Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka
u Crnoj Gori
Revija FORUM
e-mail:
forum.bmcg@t-com.me
Decembar, 2012. godine
Broj 25
www.forumbosnjaka.com
Godina VII
ISSN 1800-7724
SA Promocije knjige „Dan sjećanja“ Rifata Rastodera
Strane 21-35
Svjedočanstvo
o dobru i zlu
U posjeti doktoru
Sadudinu-Sadu
Hajdarpašiću
Narodni
ljekar
Decembar, 2012.
Intervju: Isnam Taljić
Strane 40-43
Roman
o Sultanu
Fatihu
Strane 56-58
1
BAJRAMSKI susret
Ambasdor Turske i gradonačelnik Mugoša
Marko Špadijer (Matica Crnogorska)
Ambasador Slovačke Lipka
Ministarka Sanja Vlahović
Ministar Husović
Predstavnici Foruma sa efendijama Agovićem i Burdžovićem
Revija FORUM
Revija
FORUM
Sadržaj
IZ NAŠEG UGLA
Prof.dr.sc. Srdjan Vukadinović o parlamentarnim izborima
Ograničen jednopartijski monopol?............................................................................5-8
- Piše: Srđa Vukadinović
HRONIKA
Skupština i Vlada Crne Gore započele novi mandate
Umjesto pravdanja potreban zaokret.......................................................................9-10
Održani tradicionalni bajramski susreti
Forum obilježio deceniju postojanja...................................................................... 11-12
I nakon nove presude Višeg suda – Podgorica u slučaju deportacija izbjeglica iz BiH
Pravda i dalje na čekanju..................................................................................................13
Tribina u organizaciji islamske zajednice Crne Gore
Podrška palestinskom narodu ...................................................................................... 16
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
Izdavač:
Forum Bošnjaka Crne Gore
***
Predsjednik Savjeta:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
Predsjednik Upravnog odbora:
Mirsad Rastoder
Adresa:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
E-mail:
forum.bmcg@t-com.me
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
***
DRUŠTVO
Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera
Svjedočanstvo o dobru i zlu.......................................................................................21
Priča protiv zaborava.................................................................................................... 22-24
- Novak Adžić, recezent
Mi i zločin.......................................................................................................................... 25-27
- Prof.dr Šerbo Rastoder, akademik BANU, CANU i DANU
Putokaz.............................................................................................................................. 28-29
- Andrej Nikolaidis, književnik
Spas od smrti .................................................................................................................. 30-31
- Izmir Talić, ambasador BiH u Crnoj Gori
Kruna desetogodišnjeg rada .........................................................................................32
- Husein Tuzović, predsjednik Savjeta Foruma Bošnjaka u Crnoj Gori
Istina o nama samima..................................................................................................... 33-35
- Rifat RASTODER
Decembar, 2012.
Koordinatori:
Melita Rastoder
Safet Korać
***
Grafička Priprema:
Adil Tuzović
***
Štampa:
Daily Press, Podgorica
Tiraž: 2000
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum se
upisuje u evidenciju medija.
Objavljivanje Revije Forum
sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje
manjinskih prava u Crnoj Gori.
3
Revija FORUM
Prvi intervju reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića (www.preporod.com)
Nastavit ćemo razvijati naše duhovno stablo..................................36-39
U posjeti doktoru Sadudinu-Sadu Hajdarpašiću
Narodni ljekar............................................................................................40-43
- Razgovarao: Mirsad Rastoder
Pismo iz Sarajeva
O jednom primjeru pacifizma Vasojevića ...........................................44-45
- Piše: Šemsudin Hadrović
Savremeni primjeri čojstva..........................................................................46
- R. Rastoder
Kutak za dokone
STUDEN............................................................................................................47-48
- Piše: Ervin Spahić
Obrazovanje, kultura, baština
Aldemaru nagrada 34. Likovnog salona..................................................49
U Beogradu otvorena izložba slika Abaza Dizdraevića
Prosvijetljene kompozicije mitskog opstanka................................50-51
Adin Rastoder i Tijana Gordić izlagali u “Cité des Arts”
Imaginarni svijetcrnogorskih umjetnika u srcu Pariza...............52-53
- Piše: Branka Bogavac
Refik Ličina, pjesnik
Poezija je odbrana jezika.........................................................................54-55
- Piše: Kemal Musić
INTERVJU: Isnam Taljić, književnik i autor romana
“Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke..“
Roman o Sultanu Fatihu............................................................................56-58
- Piše: Ruždija ADŽOVIĆ
Nova knjiga Faiza Softića
Mjesečeve priče................................................................................................59
- Piše: Mehmed Đedović Mjesečeve priče
Povodom 100. godina od rodjenja velikog prpovjedača
Satirični tonovi u pričama Ćamila Sijarića.........................................60-62
- Piše: Faruk DIZDAREVIĆ
Koncert Amire Medunjanin u Podgorici
Sevdah je osjećaj srca i duše.................................................................66-67
- Piše: Adrijana Đorojević
Pljevaljska Milet bašta............................................................................68-69
- Piše: Jakub Durgut
Lavice na tronu Evrope...................................................................................71
Tevekkul .............................................................................................................72
- Piše: ef. Enes Burdžović
4
Decembar, 2012.
Iz našeg ugla
Revija FORUM
Prof.dr.sc. Srdjan Vukadinović o parlamentarnim izborima
Ograničen
jednopartijski monopol?
Piše: Srđa VUKADINOVIĆ
Parlamentarni izbori u Crnoj
Gori, održani u oktobru mjesecu
2012. godine, iako su završeni
uvjerljivom pobjedom Demokratske partije socijalista i njenih koalicionih partnera Socijaldemokratske partije i Liberalne partije,
sa više od 20% prednosti u glasovima nad Demokratskim frontom, pokazala je ranjivost, više
od dvadesetogodišnje vladavine
jedne partije. Iako vladajuća koalicija nije dobila očekivanih 51%
mandata u Parlamentu, ni poslije ovih izbora neće se promijeniti
puno toga u vršenju vlasti kada
su u pitanju njeni ključni nosioci.
Sama predizborna kampanja
pokazala je da sedam koalicija i
šest pojedinačnih partijskih lista
za razliku od ranijih izbora neće
dozvoliti rasipanje glasova u nekom velikom omjeru, koji bi nužno
po Dontovom količniku išli onoj
najmoćnijoj grupaciji. Treba se
podsjetiti samo da na predhodnim
parlamentarnim izborima, 2009.
godine, zbog ne prolaska cenzusa
je bilo rasuto više od 30 hiljada
glasova, što je donijelo šest mandata DPS-u i dva mandata SNP-u,
kao političkim grupacijama koje su
tada dobile najveći broj glasova.
Decembar, 2012.
Izbori koji su održani dvanaeste godine trećeg milenijuma
upućuju na konstataciju da u Crnoj Gori teško može više biti
jednopartijskog monopola u strukturi vlasti i da će očito svaki
naredni politički i strateški potez zavisiti od usaglašavanja i
dogovaranja više stranaka. To je nešto što daje nadu da je
crnogorsko društvo napravilo iskorak u demokratizaciju, koji
se zasniva na različitim strukturiranostima vladajućih elita i
konstituisanju postizbornih, a ne predizbornih koalicija
Zato su opozicione političke stranke nastojale da se grupišu u što
manje kolona kako bi broj rasutih
glasova bio manji i kako ti mandati ne bi išli onoj najjačoj grupaciji,
a pretpostavljalo se da će to biti
dotadašnja vladajuća koalicija.
Naravno, ovo se ne odnosi na manjinske partije koje su zahvaljujći
novim odredbama u izbornom
zakonodavstvu nastupale, uglavnom, samostalno.
Posebno zanimljivo je bilo konstituisanje Demokratskog fronta
kao političke koalicije koja je imala početnu namjeru da objedini
cjelokupnu crnogorsku opoziciju
bez obzira na ideološke i programske razlike, često i dijametralno
suprostavljene. Namjera je bila da
se kroz jedan tako zamišljen široki
front političkih oponenata DPS-u
pokuša srušiti dvadesetogodišnja
vladavina ove partije. Ali, već u
startu prilikom formiranja stvari su
izašle na vidjelo. Naime u predizbornim događanjima glavni protivnik Demokratskom frontu nije bila
vladajuća DPS već dotadašnji lider
na crnogorskoj opozicionoj sceni
Socijalistička narodna partija. Prilikom formiranja Demokratskog
fronta SNP je bila potpuno zaobiđena i marginalizovana. Počelo se
preko pojedinih članova SNP sa
čerupanjem ove partije i njenim
onemogućavanjem da i dalje bude
najjača opoziociona partija u Crnoj
Gori. Postalo je jasno da je zapravo
Demokratski front politička grupacija koja prvenstveno želi da spasi
dotadašnje mandate predstavnika
Nove srpske demokratije i Pokreta
za promjene kao dvije partije koje
pojedinačno nisu ili su makar teško mogle da obezbijede ulazak u
Parlament u željenom omjeru. Dvije navedene partije su bile i ostale
stožerne grupacije u Demokratskom frontu, uz sasvim zanemariv
udio pojedinaca van njih, ako se
izuzmu «prebjegli» članovi SNP-a..
Samim svojim javnim i marketinškim nastupima partije su nastojale da fokusiraju pažnju glasača na pojedine za njih bitne stvari.
Naglašavali su nešto ponekad i
novo, ali u suštini malo toga što bi
5
Iz našeg ugla
Revija FORUM
DIJAGRAM OSVOJENIH GLASOVA NA PARLAMENTRNIM IZBORIMA, oktobar 2012,
Koalicija za Evropsku Crnu Goru - Milo Đukanović
Demokratski front – Miodrag Lekić
Socijalistička narodna partija – i riječ i djelo
Pozitivna Crne Gora – Darko Pajović
Bošnjačka stranka – Rafet Husović
Albanska koalicija – Demokratski savez u Crnoj Gori
Hrvatska građanska inicijativa – odlučno
Forca za jedinstvo – Genci Nimanbegu
Koalicija za Evropsku Crnu Goru osvojila je 165.380 glasova, Demokratski front je
osvojio 82.752, Socijalistička narodna partija 40.079 a Pozitivna 29.9885. Bošnjačka
stranka je osvojila 15.124.
uvjerljivo djelovalo na glasače, prvenstveno, kada je u pitanju boljitak kvaliteta života.
Tako je Koalicija DPS – SDP
– LS imala kratak i efikasan slogan (Naprijed Crna Gora), u vidu
pokliča koji se uobičajno i često
upotrebljava kada se želi ostvariti
neki uspjeh.. Bioje veoma sadržajan ako se ima u vidu ono što
Crnu Goru očekuje u naredne četiri godine, a to je, prije svega, put
ka međunarodnim integracijama,
gdje Crna Gora predvodi krug zemalja u regionu i znatno je na tom
putu ispred Bosne i Hercegovine,
Makedonije i Srbije. Pored međunarodnih integracija koje Crnu
Goru očekuju u narednom periodu, ovaj slogan se može odnositi
i na napredak u kvalitetu života
što je pitanje svih pitanja u crnogorskom društvu. Međutim, tu je
nedostajalo pitanje uvjereljivosti
osrtvarenja takvih nakana. Na biračko tijelo slogan aktuelne vladajuće koalicije djeluje veoma inspirativno i uvjerljivo u smislu novih
iskoraka u društvenoj zajednici.
Apstinente je mogao privući ovaj
slogan u smislu iskoraka naprijed
6
ka međunarodnim integracijama
koje sobom nose mnogo prednosti, ali i nedostatala. A u Crnoj Gori
se mnogo više gledaju prednosti i
o njima se govori. Nedostaci nekako dođu kao posledice prednosti,
pa ih je lakše prihvatiti i suočiti se
sa njima.
Nasatp Demokratskog fronta
pod sloganom: Crna Gora svih nas
JEDINSTVO, JEDNAKOST, DEMOKRATIJA je nastojao da promoviše
težnju za povezivanjem različitosti
koje su teško spojive u crnogorskom ambijentu. Budući da je Demokratski front kao politička grupacija imao i ima problem svoga
heterogenog sastava u svakom
pogledu nastojalo se da se ovim
sloganom sve te razlike prikažu
kao nekakvo jedinstvo ili jednakost različitosti. Međutim, ispoljene suprostavljenosti veoma je
teško dovesti u sklad. Jer, očito da
u heterogenom sastavu jedinstvo i
jednakost svi tumače onako kako
kome odgovara. Teško se može
postići bilo koji vid jedinstvene saglasnosti oko onih koji su bili za zajednicu sa Srbijom i onih koji su bili
za samostalnu državu Crnu Goru.
Još teže je postići saglasnost između nacionalno(istički) i građanski
opredijeljenih pojedinaca, a najteže između ekstremne desnice i
umjerene ljevice. A to je sve «promiješano» u sastavu Demokratskog fronta.
Predizborni imidž Socijalistička narodna partija je gradila na,
u sadržajnom smislu, veoma složenom i komplikovanom sloganu:
Tvoj život, tvoja država, tvoj izbor I
RIJEČ I DJELO. Teško je bio pamtljiv
i otežano se moglo preko njega komunicirati sa običnim glasačima.
Ali, to je i sasvim razumljivo ako se
imaju u vidu opstrukcije kojima je
SNP bila izložena od strane Demokratskog fronta u predkoaliconim
vremenima. Zapravo, ovaj slogan
nastoji da ostvari komunikaciju sa
onima koji ga razumiju, i koji, prije
svega, imaju dilemu oko izbora i
pripadnosti političke opcije za koju
će se opredijeliti. Pokazao je SNP
sa ovim sloganom svoj demokratski kapacitet, ne insistirajući ni kod
svojih pristalica, a ni kod drugih na
tome da podlegnu nekom unaprijed proklamovanom izjašnjavajućem (glasačkom) opredjeljenju.
Decembar, 2012.
Iz našeg ugla
Revija FORUM
Rezultati
Rezultati izbora u Crnoj Gori su pokazali da razloga za najveće zadovoljstvo ima i dalje vladajuća koalicija DPS-SDP-LP, koja je uspjela da bude pobjednik izbora sa gotovo duplo više osvojenih mandata
od drugoplasiranog Demokratskog fronta. Razlozi
za zadovoljstvo leže u činjenici da pored prisutnog
trenda i u Evropi, a i u regionu, gdje do tada vladajuće političke snage gube vlast, u Crnoj Gori i pored
pogođenosti stanovništva ekonomskim i kvalitativno
životnim nedaćama ova politička grupacija nije doživjela fijasko. Jedna veoma heterogena skupina kao
što je Demokratski front nije uspjela da ostvari svoju osnovnu namjeru da pobijedi na izborima, pa će
vjerovatno teško biti održati jedinstvo tako raznolike
grupacije.
Kao novi politički subjekat na
političkoj sceni Pozitivna Crna
Gora je nastojala da bude zapamćena i pamtljiva. Uz slogan SAMO
POZITIVNO, DOBRODOŠLI U POZITIVNU CRNU GORU, Pozitivna CG
je imala i pop pjesmu «Pozitivna
pjesma».
Ova politička parija je jedina
koja je u svom sloganu potencirala
sopstveni naziv.
To je i razumljivo ako se ima u
vidu, s jedne strane, da je to nova
politička stranka koja se prvi put
javlja u političkom i partijskom prostoru Crne Gore, a s druge strane
da je nastala nekako u isto vrijeme kada i jedna druga politička
partija koja se zove Pravedna Crna
Gora. Budući da se radi o partijama koje baštine sličnu političku
ideologiju i političku kulturu teško
je bilo razlikovati ove dvije partije
u tom etimološkom smislu. Poslije izbora je to mnogo, zapravo
neuporedivo,lakše budući da je
vrijeme učinilo svoje i da Pravedna
CG nije učestvovala na oktobarskim izborima.
Manjinske partije koje su nastuDecembar, 2012.
Može na prvi pogled izgledati i djelovati da je SNP
najveći gubitnik izbora. To jeste tačno kada se gleda
pad broja glasova i mandata koje su dobili. Ali možda
je SNP dugoročno dobila na sopstvenoj stabilitaciji,
jer se oslobodila dijela članstva koji su još od kraha
na izborima 2006.godine, a kojem su isključivo oni
kumovali, bili remetilački i destruktivni faktor u ovoj
partiji. Nova politička grupacija u parlamentarnom životui Crne Gore, poslije ovih izbora, je Pozitivna Crna
Gora, koja značajno nalikuje Pokretu za promjene u
danima nakon izbora, 2006.godine, kada su prvi put
ušli u CG Skupštinu. Manjinske partije su pravi dobitnici izbora, budući da bez njih u bilo kojem obliku
nije moguće formirati vlast u Crnoj Gori poslije ovih
izbora. Svojim glasovima u crnogorskom Parlamentu
uvijek mogu ukrotiti bilo koju dominantnu grupaciju
u Crnoj Gori i poslati je ili u opoziciju ili je dovesti na
vlast.
pale u šest kolona, samo albanske
u četiri, zbog novih pravila u izbornom zakonodavstvu su značajno
isticale svoje identitetske simbole
u predizbornoj kampanji nastojeći da skrenu pažnju na poštovanje svoga jezika i neophodnost
njegove upotrebe u službenim
dokumentima, zatim zapostavljenosti područja u kojima žive manjinski narodi u Crnoj Gori, kada
je u pitanju njihov razvoj i potrebu
za otvaranjem i promovisanjem vrijednosti manjinskih grupacija koje
predstavljaju sadržajno bogatstvo
crnogorskih raznolikosti.
Vjerovatno su poruke koje su
politički subjekti u predizborno
vrijeme odašiljali imali odjeka na
broj izašlih građana, budući da ih
je 70,5% odlučilo da svoj glas da
nekoj od političkih grupacija. To
je veoma značajna karakteristika parlamentarnih izbora u Crnoj
Gori koja je i do ovih izbora imala
visoku stopu izlaznosti. Očito da su
građani odlučili da što više sami
odlučuju o svojoj sudbini i na taj su
način pokazali da se sa njima ne
može postupati kao sa «ljudimna
kratke pameti».
Po navedenoj stopi izlaznosti
najviše mandata, od ukupno 81,
je osvojila je koalicija DPS-SDPLP (39), zatim Demokratski front
(20), pa SNP (9) i Pozitivna Crna
Gora (79).
Jezičac na vagi predstavljaju
mandati manjinskih političkih stranaka od kojih su dvije albanske, Albanska koalicija i Forca dobile po
jedan mandat, Bošnjačka stranka
tri i Hrvatska građanska inicijativa
jedan mandat.
Rezultati izbora u Crnoj Gori su
pokazali da razloga za najveće zadovoljstvo ima i dalje vladajuća koalicija DPS-SDP-LP, koja je uspjela
da bude pobjednik izbora sa gotovo duplo više osvojenih mandata
od drugoplasiranog Demokratskog
fronta. Razlozi za zadovoljstvo leže
u činjenici da pored prisutnog trenda i u Evropi, a i u regionu, gdje
do tada vladajuće političke snage
gube vlast, u Crnoj Gori i pored
pogođenosti stanovništva ekonomskim i kvalitativno životnim
nedaćama ova politička grupacija
nije doživjela fijasko. Jedna veo-
7
Iz našeg ugla
Revija FORUM
Nikšić
Crna Gora Izbori 2012.
Raspodjela poslaničkih mandata
81
Koalicija Evropska Crna Gora – Milo Đukanović
Demokratski Front - Miodrag Lekić
Socijalistička narodna partija – i riječ i djelo
Pozitivna Crne Gora – Darko Pajović
Bošnjačka stranka – Rafet Husović
Albanska koalicija – Demokratski savez u Crnoj Gori
Forca za jedinstvo – Genci Nimanbegu
Hrvatska građanska inicijativa – odlučno
ma heterogena skupina kao što je
Demokratski front nije uspjela da
ostvari svoju osnovnu namjeru da
pobijedi na izborima, pa će vjerovatno teško biti održati jedinstvo
tako raznolike grupacije.
Može na prvi pogled izgledati i
djelovati da je SNP najveći gubitnik izbora. To jeste tačno kada se
gleda pad broja glasova i mandata koje su dobili. Ali možda je SNP
dugoročno dobila na sopstvenoj
stabilitaciji, jer se oslobodila dijela članstva koji su još od kraha na
izborima 2006.godine, a kojem su
isključivo oni kumovali, bili remetilački i destruktivni faktor u ovoj
partiji. Nova politička grupacija u
parlamentarnom životui Crne Gore,
8
Kotor
39
20
9
7
3
1
1
1
poslije ovih izbora, je Pozitivna Crna
Gora, koja značajno nalikuje Pokretu za promjene u danima nakon
izbora, 2006.godine, kada su prvi
put ušli u CG Skupštinu. Manjinske
partije su pravi dobitnici izbora, budući da bez njih u bilo kojem obliku
nije moguće formirati vlast u Crnoj
Gori poslije ovih izbora. Svojim glasovima u crnogorskom Parlamentu
uvijek mogu ukrotiti bilo koju dominantnu grupaciju u Crnoj Gori i
poslati je ili u opoziciju ili je dovesti
na vlast.
Izbori koji su održani dvanaeste
godine trećeg milenijuma upućuju na konstataciju da u Crnoj Gori
teško može više biti jednopartijskog monopola u strukturi vlasti i
da će očito svaki naredni politički
i strateški potez zavisiti od usaglašavanja i dogovaranja više stranaka. To je nešto što daje nadu da
je crnogorsko društvo napravilo
iskorak u demokratizaciju, koji se
zasniva na različitim strukturiranostima vladajućih elita i konstituisanju postizbornih, a ne predizbornih
koalicija. Jer, učešće u strukturama vlasti se jedino može izgraditi
i ima težinu svojom mjerljivošću
u broju glasova, a ne time što će
jedna jaka politička stranka uvući,
zahvaljujući predizbornim koaliranjima, u strukture vlasti političku
stranku koja nema izborni kredibilitet iskazan kroz njen individualni
političko identitetski habitus.
Decembar, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Skupština i Vlada Crne Gore započele novi mandate
Umjesto pravdanja
potreban zaokret
Period između dva broja Revije
bio je u znaku konstituisanja novoizabranog Parlamenta a, potom,
i izbora nove Vlade Crne Gore.
Prvo je 6. novembra tekuće
2012. godine održana konstitutivna sjednica 25. Saziva Skupštine
Crne Gore. Predsjedavanje sjednicom su, shosdno Poslovniku,
započeli Jelisaveta Kalezić, najstarija posalnica, inače sa liste
DF– Miodrag lekić i Dritan Abazovi’, najmlađi poslanik, sa liste PCGDarko Pajović uz pomoć Damira
Davidovića, generalnog sekretara
Skupštine Crne Gore.
Nakon konstatovanja mandata
po redosljedu rasporeda na listama, od kojih je najviše – 39 pripalo Koaliciji Evropsak Crna Gora –
Milo Đukanović. Demokratski front
– Miodrg Lekić je sa 20 osvojenih
mjesta na drugom mjestu. Slijede
SNP sa 9 mandata, Pozitivna Crna
Gora, sa 7, Bošnjačka stranak – 3,
Albanska koalicija – Demokratski
Svez -1, Forca za jedinstvo – 1 i
Hrvatska građanska inicijativa – 1,
Skupština je za predsjednika po
četvrti put izabrala Ranka Krivokapića, predsjednika SDP CG. Za
potpredsjednike su izabrani: Željko Šturanović(DPS), Suljo Mustafić (BS) i Branko Radulović (DF).
Intoniranju državne himne na
početku konstitutivne sednice
Skupštine nije prisustvovao dio
poslanika opozicionog DF-a koji se
zalaže za skraćenje himne.
Uoči konstitutivne sednice
skupštine formirana je parlamentarna većina od 44 poslanička meDecembar, 2012.
Nova Vlada
Konstitutivna sjednica Skupštine Crne Gore
sta u kojoj će, pored DPS-a i SDP-a
biti Bošnjačka stranka (BS), Hrvatska građanska inicijativa(HGI), Albanska koalicija i Forca za jedinstvo sa kojima je, potom, i
formirana Vlada.
U inaguracionom govoru, Krivokapić je, između ostalog, poručio
da vrijeme i sve teža kriza traže
snažno političko liderstvo.
Krivokapić je ocijenio da je “vrijeme tehnokrata rodilo krizu” i da
“krizno doba” i u Crnoj Gori traži
“mislioce i vizionare”, a ne “tehnokrate koji su kadri samo da odrzavaju stvari dok one funkcionišu”.
9
Hronika
Ukazao je da je “svjetska ekonomska kriza samo produbila
mnoge protivurječnosti tranzicije
u Crnoj Gori” i da se “loše odluke
više ne smiju pravdati krizom”.
“Umjesto pravdanja krajnje je
vrijeme za zaokret. Ne smijemo
nastaviti ekonomsku politiku koja
vrši neodrživu preraspodjelu u korist neuspjelih investitora, a istovremeno je škrta prema malom i
srednjem domaćem biznisu”, rekao je Krivokapić.
Dodao je da se “ne sijme dozvoliti ni ekonomska samoobmana
donošenjem ekonomskih odluka
koje gase požar, a ne obezbjeđuju
održiv razvoj”.
“Ovaj saziv Parlamenta moraće
predanije tražiti modalitete podizanja nivoa socijalne pravde, smanjenja društvenih razlika i pravdenije distrubucije materijalnih
dobara”, zaključio je Krivokapić.
Skupština Crne Gore je, na prvoj radnoj sjednici, od 4. decembra tekuće - 2012. godine, izabrala
40. po redu Vladu, na čelu sa novim-starim predsjednikom Milom
Đukanovićem. Sjednica Skupštine
za izbor Vlade je, inače, trebala biti
održana dan ranije, 3. decembra,
Revija FORUM
ali je zbog postizbornih konfuzija
u Nikšiću, na zahtjev opozicije pomjerena za naredni dan.
Za novi sastav Vlade, koja ima
četiri potpredsjednika i 14 ministara, glasala su 44 poslanika, 26 ih
je bilo protiv i jedan uzdržan. Potpredsjednici Vlade, koji su istovremeno i ministri - vanjskihposlova,
pravde i za informaciono društvo,
su Igor Lukšić, DuškoMarković i
Vujica Lazović. Četvrti potpredsjednik RafetHusović na toj funkciji je zadužen za regionalni razvoj.
Ministar unutrašnjih poslova je
Raško Konjević, dok će resor finansija voditi Radoje Žugić.
Na čelu Ministarstva ekonomije
je Vladimir Kavarić, ministar rada
je Predrag Bošković, dok će Suad
Numanović vodit i Ministarstvo za
ljudska i manjinska prava.
Branimir Gvozdenović je minister turizma I održivog razvoja,
Petar Ivanović vodiće resor poljoprivrede, Milica Pejanović Đurišić
odbrane, Ivan Brajović saobraćaja, Branislav Mićunović kulture, a
Sanja Vlahović nauke. Slavoljub
Stijepović je ministar prosvjete,
Miodrag Radunović zdravlja, dok
je minister bezporfelja Marija Vu-
činović.
Đukanović je za predsednika Vlade izabran šesti put. Protiv
Među aktuelnim šefovima država i
vlada u Evropi Đukanović je jedan
od rekordera po broju godina na
vlasti.
Od 1991, kada je prvi put izabran za premijera i postao najmlađi predsjednik vlade u Evropi, ukupno je pet puta sastavljao vladu,
jednom je vođenje vlade preuzeo
na pola mandata, a jednom je biran i za predsednika države.
Đukanović je obrazlažući program isastav Vlade rekao da će
izgradnja pravne države i borbe
protiv organizovanog kriminala biti
u njenom fokusu.On je kazao da
će Vlada biti posvećena pitanjima
koja presudno opredjeljuju kvalitet
života građana, a da je pred Crnom
Gorom put izazova, za koji će biti
potrebne korjenite reforme, uključujući I kadrovske promjene na
svim nivoima.
On je naveo da je dosadašnja
vlada obavila odličan posao u integracijama, i da će evropski i evroatlantski ciljevi biti konstanta i nove
izvršne vlasti.
Bakir Izetbegović u posjeti Crnoj Gori
Primjerni
međudržavni odnosi
Krajem oktobra u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori Boravio je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović. Sa predsjednikom Crne Gore
Filipom Vujanovićem, Izetbegović je najavio skoro potpisivanje sporazuma o dvojnom državljanstvu i granici.
Dvojica predsjednika su odnose Crne Gore i BiH
ocijenili kao primjerne i potvrdili da nema otvorenih
pitanja. Zajednički interes Crne Gore i Bosne i Hercegovine je da promovišu kvalitetnu ekonomsku saradnju i da time sjajne državne odnose prenesu u sferu
10
ekonomije naglasio je predsjednik Crne Gore.
Predsjednici Vujanović i Izetbegović su se založili
za jačanje ekonomske saradnje i ubrzanje modernizacije puteva između dvije zemlje. Razgovarano je i
o saradnji u energetici i privlačenju stranih investicija. Izetbegović je pozdravio odluku Apelacionog suda
Crne Gore o preispitivanju oslobađajuće presude
otpuženima za deportaciju bosanskohercegovačkih
izbjeglica početkom devedesetih iz Crne Gore u Republiku Srpsku.
Decembar, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Održani tradicionalni bajramski susreti
Forum obilježio
deceniju postojanja
Povodom najvećeg
islamskog praznika
Kurbam Bajrama
i ove godine su, u
organizaciji Foruma
Bošnjaka Crne Gore,
održani tradicionalni
Bajramski susreti.
Decembar, 2012.
U sklopu ovih susreta Forum
Bošnjaka je, 24.oktobra 2012.
Godine, obilježio i deceniju sopstvenog rada. Tim povodom
upriličena je svečana sjednica
Savjeta Foruma na kojoj je u
središtu pažnje bilo podsjećanje na najvažnije akcente rada
tokom minule decenije. Nakon
svečane sjednice Savjeta održana je i promocija najnovijih
forumovih izdanja – nove knjige
Rifata Rastodera „Dan Sjećanja“ i knjige priča Kemala Musića, kao i Revije FORUM.
Članove Savjeta i prijatelje
Foruma prvi je pozdravio i poželio im dobrodošlicu, profesor
Husein Ceno Tuzović, predsjednik Savjeta Foruma, dok je sažeti izvještaj o radu Foruma
obrazložio Safet Korać, sekretar Foruma.
Nova forumaova izdanja promovisali su: dr Novak Adžić,
Dragan M. Đurović, Ervin Spahić i autori.
Istoga dana, nakon svečane
sjednica Savjeta i promocija
novih izdanja, za članove i pri11
Hronika
Revija FORUM
jatelje Foruma, kao, državni i
diplomatski kor, upiličen je i tradicionalni Bajramski koktel.
Na koktelu su bili prisutni visoki predstavnici Skupštine,Vlade
i drugih crnogorskih institucija,
ambasadori, predstavnici nevladinog sektora i druge ličnosti
javnog i kulturnog života.
Prigodnu besjedu o kulturološkom i sociološkom aspektu
Kurban Bajrama imao je rukovodilac vjersko-prosvjetne službe
pri Mešhatu Islamske zajednice
u Crnoj Gori Enes ef.Burdžović.
Safet Korać
Bajramsko obraćanje
efendije Burdžovića
12
Decembar, 2012.
Hronika
Revija FORUM
I nakon nove presude Višeg suda – Podgorica u slučaju deportacija
izbjeglica iz BiH
Pravda i dalje na
čekanju
Viši sud u Podgorici oslobodio je (22.novembra) devet bivših službenika
Ministarstva unutrašnjih poslova optuženih za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica vlastima Republike Srpske 1992. godine.
Za deportaciju su bili optuženi - Branko Bujić, Sreten Glendža, Božidar Stojović, Milorad
Šljivančanin, Boško Bojović,
Milisav Marković, Radoje Radulović, Duško Bakrač i Milorad
Ivanović. Ova presuda je druga
oslobađajuća u procesu deportacija. Prvu, koja je donešena u
martu prošle godine, ukinio je
Apelacioni sud i postupak vratio
na početak.
Sudija Milanka Žižić kazala
je, obrazlažući presudu, da su
optuženi postupali po naredbi
tadašnjeg ministra unutrašnjih
poslova Pavla Bulatovića - da se
osobe koje su u Crnu Goru došle
iz Bosne i Hercegovine (BiH) vrate na teritoriju te zemlje.
“Crnogorsko Ministarstvo nije
imao ovlašćenja da servisira naredbe iz BiH. Prema telegramu
iz Republike Srpske jedan broj
osoba je potraživan zbog izbjegavanja služenja vojnog roka a
neke zbog izdržavanja zatvorske
kazne”, rekla je Žižić.
“Djelatnost i naredba je bila
nezakonita ali nije dokazano
da su optuženi bili na nekoj od
strana u oružanom sukobu, što
Decembar, 2012.
Optozeni sa advokatima izlaze iz suda
je potrebno za postojanje ratnog
zločina”, kazala je Žižić.
Početkom devedesetih, potsjetimo, oko 150 bosanskih
izbjeglica, koji su u ratnom vihoru potražili utočište u Crnoj
Gori, policija je deportovala u RS
i izručila vojsci haškog optuženika Radovana Karadžića. Od tog
broja 83 ljudi nikada se nije vratilo porodicama, već su ubijeni u
improvizovanim logorima.
Ministar pravde Crne Gore
Miraš Radović obznanio je 25.
decembra 2008., nakon sjed-
nice Vlade, da je, u 42 procesa
po tužbama zbog deportacija u
maju 1992. godine, postignuto
sudsko poravnanje u iznosu od
4,13 miliona eura.
“Stekli su se uslovi da se u
42 parnice zaključe sudska poravnanja i Vlada je na današnjoj
sjednici dala saglasnost vrhovnom državnom tužiocu, kao zakonskom zastupniku države u
imovinsko-pravnim sporovima,
da zaključi sudska poravnanja
za deportaciju u skladu sa dogovorenim uslovima.”, kazao je
13
Hronika
tada Radović Oslobađajuća presuda Višeg
suda u Podgorici, naišla je na
oštre osude crnogorske I šire
javnosti.
- Ne ulazeći u ocjenu bilo čije
personalne odgovornosti, oslobođajuća presuda optuženima
za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica vlastima
Republike Srpske 1992. godine,
je crna mrlja na obrazu crnogorskog sudstva i tužilaštva, smatra potpredsjednik Socijaldemokratske partije Rifat Rastoder.
„Mi koji se bavimo zločinima
iz tog perioda učinićemo sve da
se ne zatvori taj proces i nastojati da se pronađu krivci i odgovorni za to djelo“, dodao je Rastoder.
Nečinjenjem ili po nečijem
nalogu, Viši sud i tužilaštvo su
dozvolili da im advokati odbrane pokažu svu nesposobnost
da ovaj proces dovedu do kraja
ili da razgolite očigledan nehat
u težnji za pravdom i pravičnim
adresiranjem odgovornosti za
zločin.
Na to nas navodi činjenica da
je Vlada 2008. prihvatila vansudsko poravnanje i žrtvama
isplatila 4,2 miliona eura, štu
logički znači I priznanje zločina.
I umjesto da se u sudskom
postupku utvri ko je odgovoran,
iskaže nedvosmislena osuda
sramne prošlosti,važna za građenje budućnosti bez traumatičnih poteka,tužilaštvo i sud
nastavljaju sistemsko zamagljivanje svih napora o neminovnom suočavanju s prošlošću.
U izjavi za Radio Antena M
iz Forum su pozivali sve časne
ljude i međunarodne predstavnike da ne dozvole organizova14
Revija FORUM
no zamagljivanje istine ,pravde
i odgovornosti za Deportaciju i
druga stradanja nevinih.
- „Nedovoljno prikupljanje dokaza, koji su prethodili tužbi, rezultiralo je još jednom presudom
koja unižava i institucije i samu
ideju pravde. Ovakva presuda
nanovo je ponizila ne samo Bošnjake, već i sve građane kojima
su pravda i istina na srcu“, - saopštili su iz Bošnjačke stranke
- Oslobađajuća presuda za
deportaciju mora da zabrine
kompletno društvo poručeno je
iz, Pozitivne Crne Gore.
“Fundamentalno pravno pitanje u ovoj pravnoj stvari je pitanje sačinjavanja optužnice, što
je bio posao tužilaštva”, rekla je
Azra Jasavić
- U Liberalnoj partiji (LP) se
nadaju da će, u daljem sudskom
postupku, biti proširen krug
osumnjičenih za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica
1992. godine, i da će imena krivaca biti poznata, saopšteno je
iz te stranku.
- Način na koji je do sada procesurian slučaj deportacije pokazuje da crnogorsko pravosuđe
još nema dovoljno znanja ili volje da procesuira taj ratni zločin
u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom, koje obavezuje Crnu Goru, smatraju u Akciji
za ljudska prava (HRA).
Drugim riječima, “i na osnovu postojeće optužnice, sud je
imao dovoljno osnova da donese presudu za ratni zločin, a ne
da utvrdi da se, iako nezakonito,
postupanje optuženih ne može
smatrati ratnim zločinom, tvrde
iz te nevladine organizacije.
„Sve i da je tačno da je sukob u BiH bio nemeđunarodnog
karaktera, opet su postupci koji
su optuženima stavljeni na teret zabranjeni i u slučaju nemeđunarodnih sukoba, odnosno
predstavljaju ratni zločin protiv
civilnog stanovništva“, smatraju
u HRA. Djela koja su optuženima
stavljena na teret zabranjena su
članom 3, koji je zajednički ženevskim konvencijama iz 1949.
godine, kao i Drugim dopunskim
protokolom iz 1977. godine.
„Ako ova presuda postane pravosnažna iz razloga što
se zločin deportacije ne može
smatrati ratnim zločinom, i pored dokumentovanog priznanja
učešća države u ratnom sukobu, biće to nepopravljiv udarac
protiv Crne Gore kao pravne
države“saopštili su iz HRA
“Crnogorska policija je, umjesto da izbjeglicama pruži zaštitu,
pohapsila izbjeglice i vratila ih
policijskim i oružanim snagama
bosanskih Srba”. Skoro svi su
ubijeni, mada sudbina i lokacija
35 ljudi i dalje ostaje nepoznata.
Predstavnici međunarodne
organizacije Amnesti internešnala saopštili su da su veoma
uznemireni što crnogorski Viši
sud nije mogao da postigne
adekvatnu saglasnost povodom
krivice ili nevinosti bivših policijskih i vladinih zvaničnika, za
koje se tvrdi da su počinili ratne
zločine i zločine protiv čovječnosti protiv bosanskih izbjeglica tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Amnesti kritikuje odluku suda i
zbog toga nije uspio da okarakteriše konflikt u BiH kao međunarodni oružani sukob, a nije
priznao da zločini, koje su optuženi navodno počinili, treba da
budu okarakterisani kao zločini
protiv čovječnosti.
Decembar, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Međunarodni sud u Hagu
Mladićevom pomoćniku
doživotna
Haški tribunal osudio je na doživotnu kaznu zatvora generala Zdravka Tolimira, pomoćnika bivšeg zapovjednika vojske
bosanskih Srba Ratka Mladića. Sudsko vijeće kojim je predsjedavao njemački sudija Christoph Flügge proglasilo je Tomilira krivim za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i Žepi. Po
objašnjenju suda Tolimir je, do kraja bio upoznat s gnusnim
kriminalnim radnjama i “dijelio je namjeru da tome doprinese”. Sud je utvrdio da je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu kod vođstva bosanskih Srba vladala politika o uklanjanju
bošnjačkog stanovništva iz istočne Bosne i drugih područja.
Direktiva koju je potpisao Radovan Karadžić u martu 1995.
godine, kako je konstatovano, bila je uvod u realizaciju plana Vojske Republike Srpske o trajnom uklanjanju bošnjačkog
vojno sposobnog i civilnog stanovništva iz Srebrenice i Žepe.
Međunarodni sud u Hagu
Oluja bez kazne
Apelaciono vijeće Haškog tribunala oslobodilo je hrvatske generale
Anta Gotovinu i Mladena Markača krivice za progon srpskog stanovništva
iz Kninske krajine 1995, poništivši
tako prvostepenu presudu kojom je
Gotovina prošle godine osuđen na 24
godine, a Markač na 18 godina zatvora. Oslobađanje generala je izazvalo
erupciju slavlja na ulicama Zagreba, a
u Srbiji ljutnju i obeshrabrenost.
Konačna presuda, nakon koje su
Gotovina (55) i Markač (55), pušteni
iz pritvora Tribunala, donesena je u
napetoj atmosferi, preglasavanjem,
pri čemu su dvojica od petorice sudija
imali suprotno mišljenje. Prema konačnoj presudi, koju je saopštio predsjednik suda Teodor Meron, operacija
„Oluja» kojom je Gotovina zapovijedao
u avgustu 1995. nije bila udruženi
zločinački poduhvat u cilju protjerivanja Srba iz Kninske krajine. Apelaciono vijeće je utvrdilo i da granatiranje
Knina, Gračaca, Obrovca i Benkovca
nije bilo nezakonito, poništivši tako
suprotan nalaz prvostepenog vijeća.
Budući da je prvostepeno vijeće postojanje udruženog zločinačkog poduhvata utemeljilo na nezakonitosti arti-
ljerijskih napada na krajiške gradove,
nalazom Apelacionog vijeća da ti napadi nisu bili protivpravni poništen je
i prvostepeni zaključak o zločinačkom
udruženju. Konačnom presudom,
utvrđeno je i da odlazak srpskih civila iz Kninske krajine poslije zakonitih
artiljerijskih napada Hrvatske vojske
ne može biti smatran deportacijom.
Gotovina, Markač i drugi koji su naredili napade na gradove u Kninskoj
krajini, stoga, nisu imali namjeru da
deportuju stanovništvo, zaključilo je
većinom glasova vijeće predsjedavajućeg Merona.
Sarajevo
Jašareviću 18 godina
zatvora za terorizam
Sud Bosne i Hercegovine osudio je u četvrtak 6.decembra Mevlida Jašarevića na 18 godina zatvora zbog napada
na Američku ambasadu u Sarajevu u oktobru 2011.
Njegovi pomagači Emrah Fojnica i Munib Ahmetspahić
oslobođeni su optužbi zbog nedostatka dokaza.
Sva trojica su bili optuženi za organiziranje terorističke
grupe, u vezi s krivičnim djelom terorizam.
Maksimalna zaprijećena kazna za ovo krivično djelo po
Decembar, 2012.
bh. zakonu je 20 godina zatvora.
U napadu je teško ranjen jedan policajac angažovan na
osiguranju Ambasade SAD-a. Jašarević je 28. oktobra prošle godine iz kalašnjikova
pucao na zgradu Ambasade SAD-a u Sarajevu. Tokom 50
minuta ispalio je 105 metaka iz automatske puške, dok je
grad bio u blokadi do 21 sat.
EP
15
Hronika
Revija FORUM
Tribina u organizaciji islamske zajednice Crne Gore
Podrška palestinskom
narodu
Performans mladih u centru Podgorice
U susret raspravi sjednici Generalne Skupštine UN na
kojoj je 29. na 30. novembra 2012. godine u izglasana
Rezolucija o tome da se Palestina proglašava za državu
posmatrača nečlanica, Mešihat Islamske zajednice je
organizovao veče podrške palestinskom narodu. Govorili
su reis Rifat ef. Feizić i Nusret Isanović, profesor Islamske kulture i civilizacije na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici i vanredni profesor na postdiplomskim
studijama na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. On
je tom prilikom iznio istorijat odnosa između Palestine i
Jevreja, kao i ulogu međunarodne zajednice, koja je gotovo stalno bila naklonjena Izraelu. Govorio je o ulozi Jasera Arafata i EL Fatah čiji je Arafat bio višedecenijski lider
u očuvanju nade u opstanak palestinske države, sve do
današnjih dana kada joj je, konačno, Generalna skupština UN priznala status države – posmatrača u UN.
Neposredno prije početka tribine, grupa studenata i
srednjoškolaca je u ul. Slobode izvela performans u znak
podrške Palestini. Osim studenata i srednjoškolaca performansu se spontano priključio i veliki broj prolaznika.
“Simboličnim padom na ulici preko 50 učesnika htjeli
smo pokazati da smo danas i mi žrtve, saosećamo se sa
našom braćom i sestrama u Gazi i Palestini,” izjavio je
jedan od učesnika performansa.
Rezolucija UN
U noću između 29. i 30. Novembra, po ovdašnjem
vremenu, Generalna skupština Ujedinjenih nacija izglasala je dvotrećinskom većinom unapređenje statusa
Palestine, koja je od entiteta posmatrača proglašena za
državu posmatrača nečlanicu. Od 193 članice Ujedinjenih nacija za promjenu statusa glasalo je 138. Devet je
bilo protiv, a 41 uzdržano. Među uzdržanim bile su Crna
Gora, Slovenija, Makedonija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dok je Srbija glasala za Palestinu.
Predsjednik Palestine Mahmud Abas nakon toga izjavio je da je „To investicija za mir. Poručio je da “Palestinci
ostaju privreženi ideji dvije države, jedne pored druge”.
Na to je generalni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Ki
Mun odgovorio da se sa u realizaciji te ideje mnogo kasni, pa je pozvao da se “hitno obnove napori kako bi se
16
konačno došlo do rješenja. Tome moraju težiti i Palestina
i Izrael, rekao je on i apelovao na međunarodnu zajednicu da im pomogne. Pozvao je na obustavljanje izgradnje
jevrejskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i Istočnom Jerusalimu.
Izraelski premijer Benjamin Netanijahu je osudio je
kritiku Izraela u govoru palestinskog predsednika Mahmuda Abasa, označivši je neprijateljskom i otrovnom i
“punom lažne propagande”.
Američka državna sekretarka Hilari Klinton je usvojenu rezolucija u svetskoj organizaciji ocijenila kao “nesrećnu i kontraproduktivnu (odluku)”, prenijela je agencija AP.
Predsednik Generalne skupštine Ujedinjenih nacija
Vuk Jeremić ocijenio je sjednicu na kojoj je unapređen
Sveta mjesta
Praktično od samih početaka islama, Palestina i,
posebno grad Jerusalim, bili su sveta mjesta za muslimane. Tokom svih vjekova potom muslimani su bili
stub opstanka Jerusalima i Palestine. Nasuprot tome,
Jevreji izraelske vođe: Ben Gurion, Begin, Šamir, Netanjahu, Barak i Šarah su, na platformi cionističke
osvajačke ideologije, činili sve što su mogli da zatru
svaki trag postojanja Palestine, jedne od najstarijih
civilizacija. Nadati se da će ih Rezolucija Ujedinjenih
nacija od 29. na 30. novembar 2012. godine i definitivno demantovati.
Decembar, 2012.
Hronika
Revija FORUM
status Palestinaca u UN kao istorijsku i izrazio nadu da će odluka doprineti miru na Bliskom istoku.
U proteklih 65 godina Palestinci
su uglavnom „Marširali kroz Ujedinjene nacije“. Počelo je 1947. kada
je donesena Rezolucija 181 poznata
kao „Plan o podjeli”.U stvari predviđala je osnivanje dvije države –
arapske i jevrejske.
Drugom Rezolucijom 194 iz
1948. poslije rata te godine oko
osnivanja Izraela: Njome se dozvoljava povratak izbjeglica koji žele
da žive u miru sa susjedima, na
demilitarizaciji i internacionalizaciji
Jerusalima, te na zaštitu i slobodan
pristup svetim mjestima. Zatim su
donesene rezolucije 1967. (242),
1974. 3236, pa 465 od 1980. 681,
u 1990. 1397, u 2002. i posljednju
66/17 2012. godine.
U njima su osuđivane izraelske
težnje o priznavanju prava Palestinaca na svoju državu. Tek Rezolucijom
iz ove godine (2012.) potvrđeno je
pravo Palestinaca na nezavisnu državu.Tako je završena, bar se treba
nadati, 65 godina borbe Palestinaca
za slobodu i nezavisnost.
Valja istaći da su svemu ovome
pečat dali Jaser Arafat i EL FATAH čiji
je decenijama bio lider.
Priredio: Husein Tuzović
Zahtjev iz Njujorka
Osuda zločina iz
1912. godine
Grupa Bošnjaka i Albanaca koji
žive u Njujorku zatražila je od Crne
Gore da prizna “zločine” nad civilnim stanovništvom islamske vjere,
koji su, počinjeni u jesen 1912. na
području Plava, Gusinja i Rožaja,
kada je crnogorska vojska u Prvom
balkanskom ratu oslobodila sjeverni
dio Crne Gore.
Ambasador Crne Gore u Vašingtonu Srđan Darmanović i crnogorski konzul u Njujorku Selim Lika
održali su sredinom decembra sastanak sa šestočlanom delegacijom
Odbora za obilježavanje 100. godišDecembar, 2012.
njice genocida u Plavu i Gusinju. Odbor je, kako se navodi u saopštenju,
13. oktobra u Njujorku organizovao
komemoraciju žrtvama, kako se navodi, genocida koji je 1912. i 1913.
godine izvršila crnogorska vojska
nad Bošnjacima na sjeveru zemlje.
Odbor za obilježavanje 100. godišnjice genoc idau Plavu i Gusinju
su još jednom podsjetili na genocid
nad svojim precima te reinforsirali sadržaj deklaracije sa akcentom
na izrečenim zahtjevima sadržanim
u deklaraciji i posebno vremenskoj
ograničenosti za ispunjavanje istih
od strane mjerodavnih institucija
Crne Gore. Ambasador Darmanović, između ostalog, rekao je da u
drugim krajevima Crne Gore sigurno
ne znaju da je u Plavu i Gusinju počinjen genocid, te izrazio sumnju zašto se taj gnusni zločin naziva genocidom. Kako je saopšteno iz odbora,
crnogorska kraljevska vojska tada je
na zvjerski način pobila 20-ak procenata Bošnjaka i Albanaca, a sveštenici pravoslavne crkve preko 12.500
nasilno pokrstili, što ukazuje na sve
segmente istrebljenja, odnosno genocida kaže se u saopštenju.
17
Hronika
Revija FORUM
U Staroj podgoričkoj varoši
Grafiti mržnje
U neposrednoj blizini Starodoganjske džamije u podgoričkoj
Staroj varoši osvanuli su grafiti
uvredljivog sadržaja za pripadnike
islamske vjeroispovijesti. Zid koji
je prekjuče okrečen bijelom bojom,
ispisan je sa četiri ocila, i porukom
“Bolje je ovako… ua muslimani”,
a nacrtan je i muški spolni organ.
Iz Islamske zajednice oštro su osudili nemili događaj i zahtijevaju od
nadležnih institucija da pronađu i
kazne počinioce.
- Neprijatno sam iznenađen
porukama koje su upućene muslimanima Stare varoši i cijele Podgo-
rice. Bio sam uvjerenja da živimo
u multietničkom i multikonfesionalnom skladu i da možemo biti
primjer toga u državi ali, nažalost,
ovi grafiti me demantuju”, kazao
je, između ostalog, Džemo Redžematović, glavni imam za Podgoricu
I Nikšić.
Dječji prekogranični festival folklora u Tuzima
Kulturno nasljeđe
bez granica
U sklopu Projekta „Prekogranični
pakt“ u Tuzima (9.12.2012.) je održan
prvi dječji festival folklora pod nazivom
„Kulturno nasljeđe bez granica“. Domaćin je bio KIC „Malesija“. Ovaj susret organizovale su opštine Skadar,
Vau i Dejes, I NVO Ženski centar iz Albanije, Gradska opština Tuze, Opština
Ulcinj i Kulturno-umjetničko društvo
„Ramadan Šarkić“ iz Tuzi. Ideja je bila
da se očuvaju zajedničke vrijednosti
nacionalno-kulturnog blaga.
Nakon završene manifestacije govorili su: Franjo Ljuljđuraj, predsjednik
Gradske opštine Tuze, Aljketa Aljesaj,
18
izvršni direktor Projekta iz Albanije. Cilj
je da se zajedničke vrijednosti između
opština učesnica Festivala prošire, razvijaju i predstave kroz zajedničko djelovanje. Dogovoreno je da se Projekat
proširi izdavanjem jednog časopisa
(magazin za djecu) i etnografska soba
koja će biti otvorena i u gradu Vau i
Dejes i u Tuzima – KIC „Malesija“. Takođe će štampati zajednički katalog u
kojem će biti sve fotografije Festivala
i tradicionalnih narodnih kostima. Uz
to, organizovaće se dva simpozijuma
sa stručnjakom kulturnog nasljeđa,
zatim prekogranična razmjena djece
koja će biti gosti opština Vau i Dejes.
Valja još navesti da iza Projekta stoji
Evropska unija.
Dvojica predsjednika Mark Đoni
i Franjo Ljuljđuraj su najistaknutijim
sudionicima Ameru Pepiću i Delili Duković uručili nagrade za izložbu Tuške
goce“. KUD „Ramadan Šarkić“ dobio
je priznanje za originalnost koreografije „Ribarska igra“.
Osim druženja najmlađih izvođača,
publika je bila vrlo zadovoljna svim
onim što je te večeri prikazano na pozornici KIC „Malesija“.
Husein Tuzović
Decembar, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Zavičajni klub “Bihor” - Luksemburg
Humanost na djelu - ZK "BIHOR" LU
Nova humanitarna akcija
Poslije niza humanitarnih aktivnosti sprovedenih u
Luksemburgu, a sve za potrebe ugroženih u Crnoj Gori,
Zavičajni klub «BIHOR» je položio još jedan ispit iz humanosti; pošto su u avgustu uručili novčanu pomoć od
4,160 eura, za «Korak Nade» iz Berana, udruženju koje
okuplja djecu sa smetnjama u razvoju, Klub je, nedavno
obezbijedio 2, 500, eura, za liječenje dvoje djece Bela
Murića iz Rožaja, koja pate od distrofije mišića.
Jesenas su, sa 1000 eura pomogli presadjivane jetre Almi Muratović, kao prvu pomoć iz akcije humanosti.
Ljudi okupljeni oko udruženja ZK «Bihor», sa zebnjom su
očekivali i ishod operacija, koja je dobro prošla i spremni
su da nastave podršku. «Uvjereni smo da pomažuće druge - pomažemo sebi.
Želimo da poručimo zavičaju i cijeloj Crnoj Gori da u
svakoj prilici mogu računati na nas i naš doprinos» - kazao je predsjednik ovog udruženja Hamdija M. Rastoder.
Tokom ljeta ,,ZK Bihor” je podržao vše kulturnih i
sportskih aktivnosti na području Petnjice. E.P.
Kotor: Izložba zagrebačke slikarke Fadile Šaćiragić, porijeklom iz Crne Gore
Jedinstvena umjetnička
arabeska
Veče, 22. novembra 2012.
godine na izložbi slikarke Fadile
Šaćiragić iz Zagreba u galeriji Kulturnog centra u Kotoru dugo će
pamtiti tamošnja publika. Izložbu je
otvorila Marija Čolpa, dramaturkinja.
Motive za svoj originalni slikarski izraz, kako zapaža Čolpa,
Šaćiragićeva crpi iz tradicije islamske duhovnosti. Persijska minijatura
je dvorska umjetnost koja je cvjetala
u svjetovnom okruženju persijskog
dvorskog života. Dok koračamo po
sjenci zlatne i samo njoj svojstvene
arabeske, Fadila nas vodi njenim
senzitivnim tonom – istakla je Čolpa.
Slikarka Šaćiragić je svojim slikama zadobila simpatije ljubitelja umjetnosti izlažući u Turskoj, Italiji, Austriji i Kuvajtu. O njoj su mnogi poznati
Decembar, 2012.
kritičari dali laskave ocjene i istakli
kako njene slike predstavljaju spoj
modernog i tradicionalnog i tako tvori
umjetničku arabesku na tkanini koja
postaje njen zaštitni znak i simbol prepoznavanja. O njenom stvaralaštvu
su mnogo lijepog kazali poznati i
priznati umjetnici Halil Gibran, Tanja
Pocek, Ibrahim Kojin i drugi. Fadila se
veoma uspješno iskazala i kao modni
kreator. O tome svjedoče 24 modne
izložbe od 1995. do 2003. godine.
Dobitnica je mnogih nagrada od kojih
svakako treba navesti Grand-pri na
Međunarodnom sajmu u Bosni i Hercegovini, kao i nagradu za najboljeg
kreatora Bosne i Hercegovine.
Fadila, inače, po majci potiče iz
Podgorice, a ima blisku svojtu i u
Tuzima. Rođena je u Nikšiću u po-
Šaćiragić
rodici Ahmetagić. Nakon školovanja
u tom gradu preselila se u Zagreb
i udala u porodicu Šaćiragić. Zbog
toga umjetnica nije propustila da,
nakon izložbe u Kotoru, obiđe i svoje najbliže u Podgorici iz porodica:
Ahmetagić, Šarkić, Lekić, Šabotić i
Tuzović. Husein Tuzović
19
Hronika
Revija FORUM
Promovisan „Sandžački rječnik“
Jezičko nasljeđe
U bjelopoljskom Centru za kulturu predstavljen
je „Sandžački rečnik”, autora Džavida Begovića i
književnice Šefke Begović Ličine. Rječnik sadrži više
od 10.000 leksema koje se ne koriste u slovenskim
jezicima iz okruženja, 3.000 fraza i 11.500 primjera iz
sandžačkog govora.
Akademik prof. dr Dževad Jahić ukazao je na značaj pojave „Sandžačkog rečnika” za Bošnjake. Pojava rječnika
koji je ograničen na leksiku koja je specifična u Sandžaku
uvijek je značajan kulturni i nacionalni događaj – rekao
je akademik Jahić. Begović je pojasnio kako je nastao
„Sandžački rečnik”. Arhaizmi i turcizmi koji su korišteni
u govoru u vrijeme naših predaka u velikoj mjeri su izblijedili i danas više nijesu u upotrebi. To nijesu samo riječi
žitelja Sandžaka, već cijelog bošnjačkog naroda. Mi ovim
nijesmo željeli unazaditi jezik, već ostaviti dio nasleđa
budućim generacijama – istakao je Begović.
Rječnik predstavlja svojevrsnu novinu u leksikografskom prezentovanju sandžačkog dijalekta bosanskog
jezika. Štampan je u 2.000 primjeraka. Autori rječnika
su brat i setra koji su rođeni u Bijelom Polju, a žive i
rade u Bosni i Hercegovini. Organizator promocije bio
je Bošnjački kulturni centar, a čitav projekat podržao je
Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava.
IN memorijam
Bahrija Brahić
Nakon kratke bolesti u 79 godini na Ahiret je preselio
predsjednik Islamske zajednice Pljevlja Bahrija Brahić.
U subotu 08. Decembra 2012. nakon ikindije namaza dženazu rahmetliji klanjao je veliki broj džematlija, a
dženazu namaz je predvodio Enis ef. Burdžović, izaslanik
reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata ef. Fejzića
i direktor Vjersko-prosvjetne službe Mešihata Islamske
zajednice u Crnoj Gori.
Nakon klanjanja dženaze, u obraćanju džematlijama
Enis ef. Je, između ostalog, kazao da je rahmetli Bahrija
bio ugledan Pljevljak i veliki promoter kulture i tradicije
pljevaljskog kraja koju je promovisao širom Evrope.
Bahrija Brahić je rođen 1934 godine u Pljevljima,
gdje je završio osnovno i srednje školovanje. Visoko obrazovanje je završio u Zagrebu i cio radni vijek je proveo
u Pljevljima.
Bio je vrstan muzičar i svojevremeno je bio aktivni
član Kulturno-umjetničkog društva „Volođa“, član uprave, kao i jedno vrijeme predsjednik Društva. Svirao je
flautu u Velikom zabavnom i Estradnom orkestru. Pored
flaute svirao je i trubu, sa kojom je kao solista proslavio
Društvo i grad Pljevlja, posebno kompozicijom „Tišina“.
Svirao je i u gradskom tamburaškom orkestru. Radeći
kao komandir gradske Vatrogasne čete i kao muzičar
dobitnik je mnogih priznanja i nagrada.
20
Islamska zajednica, kao i grad Pljevlja su ostali bez
uglednog džematlije, kao i dobrog organizatora koji je
svojim trudom i zalaganjem dao maksimalni i neprocjenjiv doprinos napretku islamske zajednice i nadasve velikog čovjeka.
Nad njegovim kaburom prilikom poslednjeg ispraćaja
odlomke iz Kur’ana učilo je devet imama, što dovoljno
govori o ljudskoj i moralnoj veličini rahmetlije.
Jakub Durgut
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera
Svjedočanstvo
o dobru i zlu
U prepunoj Multimedijalnoj sali podgoričkog Kulturno - informativnog centra „Budo Tomović“, ponedjeljak
3. decembra 2012. godine, promovisana je nova knjiga
Rifata Rastodera „Dan sjećanja“. Izdavač ovog zanačjnog dokumentacionopublicističkog djela je Forum Bošnjaka Crne Gore. Recezent je dr Novak Ažić, grafički
urednik - Adil Tuzović, a štampa: „3M Makarije” – Podgorica.
U promociji su, inače, učestvovali: Dr Novak Adžić,
istoričar; akademik - Prof.dr Šerbo Rastoder; Andrej Nikolaides, književnik; Izmir Talić, ambassador BiH u CG i
prof u penz. Husein – Ceno Tuzović. Moderator promocije bio je Dragan M Đurović a interpretatori stihova i
teksta: Saudin Račić i Selma Rastoder.
“Dan sjećanja” je, s jedne strane, hronika genocida počinjenog u Srebrenici (BiH) između 11. i 19. jula
1995. godine nad preko 8 000 civila bošnjačke nacionalnosti, a s druge, i svojevrsna slika aktuelne političke
i ukupne svijesti u Crnoj Gori kako o tom, tako i drugim
sličnim događajima iz perioda posljednje jugoslovenske
ratne drame (1991-2001).
Povod za knjigu i uopšte ustanovljavanje Dana sjećanja na žrtve je Deklaracija Skupštine Crne Gore o prihvatanju Rezolucije Evropskog parlamenta o Srebrenici, odnosno skupštinska rasprava tim povodom. U knjizi
je, međutim, kako se ističe u recenziji dr Novaka Adžića
prikazana, između ostalog, svijetla i tamna stranica crnogorske prošlosti najnovijeg doba. Njeno posrnuće i
uzdizanje; uzleti njenog čojstva i primjeri onoga što je
rđavo i loše u etičkom smislu; ono čega Crna Gora treba
da se stidi i ono čime treba da se ponosi. Riječju, ova
priča je fabula o „dobrim ljudima u vremenu zla“, kao i
o zlim ljudima zlih vremena. …
Motiv za knjigu „Dan sjećanja“ i sve ono što je ishodište same knjige je, prema autorovim riječima, pokušaj da se sačuva od zaborava nešto što bi, uprkos
još vitalnom nasljeđu mitološke i kojekakve druge iracionalne svijesti, kao i brojnim crvenim i crnim mrljama, ipak, moglo biti potvrda da i savremena Crna Gora
ima šanse da sačuva kontakt sa pozitivnim primjerima
tradicije ovdašnjeg jedinstvenog principa suživota - čojstva, odbrane drugoga od sebe.
Decembar, 2012.
Rifat Rastoder
DAN SJEĆANJA
Rifat Rastoder je, inače, jedan iz najužeg kruga poslenika savremene političke scene Crne Gore; jedan iz
najužeg kruga antiratnih aktivista iz perioda posljednje
jugoslovenske ratne drame( 1991 – 2001), kao i jedan
od glavnih kreatora i protagonista zaštite ljudskih i, posebno, manjinskih prava; u dužem period i jedan od
najpoznatijih sportskih i kulturnih poslenika i, nadasve,
novinara i publicist, koautor je knjige “Crvena mrlja”
(1990) i autor knjiga: “Usud imena” , “Pravo na ime” i
Dan sjećanja, kao i više feljtona i studija o slobodi medija, ljudskim i manjinskim pravima, itd, itd, uključujući
i poeziju.
Promocija knjige “Dan sjećanja” je, stoga, po mnogo
čemu bila događaj od mnogo šireg značaja.
21
Društvo
Revija FORUM
Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera
Novak ADŽIĆ, recezent
Priča protiv zaborava
„Istinski je umro onaj koji je zaboravljen“,rekao je Česlav Miloš. Ova Rastoderova knjiga je priča o
zločinu genocida u Srebrenici 1995. godine i sjećanje na njega. Ovo je priča in memoriam, priča
protiv zaborava, jer, doista, mrtvi nijesu mrtvi sve dok žive u sjećanju živih. Pravo groblje umrlih
ili stradalih je u srcima živih. Ili što bi rekao Fransoa Volter, „samo za otrcani pozitivizam mrtvi
su mrtvi“. Ovom knjigom Rifat Rastoder je potvrdio aktuelnost i činjenički utemeljen smisao one
poznate Borhesove misli: „Samo jedna stvar ne postoji. A to je zaborav“. Pogotovo zaborav zločina
Značajni i afirmisani žurnalista
i publicista, političar, potpredsjednik Socijaldemokratske partije Crne
Gore, narodni poslanik i potpredsjendik Skupštine Crne Gore - Rifat Rastoder, autor nekoliko reprezentativnih
knjiga iz političke povijesti Crne Gore
druge polovine XX stoljeća i nacionalnog i kulturnog identiteta bošnjačkog
naroda u Crnoj Gori, pripremio je za
štampu studiju pod naslovom „DAN
SJEĆANJA“, koja faktografski, dokumentovano, činjenički relevantno i
istoriografski provjerljivo i pouzdano
govori o genocidu nad Bošnjacima
izvršenom u Srebrenici 1995. godine
od strane vojske bosanskih Srba.
Ova Rastoderova studija višestruko je korisna i značajna za proučavanje istorije događaja, procesa,
fenomena u vrijeme demontaže i disolucije bivše SFRJ i njenog krvavog
raspada u ratu koji je otpočeo 1991.
godine, te koji se završio tokom 1995.
godine. Sam autor ove studije pripadao je demokratskom, slobodoljubivom antiratnom pokretu, kojeg su
sačinjavale indipendentističke snage
koje su težile cilju obnove slobodne,
nezavisne i demokratske Crne Gore,
što je i postugnuto na referendumu
21. maja 2006. godine. Sa punoćom
moralnog kredibiliteta i širokog edu-
22
kativnog spektra, spoznaje i znanja
kojeg posjeduje, Rifat Rastoder se
upustio u prikazivanje, analizu i eksplikaciju kauzaliteta, hronologije i
konsekvenci zločina genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine. I
u tome je uspio u ovoj studiji. Tema
Rastoderove rasprave prima facie
može djelovati kao obrada nečega
što je već u dovoljnoj mjeri dobro i do
tančina poznato domaćoj i međunarodnoj stručno naučnoj i laičkoj javnosti, kada je u pitanju analiza i sinteza surove i tragične istinite priče o
genocidu počinjenom u Srebrenici iz
motiva nacionalne i etničke mržnje.
Međutim, in ultima linea, dakako, nije
tako, jer se radi studiji kojom Rifat
Rastoder na poseban način konsiderira taj monstruozni događaj, nudeći
sijaset relevantnih istorijskih izvora i
njihovu analizu, sintezu i interpretaciju, koja na nov način daje objašnjava i u saznajnom smislu obogaćuje
saznanja o tom groznom masovnom
ratnom zločinu genocida počinjenom
nad civilnim stanovništvom bošnjačke
nacionalnosti u Bosni.
Rifat Rastoder je prilježan istraživač, koji istorijskim izvorima o tom
zločinu pristupa temeljito i svestrano.
Raspoložive izvore Rastoder je prikupio na jednom mjestu, izvršio njihovu
neophodnu selekciju, i postupio onako kako zahtijevaju pravila metodologije istorijskih istraživanja. U ovoj Rastoderovoj studiji definisan je predmet
istraživanja, nalazi se respektabilna
heruistička osnova; očevidno je da je
o predmetnoj temi isčitana značajna
literatura, pristupilo se spoljnoj i unutrašnjoj kritici istorijskih izvora (hermeneutika), učinjena je konstrukcija
i sinteza i ekspopzicija kao konačna
rezultata istraživačkog procesa. Tako
da je Rifat Rastoder, iako po pozivu
nije profesionalni istoričar, uspio da
metodološki dobro fundira ovu studiju, vodeći principijelno i brižljivo računa da izrečeni zaključci i vrijednosi
sudovi slijede iz istorijskih izvora, odnosno, da se temelji na njima, čime je
potvrdio da je rezistentan osnovnom
načelu u istorijskoj nauci da su istorijski izvori temelj istorijskog znanja i
osnova za izvođenje zaključaka, te da
izvori sprječavaju da se izvode drugačiji zaključci u odnosu na utvrđenje
činjenice koji se nalaze o njima. Bogata je heruistička osnova koju Rifat
Rastoder koristi u ovoj studiji. Koristio
je istorijske izvore različite po porijeklu (provinijenciji), sadržini, autorstvu,
vremenu i mjestu nastanka, čime ova
studija posebno dobija na značaju.
Čitajući Rastoderovu knjigu uočljivo je
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Pobuna
da su njemu bili dostupni brojni izvori, koje on koristi saobrazno načelu
poznatog liberalnog mislioca Skota
da su „činjenice svete, a uvjerenja su
slobodna“.
Rifat Rastoder, da bi rasvijetlio, u
što većoj, saznajnoj mjeri i što je moguće realnije i objektivnije prirodu,
karakter, smisao i posljedice tragedije u Srebrenici 1995. godine, daje u
uvodnom dijelu svoje studije izvode iz
osuđujuće presude Haškog tribunala
generalu vojske Republike Srpske Radosavu Krstiću, (što je primaran pravni i istorijski izvor), iz koje se jasno vidi
kakva je priroda i karakter i kakve su
razmjere zločina genocida počinjenog
u Srebrenici. Rastoder prenosi brojna
svjedočenja o Srebrenici, u poglavlju
„Rekli su o Srebrenici“, između ostalih, i opširni iskaz Dragana Čavića,
nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske (entiteta u okviru Bosne i
Hercegovine), koji je konstatovao da
je sramota za RS zločin počinjen u
Srebrenici. Rastoder je prenošenjem
tog Čavićević iskaza pokazao da nijedan zločin nije kolektivan, već da je
zločin uvijek individualan i da sa stanovišta krivično-pravne odgovornosti
ne postoji kolektivna krivica. Iskazi o
zločinu o Srebrenici koje su dali Barak
Obama, predsjednik SAD i brojni drugi
(Bernar Kušer, Valentin Inzko, Torbojn
Jagland, Yves Leterm, Danilo Trik,
Redžep Erdogan), te izvodi iz izvještaja Komisije Vlade RS, pokazuju koliko
Decembar, 2012.
Knjiga „ Dan sjećanja“ je pobuna protiv obmanjivača i
političkih fantasta, koji misle da je u istoriji moguće vršiti
hirurške intervencije i plastične operacije kojima se može
prepravljati, popravljati i mijenjati prošlost. Ova Rastoderova studija, koja se bavi jednim masovnim zločinom genocida učinjenim u jednom vremenu, pokazuje da istorija
nije švedski sto, da se po želji i potrebama može iz nje
uzimati ono što odgovara, a odbacivati ono što ne ide u
prilog. Uspješno apsolvirajući temu o zločinu u Sebrenici,
Rifat Rastoder ništa od onoga bitnog i presudnog za pomenutu temu i za hroniku zločina u Crnoj Gori nije prešutao i izostavio, nego je savjesno, odgovorno i pošteno sve
iznio na vidjelo, čemu ova knjiga dobija dodatno na značaju i predstavlja neizostavnu literaturu za one istoričare koji će se baviti političko-događajnom
istorijom Crne Gore u vremenu od 1989. do danas...
Riječju, ova studija Rifata Rastodera je višeslojna, kompleksna, te zahtijeva svestranu analizu, iz različitih rakursa; ona nudi, na jedan pregledan način, čitateljstvu primjeren i nadasve popularan, onaj fundus činjenica i elaboracija koje zasigurno značajno obogaćuju naše znanje o jednom sumornom i surovom dobu, nastalom raspadom bivše Jugoslavije.
Stoga ovu knjigu, toplo preporučujem za štampu i za čitateljstvo različitih
naučnih, stručnih i drugih profila.
je Rastoder uložio napora i imao istraživačkog senzibiliteta da sumornu i
bolnu priču o Srebrenici opservira na
što relaniji i potpuniji način, korespondentan relevantnim izvorima. Rifat
Rastoder, rezistentno i koherentno
načelu kojeg je iskazao davno Titus
Livius da „istina i previše trpi, ali se
nikada ne može zatrti“, da bi pokazao razmjere genocida u Srebrenici
i civilizacijski odnos relevantnih međunarodnih činilaca i institucija prema njemu, u njegovoj osudi, prenosi
na našem i engleskom jeziku i tekst
Rezolucije Evropskog parlamenta
usvojene 15. januara 2009. godine,
iz koje se eksplicitno vidi pojedničana odgovornost za zločin u Srebrenici
vojno-političkog vođstva RS, koji su
flagrantnim kršenjem pravila Ženevskih konvencija ključni vinovnici tog
zločina genocida.
U ovoj vrijednoj studiji Rifat Rastoder nas upoznaje i sa tim kako se
Skupština Crne Gore odnijela prema
zločinu u Srebrenici, donošenjem vlastite Deklaracije kojom prihvata rezolucije Evropskog parlamenta usvojene
o Srebrenici. Rastoder donosi i transkript rasprave vođene u Skupštini
Crne Gore (započete 9. jula 2009, na
osnovu skupštinskih stenografskih
bilješki), u kojoj su sudjelovali više
poslanika, a iz koje se jasno uočava
moralno-politički profil njenih aktera i različte percepcije u ideološkoj i
drugoj ravni zločina genocida u Srebrenici. Procjena Rifata Rastodera da
vjerno prenese te iskaze, na osnovu
skupštinskih stenografskih bilješki,
pokazuje se kao ispravna i bitna za
poštovanje prava javnosti da zna o
onome što ga interesuje i može interesovati. U tom smislu Rifat Rastoder je
omogućio ovom studijom da širem auditorijumu postane dostupan zapis o
tome ko je, kada i kako govorio o tom
groznom zločinu, što je relevantno i za
ukupnu opservaciju etičkog i drugog
profila političara koji su u skupštinskoj
23
Društvo
debati o tome diskutovali.
Rastoder, da bi odao poštovanje
nevinim žrtvama genocida u Srebrenici, publikuje u svojoj studiji i poemu
uglednog bosanskog intelektualca i
pisca Andulaha Sidrana „Srebrenica“,
iz koje se vidi kakve su razmjere beskrajnim ljudskim zlom izazvane pustoši u Srebrenici.
Iz Rastoderove studije saznajemo
fatografski sve ono što je relevantno u
hronici Srebreničkog zločina (kako se,
kada i zašto dogodio zločin i ko je njegov vinovnik), te kako je zločin dobio
svoj epilog pred haškim tribunalom
(presudom odgovornih srpskih generala i optužnicom za zločin najodgovorniji-vojno političkog vođstva RS personalizovanog u optužnici protiv Karadžića i Mladića, koji se nalaze u haškom
pritvoru optuženi za brojne ratne zločine i kojima je suđenje u toku).
Vrlo interesantan je Rastoderov
diskurs o hronici zločina u Crnoj Gori,
u kojemu se pregledno, u formi informatora opisuje uloga Crne Gore u
jugoslovenskoj ratnoj i drugoj drami
(1989-2001). Iz tog pregleda vidi se
Rastoderovo opravdano htjenje da
bude odan načelu koje govori da u
priči o prošlosti ništa ne treba skriti,
zakinuti, falsifikovati i obmanjivati,
već da svaki istoriografski i drugi sud
treba biti pošten i pravedan. Kao u
onoj maksimi čuvenog rimskog juriste
Ulpijana, koji je govorio da su „osnovni principi prava, pošteno živjeti,
drugoga ne vrijeđati, svakome svoje
dati“. Kod Rastodera nema retuširanja prošlosti i tendencije da se stvara
poželjna slika prošle stvarnosti. Kod
Rifata Rastodera je emaniran zahtjev,
utemeljen još u pozitivističkoj istoriografiji, da treba „pisati kako je uistinu
bilo“ (Leopold fon Ranke), kome treba dodati i onaj savremeni znamenite Agneš Heler koji počiva na tvrdnji
da je zadatak istoričara da objasni
„zašto se nešto dogodilo“. Ovdje se,
u Rastoderovoj opservaciji pokazuje
puni smisao i značenje drevnog istori-
24
Revija FORUM
ografskog zahteva istaknutog od strane starog rimskog istoričara Amijana
Marcelina, koji je zapsao da „istoričar
koji svjesno prećutkuje događaje vrši
svesnu obmanu kao onaj što piše o
onome što se nije dogodilo“. Upravo
je Rastoderova knjiga je pobuna protiv obmanjivača i političkih fantasta,
koji misle da je u istoriji moguće vršiti
hirurške intervencije i plastične operacije kojima se može prepravljati, popravljati i mijenjati prošlost. Ova Rastoderova studija, koja se bavi jednim
masovnim zločinom genocida učinjenim u jednom vremenu, pokazuje da
istorija nije švedski sto, da se po želji
i potrebama može iz nje uzimati ono
što odgovara, a odbacivati ono što ne
ide u prilog. Uspješno apsolvirajući
temu o zločinu u Sebrenici, Rifat Rastoder ništa od onoga bitnog i presudnog za pomenutu temu i za hroniku
zločina u Crnoj Gori nije prešutao i izostavio, nego je savjesno, odgovorno
i pošteno sve iznio na vidjelo, čemu
ova knjiga dobija dodatno na značaju
i predstavlja neizostavnu literaturu za
one istoričare koji će se baviti političko-događajnom istorijom Crne Gore u
vremenu od 1989. do danas.
Iz Rastoderove studije saznajemo kako je 2010. godine Crna Gora
obilježila Dan sjećanja na genocidni
masakr u Srebrenici, te kako je, tim
povodom, državni vrh Crne Gore, u
saradnji sa određenim kulturnim asocijacijama i udruženjima ukazao dužnu poštu nevinim žrtvama stradalim u
Srebrenici. Autor ove studije prezentira kako je Crna Gora u znak sjećanja
na zločin u Srebrenici postavila 2011.
godine prvo spomen obilježje u regionu, te kako je 2012. u Crnoj Gori
obilježen dan sjećanja na srebreničke
žrtve. Dakako, Rastoder donosi sve
relevantne podatke sa manifestacije
obilježavanja sjećanja na žrtve u Srebrenici koje su održane u Bosni i Hercegovini i izjave politički vodećih ličnosti i vjerskih poglavara u znak sjećanja na taj tragični događaj. I na kraju
studije, Rifat Rastoder odaje vlastitu,
prirodno emocionalnu i etičku posvetu ove knjige nevinim srebreničkim
žrtvama, s težnjom i apelom za pobjedu ljudskog i božanskog suda pravde i
prirodnim osjećajem i potrebom da se
zločin i njegove žrtve ne zaborave, te
da svi moraju da se suoče sa istinom
o zločinu genocida u Srebrenici, odajući vječni pomen žrtvama srebreničkog masovnog zločina.
„Istinski je umro onaj koji je
zaboravljen“,rekao je Česlav Miloš.
Ova Rastoderova knjiga je priča o zločinu genocida u Srebrenici 1995. godine i sjećanje na njega. Ovo je priča
in memoriam, priča protiv zaborava,
jer, doista, mrtvi nijesu mrtvi sve dok
žive u sjećanju živih. Pravo groblje
umrlih ili stradalih je u srcima živih.
Ili što bi rekao Fransoa Volter, „samo
za otrcani pozitivizam mrtvi su mrtvi“.
Ovom knjigom Rifat Rastoder je potvrdio aktuelnost i činjenički utemeljen
smisao one poznate Borhesove misli:
„Samo jedna stvar ne postoji. A to je
zaborav“. Pogotovo zaborav zločina.
U ovoj knjizi Rifat Rastoder je
prikazao, između ostalog, svijetlu i
tamnu stranicu crnogorske prošlosti najnovijeg doba. Njeno posrnuće
i uzdizanje, oporavak, njene uzlete
čojstva i primjere onoga što je rđavo i loše u etičkom smislu, ono čega
Crna Gora treba da se stidi i ono čime
treba da se ponosi. Ova Rastoderova
priča je fabula o „dobrim ljudima u
vremenu zla“, kao i o zlim ljudima zlih
vremena. Riječju, ova studija Rifata
Rastodera je višeslojna, kompleksna,
koja zahtijeva svestranu analizu, iz
različitih rakursa; ona nudi, na jedan
pregledan način, čitateljstvu primjeren i nadasve popularan, onaj fundus
činjenica i elaboracija koje zasigurno
značajno obogaćuju naše znanje o
jednom sumornom i surovom dobu,
nastalom raspadom bivše Jugoslavije.
Stoga ovu knjigu, toplo preporučujem
za štampu i za čitateljstvo različitih
naučnih, stručnih i drugih profila.
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera
Prof.dr Šerbo Rastoder, akademik BANU, CANU i DANU
Mi i zločin
Dragi prijatelji, dame i gospodo,
Ne mogu reći da mi je zadovoljstvo što sam večeras sa vama,
iako se nalazim u društvu meni
dragih ljudi i pozvan sam da govorim o knjizi meni dragog i bliskog
Rifata Rastodera, kao i što među
publikom vidim toliko poznatih i
dragih osoba.
Naime, knjiga Rifata Rastodera
‘Dan sjećanja’ je priča o nama i zlu
u nama i oko nas.Treba biti intelektualni mazohista, pa reći, da mi je
zadovoljstvo što sam među vama
i ovim povodom. Ne, gospodo, duboko se stidim činjenice da čovjek
današnjice najiskvarenije ljudsko
biće u istoriji i ježim se pomisli da
će onaj sjutra biti čak gori i od nas.
Da sam u pravu, svjedok mi je ova
knjiga o genocidu na kraju XX vijeka. O zlu kao kulturi življenja i zločinu kao političkoj floskuli. Koliko je
samo 1945. godine bilo onih koji
su imali potrebu da pričaju o zlu
da se ‘zlo ne bi ponovilo’, koliko je
pjesnika prestalo da pjeva poslije
Aušvica, koliko je majki sanjalo da
nađu kosti svojih najmilijih. Koliko
je uzvišenih rečenica političara
usađivalo optimizam i davalo smisao životu.
Zlo se nažalost ponovilo 50
godina poslije toga i to u zaštićenoj zoni organizacije UN, koje su i
nastale sa ambicijom da spriječe
ponavljanje zla, zaštite nemoćne
i ograniče silne. Naša iluzija da
potreba da pričamo o zlu da se
ono ne bi ponovilo, obesmišljava
Decembar, 2012.
Zlo je uvijek moguće i bit će ga tamo gdje ima više onih
spremnih na zločin.Odnosno, gdje su oni koji se protive zlu
u manjini .Danas i povodom ove i sličnih knjiga , za mene je
suštinsko pitanje ‘Jesmo li manjina’? Ako bi pažljivo isčitavali
knjigu R.Rastodera nijesam siguran da bi smo u njoj našli
potvrdan odgovor ,ali sam siguran ‘da nas ima sve više’. I
upravo to ‘da ima sve više’ onih koji prepoznaju i osuđuju zlo
je smisao ovakvih i sličnih knjiga …
Otuda ova knjiga, koja nosi naslov ‘Dan sjećanja’, u suštini
po sadržaju treba da ima naslov “Mi i zločin” ili “Crna Gora
i zločini”. U tom smislu, iako je osnov i centralna tema knjige
Rezolucija u crnogorskom parlamentu i odnos Crne Gore
prema zločinima , knjiga u biti ima više dimanzija ,od kojih
ću pokušati da izdvojim moralnu, političku i društvenu
jedna naizgled jednostavna,ali
dokaziva činjenica. Zlo je uvijek
moguće i bit će ga tamo gdje ima
više onih spremnih na zločin. Odnosno, gdje su oni koji se protive
zlu u manjini. Danas i povodom
ove i sličnih knjiga, za mene je suštinsko pitanje: Jesmo li manjina?
Ako bi pažljivo isčitavali knjigu
R.Rastodera nijesam siguran da
bi smo u njoj našli potvrdan odgovor, ali sam siguran da nas ima
sve više. I upravo to da ima sve
više onih koji prepoznaju i osuđuju zlo je smisao ovakvih i sličnih
knjiga. Takve knjige može pisati samo autor koji ima moralne i
ljudske skrupule, svjetonazor i viziju boljeg svijeta. Rifat Rastoder
je to dokazao više puta. I ponašanjem i djelom. I nije slučajno da je
baš on autor knjige o ‘Štrpcima’,
kao što nije slučajno da je on bio
glavni inicijator, sastavljač i podnosilac Rezolucije o Srebrenici u
crnogorskom parlamentu.
Otuda ova knjiga koja nosi naslov ‘Dan sjećanja’ u suštini po
sadržaju treba da ima naslov ‘Mi
i zločin’ili ‘Crna Gora i zločini’. U
tom smislu, iako je osnov i centralna tema knjige Rezolucija u
crnogorskom parlamentu i odnos
Crne Gore prema zločinima ,knjiga
u biti ima više dimanzija ,od kojih
ću pokušati da izdvojim moralnu,
političku i društvenu.
Moralna dimenzija je ono što
bi trebalo da čini prepoznatljivim
ljudsko biće. Ona bi trebala da
polazi od činjenice da je ubistvo
svakog nevinog čovjeka zločin a
ubijanje hiljade nevinih ljudi može
biti samo organizovan zločin. Me-
25
Društvo
đutim, na toj moralnoj ravni veoma
lako ćemo, dokazati da je čovjek
današnjice najiskvarenije ljudsko
biće u istoriji čovječanstva. Naša
iluzija da budemo bolji od svojih
rethodnika satkana je u težnji da
nam podsjećanja na nedavna nedjela posluže za nauk i da se ona
nikada više ne ponove. Pri tome
ćemo, sa ne malom nelagodom,
konstatovati da ne samo što se nedjela ponavljaju, već ona poprimaju nove oblike nečovječnosti koja
očigledno nema granica, kao što
nema granica ni ljudska težnja da
se bude na suprotnoj strani od zla.
Ostaje nam da se pozovemo na
Sartra koji je tvrdio da ako treba
da umremo nasilnom smrću, naš
život unaprijed nema nikakav
smisao - te da smrt nije projekat
istinske slobode, doći ćemo do zaključka da je čovjek posljednje decenije prošloga vijeka na ovim prostorima u suštini bio obični sužanj.
Zato je razumljiva njegova potreba
da pričom o zlu iskaže želju da se
zlo ne ponovi, kao što treba imati
na umu da je nerijetko priča o zlu
moguća i kao propaganda zla.
Kako život obično nije sazdan
od želja, već od djela svakog pojedinca (Paolo Kueljo), to je čovjek
današnjice najprepoznatljiviji po
svom odnosu prema zločinu. I to
prema onom zločinu koji je, nažalost, uglavnom prepušten sudu
istorije. Jer, istoriju ne zanima
svaki zločin, nju zanima samo organizovan zločin. Zato ću u pomoć
pozvati i češkog filozofa Karela
Kosika koji kaže: Ko ubije iz ličnih
motiva na svoju ruku i privatni
rizik, ubica je. Ko ubije po višem
ovlašćenju i u interesu društva,
nije ubica. U tom smislu još ciničniji je Filip Mladenović koji kaže:
Kad ubiješ svoju ženu i djecu ti
si umno poremećen. Kad ubiješ
tuđu ženu i djecu ti si patriota.
Svaki oblik ludila ima svoj precizan naslov.
26
Revija FORUM
Podsjetiću vas da se svi zločinci brane iskazom da su bili uz svoj
narod. Hoću da kažem da je u svakom zločinu sadržana ideja nekog
višeg cilja, koji zločince u vrijeme
zločina amnestira od potrebe da
razmišljaju o krivici i eventualnoj
odgovornosti. Moju početnu iluziju
da je zlo direktno zavisno od stepena obrazovanosti čovjeka nužno
relativizira činjenica da su ideolozi
svih zločina uglavnom ljudi sa visokim akademskim titulama. Kada
se pročita knjiga Vilhelma Rajha,
Masovna psihologija fašizma, u
kojoj se navodi podatak da su čak
više od polovine članstva Hitlerovih
elitnih odreda činili ljudi formalno
najviših obrazovnih referenci, onda
postaje jasnije ponašanje Julijusa
Štrajhera, glavnog lovca na Jevreje, čije su posljednje riječi na gubilištu bile Hajl Hitler. Na suđenju
u Ninbergu, drugi čovjek nacizma
Herman Gering opisivao je sebe
kao čovjeka opredijeljenog za mir.
U moralnoj ravni odnos prema zločinu opredjeljuje i čovjeka i društvo.U
traganju za zlom u sebi, čovjek se
određuje prema ‘zločinima drugih’.
Nikada ne treba vjerovati onima ,
spremnim da ‘pravdaju ili negiraju
zločin’ jer se radi o propagatorima
zla i nesrećnicima spremnim i da
‘zlo’dijele sa drugima. Zločinac nikome ne može da bude ni rod, ni
sunarodnik ni istomišljenik. U protivnom, zločin se socijalizuje, obesmišljava i postaje dio kulture življenja.Biti dio takve ‘kulture’ značilo
bi pristati da budeš član ‘horde’.
Odbiti tako nešto je minimum ljudskog dostojanstva.
O političkoj dimenziji zločina
mogao bih pričati danima, ali ću se
iz poštovanja prema autoru i vama
dragi slušatelji uzdržati i reći samo
da za mene pitanje zločina a Srebrenice posebno nije stvar politike
već etike. Dakle, ko ne shvata da
su u posljednjem ratu sve zločine
odredili dva bitna elementa :ime i
prostor. Ko ne shvata da genocida
u Srebrenici vjerovatno ne bi bilo
da je taj kraj bio na nekom drugom
mjestu, a ne na samo petnaestak
kilometara od granice sa Srbijom
i da je u toj opštini po kazivanju
autora (str.25) od 37000 stanovnika 1991 bilo 73% Bošnjaka i 25%
Srba, taj sigurno neće shvatiti ni
smisao posljednjeg rata.
Jedini kriterijum koji je bio primaran zločincima u Štrpcima bilo
je ime putnika. Njih nije zanimalo
njihovo socijalno, ideološko, ili subjektivno nacionalno odrenenje.
Sudbinu ovih ljudi odredilo je ono
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Osveta Turcima iz čitanki
Jedini kriterijum koji je bio primaran zločincima u Štrpcima bilo je ime putnika. Njih nije zanimalo njihovo socijalno, ideološko, ili subjektivno nacionalno odrenenje. Sudbinu ovih ljudi odredilo je ono što nijesu mogli da biraju. Ime. Sudbinu Bukovice odredio je takođe njen geografski
položaj. Dakle, u ovim slučajevima imamo dva tipična parametra fašizma: krv i tlo. Naravno, u
elaboraciji konkretnog ideološkog konteksta i nacionalnog projekta nije teško odgonetnuti precizne istorijske koordinate ideologije u čije ime su ovi zločini izvršeni i u tom smislu je dovoljno
iznova isčitati dokumenat Stevana Moljevića Homogena Srbija iz juna 1941. godine. Druga bitna
ideološka i politička koordinata zločina u Srebrenici je sam iskaz dželata : ‘ Evo nas 11. jula
1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu
ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na
ovom prostoru....’.
Neobaviješten čovjek bi uzalud ovdje tražio Turke i uglavnom beznadežno pitao gdje su. Sumnjam da bi ga zadovoljio odgovor da skoro 100 godina na ovom području nema Turaka i da su to
ustvari “Turci” iz čitanki, udžbenika i narodnih pjesama, odnosno iz obrazovnog sistema koji je
sopstveni “patriotizam” gradio na mržnji prema drugima (Turcima).
što nijesu mogli da biraju. Ime.
Sudbinu Bukovice odredio je takođe njen geografski položaj. Dakle,
u ovim slučajevima imamo dva tipična parametra fašizma: krv i tlo.
Naravno, u elaboraciji konkretnog
ideološkog konteksta i nacionalnog projekta nije teško odgonetnuti precizne istorijske koordinate
ideologije u čije ime su ovi zločini
izvršeni i u tom smislu je dovoljno
iznova isčitati dokumenat Stevana
Moljevića Homogena Srbija iz juna
1941. godine. Druga bitna ideološka i politička koordinata zločina u
Srebrenici je sam iskaz dželata: ‘
Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj
Srebrenici. Uoči još jednog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon
je došao trenutak da se poslije
bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru....’.
Neobaviješten čovjek bi uzalud
ovdje tražio Turke i uglavnom beznadežno pitao gdje su. Sumnjam
da bi ga zadovoljio odgovor da skoro 100 godina na ovom području
nema Turaka i da su to ustvari
“Turci” iz čitanki, udžbenika i narodnih pjesama, odnosno iz obraDecembar, 2012.
zovnog sistema koji je sopstveni
“patriotizam” gradio na mržnji prema drugima (Turcima).
Ne pada mi na pamet da branim bilo koga, pa ni “Turke” iako
mislim da dobro znam šta savremena nauka kaže o njihovoj vladavini, ali želim da ukažem na činjenicu da su brojni zločini ,pa i ovaj
u Srebrenici unaprijed ‘opravdani’
u obrazovnom sistemu. Da li toga
još ima, pravo je pitanje za političare? Sudeći po sudbini udžbenika kojem sam koautor čini mi se
da ne bih mogao ustvrditi da je to
vrijeme iza nas!?
I na kraju, suštinsko pitanje, kojim se i ova knjiga bavi je
društvena dimenzija zločina. Ne
možete a da se ne složite sa autorom da je Crna Gora kao država prva donijela Rezoluciju, da je
prva sudila za ratni zločin, da je
primala izbjeglice , da je odbila
da učestvuje u ratu na Kosovu,
da je brojnim gestovima pokazala
da želi da bude dio civilizovanog
i miru posvećenog svijeta. Sve
to u knjizi Rifata Rastodera stoji dokumentovano, činjenicama
pokrijepljeno i sa uzvišenim osje-
ćajem da udio autora u svim tim
procesima nije zanemarljiv. U tom
smislu, moje duboko poštovanje,
uvažavanje i nadasve ponos što
sam njegov srodnik i osoba koja
moguće više od drugih poznaje
njegovu ličnu i porodičnu veličinu,
istrajnost, upornost i potrebu da
sa drugima dijeli dobro. Jedno od
takvih dobara je ova knjiga koja
će ostati vječni pomen i spomen
ne samo žrtvama srebreničkog
genocida, već i obraza i moralnih
vrijednosti savremene Crne Gore.
Naravno, uočio sam i opravdane
kritičke opaske na račun svih nas
koji smo se možda navikli (a on je
tome kriv) da radi umjesto i za sve
nas i više od svih nas i da možda
upravo iz tog razloga na kraju odolim i da ne postavim neka od pitanja koja bi samo dodatno potvrdila značaj i značenje ove knjige
ali istovremeno i isprovocirala sve
nas da duboko promislimo gdje
smo mi u toj priči, odnosno da se
podsjetimo na pitanja njemačke
djece tokom šezdesetih poslije suđenja Ajhmanu (‘tata šta si ti radio
za vrijeme rata’?). Rifate, ja znam
gdje si ti bio i šta si radio.
27
Društvo
Revija FORUM
Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera
Andrej Nikolaidis,
književnik
Putokaz
Znate šta, nakon odmjerenih, analitičkih, mudrih izlaganja koje su imali Šerbo i Novak, ja ću sebi dozvoliti da budem
ličan. Biću ličan zato što je srebrenička
priča za mene krajnje lična, zato što sam
ja rodjen u Bosni, u zemlji gdje srebrenički genocid počinjen. Biću ličan zato
sam ja tu zemlju napustio 92., kada je
počeo rat. Potom, i zato što sam čitav
život proveo u Sarajevu i Ulcinju, dakle u
gradovima u kojima je dominantna religija Islam, ona ista religija koja je uzeta
za krivicu ljudima koji su pobjeni u Srebrenici. Kada mislim o zavičaju uvijek
mislim u prostoru u kome stoji bar jedan
minare, zato što je to i moja religija i zato
što su ljudi koji su pobijeni u Srebrenici i
moj narod. Zbog svega toga kažem nužno moram biti ličan.
Godine 1948. godine, u Parizu, Ujedinjene nacije su donijele opštu deklaraciju o ljudskim pravima. Tu je, dakle,
je li, zamišljen čitav taj koncept u koji
se brojni javni poslanici i dan danas zaklinju, koji gotovo papagajski ponavljaju
i trajna je referenca u javnom govoru.
Čitav koncept ljudskih prava baš u tom
vremenu bio je zamišljen kao nešto što
treba obezbijediti da se užas holohausta nikada ne ponovi. Nakon što se Srebrenica desila, nakon što se užas ponovio,
bilo je jasno da je čitava ta konstrukcija
urušena. Ona nije urušena tek bilo čijom
krivicom - ona je urušena krivicom samih
Ujedinjenih nacija i zapadnih zemlja koje
tu čine dominantnu snagu.
Svi se mi vrlo dobro sjećamo da je
Srebrenica bila zapravo zaštićena zona, da su Ujedinjene nacije i njihovi vojnici
bili dužni zaštititi ljude u Srebrenici. Ja se
vrlo dobro sjećam prvih dana rata kada
smo mi kao djeca igrali košarku ispred
zgrade, kada su već padale granate,
kada su iz kasarne Lukavica ispaljivani
28
Čitav koncept ljudskih prava bio je zamišljen kao nešto što treba
obezbijediti da se užas holohausta nikada ne ponovi. Nakon što se
Srebrenica desila, nakon što se užas ponovio, bilo je jasno da je čitava
ta konstrukcija urušena. Ona nije urušena tek bilo čijom krivicom - ona
je urušena krivicom samih Ujedinjenih nacija i zapadnih zemlja koje tu
čine dominantnu snagu
Čak ni Hrist nije uspio prekinuti monstruoznu praksu mimetičkog
žrtvovanja, istoriju koja se kotrlja po odrubljenim glavama. Ali ovim što
je uradio Rifat Rastoder, suočivši se dakle sa temom o kojoj je teško
govoriti i umjetniči a kamoli istorijsko-publicistički, uradivši to na način
odmjeren i duboko human po čemu je i u ostalom tokom čitave svoje političke i javne karijere i bio prepoznatljiv, pokazao nam je zapravo
što svako od nas mora činiti, makar bilo nedostatno i zaludno.
plotuni po gradu Sarajevu i dok su snajperisti već djelovali. Sjećam se pametnih,
poštenih, dobrih ljudi iz moga komšiluka
koji su bili dakle inžinjeri, univerzitetski
profesora i tako dalje, dakle ljudi sa iskustvom i obrazovanjem. Svi su oni izreda
mislili i ponavljali da Zapad nikada neće
dozvoliti krvoproliće u Bosni i to uvjerenje, ta sigurnost da će neko taj užas zaustaviti je zapravo ljude u Bosni učinila
iznimno ranjivim. Taj Veliki Drugi nikada
nije došao, odnosno došao je prekasno,
kako uvijek i stiže, a u Srebrenici je dakle
na najbrutalniji način iznevjerio i postao
saučesnik.
Bilo je nečeg temeljno fašističkog u
samom činu napuštanja Srebrenice od
strane holandskog bataljona UN. U jednoj od baraka u kojoj su bili smješteni
holandski vojnici nađen je grafit na ko-
jem je pisalo: „Nema zube, ima brkove,
smrdi kao izmet, to je bosanska djevojka“. Da li neko može očekivati od ljudi
koji imaju takvu predstavu o tom narodu da doista stane u njegovu zaštitu ili
pak položi svoj život za njega. Ti vojnici
su napustili Srebrenicu i mi smo mogli
gledati snimke na kojima oni zagrljeni sa
bocama piva pjevaju : I will survive... „
Ja ću preživjeti“. Osam hiljada ljudi nije
preživjelo.
Bosanska umjetnica Šejla Kamerić
napravila je jednu izvrsnu intervenciju i
na taj natpis, taj grafit iz barake koji je
užasno ponoviti ali ja sam to prosto morao iz obaveze prema istini jer doslovce
tako je pisalo, ispod tog naslova je dakle
postavila svoju fotografiju i time je rekla:
da ja sam ta bosanska djevojka, smrdljiva i brkata. Taj čin prkosa je zapravo,
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
po meni, jedan od najboljih umjetničkih
iskaza o bosanskom ratu. Ono što mi
zapažamo, što je u neku ruku i razumljivo. je da zapravo fali umjetničkih djela
koja govore o Srebrenici. Svi mi znamo,
i Šerbo se pozvao na to pitanje koje je
sve samo ne retoričko, koje je dakle postavljeno nakon Drugog svjetskog rata a
koje glasi: „Da li je moguće pisati poeziju nakon Aušvica“. Mi se sad moramo
zapitati da li je moguće pisati poeziju
nakon Srebrenice? Moj odgovor je da - i
ne samo da je moguće nego je i nužno.
Međutim, umjetnički govor o stvarima
kakva je Srebrenica nailazi na gotovo pa
nepromostive poteškoće. Rifat Rastoder
je vrlo lucidno na početak svoje knjige
smjestio poemu Srebrenica. Sidran je
veliki bosanski pjesnik ali ta poema..
njen problem nije u tome da nije dovoljno dobra - ona je izvanredna - ali čak ni
izvanredno nije dovoljno kada je riječ o
ovakvim stvarima. Rilke je govorio da je
umjetnost posljednji veo na licu užasa.
Dakle, umjetnost je ono posljednje što
nas čuva od onoga u susretu sa čim mi
ne možemo izdržati. Lakan ima drugo
ime za to - kod njega je to realno i dio
je njegove trijade koju čine još, no to je
manje bitno, imaginarno i simboličko.
Bitno nešto drugo. Kada se kod pojedinca dogodi proboj realnog u simbolički poredak, to se naziva: psihoza. Kada se u
kolektivima, u društvima, desi proboj realnog, onda se dese ovakve stvari, onda
užas poljulja sve ono što zovemo svojim
svijetom i stvarnošću... onda se desi genocid u Srebrenici.
Ono što se svako od nas koji smo rodjeni u Bosni - a mislim i ljudi rodjeni u
svim zemljama koje se sa Bosnom graniče - mora zaptitati i vjerovatno ćemo
se do kraja života pitati je sljedeće: gdje
je 45 godina bilo to zlo, jesmo li mogli,
samo da smo bili mudriji, kao neka vrsta
anti-Levoinasa, u oku susjeda primijetiti
tu sjenku koja je mogla nagovijestiti nešto slično onome što se desilo. Problem
je bio u tome što je zlo bilo nevidljivo,
bilo je skriveno i pravo govoreći niko od
nas u njega nije vjerovao. Kada je Ratko
Mladić ušao u Srebrenicu i kada je užas
pukuljao, kada ga je on artikulisao ključnom rečenicom, dakle onom koja govori o „osveti Turcima“, postalo je jasno o
čemu se tu radi.
Rene Žirar, francuski antropolog i soDecembar, 2012.
Iznevjerene nade
Svi se mi vrlo dobro sjećamo da je Srebrenica bila zaštićena zona, da su
Ujedinjene nacije i njihovi vojnici bili dužni zaštititi ljude u Srebrenici. I upravo
zbog toga, tih prvih dana rata kada smo mi kao djeca još igrali košarku ispred
zgrade, kada su već padale granate, kada su iz kasarne Lukavica ispaljivani
plotuni po gradu Sarajevu i dok su snajperisti već djelovali, sjećam se pametnih, poštenih, dobrih ljudi iz moga komšiluka koji su bili dakle inžinjeri, univerzitetski profesora i tako dalje, dakle ljudi sa iskustvom i obrazovanjem. Svi
su oni izreda mislili i ponavljali da Zapad nikada neće dozvoliti krvoproliće u
Bosni i to uvjerenje, ta sigurnost da će neko taj užas zaustaviti je zapravo ljude
u Bosni učinila iznimno ranjivim. Taj Veliki Drugi nikada nije došao, odnosno
došao je prekasno, kako uvijek i stiže, a u Srebrenici je dakle na najbrutalniji
način iznevjerio i postao saučesnik.
ciolog, osmislio je koncept koji je nazvao
mimetičkim ciklusom. Mislim da on dobro objašnjava ono što se nama desilo.
Istorija se po Žiraru sastoji od beskrajnog
ponavljanja mimetičkih ciklusa. Kada zlo
potpuno zavlada, kada se sve uznemiri
do te mjere da bi zlo moglo samo sebe
uništiti, kada zlo više ne može održavati
svoju vladavinu na ovome svijetu, samo
zlo pribjegava takozvanim činu mimetičkog žrtvovanja. Naravno, ta krv koju zlo
prolije, pala je da bi nam bile zamazane
oči, da bi nastavilo svoju vladavinu. Nemir se na trenutak smiruje i poredak se
ponovo uspostavlja, ali tek kao vječito
ponavljanje jedne užasne sekvence iz
koje nikako ne možemo da izadjemo. Šta
je ono što mi možemo učiniti da prekinemo takav tok istorije, da vlastitu djecu
poštedimo od ponavljanja grešaka koje
smo i mi napravili, nakon što su ih počinili i naši očevi, i oni prije njih? Sasvim je
moguće da mi ne možemo učiniti ništa
djelatno. Čak ni Hrist nije uspio prekinuti
monstruoznu praksu mimetičkog žrtvovanja, istoriju koja se kotrlja po odrubljenim glavama. Ali ovim što je uradio Rifat
Rastoder, suočivši se dakle sa temom o
kojoj je teško govoriti i umjetniči a kamoli
istorijsko-publicistički, uradivši to na način odmjeren i duboko human po čemu
je i u ostalom tokom čitave svoje političke i javne karijere i bio prepoznatljiv,
pokazao nam je zapravo što svako od
nas mora činiti, makar bilo nedostatno i
zaludno.
Ne mislim da se o onome o čemu se
ne može govoriti mora ćutati. Naprotiv,
mislim da neprekidno moramo govoriti, mislim da neprekidno moramo jedni
drugima i sami sebi ponavljati ova užasna svjedočanstva, činiti to sa najvećom
dozom samokritičnosti i jednostavno se
nadati da smo svi mi kao ljudska bića
sposobni da naučimo nešto stojeći pred
tim kosturnicama, da smo sposobni da iz
tuđih žrtava izvučemo pouku. Mislim da
je ključ u tim riječima: „tuđe žrtave“. Sve
dok nas tuđe žrtve ne budu boljele više
od vlastitih ova užasna samoreprodukujuća sekvenca koja se naziva istorijom
će se nastavljati i nastavljati.
U jednoj naročito perverznoj retoričkoj igri Ratko Mladić je ponekad oslobljavan i kao Hristov vitez. Ono što je Ratko
Mladić uradio i sama njegova rečenica
sa kojom je pristupio svome krvavome
poslu, sama je negacija svega što je Isus
predstavljao. Sama suština Hristove intervencije u istoriju upravo oprost i otpis
svih dugova. Sama suština Hristove intervencije da niko u buduće ne odgovara
zbog grijeha očeva jer on to preuzima na
sebe. Toliko vjekova nakon Raspeća ponavljuje se dakle Ratko Mladić, koji ubija
zbog dugova predaka, i onda u jednoj
perverznoj ideološkoj igri bude povrh
svega proglašen i braniteljem hrišćanstva. Ništa nije dalje od Hrista od onoga
što je učinio Mladić. Svi koji ga slijede,
svi koji ga brane idu protiv Hrista.
Jednostavno, kada se suočavamo
sa takvim stvarima ponestaje riječi. Čestitam Rifatu Rastoderu na ovoj knjizi,
koja će svakako biti čitana i čija će vrijednost vremenom samo rasti. Da li će
ono što možemo učiniti kao zajednica
sjećanja biti dovoljno mi u ovom trenutku ne možemo znati. Imamo samo
nadu da hoće.
29
Društvo
Revija FORUM
Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera
Izmir Talić, ambasador BiH u Crnoj Gori
Spas od smrti
Dosta je teško pronaći prave riječi nakon ljudi od struke nakon
istoričara, nakon ljudi od pera teško je pronaći prave riječi a opisati
U sali vidim puno značajnih ime- šta je to sve Rifat Rastoder napisao u knjizi „Dan sjećanja“. Tim
na iz svih segmenata života u Crnoj
Gori. Zato mi ne zamjerite što neću prije što sam ambasador Bosne i Hercegovine, države u kojoj se
u toku agresije desio genocid u Srebrenici. U toku su i istraživanja
nikoga posebno pozdravljati.
koja će pokazati da je na teritoriji Bosne i Hercegovine bilo još
Dozvolite mi da vas sve srdačno
pozdravim i poselamim, da izrazim genocida, naprimjer u dolini Sane i Sanice gdje spadaju gradovi
veliko zadovoljstvo što se nalazim Prijedor, Sanski Most i Ključ. Ta će mjesta tek pokazati na hiljade
večeras sa vama.
žrtava koje su nestale u toku agresije i, nažalost kao i u Srebrenici,
Koliko god da se čovjek priprema
za jedan ovakav skup nije dovoljno. tamo će biti dosta slučajeva u kojima se neće naći niko ko će moći
Ja sam neko ko je proživio dio rata dati krv na DNK analizu, da bi se ustanovilo kome pripadaju kosti...
u Bosni i Hercegovini. Uvijek priču o Autor je u prvom paususu uvoda knjige rekao da je riječ o knjizi
ratu doživljavam jako, jako emotivno. koja treba, na jedan dokumentovani način, da pokaže zlodjelo
Nisam iz Srebrenice ali sam iz Bosan- genocida u Srebrenici, zlodjela koja su se desila i na teritoriji Crne
ske Krajine iz grada Prijedora u kojem
Gore, da dokaže opredjeljenje Crne Gore da to zlodjelo nazove
sam dočekao početak rata. Zatočenik
sam jednog od najozloglašenih pravim imenom - genocidom, vjerovatno vodeći se rečenicom, kako
logora u Bosni i Hercegovini, logora Meša Selimović u Tvrdjavi kaže “ono što nije zapisano, nije ni postoOmrska i nemojte mi uzeti za zlo ako jalo- umrlo je”. Rifat je jedan od onih koji je u Crnoj Gori od smrti
kažem sljedeće: budite zahvalni do spasio genocid u Srebrenici. Ubijeđen sam da je od smrti spasio i
kraja vaših života onima koji nisu, na svoje ime u književnosti Crne Gore.
Cijenjene dame i gospodo,
bilo koji način, dozvolili da u strahu
dočekate noć, još u većem strahu
dočekate jutro, da slušate krike a da
ne možete pomoći. Da nijeste sigurni
da li će vam se dijete vratiti iz igre ili
neće. Nemojte to zaboraviti jer svi oni
koji su proživjeli jedan dan rata znaju o čemu govorim. Svi oni koji nisu
neka budu sretni i neka budu zahvalni na tome.
Dakle, dosta je teško pronaći
prave riječi nakon ljudi od struke nakon istoričara, nakon ljudi od pera
teško je pronaći prave riječi a opisati
šta je to sve Rifat Rastoder napisao
u knjizi „Dan sjećanja“. Tim prije što
sam ambasador Bosne i Hercegovine, države u kojoj se u toku agresije
desio genocid u Srebrenici. U toku
su i istraživanja koja će pokazati da
30
je na teritoriji Bosne i Hercegovine
bilo još genocida, naprimjer u dolini
Sane i Sanice gdje spadaju gradovi
Prijedor, Sanski Most i Ključ. Ta će
mjesta tek pokazati na hiljade žrtava
koje su nestale u toku agresije i,
nažalost kao i u Srebrenici, tamo će
biti dosta slučajeva u kojima se neće
naći niko ko će moći dati krv na DNK
analizu, da bi se ustanovilo kome pripadaju kosti.
No, kao diplomati zaista mi je
izuzetno zadovoljstvo da svoju diplomatsku dužnost obavljam u zemlji koja ne dovodi u pitanje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine,
njenu cjelovitost, u zemlji koja je
smogla snage da za genocid kaže
da je to genocid, da usvoji Rezolu-
ciju o Srebrenici i da svake godine,
ja sam već drugi put prisutan tim
danima obilježavanja, obilježava
ovaj za nas u Bosni i Hercegovini
izuzetno značajni datum. Pričati o
prošlosti je izuzetno važno, važno
je zbog sadašnjosti, važno je i zbog
budućnosti i to nam je svima jasno.
Šta je sa Srebrenicom danas?
Srebrenica je prije rata imala oko
36.000 stanovnika, od čega su oko
80% bili Muslimani, nešto malo
manje od 20% su bili Pravoslavci a
jedan mali procenat je bio ostalih.
Bosna i Hercegovina je bila poznata
kao multinacionalna i multikonfesionalna država u kojoj je živjelo,
u jednom selu, trinasest različitih
nacionalnosti. Imali smo jednu
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Nikada ne
zaboravite
šarolikost kojoj, na žalost, nijesmo
znali cijeniti. Srebrenica danas ima
oko 10.000 stanovnika od toga su
oko 6.000 Srbi a ostalo su Bošnjaci.
Srebrenica još uvijek trpi posljedice
rata i ekonomski je slaba. Još uvijek
je grad u kojem ikonografija koja je
dovela do genocida i dalje je prisutna. Svaki put, odmah dan poslije 11.
jula, u Srebrenici je parada kokardi,
parada mladih ljudi iz susjedne zemlje koji čak i nepamte šta se desilo,
koji čak i neznaju kakav je rat bio u
Bosni i Hercegovini ali zato znaju šta
trebaju i kako se trebaju ponašati
u Srebrenici. Indolentnost prema
Srebrenici je ono što najviše vrijeđa
Srebreničane. Ostale su žene i djeca
koja su većinom raseljeni, ako ne po
bijelom svijetu onda po Federaciji
Bosne i Hercegovine. Porodice koje
još uvijek svoj smiraj nijesu našle na
svojim ognjištima nego u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. Razlog je osjećaj nesigurnosti, teške
Decembar, 2012.
egzistencije a i zbog nemogućnosti
življenja u sredini koja im je oduzela
sve.
Tragedija današnjice jeste da se
i nakon očiglednih činjenica osporavaju dešavanja i zlodjela u Srebrenici. Niko ne može osporiti imena
koja se nalaze u Potočarima. Do danas je ukopano 5.657 žrtava i niko
ne može osporiti ta imena. Još uvijek se traga za osatatcima ubijenih,
još uvijek, na žalost, postoje kosti
koje čekaju da budu indentificirane
jer nema onih koji mogu dati krv na
analizu, kako bi konačno NN dobio
ime i prezime.
Dozvolite mi ponovo da još malo
budem ličan. Izuzetno sam zahvalan Rifatu Rastoderu na jednom
ovakvom djelu. Autor je u prvom paususu uvoda knjige rekao da je riječ
o knjizi koja treba, na jedan dokumentovani način, da pokaže zlodjelo
genocida u Srebrenici, zlodjela koja
su se desila i na teritoriji Crne Gore,
Ja sam neko ko je proživio
dio rata u Bosni i Hercegovini.
Uvijek priču o ratu doživljavam
jako, jako emotivno. Nisam iz
Srebrenice ali sam iz Bosanske Krajine iz grada Prijedora
u kojem sam dočekao početak
rata. Zatočenik sam jednog od
najozloglašenih logora u Bosni
i Hercegovini, logora Omrska
i nemojte mi uzeti za zlo ako
kažem sljedeće: budite zahvalni
do kraja vaših života onima koji
nisu, na bilo koji način, dozvolili
da u strahu dočekate noć, još u
većem strahu dočekate jutro,
da slušate krike a da ne možete
pomoći. Da nijeste sigurni da li
će vam se dijete vratiti iz igre ili
neće.
Nemojte to zaboraviti jer svi
oni koji su proživjeli jedan dan
rata znaju o čemu govorim. Svi
oni koji nisu neka budu sretni i
neka budu zahvalni na tome.
da dokaže opredjeljenje Crne Gore
da to zlodjelo nazove pravim imenom
- genocidom, vjerovatno vodeći se
rečenicom, kako Meša Selimović u
Tvrdjavi kaže “ono što nije zapisano,
nije ni postojalo- umrlo je”. Rifat je
jedan od onih koji je u Crnoj Gori od
smrti spasio genocid u Srebrenici.
Ubijeđen sam da je od smrti spasio
i svoje ime u književnosti Crne Gore.
Hala vam još jednom što ste zajedno
sa nama. Vaš dolazak večeras samo
potvrdjuje opredijeljenost Crne Gore
da i dalje bude rame uz rame sa Bosnom i Hercegovinom i da zajednički
prevladamo bolesti od kojih još uvijek bolujemo.
31
Društvo
Revija FORUM
Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera
Husein Tuzović, predsjednik Savjeta Foruma Bošnjaka u Crnoj Gori
Kruna desetogodišnjeg
rada
Prošlo je četiri mjeseca od kada je
Forum ušao u 11 godinu postojanja i
plodnog rada. Pozdravljam sve prisutne
i izražavam zadovoljstvo što su večeras
među nama gospoda Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore,
naš stalni podržalac i aktivni sudionik
u mnogim našim projektima; Mitropolit
Crnogorske pravoslavne crkve, Mihailo,
ambasador Turske ekselencija Mehmet
Nijazi Tanilir, gospoda ministri u Vladi
Crne Gore i narodni poslanici, naučni,
kulturni i društveni poslenici. Dozvolite
samo u najkraćem o desetogodišnjem
radu Foruma.
Posebno smo počastvovani što nam
se pružila prilika da taj rad krunišemo
izdavanjem i promocijom knjige „Dan
sjećanja“ Rifata Rastodera, idejnog tvorca osnivanja Foruma i našeg nezaobilaznog saradnika. Zato mu iskreno čestitam na ovom poduhvatu.
Počeli smo u zajednici s Udruženjem
„Almanah“:
- Deklaracija o vraćanju istorijskog
imena Bošnjak.
- Veoma živa aktivnost u vezi sa referendumom o vraćanju nezavisnosti Crnoj Gori čemu smo dali veliki doprinos.
- Rasprava o Ustavu novo priznate
države i prvim izborima u Nezavisnoj Crnoj Gori.
- Okrugli stolovi o popisu. Razgovarali smo o mnogim temama, ali je najbitnije bilo „Kako zajedno sačuvati sebe“.
- Sa Privrednom komorom Crne Gore
susret biznismena Crne Gore i Turske.
- Sa Centrom za kulturu manjina prezentacije kulturne baštine manjinskih naroda.
- Inicijativa za proglašenje starog
muslimanskog groblja „Pobrežje“ u Spomen park civilnim žrtvama ratova 1991.-
32
2001. i postavljanje spomen obilježja;
predlog da se Srđi Aleksiću iz Trebinja
da ime jedne ulice u Glavnom gradu,
što je i prihvaćeno. (Sve smo to učinili u
zajednici sa Glavnim gradom). Na otvaranju govorio je predsjednik Vlade Igor
Lukšić.
- Obilježavanje 15-to godišnjice
genocida u Srebrenici - akademija u
Pozorištu. Govorili gospoda Ranko Krivokapić, Alberto Kamarata,zamjenik
predsjednika Evropske komisije, potpredsjednik Saveza boraca NOR-a i
antifašista Crne Gore prof. dr Ljubomir
Sekulić i potpredsjednik Skupštine Crne
Gore Rifat Rastoder.
- Tradicionalni Bajramski susret zauzimaju vidno mjesto u projektima Foruma.
- Forum održava prisnu saradnju sa
mnogim kulturno-naučnim institucijama Turske sa kojima smo organizovali
razgovore o civilizacijskom, istorijskom
i kulturnom prožimanju naroda Turske i
Crne Gore. Zatim Turska i Crna Gora u
doba Crnojevića.
- U posjeti su nam bile mnoge naučne i umjetničke grupe iz Izmira, Istanbula i Ankare.
- Vidan doprinos toj saradnji dali su
Ambasada Turske u Crnoj Gori, Agencija
za međunarodnu sardnju i razvoj TIKA.
- U zajednici s Ambasadom i Društvom tursko-crnogorskog prijateljstva
postavljen je grb Turske na bivšoj zgradi
Turskog poslanstva u Crnoj Gori.
- Naši predstavnici su bili gosti mnogih naučnih skupova u Izmiru i Istanbulu.
- Obradovani smo što smo uspostavili dobru saradnju sa Savezom boraca
NOR-a i antifašista Crne Gore.
- Već 7 godina Forum, zahvaljujući u
prvom redu Fondu za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava, izdaje svoju
Reviju u kojoj predstavljamo istorijskokulturno nasleđe Bošnjaka, te druga aktuelna zbivanja od interesa za naš narod
i državu Crnu Goru.
- U tom sklopu Forum se bavi i izdavačkom djelatnošću i prezentacijom djela naših stvaralaca.
Na kraju moram reći da smo ponosni što smo u toku svih ovih godina imali
dobre odnose i saradnju i sa Mišrhatom
Islamske zajednice i Reisom Rifatom –
ef. Fejzićem, njegovim prethodnikom
Idrizom ef. Demirovićem, podgoričkim
Odborom i njegovim funkcionerima i
imamima, kao i sa svim državnim institucijama i predstavnicima Glavnog grada i države Crne Gore ukupno.
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera
Rifat RASTODER
Istina o nama samima
Ono na što sam, u prvom redu, dužan skrenuti pažnju jeste istina da, izuzev poezije iz
jednog naravno znatno ranijeg perioda, niti
jedan od mojih dosadašnjih knjiga i radova nije rezultat puke spisateljske inspiracije. Sve su, nažalost, prvenstveno rezultat
sušte, rekao bih čak – terapijske potrebe
da se ne odćuti i ne zaboravi istina kako o
zbivanjima, tako i nama samima kao pojedincima ili političkim, nacionalnim i drugim
činiocima iz jednog vremena u kojem smo,
zaista, svi bili na gubitku
Decembar, 2012.
Uvažena gospodo,
Uz pozdrav i zahvalnost svima na prisustvu a gospodi iz
KIC-a „Budo Tomović“ i posebno direktoru Zoranu Šoškiću
sa saradnicima i na pravom domaćinskom odnosu što su
ne samo omogućili ovu promociju, nego su zdušno participirali i u njenoj pripremi, za razliku, recimo od Gradske
biblioteke, gdje sa ovom temom nijesmo uspjeli zavrijediti
pažnju, ja sam sada već u dilemi – da li uopšte išta i da
govorim. Jer, bojim se, što god da kažem neće biti na nivou
onoga što su već rekli moji, naravno pristrasni, prethodnici.
Ono na što sam, međutim, dužan skrenuti pažnju jeste
istina da, izuzev poezije iz jednog, naravno znatno ranijeg perioda, niti jedan od ovih radova nije rezultat puke
spisateljske inspiracije. Sve ove knjige i radovi su, naime,
prvenstveno rezultat sušte, rekao bih čak – terapijske
33
Društvo
potrebe da se ne odćuti i ne zaboravi
istina kako o zbivanjima, tako i nama
samima kao pojedincima ili političkim,
nacionalnim i drugim činiocima iz jednog vremena u kojem smo svi zaista
bili na gubitku.
Tako je „Crvena mrlja“ nastala kao
pokušaj indirektnog upozorenja, na
primjeru posljedica svojevremenog
sukoba KPJ sa KP SS, i na moguće posljedice sve izraženijih novih podjela u
Crnoj Gori s kraja osamdesetih u odnosu na politiku ondašnjeg beogradskog
režima na čelu sa Slobodanom Miloševićem... Nažolost, svi znamo koliko se u
tome i uspjelo.
A o tome se upravo govori već u
mojoj sljedećoj knjizi - „Usud imena“,
koja je umnogome i lična ispovjest
o pokušaju razjašnjanja tek nekih od
posljedica te i takve politike,i konkretno: otmici i likvidaciji putnika iz voza
Beograd – Bar, deportaciji izbjeglica,
progonu žitelja Bukovice kod Pljevalja,
itd, itd.
„Pravo na ime“ je, pak, jedan od
prvih pokušaja razjašnjenja prve poslijeratne predpopisne konfuzije, ne
samo oko izvornog nacionalnog imena
muslimana južnoslovenskog jezičkog i
kulturološkog predznaka, već i oko njihovog samog postojanja kao naroda,
dok je „Investicija u budućnost“ jedan
od prvih radova na afirmaciji i utemeljenju manjinskih prava, do tada bar u
Crnoj Gori malo poznatog specifičnog
segmenta univerzalnih ljudskih prava.
Konačno „Dan sjećanja“ je rezultat
želje da se sačuva od zaborava i nešto
što bi - uprkos još vitalnom nasljeđu mitološke i kojekakve druge iracionalne
svijesti, kao i brojnim crnim i crvenim
mrljama i iz ovog perioda - ipak, moglo
biti potvrda da i savremena Crna Gora
ima šanse da sačuva kontakt sa pozitivnim primjerima ovdašnje tradicije
suživota.
Naravno, ostaje tek da se vidi koliko
sam i dali sam uopšte bio u pravu. Jer,
uporno ponavljanje nekih ponašanja u
vezi sa zločinima počinjenim u Crnoj
Gori ili u ime Crne Gore sve ozbiljnije
prijeti da me potpuno demantuje. Oslobađajuća presuda optuženima za svojevremenu deportaciju i isporučivanje
34
Revija FORUM
Sa promocije u KIC-Budo Tomović
Ranko Krivokapić, Mitropolit Mihailo i Ivan Brajović
Decembar, 2012.
Revija FORUM
Rastoder prima čestitke od ambasadora Turske i akademika Perovića i Lompara
Decembar, 2012.
Društvo
izbjeglica iz BiH paravojnim formacijama bosanskih Srba, samo je jedna od
ilustracija u tom smislu.
Da i ne govorim o upornom političkom i ukupnom ćutanju istine o zločinima, odsustvu bilo kakve strategije za
afirmaciju i istinsko očuvannje najznačajnijeg temeljca savremene Crne Gore
- multikuluralnosti njenog društvenog i
državotvornog bića, itd i tsl...
Lično, mogao bih se tješiti time
da svim ovim što radim, uključujući i
knjigu koja je predmet pažnje, kao i
još ambiocizniju - HRONIKU ZLOČINA,
koja je u pripremi, ja činim što je mojoj
moći da se suprostavim takvim tendencijama. Međutim, znam da sve to,
kao ni bilo čije pojedinačno bavljenje
ovom problematikom, ni izbliza nije
dovoljno.
Zarad žrtava i posljednje jugoslovenske ratne drame, nadasve zarad
potomaka koji imaju pravo na sretniju
budućnost, tj - zarad istinskog nauka
da se slično bar njima nikada ne ponovi, dužni smo kao društvo i država
učiniti više.
U tom cilju godinama već predlažem konstituisanje jednog ekspertskog
Dokumentaciono – istraživačkog centra koji bi se na znatno temeljitiji način
bavio priklupljnjem, obradom i prezentacijom činjenica makar o dešavanjima
sa potvrđenim ili mogućim elementima
zločina iz posljednje jugoslovenske ratne drame.
Držim da bi se tek sa takvim apsolviranjem i afirmacijom činjenica stekli
uslovi i za neizbježnu sudsku, političku
i svaku drugu odgovornopst ili makar
nauk novim generacijama.
U želji da i ovo veče bude prilog
upravo u tom smislu, sve Vas još jednom pozdravljam i zahvaljujem na prisustvu i, naravno, na biranim riječima o
knjizi. A ja ću iskoristiti priliku i zahvaliti
se i svima onima koji su učestvovali ili
na bilo koji način doprinijeli proglašenju 11. jula za Dana sjećanja na žrtve
genocida u Srebrenici, kao i sve ostale
civilne žrtve ratova iz posljednje jugoslovenske ratne drame.
Hoću da vjerujem da će, zaista i biti
dovoljno civilizacijskog osjećaja da se
to sjećanje i učini trajnim.
35
Društvo
Revija FORUM
Prvi intervju reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića (www.preporod.com)
Nastavit ćemo razvijati
naše duhovno stablo
U svom prvom
intervju za jedan
printani medij, nakon
primanja Menšure,
koji je, razumljivo,
pripao našem listu,
reisu-l-ulema Husein
ef. Kavazović govori o
brojnim važnim
pitanjima koja se tiču
rada i razvoja
Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini u
narednom
sedmogodišnjem
periodu, o njenoj
misiji, reformi
administracije,
pitanjima finansijskog
poslovanja,
materijalno-pravnom
statusu imama i
drugih službenika,
unapređenju
rada s mladima,
predstojećem popisu
stanovništva i dr.
36
PREPOROD: Prije početka ovog razgovora, dozvolite da Vam u ime redakcije “Preporoda” čestitam na izboru za
časnu i odgovornu funkciju reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH.
Reisu-l-ulema Kavazović: Bismillahirrahmanirrahim. Zahvaljujem vam
se na čestitkama. Koristim se ovom
prilikom da svim muslimanima zaželim sretnu i berićetnu Novu hidžretsku
1434. godinu.
PREPOROD Moglo se primijetiti da
gotovo i ne postoji ni politički ni neki
drugi faktor u Bosni i Hercegovini, pa i
u našem okruženju i u muslimanskom
svijetu, a da se nije interesirao za Vaš
izbor. Izbori su iza nas, kako ste ih doživjeli?
Reisu-l-ulema Kavazović: U pravu
ste, ovaj izborni proces u Islamskoj
zajednici je bio interesantan zbog nekoliko razloga. Prema mojoj ocjeni, prvi
razlog za to se nalazi u naglašenoj ulozi vjerskih zajednica u našem društvu.
Islamska zajednica je i najbrojnija i ima
specifičan izborni sistem, pomalo netipičan za vjerske zajednice u svijetu.
Zatim, izbori su se dešavali u okolnostima kakve Bošnjaci do sada nisu imali, a to je taj naglašeni interes javnosti
koja nije samo naša. Itd. Naravno, tu je
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
i markantnost dr. Mustafe-ef. Cerića,
koji je dugo bio na čelu Zajednice i koji
je obilježio vrijeme u kome je djelovao.
Mnogi posmatrači, kako domaći tako i
inozemni, pitali su se kako će Zajednica nastaviti dalje svoj hod nakon njega.
Meni je ovaj izborni proces bio izazov, ne samo sa stanovišta moga učešća u njemu kao kandidata, nego i kao
ispit za naše muslimane. Htjeli smo da
se ovim procesom unaprijedi djelovanje Zajednice, da iz njega izađemo zreliji, svjesniji i odgovorniji. Hvala Allahu,
dž.š., muslimani su na prikladan način
odgovorili tom izazovu. Zahvaljujem se
svima koji su iskazali odgovornost u
ovom procesu, a posebno Saboru i reisu-l-ulemi Ceriću. Misija jasna
i precizno određena
PREPOROD Jedna od najčešćih primjedbi na račun rada Islamske zajednice u BiH vezana je za njenu misiju.
Upravo ste Vi svoj program otpočeli s
naglaskom na misiji i prenošenju emaneta. Pa, iako je to i prilično obuhvatan
i širok pojam, možete li nam kazati
koja je to osnovna misija religijske zajednice u jednom građanskom društvu,
odnosno što ćete potencirati u svom
budućem radu u tom smislu?
Reisu-l-ulema Kavazović: Misija naše Zajednice je jasna i precizno
određena. Ona je definirana Ustavom
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Zajednica treba da svojim ukupnim
djelovanjem utječe na ispravno razumijevanje i primjenu islamskog učenja
na području svoje nadležnosti. Emanet
kojeg preuzimamo s koljena na koljeno, od Poslanika, a.s., do naših dana,
uključuje našu svjesnost, povjerenje i
uvjerenje u istinitost islamskih načela
kojima su naučavali naši preci u akaidu, Šerijatu i ahlaku. Te vrijednosti su
tokom vremena ugrađivane i u temelje bosansko-hercegovačkog društva,
kao i u društvima zemalja okruženja.
Nastavit ćemo razvijati naše duhovno
stablo, pomažući ljudima, zalažući se
Decembar, 2012.
za sve ono što je dobro i progresivno,
a suprotstavljati se onome što je loše.
U isto vrijeme sarađivat ćemo sa svima
koji dijele iste ili slične poglede na svijet kao i mi.
PREPOROD: U svom programu naveli ste reforme administracije Islamske zajednice u BiH, sa ciljem povećanja njene operativne efikasnosti. Sljedstveno tome, što će tu biti kontinuitet,
a što novitet?
Reisu-l-ulema Kavazović: Administracija Islamske zajednice u BiH, kako
je sada organizirana, dala je najbolje od
sebe i vrijeme je za njeno reformiranje.
To će se dogoditi u dva pravca. Jedan
pravac predstavlja svojevrstan prirodni
proces. Naime, jedan broj ljudi odlazi ili
je već u penziji. Dakle, angažirat ćemo
nove ljude u službama, koji će, svakako, donijeti i novi stil rada. Neke službe
su opterećene velikim brojem referata,
te će ih biti neophodno reorganizirati.
Određeni broj službi i referata bi se mogli objediniti, kako bi se postigle određene uštede. Potrebno je raditi na objedinjavanju medijskog prostora, reformi
finansijskog i upravnog sektora, kao
i sistema obrazovanja. Naravno, sve
ćemo to činiti postepeno, planski i utemeljeno na znanjima. Nastavit ćemo
sve programe i projekte koji su dali i još
uvijek daju dobre rezultate, a njih nije
mali broj. Sve će biti podložno stručnim
i kvalitetnim provjerama, pomoću kojih
ćemo se odlučivati o daljim koracima.
PREPOROD: S obzirom na globalna
i regionalna ekonomska kretanja, a posebno na stanje u našoj zemlji, pitanje
finansijskog poslovanja će biti jedno od
važnih pitanja u Islamskoj zajednici u
BiH. Na koji način se može unaprijediti
finansijsku održivost Zajednice?
Reisu-l-ulema Kavazović: Ekonomska kriza u našim društvima je evidentna, a Zajednica je ovisna od materijalnog stanja svojih članova. Do sada
je ona, hvala Allahu, dž.š., uspijevala
podmirivati svoje potrebe te vrste, zahvaljujući, prije svega, visokoj svijesti
naših muslimana. Nadamo se da će to
tako biti i ubuduće.
I dalje su naši najvažniji resursi
članarina, vakufi, zekat i sadekatul-fitr, izdavačka djelatnost, uvakufljenja i
drugo što Islamska zajednica u svojoj
djelatnosti ostvari. Morat ćemo probuditi uspavanu energiju naših vakufskih
dobara i ljudsku kreativnost u formi
novih oblika finansijskog poslovanja.
U posljednje vrijeme kurbani postaju
šansa koju želimo s našim muslimanima iskoristiti za dobro misije Islamske
zajednice i dobro muslimana općenito,
njihovim uzgojem u Bosni i Hercegovini. Očekujemo da i država prepozna
svoj interes u tome i dadne podsticaj
ljudima za uzgoj stoke. Velike površine
vakufskog zemljišta treba početi iskorištavati u saradnji s našim džematima,
kojima je potreban podsticaj. Moramo
se okrenuti vlastitim resursima. Očekujem od medžlisa i Vakufske direkcije da
osnaže Islamsku zajednicu konkretnim
programima.
Alarmantno stanje
u povratničkim džematima
PREPOROD: Jedno od važnih pitanja u Islamskoj zajednici jeste položaj i
materijalno-pravni status imama i drugih službenika. Vaš angažman na materijalnom osiguranju imama, naročito
u manjem bh. entitetu, bio je snažan
tokom Vašeg mandata u svojstvu muftije tuzlanskog.
Reisu-l-ulema Kavazović: Materijalno-pravni status imama je uvijek
bilo jedno od važnijih pitanja u radu
Islamske zajednice u BiH. Imami i danas spadaju u krug niže srednje klase
našeg društva. Njihov položaj usko je
vezan za materijalno stanje džematlija
i veličinu džemata, kao i sredine u kojima djeluju. Postoje područja Zajednice
u kojima imami bolje žive, ali i ona u
kojima im je teško. Bolje prolaze uposlenici u većim centrima, kao što su Sarajevo, Tuzla, Zenica, možda Bihać i još
neki gradovi. Stanje je alarmantno u
povratničkim džematima. Imamo para-
37
Društvo
doksalnu situaciju da su naši ljudi koji
žive i rade u teškim uvjetima jako loše
plaćeni. To moramo mijenjati!
Zahtijevat ću da se pomoć uputi
prema medžlisima u RS-u, kako iz fondova Rijaseta, tako i od finansijski jakih
medžlisa. Za ovo ćemo izraditi program.
To pitanje ću pokrenuti pred Saborom i
nadam se da ću dobiti podršku. Uz to,
nastavit ćemo razgovore s državom
oko povoljnog penzionog osiguranja, za
što imamo osnove u Zakonu o slobodi
religije i pravnom položaju vjerskih zajednica. Ukoliko država to pitanje riješi
povoljno, to će i za nju biti veliki pomak,
jer će unekoliko ublažiti nepravdu koju
nam je nanosila u nekim vremenima.
PREPOROD: Kako ocjenjujete saradnju između obrazovnih institucija
Islamske zajednice u BiH, ponajprije
između fakulteta i medresa? Možemo
li govoriti o jedinstvenom obrazovnom
sistemu Islamske zajednice u BiH?
Reisu-l-ulema Kavazović: Postoji
određeni stepen koordinacije između
naših obrazovnih ustanova, ali se na
tome mora još puno raditi. Moramo
ustanoviti kompetentnu ustanovu Rijaseta, koja će biti u stanju da ovaj sistem unaprijedi.
Rad mekteba, vjeronauka u javnim
školama i rad medresa su uokvireni
određenim sistemima, ali i na tom polju ima još mnogo posla.
Fakultete bismo morali više uvezivati, i u njihovim programima i planovima, ali i upisnom politikom. Ovo pitanje
zahtijeva mnogo više koordinacije i truda nego što to imamo u ovom trenutku.
Kako živimo u svijetu stalnih promjena,
neophodno je da osluškujemo potrebe vjernika, kako bismo mogli podešavati naš obrazovni sistem naspram
zahtjeva vremena. Potreban nam je
jedinstven sistem, jer će doći do nekontroliranog priliva kadrova, koji nije u
interesu ni Islamske zajednice u BiH, a
ni mladih ljudi koji neće moći ispuniti
svoja očekivanja.
Menadžmenti obrazovnih ustanova, naročito visokoškolskih, moraju biti
38
Revija FORUM
odgovorni za mlade ljude i njihovu budućnost. Nije to samo pitanje organiziranja nastave, broja sati i predavanja.
Obrazovni sistem je puno više od toga.
Rad sa studentima i učenicima je presudan. Izuzetno je važno i ko organizira
njihovo vrijeme i ko se brine za njihov
duhovni i obrazovni rast. Znaju li oni
kuda ih šaljemo i šta mogu očekivati na
tom putu? To su suštinska pitanja na
koja treba da odgovorimo, a sve ostalo
je između toga.
Mnogo izazova
koji traže dodatna znanja
PREPOROD: S obrazovnim ustanovama Islamska zajednica u BiH je društvu stavila na raspolaganje i veći broj
vjerskih obrazovanih osoba. Ipak, ne
možemo biti sigurni da je šira javnost
dovoljno islamski obrazovana. Kako
sistematski i kontinuirano pokrenuti
vjersko obrazovanje muslimana u BiH?
Reisu-l-ulema Kavazović: Islamska
zajednica u BiH je učinila veliki napor
da odgoji i obrazuje zavidan broj mladih
ljudi koji su upućeni u islamsko učenje.
Potrebno je vrijeme da taj napor počne
davati i rezultat, što će se, ako Bog da,
i desiti.
Međutim, na širem društvenom
planu ima mnogo izazova koji traže i
dodatna znanja. Vjerske potrebe savremenog čovjeka su se promijenile,
društveni život se ubrzao i sve se, pa
i duhovne vrijednosti, nastoji materijalizirati i komercijalizirati. Ljudi su zbunjeni i umorni traže mjesta za duhovnu
okrepu. Tradicionalna forma ispoljavanja religioznosti se pomalo mijenja.
Pored obavljanja namaza i vazova,
potrebno je uvoditi medžlisi zikrove koji
su nekada prakticirani u našim džamijama, uoči petka i ponedjeljka. Ljudi
imaju potrebu da se druže i da učestvuju u zajedničkom ibadetu, da razgovaraju o životnim problemima i pokušaju
ih posmatrati kroz prizmu vjerskog naučavanja.
Potrebno je oživjeti katedre tefsira,
hadisa, islamske pedagogije, ahlaka i
sl. Izdavaćka djelatnost Islamske zajednice u svenu tome igra važnu ulogu.
Kvalitetna vjerska knjiga, ili multimedijalni DVD, cijenom pristupačni, mogu
pomoći u vjerskom obrazovanju. Moramo osavremeniti i naše pristupe u
misijskom djelovanju.
Potrebno je podsticati i formiranje
udruženja koja bi volonterskim radom
popunjavala onaj prostor koji Islamska
zajednica ne stiže popuniti.
PREPOROD: Jedno od važnih pitanja
rada Islamske zajednice u BiH jeste unapređenje rada s najmlađima. Možemo li
uskoro očekivati neka konkretna rješenja? Je li primjer Medžlisa IZ-e Brčko, koji
je otvorio prvi vrtić, možda putokaz?
Mladima je potreban kutak u
okviru Zajednice
Reisu-l-ulema Kavazović: Već dugo
tražimo najbolje opcije za rad s najmlađima. Ali, za sve je potrebno vrijeme, kao i neke druge pretpostavke, uz
dobru namjeru koje nam nije nedostajalo. Stvari polahko dolaze na mjesto
i nadam se da je put kojim je krenuo
Medžlis IZ Brčko pravi smjer u kome
se treba kretati. Odgoj i obrazovanje se
mogu temeljito i planski odvijati samo
u dobro organiziranim i savremenim
ustanovama, koje će vršiti tu funkciju u
ime Islamske zajednice.
Naročita je potreba za vrtićima u
RS-u, gdje su naša djeca izložena asimilaciji. To će biti u fokusu našega rada
i jedno od najozbiljnijih pitanja pred Zajednicom.
Mladima je potreban kutak u okviru
Zajednice, jer su njihove potrebe drugačije u odnosu na potrebe starijih. Tuzla će uskoro dobiti jedan takav centar
na Tušnju, nadam se da ćemo oživjeti
Omladinski krug, koji u Tuzli daje dobre
rezultate. U okviru Vjersko-prosvjetne
službe imamo program za mlade, koji
bi trebalo da daje rezultate..
PREPOROD: U Vašim predizbornim
nastupima i kandidatskom programu
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
dali ste naglasak na potrebu većeg angažmana žena u Islamskoj zajednici. O
čemu se tačno radi?
Reisu-l-ulema Kavazović: Uključenost žena u rad Islamske zajednice je u
porastu. One su angažirane u odgoju i
obrazovanju i u administraciji, a slabije
u zastupničkim i upravljačkim tijelima.
Obuhvaćenost žena sadržajem vjerskog prosvjećivanja je ispod željenog
nivoa u Zajednici. Neophodno je tom
pitanju planski pristupiti. U okviru službi Rijaseta formirat ćemo odjel za rad
sa ženama, mladima i starijim osobama. Poticat ćemo obrazovanje ženske
populacije stipendijama i drugim vidovima pomoći. Otvorit ćemo savjetovališta za porodicu. Tražit ćemo da se
ova pitanja pokreću i realiziraju u mom
mandatu.
PREPOROD: Islamska zajednica je
do sada ostvarivala kompaktnost i jedinstvo. Izazovi podjela, imajući u vidu
veoma složene političke odnose u BiH
i okruženju, pored toga što su fatalno
pogodili naš politički prostor, imaju tendenciju i da u domenu vjerskog ostave
traga (od kreiranja paralelnih struktura
u Srbiji, odnosno u Sandžaku, do raznih “sektaških” izazova izvana). Kakav
će smjer u tom pogledu zauzeti nova
administracija?
Reisu-l-ulema Kavazović: Sa svima
ćemo nastojati voditi dijalog, razgovarati o problemima i iznalaziti okvir za
zajednička nastojanja da unaprijedimo vjerski život muslimana. Podsticat
ćemo uvažavanje, otvorenost i solidarnost. To je i do sada čuvalo jedinstvo
našeg duhovnog stabla. Tako ćemo postupati i ubuduće.
Nova administracija, kako ste je
nazvali, neće imati predrasuda prema muslimanima. Bit ćemo dostupni
svima koji nam se obrate. Interesiraju nas muslimani i njihove potrebe,
obični ljudi kojima je potrebna pomoć
i utjeha. Nikome nećemo zatvoriti
vrata, ali se neke granice ne mogu
prelaziti, u čemu ćemo biti sasvim
jasni.
Decembar, 2012.
PREPOROD: Turska je sve prisutnija na Balkanu, pa i u BiH. Kako procjenjujete njen ukupni angažman? Kakav
će odnos Islamske zajednice u BiH
imati s Dijanetom, ali i s drugim islamskim institucijama u muslimanskom
svijetu, kao i s nevladinim organizacijama islamskog karaktera koje djeluju
u BiH?
Reisu-l-ulema Kavazović: Turska
je, između ostalog, i balkanska zemlja, pa joj mjesto na Balkanu i prirodno pripada. Nemam puno informacija
o njihovom ekonomskom i političkom
angažmanu na ovom prostoru. Međutim, očigledno je da turska ekonomija
dobro stoji i da je to jedna od rijetkih
balkanskih zemalja koja bilježi stalni
ekonomski rast. S onima koji imaju
dobru ekonomiju svako bi normalan
sarađivao. S Dijanetom (Upravom za
vjerska pitanja Turske vlade) sarađivat ćemo na obostrano zadovoljstvo,
poštujući autonomiju IZ u BiH, kao i
Dijaneta. Postoje zajednički interesi
da se ožive vakufi, u čemu su oni veoma uspješni, dok mi imamo zavidan
stepen iskustva u sektoru obrazovanja. Sarađivat ćemo kao i sa svakom
drugom organizacijom na zajedničkim
projektima za dobro muslimana i drugih građana u našoj zemlji.
PREPOROD: Jedna od čestih insinuacija koje se upućuju Islamskoj zajednici u BiH je njeno “uplitanje” u političke
tokove. Može li se i treba li Zajednica u
potpunosti distancirati od politike, odnosno od nekih njenih, za vjeru i vjernike posebno značajnih, aspekata?
Kreirati život
u slobodi i dobroti
Reisu-l-ulema Kavazović: Društvo
čine pojedinci, koji imaju svoja ubjeđenja, poglede, stavove... Oni teže da žive
u dobrom društvu, u društvu plemenitih ljudi, slobode, slobodne razmjene
ideja i sl. U tom i takvom društvu djeluju Islamska zajednica u BiH i ljudi
koji prate društvena dešavanja. Oni reagiraju na ono što opažaju, nastojeći
mijenjati prilike u kojima žive. Svi mi
želimo da kreiramo naš život u slobodi
i dobroti.
Islamska zajednica poučava ljude
smislu njihova postojanja i određenju
moralno-etičkih ciljeva, prema islamskom učenju. Dakle, učenje ljudi o
smislu života i ciljevima koje treba da
ostvare jeste područje u kome treba
da djelujemo. Politika je više okrenuta
sredstvima i načinima kako to postići.
Naravno, ova područja se prepliću, pa
se i mi ponekada zapletemo.
PREPOROD Predstojeći popis stanovništva je jedan od mnogobrojnih
izazova za Bošnjake. Hoće li se, i koliko,
Islamska zajednica uključiti u njega?
Reisu-l-ulema Kavazović: Popis
stanovništva je važno pitanje za državu Bosnu i Hercegovinu, kao i za naše
društvo u cjelini. Svi ćemo biti uključeni u taj proces na određeni način. Za
Bošnjake je popis posebno važan. To
je zbog toga što će se prvi puta moći
slobodno izjasniti o svom identitetu,
nakon što su uspjeli, poslije više od
jednog stoljeća borbe, povratiti svoje
historijsko ime.
Ni ovaj posao neće proteći bez
političke manipulacije. Nudeći nam
nacionalno bosanstvo i nacionalno
muslimanstvo, hoće nas se svesti na
mjeru, u kojoj bi se naša većina u Bosni razdrobila, a s njome i Bosna i Hercegovina.
Mi smo zauzeli jasan stav i na njemu ćemo istrajati, zajedno sa svim patriotama: mi smo Bošnjaci, jezik nam
je bosanski, a din nam je islam. Te tri
riječi su naša domovina, kuća u kojoj
stanuje naš bošnjački duh. Politike
koje budu zagovarale drugačije, bit će
prepoznate. Mi ćemo učiniti sve što je
do nas i pozivamo i druge da učine ono
što je u njihovoj moći. Prilika je da na
ovo pitanje stavimo tačku, kao svjestan
i zreo narod.
Molim Allaha da nam podari složnost i dobrohotnost i da nas u Svojoj
milosti uputi jedne na druge.
39
Društvo
Revija FORUM
U posjeti doktoru Sadudinu-Sadu Hajdarpašiću
Narodni ljekar
U svojoj dugoj misiji humaniste Doktor Sado je činio
mnogo više od obaveza koje proističu iz Hipokratove
zakletve. Za platu je radio u domovima zdravlja, bolnici i školskom dispanzeru, a za dušu podučavao ljude
kako da se bore protiv poroka, predvodio akcije Crvenog
krsta, za hendikepiranu djecu, stare, bolesne i usamljene. Za veliki uspjeh u smanjenju smrtnosti odojčadi,
pravovremenu vakcinaciju djece i osnivanje pedijatrijske službe u Rožajama 1976. godine dodijeljena mu
je nagrada Oslobođenja grada. Kasnije je na njegovim
grudima zasijao Orden zasluga za narod. Naravno nijesu izustala ni brojna druga pisana i usmena priznanja.
Školska medicina mu je bila specijalnost, a borba protiv
alkoholizma, nikotinizma i narkomanije opsesija.
Marija i Sado Hajdarpašić
40
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Razgovarao: Mirsad Rastoder
Rijetki su ljudi, poput dr. Sadudina
Sada Hajdarpašića sa toliko optimizma, topline i melemnih riječi, čak i kada
zdravlje popusti a godine otežaju.
U skromnom stanu u Podgorici sa
suprugom Marijom i sinom Indirom dočekao nas je sa osmjehom na licu iz kojeg se čita nesvakidašnja toplina gostoprimstva.
- Nijesmo visoko (treći sprat,bez lifta
u staroj zgradi) ali su mi stepenice sve
strmije ovih zimskih dana.A noge slabe
pa rijetko izlazim u šetnju, - pravda se,
po starinski čekajući da sjednemo.
Ovaj skromni čovjek godinama
je bio dragi gost u domovima starih,
usamnjenih, bolesnih, a najčešće i
luka spasa usplahirenim roditeljima
kad im boljka obuzme dijete.Njegovoj
misionarskoj humanosti, teško je naći
ravne. Rodjen je 1935. u bjelopolskom
selu Ivanje. Prve primjere dobročinstva
učio je od oca Hamza i majke Hafize, po
rodu Ganić. Vjeruje da je humanost nasljedna jer su i njegovi roditelji uvijek
bili spremni da priskoče ljudima u nevolji. Poslije osnovne škole bio je učenik
prve generacije bjelopoljske gimnazije,
koja je zahvaljujući Miloju Dobrašinoviću 1953. iz niže prerasla u Višu realnu
gimnaziju. Medicinu je studirao u Zagrebu i sa diplomom ljekara se vratio
1962. godine.
- Ja, možda, i nijesam bio najbolji đak
te prve generacije, ali sam prvi diplomirao i vratio se u rodni kraj da radim. Bilo
je primamljivih ponuda da ostanem u
Zagrebu, Splitu... I Marija je to željela, ali
se nijesam kolebao. Želio sam da pomognem ljudima u rodnom kraju. Na to me
u moralnom smislu obavezivali i preci i
stipendija koju sam dobijao od opštine
Lozna. U bjelopoljskom zdravstvu tada
su radili Vuko Mašković, penzionisani ljekar Vardić iz Srbije i 20-tak medicinskih
radnika. Stanovništvo je patilo od raznih
bolesti i ja sam to osjećao kao obavezu i
izazov. Malo prije mog povratka stigli su
Murat Zejnilović, Vlajko Sekulić i Šefko
Kurćehajić, koji je nešto kasnije prešao
u Rogaticu. Puni elana i u saradnji sa
ovim iskusnim kolegama, zaista smo
se trudili da pomažemo osiromašenom
Decembar, 2012.
narodu, koji je često obolijevalo od stomačnih infekcija,intrafamilijarne tuberkoloze i drugih zaraza. Neđe, 64 ili 65.
jedva smo od tifusa spasili djecu iz škole na Sipanuju. Kuvarica školske kuhinje
je bila zaražena, pa se infekcija preko
hrane prenijela na sve. Kad sam stigao
gore, strah me uhvatio. Nemam ljekova,
a snijeg pao. Pružim to što se moglo i sa,
odbornikom Mujum Skokom, organizujem seljane da ih zaprežnim sankama
prevezemo od Sipanja do Lozne. Tamo je
radio Ramiz Alihodžić, odličan medicinski tehničar koji je prihvatao bolesnike i
pripremao za transpot do Bijelog Polja.I
nekim čudom, uz mnogo jada, spasismo
tu djecu.
Radio sam puno. U tih nekoliko godina zaista smo značajno popravili zdravstvenu zaštitu i liječenje. Istovremeno
pripremao sam specijalizaciju i završio
1969. godine. Pročula se priča pa su
me zvali iz Tutina i Rožaja da radim kod
njih. Rožajci su tada izbjegavali da idu u
Berane i ako su tamo bili dobri ljekari.
Zašto?
- Zbog povremene nepristojnosti medicinskog osoblja, koje bi se neukusno
šalilo na račun žena u dimijama i sa šamijama. Govorili su, ene ,pemba“, sve
dok Branko Zogović nije uredio bolnicu
kako treba. On je potpuno promijenio taj
odnos prema bošnjačkom življu sa područja Rožaja i Bihora. Branko je bio veliki
čovjek i humanista.
Rekoste da su dolazile Delegacije
da vas ,,premame“ u Rožaje?
- Znao sam sve te ljude, jer je mi je
majka rožajka, ali nijesam bio oduševljen pozivom. Pokušao sam da ih odbijem, ali su, jedan vrijedni stomatolog
Redžep Dedeić i Hamdija Fetahović, bili
uporni, potkrpljujući to primjerima o velikom broju smrtnosti odojčadi.
- I, pravo da kažem, poželio sam da
pokušam da pomognem. Vratim stan
dobijen od opštine BP, i odem u Rožaje. Osnovali smo pedijatrisku službu i
odmah krenuli s vakcinacijama. Obišao
sam skoro sva sela, objašnjavajući da su
vakcine štit od zaraznih bolesti. Postojao
je nemar pa i otpor. Neke sam čak i plašio. - ,,Slušaj ovoga puta sam ti primio dijete, a drugi put nemoj da mi dolaziš bez
kartona o vakcinaciji djeteta. Edukovali
smo žene kako da se brinu o novorodjenčadima. Dvije sestre su bile zadužene da
praktično objašnjavaju kako se sprema
hrana. Da vode evidenciju o vakcinaciji.
Bilo je čak i prijava sudu za prekršaje,
ha, hha, pa se jedaan, Kurćehajić ljutio,
ihha. Ali smo mi bili uporni i smrtnost
odojčadi je svedena čak sa 70 na 20
promila. Kao u Sloveniji.
Hajdarpašić je specijalista koji je
stalno čitao, tražio i usvajao nova znanja, kojima je obogaćivo svakodnevnu
praksu i preciznost dijagnostike za
koju mu je, kaže, puno značila strpljivost u odnosu prma pacijentu.
41
Društvo
- Važno mi je bilo da dobro poslušam,
dijete, majku.., svakog pacijenta. Satima
sam znao da ispitujem sve detalje koji
mi mogu pomoći da dodjem do prave
dijagnoze. Da proniknem šta da liječim. Imao sam slučaj djeteta koje, za 8.
mjeseci nije dobijalo na težini. Suši se.
Majka mu kaže da su bili na ispitivanju u
Beogradskoj dječjoj klinici i da su joj na
kraju rekli da ne umije da ga hrani.
- A ja sam-veli - doktore, već podigla
sina koji ima 9 godina.
Jeli uopšte kretalo da napreduje, pitam.
- Jeste malo kada sam počela da ga
prihranjujem kašicom od keksa i mlijeka.
Aha... To je meni bilo dovoljno da posumnjam da je dijete alergično na glukene kojih ima u brašnu. Preoporučio sam
da ga prihranjuje kašicom od pečenih jabuka. Za petnajest dana dijete je živnulo.
Pomoći drugome veliko je zadovoljstvo, nastavlja Hajdarpašić.
- Kad se to želi onda se nađe i vremena i mogućnosti. Mnogo je nevoljnika
kojima je nekad neophodna makar lijepa i topla ljudska riječ, a svaki pojedinac
može dosta da uradi. Ljekar naročito. Treba da pomaže i svojim odnosom i naravno terapijom. Nije dovoljno biti human
samo u ordinaciji. Humanost podrazumijeva darovanje svog slobodnog vremena
aktivnostima koje se ne mjere platom ili
nekakvim drugim nadoknadama.
Od kada sam obukao bijeli mantil
moja vodilja je izvirala iz one čuvene
misli, Francuza Denia Didroa „Čovjek je
srećan onoliko koliko je učinio srećnim
druge ljude“. Desilo se da sam, u saobraćajnom udesu ,polomio nogu i nakon
operacije u Beogradu vratim se sa štakama u Rožaje.Kažu mi da je neki dječak,
Sinanović teško bolestan, i ja, šta ću,
išao sam, onako gegajući svaki dan da
ga pregledam i liječim dok nije ozdravio.
Sav srećan, otac tog dječaka dodje u ambulantu sa tegloma meda, snebiva se; ovo je doktore samo mali znak pažnje za
veliku zahvalnost.
- Ne, Ne, ! ti ćeš to da poneseš kući
i svako jutro da daješ sinu i drugoj djeci.
Tako ćes i mene najbolje počastiti.
Ja sam imao platu za porodicu i nikada nijesam uzimao nikakve darove ni
pare za to što sam radio. Znam da se i
42
Revija FORUM
Asim Dizdarević do kraja držao tih principa. Svuda sam išao,nijesam se žalio,
htio sam stvarno da budem narodni ljekar.
Rožajci i danas s izuzetnim poštovanjem pričaju o Vašem doprinosu za razvoj zdravstvene kulture, o Vašoj požrtvovanosti, dobročinstvu.Potvrdjuje to i
Septembarska nagrada za dan Opštine
1976. godine. Pa ipak, dvije godine kasnije otišli ste u Titograd. Šta je uticalo
na tu odluku?
- Dva su razloga presudno uticala,
Poziv obrazložen namjerum da se u glavnom gradu Republike razvija zdravstveni
centar,za koji su nedostajali specijalisti
pedijatri i sve češće tegobe zbog preloma kosti, koji sam pomenuo. Zdravstvena služba je bila dobro organizovana. Došli su i neki novi ljekari i mogao
sam mirne savjesti da odem,jer mi je za
napredovanje u ljekarskoj praksi trebala laboratorija koju u Rožajama nijesmo
imali.
U ondašnjem Titogradu (1977)brzo
se saznalo da u Domu zdravlja ordinira ljekar koji ima ,,melem,, za sve. Liječi ljekovima, pažnjom i mudrim savjetima. Sjećam se jednog susreta na
podgoričkoj pijaci gdje je sada Gintaš,
kada ste naišli u trenutku dok sam se
šalio sa jednim crnomanjastim dječakom koji mi je tražio dinar a ja sam uzvratio, daj ti meni 10. Dječak mi je bez
dvoumljenja pružio crvenu novčanicu,
a vi ste prišli i nešto mu rekli na romskom.
- Ha, ha..Rekoh mu, „Sos si tuće
paripe“, što bi u prevodu značilo.,, Šta
te muči“. Ja sam se trudio da naučim
osnovnu komunikaciju i na romskom i
albanskom , kako bi se približio pacijentu.Da bih stekao neophodno povjerenje
za uspješniju dijagnozu i praćenje liječenja.Moji pacijenti su imali slobodu da
me zovu u svako doba dana i noći ako je
došlo do nekih promjena. Slobodno vrijeme nijesam žalio, niti sam ikada i pomislio da za svoje aktivnosti van radnog
mjesta treba da dobijem neku nagradu
ili novac ne daj bože.
Za vas nije postojalo slobodno vrijeme kada je u pitanju zdravlje djece ali
Marijin stan
Hajdarpašić je bio uspješan pedijatar, neumorni aktivista Crvenog krsta,predavač,sindikalac…
Zaštitnik starih i bolesnih... Na
pitanje kako je sve to uspijevao,
odgovara da je sve „stvar radnih
navika“.
-Još u studenskim danima navikao sam da puno radim. Stizao
sam redovno da učim , polažem
ispite i radeći, zarađujem za udžbenike i ostale studentske potrebštine. Kasnije i porodica se navikla
na moju stalnu angažovanost.
Sreća što su mi djeca bili dobri
đaci pa im moja pomoć nije bila
mnogo potrebna . Marija je brinula
o porodičnim obavezama pa smo,
zahvaljujući njenoj racionalnosti i
ovaj stan na vrijeme otplatili.Cijela njena plata računovođe,prko 15
godina , išla je za kredit.Bilo joj je
žao što smo ostavili stan,u Bijelom
Polju,pa u Ražajama,gdje nam je
bilo mnogo lijepo. I bila je odlučna
da konačno imamo svoj stan.Kasnije su me nekoliko puta,ovi rukovodioci pitali trbali ti stan a ja sam
odgovarao ne, ima Marija,ha,ha.
Nijesam htio da budem ka poneki.
Alma je pedijatriju specijalizirala na Cetinju.Indir je kao inžinjer
građevine 6 godina čekao posao,
ali nijesmo htjeli nikoga da opterećujemo.Važno nam je bilo da se
usavršavaju u struci i poznavanju
stranih jezika, a ostalo će pstepeno doći…
i starijih. U novinskoj arhivi ima mnogo
pisama zahvalnosti pa i zapis , kako je
žena s iz Stare varoši otišla u Bar da
posjeti bratanića. Mislili su da će tamo
ostati malo duže, dok prođe zima. Jer
šta će sama, bolesna , bespomoćna u
Titogradu. No poslije dva – tri dana ona
kaže rodbini da mora da ide, “Sjutra
treba da me posjeti moj ljekar. Ako me
ne nađe, pomisliće da sam se odselila
pa više neće dolaziti.“ To potvrdjuje i
detalj iz pisma Stake Kovačević ,,HajDecembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Porodična toplina
najbolji lijek
Na osnovu prakse u školskom dispanzeru šta je ključno za očuvanje djece
od poroka?
- Porodična toplina i razumijevanje. Njačešće su me posjećivala djeca čiji su
roditelji u raskolu. Onih koji, bez obzira na socijalni status, nijesu dovoljno brinuli
o potomstvu, nijesu ih učili samokontroli u skladu sa stepenom razvoja djeteta.
Iz onih porodica gdje je pojačana doza agresivnosti, prijetnji, kažnjavanja. Iz takvih porodica djeca su često napeta, uznemirena, zabrinuta, loše raspoložena.
Sa osjećajem nezadovoljstva i bola zbog svijeta koji ih, navodno, ne razumije.
Imaju potrebu za trenutnim zadovoljenjem želja, bez obzira na posljedice.Hoće da pobjegnu od stvrnosti, pa pošto
poto tragaju za čarima nepoznatog, posebno u periodu adolescencije. Tada roditelji moraju da imaju puno strpljenja
i taktičnosti.
Zbog toga je najvažnija toplina porodice, čuvanje emocionalnih veza koje oko maloljetnika stvaraju oslonac i
porodičnu sigurnost. Kada porodične odnosi ne zadovaljavaju potrebe njenih članova, stvara se prostor za spoljašnje
uticaje, koji su obično negativni.
darpašić za nas samohrane ima uvijek
vremena i lijepe riječi utjehe u starosti
i bolesti. Ne znam drugog načina da mu
se u svoje ime i u ime komšija sapatnika od srca zahvalim pa vas molim da
objavite ovo pismo“.
- Bio sam predsjednik Komisije za
socijalni rad u MZ Stara Varoš čiji je rad
svuda, javno istican, kao primjer humane organizacije. Napravili smo plan
i popis stanovnika koje treba obilaziti,
liječiti, nahraniti, oraspoložiti. I to smo
godinama uredno radili, precizno prema
potrebama ugroženih. Oni su to uzvraćali, pričama, pismima i narodski rečeno,
blagosiljanjem. I danas kad se sjetim, od
svih priznanja, draži su mi zagrljaji ljudi
koji me nakon mnogo godina podsjete
da sam bio u njihovom domu i pružio
pomoć.
Kao ljekar, član i rukovovodilac u
Crvenom krstu nastojao sam da osjetim
šta nekome treba i kako da mu se pomogne.Mogao bih vam danima pričati zanimljive primjere.Kod mene su vođene tri
djevojčice iz porodice koja je izbjegla u
Podgoricu.Sa njima je dolazio otac i žali
mi se kako ga stalno boli glava. Prepišem mu terapiju,ne pomaže.Drugu,isto.
Ljekovi mu ne pomažu.Raspitam se
kako žive i saznam da izbjeglički jedva
vežu dan za dan.Pozovem ove moje iz Crvenog krsta i zamolim da odmah pripreme paket pomoći i upišu ovu porodicu
Decembar, 2012.
medju redovne korisnike .Tako sam mu
„izliječio“ glavobolju.Boljela ga je muka
familije koju ne može da prehrani.
Nažalost, i danas ima mnogo nevoljnika kojima sitna pažnja puno znači.
Mnogo energije i stručnih upozorenja, posebno 80-tih,uložili ste u borbu
protiv bolesti zavisnosti.Držali ste tribine u školama, mjesnim zajednicama,
na kongresima. Kao da ste prodesjećali šta će nam se desiti. U Crnoj Gori po
procjenama NVO „Life“, danas ima izmedju 10 i 15 hiljada zavisnika, raste,
čak, broj korisnika medju osnovcima.
- Raspad jednog sistema, rat i sve što
on sa sobom nosi učinili su svoje, a posljedice će još dugo trajati, sa uzdahom
progovara Sado.
Ljudi su od davnina uzimali narkotike i alkohol tragajući za nekim, navodno
boljim životom. Da odagnaju tugu, potisnu bol i patnju. A doživljavali su tragične posljedice. Što se droga počinje ranije
uzimati, to je smrtnost veća. Povećava
se broj samubistava i ubistava. Ja sam
održao na stotine tribina, predavanja u
školama u gotovo svim većim mjestima
u Crnoj Gori. Svuda su sale bile pune Pažljivo su slušali i pretpostavljam da sam
bar neke spasio. Nažalost, raspad jednog sistema,početkom 90-tih,rat,scene
užasa u okruženju i sve što je ,,ta nacionalistička pomama donijela, ostavili su
očigledne posljedice koje će se još dugo
osjećati.Sa jednim brojem aktivista ja
sam se, 80-tiih, volonterski, borio da preventivno upozorim mlade i porodice na
ono što se dešava i što će se tek dešavati.Vjerujem da je to imalo nekog efekta
i nije mi žao ni jednog trenutka koji sam
potrošio govoreći da su bolesti zavisnosti
realna opasnost koja može odnijeti naše
dijete, brata, sestru, našeg momka ili
djevojku. Sve u našoj državi treba da zabrine podatak koji je nedavno saopšten,
da je u Crnoj Gori inficirano 140 osoba
virusom HIV/AIDS-a,a da je od 1989.
umrlo 36 osoba.To je velika opasnost,
posebno za ovako mala društva kakvo
je naše.
Bili ste omiljeni kod naroda, stalno
društveno angazovani, u raznim humanitarnim akcijama, u Crvenom krstu,
Sizu za socijalnu i dječju zaštitu, mjesnoj zajednici, na raznim tribinama pa
i sindikatu ali je zanimljivo da nikako
nijeste prelazili u politiku. Zasto?
- Bilo je predloga, još dok sam radio
u Bijelom Polju.Pa, onda kada su počele
ove stranke,ali sam odbijao.Moj izbor je
bio humanost, a politika se time koristi
kada joj zatreba.Što je govorio rahmetli
Safet Isović ,,bilo je buna i bundžija“, a
ja sam izabrao da budem sa narodom..
Sa svima kojima je pomoć ljekara trebala.
43
Društvo
Revija FORUM
Pismo iz Sarajeva
O jednom primjeru
pacifizma Vasojevića
Čak i i u situaciji najžešće ratne euforija posebno izražene na sjeveru Crne Gore, bilo je primjera pacifizma
koji zaslužuju poštovanje jer su i oni pomogli da u Crnoj Gori ne, uprkos svemu, u Crnoj Gori, ipak ne bude širih
međunacionalnih sukoba i stradanja. Jedan od takvih primjera, čiji sam bio i neposredni svjedok, dogodio se
u Kraljima kod Berana. Cijenio sam da ga je potrebno otrgnuti od zaborava i afirmisati kao jednu od časnih
epizoda iz tog vremena, kako bi na taj način ohrabrili potomke onih Vasojevića koji su imali hrabrosti da se u
veoma delikatnim uslovima makar pacifizmom suprostave ratnom ludilu da nastave istim časnim putem
Piše: Šemsudin Hadrović
Za svakog civilizovanog čovjeka i, pogotovu, nekog kome je Crna Gora izvorište, veoma je ugodno pratiti ocjene da
je ona sada već izvjesno lider demokratije i tolerancije na Balkanu, primjer, na
koji će se neminovno morati ugledati sve
novonastale post-jugoslovenske države.
Tim prije što je Crna Gora, takođe, i lider
globalnih procesa na Balkanu. Nadasve,
ona je i jedina od balkanskih država koja
je, uprkos svim izazovima, uspjela sačuvati i kakav – takav kontakt sa pozitivnim
primjerima tradicije jedinstvenog principa suživota čojstva, odbrane drugoga od
sebe, čak i tokom minulih devedesetih
godina, sada već prošloga vijeka i milenijuma.
Opsesija „Kosovskim mitom“ i sve što
on sa sobom nosi, opsesija idejom „Velike Srbije „(poznatih ideoloških stvaralaca
i revitalizatora iz SANU-a, koju je furiozno
plasirao srpski socijalnacionalizam, nije
dakako mogao zaobići i poštedjeti ni
Crnu Goru. To smo imali prilike vidjeti u
Crnoj Gori, preko organizovanih odlazaka
na proslavu 600-e godišnjice Kosovskog
boja 1989 godine na Gazimestanu pa
nadalje slijedeći redoslijed dogadjanja,
kada je mit „ nebeskog naroda“ uspješ-
44
no opijao ne samo Srbiju, već skoro sve
Srbe, bez iobzira gdje su tada živjeli. Ta
nacionalistička energija, neminovno je
dovela do ratova koji su iza nas. Najtragičnije su posljedice ostale u Bosni i
Hercegovini, gdje je došlo do masovnog
stradanja Bošnjaka, pri čemu ni ostali narodi nisu ostali poštedjeni katastrofalnih
ratnih posljedica.
Bošnjaci u Crnoj Gori tada, ukoliko
nisu bili u nekoj od „dobitnih“ političkih
opcija, skoro da nisu imali prostora da bilo
šta, makar i dobronamjerno kažu ili sugerišu. A bilo je pokušaja da se ukaže na
pogubnost nekih poteza koje su strukture
vlasti povlačile. Tada je navijanje za „ dva
oka u glavi“ bila idelogija bez alternative,
i nikakav apel, vapaj, ili dobra namjera
nije mogla biti od pomoći. Nacionalističke
pomame u Crnoj Gori su mnogi, naravno
prije svaga nepravoslavci osjetili i tekako
na svojoj koži. Iole istaknutim Bošnjačkim
pojedincima ili političkim grupama koje
nisu bile „na fonu“ prijetila je realna opasnost, često i životna. O tome se skoro sve
zna. Neki su stradalnici u medjuvremenu
rehabilitirani, obeštećeni. Drugi su bježeći od mobilizacije u „dobrovoljne“ srpske
odrede (u JNA uniformi ) napuštali svoja
ognjišta. Tada, ni pacifističke manifestacije dijela crnogorske političke scene, nisu
mogle ništa značajnije da promijene na
globalnom nacionalsocijalističkom planu.
Euforija je bila na vrhuncu, naročito na
sjeveru Crne Gore, medju Vasojevićima,
gdje se zdušno huškalo protiv Ustaša i
Balija i gdje su se mobilisale jedinice za
planirani rat.
Upravo zbog svega, cijenim značajnim
svaki primjer tadašnjeg pacifizma, koji su
u krajnjem i pomogli da u Crnoj Gori, uprkos svemu, ne dođe do masovnih međunacionalnih obračuna i stradanja.
Jedan od takvih primjera, čiji sam
bio i neposredni svjedok, dogodio se u
Kraljima kod Berana. Cijenio sam da ga
je potrebno otrgnuti od zaborava i afirmisati kao jednu od časnih epizoda iz tog
vremena, kako bi na taj način ohrabrili
potomke onih Vasojevića koji su imali hrabrosti da se u veoma delikatnim uslovima
makar pacifizmom suprostave ratnom ludilu da nastave istim časnim putem.
Naime, juna mjeseca, 1992 godine,
u Kraljima kod Andrijevice, mobilisan je
kao mnogo puta ranije rezervni bataljon
JNA. Zborno mjesto je bila osnovna škola u Kraljama. Još uvijek su se rezervni
kadrovi, obveznici JNA, mobilisali po
starom uobičajenom sistemu slanja vojnog poziva sa brojem Vojne pošte i drugim podacima. Utisak je da su se po toj
inerciji i ovoga puta vojni (JNA) obveznici
disciplinovano odazvali. Duh jugoslovenstva i zajedništva je još uvijek i uveliko
bio prisutan. Makar se to željelo na taj
način osjećati. Poslije uobičajenih postupaka i zaduživanja opreme slijedilo
je u Kraljama postrojavanje četa,( bilo ih
je četiri). Komandiri četa su bili rezervni
poručnici ili kapetani JNA, medju kojima
je bilo i Bošnjaka. Struktura pozvanih obveznika je bila uobičajena, s tim što se
moglo primijetiti da je mnogima preko
noći promijenjen tzv. „ ratni raspored“.
No, na tu činjenici još uvijek niko nije
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
značajno obraćao pažnju. Bili su podignuti šatori u dvorištu škole, u kojima
su prenoćili oni obveznici koji nisu imali
mogućnosti da odu na spavanje svojim
kućama što je veći dio činio a ujutro se
javljao svojoj jedinici. Drugog dana mobilizacije, negdje ok 13 h, helikopterom su
u blizini sletjeli pukovnici i potpukovnici
JNA, iz , kako su je tada rečeno, Skopske
vojne oblasti. Medju njima je bio i neki
pukovnik Basarac. Bila je prisutna i sva
tadašnja opštinska uprava sa predsjednikom opštine na čelu. Bataljon je postrojen u školskom dvorištu . Visoki oficiri
JNA su se obratili vojnicima, objašnjavajući naširoko potrebu mobilizacije i planiranih aktivnosti sa ciljem da se razdvoje
„ sukobljene“ strane u Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini, pri čemu je ovaj bataljon
trebao da igra uogu „ tampon zone“ negdje oko Trebinja. Na kraju su obveznicima rekli, veoma jasno, da je dalji angažman ove formacije dobrovoljan, i ako
neko ne želi, da u tome učestvuje može
da istupi (iskorači) te da slobodno ide
kući. Na trenutak je nastao tajac. Svi su
bili s zbunjeni. Kako rezervni oficiri u štabu, tako i još više vojnici. Nisu vjerovali a
nisu najbolje ni razumijevali novonastalu
situaciju. Tada su visoki oficiri iz skopske
vojne oblasti, vidjevši zbunjenost kod
obveznika , dodatno objasnili i ponovili
predjašnje: - „Ovo je od sada stvar dobrovoljnosti i ko ne želi i nije spreman
nije dužan da ostane. Može ići kući“.
Na iznenadjenje mnogih, preko polovina
iz sastava je istupila korak naprijed. Moglo se odmah zaključiti da su to sve Crnogorci-pravoslavci. Radilo se uglavnom
o ljudima iz obrazovanja i opštinske administracije ili administracije beranskih
preduzeća. Dakle, srednja klasa društva,
koja je kasnije će vrijeme pokazati bila
kadra da se otrgne od pogubnog zagrljaja nacionalšovinističke pomame koja je
prijetila da potopi sve šanse da se u Crnoj Gori sačuva mir. Ljudi su se zbunjeno
gledali, pogledom provjeravali, uzajamno
ohrabrivali ili pogledom „strijeljali“ jedni
druge. Bilo je neobično posmatrati „dva
stoja u stroju“. Bataljon je iz prijašnje
kompaktnosti sada ličio na rasturenu
grupu ljudi. Nekoliko trenutaka su svi
tako stajali. Oni koji su iskoračili i oni koji
su ostali „ukopani“ u svom prijašnjem
mjestu. Sve je za trenutak zastalo. I vjetar. I ptice. I lišće na okolnom drveću. Činilo se kao da će se zemlja otvoriti i proDecembar, 2012.
gutati, jedne ili druge ili sve, sve jedno.
Uz školsku ogradu je bilo „ regrutovano“ i
oko dvadestak konja. Činilo se da su se i
oni primirili, uplašili. Tu neočekivanu situaciju je prekinuo jedan od visokih oficira
i rekao: -„ Slobodni ste, možete ići kućama.“ Istoga trenutka je neko iz stroja
viknuo : „izdajice- dezerteri ! Nakon toga
su krenule salve uvreda, povika, omalovažavannja, pljuvanja pa čak i pokušaja
fizičkih nasrtaja na te časne ljude koji
nisu željeli da učestvuju u nečemu što je
zapravo nanosilo veliku štetu i bruku Crnoj Gori i koji su odlučili da napuste ovu
u konačnici dobrovoljnu vojnu formaciju.
U nastalom haosu, teško je bilo kontrolisati bilo koji postupak. Naročito je tzv.
štab bataljona pokazao svu svoju nemoć
i nesposobnost. Ovo što su učinili ovi „vasojevićki pacifisti“, zateklo je sve aktere
ovog dešavanja. Kasnije će se pokazati
da je bila zatečena i javnost, anaročito
ono koji su palnirali i provodili mobilizaciju. Bošnjački obveznici tih momenata
nisu smjeli ni pomisliti da slijede isti postupak. Iz više razloga. Neki su se bojali
sličnih reakcija, koje bi onda mogle da se
pretvore u medjunacionalni sukob. Drugi
su se bojali otkaza koji bi uslijedili u organizacijama i preduzećima u kojima su
radili. Treći su zazirali od mogućih kazni,
čak i vojnog suda. Kasnije su se tokom
popodneva na tom mjestu, dešavale nezamislive stvari. Nacionalnošovinistička
pomama dijela ostrašćenih sada već „
dobrovoljaca rezervista“ je konzumirajući enormne količine alkohola ispoljavala krajnje neprihvatljivo ponašanje,
demonstrirajući četništvo i velikosrpske
ambicije. Nezaobilazan „dekor“ su bile i
tradicionalne nacionalističke i četničke
pjesme. Haos je nastavljen do kasnih ponoćnih sati. Više niko ništa nije imao pod
kontrolom. Ponajmanje komanda štaba.
Bilo je mnogo bizarnih momenata.
U konačnici su tog juna, te 1992 godine „ vasojevićki pacifisti “ u Kraljama kraj
Andijevice , čija se hrabrost i ljudskost ne
smije zaboraviti uz kasnije pridružene i
ohrabrene bošnjačke pacifiste doprinijeli
da se čitava operacija slanja dobrovaljaca
na Dubrovnik i Bosnu i Hercegovinu odloži za oktobar, kada su nažalost i otišli na
front čiji je epilog poznat i čime se Crna
Gora ne moše pohvaliti, naprotiv.
Dakle, u Vasojevićima je tada pobijedio pacifizam. Nijes e radilo o strauh,
ponajmanje dezerterstvu, kako su to
Epilog
Da uvjerenje o vasojevićkom pacifizmu ima osnova potvrile su ovih
dana i neke od najviših međunarodnih instanci dodjelom Opštini Berane
specijalnog priznanja za harmoniju
eđunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa.
Naime, 30. nov. 2012 godine, na
dan kada je Berane proslavljalo dva
velika jubileja, 150 godina od osnivanja Berana, i 100 Berana u Crnoj
Gori, prof.dr Pavle Bubanja je predsjednicima opštine i Skupštine Berane Vuki Goluboviću i Samiru Agoviću uručio medjunarodno priznanje:
„Berane, grad-vjesnik mira“ uz obrazloženje da to priznanje pripada gradovima koji su tokom svoje kulturne,
političke i duhovne istorije uspjeli da
ostvare harmonične medjunacionalne i medjukonfesionalne odnose.
tada željeli predstaviti oni koji su tada
na „ratnom pokliču“ pokušali da grade
„karijeru“, već o svjesnosti većeg dijela
poštenih i dobronamjernih ljudi iz Berana i beranske okoline-Vasojevića, koji su
imali snage i hrabrosti da se suprotstave
apokalipsi koju je pokrenula velikosrpska
nacionalšovinistička ideologija koja je u
konačnici i u Crnoj Gori mnoge familije
nažalost zavila u crno. Njihovim postupkom kao porukom je u Crnoj Gori uz ipak
racionalnu politiku aktuelne vlasti spriječeno „masovno stradanje“. Gradjani Crne
Gore to moraju znati, Bošnjaci svakako. I
jedni i drugi to ne smiju zaboraviti.
U medjuvremenu su oni drugi „militantni“ ratovali, mitingovali, dijelili (i podijelili) badnjake, prijetili, a globalizacija
je tekla. Neko je čak pokušao da prebroji
svoja krvna zrnca, te zaključio da od svih
nacija posjeduje po 25% . Kako se projekat „ frtalj insan“ nije uklapao u globalizacijske procese, gdje je svako slobodan, to
je naravno taj projekat propao. Negdje se
u svijetu pojavio i taliban „Walter“ koji se
prevjerio misleći da ksenofobija ima perspektivu. Ne, globalizacija je moćan proces. Može se on nama svidjati ili ne, ali on
je tu. Onaj ko ga prepozna kao neminovnost ima šanse da pretekne, oni ostal ne.
Crna Gora je to očito uspjela.
45
Društvo
Revija FORUM
Savremeni primjeri čojstva
U svim vremenima i situacijama kada se zagube ljudi i kada zlo prevlada, kao što je to bio i slučaj u period
posljednje jugoslovenske ratne drame (1991 – 2001 i još neku godinu kasnije), i svaki najmanji znak otpora
bezumlju, čak i svaki zanak ljudskog razumijevanja bio je lijek. Ako ništa drugo, razumnima je snažio razum a
ugroženima, ucvijeljenima ili uplašenima spasavao je nadu u čovječnije odnose.
Kada to čine ljudi vični pisanoj riječi i, pogotovo, stihu , kao što to čie poznati vajar i pjesnik Janko Vujisić iz
Kolašina u „Pjesmi braći po krvi i prahu“, otetim iz voza Beograd-Bar i zvjerski likvidiranim samo zbog biljega
druge vjere, ili, pak, pjesnik Rajko Joličić iz Bara u Pjesmi o Petnjici, onda su to zaista jesu pravi savremeni primjeri čojstva.
R. Rastoder
PJESMA BRAĆI PO KRVI I PEPEELU
(Otetima iz voza Beograd – Bar,
23. Februara 1993. godine)
Deset je godina, a nema vas braćo!
Braćo rođena i od Majke iste,
Od iste krvi, praha i pepela!
Otkad vas je ruka dušmana odvela
Nekud u nepovrat. O sramnog li djela!?
I šta ako se sve i dozna i vidi?
Pjesnik je ostao umuklog zova,
Suza njegova krvari na nebu,
On nema nade a nema ni krova,
Utoka niđe, sem sram i zastiđe;
Kosti mu se ježe i od jeze zebu.
Deset je godina što deset vjekova:
Nema vas braćo najrođenija,
Od krvi, praha i pepela moga.
Ili ima Boga, ili nema Boga,
Svejedno mi je ako ljudi nema.
Ovaj koji piše i za sram je spreman.
Deset je godina a nema vas braćo!
Braćo rođena i od Majke iste,
Od iste krvi, praha i pepela!
Moje su zore za vama ukisle
Otkad vas je rulja bezumlja presrela
I odvela u smrt. O, sramnog li djela!!!
Janko VUISIĆ, CKL, 15.mart, br. 55, 2003.
46
PJESMA ZAVIČAJU( PETNJICI)
Sabah zoru probudile ptice
Ja odlazim u svijet iz Petnice
Proljece je zumbuli cvjetaju
Zbogom ostaj mili zavicaju
Daleko Sam u velikom gradu
Naso srecu u cestitom radu
Imam novca I sve sto mi treba
Al mi hvali parce moga neba
Nidje nijesu tako rujne sore
Kao iznad moje Crne Gore
Dje se drze otvorena grata
Dje komsiju gledaju ko brata
Sve sam svoje ispunio zelje
Svugdje imam dragon prijatelje
Al tesko je dje svojega nema
Tudja zemlja. Tuga je golema
Svega imam al u srcu patim
U Petnjicu srecan da se vratim
Ispred kuce u mom zavicaju
Da mi srecni unuci igraju
Oko sofre da od puste zelje
Skupim brace drag prijatelje
Da zapjevam ljepse nije nista
Od svog doma I rodnog ognjista
Rajko JOLIČIĆ, maj 2012.
Decembar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Kutak za dokone
STUDEN
Piše: Ervin Spahić
Puhnuo sabah-zorski vjetar limskom dolinom, uvlačeći se u snijegom
prekrivene čatmaruše.Okrunjeni duvari,
rasušeni pendžeri i starim krpama zatisnuti polomljeni džamovi, bili su od slabe
fajde da studen ne prodre u akovske
domove. Svojom neimarskom rukom
ispleo mraz ledenice po strehama i
prećuprio krov sa golemim snijegom
koji bješe napadao do pendžera.Helem
cijelo Akovo bješe okovano snijegom i
ledom.Ja sav ušuškan ležim na dušeku
prostrtom po podu, preko mene ćebe
i debeli jorgan a na glavi stari babov
džemper. Ispod starog džempera viri mi
samo nos, tako da mogu osjetiti kako mi
se nozdrve lijepe od hladnoće. Ne znam
jesam li se prije obukao ili sletio vanjskim stepenicama sa gornjeg boja u donji
đe je u malom sobičku koji je služio i kao
dnevni boravak i kuhinja bubnjao stari
limeni šporet.
Topla soba ispunjena mirisom hleba
koji se peče u rerni, koju majka svako
malo otvara, kako bi obrnula tepsiju,
oraspoložiše me. Već zamišljam veliki
komad vrućeg hleba u koji ću staviti
malo ”američkog butera”, parče sira i
utoliti glad. Ovaj buter mogao se nabaviti
na pijaci a prodavali su ga oni koji su ga
dobijali preko Crvenog krsta.
Decembar, 2012.
Lupa na vratima, prenu me iz
razmišljanja. Izlazim nevoljno i otvaram
vrata. Bijaše to stara Džemila koja nam
je svaki drugi dan donosila po dva litra mlijeka. Mlijeko je bilo u srčanim
bocama,koje su u to vrijeme bile na cijeni, pa joj iznosim druge dvije oprane,
plašeći se da prilikom razmjene neku ne
razbijem. Džemila zabrađena kušakom
samo joj se oči vide i da nije bio dan
stravu bi mi salijevali. Pruži mi boce sa
mlijekom, a meni se dlanovi zalijepiše za
njih.Umalo ih ne ispustih.
Na vratima se pojavi majka.
- Džemila jesi li mogla doć’ po ovoj
hladnoći?
- Šta ću kad moram - odgovori
Džemila.
- Uđi jadna malo da se ugriješ i da
pristavim kahfu!
- Hvala ti Nusreta, žurim moram i u
Gornju mahalu da ponesem mlijeko.Pa
drugi put.
Dok Džemila odlazi čujem škripu snijega pod njenim nogama.
Neđe oko podne majka sa kazanom
punim veša koji se prije toga kuvao na
šporetu pođe do obale Lima kako bi ga
tamo isprala. Povede i mene sa njom
jer se plašila da me samog ostavi kući.U
gumenim čizmama zagazi u Lim koji već
beše počeo da se ledi pri obali.Nađe
zgodno mjesto i ploču u Limu te poče
drvenom prakljačom tući po onom vešu
a zatim ga provlačiti kroz Lim gore- dolje,
lijevo-desno.Na obali Lima bilo je i drugih
žena čiji su se glasovi miješali sa fijukom
vjetra.
U gradu je bilo nekoliko gradskih
česama ali nije bilo dozvoljeno na njima
prati veš, već si morao da čekaš u redu
kako bi natočio nekoliko đuguma, tako
da su žene radije išle na Lim pa čak i po
ovakvom kijametu nego da “gube” vrijeme u dugom čekanju u redu.Testija se
nije imalo toliko da bi mogao potrebnu
količinu vode donijeti odjednom ili dvaput, pogotovu tamo gdje su bile mnogobrojne familije.
Gledam majku sa zebnjom u srcu,
jer mi na pamet padaju priče, kako se
dešavalo da neka od žena zbog neopreznosti se pokliza i da nestane u
bukovima Lima. Kao djecu plašili su
nas brkljajama (virovima) na Limu gdje
su živjele “ međunovice” koje bi djeci
vezivale noge i uvlačile ih u vodene dubine.
Možda je to tako i uređeno u životu,
da treba da prođe određeni vakat, kako
bi shvatio koliko su se drugi žrtvovali da
budeš danas to što jesi. Svakim svojim
postupkom i djelom tkali su tvoj karakter. Pa evo i sada dok pišem ove redove
pred očima mi slika moje majke, kako se
privija uz šporet ne bi li ugrijala svoje pomodrele i promrzle ruke.
Zimsko doba je bilo jedino godišnje
doba, kada smo mogli da sjedimo u
sobi sa musafirima i šćučureni u ćošku
slušamo hićaje iz prošlih vakata. Sjećam
se da sam sa naročitom pažnjom slušao
Lutvija-agu( tako ga je majka oslovljavala mada je vrijeme aga i begova bilo
daleko za nama) Nišića kada bi dolazio
na posjedak sa svojom hanumom Hankom i pričao neku hićaju ili guslao neku
“bošnjačku epsku pjesmu“ (krajišnicu).
47
Društvo
On je to radio istilahom (lagano i razgovjetno) dok je u sobi vladao opšti tajac.Sa
ove vremenske distance, mislim da je to
rađeno iz razloga kako bi nam diskretno
dali do znanja kako smo i mi imali velike
junake koji su svojim junaštvom i brigom
o nemoćnim i slabijim, zaslužili da nađu
svoje mjesto u pjesmama. Druge hićaje
su nas učile da budemo pravedni i
pošteni, da pomažemo ljudima u nevolji i
da utuvimo kako se samo dobro- dobrim
vraća.
...
Bijaše mučna i teška godina. Boga
mi se bijaše više gladno nego sito. Jedan
siromah koji je živio u nekoj zabiti, skoro
u vrh planine, ”lomio je prste” od muke
jer nije znao kako da obraduje đecu za
Bajram koji se približavao. U kući osim
nešto malo kukuruznog brašna nije bilo
ničeg drugog. Nadničio bi po vas dugi
dan i ako bi mu neko pružio koricu hleba
da pojede ili parče mesa, strpao bi to u
njedra i odnosio kući da podijeli familiji.
Poslije dužeg razmišljanja odluči da
pođe u čaršiju i da zamoli nekog od trgovaca da mu daju namirnice na veresiju
a on će im to kad’ im zatreba nadnicom
otplatiti ili ako mu Bog da, te neđe zaradi
i u novcu vratiti.
Što naumi to i učini. Pola dana mu je
trebalo da pješke siđe do čaršije. Pođe
pravo kod najbogatijeg trgovca u čaršiji
koji je držao nekoliko dućana, računajući
da će kod njega najprije naići na razumijevanje a i musliman je, zna da je džaiz
familiju obradovati za Bajram.Trgovca
nađe ispred jednog od njegovih dućana
i ispriča mu svoju nevolju pozva se na
sevap i zamoli ga ako ima džana da mu
pomogne. Trgovac ga pogleda onako
osiono pa glasno da ga mogu čuti i okolni trgovci reče:
- A šta misliš ti jadan ne bio, kad’ bih
ja svakom ko mi se zagna davao na veresiju bi li imao ja ovo što danas imam?
Nema mufte, nego pare na sunce pa
onda roba! Ako nemaš a ti lomi vrat okle
si i došao ! Sikter!
Siromah pognute glave, povrijeđen
do bola, više ponašanjem trgovca nego
iz razloga što nije uzeo namirnice, krenu
niz čaršiju.U grlu ga nešto steglo i jedva
zaustavlja suze da ne krenu. Žao mu
đece.Kako su se samo obradovali kada
su čuli da će im babo iz čaršije šarenešećerli čibuke donijeti.
48
Revija FORUM
Dok je razmišljao, da više nema
svrhe kod bilo koga tražiti robu na veresiju i da ga je trgovac dovoljno zakahrio
i da ne bi imao kuveta još jednom proći
kroz ovakvo poniženje, ču kako neko
viče.
- Domaćine! Domaćine!
Okrenu se lijevo – desno pa pozadi
da vidi koga to gazda Jovan doziva.
- Tebe, tebe zovem- obrati mu se
gazda Jovan.
- Hajde bujrum i izvoli, pa šta
begenišeš-reče mu gazda.
Siromah na trenutak zastade, nije
znao šta da čini.Od ovoga što ga zove
neće imati bilo kakvog hajra- samo će zijaniti dan. I taman kad odluči da nastavi
svojim putem, gazda Jovan ga uhavati za
mišicu i prosto ugura u dućan.
- Sve sam čuo i ne treba ništa da
objašnjavaš. Uzmi i nosi sve što ti treba!
Platićeš kad budeš mogao! Kad’ tebi
Bog a ti meni i ne brini!
Siromah prosto nije mogao da vjeruje.
- Da se to gazda Jovan ne sprda sa
mnom - pomisli.
Ali poslije dužeg snebivanja i gazda
Jovanovog navaljivanja uze to što mu
je najpotrebnije.Gazda Jovan namignu
šegrtu te mu ovaj priđe, Poslije kraćeg
došaptavanja šegrt se neđe izgubi.
Ne prođe mnogo vremena šegrt se
pojavi sa natovarenim konjem , jer mu
je gazda šapnuo šta još od namirnica da
natovari.
- Evo ti i konja kako bi ovo mogao
ponijeti. Konja mi vrati za dan –dva a ostalo po dogovoru.A sad hajd’ s’ Bogom.
Trgovac koji se zahatario i onako grubo odnio prema siromahu, od onog dana
nemaše mirne noći. San mu ne dolazi
na oči a u koliko i dođe – sanja kako ga
gazda Jovan pojahao pa ga tjera da trči
sve dok mu duša na nos ne izađe. Skoči
iz kreveta sav blijed i znojav i jedva dođe
do vazduha. I tako svaku noć i skoro
čitavu heftu.
Poslije ovakvih besanih noći, sjeti se
da je nažao učinio onom siromahu i protabiri da mu se to zbog toga dešava. Jedva je čekao da svane jutro i da se otvore
dućani pa da pokuša da se kurtališe ovog
teksirata. Gazdu Jovana sačeka ispred
njegovog dućana i ne objašnjavajući mu
razlog reče:
- Koliko ti je dužan onaj siromah,
hoću da platim njegov dug ?
- Ništa.
- Kako ništa kad sam vidio da si mu
veliku robu dao?
- Ništa, jer onog momenta kad’ sam
mu je dao, ja sam je i halalio.Samo da ga
ne bih povrijedio, ja sam mu rekao da će
platiti kad’ bude imao.
Još dugo je navaljivao trgovac da
plati siromahov dug ali gazda Jovan osta
pri svome.
Te iste godine, navede gazdu Jovana
put preko planine gdje je živio onaj siromah. Kako je ćud planinska, pogotovu
u jesen ne predvidljiva, lijepo vrijeme
za čas obrnu u oluju i mećavu. Gazda
Jovan izgubi orijentaciju i poče da tumara planinom sve dok osta bez takata.
Onako onemoćalog i promrzlog , nađe
ga onaj isti siromah koji se vraćao iz
šume kući, vukući za sobom polomljene
grane za ogrijev.Ostavi granje a na leđa
stavi promrzlog gazdu Jovana i ponese
ga svojoj kući.U toploj sobi gazda Jovan
se brzo davranisai.Gleda i ne može svojim očima da vjeruje da pred njim stoji
siromah kome je pomogao. Siromah ode
do nekakve od drveta sklepane sehare,
gdje je bila smješteno i ruho i namirnice
te izvuče svezani mendilj. Odveza ga i
pruži novac gazdi Jovanu.
- Nemam sav novac ali sam ovo uspio da uštedim a reštvo ću ti dati drugi
put-halali.
Gazda Jovan na trenutak bješe
zatečen a onda se nasmija i reče:
- Od danas si ti moj pobratim i tim
novcem hoću da častim snahu i bratsku
đecu.
Siromah se dugo opirao ali je gazda
Jovan bio još uporniji.Gazda Jovan se tu
zadrža na konak a onda rano sabahom
pođe za svojim poslom. Dugo je mahao
svom pobratimu, koji ga je pratio jednim
djelom uske planinske staze na kojoj se
dva natovarena konja jedva mimolazahu.
Pokušavam da se sjetim, je li mi ovu
priču ispričala moja bika Šahza ili je priču
ispričao neko od musafira dok se posjedkovalo u onim dugim zimskim noćimaali uzalud. Sve osta na pokušaju.
ŽIVOT JE SATKAN OD PARČADI
SJEĆANJA I MI IH SVAKOG TRENA
ISPISUJEMO - ZATO VODIMO RAČUNA
DA NAM SE MASTILO NE RAZLIJE!
Decembar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Aldemaru nagrada 34. Likovnog
salona
Gran pri 34. Crnogorskog likovnog
salona pripao je Slavici Gvozdenović
za instalaciju pod nazivom „Oslobođenje linije“. Pojedinačne nagrade Salona
pripale su Aldemaru Ibrahimoviću za
sliku „Urbani pejzaž“, Mileni Jovićević
za skulpturu-objekat „Man Games“, i
Nataši Đurović za crtež, rad „Trajanjenestajanje“ nastao u kombinovanoj tehnici.
Tako je odlučio žiri koji su činile tri
istoričarke umjetnosti: selektorka Anastazija Miranović, zatim Ljiljana Zeković i Maja Ćetković. ozvaničeno je
12.novembra na otvaranju ovogodišnje
manifestacije u Ministarstvu kulture na
Cetinju.
- Za dosadašnja 34 izdanja, naš likovni salon postao je prepoznatljiv i
upečatljiv događaj u okvirima crnogorske kulture, ali i momenat koji, iz godine
u godinu, samo potvrđuje da Cetinje jeste istinski centar umjetnosti, – istakao
je Aleksandar Bogdanović, gradonačelnik Prijestonice, na otvaranju 34. Salona.
Laureati sa članovima žiria i gradonačelnikom Cetinja
Pažljivim i promišljenim odabirom
25. radova i autora, postavljeni su
okviri jednog ličnog, profesionalnog i
nadasve kvalitetnog i sadržajnog presjeka aktuelnih kretanja na savremenoj crnogorskoj likovnoj sceni. Selektovani su referentni autori i recentna
djela, koja odražavaju svu ljepotu različitih umjetničkih poetika, pokazuju
moć stvaralačke energije i inovativan
pristup u kreiranju umjetničkih djela.
U tom kontekstu, ovogodišnja postavka potvrđuje i podsjeća na univerzalne
vrijednosti, koje u ovoj oblasti kulture
baštini Crna Gora, ali je, istovremeno,
i jedinstvena prilika da se upoznamo
sa novim tokovima u crnogorskoj umjetnosti – kazala je Dragica Milić, pomoćnica ministra kulture za kulturnoumjetničko stvaralaštvo.
Nagradjen film Maide Kurtagić
Kratki film “Dvije strane Crne Gore”
Maide Kurtagić učenice trećeg razreda
Gimnazije “30. septembar” u Rožajama
nagradjen je na medjunarodnom festivalu u Amsterdamu.
Film je snimljen u okviru Unicef-ovog
projekta The One Minute Junior, koji se
već treći put organizuje u Crnoj Gori.
Baveći se temom “Siromšatvo i socijalna inkluzija”, ova darovita gimnazijalka uspjela je da simbolički precizno prikaze život ljudi s margine pa je film nominovan za prestižnu
nagradu koja se svake godine dodjeljuje mladim talentima.I
ako je ovo prva nominacija iz Crne Gore Maidin film je ušao
u konkurenciju medju 15 ostvarenja mladih iz SAD-a, Azerbejdžana, Jermenije, Rumunije, Indije, sa Madagaskara i
Decembar, 2012.
Kiribatija.Njihova ostvarenja u kategoriji
“Minut slobode” (One minute of freedom)
prikazana su okviru programa Medjunarodnog festivala dokumantarnih filmova (IDFA)
u Amsterdamu.
Na Ceremoniji dodjele priznanja, 25. novembra, Maidi je pripala nagrada snimanja
novog filma pod pokruviteljstvom Unicefa.
Ovaj niz lijepih dogadjaja i nagrada, pojačali su želju filmskog istraživnja ,kazala je
Maida.
- Snimila sam još jedan film i bila u prilici da učim montažu od izuzetnih profesionalaca.Sve to me dodatno zainteresovalo pa ću nastaviti da učim,eksperimentišem i da se još
ozbiljnije bavim filmom,fotogarfiom i režiranjem, najavila je
ova vrijedna ginazijalka.
49
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
U Beogradu otvorena izložba slika Abaza Dizdraevića
Prosvijetljene kompozicije
mitskog opstanka
Samostalna izložba
slikarskih radova kombinovane tehnike crnogorskog akademskog
slikara mlađe generacije
Abaza Dizdarevića, otvorena je u galeriji SULUJ
u Beogradu. Izložbu je
otvorio ambasador Crne
Gore u Srbiji Igor Jovović,
a brojnoj publici obratio
se istoričar umjetnosti
i slikar Slobodan Bobo
Slovinić
- Zadovoljstvo mi je što otvaram
izložbu jednog mladog i perspektivnog umjetnika sa osobenom
i snažnom likovnom i, upošte,
umjetničkom izražajnošću, koji na
uspješan i ubjedljiv način sa puno
emocionalnog i umjetničkog naboja stvara svoja djela – istakao
je ambasador Jovović. Radi se o
umjetniku sa osobeno snažnom,
likovnom i uopšte umjetnčkom
izražajnošću, koji stvara prosvijetljene kompozicije, o trajnosti naših
svjetova. Jovović je podsjetio da
Abaz predstavlja najbolje stvaralaštvo među umjetnicima mlađe
generacije, da je izuzetan kulturni
pregalac, organizator i pripadnik
manjinskog naroda.
- Crna Gora izuzetno drži do
svoje multkulturne i mutietničke
tradicije i zbog toga predstavlja-
50
D.Selhanović, I. Jovović, S. Slovinić, A.Dizdarević
Abaz Dizdarević je rođen 1978. godine u Bijelom Polju, direktor je JU
„Ratkovićeve večeri poezije“ i docent na Internacionalnom univerzitetu
u Novom Pazaru - Departman umjetnosti (Crtanje i Slikanje). Završio
je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje je i magistrirao. Do
sada je imao samostalne izložbe u Priboju, Zagrebu, Podgorici, Kotoru,
Plavu, Rijeci, Skoplju, Antaliji, Ankari, Podgorici, Mojkovcu, Pljevljima i
Perastu. Potpredsjednik je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
Decembar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
nje ovakvih umjetnika na širem
prostoru, uključujući i Srbiju, sa
kojom nas kulturološki spaja mnogo toga, ima poseban značaj za
izgradnju boljih odnosa i budućnosti, kazao je Jovović
Stvaralaštvo Abaza Dizdarevića zašlo je duboko u problematiku
ljudske egzistencije, u svijet koji
se istovremeno raspada, dekomponuje i nestaje, ali i ponovo rađa
na ruševinama političkih iluzija i
ratova, istaknuto je na otvaranju.
Ovom izložbom, koja traje sve do
polovine januara 2013, galerija
SULUJ sa ponosom ostvaruje pro-
jekte sa umjetnicima regiona, saopštili su organizatori.
Izložbu su organizovali Centar
za očuvanje kulture manjina i galerija SULUJ-a, koja je nasljednik
nekadašnjeg udruženja likovnih
umjetnika SFR Jugoslavije.
E.Pašić
SVJETLOST * MATERIJA * UNIVERZUM
Prema ocjeni Slobodana Slovinića, globalno kompozicijsko ustrojstvo Dizdarevićevih likovnih radova je
duboko promišljeno, analitički istraženo i sublimatorno
ostvareno na visokom estetskom nivou.
- Kada se sveobuhvatno promišlja Dizdarevićeva aktuelna likovna umjetnost, a osobito ako se ona
mnogo dublje vizuelizira i pažljivije analitički raščlani,
dolazi se do volšebne sentence kojom je moguće dešifrovati njegovo veoma supstancijalno, polimorfno i
vrlo nadahnuto likovno stvaralaštvo. Tu magičnu triadu,
supstituišu tri ključna fundamentna pojmovnika, Svjetlost - materija - univerzum. Čak i na prvi pogled, bjelodano je da Dizdarevićeva recentna umjetnost pripada
sferama figuralnog, zapravo u središtu njegovih eksplikata situirane su ljudske i životinjske figure u veoma
specifičnom i nadnaravnom ambijentalnom okruženju.
Antropomorfno-zoomorfni korpusi i likovi, vrlo grčevito i
simbiozno, upleteni su u globalna čvorišta, koja u neposrednom sadejstvu sa krševitim i surim tlom, tvore okamenjen i vrlo kompaktan morfološki supstrat. Upravo
kao u nekoj čudesnoj fatamorgani, iz petrificirane pučine, onirično izranjaju mitska stvorenja, poput kolosa,
bika, ribe, zmije, žabe, ptice, reptila, bube. Međutim,
u cjelokupnoj svojoj slikarskoj odiseji, Dizdarević se
primarno i dubinski bavi odista temeljnim umjetničkim
atributom, zapravo fenomenom svjetlosti, njenim izvorom, frekfrencijom, intenzitetom i efektima. Zasigurno,
svjetlost i jeste apsolutno supstencijalna i egzaktna
aksiomnost ukupne likovne umjetnosti. Globalno kompozicijsko ustrojstvo Dizdarevićevih likovnih radova je
duboko promišljeno, analitički istraženo i sublimatorno
ostvareno na visokom estetskom nivou,kazao je Slovinić. Svi primarni likovni postulati, sasvim ravnomjerno su razvijeni i harmonično usklađeni. Kompoziciona
shematika je veoma prostudirana, vrlo izbalansirana
i vješto uravnotežena, a naposredno je fundirana na
značajnoj crtačkoj iskustvenosti. Iako su mnogi nazivi njegovih eksplikata veoma poetizirani, zagonetni i
višeznačenjski, Dizdarevićevu mentaliteno-smisaonu
potku, izrazito nadjačavaju ključne umjetničke zakonomjernosti.
Osim bazičnih crtačkih modaliteta, Dizdarević poDecembar, 2012.
sebnu pažnju usmjerava prema oblikovnom modelovanju brojnih većih i manjih formi, koje su pretežno
zaobljene, jajolike i ekspandno-konveksne, a koje se
multiplikuju i međusobno simbiozno prožimaju. Gotovo
sva njegova slikarska djela, iako se na nekim radovima
pojavljuju kosmičke magline i brojna sazvežđa, ne odlikuju posebno produžene vizure i neki posebno produbljeni rakursi.
Osnovna tematsko-likovna zbivanja, događaju se
uglavnom tu u prednjem planu, na samom dohvatu
ruke. Na pratećem, takođe bliskom i sasvim ravnom pozadinskom fonu, segmetirano se javljaju abiotičko-ornamentni komadi, poput repernih simbola kontinuiranog
istorijsko-kulturološkog trajanja. Mnogi njegovi radovi
neodoljivo podsjećaju na neke grandiozne horizontalno-longitudinalne frizne bareljefe, čije isturene oblike
i forme, obilato kupaju intenzivni snopovi svjetlosti, a
katkada su upravo ti kalotno-sferni elementi dovedeni
do intenzivnog svjetlosno-akcentnog isijavanja. Prilikom neposredne likovne egzekucije, Dizdarević
na pretpostavljenu slikarsku ravan, tanjom četkom i tamnim linearitetom involvira i globalno definiše osnovnu
crtačku matricu, da bi zatim obilato nanosio vrlo gustu,
pastuoznu i posnu hromatsku materiju. U slijedećim
fazama, Dizdarević gotovo skulptorski, likidnom kolornom supstancom, pažljivo modeluje i islikava raznolike
strukturalne oblike i forme. Tom prilikom, on posebnu
pažnju usmjerava ka hromatskim modalitetima, razuđeno-suptilnim valerskim odnosima i vibrantnim svjetlosnim oscilacijama.
Dizdarevićevi crtački radovi ostvareni su kombinovanom tehnikom na akvarelskom papiru, a u funkciji su,
crni i bijeli tuš, tamni krejoni, olovke u boji te gvašnokorekturni svijetli premazi. Najvećim dijelom, gotovo svi
njegovi crteži su samosvojna i samostalna ostvarenja,
a kroz njihovu neposrednu realizaciju, Dizdarević često
konkretno promišlja i o svojim budućim slikarskim rješenjima. Međutim, na kraju treba naglasiti, da su Dizdarevićevi i crteži i slike, dio apsolutno indentične tematsko-likovne cjeline i da zasigurno predstavljaju izuzetno
čvrst i kompaktan likovno-artistički sublimat,zaključio
je Slobodan Slovinić na otvranju izložbe u Beogardu.
51
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Adin Rastoder i Tijana Gordić
izlagali u “Cité des Arts”
Imaginarni
svijet
crnogorskih
umjetnika
u srcu Pariza
Adin Rastoder
Skulpture su obično jednobojne, ali kod Rastodera one su
raznobojne. On svoje skulpture tako ukrašava bojama da
one postaju istovremeno i slike.. Njegova umjetnost nas
tjera na razmišljanje koje nije optimističko. On kroz ljudske
figure pruža ogledalo čovjeku da bi vidio koliko je prazan, koliko je tupoglav, koliko je podložan mržnji koja mu život ruži,
koja ga sprečava da se približi drugom čovjeku, da ga voli
Piše: Branka Bogavac
Cité des Arts (Site dez Art) je međunarodna fondacija
koja prima umjetnike svih specijalnosti i nacija. Nalazi se u
srcu Pariza, pored Sene sa pogledom na Bogorodičnu crkvu
i Panteon. To je neka vrsta studentskog doma u kojem su
smješteni ateljei prilagođeni vrsti umjetnosti kojoj su namijenjeni i u kojima studenti žive. Tu se održavaju izložbe, koncerti, razne probe. U njemu postoji crnogorski atelje koji redovno koriste naši umjetnici za studijske boravke u Parizu.
U toj značajnoj fondaciji je održana slavna i najveća izložba Crnogorske umjetnost u Parizu (1971), gdje su prvi put
izvedene i operske crnogorske arije pod palicom Cvjetka
Ivanovića. U tom, za nas već istorijskom zdanju, sinoć su
priredila izložbu dva crnogorska umjetnika – Tijana Gordić,
slikar iz Bijelog Polja i Adin Rastoder, skulptor iz Podgorice.
Tijana je izložila 20 radova, neki su urađeni u Crnoj Gori, a
neki u Parizu. A Adin je izložio 20 radova (crteža i skulptura)
uglavnom portret, koji su rađeni protekle dvije godine.
Prošle nedjelje čula sam Orhana Pamuka, nobelovca,
kako kaže: “Slikarstvo je sreća. Čovjek je srećan dok slika”.
Pred slikama Tijane Gordić posmatrač se osjeća sreć-
52
nim zbog radosti koja zrači iz njih, jer Tijana slika radost,
slika ono što misli da je radost. Njene boje su veoma vesele, bogate takvim međusobnim kombinacijama da od njih
zastaje dah. Kod tih slika zadivljuje ručni rad – vez, nevjerovatna finoća izvedbe te vještine. Čovjek se pita da li je to
ruka uradila - tolika je preciznost linija, njenih začaranih
krugova i spirala. Ona svoje duhovno bogatstvo prenosi preko boja i oblika koji svjedoče o tananosti njene duše. Tako
nešto može da radi samo neko ko to beskrajno voli. Tijana
sama kaže da “voli da se raduje, da, kad slika, trudi se da
to napravi što je moguće ljepše. Volim da ukrašavam, i svaDecembar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Tijana Gordić
ki ukras koji koristim, sama sam izmislila, nijesam izmislila
boju, ali jesam način kako da je upotrijebim. Nije li najveća
radost smisliti sâm, izmaštati?”
Tijana je veliki je poznavalac svog imaginarnog svijeta,
pa kaže: ”U njemu se svašta može desiti, tamo sve cvjeta: nebo, Zemlja, Sunce, tamo sve gori, tamo sve pucketa,
leprša…” Na svakoj njenoj slici se nalazi sunce, ponekad
i više njih, ali ta sunca su sva različita, svako izvedeno na
drugi način. ”Sunce svašta zna, ono je tamo glavno, ono se
pretvara, razdvaja, množi, mijenja, mijenja kostime, mijenja
pruge, ukrase. Ne bi Sunce bilo toliko toplo da nema plave
pjege…”
Za razliku od poetskog svijeta Tijane Gordić, svijet Adina
Rastodera – skulpture i crteži, mnogo je manje romantičan.
Njegova umjetnost nas tjera na razmišljanje koje nije optimističko. On kroz ljudske figure pruža ogledalo čovjeku da
bi vidio koliko je prazan, koliko je tupoglav, koliko je podložan mržnji koja mu život ruži, koja ga sprečava da se približi drugom čovjeku, da ga voli. Ta serija porteta je tako
Decembar, 2012.
dobro izvedena s manjkom čela da se nameće sam naziv
tupoglavi. Kako sam Rastoder kaže:” Radim ljudske figure,
pokušavam da ih ogolim da bih pokazao kakvi su pojedinci,
njihov mentalitet, nihova psihička stanja, fizički izgled, čak
i nacionalnost. Radim to zato što volim ljude, sva ta stanja
i oblike koji se dešavaju u prirodi. Sve me to izaziva da napravim jednu priču o tim pojavama. Pokušavam da ih što
uvjerljivije pokažem i što bolje ispričam priču o jednom, ne
biste vjerovali kakvom, tipu…”
Posmatrač je očaran originalnošću portreta kojom saopštava svoju zamisao. Prvi put sam doživjela tako bogatu priču koju jedna skulptura može da inspiriše. Recimo,
dvije figurice – žene, koje sam ja nazvala prije, same za
sebe, svojim likom i minuciozno islikanim haljinama, predstavljaju jedan društveni sloj – dame koje se šepure, ali
vole da ogovaraju.
U svijetu vila nema neparnog broja cvjetova
Tijana slika svijet u kome žive vile. Ona je sama vila - plave, duge kose i plavih očiju, vječito je nasmijana. Nevjerovatno liči na svoje slike. (Kao što naš veliki Todor liči na svoje.)
“U svijetu u kojem žive vile nikad nema neparnog
broja cvjetova, tamo ništa nije crno, ni bijelo… tamo sve
titra od boje i obojenosti… eh, da, vile se rijetko viđaju
na mojim slikama, iako je to njihov svijet, a ne viđaju
se zato što svi znamo koliko je vilu teško vidjeti, jer je
to dragocjena rijetkost. Ne znam šta još da kažem, ali
znam da slikam da ne bih morala da govorim o tome,
slikam jer volim gledati svoju maštu, ne samo misliti i
razvijati je, znam da je i drugi vole…svako voli stvari koje
raduju i iznenađuju.
Kažu: ”Koliko Tijana ima strpljenja! Ma nemam ja strpljenja, imam radosti i volim da se radujem”. Sama Tijana
je velika radost - slika koju je izrazila u svom stvaralaštvu.
53
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Refik Ličina, pjesnik
Poezija je
odbrana
jezika
Jezik politike trudi se da zarobi biće, a jezik poezije da ga oslobodi.
Što više dolazim iz Švedske, čini mi se da je jezik kojim ja govorim
stariji od ovoga koji se sada upotrebljava ovdje. I, čini mi se, da je
jezik koji čujem na ovim prostorima sve ukočeniji, oskudniji. Možda
zbog brzog života, zbog načina komuniciranja i nečitanja. Praviti
poeziju znači biti u odbrani jezika.
Piše: Kemal Musić
Refik ličina je pjesnik i – gotovo!
Tu žicu, tu zlatnu žicu književničku
u njemu nije mogao da prekine ni
muhadžirluk, ni ulazak u nepoznat
svijet i nepoznat jezik. Džaba što je
Refik početkom devedesetih otišao
iz Novog Pazara u Švedsku, u njemu
je ostalo ono duhovno iz rodne grude. A iseliti se iz svog jezika u tuđ,
dvojak je osjećaj , kaže Refik.
- Granice mog jezika granice su
mog svijeta, rekao je L. Vitgenštajn
koji je, prisjetimo se, završio život između dvije oštre, zemaljske granice.
54
Susret sa tuđim jezikom pokazao mi
je šta znači odgovornost prema svom
jeziku, kaže Refik i tvrdi da je pjesniku
jezik jedina domovina i da se, u skladu sa tim, istinski pjesnik treba ponašati. U Švedskoj je vidio na kakvom se
ispitu može naći nečija poetika ili, preciznije, pjesničko zanatstvo „Ta moja
poezija koju sam pisao kad sam bio
22-godišnjak skoro je objavljena na
švedskom i ona funkcioniše. Drago mi
je da ta poezija koju sam pisao dolje, u
zavičaju , privlači čitaoca i u Švedskoj.
Znači da sam, ipak, imao dobre učitelje i da nijesam svoj talenat krčmio
ovlašno. I premda se radi o prevodima
moje poezije, možda svoje najbolje čitaoce sada imam na drugom jeziku.“
Kada ste otišli iz jednog jezika u
drugi, od tog Vašeg jezika koji ste
Refik Ličina rođen je
1955. godine u selu
Radmanovcima,Petnjica, kod
Berana. Do 1992. godine živio je
i radio kao bibliotekar u Novom
Pazaru, a od 1994. godine živi u
švedskom gradu Lundu. Prevodi
poeziju sa skandinavskih jezika.
Do sada je objavio zbirke pjesama Poznavanje prirode, Pčele, Ex
Solio, April je mjesec mrtvih, knjigu dječje proze Priče iz daljine,
proze Staklenici, dnevničke proze
Dani u Valhali, ….a na švedskom
jeziku mu je štampan izbor iz
poezije. Dobitnik je Goranove i
Brankove nagrade.
ostavili stvorilo se četiri. Koji je Vaš?
- Nećemo ulaziti u to političko pitanje – jezik i politika. Tu će pjesnik
da pogriješi, jer najgora je stvar kad
pristane da svoj talenat stavi u službu
politike. O sudbini takvih pjesnika i o
šteti koju takvim radnjama naprave
nije, barem ovdje, vrijedno raspravljati. Jezik politike trudi se da zarobi biće,
a jezik poezije da ga oslobodi. Samo u
poeziji jezik pokazuje svoju slobodu i
Decembar, 2012.
Revija FORUM
snagu. Možda tu i leži značaj poezije.
Stoga vjerujem da su vladajuće strukture, u koje spadaju i mediji, sretne
što su poeziju, pravu poeziju, sklonile
u stranu.
Što se tiče mog jezika i ta nova
četiri jezika... Jezik kojim ja govorim
nalazi se i u Bijelom Polju i u Novom
Pazaru i u svakom drugom mjestu u
kojem sam prije odlaska živio. Osnovica mog jezika je mješavina crnogorskog, bosanskog i ostalih jezika.
Ustvari ja govorim jezikom koji je
mene majka naučila, a moja majka
je rođena u okolini Bijelog Polja, s tim
što ja koristim svaku riječ koju sam
čuo i ne tiče me se je li to bosanska,
hrvatska, srpska, itd. Ako ona stoji na
pravome mjestu, ako je nužna u mom
stihu – ona je moja. Što više dolazim
iz Švedske, čini mi se da je jezik kojim ja govorim stariji od ovoga koji se
sada upotrebljava ovdje. I, čini mi se,
da je jezik koji čujem na ovim prostorima sve ukočeniji, oskudniji. Možda
zbog brzog života, zbog načina komuniciranja i nečitanja. Praviti poeziju
znači biti u odbrani jezika.
Čini li Vam se da se jezik više prilagođava politici nego književnosti?
- Politika se nameće, ona krivi jezik da bi nas prevarila, ona lišava riječi značenja. Politički jezik ti ne govori
ono što ti misliš da ti govori, on manipuliše. Taj manipulativni jezik je zbunio narode i doveo ih do ovog beznađa
o kojem se uokolo žestoko govori.
A jeste li se Vi zbunili kada su Vas
na Ratkovićevim večerima poezije
predstavili kao pjesnika iz Švedske i
kako Vas predstavljaju na nastupima
u toj državi?
- U Švedskoj sam ja stranac kao
čovjek, a ne kao pjesnik. Doduše neću
ući u nikakvaku nacionalnu akademiju ili pregled nacionalnih knjižvnosti,
itd., ali mogu ući u nečiji lirski ukus,
da ne kažem dušu.
Kojim se jezikom više koristite u
Švedskoj – maternjim ili švedskim?
- Meni je maternji jezik sve, a švedski mi je samo oruđe da preživim, da
kupim hranu, da budem dobar radnik
i ne bih se usudio da pišem na švedskom, ne samo zbog toga što ne vlaDecembar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
dam njime toliko da bih stihove mogao
pisati na njemu, već i zbog toga što ga
poštujem. Kako bih mogao pisati na
jeziku čiju leksiku, boje i muziku ne
poznajem.
Ali, ipak, prevodite sa švedskog i
na švedski.
- Prevođenje je za mene jedan način stvaranja. Pjesnici koe prevodim
odgovorni su za svoje pjesme i svoj
jzik, a kada ih ja prevodim onda ta odgovornost prelazi na mene i maternji
jezik.
Hoće li internet uništiti knjigu, jer
se sve više izdanja pojavljuje u elektronskoj formi?
- Ja sam po profesiji bibliotekar i
cijeli život sam proveo među knjigama, pišem poeziju i volim knjigu kao
predmet, volim da je držim u rukama.
Premda se toliko govori da će knjiga
nestati i da se može čitati u elektronskoj formi, ja mislim da će knjiga preživjeti. Pojavom kompjutera, sve manje
je kontrole kvaliteta. Piše se brzo, bez
zanatskog iskustva, umijeća. Kad pišeš olovkom, imaš vremena da razmisliš, da rečenica krene malo dublje,
da se namjesti. Na kompjuteru to ide
brzo i malo je ispravki, rada na tekstu.
E to može biti opasno za neodgovorna
autora.
Da li to znači da je poezija krenula u drugačijem smjeru u odnosu na,
recimo, osamdesete?
- Poezija može biti samo dobra ili
loša. U suštini, svejedno je šta se piše
i kud kreće pjesnik. Jedan veliki nordijski majstor, pjesnik Penti Saarikoski veli kako loš pjesnik piše pjesme
a dobar je pjesnik traži. Ja se s ovom
tvrdnjom slažem.
Gdje se Vi bolje pronalazite - u poeziji ili prozi?
- Skoro sam prevodio nobelovca
Tomasa Transtremera. On je majstor
kratke forme. Pitali su ga zašto ne piše
roman, a on je odgovorio da je on igrač
malog prostora. Dakle, njegove finte
su najbolje na malom prostoru. Slično
je i kod mene. Ja pišem kratku prozu
i poeziju. U dužoj formi se nijesam ni
oprobao, ali mislim da moja vrsta talenta, da moje književne boje nijesu
za velika platna.
NEDJELJA
Nedjeljom po podne
počeli su svi ratovi.
O tome mislim
parkom šetajući
sa šarenim svijetom koji pluta
između bojlera s toplom vodom
i poruka blica: kako
umrijeti
umrite
samo po uputstvima naše kuće.
Veseli svijet rekoh s trbusima.
ŽITKIH RIJEČI
koje se vare i odišu
kao truhli kupus.
Oni iz soba
kijavičnih soba
jedne ovakve nedjelje izmisliće
dugo ratovanje duša ali
dotle šta da činim
jer sunce drobi trgove gradske
zakone asfalta i betona
ČIJIM DLANOVIMA
kao jegulja
gamiže vruća sahrana.
Da krenem za njom do svetilišta
da idem kući
ili da stojim na ovom bedemu
i da obrćem zvrk praznine?
VESTERVIK
Tijesna sobica u potkrovlju
starinske kuće od žutih cigala na broju
pet u Strandvagenu koji od centra
vuče ka obali. Sobica ima tri prozora:
jedan je okrenut prema trgu a dva
čeona ka uvali čija je voda još pod
ledom
premda se april primakao kraju. Ovdje
sam
došao da te vidim i da se, smiren,
posvetim
pisanju. I ni jednog retka nisam
napisao jer
ubija me depresija koja se javlja kad s
podneva
malo izvedri i razdani i kad ugledam,
dole, na trgu,
red onih duplih, gvozdenih klupa na
kojim dreždi
par stranaca, dimom duhanskim
zavejani.
55
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
INTERVJU: Isnam Taljić, književnik i autor romana
“Opet ćemo se vidjeti
ispod crvene jabuke..“
Roman o Sultanu Fatihu
Sultan Fatih je bio i
ostao trn u oku zapadnog svijeta. Sa toliko
ostrašćene mržnje
nije pisano ni o jednoj
drugoj muslimanskoj
ličnosti, kaže Taljić.
Da sultan Fatih nije
došao, nestalo bi i
Bosne i Bošnjaka.
Ne postoji značajnija
ličnost za Bošnjake od
sultana Fatiha...
56
Piše: Ruždija ADŽOVIĆ
Novi roman bh. književnika Isnama
Taljića “Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke - Roman o sultanu Fatihu,
Bošnjacima i Bosni”, koji je objavljen prije dva mjeseca, do sada je doživio čak
jedanaest promocija i već je rasprodan
prvi tiraž.
Taljić je na knjizi radio pune četiri
godine, upuštajući se u obračun sa brojnim proturječnostima, neistinama i nametnutim predrasudama vezanim uz lik
sultana Fatiha, koji je, saglasni su muslimanski učenjaci, najavljen vjerodostojnim hadisom o osvajanju Carigrada
i, kako kaže Taljić, to je potvrđeno događajem u budućnosti. Taljićev roman je i
odgovor kreatorima neistine o sultanu
Fatihu i mnogima kojima je sultan Fatih
trn u oku
- Sultan Fatih je bio i ostao trn u oku
zapadnog svijeta. Sa toliko ostrašćene
mržnje nije pisano ni o jednoj drugoj
muslimanskoj ličnosti. Navodi se da je
uzrok to što je osvojio Carigrad, prijestolnicu Istočnog Rimskog carstva, a iz
toga proističu mnogobrojne posljedice
koje su umnogome promijenile svijet.
Da apsurd bude potpuniji, i dalje mu se
ne oprašta ni to što, zapravo, nije srušio
tada trošnu crkvu Aja Sofiju – kaže Taljić
u intervjuu za reviju „Forum“.
Vaš pristup ovoj temi bio je književni. Međutim, ne postaje li sve izvjesnije
da će se historija životom sultana Fatiha baviti još dugo?
- U pravu ste. Savremena Turska počinje se otvarati i iznutra, a to treba značiti i da će se historija pisati i na osnovu
autentičnih dokumenata koji su tamo
sačuvani o životu sultana Fatiha, a ne
samo o osvojenju Carigrada. Moj roman
pokazuje da je, i sistematičnim istraživanjem i iščitavanjem kršćanskih izvora,
moguće steći i drukčiju sliku o sultanu
Fatihu. Parafrazirat ću maksimu: Oni
Decembar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
žele svojim ustima utrnuti svjetlo
Istine, a Bog će učiniti to svjetlo vidljivim, makar to mnogima ne bilo po
volji.
Tvrdite da je sultan Fatih najznačajnija ličnost za historiju Bošnjaka i same Bosne. Na čemu temeljite takve tvrdnje?
- Od njega nema ni općenito značajnije ličnosti koja je boravila na teritoriji Bosne u njenoj dugoj historiji.
Ne postoji ni značajnija ličnost za
Bosnu i Bošnjake. U to vrijeme privođeni su kraju krajnje surovi križarski ratovi na konačnom istrebljenju
Bošnjaka. Da sultan Fatih nije došao
kad je došao, nestalo bi i Bosne i
Bošnjaka. Jer, upravo u to vrijeme
križari su završavali s posljednjim
muslimanima na Pirinejskom poluostrvu. Od moćnog Endelusa/Andaluzije ostalo je samo takvo ime maloj
pokrajini.
I ovdje bi ostala rijeka Bosna, ali
i ona s drugim imenom, baš kao što
su na naše oči nestala imena gradova u
manjem entitetu. Cilj je bio - i, evo, ostao
- uništiti i sve što podsjeća na Bosnu i
Bošnjake.
Koliko je puta sultan Fatih bio u
Bosni?
- Bio je dva puta kao sultan. Prvi put
je kao sultan došao 1463. godine. I, suprotno razvikanom mišljenju, nije vodio
nijednu bitku u Bosni. Niti ima istine u
tome da je došao s 250 ili s 300 hiljada
vojnika. S njim je tada, računajući i sve
što ide uz vojsku, bilo najviše 30 hiljada
ljudi. To potvrđuju i kršćanski izvori.
Drugi put je došao već sljedeće godine, povodom stravičnih zločina koje su,
nakon prodora iz Ugarske, kršćani počinili u Jajcu u decembru 1463., kad su
poklali sve koje su zatekli u džamiji na
džumi, i preuzeli grad. I, kada je započeo novu opsadu Jajca, sultanu Fatihu
stigne vijest da je ugarski kralj Matija
Korvin ponovo udario, tada na Zvornik,
pa sultan Fatih prebacuje vojsku na sjeveroistok Bosne, jer je Jajce ionako bilo
opkoljeno, usred Bosne. Zvornik je tada
odbranjen.
Zanimljiv je i neobičan prvi dio naslova Vašeg romana. Koja je njegova
simbolika?
- Ona proističe iz temeljne ideje starih Hazara, a simbolizirana je bila zlatnom jabukom na koplju iznad vladarevog šatora. Ta jabuka bila je izrađena od
crvenog zlata...
Zanimljivo je da je naslovna strana
Vaše knjige ilustrirana portretom sul-
tana Fatiha koji može odgovarati
vremenu kad je on boravio u Bosni.
Međutim, ostali portreti predstavljaju ga, uglavnom, kao starca. Je
li takvo predstavljanje sultana Fatiha još jedna od mnogobrojnih podvala o njemu?
- Za tih pohoda po Bosni sultan je
imao 31-32 godine. Mogao je upravo tako izgledati. On, ne samo da se
razumio u slikarstvo, već se njim i
bavio. Na dvoru su ga portretirali najbolji kršćanski slikari tog vremena i
nevjerovatno je da bi najmoćnijeg
vladara tadašnjeg svijeta predstavili
kao onemoćalog starca, kakav je na
slikama koje nam se prezentiraju. To
je jedna od mnogobrojnih podvala.
Jer, sultan Fatih nije ni ostario - otišao je s ovog svijeta s 49 godina.
Tokom pripremanja knjige, došli ste i do dokumenata koji su, inače, nedostupni široj javnosti. Šta
ste iz njih saznali?
- Mnogo. Da se, naprimjer, zadržimo na džamiji u Sarajevu koja je, vremenom, nazvana Carevom. Originalni
dokument ne ostavlja sumnje da je ta
džamija završena 1457. godine. Podatak
je i inače bio sasvim javan. Kada sam
počeo pisati roman, prije više od četiri
godine, mogao se naći na mnogo mjesta
i na internetu. Sada na internetu stoji da
je ova džamija završena 1462. godine!?!
Ali, čak je i tako na godinu prije nego što
je u Bosnu došao sultan Fatih, za kojeg
se tvrdi da je ovamo donio islam. Tako
se davna prošlost Bosne i dalje, i ovih
godina, monstruozno prekraja.
U romanu “Opet ćemo se vidjeti
ispod crvene jabuke...” otkrivate neke
nove, do sada nepoznate činjenice
o historiji BiH. Evo, spomenuli ste da
„Roman o Srebrenici“ pisao sam bez mržnje
Vaša ranija knjiga “Roman o Srebrenici” ima najveći
tiraž u bošnjačkoj i bh. književnosti poslije rata 1992.1995. godine te je i uvjerljivo najprevođenija knjiga bh.
književnosti u vremenu poslije agresije na BiH. Čemu
možete zahvaliti za takav uspjeh?
- Pisao sam ovu knjigu s iskustvom devet objavljenih
knjiga. Bilo mi 40 godina, a to je najbolje doba. Ja sam sa
tog kraja i moje je bilo da, kad se već time bavim, napiDecembar, 2012.
šem tu knjigu. Pogotovo što drugi još nisu shvatali šta se
zaista zbilo sa Srebrenicom i samo smo tada mi iz te regije osjećali tu bol. „Roman o Srebrenici“ dvije godine niko
nije htio objaviti. Mislim da se uspjeh te knjige zasniva
na tome što sam pisao tako što sam nastojao proniknuti
u zbivanja do detalja i napisao iskren roman, bez ikakve
mržnje. Tako je i s ovim romanom o sultanu Fatihu, Bosni
i Bošnjacima.
57
Obrazovanje, kultura, baština
Ozbiljan Test u „statističkom
preživljavanju“ Bošnjaka
Je li Vaš roman neka vrsta opomene Bošnjacima koja je dobrodošla i
pred predstojeći popis stanovništva u Bosni i Hercegovini?
- Roman sam pisao i zato što je previše sličnosti između položaja Bosne i
Bošnjaka prije 550-600 godina i ovoga stanja sada - opet treba uništiti sve što
podsjeća na Bosnu i Bošnjake. Zato valja, napokon, izvući pouke iz prošlosti
kako se ona ne bi nemilosrdno ponavljala. Predstojeći popis je vrlo ozbiljan
test u „statističkom preživljavanju“ Bošnjaka, čime će se utvrditi i to do koje su
faze dogurali Bošnjaci u vlastitom nestajanju i hoće li načiniti zaokret.
sultan Fatih nije donio islam u Bosnu.
Mnogi tvrde suprotno. Koji su Vaši argumenti?
- To je potureno kao “lijepa varka”
da bi se umanjila ukorijenjenost islama
na ovim prostorima, koji je u Bosni bio
prisutan već u stoljeću nakon objave
Kur’ana i vremenom bivao sve zastupljeniji. To više i nije pitanje argumenata,
jer to više niko i ne spori, nego pitanje
nametnutih nam stereotipa. Niti se više
može tajiti da su već poslije Bitke na Marici, 1371. godine, na prostorima Bosne
bile teritorije pod upravom Osmanlijskog
Sultanata, a to je čak bilo još za vladavine Fatihovog čukundjeda Murata Prvog.
Razumljivo je da je tu narod prihvatao
islam.
Zanimljivo je da je nekoliko značajnih osoba u BiH, nakon čitanja Vašeg
romana, svojim novorođenim sinovima
dalo ime Fatih. Smatrate li da bi ime
najvećeg među sultanima trebalo popularizirati u BiH?
- Lijepo je da sinovi Bosne nose to
ime kao i dužnu uspomenu na sultana
Fatiha, pogotovo što je ono zatureno.
Osim rijetkih izuzetaka, ni autoškola ili
neki trg ili sokak, niti bošnjačke institucije ne nose njegovo ime!? Više ga se
cijeni po svijetu, a i katolici iz Bosne
po Ahdnami, nego što Bošnjaci trebaju
držati do njega. A to ime ima i izrazito
lijepo značenje. Izvedeno je iz istog korijena kao Fatiha. Fatiha znači - ona koja
otvara, kojom se otvara Kur’an. Fatih je
onaj koji je otvarao vrata novih vizija,
nove horizonte. Podvala je, dakle, i to
što se Fatih prevodi kao Osvajač ili kao
Silni.
Dugo raspamećivanje
58
Kako iz današnje perspektive i sa
ove vremenske distance možemo posmatrati refleksije vladavine sultana
Fatiha na BiH i šta bi Bošnjaci trebali
naučiti od njega?
- I dalje se poturaju neistine o velikom otporu na koji je u Bosni naišao
sultan Fatih, a uporedo se tvrdi da je
Bosna pala šapatom, bez borbe. Kako
može oboje?! Sultan Fatih je čekan kao
spasilac. Niti ikako može biti govora
da je Bosna tada pala. Bosna se uzdigla, doživjela veliki napredak. I provela
više od 400 godina bez ratova na svojoj
teritoriji, a kaže se da je u historiji bilo
ukupno 400 godina bez ratova. I sada je
ista meta, isto odstojanje. Potpomognuta iznutra, eskalira međunarodna urota
ne bi li Bosna konačno pala. Bošnjaci
bi sami morali naučiti mnogo i iz daleke
prošlosti, tako i o blagodatima i odgovornostima svoje državotvornosti.
U knjizi navodite da je sultan Fatih
osnažio islam u Bosni, ali i da je u njegovo vrijeme vladala tolerancija prema
ostalim vjerama. Može li se reći da je
sultan Fatih rodonačelnik multireligioznosti i multikulturalnosti na kojima
vijekovima bivstvuje BiH?
- Upravo tako. Ahdnama je katolicima omogućila ne samo da ne bježe od
zaslužene osvete, nego im je dala sva
prava. Počeli su se doseljavati i jevreji
koji su morali pobjeći pred kršćanima
iz Endelusa. Usljedilo je i naseljavanje
pravoslavnih. Za razliku od Bošnjaka, svi
ostali su oslobođeni vojske i odlaska u
ratove, pa ih je sljedovao porez. On je,
kako to danas ističu u Srbiji, bio manji
nego u sadašnjem tzv. manjem entitetu
Revija FORUM
Najveći
romaneskni
opus u BiH
književnosti
Književnik Isnam Taljić objavio je
do sada 23 knjige (s ponovljenim
izdanjima 37) koje - i zbog njegovog
nesvrstavanja u tabore - nisu imale
dovoljnu medijsku podršku. Ali, jesu
čitalačku - među njima je izrazito
omiljen i u BiH i u dijaspori. Uz to,
iza njegovih knjiga stoje i najreferentniji recenzenti, ali i međunarodna
priznanja i prijevodi njegovih knjiga
baš na svim stranama svijeta. Knjiga “Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke...“ je njegov 11. roman,
što je najveći romaneskni opus u bh.
književnosti.
ili u današnjoj Srbiji. I nije samo u Bosni uspostavio te multi-principe. Godine
1453., kada je pravoslavnim omogućio
obnavljanje njihove crkve, patrijarhu Genadiju izdao je, takođe, čuvenu ahdnamu o pravima i slobodama. Jednako je
tada postupio i prema Jevrejskoj zajednici te Ermenskoj crkvi u Istanbulu.
S obzirom da je, kako to izgleda,
sudbina Bosne i Hercegovine i Bošnjaka
Vaša preokupacija, kako vidite budućnost ove zemlje i Vaših sunarodnika?
- Da nije ovakav nevakat, kudikamo
bi bilo nagodnije i lahgodnije ispisivati
umjetnost radi same umjetnosti. Legendaran je san sultana Fatiha pri dolasku
u Bosnu i on se potvrđivao kroz vrijeme.
U njemu se kaže da je Bosna osuđena
na nepravdu i da u njoj nikad nije bilo,
niti će biti pravde. Ali, taj san govori o
Bosni i kao izrazito bogatoj zemlji i Bošnjacima kao o najpredanijim vjernicima
i najhrabrijim ratnicima. Uz sav sadašnji
pesimizam, važnija je oporuka riječi sultana Fatiha za koju se pouzdano zna da
je to izrekao u Bosni 1463. godine: „Ova
zemlja Bosna trajat će do Kraja svijeta!“
Ako Bog da pa da tako i bude, bilo to
kome pravo ili ne. Prijateljima na veliku
radost, dušmanima na još veću žalost.
Decembar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Nova knjiga Faiza Softića
Mjesečeve priče
Piše: Mehmed Đedović
Faiz Softić umače pero u život kad ispisuje svoje priče, to
mi naumpade odmah, s prva
čitanja, obimom nevelike knjige
priča dok sam tabirio Svetu knjigu, i dok je Hamid kažiprstom
sjekao noć ispred sebe, a žena
mu nudila čašu varenike.
Bez života nema pisca, jednako kako ga nema bez jezika, a
Softić detaljno i u tančine poznaje i jedno i drugo.
Kad se priča iščita do kraja,
uzdahneš, odmoriš i konstatuješ, taman.
Softić je dobar pisac, interesantan, književno profilisan, iznimno talentovan, stoga je šteta
što se urijetko pojavi sa novom
knjigom.
Pored toga što je vrstan pripovijedač, on je i romansijer /
Pod Kun planinom, Strah od rodne kuće/, ali i izuzetan pjesnik /
Strašan je zid bez sjene, Čovjek
na rasputici.../, a ranija knjiga
pripovijedaka Čovjek koji kisne
pokazuje da je Softićev interes, pored
romana temeljno u kratkoj priči, a bez
dobre priče nema ni dobrog pisca.
No, ovaj put pred čitaocima su Mjesečeve priče, koje kao izdavač potpisuje Izdavačka kuća Naklada ZORO
(2012.godina).
Knjigu čini 12 priča, no i to je samo
tehnički podatak a takvima jedva da
ima mjesta u ovome tekstu.
Priča Sveta knjiga je skica, naznaka, sitni detalj koji je pisac zabilježio i
takvim ga pustio u knjigu. Naum pisca
Decembar, 2012.
Čitava galerija različitih likova maršira kroz Mjesečeve
priče, likova koje je pisac jasno i svijesno skicirao; Bez
života nema pisca, jednako kako ga nema bez jezika, a
Softić detaljno i u tančine poznaje i jedno i drugo.Zbirku
je objavila izdavačka kuća ZORO (Zagreb – Sarajevo)
je bio da je to sasvim dovoljno i eto velike priče.
Sa pričom Pivo, situacija je malo
drugačija, i ona dokazuje da kratkoj priči, baš kratkoj, ništa ne može faliti. Ima
ritam, ne nedostaje drame, trun humora, gram ozbiljnosti. Softić potvrđuje da
se i o pivu i pivopijama može napisati
priča za nezaborav.
Fragment zadnjih dana života Kate
Pijuk, u priči Samovolja, pa i Orao, nastavlja ritam knjige.
Softić uspijeva da priče ispriča po
onoj hemingvejskoj, bez ikakvih viško-
va, stojeći na jednoj nozi...
Čitava galerija različitih likova maršira kroz Mjesečeve priče,
likova koje je pisac jasno i svijesno skicirao; od Hamde Klinca
zvanog Hamduka, do Orla koji
kruži nebom, od Mićuke – školovanog lovca pa do Uroša Palilule
i Muljazima Hajrušija i sage o
jednom hrastu; a tu su, ni manje
ni više nego Tri razloga zbog kojih je Junuz T. skočio u Neretvu...
U svakoj priči nazire se simbolika nečeg drugog, duboko
poučnog i temeljno bitnog. Tako
mrtvački sanduci Hasana Kapisle i njihov put, nisu samo priča
o ljudima nego i o smrti, orao
koji vreba i stražari na nebu
više je od priče o orlu, a isto je
i sa onim hrastom koji raste u
njivi Muljazima Hajrušija a nije
njegov no Urošev; pa i priča
Sunet u sebi krije jednu drugu
poruku...
Knjugu zatvara priča Sedam
Alanovih godina, angažovana, namjerno takva kakva jeste: bolna, istinita,
naša tuđinska...
Softić puno polaže na jezik, vaga
rečenicu i kleše riječi.
Mjesečeve priče obimom su nevelike ali je zadovoljstvo čitanja ove knjige
zaista golemo.
Sažete priče, bez viškova i praznih
hodova, nepotrebnih opisa ili razvlačenja radnje potvrdile su Softića kao
pisca koji dok piše - svoje pero u život
umače...
59
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Povodom 100. godina od rodjenja velikog prpovjedača
Satirični tonovi u
pričama Ćamila Sijarića
Piše: Faruk DIZDAREVIĆ
Pažljivijim pročitavanjem
Sijarićevog djela nailazi se
na obilje satiričnih tonova
koji obavijaju prizore, ljude i
događaje, naročito u njegovim
pripovijetkama. Motiv satire
možda je najrazvijeniji u priči
Paša i paščad. U njoj autor na
izvjestan način funkcionalizuje istorijsku ličnost, Dolazak
Omer-paše Latasa u Banja
Luku,u čijem isčekivanju
narod vileni. “Da je onaj pas
što luta sokacima, onaj miš
što grebe na tavanu, ona
mačka što čuči pod sofrom –
Omer-paša. Tu je da sluša šta
ljudi govore protiv njega“. Ova
satirična pripovijest sadrži još
i elemente nadrealizma, parodije, burleske. Ta žanrovska
pokretljivost prisutna je i u
nekim drugim Sijarićevim
pripovijetkama.
Satira, u rasponu od humora i dosjetke do metafore, aluzije i ironije,
sa brojnim i precizno definisanim vrstama i podvrstama, bila je izvjesna
još u antičkim vremenima, naročito
zastupljena u retorici. Poznavali su je i
60
koristili Aristofan, Sofokle, Ciceron, Sokrat, Euripid…, a o njoj govori i Teofrast
u knjizi Karakteri. Zatim slijede Rable,
Volter, Servantes, Gogolj, Kavafi, Beket,
Jonesko… I u našoj i usmenoj i pisanoj
baštini nalazimo obilje satiričnih priča i
pjesama.V. Dvorniković konstatuje da
naš čovjek ne prihvata svaku dosjetku, osobito ne praznu šalu. Za njega je
smijeh olakšanje, ali rijetko bez oštrice,
više naklonjen ljutoj ironiji i gorkoj satiri, pa i sarkazmu, nego pak vedrom
humoru. Pomenućemo nekoliko pisaca
satiričara sa ovih prostora: R. Domanović, J. P. Sterija, B. Nušić, B. Ćopić, S. M.
Ljubiša, P. Kočić, S. Vinaver, D. Kovačević, i dr.
Naši se pisci (oni najbolji, Ćamil
Sijarić, naprimjer) nikada nisu zadovoljavali da daju samo sliku spoljašnjih
manifestacija na biću. Pažljivijim pročitavanjem Sijarićevog djela nailazi se na
obilje satiričnih tonova koji obavijaju
prizore, ljude i događaje, naročito u njegovim pripovijetkama. U Sijarićevoj satiri, najčešće prožetoj humorom, uočava
se sjetan blagonaklon smješak prema
slabostima u kojima se ogleda čovjekova priroda, stvarnost, i čovjek koji nije
idealan. U njegovoj književnosti slika
svijeta ne daje se kao dijalektička geneza krajnosti, već kao lirska evokacija
postojećeg stanja, kao lirska sugestija
i signalizacija znakova koji je prevode
na literarni jezik. Te slike, pogotovu u
njegovim pripovijetkama, vrlo često su
protkane finim humorom, satiričnim, pa
i ironičnim tonovima i valerima. To baš,
pored ostalog, čini vrijednost Sijarićevih ostvarenja. Pomenuto je već da se
u njegovim narativima prepliću satira i
humor. No, treba reći da u osnovi Sijarićeve priče često nije ni cijela anegdota niti satira, već samo njihov sažetak.
Potom, treba imati na umu da kod ovog
pisca između humora i satire postoje
bitne diferencijacije. Dok satira teži da
potvrdi postojanje realnosti i da je osvijetli i sa tamne strane, humor opovrgava postojanje nečega ili to postojanje
čini irelevantnim. Satira, dakle, uzima u
obzir, a humor opoziva realnost. Sijarić
svjedoči da satira nije samo podrugljiva i duhovita poruka, već prije svega
latencija, mogućnost, prijedlog čitaocu
(ali nesugestibilan). Ilustracija rečenom
može biti pripovijetka Stajanje starca
pod prozorom. Saznavši da u Bosnu
dolazi novi vezir, Topal Osman-paša,
koji je star i kraći u jednu nogu, Sarajlije
su „na ćepencima, na čaršiji i u hanovima“, čas bučno, čas tiho, odgonetali, uzaludno, veliku zagonetku: zašto
sultan šalje u Bosnu vezira koji je star
i sakat? „Šta hoće s tim čovjekom i šta
hoće sa Bosnom“? A kad su se okupili
na Kozjoj Ćupriji da dočekaju vezira, Sarajlije su se iz nesavladive radoznalosti
toliko primakli svečanoj povorci da je
ona jedva mogla proći, iz čega je nastala ova uistinu burleskna scena: „Svijet
se (…) primicao (veziru) što je bliže mogao kako bi vidio u koju je – u desnu
ili lijevu, nogu sakat. Ako se sada to ne
vidi, tu odmah na ćupriji, poslije će biti
kasno… Oni što su se našli na njegovoj
desnoj strani dovikivali su onima na
lijevoj da mu je desna noga ispravna i
pitali kakva mu je lijeva. Od svega što
se na veziru moglo vidjeti,
(…) tu radoznalu svjetinu privlačile
su samo njegove noge: jedna mu mora
biti kraća, jer inače ne bi bio ,topal’“.
Istorijsko lice Topal Osman-paše, kako
kaže Z. Lešić, postaje u ovoj Sijarićevoj priči sjetno-komična figura starca,
koji, umjesto da „gleda tvrđave u Bosni
Decembar, 2012.
Revija FORUM
Obrazovanje, kultura, baština
baš tako…, zar mahniti, zar ćemo ostati
neženjeni, zar svi! Na to bi ona nama:
Svi! – sem njenog Selima“.
Šerif, momak u godinama, nije
oženjen. Čitavo bratstvo i selo se zauzmu da ga ožene. „Kud zdrav momak, a
bez žene“? Odjenuli ga u čohano odijelo (istina kupljeno od Cigana), podučavali ga koje riječi da kaže djevojci pri
prvom viđenju, ali uzalud. Pitali su se
da ga djevojke možda neće baš zbog
odijela od čohe – jer nije seljačko, ne
ore se i ne kopa u njemu, pa šta će im
momak u čohi koji ne ore i ne kopa. Čak
ni u udaljenom Baljenu, selu ružnom
ali sa zgodnim djevojkama, nije Šerif
našao drügu. „Ne umiješ da se oženiš
Šerife, govorili su mu, a mi se mjesto
tebe nećemo ženiti; to je jedino što se
za drugoga ne može, do svak sam za
sebe“.
Hodeći ćutke ka groblju, pod nosilima sa mrtvim Šerifom, bili su uvjereni
da su učinili sve da ga ožene. Ali nije
pomoglo. „Ostali su na tome da mu na
grob ne pobadaju kamen, nek ostane
pod travom kao da je dijete. Kojem je
bilo još dugo hoditi da do svog kamena
dođe“… (Kako smo ženili Šerifa).
Paša i paščad
Ćamil Sijarić je rođen 1913.godine u selu Šipovice, u Kraljevini Crnoj Gori
i topove na njima koji rđaju“, pomaže
momcima da se žene djevojkama pod
čijim prozorima provode noći, čineći to
sa skrivenom čežnjom da će „negdje
tu, u sokaku, ili još dalje“, doći pod jedan svoj prozor, koji „mora da postoji
kao što u njemu postoji njegovo srce“.
A kad je taj Sijarićev Topal Osman-paša
otišao iz Bosne, „nije ništa odnio – kao
što su prije njega odnosili svi koji su u
Bosnu dolazili, do u svojim mislima nekakav prozor… Onaj što je u sredini sokaka, ili na kraju, ili još dalje…“.
Ne umiješ da se oženiš Šerife
Jedna od elementarnih strasti
koju ličnosti u Sijarićevim prozama
nose zapretanu u sebi je i želja za nastavkom roda, koja dobija značenje neumoljive, nagonske i iskonske žudnje,
često data sa prigušenim i suzdržanim
Decembar, 2012.
satiričnim prisjajima (Rođak, Priča sa
gumna, Đuturumi, Adžem, Timka). U
pripovijeci Timka autor razvija motiv
priče u skladu sa deformisanim običajnim zakonima kraja. Kad momak zaželi
da se oženi, ukrade sa svojim bratom
djevojku u susjednom selu, i donese
je svezanu u denjak, spuštajući je na
prag kao mrtav predmet pred nemilosrdne oči uvele svekrve koja na nju
ne može drukčije ni da gleda već kao
na instrument za kućno posluživanje.
A evo viđenja majke Selimove u priči
Rođak: „Ponešto o našem rođaku doznali bismo od njegove majke; ulazila
je u naše kuće i hvalila svoga Selima
kako je bolji od svih nas mladića, kako
je pametan i kako će majka da ga oženi, a mi ćemo, koji pjevamo i halačemo
po selu, ostati neženjeni, jer smo jedni
mahniti momci a njen je Selim mudar.
Odgovorili bismo Selimovoj majci: Zar
Kojiput pomjerena, iskrivljena,
slika stvarnosti kod Sijarića može
se tumačiti kao izraz suprostavljanja
opšteprihvaćenim shvatanjima i vjerovanjima; naročito je prisutna u onim
situacijama u kojima se razbija vjera u
racionalne i prirodne osnove na kojima
je izgrađen svijet
Neizlječivi sanjalica, Džimšir Tuhovac, opsjednut slikom izvora, bujnog
rastinja i cvijeća, sav između mašte i
stvarnosti, kopa bunar u bezvodnom
pešterskom kraju kuda prohode žedne
karavane. Manija kopanja udaljava ga
od porodice i uništava sav njegov imetak; ali Džimšir ne odustaje. On se odrekao trošnosti zemaljskog svijeta i slijedi
svoj naum koji niko ne odobrava. „Ni
za čim nije zažalio – jer sve su to bile
smrtne stvari vijeka kratka i ništavna, a
vječan je samo put pešterski i karavana
koja njime gazi – i vječna će biti ta njegova voda“.(Bunar)
61
Obrazovanje, kultura, baština
U priči o dva stabla – Mukinji
i brekinji – satirično-alegorijski je
dočarana sudbina čovjeka za koga
vrijeme, kao neki imaginarni krug,
ali i prostor svakodnevnog zbivanja,
obuhvata sve promjene u prirodi, ali
otvara i perspektivu beskraja u kojoj i
sam iščezava. Drvo od koga je djeljao
kašike, poslužilo je najzad kao građa
za sanduk u kome je sahranjen drvodjelja.
Motiv satire možda je najrazvijeniji u priči Paša i paščad. U njoj autor na izvjestan način funkcionalizuje
određenu istorijsku ličnost, mada nije
zainteresovan za zvaničnu istoriju. Povod za narativu mu je dolazak Omerpaše Latasa u Banja Luku sa namjerom da kazni neposlušne ajane i kapetane. Baš u to vrijeme u grad doluta
odnekud nekakvo pašče. „Drugačije
od ostalih, dlake žute kao da je posuta
zlatnim prahom, ušiju velikih, repa dugačkog. (…) Skita gradskim sokacima,
glavu savilo dolje a očima gleda gore,
hoće sve da vidi“.U jezi od skorog dolaska surovog paše u njihov neposlušni
grad uznemirene čaršinlije odu dervišu Kurdu, koji je takođe bio prispio u
Banja Luku iz daleka kraja – iz Azije,
iz Kurdistana, da ga pitaju za savjet
da nije možda ono pašče neki zloslutni predznak nastupajućem događaju.
Priča sad dobija elemente fantastike:
derviš pridošlicama protumači „da
Bog, kad hoće, može da dadne ponekome čovjeku moć da se pretvori u
pašče, u mačku, u miša, u šta mu kad
treba“. Mistik im je dalje vazio:“Da je
onaj pas što luta sokacima, onaj miš
što grebe na tavanu, ona mačka što
čuči pod sofrom – Omer-paša. Tu je
da sluša šta ljudi govore protiv njega“.
Pa, kad su ga pitali šta da rade, derviš
će kratko: „U ono se pašče pretvorio
on; nek se pašče ubije“! Priča ima neobičan rasplet. I jasan podtekst. Ovdje
autorova namjera nije bila da zabavi
čitaoce i bilo bi pogrešno siže priče
posmatrati na nivou dosjetke. Ova satirična pripovijest sadrži još i elemente nadrealizma, parodije, burleske. Ta
žanrovska pokretljivost prisutna je i u
nekim drugim Sijarićevim pripovijetkama.
62
Revija FORUM
Borba s nevidljivim
Unutrašnji lomovi
Sijarić u svojim prozama razvija one stilsko-jezičke aspekte djela
u kojima životne činjenice dobijaju
svoj maksimalni intenzitet kad se
dignu do stepena imaginarne uvjerljivosti, pri čemu satirični prosjaji kao
i metaforika formiraju svijet dubljih i
sudbonosnijih sadržaja, na način na
koji legenda i mitovi jednostavnošću i
bezazlenošću govora otvaraju ponore
saznanja i iskustva neslućenih značenja i ljepote.
Pojedini Sijarićevi putnici po
bespuću života najčešće završavaju
kao tužni svjedoci s kojim se okrutno
poigrala sudbina: aga koji dolazi po
svoj hak i nakon pada carevine, održavajući iluziju o svojoj moći i važnosti, izgubi pamet kad ga ti isti seljaci
upute pogrešnim putem kroz šumu; od
straha i nevolja na tom putu nikad se
nije povratio ni izliječio (Sultan). U priči Kamen čovjek je uhvaćen kao žrtva
bezumnog nesporazuma i nečovječnih
optužbi; sve njegovo bogatstvo zbog
koga je bio optužen kod sultana sastojalo se od običnog samara koji je sačuvao iz vremena kad je svu svoju snagu
upotrebljavao u borbi da preživi i zaradi nadnicu; stric iz priče Miris lišća
orahova, strahujući od orahova stabla
i kobnih pretskazanja smrti, ograničava svoj životni prostor na razmak između oraha i kućnog zida i pretvara ga u
„nekakvo svoje borilište, sa kojim se
bori i sa samim sobom i s nečim što je
nevidljivo“. Na sličnom principu izgrađene su pripovijetke Voda promuklica i
Zemlja, s tom razlikom što u prvoj star i
bolestan čovjek hoće da pronađe vodu
koja liječi i podmlađuje, a u drugoj siromah traga za blagom i zemlja mu se
pretvara u bezbroj čarobnih hodnika, u
kojima, činilo mu se, sija neka čudesna, rajska, žuta svjetlost.
Neke od ovih priča ispripovijedane
su u tonu bajke s nesrećnim svršetkom: život je očito odveć grub da bi se
u njemu održala krhka građevina naših
snova. Sijarićevi junaci su zaneseni
svojim snovima i prolaze kroz život kao
sjenke i ščezavaju u velikoj noći postanja – da bi mogli slobodno sanjati.
Istorijsko i kulturno nasljeđe jednostavno nije moguće gurnuti pod tepih i prekonoć ga zamijeniti modelima
nastalim u bitno drugačijim istorijskim
okolnostima. Narodi Balkana, bili oni
hrišćani ili muslimani, oblikovali su se
i živjeli unutar jednog kulturnog kruga
u kome je hijerarhijska ljestvica vrijednosti umnogome različita od one
u Zapadnoj Evropi. Jedna od karakteristika Sijarićevog književnog svijeta
odnosi se na elementarnost ljudskih
sukoba, na snagu nesreće kojom su
pogođeni pojedinci i na oštrini zakona koji se primjenjuju bez popuštanja
i podnose bez protivljenja. Strogost
moralnih normi, u krajnjoj instanci,
vodi ka negiranju čovjekove ljudske
prirode, to jest onih principa u čije
ime strada i sâm čovjek zbog kog su
ti zakoni i stvoreni. Snaha, Demko,
Nijema svadba govore o unutrašnjim
lomovima bilo da su rezultat slučajnih okolnosti ili namjerno ispoljenog
otpora ustaljenim normama ponašanja. Njene žrtve podjednako tragično
ispaštaju svoje odluke i svoja djela:
„naša snaha“, koju je rođak Destan
vratio roditeljima dok joj je mladoženja služio vojsku, iste noći kad ponovo dolazi u kuću prekraćuje sebi život;
starom Adžemu je pobjegla nevjesta,
žena njegovog sina, s rođakom dok
joj je muž u vojsci: taj udarac i tu sramotu starac nije mogao preživjeti;
mlada nevjesta iz pripovijetke Rakita,
netaknuta i nakon udaje, ne upoznavši fizičku ljubav, ostaje uz nemoćnog
muža u krugu svog očaja i zauvijek
sama…
U kritičkom sagledavanju književnog djela Ćamila Sijarića raskrivanje
satiričnog bloka književnog kvaliteta
još nije u dovoljnoj mjeri učinjeno. Pogotovu kad su pripovijetke u pitanju.
To je utoliko potrebnije jer svijet Sijarićevih pripovijedaka, složen i višeznačan, ostvaren je sigurnom rukom
pisca za koga se može kazati da je
izgradio svoju osobenu školu pripovijedanja koja ima visoko mjesto u
bogatom spektru južnoslovenske literature.
Decembar, 2012.
Revija FORUM
Obrazovanje, kultura, baština
Prepisano iz života
Breme Šeća Ćorovića
Nikad narod ne bi ratovao da
ga u to ne uvedu oni što s njim
upravljaju. Sve da smo u čitavoj
državi od jedne jedine krlje, neko
bi našao čarku da nas zavadi.
Tako je to od pamtivijeka.
Vodio sam računa o sebi, ali i o
drugome. Mora to tako, svak ima
dušu. Čuvaj da neko ne uzdahne zbog tebe, nikako ne ucvijeli
nekog druga i siromaha. Znaj za
svoje a nemoj tuđe, od tuđega
tuga bije.
- Tako priča Šećo Ćorović, mudri i
razboriti starac koji iz Ivanja, opština Bijelo Polje. Govori o čistoti
srca i mudrosti življenja. Smrt
poima kao neminovnost s kojom
se miri kao i sa rođenjem.
Priredio: Murat Ćorović
Ako ćemo pravo, ja se ne mogu
požalit’ na moj život. Ono, bezbeli, nije
bilo ni lako. Moglo je bit’ sto puta gore i
sto puta bolje. A sad, eto, imam vremena sve da pogledam, iz starosti. I šta
bih drugo, no da prebiram po svojoj
prošlosti. Onako, sam sa sobom i sam
pred sobom.
Razmišljao sam da napišem nešto o tome. Imao bih o čemu iz ovako
duga vijeka. Jesam, pročit’o sam dosta
knjiga, i dobrija, a bogme i tanačkija.
Imam i svoj dnevnik, godinama bilježim to nešto značajnije: šta se radi na
imanju, ko me poseti, ko me zovne, zapisujem i ko umre u Ivanju, najvažnija
dešavanja iz naše zemlje i iz svijeta,
unosim i dnevnu temperaturu. Ali, ne,
knjigu neću. Neću knjigu da pišem. Ja
sam u životu radio samo ono što sam
znao i što sam morao. E, da pišem knjigu nit’ me basta, niti moram. Ovo što
Decembar, 2012.
razmišljam zapisaću, milo mi je da to
zabilježim. Eto, samo da može da se
čita. A, dao Bog, imam vremena. Prošetam pro imanja, povučem uzgred za
sobom koju granu s livade, onda zasednem i ponešto pročitam. Imao sam
nedavno knjige Huseina Bašića, pa se
iz jedne priče sećam Zumbera koji, pritisnut godinama, primećuje kako čili,
umire na nogama, ne liči više ni na
svoju senku. E ja sam ti sad tu neđe. A
odradio sam to što sam mog’o stić’ na
ovome svijetu. Đeca su mi već dobila
svoju đecu, stižu i praunučad. Testament sam ostavio u sud, ovo ću ostavit
da lako nađu kad mene više nemadne.
Možda će nekom nekad bit’ zanimljivo.
Milo mi je što smo ovo imovine podijelili tako složno. Umesto da svako grabi
za sebe, sinovi dodaju jedan drugome.
Dobro je i što sam prekršio običaj da
šćerke ostaju bez nasledstva. Kakav je
to način? Čudi me da to tako kod nas
još traje. Zar i njih nijesam rodio ka’ i
sinove, i one su tu rasle i radile, i neka
sam im dao po parcelu. I sinovi mi se
sa tim slažu. Jeste da čitavo ovo imanje sad nema cijenu, ali neka, zemlju
nit će vuk ni hajduk, zatrebaće nekad
nekom, vremena se mijenjaju.
Rodio sam se posmrče, ono kad
otac ne dočeka rođenje đeteta. Pokosila ga je španjolka, španski grip koji je
tih godina haro po svijetu. A đetinjstvo
bez oca je sakato. I u poslu i u igri i u
radu i u školi, svuđ’ nedostaje jedna
ruka. I to desna ruka... Milo mi je što
su mi dali očevo ime...
Svega je bilo za ovo moje skoro
devedeset godina. I nemanja i imanja
i žalosti i radosti i premora i odmora,
svega. Daleko najgori beše rat. I ona’
Drugi svetski što mi je prošao preko
glave, i ova’ skorašnji. E, kad bih se
sad mog’o vratit’ na dvades’, i da mi
ko da najveće bogastvo, al’ da moram
kroz rat, rek’o bih: Ne, fala, neću, za čitav svijet neću. Bože dragi, kol’ko se u
ratu prospe zla i krvi onija što su ni krivi ni dužni. Dobri prijatelji i dobre komšije odjednom postanu krvnici. Ode, u
moju blizinu i nije bilo tako. Mi smo se
ono od ’41. do ’45. muka namučili, goreli smo, ostali bez ičega, ali smo, što
se golog života tiče, dobro prošli. Muslimani i pravoslavni, čuvali smo jedni
druge. Bilo je poganluka, rat i dođe ka
neka prilika da se pokaže ko je kakav,
da se od zdravoga zrna odvoji kukolj i
šlam. No, rekoh, mi smo ovde dobro
prošli. Evo, ja sam u moju kuću krio
nekoliko pravoslavnija familija, kod rođaka Ahma ih je tada imalo još više. I u
kući komšije druge vere, kod Đukana,
dosta nas se spasilo kad je bilo stanipani. Nije to bilo bez golema rizika ali,
čuvali smo jedni druge. Pa se to pamti,
i priča, i prenosi s koljena na koljeno.
Kad se nedavno pred više komšija pofalih da mi, za dvades godina kako mi
je umrla žena i kako ostavljam kuću
zaključanu i po više meseci godišnje
a niko nikak’u štetu nije učinio, Drago
će ko iz topa: „E bogomi, Šećo, rat je
bio, pa ni poslije rata, nikome ti nijesi ni vodu natrunio. Ni ti ni tvoja đeca,
zna se to“. Da priznam, bi mi milo što
to on reče pred ljudima. I dobro ono
reče, sve se zna, ništa ne može ostat’
sakriveno.
A pročit’o sam neđe da se u ratu
ubijaju oni što se među sobom ne poznaju, zarad onija koji se dobro znaju.
I to je istina.
Nikad narod ne bi ratio da ga u to
ne uvedu oni što s njim upravljaju. Radi
toga što smo ovde dvije vere, hiljadu
godina mi ne bi zaratili. Parolu „bratstvo i jedinstvo“ pocijepaše oni što im
je zatrebalo da se međusobno satiremo. Sve da smo u čitavoj državi od jedne jedine krlje, neko bi našao čarku da
nas zavadi. Tako je to od pamtivijeka.
Sve se nadam da će se nekad samo iz
knjiga znat’ da su u prošlosti ljudi jedni
druge ubijali...
63
Obrazovanje, kultura, baština
Čovek ne zna kimet ženi dok je
ne izgubi.
Bož’a je to volja, moja sudbina, šta
li, da đetinjstvo provedem bez najsigurnijega oslonca, bez oca, a sad mi ova
duboka staros’ opet godinama prolazi
tako, bez glavnoga oslonca – bez žene.
Imam, fala bogu, porod, petoro đece,
pa unučad i praunučad, svi dobro i
zdravo. I dobri su mi, i obilaze me, ne
mogu se požalit’ ni sam sebi, kamoli
drugom. Ali, tako je to, to jednostavno
mora tako: Kod svija njih, ja sam dannoć ode u selu sam, ko vuk na kijamet.
Rijetki prođu, još ređi dođu, usta mi se
ubajate od šutnje... Pa često od muke
sa sobom zborim, no šta ću. Mora insan da pusti glas, ako nije dibidus nijem. Život bez svoga bračnoga druga
razumije samo onaj koga to postaros’
snađe. I ne zna čovek kimet ženi dok
je ne izgubi. Eh, šta ne bih dao da mi
je sad obres’, pa da samo sedi onde
u krevetu, da progovorimo, sve bih ovo
što sad radim radio i pevao. Ali ne daju
dva vijeka, ne.
Eto, rast’o sam bez oca, bez brata,
bez amidže, i otac mi je bio jedinac. I
bio sam belaj, ali sam opet brzo sfatio
obaveze koje me čekaju ko siročeta.
Rano sam se oženio, rano došla đeca,
pa sa ženom što je bila dobra domaćica, sa vrijednom sestrom i đecom koja
nijesu znala drukč’e no kako ja kažem,
sagradio sam, pa kasnije proširio kuću,
održali smo i proširili imanje, napravili
jedno od najimućnijih domaćinstava u
kraju. Kako? Radom... Jeste, radom,
ali, nije to dovoljno. Treba znat radit’.
Ako hoćeš malo više od suhe kore hleba, treba znat’ šta i kad počet, kad prekinut’ i šta drugo preduzet’. Gajili smo
i prodavali krompir naveliko, duhan
naveliko, rakije po nekolike hiljade litara godišnje. I nikad se ni na šta nikom
nijesam žalio.
Niti sam ikad ikoga za bilo šta prevario. Nikoga ni za groš zakinuo. Kad
sam iz svih okolnih sela otkupljivao šljive nabavio sam vagu, pa usitnim pare
kod Aksa u Zadrugu i odmah tu na licu
mesta platim. Nikad niko sa mnom
nije bio na gubitak.
Dešavalo se, čovek na konja
64
doćer’o šljive, mene svi sudovi puni i
prepuni, kipi, preliva. Šta ću, istresi
one šljive na ledinu i plati. Drugi put
ne, no Šemso sam reče da to sijeno
ima deset tovara, i plati mi toliko. Dok
ga je pregonio, požali se da nije imalo
više od osam. Kad sam se mašio džepa i vratio mu pare za ona dva tovara,
iznenadio se, zafaljivo i svud to pričao.
Mujo iz Crnče nije pio nikakav alkohol,
a dugo je kod mene uzimao i preprodavao rakiju. Ja mu kažem koliko ima
stepeni, kakva je, on uzme i kad preproda donese i plati mi, to poverenje je
funkcionisalo ko sat. Ili, pomaže mi siromašak tu na imanju pa naveče neće
da večera no bi da svoj obrok ponese
đeci, a Mejruša moja mu spakuj toliko
da mu sva familija može večerat...
Vodio sam računa o sebi, ali i o drugome. Mora to tako, svak’ ima dušu.
Čuvaj da neko ne uzdahne zbog tebe,
nikako ne ucvijeli nekadroga i siromaha. Od starina je ostala riječ: ako ti i na
sedlenika dođe pred kuću i zatraži, štogod mu daj. I nemoj tuđe. Znaj za svoje
a nemoj tuđe, od tuđega tuga bije. A
uvijek sam bolje prolazio kad nešto poslujem sa jabanom no sa svojima. Nije
zalud rečeno „Sa svoijem jedi i pij, a ne
pazaruj“, to jes’ – nemaj posla...
Nit valja bit’ škrtica,
ni rasipnik
- Što ne kupiš auto, mogao bi ti
da imaš auto? - reče mi iskusni šofer
Stanko, dok sam još bio u snazi.
– A kako, kad ne znam da vozim,
velim.
– Kako ne znaš? Eto znaš da jašeš
konja, to ti je isto. Onamo imaš volan
ovde dizgine. Pa hoćeš desno, povučeš desni, a lijevo, trgneš lijevi dizgin,
poćeraš kad ti treba brže, i to ti je to.
li ne, nijesam htio auto, s’vatio sam
da sam za to zakasnio. A pričam sinu
kako mi reče Stanko.
- Dobro ti je rekao, veli, samo ima
tu jedna krupna razlika. Konja ni silom
ne možeš naćerat’ da krene niz urvinu,
a auto jedva čeka da sleti u provaliju.
Tako doduše i jeste, pogledaj šta pišu
novine, svaki dan...
Stalno sam imao dobru rakiju i pio
Revija FORUM
sam, dešavalo se i da prepijem, ali
sam opet znao da stanem na vrijeme.
Ima tu jedna poučna priča. Na poziv
da svrate u kafanu, reče prijatelj prijatelju: “Hoću, ako ćeš da pijemo ka’
volovi, oni se napiju i izmaknu”. U svemu sam znao sebi da komandujem. Uz
staru očevu sestru počeo sam bio i da
pušim, pa kad viđoh da to hoće da me
nadjača bacim odjednom. I nikad više
ni cigaru. Kad sam osetio da hoću da
se udebljam i to sam preseko, ko makasama. Ljeto je, kosidba, plastidba,
vršidba, a ja na svaki obrok samo po
pola od onoga što bih mogo da pojedem...
Važno je da ono što radiš uradiš
na vrijeme i s voljom. Da svemu znaš
red. Svaku stvar na svoje mesto. Mnogo ti manje vremena treba da nešto
odneseš tamo đe je bilo, nego da ga
nađeš, ako ga ne vratiš odakle si uzeo.
Ovo mi pomalo liči na savete, a to nikome nije po ćeifu. Najbolje se uči od
onoga što te ljukne po nosu. A džaba,
stari ne mogu da ne savetuju. Koliko
su đeca ubijeđena da sve najbolje
sama znaju, toliko roditelji nemaju
poverenja u to njihovo znanje. Ono,
valja pravo, ove nove generacije jesu
pametnije od nas. Ali bi brže i lakše
prtili uz toliko naše iskustvo. Ovako,
bez međusobnoga poverenja mnogo
šta se prelama preko leđa i jednija i
drugija. Mladi često ponavljaju da je
zdravlje najveće bogastvo, a opet ne
umiju da ga čuvaju. Život traje onoliko
koliko je čovek zdrav, ništa više. A da bi
bio zdrav, čuvaj zdravlje dok ga imaš.
Osluškuj sebe, ocijeni šta možeš a šta
ne, šta ti prija, a šta smeta, ako to poštuješ, učinio si najveću uslugu svome
zdravlju. Džaba ti svi doktori ako tegliš
koliko nemoš, ako se prejedaš i prepijaš, ako se ne čuvaš prehlade... Čovek
je stvoren da radi, ali da zna kako radi
i da radi umereno. I da troši i da štedi umereno. Čemu ga radiš ako uludo
trošiš to što zaradiš. Sa jednako para
neko će bit’ bogat, neko siromašan. U
pitanju je mudros’ vođenja domaćinstva. Gledaj da voda ne otiče nepotrebno, da sijalica ne gori ako ne treba,
da se hleb ne baca, da se ne kupuju
suvišne stvari... I da nalaziš zadovoljDecembar, 2012.
Revija FORUM
stva u tome što imaš. Čitavo bogastvo
najimućnijega na svijetu, dobar rasipnik bi stigo da urniše. Davno je reko
stari Skadranin: „Vidite l’ ova’ moj jedini zub u vilici? E kad bi ga pustio, pola
Skadra bi pojeo“.
Nit’ valja bit’ škrtica, ni rasipnik.
Ako hoćeš u kafanu, ne ulazi bez
para. To ti je k’o da uđeš bez obraza. Štedi đe treba, ne đe ne treba,
čuvaj obraz. I prištedi dok imaš, za
ono vrijeme kad prifali. Ne štedi od
vodenice, no od guzice. Samelji, kupi,
imaj u kući, a u trošku se opruži prema jorganu. Znaj za meru, to je ono
glavno. Mera u radu, u jelu i piću, u
radosti i u žalosti, u molitvi, u štednji
i u trošku, u prijateljstvu, u svemu.
E, ako znaš da o sebe vodiš brigu, i
ako u ponašanju umiješ meru, dosta
si učinio za svoje življenje. A što se
tiče drugija, sa svakim pošteno, nikoga ne prevari, ne opanjkaj, nikoga
ne potcijeni i ni pred kim se ne ponizi. U dobru se ne ponesi u muci se
ne prepani, stara je mera ponašanja.
I još nešto: Ne može čovek bit’ dobro, a drugome činjet’ zlo. Nije zalud
rečeno: Ko drugome jamu kopa, eto
mu je. Ada, ne čini drugome ono što
ne bi volio da ti drugi učini, i to ti je
to. Naročito poštuj komšiluk. Preči je
komšija no daljnji brat. Pomogni, đe
god možeš pomogni, ali je najvažnije
da ne odmažeš i da nikoga ne mrziš.
Pošten čovek i onaj ko čini kako dobro drugome, ko ne mrzi, ta je rasterećen i zadovoljan sobom, ponosan i
srećan...
A sve mi se čini, ugnijezdila se
nekakva teskoba sad u ljude, u narod. Zavladala sebičnost, hoće li bit’ i
lukavstvo, pa nezajažljivost. I onaj ko
ima, malo mu, hoće još. I neka će, to je
dobro, ali, što li su sad ljudi tako nezadovoljni. Nezadovoljni i samim sobom
i nezadovoljni svim i svačim. Nas je
ovde Drugi svetski rat ostavio bez ičega, goreli pa se svi našli na goloj ledini,
gradimo kolibe i busare, oremo drvenim ralom koje vuku volovi, nema kombajna, nema kosačica, nema motornih
testera... Sve ručno i snagom, ali sve
složno i zajedno i s pesmom. I svakoga
dana sve bolje...
Decembar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Ti komunista, a žena ti posti
Pita me nedavno unuk jesam li
bio komunista. Jesam, no šta sam,
velim. On, koji mi je od svih unučadi
tu blizu i sa kojim sam, verovatno
baš zbog blizine najbliskiji, on radoznao, a ja željan prisećanja, pa
rastovrzosmo priču. I ne samo što
me vuku te uspomene, no što ja
sa svojom đecom nijesam mnogo
pričao, sa njih petoro gotovo samo
zvanično – podela zadataka i polaganje računa za obavljeni posao.
Tako je bilo dok su odrastali, a kasnije ne mogaše to baš lako da se
bitnije promijeni. Fini smo mi, ti odnosi su veoma korektni, svi me oni
čak toliko poštuju da nema tu nekih
slobodnih ćaskanja i čavrljanja o
bilo čemu. Zato mi sad dobrodošlo
da unuku mezimcu kažem i više od
toga što me pita:
Ono poslije rata od ’48. do ’51. radio sam u Zatonu. Milovan predsednik
Odbora zatonske opštine, ja sekretar.
Neka što sam sa Milovanom bio dobar
prijatelj, no su me svi Zatonci prihvatili
kao da sam im bliski rod. Jedno vrijeme sam tamo stanovao, pa onda nabavih dobra konja, te sam odlazio do
kuće. Kako je to bilo vrijeme sloge i
iskrenosti, Bože jedini!
A bio sam član Partije, kako da ne.
Još prije Onoga rata Dušan i Danilo
su me poučavali, davali mi knjige da
čitam pa smo potom pričali o novom
društvenom poretku. Eto kako je sad
vrijeme, crkva i država barabar, a kad
se setim kako su mene isključili iz Partije, da čovek ne poveruje: Došao Živko
Žižić na naš sastanak, bio je on tada
prvi čovek Partije Crne Gore, neko mu
beše kazao, pa me javno tu pred svima
pita:
- Šećo, posti li ti žena?
- Posti, rekoh.
- E ne može tako, ti komunista, a
žena da ti posti. Ili ti iz Partije, ili ona da
ne posti, gotovo ljutito će Živko.
- Mogu ja da joj zabranim, ali
neću. Ona je iz pobožne porodice,
tako je njeno ubeđenje. Ja ne postim,
ona kako hoće, neću u to da joj se
miješam, rekoh takođe odlučno. Od
toga dana nijesam član Saveza komunista.
Nije mi bilo svejedno. Značilo je ta’
put bit’ član Partije. I svi iz moje Organizacije žalili su što sam isključen, neki
su me nagovarali da zabranim Mejruši
da posti ili da nastavi krijući, nijesam
htio. Iako sam, da priznam, bio dosta
mučan i često nepravedan prema njoj,
nijesam se nikad pokajao što joj ne zabranih da posti.
Eto, tako ti je to bilo, Džemi moj.
A vremena se mijenjaju, nego šta. I u
politici i u standardu i u međuljudskijem odnosima, sve je podložno mijenjanju. Daj Bože da je na bolje, i jeste
u mnogome bolje, a vala, dosta toga
je čak znatno gore no što je u mojoj
mladosti bilo. Ili se meni samo tako
čini. A ti, dijete moje, dobro otvori oči
da prepoznaš šta je dobro a šta nije
i kuda ćeš. Uvijek je bilo i biće dosta
puteva, svako za sebe bira onaj pravi, koji njemu najbolje odgovara...
Smrt je dug koji se preuzima
rođenjem
No, tako kako je bilo, sve je to za
mene već daleka i nepovratna prošlost. Ni za čim neću da žalim. Neđe
u Kur’anu se kaže: Daj mi Bože snagu da mijenjam ono na šta mogu da
utičem, i strpljenja da prihvatim ono
što nijesam kadar da promijenim.
Eto, tako je to. Kad su nekoga starca
pitali je li se naživio, rekao je: - Čini
mi se, kao da sam na jedna vrata
ušao, na druga izašao. E meni ne
izgleda tako, ja sam se naživio. Sad
mi je posebno drago što me evo ni
u dubokoj starosti nije pritisla nikaka velika boljka. Od čitavoga tereta
kroz život to breme bi mi bilo najteže. Makar kaka me pažnja okruživala, ne mogu da zamislim sebe na postelji, bespomoćnoga i bez nade da
ću ponovo na svoje noge. To mi je i
neshvatljivo i neprihvatljivo. Bolje je
umrijet’ no to dočekat’. A ne bojim
se smrti. Osećam da mi nije daleko,
i nije me strah. Ona je dug koji se
preuzima s rođenjem, i ja je posve
mirno očekujem. Čak, pošao bih joj
u susret...
65
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Koncert Amire
Medunjanin
u Podgorici
Sevdah
je osjećaj
srca i duše
Sevdah zahtjeva intimniji
prostor i tu priča dolazi
iz srca i duše – nema
kalkulisanja,bitno je prenijeti istinske emocije koje
nosi pjesma nastala prije
500 godina – priča Amira.
Piše: Adrijana Đorojević
muzički doživljaj. Publika je zajedno
sa umjetnicom pjevala tokom čitavog
koncerta i nakon nastupa otišla, noseći dio Amirine duše koju je umjetnica
nesebično dijlila sa svima.
Amira Medunjanin je rodjena u
Sarajevu kada je popularnost tradicionalne muzike bila na visokom
nivo. To je i bilo presudno da se posveti stvaranju jedinstvenog glas u
okviru sevdah izraza.Muzički novinar
i autor Gart Kartrajt ju je nazvao Bosanskom Beli Holidej.
- Pokloniću vam jedan dio duše,
nešto što naš narod godinama nosi
– riječi su kojima je poznata interpretatorka sevdalinki Amira Medunjanin
započela koncert koji je 14.decembra
održan u sali Dodesta u KIC-u „Budo
Tomović“. Uz pratnju gitariste Boška Jovića, umjetnica je zadivljujućim
glasom i posebnom interpretacijom
oduševila publiku kreirajući poseban
Sevdah je moj život
- Sevdah me uči kako biti dobar čovjek i cijeniti ono što je vrijedno. Sve
te priče koje su istinite i koje su se
dešavale stvarnim ljudima nose univerzlanu poruku koja je prijemičava i
danas. Sve nas te pjesme, na lijep i
sofisticiran način, podsjećaju na ono
što je istinski vrijedno. Sevdah je moj
način života i bez toga ne bih mogla
naći pravi put, koji mi je očigledno dat
sudbinom – istakla je Medujanin.
Umjetnica, koja je u Podgorici nastupila treći put, našu publiku opisuje
kao nekog ko ima „srce veliko kao katedrala“.
- Ne može se sakriti koliko je duboka ljudska duša. Nekada je važilo
pravilo da je sevdah rezervisan za sta-
66
rije genercije i da ga mlađi ne mogu
razumjeti ni pjevati, ali ta je postavka
aposlutno demantovana. Vidjela sam
večeras i djecu u publici što dokazuje
kolika je jačina ove muzičko-poetske
forme i nešto na šta trebamo biti ponosni – kazala je Medunjanin.
Kao džuboks
Publika je pored numera „Imam
jednu želju“, „Stade se cvijeće rosom
kititi“,A što će mo ljubav kriti,, „Snijeg
pade na behar na voće“ i mnogih drugih, mogla da čuje i neke poznate crnogorske pjesme.
- Muzika je univerzni jezik, i bez
obzira gdje je nastala, ako dotakne
dušu, to samo pokazuje koliko je jaka
i koliko nam je nepohodna. Svijet bi
bio užasno dosadan da nema muzike
– istakla je Medunjanin.
Nakon što je otpjevala program
koji je pripremila, publika joj nije dala
da napusti scenu, već je tražila da joj i
dalje „ispunjava muzičke želje“ na šta
Decembar, 2012.
Revija FORUM
Obrazovanje, kultura, baština
je umjetnica šaljivo kazala: „Ja sam
večeras kao džuboks“.
Muzičko blago
Bosanska Bili Holidej, kako je nazivaju muzički kritičari, kaže da joj je
ambjient u kome nastupa jako važan,
te da joj je sala Dodest savršeno odgovarala.
- Volim kada mogu pogledati svakoga i svaku dušu osjetiti. Intimniji
prostori su puno bolji jer pružaju mogućnost potpunog prepuštanja filmu
koji se dešava u glavi. Sevdah zahtjeva intimniji prostor i tu priča dolazi iz
srca i duše – nema kalkulisanja. Ako
se kojim slučajem potkrade koja greška, nije važno, bitno je prenijeti istinske emocije koje nosi pjesma nastala
prije 500 godina – kaže umjetnica.
Ne postoje barijere
S obzirom na to da često nastupa
u inostranstvu, pitali smo je kako tamošnja publika reaguje na sevdalinke.
- Kada je ova vrsta muzike u pitanju ne postoje jezičke barijere. Bitno
je ljudima iskreno prenijeti poruku jer
ukoliko ja u nju ne vjerujem onda će to
biti puko izvođenje pjesme. Ponekad
pomognem publici da zamisli vrijeme,
kulturu, tradiciju na ovim prostorima,
ali je u većini situacija dovoljno samo
se prepustiti osjećajima. –kazala je
Medunjanin.
Kada je u pitanju položaj sevdalinki u svijetu muzike Medunjanin
smatra da danas postoji prezasićenje
muzikom koja se serijski proizvodi –
sa prevashodnim ciljem ostvarivanja
profita.
- Kada dođe nešto što je drugačije,
iskreno i autentično, to pobudi pažnju
kod određenih ljudi. Otvorila su se vrata za ovu vrstu muzike na svjetskoj
sceni, ali puno još treba da se radi.
To se ne odnosi samo na muzičare,
već i na državu koja treba da stane
iza toga. Naše muzičko blago je nevjerovatno jako – istakla je Medunjanin,
gošća manifestacije - Decembarska
umjetnička scena.
Decembar, 2012.
67
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Pljevaljska
Milet bašta
Jedan od simbola po kome se Pljevlja prepoznaju u najširem okruženju
predstavlja Milet bašta. Milet (narodna) bašta je odvajkada jedan od najomiljenijih lokaliteta, u čijoj su hladovini stogodišnjih stabala topole i
bijelog jasena, generacije Pljevljaka provodile svoje slobodno vrijeme, gdje
se pjevalo, veselilo i ašikovalo.
Piše: Jakub Durgut
U zapisima brojnih putopisaca i
hroničara koji su pohodili ovaj kraj,
Milet bašta se pominje duže od
150 godina kao urbanizovano izletište i prvo ovakve vrste u najširem
okruženju. Još za vrijeme osmanske uprave na ovim prostorima,
Milet bašta je bila poznata kao
izletište i mjesto gdje su se okupljali oficiri, diplomate i klijentela,
a takav status je zadržan i nakon
dolaska austrougarske kada je još
bolje hortikulturno uređen. U to vrijeme je bilo omiljeno sastajalište
osmanskih i austrougarskih oficira
i njihovih porodica i tada su Pljevlja doživjela najveći ekonomski
procvat. Osmanlije su u Pljevljima
držale civilnu vlast, a austrougarska je imala vojnu vlast i granica je
bila rijeka Breznica. Obzirom da su
u to vrijeme u gradu bile elitne jedinice i jednih i drugih, samim tim
je i njihova platežna moć bila velika, pa su se u Pljevljima mogli kupiti razni proizvodi i roba i sa istoka
i sa zapada.
Milet bašta je od uvijek bila svojina Husein pašinog vakufa sve do
68
1952 godine, što znači da je bila
zadužbina koja je služila opštem
dobru.
U Tapiji muftijstva pljevaljskog
br. 2473 od 17. jula 1928 godine
stoji da se Milet bašta sastoji od
dva placa koji dijeli rijeka Breznica
i jedne zgrade (kafane).
„Imanje se sastoji iz jednog većeg placa sa jednom jednospratnom zgradom od slabog materijala i jednog manjeg placa, a imanje
(prva parcela) se graniči: sa istoka rijekom Breznicom 143 metra,
sa zapada ulicom Omer-bega Bajrovića 65 metara, sa sjevera imanjem Novice Kapetanovića i bezvlasničkim (Saliha Nikšića) u rečnom prelomu 61 metar i sa juga
ulicom Kosovskom 98,50 metara.
Druga parcela: sa istoka imanjem
manastira sv. Trojice, hadži Ajnije
Bajraktarevića i Almase Hadžimuderizović 110 metara, sa zapada
rijekom Breznicom 111 metara i
sa sjevera i juga rijekom Breznicom po 4 metra“. U daljem obrazloženju stoji:
„Da je imanje opisano u ovoj tapiji
prava i isključiva svojina Husein pašinog vakufa, dobiveno zaveštanjem
osnivača vakufa Husein paše. Da na
ovo imanje ne polaže nikakvo pravo
država, opština, manastir, niti drugi
vakuf i da nije u sporu. Da na ovom
imanju nema niko prava udovičkog
užitka ni devojačke spreke, niti kakvog drugog prava i da nije pod teretom. Da je ovo imanje u neprekidnoj,
savesnoj i zakonoj državini Husein
pašinog vakufa više od 24 godine.
Da nije opterećeno čifčijskim ili njemu sličnim pravom, niti je uopšte pod
udarom agrarne reforme.
Da je kmet ovog suda g. Mustafa Rustemagić ovo imanje premerio propisnim opštinskim metrom
u prisustvu svih graničara i uverio
se da su mere i granice u ovoj tapiji izložene, tačne i da istim nije zauzeto ništa od susednih imanja“.
U potpisu se nalaze imena prisutnih graničara: za upravu manastira Sv. Trojica arhimandrit Serafim Džarić, za bezvlasničko imanje
poreznik Mirković, Novica Kapetanović, zatim H. Ajnija Bajraktarević, opštinski kmet Mustafa Rustemagić i predstavnik Husein pašinog vakufa, baštinik muftija Derviš
ef. Šećerkadić. Tapiju je potpisao
tadašnji predsjednik opštine Mehaga Pašović, odbornici: Mehmed
Pijalović, Meho Karakaš, Šerif Bačevina i delovođa Vlade Lučić.
Tapija je potvrđena od Suda opštine Pljevlja 03. 01. 1929 godine i
od pljevaljskog Okružnog Suda 26.
Januara 1929 godine, pod djelovodnim brojem 503.
Sve do Drugog svjetskog rata
uprava pljevaljskog vakufa je Milet
Decembar, 2012.
Revija FORUM
baštu izdavala pod zakup javnom
licitacijom, a najčešće su je držali
Savo Topalović i Hasan Hadžović.
Na sastanku Vakufskog Poverenstva koje je održano 07. septembra 1958 godine u Pljevljima,
kojem je prisustvovao sekretar
Islamskog Starješinstva NR Crne
Gore Osman Bulić i Malić Redžepagić, službenik Starješinstva,
jedna od tačaka dnevnog reda
je bila i pitanje Milet bašte. Član
Vakufskog Poverenstva Emin
Bajraktarević je po ovom pitanju
istakao da je još 1952/3 godine
sa Narodnim Odborom opštine
Pljevlja i Vakufa postignut usmeni
dogovor da se „Milet bata dadne
opštini na korištenje, ali da i dalje
ostane svojina vakufa“. Međutim
Decembar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
poslije toga Vakuf nikada nije mogao doći u posjed Milet bašte. To
je bio period kada je vlast gotovo
kao nigdje drugdje bez ikakve naknade razarala i oduzimala pljevaljske vakufe.
U Milet bašti se decenijama
održavaju razni programi, književne večeri, muzički programi, festivali muzičkih instrumenata, izložbe, prezentacije, seminari, sportska takmičenja, naročito u šahu
i tavli, maturske večeri, zabave i
druge svečanosti.
Parkovsku cjelinu upotpunjuje
istoimeni restoran sa prelijepom
terasom sa dosta mjesta za sjedenje, velikim parkingom, binom
za nastupe i drugim sadržajima.
Zajedno sa parkom Vodice, rib-
njakom i sportsko-rekreativnim
centrom, Milet bašta čini izuzetan
kompleks za uživanje u prirodi, naročito u ljetnom periodu. Danas Milet baštom uspješno gazduje „Đačka zadruga“ koja je usluge ovog reprezentativnog objekta podigla na
najveći nivo, naročito raznovrsnom
gastronomskom ponudom.
Milet bašta je iznjedrila još jedan simbol prepoznatljivosti Pljevalja, a to su pljevaljski tamburaši,
koji decenijama na svoj osoben
način, pomiješan sa tradicijom
naroda koji naseljava ovaj prostor,
promovišu kako ovaj reprezentativni prostor, tako i muzičko blago
pljevaljskog kraja. „Hej pljevaljska
Milet bašto, tugovati imam zašto...“
69
Priča
Revija FORUM
Priča
Zmijski poljubac
(Iz antologije Alkatmeri u bašči sudbine)
Književnik: Rasim Ćelahmetović
„Život i smrt su na istoj crti, u istom
koturu“, govorio bi često, baš tako,
mudri šej’h-efendija Hrnjić Sejfudin, iz
Sjeverina. Sjeverin je blizu Rudog, kao
nekakva ruđanska avlija, ali pripada
pribojskom ataru.
„Ko određuje insansku nafaku
određuje i granice, one na dunjaluku,
one između neba i smrti. Sve ljudske
tvorevine su krhke i trošne. Vječno je
samo Alahovo jaratisanje“. Imao je, i
za to, svoj sud, čuvar derviškog reda,
čovjek na ispravnom putu, tumač života i vjere, šej’h-efendija, Sejfudin. Njegove riječi su bile šerbet, savjeti iladži
i mehlemi, a život i postupci dostojni
ljudskog divljenja. Za musafire, u njegovom domu mjesto je bilo uvijek u
vrh pročelja. Svak je dočekan toplinom
duše i odaja. Uslužen čarolijom nezaboravnog trenutka. Ustiman pažnjom, zahirom, ilahijom, pričom i poukom, koje
kao da nisu bile sa ovog dunjaluka, već
iz dolina mudrosti, bezdana smiraja, iz
nekih lelujavih nebeskih vrtova.
Imao sam sreće da često budem
u njegovom domu, da ga slušam, uživam i da se ibretim. Svaka odaja bila
je čistoćom ucakljena. Sve na svom
mjestu. Svuda mir i tajanstvenost. Cijela kuća ličila je na seharu, iskovanu
u Pljevljima, u Tabhanama, rukom čuvenog sehar-majstora Cokovića. U toj
kući, u nazovi sehari, čuvao se ponos,
sjaj i ugled porodice, derviškog reda
Halvetija, dah prošlih zemana, ali i mehlemna svježina, bez koje ne bi bilo ni
budućnosti.
On šej’h-efendija, prevalio stotu.
Prevalio, ali lahak kao pero, kao ljetnji akšamski zrak. Uzima abdest. Uči
dove. Smiren. Čini se, i hava i odaje slijede ga u obredu, u molitvi. Klanja ikindiju. Prije nego što će pasti na sedždu,
70
iz duvara se pomalja i gamiže, prema
vrhu postećije pepeljasta zmija. Savija
se u kolut ondje, gdje će šej’h-efendija u pokornosti Svevišnjem, upravo
čelo spustiti. Mislim ne vidi. Šapućem:
„Zmija, zmija !!“ Šej’h-efendija mrda
samo kažiprstom, daje mi do znanja
da vidi zmiju, da me čuje, ali namaz ne
prekida. Ničice pada na sedždu. Čelom
zmiju dotiče.Premirem. On ni habera.
Po farzu, po Božjem propisu, obavlja
rekate, Namaz dovršava. Najmanje deset puta čelo se i zmija dotiču, cjelivaju. Dok šej’h-efendija uči završnu dovu,
zmija, lagano, kao da šeta, kao da prkosi, obiđe Sejfudina, i uniđe u duvar,
na isto ono mjesto, odakle je maloprije
ižljegla.
Šej’h-efendija odloži tespih, selam
mi nazva.
„Vide li ono što se ne da vidjeti?“,
pita zagonetno. Ja šutim. Ne mogu da
progovorim. Samo, potvrdno klimam
glavom.
„Došla šejtanija, da vidi: da li svijet
rušimo ili obnavljamo, da vidi koliko
smo postojani u vjeri, koliko odani pokorni Allahu dž.š.“, kaže Sejfudin, a sve
prstima dirka kao snijeg bijelu bradu.
„Imala je šta i vidjeti“, mislim u sebi,
jer nemam avaza, da išta prozborim.
Sejfudin nastavlja istrajno, jednolično,
kao da zrna na tespihu odbrojava:
„Jah, lakim! Guja vraća iz smrti u
život. Ona guta svoj sopstveni rep. Ona
je vlas iz božje kose. Ona je šejtan , njegov biljeg i njegova snaga. Združene, u
splet guje ljuljaju bešiku iskona i tame,
tegle nebeski fijaker. Ona je vrh plamenog biča. Kokoš je brbljiva matica
nebeske rijeke.Đe je kokoš – tu nema
zmije. Od kada joj insan natovari svoje
grijehe, od tada, se guja ne može uzdići, niti uspraviti.“
Pa zagledan u pukotinu duvara, šapatom veli:
„Nema, na dunjaluku, od zmije manjeg stvora, a da je veća tajna, nesreća
i belaj.
Ponekad je u zmiji čovjek, a u nekim ljudima je zmija neprestano, sklupčana, u njima, zauvijek.“
Decembar, 2012.
Sport
Revija FORUM
Lavice na
tronu Evrope
Nakon osvajanja srebra na Olimpijadi u Londonu, rukometašice Crne
Gore popele su se na tron Starog kontineta. U dramatičnoj utakmici (16.
novembra) pobijedile su u finalu olimpijske prvakinje, reprezentaciju Norvežanke.
U finalu 10. Evropskog prvenstva u
rukometu, nakon dava produžetaka
utakmica je konačno završena rezultaom 34:31 za Crnu Goru. Regularni
tok meč završen je rezultatom 24:24,
a onda su uslijedili produžeci. Dan
prije,u polufinalu Lavice su savladale
reprezentaciju Srbije a Norvežanke
reprezentaciju njemačke.U borbi za III
mjesto Mađarska je bila bolja od reprezentacije, domaćina prvenstva, Srbije.
Među svim ljudima koji vole Crnu
Goru zavladalo je “ludilo” nakon istorijskog uspjeha rukometašica u u
beogradskoj Kombank areni. Navijači
u Podgorici ispunili su Sportski centar “Morača”do posljednjeg mjesta
i do dva sata iza ponoći čekali da iz
Beograda dolete Šampionke Evrope.
Decembar, 2012.
Spektakularni doček se produžio skoro
do zore.
Odlična u svim utakmicama do
pred kraj prvenstva Majda Mehmedović morala je iz publike da gleda polufinale i finale. Povrijedila je koljeno, u
36. minutu utakmice sa Mađarskom,
kada je grubo faulirana od Viktorije Redej-Šoš.
“Bilo mi je baš teško kada sam saznala da sam završila nastup na šampionatu. Pogotovo je teško kad znaš da
nikako ne možeš da pomogneš. Nije to
isto kao kad si na klupi, jer si tada tu,
znaš da možeš da pomogneš ako zatrebaš ekipi. Ova povreda je, međutim,
značila kraj Evropskog prvenstva za
mene. Vjerovala sam, ipak, u djevojke
i znala sam da mi neće dozvoliti da zažalim što ne igram”, kazala je Mehmedovićeva za „Vijesti”.
Sa longetom na desnoj nozi je bila
primorana da gleda utakmice sa Njemačkom, Španijom, Srbijom i Norveškom. Nije, međutim, mogla da miruje,
iako je morala. Stalno je davala podrš-
ku saigračicama, ali je ponekad pretjerivala.
“Dešavalo se da se zaboravim, da
me ponese atmosfera. Tada bih shvatila da moram da se smirim, ali mora
da se razumije da mi je bilo jako teško
da sjedim i da držim nogu podignutu
na stolicu. U finalu je to bilo nemoguće, sve vrijeme sam prestajala pored
tribine”.
- Bilo mi je teško, ali sam svu pozitivnu energiju preumsjerila na ekipu,
da bodrim saigračice. Moje srce je bilo
sa njima na terenu,kazala je Majda.
Djevojke su igrale fantastično u finalu protiv Norveške, u igri živaca, gol
za gol,jednostavno, pokazale smo snagu u svakom pogledu-kazala je Majda
Zlatne lavice, sa izuzetnim trenerom Draganom Adžićem,osvajanjem
zlatne medalje na Evropskom prvenstvu potvrdile su da imaju veliki kvalitet, prvenstveno veliko,VELIKO srce
i fanatičnu borbenost, da dišu istim
plućima,kao svaki tim za velike pobjede. E.P.
71
Prenosimo
Revija FORUM
Prenosimo: Radio Slobodna Evropa
Je li “uvezeni islam”
opasan po Balkan?
Način na koji vehabije tumače vjeru i svijet jeste radikalan u odnosu na druga učenja, ali ne i teroristički.
Bilo bi to isto kao kad bi se Isusa Krista optužilo za Krstaške ratove. Uporno korištenje istih tih termina (kao
uostalom i naziva džihad ) u pogrešnom kontekstu, naročito nakon 11.septembra i napada na SAD, izazvalo
je odijum prema muslimanskim vjernicima širom planete. Neznanje i površan pristup uspjeli su od islama
“napraviti babarogu” za zapadne zemlje, koja je uspješno zamijenila komunizam.
Piše: Sabina Čabaravdić
novinarka Radia Slobodne Evrope
Već smo duže vrijeme svjedoci periodičnih napisa i kampanja koje se bave
temom islamskog radikalizma, koji je
uhvatio korijenje i na Balkanu.
U posljednjem broju časopisa Jane’s
Intelligence u analizi više autora navodi
se kako su u džamijama i mektebima
koje finansiraju bliskoistočne zemlje,
diljem zapadnog Balkana, nakon 1999.
godine ojačali sljedbenici salafija.
Zapadni je Balkan oduvijek njegovao umjereno, gotovo sekularno učenje
islama. Novopridošlice s hlačama kraćih nogavica, bradama i ženama koje
su pokrivene do neprepoznatljivosti,
izazvali su podozrenje medju domaćim muslimanima, nenaviklim na takve
stroge odredbe koje su sobom donijeli
vehabije i selafije.
Opšta besparica, nezaposlenost i
besperspektivnost mnoge su mlade
ljude medjutim privukle u džamije u
kojima su imami bili sljedbenici radikalnijeg učenja i koji su im svijet objašnjavali na način da nisu oni krivi, nego je
to kazna za “nepridržavanje izvornim
odredbama proroka Muhameda”.
Uz sve to Islamska se zajednica nigdje nije snažnije oduprla “novinama s
72
bliskog istoka”, pa su, npr. u BiH, vehabije u Maoči organizirale i komune potpuno odvojene od države (koliko god
ona slaba bila, ili možda baš zbog toga)
ne pridržavajući se zakona BiH.
Jane’s u svojoj analizi navodi kako
nisu jako vidljive terorističke namjere
selafija i vehabija, ali da bi “ako ih niko
ne bude držao pod kontrolom mogli postati značajan sigurnosni rizik za Regiju”.
Na ovome mjestu valja naravno pojasniti neke termine koji se u medijima,
ali često i od akademski obrazovanih
osoba, neispravno koriste, što zbog
senzacionalizma, što zbog neznanja.
Time se medjutim u javnosti stvara značajan haos.
Tako se salafizam i vehabizam, po
pravilu izjednačavaju s radikalnim terorističkim grupama, Hezbolahom, talibanima, ili čak mrežama kakva je bila al
Kai’da. A riječ je o tradicionalnim učenjima islama.
Posljedice embarga
Salaf, na arapskom znači predhodnik. A kao vjerski pojam salafizam počeo se koristiti medju vjeroučiteljima
koji su zagovarali izvorni islam. Tri su
različite generacije (poslije Muhameda) širile ovo učenje, od X stoljeća do
danas. Medju njima postoje poprilične
razlike u pristupu tako da se čak može
govoriti o suprostavljenim stavovima.
Vehabije su sljedbenici Muhameda
Ibn Abd al-Vahaba (odakle i potiče naziv ovog pravca) koji je u svojim djelima
najstrožije osuđivao svaku vrstu idolopoklonstva, čak i prema proroku Muhamedu. Stoga je još čudnije ponašanje
vehabija koji se “klanjaju” Ibn Abdu alVahabu. Unatoč tome što je takav način
on prezirao, i borio se u svojim propovijedima protiv svake vrste obožavanja.
Djela Ibn Abdu al-Vahaba (koji je
rodjen u Nedždu, u srcu Arapskog poluotoka i koji je živio u XVIII stoljeću) počela su se kasno izučavati. Mnogi
tvrde da tu nema ničega novog, da je
sve prepisao od Ibn Tajmije, ali je zapravo riječ o sličnim nazorima. Obojica
su smatrala da je islamska zajednica
počela napuštati osnovna učenja islama, pa su pozivali na “povratak Kuranu
i Prorokovoj suni”.
Na salafijskim učenjima rastao je i
nekoliko stoljeća kasnije Abd al-Vahab
koji je, u doba raspada Osmanlijskog
carstva, smatrao da sultan širi “pogrešni islam”. On je pozivao na vraćanje
izvorima, a da bi u tome bio uspješniji
ujedinio je vjersku i političko-vojnu moć,
sklapajući savez sa najmoćnijom arapskom dinastijom Ibn Sauda.
Ne bi li Arapski poluotok “spasao”
turske vlasti propovijedao je državu zasnovanu na šerijatskom zakonu i jedinstvu boga, što ih je označilo kao unitariste, monoteiste. Njegovi su sljedbenici
za to koristili termin muvahidun, što se
poslije u našim jezicima iskristaliziralo
kao mudžahedin.
Decembar, 2012.
Prenosimo
Revija FORUM
Muhamed ibn Saud počeo je stvaranje prve vehabijske države, a nastavio je njegov sin Abdulaziz, koji je
osvojio Riad 1773. godine. Njegov sin
Saud osvojio je Medinu 1805. godine,
a 1806. i Meku. Ta prva vehabijska
država pala je 1815.godine, ali su bili
udareni temelji onome što će 1932.godine pod okriljem dinastije Saud nastati kao država koju mi danas znamo pod
imenom Kraljevina Saudijska Arabija. I
koja će zadržati vehabijsko tumačenje
islama.
No jedno valja imati na umu: način
na koji vehabije tumače vjeru i svijet
jeste radikalan u odnosu na druga učenja, ali ne i teroristički. Bilo bi to isto
kao kad bi se Isusa Krista optužilo za
Krstaške ratove. Za pogrešno korištenje i poistovjećivanje salafijskog i vehabisjkog učenja s terorizmom najviše su
krivi radikalni teroristi, ali i orjentalisti
sa Zapada.
Jedno je sigurno: uporno korištenje
istih tih termina (kao uostalom i naziva
džihad) u pogrešnom kontekstu, naročito nakon 11. septembra i napada na
SAD, izazvalo je odijum prema muslimanskim vjernicima širom planete. Neznanje i površan pristup uspjeli su od
islama “napraviti babarogu” za zapadne zemlje, koja je uspješno zamijenila
komunizam.
U tekstu koji nudi, Jane’s vrlo pošteno analizira sve razloge koji su doveli
do jačanja radikalnijeg islama u BiH.
Autori precizno navode razloge za to,
označavajući raspad SFRJ kao početak
tog procesa.
“Kad je Zapad uveo embargo na
oružje za bivšu Jugoslaviju, prelazeći
preko činjenice da se JNA, treća najjača vojna sila u Evropi, svrstala uz
Srbiju, ostavila je ostale republike, posebno BiH, potpuno razoružane na milost i nemilost Miloševićevom režimu i
Karadžićevim Srbima. U pomoć “svojoj
muslimanskoj braći” stigli su strani
ratnici iz Saudijske Arabije, Pakistana, Jemena Afganistana. Mudžahedini
(kako sami sebe nazivaju) širili su svoj
način učenja na sekularno muslimansko stanovništvo BiH, što se kasnije
raširilo na cijelo područje Balkana”,
piše Jane’s.
Decembar, 2012.
“Slabe države, slabi zakoni”
Napadnuta iznutra dobro naoružanom vojskom bosanskih Srba, koje je
pomagala Srbija; sa Hrvatskom na zapadu s kojom će kasnije biti izolovana
zbog bošnjačko-hrvatskog sukoba u
Hercegovini; ostavljena od svjetske zajednice čija se pomoć sastojala u monitoring grupama i humanitarnoj pomoći,
sa zabranom da uveze oružje za odbranu, BiH se našla u bezizlaznoj situaciji.
Jedini koji je nudio pomoć u naoružanju
bio je islamski svijet. I Bosna je to prihvatila - nepromišljeno, ali nužno.
Jane’s navodi kako su Iran, Turska,
Sudan i Saudijska Arabija za tri godine
u BiH “ubacile” 350 miliona dolara. Paralelno, BH Armija prihvata strane borce, koji su 1993.godine osnovali odred
El Mudžahid sa oko 3000 boraca.
Nakon završetka rata, vlasti BiH
nisu se posebno bavile prisustvom ni
stranih boraca (kojih je oko 200 ostalo
u zemlji), ni njihovim utjecajem na okolno stanovništvo. Oženivši se u Bosni,
preko supruga su dobili državljanstvo,
i postali punopravni gradjani BiH. Sve
do 2001.godine i 11.septembra, niko
se posebno nije osvrtao na te, kako su
ih zvali, vehabije. U šest godina, od završetka rata do terorističkih napada na
SAD, oni su već “zauzeli” neke džamije
i mektebe, proširili svoje učenje na jedan sloj stanovnka BiH, posebno mladih ljudi.
Neupućeni u suštinu islama i vjerovanja uopšte, iscrpljeni ratom, bez po-
sla i budućnosti, skrajnuti na marginu,
mladi su se ljudi lako dali “zavesti” (postoje i nepotvrdjene priče da se u pojedinim džamijama izgradjenim nakon
rata, u kojima sada vladaju novi istočnjački običaji, vjernicima za dolazak
daju “honorari”). Jedan od očiglednijih
primjera jeste i prošlogodišnji napad na
Američku ambasadu u Sarajevu, kada
je Mevlid Jašarević, bez ikakva povoda
ili zahjeva pucao po zgradi, ranivši pri
tome čuvara, treba li reći gradjanina
BiH.
Islamska zajednica koju predvodi
reis Cerić nikada se ni jednom akcijom
nije usprotivila uvezenom islamu s Bliskog istoka. Koliko god on ne bio imanentan bosanskom biću i koliko god bio
u suprotnosti s islamskom tradicijom
na Balkanu koja je stara skoro 600 godina. Islamska se zajednica čak oglušila na direktne pozive za pomoć koje su
upućivali intelektualci
Analitačari u Jane’s magazinu naglašavaju kako “nema direktne opasnosti od ekstremista, odnosno teroričkih napada na Balkanu”. Ali postoji
opravdan strah da se to jezgro može
razviti u nešto opasnije, ukoliko se, kao
države, ne učvrste BiH i Kosovo
“Slabe države, slabo poštivanje
zakona, korupcija i prisutnost organiziranog kriminala, uz stalnu političku
nestabilnost, i te kako mogu utjecati na
nekontrolirani razvoj, medju ostalim ekstremističkim ideologijama i one vehabijske”, zaključuje Jane’s u tekstu pod
naslovom Salafizam na Balkanu.
73
Vjerski pojmovnik
Tevekkul
Piše: ef. Enes Burdžović
„Samo na Njega se oslanjam, i samo Njemu se
vraćam.“ (Kur’an, eš-Šura’, 10)
Velikoj mudrosti, kojoj islam uči svoje sljedbenike,
pripada i mudrost tevekkula. Suština ove mudrosti
leži u vjernikovoj spoznaji da kolika god bila njegova
moć, ona ipak nije svemoć. Život nas često dovodi pred
raskršća uspjeha i neuspjeha, snage i slabosti, spasa i
propasti. Vjernik svoju sigurnost u bezbrojnim životnim
kušnjama nalazi u tevekkulu.
Tevekkul je traženje oslonca i utočišta kod
Svemogućeg Allaha. Spoznaja tevekkula nas
čini kadrima da iskušenjima pogledamo u
oči, znajući da se oslanjamo na Allaha,
dž.š., koji je Svemoćan i Svemogući. Isto
tako, u momentu uspjeha, na vrhuncu
trijumfa i blagostanja, tevekkul je naše
priznanje sebi da je, na kraju krajeva, Allah Uzvišeni onaj koji je najveće izvorište
našeg uspjeha.
U našoj, muslimansko-bošnjačkoj tradiciji, ostalo je da se kaže u momentima čuđenja,
oduševljenja, razočarenja i slično: „Ve la havle ve
la kuvvete..“Ove riječi nisu puki fragment „navika u
izumiranju“, koje su pripadale kulturi jednog naroda i
vjere. One su srž i bit tevekkula, i imaju snažnu dozu
aktuelnosti, posebno danas. Muhammed, s.a.v.s., nas
je podučio ovim riječima, i uputio nas na njihovu vrijednost. U jednom hadisu rekao je: „La havle ve la kuvvete
illa billah - Nema moći niti snage osim uz Allaha“, - ovo
je jedna od džennetskih riznica.“
U momentu snage i nemoći, pobjede i poraza,
priznati da je sva moć i snaga samo kod Allaha, pravo
je značenje tevekkula.
Još jedna rečenica se da nazvati „srž tevekkula“. To
su riječi „Hasbi-Allahu ve ni’mel-vekil“. – „Dovoljan mi
je Allah, divan je On pomagač.“ To su riječi koje je božiji
poslanik Ibrahim, a.s., izgovorio kada su ga nevjernici
bacili u vatru. Snagom njegova tevekkula, Allah Uzvišeni
je vatru učinio hladnom, i spasonosnom Ibrahimu. Iste
riječi je Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s, izgovorio
u teškim trenucima bitke „Hamra’ul-esed“.
74
Revija FORUM
Tevekkul (mudrost) je neizostavni
oslonac pobjednika, nepresušna
nada onih koji su izgubili. Ali dobija
na značenju tek onda kada čovjek
učini što je do njega, a rezultat
prepusti Allahu Uzvišenom.
Neko će se zapitati: „Šta ako se vjernik osloni na Allaha, a ipak doživi neuspjeh“? Odgovor leži u činjenici
da istinski tevekkul uči čovjeka da je neuspjeh
događaj, a ne svojstvo. Jedan neuspjeh ne čini čovjeka
doživotnim gubitnikom. Kao što iza svakog savršenog
strijelca stoje hiljade promašaja. Ali uspješnog strijelca
je svaki promašaj gonio na novi pokušaj.
Osim toga, sam tevekkul nije dovoljan ako ispustimo iz ruku uzroke uspjeha. Historija islama nam
prenosi da je halifa Omer bin el-Hattab, r.a., zatekao skupinu muslimana povučenih iz svih vrsta
društvenog djelovanja. Posvećeni ibadetu,
sve što su željeli od života, tražili su kod Allaha, dovom. Istovremeno, da dobiju to što
su tražili, nisu činili ništa više od pukog
očekivanja. Kada ih je upitao ko su, oni
su mu odgovorili: „Mi smo mutevekkiluni
– oni koji se na Allaha oslanjaju.“
On ih je žestoko izgrdio, uputivši ih da je
stvarni tevekkul osloniti se na Allaha ali tek
onda kada učinimo sve što je u našoj moći.
Rekao im je tada: „Je li iko od vas vidio da sa neba
padaju zlato i srebro?“
Tevekkul je neizostavni oslonac pobjednika,
nepresušna nada onih koji su izgubili. Ali dobija na
značenju tek onda kada čovjek učini što je do njega, a
rezultat prepusti Allahu Uzvišenom. Onaj koga je tevekkul učinio pasivnim i izolovanim, nije istinski razumio
suštinu oslanjanja na Allaha. Došao je čovjek kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., i upitao ga: „Allahov Poslaniče,
hoću li svezati kamilu i osloniti se na Allaha, (da mi
neće pobjeći), ili ću je pustiti i osloniti se na Allaha?“
Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio riječima koje su prerasle u poslovicu: „Sveži je pa se onda osloni na Allaha“. Drugim riječima: „Do your best, and Allah will do
the rest – Učini najbolje što možeš, a Allah će učiniti
ostalo“.
Na kraju, ne ignorišimo ogromnu snagu koja leži
u tevekkulu, jer je Allah utočište svemu, Njegovoj dobroti i milosti dugujemo svaki naš uspjeh i sekund blagostanja!
Decembar, 2012.
BAJRAMSKI SUSRETI
Rastoder, Marković, Husović, Šarkinović
Drešević, ličković, Mustafić, Vlahović, Rastoder, Marković
Svečana sjednica i promocija izdanja Foruma
Srećna i
berićetna
nova
2013
web: www.forumbosnjaka.com
mail: forum.bmcg@t-com.me

Bonn, 20

Avgust, 2010. go di ne Broj 16 www.forumbosnjaka.com Go di na V

Opstanak KAP-a: Mogućnost ili iluzija Perućac krije žrtve zločina

Pozicioniranje za državne izbore str 5-7

Ni na nebu ni na zemlji Život s vriskom lokomotive

Zajedničkim projektima do razvoja sjevera

Prvo spomen obiježje u regionu Strana 19

NBOCG Sta u slucaju saobracajne nezgode sa vozilom inostrane

Petnjica ponovo opština - forum bošnjaka/muslimana crne gore