Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori e-mail: forum.bmcg@t-com.me April, 2014. godine Broj 30 www.forumbosnjaka.com Godina IX ISSN 1800-7724 U susret lokalnim izborima u 12 crnogorskih opština Pozicioniranje za državne izbore str 5-7 Arheološka istraživanja na Morači Može li se utvrđenju Ribnica vratiti stari šarm str 32-33 Crnogorske političke konfuzije Nacionalizacija države str 19-23 FORUM Revija Revija FORUM Sadržaj Otpor zaboravu Zasađeno Srđanovo drvo čovječnosti Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori Izdavač: Forum Bošnjaka Crne Gore *** Hronika U susret lokalnim izborima u u 12 crnogorskih opština Predsjednik Savjeta: Husein - Ceno Tuzović, prof. Pozicioniranje za državne izbore.................................................................................................5-7 Premijer Đukanović sa predstavnicima iseljenika iz Crne Gore u Luksemburgu Uskoro otvaranje i konzulata......................................................................................................8-9 Inicijativa književnika Miraša Martinovića Spomen-obilježje Zuku Džumhuru u Novom............................................................................11 Povodom 21. godišnjice smrti Srđana Aleksića Zasađeno Srdjanovo drvo čovječnosti................................................................................... 12 Godišnjica zločina u Štrpcima Otvaranje izložbe radova za spomenik otetim u Štrpcima Odabrano rješenje spomenika Otpor zaboravu......................................................................................................................................13-14 Predsjednik Upravnog odbora: Mirsad Rastoder Adresa: Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32 www.forumbosnjaka.com E-mail: forum.bmcg@t-com.me Nikšić Sjećanje na Muharema Muja Asovića......................................................................................... 15 Eskišehir – Republika Turska Priznanje prof.dr Šerbu Rastoderu.............................................................................................16 Žiro račun: 550-3841-06 Podgorička banka *** Izložba bosanskog fotografa Samira Sinanovića otvorena u Podgorici „Med-čežnja za svjetlom“.....................................................................................................................16 Podgorica Tragično stradala dvojica radnika JP “Rasveta”............................................................. 17 Koordinatori: Melita Rastoder Safet Korać In Memoriam ALIJA DŽOGOVIĆ (1929-2014)......................................................................................................................18 Kritičke paralele Gradonačelnik Mugoša i ambasador Tanlir u obilasku radova *** Grafička obrada: Adil Tuzović *** Premijer Đukanović u razgovoru sa dijasporom Crnogorske političke konfuzije Nacionalizacija države....................................................................................................................19-23 Štampa: Daily Press, Podgorica Piše: Rifat Rastoder DRUŠTVO Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore priprema Zakona o saradnji sa iseljeništvom Institucionalna briga o dijaspori.......................................................................................... 24-27 Razgovarao: Mirsad Rastoder Tiraž: 2000 Rješenjem Ministarstva kulture i medija Crne Gore broj 582, od 6 aprila 2006. godine, revija Forum se upisuje u evidenciju medija. Odabrano rješenje spomenika u Bijelom Polju otetim putnicima iz voza Beograd – Bar u Štrpcima Sat života.....................................................................................................................................................28-31 K.Musić i E. Pašić Arheološka istraživanja na Morači Može li se utvrđenju Ribnica vratiti stari šarm...........................................................32-33 Šerbo Rastoder, Eskišehir – Republika Turska Izložba Samira Sinanovića April, 2014. Objavljivanje Revije Forum sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje manjinskih prava u Crnoj Gori. 3 Hronika Revija FORUM U susret lokalnim izborima u u 12 crnogorskih opština Podsjećanje: Tvrđava Depedogen u Podgorici Utvrđenje koje je nadživjelo vjekove................................................................................ 34-35 Dr Branislav Đurđev, Istorijski zapisi, sveska 1, str. 59,62, 1962.godine, Titograd Pozicioniranje za državne izbore Vakufnama učitelja iz Pljevalja Dobrotvor Sejfudin ef. Šehović................................................................................................36-38 Piše: Nadir ef. Dacić Kutak za dokone Melajće zeleno i ostalih boja.................................................................................................... 39-41 Piše: Ervin Spahić Kultura, baština, obrazovanje Studija o bošnjačkom spomeničkom nasljeđu u Bijelom Polju Spomenici kulture iz XVII vijeka................................................................................................42-43 Književno veče „Bihor i u njemu priča“ u podgoričkom KIC-u: Prostori magijske inspiracije....................................................................................................44-45 Knjiga Ćamilove poezije Zavičaj iznad zavičaja.....................................................................................................................46-47 Recenzija, Petar V.Arbutina Nove knjige Luča humanosti Zaima Azemovića.................................................................................................48 Roman Safeta Sijarića “Brod na Bistrici” Prokletstvo kolektivne dalge............................................................................................... 49-50 Piše: Mr Sait Š. Šabotić „Paukova mreža“ Safeta Hadrovića Vrbičkog Metafora ljudske izopačenosti................................................................................................ 51-52 Piše: Mirsada Bibić Šabotić Zbirka priča Seada Ramdedovića Humor i tragika Bihora..........................................................................................................................53 Sevdah Esada Merulića Ja i dalje čekam......................................................................................................................................54-55 Predstojeći lokalni izbori, uprkos svom značaju, svi su izgledi samo su uvertira i pokušaj pozicioniranja partija za nove izbore na državnom nivou, koje sudeći po odnosima u vladajućoj koaliciji - ne bi nerealno bilo očekivati i do kraja tekuće godine N akon prethodnog – taktičkog testiranja raspoloženja birača posredstvom lokalnih izbora u Nikšiću, Cetinju, Ulcinju, Mojkovcu i Petnjici, a, potom, i Beranama, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović je 24. Marta raspisao lokalne izbore i u preostalih 12 ili tačnije (sa gradskim opštinama Tuzi i Golubovci) 14 opština: Bar, Bijelo Polje, Danilovgrad, Žabljak, Kolašin, Plav, Plužine, Pljevlja, Podgorica (Tuzi, Golubovci), Rožaje, Šavnik, Gusinje. Izbori će se održati 25. maja 2014. godine. Na raspisivanje lokalnih izbora čekalo se usvajanje izmjena Zakona o izboru odbornika i poslanika, koji su poslanici usvojili u petak, 21. Marta, a njim su predviđene značajne novine u izbornoj proceduri. Posebna je dilemma – kako će se na kampanju za ove izbore odraziti novousvojeni Zakon o finansiranju PRIČA Fetival priče inspirisane Bihorom: Trećenagrađena priča 2013. Bilo dijete i nema ga više................................................................................................................56-59 Prenosimo Nezavisni dnevnik „ VIJESTI“, nedjelja 6.aprila, 2014.godine, rubrika: Kultura, str 14. Deset najvećih zabluda iz crnogorske istorije......................................................... 60-63 Autor: Boban Batrićević OSLOBOĐENJE: Vikend-četnici ponovo jašu...............................................................................64 Piše: Muharem Bazdulj SPORT Talenti: Dino Radončić u dresu kadetske ekipe Barselone.......................................................... 65 Vjerski pojmovnik: NIJJET....................................................................................................................................................................66 Piše: Enis ef. Burdžović 4 Hronika Revija FORUM April, 2014. April, 2014. političkih partija i izbornih kampanja, a kojim se bitno sužavaju mogućnosti finansijskih manipulacija, odnosno tzv kupovine birača, dodu- še uz više diskutabilnih rješenja i sa stanovišta urednog funkcionisanja pojedinih državnih institucija i djelatnosti. 5 Hronika Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović raspisao lokalne izbore za 25. maj U vrijeme pripreme ovog broja Revije FORUM još su bile u toku organizacione kombinatorike i traganja za najuspješnijom formom nastupa. DPS – traži nove partnere Do sada najači, ali i sve rovitiji DPS, nakon sve očiglednijeg odstupanja višegodišnjeg partnera – SDP-a, saveznike traži u partijama nacionalne provinijencije – Bošnjačkoj stranci, Demokratskoj uniji Albanaca, hrvatskoj građanskoj inicijativi, Narodnoj stranci... Potrparol Demokratske partije socijalista DPS Časlav Vešović u izjavi za CDM kaže da u toj partiji politička kampanja konstantno traje. “Sama izborna kampanja znači samo finalizaciju našeg političkog angažmana kroz kontakte koje svakodnevno imamo sa građanima u cilju promovisanja naših ideja, ali i postignutih rezultata, budući da u većini gradova predvodimo lokalnu vlast”, kazao je Vešović. Na pitanje koliko će novca DPS izdvojiti za promociju u 12 gradova Vešović poručuje da je to u ovom momentu teško utvrditi. “U ovom momentu teško da ijedna partija može reći koliko će novca utrošiti za predstojeće iz- 6 Revija FORUM bore, budući da to zavisi i od broja učesnika na izborima i broja osvojenih mandata. DPS je partija sa najurednijim finansijskim poslovanjem, koja svoje izvještaje dostavlja uvijek na vrijeme i u predviđenim formama”, poručuje Vešović. Vešović ne dijeli mišljenje analitičara da su prethodne kampanje bile dosta ujednačene i pomalo dosadne. “Ako uzmete u obzir činjenicu da je izlaznost na izborima u Crnoj Gori izuzetno velika, u nekim sredinama preko 80 odsto, što je među najvećim koeficijentima izlaznosti u Evropi, to govori da su birači izuzetno motivisani i da žele da iskoriste svoje građansko pravo i učestvuju u donošenju odluka. Kao pobjednici izbora vjerovatno imamo najmanje potrebe za promjenama u načinu predstavljanja naših ideja, pa je ipak svaka naredna kampanja bolja od prethodne. Tako će biti i na lokalnim izborima 25.maja”, uvjeren je Vešović. SDP-ov nastup pod posebnom pažnjom javnosti Posebnu znatiželju analitičara a pretpostaviti je i građana izaziva izborni nastup Socijaldemokratske partije, koja inače čini sve veći otklon od politike i ponašanja višegodišnjeg partnera u vlasti - DPS-a. Cijeneći da je neophodna adekvatnija alternativa DPS-u, SDP se odlučio za reafirmaciju principa izvornog državotvornog pokreta i to nastaji i praktično testirati zajedničkim nastupom sa programski najbliskijom Pozitivnom Crnom Gorom na predstojećim lokalnim izborima, u prvom redu u Podgorici a moguće i u još nekim opštinama gdje se to ocijeni svrsishodnim. Bitna novina ovog nastupa je već objelodanjena činjenica da će nosilac zajedničke izborne liste biti nestranačka ličnost, prof.dr Dragan Bogojević, profesor na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, u javnosti poznat i kao nekadašnji direktor Zavoda za školstvo, bivši koordinator Foruma 2010, itd, itd. Bogojevića je za nosioca liste predložila SDP-a a, po mnogima, jednako je blizak i PCG. - Kao što smo se svojevremeno u maju uspjeli okupiti oko obnove pune državnosti Crne Gore, okupljamo se ponovo da 25 maja vratimo slobodu, pravdu i evropske uslove življenja svim građanima Podgorice, poručio je na prvom promotivnom skupu ove koalicije lider socijaldemokrata Ranko Krivokapić, ističući, takođe, da imaju kandidata za gradonačelnika koji to može i ostvariti. - Podgorica je glavni grad Crne Gore u kojem živi maltene trećina njenog stanovništva i ako takav je i glavni ekonomski oslonac Crne Gore. I ako u Podgorici pokrenemo promjene, pokrenućemo čitavu Crnu Goru, istakao je, između ostalog, prof.dr Dragan Bogojević. On je kazao da je koalicija SDP i Pozitivne CG „ prirodna ako ne i nužna“, jer te partije „dosljedno predstavljaju evropski i građanski duh“. Bogojević je, takođe, poručio da nije pitanje - s kim će koalicija SDP - Pozitivna nakon izbora formirati vlast, već - da li će druga strana imati sposobnosti da nam se priključi i da nas prati u ostvarivanju ciljeva. Kad su u pitanju drugi gradovi, počeli smo sa pripremama u skoro svim gradovima u kojima će biti održani izbori. Očekujemo veoma dobre rezultate u Baru, Bijelom PoApril, 2014. Hronika Revija FORUM lju, Rožajama, Plavu, Kolašinu, Gusinju, Pljevljima, ali i u sredinama u kojima do sada SDP nije bila među vodećim partijama, kazao je za CdM šef medijskog pula Mirko Stanić. “Ako se prisjetimo prošle kampanje za lokalne izbore u Podgorici, vjerovatno je ljudima i dalje u sjećanju kampanja “Čist izbor - SDP” kao najorginalnija i ponajbolja (po mišljenju niza analitičara). U svim izbornim krugovima smo nudili građanima nešto novo, tako da sam sigurna da će im kampanja SDP-a i za ove izbore biti veoma zanimljiva”, uvjeren je Stanić. Stanić je nedavne kampanje u Ulcinju i Beranama ocijenio kao uspješne, jer su građanima ponudili drugačiji koncept u odnosu na druge partije. “Bilo nas je puno više u dijelu koji se ticao konkretnih životnih potreba građana tih gradova od drugih partija, a nije nas bilo u onom dijelu, koji je medijima zanimljiviji, koji se odnosio na napade, optužbe, negativan odnos prema suparničkim kandidatima. SDP će i ovu kampanju voditi afirmišući dostignuća ljudi koji predstavlju SDP na lokalnom nivou i na način kojim se pokazuje da se politika može voditi ispunjavanjem realinih obećanja, a ne po rješavanju problema uz pomoć “zlatnih štapića”, poručuje Stanić. Na pitanje kako će SDP finansirati predstojeće izbore Stanić kaže da neće biti problema. “SDP je jedina partija na crnogorskoj političkoj sceni koja nema kreditnog zaduženja za kampanju i tako će biti i ovog puta”, tvrdi Stanić. SNP vodi „besplatnu kampanju” Nosilac liste Socijalističke narodne partije SNP u Podgorici Aleksa Bećić kaže da ta partija vodi već mjesec i po modernu, inoApril, 2014. vativnu, kreativnu i hrabru kampanju koju je u potpunosti u skladu sa sloganom kampanje „mladost, mudrost, hrabrost“. “Naš kretivni tim predano i kontinuirano radi, tako da će i u nastavku kampanje biti mnogo novina i zanimljivosti, a takav pristup možemo očekivati u čitavoj Crnoj Gori. Naši mladi aktivisti već sprovode aktivnosti i na terenskom radu, sve aktivnosti realizujemo na jedan inovativan način, tako da sa pravom mnogi kažu da smo promijenili „krvnu sliku“ kada je pitanju vođenje izbornih kampanja u Crnoj Gori”, smatra Bečić. Bečić smatra da je čuveni događaj na Trgu Republike i “misteriozna djevojka” svakako obilježio predizbornu kampanju, zaokupio pažnju cjelokupne crnogorske javnosti i izazvao veoma pozitivne reakcije, čak i od najvećih kritičara. “Po reakcijama apstinenata, neopredijeljenih birača, ali i drugih građana i njihovim pozitivnim impresijama na našu dosadašnju kampanju, programsku i kadrovsku ponudu jasno je da smo značajno proširili dijapazon potencijalnih glasača liste koju predvodim, tako da sa puno optimizma dočekujemo predstojeće aktivnosti”, uvjerene je Bečić. Kada su u pitanju troškovi vođenja kampanje, nosilac liste SNP-a ističe da je evidentno da se dominantno oslanjaju na kreativnost i entuzijazam kadrova, pa to, kako navodi, u značajnoj mjeri obezbjeđuje vođenje „besplatne“ kampanje. “Kada sagledamo cjelokupne troškove i dinamiku odlučićemo da li je potrebno izvršiti kreditno zaduženje, ali i ukoliko se odlučimo na tako nešto, biće to u skladu sa našim veoma skromnim finansijskim mogućnostima”, kazao je Bečić. Demokratski front očekuju pobjedu u većini opština Demokratski front DF je, kako nam je kazao portparol Jovan Vučurović, već izvjesno vrijeme u kampanji. “Mi znamo sa kakvim se protivnikom suočavamo, to nije politička borba kao u demokratskim državama, naš protivnik nema ideju, program, viziju, samo i isljučivo manipulaciju i zloupotrebe. To je jedna rigidna politička organizacija koja u kampanji razmišlja samo o jednom-na koji način pokrasti i kupiti glasove. Sigurno je da najviše pažnje izazivaju izbori u Podgorici, ali, osim Glavnog grada DF će pobijediti i u većini drugih opština, tako da će i kampanja biti ravnomjerno raspoređena”, uvjerava Vučurović. Vučurović ne misli da su prethodne kampanje za izbore u opštinama bile ujednačene i kako ističe, ne drži previše do mišljenja analitičara. “Upravo se za neke od njih može reći da su poprilično ,,dosadni’’ i da ,,ujednačeno’’, od izbora do izbora, podržavaju Demokratsku partiju socijalista DPS, koja godinama ima najgoru kampanju i najbezličnije poruke, iako njihov tvorac Svetozar Marović sigurno misli da je izmislio neko veliko čudo. Naše poruke, za razliku od onih koje godinama slušamo iz DPS-a, su poruke života, pomirenja i bolje budućnosti za sve građane Crne Gore”, smatra Vučurović. Sve u svemu, ono što se i najočiglednije dalo zaključiti iz komunikacije sa partijskim predstavnicima jeste činjenica da su predstojeći lokalni izbori, uprkos svom značaju, samo uvertira i pokušaj pozicioniranja partija za nove izbore na državnom nivou, koje- sudeći po odnosima u vladajućoj koaliciji nebi nerealno bilo očekivati i do kraja tekuće godine. 7 Hronika Revija FORUM Premijer Đukanović sa predstavnicima iseljenika iz Crne Gore u Luksemburgu slogane i jasno poručivali Bošnjacima da se sele iz Berana, Đukanović je kazao: - To je ružna slika koju treba vidjeti i ne treba zaboraviti, ali ih se ne treba plašiti. Mi smo napravili jedan veliki emancipatorski iskorak kad je Crna Gora u pitanju. Crna Gora je tradicionalno društvo i takve pojave nisu uklonjene pod stakleno zvono u odnosu na sredinu u kojoj živimo. Zahvaljujući našoj mudroj politici mi smo u prošlosti uspjeli da izbjegnemo najgore posljedice koje su se događale u drugim državama u okruženju. No, ako bi se nekim slučajem dogodio nepovoljni splet okolnosti, vjerujem da bi još uvijek imalo šan- Uskoro otvaranje i konzulata U okviru posjete Briselu i Luksemburgu, predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović sa saradnicima i predstavnicima Ambasade Crne Gore u Briselu, sastao se 23. marta u Luksemburgu sa predstavnicima udruženja koja okupljaju iseljenike iz Crne Gore i Sandžaka. Đukanović je ocijenio da crnogorski iseljenici, svojim uzornim ponašanjem i radom, kao i dobrom integracijom, predstavljaju temelj dobrih međudržavnih odnosa Crne Gore i Luksemburga. Sastanku sa premijeromVladeCrne Gore prisustvovali su predstavnici udruženja Zavičajni klub «Bihor», predsjedniku druženja Hamdija Rastoder, udruženje «Luksemburg – Crna Gora», predsjednik Ismet Muhović, udruženje žena «Izvor» koje djeluje pod pokroviteljstvom udruženja «Luksemburg - Crna Gora» koje je predstavila Veska Adrović, «BD – Fond» je predstavio predsjednik udruženja Enver Korać, «Kooperacija Luksemburg – Crna Gora» - predsjednik Alija Sijarić, a udruženje «Luksemburg - Bosna - Crna Gora» - ZehraMuratović, dok je udruženje BKZ (Bošnjačka kulturna zajednica) predstavio Enver Šutković. Odgovarajući na pitanja predstavnika Udruženja, Đukanović je upoznao sagovornike sa aktuelnim političkim, ekonomskim i integracionim procesima Crne Gore, i potencirao aktiviranje razvojnih potencijala i resursa na sjeveru Crne Gore, odakle potiče većina crnogorskih iselje- 8 Hronika Revija FORUM si da to što je negdje naslagano kroz našu istoriju i tradiciju, ispliva na površinu. Rekao sam da smo mudrošću naše politike uspjeli da Crnu Goru pomjerimo naprijed prema evropskim standardima i da u dobroj mjeri emancipujemo društvo što ne pripisujem, ni sebi, ni ljudima oko sebe, već našim glasačima koji su prepoznali našu politiku i birali nas. Slike iz Berana opominju da negdje u dubini crnogorskog društva ima još elemenata koje mi ne bismo željeli da vidimo. To nije iščezlo i jedini lijek tome jeste vrijeme i pametna politika. Zahvaljujući tome mi smo kroz istoriju preživjeli loša iskustva, ali smo devedesetih godina, pa i kasnije pokazali da želimo napustiti ta balkanska bespuća i ići prema evropskim standardima. Mi smo uspjeli da pokažemo da te naše različitosti u Crnoj Gori nisu naš hendikep, već naša prednost. U tradiciji balkanskih društava, na žalost, jeste da na tu različitost posmatra kao na nevolju, a kada imate nevolju pokušavate da je se riješite. Kako smo se rješavali tih nevolja znamo iz iskustava prošlosti. Mi smo u Crnoj Gori napravili solidne iskorake kada je to u pitanju, a slike iz Berana opominju da imamo još puno posla kojega moramo da riješimo, jer se tih istorijskih naslaga moramo odricati u cilju boljitka našega društva. F. S. Luskemburg Premijer Đukanović u razgovoru sa predstavnicima dijaspore nika koji danas žive u Luksemburgu. - Trudimo se da uspostavimo što kvalitetnije odnose sa iseljenicima iz Crne Gore u raznim dijelovima svijeta, i želim da vam kažem, u pregovorima smo sa Vladom Luksemburga o otvaranju našeg konzularnog predstavništva u ovoj zemlji i, nadam se, da će to biti veoma brzo. Mi jako cijenimo sve što je učinila ova zemlja po pitanju prijema naših građana, kazao je Đukanović. Sagovornici su se, između ostalog, posebno osvrnuli na pitanješta bi bilo potrebno uraditi na poboljšanju uslova života na sjeveru Crne Gore kako bi se smanjio broj onih koji napuštaju svoje domove. - Naša ozbiljna pažnja je usmjerena prema tom pitanju, rekao je Đukanović. Moramo stvoriti infrastrukturne uslove da bismo doveli potencijalne investitore na sjever Crne Gore. Za nas je ključno pitanje izgradnja auto puta i aktiviranje turističkih i energetskih resursa na tom području, posebno izgradnja drugog bloka termoelektrane u Pljevljima i izgradnja hidroelektrana na Morači i Komarnici. Obnova i izgradnja planinskog turizma i posebno infrastrukture prema tim destinacijama, kao što je put, voda, struja itd. Moramo pod hitno, rekao je premijer, pokrenuti što više poljoprivredni potencijal, jer uvoz hrane raste i sada je dostigao cifru od 400 miliona eura godišnje, a to ne bi trebali uvoziti i dobar dio nje može da se proizvodi u Crnoj Gori. Na pitanje šta misli o slikama iz Berana nakon izbora, kada je veliki broj pristalica opozicije pod srpskim zastavama krenuo kroz naselja u kojima živi većinom bošnjačka populacija i gdje su uzvikivali fašističke April, 2014. Zahvalnost Bošnjačkom demokratskom fondu Jedan broj entuzijasta i vizionara iz reda naših iseljenika u Luksemburgu, nedavno je formirao Fond za pomoć ugroženima i podršku talentovanima. Kako nam javlja Semir Agović, student medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, 8 studenata na univerzitetima u Podgorici i Sarajevu redovno dobija stipendiju i veoma je zahvalno ovom Fondu. - Duboko vjerujem kako se veličina jednog čovjeka ne ogleda u tome koliko umije, zna i može već koliko je spreman podjeliti s onima koji to isto nemaju, ne znaju i ne mogu“ kaže stipendista Mirza Kurtagić, student medicinskog fakulteta u Podgorici. April, 2014. - ”Nije dovoljno biti dobar, treba naučiti druge da to budu a BD fond sve nas to uči” riječi su stpendiste Irfana Alomerovića, studenta Građevinskog fakulteta u Podgorici, koji je, kao i ostali zahvalan BD fond-u i donatorima što na ovaj način u velikoj mjeri olakšavaju njihovo studiranje. Razumljivo je da ekonomska kriza smanjuje broj onih koji daju a sve više je onih kojima je potrebna finansiska pomoć, ali sam siguran da će ljudi i dalje podržavati plemenitu misiju BD fondu i slične inicijative, jer kako kaže Bendžamin Frenklin, “investicija u znanje daje najbolje kamate“. A to je za dignitet svakog naroda ključ prosperiteta. 9 Hronika Revija FORUM Hronika Revija FORUM Inicijativa književnika Miraša Martinovića Spomen-obilježje Zuku Džumhuru u Novom H Bjelopoljsko veče u Sarajevu U Sarajevu je 1. marta 2014 godine održano bjelopoljsko veče. Bila je to prilika da se bolje upoznamo sa našim sugrađanima koji su svoj život našli u Sarajevu i širom Bosne i Hercegovine, a i njih da se još bolje upoznaju sa prilikama u rodnom kraju. Veče je održano u renomiranom hotelu „Radon Plaza“ . Najveća sala u hotelu nam je bila na raspolaganju i ispunjena do posljednjeg mjesta.Tek tada vidite koliko je Bijelo Polje dalo Bosni: umjetnika, privrednika, univerzitetskih profesora, ljekara. Jedan od domaćina, Hajrudin Hadžajlić, kazao je da se u Sarajevo doselio davne 1975. godine te da je ostao vezan i za Bijelo Polje, ali i glavni grad BiH. - Ovo je moja otadžbina, a volim i svoj stari zavičaj. Večeras je ovdje oko 400 ljudi iz raznih krajeva svijeta. Želja nam je bila da se ljudi međusobno upoznaju, te da izgra- 10 de prava prijateljstva. Ljudi koji su porijeklom iz Sandžaka zadržali su svoje običaje, ali su prihvatili i nove istakao je Hadžajlić. Delegaciju Bijelog Polja predvodio je predsjednik opštine Aleksandar Žurić sa predsjednikom Skupštine i brojnim uglednim privrednicima i uglednim bjelopoljcima. Na samom početku druženja skupu su se obratili u ime organizatora Hajrudin Hadžajlić i Omer Begović i istakli zahvalnost i zadovoljstvo što je delegacija njihovog rodnog grada došla na najvišem nivou. Obojica su u svom izlaganju poželjeli da se tradicija ovih druženja nastavi i da se saradnja sa rodnim gradom intenzivnije razvija. U znak pažnje prema rodnom gradu predsjedniku opštine Žuriću uručena je poklon slika akademskog umjetnika Džeka Hodžića. Sliku je predsjedniku opštine uručio sam autor. Nakon obostrano inspirativnih obraćanja o mogućnostima saradnje uslijedio je zabavni program koji su uspješno kreirali Vehid Gunić i Alisa Hubić. Uz pjesme, Bjelopoljskih tamburaša, Muzičkih signala i solista kao što su: Velibor Gačević, Aldijana Tuzlak, Reuf Feković i drugi, veselje je potrajalo do dugo u noć. Iz Sarajeva smo otišli sa lijepim uspomenama i utiscima. I nadom da će se brzo ponoviti nešto slično.Glavni ‘krivci ‘ za ovako dobro druženje bili su članovi Udruženja Bjelopoljaca u Sarajevu: Omer Begović, Hajrudin Hadžajlić, Redžo Dizdarević, Sejo Gušmirović i Muzafer Jajagić. Nadamo se da će ovo druženje postati tradicija na zadovoljstvo i Bijelog Polja i bjelopoljaca u Bosni i Hercegovini. E. Smailović April, 2014. ERCEG NOVI - Književnik i novinar Miraš Martinović, kako prenosi dnevni list “Pobjeda”, pokrenuo je inicijativu za podizanje spomenobilježja Zuku Džumhuru, piscu, putopiscu, slikaru i karikaturisti, koji je dvije decenije živio i stvarao u Herceg Novom. Ovu inicijativu, uz potpise građana Herceg Novog, Martinović ima namjeru i zvanično da dostavi opštini. Zuko je čovjek koji je mnogo uradio za Herceg Novi. Spomenobilježje bilo bi najbolje napraviti ispred nekadašnje kafane „Hercegovina“, u kojoj je Zuko često sjedio – kazao je Martinović. Samo mjesto gdje će biti postavljeno spomen-obilježje, prema riječima Martinovića, manje je važno od činjenice da bi trebalo da se zna da je on živio u Herceg Novom i na najljepši način afirmisao grad. Zuko je, ističe Martinović, u mnogim medijima pisao o Herceg Novom. - U čuvenoj TV emisiji „Hodoljublja“ uvijek je imao prostora za grad u koji se zaljubio na prvi pogled – ističe Martinović. On je ocijenio i da su sedamdesete i osamdesete godine bile najljepše za Herceg Novi i da su ga tada mnogi stvaraoci izabrali za grad svoga življenja. - Zato ćemo predložiti i da još neke ličnosti dobiju svoj znak i mjesto, poput Branka Lazarevića, Luke Tomanovića, Stevana Raičkovića, Bata Pravilovića – kazao je Martinović. Ž.K. April, 2014. Ko je Zuko Zulfikar Zuko Džumhur, bosanskohercegovački i jugoslovenski putopisac, slikar i karikaturista, rođen je u Konjicu 24. septembra 1920. godine. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. godine. Počeo je da studira pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže objavio je u „Narodnoj armiji“ 1947, a od tada je sarađivao kao karikaturista i ilustrator u „Ježu“, „Borbi“, „Vetrenjaci“, „Politici“, „Oslobođenju“, reviji „Danas“ i NIN-u kao stalni saradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za više kratkih filmova i tri za igrane. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a na sarajevskoj televiziji radio je kao pisac scenarija i voditelj serija emisije „Hodoljublje“. Zajedno sa Momom Kaporom, autor je knjige „Zelena čoja Montenegra“. Umro je u Herceg Novom, gradu u koji je došao i o kojem je govorio da se u njemu „živi od sunca, zbog sunca, za sunce“. Sahranjen je u rodnom Konjicu 29. novembra 1989. godine. 11 Hronika Revija FORUM Hronika Revija FORUM Godišnjica zločina u Štrpcima Povodom 21. godišnjice smrti Srđana Aleksića Otpor zaboravu Zasađeno Srdjanovo drvo čovječnosti 19 ruža za otete u Štrpcima N a bulevaru u Podgorici koji nosi ime heroja ljudskosti Srđana Aleksića, 26.janura 2014. zasađeno je drvo povodom dvadesetjednogodišnjice od njegove smrti. Drvo su zasadili Srđanov otac Rade i potpredsjednik Socijaldemokratske partije Crne Gore Rifat Rastoder. Srđan Aleksić je poginuo 1993. godine, braneći u rodnom Trebinju sugrađanina, Bošnjaka, od pripadnika srpskih snaga, tokom rata u Bosni i Hercegovini. Potpredsjednik SDPa Rifat Rastoder kazao je da je čin Srđana Aleksića u tom vremenu bio više od ljudske dužnosti. - Srđan Aleksić je, kao što je poznato, stradao 21. janura 1993. godine, u 27-oj godini života, braneći sugrađanina Alena od ostrašćenih pripadnika ondašnje Vojske Republike Srpske u čijim je redovima i sam bio, da bi potom od zadobijenih povreda i podlegao 27. januara iste godine. „Završio je svoj mladi život ispunajavajući ljudsku dužnost...“, napisao je tada u obavijesti o Srđanovoj smrti i sahrani otac Rade. Međutim, u vremenu zla i zaumlja koje je u tom periodu vladalo, Srđanov gest je bio mnogo više od ljudske dužnosti. Bio je to, zapravo, najuzvišeniji mogući čin ljudske hrabrosti, časnosti i čojstvenosti, te je kao takav i zavrijedio poštovanje i trajno sjećanje svih ljudi koji drže do istih principa, bez obzira na vjeru, naciju ili bilo kakvu drugu pripadnost. Jer, kao što stoji u obrazloženju jednog od posthumnih priznanja ovom odvažnom Trebinjcu, „bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i sličnih djela, čovjek bi jednostavno 12 izgubio nadu u ljudskost a bez nje ni naš život nebi imao smisla“, kazao je između ostalog Rastoder Rade Aleksić zahvalio se crnogorskom narodu i Crnoj Gori što poštuju djelo njegovog sina. „Nije Srđan junak, nego vi, koji to poštujete, koji ste Srđana usvojili i prigrlili. Hrabar je crnogorski narod koji poštuje djelo Srđanovo. Danas, kada sam pošao iz Trebinja, ispred kuće sam uzeo grumen zemlje, na kojoj je prve korake napravio Srđan, sa željom da mladi ljudi Crne Gore prave Srđanove korake. Najtužniji sam kada se počne pričati o podjelama, jer za mene postoji samo čovjek, sve je drugo varka“, govorio je u suzama Rade Aleksić. Srđan Aleksić se 21. januara 1993. godine, u centru Trebinja suprotstavio grupi vojnika Vojske Republike Srpske koji su maltretirali i tukli njegovog sugrađanina Bošnjaka, Alena Glavovića. Vojnici su legitimisali osobe na trebinjskoj pijaci i nakon što su ustanovili da je jedna od njih Glavović, Bošnjak, počeli su da ga maltretiraju i tuku. Aleksić je pokušao da odbrani druga, da bi vojnici umjesto Glavovića, pretukli upravo njega. Od zadobijenih povreda Srđan je pao u komu, a preminuo je 27. januara 1993. godine. Jedan od četvorice Srđanovih ubica poginuo je na ratištu, a ostala trojica osuđeni su na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora. Upravo na inicijativu Rastodera i Foruma Bošnjaka Crne Gore, Vlada Crne Gore je dala pozitivno mišljenje, a Skupština Glavnog grada Podgorica je donijela odluku da se novi bulevar, između raskrsnica kod Školskog centra „Sergije Stanić” i Tržnog centra Mall of Montenegro nazove Srđanovim imenom. Tabla sa Srđanovim imenom postavljena je 11. jula prošle godine, na Dan sjećanja na žrtve ratova vođenih na prostoru bivše SFRJ u periodu 1991 – 2001. godina. E.P. April, 2014. P odgorica, 27. februara 2014 - Polaganjem cvijeća i molitvom, u Podgorici, Bijelom Polju i Prijepolju obilježena je 21. godišnjica od otmice putnika u Štrpcima. Na Spomen obilježje civilnim žrtvama u parku na Pobrežju u Podgorici predstavnici Foruma položili su 19 ruža za nevine žrtve. U saopštenju objavljeno povodom 21-godičnjice, Forum Bošnjaka podsjeća da zločin nad putnicima iz voza Lovćen 671 u stanici Štrpci nije procesno ni sudski, ni humanitarno završen. Presuda, samo jednom od saučesnika u zločinu, bez daljih istraga i utvrdjivanja odgovornosti, kao i u drugim slučajevima potvrdjuje izbjegavanje suočavanja s prošlošću. Očekujemo da predstavniApril, 2014. ci Crne Gore u komunikaciji sa najvišim predstavnicima Srbije i Bosne i Hercegovine zahtijevaju procesuiranja svih koji su na bilo koj način učestvovali u zločinima. Da se uz malo dobre volje i profesionalne riješenosti, rasvijetli ovaj slučaj, koji bez svake sumnje predstavlja najtamniju i najsramniju mrlju novije istorije. 13 Iz našeg ugla Forum, stoga, i dalje insistira na stvaranju uslova za cjelovito prikupljanje podataka o stradanjima i posebno naglašava potrebu da se nastavi istraga i utvrdjivanje pune istine i odgovornost za učesnike i nalogodavce svih zločina. Takođe, za razliku od materijalne i socijalne zaštite porodica palih boraca, vojnih invalida rata, civilnih invalida rata, status civilnih žrtava je i dalje ne riješen. Čekajući posmrtne ostatke i pravdu, porodice žrtava i dalje su na ivici opstanka , pa pozivamo resorne Ministre i službe da ih obidju i obezbijede im adekvatnu materijalnu sigurnost. - Samo je jedan od aktera je suđen i pravosnažno osuđen, dok ostali, a bilo ih je više od 30-ak, nijesu čak ni procesuirani, a kamo li osuđeno, podsjetio je povodom godišnjice ovog zločina, poslanik i potpredsjednik Socijaldemokratske partije Rifat Rastoder, navodeći da je najteže što posmrtni ostaci stradalih nijesu pronađeni. On je uputio apel nadležnim organima da, kako je rekao, tragom novih informacija iz Srbije, pomognu kako bi se s organima BiH slučaj opet otvorio. Forum Bošnjaka Crne Gore poručio je da se nijedan zločin ne treba zaboraviti, ali ni svetiti. Predstavnik Spomenik u Parku pjesnika Odbornici bjelopoljske Skupštine donijeli su 4. marta, sa 25 glasova za i dva protiv, odluku o izgradnji spomenika žrtvama otmice iz voza u Štrpcima, koji će biti podignut u Parku pjesnika u centru grada. Za umjetničko rješenje spomenika izabran je rad, akademskog umjetnika Zlatka Glamočaka. 14 Revija FORUM Uhapšen još jedan osumnjičeni za otmicu u Štrpcima Pariz, aprila 2014. - Francuska policija uhapsila bosanskog Srbina Radomira Šušnjara, bivšeg pripadnika paravojnih formacija u BiH, zbog ratnih zločina u Višegradu 1992. Godine a sumnja se i da je jedan od otmičara putnika iz voza u Štrpcima. Tužilaštvo Francuske je navelo da je akcija izvedena na zahtjev vlasti BiH. Tužilaštvo BiH navodi da je Šušnjar osumnjičen da je zajedno s Milanom Lukićem, komandantom paravojnih «Belih orlova», učestvovao u likvidaciji 59 bošnjačkih civila, uglavnom djece, žena i staraca u Višegradu. Nezvanično, za Šušnjara se sumnja i da je jedan od onih koji su izvršili zločin u Štrpcima prije 21 godine, kada su su pripadnici VRS iz voza na liniji Beograd-Bar oteli i ubili 19 putnika iz voza 671. Foruma Bošnjaka Husein Ceno Tuzović kazao je da je njihov osnovni cilj da se zločin ne zaboravi. Uz podsjećanje da je riječ o jednom od najtežih zločina koji su se dogodili u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, iz Bošnjačke stranke je saopšteno da je” vidljivo da se ovaj, kao i drugi zločini i žrtve sve više potiskuju u zaborav, te da se njihova težina pokušava relativizovati, što očigledno govori da “naše društvo nije u stanju da se suoči sa prošlošću”. - Centar za građansko obrazovanje (CGO) podsjetio je da žrtve ovog i ostalih ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori ili u ime Crne Gore, ne smiju biti zaboravljene, i podsjetio da ratni zločini ne zastarijevaju, a da odgovornost za njihovo dosadašnje neprocesuiranje i nekažnjivost u Crnoj Gori leži na pravosudnim organima, prvenstveno tužilaštvu. Iz Liberalne partije su izrazili “najdublje saosjećanje porodicama žrtava nastradalih u tom strašnom zločinu” i upozorili. “Mnogi inspiratori i počinioci ovog zločina ostali su daleko van domašaja pravde i suda. Za to ne postoji nijedno dovoljno ubjedljivo opravdanje”, saopšteno je iz LP-a. Šefika Kajević, kojia je prisustvovala komemoraciji u Podgorici, inače je sestra Neazima Kajevića iz Prijepolja koji je satradao u Štrpcima, kazala je da Srbija i Crna Gora „ne žele ne smiju ili ne mogu da se suoče sa ovim zločinom“. - Svi nelagodavci i počinioci se slobodno šetaju Srbijom i Crnom Gorom ali nema pravde da se nađu iza rešetaka i da se nama daju kosti da ih sahranimo. Ako ćemo u Evropu na ovo mora da se stavi tačka – rekla je ona i poručila da „dok postoji i jedan član familija neće odustati od traženja pravde“, poručila je ona. U Prijepolju je , na dvije komemoracije, obilježena 21 godišnjica otmice i likvidacije putnika iz voza u stanici Štrpci, uz zahtjev da se konačno rasvijetli taj zločin nad Bošnjacima.U Domu kulture Islamska zajednica u Srbiji godišnjicu ubistva 19 putinika, obilježila je komemorativnom akademiom “Štrpci bez mezara”, a lokalna samouprava skupom kod spomenika, na kojem su imena devetroce otetih u Štrpcima. I ove godine učesnici komemorativne akademije prošli su u mimohodu glavnom prijepoljskom ulicom izražavajući protest zbog sporosti države u rasvetljavanju zločina u Štrpcima. April, 2014. Hronika Revija FORUM Nikšić Sjećanje na Muharema Muja Asovića Članovi nikšićkog Udruženje boraca i antifašista, sugrađani koji poštuju tekovine NOB-a i pripadnici nikšićkog izviđačkog odreda položili su cvijeće ispred biste Narodnog heroja Muharema Muja Asovića u krugu gradskog mlina koji je nekada nosio njegovo ime. Predsjednik nikšićkog UBNOR-a Slobodan Mirjačić istakao da je ovo podsjećanje na jednog divnog čovjeka, patriotu i revolucionara koji je dao život za našu slobodu. Udruženje boraca NOR-a i antifašista Nikšić, 28. januara 2014. evociralo je uspomene na Muharema Asovića, narodnog heroja, jednog od 48 narodnih heroja koje je Nikšić dao i sa kojima se ponosi. Pred bistom Muharemovom, u krugu Nikšićkog mlina kojije ranije nosio njegovo ime, uz prisustvo njegove rodbine, članova UBNOR-a i antifašista Nikšić i najmlađih članova izviđačkog odreda “Straševina”, Slobodan Bato Mirjačić je istakao “da iako prolaze decenije i pomalo blijede sjećanja na naše heroje ne smijemo ih zaboravljati jer oni su dali najviše što su mogli – svoje živote. Oni su u borbi protiv fašizma tih ratnih godina zacrtali današnji put nove Crne Gore njene demokratske, multikulturalne, multietičke zajednice koja grabi velikim koracima prema evropskoj zajednici naroda. Zato njihove humke ne smijemo zaboravljati, već one trebaju da budu mjesto okupljanja mladih generacija i putokaz kako April, 2014. se voli, čuva i brani svoja domovina.” Uspomene na Muharema evocirao je Dino Tuzović, član Predsjedništva UBNORA Nikšić, koji je govoreći o njegovom životnom i revolucionarnom putu istakao da je Muharem već 1934. godine postao član KPJ. U poznatoj partijskoj provali 1936. godine među uhapšenim komunistima bio je i Muharem koji je proveo 7 mjeseci u zloglasnoj Termorepaji nadomak Dubrovnika. Nije ga mimoišao ni koncentracioni logor u Smederevskoj Palanci. Pored partijskog i revolucionarnog rada, Muharem je bio i daroviti sportista, koji je najljepše godine svog života poklonio fudbalu. Bio je standardni prvotimac RSK “Hercegovac” i jedan od najzapaženijih njegovih igrača a tu su bili još i narodni heroji Veljko Zeković, Lazar Radojević i Ratko Vujović Čoče. Asović je, kao pripadnik udarne čete „Đuro Đaković“, aktivno učestvovao u podizanju ustanka 13. jula 1941. godine, zajedno sa Čedom Kadićem, Lukom Kotarcem, Radem Krivokapićem, Andrijom Martinovićem, Vojom Mijuškovićem, Tulem Grujičićem i legendom nikšićkog revolucionarnog pokreta Ljubom Čupićem. - U januaru 1943. godine neprijatelj je uspio da ga sa drugovima iznenadi i opkoli u Risjem dolu, u selu Dragovoljići iznad Nikšića. Teško ranjen od neprijateljske bombe i iznemogao, da ne bi živ pao neprijatelju u ruke, izvršio je samoubistvo. Imao je 28 godina, a za narodnog heroja proglašen je 1953. godine. Muharemu su u revoluciji poginuli i otac Mujo i 17-godišnji brat Alit, koji su 1943. godine strijeljani u Beranama – kazao je Dino Tuzović. Ostao je u sjećanju kao dobar drug, dobar prijatelj i nadasve kao dobar čovjek. H.T. 15 Hronika Revija FORUM Eskišehir – Republika Turska Priznanje prof.dr Šerbu Rastoderu Izložba bosanskog fotografa Samira Sinanovića otvorena u Podgorici „Med-čežnja za svjetlom“ Dobitnici nagrade Eskišehira Turska Agencija “Eskišehir glavni grad kulture 2013” je organizovala od 20 -21. marta 2014. manifestaciju smotre kulture i stvaralaštva na kojoj je 33 naučnika i stvaraoca iz čitavog svijeta uručeno priznanje za doprinos u oblasti kulture i nauke. Priznanje je pripalo i prof.dr Šerbu Rastoderu. Ceremonija dodjele priznanja je upriličena u centralnoj sali “OsmanGazi”univerziteta. Priznanje nagrađenima je uručio ministar prosvjete u Vladi Republike Turske prof. dr Nabi Avdži, a ceremoniji su, pored ostalih, prisustvovali valija i gradonačelnik Eskišehira, kao i nekoliko poslanika turskog parlamenta. Iz zemalja sa bivšeg jugoslovenskog prostora pored prof.dr Šerba Rastodera priznanja su dobili i: dr. Adnan Ismaili (Makedonije) prof. dr. Irfan Morina (Kosovo) dr. Amina Šiljak Jasenković ( Bosna i Hercegovina) ,prof.dr Mevlud Dudić (Sandžak-Srbija). Ovo su ujedno i prvi dobitnici ovog prestižnog međunarodnog priznanja sa ovih prostora je da se priznanje “ Nagrada turskog svijeta nauke u umjetnosti” dodjeljuje po prvi put i postaje tradicionalna s obzirom da je grad Kazan proglašen za kulturnu prijestolnicu za 2014. U posebnoj izjavi datoj povodom dobijanja ovog značajnog međunarodnog priznanja prof.dr Šerbo Rastoder je naglasio da mu je priznanje posebno značajno zato što dolazi u ruke predstavnika jedne male balkanske države koja ima svijest o multikulturi i u ruke urednika “Almanaha” koji slavi 20-godišnjicu rada” i djelovanja o čijim dometima se saznalo i u onim krajevima svijeta koji su od nas geografski veoma udaljeni. Inače, Grad Eskišehir se nalazi na raskrsnici puteva u centralnom dijelu Turske.Osnovali su ga Frigi 1000 g.p.n.e na obalama rijeke Porsuk.Iako jedan od najstarijih gradova, samo ime znači (Novi grad) jer je sadašnji grad nastao na ruševinama starog, više puta razaranog grada. Grad je poznat po brojnoj studentskoj populaciji iz čitavog svijeta ( oko 100.000)a i kao mjesto rođenja istorijskih ličnosti, poput Junuz Emrea i Naretin Hodže (kod nas poznat kao Nastradin hodža ). Grad je poznat kao centar različitih umjetnosti (od kojih su posebno poznati radovi u morskoj pjeni). 16 Talić, Sinanović i Rakčević U Umjetničkom paviljonu u Podgorici 28. februara je otvorena izložba umjetničke fotografije Samira Sinanovića iz Sanskog Mosta . O umjetniku i djelima govorili su predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore Igor Raičević i Ambasador BiH u Crnoj Gori Izmir Talić. Izložbu čini 19 fotografija, a njen naziv je „Med-čežnja za svjetlom“. Citirajući pjesmu Širazija „Kap“ ambasador Izmir Talić je ukazao na moguće srodnosti umjetničkih iskaza. „Djela koja su na ovoj izložbi nose misteriju traganja. Nijesu uobičajena već sasvim drugačija. Riječ je o fotografijama koje su rađene kroz kap meda sa svjetlošću u pozadini“, kazao je Talić. Sinanović je rođen 1970. godine u Sanskom Mostu. Izlagao je, uglavnom, samostalno, u Amsterdamu, Lionu, Gracu, Ljubljani, Mariboru, Kopru, Zagrebu, Dubrovniku, Karlovcu, Sarajevu i drugim gradovima. Izložbu čine fotografije na kanavas platnu, pojasnio je Sinanović, u tehnici koja mu omogućava uspješno iskazivanje apstraktnog viđenja svijeta koji nas okružuje. Priča počinje od daha. On je svjedok naših čežnji, misli, nastojanja – samog čina. Dah u sebi ima pokretačku snagu – naglašava umjetnik. Svakim trenutkom uzimanja daha mi ga bojimo svojim mislima, čežnjama… Onog momenta kada nas napusti on je svjedok svih tih naših misli i samog čina onog što smo radili. On je različit i prisutan u svakom - rekao je Sinanović. Fotografije predstavljene na ovoj izložbi imaju više likovnu nego fotografsku dimenziju. - One jesu malo zbunjujuće, ali to je takav izraz, kaže umjetnik, podsjećajući da su fotografije printane na kanvas platnu. Sinanovićeva izložba umjetničkih fotografija privukla je veliku pažnju, a organizovali su je ULCG, ULBH i Abasada BH u Podgorici. H.T. April, 2014. Hronika Revija FORUM Podgorica Tragično stradala dvojica radnika JP “Rasveta” Radnici Javnog preduzeća “Rasvjeta” Damir Đokaj (30) i Nino Bajrami (30), smrtno su stradali na radnom zadatku 1.aprila nešto prije 23 sata u Ulici Borisa Kidriča, naselje Gornja Gorica u Podgorici. Đokaja i Bajramija spržio je strujni udar prilikom zamijenie pokvarene sijalice na stubu rasvjete. “Dva radnika su došla specijalnim kamionom sa korpom, da zamijene sijalicu koja nekoliko dana nije radila. Jedan od njih ušao je u korpu, dok je drugi upravljao kranom”, kazao je mještanin. Uspjeli su da poprave uličnu rasvjetu. “Baš tada sam se okrenuo ka njima i vidio kako korpa polako ide ka jednom od kablova dalekovoda koji su postavljeni niže od visine sijalice, odnosno niže nego što bi trebalo da budu. Odjednom korpa, mla- dić u njoj, čitavo vozilo je planulo”, rekao je očevidac. Osnovno tužilaštvo u Podgorici otvorilo je istragu o ovom tragičnom događaju. Prema prvim nalazima istrage, radnik koji je bio u korpi na dizalici, Nino Bajrami, nakon što je zamijenio sijalicu na stubu ulične rasvjete došao je u kontakt sa dalekovodom i na mjestu stradao od žestokog “strujnog udara”. On nije imao nikakvu šansu da preživi. Njegov kolega Damir Đokaj, koji je upravljao dizalicom, najvjerovatnije je poginuo pokušavajući da mu spasi život. Kada je shvatio da je došlo do “strujnog udara” on je, kako se pretpostavlja, pokušo da pomjeri elektroizolacionu korpu, ali je i sam došao u dodir sa visokim naponom i na mjestu ostao mrtav. Povodom smrti Damira Đonaja i Nina Bajramija Velika opomena Noć između utorka i srijede (1. i 2. aprila 2014.) kobna je bila za dvojicu mladića – radnika JP „Rasveta“, ali i tužna za sve građane Podgorice koji su znali i uopšte čuli za ove mladiće. Te noći, oko 23.30 sati, na radnom zadatku izgorjeli su od strujnog udara Damir Đokaj i Nino Bajrami. Svi koji su ih znali tvrde da su po svemu bili primjer i u svojim porodicama, i u firmi u kojoj su radili, kao i u čitavim Tuzima, rodnom mjestu stradalih. Svojim vrlinama krasili su sve čemu su pripadali, i što su radili. Da nije tako zar bi prihvatili radni zadatak da u mrkloj noći mijenjaju pregorjele sijalice na stubovima i kablovima starim više od 50 godina. Zar se moralo baš tada, pitanje je i opomena za one koji su naložili Damiru i Ninu da baš u to vrijeme popravljaju dotrajalu rasvjetu?! Ko u svakom poslu nije spreman čuvati April, 2014. čovjeka, taj nije ni za jedan posao. Kad bi se više razmišljalo o tome, znatno manje bi se dešavale i slične tragedije. Ovako, bar za sada, porodicama i rodbini stradalih ostaje za utjehu činjenica da je tragičan kraj života Đokaja i Bajramija, pobudio rijetko viđenu solidarnost. Mimohodom pored njihovih posmrtnih ostataka prošlo je hiljade ljudi svih uzrasta i polova. A na njihov ispraćaj do pokopnih mjesta išlo se sa dubokom žalošću. Vladala je grobna tišina kako to i priliči događaju. Njihova smrt bila je naša zajednička tragedija. Svi smo bili uz njih,znajući da ih nemožemo vratiti u život, ali njihovim porodicama smo pokazali danijesu sami kao i da su, Damir i Nino naš najbliži rod. I bili su. Husein Tuzović 17 Hronika Revija FORUM In Memoriam Inna lillahi wa inna ilayhi raji’un oajen bošnjačke književne teorije i esejistike akademik Alija Džogović, poslije kraće bolesti, preselio je na ahiret (23. januara 2014). Sahranjen je u njegovom rodnom Laholu kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Akademik Alija Džogović, dugogodišnji profesor, pjesnik, znanstvenik, lingvista, antropolog, etnolog, istraživač, teoretičar savremene i tradicionalne bošnjačke književnosti i jedan od naznačajnijih onomastičara i dijalektologa Balkana. Rođen je 1929. godine u Laholu kod Bijelog Polja, u Sandžaku.Živio u Peći na Kosovu. Osnovnu školu završio je u Zatonu, a gimnaziju u Peći. Književnost i jugoslovenske jezike diplomirao je 1955. godine na Filozofskom 18 Kritičke paralele Crnogorske političke konfuzije ALIJA DŽOGOVIĆ (1929-2014) D Revija FORUM fakultetu u Beogradu. Prve stihove objavio je davne 1950. godine, još kao srednjoškolac. Iste osvoio Prvu nagradu za poeziju na konkursu mladih pisaca Kosova. U prvom poslijeratnom zborniku književnih radova “Kosmet piše i peva” zastupljen je sa više pjesama. Kasnije poezija mu je objavljena u stotinjak časopisa, listova i magazina. Objavio je više knjiga iz oblasti onomastike (neke u okviru zbornika Onomatološki prilozi, u izdanju SANU, Beograd): Toponimija jugoslovenskog dela Prokletija 1983., Onomastika Dečana 1985., Onomastika severoistočnih ogranaka Prokletija 1986., Onomastika Ðakovice 1987., Onomastika Gore 1996., Onomastika plavsko-gusinjske regije 2009.), i veći broj veoma značajnih radova iz tih olasti i književne teorije i kritike. Istraživač Džogović, sakupio je i sistematizirao dijalektološku građu za oblasti: Belo Polje, Vranište kod Dragaša, Đakovicu, Rožaje, Peštersku visoravan, Tutin i Novi Pazar. U periodu od 1951. do 1970-godine objavio je u dnevnim listovima i periodičnim publikacijama veliki broj eseja i reportaža. Učesnik je više naučnih kongresa, simpozijuma i panela onomastičara, leksikologa, dijalektologa i folklorista nekadašnje SFR Jugoslavije. Sa nekoliko pisaca svoje generacije, osnovao je u Peći Književni klub “Ivan Goran Kovačić”. S kraja prošlog vijeka, posebno od 2000. godine, radio je na afirmaciji književne tradicije, jezika i kulture Bošnjaka, na projektima reforme školstva i izrade novih nastavnih planova i programa za bošnjačku nacionalnu zajednicu na maternjem bosanskom jeziku u Sandžaku. Za svoje književno stvaralaštvo akademik Alija Džogović dobio je brojne književne nagrade od kojih izdvajamo: Književnu nagradu mladih pisaca Kosova (1951), Specijainu nagradu Književnog kluba prosvetnih radnika Srbije (1973), Književnu nagradu “Lazar Vučković” (1970), Književnu nagradu “Sabit Užičanin” (1993). Kao jedan od najproduktivnijih autora sa naših prostora i šire, akademik Alija Džogović dobitnik je Plakete Bošnjačkog nacionalnog vijeća 2011. godine. E. P. April, 2014. Nacionalizacija države • Ni malo slučajno, Crna Gora je definisana kao “građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava” ( čl. 1 stav 2 Ustva CG) sagrađaninom - crnogorskim državljaninom kao nosiocem suvereniteta ( Čl.2 stav 1 Ustava Crne Gore); • Moglo bi se, zapravo, činjenično dokazivati da je citirana ustavnopravna definicija i jedini realni iskaz kako savremene, tako i viševjekovne društvene i državotvorne crnogorske stvarnosti; • Na žalost, uprkos svemu, i ovih dana se potvrđuje da ne jenjava ni nasljeđe svijesti koje se ne miri sa stvarnošću i još se hrani nacional-romantičarskim ili tačnije mitolškim zabludama da je i savremena Crna Gora samo njihovo nasljeđe po prađedovskoj vjeri i krvi, te je uporno i pokušavaju redefinisati u jednonacionalnu ili tačnije – jednovjersku državu. April, 2014. Piše: Rifat Rastoder N i malo slučajno, „odlučni da, kao slobodni i ravnopravni građani, pripadnici naroda i nacionalnih manjina koji žive u Crnoj Gori: Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Hrvati i drugi, privrženi demokratskoj i građanskoj Crnoj Gori“ (Preambula Ustava Crne Gore, stav 3), zajedno žive u demokratskoj i građanskoj državi, savremena Crna 19 Kritičke paralele Revija FORUM Rastoder Gora je ustavnopravno definisana kao “građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava”(čl. 1 stav 2 Ustava Crne Gore) sa građaninom - crnogorskim državljaninom kao nosiocem suveriniteta (Čl.2 stav 1 Ustava Crne Gore), Jer, bar za iole bolje objektivnije poznavaoce, nesporno je da etnička, vjerska i ukupna kulturološka, kao i nacionalna kompleksnost društvenog i državotvornog bića Crne Gore datira praktično od samih njenih Dukljanskih temelja, odnosno od tzv. šizme u hrišćanstvu (1054), preko susreta s islaskim civilizacijskim nasljeđem još u petnaestom vijeku posredstvom same ondašnje dinastičke porodice Ivana Crnojevića, jednog od rodonačelnika savremene Crne Gore i, naročito, od priključenja Boke i djelova Sandžaka, odnosno značajnih prostora bivše Otomanske imperije (1978, 1913 i 1945). Šta više, moglo bi se, takođe, tvrditi da su, bar od posljednjeg ukidanja imena i države Crne Gore (1918 – 1945), za obnovu i očuvanje njene državnosti u najmanju ruku – jednako zaslužni svi građani i narodi koji čine njeno realno društveno biće. Svakako, najilustrativnija je u tom smislu posljednja referendumska obnova državnosti (21. maja 2006) kada su upravo pripadnici bošnjačkog, albanskog, hrvatskog i drugih 20 brojčano manjinskih naroda možda i presudno doprinijeli pozitivnom ishodu referenduma. Sasvim logično – bez njih, odnosno njihovog uvažavanja kao sastavnog dijela državotvornog bića i država Crna Gora bi ponovo bila na nesigurnim temeljima. Na žalost, uprkos svemu, i ovih dana se potvrđuje da ne jenjava ni nasljeđe svijesti koje se ne miri sa stvarnošću i još se hrani nacional-romantičarskim ili tačnije mitolškim zabludama da je I savremena Crna Gora samo njihovo nasljeđe po prađedovskoj vjeri i krvi, te je uporno i pokušavaju redefinisati u jednonacionalnu ili tačnije – jednovjersku državu. U tom smislu, samo nekoliko najkarakterističnijih ilustracija: Prekrajanje broja i strukture stanovništva Crna Gora je jedinstvena u Evropi po tome što u određenim sredinama, pogotovu sa stanovništvom brojčano manjinskih naroda, ima gotovo jednak broj punoljetnih građana (birača) kao i stanovnika, odnosno po tome što zvanično ima manje stanovnika nego što ih stvarno ima. Ovaj paradoks, naravno, nije niti realan, niti slučajan, već je smišljeno iskonstruisan. Zašto? Kao što je poznato, vrlo brzo nakon posljednjeg popisa (1991) u Crnoj Gori kao republici bivše SFRJ, kada je evidentirano 615.035 stanovnika (Crnogorci–61,86%, Muslimani (Bošnjaci)-14,57%, Srbi-9,34%, Albanci-6,57%, Hrvati-1,02%, Romi-0,53%, itd.) uslijedila je nasilna disolucija bivše SFRJ, motivisana u prvom redu raznoraznim - velikodržavnim aspiracijama raznih nacionalista. Iako su svi imali određene posljedice, glavna meta i žrtva su, ipak, bili nepravoslavni građani i narodi. Značajan broj njih je, pod raznoraznim pritiscima policijskih, vojnih i paravojnih formacija, kao i ratnohuškačke medijske propagande ondašnjih državnih medija, jednostavno morao emigrirati u druge države. Pod uticajem veoma izražene velikosrpske propagande, pak, značajan broj stanovništva crnogorske nacionalnosti svojevoljno je prigrlio srpstvo, tako da je, novi popis od 2003. samo potvrdio umnogome i očekivane veoma krupne promjene etničke strukture stanovništva. To je, očigledno, i poslužilo kao povod za „prilagođavanje“ rezultata popisa. Naime, prema prvom saopštenju predstavnika ondašnjeg Republičkog zavoda za statistiku, na konferenciji za štampu od četvrtka – 18. decembra 2003, popisom iz 2003, u Crnoj Gori je evidentirano ukupno 672.656 stanovnika (Crnogorci-273.376 (40,64%); Srbi201.892 (30,01%); Bošnjaci - 63.272 (9,41%); Muslimani-28.714 (4,27%); Albanci-47.682 (7,09%); Hrvati-7.062 (1,05%); Romi-2.875 (0,43%); ostali-8.376 (1,25%) i čak – 38.656 (5,6%) onih koji se nijesu izjasnili a pretpostaviti je iz više razloga da je u najvećem procentu riječ o pripadnicima Bošnjaka/Muslimana i Albanaca. Po vjeroispovijesti je: 468.238(69,61%) – pripadnika pravoslavne vjere; 141105 (20,98%) – islamske; 28.176 (4,19%) – katoličke, itd. U nešto kasnijoj zvaničnoj publikaciji (septembra 2004), međutim, rezultati ovog te istog popisa su potpuno drugačiji. Zvanično je, naime, objavljeno da je evidentirano samo 620.145 stanovnika, od čega Crnogoraca – 267.669 (43,16%), Srba – 198.414 (31,99%), Bošnjaka – 48.184 (7,77%), Muslimana – 24.625 (3,97%), Albanaca – 31.163 (5,03%), Hrvata – 6.811(1,10%), Roma- 2.601 (0,42%), itd. April, 2014. Kritičke paralele Revija FORUM Očigledno, u pokušaju da se procentualna slika, koliko-toliko, popravi u korist svoje nacije, pod izgovorom navodnih preporuka EUROSTAT-a, iz rezultata popisa su isključeni svi prognanici i radnici na privremenom radu i boravku u drugim državama. A riječ je o državljanima, pretežno bošnjačke i albanske nacionalnosti, koji su, negdje od sredine sedamdesetih iz ekonomskih razloga a od početka devedesetih minulog vijeka iz straha od torture i rata, našli privremeno stanište u nekoj od susjednih ili drugih evropskih, a neki čak i prekookenskih država, ali se nikada nijesu odrekli crnogorskog državljanstva, niti su se iz Crne Gore odjavili. Naprotiv, u odsutnom trenutku bitno su doprinijeli obnovi njene državnosti a, tokom godine, u više navrata dolaze na imanja i ulažu značajna sredstva. Uprkos očekivanjima da će greška s prethodnog popisa biti ispravljena, kao i uprkos prethodnom drugačijem dogovoru na najvišem nivou (Predsjednik Crne Gore, Predsjednik Skupštine Crne Gore, Predsjednik Vlade Crne Gore, kao i potpredsjednici Skupštine i Vlade, uključujući i ondašnjeg direktora MONSTAT-a – bivšeg Zavoda za statistiku) neposredno uoči popisa, potpuno isto se dogodilo i u nezavisnoj Crnoj Gori na popisu 2011. Ponovo su evidentirani samo oni žitelji Crne Gore, koji su zatečeni u Crnoj Gori. Državljana sa privremenim boravkom u inostranstvu, uglavnom bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti, uprkos nesebičnoj participaciji u obnovi i utemeljenju države, kao i brojnim izbornim pobjedama vladajuće koalicije, i dalje nema u zvaničnim statističkim podacima. A čak da je i tačno pozivanje na navodne preporuke EUROSTAT-a, mogli su se, kao što je i bilo dogovoreno na pomenutom nivou, popisati makar u posebnoj koloni sa privremenim boravkom u inostranstvu. Na taj način bi makar imali kakvu takvu – potpuniju statističku evidenciju. Na žalost, to kao da nekima, iz ko zna kojih razloga, nije odgovaralo, tako da su i dalje zvanični statistički iskaz podaci kojim je indirektno verifikovano ratno – etničko čišćenje Crne Gore i pogotovu područja kao što April, 2014. su: Bukovica, kod Pljevalja, Bihor, prema granici sa Srbijom, plavsko –gusinjski basen itd, itd... Pokrštavanje državnih simbola Za razliku od bivše SFRJ koja je bila koncipirana kao država šest ravnopravnih naroda (Srba, Hrvata, Muslimana, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca) i republika (Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije), kao i dvije pokrajine (Kosova i Vojvodine), treća Jugoslavija (SRJ - formirana 1992) je indirektno bila definisana kao država srpskog naroda sa dvije republike (Srbija i Crna Gora). Shodno tome i državni simboli iz bivše SFRJ sa petokrakom, i u SRJ i u republikama zamijenjeni su dvoglavim bijelim orlom sa krstom, kao dominantnim obilježjem. Njihova bijela boja samo ih je još decidnije određivala kao simbole svekolikog srpstva. I upravo kada se, sa sve snažnijim multinacionalnim suverenističkim pokretom u Crnoj Gori, očekivala promjena i ovih simbola i statusa Crne Gore, aprila 2004. godine uslijedila je njihova potvrda. Naime, nakon višemjesečnih političkih i stručnih rasprava sa naglašenim senzibilitetom za uvažavanje realne državotvorne stvarnosti, u samoj završnici rasprava prevagnula je nacional romantičarska svijest i, uprkos protivljenju poslanika SDP-e bošnjačke nacionalnosti, naprosto su ponovo za državne simbole nametnuta znamenja sa jednovjerskim obilježjem, čak i u još drastičnijoj tekstualnoj formi nego je to bilo definisano i u periodu SRJ i u Ustavu svojevremene Kraljevine Crne Gore. A da sve i nije tek refleks ondašnje nacionalromantičarske svijesti govori činjenica da i dan danas, uprkos tome što je novim Ustavom definicija državnih simbola bitno izmjenjena, nema zapravo više pomena vjerskih obilježja, svaki i najmanji pomen obaveze njihovog usaglašavanja sa Ustavom i dalje nailazi na veoma rigidna reagovanja. Očekivati je jedino da se to pitanje, kad-tad, razriješi na Ustavnom ili, u krajnjem, na odgovarajućem međunarodnom sudu. Zakonska diskriminacija jezika u službenoj upotrebi Članom 13, stav 1 Ustava Crne Gore propisanio je: „Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik“ , a odredbom stava 3: „U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik“. Iste odredbe su, praktično, doslovice bile implementirane u Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju. Međutim, na uporne političke pritiske partija srpske nacionalne provinijencije, ondašnji premijer Igor Lukšić potpisao je sporazum, koji je jula 2011. godine, voljom poslanika DPS-a, SNP-a i Nove srpske demokratije, ugrađen u Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju a kojim je nastavni predmet o maternjem jeziku i književnosti imenovan kao crnogorsko – srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost, čime je srpski jezik izdvojen od ostalih jezika u službenoj upotrebi i, indirektno, izjednačen sa službenim – crnogorskim jezikom. Na predlog upravo poslanika SDP CG, Ustavni sud je, Odlukom br 39/11, od 25. jula 2013. godine, spornu odredbu oglasio nevažećom. Na žalost, nakon samo nekoliko dana od objelodanjivanja Odluke Ustavnog suda, ista parlamentarna većina, ovog puta - iz samo njima znanih razloga - potpomognuta i poslanicima Bošnjačke stranke, ponovo je, na 10. sjednici Prvog redovnog zasijedanja u 2013. godini, održanoj 30. jula iste godine, u zakon ugradila suštinski istu odredbu koju je Ustavni sud prethodno ocijenio neustavnom, te tako ponovo protivustavno ozakonila privilegovani status srpskog u odnosu na ostala dva i lingvistički i ustavnopravno ista jezika – bosanskog i hrvatskog. Diskriminacija iseljenika Da se tendencija urušavanja ustavnog koncepta države građana nastavlja čak i u dokumentima međunarodnog karaktera očituje se nedvosmisleno i iz Sporazuma Crne Gore i Republike Hrvatske o zaštiti prava hrvatske manjine u Crnoj gori i crnogorske manjine u 21 Kritičke paralele Hrvatskoj. O zaštiti Bošnjaka, Srba, Albanaca i drugih iz Crne Gore u Hrvatskoj i obratno nema ni pomena. I ako je, tokom skupštinske rasprave o predlogu zakona o potvrđivanju ovog Sporazuma, predstavnik Vlade priznao grešku, pod izgovorom izbjegavanja diplomatskog skandala zbog mogućeg povlačenja potpisa druge strane sa dokumenta, nije prihvaćen amadman (Rifata Rastodera) da se u Zakon o potvrđivanju sporazuma unese odredba da se “pod pojmom crnogorska manjina podrazumijevaju crnogorski državljani u Hrvatskoj svih nacionalnosti“, ali je javno obećano da se slično više neće ponoviti. Ostaje da se to i provjeri na prvom sličnom dokumentu. Manipulacija sa manjinskim i izbornim pravima Kao i u svim ostalim sistemskim oblastima, tako su i u oblasti izbornog zakonodavstva prisutne tendencije koje su na fonu pokušaja redefinisanja države po jednonacionalnim ili tačnije jednovjerskim kriterijima i interesima. Tako se, na primjer, godinama već, pokušavaju uskratiti izborna i druga prava državljanima i građanima, koji su početkom devedesetih izbjegli zbog rata, policijske i ukupne torture, a jedan broj njih od ranije iz egzistencijalnih potreba i sa privremnim su boravkom u raznim državama regiona, EU, čak i Kanade, SAD, Australije, itd, uprkos tome što oni nemaju izborna prava u državama u kojima privremeno borave, jer se - bar ubjedljiva većina njih - nikada nije odrekla ni državljanstva, ni prebivališta u Crnoj Gori. Drugi - još svježiji je primjer manipulacije i s izbornim i sa tzv. manjinskim pravima - rješenje izborne afirmativne akcije na lokalnom nivou, usvojenog na predlog Bošnjačke stranke voljom poslanika DPS-a i Demokratskog fronta Nije, naravno, pogotovu za mene - kao koautora i seta usatvnih odredbi iz ove oblasti, kao i postojećeg rješenja političke afirmativne akcije na državnom nivou, sporna ustavna obaveza da pitanje afirmativne akcije treba riješiti i na lokalnom nivou. Naprotiv. 22 Revija FORUM Predloženo rješenje, međutim, suprotno je duhu i samog Ustava i postojećeg rješenja na državnom nivou. Naime, kao što je i država Crna Gora ustavno-pravno definisana kao država građana, i tzv Posebna – manjinska prava u Ustavu su data kao segment univerzalnih ljudskih prava. Dakle, univerzalnog su karaktera i u određenim situacijama gdje čine brojčanu manjinu otvorena za sve građane – pripadnike svih naroda, naravno ukoliko oni za to iskažu organizovan interes. Istina, naknadno je iznuđenim političkim kompromisom izborno pravo iz ovog seta prava na državnom nivou ograničeno samo za pripadnike naroda s učešćem u ukupnom stavovništvu do 15%. Odredba je, međutim, koncipirana tako da ostavlja mogućnost korišćenja ovog prava na lokalnom nivou pripadnicima svih naroda, što će reći, recimo, Srbima i Crnogoracima u Rožajama, Petjnici, Ulcinju; Crnogorcima i Albancima u Plavu, Bošnjacima u Beranama, Podgorici, Baru, itd. Novopredloženim rješenjem, međutim, Srbi i Crnogorci se izuzimaju od ovog prava i na lokalnom nivou, čime se, u suštini Crna Gora redefiniše iz države građanana – što će reći i svih naroda, u nacionalnu ili, bolje reći, jednovjersku državu. Na sreću, Ustav je stariji od svakog zakonskog rješenja, tako da ostaje mogućnost ustavne provjere i predmetnog akta. Bojati se, međutim, da ubrzo ne uslijedi i novi korak – političkih ucjena i za ustavne promjene u istom pravcu. Pokušaj nacionalizacije državnih praznika Odredbama Čl.1, stavovi 1 i 2 Zakona o državnim i drugim praznicima (Sl. list RCG br. 27/07 i Sl. list CG, br. 36/13) propisano: „Državni praznici Crne Gore su: 21. Maj – Dan nezavisnosti i 13. Jul – Dan državnosti. Praznici u Crnoj Gori su i: 1.januar – Nova godina i 1. Maj – Praznik rada“. Zanemarujući indirektne pokušaje vezivanja ovih datuma za jenonacionalnu ili jednovjersku tradiciju (Polaganje vijenca za Dan nezavisnosti na Njegoševom mauzoleju, ili gotovo uobičajeno organizovanje proslave 13. Jula - Dana državnosti na petrovdan – 12. jula) ipak se radi o datumima i praznicima koje mogu baštiniti svi građani i narodi koji konstituišu društveno i državotvorno biće Crne Gore. O još nedovoljnoj utemeljenosti čak ni oficijelne svijesti o značaju i potrebi vođenja računa skladnosti svih državnih simbola sa stvarnim društvenim i državotvornim bićem, ilustruje i najnoviji predlog Ministarstva kulture Crne Gore. Ovo Ministarstvo je nedavno, povodom 200 – godišnjice rođenja Petra II Petrovića Njegoša- uprkos činjenici da je zakonom već ustanovljena i da se decenijama već na dan Njegoševog rođenja, 13. novembra, dodjeljuje April, 2014. Kritičke paralele Revija FORUM Njegoševa nagrada, kao jedno od najviših međunarodnih književnih priznanja - predložilo Vladi a ova, potom, oktobra 2014. godine, Skupštini Crne Gore da se dan Njegoševog rođenja – 13. novembar uvrsti i u državne praznike, kao „Njegošev dan, crnogorski praznik kulture“ Nadležni skupštinski - Odbor za politički sistem, pravosuđe i upravu (predsjednik: Rifat Rastoder) je, međutim, na svojoj sjednici od 5. decembra 2013. godine, većinom glasova odlučio da ne podrži ovaj predlog. Tokom naglašeno polemičke rasprave na sjednici Odbora, dileme su se kretale od toga – zašto baš dan samo crnogorske kulture a ne, na primjer, kulture naroda Crne Gore, preko navodno upitne određenosti Njegoševog nacionalnog osjećaja, do Njegoševog „antiislamskog“ stava, kao i same uputnosti podržavljenja bilo čijeg, pa i Njegoševog rođendana, i tim prije što u Crnoj Gori već postoji zakonom ustanovljena prestižna književna Njegoševa nagrada. Čini se da je opredjeljujući tim povodom bio upravo moj glas i: - Lično smatram da je Njegoš književni i filozosofki genij, što je na određeni način u Crnoj Gori već konstatovano kroz zakonsko ustanovljenje prestižne Njegoševe književne nagrade. Sve to, međutim, ne može zasjeniti i činjenicu da je u dijelu kako Njegoševog stvaralaštva, tako i državničkog ponašanja, pored brojnih iskaza čak i divljenja pojedinim islamskim simbolima, sadržan i Njegošev antislamski stav koji je u određenim situacijama u kontinuitetu služio i služi kao inspiracija i raznoraznim retrogradnim idejama i ideolozima. A u uslovima savremene Crne Gore koja se, za razliku od njegoševe dobi, temelji i moguća je tek na volji svih građana i naroda koji čine njeno savremeno i realno društveno i državotvorno biće, to bi trebalo biti i dovoljan razlog za više opreznosti i u čitanju i u vrednovanju pojedinih segmenata njegoševog djela. Pogotovu je, s razlogom, upitno nekritičko povezivanje savremene sa Crnom Gorom iz Njegoševog vremena. A predlog da se Njegošev April, 2014. rođendan proglasi državnim praznikom je, čak i nezavisno od dileme – šta onda sa rođendanima ostalih znamenitih Petrovića, nadasve Crnojevića, Voislavljevića, Balšića, itd, da i ne pominjemo ličnosti iz dalje i bliže istorije ostalih naroda Crne Gore, tipična je ilustracija upravo takvog – nekritičkog, ponašanja i povlađivanja još uvijek vitalnoj ovdašnjoj mitologiji... Uz, ukupno bogato višedecenijsko iskustvo u suočavanju sa svim oblicima iracionalne svijesti, iznova sam bio iznenađen reakcijama jednog dijela crnogorske intelektualne elite povodom pomenute odluke i stavova sa sjednice Odbora. Po mnogo čemu su me, zapravo, i one više podsjetile na još vitalnu ovdašnju tradicionalističku i populističku svijest, nego na inetelektuanu spremnost za razborito suočavanje sa savremenom stvarnošću. Bježanje od nacionalnih ili nacionalno prisvajanje državnih simbola Nakon, maltene, višegodišnjih priprema, Vlada Crne Gore je, krajem prošle – 2013. godine, Skupštini proslijedila Predlog zakona o izboru, upotrebi i javnom isticanju nacionalnih simbola. Naizgled, sasvim dobra namjera da se uredi još jedno od osjetljivih identitetskih pitanja. Na žalost, već iz prvih odredaba ovog zakona (čl. 1, 2 i 3) prepoznaje se tendencija iz prethodno opisanih slučajeva. Umjesto da se, naime, pravo na nacionalne simbole, te njihovu upotrebu i javno isticanje, uredi za građane svih nacionalnosti (crnogorske, srpske, bošnjačko/muslimanske, hrvatske, albanske...) ovim zakonom se to pravo pretpostavlja samo za pripadnike brojčano manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica. Drugim riječima, postojeći državni simboli se indirektno žele i ovim zakonom proglasiti za nacionalne simbole građana dominantnog crnogorskog naroda što je samo još jedan dokaz o upornim pokušajima nacionalizacije čitave države. Primjeri nacionalizacije raznih agencija, organizacija čak i kojekakvih strukovnih i stručnih udruženja i pojmova Konačno, možda i najilustrativnije očitavanje tendencije pokušaja redefinisanja države građana, bilo bi i samo nabrajanje kojekakvih već „nacionalizovanih“ državnih agencija, organizacija čak i strukovnih i stručnih udruženja i pojmova. Za ilustraciju – do koje mjere to postaje sastavni dio i zvaničnog poimanja stvari, govori i citat iz jednog od najnovijih saopštenja Vlade Crne Gore ili tačnije Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija. Iz ovog ministarstva je, naime, povodom „proizvoljnih ocjena Departmana za informacije MVP Rusije“, 15. septembra ove godine, između ostalog, saopšteno: „Sve što je premijer iznio javno i u razgovorima s američkim zvaničnicima u skladu sa nacionalnim interesima Crne Gore i njenim spoljnopolitičkim opredjeljenjima za članstvo u NATO i EU...” Očigledno je da se pod pojmom “nacionalni“ mislilo na državne interese Crne Gore, ali, ukoliko se i time ne želi povlađivati nacional-romantičarskim tendencijama, ostaje nejasno – zašto se pojam „državni interes“, pošto-poto, nastoji mijenjati sa pojmom „nacionalni“. Niko, naravno, ne može osnovano sporiti svakako najznačajniju izvornu nacionalnu državotvornost prije svih - pripadnika crnogorskog naroda, ali bi svi, konačno, morali i shvatiti da bar savremene Crne Gore - kako one iz bivše SFRJ, tako i današnje, ne bi ni bilo da nije bilo i svih ostalih koji čine njeno realno i društveno i državotvorno biće. Svako previđanje tih činjenica samo vodi u ponavljanje grešaka kada su se Crne Gore odricali čak i njeni izvorni tvorci i kada je i ako jedna od najstarijih, u više navrata, nestajala čak i sa mape država regiona. 23 Društvo Revija FORUM Društvo Revija FORUM ištvom Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore priprema Zakona o saradnji sa iseljen P Institucionalna briga o dijaspori Vladimir Radulović redlog zakona kojim se definišu načini ostvarivanja i jačanja saradnje, nosioci, sredstva, nadležnosti, međusobni odnosi institucija države u ostvarivanju saradnje, zaštite prava i interesa, kao i druga pitanja od značaja za iseljeništvo i državu, biće do kraja juna u skupštinskoj proceduri. Tokom javne rasprave, sa 77 adresa iz zemlje i inostranstva pristiglo je 136 primjedbi sa komentarima i sugestijama koje najbolje ilustruju interes i potrebu iseljeničkih zajednica za zakonodavnim okvirom koji bi što svrsishodnije odgovorio njihovim potrebama, kazao je za Forum, državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija i predsjednik radne grupe za izradu tog akta Vladimir Radulović Razgovarao: Mirsad Rastoder Krajem januara otvorena je javna rasprava o Nacrtu zakona o saradnji Crne Gore s iseljeništvom. Šta je suštinski cilj Zakona i misija njegove primjene? Javna rasprava o Nacrtu zakona o saradnji Crne Gore s iseljeništvom trajala je 40 dana od dana objavljivanja na internet stranici Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija (MVPEI), portalu Uprave i dnevnom listu „Pobjeda“, odnosno od 17. januara do 26. februara 2014. Okrugli stolovi organizovani su u Podgorici, Plavu i Baru. Radi transparentnosti postupka, informacija o otvaranju javne rasprave proslijeđena je na adrese svih klubova i udruženja naših ljudi širom svijeta. Instruirana su sva Diplomatsko-konzularna predstavništva(DKP) da animiraju asocijacijacije u cilju učešća u javnoj raspravi. Zbog finansijskih razloga, brojnosti radne grupe i mogućnosti elektronske komunikacije, odustali smo od dobre ideje da nekoliko sesija 24 rasprave održimo van Crne Gore. Polazeći od brojnosti iseljeništva a često, doduše, bez jasnih i pouzdanih podataka, govorimo o još jednoj Crnoj Gori koja živi van njenih granica, njene rasijanosti po gotovo svim djelovima svijeta, njenih stručnih, ljudskih i ekonomskih potencijala, kao i sazrijevanja i jačanja ukupne društvene svijesti o značaju ovog pitanja, misija radne grupe je bila da se na osnovu najboljih iskustava, sopstvenih, regionalnih, kao i drugih visoko migratornih zemalja poput naše, ponudi zakonsk okvir kojim će se urediti prioritetna pitanja utvrđena Strategijom saradnje s iseljeništvom, definišu načini ostvarivanja i jačanja saradnje, nosioci saradnje, sredstva za unapređivanje saradnje, nadležnosti, međusobni odnosi, institucija države u ostvarivanju saradnje, zaštite prava i interesi, kao i druga pitanja od značaja za iseljeništvo i državu. Njegovim donošenjem (uključujući i podzakonska akta) i primjenom, što je krajnji cilj, s obzirom na to da je riječ o zakonskom novumu, s iseljeničkim Predstavnici Udruženja iz Luksemburga u posjeti ambasadi Crne Gore u Briselu - 15.12.2012. zajednicama testiraće se sprovođenje ponuđenih rješenja i kasnije, u skladu s iskustvima, eventualno mijenjati i prilagođavati potrebama iseljeništva. Koliko je javna rasprava, kroz predloge i primjedbe doprinijela boljem razumijevanju potreba dijaspore i na koja poglavlja su se najčešće odnosile primjedbe? Pristigli predlozi, sugestije, komentari kroz javnu raspravu (136) sa sedamdesetsedam adresa iz zemlje i inostranstva najbolje ilustruju interes i potrebu iseljeničkih zajednica da se dobije što bolji zakonodavni okvir koji bi na što svrsishodnijii što konkretniji način odgovorio njihovim potrebama. Pristigli prijedlozi i sugestije su, bez sumnje, u mnogome, doprinijelii boljem razumijevanju, odnosno vrlo živom, otvorenom i često polemičkom diskursu unutar radne grupe, pomogli su nam da prevaziđemo vlastita ograničenja i predrasude, da sa više senzitivnosti percipiramo svu slojevitost i kompleksnost iseljeničke zajednice, potrebu jednakog April, 2014. odnosa prema svima, vis-à-visregiona, Evrope, prekomorskih zemalja, starog i iseljeništva novijeg datuma, identitetskih obilježja i dr. U cjelini, radeći na zakonskom okviru, radna grupa se rukovodila i potrebom otklanjanja prisutnih predrasuda i građenja povjerenja iseljeništva u institucije sitema zemlje koju doživljavaju kao svoju, ili zemlju svog proijekla, te na ovom planu podizanja odgovornosti svih zakonom definisanih nosioca za saradnju sa iseljeništvom. Većina prijedloga i sugestija vuku korijene iz slojevitosti i kompleksnosti iseljeničke zajednice. Odnose se upravo na uvažavanje njihovih specifičnosti i potreba ili stavljanje u istu ravan sa ostalima. To je i razlog velikog broja primjedbi i prijedloga koji se tiču konstituisanja Savjeta i predstavljenosti u njemu. Izražena je bojazan da bi zbog problema organizovanosti u zemljama prijema, odnosa snaga unutar pojedinih korpusa, ili čak ustrojstva država prijema, mogli ostati marginalizovani. Evidentirali smo i sva pitanja koja se tiču: statusnih prava (državljanstvo, porezii dr.), mogućeg aktivnog učešća iseljeništva u društvenopolitičkom životu zemlje, od državnog do lokalnog nivoa, pogodnosti za povratak i druga, koja nijesu predmet ovog zakona, ali koja će se svakako imati u vidu kroz aktivnosti i djelokrug angažovanja svih nosioca saradnje sa iseljeništvom i posebno nadležne Uprave za dijasporu. April, 2014. U sadržaj zakona ugrađen je osnov iz Strategije za očuvanje injegovanje jezika, kulture i tradicije, afirmacija i jačanje nacionalnog identiteta, pripadnost državi, međusobne komunikacije i unapređenje privrednog partnerstv sa iseljeništvom. Predlogom zakona obuhvaćeni su i saradnja u oblasti nauke, obrazovanja i sporta, pogodnosti za povratnike, zaštita njihovih statusnih prava, podsticanje koncepta donatorstva i drugih oblika dobročinstva. Iz dijaspore prigovaraju da se većina aktivnosti iz Strategije saradnje za 2011-2014 odnosila na očuvanje identiteta Crnogoraca, a da su zapostavljeni pripadnici ostalih naroda kojičine CrnuGoru. Hoće li Zakon promijeniti odnos? Nijesu samo naši zemljaci nezadovoljni sprovođenjem Strategije saradnje s Akcionim planom 2011-2014. Naime, krajem februara 2013.godine Vlada je razmatrala Informaciju MVPEI o sprovođenju Strategije, aktivnostima MVPEI i bivšeg Centra za iseljenike. Bilo je razloga za zadovoljstvo, ali, budimo otvoreni, više onih koji su upućivali na suprotan zaključak i otvarali značajna pitanja - o našoj zrelosti, o našim institucijama, o našoj efikasnosti. Upravo zato su zaključci Vlade bili da se transformiše Centar za iseljenike u Upravu za dijasporu u okviru MVPEI i pristupi donošenju zakonodavnog okvira kojim će se urediti pitanja saradnje sa iseljeništvom. Dakle, manje ili više, sve iseljeničke zajednice, makar što se tiče odnosa države prema njima, raspoloživog, zaista simboličnog, godišnjeg iznosa sredstava za podsticanje projekata u iseljeništvu (cca. 40.000 Eura) dijelile su istu sudbinu. Pojedine asocijacijacije, dobro organizovane u skladu sa zakonima zemlje prijema, poput Zajednice Crnogoraca u Republici Hrvatskoj, izdvajale su se aktivnostima i projektima prije svega finansiranih podrškom zemlje prijema. Pored očuvanja i njegovanja jezika, kulture, tradicije, dijasporu i tekako interesuje i regionalna saradnja zbog privrednih, rodbinskih idrugih veza. Šta će biti intencija zakona i po kojim parametrima iz evropske prakse? Procesi evropske i evroatlanske integracije ključni su spoljnopolitički prioritet Crne Gore.Na tom putu Crna Gora je i preuzela poštovanje principa dva najbitnija instrumenta pravne tekovine Savjeta Evrope. U tekst predloga zakona ugrađeni su duh i principi dva najbitnija pravna dokumenta Savjeta Evrope iz oblasti zaštite manjinskih prava – Konvencija o zaštiti nacionalnih manjina i Evropska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima Savjeta Evrope. Nacionalne manjine u međunarodnom pravu tretiraju se kao faktor saradnje i povezivanja. Više nego u medjunarodnom pravu one su to i u 25 Društvo Revija FORUM Javana rasprava o nacrtu zakona stvarnosti. Prihvatajući pomenuta akta i razumijevajući tu stvarnost, Crna Gora se obavezala da podržava prekograničnu saradnju lokalnih i regionalnih vlasti. U tom, ali i u svakom drugom kontekstu, uloga manjinskih naroda i nacionalnih zajednica u susjednim državama je dragocjen i nezaobilazan faktor povezivanja. Ko bi ubuduće trebalo da preuzme odgovornost za saradnju i kreativno umrežavanje organizacija u dijaspori? Briga o iseljeništvu sastavni je dio unutrašnje i spoljene politike Crne Gore i mora biti mnogo veća i očiglednija nego do sada. Odgovornost za kreativno i funkcionalno umrežavanje (može se čitati i razumjeti i kao svrsishodno, ciljno, projektno….) organizacija u dijaspori je prevashodno na Savjetu i nadležnoj Upravi za dijasporu koja, u komunikaciji sa asocijacijama iseljenika, treba da sagleda najprihvatljivije i najracionalnije forme organizovanja i povezivanja (krovne asocijacijacije, projektno povezivanje, finansiranje zajedničkih projekata, podsticanje kreativnih potencijala u iseljeništvu na projektima od njihovog i interesa Crne Gore). Kriterijumima za raspodjelu i upravljanje sredstvima iz člana 33 zakona podsticaće se i bolja organizovanost i povezivanje iseljeničkih zajednica. Naši ljudi emotivno prigovaraju da njihov doprinos nezavisnosti 26 Crne Gore nije prepoznat u dosadašnjim odnosima i žele da se konkretnim činjenjem uvaži doprinos svih Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca, Muslimana, Srba, Hrvata i drugih. Je li se moglo suptilnije i više učiniti prema dijaspori? Ogroman je doprinos iseljeničkih zajednica obnovi državnosti Crne Gore. Emocije su i razumljive posebno iz ugla entuzijazma pokrenutog u pred i post-referendumskom periodu. Ja sam tokom svoje diplomatske karijere, i u Crnoj Gori i van nje, a posebno tokom svoje misije u Njemačkoj, o tome govorio i često i otvoreno,jer se o tome samo tako i može govoriti. Ponoviću, ne znam, dakle, da li je dijaspora imala sreće sa Crnom Gorom, ali Crna Gora svakako jeste sa svojom dijasporom. Sa svim njenim nacionalnim, vjerskim, etničkim, kulturnim i jezičkim zajednicama, sa svom njenom blagoslovenom raznolikošću bez koje danas ne bi bilo temelja na koijma gradimo evropsku, građansku i modernu političku zajednicu. Međutim, objektivno, period od obnove državnosti je ipak relativno kratak u životu jedne države, uspostavljanje svih njenih funkcija.S tim u vezi, posebno želim da podvučem da je Crna Gora Ustavom konstituisana kao građanska država, da je diplomatsko-konzularna mreža još uvijek u formiranju, te da se radi na stvaranju institucionalnih i zakonodavnih pretpostavki za uređivanje odnosa i saradnje s iseljeničkom populacijom. Da li smo mogli više, brže i ranije? Odgovor je, svakako, Društvo Revija FORUM Udruženje bihoraca u Sarajevu, 19.02.2014. godine da. Ipak, realnosti i poređenja radi, pojedinim zemljama iz našeg okruženja, poput Slovenije i Hrvatske, trebalo je više od desetak godina da pripreme i počnu sa primjenom sistemskih pretpostavki saradnje sa svojom iseljeničkom zajednicom. Nije opravdanje, više objašnjenje i smjernica za prvac kojim treba ići. Po kojim principima će se birati članovi Savjeta za saradnju s iseljeništvom kao važne karike u realizaciji ciljeva zakona? Podzakonskim aktom definisaće se način konstituisanja i funkcionisanja Savjeta.Prethodno će se u komunikaciji s iseljeničkim zajednicama definisati principi predlaganja i izbora članova Savjeta.Ovim povodom smo, i kroz javnu raspravu o zakonu, primili veliki broj korisnih prijedloga i sugestija, a koje se odnose na brojnost iseljeničke zajednice, njihovu organizovanost, prepoznatljivost projekata i djelovanja unutar zajednica, poziciju i prepoznatljivost u državi prijema, interes i posvećenost jačanju komunikacija sa Crnom Gorom. To bi morala biti platforma i okvirni korpus principa i vrijednosti na kojim će se konstituisati, okupljati i djelovati Savjet, koji neće biti jednom za uvijek dat i nepromjenljiv, ni po broju ni po strukturi. Naprotiv, mora se mijenjati, prilagođavati i transformisati onako i u onom pravcu, kako i u kom pravcu, se bude mijenjala iseljenička stvarnost, stvarnost matice, kao i svijet u kojem živimo, naravno, na principima utvrđenim Strategijom April, 2014. saradnje Crne Gore sa iseljeništvom i ovim zakonom, kao što će se, naravno, mijenjati i Strategija, ali i zakon koji tek donosimo. Na osnovu bogatog iskustva, počev od angažmana nevladinom sektoru, misija i UNHCR, ambasadorskog predstavljanja Crne Gore u Kraljevini Danskoj, Saveznoj Republici Njemačkoj, te učešća na brojnim eminentnim skupovima,šta bi ste savjetovali predstavnicima udruženja, klubova, asocijacijacija, fondacija u dijaspori, u interesu efikasnije i sadržajnije saradnje sa institucijama u domovini i ostvarivanju programskih ciljeva u državama boravka i rada? Više tolerantnog odnosa, promišljanja, strpljenja i razumijevanja o svim pitanjima koja se tiču jačanja i unapređivanja saradnje sa zemljom koju doživljavaju kao svoju, ili zemlju svog porijekla.Više inicijativnosti i povezivanja, sinergije sa institucijama države Crne Gore preko DKP, Uprave za dijasporu MVPEI, preko njih ka ostalim nosiocima saradnje od državnog do lokalnoh nivoa (član 5 zakona) po svim pitanjima definisanim Strategijom saradnje i nacrtom ovog zakona. Čini se da je to jedini put da gradimo institucije sistema i podižemo odgovornost svih nosilaca saradnje za nadležnosti preuzete zakonom o sardnji Crne Gore sa iseljeništvom, ali i da jačamo svijest i odgovornost svih nas,i u matici i u iseljeništvu. April, 2014. Kako napraviti efikasniju mrežu saradnje udruženja, recimo iz Luksemburga ili neke druge države sa institucijama u Crnoj Gori i ko bi u tom dijelu morao da preuzme značajnu odgovornost? Način organizovanja iseljenika je isključivo njihova nadležnost.Ova pitanja regulišu se aktima o osnivanju ili odlukama organa upravljanja.Način organizovanja u državi prijema, povezivanje sa organizacijama iseljenika izvan granica države prijema.I u svoj slojevitosti naše iseljeničke populacije, moguće je naći prihvatljive forme povezivanja,zajedničke imenitelje i zajednički interes. Svakako i kroz projektno povezivanje, na linijama već više puta pomenutih ciljeva i prioriteta - očuvanje jezika, kulturnog nasljeđa, tradicije, jačanje privrednog partnerstva, istraživanja migracija i dr. Hoće li rasprava i usvajanje Zakona otvoriti procedure i realizaciju zvaničnog popisa crnogorskih državljana u dijaspori? Svakako. Informacije radi, razmišljali smo da odredbama zakona predložimo formiranje instituta za istraživanje migracija kakve imaju Hrvatska i druge zemlje. Međutim, kako se od ovog predloga u ovoj fazi odustalo, ostaje obaveza da se sagledaju iskustva i praksa drugih zemalja u evidentiranju iseljeničke populacije sa ili bez državljanskog statusa i u interresorskoj komunikaciji definiše projekat i ciljevi, utvrdi metodologija, obaveze i nadležnosti. Jedna od nadležnosti Uprave za dijasporu je istraživanje migracija i evidencija lica u raseljenju. U tom pravcu, u pripremi za Vladu je informacija i konkretan projekat (definisanje interresorske radne grupe, metodologije, ciljeva i prioriteta, sredstava za implementaciju). Može li se u skorijoj budućnosti očekivati organizovanje izbornih glasanja u inostranstvu da crnogorski državljani ostvaruju pravo bez dugih putovanja? Tokom javne rasprave primljeni su brojni predlozi i inicijative ove vrste. S obzirom na to da su ova pitanja predmet izbornog zakonodavstva, ostaje obaveza nosioca saradnje sa iseljeništvom da prema nadležnim organimai i institucijama Crne Gore pokrene razmatranje predmetnih inicijativa. U kojem periodu bi se Zakon mogao naći na dnevnom redu Skupštine Crne Gore? Na osnovu pristiglih prijedloga, sugestija, komentara radna grupa je prečistila nacrt teksta zakona i on će vrlo brzo biti proslijeđen na mišljenje Sekretarijatu za zakonodavstvo, Ministarstvu finansija i Odsjeku MVPEI za harmonizaciju propisa sa regulativom EU. Raspravu o zakonu u Skupštini Crne Gore očekujem krajem drugog kvartala ove godine. 27 Društvo Revija FORUM Društvo Revija FORUM Odabrano rješenje spomenika u Bijelom Polju otetim putnicima iz voza Beograd – Bar u Štrpcima Sat života U skladu sa propozicijama Konkursa za izradu umjetničkog rješenja spomenika žrtvama otmice iz voza u Štrpcima 1993.godine, stručna Komisija koja je radila u sastavu: Abaz Dizdarević, akademski slikar – predsjednik, Zoran Obrenović, akademski vajar – član, Imer Franca, arhitekta– član, Tijana Gordić, akademski slikar– član, Uglješa Prebiračević, istoričar – član i predstavnica Opštine Dragana Karišik – viši savjetnik za zaštitu spomenika i spomen-obilježja, održala je dva sastanka na kojima su pregledani i analizirani prispjeli radovi. Prvom sastanku Komisije prisustvovali su i predstavnici porodica otetih žrtava Demir Ličina i Mirsad Rastoder. Oni su pozdravili rad komisije i pojasnili da bi stradanje nevinih ljudi trebalo da izrazi umjetnički snažno rješenje koje će zračiti traj- 28 nom porukom - da se ne ponovi! Komisija je konstatovala da je na Konkurs uredno prijavljeno pet radova i da su priloženi radovi u skladu sa opštim kriterijima: estetičnost rješenja, realnost, odnosno prepoznatljivost rješenja vizuelna kompatibilnost i izražajnost u prostoru, forma sa univerzalnom sibolikom koja snažno asocira na tragični događaj. Svi radovi su pažljivo analizirani u cilju izbora najkopletnijeg rjšenja. Nakon detaljnih razmatranja članovi Komisije su se saglasili da se o rangiranju umjetničkih rješenja izjasne po sistemu bodovanja, kao principijelnom načinu za transparentno odlučivanje. Odluka je donesena nakon što je svaki član Komisije izložio svoje viđenje i elaboraciju o svakom pristiglom radu na Konkurs. Konačnim prikupljanjem glasova jednoglasno je odlučeno da se nagradi rješenje pod šifrom 300869 i nazivom „Sat života“. Otvaranjem šifrovanih koverti utvrđeno je da autorsko rješenje pripada akademskom vajaru Zlatku Glamočaku. Članovi Komisije su se saglasili da je ovo rješenje u odnosu na sva pristigla rješenja, sadržavalo najkonkretniji odgovor na sami događaj. Ponuđeno rješenje se izdvojilo svojom višeslojnošću istorijske, filozofske i likovne utemeljenosti. Evidentan je kompleksan analitičko-istraživački pristup u definiciji i prikazu događaja u Štrpcima. Stav Komisje je takođe bio da se autor najadekvatnije držao samog konteksta zadatka. Kroz savremeno konceptualizovani oblik i svedenost ponuđene forme, autor je skulpturalno ostvario kontinuitet tradicionalnog i savremenog. Rad jasno predstavlja dualizme života i smrti, dobra i zla, nevinosti April, 2014. Nakon Odluke Skupštine Opštine Bijelo Polje o postvaljanju u ovom gradu spomen obilježja žrtvama otmice putnika iz voza Beograd – Bar sa željezničke stanice Štrpci, kod Priboja 27 februara 1993. godine, komisija koju je imenovao predsjednik Opštine Bijelo Polje ( 07. i 10.02.2014. godine), nakon temeljne analize i razmjene mišljenja donijela je doluku da spomen obilježje stradalim putnicima odabere rad pod šifrom 300869 i nazivom „Sat života“, akademskog vajara Zlatka Glamočaka i zločina... Komisija je zaključila da će odabrano rješenje stajati kao snažan svjedok dramatičnog događaja u Štrpcima i da će svojim vizuelnim porukama opominjati i odašiljati poruku generacijama, u smislu slogana porodica žrtava: „Pamtite da se ne ponovi!“. U opisu autora je zapisano da zavisno od prostornih uslova, odnosno pozicije na koju će spomenik biti postavljen može biti visine 270cm ili viši. Spomen obilježje, nazvano “Sat života”, izvedeno je u vertikali a njegova sjenka može postati osnova za sunčani sat. S obzirom na promišljeno i veliko zalaganje svih autora koji su svoje radove prijavili na Konkurs, te takođe iskazali profesionalan, human i emotivan odnos prema ovom nemilom događaju, Komisija podržava predlog predstavnika rodbine otetih da se orApril, 2014. ganizuju izložbe pristiglih radova, jer svi zaslužuju pažnju javnosti Strah i iskupljenje Kada je Primo Levi ušao u Aušvic kazao je da tu nema mjesta za lice, već samo za ostatke lica, nema tijela, već samo ostataka tijela. Tomas Man je rekao da se umjetnost poslije Aušvica može praviti samo u političkom savezu sa sotonom, sa zločincima. Slično je i sa zločinom u Štrpcima. Ni tu nema mjesta za lice. Takav pristup svim zločinima na svijetu ima i Zlatko Glamočak, umjetnik uvršten u Svjetsku istoriju skulpture 20. i 21. vijeka, a koji će raditi spomenik žrtvama otetih putnika u Štrpcima, koji treba da bude postavljen u Bijelom Polju. Njegovo idejno rješenje pod nazivom ,,Sat života“ biće visoko preko tri metra jer, kako kaže ovaj umjetnik iz Bara koji stvara u Parizu, svi memorijalni spomenici na svijetu su na neki način obilježje jedne kulture i prostora, pa čak i jezika. Na njegovoj skulpturi uočljivi su ostaci žrtava i njihovih stvari - kostiju, novčića, naočara, dijelova odjeće i obuće, a tu je i Miki Maus. - Miki Maus je samo ironija. Trebao bi biti izvor sreće - poklon. A taj izvor sreće, taj poklon, našao se u ostacima nesreće u reljefu zločina. Za osnovu spomenika uzeo sam nišan, kao tradicionalni nadgrobni spomenik Bošnjaka. Drugi razlog zašto baš taj, među mnogim oblicima nišana, uzeo sam onaj koji po svojoj čistoti djeluje sasvim moderno, a u nečemu podsjeća na vječnost egipatskih obeliska. To je onaj nišan koji je već korišćen u Srebrenici i na neki način već je postao simbol žrtve, ne samo u Sre- 29 Društvo Glamočak pored reljefa koji se nalazi na jednoj od četiri strane spomen obiljezja brenici, već i u Višegradu, Bihaću, Zvorniku, Mostaru. Tu sam uključio i reljef, a spomenik se neće posmatrati sa strane, već će dvije stranice biti usmjerene ka posmatraču, priča Glamočak. On navodi da će sa jedne (svijetle) strane spomenika biti ispisana imena žrtava, a sa druge (tamne)reljef. To će, kako kaže umjetnik, predstavljati jedan odraz, lik u ogledalu, dvojnost postojanje-nepostojanje, odnosno bjelina i čistota nevinih žrtava čija je jedina greška bila što su u tom trenutku bile tu. - Reljef predstavlja ostatke tih žrtava i svjedočanstvo ne samo o njima, već i o onima koji su to počinili. Predstavlja skup ostataka i stvari otetih putnika. Na njemu se naziru ljudske kosti, metalni novac, ključevi i ostale sitnice, ali najjači utisak ostavljaju lutke i jedan gumeni Miki Maus koji su dio ovog reljefa, priča poznati skulptor. Pažljivija analiza reljefa dovodi do rekonstrukcije zlo- 30 Revija FORUM čina, jer je umjetnik slijedio fotografije koje su već postojale. - Slijedio sam onaj realizam da kada se stranac nađe pred njim, zna da se nešto strašno dogodilo. Tu je sitan novac koji je ostao kod žrtava, ključevi, satovi. Bila je nedavno jedna dramatična scena kada je nađen sat žrtve koji je predat njegovom sinu i koji još radi. Ostaci kostiju, vreće u koje su vjerovatno žrtve bile svezane, lutke koje su pripremljene kao poklon djeci, to bi bila jedna deskripcija reljefa. Miki Maus predstavlja ironiju života. Aušvic znači osvećenje, znači nešto spiritualno uzvišeno, a tu se desio takav zločin, priča Glamočak koji je još od studentskih dana imao „neka kretanja prema žrtvi“, jer je njegova psihološka konstitucija na strani slabog. „Moja prva inspiracija bio je Aušvic, zatim Buhenvald, Jasenovac, da bi se na kraju vratio na događaje koji su se desili kod nas. To mi je stalno bila neka žudnja, strah i iskupljenje. Dobru definiciju toga dao je nedavno Abdulah Sidran, rekavši da je kod njega 99 odsto straha, a jedan odsto svega ostalog. Mislim da nešto od toga ima kod mene. Snimajući te sotonske slike razaranja i materijalizujući ih kroz reljef, ja ponekad pomislim da pokušavam da se spasim, da ustvari radim to iz straha. Reljef predstavlja otiske originala, i to je jedan novi realizam“, kaže Glamočak. Akcenti sa izložbe radova za spomen obilježje Povodom 21 - godišnjice od zločina u Štrpcima - otmice i likvidacije 19 putnika iz voza “Lovćen” na pruzi Beograd - Bar, , na zahtjev rodbine otetih, u Bijelom Polju je 27. februara otvorena izložba umjetničkih radova koji su prispjeli na Komkurs za idejno rjšenje Spomen obilježja žrtvama otmice, koje će uskoro biti izgrađeno u centru grada na Limu. Obilježavnju godišnjice u galeriji JU“Kuća Ristoa Ratkovića” Društvo Revija FORUM prisustvovali su brjni prijatelji i rodbina, autor odabranog rada Zlatko Glamočak , ministar MUP CG Raško Konjević, gradonačelnik BP Aleksandar Žurić i druge uvažene ličnosti. Simbolično u trenutku zaustavljanja voza prije 21-nu godinu, tašno u 15 sati 54 minuta , molitvom i minutom ćutanja odata je pošta stradalim putnicima i onima koji u patnji za njima nijesu među živima. U ime rodbine i Foruma Bošnjaka obratili su se Ragip Ličina i Mirsad Rastoder, a o umjetničkom rješenju za spomenik govorili su akademski umjetnici Abaz Dizdarević i Zlatko Glamočak. - Predstavljeni radovi, umjetničkom simbolikom snažno podsjećaju da tragična sudbina putnika treba da bude znak trajne opomene, kazao je predsjednik Komisije za izbor umjetničkog rješenja Abaz Dizdarević. Izrazivši nadu da će državne institucije konačno reagovati Ragip Ličina je ponovio. - Tražimo da naša država reaguje i da pronađe kosti naših najdražih. Vrijeme je da se nađu nalogodavci, izvršioci i primjereno kazne za ovaj zločin, naglasio je Ličina, podsjetivši da se o porodicama otetih niko ne brine. Mirsad Rastoder je istakao da nadležni iz tri države treba hitno da prekinu ovaj zločin u trajanju. - Duge su noći porodica Štrbačkih žrtava. Duge i teške 21 godinu, sa mnogo trauma, rana i vapaja - da saznaju istinu, da dočekaju pravdu, posmrtne ostatke najmilijih i ljudsku solidarnost. Upravo to, prepoznao sam na ovim radovima umjetnika koji su, svaki na svoj način ugradili dio svojih plemenitih osjećanja i stvaralačkog umijeća u preciznu formu odbrane ljudskosti na ovim prostorima. Ovi ljudi, povišenog senzibiliteta, vajari Zlatko Glamočak, Nenad Šoškić, Ljubodrag Mrdović, arhiApril, 2014. Idejno rješenje spomenika, Ljubodrag Mrdović tekte Salahudin Rvčanin i Mensur Trubljanin, zaslužuju divljenje jer su bol pretvorili u opšti znak trajnog otpora zločinačkim idejama. Oni su kao i mnogi pjesnici, novinari i druge značajne ličnosti u proteklim decenijama posvjedočili, da se zločin u Štrpcima ne može prikriti ćutanjem niti odlaganjem istrage, koju iz Beograda , komandnog centra 93, tek od prošle godine najavljuju. Ovdje u Bijelom Polju osuđen je jedan od saučesnika. A šta je sa drugima? Šta je sa nalogodavcima koji su učestvovali u ubijanju nedužnih civila, na prostoru koji je kontrolisala beogradsko- podgorička komanda. Na toj relaciji, u saradnji sa isturenim odjeljenima u BiH, nadležne institucije triju država treba hitno da nađu odgovorne i prekinu ovaj zločin u trajanju. Prirodna je potreba čovjeka da potiskuje sećanje na tragične događaje jer život ipak, (za nekog) teče dalje, no ova društva neće moći da naprave zdrav iskorak u budućnost bez istinskog suočavanja s prošlošću. Ne zbog Evrope i Haga, nego zbog generacija koje dolaze. Svako ko razmišlja o svom potomstvu nema pravo da o tome ćuti. I zbog toga je važno ovo spomen obilježje štrbačkim žrtvana u Bijelom Polju, Crnoj Gori, kao trajna prepoApril, 2014. Rad Mensura Trubljanina znatljivost suočavanja s prošlošću za kvalitet ljudskih odnosa u multinacionalnom i multikulturnom društvu. Putnici oteti iz voza u Štrpcima 1993. Adem Alomerović Džafer Topuzović Esad Kapetanović Fehim Bakija Fikret Memović Fevzija Zeković Halil Zupčević Ismet Babačić Iljaz Ličina Jusuf Rastoder Muhedin Hanić Nijazim Kajević Rifat Husović Rasim Ćorić Senad Đečević Safet Preljević Šećo Softić Tomo Buzov Zvjezdan Zuličić (1935-93) (1938-93), (1974-93), (1950-93), (1939-93), (1939-93), (1944-93), (1963-93), (1953-93) (1953-93) (1966-93) (1963-93) (1958-93), (1953-93), (1975-93), (1971-93), (1945-93) (1940-93). (1960-93), Pamtite, da se ne ponovi! Jedan veliki književnik je zapisao, “Kad mi je teško, bježim u samoću. Kad mi je još teže, tražim dobre ljude”. Rodbina otetih je prošla kroz sve samoće i traganja, pa ipak hoće da vjeruje u ljude. Siguran sam da se danas možemo svi ponositi što je Bijelo Polje, povodom ovog spomenika okupilo i dobre ljude i umjetnike svjetskoga renomea. Vjerujem da bi i veliki poeta Risto Ratković bio ponosan, i da bi rekao, dajte mi taj spomenik blizu, da u njegovom odsjaju gledam kako teče Lim. Znamo da neće biti lako, ali moramo naći snage i građanske hrabrosti da se odupremo svim pokušajima minimiziranja ili odgađanja postavljanja ovog spomen obilježja, i zbog toga pozivamo čelnike naše države i sve dobronamjerne ljude da pruže podršku opštini Bijelo Polje kako bi u što kraćem roku, na početku Parka pjesnika realizovala ideju uvaženog umjetnika Zlatka Glamočaka, mranor Štrbačkim žrtvama „Sahat života“. Za porodice otetih putnika biće to iskaz pieteta prema stradalim a za mnoge iz okruženja i svijeta povod da dođu u Bijelo Polje, zaključio je Rastoder. K.Musić i E. Pašić 31 Društvo Revija FORUM Arheološka istraživanja na Morači Može li se utvrđenju Ribnica vratiti stari šarm P ODGORICA – Tvrđava Ribnica, koja se nalazi u samom srcu grada, mogla bi - kako piše dnevni list „Pobjeda“ - autor: A. Đorojević, postati značajna kulturna i turistička atrakcija nakon restauracije ostataka ove srednjovjekovne građevine iz turskog doba. Stručni tim Muzeja i galerija Podgorice 24. decembra započeo je sveobuhvatno arheološko i konzervatorsko istraživanje u cilju kompletne valorizacije ovog kulturnog dobra - Obnovljeno, restaurirano po pravilima struke i u skladu sa Zakonom o zaštiti kulturnih dobara, utvrđenje bi postalo živo i održivo kulturno dobro čiji bi unutrašnji prostor mogao biti adaptiran za različite namjene – kazala je za Pobjedu konzervator savjetnik u Muzejima i galerijama mr Magdalena Radunović. Kako je istakla, na taj način bi grad, umjesto mrtve ruševine bez fizionomije, dobio kulturni objekat sa odgovarajućom funkcijom u samom centru 32 Podgorice. Na ovom utvrđenju, prema riječima Radunovićke, od 24. decembra sprovodi se sondažna istraživanja čiji je cilj sagledavanje opsega i pravca pružanja bedema na zapadnoj i jugozapadnoj strani utvrđenja. Istraživanja se rade na donjem dijelu utvrđenja, prema rijeci Morači, gdje na terenu nema vidljivih arhitektonskih ostataka bedema i gdje su na starim planovima i crtežima dati hipotetički pravci pružanja zidova. Radunović je podsjetila da je po starom zakonu o zaštiti spomenika kulture tvrđava kategorisana kao spomenik druge kategorije. Prema njenim riječima, da bi se iskoristili svi njegovi potencijali utvrđenje je nephodno što hitnije restaurirati. - Postoji fotografija čuvenog skadarskog fotografa Marubija iz 1884. godine na osnovu koje se, uz sačuvane arhitektonske ostatke i sistematska arheološka i konzervatorska istraživa- nja, može izvršiti restauracija utvrđenja na Ribnici – smatra Radunović. Ovome bi, kako kaže, prethodila sistematska istraživanja i snimanja lokaliteta, geološko ispitivanje terena, posebno dijela ka Ribnici na kojem je došlo do potpunog obrušavanja stijena, a sa njima i bedema na toj strani. Takođe, potrebno je uraditi preliminarne tehničke procjene, fizibiliti studiju sa biznis planom, anketu javnog mnjenja i niz drugih aktivnosti koje su neophodne za izradu projekta restauracije tvrđave. Uz finansijsku podršku glavnog grada, istraživanja se sprovode na parcelama 144 i 145, odnosno u dvorištu kuće Đonovića, smještene uz same bedeme utvrđenja, kako bi se sagledali slojevi. Rukovodilac istraživanja, arheolog Predrag Lutovac, za Pobjedu je kazao da je kuća Đonovića, u kojoj je bio Klub književnika, godinama zapuštena i po detaljnom urbanističkom projektu predviđeno je njeno renoviranje. April, 2014. Društvo Revija FORUM - Kuća je rađena poslije Drugog svjetskog rata, ne posjeduje neke posebno vrijedne arhitektonske elemente, a moglo bi se reći i da narušava ambijent citadele. Što će sa njom biti, odlučiće glavni grad, ali za arheologe je važno da se ovaj prostor istraži – naglasio je Lutovac. Prilikom izgradnje kuće Đonovića, ističe Lutovac, ne samo da je prekriven spoljašnji bedem, već je zemlja koja je skidana bacana dolje i tu nema realnih hronoloških kulturnih slojeva, nego samo nasuti sloj. - Mislim da istraživanja u samoj citadeli mogu dati važne rezultate o životu utvrđenja na Ribnici – istakao je Lutovac. On je rekao da bi ovaj prostor u budućnosti, kada se restauriraju bedemi, mogao postati kulturno središte Podgorice. - Malo je gradova koji u samom Eksponati sa Ribnice centru imaju ovakvu tvrđavu, a uz to ona se uzdiže iznad rijeka Ribnice i Morače. Ovo rijetko lijepo mjesto samo treba na pravi način valorizovati – kazao je Lutovac. Prema riječima Predraga Lutovca, na terenu su nađeni fragmenti nekadašnjih keramičkih posuda, koji pripadaju širokom vremenskom rasponu od 16. do 19. vijeka. - Dio parcela na sjevernoj strani zasut je građevinskim šutom iz perioda bombardovanja Podgorice 1944. godine, jer je na ovom potezu nađeno dosta šrapnela velikih avio-bombi – kazao je Lutovac. Posjeta Gradonačelnika Mugoše i ambasadora Turske Tanilira restauratorima tvrđave na obalama Ribnice i Morače U planu izgradnja i Turskog Kulturnog centra Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i ambasador Turske u Crnoj Gori Mehmet Nijazi Tanilirposjetili su, 18. Marta, ostatke stare tvrđave „Depedogen“ na lijevim obalama Ribnice i Morače. U slobodnom dijelu ove tvrđave biće lociran budući Kulturni centar Republike Turske“, kazao je tom prilikom, gradonačelnik Podgorice dr Miomir Mugoša. Nacrtom sporazuma predviđeno je da Glavni grad ustupi zemljište za gradnju, dok će “Kompletan objekat finansirati Turska u dužem periodu, jer bi taj objekat značio da se ovaj lokalitet mnogo kvalitetnije čuva i održava i bude dostupan svima, a posebno onima koji se zanimaju za kulturu Turske”, kazao je Mugoša. On je istakao da im je cilj da naprave potpunu restauraciju gdje je to moguće i da se što prije stvore uslovi za izgradnju Centra. Tvrđavu Depedogen izgradio je sultan Mehmet Drugi Fatih u vremenu od 1474. do 1478. godine. Da tvrđava datira iz perioda osmanlijske uprave, dokazano je arheološkim ispitivanjima i istorijskim činjenicama, koje su u stručnim radovima iznijeli i sa više aspekata potvrdili: prof.dr Branislav Đurđev, profesor na Univerzitetu u Sarajevu, Rajko Cerović, Čedomir Marović, dr Dragoje Živković, dr Radoslav Rotković, dr Šerbo Rastoder i dr Živko Andrijašević. A naziv Depedogen prisutan je u mnogim djelima istoričara 19. i 20. vijeka. Ambasador Tanilir je, takođe, podsjetio da se mnoga dokumenta iz istorije Crne Gore i Balkana nalaze u Arhivu u Istanbulu, ali i ocijenio da u Crnoj Gori ne postoje stručnjaci koji bi mogli da iščitaju ta dokumenta. - Smatram da je bitno da kroz saradnju u Crnoj Gori stvorimo kadar koji bi bio spreman za to. Naša Vlada dodjeljuje stipendije i trenutno je otvoren konkurs za one koji žele da nastave postdiplomske i doktorske studije u Turskoj, kazao je Tanilir. H.T. April, 2014. 33 Društvo Revija FORUM Podsjećanje: Tvrđava Depedogen u Podgorici Utvrđenje koje je nadživjelo vjekove Tvrđava Depedogen danas U Carigradskom arhivu (Basvekalet arsivi) postoji jedan sumarni defter (defteri mucmel) za skadarski sandžak, datiran safera 890 (1485) godine. Rukopisu toga deftera dodat je napred jedan „sumarni defter nahija Hoti, Kući, Piperi i Klimente,podložnih skadarskoj livi“, pisan prvog redžepa 902 (1497) godine. Ta dva deftera su uvezana zajedno i zavedena kao Tapu deft, br. 26m u Carigradskom arhivu. Podatke o brdskim i malisorskim plemenima iz ovog rukopisa, odnosno iz ovih deftera, objavio sam u svom radu „Iz istorije Crne Gore, brdskih i malisorskih plemena“ (Radovi Naučnog društva BiH, II, 1954). Turska riječ U defteru iz 1497. godine spomenuto je to ime tamo gdje se kaže da Hoti čuvaju od Donjih do Gornjih Tuzi dio puta koji ide prema tvrđavama Depodogen i Medun. U defteru iz 1485. godine zabilježeno je da Piperi pripadaju kadiluku Depedogen 34 April, 2014. Društvo Revija FORUM Prilikom objavljivanja tih podataka nisam znao koja je to tvrđava, odnosno kadiluk, kojem pripadaju Piperi u defteru iy 1485.godine. Nisam mogao pomisliti na Podgoricu, jer je u defteru ona upisana na mnogo mesta pod tim imenom. Naviknut na činjenicu da su Turci našim zemljama ostavljali uglavnom zatečena imena, nisam ni posmilio da su oba dela složenica turske reči, iako je turska konstrukcija ovog imena vrlo jednostavna i nije se baš teško dosetiti šta znači. Tada sam to ime dovodio u vezu sa starom Dukljom. Kasnije mi je drug Nedim Filipović usmeno ukazao na prostu konstrukciju te složenice, što sam i ja ranije pomislio, ali sam odbacio zbog toga što sam bio zaboravio da uzimam u obzir da suTurci u XV veku na našem terenu češće tvrđavama davali turska imena slične konstrukcije (Kalkandelen, Bogurdelen itd.). Ime treba čitati Depedogen (odnosno Depedoven) i znači – onaj koji bije (tuče) breg (zapravo: brežuljak, vrh). Nisam ranije zapazio jedan podatak u defteru iz 1485.godine koji daje mogućnost da se utvrdi koja je to tvrđava koju su Turci nazivali Depedogen. Na listu 15 stoji napisano: April, 2014. „Nahija Podgorica-hasovi sandžak-bega. Selo Podgorica. To je varoš tvrđave Depedogen. Kuća 40; prihod 3500(akči). Selo Kurilo. To je varoš grada Žabljaka. Kuća 30. Polje (mezre’a) koje obrađuje Kurilo. Prihod 1100 (akči). (Deo) od sela Meduna koji pripada tvrđavi Medunu kadiluka Podgorice. To je varoš spomenute tvrđave. Kuća 15; prihod 750 (akči). Suma: 5350 (akči)“. Tvrđava grad Kao što se to vidi kod Žabljaka, tursko naselje je bila samo tvrđava, sam grad, a njemu je pripadalo Kurilo kao varoš, kao naselje Hrišćana. Mi iz ostalih deftera i drugih turskih dokumenata znamo da su hrišćansko naselje u jednom muslimanskom gradu nazivali varoš. Turci su, dakle, tvrđavi u Podgorici dali ime Depedogen a hrišćanskoj varoši ostalo je staro ime Podgorica. Međutim, to tursko ime tvrđeve u Podgorici ni u to vreme, izgleda, nije mnogo upotrebljavano. U defteru iz 1497.godine spomenuto je to ime tamo gde se kaže da Hoti čuvaju od Donjih do Gornjih Tuzi deo puta koji ide prema tvrđavama Depedogen i Medun. U defteru iz 1485.godine, osim na napred citiranom mestu, ime je spomenuto još samo jednom, onde gde je zabeleženo da Piperi pripadaju kadiluku Depedogen. Ali u tom defteru na svim drugim mestima i kadiluk i nahija se nazivaju Podgoricom. Uskoro se to tursko ime tvrđave sasvim izgubilo; upotrebljava se u XVI veku i za vrđavu i za nahiju i za kadiluk samo ime Podgorica. Ovdje objavljeni podaci interesantni su i sami, a ne samo za pitanje kako su Turci zvali grad u Podgorici. Iz ovih se podataka vidi šta je bilo sa tvrđavama u Zeti neposredno posle pada pod tursku vlast, šta je bilo sa hrišćanskim varošima koje su pripadale tim tvrđavama. Od interesa je takođe koliko su ta naselja imala kuća 1485.godine i šta su tada plaćali Turcima, odnosno skadarskom sandžak-begu u čiji su has spadala. Nije bez interesa ni to što se iz ovih podataka vidi da je Žabljak postao prilično veliko muslimansko naselje, kad se upotrebljava izraz „nefsi kal’ai Jabyak“. Ovi podaci, nažalost, ne spominju broj muslimanskih kuća u ovim zetskim naseljima. U istom defteru su Skadar, Peć i Budimlja koji takođe pripadaju hasu skadarskog sandžak-bega upisani i sa muslimanskim domovima. U Peći su upisane 33 muslimanske kuće,a u šest mahala varoši upisane su 104 domaćinske kuće, 21 samac i 16 kuća sa udovicama kao starešinama. Za musimane stoji upisano da ne daju desetinu (ušur) nego da plaćaju po dunumu četiri akče (list 9). Budimlja koja pripada nahiji Komnen (?) i kadiluk Bihor ima upisane četiri muslimanske kuće, 29 hrišćanskih domaćinski kuća, 10 samaca i sedam udovičkih kuća (list 11). Čitav prihod sandžak-bega od Peći iznosi 30.001 akču, a od Budimlje 8863 akče. Skadar je upisan sa 29 muslimanskih i 23 hrišćanske kuće i prihodom od 28.100 akči (list 14). Razlike u popisu Podgorica, Žabljak i Medun su morali imati u to vreme kao muslimansko stanovništvo isključivo vojnike i druge slične kategorije stanovništva koje nisu dolazile u obzir prilikom popisa sa defter, jer je njihov status s obzirom na feudalne dažbine bio jasan, budući da nisu imali obaveza. Popisivači takve kategorije u muslimanskim gradovima naseljima obično nisu uvodili. Tako se samo može razmeti razlika u popisu kod jednih i drugih spomenutih naselja. Podgorica u to vreme, znači, nije još bila muslimansko zanatsko i trgovačko naselje. Dr Branislav Đurđev, Istorijski zapisi, sveska 1, str. 59,62, 1962.godine, Titograd 35 Društvo Revija FORUM Društvo Revija FORUM Vakufnama učitelja iz Pljevalja Dobrotvor Sejfudin ef. Šehović Sejfudin ef. Šehović rođen je 1860. godine u Pljevljima. Prilikom otvaranja Gimnazije 1901. godine, postavljen je za nastavnika turskog jezika. Bio je , dobrotvor, predavač u gimnaziji i ženskom odeljenju u Pljevljima. U aprilu 1914. godine postavljen je za vjeroučitelja u prijepoljskoj Gimnaziji. Umro je 1939. i ostavio vakufe u rodnom gradu i Prijepolju Piše: Nadir ef. Dacić P ljevaljski kraj je davao istaknute ličnosti u mnogim oblicima ljudske djelatnosti. Dao je veliki broj vjerski obrazovanih ljudi (uleme): imama, hatiba, hafiza, mualima, muderisa, kadija, Vrhovnih muftija, šerijatskih sudija. Isticali su se znanjem, ugledom u svojoj sredini, humanitarnim radom, posebno u razvoju skladnih međuljudskih odnosa i razumijevanja među ljudima, bez obzira na bilo koju pripadnost. Na taj način doprinosili su da se Pljevlja sa svim svojim specifičnostima cijeni na širim prostorima. Jedna od takvih ličnosti s kraja XIX i početka XX vijeka, koja je uživala veliki ugled i ostavila veliki trag je Sejfo ef. Šehović, o čijem znanju i zalaganju za nauku i obrazovanje, dobrotvorstvu i darežljivosti, uspomenu čuvaju prenoseći je na druge još samo rijetki pojednici koji su imali sreću da jednog ovakvog čovjeka vide, budu u njegovom prisustvu i od njega uče i primaju pouku. Traganje za dokumentarnom i materijalnom građom, fotografijama i ličnim stvarima s jedne strane, te uspomenama i sjećanjima ljudi koji su lično poznavali Sejfa ef. Šehovića iziskivalo je dosta vremena i truda. Rezultat tog napora su sljedeći podaci do kojih sam došao. Sejfudin ef. Šehović rođen je 2. aprila 1860. ili 1861. godine u Pljevljima, od oca hadži Derviša. Završio je Ruždiju u Pljevljima. Nakon toga, počeo je sa radom u pljevaljskim školama u kojima je predavao islamsku vjeronauku i turski jezik. Bio je tumač turskog jezika a usluge po tom pitanju činio je i pripadnicima pravoslavne vjeroispovijesti. Prilikom otvaranja Gimnazije u Pljevljima 1901. godine, Sejfo ef. je postavljen za nastavnika turskog jezika. Bio je i dobrotvor pljevaljske gimnazije, koji je za istu ''priložio 71 groš''.1 ''Pored Gimnazije, osnovana je 1904. godine i devojačka škola, kao žensko odeljenje gimnazije, uz neke dodatne predmete specifične za učenice, kao ručni rad, vezenje i šive- nje''.2 Sejfo ef. je i u ovoj školi predavao. U izvještaju za školsku 1904/05. i 1905/06. godinu stoji da Sejfo ef. predaje Turski jezik u četiri razreda Gimnazije sa ukupno 16 časova i da uredno vrši svoju dužnost. Naredne, 1907. godine, upravitelj osnovnih škola u Pljevljima traži od Ministarstva inostranih dela Kraljevine Srbije da se Sejfu Šehoviću odredi pomoć iz ministarstva. On radi već 13 godina u našim školama i to sa vrlo malom nagradom. On zaslužuje da mu se sve učini. Zato molimo Ministarstvo da mu se odredi mesečno bar najmanje 60 dinara, a on nam u svakoj daljoj prilici odjedared valja te novčane žrtve. U školskoj 1909/10. godini Sejfo Šehović je imao ''platu 360 dinara od Ministarstva inostranih dela i 500 dinara od crkveno-školske opštine iz Pljevalja''.3 Naredne školske 1910/11. godine crkveno-školska opština je ''prestala da daje honorar nastavniku turskog jezika Sejfu Šehoviću''.4 On je u ovoj školi predavao Turski jezik još naredne školske godine u I i II razre- 1 - Dr Radmila Petković-Popović, Vukoman Šalipurovi, Srpske škole i prosveta u zapadnim krajevima stare Srbije u XIX veku, str, 113. 2 - Vukoman Šalipurović, Kulturno-prosvetne i političke organizacije u Polimlju i Raškoj 1903.-1912. str.136. 3 - Vukoman Šalipurović, navedeno djelo, str, 141. 4 - Isto, str, 146. 36 April, 2014. du po pet časova sedmično. Prvom i drugom razredu Gimnazije dat je po jedan prekobrojni čas iz Turskog jezika a na račun redovne nastave pevanja koja je nezastupljena, stoji u izvještaju direktora za 1912. godinu. Pomenute školske godine Sejfo ef. je imao 980 dinara godišnju platu. Početkom školske 1912/13. godine Sejfo ef. je imao također, po pet časova sedmično u prvom i drugom razredu, po jedan čas više na račun nezastupljene nastave u nauci Hrišćanstva. Od osnivanja pododbora Gajreta u Pljevljima bio je aktivni član ovog društva a posebno se isticao kroz predavanja koja je držao u Gajretovom domu i Konviktu. Imao je česte kontakte sa članovima i pomagačima Društva. Nakon toga, Sejfo ef. je prešao u Prijepolje i odlukom Ministarstva prosvete (P.Br. 8583) od 2. aprila 1914. godine postavljen je za vjeroučitelja u Gimnaziji, predajući ovaj predmet do 1931. godine (dva časa nedeljno). Za to vrijeme bio je aktivan i u Gajretu a na skupštini ovog društva koja je održana 25. avgusta 1929. godine, Sejfo ef. je izabran za člana Nadzornog odbora Gajreta. U periodu od avgusta 1934. do oktobra 1936. godine bio je potpredsjednik a od tada do juna 1939. godine April, 2014. predsjednik Sreskog Vakufsko mearifskog povjerenstva u Prijepolju. Sejfo ef. je bio oženjen Vasfijom Korjenić iz Prijepolja sa kojom nije imao poroda. Pošto je u to vrijeme bio vrlo imućan a nije imao djece, on je veći dio svoga imetka uvakufio. Sejfo ef. je sačinio jedan testament o cjelokupnoj svojoj zaostavštini, koji sadrži podatke o njegovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini, kao i darovni ugovor, odnosno vakufnamu. Darovni ugovor glasi: 1. Da ja Sejfija Šehović nastavnik gimnazije u Prijepolju dok sam živ imam potpuno pravo uživanja i raspolaganja sa cijelim svojim pokretnim i nepokretnim imanjem. 2. Poklanjam svojoj ženi Vasfehanumi jednu kuću u Prijepolju sa svim ostalim zgradama i baštom uz kuću pod uslovom da ja sa istom potpuno raspolažem do svoje smrti a po mojoj smrti da ta kuća ostane mojoj ženi Vasfehanumi, a poslije njene smrti da ta kuća ostane Džemili Vasfehanuminoj majci a poslije smrti i mojoj i Vasfehanuminoj i Džemilehanuminoj da gore pomenuta kuća ostane vakufu s tim da se prihodi od ove kuće troše za potrebe džamije u Vakuf mahali u Prijepolju sa uslovom da se meni, Vasfehanumi i na- šim roditeljima uči godišnje po jedna hatma. Da se ovaj vakuf nazove ''Vakuf Vasfehanume''. 3. Poklanjam svojoj ženi Vasfehanumi jednu polovinu kuće nalazeće se u Plevljima koja je kuća u zajednici sa Masom umr. Korjenića Ibrahima iz Plevalja uz uslov da ja imam potpuno pravo uživanja i raspolaganja do svoje smrti a poslije moje smrti da gore upisati dio kuće ostane mojoj ženi Vasfehanumi a po njenoj smrti da gornja kuća ostane Vakufu u Plevljima i da se prihod od gore pomenute kuće ima trošiti u korist Hadži Hasan mahale džamije u Plevljima s tim da se godišnje prouči jedna hatma meni, mojoj ženi Vasfehanumi i našim roditeljima. Da se ovaj vakuf nazove ''Vakuf Šehovića Sejfa nastavnika gimnazije u Prijepolju''. 4. Sve svoje pokretno imanje bilo to kućni nameštaj, druge pokretnine novac kod mene ili na priplodu u bankama ili u nekog na posluzi/ zajmu/ hartije od vrijednosti, nakit i.t.d. koje imam sada i koje ću zaimati do svoje smrti poklanjam svojoj ženi Vasfehanumi s tim da ona iz tih pokretnina ima potrošiti: za moj ukop, ako ja prije nje umrem, 20/dvadeset/ napoleona u zlatu i opremiti bedela za mene na hadž, ako ja ne bih za života tu dužnost obavio, u slučaju da bi moja žena Vasfehanuma prije mene umrla onda sve svoje gore 37 Društvo Revija FORUM Testament je napisan 18. maja, 1931. godine, sadrži četiri strane gusto kucanog teksta i sačuvan je u originalnom obliku. Na dokumentu je pečat okruglog oblika na kome piše: Kraljevina Jugoslavija, Sreski šerijatski sud Prijepolje, potpis zapisničara i šerijatskog sudije Saliha Dlakića. Testament je potvrđen kod pomenutog Suda pod br. 537/31. Kutak za dokone Zadnja strana vakufname Sejfa ef. Šehovića Sejfo ef. Šehović je umro 9. juna 1939. godine i ukopan na muslimanskom gradskom mezarju Kosovac u Prijepolju. Na nišanu mezara Sejfa ef. je natpis, na arapskom i persijskom jeziku, sljedeće sadržine: Prevod opisate pokretnine poslije moje smrti poklanjam Vakufu u Prijepolju s time da sve svoje pokretnine koje se budu našle, pošto se potroši za moj ukop 20 napoleona u zlatu i pošto se opremi bedel za hadž za mene i moju ženu Vasfehanumu, ako ja i Vasfehanuma ne budemo za života učinili, ima unovčiti u novac koji se bude nalazio u prometu i osnuje fond koji da nosi naslov: ''Fond Šehovića Sejfa nastavnika gimnazije iz Prijepolja'', a prihod od toga novca da se troši za učenje Mevluda i Mukabele u Vakuf-džamiji u Prijepolju za moju dušu, dušu moje žene Vasfehanume i naših roditelja. 5. Poklanjam svojoj ženi Vasfehanumi dvije trećine novaca od isplate za oduzeto agrarno zemljište, a jednu trećinu novca od te isplate poklanjam svojoj sestri Aiše hanumi udatoj Sokolović iz Plevalja, s tim ako se ta isplata bude vršila poslije moje smrti, a ako bi se isplata vršila poslije moje i Vasfehanumine smrti, onda dvije trećine novca poklanjam Sreskom vakufsko mearifskom povjerenstvu u Prijepolju s uslovom da se od toga novca osnuje fond koji da se zove: ''Fond Šehovića Sejfa nastavnika gimnazije u Prijepolju'', a da se novac daje na priplod Upravi fondova, a prihod od tog novca da se troši u korist Sibjan mekteba u Prijepolju. 6. Kad gore opisato imanje na gore opisat način pređe u svojinu Vakufsku imenujem za nadzornika Vakufa u Prijepolju Čičića B. Ćamila i Balićevca Vehbiju oba iz Prijepolja, a poslije njihove smrti da Vakufsko mearifsko povjerenstvo direktno rukuje sa gornjm vakufima, a za nadzornika Vakufa u Plevljima imenujem moga sestrića Sokolovića Kadriju iz Plevalja, a njemu za zamjenike njegovu braću. Poslije njihove smrti da ima s tim vakufom upravljati Vakufsko mearifsko povjerenstvo u Plevljima. Ovaj sam ugovor napisao ja lično pri potpunoj svijesti, pri duševnom i tjelesnom zdravlju, koji ima obaveznu snagu čim ga Sreski šerijatski sud u Prijepolju potvrdi. 38 Ejjuhez-zairu ilejje O moj posjetioče Kif ala kabri šuvejje zastani nad mojim mezarom malo Vakre li es-seb'al-mesani prouči mi (7 ajeta) fatihu Rahmeten minke ilejje neka to bude milost tvoja meni Inni kuntu misleke ve tekunu zaista, ja bijah poput tebe a ti ćeš Gaden misli akebat-e kar sutra biti poput mene, na kraju Bovad radd-e marg dar dar-e fana posla biva trag smrti, Pir o džavan ra sava u kući prolaznoj, starom i mladom-isti. El-merhumu-l-magfuru lehu umrli i oprošteni Sejfuddin ibn Sejfudin sin Hadži Derviš eš-šejh hadži Derviša šejha 9 huzejran seneh 1360. 9 jun 1360 godine. Na betonskom postamentu mezara Sejfa ef. na našem jeziku, latinicom piše: Ovde počiva biva nastavnik Sejfudin Šehović 9-VI-1939. Pored Sejfa ef. ukopana je njegova žena Vasfehanuma koja je umrla 23. jula 1944. godine. Tražim oprost od Uzvišenog Stvoritelja, koji sve vidi i sve zna, za sve eventualne i zasigurno nenamjerne pogreške koje sam načinio prenoseći podatke i informacije iz života Sejfa ef. Šehovića. Ipak, mi smo samo obični mali ljudi, koji se trude da otrgnu od zaborava velikane koji svakako zaslužuju da se o njima piše i zna. April, 2014. Društvo Revija FORUM Utorak, 04 februar 2014. - Ulazim u stan, palim TV i ne mogu sopstvenim ušima da vjerujem đe poslanica Pozitivne Crne Gore na Odboru za politički sistem, povodom Vladinog predloga da se za državni praznik proglasi dan rođenja Njegoša, objašnjava prisutnima da je kultura širi pojam od promovisanja bilo kojeg pjesnika: ‘Trebalo bi slaviti Dan umjetnika i da se u Rožajama slavi Iso Kalač, u Bijelom Polju Avdo Međedović i mnogi drugi književnici u ostalim gradovima...’ April, 2014. Melajće zeleno i ostalih boja Piše: Ervin Spahić D ok džupim u dućanu i čekam da ”dođem na red” da platim ovaj nimet što uzeh, ispred mene zgodna mlada žena požuruje stariju damu: “Mama, požuri malo! Žan je sam!” Starija osoba tihim glasom, ali dovoljno glasnim da mogu da čujem, negoduje: “Polako jadna nijesam ja više mlada!” Ja već pravim konstrukciju u svojoj glavi: Ova mlađa mora da je udata za stranca, čim je djetetu dala ime Žan. Uz to, sigurno je i bogat jer se to vidi po garderobi na njoj. Lju- bazan osmjeh, par kurtoaznih riječi i komplimenata koje je uputila kasirki govore da se radi o vaspitanoj osobi. Malo je danas takvih. Još, vidi se, brižna je majka, čim ovoliko požuruje ovu staricu - pravo melajće. „Razumjeće majka brigu svoje kćeri i oprostiće joj ovo požurivanje, jer i sama je prošla kroz sve to“ pomislih. Prilaze kolima. Mlađa dama otvara zadnja vrata i pomaže majci da uđe. „Bože, kako je samo pažljiva“, topim se ja od miline. „Prava hurija“. Eh, što mi neznanka uljepša dan. Šuhret li je saznanje da u vaktu otuđenja, na ovom dunjaluku, još ima ovakvog evlada. Najednom se iz auta začu lavež. Trgoh se i ugledah na mjestu suvozača ogromanog psa. ”Žan, dušo, jesi li me dugo če- 39 Društvo kao?”, obrati mu se mlađa dama. „Pu! Pas ti…“, ujedoh se za jezik. Dekika je falila da me šejtan navede da glasno opsujem. „Ne hitaj! Ne izuvaj se prije nego što treba!“, držim ders samom sebi. Koliko se beh zanio u ovim poukama, da ne šušnu kesa sa nimetom u ruci, ne bih znao da li sam pošao kući ili u dućan. Ulazim u stan, palim TV i ne mogu sopstvenim ušima da vjerujem đe poslanica Pozitivne Crne Gore na Odboru za politički sistem, povodom Vladinog predloga da se za državni praznik proglasi dan rođenja Njegoša, objašnjava prisutnima da je kultura širi pojam od promovisanja bilo kojeg pjesnika: „Trebalo bi slaviti Dan umjetnika i da se u Rožajama slavi Iso Kalač, u Bijelom Polju Avdo Međedović i mnogi drugi književnici u ostalim gradovima“. A evo šta je pomenuti Iso Kalač pisao u Pobjedi 01.10.1991. godine, a što je objavljeno i u djelu Ž. Andrijaševića „Nacrt za ideologiju jedne vlasti“ : “Kako je, u stvari, podstican ‘patriotizam’ na stranicama ‘Pobjede’, kako su anatemisani ‘izdajnici’ koji nijesu podržavali pohod na Dubrovnik i kako je pružana podrška ‘ispravnoj politici’ vladajuće partije, upečatljivo svjedoče tadašnja pisma čitalaca. Prvo takvo pismo objavljeno je već 1. oktobra, a napisao ga je književnik I. Kalač. U nadnaslovu je konkretno navedeno da je to ‘Pismo podrške crnogorskim teritorijalcima i pripadnicima JNA’, dok naslov - ‘Ne boj se, poludjeli Jevreme!’ upućuje da su postojali različiti načini za izražavanje podrške. Naime, književnik Kalač protestvuje zbog izjave pjesnika J. Brkovića da su pravi Crnogorci oni koji se nijesu odazvali mobilizaciji i, između ostalog, Brkoviću poručuje: ‘Jevreme, ljuti te taksirat uhvatio! Dlake ti s brade opadale, molio Alaha, a ne mogao da umreš. Tražio smrt, a ona te razminjavala, kao sreća jednog prosjaka iz istočnjačke priče!’ Za razliku od pjesnika Brkovića, I. Kalač o vojnicima koji su na dubrovačkom ratištu misli sljedeće: ‘Vojnici, nenaspavana, umorna i izmorena braćo - 40 Revija FORUM mladosti i snago, najveća radosti vaših očeva i majki - sve naše oči su uprte u vas i svi naši uzdasi su zbog vas. Ne pojedemo zalogaj leba, ne popijemo čašu vode - ne koraknemo korak da ne mislimo o vašim mladim, lijepim i pametnim glavama, koje se, svjesno, žrtvuju za odbranu Jugoslavije, svetih pradjedovskih grobova i ognjišta. Dok se borite protiv crnih legionara, ustaša i bjelosvjetskog uvezenog ološa, dok, gladni i žedni, znojem nakapate svaki hercegovački kamen, dok pored mora i po čukarima suzbijate one koji žele da nas pokolju, dok vam po selima Kninske krajine vade oči - te naše lijepe oči, kojima gledamo svijet i slobodu, dok vam noževima režu stomake koje su u kolijevkama mnoge naše sirote majke kupinovom lozom zavijale i sreću - odmjenu sanjale, jedan pisac vas je želio prikazati kao pijanu, bradatu, izobličenu soldatesku i proglasio Crnogorcima one koji se nijesu odazvali mobilizaciji.” Pomenuti Iso Kalač je u svom “Romanu o Muhamedu”, između ostalog, napisao sljedeće: “Islam je izmislio uvrijeđeni pop Sergije Kalačedo, koji je od pape imao zaduženje da se brine o časnim sestrama – lijepim djevicama koje žive bez ikakvog dodira muške ruke. Pop Sergije Kalačedo, izuzetno uman, učen i lijep – da uzvišeni papa dugo o tome nije znao, imao je jedan veliki porok bez kojeg nije mogao da živi. Ne samo da je manastirske ljepotice više volio od Boga, nego ih je mijenjao kao bumbar cvijeće, zavodio i obljubivao. Prvo prekrsti i nju i sebe, onda je razgoliti i zagospodari njenim tijelom i dušom. U crkvi se ponašao kao u haremu, krstio se i poskakivao od jedne do druge… Što je najgore, manastirske djevojke su ga voljele, strasno padale u njegov zagrljaj, predavale se i slatko cvrkutale : “Što je ovo lijepo – lijepo!” Saznavši za najveću sramotu i grehotu u istoriji crkve, papa ga je odvraćao, prijetio, ali pop je i dalje radio ono bez čega nije mogao da zamisli život. Papa odredi sud, posavjetova ga da donese najstrožu odluku i hrišćanstvo oslobodi napasnika. Sud bez raz- mišljanja donese smrtnu presudu, ali papa reče da je to jako blago…Papa se prekrsti, a za njim i sudija, papa podiže ruku i svečano predloži da Sergija Kalačeda liše onog što mu je najdraže. Šta je milije od glave, čudom se čude uvažene sudije. Papa postade svečaniji i reče: “Muda, muda! Sergija Kalačeda ćemo da uškopimo ko mačka”… Sad ide dio kako ga škope….. Pošto je uškopljen, popovi, sudije, kaluđeri najuriše ga iz crkve. Pljunuše za njim kao za najvećim otpadnikom. Dok je skitao pustinjom, susrećao se sa Beduinima, jedino je želio da se osveti papi, hrišćanstvu i učini ih nesrećnijim od sebe… I na korak dva od smrti, očajan, obeznađen, namjeri se na čarobnjaka, bradatog i crnog momčinu koji ljudima čita iz dlanova, iz očiju, s vrata, sa stopala…To je bio Arabljanin Muhamed. Sergije Kalačedo se udruži sa njim, poduči ga da se izdaje za poroka - Božijeg poslanika, spasitelja, i usrećitelja ljudskog roda. Muhamedu se to dopade – pobratimi se sa njim i primi ga u svoju kuću. Da bi lakše okrenuo neuke, zatucane i bosonoge skitače koji su išli besciljno, Sergije je danima u posebnoj prostoriji glađu morio bijelog goluba. I kao njegov spasitelj ili dreser u desno Muhamedovo uvo stavljao je eldu ili pšenicu, goluba prinosio da kljuca, pa ga izmicao i ponovo primicao. Gladni golub je kao lud letio za Muhamedom, spuštao se na njegovo rame, kljucao i gukao. Klopavo Muhamedovo uvo postalo je najveća golubova radost. Spasonosno mjesto ishrane. Oblijetao je oko njegove glave, prepoznavao ga u velikoj masi i padao mu na rame. Muhamed je radoznaloj masi govorio da goluba šalje Bog. On i njegov anđeo (melajće p. a.), prenosi poruke da Muhamed usreći Beduine, Arabljane i sve ljude koji pređu na novu vjeru. Oduševljen Božjim poslanikom prvi je Sergije Kalačedo prešao na islam, okrenu se prema nebu, raširio ruke s dlanovima prema nebu i zahvaljivao se Bogu koga je nazivao Alah. Da bi čudo bilo veće i sve postalo uvjerljivije, golub je sa Muhamedovog ramena doletio na njegovu glavu, April, 2014. Društvo Revija FORUM čupkao je nožicama, kao da sebi pravi gnijezdo. Sergije to iskoristi i saopšti omađijanoj masi da preko goluba i on prima poruke od Alaha da je Muhamed njegov poslanik. I Muhamed će da usreći ljude koje je neko vjekovima varao. Golub odlete na Muhamedovo rame. A Sergije iz sveg glas povika: - Golub prenosi Alahovu želju. Golub prenosi Alahov amanet, svi da pređemo na islam, svi u svetu vjeru – pod zaštitom jedinoga Boga… Hrišćanstvo je upropastilo ljude. Hrišćanstvo juri za zlatom. Po manastirima popovi zavode naše sestre. Zemlja i nebesa – sve će da popuca od hrišćanskog bezumlja. Ujedinimo se spasimo se, budimo braća u istoj vjeri koju Muhamed propovjeda… Sergije Kalačedo obavjesti radoznalu masu da je i on od Alaha dobio poruku da se razjure na četiri strane da pričaju o Muhamedu i Božjoj vezi, o anđelu u obliku goluba da dolaze na poklonjenje i primaju islam” ( “Roman o Muhamedu”- Iso Kalač ). Radomir Barjaktarević, din – dušman, u svojoj recenziji za ovaj roman nastavlja tamo đe je Iso stao: “Najkraće rečeno, ovaj roman nudi argumente i cijele istine od kojih će čitavu islamsku konfesiju, više od toga – islamsku civilizaciju spopasti osjećanje užasnosti, osjećanje srama, ne stoga što su toliki njeni narodi i vjernici slijedili jedno božanstvo, koliko stoga što su njeni izvorni ideali počivali na dobro smišljenoj prevari čiji je rodonačelnik i glavni protagonista Muhamed – i lažov, i falsifikator, i mafijaš, u današnjem značenju riječi.” Helem, poruka čitaocu bi bila, koliko ja mogu da protabirim: Islam je nastao zahvaljujući jednom bezmudom razvratniku i njegovom pobratimu, lažovu i prevarantu. Uh! Uh! Nalet! Naletosum! E pa sad ako neko poslije ovih redaka, hesapi da u Rožajama treba slaviti Isa Kalača – bujrum! Ja druge fajde i haira sem čiste savjesti od ovog pisanja nemam, ali bi golem jazuk bio da ćutim i mirno gledam da mi se nameću vrijednosti koje to ničim ne zaslužuju. Tačno je da istoriju pišu pobjed- April, 2014. nici, i da je istorija učiteljica života, ali hesapim da se mora i reći popu – pop i bobu – bob. Zato i citirah ove redove i pustih Isa da on kaže koju riječ o sebi. “O rahmetlijama sve najbolje” - vele. E ne mere i ne smije da bidne! Nego svakom po zaslugama! A što onda raja veli da je: “Degenek iz dženeta izašo”! Svako za života ućari koliko i zasluži i to je jedini mal koji nosi sa sobom. Može se halaliti, ali se ne smije zaboraviti. Neki ubijaju oružjem neki perom. Jednako mahnito i jedni i drugi. Još su stari Latini tvrdili: Da riječ nekad teže ranjava nego mač. Vječita je borba između istine i laži, i ako bi istina odustala bila bi zauvijek izgubljena. Insan ne smije da dozvoli da neko za njegova zemana i u događajima koje pamti i čiji je sudionik, izvrće istinu i pokušava da kreči bilo čiju biografiju. Nekada za to treba imati i ono bez čega je Sergije Kalačedo ostao. Insan svojim djelima slika samoga sebe i ona se ne mogu ko duvar četkom farbati. A od dalavera se moramao davranisati, ma koliko kidisali. Sva ova pisanija je u svrhu prevencije. Čovjek stari, sjećanja blijede, a falsifikatori vrebaju zgodnu priliku. Zato je bolje spriječiti nego liječiti. Naravno da se ne smije zaboraviti, da je samo Alah bez mahane i da niko od nas nije melajće. E, valahi, ne mogu dozvoliti, dok sam još “u pamet”, da mi poturaju da pčele proizvode džem. Možda je ova moja hićaja, najbliža vicu o Crnogorcu koji je ležao na travi i najednom počeo da se dere i doziva ženu: - Ženooo, o ženooo, donesi mi brzo serum protiv ujeda zmije! - Kuku, da te nije ujela? - Nije, ali evo je đe ide ka meni! … Haćo je bio hamal koji je živio u mom komšiluku. Po vas dugi dan raznosio je džakove sa brašnom od dućana do aralučkih vrata… Kunjao bi ispred dućana od sabaha do akšama, čekajući svoju nafaku. Ljudi bi, iako su živeli u blizini dućana, Haću pravili Pazar. ”I on treba da ima svoju nafaku”, govorili su. Kažu da se veliki dunjaluk isku- pio da Haća isprati na mezarje. Insani su se prosto utrkivali ko će mejt na rukama da nosi. “Zaslužio je Haćo bar toliko”, govorili su. “E vala, nikome vodu nije natrunio a kamo li šta drugo”, vikahu jedni. “Nije bio ni halovan, za hamaliju koliko mu daš, starom i nemoćnom često i za badihava”, govorahu drugi. “Da mu Allah da dženet”, složiše se i jedni i drugi. Haćov rođeni brat Hamid bio je nijem, ali izrazito snažan čovjek. Živio je na Kulini, uzvišenju iznad Gornje Mahale (Bijelo Polje). Bavio se hamalisanjem kao i Haćo i tako zarađivao za život. Miran i radan čovjek koji je jedino napad bijesa dobijao ako bi mu neko pokazao tri prsta. Sa tri prsta, koja tada nisu bila oznaka vjerske pripadnosti, djeca i po neki odrasli mazlum, zadijevali bi Hamida što nije išao u vojsku (vojni rok je tada trajao tri godine). Smatralo se da je to golem biljeg i sramota, da neko iz bilo kakvog razloga ne služi vojsku. Pa i pri ženidbi, prvo bi se priupitalo je li mladoženja služio vojsku i da li je sposoban za nju ( je li regrutovan). Zato se Hamid i srdio. Jer, osim govorne mahane, druge nije imao a pamet ga je služila bolje nego one što su mu se podsmijevali. Donese vakat, kasnije, da su mnogi na razne načine izbjegavali da služe vojni rok i sebe smatrali mangupima, ako bi im to i uspjelo. Otkud Haća i Hamida da se sjetim u ovom trenu. Šta je to što me tjera da pričam priče o običnim insanima? O onim insanima koji nijesu postali slavni, da bi se o njima pričalo, niti su počinili zločin da bi ušli u istoriju? Mnogi od njih nikad nijesu ni čuli za VIP, ali su meni dragi. Najveći broj njih više i ne prolazi mojom džadom, nego na ahiretu, nadam se, sa dženetskim hurijama druguju. Ali neka: ”Sve što je zapisano ostaje, sve što se pamti nestaje.” Dok pišem ove redove iz “haber čekmedžeta” dopire muzika: Ne mogu ti to oprostiti nemam snage da zaboravim srce pamti kad ga prevare moja Azra to je najgore (Vajta) No pasarán - NEĆE PROĆI !!!!! 41 Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM Revija FORUM Kultura, baština, obrazovanje Studija o bošnjačkom spomeničkom nasljeđu u Bijelom Polju Spomenici kulture iz XVII vijeka U organizaciji Bošnjačkog kulturnog centra u Bijelom Polju, 1 marta. 2014. održana je promocija knjige „Izrada studije valorizacije bošnjačkog spomeničkog nasljeđa u Bijelom Polju (Hajdar-pašina džamija u Radulićima i stari kameni most u Bistrici)“. Piše: Damir Šabanović Cilj knjige je utvrđivanje kulturne i naučne vrijednosti bošnjačkog spomeničkog nasljeđa na teritoriji opštine Bijelo Polje. Uz stručnu pomoć eksperata iz oblasti istoriografije, arhitekture, građevine, geodezije, izrađena je studija valorizacije Hajdar-pašine džamije u Radulićima i starog kamenog mosta u Bistrici, na osnovu koje će se raditi na očuvanju i zaštiti ova dva značajna spomenička nasljeđa u Bošnjaka. Okosnicu studije čine radovi mr Saita Šabotića „Islamsko-orijantalna baština bjelopoljskog kraja“, mr Sahreta Hajdarpašića „Hajdarpašina džamija u Radulićima kod Bijelog Polja“ i Doc. dr Rifata Ali- 42 hodžića „Most na rijeci Bistrici, desnoj pritoci Lima kod Bijelog Polja“. Na promociji su učestovali autori zastupljeni u studiji, mr Sait Šabotić i mr Sahret Hajdarpašić. Izdavač knjige je Bošnjački kulturni centar, uz projektnu podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore. Knjiga je urađena dvojezično, na bosanskom i engleskom jeziku. Hajdar-pašina džamija u Radulićima je izgrađena krajem XVII ili početkom XVIII vijeka. Sagradio je Hajdar-paša Selim, koji je došao u Bihor 1689. Iz ruševina se vidi posebna estetika njene arhitekture, koja nije poznata kod seoskih džamija. Ostaci zidina džamije, munare i turbeta u kome je ukopan Hajdarpaša (Hajdar-pašino turbe) i danas nagovještavaju obrise nekadašnjeg kompleksa islamske arhitekture. Nedaleko od Bijelog Polja, na lokaciji Lozna luka, nalazi se lijep i rijedak kameni most na rijeci Bistrici, koji po tipu gradnje nesumnjivo poti- Most na Bistrici Ostaci Hajdar-pašine džamije u Radulićima če iz vremena vladavine Otomanske imperije na ovim prostorima. Osnovano se pretpostavlja da je izgrađen krajem XVII ili početkom XVIII vijeka. Most je za tadašnje potrebe Otomanske imperije i stanovništva bio od izuzetnog značaja. Bio je spona Kolašina, Berana i Bijelog Polja sa Sjenicom, Prijepoljem, Pribojem, Višegradom i Sarajevom, a takođe s Novim Pazarom i dalje prema Mitrovici, Skoplju i Istanbulu. Studija pokazuje da navedeno spomeničko nasljeđe ispunjava sve kriterijume definicije kulturnog dobra koja se nalazi u važećem Zakonu o zaštiti kulturnih dobara (Službeni list Crne Gore, broj 49/2010, od 13. 8. 2010): „Kulturno dobro je svako nepokretno, pokretno i nematerijalno dobro za koje je, u skladu sa ovim zakonom, utvrđeno da je od trajnog istorijskog, umjetničkog, naučnog, arheološkog, arhitektonskog, antropološkog, tehničkog ili drugog društvenog značaja“. I u pogledu kriterijuma za utvrApril, 2014. đivanje kulturne vrijednosti koje pripisuje isti zakon, most na Bistrici i džamija u Radulićima ispunjavaju traženo. Oba spomenika posjeduju autentičnost i integritet, vrlo dobar stepen očuvanosti, istorijski, arhitektonski i drugi društveni značaj. Pored navedenog, važno je istaći da džamija i most posjeduju i umjetničku vrijednost. Ostaci džamije jasno pokazuju o kakvom remek djelu je riječ, dok oblik polumjeseca kamenog mosta ne ostavlja prolaznika ravnodušnim. Iako je u vremenskom periodu kada su ove dvije nepokretnosti sagrađene bilo još idejno sličnih građevina, njihova jedinstvenost u prostoru i vremenu je neponovljiva. Ta neponovljivost u prostoru i vremenu, uz ljepotu kao osnovni kriterijum, čini ih umjetničkim djelima. Dakle, estetika ova dva spomenika je neupitna. Takođe, most i džamija su svjedoci društveno-istorijskih okolnosti i uslova ekonomskog i kulturnoistorijskog razvoja u određenom April, 2014. razdoblju, što ih kandiduje za kulturna dobra kako lokalnog tako i nacionalnog značaja. Vizija koju ima BKC jeste da Hajdar-pašina džamija i stari most na Bistrici budu proglašeni za kulturno dobro u državi. Očito je da Hajdar-pašina džamija u Radulićima i stari kameni most u Bistrici predstavljaju pravi biser kulturnog i spomeničkog nasljeđa Bošnjaka u Crnoj Gori, te kao takvi treba da budu naučno i kulturno valorizovani kako bi se sačuvali od devastacije i propadanja. Nakon naučne i kulturne valorizacije, ovi spomenici bi mogli biti i valorizovani kao nacionalno turističko blago, što može značajno osnažiti razvoj turizma u Bijelom Polju. Još od osnivanja 2009. ideja vodilja Bošnjačkog kulturnog centra (BKC) jeste očuvanje i prezentacija bošnjačke kulture kao vrjednonosnog entiteta. Kultura Bošnjaka, bošnjačka kultura, je kultura koja dugo vremena nije dobrano mišlje- na i u tom smislu, nije posmatrana kao originalna, plodna i funkcionalna. Nerijetko, prepisivana je drugim kulturološkim cjelinama, otimana joj je civilizovanost, grabljen identitet, proglašavana je za neprijateljsku, plagijatorsku; čak su je i nazivali izmišljenom. A iza svega ovog stoji samo ovaj razlog: nije dovoljno mišljena i proučavana. I zato joj treba posvetiti pažnju, prikazati je u punom svijetlu, predstaviti je onakvu kakva uistinu jeste. Vodeći se kratkom i elegantnom definicijom koja kaže da je kultura nacrt za življenje, BKC nastoji da pokaže da bošnjačka kultura suštinski uvažava, njeguje i poštuje različitosti. Takva kultura u svom biću ne sadrži komponente malignog i agresivnosti, niti ih priziva. Te utvare su strane njenom duhu. Ukratko, bošnjačka kultura slavi život u svom najvišem određenju. Sve realizovane projektne ideje Bošnjačkog kulturnog centra počivaju na takvoj filozofiji. 43 Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM Revija FORUM Kultura, baština, obrazovanje Književno veče „Bihor i u njemu priča“ u podgoričkom KIC-u: Prostori magijske inspiracije K M. Rastoder, M. Kočan, B.Rakočević, M. Šabotić, P. Goranović i E. Muratović njiževno veče „Bihor i u njemu priča“ održano je 13. februara u KIC-u „Budo Tomović“ u Podgorici. Predstavljene su tri knjige koje su nastale kao literarna kruna Festivala kratke priče „Zavičajne staze“, a to su izbor poezije „Iza mene“ Envera Muratovića, novela „Strah od behara“ Refika Ličine i zbirka odabranih priča sa festivalskog konkursa. U programu su učestvovali književnici Pavle Goranović, Enver Muratović, Mirsada Šabotić , Bogić Rakočević i članovi Udruženja Mirela Kočan, Saudin Račić i Mirsad Rastoder. Predstavljanje knjiga pratila je video prezentacija prošlogodišnjeg Festivala koji je okupio brojne učesnike i posjetioce. 44 Vraćanje prirodi Nevladina organizacija Centar za kulturu „Bihor” iz Petnjice, kroz Festival priče „Zavičajne staze” godinama promoviše tradicionalne, prirodne, kulturne i stvaralačke potencijale, pojasnio je urednik Mirsad Rastoder i podsjetio da festival „Zavičajne staze“ ima dva ključna cilja. To su reafirmacija crnogorskih stvaralaca kao Ćamil Sijarić, Refik Ličina, Enver Muratović i drugi i očuvanje tradicionalnih vrijednosti vraćanjem modernog čovjeka prirodi. - Za nas koji smo tamo rođeni, Bihor je jedinstven prostor magijske inspiracije. To je prostor na kojem svaki potočić ima svoju priču, a kamoli čovjek. To je bio povod i prvi cilj festivala, da pokušamo inspirisati mlade i poznate pisce da zapišu stare i nove priče Bihoraca koji su danas rasuti po čitavom svijetu – objasnio je Rastoder. Stihovi i drhtaji O izboru pjesama „Iza mene” Envera Muratovića, novelama „Strah od behara” Refika Ličine i odabranim pričama sa festivalskog konkursa govorili su književnici Pavle Goranović, Mirsada Šabotić, Bogić Rakočević i Enver Muratović. Centar za kulturu „Bihor” brojnoj publici okupljenoj u multimedijalnoj sali KIC-a „Budo Tomović” 13. April, 2014. februara, predstavili su Mirela Kočan i urednik programa Mirsad Rastoder, dok je Dino Račić čitao odlomke i stihove. Pavle Goranović govorio je o poeziji Envera Muratovića. On je istakao da „u svijetu gdje se nekad čini da je sve postavljeno „naopako“, pjesnik djeluje kao stranac, kao gost“. Zbog toga pjesnik „traži srodnost sa prirodom, sa rijekom, sa danima izgubljenim i nestalim, sa sjetnim sudbinama života koji je uvijek – sjećanje“. Među odrednicama tog poetskog registra vrijedi tražiti suštinu poetike Envera Muratovića. - On osjeća da se nalazi među onima koji su prozvani ili odabrani da strijepe nad svijetom oko sebe. S istančanim osjećajem, njegovi stihovi dodiruju sudbine običnih, bave se tim „malim smrtnim stvarima“, koji su svijet sav. Zato je svaki stih ove knjige nalik drhtaju. Jer, ne može pjesnik u svom traganju za sobom, zapostaviti sve ono što mu je blisko, ljude, prostore, duhovnost… Takva bi poezija bila tek „prazan puteljak“, a Muratovićeva poezija nije prazna džada, nego dunjaluk prepun priča o živima i mrtvima, u kome je pjesnik onaj posmatrač i zapisivač, što iz sjene stvara i boluje – rekao je Goranović. April, 2014. Enver Muratović je objasnio da je razloge za pjesmu uvijek nalazio u ljudima, stvarima i predjelima oko sebe. Tako se krajem devedesetih, kada je posvjedočio ljudskom stradanju u ratu, u njegove stihove uselila tama i shvatio je da pjesnik mora biti spreman da upozorava druge o izopačenostima ljudskog uma koje ispunjavaju svijet. - Neko ipak mora govoriti kada svi zaćute – zaključio je Muratović. Riječ koja spaja Mirsada Šabotić je govorila o festivalskoj zbirci priča „Buđenje Bihora“. Ona je istakla da je ova zbirka „most od riječi“ koji spaja autore iz Sarajeva, Banja Luke, Novog Sada, Skoplja, Berana, Rožaja i mnogih drugih gradova. - Iako nas je razdvojilo vrijeme i prostor i neka davna vremena, ova knjiga je svjedočanstvo da se riječju i ljudskošću ponovo spajamo – ocijenila je Šabotić. Bogić Rakočević je govorio o knjizi „Strah od behara“ autora Refika Ličine. On je objasnio da se radi o neobičnom autoru koji se „ludisitički i gotovo kubistički poigrava sa tradicionalnim vrijednostima“. - Ličina je neko ko smatra da se prava istorija nalazi u književnosti i otuda u sebi nosi zavičajna sjećanja, riječi i maternju melodiju kojima obuhvata i karakteriše svijet u nestajanju – rekao je Rakočević. - Refik Ličina se snažno nametnuo na jugoslovenskoj književnoj sceni već svojim prvim pjesničkim zbirkama osamdesetih godina prošlog vijeka, „Poznavanje prirode” i „Pčele” za koje je u to vrijeme dobio veoma značajne nagrade - „Goranovu” i „Brankovu”. Pošto se preselio u Švedsku, sada njegovi stihovi obogaćeni poetikom, koja se tiče njegovog egzistencijalističkog prostora i promišljanja svijeta u kojem živi. U knjizi „Strah od Behara” on priča neke svoje, gotovo autobiografske opservacije iz Novog Pazara, grada u kojem je proveo mladost i dio radnog vijeka. On na književni način obrađuje i teme koje se tiču njegovih sunarodnika, ali i izbjegličke teme – istakao je Rakočević. Festival priče inspirisane Bihorom nastao je kao prirodan izraz promišljenih želja jednog broja entuzijasta koji su osjetili potrebu da na svoj način treba vraćati nadu jednom izuzetno živopisnom prostoru, kazala je Mirela Kočan koordinatorka u NVO Centar za kulturu „Bihor“ iz Petnjice. S.K. 45 Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM Revija FORUM Kultura, baština, obrazovanje Knjiga Ćamilove poezije Zavičaj iznad zavičaja Arbutina Recenzija, Petar V.Arbutina P esničko osećanje sveta je stvaranje neiscrpnih mogućnosti za duhovnu razmenu između čoveka i sudbine, pesnika i jezika, pesme i životnih i metafizičkih suština. Zbog toga a ne zbog zakonomernosti žanra nije čest slučaj da jedan pisac bude uspešan u poeziji i prozi. Poezija je, prema ovdašnjim stereotipima, ostatak od proze, mala vinjeta teško vidljiva u priči ili višak emocija, pokušaj da se u drugom žanru nešto konciznije i lepše kaže. Onaj koji tako misli i radi greši. Pisac koji pokušava da proširi pesmu u priču isto greši, to neće biti velika pesma nego loša priča. Ćamil Sijarić je uspeo da nađe meru – da omeđi i lirikom postvari bihorskog čoveka. Njegova sudbina je zemaljska ali mu je duša mitska i njeno mišljenje i promišljanje je lirika koja se svodi na tri reči-motiva; lepota, san, sudbina. 46 U izdanju CK-Bihor štampana je zbirka zavičajne poezije Ćamila Sijarića “Šetnje po Šipovicama” u izboru Faruka Diydarevića. - Izbor pred nama nije samo (veoma uspeo) pokušaj da se osvetli jedna “sekunadrna” linija Sijarićevog književnog dela nego trud da se (veoma uspelo, takođe) osvetle aspekti koji su prethodili i uslovili veliko i značajno prozno delo. Ali to ne možemo posmatrati isključivo kao sklonost fatumu blisku istočnjačkim pesnicima, to je istovremeno svest o ljudskoj ograničenosti i bezgraničnosti duše. Kada bi pokušali, uz izvesna i neophodna uopštavanja, da izvedemo ključne i opsesivne teme u književnom delu Ćamila Sijarića, zavičajne teme i motivi bi umnogome nadvisili po značaju i uticaju, sve ostale. Ali tu se krije osnovna poenta kompleksne poetike Sijarićeve, zavičajne ali iznad zavičaja, lokalne a kompleksne, individualne ali i kolektivne. Zato sastavljač izbora “zavičajne poezije” ne istražuje samo topografiju, niti je geografska činjenica nešto što gornju sintagmu dovoljno i pre svega tačno određuje. Pred njim je kompleksniji zadatak koji zahteva drugačiju i veću vrstu posvećenosti. Zavičaj je za Sijarića višeznačna pripadnost, u simboličkom i književno-topografskom smislu, ona pleni svojim lokalnim karakterom ali, na žirem planu, širi se nezaustavljivo u smeru mitološke, lingvističke, književne i predačke slojevitosti nasleđa umetničkog i etičko-estetskog identiteta. Ova vrsta uzajamnosti je pre svega lirski organon, tanana osećajnost čoveka koji vaga reči kao najveće blago, kao putokaze ka suštinama vidljivim u poeziji mnogo više nego u prozi. Zato izbor pred nama nije samo (veoma uspeo) pokušaj da se osvetli jedna “sekunadrna” linija Sijarićevog književnog dela nego trud da se (veoma uspelo, takođe) osvetle aspekti koji su prethodili i uslovili veliko i značajno prozno delo. Poezija definiše Bihor i Šipovice u lirsko-epskoj toponimiji književnog dela Ćamila Sijarića, proza ga svedoči, proširuje, dopričava, čini ga vidljivim i svačijim, zajedničkim svim ljudima kojima je teška i istovremeno veličanstvena sudbina i ljudskost. Takav stav čini Bihor mitskim predelom a bihorskog čoveka April, 2014. baštinikom mita koji istovremeno stvara i učestvuje u njemu. Sastavljajući ovaj izbor Faruk Dizdarević je prepoznao te ključne tačke u pogledu najboljih pesama ali i u pogledu njihovog rasporeda u knijzi gde možemo pratiti razvojni put pesničke parabole i vidljivog i skrivenog aspekta metaforičnosti, u potrazi April, 2014. za istinskim životom koji zgasne pre nego što zaustiš da nešto kažeš o njemu. Ćamil Sijarić je stvorio a Faruk Dizdarević sastavio i svojim izborom posvedočio, iz bezbrojnih delova slagalice jedne bezgranične slike, obimom mali a značajem veliki lirski ep u kome se u skoro svakom stihu svode Tvorčevi i ljudski računi. Ta relacija između čoveka i neba je upravo najvidljivija na mestima gde se čovek vraća samom sebi - u zavičaju. Zato ove pesme nose topografsku određenost i semantičku univerzalnost, istovremeno. Opet, ima onih koji će reći da je Sijarićevo delo svo od poezije i da se pesma sa vrleti Bihora izlila u priču da bi je bolje i jače zauzela, da bi bila veća i značajnija. Ima i onih koji će tvrditi da je priča u svojoj najvišoj kristalizaciji dosegla liriku. I jedni i drugi će biti podjednako u pravu ili u krivu. Ali teško ćemo naći prave granice u koje bi smestili drevnost ove poezije, lirsko biće Bihora i Sijarićevu lirsku i proznu imaginaciju a da im ne bude tesno, da se ne gurkaju kao bihorske devojke kada ispod trepavica, iz svog devojačkog stida i krutog gorštačkog morala, pogleduju momke. U sučeljavanju davnašnjeg i današnjeg, u slikama prošlosti u kojima naslućujemo budućnost jasno vidimo pesnika iznad svoga kraja, brižnog u jeziku i zapitanog nad večnim pitanjima za koja zna da ni život ni smrt ne daju prave odgovore. Takvo osećanje bezgraničnog, veoma vidljivo u ovom izboru, Sijarić je nosio sa sobom i u sebi. Zato na ovom mestu ne možemo da govorimo samo o pesmama i pesniku, zato je Dizdarevićev posao bio značajno teži nego što to obično biva kod sastavljanja ovakvih izbora. Pesnik je nazreo znake autentične egzistencije iza slike života, sastavljač izbora je morao da nazre pesnika iza knjževne slave i velikog dela, mnoštva tumačenja i pogleda, a iza svega toga je morao da vidi i pesmama oslika zavičaj iznad zemlje i izvan neba, u jeziku i osećanju, u večnim temama i sumnjama, u sudbini i pevanju – kao da postoji neka razlika. Ako bi smo u nekoliko reči trebali da definišemo ovaj izbor onda bi to moglo ovako; ako je Bihor samo reč onda je Ćamil Sijarić njegova rečenica a ova knjiga opis njenog sadržaja. 47 Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM Luča humanosti Zaima Azemovića U 48 Prokletstvo kolektivne dalge M. Šabotić, Zaim Azemović i R. Škrijelj pjesnikove duše. Poetskim zvonom budi ljudsku humanost, koja se sklonila u bezočne ljudske podjele, koje prijete da unište svaki atom humanog u čovjeku. Azemović rezom srca na papiru vaja divnu građevinu satkanu od iskonskog, duhovnog, a, nadasve, ljudskog. Mudrost i toplina koje zrače iz njegovih stihova protkane su tragikom, ali i uzvišenim blaženstvom prema Bogu i čovjeku. Religiozna osjećanja, koja su iznijansirana u mnogim pjesmama, nijesu dogmatska, već imaju univerzalne dimenzije, tako da idu u pravcu očišćenja duha i katarzično djeluju na čitaoce. Lirski subjekat svoja religiozna osjećanja ne uokviruje u simbolici ortodoksnog vjernika, već ovom motivu prilazi kao pjesnik i čovjek čija je duša otvorena za sve ljude koji u vjeri u Boga, humanosti i dobročinstvu, vide svu blagodat ovog svijeta. Humani stavovi i plemenita gledišta bitna za čovjeka i njegov opstanak u životu, odnosno za njegovu borbu sa životnim tegobama i bitisanjem, te napor čovjeka da se uhvati u koštac sa životnim nedaćama i da, uprkos izvjesnosti smrtnosti, pronalazi smisao u postojanju i da se neprestano, putem dobročinstava i plemenitih djela, odupire mislima o ništavilu i beznađu, a da, pri Kultura, baština, obrazovanje Roman Safeta Sijarića “Brod na Bistrici” Nove knjige Rožajama je krajem prošle godine objavljena, a potom i promovisana knjiga „Orijentir humanosti ka beskraju i vječnosti” autora Zaima Azemovića. O knjizi su govorili profesorica Mirsada Bibić Šabotić i profesor doktor Redžep Škrijelj. - Azemović se svojim literarnim radom pripojio plejadi pisaca koji perom u ruci osvajaju vrhunske prostore sandžačke književnosti, konstatovao je Škrijelj. - Njegov stvaralački opus potvrđuje maksimu “Star je samo onaj koji prestane da stvara, pa makar imao i dvadeset godina”, kazala je profesorica Mirsada Bibić Šabotić. Ona je dalje ocijenila: - Pjesničke staze autora Azemovića već pedeset godina posute su stihotvornim cvijećem i predstavljaju beskrajno polje poezije. Njegova prosvjetiteljska misija, oivičena u lirsko-epskim treptajima, zbirci pjesama „Orijentir humanosti ka beskraju i vječnosti“ mogla bi se definisati kao Inter spem et metum (Između nade i straha), nade da će njegova riječ duboko zagolicati tvrdokorna uva svih onih koji ne čuju vapaj izmorenog čovjeka i straha od ljudskog bezumlja, koje je kroz istoriju svojom dehumanizacijom gasilo Božiju svjetlost. Ovaj lirski medaljon satkan je od novih pjesama, koje su Azemovićevo sklonište od besciljnog prostora ljudske otuđenosti, surovosti bitisanja i svega onoga što unižava čovjeka; otuda toliki napor našeg poete da snažnim poetskim izrazom šalje humanističke poruke i, izbjegavajući romantičarsku dimenziju, uspijeva da tajnu života prevede u stihove koji su mudri, topli ali i didaktički. Sjedinjavajući različite teme i motive, naš autor pravi most od riječi, tako da poetska mozaična slika daje odsjaj Revija FORUM tome, daje primat religiji kao univerzalnoj duhovnoj potrebi svih ljudi, daje poseban pečat zbirci Orijentir humanosti ka beskraju i vječnosti i svrstava je u pjesnička djela velikana savremene poezije. Ipak, posebnu draž ovoj zbirci daje spoj prošlog i sadašnjeg u njegovom zavičaju koji poput pauka plete mrežu kroz istoriju i vrijeme dajući primat čojstvu, junaštvu, ljudskosti i humanosti. Cjelokupno Azemovićevo stvaralaštvo je sehara bošnjačke kulture jer naš stvaralac uspijeva da stihovima sačuva od zaborava svoj identitet, svoj jezik, običaje i kulturu, ali , istovremeno, daje istoriju trajanja čovjeka i njegove praiskonske težnje da se ljepotom, radom i humanošću odupire prolaznosti. Već objavljivane pjesme i recenzije, kritika i stavova o ovom stvaraocu i njegovom stvaralaštvu, koje ćete pronaći u ovoj zbirci, daju utemeljenje ovoj konstataciji. Orijentir humanosti ka beskraju i vječnosti je sinteza Azemovićevog stvaralaštva, i ovaj literarni dragulj, isprepleten prozom i lirikom, dajdžest je epa o čovjeku i piscu koji perom u ruci krči puteve spleena, mržnje i ljudske otuđenosti nadajući se da će njegove humane poruke porušit surovost i neprebolnost bitisanja. M.R. April, 2014. (Izvod iz recenzije) Služeći se istorijskim kontekstom autor fokusira sudbinu pojedinca i vrlo vješto, sasvim nenametljivo, postavlja dilemu – stremiti prema nekim novim vidicima ili ostati na ranijim pozicijama. Zato je Sijarić u svom narativnom postupku prednost i dao verbalnom nad vizuelnim, kako bi jasno razotkrio i razobličio svaki kamen spoticanja među onima koji već poodavno žive jedni kraj drugih ali se, nažalost, ne poznaju i nedovoljno razumiju. Piše: Mr Sait Š. Šabotić I skustvo ljudskog roda je davno zapazilo da svako vrijeme ima svoje breme. A svako od nas ima neko svoje vrijeme, bilo ono loše ili dobro. Imaju ga i sva bića na Zemlji i sve stvari, pa i sama književna djela. Nekim od njih se, naime, posreći da zasijaju u vremenu u kom su nastala, a nekima ne već im ostane da sačekaju neko drugo, bolje vrijeme. Za prozna ostvarenja Safeta Sijarića bi se moglo reći da gotovo odreda zasijaju čim se pojave, nudeći nam kroz svoju sadržinu tragične paradokse svijeta, koje autor slika osobenim jezikom. Na takvoj podlozi građen je i njegov novi roman April, 2014. 49 Kultura, baština, obrazovanje Brod na Bistrici. U njemu je autor zahvatio vrijeme između dva svjetska rata, smještajući kulminaciju radnje u dane početka Drugog svjetskog rata, ili ine vojne. Poprište njegovog romana je u rubnom dijelu Sandžaka, tamo gdje se socioekonomski teško, ali časno živjelo. Tačnije, između dvije obale rijeke Bistrice, hučne i nepredvidive, jedne na kojoj žive stanovnici islamske konfesije i druge na kojoj su oni što ispovijedaju ortodoksno hrišćanstvo. Tamo gdje rijeka teče kao krv venama, pulsira kao žila kucavica, spajajući i razdvajajući one koji su na njenim obalama. Upravo u takvom ambijentu gdje je tiho ali gdje začas može biti i olujno, autor je pronašao svoje glavne junake, dječake a kasnije momke – Haruna i Miraša, čije je odrastanje tijesno povezano sa vjerskim, pa i mnogim drugim antagonizmima i predrasudama. Ali, kako je čovjek biće u kom ima ponešto od svih ljudi, dva mladića uspijevaju da kroz počesto teške i bolne razgovore, ipak pobijede i prirodnu i naslijeđenu među i pronađu brod spasa – gaz, kao tačku sa koje je bilo moguće dalje krenuti. Postali su prijatelji, štaviše – pobratimi. Ali život će ih u jednom trenutku, mimo njihove volje, razdvojiti. Obmane, laži i zablude uradiće svoje pa će dva mlada pobratima, pod uticajem kolektivne svijesti i onih koji su odlučili da budu huškači iz horde zla, nevoljno odabrati svaki “svoju” stranu. U ratnom sukobu na Bistrici, mjestu koje ih je zbližilo, zariće jedan drugome bajonet u utrobu, a u tom trenutku, kad se nađu oči u oči u svom hropcu, jači od smrtnog žiga biće – stid. Kroz kratko parafraziranje fabule Sijarićevog romana željeli smo naznačiti jednostavnost kojom se autor poslužio da konstruiše duboku i složenu dramu jednog vremena i njegovih aktera. Obojena vješto prikrivenom simbolikom, odnosno zaogrnuta onomastičkom metaforikom (rijeka Bistrica – eksponirana kao jasna granica, Miraš – onaj koji želi mir, Harun – skeledžija sa hadske rijeke Stiks, onaj koji spaja obale; gaz odnosno brod – tačka susreta, simbol borbe za prelazak iz jednog 50 svijeta u drugi), Sijarićeva pripovijest zadobija jednu nevjerovatnu poruku i misaonu vrijednost – o ljudskom opstanku, sreći i nesreći, usudu i patnji, o raskolima i ljudskim tjeskobama, zabludama i dilemama... Primjenjujući model za koji bi se u isto vrijeme moglo reći da čitaoca šokira ili provocira, a isto toliko intrigira i fascinira, Sijarić uspijeva da svoju proznu shemu nametne kao lavirint iz kog je teško izaći. A taj lavirint je i ambijent privredne zaostalosti, odsustva prosvjetiteljske riječi u kraju kojem su nedostajali valjani putevi, u kom je komunikacija među ljudima bila otežana, vilajetu na koji je malo ko obraćao pažnju. Ipak, i u takvim uslovima kod pojedinaca nije manjkalo razuma i svijesti da se stvari moraju pomjeriti sa mrtve tačke. Osjećajući da je prijateljstvo ista duša koja živi u dva razna tijela (Aristotel), dječaci Miraš i Harun su relativno lako pronašli zajednički jezik i učinili da Orlovići i Sokolovići na stvarnost počnu vedrije gledati, pa i prijateljski živjeti. Kao suptilni pripovjedač, Sijarić je uspio da kroz jednostavne jezičke formule lokalnog ruralnog stanovništva, kroz specifičan humor i svu njegovu sirovost i surovost u dijalozima, pokrene brojna društvena, vjerska i običajna, te socijalna, moralna i egzistencijalna pitanja i kroz njih promišljeno ukaže na besmisao nepotrebnog zatvaranja u sopstvene atare, slijepog vjerovanja da je ispravno samo ono što misli moja strana, a u krajnjem na besmisao svega onoga što nam se prikrada kroz svako novo vrijeme i nadogradnju koju ono nudi. Uspio je da nam, kako sam protinje kroz usta jednog od likova, jasno ukaže da nas u svakom vremenu ista dalga bije. Sadržinom svog djela i pomalo neobičnim pripovjedačkim postupkom u kom kratki dijalog izbija u prvi plan, Safet Sijarić je, poput mnoge književne sabraće, blizak jednom vremenu, društvu i opštoj klimi gdje su ratni užasi i nedaće još uvijek svježi. Služeći se istorijskim kontekstom autor fokusira sudbinu pojedinca i vrlo vješto, sasvim nenametljivo, postavlja dilemu – stremiti prema nekim novim vidicima ili ostati na ranijim pozicija- Revija FORUM ma. Zato je Sijarić u svom narativnom postupku prednost i dao verbalnom nad vizuelnim, kako bi jasno razotkrio i razobličio svaki kamen spoticanja među onima koji već poodavno žive jedni kraj drugih ali se, nažalost, ne poznaju i nedovoljno razumiju. Stavljajući svoje junake u naizgled pragmatičnu dilemu, a prije bi se reklo etički stav tipa: Šta imam ja od čovjekoljublja kada će insanomrsci i dalje mrzjeti, odnosno tipa: Šta imam ja ako praštam i volim one koji nijesu kao ja, ili dalje: Koja je svrha mržnje, Sijarić je pokušao da ukaže na moć kolektivne svijesti, odnosno nemoć jedinke da joj se suprotstavi. Na obale Bistrice, čija huka u jednom trenutku jasno asocira na opomenu i opasnost, stigla je dalga u kojoj nije bilo mjesta za razum. Puščana paljba nije dozvolila Mirašu i Harunu da dođu jedan do drugoga i povedu još jedan razgovor. Prikovani su svaki za onu obalu na kojoj je bio na početku priče. Takvim zaokretom autor je zapravo ukazao na činjenicu da dijalogu, kako bi se izbjegli nesporazumi i sukobi, treba pribjeći po svaku cijenu, pa i cijenu života. Da baš tada treba naći gaz (brod), i tako ne dozvoliti da jedna izgrađena vrijednost doživi pad i pojača tragediju bilo koje vrste, u ovom slučaju i individualnu i kolektivnu. Dvojicu junaka Sijarićevog romana na kraju priče nije pobijedio strah. Nije to mogao ni učiniti, jer nijesu bili slabići, dokazali su ovo bezbroj puta jedan drugome. Pobijedio ih je zapravo stid, baš kako i dolikuje pravim ljudima, koji znaju da se zasrame i pred sobom. A gdje je stida, tu je i poštenja... Na samom kraju recimo da Sijarićev roman Brod na Bistrici, kao djelić istine o čovjeku, sadrži univerzalnu poruku da uvijek i u svakoj prilici treba njegovati mir među ljudima, a ratovati sa onim u sebi što bi taj mir moglo dovesti u pitanje. Jer će uvijek važiti pouka da čovjek nije tamo gdje živi, već tamo gdje voli. Svesrdno preporučujući ovaj roman za objavljivanje, sigurni smo da će se na Safeta Sijarića i njegovo kazivanje mnogi pozivati kao na svjedočanstvo za svoje stavove. April, 2014. Revija FORUM Kultura, baština, obrazovanje „Paukova mreža“ Safeta Hadrovića Vrbičkog Metafora ljudske izopačenosti Neka vas ne zbuni prividna apsurdnost nekih priča poput „Bijesne kobile“, „Bogovske večere“, „Inkvizitora“. Autor riječima slika da živimo u jednom novom vremenu, gdje se racionalnosti, humanizaciji i edukaciji savremenog čovjeka, navodno, posvećuje puno pažnje, ali je ljudska izopačenost i brutalnost već odavno pustila korijenje. Piše: Mirsada Bibić Šabotić S vijet jedne knjige započinje susretom čitalaca i djela i tada piščevo stvaralačko umijeće kreće na putešestvije nadajući se da će čitalac spoznati njegovu anatomiju koja često zna da bude veoma komplikovana i diskutabilna, nerijetko i da zbuni percepciju ljubitelja lijepe riječi. Moj prvi susret sa zbirkom priča „Paukova mreža“ autora Safeta Hadrovića Vrbičkog iznevjerio je moj horizont očekivanja. Kako sam prelistavala list po list ,, Paukove mreže“ i ulazila u svijet priča, sve sam više postajala zbunjena jer sam očekivala Vrbičkog, buntovnika, koji direktno, ne prezajući ni od čega, piše o sudbini April, 2014. čovjeka koji je u jednom istorijskom trenutku izgubio i vjeru i humanost i životinjskim nagonom uništio svjetlost ljudsku zvanu život iza čega je ostala samo garež i dim. Naravno da govorim o Safetovom Gorskom vijencu, spjevu Žrtva, jer svima nam je poznata autentičnost događaja u ovom rukopisu i patriotizam koji je ukorijenjen u Safetovoj duši. Međutim, dok sam čitala ovaj prozni Safetov rukopis, bila sam zbunjena i našla sam se u paukovoj mreži i još sam u paukovoj mreži jer je Safet ovom zbirkom djelimično bio patriota, prešao granice tradicionalne proze, lepršavo preletio preko Moderne 20. vijeka, a surovo ušao u prozno stvaralaštvo 21. vijeka. Autor je u ovom proznom stvaranju i novinar, i pisac, i kritičar, a najviše slikar koji riječima daje mozaičnu sliku ljudskog ništavila i bezumlja koje je svojim oklopima zarobilo čovjeka. Vrbički polazi od nekih savremenih motiva, pa prelazi na legendarne i mitske, ali teži kompresiji, sabiranju smislova i osjećanja i na taj način, praveći sintezu izrečenog, ukazuje na ugroženost ljudske egzistencije koja je svevremena i savremena. On slika stanje i zbivanja u svijetu unutar međuljudskih odnosa, a svijet se u njegovim pričama doživljava kao pozornica na kojoj se neprestano mijenjaju razni učesnici: zavodnici, preljubnice, obični ljudi, zatočenici, bratoubice, pa čak naš autor unosi motiv životinja tako da je na kraju ovo njegovo prozno ostvarenje kao nepočin-polje u kome niko miran, niko zadovoljan, a rijetko ko srećan i slobodan. Na momenat, čitava zbirka podsjeća na Balzakovu ,,Ljudsku komediju“ jer daje razne likove i razne karaktere, ali za razliku od ovog velikog francuskog pisca, naš autor u nekim pričama, kao Dostojevski, ulazi u dušu svojih junaka, pusta ih da se samoispovijedaju, a mi iz te njihove priče saznajemo da su se našli u Bodlerovom „Cvijeću zla“ čiji su mirisi puni devijantnosti, mizantropije, alijenacije. Međutim, iza ovog, naizgled, običnog svijeta, stiskajući njegovu pozadinu i težeći da simbolima i metaforama sakrije i hermetizuje smisaonost, autor u svakoj priči daje univerzalnost istine da je svaki čovjek na gubitku bez obzira u kojem je vremenu živio, i ovom putanjom nas istovremeno približava stvarno- 51 Kultura, baština, obrazovanje sti. Pitanje je kakvoj stvarnosti i zašto. Čuveni albanski pisac Sterije Spaso je napisao roman,, Zašto“, a to zašto pustilo je korijenje u svakoj od ovih priča. Zašto je smisao postojanja baba Marte cvijeće u priči „Babine ruže“; zašto žal za prohujalom mladošću u priči „Poljubac u čelo“; zašto nemoral u priči „Begovska večera“, zašto toliko bratske mržnje u „Sirat ćupriji“ i opet jedno veliko zašto poput paukove mreže duboko ponire iz priče u priču da bi obuhvatilo čitavu zbirku. Ovaj rukopis je veoma inspirativna tvorevina koja zbunjuje čitaoce svojom neslućenom imaginacijom i neočekivanim obrtima i ulazak u „Paukovu mrežu“ je ulazak u lavirint u kome na svakom ćošku vreba neka opasnost koja je metafora za nedokučivost svijeta. Čuveni latinoamerički pisac Horhe Luis Borhes, majstor kratke priče, u svojim djelima je težio da provocira znatiželju čitalaca. Slično čini i naš autor u mnogim pričama u kojima znatiželju čitalaca podiže na jedan viši nivo, pa iščitavanje priča teče u dahu i aurora misterioznosti podiže adrenalin koji je produkt želje da se sazna šta će biti na kraju priče. Priroda, predmeti, likovi samo su povod, podloga i okvir za životnu komplementaciju o prolaznosti i tragičnom ishodu življenja, a obične teme iz istorije i života samo su materijalni okvir za suštinu koja je iskazana u pričama. Autor pričama ističe egzistencijalne kategorije - samoću, čekanje, slutnju, slobodu, životnost, nadu i svuda i u svemu razvija dvosmislenost koja briše granicu između stvarnosti i privida, istorije i mitologije, između objektivne istine i umjetničke laži. Hadrovićeva proza je lišena širokih deskripcija i obilja situacija, sve se svodi na jednu ljudsku sudbinu. Taj momenat je mali ali bitan za čovjeka i njegovu psihu, koja je u škrgama bolesti 21. vijeka, u alijenaciji - otuđenju, a otuđenje je svuda oko nas. Otuđili smo se od Boga, otuđili smo se od morala, istine, ljudskosti i humanosti, otuđili smo se od svega što čovjeka uzdiže iznad onog životinjskog. Po- 52 lako postajemo nalik mašinama koje nemaju ni dušu, ni srce, ni mozak. U jeziku je prisutno folklorno, arhetipsko, ali i urbano i savremeno. To folklorno i arhetipsko oivičeno je lokalnim jezikom, dok je urbano i savremeno osjenčeno vulgarizmima i slengovima što naravno ne umanjuje umjetničke vrijednosti, štaviše, na ovaj način autor daje mozaičnu pripovijedačku sliku prošlog i sadašnjeg vremena, pa se u ovom njegovom proznom stvaralaštvu krije vječna drama u svijetu koja je istovremeno drama o čovjeku, a problem otuđenja ili alijenacije dobija univerzalne dimenzije. Neka vas ne zbuni prividna apsurdnost nekih priča poput „Bijesne kobile“, „Bogovske večere“, „Inkvizitora“. One nijesu apsurdne, a to ćete shvatiti kad uđete i njihovu bit i suštinu. Shvatićete da živimo u jednom novom vremenu, gdje se racionalnosti, humanizaciji i edukaciji savremenog čovjeka, navodno, posvećuje puno pažnje, ali je ljudska izopačenost i brutalnost već odavno pustila korijenje i teško da ćemo je iskorijeniti. Takođe, nemojte da u autorskim stavovima o životu, naravno kroz priče, vidite antifeminizam. Ženski likovi su i te kako prisutni u djelu. Shvatite pisca kao hermetičara kome je žena kao motiv u kome je oformljena polisemičnost, ali objašnjenje ne tražite u tekstu, već u kontekstu priče. Naš autor u „Paukovoj mreži“ uspijeva da poetizuje dokumentarnost spajajući fakte i fikciju a da istovremeno djelimično napusti tradicionalan način pisanja, i uđe u nove vode stvaralaštva pišući prozu 21. vijeka koja i prošlo i buduće smješta u sadašnje. Šta je drugo Hadrovićev rukopis nego poetsko prikazivanje stvarnosti, neka obavijest sa Fejsbuku, kolumna iz štampe, zaprepašćujući naslovi iz novina, surova priča o ljudskom bitisanju ispričana na jednom posjetku. Da zaključim, u „Paukovoj mreži“ autor je nastojao da na pripovijedački način, koristeći kratku priču kao model, rasvijetli smisao opšteljudskog karaktera, ali i ljudske prirode, da se čovjek zapita nad Revija FORUM tajnama ljudskih života, nad intimama, a da pritom ukaže na neka egzistencijalna pitanja o smislu postojanja, o časti, dosljednosti, iskrenosti. Ponoviću, neka vas ne zbuni narativni ton sveznajučeg pripovjedača, koji prema čovjeku nije blagonaklon i koji ne teži da prikaže samo dobro lijepo i plemenito. Kretanje čovjeka i čovječnosti autor vidi kao paukovu mrežu koja je ugušila ljudskost, a čovječnost se najneposrednije rasvjetljava u trenucima ljudskih slabosti, kojih nije malo i koje ispunjavaju složeno ljudsko postojanje i ambivalenciju ljudske prirode. Originalnost i kvalitet Safetove proze ne u leži u jedinstvu oznake i označenog, već u šumi simbola, koji su nesvakidašnji i apsurdni. Zašto da ne, pa zar nam i život nije apsurdan, zar nijesmo počeli da se animilizujemo. Konj, pas, žene sumnjivog morala nijesu prikazane u osnovnom, već u prenesenom značenju. Može nas predmetnost ovih motiva asocirati na politiku, prevrtljivost, iščezavanje prijateljstva, uništavanje ljudskih individualnih vrijednosti, na podvale, socijalne i političke podjele među ljudima, na atrofiju porodice, iščašenost ljudskog uma, devijaciju duha i na štošta što nam se danas dešava u društvu, a mi smo svjedoci. Zar nam iznad glave ne stoji dameklov mač, pa ako se slučajno malo uzdignemo, ode nam glava, zar se nijesmo podijelili na bošnjake i depeesovce, na one koji kupuju kod Kineza i one koje markirana roba čini blaženim i srećnim? Svakako smo se podijelili, a nikako da se podijelimo na ljude i neljude. Upravo je ta iščašenost okosnica čitave zbirke, a elemente poetike ružnog i vulgarnog u nekim pričama shvatite kao piščevu potrebu da ukaže na anomalije savremenog čovjeka koji vremenom, udaljavajući se od Boga, guta prašinu srama i neljudskosti hraneći svoju dušu. Ja kažem, možda, a vi iščitavajte ovaj Safetov prozni dragulj i prosudite sami. Meni ostaje da autoru iskreno čestitam i da dodam da je impozantnom intelektualnošću i maštom obilježio književnost 21. vijeka. April, 2014. Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM Zbirka priča Seada Ramdedovića Humor i tragika Bihora U izdanju Kluba književnika “Husein Bašić” u Luksemburgu je onbjavljena knjiga priča Međa, Seada Ramdedovića. Zbirka priča, pre svega je nostalgija čoveka iz dijaspore i želja da na papiru oživi zavičaj. Ova proza nema ambiciju da pronađe svoj kontekst u aktuelnim postmodernim tendencijama savremene proze, a u mnogo čemu je ostala nedotaknuta i svim onim tendencijama koje je moderna proza imala. Priče iz Međe pre svega nastoje da jezikom, tematikom, radnjom, likovima ispišu zavičaj i izgrade vlastiti imaginarni svet Bihora, koji je, kao i ceo Sandžak, stalno nekakva međa i razmeđa vremena i prostora. U krajnje realističnim događajima iz bihorskih sela, autor uspeva da uhvati sve one snažno sa- tirične trenutke koji oslikavaju duh podneblja kojim se ova proza bavi. Satira i ironija je osnovni način da se likovi iz ovih priča izgrade kao individue koje svoj kontekst, često bezuspešno, traže u tradicionalnom kolektivu. Ovo je još jedna od knjiga koja će zasigurno jako zainteresovati čitalačku publiku poreklom iz Sandžaka. Knjigu priča Međa svakako će više voleti publika nego kritika, i to ona publika koja će u ovim tekstovima, u njenom jeziku punom specifične leksike, kao i u likovima, uspeti da oživi svoju vlastitu nostalgiju za Bihorom kao zavičajem, koja će prepoznati svoju svakodnevnicu i nasmejati se specifičnom humoru Bihora, ali često i njegovoj tragici koju ova knjiga nastoji da zabeleži. Ovu knjigu voleće svi oni koji vole Bihor, jer je upravo iz ljubavi prema Bihoru pisana. dr Nadija Rebronja Fursatluk i druge priče Seada Ramdedovića Kao i većina pisaca, Sead Ramdedović se prvo okušao u poeziji.Još sa sedamnaest godina, u svom rodnom mjestu – Petnjici, objavio je dvije knjige stihova. A onda je nastupilo zatišje koje je trajalo skoro deset godina, da bi se zatim pojavio kao puno zreliji i literarno potentniji. To vrijeme Sead Ramdedović, očito je, nije uzalud “traćio” već je čitao i iščitavao da bi se naoružao znanjem koje je prijeko potrebno onome ko se kani baviti ovim nepredvidivim i često rizičnim poslom. Mnogo je danas ljudi koji pišu; mnogo je onih za koje znamo da to rade a ima ih, zasigurno, još i više koji, u svojoj anonimnosti i slatkoj tišini, ispisuju stranice i stranice sanjajući da postanu veliki pisci. Međutim, isuviše je malo uspješnih. Put do uspjeha, pored talenta, bez kojeg ništa ne biva, zahtijeva velika odricanja i rad. U ovih desetak priča koje nam nudi Sead Ramdedović, na mnogim mjestima imamo pravi filigranski vez, što nas uvjerava da njegov posao neće biti uzaludan i da će tradicionalno bihorsko pripovijedanje koje je započeo Ćamil Sijarić a uz njega i poslije njega mnogi nastavili, dobiti još jednog majstora kojem će se diviti generacije čitalaca, kojih će, nadam se, biti i koje internet revolucija April, 2014. neće pobrisati sa kreativno-čitalačke scene. U svakoj priči ovaj mladi pisac započinje radnju posve obično, kao da se u njoj i neće desiti nešto što će nas ostaviti bez daha i pokrenuti u nama drhtaje duše, ali s malo čitalačkog strpljenja doćićemo do velikih užita kakve je u stanju da pruži jedan književni tekst. Sead Ramdedović se odlučio za pripovijedanje, a ne za “pametovanje”, što je dobro i za autora i za čitaoca! I ono što posebno raduje i što se opravdano očekivalo – u dijaspori stasavaju pisci nasvom jeziku. Neki od njih (stasavali su i) stasavaju na moje oči: Nijaz Hajdarović, Edit Agović, (SeadRamdedović), Remzija Hajdarpašić, Selva Ramčilović – Šabotić, Ruždija Osmanović, a i FeridMuratović je ispisao stihove, narodski kazano “za svoju dušu”, ali je dodirnuo srca mnogih čitalaca. Pomenuo sam samo neke iz svoje najbliže okoline.Svakako, ima ih još i nadam se biće ih sve više, a iz tog buketa ruža neke će se rasplamsati u svom cvatu i zamirisati onim mirom koji doseže dalje od avlijskih međa. Predviđamo to i autoru ove knjige. Ja toliko o knjzi Seada Ramdedovića. On je napotezu! Faiz Softić 53 Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM Sevdah Esada Merulića Ja i dalje čekam Merulić U muzičkom studiju „Dre šević” u Podgorici i produkciji Muzičke Aso cijacije Crne Gore ovih dana je snimljen novi CD izvorne muzike Esada Merulića pod nazivom „Ja i dalje čekam”. Na albumu je osam pjesama koje muzički potpisuju: Mir sad Serhatlić, Slobodan Bučevac i Esad Merulić, a tekstove Ruždija Krupa i Ajdin Rakić. Aranžmane i produk 54 ciju uradio je Senad Drešević. - Na ovom al bu mu se na la zi pet autorskih kompozicija i tri izvorne obrade, među kojima je i podgorička pjesma „Milica jedna u majke”. I ovoga puta je sevdah motiv, a nove kompozicije i poseb no aranžmani ovaj CD približava ju širem slušalačkom auditoriju mu - kaže Merulić. Iako je CD iza šao nedavno, Merulić kaže da su se već neke pjesme izdvojile. - Balada „Htjela ne htjela” je već našla put do slušalaca, dobi jam pozive svakog dana u kojima baš nju izdvajaju što mi je posebno drago. Tu je takođe i pjesma „Ja i dalje čekam” po kojoj je album do bio ime - ističe Merulić. Prema njegovim riječima u planu je uskoro i ekranizacija jed ne numere, ali i koncert u Podgo rici. April, 2014. Revija FORUM Kultura, baština, obrazovanje Milica u novom ruhu Izražavajući zadovoljstvo što je učestvovao u radnom i finalnom oblikovanju kompozicija za novi CD Esada Merulića, kompozitor i aranžer Senad Drešević ističe da je i u svim pjesmama sačuvana izvornost. - Smatram da je projekat postigao svoj cilj time što se sačuvala izvornost u smislu sevdaha, posebno kod već poznatih starih pjesmama, a kod novih kompozicija je data inspiracija i prostor nama autorima tekstova muzike i aranžmana da na toj liniji razvijamo nove muzičke ideje prilagođavajući pjesme široj slušalačkoj publici. Posebno smo vodili računa da i nove pjesme zvuče u maniru izvornog sevdaha, do duše, u modernijem aranžmanu. Esad je to otpjevao izvrsno, karakterističnim tenorom i osobenim finesama pjevanja, tako da mi je bilo zadovoljstvo producirati ovaj album. Mislim da se Esad definitivno poslije ovog albuma pozicinirao kao jedan od najboljih izvođača ovog žanra muzike ne samo u Crnoj Gori već i šire. Kada su u pitanju pjesme izdvojio bih teksove numera: “Zlatija”, “Htjela ne htjela” i “Ne miriše đul avlijom”. Među obradama posebnu pažnju zaslužuje “Milica jedna u majke” koja je i vokalno i aranžmanski suptilno osvježena. To potvrđuju i pohvale kolega i poštovalaca sevdaha, ističe Drešević. Aranžer koji je radio sa najpoznatijm crnogorskim izvođačima moderne i izvorne muzike, dobijao više nagrada na festivalima kaže da mu je CD Esada Merulića među najdražim u dosadašnjem radu. Pripremu i objavljivanje novog CD-a izvorne muzike na ovim prostorima finansijski je podržao i Fond za zaštitu i ostvarivanje ma njinskih prava u Crnoj Gori. E.P. April, 2014. Senad Drešević Omot novog albuma 55 Priča Revija FORUM Priča Revija FORUM Fetival priče inspirisane Bihorom: Trećenagrađena priča 2013. Bilo dijete i nema ga više Autor: Mehmed Đedović Niko ne može samo tako nestati, bez traga, kao da je hava“, mislio je Rifko zagledan u raštrkane krovove u podnožju Klanca. Uzdahnuo je. Sve je manje kuća, sve su rjeđe, starije, oronule su, ugasile se, i kuće i ljudi u njima. Mladost napušta prelijepe predjele Bihora. Odavde se odlazi u potrazi za boljim životom, a vraća da bi se umrlo, da se kosti ostave u zemlji koja ih je dočekala kada su pravili prve, nesigurne korake. Sjedio je na golemoj stijeni u kojoj bi neko sa malo više mašte prepoznao glavu orla. Sjedio, pušio i razmišljao. Bio je sam, tako je najlakše puštao mislima da se igraju i hvataju jedna drugu u zamku. Dugo nije došao u svoj rodni kraj. Bolje da nije ni sada jer on dolazi tamo gdje se desi nevolja. Ljudi se ne mijenjaju, vole krv, 56 ubijanje, vođe i ratove. On je novinar koji svojim čitaocima nudi živu priču, sa lica mjesta. Nesreća prodaje novinu; što je nesreća veća, veći je i tiraž. Istina, neki od kolega u redakciji Novog lista mu se podsmjehuju. Afan je jedini koji mu je ono što drugi misle rekao u lice. - Slušaj me, Rifko, nisi ti policajac, nema potrebe da se toliko uživljavaš u predmet na kojem radiš. Novinar je jedno a zakon drugo, tekst je moguće napisati i da se ne ode na lice mjesta. Uostalom, Bihor je tvoj rodni kraj, znaš svako selo od Godijeva do Vrbice. Misliš da se tu nešto promijenilo za ovo godina? Nije, brate, sve je isto, i trava i Jerinina pećina, i Klanac i ovčari. Sve je pod nebom isto. Rifko šuti i gleda ga. Svašta bi mu mogao reći, ali ne progovara. Bihorci rano nauče da riječi ne troše uzalud, da ih štede, ko zna kad će zatrebati. I rekao bi da je kome drugom, ali Afanu ništa ne zbori, ni jedne. Ne, zadugo. Afana je znao još od onda kada je kao početnik, sav ustreptao i uzbuđen ušao u redakciju Novog lista. Bio je spreman da mu pomogne. I pomogao mu je na njegovim prvim tekstovima koje je urednik nemilosrdno precrtavao i gonio ga da piše iznova. Rifko je pošao od samog početka, od izvještaja sa pijace u Podgorici, pa do istraživačkog novinarstva. Htio je da mijenja svijet, a tokom godina svijet je promijenio njega. Znao je šta pričaju kolege u redakciji, ali se nije obazirao na to. Njihove tekstove čitale su domaćice dok pripremaju ručak a od njegovih je zavisio tiraž novina. Nije im zamjerio što su zlobni. Odatle i ta Afanova primjedba, od njih, nije od njega. – Koliko dugo smo nas dvojica prijatelji? – pitao je Afana, zavaljenog u fotelju. – Dvadesetak godina, najmanje – smješkao se Afan otkrivajući zube pocrnjele od kafe, cigara i loše rakije. – Neka tako i ostane. Klepnu ga srdačno po leđima, prebaci kaput preko ramena i krenu prema vratima. – Ako me ko bude tražio, znaš gdje sam – dobaci. – Znam – pomirljivo će Afan, vrteći glavom. Nijedan pravi novinar zapravo ne bi propustio tu priču. A svaki profesionalac bi došao na lice mjesta, da se uvjeri u ono o čemu piše. Niko ne može samo tako nestati, nigdje, pa čak ni u Bihoru koji pamti svakakva čuda. Bahro Kočan je dječak od nekih dvanaest, trinaest godina. Kuća njegovog oca se jedva nazire u daljini, to je ona na četiri vode, sa velikim dimnjakom iz koga se i sad izvlače krpe dima. Tog dana je sa ocem Sejdom izvodio ovce na pašu. Golemo stado Sejdo ima, od toga živi čitava familija. Kao i uvijek, otac u pročelje, ovce za njim, a dječak na kraju pazi da koje neiskusno janje ne zaluta. Sejdo tvrdi da je vidio sina dok se April, 2014. vukao uz brdo prema Klancu. Bit će da je otac bio na istom mjestu na kojem Rifko sada sjedi, puši i gleda u raštrkane grmove oronulih kuća, a dječak u dolini, na makadamskom putu punom rupa. Odavde ga je mogao vidjeti, kasnije nije. Tu su utjerali ovce u Klanac. Strmo je to i oštro sa svake strane. Ovce se razbleje i stisnu iz „rijeke“ u „potočić“ pa se stado otegne pet puta duže nego što jeste. Čak je i pas Garov bio pri vrhu stada grabeći naprijed. Stotinu puta je Sejdo zažalio što je najbolje pse ostavio na planini sa ostatkom stada i jednim ovčarom, stotinu puta sa dubokim, teškim uzdahom tvrdio da je on kriv. Ništa Sejdo Kočan nikom nije skrivio, za čitavog svog paćeničkog života pa ni sada kad guta pljuvačku a jabučica na grlu ide sporo, gore-dolje. Kriv je jedino sebi i pred sobom, a tu pomoći nema. Smrknut, vjeđa navučenih na oči, krije da mu je teško zbog nestanka sina. I zaplakao bi, zna Rifko kako dišu ovi ljudi, zaplakao bi da ga nije sramota. On je muško, a muškarac ne plače šta bilo da bilo. Sve mu je ispričao, šta god je Rifku naumpalo da pita. Ispričao April, 2014. polahko, tiho i glas mu ni jednom nije zadrhtao. „Dobro se Sejdo drži“, pomisli Rifko dok je zapisivao u mali blok ono što je dječakov otac govorio. Sjedjeli su na trupcima ispod Sejdine kuće, sjedjeli i pričali. Kada je izašao iz strmog Klanca okupan u znoju, trebalo mu je vremena da povrati dah i isprati sve ovce ispred sebe. Kako godine prolaze Klanac je sve visočiji, sve teže se hrve sa njim. Ovce izašle, sve jedna se uspentrala, ali dječaka nije bilo. Sjeo je da odmori, njegov sin možda mokri. Bahro je volio i da sakuplja rijetke trave a takvih je u Klancu bilo. Čekao Sejdo, čekao, ali dječaka nije bilo. Nestao je. Tako mu je ispričao Bahrov otac. Poslije su tražili, vikali, zvali, ali ništa. U Klancu im se vraćao njihov vlastiti zov, kao da se smije njihovoj muci i nesreći. - Bahroooo... - Sineeee... - Bahrijaaaa... Ništa. Bilo dijete i nema ga više. Čekali noćima, tragali danima, prijavili miliciji i ova dolazila, ispi- tala, napravila zapisnik i otišla. Kako tada, tako i danas. „Koliko li je prošlo, mislim dana? Koliko ima otkako je dječak nestao?...“ Čekao je Rifko da mu to neko kaže, a kad niko ništa o tom nije rekao, pitao je. – Ne znam koliko je prošlo, meni je svaki dan ko godina. Prošlo je dosta, previše. To je bilo prvo pitanje na koje Sejdo, može se reći, nije odgovorio. Onda se novinar korak za korakom, kreni pa stani, počeo penjati uz Ciglen. Do Torine, pa u Radmansku klisuru, samo on i blagi proljetni vjetar koji se ovuda često igrao. Ugasi cigar o ispucali kamen i nešto zabilježi u blokčić od kojeg se nije odvajao. „Hajde ti, Afane, iz kancelarije uhvati šapat krila ovog leptira na rubu Klanca. Probaj pa ćeš vidjeti na šta će to da liči“, pomisli još uvijek pomalo ljut na svoga prijatelja, zbog odgovaranja da ne ide u Bihor i da tekst o nestalom dječaku napiše u redakciji, jer, kako on reče, o tome se već sve zna. „Zna li se, Afane, jarane?“ – Nije to prvi put, u tim zabitima se svašta događa, čuda tamo nikada nije falilo. Ako ih nema, ljudi ih izmisle – tako mu je govorio njegov 57 Revija FORUM prijatelj, koji nikad u Bihor nogom nije kročio. Devedesete su Afana Sultanovića iz Bosne donijele u Crnu Goru. Bježeći od rata narod se rasuo ko što se pčele raspu iz košnice. Afan je u Crnoj Gori ostao i on je bio neki čudan spoj Bosanca i Crnogorca, i kad je pričao i kad je radio, a i ponašao se uzimajući i od jednih i od drugih ono što mu je najviše odgovaralo. Rifko prekorači uske, duguljaste rupe u zemlji. Učini mu se to odnekud poznato, a onda mu sinu da su sigurno tu, baš na ovom mjestu prije par godina arheolozi Crne Gore kopali, tražili, biskali zemlju i pronašli interesantne stvari. Svi su pisali o tome – i njihove novine su prenijele vijest. Pronađena je i sićušna figura žene isklesane u kamenu. Dobro se sjećao tog detalja. Pomislio je na svoj kraj, na mjesto gdje je zakoračio u život, na Petnjicu, pa i na tog čobana ( jer drugačije teško da je moglo biti) koji je zanesen ljepotom neke djevojke koja nije mogla biti njegova, u osami napravio njenu figuricu. Valjda su ga potjerali vukovi pa mu dragocjena figura ispala, pokrilo je blato i nanos kamenja, te ležala u zemlji čekajući da je pronađe onaj ko bude najuporniji. Sad je Rifat, Rifko, pažljivije zagledao to mjesto i potvrdio svoju pretpostavku da se baš tu kopalo, ali puno šire i dublje nego što je on to u prvom momentu primijetio. Mala ali moćna rijeka prosjekla je sebi put između brda Džilita i Stubice i svašta na tom putu nosila. Afan je volio reći da novinar mora znati čitati između redova, jer počesto tu najviše piše, a on je slušao ono što njegov prijatelj govori, makar se uvijek i ne slagao sa njim. Priču o nestanku dječaka Bahra Kočana valjalo je ispričati na taj način, tražeći ono što do sada nije rečeno. Rifko podiže glavu milujući pogledom surovu klisuru. Na tom mjestu je zadnji put bio kao dječak, sa ocem i – s milicijom. Tek sad se sjeti, milicija nije često dolazila i svima je odgovaralo 58 što je to tako, ali tada je bila, tražila nešto, nije pronašla i otišla svojim putem. Nije mogao imati više od deset godina. Kroz maglu se sjećao knjiga koje je čitao dok je išao za ovcama. Put u središte zemlje, Kroz pustinju i prašumu, Zemlja krzna, Tajanstveni otok... Komplet knjiga Žil Verna mu je donio daidža one godine kad ga je uhvatila bolest i kada su svi mislili da neće preživjeti. Čim je malo prizdravio, glavu nije dizao od knjiga dok ih sve nije pročitao, a onda ponovo... Te godine je Ilja pobjegao iz zatvora. Što je bio u zatvoru naš junak nije znao, a nije smio pitati. Pričalo se da se krije u Klisuri a nekako je ta priča došla i do milicije, i ovi su izbili, desetak njih. Nisu pronašli nikoga, ili nisu znali gdje da traže. Samo jedno je iz daljine smotrio, da čobanica Hankuša odlazi sa nekim nepoznatim čovjekom, svaki dan tako. Onda je kao kroz san čuo kako majka i otac razgovaraju: - Porodila se, fala dragom Bogu... – ... – Rodila curicu, pomogla joj Nazija dok se nije kutarisala. – Nije im lako samima gore... – Nije, al› bolje nego da je u zatvoru. Imao je deset godina ili manje kada se to dogodilo. Potom je Ilja poginuo bježeći od potjere, žena mu umrla jedne hladne jeseni, a za curicu niko ništa nije rekao, ili nije ni znao. Svi su uzdisali i vrtjeli glavom kada se to sa Iljom desilo, kao da su znali, čekali i eto. S kamena na kamen, polahko je napredovao prema vrhu. Kad je umro njegov otac Ismet i u njemu je nešto umrlo. Čudna je bila ta ljubav između oca i sina. Nikad ga nije zagrlio, pomilovao po kosi, pohvalio kada dobije dobru ocjenu u školi, ali je Rifko znao da ga ćutljivi Ismet voli najviše na svijetu i da bi za njega dao obje ruke kojima je klesao ljuti kamen za zidanje kuća. Pola kuća u selu on je načinio svojim rukama, te i danas stoje uspravno i čvrsto na svome mjestu. Ni jedan vjetar ih nije srušio i ni jedan snijeg provalio krovove; čvrste su te kuće, iste kakav je bio i Ismet Adrović, jer on drukčije nije ni znao. Rifat se saplete o korijen i jedva rukama dočeka da ne udari glavom o stijenu. Čvoruga na čelu bi njegovim kolegama u redakciji bila odlična prilika da mu se smiju iza leđa i još malo ga ogovaraju, pričaju kako se igra detektiva a ne novinara. Šta god da radio Rifat Adrović se nije igrao, to sigurno. Ispred njega je u lijevom zidu klanca bila prostrana Jerinina pećina. Poslije je čuo da je Jerina bila žena srpskog despota Đurđa Brankovića i nije se mogao načuditi šta je to nju dovelo u ove krajeve pa narod po njoj nazvao pećinu. „Narod k›o narod“, mislio je, „svašta mu je u njegovoj muci padalo na um. U svemu što ne zna da objasni vidio čudo, pa i svakakva imena davao pećinama i brdima. Ko će znati zbog čega je to baš tako.“ Naspram pećine, sa druge strane klanca, one koja je bila manje strma, zaklonjeni kršom nazirali su se tamni ulazi u brdo. Pogolemi otvori u kamenu, dovoljni da može ući ovca ili kakva divlja životinja, možda čak i odrastao čovjek, ako je dovoljno mršav i sitan, kakav je on bio. Sinu mu kroz glavu čudna misao i on pažljivo zakorači prema tunelima u stijenju. Ko zna za šta je to u svoje vrijeme služilo. Možda je baš Jerina naredila da ih prokopaju kako bi se neopaženo mogla izvući iz pećine. Nisu bez razloga neki ovu oblast nazivali i Jerinin grad. „Šta li će, Bože dragi, srpska kraljica u ovoj zabiti, i još u pećini?“ Odbaci tu misao prije nego što se potpuno i uobličila. Kad se čovjek osami svašta mu na um padne. Brzo se popeo do samog ulaza u tunel. Iza njega je ostala prostrana Jerinina pećina, gdje su se još nazirali ostaci kamenih zidova, oronulih, popucalih i odvaljenih. Ti zidovi su April, 2014. Revija FORUM nekada zatvarali pećinu. Tu su bila vrata, sada je sve zjapilo otvoreno i pusto, jezivo, ko usta diva. „Da je te zidove dizao Ismet Adrović još bi to bilo na svom mjestu“, pomisli Rifko i zakorači u tunel. Odnekle iz dubine je dopiralo plavičasto svjetlo. Čuo se zvuk kao kada krupne kapi vode kaplju s visine. To ga je privuklo unutra, učinilo mu se da ti tuneli ne mogu biti duboki. Prevario se i to iskustvo će detaljno ispisati u svom tekstu o nestalom dječaku Bahru Kočanu. Jedva se uvukao, a kada je to učinio više nije mogao nazad. Bilo je usko i tijesno, grebalo ga i stiskalo sa svih strana. Provlačio se samo uslijed toga što je bio sitan, da je drugačije ostao bi zaglavljen. Bilo je mjesta kuda je morao čučnuti, leći, puzati. Bilo je hladno, mračno, ono svjetlo se izgubilo, ali je i dalje kapalo, njemu za vrat. Nije mogao znati koliko je to provlačenje trajalo. Nekoliko puta je pomislio da je budala kakve nema i da će teško izaći iz rupe. Što mu je trebalo da zalazi tamo odakle je svako normalan okretao glavu? Izmoren, prljav, pocijepan i gladan, ipak se uspio provući. Izašao je na drugu stranu i nije znao gdje se nalazi. A bila je već noć, tamna i vlažna, hladna, prava proljetna. Nije stao da se odmori. Krenuo je dalje vukući nogu za nogom, sada već potpuno siguran da je njegov prijatelj Afan bio u pravu kada ga je odgovarao od ovog puta. Što mu je trebalo da baulja i povlači se po planini i kojekakvim rupčagama gdje je mogao glavu izgubiti? Ugledao je slabašno svjetlo i krenuo prema njemu. Ovaj kraj je uvijek bio pust i nenaseljen. Na ovu stranu ni ovčari nisu dolazili sa stadima. Niko ovuda nije gazio, ni pod kakvim uslovima i on je prvi put nogom kročio na mjesto o kojem su se pričale najčudnije priče. Mala kamena koliba naslanjala se na krš. Bila je slična onim ovApril, 2014. Bilješka o autoru Mehmed Đedović (BiH) rođen je 1971. godine. Piše prozu i poeziju, kako za odrasle tako i za djecu, te književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Knjige pripovjedaka su mu: Tragovi (Univerzitetska biblioteka Derviš Sušić Tuzla, 2000); Osluškivanje (Bosanska riječ, Tuzla, 2002, rasprodato izdanje); Kad se Bulbul vratio (Bosanska riječ, Tuzla, 2006); Sitan trag u snijegu (E-knjiga, PDF izbor pripovjedaka, 2013). Romani: Sjena kurjaka (Bosanska riječ, Tuzla, 2004); Ime mi je Pahulja (CPA – roman za djecu, 2008); Vodi je da teče (Bosanska riječ, Tuzla, 2008); Onaj kojeg nema (roman u pričama, Planjax, Tešanj, 2009); Ćopak vodoravno (roman u pričama, Bosanska riječ, Tuzla, 2011); Priče iz Velike šume (roman za djecu – Planjax, Tešanj, 2012). Poezija: Svjetlo lampe (Maunagić, Sarajevo, 2007); Nešto se čudno događa (Planjax, Tešanj, 2013). Nagrađivan je za pripovijetku, priču, poeziju, roman i radio-roman, te zastupljen u brojnim zajedničkim knjigama (više autora), antologijama bosanskohercegovačke proze, kao i u školskim udžbenicima. Prevođen je na francuski i njemački. Član je Društva pisaca BiH. čarskim na planini, koje su vukli sa mjesta na mjesto za stadom, slična po veličini i ni po čemu drugom. Pokuca na trošna vrata i ču kretanje. Niko nije otvarao i on pokuca opet, umoran i gladan. Vrata škripnuše. Raščupana žena krupnih, uplašenih očiju držala je u visini glave lampu a u drugoj ruci neveliku sjekiru. – Malo vode, ako imate... Rifko je bio previše umoran da bi mislio. Kako to da ga je žena pustila u uski kućerak i zbog čega, to mu nije bilo jasno. Mogla je ne otvoriti, otjerati ga s vrata, udariti onim što je držala u ruci, po glavi, mogla je svašta napraviti, s pravom na to. Došao je pred njenu kuću u pola noći! Nije uradila ništa od toga, pustila ga je unutra. Dala mu je vode i komad pogače, te kozijeg mlijeka i ovčijeg sira. Kada je jeo pogled mu se razbistrio. Više nije bio ni toliko umoran. – Ja sam Rifat Adrović. Hvala ti što si me pustila u kuću... Nije odgovorila. Gledala ga je zelenim očima kao da je čudo. Val- jda je i njoj dojadila samoća. Bila je lijepa. Gustu kosu svezala u rep i otkrila dopadljive crte lica. Iza njenih leđa, u mraku, Rifko smotri kretanje. Pomjeri se da bolje vidi. Gledao je u dječaka od dvanaest ili trinaest godina. – Ne bojte se, ja vam neću ništa učiniti – promuca prvo što mu je palo na pamet. Dječak se držao za ženu, za njenu široku suknju, a onda mu je polahko prišao. – Kako se zoveš? – upita. – Rifat Adrović, prijatelji me zovu Rifko... A ti? – Ja... Žena ga je gledala i Rifko primijeti da mu je blago klimnula glavom. – Jesi li ti Bahro Kočan? Dječak je i dalje šutio, pogete glave. – Otac i majka su te danima tražili. Misle da si mrtav. – Moja mama... – Jesi li ti Bahro? – Jesam... – promuca dječak a Rifko opazi da se onoj lijepoj ženi niz lice skotrlja golema suza... 59 Prenosimo Revija FORUM Prenosimo Revija FORUM Nezavisni dnevnik „ VIJESTI“, nedjelja 6.aprila, 2014.godine, rubrika: Kultura, str 14. Deset najvećih zabluda iz crnogorske istorije Autor: Boban Batrićević 1. Sačuvan tron Ivana Crnojevića! P relistavajući ne tako davna izdanja udžbenika istorije za osnovne i srednje škole, naići ćemo na zanimljiv podatak da se tron Ivana Crnojevića nalazi u Narodnom muzeju Crne Gore. I ne samo u njima - mnoge publikacije marketinškog karaktera, obično priručnici za turiste, sadrže istu informaciju. Do prije tri godine, taj „tron“ je bio izložen u stalnoj postavci Istorijskog muzeja, a posjetiocima je pružana nevjerovatna prilika da se slikaju u vladarskoj stolici crnogorskog gospodara iz XV vijeka! Vauuu. Kakva turistička atrakcija! Kakav artefakt! Kakvo bogatstvo! Kakva glupost. Niko nije uspio da utvrdi starost same stolice, ne postoji ni jedan dokaz da je ona tron Ivanov, i naravno ne zna se ko je tvorac ovakve prevare. Kada se pogleda ornamentika, uviđa se da ona ne pripada poznom srednjem vijeku, već mlađem periodu, vjerovatno baroku. Ključni dokaz da je čitava plasirana informacija obmana, jeste prikaz jednoglavog orla, koji se nalazi na vrhu trona. A dobro se zna da su Crnojevići za svoj „logo“ koristili dvoglavog. Pa nije valjda Ivan Crnojević bio toliko glup ili demokratičan, da na svojoj vladarskoj stolici insignira tuđe obilježje. 60 2. Crna Gora je uvijek bila nezavisna! Iako datira od vremena dinastije Petrović, ovaj mit i danas egzistira u krugovima ultranacionalista, bilo srpskih, bilo crnogorskih. Prvi pokušavaju, da sa ovakvom tezom pokažu kontinuitet srpske države, i preko tzv. “srpske Sparte” Crne Gore, dokažu da ona nikada nije pala pod Osmansko carstvo. Drugi (pošto nemaju razvijen mehanizam protiv velikoalbanskog ili velikohrvatskog nacionalizma), imaju nešto komičniji motiv - oni žele da prikažu kako su Crnogorci bolji od Srba, zato što su Srbi porobljeni od strane Turaka, “a mi nijesmo, no smo se odupirali vjekovima” i zbog toga “pitanje je, da li bi Srbi danas bili bijele rase, da su Turci crnci”. Pajtonovski, zaista. Niti je Crna Gora “srpska Sparta”, niti su Crnogorci bili nepokorni. Odgovor leži kod Marksa - u ekonomiji. Kako? Padom pod osmansko carstvo 1499. godine, Crna Gora kao potonja južnoslovenska zemlja, gubi svoju samostalnost. Od tada, ona je de jure sastavni dio Turske i takva će ostati do Berlinskog kongresa 1878. godine. Ipak, de facto, građani Crne Gore imaće znatno slobodniji položaj u odnosu na čitav balkanski region. Takav status Crnogoracima nije omogućilo njihovo superherojstvo ili „nadrasa“, već geografski položaj i nepostojanje obradivog zemljišta u Staroj Crnoj Gori. Turcima jednostavno, nije bilo isplativo da kazne nekoliko desetina hiljada stočara, koji su odlučili da ne plaćaju porez sultanu, povukavši se u krševite predjele „đe bi i koza nogu slomila“. Crnoj Gori je bio propisan stočarski porez - filurija, koji je zavođen u brdovitim predjelima Osmanskog carstva. Godišnji prihod od crnogorskih podanika iznosio je 100.000 akči, dok su npr. u istom tom periodu, Turci od Grbaljske soli imali prihoda od oko 221.000 akči. Postoje navodi, da je zbog neplaćanja poreza, Porta napravila operativnu procjenu, da vidi isplati li joj se osvajanje Cetinja i slanje vojske da kažnjava Crnogorce što ne plaćaju danak. Računica, na bazi pretpostavke, pokazala je da za opremanje vojske treba tri puta više sredstava, nego što je iznosio godišnji prihod od Crne Gore. Tako da, Turci da su htjeli, odnosno da su imali ekonomskog interesa, zgromili bi Crnu Goru, bez obzira na junaštvo koje je krasilo crnogorske vojnike. Crna Gora je bila samo jedna iglena rupa na brodu Osmanskog carstva, koji je tonuo. Sve do Berlinskog kongresa, u spoljnoj politici velikih sila, teritorija Crne Gore tretirala se kao „pobunjeni dio“ Osmanskog carstva. 3. Turska noga nikad nije kročila na Cetinje! Kada putujete po predjelima Katunske nahije i svratite u neku od živopisnih kafana, redovno se sa mještanima povede istorijski diskurs. Gotovo svi imaju identično viđenje - Turska noga na Cetinje nikad nije kročila! Nije drugačije ni sa većinom urbanih penzionera Prijestonice, „pripadnici- April, 2014. ma stare škole“. Ne, pa ne! Nikad Turci nijesu porazili Cetinje! Međutim, istorijski izvori govore drugačije. Osmanska vojska, predvođena Ahmet - pašom, uspjela je da 1712. godine prodre na Cetinje i spali cetinjski manastir, da bi potom 1714. godine nova kaznena ekspedicija Numan paše Keprilija, ponovila taj scenario i izvršila još veća zvjerstva. Treba li pominjati 1785. godinu, kada je skadarski vezir Mahmut - paša po već ustaljenoj praksi učinio isto? Ili su lokal patriote u zabludi, ili mi ne treba da se slažemo sa svojim mišljenjem, odnosno percepcijom? Žao mi je, ali izgleda da je turska noga čak tri puta šetala Cetinjem. 4. Carev laz „Bitku“ na Carevu lazu sa pravom bi mogli nazvati - “crnogorski boj na Kosovu“. Ne zato što je ona April, 2014. tobože epohalna, već zbog toga što, kao ni Srbi za Kosovo, ne možemo istorijskim izvorima dokazati da se ona dogodila. Čitava priča oko bitke na Carevu lazu ovjenčana je mitološko - fantastičnim legendama, koje bi mogle poslužiti kao dobar scenario za stripove ili akcione filmove o nekom crnogorskom superheroju, poput Fleš Gordona ili Sandokana. Iz sačuvanih izvora, može se utvrditi, da je pomenute 1712. godine, Ahmet paša sa 20.000 ljudi napao Crnu Goru, osvojio Cetinje, i dobio priznanje pokornosti od nekih plemena. U tim operacijama, Turska vojska imala je gubitaka. Narodna „mudrost“, odnosno predanje, nastalo nekoliko decenija nakon događaja, uspjelo je da čitavu ovu priču preokrene - da Turci nijesu došli do Cetinja i da je na Carevom lazu oko 8.000 Crnogoraca pobilo 60.000 Turaka! Pa i sve, da su Turci bili goloruki, ne bi valjda svi izgunuli. Ipak, ima istoričara a i “istraživača”, koji pretenduju da budu istoričari, koji tezu o Carevom lazu i dalje brane, mada ne u ovakvoj formi. Naravno, oni dolaze iz redova nacionalista. Ono što je objektivnim istoričarima najvitalnije za njihovu rekonstrukciju, jesu izvori koji su nastali u tom periodu ili neposredno poslije njega. Prema stranim (mahom mletačkim) izvještajima, kada je u pitanju rat iz 1712. godine, vidi se da su se Crnogorci očajnički odupirali turskoj vojsci i nanijeli joj gubitke prilikom prodora vojske na Cetinje. U svim pomenutim izvorima, borbe između Crnogoraca i Turaka ne vezuju se za jedan lokalitet. Da nema drugih izvora, nastalih mnogo kasnije, pitanje Careva laza u našoj istoriografiji ne bi se ni postavljalo. Nažalost, svi ovi dokazi nijesu uvaženi u našoj prosvjeti, pa se u udžbeniku istorije za treći razred gimnazije iz 2003. godine, na strani 75 pro- 61 Prenosimo vlači rečenica: „I pored crnogorske pobjede na Carevom lazu...“ Mada, u državi gdje je kao ministar prosvjete moguć Miodrag Stijepović, vjerovatno je moguća i ova bitka. 5. Istraga poturica Glavna tema “Gorskog vijenca” je istraga poturica, odnosno pokolj i istrebljenje nepravoslavnog stanovništva u Staroj Crnoj Gori, svojevrsan mit iz naše istorije. Dobar dio domaće javnosti i dalje vjeruje da je to bio stvaran događaj. Naša istoriografija mučila je velike muke, dok konačno nije priznala da je “Istraga” samo imaginarni događaj, koji je služio da potkrijepi tvrdnje vladalačke porodice Petrović o tome da - Crna Gora nikada nije potpala pod Osmansku vlast, iako su dobro znali da je Đurađ Crnojević turskom sultanu priznao suverenstvo nad njom. Što se tiče “Istrage”, o samom događaju nema nikakvih neposrednih podataka. Od domaćih izvora sačuvan je zapis vladike Danila u prepisu, u čiju se autentičnost sumnja. U samom dokumentu postoji niz nelogičnosti, o tome kako je šačica “hrabrih” izvršila ovaj poduhvat. Niko od učesnika “sa naše” strane nije stradao, samo je jedan akter bio ranjen, dok su svi sljedbenici Alaha u cetinjskom i ćeklićkom kraju, stradali i prognani. Možda bi ovih „7 veličanstvenih” Crnogoraca uspjelo da za jednu noć izvrši ovu specijalnu misiju, da su imali letilice i obuku britanskih SAS jedinica. Da je ovo samo imaginaran događaj, potvrđuje i kasniji prelazak vladike Danila preko turske granice, jer da je bilo kakvog pokolja muhamedanskog stanovništva, sigurno je da on ne bi mogao slobodno kročiti na osmansko tle. Istragu poturica do Njegoševog doba, u pisanim dokumentima niko nije pomenuo. Postoji samo pjesma o “Badnjem večeru”, koju je po svoj prilici spjevao Petar I, a dotjerao Sima Milutinović. Pored ovih činjenica, mnogi krugovi bliski pravoslavnim crkvama, danas u Crnoj Gori ne žele da priznaju da ovog egzodusa 62 Revija FORUM nije bilo, već ga čak opravdavaju, jer su islamizirani pravoslavci tog doba “prodali vjeru za večeru.” 6. Crnogorci su Srbi po Zakoniku knjaza Danila Ako je ijedan član nekog Zakona bio sklon zloupotrebama i manipulacijama, onda je to član 92 Danilovog Zakonika. Mnogi srpski nacionalisti i velikosrpski istoričari, pokušavali su da dokažu da je knjaz Danilo u svom Zakoniku unio ovaj član, kako bi istakao da su Crnogorci srpske narodnosti. Na osnovu upoređivanja rukopisa Zakonika, i teksta koji je objavljen u Novom Sadu 1855. godine, uz korekturu Milorada Medakovića, uočavaju se bitne razlike - U rukopisu Zakonika, početak člana 92 glasi: “I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne…”, dok se u štampanom primjerku navodi: “Iako u ovoj zemlji nema nikave druge narodnosti do jedino srbske i nikakve vjere do jedine pravoslavne istočne…”. Koja vam je verzija autentičnija, sami prosudite. 7. Pohara Bjelopavlića i Kuča Političko djelovanje knjaza Danila, u kasnijoj interpretaciji, bilo je izloženo mnogim tendencioznim tumačenjima, koja su imala najmanje dodirnih tačaka sa naučnim metodološkim pristupom. Kao jaka centralna figura, koja je na bazi autokratije zavela red i poštovanje zakona u Crnoj Gori, Danilo Petrović imao je veliki broj oponenata. Nakon pobune Pipera, sredinom 1854. došlo je do pobune Bjelopavlića protiv knjaza Danila. Organizatori su bili Risto i Đoko Bošković i Petar Pavićević. Oni su, namjeravajući da podignu ustanak, sa grupom pobunjenika zauzeli municijski magazin u manastiru Ostrog. Knjaz je na ovakve poteze odgovorio slanjem 6.000 vojnika, koji u Bjelopavlićima nijesu naišli ni na kakav otpor, jer su glavni zavjerenici pobjegli na tursku teritoriju. Aktuelna vlast, smatrala je da se dio Bjelopavlića pobunio na podsticaj skadarskog Osman - paše. Iako u arhivalijama nema dokaza koji bi tačno ukazali na uzrok pobune, u nekim istoriografskim radovima, pamfletskog karaktera, kao uzrok pobune navodi se - silovanje bjelopavlićkih žena u manastiru Ostrog (!) od strane perjanika knjaza Danila, na Trojčin dan. Osnovni izvori na koje se ti autori pozivaju su pristrasna svjedočanstva Danilovih protivnika. Ipak, da nikakvih zločina i silovanja u manastiru Ostrog nije bilo, potvrđuje francuski konzul Ijasent Ekar, koji navodi da je došlo do incidenta između perjanika i Bjelopavlića, ali zato što su ovi po naredbi knjaza Danila namorali bjelopavlićke žene da igraju sa njima u crnogorskom kolu, što su vođe pobune iskoristile kao izgovor da pokrenu ljude na oružje. Francuski diplomata takođe ističe da u Crnoj Gori postoji velika grupa ljudi koja je neraspoložena prema knjazu, te da su vođe pobune u Bjelopavlićima, pripadnici ove grupacije. Nakon ovog stranog svjedočanstva, jasno se ukazuje da nema osnova za tvrdnju da je knjaz Danilo naredio silovanje. Jedino je izgleda bilo primoravanja bjelopavlićkih žena da igraju u kolu s perjanicima, što je kod Bjelopavlića, s razlogom, moglo izazvati nezadovoljstvo. Ovo nezadovoljstvo svakako nije moglo biti razlog da grupa Bjelopavlića opljačka državno oružje i priprema ustanak. Razlog za pobunu stariji je od ovog događaja, a izmišljene priče o silovanju, samo su trebale da prikriju stvarne motive pobunjenika i njihovo savezništvo sa skadarskim pašom. (Andrijašević, Knjaz Danilo - Politički spisi, str. 35) Neistine o pohari Kuča, morbidnije su od ove. Javno mnjenje pretrpano je radovima angažovanih istoričara, koji iz ličnog animoziteta prema knjazu Danilu, pokušavaju da umanje njegov državnički značaj, služeći se izmišljotinama iz pohoda na Kuče. Upotrebna vrijednost tih pamfleta, jednaka je onoj koju ima toalet papir. April, 2014. Prenosimo Revija FORUM Do “čuvene” pohare došlo je 1856. godine, kada su odredi crnogorskih vojnika krenuli u obračun sa dijelom Kuča naklonjenih Turcima, odnosno skadarskom paši. U tom periodu, u Crnoj Gori vladala je velika glad, što je paša vješto koristio, motivišući Kuče da se odupru centralnoj vlasti knjaza Danila. Takvu turkofilsku politiku Kuča, i periodične napade njihovih odreda na okolni pravoslavni živalj, zvanično Cetinje nije moglo dozvoliti. Francuski konzul u Skadru, naveo je da je pobuna u Kučima podstaknuta od osmanskih vlasti u Podgorici! Nakon intervencije u Kučima, komandant crnogorskog odreda Mirko Petrović, poslao je pismo knjazu Danilu u kome kaže da je likvidirano 50 pobunjenika. Mnogo godina kasnije, vojvoda Marko Miljanov, koji je u vrijeme pohare svojih Kuča bio perjanik na Cetinju i mirno čuvao stražu svom knjazu, zbog svađe sa Petrovićima, zapisuje da je do obračuna sa Kučima došlo zbog toga jer su oni odbili da plaćaju porez (!), što je uvrijedilo Danila. Smajli. Na osnovu onoga što je čuo (!), Marko u svojoj knjizi o Kučima piše da se govori (!) da je ubijeno 243 Kuča, od čega samo 17 odraslih muškaraca, dok su ostatak bili nejač, žene i starci. I pri tome ne optužuje čitav crnogorski odred, već pojedine Crmničane i Vražegrmce. Plemenska posla. U svakom slučaju, navodi Marka Miljanova ne mogu se smatrati vjerodostojnim, a u njegovom djelu se čak i ne pominju knjaz Danilo i vojvoda Mirko kao naredbodavci zločina nad neborbenim stanovništvom. To sve nije smetalo našim tendencioznim hirurzima prošlosti, da objavljuju “monografije” tipa Zeko Mali, gdje frenetičnim lažima raspiruju istorijske neistine. Na taj način jeftino nastoje postati intelektualci, preko priča o klanju beba i bacanju djece u vatru. U tom periodu, Crnogorci takvu praksu nijesu primjenjivali ni nad muslimanskim stanovništvom, već su strogo vodili računa kada je u pitanju čast žene i April, 2014. nedužnost djeteta. Izgleda da se crnogorskoj istoriografiji nije isplatilo pozno opismenjavanje Marka Miljanova. 8. Na Skadru poginulo 12.000 Crnogoraca! Suludi napad na Skadar 1912/13. godine, poljuljao je ugled dinastije Petrović, ali i mnoge crnogorske domove zavio u crno. Nakon Podgoričke skupštine, i gašenja države Crne Gore, mnogi oponenti kralja Nikole predimenzionirali su njegove greške. Od tada, gotovo do danas održava se informacija da je pod Skadrom život izgubilo 12.000 Crnogoraca. Ovaj podatak može se smatrati najvećom obmanom i neistinom u novijoj crnogorskoj istoriji. Prema zvaničnim podacima, Crna Gora je u cjelokupnom Balkanskom ratu imala 3.000 poginulih i 6.500 ranjenih. Dakle, mnjenje je od 1918. godine pumpano uveličanom cifrom od čak četiri puta. Ako ne vjerujete ovim podacima, pitajte najstarijeg člana vaše familije - đede, kolko je poginulo ljudi na Skadar? 9. Kralj Nikola “izdajnik”! Suplent istorije, dr Radovan Perović - Tunguz je 1912. godine štampao brošuru pod pseudonimom Herzog von St. Sava, u kojoj je objavio izmišljeni “Tajni ugovor Crne Gore sa Austrijom” i datirao ga (12. juna 1907) u Beču, sa falsifikovanim potpisima knjaza Nikole i austrijskog cara Franca Jozefa I. Ovaj falsifikat je kasnije mnogo puta preštampavan i korišten kao dokaz “izdajničke politike” kralja Nikole, u cilju kompromitacije dinastije Petrović i krugova oko nje. Tek nakon više od pola vijeka, istoričar Risto Dragićević je u cjelini razobličio ovaj falsifikat, u čemu mu je značajno svojom izjavom pomogao Radovanov brat Danilo. (Rastoder, Buduća prošlost, 113). Dragićević je utvrdio da je Perović, ne samo falsifikovao dokument, već da je u tom poslu pogriješio, jer je unio potpis jednog austrougarskog zvaničnika, koji je nekoliko dana prije 12. juna, bio smijenjen sa funkcije. I pored Dragićevićevog dokaza, i dan danas se prilikom napada na kralja Nikolu, kao argument koristi ugovor sa Austro - Ugarskom, kao dokaz njegove “izdajničke politike”. 10. Marko Daković poginuo kad ga je zlatna poluga udarila u glavu Kada je otpočelo bjekstvo Vlade i kralja Jugoslavije, aprila 1941. godine, došlo je do pogibije Marka Dakovića. U narodu je ostalo da se priča, kako je poginuo u avionu koji je poletio iz Nikšića, tako što ga je udarila zlatna poluga u glavu. Vjerovatno je da su komunisti imali motiv da ovakvu neistinu prošire, kako bi diskreditovali predstavnike vlasti kraljevine Jugoslavije, odnosno da dokažu da su ovi mislili samo na novac i dragocjenosti. Međutim, ova teza je veoma prijemčiva i uskogrudim crnogorskim ultradesničarima. Oni Dakovića gledaju kroz prizmu bjelaš-zelenaš. I jeste, Marko je bio bjelaš, ali bjelaš koga su srpske vlasti zadržale na granici da ne bi prisustvovao Podgoričkoj skupštini, iz straha da ne bi agitovao protiv bezuslovnog ujedinjenja i monarhizma. I jeste bio je bjelaš, ali bjelaš - republikanac i čovjek koji je sa 16 godina imao hrabrosti da organizuje protest protiv autokratije knjaza Nikole. I jeste, bio je bjelaš, isto kao i Sekula Drljević na početku. I jeste, bio je bjelaš, ali bjelaš koji je zbog razočaranosti politikom Karađorđevića, napustio istu 1920. godine. Tek se pred Drugi svjetski rat vratio u politički život, kao ministar pravde u Vladi kraljevine Jugoslavije. Za Dakovića, Miloš Crnjanski u svojim Embahadama piše da je bio najpošteniji među svim predstavnicima vlasti! U toj knjizi, Crnjanski ističe da Marko nije umro tako što su ga udarile poluge Narodne banke, već da je poginuo u Grčkoj, ispavši iz pogođenog aviona i udarivši glavom o kamen. Možemo pretpostaviti, da su oni koji su pronijeli neistinu o zlatu, zlato pomiješali sa “dragim” kamenom. Tako je to u Crnoj Gori. 63 Prenosimo Revija FORUM Vikend-četnici ponovo jašu Ima neke magije u sjećanju na prvu mladost. Čak i kad ste imali tu nesreću da je provedete u rijetko gadnoj kombinaciji određene epohe i određene geografske lokacije, ako se izvuče živa glava, zrno pameti i, što se kaže, fizički integritet, naknadno sjećanje na to vrijeme biva obojeno blještavilom nostalgije. Piše: Muharem Bazdulj K ako vrijeme prolazi, sve češće se sa osmijehom sjećam nekih momenata iz perioda između 1992. i 1995. godine koji, makar i gadni sami po sebi, prizivaju tu famoznu prvu mladost. Čudan je bio ondašnji medijski jezik. Mislim, čudan je i ovaj današnji, ali onaj je bio čudan na drugi način. Zaboravi čovjek te fraze, a onda ih se ovim ili onim povodom sjeti. Tako sam se i ja, taman uoči nove 2014. godine, sjetio onomad jako frekventne i rasprostranjene fraze: vikend-četnici. Tako su, sjetićete se, bosanskohercegovački mediji nazivali pripadnike paravojnih formacija koji su radnim danima obavljali svoje redovne civilne radne dužnosti izvan Bosne i Hercegovine, a onda vikendom dolazili da ratuju i kradu. Radijska ratna verzija “Top-liste nadrealista” emitovala je čak i satiričnu pjesmu čiji je (fiktivni) izvođač bio stanoviti (fiktivni) vikend-četnik po imenu Đole Holidej, a koja je išla ovako: “Poručnik mi dao značku/za uspješnu sinoć pljačku/sad sa značkom paradiram/i civile bombardiram”. (Čudo je pamćenje.) Ušla je fraza “vikend-četnici” i u zapisnike Haškog tribunala. Primjerice, na suđenju Radovanu Karadžiću, svjedoci koji su prošli kroz surova maltretiranja u zatvorima i logorima govorili su da su najbrutalniji prema njima bili “vikend-četnici”, a da su ih istim tim imenom nazivali i njihovi saborci što su uniformu nosili svih sedam dana u nedjelji. Vijest koja me je podsjetila na frazu “vikend-četnici” je ona za koju ste sigurno već čuli: “U sudaru dva automobila koji se dogodio 31. 12. 2013. godine na lokalnom putu Sremska Mitrovica - Veliki Radinci poginule su tri osobe, dok je jedna teško povrijeđena. Prema prvim informacijama, poginuo je komandant bivše paravojne 64 jedinice Škorpioni Slobodan Medić (47), njegova supruga Lj. M. (45) i sin D. M. (17).” “Zatekli smo stravičan prizor: dva beživotna muška tela ležala su u smrvljenoj tojoti, dok je telo žene ispalo iz vozila. Tojotu smo morali da sečemo da bismo izvukli tela muškaraca. Svuda po putu bile su razbacane dečije stvari, kolica i mleko, pa smo po mraku tri puta detaljno pretražili teren, strahujući da je u vozilima bilo i dece, što, na sreću, nije bio slučaj”, rekao je Stevan Pejić, načelnik Odeljenja za vanredne situacije Sremskog okruga. (...) Medić je za vrijeme Oluje u Srem stigao iz Mirkovaca u Hrvatskoj, a u selu Stejanovci je kupio kuću sa imanjem u kojoj su mu živjeli supruga i sin. Služio je višegodišnju zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina i bio je na odobrenom slobodnom vikendu, a pretpostavlja se da je sa porodicom krenuo kod prijatelja za Sremsku Mitrovicu na doček Nove godine.” Zloglasnu globalnu slavu Slobodan Medić je stekao 2005. godine kad je objelodanjen videosnimak svirepog ubistva šestorice zarobljenih srebreničkih mladića i dječaka kod Trnova u kojem je učestvovao. Najpoznatiji “snuff film” iz ratova što su pratili raspad Jugoslavije doveo je Medića do optuženičke klupe. Osuđen je na dvadeset godina zatvora. Kako je moguće da zločinac takvog kalibra i zločinac osuđen na tako visoku kaznu dobije slobodan vikend? (Da i ne govorimo o tome da zapravo nije riječ o vikendu, nego o prazničnim slobodnim danima.). Uprava za izvršenje krivičnih sankcija Republike Srbije to objašnjava ovako: “Pravo za odlazak na vikend i u vreme praznika Medić je stekao posle osam godina provedenih u zatvoru, računajući i vreme provedeno u pritvoru. U tom periodu nije napravio nijedan disciplinski prekršaj i juna ove godine je iz zatvorenog dela KPZ Sremska Mitrovica prebačen u polu- otvoreni deo.” Ne treba sumnjati da se iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija lako mogu pozvati na odgovarajući paragraf odgovarajućeg zakona. “Tu su paragrafi, pa zagrabi, nek’ isto je i đavolu i đakonu, pa nek’ se zna”, rekao bi kantautor iz susjedstva Sremske Mitrovice. Vijest je, naravno, izazvala i već uobičajene ispade internetske logodijareje anonimnih komentatora. Jedni odaju “počast komandantu”, drugi u saobraćajnoj nesreći vide božansku intervenciju (dokaz da “Neko to od gore vidi svi”, da ostanemo kod Balaševića), treći su pak skloni teoriji zavjere po kojoj je nesreća inscenirana i po kojoj Medić i njegova porodica i nisu poginuli nego su pod lažnim identitetom poslani nekamo da mirno žive na slobodi. Sve to spada u online-folklor, što zapravo i nije dostojan ozbiljnije analize i komentara. Ono što, međutim, vrijedi notirati jest zabrinjavajući globalni i međunarodni oficijelni konsenzus oko ljudskih prava osuđenih ratnih zločinaca. Prvo je iz Haaga stigla praksa da niko zapravo i ne služi punu kaznu, nego da se služe dvije trećine kazne (što, očito, u praksi znači da svakih eventualnih trideset godina robije valja računati kao dvadeset, a svakih petnaest kao deset), a zatim, evo, saznajemo da nacionalni sudovi ratnim zločincima daju slobodne vikende i praznike, privilegije o kojima masa savršeno poštenih i odgovornih blagajnica po tržnim centrima može samo da sanja. Ima ona čuvena anegdota iz francuskog parlamenta, gdje je jedan poslanik, na govor o nužnosti ukidanja smrtne kazne i nužnosti poštovanja svetosti ljudskog života svog kolege, replicirao navodno samo jednom rečenicom: “Zašto gospoda ubice ne bi prvi počeli?” Na tom se tragu vrijedi upitati, zašto se u praksi poštivanje ljudskih prava tako lako pretvori o poštivanje prava samo onih najgorih? April, 2014. Sport Revija FORUM Talenti Dino Radončić u dresu kadetske ekipe Barselone K ošarkašku karijeru trenutno u Barseloni grade Marko Todorović i Milovan Drašković, ali je manje poznato da u mlađim kategorijama katalonskog giganta briljira još jedan igrač porijeklom iz Crne Gore, petnaestogodišnji Dino Radončić, piše Arena Dino je sin poznatog crnogorskog rukometaša Damira, a u Barseloni je od septembra prošle godine. Prije toga je igrao za KK Storm iz Zrenjanina, gradu u kojem je i odrastao. Trenutno nastupa za kadetsku ekipu Barse i jedan je od najboljih igrača u Španiji za svoje godište. Odlične partije nijesu prošle nezapaženo, pa je i čuvena madridska Marka odvojila prostor za mladog Radončića. ,,Barselonino čudo Dino Radončić počinje uspon prema elitnoj košarci“ naslov je teksta na portalu Marke, u kojem se opisuju Dinove maestralne partije na dva turnira za kadete. Početkom godine, Radončić je na prestižnom ,,Siutat d’Espluges“ bio MVP turnira, sa prosjekom od 21,2 poena, 8,8 skokova i 2,4 asistencije po utakmici. Istakao se i desetak dana ranije, na božićnom turniru ,,Gudar Havalambre“, sa prosjekom od 31 poena i 7 skokova. U pojbedi protiv Huventuda u finalu upisao je 32 poena i 10 skokova za 25 minuta. Dino ima i crnogorsko i srpsko državljanstvo, a bio je na pripremama kadetske reprezentacije Crne Gore prošle godine. U intervjuu za jedan zrenjaninski portal, rekao je da još nije odlučio za koju reprezentaciju će nastupati. April, 2014. Radončić 65 Vjerski pojmovnik Revija FORUM BIHOR 2013 ZAVIČAJNE STAZE Vjerski pojmovnik Nijjet Nijjet u arapskom jeziku predstavlja namjeru, odluku. Islam ne želi da od svog sljedbenika načini pukog imitatora, koji praktikuje vjeru jer ga je neko tome podučio, i zaprijetio mu da tako mora. Nijjet ima dalekosežniju vrijednost na ljestvici karaktera, jer plemenit nijet i malo djelo zna učiniti velikim, kao što veliko djelo zna uništiti nedostojan nijet i prizemna namjera. O vo je riječ bez koje prve generacije muslimana nisu činili ni prost korak ni sitno svakodnevno djelo. Nijjet u arapskom jeziku predstavlja namjeru, odluku. U terminologiji stručnjaka teoloških znanosti, nijjet je: «Ono čime se ibadet (bogougodno djelo) razdvaja od adeta (običaja), kao i odluka kojom se ibadeti razdvajaju jedni od drugih.» U govornoj tradiciji muslimana ovog podneblja, gdje je religija gradila kulturu, pa svakako i govornu, riječ nijet je bila u širokoj upotrebi. Onog ko je namjeravao putovati, mogli ste čuti da kaže: «Imam nijet da krenem sa akšama». Ili, javiše mi da si nijet učinio da se ženiš.” “Tek što je zanijetio da posti, javiše mu da mora da krene”. O kvalitetu karaktera čovjeka ne kaže sve njegovo djelo, ali govori dosta. A o kvalitetu djela najbolje govore namjere. Zato i kažu da sve polazi od namjere. Dodao bih, da sa stanovišta islama, sve počinje od namjere, i sve se njoj u konačnici vraća. Da je ovakav pristup realan, govori i prva rečenica kojom počinje druga po vjerodostojnosti knjiga u islamu. Buharijeva zbirka vjerodostojnih hadisa, najvjerodostojniji izvor islamskog učenja nakon Kur’ana, imam Buhari započinje hadisom o nijjetu: “Zaista se djela vrjednuju prema namjerama, i svakom će čovjeku pripasti ono što je naumio...”. Drugi teološki velikani među autorima bi govorili: “Da se ne plašim monotonije ponavljanja, svako poglavlje o djelima ljudskim bih započeo ovim hadisom.” Islam ne želi da od svog sljedbenika načini pukog 66 „Sve što se ponese u životu, ne za to imaju rodni kraj i djetinjstv Katalog i program VI manifestacije Festival priče Zavičajne staze – Bihor 2014 ROĐE - VIJEK OD ĆAMILOVOG Piše: Enis ef. Burdžović imitatora, koji praktikuje vjeru jer ga je neko tome podučio, i zaprijetio mu da tako mora. Ovim bi se relativizovala uloga djela i cjelovitog bogoslužja. Time bi se ibadet - djelo koje se čini Allahu za ljubav, pretvorio u adet - puku naviku lišenu dubljeg smisla. Muhammed, s.a.v.s., je rekao: „Zaista je Allah propisao dobra i loša djela. Pa ko naumi da učini dobro, pa ga ne učini, Allah mu to kod sebe upiše da je učinio jedno potpuno dobro djelo. A ako naumi da učini dobro, pa ga učini, bude mu upisano deset učinjenih dobara, do sedam stotina dobara, a nekad i mnogi više. A ko naumi da učini loše djelo, pa ga ne učini Allah mu to upiše kod sebe kao potpuno učinjeno dobro djelo. A ako naumi da učini zlo pa ga i učini, Allah mu upiše kod sebe učinjeno jedno loše djelo.” (Buhari i Muslim) Imam Ahmed bin Hanbel je savjetovao svog sina Abdullaha: „Sinko moj, nijeti da činiš dobro, jer dok god nijetiš dobro, na dobru ćeš biti.” Nijjet ima dalekosežniju vrijednost na ljestvici karaktera, jer plemenit nijet i malo djelo zna učiniti velikim, kao što veliko djelo zna uništiti nedostojan nijet i prizemna namjera. Jedan alim je rekao: «Koliko je velikih djela umanjio loš nijet, i koliko je malih djela uzdignuo dobar nijet.» Valjan nijet ima snagu da naše adete pretvori u ibadete, ako svoje navike budemo izvršavali sa bismilom, u ime Allaha, radi njegovog zadovoljstva. Sa druge strane, pokvaren nijet sakriven iza dobrog djela je jedna od najtežih podvala. Jedna mudrost kaže da je istina izrečena s lošom namjerom je gora od svake laži. Vjernik koji zna da je najbolji čin i potvrda vjere ono za šta mu ne treba svjedok da potvrdi ni advokata da dokaže, uzima nijet kao ugaoni kamen i temelj svakog svog djela. To govori da se o tuđim nijetima ne donosi sud, jer je to prisna intima između stvorenja i Stvorteljima. Zato i ostaje da ljudi sude na osnovu djela (vidljivog čina) a Allah djela vrjednuje prema nijetu, onome što samo On zna, jer je za sebe u Kur`anu rekao: «On zna i izdajnički pogled očiju, i ono što grudi kriju.» April, 2014. raspisuje: KONKURS za Priču inspirisanu BIHOROM Član 1. Cilj konkursa je podsticanje i promocija autora koji savremenim rukopisom mogu ući u krug spisateljskih sljedbenika Ćamila Sijarića i drugih književnih velikana sa ovog prostora. Član 2. Književna nagrada Zavičajne staze – Bihor 2014 – dodjeljuje se za: neobjavljenu priču inspirisanu BIHOROM. Poželjno je da dužina priče ne prelazi pet strana u Wordu (veličina slova 12). Član 3. Konkurs je otvoren do 21. maja 2014. godine. Rezultati će biti objavljeni u medijima, a nagrade dodijeljene na završnici Festivala priče Zavičajne staze – Bihor 2014, u terminu od 2. do 6. avgusta 2014. godine u Petnjici. Član 4. Prispjele rukopise ocjenjuje žiri u sastavu: Safet Sijarić, predsjednik, Bogić Rakočević, član, i Enes Halilović, član. Tri najuspjelije priče po ocjeni žirija, biće nagrađene plaketom Festivala i novčanim iznosom od: I – 400 eura, II – 300 eura, III – 200 eura. Nagrađeni i odabrani radovi biće štampani u zborniku Festivala. Član 5. Autori nagrađenih i odabranih rukopisa, samim učešćem pristaju da ustupe prava na objavljivanje njihovih priča u zborniku Festivala. Član 6. Konkurs je anoniman. Priče se šalju u četiri primjerka, pod šifrom. Šifra treba biti ispisana na poleđini omotnice u kojoj se priča šalje, kao i na prvoj stranici priče. U istu pošiljku treba ubaciti poseban koverat označen šifrom, sa zapečaćenim podacima o autoru: ime i prezime, adresa, broj telefona, email adresa. Član 7. Radovi se šalju na adresu: Centar za seoski razvoj Petnjica, 84312,Petnjica - Berane – Crna Gora, sa naznakom: Za Festival priče Zavičajne staze – Bihor 2014. Organizatori Festivala priče Zavičajne staze – Bihor 2014: NVO Centar za kulturu „Bihor“ i Centar za seoski razvoj Petnjica Email: ck.bihor@t-com.me Kontakt telefon/fax: +382(0)51 238 - 261 NVO Centar za kulturu-Bihor Avdo Ćeranić - ulje na platnu