državne organe da se zainteresuju za ovu problematiku, za
šta prvi korak može biti saslušanje
vrhovnog državnog tužioca u Parlamentu, koje će se obaviti upravo
zahvaljujući podršci SDP-a.
Utvrđivanje odgovornosti ukoliko za to postoji zakonski osnov
je važno, i od toga se ne može pobjeći s obzirom na to da ćemo podržati rješenje da krivična djela iz
oblasti privatizacije ne zastarijevaju. Međutim, trenutno je još važnije u najkraćem roku spriječiti dalje
štete po državni budžet i građane
Crne Gore, što protivljenjem izglasavanju ovakvog rebalansa SDP
svakako čini.
Kineska poslovica kaže da je
dobro vratiti se i sa polovine pogrešnog puta. Mi smo daleko odmakli od te polovine, ali svejedno
moramo napraviti nužan zaokret,
ukoliko ne želimo da ukrademo
budućnost generacijama koje dolaze!
Jul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Skupština Crne Gore, konačno, odlučila
Petnjica ponovo opština
Nakon višedecenijskog zalaganja poslanika Rifata Rastodera, kao i, maltene, svih građana i njihovih političkih predstavnika sa područja Petnjice kod Berana, Skupština Crne Gore je, nakon
višesatne rasprave na sjednici od 9. maja t.g, a potom i glasanjem na sjednici od 28. maja, ubjedljivom većinom glasova (50 - „ZA“ i ... uzdržanih od ukupno 81 poslanika) usvojila Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, kojim se ovom području
vraća status opštine, ukinute još davne 1957. godine
P
redlagač Zakona kojim se Području Petnjice vraća status
opštine, Rifat Rastoder, a čiji
su potpisnici i sa ondašnji poslanici
Drago Čantrić i dr Fahrudin Hadrovć,
kazao je, između ostalog, da prijedlog
nije motivisan nikakvim uskostranačkim, uskonacionalnim ili drugim sličnim razlozima, već osjećajem obaveze da se izađe u susret višedecenijskom zahtjevu građana.
- Riječ je o predlogu svih žitelja,
uključujući iseljenike sa tog područja. Nakon više prethodnih pokušaja,
najnoviji predlog procesuiran je 28.
decembra 2011. i od tada do danas
prošao je svu komplikovanu i dugu
proceduru razmatranja – kazao je Rastoder, podsjećajući da je Vlada ocijenila da su ispunjeni uslovi da Petnjica
dobije status opštine.
Saša Pešić (DPS), kao jedan od
predlagača zakona, rekao je da će
formiranje opštine imati opravdanje
samo ako bude samoodrživa.
- Od buduće lokalne samouprave očekujemo da bude visokoprofesionalna i organizovana, te da bude
servis građana – istakao je on.
Dritan Abazović (Pozitivna) istakao je da je ovo istorijski moment za
stanovnike Petnjice. On smatra da je
“odluka je zakašnjela, ali da, ipak, dolazi u posljednjem trenutku”.
- Svi treba da imamo razloga za
zadovoljstvo i očekujem da odluku donesemo konsenzusom – kazao je on.
Jul, 2013.
Kemal Zoronjić (BS) istakao je
da Petnjica ne dobija, već joj se vraća
status opštine.
- Ovo područje je privredna, prirodna i kulturološka sredina, i najveća mjesna zajednica u Crnoj Gori.
Prirodni potencijali nijesu na pravi
način valorizovani. Od gubitka statusa opštine, ovo područje je marginalizovano i zapušteno. Najveći problem,
ipak, su velika demografska kretanja
– kazao je Zoronjić.
Prema njegovim riječima, Petnjica je i političko pitanje, jer je vraćanje
statusa opštine odavno obećavano.
Genci Nimanbegu (Albanske
partije-HGI-LP) potencirao je pitanje
decentralizacije.
- Društveni, ekonomski kulturni
razlozi doveli su do toga da su određena područja zapostavljena i žele da
uzmu sudbinu u svoje ruke. Područje
Petnjice zavrjeđuje da stanovnici tog
područja preuzmu odgovornost za razvoj tog kraja - kazao je Nimanbegu.
On je iskazao žaljenje što još na
dnevnom redu nije njegov prijedlog
izmjena Zakona, kojim se traži status
opštine Tuzi. Tek će biti razmatran na
Odboru sljedeće sedmice – kazao je
Nimanbegu.
Snežana Jonica (SNP) kazala
je da dio građana sa područja koje
treba da obuhvati opština Petnjica
ne podržava ovu inicijativu. Potrebno
je razgraničiti Petnjicu i MZ Police –
smatra Jonica.
Poslanici su iskoristili raspravu o
Petnjici da otvore teme i o statusima
opštine za Tuzi, Golubovce, Sutomore, Grbalj, Gusinje. Džavid Šabović
(SDP) istakao je da je područje Gusinja veće od budvanske i tivatske opštine, te da su lideri DPS-a više puta
obećavali da će Gusinje biti evropska
opština i da su potpisivali ugovore o
tome. Čak je o tome govorio i neustavni predsjednički kandidat DPS-a
- rekao je Šabović.
Reagovao je Husnija Šabović iz
DPS-a.
- Nije potpisan ugovor već sporazum da će zahtjevi za vraćanje statusa opštine Gusinje biti razmotreni –
kazao je Šabović.
Područje Petnjice, inače, obuhvata 173 kvadratnih kilometara sa 28 naselja u kojima, prema popisu
iz 2011.godine, bez radnika na privremenom radu u raznim evropskim
i drugim državama, živi 6713 stanovnika. Područje je teritorijalno prilično
razuđeno. Udaljenost pojedinih naselja od mjesnog centra – Petnjice kreće se i do 20, a od opštinskog centra
- Berana i do 40 km
Po površini, Petnjica je veća od
opština Budva i Tivat, a po broju stanovnika od Andrijevice, Žabljaka, Plužina i Šavnika.
Ovo područje, kako je obrazloženo, vjekovima je u administrativnom smislu bilo organizovano kao
posebna lokalna jedinica. Nedovoljno
25
Društvo
utemeljenom reformom lokalne samouprave iz 1957. godine, Opština
Petnjica je, međutim, suprotno volji
građana. Nakon ukidanja opštine, područje Petnjice je organizovano kao
jedna, najveća u Crnoj Gori, mjesna
zajednica sa 28 naselja. Deset godina kasnije, 1963. godine, područje
Petnjice je isparcelisano i podijeljeno
Revija FORUM
u 7 mjesnih zajednica bez ikakve međusobne koordinacije. Time je umnogome paralisana i svaka moguća kordinacija samoinicijative samih žitelja
u rješavanju komunalnih i drugih životnih problema. ana, ukinuta i administrativno pripojena opštini Berane.
Od 1991. godine politički predstavnici i građani sa tog područja
pokretali su inicijative da se Petnjici
vrati status opštine. Foramlno pravno
učinili su to i 1991, istovremeno kada
i građani Andrijevice, potom 1998.,
pa, uz podršku 7.523 građana, 2002. godine i, konačno, 2010.godine. Tek dva posljednja dva zahtjeva
su stigla do dnevnog reda Skupštine
Crne Gore.
Rifat Rastoder
Poziv građanima i prijateljima Gornjeg Bihora
Uvaženi građani i prijatelji Bihora,
Ostvaren je san generacija i generacija
naših predaka... Gornji Bihor, odnosno Područje Petnjice je, ponovo, Opština. Tim povodom srdačne čestitke svima.
I lično sam, kao jedan od višedecenijskih
nesebičnih protagonista, sretan zbog toga.
Hvala i neka je na čast svima koji su, na bilo
koji način, pomogli ostvarenju sna. Ali, u ovom
času – ma čije i ma kolike – zasluge, gotovo
da više nijesu ni bitne.
Sada se valja izboriti za oživotvorenje izborenog sna,
odnosno za dugoročni opstanak novoobnovljene opštine.
Dakle, nema vremena niti razloga za bilo kakve euforije. Valja pripremiti uslove za konstituisanje opštine.
Zato, pozivam sve političke i javne poslenike, kao i sve
građane i prijatelje Bihora da, i prije formalnog konstituisanja, osmislimo strategiju dugoročne održivosti novoobnovljene opštine.
U tom smislu, valjalo bi nam, u prvom redu, hitno
– koliko je od sjutra – okupiti jedan tim ekonomskih i
drugih eksperata, koji bi, zajedno sa predstavnicim građana sa područja, između ostalog :
a) Sačinio spisak najurgentnijih potreba i obaveza
u pripremi konstituisanja opštine;
b) Uradio što cjelovitiju analizu stanja u postojećim
iole značajnijim privrednim subjektima na području sa
predlogom mogućih mjera njihove revitalizacije kako bi
oni bili još sigurniji oslonac daljeg razvoja; i, konačno,
c) Uradio, makar do idejnog nivoa, jedan broj projekata moguće valorizacije neiskorišćenih raspoloživih
resursa, a kojima bi pokušali privući nove potencijalne
investitore, u prvom redu iz veoma brojne dijaspore, ali
i drugih struktura i država.
To su, recimo – višesruke mogućnosti valorizacije kanjona i rijeke Popče, kao i ukupnog zavidnog hidropotencijala njenih pritoka: Vrbičke rijeke, Radmančice, itd; zatim,
26
valorizacija turističkih potencijala „Radmanske
klisure sa arheološkim nalazuištem „Torine“,
kao i planina: Turjak, Vlahovi, Lađevac,... itd, te
osmišljavanje i realizacija mogućih zajedničkih
sa susjednim državama prekograničnog projekta kao što bi, naprimjer, mogla biti - bescarinska
zona hrane uz granicu sa Srbijom, i slično...
Ključni preduslov za sve to su, međutim,
sredstva. Zato, formiranje jednog zajedničkog Fonda za razvoj Bihora smatram ključnom pretpostavkom a , možda, i najboljim
testom istinske spremnosti da na pravi – djelotvoran
način zajedno pomognemo novoj opštini.
Prema preliminarnoj pretpostavci, Fond bi mogao
ispuniti svoju makar minimalnu funkciju ukoliko bi mi
– pojedinačno bili spremni na odricanje od, recimo, minimum 20 e/ mjesečno ili 240 e/godišnje, što, relano,
za one koji imaju posao ili bilo kakav biznis i nijesu prevelika sredstva. Naznačena visina sredstava bi podrazumijevala i jedno mjesto, kao i jedan glas u Skupštini
Fonda. Svakih novih 20, odnosno 240e uplate iznad
predviđenog – minimalnog iznosa, podratumjevalo bi
još jedno mjesto ili, pak, još jedan glas za uplatioca u
Skupštini Fonda. Posebno bi se evidentirala i vrednovala dobročinstva i donacije Fondu. Sredstva Fonda bi
se realizovala strogo po utvrđenom planu i programu
potreba, uz verifikaciju najmanje još dva povjerenika –
osnivača koje imenuje Skupština...
Pozivam Vas da, prijavom za članstvo ili drugi
neki oblik podrške Fondu, na konkretan način, i potvrdite spremnost da pomognete novoobnovljenu opštinu.
Rifat RASTODER
Maja, 2013. godine
Jul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
A
PETNJIC
Petnjica: Promocija knjige Rifata Rastodera
Opština Petnjica - stanje
i perspektive razvoja
Povodom izlaska iz štampe njige Rifata Rastodera: „Opština Petnjica - stanje i perspektive
razvoja“, u organizaciji Centra za seoski razvoj,
Foruma Bošnjaka Crne Gore i Odbora za vraćanje
statusa opštine, u petnjičkom Centru za kulturu
je, 10. maja ove godine, održana je rasprava na
temu: „Najznačajniji prirodni resursi područja“. Cilj
rasprave je bilo definisanje strateških pravaca razvoja ovog područja na bazi raspoloživih resursa.
Učesnike skupa su, u ime organizatora, pozdravili
Šato Hajdarpašić, Muslija Kalić i Safet Korać. U
tematskom dijelu rasprave učestvovali su: Mr Omer
Markišić - moderator rasprave, Rifat Rastoder, Rešid
Adrović, Muhamed Adrović, Rešad Rastoder, dr Erol
Muratović, dr Šemsudin Hadrović i Enver Rastoder
OPŠTINA
PETNJICA
STANJE I PERSPEKT
IVE RA
ZVOJA
Rifat RastodeR, decem
bra 2012.
Foto: Latif Adrović
Jul, 2013.
27
Društvo
Revija FORUM
Rifat RASTODER:
San generacija
Uvažena gospodo,
Područje Petnjice, odnosno
Gornjeg Bihora je praktično već
ponovo opština. Ostaje da se to
još potvrdi i formalnim glasanjem
u Skupštini Crne.
Dali će to, zaista, biti i željeni
početak prosperitetnije budućnosti, ostaje da se vidi. Uosatlom, to
sada zavisi, u prvom redu, od nas
samih, odnosno od našeg umjeća
da izborenu šansu i iskoristimo. U
protivnom, sami sebi ćemo počiniti najveću i definitivnu štetu.
Prilika je, zapravo, da sada i
konkretno pokažemo da smo dostojni izazova.
Kao prvo – čuvajmo se bilo
kakvih euforija. Ovo je tek samo
šansa. Valja je i iskoristiti.
Kao drugo – i ne pomislite
da će i jedna od funkcija u novoobnovljenoj opštini, bar u prvom
mandatu, biti bilo kakva privilegija. Naprotiv. Ko nije spreman na
žrtvovanje, odnosno stavljanje u
drugi plan svih mogućih – ličnih,
kao i uskostranačkih ambicija i
interesa, bolje da sačeka neki od
narednih mandata.
Ni u kom slučaju, od nove opštine se ne smije stvoriti centar
socijalnog zapošljavanja. Ukoliko
se vželi njen opstanak, svaki od
novozaposlenih mora kompetentan i višestruko sposoban.
Kao treće - Učinimo sve da
pravovremeno osmislimo platformu dugoročne održivosti novobnovljene opštine. U tom kontekstu
cijenim najvažnijim:
- formiranje jednog Fonda koji
28
bi bio oslonac makar za izradu
idejnih projekata i afirmaciju raspoloživih resursa;
- definisanje mjera podsticaja
postojećih iole značajnijih privrednih subjekata, kako bi oni postali
još sigurniji oslonac;
- izradu makar do idejnog nivoa projekata moguće valorizacije raspoloživih resursa, kojima bi
pokušali privući nove potencijalne
investitore, u prvom redu iz naše
veoma brojne dijaspore, ali i drugih sredina i država.
To su, recimo – višesruke mogućnosti valorizacije kanjona i rijeke Popče, kao i ukupnog zavidnog
hidropotencijala; zatim, recimo –
„Radmanska klisura sa arheološkim nalazuištem „Torine“; mogući
zajednički prekogranični projekat
- Bescarinska zona hrane na dijelu Pešterske visoravni koji gravitira
Opštini Petnjica, uz granicu sa Srbijom, itd, itd...
Cijenili smo da bi moja skromna studija „ OPŠTINA PETNJICA/
STANJE I PERSPEKTIVE RAZVOJA “
i upriličena rasprava tim povodom,
mogla biti prvi korak u tom pravcu.
Studija se, kao što ste mogli
zapaziti, sastoji od 6 poglavlja na
ukupno 126 stranica.
Prvo poglavlje sa 24 potpoglavlavlja je - Analiza postojećeg stanja;
Drugo poglavlje sa 5 podpoglavlja su - Pravci daljeg razvoja;
Kao posebno, Treće poglavlje
dali smo, zbog pretpostavljenog
značaja - Osnove za formiranje Fonda za podsticaj razvoj Područja;
Četvrto poglavlje su Zaključna
razmatranja. Peto – literatura, i še-
PETNJIC
A
sto – prilozi.
U studiji je i oko 65 fotografija,
ilustracija i grafikona, preko 20 raznih tabela, itd,itd...
Inače, kao što ste mogli pročitati, neposredni povod za izradu
studije, bilo je pokretanje procedure vraćanja statusa opštine
ovom Području.
Kao što je, naime, poznato – u
cilju zaustavljanja veoma izražene
migracije stanovništva, decenijama već traju zahtijevi za vraćanje
statusa lokalne samouprave.
U tom cilju u više navrata,
počev od 1957. godine kada je
ukinuta opština, pokretane su
inicijative da se Petnjici vrati status opštine. Formalno su to prvi
put učinili poslanici Stranke demokratske akcije (SDA) tokom rasprave o vraćanju statusa opštine
Andrijevici, 1990. godine. Zahtjev
je, međutim, u odgovarajućoj formi predloga zakona procesuiran u
Skupštini Crne Gore prvi put tek
22. aprila 1998. godine.
Nakon što, zbog prijevremenih izbora (maja 1998), ovaj zahtjev nije ni razmatran, jedan od
njegovih glavnih protagonista, Salija Adrović, ministar ekologije u
ondašnjoj prelaznoj Vladi, nakon
što je ova Vlada završila mandat,
predao mi je jednu kopiju ovog
Predloga zakona. Isti predlog je s
potpisima 7.523 građanina nanovo procesuiran 21. marta 2002.
godine, da bi potom bio i razmotren tek maja 2005. godine. Na
galasnju od 25. maja 2005.godine, međutim, uprkos većini glasova prisutnih poslanika(37; SDP
Jul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
i opozicija) odbijen je, jer prema
prilično diskutabilnom tumačenju
tadašnjeg poslovnika Skupštine,
morao je imati većinu ukupnog
broja poslanika (39).
Novi predlog u formi amadmana lično sam procesuirao 21.
decembra 2009. godine. Ovaj
predlog je, potom, na sjednicama
nadležnih skupštinskih odbora, tokom marta 2010. godine, dobio i
većinsku podršku poslanika SDPa i opozicije. Glasanje na plenarnoj sjednici Skupštine Crne Gore,
aprila 2010. godine, je, međutim,
nakon što je bilo očigledno da bi
predlog, uz podršku poslanika
SDP-a i opozicije, imao odgovarajuću većinu, osujećeno povlačenjem iz dalje procedure osnovnog
Predloga zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, čiji je predlagač bila Vlada.
Konačno, shodno prethodnom unutarkoalicionom dogovoru
povodom donošenja novog Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne
Gore, treći moj a ukupno peti formalnopravni Predlog zakona za
konstituisanje Opštine Petnjica, od
28. decembra 2011. godine, prvi
put su potpisala i dva poslanika
Demokratske partije socijalista:
Drago Čantrić i dr Fahrudin Hadrović. Shodno članu 32, stav 1 Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne
Gore, uz predlog odgovarajućeg
zakona urađena je i procesuirana
i Studija o opravdanosti osnivanja
opštine.
Prvo je nadležno Ministarstvo
unutrašnjih poslova, 20. aprila
2012. godine, ocijenilo da je Studija „sačinjena i formalno-pravno
urađena u skladu sa odgovarajućom zakonskom procedurom i pravilima“ i s takvim mišljenjem proslijedilo Skupštini Opštine Berane
na dalju proceduru. Nakon obavljene javne rasprave, Studiju je na
Jul, 2013.
sjednici od 11.juna 2012. godine,
uz jedan broj sugestija za doradu,
jednoglasno podržala Skupština
Opštine Berane, kao i 92, 52 %
građana koji su glasali na konsultativnom referendumu od 04. avgusta iste godine.
Tek na osnovu svih ovih informacija i Vlada Crne Gore je,
na sjednici od 11. oktobra 2012.
godine a na prethodni predlog
odgovarajuće Komisije u sastavu:
Mladen Jovović, pomoćnik Ministra UP; Damir Rašketić, sekretar Ministarstva finansija; Biljana
Jakić, predstavnik Ministarstva
ekonomije; Igor Vujačić, predstavnik Ministarstva održivog razvoja
i turizma; Rajko Golubović, sekretar Zajednice opština Crne Gore;
Samir Agović, predstavnik Opštine
Berane i Rifat Rastoder,kao predlagač Zakona, dala pozitivno mišljenje i proslijedila ga Skupštini
na konačno izjašnjavanje.
U međuvremenu, shodno sugestijama iz rasprave tokom procesa razmatranja predloženog
zakona i studije, uradio sam i prečišćeni i značajno dopunjeni tekst
studije sa okvirnim pravcima razvoja novokonstituisane opštine.
U konačnom oblikovanju studije veoma zanačjnu pomoć pružili
su mi gospoda: mr Omer Markišić,
državni revizor, doc. dr Adis Balota,
pomoćnik Ministra za informaiciono društvo i telekomunikacije, dr
Dušan Dragović, geolog, Snežana
Mugoša, samostalni savjetnik za
lokalnu samoupravu pri Ministarstvu finansija, Hamdija Šarkinović,
pravnik u Ministarstvu UP/ Sektor
za lokalnu samoupravu, Amel Ćeman, pomoćnik sekretara Sekretarijata za finansije i ekonomski
razvoj Opštine Berane, kao i moji
tadašnji saradnici: Safet Korać i
Omer Mehmedović. Veoma korisna su mi bila i sjećanja veterana:
Faika Adrovića i Haćima Durakovića, odbornika posljednjeg saziva nekadašnje Opštine Petnjica(
1952 – 1957).
Konačno, bez iole namjere
da pribavljam alibi za eventualne
nedostatnosti studije, moram reći
da smo se tokom rada suočili sa
velikim problemom nesređenih
i nepreciznih statističkih, istoriografskih i drugih podataka, naročito o stanovništu Područja. Čak
i u zvaničnim statističkim podacima, naime, mnogo je kontradiktornosti. Tako, recimo, zvaničnim
rezultatima popisa stanovnika od
2011. godine, shodno preporukama EVROSTAT-a, prezentiranim brojem stanovnika nijesu obuhvaćeni
građani na privremenom radu ili
boravku dužem od jedne godine u
inostranstvu, uprkos činjenici da se
nalaze u evidenciji stalnih stanovnika i što redovno dolaze, investiraju
i održavaju svoja imanja. Zbog toga
ih sve do nove ali adekvatne provjere treba uzimati sa rezervom.
Studija je, takođe, rađena na
potpuno volonterskoj osnovi. Osjećaj obaveze prema sredini iz koje
sam i sam ponikao i čiji pečat s ponosom nosim, bili su jedini motiv i
podsticaj, kako za formalno pravno uobličavanje Predloga zakona
za vraćanje statusa opštine i studije o opravdanosti konstitisanja
iste, tako i za višegodišnje nesebično javno protežiranje. U toliko sam i zahvalniji svima
koji su na bilo koji način pomogli
u njenom konačnom uobličavanju,
i posebno onima koji na bilo koji
način pomogli da motiv ove studije
postane stvarnost.
U svakom slučaju - ndam se
da može poslužiti kao osnov i za
današnju raspravu i dalje uobličavanje još cjelovitije platforme za
što uspješnije temeljenje i funkcionisanje novoobnovljene opštine.
29
Društvo
Revija FORUM
PETNJIC
A
Muhamed Adrović:
Poljoprivredni resursi
P
odručje Petnjice zauzima površinu od oko 173 km2. Po
kulturi ukupno zemljište se
može podijeliti na:
- obradivo 2196 ha
- livada 2797 ha
- pašnjaka 3469 ha
- voćnjaka 150 ha
- šume 8265 ha
- neplodno 760 ha.
Od poljoprivrede kao grane privrede, očekuje se:
1) da obezbijedi dovoljne koliičine proizvoda za ishranu stanovništva
2) da obezbijedi proizvode za
prerađivačku industriju i
3) da obezbijedi znatne viškove
poljoprivrednih proizvoda
- Područje Petnjičkog kraja je
podesno za gajenje vrlo raznovrsnih
žitarica i vrsta voća.Veoma značajan
resurs u poljoprivrednoj proizvodnji
je povoljan hidropotencijal, ima desetak rijeka i rečica. Isto tako postoje različita zemljišta od kojih neke vrste imaju veoma veliku potencijalnu
plodnost.
Međutim, sve ove prirodne pogodnosti nijesu dovoljno iskorišćene, pošto naša poljoprivreda ima
uglavnom naturalni karakter...
- Sjetvena površina pod ratar-
30
skim usjevima treba da se poveća i
to na račun ugara i razoravanja livada.Proširivanje kulturnih biljaka za
stočnu hranu, povrća, žita, zasnivanje površina ljekovitim i začinskim
biljem.
Stočarska proizvodnja tijesno
je povezana sa ratarskom proizvodnjom te se one moraju posmatrati
kao jedna cjelina. Pošto je cjelokupna naša poljoprivreda uglavnom
ekstenzivna to su i ratarstvo i stočarstvo ekstenzivni.Na području trernutno ima oko 2000 krupnih grla
stoke i oko 11000-12000 grla sitne
stoke. Dnevni otkup sirovog mlijeka
oko 3000 litara.
Prinosi ratarskih proizvoda kako
po kvalitetu tako i po kvantitetu su dosta slabi. Isti je slučaj i sa stočarskom
proizvodnjom. I ona je ekstenzivna s
osnovnom karakteristikom da nema
dovoljni količina kvalitetne kabaste i
koncentrovane hrane za neku veću
proizvodnju , te je stoga po kvantitetu
slaba ,dok je po kvalitetu primijetno
bolja, jer su poslednjih godina u te
svrhe realizovana značajna ulaganja
Caritas-a, Lux-development, Midasprograma, Ministarstva poljoprivrede
Crne gore i dr...
- Za stočarstvo područja Petnjice je karakteristično i to da je sadaš-
nja struktura stada zastarjela.
Udruživanje
poljoprivrednih
proizvođača u ekonomske zajednice-zemljoradničke zadruge (kooperanti) predstavlja važan osnov za
unapređenje poljoprivrede. Ovim
zajednicama mogao bi se nadomjestiti nedostatak svog sitnih
gazdinstva odnosno preko njih će
moći da koristi prednosti krupnog
gazdinstva.Preko udruživanja poljoprivrednii proizvođači će se razviti u
robnog proizvođaća i čvršće se vezivati za tržište...
- Zadruge trebalo bi da u prvom
redu rješavaju pitanja udruživanja
poljoprivrednih proizvođača na bazi
prodaje svojih proizvoda i snadbijevanja potrebnim repromaterijalom,
usluge mašinama, nabavka priplodne stoke,sadnog materijala, stočne
hrane i dr.
U cilju prerade poljoprivrednih
proizvoda zemljoradničke zadruge
treba da osnuju: sušare, skladišta
- podrumi ,silosi; radionice za preradu, sušenje i konzerviranje voća i povrća, klanice, otkup lekobilja, otkup
sirovog mlijeka i proizvodnja finalnih
proizvoda od mlijeka – mljekare, sirare.
Zadruge treba da omoguće primjenu mehanizacije u većem obiJul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
mu, transport, održavanje mašina
i dr.
Na području postoji Zemljoradnička zadruga Vrbica – Vrbica
koja se uglavnom bavi ratarskm
proizvodnjom i trebala bi da postane glavni nosilac ove proizvodnje
sa svojim koperantima. Zatim postoji zadruga Eko-milk Radmančica
koja se bavi stočarskom proizodnom i u toku je realizacije projekta
proizvodnje sira koja bi trebala da
bude nosioc razvoja stočarske proizvodnje.
Sobzirom da trenutno na terenu
ne postoji organizovaniji vid u voćarskoj proizvodnji treba osnovati zadrugu za proizvodnju i preradu voća,
tim prije kada se ima u vidu da se
poslednjih godina podižu intenzivni
zasadi i to od strane mladih preduzetnika koji su ujedno i korisnici Midas programa podrške, što uz stare
zasade i šumsko voće predstavlja
solidan osnov i opravdanost za formiranje ovog tipa zadruge...
Riječju, onaj koji umije da odgaji dva klasa tamo gde je prije rastao jedan, dvije vlati trave tamo
gde je prije rasla jedna, zaslužuje
zahvalnost cijelog čovječanstva.
Foto: Latif Adrović
Preduslovi:
- Poboljšanje putne infrastrukture i elektrifikaciju
katuna;
- Izrada projektne dokumentacije /mogućnost korišćenja fondova/;
- Povećati stočnog fonda sa orjentacijom na robnu
proizvodnju /osnivanje farmi većeg kapaciteta - krava,
ovaca, koza, tovljenika, brojlera, koki nosilja/;
- Podizanje voćnog rasadnika, zasnivanje plantažnih zasada /jabučasto, koštičavo, jagodičasto voće/;
- Zaštita sjemena autohtonih vrsta,sorti u banci
gena kao važan genetički materijal
- Podsticanje stvaranja kombinovanog poljoprivrednog gazdinstvakako bi se nadomjestila usitnjenost posjeda;
- Nabavka polj. Mehanizacije i opreme, plastenika
po mjesnim centrima;
Jul, 2013.
- Izrada pogona za preradu mlijeka mesa, voća
povrća, meda...;
- Aktivirati otkupnih centara sirovog mlijeka –primarni otkup;
- Podsticati proizvođače organske hrane, brendiranih prozvoda;
- Otvoriti poljoprivrednu apoteku i veterinarsku
stanicu;
- Edukaija poljoprivrednih proizvođača;
- Osnivanje poljoprivredne službe;
- Podsticanje izgradnje ribnjaka, mlinova, hidroelektrana
- Izrada sistema za navodnjavanje;
- Spriječavanje zagađenje riječnih tokova
Konačno, za bolju i bržu reitalizaciju područja treba podsticati razvoj seoskog
31
Društvo
Revija FORUM
Rešad Rastoder:
Šumski resursi
Uvažena gospodo,
Ja nisam inžinjer šumarstva, ali
poznajem ovaj sektor iz iskustva stečenog iz posla koji radim...
Kao što znate, kompleksi visokih
šuma prostiru se na oko 8.500 ha, sa
orijentacionom drvnom masom od
1.608.459 m³ bruto drvne mase. Ovi
planinski vijenci su stanište sljedećih šumskih vrsta drveta, i to: smrče,
jele, bora, bukve i hrasta, kao i ostalih rjeđih vrsta drveta i to: javor, jasen,
divlja trešnja itd. Pored drvnog potencijala naše šume posjeduju i druge
biljne vrste, kao što su: ljekovito bilje,
razni šumski plodovi i dr. Takođe, ove
planine su stanište raznih vrsta divljači, što izuzetno pogoduje za razvoj
eko i lovnog turizma.
Kompleksi indsustrijskih šuma
su uređeni u dvije gazdinske jedinice
i to: G.J. Turijak i Agovska Vrela, i G.J.
Mrtvica i Tivran. Ovim gazdinskim
jedinicama gazduje Uprava za šume
CG – Pljevlja, PJ Berane. Sječa drvnih sortimenata vrši se po godišnjem
planu Uprave za šume, tako što se na
tenderu dodijeljuje koncesionarima i
građanima za lične potrebe. Ne treba zanemariti ni značajan iznos be-
32
spravnih sječa šuma. Treba reći da
se ne vrši pošumljavanje poslije sječa, što predstavlja veliki nedostatak
u razvoju i uzgoju šuma.
Uprkos svemu ovome naše planine su prirodna staništa smrče, jele,
bora i bukve, što pogoduje samoodržavanju naših šuma. Sa stanovišta
eksploatacije najznačajniji su kompleksi industrijskih šuma smrče, jele,
bora i bukve. Predviđena godišnja
količina sječivog etata je 14.500 m³
bruto drvne mase, koja je izizetno razvojni potencijal buduće opštine.
Treba napomenuti da se u Petnjičkom kraju do sada bavi drvopreradom samo preduzeće „RADMANCI“
nekoliko manjih stolarskih radnji, što
je apsolutno nedovoljno. Treba reći
da najmanje profitabilno praviti poluproizvode, zato je realno očekivati da
će neko prepoznati valorizaciju ovog
potencijala i izgraditi kapacitete za
finalnu preradu drveta, što bi pored
eksploatacije i prerade drvnih sortimenata, sakupljanja šumskih plodova i ljekobilja, kao i razvoj lovnog turizma bili izuzetni potencijali za razvoj
ovog područja.
Do sada urađena putna infra-
PETNJIC
A
struktura u gazdinskim jedinicama
nije velika i ona iznosi 8 km/100ha.
Treba reći da je prirodni priraštaj privrednih šuma daleko veći od
sječivog etata i on iznosi za četinare
47.925 m³, a za lišćare 27.267m³, što
je apsolutno pozitivan trend, mada boljom zaštitnom politikom i boljim uzgojem šuma, kao i novim zasadima ovaj
odnos može biti još i bolji.
Na osnovu bruto sječive godišnje mase, koja iznosi 14.500m³,
može se dobiti 11.600m³ neto drvne mase, od koje se može proizvesti
9.280m³ rezane građe raznih dimenzija, što se može realizovati po nekoj
prosječnoj cijeni od 150 €, što iznosi
1.392.000 €, što je pored efekata finalizacije značajan resurs.
Treba napomenuti i to da često
ne možete iskoristiti sav sječivi etat.
Iz ovih pokazatelja vidi se da se može
povećati sječivi etat na godišnjem nivou, što uslovljava i značajno povećanje efekata.
Na kraju možemo sa sigurnošću
reći da Petnjičke šume, uz malo bolje
gazdovanje i sa novim zasadima, kao
i sa pravilnom eksploatacijom mogu
biti značajan resurs buduće opštine.
Jul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Enver Rastoder:
Turistički resursi
Turizam je vrlo bitan segment svake modern ekonomije. Pored ekonomske, turizma ima i kulturološku
i komunikacisku dimenziju.
Petnjicko područje ima značajne turističke potencijale, koje, istina, tek valja valorizovati:
- Vanredna lijepa priroda, jedan je od resursa,
koje treba iskoristiti. Visoke planine, blaga klima, flora
i fauna, pitomi ljudi;
- Petnjičko područje ima bogato arheološko i kulturno nasleđe koje seže do paleolita;
Ako znamo daje Bihor srce Sandžaka, a Sandžak
je istorijsko i geografsko razmeđe civilizacija, moramo
priznati da smo u poslednjih sto godina bili na margini
napretka.
Sada kad imamo Opštinu imamo i odgovornost
o daljem razvoju ovog podrucja. Ključ napredka je u
ljudskim resursima koje imamo, našim glavama, našoj volji i entuzijazmu. Samo takvi ljudi i resursi se u
turističkom svijetu prepoznaju i cijene.
Uz svu skromnost, moram reći da je upravo zahvaljujući NVO „Centru za seoski razvoj“ turizam već
stigao u naše krajeve, dolaskom prvih turista iz Luksemburga, Francuske, Finske, Belgije...
Centar za seoski razvoj je na vrijeme prepoznao
šansu u seoskom turizmu i proizvodnji zdrave hrane.
Prvi utisci i prva iskustva govore da ovakav vid turizma
može funkcionisat. Dokaz su zadovoljni turisti i obećanja o ponovnom dolasku. Ova organizacija je već
pokrenula projekat razvoja ekoturizma, izvršila markaciju 60km pješačkih staza, štampanje promotivnog
materijala, obuku domaćinstava za prihvat turista kao
i prezentacije na sajmovima.
Modernog turistu sve više interesuju ruralna područja, netaknuta priroda i sve ono što nema u svojoj
urbanoj sredini (eko hrana, izvorska voda, ljekobilje
čist vazduh itd.
Kanjon rijeke popče sa svojih pet pritoka i pet planina koje su iznedrile ove rijeke. U svojoj izuzetno živopisnoj prirodi smještene su Murovske luke i Bratimin
vir, kao poznato izletište do kojeg su uređene pješačke staze. Popča je izuzetan prirodni rezervat idealan
za uzgoj ribe, izgradnju lovačkog parka, izgradnju mini
i srednjih hidroelektrana.
Dobrom prezentacijom arheološkog nalazišta Torine, sakralnih objekata (Džamija) ostataka srednjovekovnih gradova, bogatog kulturno-istorijskog nasleJul, 2013.
PETNJIC
A
Foto: M. Korać
Slapovi na rijeci Popči
đa privućićemo mnoge svecke putnike (turiste). Arheološko nalazište Torine u Radmancima je najvrednije
i najbogatiji lokalitet u Crnoj Gori iz doba neolita. Na
tom lokalitetu pronađeni su veoma bitni eksponati.
Pored arheološkog nalazišta i prelijepe Radmanske klisure pruža se idealan prostor za kamp turista,
izgradnju eko naselja.
Džamija je jedna od njstarih, najznačajnih i najautentičnih spomenika kulture na ovom području, jedinstvene arhitekture sa drvenim ručno rezbarenim
stubovima. Sa površinom od oko 550m/2 i mogućnošću da primi 1200 Vjernika i je jedina je trospratna
Džamija u Crnoj Gori za koju se smatra da potiče iz
druge polovine 15 ijeka.
U dalju valorizaciju turističkih potencijala, međutim,
treba ući sa puno više volje i elana. Dobrodošli su svi jer
ovdje ima mjesta za sve ljude kojima su ljubav razumijevanje i napredak Bihora i Crne Gore u srcu i mislima.
33
Društvo
Revija FORUM
Dr Erel Muratović:
Ljudski resursi
L
judski resursi su osnov za
funkcionisanje svake opštine.
Kako je poznato ljudi najbolje
obavljaju onaj posao koji vole i za
koji su kvalifikovani. Naš zadatak
treba da bude prepoznavanje sposobnosti i znanja budućih opštinskih
kadrova. Na osnovu toga moramo
rasporediti zaposlene na onim radnim mjestima na kojima će njihove
sposobnosti najbolje doći do izražaja, gdje će zaposleni biti u mogućnosti da upotrijebe sva svoja znanja i
vještine a poučeni iskustvom starijih
opštinskih radnika doprinesu što
boljem i efikasnijem radu buduće
opštine.
Planiranje ljudskih resursa je
funkcija utvrđivanja budućih potreba za brojem i profilom kadrova i vještina koje će morati da posjeduju a
takođe i planiranje kako će opština
postići optimalan raspored kadrova
da bi mogla da pruža usluge na što
je moguće kvalitetniji način.
Ovo je neophodno iz više razloga:
- Prekomjeran broj zaposlenih
dovodi do ozbiljnog manjka budžeta,
- Velike demografske promjene
dovode do velikog smanjenja ili povećanja potražnje za uslugama i na
taj način značajno utiču na lokalne
prihode. Vjerovatno da će se demografski trendovi nastaviti što znači
da opština Petnjica mora planirati
da ima odgovarajući broj zaposlenih
koji odgovara predviđenim budućim
potrebama,
- Svi opštinski rukovodioci, odnosno šefovi svih organizacionih
jedinica treba da posjeduju vještine
za upravljanje ljudskim resursima.
Za sve zaposlene na takvim pozicijama to predstavlja dugoročan proces
učenja i nalaže stalno prilagođava-
34
nje i usavršavanje svojih znanja i
vještana.
Nešto čime se ne možemo pohvaliti je negativan migracioni trend
sa ovih prostora, naročito mladih
ljudi što je bila jedna od glavnih motivacija za ponovno pokretanje inicijative za vraćanje statusa opštini
Petnjica.
Prema popisu iz 2011. na području Petnjice živi 6713 stanovnika. Radi se o broju stanovnika sa
stalnim prebivalištem na području
Petnjice ne računajući dijasporu.
Radi komparacije bi spomenuo
broj stanovnika Petnjice prema
podacima popisa iz 2003. godine
kada je na ovom području imalo
9.760 stanovnika što predstavlja
negativan migratorni trend od oko
3.000 stanovnika u proteklih 8 godina.
Nešto čime se kao opština možemo pohvaliti je prosječna starost
stanovništva koja iznosi 36 godina
na osnovu čega Petnjica ima najmladje stanovništvo od svih opština
u Crnoj Gori.
Kadrovi kojim trenutno raspolaže opština Petnjica su sljedeći:
9 – pravnika,
2 – fakultet kriminalističkih nauka,
8 – ekonomista,
7 – poljoprivrednih inženjera,
1 – inženjer elektrotehnike,
1 – mašinski inženjer,
2 – inženjera informacionih tehnologija,
1 – diplomirani geograf – prostorni planer,
4 – doktora medicine,
1 – stomatolog,
1 – mr. iz oblasti diplomatije,
30 – prosvjetnih radnika iz svih
oblasti.
PETNJIC
A
Značajan kadrovski i ukupni
resurs područja je i dijaspora, koje
prema nezvaničnim podacima ima
oko 7 hiljada žitelja, među kojima
dosta uspješnih preduzetnika koji
bi otvaranjem svojih firmi u opštini
Petnjica doprinijeli zapošljavanju
mladih ljudi i boljem funkcionisanju
opštine.
Što se mogućeg okvira organizacije tiče, naveo bih primjer organizacije i efikasnosti jedne od najuspješnijih opština u Srbiji, za koju JE
do skora malo ko i znao da uopšte
postoji. To je opština Inđija. Investicioni projekti u ovoj opštini iznose
preko petsto miliona eura i ponosna
je na otvaranje preko 15 fabrika poznatih svjetskih giganata kao što su
Henkel, Dži Bi automotive i mnogi
drugi.
Ključ uspjeha ove opštine se sastoji u sledećem:
- Efikasnost opštinske administracije koja podrazumijeva pojednostavljenje administrativne procedure. Naime, dokumenta se dobijaju
u roku od nekoliko minuta, poslovne
dozvole se izdaju istog dana a građevinske dozvole u roku od 60 dana
što čini Inđijsku administraciju najefikasnijom u Srbiji;
- Dugoročno plansko uređenje
prostora namijenjenog za realizaciju
investicionih projekata koje podrazumijeva donošenje urbanističkih
planova generalnih i detaljnih. Uvođenjem geografsko informacionog
sistema potencijalnim investitorima
je omogućeno da onlajn komunikacijom dobiju sve neophodne informacije o uslovima realizacije bilo
kojeg projekta;
- Stalno podizanje nivoa efikasnosti lokalne administracije u procesu implementacije projekata.
Jul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Dr Šemsudin Hadrović:
PETNJIC
A
Neophodno širenje
psiholoških granica
Postovane dame i gospodo,
Vi koji ste nosioci aktivnosti i
inicijative za povratak statusa opstine Petnjica, najbolje znate kakve
ste sve napore podnijeli i u kakvim
dilemama bili dok se ova časna ideja svih Bihoraca i Bihorki nije približila svojoj realizaciji. U tom smislu
jos jednom moj poseban respekt za
sve što ste u tom smislu učinili. Ovdje su i pokretači te inicijative kao
i drugi poslanici koji su je podržali
i podržavaju. Opština Petnjica kao
ideja i želja pripada svima nama
bez obzira gdje živimo i to pravo
niko ne može a želim vjerovati i da
neće prisvojiti samo za sebe. Zato
se radujemo podjednako sa vama
koji živite ovdje i koji ste ponijeli
najveći teret počev od Inicijative,
referenduma i svega osatloga što je
sada srecom iza nas.
Studija g-ina Rifata Rastodera,
“Opština Petnjica - stanje i perspektive” koja je pred nama pokazala je
da je opština Petnjica ekonomski
održiva i tu prestaju sve sumnje u
njenu opstojnost.
Bliži se vrijeme kada ćemo dobiti taj papir, da je Petnjica opština.
I šta nakon toga ?
Ja sam u želji da Petnjica bude
najbolja opština u Crnoj Gori, zamolio svoje prijatelje koji se bave
uspješnim malim opštinkim upravam u Evropi i sa njima pripremio “
INTEGRALNI PLAN RAZVOJA OPŠTINE PETNJICA- 2013-2023.” Obzirom da imam puno povjerenje u sve
aktere ove inicijative , a vjerujući
u njihove ljudske, stručne i svake
druge kompetencije, neću izlagati
Jul, 2013.
ovaj Plan, već ću ga priložiti Predsjedniku Odbora, sa molbom da
ga pogledaju, pročitaju i ako budu
smatrali da u njemu ima nešto što
smatraju da može biti od koristi,
neka to uzmu i ugrade u dalje dokumente.
Zato ću iskoristiti to vrijeme, i
predociti potrebu da razmisljamo o
novim znanjima, iskustvima i standardima koji garantuju napredak i
razvoj jedne lokalne samouprave.
Želim napomenuti da u razvijenoj Evropi vladaju “OVE I AFIRMATIVNE ZIVOTNE FILOZOFIJE” poput:
- Proširenja psiholoskih granica;
- Novih i čistih tehnologija, gdje
ostaci iz jedne proivodnje(otpad) ne
predstavlja problem već šansu za
nivi bussinis;
- Slanja afirmativnih poruka bližem i daljem okruženju;
- LLE- LONG LIFE EDUKATIN Cjeloživotno učenje, gdje se nećemo odricati iskustva starije generacije i “gurati je iz života” već je podsticati na nova saznanja i skupa sa
njima graditi jak menadžment, nove
opštine Petnjica;
- EUROPE BEGIN IN CITIES &
REGIONS - Evrpoa počinje u gradovima i redgijama, i upravo je ovdje
naša velika šansa da se kao REGJA
BIHOR, nametnemo, pokažemo i
dokažemo da smo stasali, da smo
odgovorni i da možemo biti uspješni nosioci razvoja opštine Petnjica.
Zato vas pozivam da učinite sve
kako bi smo imali savremenu oprganizaciju i menadžemnt opŠtine
Petnjica. To možemo postići pored
ostalog mobilizacijom svih raspoloživih resursa kao davanjem širokog
prostora našim ljudima iz dijaspore
koji hoće i mogu da pomognu svojim znanjima, iskustvima i investiranjem u sopstveni biznis. Ako se budemo tako ponašali, uspjeh opštine
Petnjica je zagarantovan.
A da bi se to i realizovalo, kao
dugogodišnji-permanentni cilj, smatram da je potrebno da se formira
NEZAVISNI SAVJET ZA RAZVOJ OPŠTINE PETNJICA , koji bi mogao imati 5,7, ili 11 clanova i koji bi difinisao
najmanje 5 PRIORITETA RAZVOJA ,
koji bi bili obavezujući za sve one
koji budu izvršavali vlast u Petnjici.
SAVJET bi kroz realne, savremene
Projekte nastojao da animira sredstva IPA i ostali EU fondova, za koje
treba znati kako se koriste i kako
se dolazi do njih.
U Podgorici, bukvalno “leže
pare” u jednom od takvih Fondova
(C.R.E.A.M.), ali ih lokalni menadžmenti slabo ili nikako znaju koristiti. Prakticno, para ima, samo ih
treba znati (naučiti) koristiti.
Ovom prilikom pozivam Odbor
za vraćanje statusa opštine Petnjica, da odredi jednu delegaciju Odbora i budu naši gosti u Sarajevu,
23-25 maja 2013 godine, kada će
tamo boraviti visoka parlamentarna
delegacija grada Istanbula i gdje
smo dogovorili jedan radni ručak
na kojem bismo se upoznali sa njima i lobirajući za podršku opštini
Petnjica, dogovorili njihovu posjetu
Petnjici.
Hvala vam na ukazanom povjerenju i strpljenu.
35
Društvo
Sjećanje
na Rifata
Burdžovića
Trša
P
ovodom 100 – te godišnjice rođenja narodnog heroja Rifata Burdžovića Trša, na inicijativu Foruma Bošnjaka Crne Gore, u Bijelom Polju
je 9.maja, u okviru obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i Dana
evrope, održana akademija “Sjećanje na Trša”.
U velikoj sali bjelopoljskog centra za kulturu na akademiji su govorili
predsjednik Opštine Bijelo Polje Aleksandar Žurić, potpredsjednik SUBNORA
prof. dr Ljubomir Sekulić, predsjednik Upravnog odbora Foruma Bošnjaka
u CG Mirsad Rastoder i akademik Radovan Radonjić. Predhodno je u ime
organizatora, delegacija u sastavu; Husein Tuzović, Ljubomir Sekulić i Tufik
Bojadžić položila cijeće na spomenik Rifatu Burdžoviću. Akademiju su organizovali Forum Bošnjaka Crne Gore, Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista, i Opština Bijelo Polje.
Akademiju, koja je je počela dokumentarnom reportažom Televizije Crne
Gore, u kojoj su Tršovi savremenici govorili o revolucionaru, poeti, patrioti,
narodnom heroju te njegovim idejama i saborcima, otvorio je predsjednik Opštine Bijelo Polje, Aleksandar Žurić.
„Kada danas govorimo o pristupanju Crne Gore, ravnopravnoj zajednici evropskih naroda, moramo se prisjetiti da je slavna gotovo hiljadugodišnja istorija naše države, sa posebnim osvrtom na doprinos njenih najboljih
sinova,borbi slobodnog svijeta protiv nacizma i fašizma u drugom svjetskom
ratu, neprolazna zaloga, koja nam daje najveća prava da u procesu pregovaranja uđemo kao ravnopravna i u najtežim istorijskim vremenima dokazana
društvena zajednica”, istakao je predsjednik opštine Bijelo Polje Aleksandar
Žurić.
„Čuvajući vječne ljudske vrijednosti, ljudi poput Trša – heroja, humaniste
i kosmopolite, one budno stražare na mrtvoj straži sudbine našeg društva i
stalno podsjećaju na ono što se očekuje od ove i budućih generacija”, ocijenio je Žurić, podsjećajući na dužnost svake generacije na očuvanje i nadgradjivanje stečenih vrijednosti.
36
Revija FORUM
Rifat
Burdžović
- TRŠO
Rođen je 1913. u Bijelom
Polju, gdje je završio osnovnu
školu, a zatim pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra
u Skoplju, a Pravni fakultet u
Beogradu. Kao član Komunističke partije Jugoslavije, bezrezervno odan svim njenim
principima, bratstvu i jedinstvu
svih naroda i narodnosti. Poslije Aprilskog rata i okupacije
Kraljevine Jugoslavije, dolazi u Bijelo Polje i formira novi
Okružni komitet Komunističke
partije Jugoslavije za Sandžak
i rukovodi pripremama za oružani ustanak. Za vrijeme ustanka lično rukovodi opsadom i
oslobađanjem Bijelog Polja
jula 1941. godine. Početkom
juna 1942. godine učestvuje
u formiranju Treće proleterske
sandžačke udarne brigade, a
ubrzo postaje i zamjenik političkog komesara. Zajedno sa
komandantom Brigade Vladimirom Kneževiće Volođom i komandantom Četvrtog bataljona Tomašom Žižićem, takođe
narodnim herojem, u selu Trnovu kod Mrkonjić grada, u noći
između 2. i 3. oktobra 1942.
godine, mučki je napadnut od
neprijatelja i ubijen. Ukazom
Predsjedništva Antifašističkog
vijeća narodnog oslobođenja
Jugoslavije, 25. septembra
1944. godine, među prvim borcima Narodnooslobodilačke
vojske, Rifat Burdžović Tršo je
proglašen za narodnog heroja.
Jul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Radovan Radonjić:
Borac za slobodu čovjeka
Dame i gospodo,
Slutim da smo svi mi, danas ovdje
okupljeni, ispunjeni osjećanjem časti i
ponosa:
- što uspomenu na narodnog heroja Rifata Burdžovića Trša oživljavamo
na način dostojan poštovanja;
- što to činimo na dan kada se
obilježava jedna od najvećih pobjeda
čovječanstva nad silama mraka i beznađa;
- što se u osnovi ovog našeg čina
nalazi svijet da dug prema Tršu treba
da vraćamo i na druge, uvjerljivije načine.
Pema Tršu je priroda bila izdašna.
Podarila mu je: bistrinu, govornički dar,
čvrst karakter, nezavisan duh, pregalaštvo i ambiciju da sve što započne završi
kako valja. On, uzvraćajući na te darove, nije ništa preskočio. Na životnom
putu dičnog i buntovnog Bjelopoljca
ređali su se:
- sirotinjsko dječaštvo, u kome je
želja da se postane opančarskim radnikom ličila na najljepši san;
- školovanje u Medresi, gdje je uz
obaveznu lektiru, kriomice, čitao i mnoge knjige o svijetu i životu s druge strane religijskih kultova i mitova;
- ogledanje u vještinama na fudbalskim igralištima i pozorišnim daskama;
- studij prava, praćen pisanjem poezije, policijskim progonima i podučavanjima djece iz bogatih porodica, da bi
se od honorara prehranio.
Tako stasajući, stigao je:
najprije, do neupitnog lidera beogradskih visokoškolaca, koji slobodu
smatraju jedinom za čovjeka prihvatljivom stavrnošću, a osvajanje ove jedinim stvarnim razlogom svog postojanja;
zatim, poletnog partijskog rukovodioca koji strastveno, ne izbjegavajući
rasprave i ne plašeći se sukoba, širi
uvjerenje da se do boljeg i pravednijeg
društva može doći samo revolucijom;
najzad, neumornog organizatora
Jul, 2013.
oružanog ustanka i hrabrog predvodnika vojnih jedinica, koji u temelje ideje
za koju se bori ugrađuje i svoj život.
Za čovjeka kakav je bio Tršo, Viktor
Igo bi rekao:
- da mu je život ispunjeniji djelima
nego danima;
- da je ovaj svijet ostavio proklinjan
prošlošću i blagosiljan budućnošću;
- da je sam napravio postolje za
svoj spomenik, a generacijama poslije
sebe ostavio da se pobrine za statuu;
- da je onima što dolaze poslije njega potreban, kako bi – koristeći njegova
djela - lakše rješavali svoje probleme i
zadatke.
Dug prema takvom čovjeku podrazumijeva mnogo više od prisjećanja i
može se vratiti samo jednim – sljedbeništvom.
Sljedbeništvo Tršovog djela, nije
stvar jednokratnog i jednostranog poduhvata, ma ko bio njegov nosilac i ma
kako velikim idealima bio nadahnut.
Nparotiv, u pitanju je višedimenzionalni
složeni proces, čiji uspjeh zavisi od toga
hoće li od samog početka biti utemeljen:
- na odgovarajućoj filozofsko-etičkoj, odnosno političkoj platformi;
- na stvaranju društvenog ambijen-
ta pogodnog za primjenu mjera javne
politike saobrazne takvoj platformi;
- na cjelishodnom prestrojavanju
unutar socijalno-političkog bloka demokratski opredijeljenih građana, koji se
takvog sljedbeništva prihvataju.
Pogledajmo, što bi trebalo imati, i
preduzeti, da bi se sve to ostvarilo.
Za prvo, tj. za čvrsto pozicioniranje
vlastitog etičkog i političkog habitusa
na idejama kojima Tršo napaja humanitet svog revolucionarnog djela, nije
dovoljno samo biti saglasan sa antičkom filozofemom “ne čini drugome ono
što ne želiš da drugi čini tebi”, odnosno
Kantovim principom pomirenja slobode
svakog pojedinca sa slobodom svih ljudi, ili pak stanovištem francuskog dominikanca, oca Lakordera, da pojedinac
slobodu za sebe može dobiti samo sa
slobodom svih ljudi. Uz to je potrebna
i, sasvim jasna i prepoznatljiva, duboka ukorijenjenost u idejama filozofa iz
Trira:
- da “ako hoćeš da uživaš u umjetnosti, moraš biti umjetnički obrazovan
čovjek, a ako hoćeš da vršiš uticaj na
druge ljude, moraš stvarno biti čovjek”;
- da “narod koji podjarmljuje drugi
narod, kuje svoje vlastite okove”;
- da “ni Mađar, ni Poljak, ni Italijan
37
Društvo
neće biti slobodan dok radnik bude
rob”.
Ostvariti ovo nije nimalo lako, budući da mnogi ove ideje ne prihvataju: neki zato što potiču sa ljevice; neki
zbog toga što su nastale u glavi Njemca jevrejskog porijkla; neki stoga što u
njima nema ni najmanje razumijevanja
za dominaciju i eksploataciju. Ipak, bolju platformu od ove, za prevladavanje
nesloboda i nejednakosti među ljudima
i narodima, svijet do sada nije pronašao. Kao što nije pronašao ni bolji dokaz od njenog prihvatanja, da je odista
spreman da vodi bitku za očovječenje
čovjeka.
Kod drugog, tj. kod stvaranja
društvenog ambijenta pogodnog za primjenu mjera javne politike saobrazne
takvoj platformi, neophodno je uspostavljanje pune i efikasne demokratske
kontrole nad onim socijalnim i političkim subjekatima čija je djelatnost, i teorijski i istorijski, okrenuta antipodnim
ciljevima i interesima. Taj nimalo jednostavan zahtjev ne odnosi se samo
na tradicionalne desne supostate kojekakvih velikodržavnih, kleronacionalističkih i inih ideologija i politika, koji
uporno nastoje da Crnu Goru, i na unutrašnjem planu, i u međunarodnoj orijentaciji, zadrže na srednjevjekovinim
obzorjima i odnosima, računajući da
će je tako lakše učiniti sredstvom i prostorom za ostvarivanje svojih trascendentalnih “viših ciljeva”. Odnosi se to i
na one “nove ljevičare”, koji su uvijek
spremni da vlastite sinekure pretpostave svakom državnom razlogu i društvenom interesu, a da gubitkom karaktera
plate svoje “dobro snalaženje u svakoj
situaciji”. Takve “pregaoce” - podržane
od djelova “starih boraca” i njihovih komandanata, “prekaljenih komunista”
i njihovih rukovodilaca, te “svjesnih
samoupravljača” i njihovih sindiklanih
vođa - pamtimo iz vremena AB revolucije, po njihovom udjelu u razbijanju
Jugoslavije, izazivanju novih pokolja na
etnički i religijski već pomirenim prostorima i vraćanju u političko beznađe
i socijalnu i ekonomsku bijedu miliona
ljudi. Njihovom oslobađanju Crne Gore
od “pedesetogodišnjeg socijalističkog
38
Revija FORUM
mraka”, nije umaklo ni Bijelo Polje,
koje je upravo tokom te “neviđelice”
prestalo da bude uboga varoš u kojoj
se, kako neko zapisa, posno jelo, malo
učilo i teško liječilo. „Svjetlost“, koju su
oni donijeli, toliko je jaka da se od nje,
na primjer, u nedakuskim fabrikama,
sa desetak hiljada zaposlenih – koje su
nekad bile, i sad su, slika stanja u crnogorskoj privredi - više ne može vidjeti ni
radnik, ni njegov proizvod.
Ukoliko bi im se pružila prilika, takvi bi „prevratnici“ - zbog svojeg ćara ili
ara – uraditi isto i sa ovim što je u međuvremenu u Bijelom Polju i Crnoj Gori
stvoreno, ili se stvara.
Kod trećeg, tj. cjelishodnog prestrojavanje unutar socijalno-političkog
bloka demokratski opredijeljenih građana, koji se tog sljedbeništva prihvataju, potrebno je:
najprije, da se ono mudro latinsko
ubi bene, ibi patria odista uzme za početak i kraj svake priče o patriotizmu,
dakako, s tim da se nikada ne izgubi iz
vida aksiom da i domovina, poput svega što je čovjek stvorio i što mu služi,
uvijek daje tačno onoliko koliko se u
njega unese;
zatim, da se znamenita Štirnerova filozofema - da sve najbolje što je
civilizacija do sada dala nije ostvario ni
etnik, ni vjernik, nego čovjek - prihvati
kao jedina formula na kojoj se stvara i
učvršćuje muđunacionalni i međuvjerski sklad, jer se samo tako može izaći
na kraj s navadom da se, svako malo,
„izlazak“ iz teškoća ili zastoja, zakonitih u dmokratskom procesu, traži tamo
gdje ga nema - u velikodržavnim, kleronacionalnim i inim alijabilnim utvrdima
i carstvima lažnih autoriteta, koji svojim
podanicima istinski ne dozvoljavaju da
dignu glave i usprave se iznad nivoa primata;
najzad, da se prihvati, kao neupitno, da druge države osim ove nemamo,
a da se čovjek i država, kako bi Platon
rekao, razlikuju samo po obimu.
Političko ponašanje pripadnika
ovog socijalno-političkog bloka, dakle,
generalno i u pojedinostima, trebalo bi
da se temelji na pretpostavkama:
- da se Crna Gora ne može učiniti
boljom, prosperitetnijom i demokratskijom time što će se ekonomski, socijalni
i drugi problemi, s kojima se srijeće, koristiti kao povod, ili izgovor, za dovođenje u pitanje smisla njenog postojanja
kao države;
- da se korupcija i kriminal u Crnoj
Gori neće prevaladati ni širenjem fame
o nekoj njenoj iskonskoj besudnosti,
ni opstrukcijama centralnih organa, ni
bilo kakvim etničkim, vjerskim i inim
konfliktnim „sučeljavanjima“, odnosno
podvođenjima, bilo nje u cjelini, bilo
pojedinih njenih djelova, pod ingerencije stranih faktora – ma ko oni bili i ma
kako se zvali;
- da se, uz ekonomsku stabilizaciju i nastavak evropskih integracija naš
jedini pravi zagon za izlazak iz datih
teškoća nalazi u neodstupnom postrojavanju na koti sub lege libertas, odnosno u poštovanju pravila da ono što se
donese za sve, za sve mora jednako i
da važi; upravo onako kako nalažu riječi
knjaza Nikole Petrovića povodom donošenja Opšteg imovinskog zakonika za
Knjaževinu Crnu Goru, 1888. godine:
„Pred ovim zakonom da umukne svačija volja, a neka se čuje samo volja
njegova, volja zakona… Od svih vlasti, a
naročito od sudija, najstrože zahtijevam
da… u primjeni zakonskih određenja ne
gledaju ni ko je ko, ni ko se kako zove,
ni kog je roda i plemena, ni koji položaj
zauzima, ni kojim se krstom krsti ili ne
krsti”.
Stari Latini bi rekli: Tertium non
datur.
Dame i gospodo,
Naznačena linija sljedbeništva nije
nekim usudom jedino nama namijenjeno, i potrebno, uputstvo za ispit ljudskosti. Suštinski, ona predstavlja univerzalno važeću filozofsko-etičku i političku potku za svaku i svačiju provjeru
mogućnosti onoga što je Tršo htio - da
čovjek zbiljski bude slobodan i svoj. To
je, uvjeren sam, razlog više za nadu, da
će nas Tršovo djelo - tako vidljivo otisnuto na najblistavijem tragu naše epohe motivisati na pregnuća zbog kojih ćemo
moći da kažemo da smo 9. maja 2013.
godine bili u Bijelom Polju, na svečanoj
akademiji njemu u čast.
Jul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Prof. Dr Ljubomir Sekulić:
Sloboda vrjednija od
života
Velika sala bjelopoljskog
Centra za kulturu
Drugarice i drugovi, dame i gospodo, omladino,
Savez udruženja boraca NOR-a
i antifašista Crne Gore, u kojem je
sve više mladih koji su naš program
prihvatili kao svoje najintimnije opredjeljenje - s ponosom, dosljednošću
i poštovanjem sjeća se boraca i velikana čiji smo sljedbenici i nasljednici. Jedan od najvećih i najistaknutijih,
nesumnjivo je Rifat Burdžović - Tršo.
Ako je sloboda, kako to pjesnik
kaže - najviši vrh Crne Gore, Rifat
Burdžović je najljepši, najsvjetliji i
najbolji putokaz na putu ka njemu –
medjaša u temeljima do piramide s
petokrakom na njemu. One petokrake sa srpom i čekićem, proleterskog
i komunističkog znaka i znamenja,
crvene kao zastava koja se vijorila
na čelu partizanskih jedinica, neustrašivih Titovih boraca koji su slobodu voljeli više od života. Ta petokraka je na kapi partijskog i ratnog
rukovodioca Trša sijala snagom kojom je zračila u njegovom srcu, obasjavajući mu životni i revolucionarni
put. Dijete koje je ostalo bez oba
roditelja gotovo kad je i prohodalo,
kroz život je išlo uspravno, hrabro,
prkosno, ne mireći se sa sudbinom
i dijeleći se s narodom i sredinom iz
koje je ponikao.
Od prvih koraka suočen sa nepravdama, nacionalnom i socijalnom
obespravljenošću radničke klase i
strahovladom od narodjenog režima, pravdoljubiv, plemenit, izuzetno
bistar i intilegentan, odličan djak i
još bolji student – prirodno se našao
medju Skojevcima i članovima KPJ.
Ubrzo je izrastao u najistaknutiju fiJul, 2013.
guru naprednog radničkog i studentskog pokreta.
Vitak i lijep, velike i tršave kose,
karakteristčnog osmijeha, sportista, daroviti pjesnik i pripovijedač,
nadasve, nenadmašni govornik koji
je znao da na proteste, štrajkove i
demonstracije pokrene radničke i
studentske mase - postao je koliko simbol i primjer toliko i legenda.
Moralna, ljudska i politička gromada. Gdje god se pojavio, gdje god je
govorio - doživio je da mu skandiraju
,,Tršo...Tršo...,, I da ga nose na rukama, dižu na ramena, sve brojniji, sve
hrabriji i na otpor režimu spremniji i
odlučniji da za ostvarenje programa
KPJ, za ideje i ideale najprogresivnijih umova čovječanstva, ne žale svoje živote.
Voljeli su ga, poštovali, vjerovali
mu, divili su mu se svi koji su imali
priliku i sreću da saradjuju s njim i
da ga upoznaju. Zato je i za oružani
otpor fašističkom okupatoru 1941.
godine, masovno mobilisao ljude, organizovao partizanske čete i bataljone, na čijem čelu je uvijek bio, nikad
ne govoreći: ,,Naprijed, drugovi’’ već
uvijek i svuda: ,,Za mnom, drugovi!’’
Živio je za ideje i vrijednosti
koje ga čine i našim savremenikom
i svevremenikom. Te ideje - ljubavi i
bratstva medju ljudima i narodima,
socijalne pravde, društva slobode
i slobodnog čovjeka, borbe protiv
svakog oblika nacionalizma, šovinizma i fašizma, čine da smo u istom
stroju sa narodnim herojima, sa Tršom, saTomašem Žižićem i Vladimirom Volodjom Kneževićem i drugim
velikanima i borcima proslavljenih
Titovih ratnika. Oni nas nadahnjuju,
ohrabruju i obavezuju da u svakoj
prilici i na svakom mjestu, postupamo kao nasljednici i sljedbenici onih
koji su zaslužili da ih slave i poštuju
Evropa i svijet. Zato nije slučajno što
ovo sjećanje na Rifata Burdžovića
povezujemo sa Danom pobjede nad
fašizmom i Danom Evrope.
Zato i ovo uvodno slovo o velikanu o čijem životu i djelu će više
govoriti drugi i kompententniji, zavšavam partizanskim pozdravom: “Smrt
fašizmu - sloboda narodu’’, odnosno:
Smrt fašizmu – sloboda ujedinjenoj
Evropi...
39
Društvo
Revija FORUM
Mirsad Rastoder:
Tršo - svevremenska
ličnost
rice,
Dame i gospodo, drugovi i druga-
Srdačno Vas pozdravljam i dužan sam da saopštim jedno veliko
izvinjenje Rifata Rastoder koji zbog
neodložne rasparve u Skupštini CG,
kao jedan od predlagača Zakona o
Opštini Petnjica,sa velikim žaljenjem
nije stigao da bude danas ovdje, pa ću
pokušati da ga zamijenim skromnom
pričom o velikanu Rifatu Burdžoviću.
Uz drugarske čestitke povodom
Dana pobjede nada fašizmom i Dana
Evrope, u svoje, i ime Foruma Bošnjaka Crne Gore, najljubaznije se zahvaljujem svima koji su na bilo koji način
doprinijeli organizovanju, upravo na
ovaj dan i sjećanja na Rifata Burdžovića - Trša.
Jer, kako svjedoče svi Tršovi savremenici, riječ je o jednoj od najfascinantnijih ličnosti antifašističkog pokreta i NOR-a sa ovih prostora, pa i šire
– Evrope.
Tršo je istaknuti antifašista, revolucionar, vrsni intelektualac, poeta, veliki patriota, konačno i narodni
heroj. Moglo bi se, zapravo, reći da
je bio pobornik i neposredni učesnik
stvaranja novog društva na temeljima
savremenih evropskih vrijednosti i demokratije. Slobodouman, karakteran,
neustrašiv, poštovan, cijenjen, omiljen
zbog iskrene identifikacije sa svojim
narodom i domovinom.
Polazeći od uvjerenja da fašizam
ne treba potcjenjivati, ni u demokratskim sistemima i da uvijek treba biti
spreman na beskompromisnu borbu
protiv fašizma, uvjereni smo da je djelo Rifata Burdžovića trajna inspiracija
za sve ljude i narode, a posebno Tršove sunarodnike i u Crnoj Gori.
Sa samo nepunih trideset godina života( 11. februara 1913. – do
40
oktobara 1942. godine) uspio je da
od siročeta, nekadašnjeg obućarskog
šegrta, potom medresanta Velike
skopske medrese i nesuđenog hodže,
preko Beogradskog univerziteta stasa
u legendu antifašističkog pokreta i Narodnog heroja.
Bio je, između ostalog, sekretar
Univerzitetskog a kasnije i Komiteta
KPJ za Beograd, pa sekretar Oblasnog
komiteta KPJ za Sandžak, član Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru,
Boku i Sandžak; politički komesar Treće proleterske – sandžačke brigade,
kandidat za člana CK KPJ; Poginuo
je, zajedno sa saborcima: tomašom
Žižićem i Vladimirom – Volođom Kneževićem, u noći između prvog i drugog
oktobra 2942. godine, u mjestu Lisina
kod Mrkonjić Grada (BiH).
Uvijek u prvim revolucionarnim,
kao i kasnijim borbenim redovima;
organizatr i predvodnik brojnih antirežimskih demonstracija i akcija u Beogradu i širom ondašnje Kraljevine Jugoslavije, plameni i neumorni govornik
na njima; jedan od najpopularnijih studentskih i komunističkih lidera u svom
vremenu; iznad svega – kako kažu
njegovi savremneici – drug i čovjek
sa najtananijim osjećajima za ljudske
patnje i potrebe.
Istinski vođa, kako su ga doživljavali njegovi drugovi i saborci svih vjera
i nacija,koji se brzo i lako sporazumijevao sa studentima, profesorima,
radnicima, i seljacima podjednako. I
sve je jednako privlačio otvorenošću,
energičnom iskrenošću i prisnim odnosom, velikom odgovornošću prema
svakom poverenom poslu...
U sjećanjima saboraca na Trša,
koja je zabilježila Nadežda Jovanović:
zapisano je;
- Neobuzdana kovrdžava kosa činila ga je višim nego što je bio. Zbog
bujne tršave kose drugovi su ga, iz
milošte, i prozvali – TRŠO. Oči smeđe
zelene, blage i gnevne, bile su uvijek
upravljene u sagovornika. Tanki prsti,
povijeni u šaku, nijesu mirovali dok je
govorio. Kao da su muzikom pratili njegov govor. Spreman na šalu i pjesmu,
pun neodoljive energije i dinamike
koja se prenosila na prisutne, pojavom
i načinom govora okupljao je i sjedinjavao ljude.Uvijek je bio spreman da
sasluša drugoga, nikada nije žurio sa
zaključcima bez prethodnog brižljivog
razmatranja pitanja. Često bi mlađeg
druga, za vrijeme razgovora, obgrlio
jednom rukom i ostajao tako sa njim u
Jul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
dugom razgovoru i šetnji. Svakog druga je, iz milošte, zvao „kućane moj“...
Tršovi drugovi i saborci ističu jednu od njegovih najvažnijih karakternih
osobina: veliku, skoro sentimentalnu
ljubav prema ljudima, prijateljima i
drugovima. Bio je, kažu, vedar, neposredan i prirodan. Šalio se na svoj
i tuđi račun. Ove mu osobine, međutim, nijesu smetale da bude i hladan
analitičar i neumoran radnik, spretan
u poslu i hrabar u akciji. Saborci takođe svjedoče, da je Tršo izvanredno
vladao sobom, a kao tribun bio jedan
od najboljih na beogradskom univerzitetu. Ujeren u ono što govori, vatreno
se predavao svom ubjeđenju, prenosio ga i na druge i tako plijenio mase....
O Tršovoj požrtvovanosti i hrabrosti pomenuću samo dva detalja.
- U vrijeme studentskih demonstracija, zbog sve očiglednijeg priklanjanja vrha beogradskog režima Hitleru i Musoliniju, - 14. decembra 1939,
režim je odgovorio oružanom vatrom.
Bilo je na desetine mrtvih i povrijeđenih. Jedan od ranjenih bio je i tršo.
Ranjen je za vrijem svog trećeg govora
demonstrantima dok ga je na ramenima držao Radoje Dakić. Tršovi saborci
svjedoče da je on i tako ranjen, nešto
kasnije istoga dana ipak stigao i bio
na „letećem“ sastanku Mjesnog Komiteta KPJ za Beograd...
- Hrabro je odgovara na prijetnje, 1.maja 1940. kada su žandari zaustavili studente na željezničkoj stanici Rifat se isturio ispred svih, stao je ispred
uperene puške raskopčao kaput i viknuo žandaru koji je prijetio:
- Evo pucaj, pucaj šta čekaš?!
Baštineći Ku”ranske upute,
islamski merhametluk i gaziluk, a
potom i filozofiu prava, Tršo je ipak
najrevnosnije savladao lekcije iz međunarodnog revolucionarnog pokreta
i tako izrastao u revolucionara prvoga
ranga, odnosno u ličnost koja prevazlazi sve moguće uskoetničke, vjerske, kao i nacionalne okvire.
Brojna svjedočenja i svjedočanstva, nedvosmisleno potvrđuju da
Tršo, tokom cjelokupnog svog kosmopolitskog djelovanja, nikada nije smetJul, 2013.
nuo: nacionalnu ravnopravnost i suživot svih žitelja. Stalno je s ponosom
isticao da je iz Sandžaka. I svuda ga
i na svakom mjestu uzdizao do ravnopravnog činioca cjelokupnog antifašističkog pokreta i NOR-a. Bio je uvjeren
da su suživot i zajedništvo svih ovdašnjih ljudi i naroda preduslov bitisanja
na ovim prostorima i tome je posvećivao posebnu pažnju.
Shodno odluci viših partijskih organa, Tršo se nakon bombardovanja
Beograda (6. aprila 1941) vratio u rodni Sandžak i kako u svojoj knjizi „Velika medresa i njeni učenici u revolucionarnom pokretu“ svjedoči Mustafa
Memić, Tršo je odmah krenuo u akciju. Okupljao je komuniste i rodoljube,
organizovao priklupljanje oružja i upis
dobrovoljaca za odbranu.
Velika je, inače - kako ističe M.
Memić, i zasluga Rifata Burdžovića što
je revolucija na području Sandžaka,
za njegova vremena, sačuvala svoje
humane osobenosti i što na ovom području nijesu došla do izražaja tzv „ljevičarska skretanja“:
„Možda zahvaljujući političkoj
zrelosti i velikoj humanosti sekretara Oblasnog komiteta, druga Rifata
Burdžovića, pitanju likvidacija pojedinih izdajnika na teritoriji Sandžaka
prilaženo je na izvanredno oprezan
način, konstatuje Memić.
Zapaženo je i Tršovo angažovanje
na izučavanju i teorijskom objašnjavanju pitanja međunacionalnih odnosa
u Sandžaku. Govorio je ali i napisao,
kako bilježi M. Memić, i jednu brošuru
o tome, kao i o nacionalnom pitanju
muslimana i mogućem mjestu i položaju Sandžaka u budućoj zajednici
naroda Jugoslavije. Ništa od toga, nažalost, nije sačuvano ili ga bar nema
u dostupnim arhivima i bibliotekama...
Rifat Burdžović je volio ljude, slobodu za sve i život je poklonio borbi
protiv fašizna i da svima bude dovoljno prostrano da iskažu posebnosti u
okviru velike zajednice naroda.On je
jedan od najvećih vizionara iz Bošnjačko - muslimanskog naroda u prošlom
stoljeću i to nas obavzuje.
Sva dokumenta i svjedočenja,
potvrđuju da je Tršo bio svevremenska
ličnost, ali i jednako svoj na svome u
svakoj situaciji i na svakom mjestu - u
Beogradu i Srbiji, Delnicama i Sloveniji, Zagrebu i Hrvatskoj, Skoplju i Makedoniji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu,
Albaniji i drugdje, kao u svom rodnom
Bijelom Polju, odnosno Sandžaku i
Crnoj Gori. A tu širinu u odnosima sa
ljudima i narodima ,po uzoru na Trša,
protežira i Forum Bošnjaka Crne Gore.
Kroz djelotvorno isticanje uvjerenja da
je tek dobro međusobno poznavanje
realna pretpostavka i dobrog međusobnog razumijevanja. Važno nam je
da u prvi plan istaknemo sve ono što
su zajedničke vrijednosti i potrebe ljudi i naroda koji čine realno drštveno i
državotvorno biće Crne Gore.
U suštini, temeljna odrednica cjelokupnog Forumovog djelovanja bilo
je, i jeste, nastojanje da zajedno sa
svima koji žive u Crnoj Gori odbranimo i sačuvamo jednako – i Crnu Goru
i sebe, odnosno bošnjački narod -u
Crnoj Gori zajedničkoj kući? A to je,
između ostalog, i ono što i nas iz Foruma, kao svevremenska nit povezuje i
sa Tršom, kao i svim njegovim znanim
i neznanim saborcima, pa smo zbog
toga i inicirali organizovanje ovog sjećanja. Analitičari konstatuju da je Tršo
bio vizionar moderne politike.Borio se
protiv porobljavanja i zabluda, za regionalizaciju i decentralizaciju pa ga
možemo smatrati i pretečom savremene evropske demokratizacije.
Cijenili smo, da priča o Tršu,,
može biti inspirativna, poučna i za
aktuelne evroatlanske procese, koji
se zasnivaju na demokratskoj i ravnopravnoj koegzistenciji svih njenih
različitosti, za što se u suštini borio i
sam Tršo. Heroj atifašističkog pokreta
i borac za temeljne ljudske vrijednosti
u čijem djelu Bošnjaci i drugi u Crnoj
Gori mogu da nađu primjer, - inspiraciju za dostojanstvenu harmonizaciju
multietničkih različitosti.
Neka mu je, zbog toga veliki rahmet i slava. A vama uvažene dame
i gospodo, zahvalnost na prisustvu
pažnji.
41
Društvo
Revija FORUM
Povodom 21. godišnjice deportacije izbjeglica
Kada bi mrtvi progovorili
Piše: Husein Ceno Tuzović
A
pelacioni sud je, na osnovu
nepotpune tužbe, presudio
potvrdom prvostepene oslobađajuće presude bez presedana
osumnjičenuim za zločin deportacije
izbjeglica iz Crne Gore, tokom 1992 i
1993. godine.
Tokom ovog suđenja, inače,
mnogo se baratalo sa depešom ministra Pavla Bulatovića, koji je nakon toga ubijen.Tu depešu je otkrio
i javnosti predočio Slobodan Pejović,
tada službenik unutrašnjih poslova
u Herceg Novom. Da je kojim slučajem Pavle Bulatović živ, sigurno bi se
deportacija drugačije tretirala. Njih
83 građanina BiH bili su Bošnjaci
islamske vjere, a jedan mnogo manji
broj Srbi pravoslavci.
Oni su na osnovu pomenuog telegrama, a na osnovu, kako je objašnjeno, zahtjeva Radovana Karadžića, izručeni vojsci Republike Srpske.
Kada su deportovani stigli đe nije
trebalo, Srbima je dato oružje da
ubijaju nedužne Bošnjake i Hrvate,
a Bošnjacima stavili nož pod grlo.
Osnovni cilj tog projekta bio je da
se razbije i podijeli BiH, međunarodno priznata država od 9. i 10.marta
1992.godine.
Ostaje jedino uvjerenje da bi u
Crnoj Gori „svojoj na svome“, a ne
kao sastavnom dijelu Miloševićeve
skalamerije, možda, ipak, bilo drugačije.
To, umnogome, potvrđuje i činjenica da se u Crnoj Gori drugači-
42
je postupalo kada je Milošević sa
svojim armadama pokušao očistiti
Kosovo od Albanaca. Te, 1999., granicu Crne Gore prešlo je na hiljade
izbjeglica – Albanaca i Roma, a bilo
je i Muslimana-Bošnjaka. Njima ni
dlaka sa glave nije falila. Ali, zlikovcima je to smetalo, pa su na Kaluđerskom lazu, i znad Rožaja, na teritoriji
Crne Gore,izvršili masakar nedužnih
i nemoćnih ljudi.
Nakon vazdušnih udara Milošević je prihvatio diktat međunarodne
zajednice i povukao svoje zločinačke
jedinice, Albanci su se počeli vraćati
na svoja porodična zgarišta.
No, vratimo se telegramu i deportaciji. Kad je on prispio tamo đe
je upućen, niko ga nije osporio niti
izrazio bilo kakvu sumnju. A nadležni
rukovodioci unutrašnjih poslova morali su o njegovoj sadržini obavijestiti više organe, osobito Vladu Crne
Gore.
Ona bi, sigurno, ako, naravno,
nije znala za zločin koji policija čini,
nastojala spriječiti deportaciju. U
razgovorima o tome, mnogi izražavaju sumnju bez obzira što su se od
1997. mnoge stvari odredile drugačiji put Crne Gore.
Po onome što je do sada poznato, sve je ostalo na volji lokalnih
funkcionera unutrašnjih poslova. U
vezi sa tim, ni tadašnji tužilac Crne
Gore nije ništa učinio da se slučaj
deportacije procesuira. Čak je bio
pozvan u Tribunal da se i on izjasni
o tome. Šta je on tamo rekao Tribunalu, do danas nije poznato javnosti,
nije poznato da li su njegovi nasljednici na toj dužnosti bili zainteresovani da dođu do neophodnih činjenica
i iskoriste ih na suđenjima.
Ako je sve to tako, a nije moralo, onda su suđenja već pravosnažno
oslobođenih bila bespotrebna. Ukoliko nije tako, a sigurno nije, jer su svi
oni kojima se sudilo, za deportaciju,
bili svemoćni u svojim atarima vlasti
od Herceg Novog, đe je zločin započeo, preko Budve, Bara do Ulcinja.
Više je nego sigurno da su im nadređeni dali odobrenje ili se pravili gluvi,
da deporataciju mogu sprovoditi bez
straha za svoje pozicije.
Time se u prvoj godini agresije i
genocida nad građanima nezavisne
države BiH, pomoglo karadžičevskomladićevskim hordama da haraju po
BiH, ubijaju Sarajevo, izvrše genocid
u Srebrenici i drugim mjestima.
Na kraju treba reći još jednu
istorijsku činjenicu. Ni oni koje je
u BiH delegirala Međunarodna zajednica nijesu bez krivice. Prvi njen
čovjek Butros Gali, pa njegovi namjesnici Jaši Akaši, francuski general Lavije, indijski general Imbijar
sa saradnicima, a iznad svih predsjednik Francuske Republike Fransoa Miteran, koji je u junu 1992.
Posjetio Sarajevo i na licu mjesta
vidio šta sve rade zločinačke horde
Radovana Karadžića. Rukovodstvu
Bosne i Hercegovine je obećao brzu
podršku Evrope.Ta prevara (izvinjenje francuskog naroda) ga je, kako
je na samrti priznao, svome prijatelju Anriju Levom, mnogo opterećivala. Ali, svemu je to bilo kasno. Uništavanje BiH je nastavljeno svom
žestinom do Dejtona 21.11.1995.
No,ono što je neshvatljivo od crnogorskog pravosuđa traje i danas.
Mada zločin ne zastarijeva, čini se
da nijedna instanca nije voljna da
to pošteno i pravedno privede kraju. A to nije teško, samo ako tužioci
shvate da u BiH nije bio građanski
rat, nego agresija sa genocidnom
sadržinom.
Jul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Sjećanja
Savremeni primjeri
čojstva i junaštva
U
toku agresije i genocida na BiH
1992-1995. redovno sam pratio izvještaje Radija “Slobodna
Evropa” koji je svojim slušaocima saopštavao šta se sve zbiva na tlu ove međunarodno priznate nezavisne države.
To nam je pomoglo da sačuvamo sebe
i mentalno i fizički. Sada, međutim, to
činim ređe. Ali, jednoga dana u emisiji
od 13 sati čuo sam potresnu priču o
stradanju Gorana Čengića, poznatog
rukometaša BiH i Husnije Čerimagića.
Njega je zajedno sa drugovima zvjerski
ubio upravo nedavno osuđeni Veselin
Vuković – Batko (za sve zločine što ih
je počinio u Sarajevu, BiH sud ga je
osudio na 45 godina zatvora). Goran
je u tim danima na Trebeviću, iznad
opkoljenog Sarajeva, pokušao zaštiti komšiju i druga, zapravo nedužnog
čovjeka Husniju, kojega su Batkove
hijene zlostavljale i držale mu nož pod
grlom. Kad je Goran video šta čine Husniji, glasno je viknuo “Šta radite sa
tim čovjekom? Šta vam on smeta?!”
Onda mu se Batko obratio: “E, taman
nam i ti trebaš!”.
Monstrum sa Grbavice je obojicu
na zvjerski način ubio juna 1992.
Porodica Čengić je prije agresije
bila među najpoznatijim u Sarajevu.
Otac je poslije Drugog svjetskog rata
bio gradonačelnik Sarajeva, a majka
potomak bratstva Zimovića iz Crne
Gore.
Uprkos takvom junaštvu, ljudskoći i humanizmu, ostao je gotovo zaboravljen.
Jedan drugi mladić, Srđan Rada
Aleksić, koji je braneći svoga prijatelja
Alena Glavovića, u svom Trebinju u januaru 1993., prebijen na smrt i tri dana
docnije (27.I) podlegao povredama. On
je ipak ostao sinonim velikog mladog
Jul, 2013.
čovjeka. Nije zaboravljen. Pored Trebinja i drugih gradova van BiH. Srđanu
je i Podgorica odala počast. On je na
prijedlog Foruma Bošnjaka Crne Gore
dobio Bulevar u centru Glavnog grada
na prostoru od Školskog centra “Sergije
Stanić” (Bulevar Kralja Nikole), do Mall
of Montenegro (pijace Gintaš).
Nedavno je I u Rožajama pokrenuta inicijativa da se jedna ulica nazove imenom Srđana Alaksića.
Na 20-tu godišnjicu Srđanove
smrti delegacija Foruma Bošnjaka posjetila je Trebinje i na njegov grob položila cvijeće i poklonila se njegovim
posmrtnim ostacima.
Radio “Slobodna Evropa” je nekoliko dana docnije objavio još jednu
potresnu priču sa srećnim završetkom. Riječ je o Kemalu Kariću. Tokom
jednog granatiranja Sarajeva u maju
1992. godine, Kemalu je u naručju
majke Ifete granata odsjekla nogu.
Majku je, dok je trčala ka skloništu,
presjekla granata. Kemal je, kao četvoromjesečna beba, ostao i bez noge
i bez majke.
Pošto mu je u sarajevskoj bolnici
amputirana noga, zahvaljujući dobrim
ljudima Kemal je nastavio liječenje u
Italiji. Njega je iz opkoljenog Sarajeva
iznio talijanski novinar Toni Kapuca. U
Milanskoj bolnici naučio je hodati. Kapuca o tome kaže da je “pomoć malom
Kemalu bila najbolja njegova životna
odluka”. Kemal redovno odlazi u Italiju
kod svojih prijatelja, a Kapuca na svaki
njegov rođendan dolazi u Sarajevo. Sa
njim dođu i drugi gosti iz Italije.
Kemal je završio Srednju saobraćajnu školu. Bio je bez posla. Ali kada
je jedna sarajevska TV objavila sve što
mu se desilo, javio se jedan domaći
humani čovjek i zaposlio ga. Čulo se
Goran Čengić
Srđan Aleksić
Kemal Karić
da se preziva Osmanagić i da ima privatnu firmu.
Voli sport i trenira sjedeću odbojku u Klubu SPID. Kako je pričao novinarki Gordani Sandić Hadžihasanović
za Radio “Slobodna Evropa” njegov
klub je najuspješniji u BiH. Iz tog Kluba
je najviše reprezentativaca u sjedećoj
odbojci.
Nasuprot tome Srđi Aleksiću i u
Rožajama je predloženo da se njegovim imenom nazove jedna nova ulica.
Husein-Ceno Tuzović
43
Društvo
Revija FORUM
Nemša Omerhodžić, uspješna žena iz Bijelog Polja
Žena nije samo supruga,
majka i domaćica
Uspjeh u biznisu, Nemšu je prošle godine preporučio
kod crnogorskog Centra za preduzetništvo da bude
intsruktorka ženama koje planiraju da se bave privatnim biznisom. Takođe, Nemša je u oktobru prošle godine, na poziv Evropske komisije, bila tri dana u Briselu
na Samitu ženskog preduzetništva
Piše: Kemal Musić
U
društvu gdje dominiraju muškarci, Bjelopoljka Nemša Omerhodžić, magistrant ekonomije u
Beogradu, je razbila tabue da je žena
samo supruga, majka i domaćica. U biznisu, gdje su se svojim “mačo” stilom
nametali samo muškarci, Nemša više
od dvadeset godina “caruje” na crnogorskom nebu grafičkog dizajna. Više
od dvadeset godina njenim radnicima
u grafičkom preduzeću “Merkator” nikada plata nije zakasnila. Naravno,
kaže Nemša, ne bi ona sve to mogla
bez njenog muža Redža. Ali, ubijeđena
je da su žene upornije, organizovanije i
istrajnije u poslu.
- Žene bolje poštuju zakonske
propise, nego muškarci. Našu firmu
redovno obilaze sve vrste kontrola. I
uvijek je sve u redu, kaže Nemša.
Grafičkim dizajnom i štampanjem, Nemša i njen muž Redžo počeli
su da se bave kad je bilo popularno
pakovanje kofera, kad se noćima razmišljalo o tome ko može da sredi vizu
za Švedsku, Njemačku, Luksemburg –
što dalje od ludila koje su nosile sa sobom devedesete godine prošlog vijeka.
- Tada, 1991, 92, 93. nije imalo
44
privatnog biznisa. Došlo je do promjene društvenog uređenja, pa je samo
tumaranje i traženje bilo teško. Bilo
je to vriejeme tranzicije. Pratila nas je
inflacija i teško se živjelo. Međutim,
trudili smo se, borili se i opstajali. Imali smo jednog radnika, plus ja, muž i
naša djeca. I išlo je. Možda je tada taj
naš posao značio i bijeg od stvarnosti.
Velika preduzeća u Crnoj Gori su počela da se gase. Počele su demonstracije. Radnici su izašli na ulice. Mnogi su
se u tome izgubili, a mi smo radili. To
je bilo vrijeme kada zakonska regulativa nije bila naklonjena privatnicima,
vrijeme monopola, kad nema ko da te
preporuči, priča Nemša.
Tih devedesetih, ljudi su začuđeno gledali Nemšu i Redža kada bi kupovali štamparske mašine. Govorili su
im da su ludi i da bi im bolje bilo da
su za te pare kupili “šengen vizu”. Preporučivali im i “čovjeka” koji je “preveo
toliko ljudi”.
- Ipak, bilo je izazov ući tada u
posao. Prepoznate da je to - to i idete naprijed. I nijesmo pogriješili. Sada
Merkator ima dovoljno posla. Imamo
60 zaposlenih. Imamo svoje vizije, razvojne šanse, nemamo zaduženja koja
bi nas zabrinjavala. Susrećemo se sa
onim problemima sa kojima se susreću i preduzeća i u najrazvijenijim zemljama Evropske unije, priča Nemša.
Uspjeh u biznisu, Nemšu je prošle godine preporučio kod crnogorskog
Nemša Omerhodžić
Centra za preduzetništvo da bude
intsruktorka ženama koje planiraju da
se bave privatnim biznisom. Godinu
dana je vodila šest žena, upućivala ih
u posao i sada su svih šest uspješne
privrednice. Takođe, Nemša je u oktobru prošle godine bila tri dana u Briselu na Samitu ženskog preduzetništva,
na poziv Evropske komisije.
- Žena u biznisu – to je izazov. Međutim, u Crnoj Gori je običaj da se sva
imovina vodi na muža. Zbog toga dosta
žena ni ne može da ispuni uslove kada
je u pitanju apliciranje kod određenih
fondova. Mora da se traži saglasnost
od muža, koji se obično u početku ne
slaže, zato što mu odgovara da mu
žena bude domaćica i supruga. Vjekovima je na našim prostorima tako,
djevojka se udaje i sve što ima ostavlja
bratu, a tamo gdje se uda sve je muževljevo i ona je tu na vjetrometini, priča Nemša.
Ona je 2006. godine bila među
14 najuspješnjih žena u Crnoj Gori.
Malo joj je falilo da te godine ponese
titulu “Montenegrina”. No, vremena
ima, a uspjesi se nižu.
Jul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Mladi i mediji
Virtuelna imitacija života
Piše: Mirsada Šabotić
I
nternet i televizija privlače najveću
pažnju. Televizijski i internet sadržaji pružaju usvajanje novih informacija, pojmova, proširivanje bogatstva rječnika, povećanje kreativnosti i
mašte, učenje stranih jezika, druženja
i sl. Neminovno je da djeca provode
veći dio slobodnog vremena uz ovu
vrstu medija, jer u njima pronalaze sadržaje, simbole, značenja vremena u
kojem žive. Mladi prosječno u društvu
medija provode tri do četiri sata dnevno, što je mnogo više vremena nego
što provode u drugim aktivnostima.
Svjesni smo činjenice da malo zabave neće naškoditi našim naraštajima,
već im može umanjiti stres i opustiti
ih, s obzirom na to da živimo, na žalost, u eri napetosti i neizvjesnosti.
Ali, većina mladih ljudi koji gledaju
televiziju satima bez prekida, ili su za
internetom igrajući igrice, čatujući putem Fejsbuka ili Tvitera, mogu se poistovjetiti s akutnim pušačima ili alkoholičarima jer televizijska i internetska
zavisnost ima sve karakteristike ostalih zavisnosti. Tako se javlja uzbuđenje
ili nervoza ukoliko se ne koristi internet ili nema mogućnosti konekcije,
a u nekim slučajevima je nemoguće
i doživjeti zadovoljstvo, već samo na
internetu. „Korisnici interneta u centrima za video igre ponekad padnu u
nesvest od iscrpljenosti i manjka vode
u organizmu - umeju danima da igraju
igre na internetu, i pritom nedovoljno
jedu i neredovno spavaju. Ovdje takve
klubove, tzv. igraonice, zovemo i ‘pušionice opijuma 21. Vijeka” - izjavila je
Jul, 2013.
Razvoj nauke i tehnike doprinio je da mediji u savremenom društvu imaju ogromnu moć u formiranju mišljenja,
stavova i načina života uopšte, tako da nam je život postao nezamisliv bez masovnih medija. Naravno da su mediji uticali na razvoj društva, ali se postavlja pitanje, da li i
koliko štetno utiču na mlađu populaciju.
za Bi-Bi-Si doktor medijskih nauka na
univerzitetu u Seulu Hjun Jin Sio.1
Isti je slučaj sa televizijom. Ima
onih koji u slučaju da nijesu zadovoljni TV programom iskaljuju bijes, pa je
kod njih evidentno destruktivno ponašanje. Dovoljno je obratiti pažnju
na te mlade ljude i njihovo ponašanje
kada se nađu u situaciji višesatnog
nestanka struje. Tada ta zavisnost
dolazi do izražaja i može da škodi fizičkom, mentalnom ili moralnom razvoju. „Jedna rimska bolnica počela
je krajem 2009. lečenje zavisnika od
interneta, poremećaja koji pogađa sve
veći broj mladih koji provode dane u
virtuelnom svetu video igrica i „četovanja“ i gube gotovo svaki kontakt sa realnošću. Ova vrsta zavisnosti postaje
sve veći problem i prema nekim istraživanjima pogađa čak 40 odsto korisnika interneta”, rekao je Frans Presu,
psihijatar Federiko Tonioni, koji je na
čelu lekarskog tima za lečenje zavisnika od interneta u bolnici “Đemeli”.
Nesanica, smetnje u shvatanju vremena i prostora, problemi u komunikaciji s okolinom, anksioznost i depresija u trenutku kada zavisnik nije
pred ekranom - neki su od simptoma
zavisnosti od interneta. Ovu patološku
pojavu je prvi put registrovao američki
psihijatar Ivan Goldberg, a simptomi
su joj slični zavisnosti od droge ili alkohola. - Sve svoje vrijeme provodim na
internetu, prekidam samo kada jedem
ili spavam - izjavio je 25-godišnji Marko, jedan od prvih pacijenata koji se
prijavio za lečenje na rimskoj klinici”.2
I pored toliko pozitivnih sadržaja
koje nude televizija i internet, svjedoci
smo da je ta pozitivnost ograničena.
Virtualni svijet kojeg nam internet i
televizija nude postaje sve izazovniji.
Oni pružaju sadržaje u kojima je prisutno nasilje, manipulacija, loši uzori, modeli devijantnog ponašanja. To
utiče posebno na mlade koji postaju
prezasićeni brigom o svom izgledu i
ugledu. Na našim televizijskim kanalima se i dalje, u svim mogućim terminima, prikazuju filmovi i kriminalističke
serije pune scena brutalnog nasilja.
Postao je alternativa živom druženju,
pravoj socijalizaciji, izlascima i viđanjima sa prijateljima. Preko interneta
se razmjenjuju informacije, mišljenja,
emocije i sve ono što se pre nekoliko
godina razmjenjivalo direktnim kontaktom. Emotivni život, socijalizacija,
pokazivanje emocija vrše se daleko od
drugih ljudi, pred računarom u praznoj
sobi. Zbog velikih razdaljina i skupih
izlazaka, a mladi uglavnom nemaju
zaposlenje, mnogim mladim ljudima
internet komunikacija je zamjena za
realno druženje.
Došlo je do pomjeranja granica u
stilu života. Ne baš tako davno, djetinjstvo i tinejdžerski dani su se provodili uz crtane filmove, ili se čekalo da
se poslije TV dnevnika odgleda neki
američki film, dobra pop ili rok muzika
ili neki drugi sadržaji koji će biti tema
sjutrašnjeg razgovora na velikom odmoru, poslastičarnici ili improvizovanoj prostoriji koja je predstavljala arhetip današnjim kafićima.
45
Društvo
Ovaj dio stvarnosti zamijenjen je
novim bioritmom. Mediji su kreirali
jedan potpuno nov način života. Stvaraju se stereotipi i predrasude u mnogim segmentima: nove navike, biraju
se idoli i uzori, stvara se nova komunikacija i slobodno vrijeme se koristi
na drugačiji način. Mladi ljudi odrastaju uz emisije Preljubnici, Veliki brat,
Farma i slične rijaliti šoue. Posebno
je vijek nove tehnologije i multimedijalnosti uticao na djecu nižeg uzrasta.
Crvenkapa, Petar Pan, Pinokio, zamijenjeni su Karolinom ili nekim drugim
animiranim filmovima gdje je evidentno nasilje ili su likovi destruktivnog
izgleda. Došlo je do rušenja starih i
do kreiranja novih slika o stanju, potrebama, interesima i vrijednostima
u društvu, a najpodložnija su djeca
jer se ona nalaze u životnoj dobi kada
usvajaju obrazce ponašanja, kulturu i
navike.
Mlade djevojke sve više imitiraju
pjevačice sa Granda. Više se ne sanjari o ,,princu na bijelom konju’’, već o
Karleušinim silikonima ili o učestvovanju u Velikom bratu. I pored toga što je
Fejsbuk kao društvena mreža zbližio na
neki način ljude, obnovio prijateljstva i
razvio druženja, on ima i svojih negativnosti koje degradiraju stavove mladih.
„Na Fejsbuku se mogu vidjeti
krajnje degutantno i skaradno pokazivanja intimnih djelova tijela, pa
čak i eksplicitno nuđenje seksualnih
odnosa, bez dlake na jeziku, čini da
novi Fejsbuk fenomen bude još više
zastrašujuć – Novu šokantnu modu,
uglavnom među maloljetnim klinkama, najbolje ilustruje parola koju
je na svom Fejsbuk profilu napisala
izvesna 18-godišnja T. M. U njoj, uz
obilje gramatičkih grešaka i pogrešno
korišćenje glagolskog oblika, otprilike
stoji: - Meni je jako potrebno što više
lajkova na stranici, pa ću zato da radim sve što vi želite.“3
Tamna strana interneta i televizije uzima svoj danak. Mladi većinu
Revija FORUM
ili cijelo slobodno vrijeme počinju da
provode uz televizijski program ili Internet. Zadovoljstvo pronalaze u virtuelnoj komunikaciji. Djeca se posebno
manje se kreću, zapostavljaju druženje sa vršnjacima i školske obaveze.
Ovi mediji polako postaju „kradljivci”
vremena, a mladi se otuđuju jedni od
drugih i samim tim ovi mediji postaju
zamjena za međuljudske odnose koji
su djetetu potrebni u procesu odrastanja.
Neka istraživanja su pokazala
da je sa pojavom računara došlo do
pojave hipokinezije kod mladih, jer je
njihov život postao nezamisliv bez on
lajn komunikacije koja zahtijeva višesatno sjedenje za kompjuterom a sve
to doprinosi pretilosti koja narušava
fizičko zdravlje.
Moral dobija iskrivljenu sliku
života što uzrokuje gubitak ljudskih
vrijednosti, koje se, između ostalog,
ogledaju i u razaranju psiho-socijalnog
razvoja čovjeka.
Granica puberteta je pomjerena
sa trinaest na devet godina. Djeca su
izložena devijaciji, kako raznim vulgarnostima na televizijskom programu i pornografskim fotografijama u
časopisima, tako i porno-filmovima
na internet stranicama. Pod uticajem
ovih medija mladi prerano seksualno
sazrijevaju. Takođe, neprimjerni nastupi na televiziji javnih ličnosti kao i
pojedinih političara koji nerijetko istupaju sa prenaglašenim stavovima o
svojoj naciji u odnosu na druge, može
prerasti i u ekstremističko djelovanje
i doprinijeti širenju mržnje, diskriminacije i nepovjerenja među narodima.
Posebno su pomenuti neprimjerni
stavovi pogubni za mlade generacije
koje su sklone da brzo, nekritički apsorbuju većinu TV programa što može
doprinijeti njihovom lošem vaspitanju
i formiranju negativnih stavova.
Internet je takođe pogodniji za
uskraćivanje funkcionalne pismenosti. Profesori širom naše zemlje susre-
ću se sa velikim problemima. Učenici
često, da bi lakše završili domaće
zadatke u vidu eseja ili seminarskih
radova, skidaju radove sa interneta,
pa profesori često pogrešno shvataju naučeni nivo znanja. Ova pojava je
prisutna ne samo kod djece na našim prostorima već i u svijetu. ,,Nekoliko poteza mišem na siteovima
poput Cheat House (“kuća varalica”)
ili School Sucks (“škola smrdi”), američki tinejdžeri kreditnim karticama
mogu za sume od 60 do 100 dolara
dobiti gotov rad iz bilo koje oblasti. Takvih sajtova ima više od 600. Kako
kaže Gene Nelson, neki sajtovi čak
nude i lošije izrađene zadatke, da ne
bi izgledalo čudno kad prosječan ili ispod-prosječan učenik najednom napiše briljantan rad”.4 Činjenica je da su mediji dio naše
stvarnosti. Međutim, potrebno je pronaći model za pravedno i bezbjedno
medijsko okruženje koje podržava slobodan razvoj mladih. Savremeno demokratsko društvo je pružilo mladim
ljudima da izraze svoje stavove i svoje
mišljenje. Ta demokratija je prisutna i
unutar porodica i škola kao institucija.
Ne možemo mladima uskratiti upotrebu kompjutera, ali ih možemo upućivati na negativna dejstva ovog medija.
Isti je slučaj i sa televizijom. Rijedak je
taj porodični kutak gdje nema u svakoj
sobi po jedan televizijski aparat. Mladi
naveče zaspu uz neki film. Roditelji nijesu ni svjesni šta njihova djeca prate
putem ekrana. Ovi negativni efekti se
mogu spriječiti vaspitanjem u porodici
i školi. Štaviše, možda je došlo vrijeme
da bi trebalo organizovati klubove, radionice, nevladine organizacije i slična udruženja čiji bi cilj bio pravilno i
bezbjedno okruženje medijima. U svijetu već postoje udruženja za liječenje
zavisnosti od interneta po uzoru na
‘Anonimne alkoholičare’ - grupe bivših
zavisnika od alkohola koje su polovinom 20. vijeka napravile revoluciju u
psihološkoj terapeutskoj praksi.5
1 - http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/14/Nauka/106481/Nova+bolest+-+internet+zavisnost.html
2 - http://www.zavisnost.rs/Vesti/vesti.php?subaction=showfull&id=1310254661&archive=
3 - http://www.telegraf.rs/vesti/479634-bizarni-fenomen--na-fejsu-zbog-lajkova
4 - http://magazin.net.hr/ljepota/americki-učenici-sve-više-prepisuju-zadatke-s-interneta
5 - http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/14/Nauka/106481/Nova+bolest+-+internet+zavisnost.html
46
Jul, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Kutak za dokone
Putujući limskom dolinom
Piše: Ervin SPAHIĆ
R
iješili Plavo-Gusinjani da obilježe 100 godina od stradanja i nasilnog pokrštavanja,
te u to ime upriličiše naučni skup.
Od predsjednika Opštine, Orhana
Šahmanovića i mog partijskog druga Džavida Šabovića, dobih poziv
da kao musafir prisustvujem tom
derneku. Moja hanuma na mah veli:
Idem i ja, da učinim zijaret dajnici.
Sin mi Amar (18 godina) veli: Taman
ja da vas vozim (prije par mjeseci
položio vozački ispit). Kako sam i ja
hajao da nešto više saznam o tom
događaju veoma lako postigosmo
konsenzus.
Putujući pitomom limskom
dolinom,svo vrijeme nas prati sitna
i hladna kiša.Što se više približavamo Plavu to snijeg, koji bješe prekrio
obronke planina sve se više primiče
džadi.Kako Amar, budući da je početnik i kome je ovo prva vožnja van
Akova, lagano vozi,objašnjavam njemu i Emiru(10 godina) mom drugom
sinu,šta se to dešavalo u Plavu prije
100 godina.
- Kako su 1878. godine na Berlinskom kongresu velike sile odlučile da Plav i Gusinje pripadnu Crnoj
Gori a Plavo - Gusinjani se tome oštro usprotivili , Knjaz Nikola krajem
1879. godineposla vojsku od preko
pet hiljade vojnika da na silu sprovedu odluku Berlinskog kongresai da
Novu godinu dočekaju u tima dvjema kasabama.Plavljanima kojih bijaše oko hiljadu i petsto glava i koje
je na bojištu predvodio Jakup Ferović (Feri) u pomoć pritekoše Rugovci
Jul, 2013.
sa oko šesto boraca i druga albanska plemena te do nogu potukoše
crnogorsku vojsku koju je predvodio
čuveni junak Marko Miljanov.
Evo baš na ovom polju koje se
zove Nokšići, je bio taj čuveni boj,
đe je crnogorska vojska doživjela
najteži poraz i đe je i Marko Miljanov
jedva živu glavu izvukao - hvatajući
se konju za rep i tako preplivao nabujali i krvavi Lim. To vam je djeco
bilo 1879.godine, a 1913.godine crnogorska vojska predvođena Avrom
Cemovićem počini strahoviti zločin
nad Plavo-Gusinjanima. Avro Cemović nasilno pokrsti sav muslimanski
živalj na ovom području a one koji to
ne htjedoše učinjeti, pogubi.
- Nije Nokšići nego Novšići –
horski, onako u glas, zavikaše djeca.
Evo i na tabli piše Novšići.
- A da može da piše što god
hoće,ali ja se odlično sjećam da
mi je vaš pradeda a Elvirin deda po
majci- Ramiz pričao o tom boju i da
su i njega 1913.kada je imao četiri
godine, bili prekrstili i dali mu ime
Radovan.On je o boju na Nokšićima
slušao od svojih amidža (bez oca je
ostao još kao mali) kao i od drugih
Plavo-Gusinjana. A sjećanja na te
priče o boju na Nokšićima, toliko
bijahu urezana u njegovo pamćenje
da sve događaje vezivaše na godine
prije i poslije “Nokšića”. Ono na ovoj
tabli može da piše i da je ovo autoput, no vidite li da na ovoj relaciji od
Murina do Plava ima više rupa nego
na svim ostalim crnogorskim putevima zajedno ove kategorije. Piše li i
u Ustavu Srbije da je Kosovo dio teritorije Srbije? Pa? Jeste li se i sami
uvjerili čija milicija i carina stoji na
granici?
- A šta je bilo s ostalim Bošnjacima? Jesu li oni “gledali” skrštenih
ruku dok se spremao i odvijao ovaj
boj?-priupitaše me djeca.
- Ne! Nego vidjevši šta se sprema Plavu i Gusinju, Bošnjaci iz Donjeg Kolašina i Bijelog Polja koje su
predvodili Fejzo Kalić i hodža Gušmir
napadali su Crnogorce sa leđa pokušavajući da na taj način razvuku
front, poručujući, ukoliko do napada
dođe, da su spremni da sa nekoliko
hiljada vojnika priskoče u pomoć.
- Pa što nisu? - ponovo će oni.
- Nije imao ko da im javi mobilnim! Evo vama od kad smo krenuli
ili zvoni ili vam stižu poruke. Ja vjerujem da nije ostao insan u Bijelom
Polju a da niste obejanili da ćemo u
Plav-sada već malo iznerviran odgovorih im.
Đe ono stadoh? Aha. Jedna
starija nena je i Plavljanima koji su
tek sabah počeli klanjati javila da
je crnogorska vojska na Nokšićima.
Koliko je sirota trčala, kažu da čim
je vijest javila srce ju je izdalo. Pa i
Gusinjani koji su od Plava udaljeni
desetak kilometara,nijesu uspjeli da
stignu u toku boja,jer se bitka veoma brzo odvijala i “kratko” trajala.
Ali Boga mi bila je i dovoljno duga
da i sa jedne i sa druge strane bude
veliki broj žrtava. Tako će kasnije
sebetom Plavo-Gusinjana, Ulcinj biti
pripojen Crnoj Gori kao teritorijalna
kompenzacija velikih sila.
- A kako su ovi Rugovci stigli?nastaviše da zapitkuju đeca koja dobiše pojačanje i u liku moje hanume.
- E to ako vas baš interesuje pitajte Šerba kad stignemo u Plav!-odgovorih ljutito, shvativši da nemam
kud- sam protiv njih troje.
U hladnoj sali Doma kulture
u Plavu, da iskren budem,nijesam
ništa novo saznao.Bile su to dobre
besjede ali do nekih novih podataka
nijesam uspio da dođem.Kako mi dr.
Rusmir Laličić predsjednik Savjeta
47
Društvo
Revija FORUM
MZ Gusinje reče da nas isti uslovi i
hladna sala čekaju i u Gusinju, poslije ove prve sesije pridružih se porodici koja se bješe udobno razbeškarila kod rodbine.
***
U povratku razgovaram sa hanumom o tome kako vakat brzo prolazi i da godine prosto lete. Ko kad
udariš dlanom o dlan.“Evo došlo
vrijeme da nas Amar vozi, a 1995.
bijaše beba i držala si ga u naručju
kad sam sa Šelom Nišićem i Tatom
Muzurovićem išao na konvenciju OO
SDP Plav a ti u posjetu dedu i daidži.”
Plav bijaše tih ratnih godina
(“iako Crna Goranije bila u ratu” ali
zato danas ima “Udruženje boraca
ratova od 1990.godine Crne Gore”)
pod policijskom i vojnom opsadom
(kao i drugi gradovi na sjeveru Crne
Gore u kojima je živio bosnjački živalj). U Murini nas zaustavi policija.
Legitimisa sve redom. Upisa naše
podatke, pretrese auto i upita za razlog našeg dolaska u Plav. Niti jedno
auto nije moglo ući u Plav a da ne
prođe ovu proceduru. Razlog našeg
dolaska nijesmo krili i ako smo znali
da tim povodom nismo dobrodošli.
Da je to tako potvrdiše poprijeki pogledali, puni mržnje.
Po završetku konvencije, mrak
već bijaše pao. Jesen pa i dani kraći. Približavamo se Murini i ja usporavam “Yuga” jer pretpostavljam da
će nas milicija ponovo zaustaviti i
nanovo legitimisati. Na raskrsnici
stoji policajac i pored noge drži baterijsku lampu. Ne obraća pažnju na
nas (bar se nama tako činilo), niti
nas zaustavlja. Laganom vožnjom
nastavljamo ka Andrijevici. U samom centru Andrijevice 6-7 policajaca u pancirima i sa dugim cijevima
popriječili put i daju mi znak da stanem. Predosjećajući da imaju loše
namjere, jer su pritrčali autu i uperili
u nas automate, otvaram vrata od
auta i prije nego što su uspjeli bilo
šta da kažu, nazovem im dobro veče
48
i pitam ih jesu li umorni. Ovakav moj
nastup ih u startu zbuni, pa kad se
malo rashavijezaše jedan od njih mi
se obrati povišenim tonom:
- Zašto niste stali u Murini?
-Zašto da stanem, kad nas niko
nije ni zaustavljao?-odgovorih smireno.
- Nama je javljeno da ste projurili pored punkta i da nijeste htjeli
da se zaustavite!Izađi iz auta!Polazi!
Dvojica policajaca s uperenim
automatima povedoše me u stanicu
milicije dok ostali sa uperenim automatima ostadoše da čuvaju opasne
“državne neprijatelje” koji su ostali
u autu.
U stanici milicije dežurni zove
punkt u Murini i javlja:
- Zaustavili smo crveni “Yugo”!
Šta da radimo sa njim?
-Je li ispravan ? –pita neko sa
druge strane.
-Jesi li ispravan?-pita me dežurni.
-Jesam!-odgovaram i već mi je
jasno da im je bila namjera da me
pretuku, da sam im se i malo odupirao. Zamišaljm Elviru kako sa Amarom u naručju, paniči u autu ali me
tješi činjenica da su sa njom Šela i
Tato.
-Kaže da jeste. Šta da radimo
sa njim?-pita a pendrekom se lagano udara po nozi.
- A onda ga pustite-ču se glas sa
druge strane.
Vraćaju mi dokumenta bez riječi
i ja krenuh ka autu. Iza mojih leđa
jedan milicioner dade znak onima
kod auta i oni se povukoše. Kad
sam ušao u auto vidim hanumu đe
se sva trese od straha i pričam im
šta se dešavalo u stanici. Opšti je zaključak bio, da su čekali našu žustru
reakciju kako bi imali povoda da nas
ispendreče. Tih godina zvanični državni organi tretirali su nas kao anti-državne elemente, budući da smo
se borili za suverenu Crnu Goru. A
mi smo “samo” bili čuvari “obraza”
Crne Gore, antiratna partija i opozicija kako ovima u Crnoj Gori tako i
onima u Beogradu.
A evo danas 9. marta 2013. dok
prolazimo kroz Andrijevicu u toku su
lokalni izbori. SDP nastupa na ovim
izborima u koaliciji sa DPS-om. Na
ulici nema živosti. Zastave crnogorske na biračkim mjestima i po neki
prolaznik koji ide ili se vraća sa birališta. Pokazujem djeci gdje su nas
zaustavili i gdje je stanica milicije.
- Amare, kad izađemo iz grada malo brže vozi da ne zakasnim
na jedan sastanak. Obećao sam
jednom čovjeku da se vidimo!
Koliko to rekoh, ja se i nasmijah. Nisu ni stigli da me pitaju zašto
se smijem a već uslijedi moje objašnjenje:
“Kada je bilo pokrštavanje u
Plavu, jedan od onih muslimana
koji su čekali u redu, obrati se popu
koji je taj obred vršio: Požuri pope
počeće mi džuma namaz! Zakasniću!”
- Pa kad su se ponovo vratili u
Islam, Plavo-Gusinjani? – nastaviše
sa propitivanjem“moji saputnici”.
- Ne zadugo, “saznao” je Knjaz
Nikola za ova“dešavanja”, “dobro izgrdio” Avra Cemovića i dao dozvolu,
da se svi oni koji to žele, mogu ponovo “vratiti u Islam”. Plavo-Gusinjani
masovno pođoše na Plavsko jezero,
Lim i Ljuču te uzeše abdest. Doduše bilo je i onih koji su tada rekli:
“E ne mogu ja, Alaha mi, svaki čas
đah tamo - đah ovamo.” Tako da oni
ostadoše u pravoslavlju. Zato danas
u okolini Plava imate braću od amidža, odnosno njihovu đecu, kuća do
kuće, jedni pravoslavci a drugi muslimani.
- Milicija!
- Daj žmigavac i pripremi dokumenta-rekoh Amaru.
- Dobar dan! Jeste li umorni!upita milicioner- Je li sve ispravno?
Kako ste gospodine poslaniče?obrati mi se i ne pogledavši dokumenta, ista vrati Amaru.
Ne stigoh ni da odgovorim, jer
me on preduhitri:
”Srećan put!”
Jul, 2013.
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Gost „Foruma“: Safet Sijarić, književnik,
dobitnik nagrade „Pero Ćamila Sijarića“
Hora za pisanje
Razgovarao: Mirsad Rastoder
Sijarić: Jedan neobiman romančić pod naslovom „Brod na Bistrici“ upravo mi je podržan od strane crnogorskog Ministarstva kulture i to me obavezuje da spomenuti tekst pustim, a radi se o jednom našem krvavom a
besmislenom međuetničkom sukobu iz četrdesetih.
K
njiževnika Safeta Sijarića, koji živi na relaciji BiH – Crna
Gora, ugrabili smo nakon vrlo inspirativne rasprave na
skupu pod naslovom „Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori“, na
kojem je referate izložilo preko dvadest učesnika među kojima
su bili profesori doktori Hasnija Muratagić, Dževad Jahić, Tatjana Bečanović i drugi.
Učesnici su se saglasili da jezik Bošnjaka nije adekvatno zastupljen u obrazovnom sistemu i javnoj komunikaciji u
CG, ali su i otvorili dileme oko standardizacije četiri jezika
istog korijena. Pitanje je kako pronaći pravu mjeru između
svega onoga što je postalo norma i izraziti bitne nijanse za
uvažavanje identitetskih potreba i specifičnosti. Vi ste između ostalog upozorili da književnicima treba širina?
Svakako da treba. I postalo nam je tijesno u okviru novih,
parcijalnih propisa o tom kako treba da pišemo kao pripadnici
određene skupine. Razumljivo mi je istraživanje specifičnosti
govora određenog podneblja i posebnosti jezika datog naroda,
ali ako nam sad jedan čovjek ili grupa ljudi preko noći odredi
kako odsad treba da govorimo i pisati a koje riječi ili oblike ne
smijemo potrzati, onda je to atak na naš rječnik koji je nastajao kroz vijekove, uz gusto ukrštanje i prožimanje s rječnikom
susjednih nam, jezički blisko srodnih naroda i uz upijanje rječničkoga blaga iz drevnih jezika, od latinskog do staroturskog
i arapskog, persijskog blaga koje nas je izdašno zasipalo uz
velike historijske pokrete ili nam nailazilo carskim drumovima.
Otud, kad čujemo da neko u ljutini ruži kćer, ne pravimo više
razliku među riječima: „beštijo“, „rospijo“ i „strijelo“ – podjednako su nam svoje i razumljive. I tako nam je, isto, blisko i
domaće postalo kad čujemo da neko kaže: „Hora danas za
oranje.“ Što se tiče susjednih naroda, fond riječi nam je toliko
zajednički da je praktično nerazlučiv. Upravo čitam nedavno
objavljen pozamašni roman cijenjenog kolege Milorada Popovića „Karnera“ pa se čisto zapanjim koliko mi naški zazvuči
neka riječ koju je on čuo na njegovom Lovćenu. Pa i ako nama
s jedne strane Lima neki oblik određene riječi zazvuči tamo
crnogorski, možda ne zazvuči tako i Bošnjaku s druge strane
Lima. A ovamo, ako nam postojeći pravopis bosanskoga (ja
Jul, 2013.
MIrsad Rastoder i Safet Sijarić u razgovoru
bih radije kazao bošnjačkoga) jezika ne dopušta da kažemo:
„Skupilo se tu dvades’ i petoro!“ no trebamo reći „petero“, mi
ne znamo više šta da radimo. Pitanje je i da li baš možemo
danas izgnati riječ „vazduh“ kao srpsku?... O odvojenom pisanju futura I („radit ću“ mjesto „radiću“), odnosno neslobodi da
pišem kao što govorim i čitam kako je napisano, strana imena
da bilježim naški, bez uplitanja ikseva i ipsilona... ne mogu
ni da pričam. Sve u svemu, molio bih današnje jezikoslovce i
standardizatore za više širokogrudosti i fleksibilnosti. Jer nam
ionako zna pri govoru i pisanju ponestati riječi...
Neko je već primijetio da su vaši romani i pripovjetke
poput bisera: nijesu obimni a izazivaju pažnju autentičnim
jezikom bihorskog i peštreskog područja, ali i temama koje
imaju široko značenje. Za razliku od Ćamila vi pripovijedanje svodite na sami znak, simboliku.
Istina je da izvanredni moj prezimenjak, kad hoće nešto
da napiše, rado uzima, kako i sam jednom reče, „veliku teku“,
hoće da je pred njim „široko“, ali opet, bogami, kod njega
nema praznog hoda! A o mom pripovijedanju ja... baš i ne bih
znao šta da kažem. Danas i pisca i čitaoca, rekao bih, melje
neki drugi mlin, pa ni jedan ni drugi ne nalazi tako lasno vremena ni snage za dugu priču i debele knjige, te i ova činjenica
možda, na svoj način, određuje moj postupak. Sad bi čovjek
htio da mu riječ bude udar groma! No pitanje je koliko današnji, svim i svačim smaran i mrcvaren duh može uistinu da po-
49
Kultura, obrazovanje, baština
stigne. Možda je rezultat, u poređenju s
ambicijom, zapravo smiješan!...
Poznato je da je 1998. vaš roman
Rod i dom, pod šifrom, dobio Soroševu nagradu, koja vam je oduzeta zbog
toga što nijeste iz BiH. Potom ste dva
puta osvojili prvu nagradu „Zija Dizdarević“ za pripovjetke, a prošle godine
i „Pero Ćamila Sijarića“ u Novom Pazaru. Prilikom uručenja zasluženog
priznanja vi ste rekli da bi vas trebalo
zapravo – kazniti. Zašto?
Zato što sam jedan neradnik! Toliko mi se toga nagomilalo nedovršenog,
nešto mi postalo i „Skadar na Bojani“,
a ja se samo žalim kako me ometa ovo
i ono (mada nije da me ne ometa). Ako
završavamo nešto davno započeto,
možda ne radimo više pod stvarnim
nabojem no zapravo po sjećanju na već
splasnuo naboj pa tako i snaga našeg
daljeg pripovijedanja može da splasne.
Nije dobro puštati da se posao hladi.
Po vašem tekstu snimljena je i
jedna radio drama. Šta bi se uskoro
još moglo pojaviti?
Da, nagrađena monodrama „Mislila sam da nešto znam“, izvedena iz teksta također nagradom ovjenčane pripovijesti „Žena s tromeđe“, emitovana je na
državnom radiju BiH. Sa mnogo suzdržane emocije, potresnu ispovijest jedne
majke iznosi vrsna glumica porijeklom s
našeg podneblja, Sanela Pepeljak (volio
bih da to čuju i slušaoci nekog radija u
Crnoj Gori). Pripovijest bi, računam, bila
pogodna i za pozorište! A šta bi se uskoro
moglo pojaviti... Jedan neobiman romančić pod naslovom „Brod na Bistrici“ upravo mi je podržan od strane crnogorskog
ministarstva kulture i to me obavezuje
da spomenuti tekst pustim, a radi se o
jednom našem krvavom a besmislenom
međuetničkom sukobu iz četrdesetih.
Podobro tipujem na taj naslov.
Mnogi vas smatraju jednim od
najznačajnijih savremenih pisaca bošnjačke književnosti, zbog književne
i tematske originalnosti, jer u svom
opusu tretirate život s graničnog područja između Crne Gore i Srbije,- Sandžaka sa svim naslagama patrijarhalnog i običajnog. Uz kolorit jezičkih
oriđinalnosti zanimljivo je da se u tri
romana, „Rod i dom“, „Udar orla“ i
„Glas divine“, bavite sudbinom žene
u vrlo surovim okolnostima. Šta vas je
motivisalo?
O ženi u patrijarhalnom društvu pisali su u nas mnogi, kako u vrijeme rea-
Safet Sijarić je rođen 1952. godine u Godijevu, Bijelo Polje, Sandžak. Osnovnu
školu pohađao je u rodnom Godijevu, na Sipanju i u Loznoj, a srednju u Novom
Pazaru i u Peći, a Filozofski fakultet – odsjek za opštu i komparativnu književnost u Sarajevu. Po završetku studija radio je kao bibliotekar, nastavnik jezika
u rodnom Godijevu, a najviše se kao novinar zadržao u Novom Pazaru. Danas
kao samostalni pisac, lektor i književni kritičar živi u Sarajevu. Objavio je više
knjiga, među kojima su naročitu pažnju privukli romani: Vučja gora, San o dragom kamenu (I-II), Rod i dom, Udar orla i Glas divine, Žena s tromede (pripovjetka). Od važnije književnih nagrada teba pomenuti: „Soroševu“ (naknadno
uskraćena iz formalnih razloga) iz 1998; “Bosanske riječi” (roman godine) i
nagrade za pripovjetku na susretima “Zije Dizdarevića” (prva-dvaput zaredom).
– Žiri književne nagrade “Pero Ćamila Sijarića” za 2012. godinu, u sastavu
Hasna Zilkić, novinar i publicista, dr. Redžep Škrijelj i Elijas Rebronja, profesor
književnosti i jezika, prilikom dodijele ove prestižne književne nagrade Safetu
Sijariću, zapisao je u obrazloženju.
„Možda je ova nagrada trebala doći i ranije književniku Safetu Sijariću, ali književni kritičari često ne daju najbolji sud o nečijoj književnosti. Ipak mišljenja
smo da je ovim, jednom književnom stvaraocu data mogućnost da nastavi sa
svojim izuzetnim stvaralaštvom i da će ovo za njega biti svojevrsno ohrabrenje
i podsticaj da nastavi svoju djelatnost još više i još bolje”.
50
Revija FORUM
lizma tako i kasnije, a najpoznatiji je roman „Nečista krv“ Bore Stankovića. Na
prvi pogled i ja se u pobrojanim djelima
zadržavam na istom pitanju, a na jedan
posredan način pokušavam se izraziti i
autobiografski, kao žena između roda i
doma raspet između Bihora u Crnoj Gori
gdje sam rođen, Novog Pazara u Srbiji
gdje sam ostavio najveći dio mladosti
i najviše srčanih prijatelja, i Sarajeva u
BiH koje sam zavolio još kao mlad student ali ni dan-danas u njemu da stanem na noge. Pa htio bih, onako alegorijski, ukazati i na sudbinu naciona, jer
danas je bošnjački čovjek uopšte, možda kao nikad, postao žrtva kojekakvih
manipulacija i transakcija, pri čemu se
s njim, baš kao sa ženom u patrijarhatu,
postupa kako drugi hoće, ne pitajući šta
bi on i kud ga srce vuče.
Završili ste Filozofski fakultet –
odsjek za opštu i komparativnu književnost u Sarajevu, gdje ste malo i
radili kao bibliotekar, potom ste se u
Novom Pazaru zaposlili kao novinar
a sada ste samostalni pisac, ali bez
ikakvog statusa u Crnoj Gori, kojoj pripadate i kojoj se često vraćate iz Sarajeva gdje ste zasnovali porodicu ali
nemate status državljanstva. Koliko
vam sve to stvara poteškoće?
Što nemam zasad nikakvog spisateljskog statusa u mojoj Crnoj Gori
to je prije svega zato što sam još od
završetka osnovne škole pustio da me
vjetar nosi uokolo. Istina, situacija je
bila takva da sam na dalje školovanje
morao tamo gdje je bilo bližnje rodbine (koja mi neće naplaćivati smještaj).
Inače, od rane mladosti ja se u više momenata pokušavam vratiti rodnoj grudi
no nikako ne uspijevam tu da se održim
duže. A želja mi je bila da okružim svijetom, vidim ponešto i nešto naučim ali
da se vratim, kao Šolohov svome Donu.
Ovako, između BiH koja nema nikakvih
obaveza prema meni i Crne Gore gdje
ne nalazim načina da se konačno zaustavim i skrasim, osjećam se kao nekad
u djetinjstvu kad bih zakoračio preko
lokve na putu pa ne mogu ni naprijed
ni nazad...
Jul, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Sto godina od rođenja Ćamila Sijarića
Pisac bez zavičaja
je pisac bez osnove
Ćamil Sijarić
„Sve što se ponese u životu,
neprocjenjive zasluge za to
imaju rodni kraj i djetinjstvo.
Žive u piscu do kraja života.
Ono što se upilo tamo, poslije
se razmotava u najčudnije
klupko sudbine. Svoje i tuđe. A
likovi žive na matrici sudbine“,
isticao je Ćamil Sijarić
BIOGRAFIJA
Piše: Kemal Musić
K
njige objavljene u našj zemlji i
knjige prevedene na strane jezike, sve je to moj zavičaj. Pisac
bez zavičaja je pisac bez osnove. Gnijezdo ptice je moj zavičaj. Kao da se sve
ovo ispililo iz gnijezda ptice. I sve je to
Bihor, a Bihor je čitav svijet, čitav moj
svijet – govorio je Ćamil Sijarić.
„Bože, koliko je priča ispričao Ćamil Sijarić. Koliko je krajeva oživio, koliko sudbina ljudskih doživio“, zapisao je
Velimir Milošević.
A Bihor, Bihorci i Dobrača, česma
šipovačka, bili su Ćamilova inspiracija.
Govorio je da u Bihoru ako prevrneš kamen, eto ti priče. A on je kao niko znao
pod kojim se kamenom nalaze najbolje
priče. One o Bihorcima. I one druge.
Svakakvih je priča Ćamil znao. I za te
priče iz Bihora, tačnije za roman „Bihorci“, Ćamil je dobio nagradu za najbolji
roman, koja je iznosila, tada nevjerovatnih, milion dinara.
„Kada je Ćamil dobio nagradu za
Bihorce, tada sam radio kao monter na
izgradnji rafinerije u Brodu. Krišom sam
pisao pjesme i krišom čitao novine, gore
negdje na montažnom sklopu, 33 metra visoko... Plata mi je bila 475 dinara,
a u tim novinama čitam da je pisac za
roman dobio milion. U našem životu nije
bilo knjiga, ali ovaj milion je podstakao
želju da vidim to čudo od romana... Gradilištem je počela da kola šala – Nije on
Ćamil, on je Ćamilion!“, zapisao je Duško Trifunović u knjizi Faruka Dizdarevića
„Ćamil gora razgovora“.
U Bihoru je, takođe, odjeknula viJul, 2013.
jest o tom Ćamilovom „ormanu“.
„Bihorci su roman o sebi primili kao
čudo. Zaprepastilo ih je to da je neko o
njima napisao knjigu i da je ta knjiga
otišla u svijet“, pričao je Ćamil. Govorio
je da uvijek teži da njegove priče budu
što bliže istini života i da što ljepše budu
ispričane.
„Sve što se ponese u životu, neprocjenjive zasluge za to imaju rodni kraj i
djetinjstvo. Žive u piscu do kraja života.
Ono što se upilo tamo, poslije se razmotava u najčudnije klupko sudbine. Svoje
i tuđe. A likovi žive na matrici sudbine“,
isticao je Sijarić.
Danas, nakon sto godina od rođenja ovog velikog pripovjedača, u Bihoru
se prepričavaju Ćamilove besjede, čitaju se njegove pripovjetke i romani. Pjesnici se okupljaju u biblioteci u Godijevu
koja nosi njegovo ime, živa i pisana riječ
traju, a Dobrača teče, samo ponekad,
kada je sunce, od nje bljesne zračak,
kao da zasvitka ogledalce onog đačeta koje se nekada umivalo na Dobrači
Ćamil Sijarić je rođen 18. decembra 1913. godine u selu
Šipovice kod Bijeloga Polja.
Osnovnu školu završio je u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom,
od 1927. do 1935. pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u
Skoplju iz koje je zbog političke
aktivnosti isključen. Školovanje
nastavlja u Vranju i u tamošnjoj
gimnaziji maturira 1936. Od
1936. godine studira pravo na
Beogradskom univerzitetu i diplomira 1940. godine. Pojedina
djela Ćamila Sijarića prevedena
su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski,
francuski, njemački, estonski i
mađarski jezik. Dobitnik je više
književnih nagrada i društvenih
priznanja, a bio je redovni član
ANUBiH i CANU Crne Gore i stalni član Matice srpske u Novom
Sadu. Ćamil Sijarić je umro 06.
decembra 1989. godine.
i presretalo žedne putnike koji su hodili
carskom džadom.
Ove godine, javna ustanova “Ratkovićeve večeri poezije” i Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, u
saradnji sa Ministarstvom kulture Crne
Gore i Opštinom Bijelo Polje obilježiće
stogodišnjicu rođenja Ćamila Sijarića.
U okviru obilježavanja ovog jubileja koji
će trajati tokom 2013. godine planirano
je, između ostalog, održavanje dvodnevnog naučnog skupa o književnom djelu
51
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
MERHABA MURATE
INICIJATIVA
„Jednom je Ćamil Sijarić rado prihvatio poziv za književno veče u Sjenici“, napisao je Ismet Rebronja u knjizi „Ćamil gora razgovora“. „Ja sam
vodio to književno veče. Ćamil je počeo da čita odlomak iz romana Kuću
kućom čine lastavice. Odjednom vrata zaškripaše. A onaj što je zakasnio
veli glasno:
- Merhaba ljudi! E, đe ste se zabili, jedva ve nađo.
Jedna grupa iz sale se diže i uglas povika:
- Merhaba, Murate! Hožđeldum, Murate...
A jedan dodade:
- A kako je Macan, tako ti se Boga?
Ćamil sklopi knjigu pa će:
- Merhaba, Murate! A Macanu majka, Belka, jel živa?
A Murat će:
- Živa, živa, kobili rep more, tako mi se Boga, more iščupat...
Kao voditelj više ništa nijesam mogao učinit. Ćamil je preuzeo binu.
Ćamil s bine, a publika iz sale. Povede se razgovor o konjima, o volovima, o
livadama, o njivama, o zatvorima, o švercu, o zemljoradničkim zadrugama...
Priča je dugo tekla. Na kraju Ćamil reče:
- A sad, pravo vašim kućama, i vašim ženama, hajd, alahimanet!
Organizacioni odbor za obilježavanje sto godina rođenja Ćamila Sijarića: predsjednik Faruk
Dizdarević i članovi Pavle Goranović, Mirsad Rastoder, Abaz Dizdarević, Derviš Beli Selhanović,
Bogić Rakočević, Kemal Musić i
Goran Bjelanović, pokrenuli su
inicijativu kod nadležnih organa
da se jedna ulica u Bijelom Polju
nazove imenom Ćamila Sijarića,
kao i da jedna škola dobije njegovo ime, kaže Dizdarević.
Ćamila Sijarića, dramatizacija romana
“Bihorci” po kojoj će biti urađena predstava, kao i dokumentarni film o ovom
velikom piscu. Direktor JU “Ratkovićeve
večeri poezije” Abaz Dizdarević kaže da
će obilježavanje jubileja „Sto godina od
Ćamilovog rođenja“ započeti u njegovom zavičaju, kod „Dobre vode“ u Šipovicama i zavičajnoj biblioteci „Ćamil Sijarić“ u Godijevu, prigodnom besjedom
o Sijariću, recitovanjem njegove poezije
i čitanjem odlomaka iz njegovih romana
i pripovjedaka.
- Dvodnevni naučni skup biće organizovan u Kući Rista Ratkovića, na kojem
će učestvovti dvadesetak najznačajnijih
imena u književnosti i književnoj kritici
Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Slovenije. Uz ovaj jubilej,
biće urađena dramatizaciju „Bihoraca“ i
dokumentarni film o Ćamilu Sijariću. Takođe, biće priređen i odštampan izbor
iz njegovih pripovjedaka, kao i knjiga
epskih pjesama koje je Sijarić zabilježio
od bihorskih guslara, a na kraju školske
2012/13. godine animiraće se direktori
bjelopoljskih osnovnih i srednjih škola
da odličnim učenicima kao nagradu
dodijele neko od djela Ćamila Sijarića.
Uz stogodišnjicu rođenja Ćamila Sija-
rića planiramo medijsku prezentaciju
njegovog imena i djela. Ove aktivnosti
bi trebalo da uključe novinske članke,
novinske, radio i TV reportaže o Ćamilu
Sijariću, feljton o njegovom životu i djelu u nekom od crnogorskih štampanih
medija, emisije iz kulture, vizuelizaciju
poezije i objavljivanje kritičkih tekstova
u časopisima za književnost i kulturu.
Sličnu medijsku kampanju pokušaćemo
da realizujemo i u Bosni i Hercegovini i
Srbiji, kaže Dizdarević.
U okviru obilježavanja stogodišnjice rođenja Ćamila Sijarića u bjelopoljskim školama biće organizovan po
jedan školski čas o ovom pripovjedaču,
a biće i raspisan nagradni konkurs na
temu Sijarićevog djela, dok će, u saradnji sa Muzejom književnosti iz Sarajeva,
biti organizovana dokumentarna izložba
o životu i djelu Ćamila Sijarića.
Susret kod Ćamilove česme
U okviru Festvala priče Zavičajne staze Bihor 2013, sto godina od rođenja
velikog književnika, biće obilježeno: -recitalom ,,Naši stari“ za koji je izbor, Sijarićevih stihova , priredio Faruk Dizdarević, -likovnom izložbom učenika osnovnih
škola na području Petnjice koji su slikali na temu „U Ćamilovom zavičaju“, i susretom kod Dobre vode u Šipovicama piševom rodnom mjestu. Na prošlogdišnjem
susretu kod Ćamilove česme o mitologemi Sijarićevog pripovijedanja besjedio je
Petar Arbutina iz Beograda a desetak književnika je govorilo svoje stihove.
Organizatori Zavičajnih staza, Centar za kulturu Bihor i Centar za seoski
razvoj iz Petnjice najavili su da će ovoga ljeta Susret kod Ćanmilove česme biti
organizovan 4.avgusta u Šipovicama. O Ćamilovom književnom opusu besjedit
će Faruk Dizdarević i Andrej Nikolaidis.Podstaknuti ovim inicijativama ,na Radiju Crne Gore emitovan je radio roman „Konak“,
koji je u produkciji Radija Bosne i Hercegovine snimljen 1976.godine.
52
Jul, 2013.
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
U susret novoj knjizi Refika Ličine, našeg pisca u Švedskoj
Povijest straha
od behara
Knjiga priča „Strah od behara“ živopisno govori o našim svjetovima, onima koji su prošli i onima koji će doći kad jednom više ne
bude nas, i možda više ne bude ni važno gdje smo bili rođeni i
gdje smo živjeli; kad ostane samo pripovijedanje, tekst na bijelom
papiru, uobličeni jezik, trajni biljeg onih što putuju da bi se vratili,
ili da bi odlutali, svejedno.
Piše: Ahmed BURIĆ
O
drastanje u gradu, pored blagodeti i manjkavosti civilizacije,
kulturnog napretka i naizgled
većeg broja prilika kako da čovjek
provede život, barem u naše vrijeme
i “mom” gradu – imalo je i jednu crtu
koja se nije smjela preći: ako si htio
biti “urban” i uvjeriti sebe i druge da
odrastaš u duhu progresa, prateći duh
vremena – morao si mrziti i pokazivati
prijezir prema svemu što je “seljačko.”
Čak iako su u taj prijezir spadali i tvoji
roditelji, ili njihovi roditelji, na vrijeme
se trebao stvoriti nekakav sigurnosni
sistem koji a priori odbija narodnu muziku s radija, ili se podsmijeva rođacima koji bi praznikom došli i u šarenim
zamotuljcima donijeli nešto darova sa
sela, kojima su, sasvim sigurno, htjeli
opravdati i kompenzirati svoj kratki boravak kod nas, u gradu, u gostima, i na
neki način svojom ljubavlju platiti svoj
kratki ostanak. Riječ “seljak” u našemu
svijetu i registru nije označavala dobrog
domaćina koji sa imanjem i znanjem,
čiji je kulturni krug jednako vrijedan,
a antropološki jednako zatvoren kao i
naš, nego zaumnog, na sve spremnog
i beskrupuloznog pojedinca koji je spreman učiniti ama baš sve da se popenje
uz stepenice probitka u tada već skoro
raspalom socijalističkom društvu.
Takav stav samo je pojačan kad su
se u našim životima pojavile SandžakliJul, 2013.
Ahmed Burić
je. Pokazivati prijezir prema njihovom
“plemenskom” načinu udruživanja i
tajno se “među svojima” izrugivati njihovu jeziku i oponašati ono čuveno “a
da no”, bio je skoro obavezan dio onoga što smo smatrali urbanim humorom
i životnim stilom, za koji ćemo kasnije
shvatiti da je lažan i pun predrasuda,
baš kao i društvo u kojem smo živjeli,
društvo koje će se raspasti s ratom,
nakon kojeg ni mi, ni ono što pišemo,
a ni Sandžaklije, ma šta se pod tim pojmom podrazumijevalo, nećemo biti isti.
Već potkraj osamdesetih nekima
od nas su se u život umiješale Sandžaklije, među njima smo našli prijatelje
i ljubavi, a zajednički interesi vodili su
nas i u zajedničke projekte: nikada
neću zaboraviti prvi sastanak oko revije “Sandžak” u sarajevskoj pizzeriji “La
Scala” gdje smo se oko ideje Senada
Pećanina okupili legendarni novinar
rahmetli Hamza Bakšić, te Mensur Muzurović i malenkost potpisnika. Stvar
je, tako, krenula tokom koji niko od
nas nije mogao pretpostaviti, baš kao
što čovjek nikada ne treba i ne može
s izvjesnošću tvrditi ili znati kako će
mu život izgledati od sutrašnjeg dana.
U to vrijeme smo polako počeli i odvajati kulturno nasljeđe od primitivizma,
shvaćati da su neki od pisaca koje smo
čitali kao tinejdžeri baš iz Sandžaka,
i da su neke od najljepših sevdalinki
nastale upravo tamo. I da prototip Sandžaklije nije zalizani vlasnik mercedesa
koji u Sarajevu kupuje radnju na lokaciji u centru grada i gleda da se uvali
negdje oko “pratnje” Alije Izetbegovića,
nego da u tamošnjim čaršijama žive
ljudi s problemima kakvi su i naši, u
nečemu veći, a u nečemu manji, da se
tamošnje čajdžije, kujundžije, pekari ili
pjesnici – ama baš ni po čemu ne razlikuju od nas. Da tamo, kao i svuda,
ima i gadova i sjajnih, fantastičnih ljudi,
i onoga što svaki grad ili mjesto neumitno pokupi u sebe i zauvijek živi s tim.
To je, dakako, sirotinja. Sve predrasude
o, recimo, Jevrejima kao o neprikosnovenim vladarima svijeta koji ovom malom planetom upravljaju prema nekim
nevidljivim zakonima i teorijama zavjere, padaju u vodu kad upoznate živog
čovjeka ili ženu koji su u Pariz ili London pobjegli od pogroma, čuvajući živu
glavu, najčešće bez ijednog zavežljaja,
53
Kultura, obrazovanje, baština
preko noći ostavivši sve što su negdje
imali, ako je tamo odakle su došli ičega, uopće, i bilo. Svaki svijet ima svoju
tugu, a svaki narod svoju sirotinju, i one
su kad se stvar racionalno pogleda u
suštini iste, s onim malim razlikama,
koje uostalom i stvaraju onu razliku
koju Sigmund Freud naziva narcizmom.
A narcizam od nacizma, barem u leksičkom smislu, dijeli samo jedno slovo.
S tim i takvim predrasudama valja
se boriti svakom čovjeku, a ponajviše
piscu kojem je alat - jezik, “kuća bitka”,
taj (ne)pouzdani saveznik ljudske historije. Jedna od nesreća ljudskoga roda,
a malih kultura pogotovo, jeste u tome
što će ama baš svako živo čeljade koje
se nečim bavi biti uspoređivano: tako
je, ponajprije, s piscima, pa tako mi iz
Bosne “imamo” Andrića i Selimovića,
“oni” iz Crne Gore Njegoša i Bulatovića (i Mihajla Lalića) a “oni” iz Sandžaka Ćamila Sijarića i Avda Međedovića.
Muka s tim je što dobri pisci svojim djelom i jezikom nadilaze državne granice,
pa nas eto opet na početku. Druga je,
opet, muka to što svi ti pisci teško da
će završiti u jednoj antologiji, gdje bi
im po nekoj pravdi i bilo mjesto. Jer,
ko recimo, Mirku Kovaču može odreći
da je, pored toga što je svjetski format,
može odreći da je hrvatski, a ponajprije
hercegovački pisac, jer je to njegov maternji jezik, a to je, valjda, jedini zavičaj
koji pisac može imati!?
Upravo tu, u jeziku granice, kriju se
i magija i talent Refika Ličine, kojeg su
čitaoci, uglavnom, upoznali kao odličnog
pjesnika i prevodioca i koji se u zrelom
stvaralačkom dobu pojavljuje sa svojom
sedmom knjigom, Strah od behara.
“Varen” i “pečen” u poeziji, višestruko
nagrađivan i prevođen, Ličina se okušavao u prozi (Staklenici, Dani u Valhali) ali
nikada tako jako i čisto, i iskreno, reklo
bi se. Ličina je, dakle, primarno bio pjesnik neko ko oko svojih ideja velemajstorski, poput umjetnika-zanatlija što su
radili kraljevsko srebro, veze stihove. Bio
i ostao, jer je i ovu knjigu utkano toliko
poetskoga, da se nemoguće otrgnuti
misli da je Strah od behara, mogla biti i
poema, i da ona to jeste, barem onoliko
koliko je to prozni tekst.
54
Revija FORUM
U produkciji NVO Centra za kulturu - Bihor - Petnjica i su-izdavača OKF Cetinje, u pripremi je knjiga novela Refika Ličine, književnika koji je domaćoj i međunarodnioj javnosti poznat, prvenstveno kao pjesnik i prvodilac.
Rođen je u Radmancima, Opština Petnjica, stasavao u Novom Pazaru, a
od početka devedesetih živi i radi u Švedskoj. Biće to prva knjiga ovog,
međunarodno poznatog, pjesnika, prevodioca i pripovjedača objavljena u
Crnoj Gori. Iste Refikove priče, do kraja godine biće objavljene i na švedskom. Tim povodom na tamošnjem portalu /www. bocus.com/ za kulturu
je, između ostalog, konstatovano.
„Zbirka novela sa Balkana.
Malo ko može poput pjesnika Refika Ličine opisati obične ljude i njihovo
preživljavanje usred ratnog požara i pritiska. On nas prisiljava da osjetimo
strah u zraku i u isto vrijeme miris šipuraka i oraha koji dozrijevaju.”
Hokan Olsson.
Ali, ona je i drama. Drama jednog
prostora iz kojeg su ljudi sistematski
tjerani, o čemu njihova okolina nije htjela znati ništa. I drama čovjeka “pogrešnog” imena koji zbog “pogrešnih” knjiga, i valjda “pogrešnog” odnosa prema
životu uopće, pa i prema književnosti,
biva pritjeran uza zid, otpušten i odbačen, u jednu daleku kulturu i jedan novi
svijet, koji će sasvim sigurno, biti opisan u njegovim tekstovima, istim onim
fantastičnim i strašnim jezikom kojim
opisuje mjesto koje je ostavio. Ličinine
slike Novog Pazara, Bihora, metohijske
ravnice, Peštera, drukčije su od onih
koje smo navikli čitati i gledati, jer su
pisane rukom Nekoga ko je otišao, i
koga je strah ponovo vidjeti behar, koji
cvate na osušenim granama za one
koji su otišli da bi se vratili, da još vide
stari kraj, i tu konačno zatvore vječiti
krug ponavljanja života i smrti. U tom
smislu, pisac Refik Ličina nije upao u
onu zamku koju je jednom sjajno definirao Nabokov, da je problem slike
svijeta dijaspore, zapravo, problem kovanja lažne slike zemlje u koju su ostavili. Slijedeći tu misao, problem pisanja
tzv. zavičajne književnosti, najčešće je
u tome što pisac gleda u zemlju, što je
ona njegov najvažniji predmet, subjekt,
i što on(a) kopajući po njoj traži temu
i razlog svog pisanja. Ličinin diskurs u
ovoj knjizi je pogled pravo, s distance,
on vlastitu dramu bivanja pokušava
razriješiti lirskim, i objektivizirajućim
literarnim sredstvima. U takvom se pro-
cesu nerijetko dogodi da se oko i duša
pripovjedača, dignu iznad svakodnevnog pogleda i odozgo, s neke nebeske
ravni, ispišu neke od ponajboljih redova
koje smo u recentnoj prozi imali priliku
čitati. Knjiga o strahu od behara na najživlji mogući način govori o našim svjetovima, onima koji su prošli i onima koji
će doći kad jednom više ne bude nas, i
možda više ne bude ni važno gdje smo
bili rođeni i gdje smo živjeli. Kad ostane
samo pripovijedanje, tekst na bijelom
papiru, uobličeni jezik, trajni biljeg onih
što putuju da bi se vratili, ili da bi odlutali, svejedno. U tom smislu, u ovoj se
knjizi mogu naći tragovi mogućih uzora
– Kiša, kojeg se citira, ali u jednom smislu i Crnjanskog, barem prema ovom
osjećanju, koji je u svoje prozne tekstove ponajbolje utkavao poetske pasaže,
na kojima bi, sigurno, pozavidio i neki
slavom ovjenčan “svjetski” pisac.
Jedan takav jednom je napisao
da u ne više od desetak kilometara
vazdušne linije u nahijama oko Bijelog
Polja rođena tri velika pisca: to su, bez
obzira na razlike u njihovim pismima i
ponašanjima, Ćamil Sijarić, Miodrag
Bulatović i Marko Vešović. Ovdje neću
pogriješiti ako kažem da svi mi skupa,
pod ovim svodom, imamo još jednog Refika Ličinu.
Strah od behara je mikrohrurgija
povijesti jednog mjesta i barem jedne
ljudske egzistencije koju nećete ispustiti kada uđete u prekrasni i surovi svijet njezinih likova. Pa, prijatno čitanje.
Jul, 2013.
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Nova knjiga Envera Muratovića IZA MENE
Ni rođenoj pjesmi se
više ne može vjerovati
Enver Muratović: IZA MENE
(izbor iz poezije 1996–2013)
U osnovi njegovog pjesničkog osjećanja svijeta je briga za bližnjeg, za čovjeka... Čak i njegov
„obračun“ sa svijetom jeste tih. Ali i bolan, upečatljiv. Njegova je poezija, u stvari, vjerno
oslikavanje onog što nam se dešava ili onog što nam se već desilo, a da to i ne znamo, ili da
nečije duše nose iste te patnje. I dobro je što Enver u svemu čuva tu začuđenost nad svijetom
Piše: Pavle Goranović
N
aoko škrta na riječima,
mnogo nam kazuje poezija
Envera Muratovića. Bez viška kazivanja i s neoborivom vjerom
u stih, nastupa ovaj pjesnik, kao iz
prikrajka, ali pravo u srž pjesništva.
Istinski čitaoci poezije sigurno su
se zaželjeli ovakvih stihova, gdje se
ritam ostvaruje svedenim, istančanim iskazima i koji energiju crpe iz
onih tema koje su danas uglavnom
skrajnute. Otuda moramo nazvati
veoma hrabrom Muratovićevu pjesničku avanturu. U njoj ima mjesta
za nepravedno zaboravljene motive. Recimo, za prirodu s kojom se
često današnji čovjek i pjesnik mimoilaze, ali kojom se i danas objašnjava to nesavršeno biće. Tu je, naravno, ključna pozicija pjesnika u
svijetu, tog usamljenika nenaviknutog na razna ispoljavanja surove
okoline, bez obzira na doba u kome
saučestvuje.
U tim jezgrovitim, potpuno nenametljivim zapisima, Muratović
nastoji dostići pjesničku mudrost
Jul, 2013.
koju dijeli sa bližnjima. Zato se
uglavnom i oslanja na „starinske“
književne forme, kojima nalazi
aktuelnost pjevajući o onom što
nikada ne može biti prevaziđeno.
U tako postavljenom kosmosu, osnova može biti haiku, ali haiku je
na neki način prisutan i u sonetu,
između njegovih savršenih granica, među svim kazivanjima autora
knjige Iza mene.
Jasno je da je Enver Muratović
odabrao teži put. Izuzet od pomodnih tokova, povučen u osamu stvaralaštva, posvećen zavičaju kome
se pjesnik uvijek vraća. Nikad otuđen od poezije, bavi se sudbinom
čovjeka koga poznaje, onoga koji
mu je po mnogo čemu – blizu. Pjesnikovo je da posmatra, da osjeća
i da prevodi. Od onog što vidi, što
osjeća i što pamti, on gradi pouzdane zapise, koji nas vraćaju blagim poetskim tonovima. A oni, na
sreću, ipak ne zastarijevaju.
Muratović zna i osjeća da je
jesen njegovo doba, jer kako piše
jedan od prvih i posljednjih crnogorskih lirika Leso Ivanović – „Svako nosi sobom svoju jesen“. Svoja
godišnja doba, Muratović nosi kao
dar i teret koji nikog ne opterećuje.
I živi poeziju. Živi je kao sjenku.
Na jednom mjestu, u ovom
izboru koji bi, zacijelo, mogao biti
i drugačiji, Muratović poručuje da
je pjesma njegova „puna vode“.
Civilizacije se po vodama poznaju. Poznaju se i poetike. Voda je
njegova, njegova pjesma – puna
zavičaja. Ibar protiče ovim proživljenim redovima. Ono što je Lim za
Ratkovića, to je Muratoviću – Ibar.
Samo, kao da nekako teče tiše, ali
uvijek mu je u duši i u venama.
Enver Muratović nije pjesnik
eksperimenta, nije pjesnik koji
ulazi u polemiku sa okruženjem.
Sâmo otiskivanje ka stihu, uspostavljanje je dijaloga sa svijetom.
Jednog nepravednog dijaloga u
kome je pjesnik – uvijek gubitnik.
Pa i sâmim rođenjem. „Bliži kraju
no početku“, uvijek smo, pjesnici.
Tako kazuje Muratović, bez težnje
da se odrekne nekad i nimalo lagodnog tereta pjesništva, niti ogrtača zavičaja. U osnovi njegovog
pjesničkog osjećanja svijeta je briga za bližnjeg, za čovjeka... Čak i
njegov „obračun“ sa svijetom jeste
tih. Ali i bolan, upečatljiv. Njegova
je poezija, u stvari, vjerno oslikavanje onog što nam se dešava ili
onog što nam se već desilo, a da to
i ne znamo, ili da nečije duše nose
iste te patnje. I dobro je što Enver
u svemu čuva tu začuđenost nad
svijetom. Kao kod Ervina Jahića u
izvrsnoj knjizi Kristali Afganistana:
55
Kultura, obrazovanje, baština
„... duša se uznemiri kad pomisli
/ da je uzaludnost njezin cilj“. A
kako bi drugačije?
Pjesnici su, dakle, uvijek obilježeni; oni uvijek drugačije razgovaraju sa stvarnošću. Isto tako,
oni se rađaju sa drugačijim nasljeđem. U svijetu gdje se nekad
čini da je sve postavljeno „naopako“, pjesnik djeluje kao stranac,
kao gost. Zato i traži srodnost sa
prirodom, sa rijekom, sa danima
izgubljenim i nestalim, sa sjetnim
sudbinama života koji je uvijek –
sjećanje. Među odrednicama tog
poetskog registra vrijedi tražiti
suštinu poetike Envera Muratovića. On osjeća da se nalazi među
onima koji su prozvani ili odabrani da strijepe nad svijetom oko
sebe. S istančanim osjećajem,
njegovi stihovi dodiruju sudbine
običnih, bave se tim „malim smrtnim stvarima“ koje su svijet sav.
Zato je svaki stih ove knjige nalik
drhtaju. Jer, ne može pjesnik u
56
svom traganju za sobom, zapostaviti sve ono što mu je blisko, ljude,
prostore, duhovnost i sl. Takva bi
poezija bila tek „prazan puteljak“.
A Muratovićeva poezija nije prazna džada, nego je dunjaluk prepun priča o živima i mrtvima, u
kome je pjesnik onaj posmatrač
i zapisivač, što iz sjene stvara i
boluje. Onaj koji istrajno, uprkos
svemu, ćuti jednu pjesmu. I pokazuje način kako u svemu može
da stanuje pjesma. Kao da jednu
te istu pjesmu pjeva Enver Muratović. Zapitan i pomiren, on traži
kuću svoju, a zna da je izvan jezia
ne može, niti hoće naći. Pri tome,
svima nam nameće pitanje: što je
čovjek? Danas, kad se „ni rođenoj
pjesmi više ne može vjerovati...“
Traži on nepoznate zemlje u ljudima, sa nama dijeli znane mu sudbine. Jezgrovita su to kazivanja
koja poprimaju nekad i antologijske tonove kao u pjesmi „Zidar“.
Da upoznamo i ne zaboravimo
Revija FORUM
onaj osjećaj ozidan riječima: „Iz
svake knjige javljaš se ćutke“.
Sjetiće se čitalac ove po mnogo čemu čiste poezije u ona jutra
kada „miriše odsutnost“. I onog
iznenadnog zajedništva sudbinâ
živih i otišlih.
Muratović se, kako rekosmo,
u izboru Iza mene iskazuje kao
čuvar pjesničkog jezika, ali i kao
zaštitnik starih pjesničkih tema i
formi. Dobro on zna da svaka poezija iz tišine nastaje. Zbližimo se
onda s tom tišinom i podržimo pjesnika u svom plemenitom i vrijednom naumu. Ne zaboravimo da je
on odabrao skrajnutu poziciju koja
pjesniku odlično pristaje. Čitajući
ovaj rukopis, sjetimo se i naslova
jedne knjige velikog haiku pjesnika Macua Baša Uska staza ka dalekom sjeveru. Onda, obrnimo taj
redosljed i pronađimo nešto širu
stazu ka sjeveru koji nam zahvaljujući pjesnicima poput Muratovića
nikad ne može biti daleko.
Jul, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Gost „Foruma“: Edin Urjan Kukavica, šejh, autor tri romana
Slijedimo načela
duhovnog viteštva
Edin Urjan Kukavica
Kao derviš, odnosno čovjek
koji traga za izravnim i
osobnim osvjedočenjem
razloga i svrhe svoga boravka
na ovome svijetu, rezultate
svoje duhovne potrage
pretočio sam u riječi i ispisao
u romanima koji se zovu
„Prvorođeni Dun’ja“, „Beš“ i
„Vjernik“, te su oni, ustvari,
postali moji odgovori na tri
temeljna zahtjeva/potrebe
čovjekovog duhovnog razvoja:
tražiti, naći i biti.
Nemojte zbog toga što ste
Bošnjaci zaboraviti da ste i
Crnogorci, ta zemlja je i vaša
zemlja, tom zemljom – Crnom
Gorom – zaduženi ste gotovo
jednako koliko i vjerom, ne
odričite se ničega što vam
je dato, nijednog dijela ni
segmenta svoga identiteta.
Razgovarao: Mirsad Rastoder
U
Podgorici je krajem aprila
promovisan roman „Vjernik“
autora Edina Urjana Kukavice. Autor je, potom, održao predavanja u Podgorici i Baru na temu „Duhovno viteštvo“. Urjan je Šejh tarikata nakšibendijjskog reda u Sarajevu,
pisac i prevodilac, kolumnist i esejist,
autor tri romana, i brojnih djela iz domena islamske duhovnosti.
Jul, 2013.
57
Kultura, obrazovanje, baština
Gospodine Urjan, šta je suštinska poenta trećeg romana iz trilogije vaših djela u kojoj se potencira
vjekovno pitanje odnosa čovjeka sa
sobom i onim što je izvan njegovih
moći?
To je, u stvari, neformalna trilogija koja nije ni početa s tom namjerom,
nego se taj trilogijski kontekst doslovno ukazao po završetku romana Vjernik. Na tu su mi činjenicu pažnju skrenuli moji prijatelji, književnici Isnam
Taljić i prof. dr. Zilhad Ključanin, neprestalno tvrdeći da u svakom mom
romanu objektivno ima materijala
za najmanje dva ili tri romana, čemu
sam se ja uporno protivio braneći se
da je ustvari riječ samo o složenoj romanesknoj priči koja ima svoje književno opravdanje. Nakon svojevrsne
mentalne inspekcije uvidio sam da
smo svi u pravu; kako god romani
predstavljaju zasebne cjeline, oni su i
odgovori na tri temeljna zahtjeva/potrebe čovjekovog duhovnog razvoja:
tražiti, naći i biti.
Kao derviš, odnosno čovjek koji
traga za izravnim i osobnim osvjedočenjem razloga i svrhe svoga boravka na
ovome svijetu, rezultate svoje duhovne
potrage pretočio sam u riječi i ispisao
u romanima koji se zovu Prvorođeni
Dun’ja, Beš i Vjernik, te su oni, ustvari,
postali moji odgovori na spomenuta tri
pitanja. Naime, prvi roman je traganje,
drugi nalaženje, a treći postajanje vlastiti prvi šart i rezultat traganja. Zvuči
složeno, i jeste kad čovjek cijelu priču
posmatra izvana, ali se, u stvari, radi
o mome odgovoru na pitanja koja je
moj Gospodar meni mnome postavio:
šta sam, ko sam i zašto sam. Kad se
čovjek tako kontekstualizira život na
ovome svijetu postaje, jedna prilično
ugodna epizoda njegovoga ukupnog
postojanja od ezela do ahireta, u kojoj
je čovjek samo putnik – kad se pronađe, postaje hodočasnik – na putu
samoostvarenja od ljudskog bića do
Čovjeka.
58
Revija FORUM
Hasan Pepić
Biografija
Edin Urjan Kukavica je rođen u Sarajevu 1967. godine. Studirao je novinarstvo, politikologiju i historiju u Sarajevu, Kuala Lumpuru (Malezija),
Rimu (Italija), Ženevi (Švajcarska). Period od 1992. do 2000. proveo u
Armiji Republike Bosne i Hercegovine.
Nekoliko godina pohađa predavanja iz fikha, akaida, kur’anske logike i filozofije, hadisa i tefsira kod šejh Ekbar Ejdija, a zatim biva pozvan u blizinu Sejjida šejh Mesud-ef. Hadžimejlića. Bejat daje 2001. godine; 2006.
promoviran je u vekila, a 2008. u šejha tarikat-i nakšibendijje-husejnijje;
2009. godine prima hilafet tarikat-i rifa’ijje-sejadijje, te još jedan hilafet
tarikat-i nakšibendijje sa ruku Sejjida šejha Husejna Dža’fera Tajjara.
Član je The Muhyiddin Ibn ‘Arabi Society od 2011. godine, urednik je
izdavačke djelatnosti UG “Nakšibendijska tekija Mejtaš”, Sarajevo, član
je redakcije časopisa KDBH “Preporod” iz Zagreba, Hrvatska, “Behar”,
kolumnist dnevne novine “Avaz”, Sarajevo, a tekstove objavljuje i u glasilu Kulturnog centra IR Iran “Beharistan” i nekim drugim periodičnim
časopisima u Bosni i Hercegovini. Predsjednik je Udruženja građana i
Fondacije “Urjan-dede”, koja se bavi očuvanjem tradicionalnih vjerskih i
kulturnih vrijednosti, te istraživanjem, zaštitom i očuvanjem spomenika
materijalne i nematerijalne kulture Bošnjaka i bosanskih muslimana u
Bosni i Hercegovini.
Edin Urjan Kukavica je pisac i prevodilac, kolumnist i esejist, autor tri
romana, nekolicine objavljenih autorskih djela iz domena islamske duhovnosti (tesavvufa, futuvveta, tarikata), historiografije, te nekolicine
prijevoda, uglavnom tesavvufske i filozofske literature, od kojih su neki
uvršteni na UNESCO-vu listu prijevoda, a napisao je i veliki broj tekstova.
Još nekoliko njegovih romana, autorskih djela i knjiga prijevoda čeka na
objavljivanje.
U savremenom bitisanju akcentuje se pravo jedinke, ali ostvarenje
tog prava itekako zavisi od duhovnog viteštva na koje su ljudi, čini mi
se dobrano zaboravili. Da li iz njega
proizilazi i svako drugo viteštvo, tolerancija, poštovanje partnera, protivnika, poštovanje drugoga i sebe?
Pravo jedinke kako ga definira
čovjek i ono što je čovjeku stvorenjski
određeno načelno imaju veoma malo
dodirnih tačaka. Čovjekom definirana
prava uglavnom se tiču ovoga svijeta,
uprkos općoj svijesti o njegovoj privremenosti i prolaznosti, a Bog, Uzvišeni,
je čovjeka stvorio za vječnost. Te dvije
dimenzije dodiruju se u ovom kratkom
periodu življenja na ovom svijetu, ali
opet ne kako ih vidi čovjek, nego kako
ih vidi Bog, to jest, drugim riječima,
savremeni čovjek svoja prava temelji
na prividu vlastite neovisnosti, a tradicionalni čovjek/vjernik na svijesti
o vlastitoj ultimativnoj ovisnosti. Da
pojednostavim, čovjekom definirana
prava svode se na okolnosti življenja, materijalno i socijalno stanje te
neke nagonske, instinktivne potrebe,
a stvorenjski definirana prava više se
odnose na duhovnu stranu čovjekovog bića, za koju u svjetovnim okvirima ima malo mjesta. I, u glavnom u
najvećem broju slučajeva ta se konceptualna razlika definira sukobom
Jul, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
između materijalnog i duhovnog, ili,
ako hoćete, između profanog i svetog
u čovjeku. Duhovnim viteštvom uspostavlja se ravnoteža obje stvorenjske
cjeline u čovjeku, ostvaruje mir između izvanjskog i unutarnjeg, vidljivog i
nevidljivog, materijalnog i duhovnog, i
to, gotovo isključivo poštivanjem dva
temeljna pravila: prvog, „izvana sa
svijetom, iznutra sa Bogom“, i drugog,
„moja prava prestaju tamo gdje tuđa
počinju“. Time se uspostavlja red, prije svega unutarnji, u jedinki, a potom
i u njenom okruženju. Nije teško dokučiti da svaki nered počinje narušavanjem ova dva jednostavna pravila.
najviše za sebe mogu učiniti, moglo bi
se postaviti pitanje Božije pravednosti.
Kako je Božija pravednost savršena,
dakle neupitna, nedvojbeno je jasno
da su naše okolnosti i životno okruženje u potpunosti u skladu sa našim
stvaranjem. Naše vrijeme i mjesto jedino su – dakle, idealno – vrijeme u kojem smo i mjesto na kojem smo trebali
doći na ovaj svijet. Samo u ovom vremenu i mjestu možemo se samoostvariti i samorealizirati i posvjedočiti ili, ne
daj Bože, zanijekati Božije postojanje
i Njemu, Uzvišenom, se pokoriti kao
pravi robovi. A to je jedini razlog našeg
dolaska na ovaj svijet.
Vi znate da su u Crnoj Gori
odavno proklamovani etički princi
koji žive u ponašanju rijetkih. Ipak,
na čemu bi valjalo graditi savremene
primjere čojstva i junaštva?
Isključivo na pravilima, načelima
i obrascima duhovnog viteštva. Da se
podsjetimo, čojstvo je, rekao je Imam
Ali (s.a.), „željeti drugima ono što želite sebi“, junaštvo je „ne zaštiti sebe
od drugih, nego druge od sebe“; kada
se ovim dvjema osobinama doda i plemenitost, odnosno „potrebama drugih
dati prednost nad vlastitim“, čovjek
postaje vitez, ne samo duhovni, nego
se njegovo viteštvo manifestira u svakom domenu i segmentu njegovog življenja. Pretpostavljam da ćete reći da
je to danas teško ili gotovo nemoguće,
ali imajte na umu da se uvjeti našeg
življenja nimalo ne razlikuju od uvjeta
u kojima su živjeli naši preci; njihovo
vrijeme i okolnosti bile su prilagođenje
njihovom habitusu te, premda nama
možda izgleda da je nešto u njihovom
vremenu bilo lakše ili teže nego što je
to nama danas, vjerujte da je intenzitet
i lahkog i teškog potpuno isti. Da nije
tako, da je ljudima nekog vremena lakše ili teže nego ljudima nekog drugog
vremena, odnosno da ljudi nisu stvoreni i spušteni u ovaj svijet u pravo vrijeme i na pravom mjestu, kada i gdje
Novi Reisu’l-ulema IZ u BiH je
uspostavio fleksibilniju komunikaciju sa tarikatima u BiH. Je li to znak
misionarske saradnje za višestruko
značajnu dobrobit?
Želim vjerovati i vjerujem da jeste. Nisam imao čast upoznati reisa
Kavazovića, nisam siguran ni da zna
za mene, ali sam svoja razmišljanja o
njegovoj funkciji i misiji ispisao u kolumni objavljenoj u najtiražnijoj dnevnoj
novini u BiH, Dnevnom avazu, koji su
tekst rezimirali u uredničkom naslovu „Od reisa Kavazovića ovisi kako
će ga historija upamtiti“. U najkraćim
crtama, uprkos činjenici da je naslijedio izuzetno teško stanje ne samo u
Rijasetu IZ u BiH nego i u islamskoj
zajednici u cjelini, ono što su svi reisi
prije reisa Kavazovića odbijali priznati,
ili su to pak nevoljko i u tajnosti činili
potkraj svojih mandata, gospodin Kavazović je učinio na svojoj menšuri i
u jednom od prvih intervjua datih medijima. Naime, poznato Vam je da su
menšuri reisa Kavazovića prvi put u
historiji prisustvovali šejhovi tarikata
u Bosni i Hercegovini, da su povodom
menšure derviški horovi izveli kaside u
kojima se nedvojbeno govori o suštini
dervišluka, odnosno odnosu između
šejha i derviša, te da je on u intervjuu
za FENA-u nedvosmisleno rekao da je
Jul, 2013.
duhovnost – tesavvuf – sama suština
i srce islama. Osim toga, mi imamo
vlastiti, neovisni pravni okvir, Tarikatski centar, tarikati u BiH sada umjesto
toleriranja njihovog postojanja, uživaju punu slobodu, a izmjenama Ustava
IZ bit će im zajamčena potpuna autonomija djelovanja; to je, mislim, više
nego sve čime se tarikati u ostatku
svijeta mogu pohvaliti. U tom smislu
reis Kavazović uživa našu potpunu
podršku u svim svojim do sada pokrenutim i naznačenim aktivnostima, te
može računati na našu pomoć.
Na osnovu saznanja i neposredne komunikacije u Crnoj Gori šta biste savjetovali Bošnjacima i drugim
ljudima?
Kakav savjet može dati čovjek i
sam potreban savjeta? Vidio sam da
su Crnogorci i Bošnjaci u Crnoj Gori
čestiti ljudi, puni golemoga dobra koje
potiskuju u sebi, spremni da daju više
nego što su spremni da traže, te da su
željni znanja i učenja što je, po mom
skromnom mišljenju, najbolja osobina koju jedan čovjek može imati. Vidio
sam da je Islamska zajednica Crne
Gore mlada po starosti njenih prvaka
i predvodnika od reisa Fejzića naniže.
Uprkos mladosti vidio sam da je riječ
o ozbiljnim i zrelim ljudima spremnim
da preuzmu i ponesu historijsku odgovornost za sadašnjost i budućnost
i naroda i zemlje. Stoga, ako mogu nešto savjetovati, onda bi to bilo: nemojte zbog toga što ste Bošnjaci zaboraviti da ste i Crnogorci, ta zemlja je i vaša
zemlja, tom zemljom – Crnom Gorom
– zaduženi ste gotovo jednako koliko i
vjerom, ne odričite se ničega što vam
je dato, nijednog dijela ni segmenta
svoga identiteta, budite i Crnogorci, i
Bošnjaci, i muslimani. I, učite, radite,
mijenjajte sebe da bi Gospodar svjetova promijenio i popravio stanje oko
vas, a „trud vaš vidjet će Allah, i Njegov poslanik, i Njegovi odabrani robovi“; bolje od toga ne može.
59
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Arhitektura
Komšiji treba sačuvati
vidik na rijeku
Razvoj arhitektonske teorije i prakse na prostorima Balkana u doba Otomanske imperije u oblasti individualnog stanovanja i organizaciji i uredjenju naselja sublimira –
prirodni prostor, prostor kulture, socijalni prostor i lični prostor čovjeka.
„Ovaj rad je saopšten na Međunarodnom naučnom skupu 100 GODINA OD ODLASKA
OSMANLIJA SA BALKANA (1912/3/ - 2012/3) koji je održan u Podgorici od 12-15. oktobra, pod naslovom „Okupacija ili civilizacija?”
Piše: Mr. arh. Sahret Hajdarpašić
S
avremeni socium Balkana, uključujući i postjugoslovenski
prostor, karakteriše se stanjem prelaznosti, radikalne smjene
vrijedonosnih orijentira, drobljenjem
životnog prostora na mnoštvo samodovoljnih podcjelina.
Ne tako slučajno, poslednjih godina govorimo o postjugoslovenskom
prostoru, pri tom ne misleći samo na
geografske odrednice tog prostora,
već više na kulturno-psihološke faktore i zajedničke imenitelje. Jedan
dobar dio ovih faktora i imenitelja
nastao je u doba vladavine Osmanlijskog carstva na ovim prostorima.
Arhitektura i urbanizam u sebi
prožimaju značajan broj ovih faktora
i imenitelja, koji su realno sagledivi
kroz ukupno bogato nasljeđe koje je
osmanlijska epoha u svom djelovanju
kroz arhitekturu i urbanizam ostavila
na ovim prostorima. Ozbiljan naučni
pristup kroz uvođenje principa osmišljavanja i profesionalnog osvajanja
fizičkog-realnog prostora, gdje se
perceptualni prostor, javlja kao polazište ili osnov, a njegov međuodnos
sa konceptualnim i estetskim prostorom nadgradnjom i konačnim ciljem,
govori nam o civilizacijskim dostignućima ove epohe i kvalitetu njenog
djelovanja.
60
Prostor uslovljava ne samo fizičku evoluciju naroda, već i njegov
mentalni odnos prema svijetu koji ga
okružuje. Pogled čovjeka na svijet,
pored ostalog, zavisi i od prostora u
kojem živi. Životni prostor, koji je individualan za svakog čovjeka, može
da se širi i sužava, otvara i zatvara,
izoluje se i postoji autonomno. U njegovoj strukturi ogledaju se sve sfere
čovjekovog života, kako bio psiho
- duhovne suštine, tako i različiti načini međudejstva sa svijetom koji ga
okružuje.
Životni prostor tako sublimira –
prirodni prostor, prostor kulture, socijalni prostor i lični prostor čovjeka.
Na nivou jedne društvene zajednice
ovo prelazi u konglomerat međuodnosa, koji životni prostor zajednice,
individue i individua u njoj uvećava
i usložnjava, čime se stvaraju nove
vrijednosti u prirodnom, kulturnom,
socijalnom prostoru, kao i u ličnom
prostoru čovjeka.
Sagledavajući sav konglomerat međuodnosa koji se javljao u
društvenim zajednicama na polju
urbanog i arhitektonskog uređenja
naselja-gradova-kasaba-šehera, u
periodu osmanske vladavine na ovim
prostorima, uočavaju se mnoge kvalitativne novine, kako u prirodnom-fizičkom prostoru, tako i u kulturnom i
socijalnom prostoru:
• Naselja-gradovi, dobijaju
otvorenost i rasprostiru se saglasno
izabranom prirodnom kontekstu,
uvažavajući njegovu geomorfološku
osobenost reljefa, klimatske karakteristike, dendrologiju, blizinu i prirodu vodenih resursa. Posvjećuje se
pažnja kvalitetu vizuelnog opažanjadoživljaja, kako novostvorenih urbanih struktura, tako i kvalitetu vizuelnog opažanja-doživljaja užeg i šireg
prirodnog konteksta. Pri formiranju
novih gradskih prostora estetička sadržina na svim nivoima postaje bitan
gradivni element;
• Usložnjava se fizička struktura
grada uvođenjem novih zona sa različitim namjenama, tako nastaju:
- čaršije – privredni i trgovački
centri, veći gradovi imaju više čaršija,
- mahale – stambene četvrti sa
džamijskim kompleksom kao religiozno-obrazovnim centrom i drugim
propratnim sadržajima;
• Gradska saobraćajna infrastruktura se usložnjava, od pristupnih saobraćajnica-drumova u gradu
se formira cijeli sistem ulica različitog
nivoa i prioriteta – sokaci, sokačići i
čikme,
Gradovi koji se formiraju duž rijeka ili koji su vodenim tokovima podijeljeni na više funkcionalnih cjelina,
dobijaju mostove, koji često predstavljaju i izuzetna arhitektonska i
Jul, 2013.
Revija FORUM
umjetnička ostvarenja;
• Formiranjem groblja-mezarluka i građenjem vodovoda, uvodi se
nova komunalna infrastruktura, čime
se podiže nivo higijenskih standarda
i povećava stepen urbanosti.
• Formiraju se i grade javni prostori i objekti:
- trgovi–pazari, koji su i mjesto
okupljanja, socijalizacije i mjesto privrednih aktivnosti toga doba,
- karavan-saraji,
- bazari,
- bezistani,
- hamami,
- biblioteke,
- sahat-kule,
- česme;
Što doprinosi povećanju ukupnog socijalnog prostora, njegove sadržajnosti i frekventnosti. Kulturni prostor dobija nove komponente u svom
sadržaju, a estetska vrijednost svake
ove podcjeline povećava estetsku vrijednost ukupnog gradskog prostora.
• Pejzažno uređenje naselja se
javlja kao bitna komponenta u planiranju novih gradova, i ono se uzima u
obzir kao važan element pri samom
odabiru lokacije za nastajanje novih
gradova ili gradskih cjelina.
• Socijalni prostor grada se fizički, sadržajno i koncentracijski uvećava i pod uticajem socijalnog djelovanja se dijeli-drobi na čovjekomerne
cjeline kao što su čaršije, mahale,
sokaci, kuce.
Socijalni prostor postaje izraz
sveukupnosti socijalnih procesa, parametara i komponenti, koje organski uključuju kako kulturni, tako i geografski-prirodni prostor, kopirajući i
dopunjujući njegove forme, koristeći
se prostornim karakteristikama kao
što su: sekventnost i kontinualnost,
diskretnost, homogenost i nehomogenost, zatvorenost i otvorenost i
neke druge prostorne karakteristike.
Savremena leksika - svakodnevna, naučna, publicistička, umjetnička
i dr., bogata je nazivima najrazličitijih
“prostora”. Govori se o: globalnom,
informacionom, ekonomskom, političkom, istorijskom, geografskom, virJul, 2013.
Kultura, obrazovanje, baština
tuelnom, kulturnom, socijalnom prostoru, prostoru kuće, ličnom i životnom prostoru. Takva situacija s jedne
strane, dovodi do razvoja pluralizma
u istraživanjima, koja pokušavaju da
sistematizuju odgovarajuće mnoštvo,
a sa druge - svjedoči o tom, da pojam
prostora dobija posebno značenje za
savremenog čovjeka, pred licem konfliktnog, protivurječivog, dinamičnog
svijeta koji se neprestano mijenja.
Čak i kada iz ovakvog dinamičnog svijeta koji se neprestano mijenja želimo da sagledamo sve ono što
je sadržaj orijentalne kuće u svom
konceptualnom i estetskom smislu
unio kao novinu i kvalitet u rješavanju praiskonskog, uvijek prisutnog
i uvijek aktuelnog pitanja kao što je
prostor čovjekovog obitavanja – prostor kuće, ne možemo, a da se ne
ushitimo kompleksnošću i sveobuhvatnošću stvaralačkog pristupa rješavanju ovog problema i savremenošću primijenjenih rješenja od strane
osmanskih arhitekata.
Omer Akin, svoju knjigu “Proces
projektovanja” u kojoj kroz matamatičko-kibernetičko modelovanje
pokušava da stvori kompjuterski
program koji bi prikazao kompletan
proces svih aktivnosti arhitekte u
procesu projektovanja, počinje citatom iz Bosne u kojem budući vlasnik
kuće od neimara traži da mu razmeri
kući na određenom mjestu u bašči,
a ovaj mu odgovara da na tom mjestu nikako ne treba graditi kuću, već
ona mora biti pomjerena u desno za
određeno rastojanje, jer treba sačuvati stabla šljiva koja prave odličnu
hladovinu, dobiti što bolji vidik za
sebe, a i komšiji treba sačuvati vidik
na rijeku u dolini.
Koncept orijentalne kuće je:
• Prepoznao i uvažio duh mjesta na kojem nastaje,
• Prilagodio se urbanom i prirodnom kontekstu,
• Otvorio se u dovoljnoj mjeri
prema spoljašnjem prirodnom kontekstu, i dozvolio spoljašnjem kontekstu da uđe u unutrašnji prostor,
znači uspio da stvori zadovoljavajući
stepen prožimanja dvaju konteksta,
• Stvorio plavnu hijerarhiju prostora od javnog ka intimnom (na relaciji sokak-avlija-bašča-hajat-soba),
• Unio inovativnost u koncepcijskom, funkcionalnom i sadržajnom
tretmanu, kako unutarnjeg prostora
kuće, tako i spoljašnjeg prostora avlije i bašče,
• Sa stanovišta korišćenja unutarnjeg prostora i primijenjenih materijala, ostvario zadovoljavajući stepen ekoloških standarda,
• Kroz vješte arhitektonske elemente, kvalitetne zanatske detalje,
pravilnu orijentaciju kuće prema stranama svijeta i uslovima insolacije, za
to doba stvorio znatan stepen energetski efikasnog objekta,
• Kroz rafinirani osjećaj za plastiku ostvario izuzetan spoljašnji
izgled objekta,
• Kroz istančan ukus i osjećaj
za detalj stvorio odlične enterijere,
dekore i toplinu unutarnjeg prostora
kuće,
• Zadovoljio psihološke i percepcijeske potrebe obitavaoca kuće i u
individualnom i kolektivnom smislu.
Završiću opservaciju na temu
orijentalne kuće na ovom mjestu,
iako ima još dosta onog što bih mogao kazati.
Ekskurzija u istoriju estetske
misli bilo koje istorijske epohe govori nam o tome, da osjećaj prostora,
koji se ralizuje u stvaralačkoj kulturnoj praksi u mnogom odeđuje opšti
civilizacijski nivo epohe i suštinske
karakteristike njenih umjetničkih
formi. Ovaj kratak osvrt na ono što
se dešavalo u arhitektonskoj teoriji
i praksi na ovim prostorima, profesionalnim činjenjem Osmanlija, govori
nam da je ono višestuko značajno,
naučno vrijedno i utemeljeno, praktično valjano i inovativno, tako da
svakako zaslužuje ne samo, respekt
naše stvaralačke javnosti već može
poslužiti i za šira i kompleksnija naučna istraživanja.
E-mail: sahret@gmail.com
61
Priča
Remzija HAJDARPAŠIĆ
HARUN
H
arun Hajdarpašić, najstariji od
četiri Rušova sina, rodio se u vrijeme kada je jedna država, koja
se tek rađala iz pepela rata, velikom
SSSR-u rekla - NE! Teško vrijeme tjeralo
je bihorsku djecu da rano sazrijevaju.
Čim nauče da sama obuvaju opanke prut u šake pa za janjcima; što se malo
snage dohvate – vile i grabulje u ruke
pa na livadu. Sve je to pratilo Haruna.
Ni naporan rad nije bio dovoljan da bi
se valjano živjelo. Neplodna zemlja, česte suše, nemarna država, činili su da
se život u Bihoru graničio sa smrću. Da
bi omalio hizmeta ženi, Rušo odluči da
oženi tek stasalog Haruna. Pozva par
čuvenijih ljudi iz sela te pođoše da prose kći Bajrama Rastodera iz Radmanaca. Bajram je bio na dobrom glasu u Bihoru. Znao je Rušo da od dobra čovjeka
i porod mora biti dobar: - Od soja – po
soja – ponavljao je...
- Čuj, Rušo – započeo je Bajram –
da mi neko jednu ružnu riječ traži da kažem za tebe ili tvoje bratstvo, ne bih mogao da je nađem. Još sam od rahmetli
djeda slušao kako u Vrševu vaša akreba
odvaja… No, ja radim u opštini. Mi nemamo mnogo ni zemlje, ni stoke. Moja
djeca nijesu naučila na teške poslove.
Vaša je porodica brojna, veliko imanje,
puno stoke, ne biste vi bili zadovoljni sa
ovim mojim djetetom. – Bajram se zagleda u pod. – Ono je još mlado i, Boga
mi, nekadro za težeg posla.
Govorio je Bajram polako i tiho,
gledajući da ne uvrijedi prosce a da ih
ipak odbije.
Rušu je odmah bilo jasno da Bajram neće dati kćerku za njegovog sina.
Neki Bihorci više vole udati kćer negdje
u grad pa i za hupotnijeg momka –
samo da rahatnije živi.
Harun je ovo teško primio. Svi su
govorili kako mu ljepote nema u Bihoru,
a za zemlju i stoku je vazda mislio da je
to bogatstvo a ne smetnja nečijoj sreći.
Ne malo razočaran, kao tek probuđen Harun je odmah pristao da ide na
rad u Njemačku.
- Nemoj ga, ako Boga znaš, slati
na tu daljinu - molila je Hankija svog
Ruša i bolećivo gledala kroz prozor u
62
Revija FORUM
Bilješka o autoru
REMZIJA HAJDARPAŠIĆ rođen je l967. u Vrševu, opština Berane.
Osnovnu i srednju školu završio u Rožajama, nakon čega je diplomirao na
Mašinskom fakultetu u Prištini i zaposlio se u Rožajama. Ali kako su te,
1994. godine plate bile simbolične on brzo seli u Luksemburg, gdje i danas
živi baveći se građevinarstvom. Jedan je od osnivača i prvi predsjednik
Zavičajnog kluba „Bihor“.
Za priču ,,Harun,, dobio je Specijalnu nagradu za autentično zavičajno
pripovijedanje od žirija Festivala kratke priče Bihor 2012, u Petnjici.
nepreglednu daljinu. - Još je adžamija,
a svijet je to, rastrgnut će ga ti Njemci.
Neće on znati da se čuva. Bolje da su
nam djeca na okupu, da pomažu jedno
drugo, a ne da se rasturaju po svijetu
– nabrajala je Hankija nadajući se da
će odvratiti Ruša od namjere da pošalje
dijete u svijet.
- Mora, ženo! – poviče Rušo. - Ovolika zemlja i stoka pa jedva sastavimo
kraj s krajem. Kad sve to podijelimo na
četvoro ni hljeba neće imati. Hoćeš li da
ti djeca skapaju od gladi?… Pametan je
on i vrijedan, snaći će se, siguran sam
ja – sad nešto mirnijim tonom zaključi.
- Biro rada iz Berana upućuje ih
pravo u preduzeća, a plata – kakvu ovdje nema predsjednik opštine – branio
je Rušo svoju odluku. - Dolaziće nam on
jednom ili dvaput godišnje... - Nešto ga
je steglo u grlu; reklo bi se da je tek kad
je izgovorio riječ “dolaziće” shvatio u
punoj mjeri kako će svog Haruna često
i budan sanjati. I Rušo zaplaka.
– Radi, sine, kao za sebe, da ti
svaki dinar bude halaljen - glasili su posljednji Rušovi savjeti.
Tako je i bilo - sve vrijeme Harun je
radio marljivo i pošteno, i kod istog gazde ostao do penzije. Kupovao je zemlju,
u Sarajevu napravio kuću – da mu djeca studiraju iz svog skrovišta, a ne da
im memljive podstanarske sobe ispijaju
život. Napravio je kuću i u Ulcinju – da
ljetuju među svoj narod, i kuću u Vrševu
na babovini da mu djeca ne zaborave
gdje su im pradjedovi živjeli…
Mogao je Harun da bira gdje će
proživjeti starost: Njemačka, Sarajevo,
Ulcinj… Izabrao je Vrševo; kada su mnogi napuštali selo Harun se vratio na rodni prag.
Kad sam mu jednom rekao da i ja
mislim graditi kuću u Vrševu, skočio je
sa stolice i poljubio me! Iskreno, roditeljski…
Novi stari život Harun je započeo u
zavičaju, ali njegova idila nije dugo trajala. Jedan mladež na leđima počeo je
da krvari, raste i mijenja boju. Supruga
Džeka, sestra nadaleko po dobroti i čestitosti poznatog Izeta Ličine, tjerala ga
je da odmah ide doktoru.
- Neka, sljedećeg mjeseca imam
sistematski pregled u Njemačkoj pa ću
pokazati mom liječniku.
Doktor Bernard čim je ugledao
sumnjivi mladež počeo je da vrti glavom: - Harune, Harune! Šta si čekao do
sada?
Istog dana odstranjen je već raspukli mladež, a uzorak poslat na analizu. Odgovor je stigao brzo: «karcinom
kože».
Džeka je danima plakala… Detaljna analiza pokazala je da su zahvaćena
oba plućna krila.
Hitno je operisan. Težinu bolesti
shvatio je tek kada se našao u bolničkom krevetu, okružen sinovima.
- Biće dobro – sposoban hirurg me
operisao – hrabrio je Harun sinove. On
sam bio je posve odvažan u razgovoru sa rodbinom i prijateljima, nije pokazivao ni najmanje znake straha. Ni
smisao za humor nije ga napustio, pa
je doktoru koji mu je sa žaljenjem saopštio kako mora duže ostati u bolnici
rekao da je njemu odlično. - Ležim, jedem, gledam televiziju, lijepe žene oko
mene – šeretski pokaže na dvije mlade
i zgodne sestrice - i šta bolje da poželim?… - Kad prizdraviš moraćeš kući - odgovorio je doktor, koji je ovu šalu izgleda shvatio preozbiljno.
Jedino kad ostane sam u sobi, zagledan u bijeli plafon, obuzima ga neka
čudna nemoć. On koji se uvijek trudio
da bude primjer sinovima, koji je sve
vrijeme govorio kako iz svake nevolje
ima izlaz samo ga treba potražiti, on
Jul, 2013.
Priča / Prenosimo
Revija FORUM
koji je cijeli život golim prsima jurišao
naprijed - leži bespomoćan. Navale
mu suze kao da neko posipa vodu po
njegovom licu. Nije ga strah od smrti!
Sav vijek trudio se da niko ne uzdahne
zbog njega, da nikom bol ili štetu ne napravi pa se džehenema ne boji. Boli ga,
samo, ovaj osjećaj bespomoćnosti...
Dvije hefte kasnije uklonjeni su
mu konci sa dva velika šava na grudima
i otpušten je iz bolnice.
Te večeri, pošto se raziđoše ljudi
koji bijahu došli da ga posjete, Harun
pozva sinove, posadi ih naspram sebe
i poče:
- Ja, djeco, možda neću još dugo.
Zato bih volio da znate neke stvari. Vazda sam bio ponosan na vas, pa sam
siguran da ćete ove moje želje ispuniti.
Kad mene ne bude uzmite majku kod
sebe, trojica vas je i ne dozvolite da
sama čami u Vrševu. Onu zemlju što
sam ja kupovao ili čuvajte ili prodajte –
za volje vam, ali ono što sam od baba
naslijedio, amanet vam Božji ne dirajte,
to je naša starevina. I treće, hoću da
me neko sutra vrati u Vrševo.
Sva trojica kao popareni skočiše.
- Kako Vrševo?! Čuo si šta je doktor rekao – kućna njega. Ne može! Ako ustre-
ba - vezaćemo te… - nabrajali su žustro
sinovi. Znali su da se otac ne šali.
Kada su se malo primirili, Harun
nastavi: - Slušajte me pažljivo...
- Ni govora! Ti sam sebi presuđuješ! - prekide ga najmlađi, Mithad.
- Ovo je moja posljednja želja, moj
amanet, pa vas preklinjem da me saslušate. Rano sam, još kao dijete, počeo raditi. Bio sam najstariji a babu se
moralo pomagat. I davno sam došao u
Njemačku. Na odmore kad sam išao
– pravile se kuće, kupovala zemlja, pa
nijesam znao gdje mi je glava. Ja sam,
djeco, ostao željan zavičaja, Bihora svoga. Željan da rahat po travi rosnoj gazim, krša bihorskih željan, zemlje taze
uzorane, željan bihorskih akšama...
Hoću da ispustim dušu pod Velikom
stijenom.
- Ti to, babo, nećeš da nama ovdje
budeš na teretu? - jedva čujno progovori Biljo.
- Nije. Znam da ćete mi dolaziti u
Vrševo kad god budete mogli, a to je
veći teret nego da me ovdje obilazite.
Sad mirnijim tonom, još dugo su
sinovi bezuspješno pokušavali da ga
odvrate.
Blijed kao snijeg, očiju koje su se
Prenosimo:
Prevršen fildžan
Piše: Marina Vuković
Povodom posljednjeg niza neshvatljivih i poražavajućih ocjena mitropolita
koji sjedi na tronu Svetog Petra Cetinjskog, u vezi s karakterizacijom teških
žrtava posljednjeg rata na Balkanu, a
koje su zbog prava javnosti da zna i emitovane u informativnim emisijama, izražavam lični, profesionalni i ljudski stav.
U savremenoj Crnoj Gori godinama već, jedna od najpopularnijih ličnosti, da li i najuticajnijih? Makar prema
istraživanjima javnog mnjenja, mitropolit SPC, a poglavar Mitropolije cetinjske
Amfilohije Radović, u skoro svim nastupima izaziva buru, a poziva na bunu.
Kako je život kratak, a pamćenje
još kraće, osim s vremenske distance,
u Crnoj Gori ni društveno-državne strukture ni javnost nijesu načisto – je li Amfilohije, doživotni srpski episkop, ličnost
Jul, 2013.
za mitove i legenda ili za specijalistička
posmatranja – ama baš svih struka.
I potonje poruke, ako sve dosadašnje to bile nijesu, a nažalost jesu, posljednji su poziv, opomena da se nešto
čini, ili da mu se makar kaže.
Ako je ičim ova Crna Gora mogla
da se podiči, to je mirotvorstvo, liše izuzetaka, za koje smo se i zvanično izvinili. Izvinjenje, naravno, nije dovoljno, ali
jeste nužno i prvi je korak za svako pomirenje. Ali, kada crkveni, a on veli božji
pastir, počne da vodi svjetovnu politiku,
onda je neophodno da neko reaguje.
Ako je crkva odvojena od države, i nije
politička partija, zašto onda dozvoljava
da Amfilohije vodi politiku. Ocjene koje
je izrekao o najvećem genocidu poslije
Drugog svjetskog rata, navodeći kako
je često pominjanje Srebrenice koja je
po njemu samo ubijanje kao i svako
drugo, poziv na nove pokolje, najveći je
povlačile, Harun je doveden u Vrševo.
Bila je to samo sjenka čovjeka koji je
oduvijek zračio energijom i radošću.
- Došao Harun da umre kod kuće –
šaputali su neki po selu. - Izgubio je razum - govorili su drugi. - Sreću ga čobani u cik zore, tumara Ravništima.
A on je šetao zavičajnim bespućem, pio kozje mlijeko i turšiju, jeo mladi sir i čekao sudnji dan. Tako čekajući,
čovjek se oporavio da se doktor koji je
potegao iz Njemačke da ga vidi, u čudu
više puta prekrstio. Gledao je u oporavljenog i veselog Haruna kao da gleda u
čovjeka kojeg je davno ispratio na onaj
svijet. A nakon duže šetnje vrševskim
brdima konstatovao je da Harun treba
da nastavi “svoju terapiju”.
To je upravo ono o čemu i doktor
sanja. Da poslije skoro četiri decenije
borbe s najtežom bolešću današnjice,
kojoj naš narod ni ime ne pominje nego
kaže “ono”, ostatak života provede vrativši se prirodi.
Danas Harun, potpuno zdrav, hoda
bihorskim bespućem, pije kozje mlijeko
i turšiju, jede sir i čeka da i ja zabodem
kramp tamo gdje sam obećao, onoga
dana kad je skočio sa svoje stolice i roditeljski me zagrlio.
verbalni zločin novijeg doba. … Veći i
od prikrivanja Dukljana na mostu, veći i
od kletvi i anatema i uvreda koje je bespoštedno slao, veći i od svih nelegalnih
građevina koje je posijao, veći i od ponižavanja Crnogoraca i njihove crkve.
I ima li reakcije – ili su svi digli ruke
od neformalnog vodje episkopa SPC?
Možda neko ima dojavu da ga čeka napredak u karijeri ili penzionisanje? Kad može
Atanasije iz mirovine, što ne bi mogao i
Amfilohije? Pa oni su jedna politika, jedna
ideologija. Ona za koju su naivni mislili da
je pokopana, a ona je zapravo toliko pesticoidno osnažena, da joj nema lijeka.
I ako crnogorsko društvo i najnovije negiranje genocida u Srebrenici, i sve
ostalo, od strane poglavara mitropolije,
koja je sve samo ne crnogorska, odćuti, onda smo, zasigurno, “pleme koje
snom mrtvijem spava”. O budjenju ni
riječi, a za izvini je kasno i nedovoljno.
63
Sport
Revija FORUM
Dečić - prvak Druge fudbalske lige Crne Gore
Ubjedljiv povratak
među prvoligaše
Dečić je u 30. Kola, ostvario:
21 pobjedu, 3 poraza i 6 remija,
sa gol razlikom 46:19 i ukupno 66
osvojenih bodova se kvalifikovao
za prvu ligu prije kraja prvenstva.
Piše: Husein Tuzović
Da je kojim slučajem Dečiću
odlučivao ishod susreta sa Bokeljom, desilo bi se, vjerovatno, isto
što i na utakmici 26. V u (30. Kolo)
– poraz 1:2 ili bilo koji drugi rezultat. Ta tvrdnja ima svoje opravdanje iz prethodne takmičarske godine kada su oba kluba igrala u Premijer ligi. Dva poraza od Bokelja,
oba u Tuzima, preselila su Dečić
u niži rang. Ali, ni Bokelju nijesu
pomogle pobjede, jer je i on ispao.
Ovoga puta to se, na sreću
Dečića, nije desilo. Bokelj je kao
drugi na tabeli osigurao baraž za
Premijer ligu.
Uspjesi Dečića su nesporni.
Razlika od 13 bodova (nije uračunat susret Bokelja s Iskrom, (posljednja na tabeli) 1. juna, kada
je Dečić bio slobodan. Da nije bilo
već pomenutog poraza, razlika bi
bila 16 bodova.
Tuzani su cijelu sezonu, osobito treći krug, odigrali vrlo dobro i
zasluženo izborili povratak u staro
jato, u kojem su uspješno igrali 5
godina od nezavisnosti Crne Gore.
Po igračkoj vrijednosti i pobjedama to su i zaslužili.
Bilans do 30. Kola: 21 pobjeda, 3 poraza i 6 remija, sa gol razlikom 46:19 i 66 osvojenih bodova.
Priznanje zasluzuju svi – od
igrača na terenu, bez obzira ko je
bio standardan, a ko čekao na klu-
64
Prvotimci Dečića
pi, te stručni štab na čelu sa Fuadom Krkanovićem, čovjekom koji
je cio svoj fudbalski život, kao fudbaler ili trener, proveo u Klubu, njegovi saradnici Muhamed Lekic, do
nedavno neprikosnoveni bek i kapiten, fizioterapeut Gano Ćetković,
ljekar dr Halil Duković, koji je istovremeno do kraja 2012. godine
bio i predsjednik Kluba. Ne treba
zaboraviti ni novog predsjednika
Amira Dreševića i dugogodišnjeg
sekretara Senada Padovića.
Najbolji igrač sezone i prvi
golgeter bio je Vule Vujačić sa 18
golova.
Golmani: Dresević, Ljuljanović, Pavićević, Vuljaj.
Igraci: Padović, Tonković, Nelević, Ramović, Novović, Jasavić,
Bošković, Strugar, Zlatičanin, Popović, Arben Adžović, Aldin Adžo-
vić, Ljuljdjuraj, Milić, Vujačić, Lazarević, Tuzović, Kaljaj, Krkanović,
Tomisaka, Jojo, Gutić, Vuković, Haveric, Golović, Orahovac.
Njima svaka čast. Oni po svemu zaslužuju, da u bogatoj 87.
godišnjoj istoriji Kluba, budu zapisani zlatnim slovima. Predvodio
ih je kapiten Edin Lekić, koji, uprkos godinama, predstavlja pravog
vodju i uzor mladjima. Bio im je,
kad je najviše trebalo, i oslonac.
Tu su bila i dva pozajmljena igrača
iz Budućnosti – golman Ljuljanović
i centarhalf Orahovac, samo kada
nijesu bili u postavi svoga Kluba.
Na utakmici sa Bokeljom, 26.
maja, pobjednički pehar, kapitenu
Edinu Lekiću, uručio je Dušan Vlaisavljević, selektor mlade reprezentacije Crne Gore.
Husein Ceno Tuzović
Jul, 2013.
Sport
Revija FORUM
Naša fudbalska svakodnevnica: Varvari i Delije
Primitivizam i kultura
B
ez pretjerivanja i samohvale
moram reći da sam dobar poznavalac prilika i događanja
na našoj fudbalskoj pozornici. Čak
i u državama nastalim na zgarištu
SFRJ. Puno sam razmišljao o tome.
Čak sam o onome što nam se evo
godina i više zbivalo, dobro ili ružno,
razgovarao sa vrhom rukovodstva FK
Budućnost. Jer, Budućnost je zapravo u centru pažnje ne samo domaćih
nego i međunarodnih institucija. Posebno njeni navijači – VARVARI. Oni
su privilegovani društveno – sportski
segment, koji je od rukovodstva Kluba
dobio ne male pogodnosti.
Dijeleći dionice, Klub im je odvojio 2%. Dao im je i prostoriju ispod stadiona sa strane od crkve Svetog Đorđa. Na putovanjima im obezbjeđuje i
plaća prevoz – autobuse i željeznicu.
Dakle, sve što je za mnoge fudbalske
poklonike neprihvatljivo i nerazumljivo.
To je počelo negdje oko 1990,
dok smo, kao Republika, bili u sastavu zajedničke države SRJ. Nastavljeno
je i poslije dobijanja nezavisnosti i međunarodnog priznanja.
A što su ti vajni navijači – VARVARI učinili svome Klubu? Nećemo
pominjati incidente sa Crvenom zvezdom i Partizanom, kada je stadion od
baklji, petardi i drugih pirotehničkih
rekvizita, gotovo bio u plamenu.
Za uzvrat - Budućnost je kažnjavana kako to propisi nalažu. Nije bilo
pardona. Takvo, ili još gore, ponašanje nastavljeno je i u samostalnoj
Crnoj Gori. Njen glavni grad – Podgorica, doživljava pravi kolaps. VARVARI
nemaju milosti. Prave incidente, koji
skupo koštaju Klub. Nije pošteđena
ni reprezentacija Crne Gore, čiji su
rezulatati na međunarodnoj sceni za
divljenje.
FK Budućnost je jedini Klub u
Jul, 2013.
službenim natjecanjima na fudbalskim stadionima širom Evrope, koji
je, zbog svojih navijača - VARVARA – u
jednoj polusezoni kažnjen sa šest utakmica zabrane igranja bez prisustva
publike. A uskoro će to morati i na prvoj narednoj međunarodnoj utakmici.
Na nedavnoj utakmici sa Lovećnom
izazvali su prekid, pa je nadležni organ FSCG službeno bodove dodijelio
Cetinjanima. Ta 3 boda, i prije toga još
toliko koje im je “poklonila” Mladost
(O:5), izvukla su ih iz zone ispadanja
ili iz doigravanja (baraža).
Zbog toga je, 28. maja, Disciplinski sud kaznio Budućnost sa još šest
utakmica igranja bez publike. To je s
onih prethodnih šest – ukupno 12.
Dakle, gospodo VARVARI, premnogo je, čak i ako je od vas.
Nijesam sklon nipodaštavanju
onoga što je ta skupina navijača učinila za Klub. Ali, ove kazne poništavaju
sve ono dobro, a Klubu ruše 90-godišnji ugled, koji je mukotrpno stvarao i
čuvao, čak i onda kada se, čak zbog
pristojnih povika “naprijed crveni” privođeni u zatvor.
Saznao sam da se uskoro očekuje usvajanje Zakona o sportu. Vidjećemo šta će biti. Ali, bez obzira na to,
Klubu predlažem da zabrani VARVARIMA kolektivni dolazak na utakmice;
da im oduzme prostorije na stadionu i
uskrati dionice, koje im ne pripadaju.
Barem ne ovoj sadašnjoj generaciji. U
protivnom, ostaće njihov “rob”.
A sada o jednom kulturnom, civilizacijskom i sportskom postupku navijača Crvene zvezde – Delija.
Saznali su da je nekadašnji centarfor njihovog Kluba - Husref Musemić imao zdravstvenih problema sa
srcem. Zbog toga je operisan, ugrađeni su mu baj-pasovi. Dva ili tri, svejedno. Ali ono što je obradovalo sve prave
poklonike fudbalskog sporta jeste nji-
hovo pismo oboljelom Musemiću.
Prenosimo ga u cjelini preuzetog
iz beogradskog lista “Sportski žurnal”.
Citiramo:
- “Divan gest navijača Crvene
zvezde. Na originalan način poslali su
podršku Husrefu Musemiću, treneru
Sarajeva i nekadašnjem centarforu
kluba sa Marakane koji je nedavno
imao operaciju na srcu.
“Dragi naš Husrefe, ovaj mali
poklon samo je znak da te navijači
Zvezde nisu zaboravili. Nismo zaboravili sve one golove koje si postizao za
klub koji volimo, tvoju energiju i strast
kojom si igrao za crveno-bele boje.
Nadamo se da ni ti nisi zaboravio huk
Marakane, kad se sa tribina orilo “Husrefe, Husrefe”. Bio si i ostao gospodin. Što si govorio o našoj Zvezdi uvek
lepo i sa poštovanjem, nikada nećemo zaoboraviti. Zato, istog trenutka
kad smo čuli da je tvoje zdravstveno
stanje narušeno, odlučili smo da ti
poželimo brz oporavak. Nadamo se
da će ti poklon probuditi uspomene
na srećne dane u Beogradu i Zvezdi i
dati snage da pobediš sve ono što te
u ovom trenutku snašlo. Pobedi zbog
sebe, na radost svih nas. Vole te tvoji
zvezdaši”.
Musemića je dirnuo gest navijača Crvene zvezde, odmah im je odgovorio:
“Hvala svim navijačima Zvezde
na podršci. Moja porodica i ja smo
prijatno iznenađeni vašom brigom i
pažnjom. Ovim gestom ste ponovo pokazali da ste veliki klub, veliki ljudi…
Čast mi je da sam u jednom dijelu života bio dio toga, podsjetili ste me da
ću uvijek biti jedan od vas. Hvala što
niste zaboravili da sam iskreno i svim
srcem igrao za crveno-bele. Iskreno
sam dirnut, hvala svim Delijama.”
Tako se voli svoj klub !
Husein Ceno Tuzović
65
Vjerski pojmovnik
Revija FORUM
Nasihat - riječ
koja mijenja svijet
Nasihat narodu, običnom svijetu, spada u kategoriju upućivanja na dobro i odvraćanja od
zla. U ovoj kategoriji nasihat mora biti diskretan, dobronamjeran. Čovjek ne treba biti zlonamjeran da dobar nasihat koristi u zle namjere.
Riječ nasihat je nekada bila jako prisutna u jezičkoj tradiciji muslimana ovog podneblja. Danas je njena
upotreba, na žalost, prisutna samo u teološkim obraćanjima, dok u svakodnevnom govoru polako zamire.
Ovaj pojam dolazi od trokonsonantske osnove
glagola ne-sa-ha, što znači prečistiti, derivirati.
Kaže se nesaha el-’asel, - prečistio je med, tj.,
odvojio ga je od voska. Kasnijom upotrebom,
ova se riječ ustalila u značenju dobronamjernog, iskrenog savjeta.
U širem teološkom kontekstu,
nasihat može značiti savjetovanje
kroz navraćanje čovjeka na dobro,
iskreno, dobronamjerno. Mnogo puta
dobar nasihat bude kontraproduktivan, povrijedi onog kome se nasihati,
pokrene lavinu glasina, i čovjeku vlastiti
ponos ne dozvoli da posluša nasihat kojim
je izložen javnom podsmjehu. Zato znameniti
islamski učenjak, imam Šafi’ija, kaže: „Ko savjetuje svog brata tajno, istinski ga je nasihati, a ko
ga savjetuje javno, ponižava ga i vara.“
Izvornost i dubinu značenja ovog termina možda
najbolje znaju prezentovati primjeri njegove praktične
upotrebe. Kada je osoba bliska nekoj lošoj životnoj odluci, onaj ko ga od nje odvraća reći će: „Nasihatio sam
ga da to ne čini.“ Ili: „Prihvatio sam babov nasihat“.
Kur’an pominje da su prijašnji božiji poslanici nasihatili svoje narode, skrećući ih sa puta propasti.
Muhammed, s.a.v.s., je nasihat stavio na prijestolje vjere, rekavši: „Vjera je savjet“. Vjernik je onaj ko
nasihati, vjernik je i onaj koji prihvata nasihat. A muhaddisi – eksperti vjerovjesničke tradicije, kažu za ovu
izreku Muhammeda, s.a.v.s., „Ovaj hadis je četvrtina
vjere.“
Prenosi Muslim u svom Sahihu od Temima ibn
Evsa ed-Darija, r.a., da je Božiji Poslanik, s.a.v.s.,
rekao:„Vjera je nasihat, vjera je nasihat, vjera je nasi-
66
Piše: ef. Enes Burdžović
hat. Temim pripovijeda: „Rekosmo: Za koga, o, Božiji
Poslaniče?“ Reče: „Za Allaha, Njegovu Knjigu, Njegovog poslanika, za vođe muslimana i njihov narod! “.
Kada bi Muhammed, s.a.v.s., želio da istakne važnost
nečega o čemu govori, ponovio bi to nekoliko puta.
Vjera je nasihat za Allaha, tj., iskreno vjerovanje
u Njega.
Nasihat Njegovoj knjizi, Kur’anu, iskreno ne samo
deklarativno življenje po onom što Kur’an nalaže.
Nasihat poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., je dosljedno slijeđenje njegove prakse, iskreno koračanje
njegovim stazama.
Nasihat vođama, liderima, u širem značenju
uzeto – svim nadređenim i osobama na pozicijama sa kojih se upravlja i odlučuje. Hadis
ukazuje da javna ličnost treba biti spremna i na javni nasihat.
Tako ga je razumio i jedan od velikana islamskog ummeta, Omer ibn
el-Hattab, r.a. Jednom mu je jedan
čovjek rekao: „Boj se Boga o Ibn elHattabe!“ Pa je nekim prisutnima zbog
tih riječi bilo neprijatno, a Omer na to
reče: „Pustite ga. Tako mi Allaha, neće biti
dobra u vama sve dok ne budete izgovarali te
riječi, niti će biti dobra u nama sve dok ih ne budemo slušali “.
Nasihat narodu, običnom svijetu, spada u kategoriju upućivanja na dobro i odvraćanja od zla. U ovoj
kategoriji nasihat mora biti diskretan, dobronamjeran.
Čovjek ne treba biti zlonamjeran da dobar nasihat koristi u zle namjere.
Iz ovog hadisa vidimo širinu demokratičnosti savjeta kojima je Muhammed, s.a.v.s., zadužio čovječanstvo. Lideri, uglednici, običan svijet, svi moraju biti
pripravni da prime nasihat. Od vjere je uputiti nasihat,
od vjere ga je i prihvatiti.
Kažu da ko želi istinu, mora biti spreman i da je
podnese. Isto je i sa nasihatom. Ko traži valjan nasihat,
mora biti spreman i da ga bez ljutnje prihvati. Nasihati
su poput gorkog lijeka, teški za progutati, ali blagotvorno djeluju.
Jul, 2013.