IX. Dani Balinta Vujkova
16.12.2010
11-12, 2010.
IX. Dani Balinta Vujkova
1
KLASJE naših ravni 11-12, 2010.
KLASJE korice 11 12 spolja.pdf
9:52:08
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko
Vojnić Purčar, Stipan Stantić, predsjednik Ogranka
Matice hrvatske u Subotici
Nakladnici: Ogranak Matice hrvatske Subotica,
24000 Subotica, Beogradski put 31,
+ 381 64 399 17 71 i
NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica,
Trg c. Jovana Nenada 15/II,
+ 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78
+ 381 24 53 51 55
Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Antun Bašić
Računalna obrada: Jelena Ademi
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Skupština općine Subotica, Pokrajinsko
tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XV., broj 11. – 12., 2010.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom (klasje@tippnet.rs), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
klasje.indd 1
12/14/2010 9:37:04 AM
Gdje je što
3-6
7-10
11-48
17-19
20-21
22-28
29-32
33-35
36-37
38
39-41
42-43
44-49
50-51
52-55
OBLJETNICE
PETKO VOJNIĆ PURČAR Tržnica
JASNA MELVINGER Živjeti s Petkom Vojnićem Purčarom
BRANIMIR BOŠNJAK Prozne pretrage Petka Vojnića Purčara
DUBRAVKA CRNOJEVIĆ-CARIĆ Ljubavi Blanke Kolak ili Roman poput
tijela žene
HELENA SABLIĆ-TOMIĆ Prstenovani pisac: Petko Vojnić Purčar
ANDREA MILANKO Žanrovski cjepovi i/ili postmodernistički roman:
Ljubavi Blanke Kolak i Večernje buđenje Petka Vojnića Purčara
STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Induktivna analiza pjesme Čizme, smrt
Petka Vojnića Purčara (Subotica 1939. – u povodu 70. godine života)
TONKO MAROEVIĆ Svjetovi i stihovi. Poetska dimenzija stvaralaštva
Petka Vojnića Purčara
PETKO VOJNIĆ PURČAR Hrvatske narodne baladne pjesme o vojničkom životu
JASNA MELVINGER Ne, to nije bilo ni malo slučajno
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ Dvadeset godina od protjerivanja
PROZA
LAZAR FRANCIŠKOVIĆ Vino …
DRAŽEN PRĆIĆ Slomljeni prsti
STJEPAN BARTOŠ Vjernost * Usnulo selo
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ Pohvala ocu * Kad smo se umivali u cvijeću
* Kazna zbog Božića
PRIKAZ
56-62
ĐURO VIDMAROVIĆ Konavljanin u New Yorku – Anton Perich: Vertikale, «Naklada Bošković», Split, 2010. * Knjiga o spašavanju Židova u
Albaniji – Harvey Sarner: Spas U Albaniji, Forum albanskih intelektualaca
u Zagrebu, Zagreb, 2008. * Šalom caro amice – Umro je veliki umjetnik,
Židov i hrvatski domoljub – Alfred Pal
63-66
NIKOLA TUTEK Židovsko manjinsko kazalište Gólem u Budimpešti –
iskustva i pouke
67-69
BERNADICA IVANKOVIĆ Knjiga djeci, djeca biblioteci – Rad s učenicima, pripadnicima nacionalnih zajednica u multinacionalnoj sredini na
primjeru Gradske knjižnice Subotica
70-87
88-105
106-111
112-120
KAZALIŠTE
KNJIŽNICA
BAŠTINA
JAKOV BASCH Imenski registar časopisa Klasje naših ravni
ĐURO FRANKOVIĆ Kalendar – studeni
ANTONIJA ČOTA REKETTYE Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
110- 120 MILOVAN MIKOVIĆ Navodi o kazalištu od 1747.
FOTOGRAFIJA
Snimke u ovom svesku: ZORAN VUKMANOV ŠIMOKOV
klasje.indd 2
12/14/2010 9:37:04 AM
Petko Vojnić Purčar, Tržnica
3-6
Tržnica
PETKO VOJNIĆ PURČAR
PRVA – Kupih paradajz, zelene krastavce, švapski sir –
s malo, vele, kalorija, zemičke, trozubi žilet za brijanje, i
druge potrepštine, i za čas, u šubu, kako se kaže u Dubrovniku, sjetih se tržnice u Marakešu, u Maroku, suhoj
i smirenoj Africi (je li i danas tako smirena i mirna?),
te se sjetih vašara u Samarkandu, u Uzbekistanu, u beskrajnoj Aziji, na drugom kraju svijeta čak (od mene kukavca što gotovo cijeli život proživjeh u Bačkoj i u Srijemu – gdje se i školovah i vječito zaljubljivah – premda
znajući da i sa jednom jedinom ženom koju silno voliš,
– možeš – u svome oskudnom životu i svome kratkom
životopisu, da, možeš dostići punu i dostatnu ljubav,
jer, ne moraš, doista ne moraš, popiti cijelo more da
bi saznao i kvazimudro zaključio – kako je ono, ipak,
slano; bilo to more koje plivajući okusih pored Roterdama, ili ono plavo-pjenušavo kao na jednoj karibskoj
plaži; gdje su, o, gle čuda, i čudnih običaja, kupači, parovi u moru, vodili ljubav; vodeno plavetnilo ih skrivaše
od radoznalih pogleda; ne obazirući se ni na radoznale strance koji, često, ni sami nisu znali što se to ispod
vodenog-plavetnila doista zbiva; kako to ja ipak otkrih
krajičkom oka – ne vjerujući ni samom sebi – upozorih
tiho svoga kolegu s posla da se ne približava tim kupačima i kupačicama; na moje zaprepaštenje on ne samo
što im se približi, već i dosta nesretno i nespretno zaroni ne bi li promotrio cijeli podvodni erotski događaj;
robustni stojeći kupač ga čak dohvati za kosu i povuče
na površinu; pripijena žena pored muškarca mu opali sočnu šamarčinu mrmljajući nešto na španjolskome
jeziku; moj nesretni kolega odskoči ustranu i ponovno
zaroni prestrašen da će ga i dalje pratiti i mlatiti i po glavi i po leđima; na sreću, ništa od toga; ljubavni par, bez
suvišne ljutnje, prepusti se ponovno svojoj intimi, posebno izvježbani da to čine zaista diskretno, a ne pred
arenom mnoštva ljudi – i u moru i na pješčanoj plaži.
Slika ovoga prizora ne bijaše unikatna, jer malo dalje, i još dalje, takvih parova bilo je više nego što biste
očekivali. Diskretno, bez suvišnog micanja, primitivnog gibanja, suvišnih i vidljivih gesta, ti ljudi, možda,
nadoknađivahu očajno slab životni standard kada si se
samo u selu potajice mogao povremeno nečega najesti; eros, seks,element mora nadoknađivaše zapravo
glad i poluglad koje potiskuješ u tim rijetkim trenucima erotskoga ushita; skrivajući takve misli od državnih
službenika i naviknut da budeš spreman na svaku vrstu prinude, te da sve što proizvedeš istoga časa to i
predaš u državne rezervne magazine, produžavaš, na
neki morbidan način, i erekciju i tjelesni vatromet do
metafizičkoga stanja koji nisi ni sam ni voljno izabrao;
a ako te, pak, nekim nesretnim slučajem, ipak, uhvate
da kradeš od onog što si zapravo sam stvorio, onda ti
oderu kožu kao živom jarcu. A možeš se žaliti samo u
onom drugom životu, ako slučajno, i, također, u potaji,
u njega vjeruješ.
Zašto uspoređivati tržnicu i more? Zašto asocirati na
ono što su ljudi tokom više tisuća godina sami stvorili
sa praelementom prirode za koju točno još ne znamo
kako se ponašao u prošlosti, a još manje, i neizvjesnije,
kako će se taj neukroćeni praelement ponašati u daljnjoj budućnosti; pitanjima nikad svršetka; uvijek ih je
puno više negoli suvislih i utemeljenih odgovora. Maloprijašnji događaj gotovo zaboravih. Zaboravih i neopreznog poslovnog partnera što prodavaše puno magle, istina, za sitne novce. Ali naši poslovi bilo su toliko
različiti da ih ne vrijedi ni uspoređivati. Sjećam se samo
melankoličnog para.
DRUGA – Subotica bijaše najveće selo na svijetu
(premda napučenija i od Zagreba i od Beograda do
1888. godine) sa jakom industrijom i velikim idolopoklonstvom spram bečkog života, manira, umjetnosti,
i, nadasve, efikasnoga rada ne samo u tvornicama; u
radnjama mješovite robe bilo je svega kao i u Beču;
također i s obrtom kakvim se nijedan grad nije baš mogao pohvaliti u toj nadnaravno glomaznoj kraljevini i
carevini; zatim, tu je bujala silno razuđena poljoprivreda u okolici, a njezini žitelji odlažahu više u javno-pijačni provod nego što su doista često imali potrebu kupiti
nešto ukusno, šik, a da to već nisu imali i kod kuće ili
pak na svojim imanjima. Osim onih siromašnih.
Imali su potrebe nešto posebno kupiti i od voća i od
povrća samo onda ako je to baš stizalo iz daleke Afrike,
Australije ili dalekoistočne Azije. Nije bilo baš svježe,
tek ekskluzivno. Naime, svaki bogatiji domaćin ove varoši imađaše kuću ili raskošnu palaču u samome gradu
3
Klasje naših ravni
klasje.indd 3
12/14/2010 9:37:05 AM
IX. Dani Balinta Vujkova
4
Klasje naših ravni
klasje.indd 4
12/14/2010 9:37:07 AM
IX. Dani Balinta Vujkova
IX. Dani Balinta Vujkova
5
Klasje naših ravni
klasje.indd 5
12/14/2010 9:37:11 AM
Petko Vojnić Purčar, Tržnica
koji bijaše užasno širok i lijeno razvučen na sve četiri
strane svijeta.
U tom gradu sredinom i svršetkom devetnaestog stoljeća vladala je prava pomama za novinama; voćem
ananasom; primjerice; zatim fotografiranjem; takmičenjem; olimpizmom; trkama pokraj jezera Palić sa tek dizajniranim prvim biciklima; često bi vozač ili pak trkač
pogladio svoje zadigle brkove i dlanom obrisao znoj sa
čela uvjeren da zaista ide u korak s novim vremenom.
Jedna od uobičajenih fotografija iz onoga vremena bijaše i fotografija sa plaže skupa s kostimom iz vremena
fin de siecle. Postojali su naravno i kombinezoni za takmičenje na biciklima. Onako pogureni, činilo se, opasno su sprintali, tim dvokotačima, i u blatnim krivinama.
Možda i zato običan čovjek, ne-biciklist, u prvi mah, ne
bi ni shvatio kako sa te naprave možeš sigurno sići a da
ne padneš u blato i ne polomiš vrat. Vrag se ne žacka.
I, napokon, obavezna, ili, obvezatna fotografija, kako
taj sportaš, ili, vajni olimpijac grize pred fotoaparatom
jabuku, krupnu i sočnu, iz obližnjeg subotičkog voćnjaka. Čovjek i ta jabuka, i taj brkati zagriz, ovjekovječili
bi i malo veće tržnice negoli ovu o kojoj je trenutačno riječ. Subotičke. (Mirno spavaj devetnaesti vijeku,
ne budi se više dvadeseti sa svoja dva svjetska rata, a
uplovit ćemo, možda, u mirniju luku sa ovim dvadeset
i prvim stoljećem i zatamnjenim trećim milenijem. Tko
zna što nas još čeka?).
3-6
TREĆA – U Latinskom kvartu, u Parizu, gdje obično
ranom zorom sačekivah svježe voće i povrće iz južne
Španjolske i sjeverne Afrike dogodilo se nešto zaista
čudno i nepojmljivo. Te tržnice, danas, 2010. godine
– zamislite – više nema. Kao da je nikada ni bilo nije.
Fatamorgana suvremene civilizacije. I dokle tako? Kao
da smo upali u procjep vremena u kojemu motrimo i
sami sebe i te lijepe i drage običaje, tržničare ili pijačare, kako vam drago, sa nekog drugog planeta.
Ps. Ne mogu zaboraviti ni svoju tetu s kojom obigravah
po splitskoj tržnici niti kolegu spisatelja s kojim rado
svladavah one zagrebačke – do neba stube – prema
ne samom placu, već i neponovljivom bujnom zelenilu,
govoru i mrmoru koji se doživi više puta u životu za koji
onda, kažu, kako imade smisla i svoje istinske punine.
U nekim drugim gradovima tek bijah student, ili slučajni
prolaznik, ili pisac sa nekog važnog ili manje važnog simpozija, vezan više za studentske ili hotelske sobe. Vidim
aule u kojima publika motri mene na pozornici s koje
pokušavam nešto suvislo reći, poručiti, obrazložiti, ali,
na sreću, ne dnevno politički, već nešto malo i skromno
što se zove literarni svijet. Poput onoga što u gradu u
blizini dvije državne granice u jednoj fontani motre tri pileta-izvora od koga će tek puno kilometara dalje nastati
Dunav, moćna rijeka što mi i danas, podno Fruške gore,
i danju i noću, vjerujte, priča, bez ijedne jedine riječi. I
drame i sudbine zemalja i ljudi s gotovo cijeloga kontinenta. Kao da jedno kozmičko zrcalo isijava po nama i
sam prostor i samo vrijeme. Naše. Vlastito.
IX. Dani Balinta Vujkova
6
Klasje naših ravni
klasje.indd 6
12/14/2010 9:37:12 AM
Jasna Melvinger, Živjeti s Petkom...
7-10
Živjeti s Petkom
Vojnićem Purčarom
JASNA MELVINGER
Živjeti s Petkom Vojnićem Purčarom moja je velika privilegija već više od četiri desetljeća. Zahvalna sam mu
što je u ljubavi prema meni postojan i požrtvovan, što je
uvijek na mojoj strani i što me je tolike godine podržavao u profesionalnom i književnom radu. On je čovjek
od inicijative, od akcije, veoma komunikativan, spreman
na životne izazove. Uvijek je željan okušati se u raznim
područjima, ne samo književnoga stvaralaštva. Primjerice, za kratkometražne igrane dokumentarne filmove
dobivao je i pulske i druge nagrade. Šteta je što mu nije
pružena šansa snimiti i igrani dugometražni film. Premda
je, napose od glasovitoga Pierrea Sheaffera, od koga je
učio u Parizu, uspio dosta saznati i o filmskoj i o televizijskoj režiji, taj životni san ostao mu je neostvaren. Po njegovim scenarijima i po motivima njegovih proznih djela
dugometražne igrane filmove snimili su drugi filmski redatelji. Petko Vojnić Purčar voli također i likovnu umjetnost. Brojnim slikarima, kiparima, grafičarima otvarao je
izložbe, što u novosadskim galerijskim prostorima, što u
inozemstvu, pa tako i u nekadašnjem jugoslavenskom
kulturnom centru u Parizu. Voli sudjelovati i na likovnim
kolonijama. Povremeno i sam stane uz štafelaj i može se
pohvaliti da je imao i uspješnu samostalnu likovnu izložbu. Organizator je i kolektivne izložbe, dobro prihvaćene u likovnom životu Novog Sada, kojom su prezentirana djela suvremenih pisaca, što se paralelno s književnim
stvaralaštvom bave i slikarstvom. U mlađim danima Petko Vojnić Purčar imao je i sportskih ambicija. Okušao se
u košarci, trenirao boks u poluteškoj kategoriji, a i danas
još katkad nađe vremena sjesti uz šahovsku ploču. Čak
je i izumitelj nešto modificirane šahovske igre. Njegov
šah plus dobro je prihvaćen od strane pojedinih šahovskih velemajstora u Srbiji.
Petko Vojnić Purčar veoma je druželjubiv. Rado pomaže, napose mladim umjetnicima, i pridonosi njihovoj
afirmaciji. Pravdoljubiv je i ne preza javno braniti svoje
kolege i prijatelje, i od raznih političkih objeda i insinuacija, premda to, dabome, nikada nije oportuno. Bio
je omiljen kao mladi profesor u subotičkoj Učiteljskoj
akademiji, a lijepo prihvaćen i u Novom Sadu kao prosvjetni savjetnik te, kasnije, kao radijski novinar i urednik.
Njegove emisije, Spektar i Utorkom u 16, bile su veoma
rado slušane. Spektar je bila jednotjedna emisija koja je,
putem prikaza i intervjua, pratila gradske aktualnosti u
kulturi, a, također jednotjedna emisija, Utorkom u 16,
bila je posvećena pjesništvu. Emitirani su izabrani stihovi iz svjetske poezije ili iz jugoslavenskih književnosti, u
izvođenju poznatih dramskih umjetnika.
Moga supruga krasi, i u njegovu zrelom dobu, dječački
nepotrošena znatiželja za ljude i njihove životne putove. Bez seksističke zavisti uvažava ženski spol i veseli se
dobrim primjerima ženske emancipacije u društvenom
životu. Potvrda za to su i brojni ženski likovi iz njegova
književnoga opusa. Iz njegove literature također je prepoznatljiva i velika ljubav prema životinjama. Nema toga
što ne bi učinio za naše kućne ljubimce, kako bi im bilo
što ljepše i ugodnije u njihovom pasjem, odnosno, mačjem životu. Čitajući djela Petka Vojnića Purčara, o tome
se autoru također može zaključiti da veoma voli putovati. Zajedno sa mnom putovao je po zapadnoj i istočnoj
Europi, te po sjevernoj Africi, od Egipta do Maroka, a za
razliku od mene, kročio je i na azijski kontinent. Bio je,
primjerice, čak u Buhari, ili, pak, u Samarkandu. Okupao
se i u Karipskome moru, za boravka na Kubi, u Havani.
Čim sam se susrela s njegovom ranom prozom i ranim
stihovima, znala sam da je Petko Vojnić Purčar sjajan pisac. Njegov nesporni talent možda je zanimljivo sagledati i u odnosu na obiteljsku tradiciju pučkog usmenog
pripovijedanja. Teta njegova oca, Terezija Vojnić Purčar,
udana Vuković, ispripovijedala je Balintu Vujkovu čitav
niz bunjevačkih pučkih pripovjedaka koje zauzimaju
važno mjesto u njegovim zbirkama. Stric Petkov, Antun
Vojnić Purčar utemeljitelj je i glavni urednik Hrvatske riječi, tjednika koji je izlazio u Subotici od 1945–1956. a
obnovljen je 2003. Otac Petkov, Franjo Vojnić Purčar,
pisao je dijalektnu ikavsku poeziju i uspomene na svoj
životni put, koji ga je, kao političkoga zatvorenika, još
1936. odveo u srijemskomitrovačku kaznionicu. Jedan
je od osnivača partizanskih baza u sjevernoj Bačkoj. Još
1941. osuđen je u odsutnosti na smrt od strane hortijevaca. Nakon rata nije se bavio aktivno politikom, već
svojom strukom, kao komercijalist varaždinske tvornice
7
Klasje naših ravni
klasje.indd 7
12/14/2010 9:37:12 AM
IX. Dani Balinta Vujkova
IX. Dani Balinta Vujkova
8
Klasje naših ravni
klasje.indd 8
12/14/2010 9:37:15 AM
IX. Dani Balinta Vujkova
IX. Dani Balinta Vujkova
9
Klasje naših ravni
klasje.indd 9
12/14/2010 9:37:20 AM
Jasna Melvinger, Živjeti s Petkom...
Varteks. Moj suprug je dobro upućen u povijest svoje
obitelji i kada kaže mi, često misli i na davnašnje pretke,
primjerice, na veleposjednika pl. Kuzmana Vojnića Purčara, koji je punih 50 godina bio gradski vijećnik Subotice, ili pak na svoju pratetu pl. Lauru Vojnić Purčar, udanu
za jednoga od rimskih kneževa Odeskalkija. A ja, kada
velim mi, premda također držim do obiteljske tradicije,
mislim prije svega na nas dvoje, na svoga supruga i na
sebe, a ne na pretke iz davnih petrovaradinskih dana.
Tijekom našeg bračnog života, Petko Vojnić Purčar i ja
prolazili smo skupa i kroz životne situacije koje smo doživljavali kao dramatične i traumatične. Moj suprug je
bio uz mene i kada sam ranih 70–ih ostala bez zaposlenja na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na kome mi
je onemogućeno čak i prijaviti temu za doktorsku disertaciju, i kada sam, nekoliko godina kasnije, zbog raznih
političkih pritisaka, a nakon pada srbijanskih liberala,
dala ostavku na mjesto direktorice Kulturnog centra novosadskog Radničkog sveučilišta. Bila sam presretna kad
mi je u Osijeku pružena prigoda vratiti se u struku i baviti
se poslom do koga mi je bilo itekako stalo. I Petko Vojnić Purčar je, uz mene, također veoma zavolio Osijek
i Slavoniju, gdje smo bili odista lijepo prihvaćeni. Stekli
smo tamo prijatelje u sveučilišnim, književnim i kazališnim krugovima, čija nam potpora mnogo znači i danas.
Veoma sam se pribojavala premijera Petkovih filmova,
jer, ne jedan njegov dokumentarac, proglašen crnim valom, završio je u bunkeru. A to je bilo, odista, apsurdno,
u odnosu na uvijek pozitivnu životnu energiju moga supruga i u odnosu na njegova nastojanja da u prvi plan
istakne estetske kriterije, a ne političke stavove. Bojala
sam se i premijera njegovih kazališnih komada, jer su,
primjerice, u Subotici, bili zabranjivani i skidani s repertoara. A ponajviše sam strepila kad bi Petko Vojnić Purčar
dobio kakvu prestižnu književnu nagradu, jer to je uvijek
bila dobra prigoda za razne partijske osude, komitetske
hajke i progone. Primjerice, svima je poznato na kako je
drastičan način moj suprug bio napadan 1978. godine,
nakon što gradski komitet Novog Sada nije uspio osujetiti da mu se dodijeli NIN–ova nagrada za roman Dom
sve dalji.
No život nam je nerijetko pokazivao i svoje vedrije lice.
Ako bi tko zavirio u naše albume s fotografijama, mogao bi zaključiti, primjerice, da nam je bilo lijepo na
obiteljskim svečanostima, za života mojih roditelja, u
Petrovaradinu, i, za života Petkovih roditelja, u Subotici.
I Petko Vojnić Purčar i ja veoma volimo plivati, katkad
i maratonski dugo, pa se ne treba čuditi ni našim brojnim fotosima s kakvog dunavskoga spruda ili s kakvoga
morskoga žala. Običavali smo ljetovati na južnodalmatinskim otocima na Jadranu, ali i na otocima Egejskoga ili
7-10
Sredozemnoga mora, na Cipru, Kreti, Rodosu. Sačuvali
smo, dakako, i mnoštvo fotografija s raznih književnih
manifestacija, na kojima smo često sudjelovali skupa, i
moj suprug i ja, okruženi kolegama i prijateljima s raznih
strana. Mnoge od njih imali smo prigodu ugostiti i u našem stanu u Novom Sadu.
Petko Vojnić Purčar živa je duha i još uvijek je kadar
iznenaditi me kakvim novim projektom ili novom preokupacijom. A to se već podrazumijeva — živjeti s
Petkom Vojnićem Purčarom ne znači samo živjeti u
zbiljskom prostoru našega doma, nego uvijek postoji
i druga svakidašnjica, u fikcijskome prostoru naših književnih svjetova.
IX. Dani Balinta Vujkova
10
Klasje naših ravni
klasje.indd 10
12/14/2010 9:37:21 AM
Branimir Bošnjak, Prozne pretrage...
11-15
Prozne pretrage
Petka Vojnića Purčara
BRANIMIR BOŠNJAK
Svojevremeno prepoznat kao sudionik sličnog proznog
senzibiliteta kao Danilo Kiš, Petko Vojnić Purčar (rođen
u Subotici 1939. godine) prvom knjigom novela Svetovi
i satovi (1967.) istovremeno potvrđuje i dograđuje to
uvjerenje. Knjiga je Purčarova svojevrsna uspješnica, a
roman Odlazak Pauline Plavšić (1969.) biva nagrađen
na natječaju Društva književnika Vojvodine, a od kritike ocijenjen kao dobitak za stilsku i tematsku širinu
suvremene prozne produkcije. Romanom Dom, sve
dalji (1977.) pisac objedinjava nekoliko tijekova istraživanja prozne naracije, te svojom svježinom ’osvaja’
tada uglednu NIN–ovu nagradu, koja je označavala i
svojevrsnu promociju među najuglednije onodobne
pisce romana.
Roman Večernje buđenje (1987.) koristi dio izdašnog
inovativnog fundusa Purčarove prozne naracije, polifonirajući različite, često i fantastične razine zbivanja,
kao što su najezda gusjenica, slična onoj u Njemačkoj
sredinom devetnaestog stoljeća, a postupcima analognih zbivanja nastoji ukazati na unikatnost nastajuće
fantastičnosti ljudske sudbine. No, ova se unikatnost
istovremeno naslanja na matricu ’zabačenosti’ spisateljski motrene ljudske sudbine koja upravo iz tog
uočenog sukoba marginalnosti i pomaka u fantastiku
susreće svoj posljedak: grotesku. Spomenuto povezivanje proznog postupka i njegovo konačno artikuliranje
kao ’građenje groteske kao zbilje’, ukazuje na nešto
što često književna kritika previđa: zbilja koja je izgubila svoju tragičnost i mogućnost iskupljenja u katarzi,
dapače i sam paradoks katarze shvaća kao svojevrsnu
grotesku! Roman G. Grassa Dječji doboš aktualnom
autobiografskom intervencijom pisca i navođenjem
njegove mladenačke pripadnosti nacističkim jedinicama, ’razmjenjuje’ naknadno različite razine ’zbilje’,
kako bi ih povezao u međusobno isprepletenu mrežu
’izobličavajućih detalja zbilje’. Grassov ’zaborav detalja’ i nehotično (krivo) navođenje različitih datuma i
time manipuliranje zbiljom kao dogođenom zbiljom
(vlastita života) pisac koristi kao možebitnu istinu u rekonstrukciji (’stvaranju’) naknadne stvarnosti koja će se
’hraniti’ imaginacijom svojih neposrednih sudionika!
Stvarnost koju se ne može zaboraviti, valja »očistiti« ili
»isprazniti« od nečistih značenja: kao što je nacizam ne
samo dio umjetnosti osudio na smrt i proglasio »nečistom« ili »pokvarenom«, nego i društvo koje proizvodi
ili štuje tako simbolizirane oblike »bolesti« odstranio
ili izolirao kao opasnost po društvenu čistoću. Slično
kao nacizam i posttotalitarna zbilja nastupa u ime zaborava prošlosti i njezinog »prevrednovanja«, tako da
autori poput Grassa očišćeni prostor značenja naseljavaju »novom stvarnošću«, umjetnošću koja nudi nova
sjećanja i njihovu pravovjernost. No, ono što se zbilo
nastoji se očistiti od tragičnosti ili barem tu tragičnost
ostaviti nekako zatvorenu u nekom »tuđem« vremenu,
dok se preživjelima nudi groteskna promjena perspektive zbilje, kako bi se sačuvalo ostatke karnevaliziranih
značenja, ispražnjenu životnu matricu.
Kod Petka Vojnića Purčara spisateljski postupak zapravo razotkriva zlokobnu statičnost zbilje, koja nastoji stvoriti pukotine u proznoj teksturi i poput ubojice
u Hitchcockovu filmu Psiho, nožem fikcije razderati
tanku opnu koja obvija mjesto ’radnje’ i nad koje se
nadnosi fantazijska dobrodušnost proznog naratora i
njegova ’svjedoka’, dakle, čitatelja/gledatelja! Otkriveni zločin (ubojstvo, zaborav, pripadnost zločinačkim
jedinicama) ujedinjava različite izvedbe stvarnosti i
nuka ih da se realiziraju kao užitak u ubojstvu/prijevari,
kako bi se i sama zbilja sakrila od mogućeg učinka katarzičnog djelovanja, dakle, moguće odgovornosti pred
onim što je još jedino preostalo: vlastitim životom. Stoga se i kaže odgovaram vlastitim životom ili odgovoran
(sam) pred vlastitim životom, ukazujući koji je to ogroman ulog: život. Njegova se vrijednost može smanjiti
umanjivanjem svačijeg života, tuđeg života, pa i vlastita
života koji upravo stoga i nije samoodgovoran, nego je
zamjenjiv i iskoristljiv kao prostor fikcijske naracije. Od
pisca se neprestano traži vještina pripovjedanja, neka
vrst uspješnog dekoriranja a ne dekodiranja stvarnosti,
a tu dulce et decorum praksu Purčar obilato denuncira posebno u svom romanu Večernje buđenje, gdje se
pripadajuća stvarnosna matrica pokazuje u svoj bijedi
razorne i opasne općosti, iza koje se zapravo skriva odgovornost da je sve, pa i sebe samu učinila strahotno
neodgovornom i nebitnom.
11
Klasje naših ravni
klasje.indd 11
12/14/2010 9:37:21 AM
IX. Dani Balinta Vujkova
IX. Dani Balinta Vujkova
12
Klasje naših ravni
klasje.indd 12
12/14/2010 9:37:26 AM
IX. Dani Balinta Vujkova
IX. Dani Balinta Vujkova
13
Klasje naših ravni
klasje.indd 13
12/14/2010 9:37:30 AM
Branimir Bošnjak, Prozne pretrage...
Purčar se ne zadovoljava groteskom, nego snimkom
tog fantoma stvarnosti koji nastoji izdilati što više fantazijske droge kojom bi se, magičnom realizmu usprkos,
nekako uspio učiniti podnošljivim.
Prve Purčarove proze (Svetovi i satovi) vidljivo koriste
metafiziku prostora kako bi vojvođansku bremenitost
vremenom zgusnule do mitskih izvora i piscu otvorile
mogućnost za igranje arhetipskim aluzijama.
No, mitologizacija zbilje kod Purčara je tek dio postupka, koji sve više zamjenjuje kolažiranje, paralelno
prepletanje sudbina junaka ili parova junaka (što autor
koristi kako bi postigao dojam dijaloški obogaćene naracije, što pomaže dobivanju pripovjedne širine i svojevrsne galerije likova upletenih u romaneskna zbivanja.
Purčar istovremeno ne održava iluziju kako su glavni
junaci istovremeno i gospodari narativnog prostora
romana: autor intervenira u priču, dinamizira radnju,
često kroz »mikrofantastični komentar« pojačava jezičnu začudnost kao autonomnu vrijednost nastajućeg
teksta. Važna je Purčarova sposobnost sučeljavanja
jezičnih cjelina, njihovo identifikacijsko, metaforično
korištenje, što naglašava posebnu autorovu jezičnu
senzibiliziranost i vještinu stvaranja proznih točaka kojima autor ubrzava naraciju i prozni tekst približava poetskom (npr. u romanu Odlazak Pauline Plavšić: »U daljini
ugleda Šumara i Paulinu kako nestaju u otvorima gomile koja se popunjava i zaklapa za njima kao vrata...«).
Kritika u spomenutom romanu izdvaja autorov »postupak nizanja«, kojim se različiti motivi u proznim cjelinama povezuju pripadajućim glavnim likom. Slično svoju
člankovitu naraciju s prolepsima i »didaskalijama« ima
pikarski roman (Cervantesov Don Quijote središnji je
uzorak), a prepoznaje se u nekim dionicama Purčarovih proza njihov inoviran predložak. Od leksematskih,
rečeničnih, do proznih cjelina koje autor vješto koristi
uvjetujući brze promjene razina pripovijedanja, ali i razine tematskih poveznica. Provjerimo to u još jednom
odlomku iz romana Odlazak Pauline Plavšić:
»Tuna je zagrli, nasmija se, nemojmo toliko pojednostavljivati, Pau, ti si originalna premda se ne slažem s
tobom, pomiluje joj vlažnu kosu, skine joj ručnik i odloži ga na stolac, djetinjski uroni lice u njezine mokre
grudi, učini joj se da ga mora podojiti, maziti, kako bi
drukčije urastao u nju, pomilova ga po rutavim prsima,
dlan osjeti čvrstinu trbuha, ukrućenost bagrema, pravi muškarac, pomisli, kako će biti moj, nikad neće biti
moj, zadrhta od te pomisli, kako je oskudna žica znanja
koju vuče za sobom iz srednjoškolskih dana kad je bila
platonski oduševljena profesorom filozofije, Augustinom Braćevcem, bivšim svećenikom koji je napustio
teologiju, ali je ostao idealist.«
11-15
Silna redundancija nije tek puko nagomilavanje riječi, leksematsko gomilanje, nego ekonomično i stilski
upečatljivo spajanje razina zbivanja, slutnji, narativnih
hipoteza. U jednoj rečenici, koja tek grafički, kurzivom
izdvaja svojevrsni interpolirani unutarnju monolog,
koji simulira dijalošku funkciju, posljedak je strepnje i
straha junakinje (Pauline) od mogućeg raskida. Purčar
naglašava uvjerenje svoje junakinje kako mora biti »pametna« i »agresivna«, kako bi osvojila i zadržala svog
partnera.
Piscu spomenuti oblici nagomilavanja ne služe tek za
pojednostavljenje prozne deskripcije, pojačavanje
napetosti i ubrzanje i dinamiziranje radnje, nego i za
stvaranje tvorbenih sjecišta u kojima se spajaju različiti
značenjski slojevi, a u tako nastalom sučelju i potpuno
nove jezgre značenja. Pogledajmo jedan mali primjer s
početka romana Dom sve dalji:
»Grunčić je nervozan i kada im priđe prosjak s masnom
kapom u ruci, monokl mu padne s lica kao planinar s
litice. Prosjak se uplaši htjede pobjeći, ali ga zadrža Remijina šaka iz koje poteče sitan novac. Prosjak zastruže
unatrag klanjajući se se.«
Pisac efektno, spajajući sliku pada monokla s oka i pada
planinara s litice, pokazuje istovremeno i osobine svojih junaka: plašljivost i nervozu Grunčića i darežljivost i
potrošenu galantnost i eleganciju grofovskog potomka
Remija. Karakterizirajući likove, pisac zapravo stvara
nove mitologemske i groteskne cjeline. Purčar mitsko
i groteskno koristi kao tvorbenu osnovu stvaranja svoje prozne nadzbilje, nastojeći shematiziranu, osiromašenu stvarnost nadograditi zaboravljenom prošlošću
i grotesknom budućnošću. Purčarov roman Večernje
buđenje i počinje najavom invazije mutiranih gusjenica, približavajući fantastiku i grotesknu zbilju, koja kao
da neprestano »bježi« pred piščevom namjerom da pokaže kako je u neku ruku »odgovorna« za entropijske,
moralne i ekološke posljedice o kojima svjedoče junaci
romana.
Purčar nije pisac koji nastalu grotesku koristi kao modelativnu kaznu, njegovi junaci ostaju unutar granica piščeve narativne imaginacije, te se ono »neizgovorljivo«,
ono izvan tog svijeta tamo i ostavlja, kao slutnja dolazećih ponora zbilje i želje ponavljanja. Često i predviđanja dolazećeg zla koje nadmašuje sva prethodna.
Purčarova proza ima jednog trajnog junaka i uporišnu
točku pripovijedanja. To je jezik kojim govore, misle,
šute i postoje junaci njegovih knjiga. Spomenimo starog grofa Pijukovića u romanu Dom sve dalji, gdje hrvatska ikavica, nad kojom bdije piščeva nenametljiva,
razborita i marna skrb, ocrtava u drami jezika i bol nad
uskratama kojima su izloženi njezini govornici. U knjizi
14
Klasje naših ravni
klasje.indd 14
12/14/2010 9:37:30 AM
Branimir Bošnjak, Prozne pretrage...
novela Kult kornjače (2005.) Purčar dijelom obnavlja
teme i stil iz vremena prvih novela, ugrađujući u njih
dio novostečenih iskustava rata, bombardiranja i pomaknutih vrijednosti u društvu koje se raspada. Purčar
ironično i usputno duhovito koristi višejezičnost koja
je očigledno trn u oku čuvarima poretka, posebno
navodeći kako junakova majka govori hrvatski ikavski
i književni francuski (novela Jedna strast), ili karakterizira histeriju sredine kroz usta junakova posinka (Bogdana ili Borkana), koji sriče pomalo hrvatski, pomalo
mađarski i pomalo njemački, gorko navodeći:
»Tako ti je kada živiš u višejezičnoj sredini i jezici se miješaju, i ljudi se sastavljaju, i ljubavi se razvrću, i sve ti
se čini kompliciranim, teškim, olovno teškim, i ne vidiš
izlaza, možda izlaza ima, ali ga baš ti ne vidiš, čak ga
niti ne naslućuješ i jedino što ti preostaje jest dignuti
ruku na sebe, ili, pak, prijaviti se u vojnu jedinicu i poginuti u jurišu. Kao u dobra stara vremena.«
(Treći svjetski rat)
Početna novela u knjizi Kult kornjače dapače otvara
temu stoljeća ratova (baš kad je Jerolim u istoimenoj
noveli planirao kupiti nove bačve za vino i razgranati
svoj dobrostojeći posao, dolazi do atentata u Sarajevu 1914. godine!), a novela »Snivajući pod snijegom«
upravo potvrđuje kako se »svjetski rat nastavlja« i njegov junak stoji sam izložen krajnjoj ugrozi od dolazećih neprijatelja, iako je on tek obični građanin u smeđem kaputu, a upravo stoga najbolji je cilj u snijegu
i među zasniježenim stablima. Purčar u knjizi vješto
suprotstavlja različite vrijednosti (trajnost–trenutačnost, život–smrt, sjećanje–zaborav) kako bi znalački
sakupio razbijene krhotine slagalice koja je upravo život njegovih junaka i njegova jezika, njegova povijest.
Kult kornjače možda i najsnažnije ukazuje na piščevo
nastojanje da život sačuva one vrijednosti koje se nastoji zatrti u tom »ratu koji se nastavlja«. Novela »Snivajući pod snijegom« naznaka je one katarze koju je
uništila zbilja: njezin je izvor iskonski čovjekov strah
od besmislene, anonimne smrti, od toga da postaneš
neka smeđa meta metka u sniježnom bespuću. Stoga junak novele moli: »Nevin sam Bože. Pretvori me
u posinka ovog hrasta! Spasi moj, ljudski, život! Ma
kako bio kukavan. I tako bi. Postanem u hipu mladi
hrast. Tek ižđikao. Glatke kore, vitkih, dugih grana, s
nekoliko zimsko–proljetnih pupoljaka... No, ipak, sretan sam. Imadem već i drugi život. Život mlada hrasta
lužnjaka. Smrt sam odgodio. Ako bude sreće, za još
tisuću godina.«
Knjiga novela Kult kornjače kao da sakuplja Purčarove
različite prozne postupke kako bi se vratile bogatim
11-15
slojevima značenja vremena »svjetova i satova«. Ona
su naizgled osvijetljena različitim znanjima i ironičnim
sumnjama koja često hrle u zagrljaj ciničnoj dosjetki
kakvu u posljednjim prozama njeguje pokojni Dalibor
Cvitan. Zbilja se naseljava bukom i bijesom, ali i nekom tihom mudrošću koja kao da još nije spremna
preuzeti tegobni teret rečenice. Proze Petka Vojnića
Purčara pokazuju te krugove naracije koja prepričava
naše svjetove, dok satovi odbijaju kasne ure i uspavljuju one koji budnošću žele svjedočiti.
15
Klasje naših ravni
klasje.indd 15
12/14/2010 9:37:30 AM
IX. Dani Balinta Vujkova
IX. Dani Balinta Vujkova
16
Klasje naših ravni
klasje.indd 16
12/14/2010 9:37:34 AM
Dubravka Crnojević-Carić, Ljubavi Blanke Kolak ili...
17-19
Ljubavi Blanke Kolak ili
Roman poput tijela žene
DUBRAVKA CRNOJEVIĆ–CARIĆ
Petka sam upoznala kao dramskog pisca. Naime, bila
sam mlada studentica glume kada je 1981. godine u
Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku igrana Petkova drama Izabranici.
Često sam sretala tog visokog čovjeka koji je strastveno
pratio probe svoga komada i bilo je evidentno da je to
pisac–pratitelj, pisac–vjerni drug koji ne napušta svjetove koje je kreirao, a ni likove koji su se u njima naselili.
Mada u to vrijeme nisam čitala teorijske članke niti studije, uz njegovu se pojavu u mojoj svijesti vezivala slika
brojnih mikrokozmosa koji određuju i strukturiraju makrokozmos. Sve je nekako izgledalo neobično, gotovo
»naopačke« — veliko nije vladalo malim: ponekad mi
se činilo da u tom visokom čovjeku baš kao u babuški
ili u kineskoj kutiji žive svi njegovi likovi, svi Izabranici,
muškarci i žene, i autor ih nosi sobom, pri svakom svojem koraku; osim toga imala sam dojam kako autor nije
svoju dramu doživljavao dovršenom, tj. zatvorenom,
građa kao da je vibrirala i povratno djelovala na pisca i
u trenucima kada su glumci već izgovarali riječi koje je
napisao. Sve je to bilo neobično, sve kao da je izmicalo
uobičajenom poretku stvari.
Poslije sam, naravno, neke od tih asocijacija koje je
Purčar kod mene, ali i kod mnogih drugih provocirao,
mogla prepoznati kao simptome postmodernog doživljaja svijeta. No, onda — te 1981. — malo se toga na taj
način čitalo.
***
Nakon dvadesetak godina ponovno sam se izbliza srela s Purčarovim svijetom.
Mnoge su se stvari izmijenile, u međuvremenu smo
proživjeli i jedan (Domovinski) rat, jedan je poredak
propao a drugi se rodio. Gradovi u kojima živimo više
nisu isti, mnogi su svjedoci našeg prvog susreta zauvijek otišli.
Promijenilo se, naravno, i naše viđenje svijeta.
No, pisac–vjerni drug, pisac–pratitelj kao da i dan–danas nosi sve te sadržaje u sebi. U svom tijelu.
Upravo sam zato odabrala za današnji skup pozabaviti
se romanom koji tematizira tijelo.
Naime, čitajući roman koji je objavljen još 1979. godine, Ljubavi Blanke Kolak, shvatila sam kako bismo upravo putem analize ovog romana, čitajući autorov odnos
spram tijela u ovom romanu, mogli ponešto zaključiti
i o načinu na koji tijelo autora nosi u sebi tijela svojih
romana, drama, pjesama.
***
Dakle, Ljubavi Blanke Kolak, roman Petka Vojnića Purčara, objavljen 1979. u Zagrebu u nakladi Znanja (biblioteka HIT), izravno se naslanja na prethodni autorov
roman Dom, sve dalji.
Onodobne reakcije kritike bile su povoljne (V. Tenžera
1979, V. Sekelj 1980), no djelo nije doživjelo osobiti
uspjeh kod čitatelja.
Neka suvremena čitanja, pak, spočitavaju autoru opasno približavanje trivijalnosti te »događajnoj shemi petparačkih ljubavnih romana« (K. Nemec, 2003).
No, meni se čini kako je svijet koji je autor stvorio živ,
vibrantan i danas.
ŽENA U PROMJENI – Na prvi je pogled to tipičan
»roman jedne sudbine« koji prati sazrijevanje i životni
put samosvjesne žene sklone promjenama. Diskretno
tematizira žensku pobunu protiv institucije braka, te
prevrednuje dotadanju koncepciju ženskog identiteta
(kako prateći poziciju Blanke Kolak, tako i njezine zrcalne dvojnice Anice, tj. Ana–Marije, »vječno mladolike«,
što dosljedno vjeruje u »progres«).
Autor prati jedan izdanak porodice Pijuković. No, ovog
se puta rakurs naizgled sužava na intimu jedne žene.
Ali, samo naizgled.
Purčar, međutim, piše roman o tijelu. U Purčarovom
je romanu izvorište umskih ideja u tjelesnim osjetima.
Tako je, fenomenološki gledano, ključan odnos tijela i
njegove okoline.
Riječ je, dakle, o romanu koji tematizira tijelo. No, nije
riječ — kako bi se dalo na prvi pogled pomisliti — samo
o zrenju tijela glavne junakinje; Blanke Kolak. Autor
propituje fenomen tijela koje je prostor, kontinent za
sebe.
17
Klasje naših ravni
klasje.indd 17
12/14/2010 9:37:34 AM
Dubravka Crnojević-Carić, Ljubavi Blanke Kolak ili...
Bilo da je to tijelo — tijelo planeta, tijelo države, grada,
jedne žene ili — tijelo teksta.
Dakle, ne radi se tek o sazrijevanju i mijenjanju jedne
žene — na snazi je puno opsežnija »operacija«:
Riječ je o romanu koji i svojim narativnim strategijama
stvara kompleksan kozmos, uzbudljivo razvedeno tijelo, tijelo plodno za analizu.
Purčarov roman problematizira i istražuje i vlastito tijelo, tj. tijelo teksta. Izlaže ga naglim mijenama smjerova,
rezovima, kompletnim promjenama kolosijeka. Naime,
autor već te 1979. godine uvodi sljedeće zanimljive
postupke: citira npr. vlastiti prethodni roman — Purčar
ne samo što uključuje u novi roman aktere prethodnog
(Loka, Branka, Pavle), već započinje u potpunosti citirajući dva poglavlja romana Dom, sve dalji (IX i X), koja
se tiču života B. Kolak.
Osim toga, autor se poigrava pozicijom pripovjedača,
ritmički izmjenjujući subjektivno i objektivno motrište.
Veći je dio romana pisan u trećem licu, dok su uvodni,
nekoliko središnjih, kao i završni odlomak, pisani iz pozicije glavne junakinje.
***
Tijela se, koja Purčar uključuje, dakle transformiraju.
Zanimljivo je primijetiti kako se radi o tročlanom ciklusu, o svojevrsnom krugu, kružnom putu — što podsjeća
na lisicu koja sebi grize rep.
Tijelo žene:
PRVA JE FAZA — faza inicijacije, prvotnog stapanja
s Drugim. Glavnu junakinju zatječemo kao sedamnaestogodišnjakinju što, na salašu, na stogu sijena, upoznaje puteni život pri dodiru s budućim suprugom,
komandantom brigade, Pavlom. Taj je drugi uistinu na
mnogim planovima onaj drugotni, strani (»stranac i dijete«).
Svjetonazor, obiteljski milje u kojem se formirao, političko opredjeljenje — sve je drugačije, tuđe.
Junakinja se ne otvara bez zazora činu spajanja s drugim: gotovo nasilno taj drugi svijet penetrira u njezin
teritorij, kako tjelesni tako i duhovni. Integrirajući ga u
sebe, njezino se tijelo, pa tako i svijest mijenja. Zahvaljujući spajanju sa strancem–djetetom (citat?), žena–
Blanka postaje noseća. Njezino se tijelo suočava s
nošenjem drugoga, s pozicijom koja otvara novu paradigmu — etičke odgovornosti spram drugoga.
Ona nosi drugoga, prema kojem je otvorena i prije negoli se s njim upoznala.
DRUGA JE FAZA – Njezino, tj. Blankino sazrijevanje
(dodatno pojačano odlaskom u Grad), ali i sazrijevanje
17-19
društva, vidljivo je preko načina na koji se, sve slobodnije, prepušta tjelesnim užicima, pa tako i partnerima
koje odabire na svom životnom putu. Proživljava avanturu s postarijim vlasnikom fotostudija, budućim mondenim slikarom Bombergom; s mladim izrabljivačem
žena i prevarantom Lacom; samouvjerenim dekadentom Radyem...).
Purčar tematizira i homoseksualnost, kao i promiskuitetne izlete radoznale gradske mladeži.
Erotika je povezana sa spoznajnim životom, ali i s nastojanjima ka društvenom uspjehu.
***
Blankini se uvidi, ali i pozicija mijenja, zahvaljujući promjenama koje doživljava na planu »ženskosti«.
Ona je lišena sidrišta, tj. razmještena je u niz, mnoštvo,
tuđih motrišta. Motrišta onih s kojima se stapala, koji su
je nastanjivali — onih zbog kojih se gubila.
Njezino je tijelo entitet prožet drugima.
Purčar, dakle, ukazuje na visoki rizik dezintegracije pri
činu pripuštanja Drugih u naš prostor.
Blankin susret s Drugima, odnosno Purčarov odnos ka
drugosti podudarniji je — u ovom dijelu romana — s
Levinasovim odnosom ka drugosti negoli je, recimo,
Merlau–Pontijevski. Naime, prisjetimo se, Levinas upozorava na trajnu radikalnu tuđost drugoga.
I umjesto spajanja dvaju dlanova u dodiru kako to vidi
Merlo Ponty, za sliku susreta s Drugim Levinas, a tako
— čini se — i Purčar u ovom dijelu romana, uzima za
primjer susret dvaju šaka skupljenih u pesnicu, što je
udarac za onog drugog koji mu dolazi u susret.
Na tragu navedenog, Purčarov svijet susreta nije svijet
harmoničnih spojeva, već radije »kuršlusa«, kratkih spojeva koji uzrokuju pad sistema, probleme u mreži.
Blanka se pred drugima pojavljuje tek u akuzativu, u
poziciji — »evo me!«, izložena nalogu Drugog (Drugog
kao muškarca, simboličkog sustava, poretka).
Biva nemilosrdno razvlašćena od vlastitog tijela, ukoliko tijelo shvatimo kao granicu identiteta, tj. ega.
Lišena je vlastitog mjesta, pa tako cijepljenja neutoljivim nemirom.
Trag je drugoga u nama, po Levinasu, zapravo opsesivna zaraza i upravo taj fakat čini njezino tijelo trpnim,
ranjivim.
Sve do trenutka kada se te opsesije radikalnim rezom —
operacijom — riješi.
TREĆA FAZA – Junakinja se, dakle, u trećoj fazi povlači
iz društvenog života, pa tako i Grada, baš u trenutku
kada se, nakon kirurškog reza, zatvore vrata vlastitoj
senzualnosti.
18
Klasje naših ravni
klasje.indd 18
12/14/2010 9:37:34 AM
Dubravka Crnojević-Carić, Ljubavi Blanke Kolak ili...
Posljednja trećina romana posvećena je Blankinim
ponovnim susretima s muškarcima koji su joj odredili
život.
Iz života polako, ali trajno odlaze muškarci (otac, suprug, ljubavnici, prijatelji, kolege..), ostaju prisutne tek
majka i kći. Krug koji autor uspostavlja, tendira konačnom zatvaranju.
BLANKA I DRVO – Razbija se, dalje, i trojedinstvo
Blanka–majka–kćerka Marija, te Kolakovoj preostaje
tek povratak prirodi, intenzivna veza s kozmosom, s drvećem koje svjedoči u tišini o minulim životima, orahu
koji će je preživjeti.
Kako sam već primijetila, seksualnost je tek prividno
središte teksta: sjetimo se — roman započinje u trenutku svojevrsnog prelaska praga, tj. inicijacijom djevojke
u mladu ženu, a završava svršetkom njezine prokreativne moći, odstranjenjem maternice.
Međutim, put koji Kolakova prelazi vezan je i uz društvena i politička zbivanja. Kao jednog od junaka što povezuje dva Purčarova romana (Dom sve dalji i Ljubavi
Blanke Kolak) možemo prepoznati i imaginarni Grad —
Panograd, ali i Državu.
Na rubovima njezine životne priče naslućujemo događanja još jednog tijela koje se formira, te se usložnjavajući se — dezintegrira; naslućujemo događanja u
Jugoslaviji (roman obuhvaća period od tridesetak poslijeratnih godina).
17-19
No, ta se polifonična svijest u određenim trenucima
harmonizira, spaja sa sobom, poput lisice koja grize
vlastiti rep; u trenucima kada se prostorne i vremenske
granice stapaju ili se možda zauvijek gube.
U takvim trenucima, u trenucima kakav je ovaj danas,
onaj se naš prvi susret, prije skoro 30 godina, 1981.,
u Osijeku, pojavljuje — živ, prisan, snažan, nepromijenjen.
I uistinu, danas imam osjećaj kako sam Petka viđala
svaki dan.
Literatura
V. Tenžera, Povijest jedne žene, Vjesnik, Zagreb, 21. 5.
1979.
V. Sekelj, Ljubavi Blanke Kolak, Polja, Časopis za kulturu, umetnost i društvena pitanja, br. 261, Novi Sad,
studeni 1980.
V. Visković, Pozicija kritičara, Zagreb, 1988.
K. Nemec, Povijest hrvatskog romana, III, Zagreb, 2003.
Z. Sarić/P. Vojnić Purčar, Nisam živio pod staklenim
zvonom, Hrvatska riječ, Subotica, 5. 11. 2004.
IZGUBLJENA NEVINOST – Gubitak nevinosti Kolakove prati i postupni gubitak nevinosti jednog društvenog uređenja: početni se ideali tope, nastupa bespoštedna borba za moć i vlast, puna skrivenih motiva
i igara. Na koncu srećemo bivše idealiste zamorene i
iscrpljene životnim iskušenjima, padovima i gubicima.
Društveno–politička zbivanja, koliko god dramatična
bila (rezolucija IB–a, hrvatsko proljeće...), ostaju tek naslućena. Evidentno je kako ih prati snažna gospodarska
promjena, kao i promjena moralne paradigme.
***
Zašto sam, dakle, spomenula na početku ovog izlaganja kako bismo, možda, analizirajući roman mogli ponešto zaključiti i o trajnoj poziciji autora spram tijela, tj.
djela i likova koja/koje nosi unutar sebe te ih povanjšćuje putem Riječi?
Upravo stoga što ga ona, čini mi se, svojim intenzivnim
životom — trajno nastanjuju, uznemiruju, dezintegriraju. Sele se iz jednog teksta u drugi, traju godinama,
skrivaju se negdje prisutni i onda kada pisac ne piše.
Čekajući novu priliku, novi tekst. Još neispisan.
19
Klasje naših ravni
klasje.indd 19
12/14/2010 9:37:34 AM
Helena Sablić Tomić, Prestenovani pisac:
20-21
Prstenovani pisac :
Petko Vojnić Purčar
HELENA SABLIĆ TOMIĆ
Postmoderni Odisej ne vraća se kući; njegova Itaka arhipelag je njegovih tekstova i on smjelo bludi njegovim
obalama. Identitet nomada tvori se i razgrađuje u kretanju. Nomad je otjelotvorenje energije pokreta koja
je »ekološka«; nitko ne suosjeća više od njega s opustošenim gradovima, bibliotekama, ulicama, snovima.
Njegove su teme: samopropitivanje, geopoetika, proizvodnja identiteta. Traganje. Pita se na početku jednog
od prvih poglavlja romana prstenovani pisac: »Jesam
li ja konjušar, novinar, muzičar ili pak književnik u slobodnom vremenu, kojega, od milja zovu I OZBILJNI
HOBIST. I još — ozbiljni kandidat za pisca?!«
Petko Vojnić Purčar u romanu »Prstenovani pisac«
označio je njime sebe samoga. Pripovjedač kao nomadski subjekt u njemu putuje prostorima privatnoga
(Novi Sad, Petrovaradin, Subotica), prostorima osobnih prošlih tekstova (»Prstenovani gavran«, »Put u Egipat«, »Kult kornjače«), prostorima historiografske fikcije
onim dubrovačkim, iločkim, ugarskim i bosanskim o
kojima se »priča s putnicima koji dolaze karavanama
u Dubrovačku Republiku: pripovijeda se i s onima što
stižu brodovima. Priči, piše Purčar, nikad kraja.«
U toj njegovoj eruditivnoj interdisciplinarnosti sačuvana je ekstatičnost igre i samodopadna skromnost koja
se krije u često puta vrlo figurativnom jeziku. Njegov jezik hrani osjećaj neizmjernosti i egzaktne neizrecivosti
prisutnog, vanjskog subjekta koji potiče čitatelje na aktivizam mišljenja. Purčar kao pripovjedač–nomad literaran je koliko to mora biti dok ga njegova libidalnost i
tek letimično naznačavanje egzistencijalnih silnica čine
piscem kojemu se strast za istinom održava u metaforama. Stupanj deziluzioniranosti u romanu »Prstenovani
pisac« na pragu je pripovjedačeve očajničke potrebe
za šutnjom kojoj upravo demitologizacija aktivnosti iz
zbilje predstavlja korak prema samopotvrđivanju.
Petko Vojnić Purčar ne želi »Prstenovanog pisca« pretvoriti u narativnu šećernu vodicu o moći želje, o tajanstvenoj podudarnosti samoiskustva i iskustva svijeta,
već on kroz koncentričnu naraciju romana utire put
prema pripovjedačkom oceanu kojim se ne može tek
tako jednostavno zaploviti. Na nekim mjestima u roma-
nu nomadska zanesenost je nihilistička, ali ne i cinička,
to nije ekstaza samoubilačke afirmacije, ona proizlazi
iz meditativne nadahnutosti bespredmetnim, ali prisutnim npr. mirisima. »Mirisi ostaju u svemu, oni su sumjerljivo vrijeme i opipljivi prostor, bezmirisni početak
i oštri vrcavi kraj. Miris sa nedovoljno oprana štednjaka
— kiselkast, spečen, širi se iz kuhinje lelujavo u uzano
predsoblje s kapama, za nevjestu i ženika, dimno dotiče naivnu sliku s puno bijele, krečene boje s motivom
seoske krčme (svirci, zaprežna kola sa svatovima, djeca
u šarenim narodnim odijelima...«
Ili obrnuto, njegova prstenovana, označena, determinirana, uokvirena proza je plovidba k obalama uz koje
nijedna misao ne može pristati u potrazi za onim koji
»gata i znade sve o nama, zureći u nemirnu planinsku
rijeku«. Ili kako bi rekao Sloterdijk u Kritici ciničkog
uma: to je hrabra i strasna pustolovina otjelovljenog
uma u individualnom pokretu. Ili kako je zapisao Purčar — »Poznate gradove razaznajem, ali svuda, u kavani, u parku, kod piramida bijah ponovno sam samcat«.
Pripovjedač se u »Prstenovanom piscu« kroz pedesetak neoznačenih, bez čvrste koherencije postavljenih
poglavlja nameće kao Onaj koji traga. On je u neku
ruku putnik koji se ne kreće, odnosno Onaj koji se
kreće polako, vjerujući samo svojoj intuiciji i meditativnom iskustvu, uzdajući se u poznavanje hrvatskog
jezika u prostorima u kojima se čuje i mađarski i srpski. Dakle, nasuprot svim subjektivnim kalkulacijama
i kombinacijama, čeka Purčar upravo poziv iz teksta,
dobar vjetar, da bi se pokrenuo. Pred čitateljima se tako
rastvara sinteza osobna i neponovljiva, ono pisanje o
svemu što počiva na autobiografskoj refleksivnosti. Tu
refleksivnost hrani izloženošću Drugom, a ta izloženost
omogućuje autoru i pripovjedaču unutarnju promjenu
i novu samospoznaju. Ta njihova postupna pretvorba
ogleda se u nemogućnosti poistovjećivanja s različitim i identificiranju s onim različitim od sebe. Ona se
otkriva u privlačnosti nepoznatog Drugog koja može
izazvati pokret i želju za dodirom, razgovorom, za samoćom u dvoje.
20
Klasje naših ravni
klasje.indd 20
12/14/2010 9:37:34 AM
Helena Sablić Tomić, Prestenovani pisac:
Purčar, prstenovani je pisac, pisac kojemu je tekst stavio alku oko daha i duha, oko misli i pripovjedačke
kreacije, pokušava u svojoj prozi izaći na kraj s dvije
opasnosti: s pojednostavljivanjem vlastite sredine i vlastitom nevidljivosti u njoj. I zbog toga u »Prstenovanom
piscu« fini, nostalgični, autorefrencijalni opisi drvene
stolice za ljuljanje napravljene prema vlastitom nacrtu.
Upravo ovo semantički jako mjesto u romanu onaj je
amblem koji njegovom autoru osigurava pravo na razliku u javnim prostorima (ambulanta, putovanja) kao i u
vlastitoj sobi. »Oslobođen teške zemaljske odluke, prepušten stanovitom lebdenju, na stalnoj njihaljci između
sna i odluke da zakoračim snažnijim tlom, da učinim
ono što od mene nitko ne očekuje. Od čovjeka koji
imade više dvojbi i pitanja nego li odgovora, više stresova i sudara nego ravnomjesrno sigurnog života.«
Roman »Prstenovani pisac« čita se kao tekst koji se
recepcijski grana upotrebom različitih pripovjedačkih
tehnika. Prepoznaje se u njemu struja svijesti, metatekstualnost, citatnost. Sve one opiru se linearnom i hijerarhijskom poretku činjenica, podataka, motiva koji su
povod za pisanje. Kao da se kod Purčara veći dio stva-
20-21
ralačkog nadahnuća pojavio u međuprostorima i prolazima među ulomcima teksta, a fragmenti mu funkcioniraju kao stepenice za privremeno zastajkivanje, dok se
»stvarni tijek pripovijesti odvija između njih«.
Označeni autor, prstenovani pisac tako se više bavi povezivanjem, pretraživanjem, preplitanjem, pronalaženjem. U tom odnosu izmedu pisca i čitatelja naglasak
je na izbjegavanju hijerarhijske strukture pa se, umjesto
toga, nude zasebni sastavni djelići informacija: ti djelići
ne postaju pripovijest sve dok ih čitatelj ne sredi i ne
poveže. Najučinkovitiji su oni dijelovi romana koji čitatelja opskrbljuje najsloženijim i najintrigantnijim načinima organiziranja tekstualne leksije.
Stoga se čini da su najfrekventnije riječi kojima se može
označiti, imenovati, prstenovati ovaj roman upravo
diskontinuiranost, fluidnost, nedeterminiranost, pluralnost.
Petko Vojnić Purčar samotnički je pisac, on je sumnjičav prema sebi, prema vlastitom kretanju tekstom, jezikom, onim označenim a njegov se označitelj prepoznaje u prostorima nevidljive javnosti i vidljive privatnosti.
IX. Dani Balinta Vujkova
21
Klasje naših ravni
klasje.indd 21
12/14/2010 9:37:37 AM
Andrea Milanko, Žanrovski cjepovi
22-28
Žanrovski cjepovi i/ili postmodernistički
roman: Ljubavi Blanke Kolak i Večernje
buđenje Petka Vojnića Purčara
ANDREA MILANKO
I.
Zajednički nazivnik dvaju romana Petka Vojnića Purčara Ljubavi Blanke Kolak1 (1979) i Večernje buđenje
(1987) zasigurno je pretapanje žanrova. Ljubavi Blanke
Kolak ujedinjuju elemente nekolikih žanrova romana:
pornografskog, odgojnog, obiteljsko–genealoškog2,
dok u Večernjem buđenju Purčar žonglira fantastikom,
egzistencijalizmom, pornografijom i sociopsihološkom
analizom. Zanimljivo je da im oboma u osnovi stoji
pornografski moment prema kojem gravitiraju ostali
dijelovi romaneskne strukture. Dok je kritika3 na tom
skliskom terenu pornografskog pisma vidjela opasno
približavanje trivijalnoj (zabavnoj) književnosti na štetu
visoke književne stilizacije, uputno je sagledati pornografsku dimenziju uz ponešto širi kritički zamah i stalno
distanciranje od isključivih sudova poput trivijalno, čista
pornografija, neukus, itd. Ako se oba romana pomnije
čitaju, daleko od toga da će ih pornografska dimenzija
obezvrijediti gurajući ih na rub trivijalnog, dapače, čitanje koje slijedi svoju argumentaciju temelji upravo na
osporavanim dijelovima obaju romana.
Uputno je razmotriti distinkciju Milivoja Solara između
»čitanja žanra« i »čitanja djela« (Solar, 2004) jer ona
uvažava žanrovsku svijest kao temeljni »aparat« za dekodiranje višestrukih kodova književnoga djela. Solar
upozorava kako »teškoće (...) u teorijskoj klasifikaciji
književnosti proizlaze (...) zbog toga što se ne uviđa, ili
se barem ne želi uvidjeti dovoljno međusobna ovisnost
klasifikacije i interpretacije« (2004:127). Važno je stoga
naglasiti da žanrovske odrednice Purčarova pisma koje
su mu u očima kritike oduzimale snagu bitno određuju njegovu poetiku i svaki korak u interpretaciji mora
ih uzeti u obzir; treba staviti u zagrade moralna ograđivanja kritičara, pogotovo kad se pristupa podjeli na
visoku i trivijalnu književnost, kako bi se izbjegle zamke
pristranosti u koje bi se nezaobilazno upalo. Roman
Ljubavi Blanke Kolak, makar kronološki prethodi Večernjem buđenju, bliži je poetici postmodernizma nego
Večernje buđenje, kako će daljnja analiza pokazati.
II.
Veselko Tenžera u svojoj kritici romana Ljubavi Blanke
Kolak ispravno će locirati osnovni problem koji je roman zadao kritici: Blanka Kolak, »stiješnjena između
epskih zadataka i privatnih potreba«, »ni protagonist,
ni svjedok vremena, tek jedna od tisuću žena koja doživljava da se nekoć beskonačni svijet suzi na granice
njezina tijela« (1979:6), predstavlja upravo svakodnevni
slučaj nevidljiva diskurziviranja ženskog tijela, što je i
slijepa pjega kritika ovoga romana; na rubu je kritičarske vidljivosti lik Blanke Kolak kao lik koji je koncipiran
u zoni pregovora između privatnog i javnog te ga se
treba promatrati u kontekstu koji fenomene »javnog i
povijesnog drži neodvojivima od privatnog i biografskog« (Hutcheon, 2000:94), što je gesta tipična za postmodernističko pismo. Identitetna zrcala koja priziva lik
Blanke kreću se od junakinje »romana koji je prije već
ispisan, a ona ga sada doživljava, čita iznutra, s odstojanja« (34), do patnice: »Noću bi dugo plakala i proklinjala svoju sudbinu. Kao u romanima za sluškinje. A
što je ona drugo postala nego obična sluškinja?« (61)
Time je jasno istaknuta njezina trivijalnost, no i umreženost u sustav u kojem postoje prethodnice: koliko
je Blanka svjesna svoje »prave prirode« u nadležnosti
diskurzivnih praksa, svjedoči i njezina slutnja o nelaskavu mišljenju latinista Franje Kortmiša nakon razgovora
s njom: »sačuvaj me, bože, ove prostakuše koja je za
jednostavne priče s fabulom i sretnim završetkom iz
ženskih časopisa...« (168) Blankino završno identitetno
22
Klasje naših ravni
klasje.indd 22
12/14/2010 9:37:37 AM
Andrea Milanko, Žanrovski cjepovi
sučeljavanje dok radi na imanju s privlačnim mladićem
dovodi je pred pitanje: »zavoditi ovakve mladiće u mojim godinama, nije li tragikomična sudbina fatalne Fedre ili obične žene koja se zavarava?« (208) Artikulirajući svoju dvojbu upravo na ovaj način, izborom između
književnog lika iz uzvišenoga književno–umjetničkog
žanra i lika iz svakodnevice koji je i ciljani recipijent ljubavnog štiva (tzv. ljubića), Blanka će neopazice čitatelju postaviti koordinate za određivanje vlastite pozicije.
Niti Blanka završava u sretnoj vezi, niti je njezin život
ispripovijedan u tragičnom tonu — ona je tek »junak
bez podviga« (Blažević, 1979) koji ne funkcionira kao
»mrzovoljna halucinantna konstrukcija neiživljenog
skribomana« (Popadić, 1979:12).
Roman Ljubavi Blanke Kolak započinje pripovijedanjem
u ich–formi i ubrzo se analepsom prebacuje na prve
poratne godine Drugoga svjetskog rata. Ako se dojam
o suvremenom stanju u životu glavne junakinje tek
skicozno nadaje prije analepse, pripovjednim skokom
dojam o poratnom društvu dijametralno je suprotan.
Nasuprot suvremenom društvu gdje prostitutkama posao ne cvjeta »jer ima puno onih koje oće bez novaca«
(8), na tečaju za traktoriste koji Blanka pohađa »razlika spolova ublažuje se jednobojnim kombinezonima
i kratkim frizurama« (10), a Loko i apotekar paze na
Blanku »kao na sestru« (11). Dojam koji ostavljaju Blankine obline na muški dio kolektiva seksualiziran je jer
»tada punašne žene bijahu na većoj cijeni nego suhe,
koje podsjećaju na nedavni rat i glad« (12). Seksualnost
se, međutim, ne može integrirati u socijalistički sustav
rada i obnove, pogotovo ženska, čega su posljedice
sve konfliktne situacije u Blankinu životu. Na to ukazuje
i Blankin susret s liječnikom zbog tegoba uzrokovanih
neredovitim menstruacijama: liječnik »pljucne u staračke prste, odmjeri me dobronamjerno i kaza pučki
što treba raditi da bolovi prestanu. Pomislim da je to
bezobrazluk, da je njegov savjet atak na dobar odgoj
i moju osobu. Svoje riječi začini dobrodušnih hehekanjem.« (14). Posljedice te epizode Blanku prate kroz
život: »Kada bi me poslije pitali svakodnevno, konvencionalno za zdravlje, zacrvenjela bih se kao da stojim
ponovno pred starim liječnikom« (15). Prvi Blankin seksualni odnos opisan je izrazito parodijski, iskorištavajući
semantiku ustaljenoga pornografskog toposa odnosa
na slami, dok likovi uporno podbacuju u izvedbi zaostajući daleko za idealnim scenarijem.
Drugo poglavlje prebacuje modus pripovijedanja u treće lice sveznajućeg pripovjedača. Prebacivanje odgovornosti pripovijedanja s glavnog lika na nepristranog
pripovjedača postaje logična4 ako se uzmu u obzir
prva traumatična intimna iskustva u bračnom životu
22-28
para Palković. Blanka, naime, i ne može pripovijedati
o znanju ili iskustvu koje će steći tek kasnije, stoga će
pripovjedač premostiti jaz između Blankina neznanja i
neiskustva. Potreba za križanjem njihovih motrišta bitno će se odraziti na percepciju lika Blanke Kolak pa i
na samo žanrovsko određenje romana. Utvrditi je dakle da se lik Blanke Kolak osamostaljuje u odnosu na
pripovjedača, ali se osamostaljuje i u odnosu na svoje
matično žanrovsko okrilje iz kojeg je potekla — pornografski i/li ljubavni roman. Naime, kad je novopečeni suprug potakne da »zauzme stav«, slijedi njezina
zbunjena reakcija i nemušto Pavlovo objašnjavanje
seksualnog stava pomoću već skovanih žargona na
području glazbe, politike, publicistike i slično. Diskurz
seksualnog odnosa za Pavla je nepoznanica jer on ne
postoji, tek se treba katahrestično iznjedriti iz postojećih diskurza, stoga ne iznenađuje komična situacija u
kojoj Pavao prekriva svoje intimne dijelove dok o njima
pokušava otvoreno govoriti »smišljajući kako da joj protumači bogatstvo ljubavne igre« (21). Početak njihove
ljubavne igre doista sliči dječjoj: dok se natjeravaju po
sobi, podsjećaju na dječju igru lovice, a kada Pavao
uspije Blanki strgnuti komad odjeće, ona zaplače kao
dijete, »ostane u prnjama. Nahoče.(...) Bujuče kao da
joj je potrgao lutku.« (22). Pripovjedač je, međutim, u
nezavidnoj poziciji artikuliranja intimnog odnosa: i on
se našao na sto muka da pripovijeda o nečemu što je
konstitutivno bitno za junakinju. Njegov registar izaziva komične efekte: budući da je diskurs o seksu još u
povojima, pripovjedač se služi apstraktnim leksičkim
registrom uglavnom iz domene matematike: »vreli krak
paluca« (22), Blanka se »poigra (...) nesvjesno, kažiprstom, sa žitkim, opuštenim kuglama.« (23), a strast je tu
u drugom planu dok Blanka u sebi broji »Koliko dana
od menstruacije? U kojem sam danu ciklusa?« (23). Ta
početna seksualna iskustva još djetinje nevinosti više
su nalik igri nego razbuktaloj strasti te prizivaju grčki
ljubavni roman o dvama pastirima, Dafnisu i Hloji, a
dakako da asocijaciji pridonosi i komično prvo seksualno iskustvo na sijenu. Pritom Purčarov pripovjedač
daje dovoljno materijala za sugeriranje parodičnosti
i ironičnosti kao svog temeljnog stava pred romanesknim akterima i društvenim simpotomima, no ni pripovjedač nije nimalo pošteđen rugalačke oštrice, dakako
ako se čita dosljedno u tom ključu. Ovdje se također
očituje Purčarova potreba za ironiziranjem egzistencijalne problematike, što je kritika5 već primijetila, no
njegovo je ironiziranje i intertekstualno jer otvara dijalog sa svjetskom književnošću, čega je dokaz parodija
Dafnisa i Hloje, no i epizoda iz romana u kojoj Blanka,
dok boravi sa suprugom u kolibi, gotovo javno sablazni
23
Klasje naših ravni
klasje.indd 23
12/14/2010 9:37:37 AM
Andrea Milanko, Žanrovski cjepovi
svojom golotinjom u šumi dok promatra jahača kako
ukroćuje divljeg konja, otvarajući pritom dijalog s poznatim epizodama golotinje Lady Chatterley i lugara
u romanu D. H. Lawrencea Ljubavnik lady Chatterley.
Ironija je to veća što Pavao uskoro postaje zagriženi
pobornik socijalizma i kao posljedica njegova aktivna
pridonošenja razvitku i obnovi Jugoslavije počinje patiti njihov intimni život unatoč prinovi u obitelji, kćeri Mariji. Socijalizam se našao u ironičnom klinču zbog svoje
paradoksalne nemoguće jezgre: gospodarskoj obnovi
zemlje podčinjava se obnova loze Palkovića.
Sveznajući pripovjedač povlaštena motrišta uveden je,
nadalje, da bi se ispripovjedile situacije u kojima Blanka
Kolak niti je mogla sudjelovati niti ih je mogla nadzirati. Jedna od prvih bitnih epizoda Pavlovo je ortačko
varanje, koje će se uskoro pretvoriti u stalno viđanje
ljubavnice te gubljenje konaca nad radom i alkoholom.
Njegovo vojno lice polako blijedi pred neizvjesnošću
poslova koje ne može nadzirati. Koliko njemu izmiče
egzistencija, toliko Blanka svojevrsno intelektualno raste pohađajući tečaj fotografije, važan utoliko što joj
dopušta promatranje svijeta iz ponešto očuđene perspektive i susrete s ljudima daleko od Pavlove svakodnevice.
Želeći potvrditi svoje slutnje da je suprug vara, odluči
ga pratiti dok tobože ide na sastanak s kolegama. Scena u kojoj se Blanka penje na drvo kako bi bolje mogla
vidjeti što se događa u hotelskoj sobi nasuprot lipi na
čijim granama promatra supruga in flagrante, Blankin
položaj, ne bez ironije dakako, evocira informbiroovsku poslijeratnu Jugoslaviju nadzora i prisluškivanja;
dok se u oficijelnoj socijalističkoj kulturi zapadnjačko
kapitalističko društvo gleda s neodobravanjem i demonizira kao patološko i štetno, socijalističko društveno
uređenje pati od drukčije nedostatnosti u svojoj jezgri.
Blankin će fotografski mentor uočiti: »Važno je sačuvati
fasadu« (68).
Šesto poglavlje kad je Pavlova izvanbračna pustolovina
već otkrivena, pripovijedanje se ponovno vraća Blanki;
slijedi dramski nabijena scena u kojoj se Blanka konfrontira s Pavlom i produbljuje odnos s neukom Anicom i njezinim partnerom Lokom. Ovaj je paralelizam
odnosa indikativan za cijelu strukturu romana jer u malom odražava dalekosežniju spregu seksa i ekonomije: dok se Pavle prema Blanki postavlja kao seksualnu
guru, kanalizira frustraciju u izvanbračnoj vezi i postaje
sve nebitniji u političkom i ekonomskom smislu uže zajednice — koliko god je planski domišljen sustav braka
i ekonomije — dotle se Lokin i Aničin odnos temelji na
zapadnjačkom liberalizmu. Loko se prema Anici odnosi politikom lassez–faire, s minimalno uplitanja u njezin
22-28
duhovni, društveni i intelektualni razvoj. Posljedica toga
je dakako Aničino osamostaljivanje, postupno zauzimanje većih pozicija moći i u krajnjoj liniji rezultira
njezinim odcjepljivanjem — razvodom braka. Tu će gestu pratiti, nimalo slučajno, i novo ime koje Anica sebi
domeće: umjesto tradicionalnog seljačkog Anica uskoro će je ljubavnik prekrstiti u Anu Mariju, s prizvukom
zapadnjačke pomodne antroponimije.
Blankino se ispovjedno pripovijedanje završava autoironičnim komentarom: »Posljednjih godina naučih
šutljivo slušati dok drugi govore. Teška navika za ženu.
Ne znači li to da se povlačim u samu sebe i da postajem čudakinja? Možda. Spasi me, bože, toga!« (126)
Poslije njega, dvostrukom ironijom kodirano, slijedi pripovijedanje sveznajućeg pripovjedača, koji u susretu
istražitelja Tome i Blanke otkriva naličje Blankine veze
s Lacom, novim stalnim partnerom nakon razvoda s
Pavlom. Blanka saznaje da je njezin fatalni partner varalica i probisvijet, a između ostalog je zarađivao podvođenjem, ucjenjivanjem i pornografskom fotografijom.
Drugi dio romana nastavlja pripovijedati sveznajući
pripovjedač o bakanalijama u kući razuzdanog Radyja.
Nesputani seksualni užitak imao je kao preduvjet samo
jedno: »Upoznavanje, legitimiranje i naklapanje o porijeklu, naciji i poslu, bijaše tu najstrože zabranjeno.«
(140)
Treći dio romana zadnji je dio prstenaste strukture koju
zatvara vraćanjem na početak pripovijedanja. Blanki je
dijagnosticiran miom i liječnik joj savjetuje odstranjenje
maternice. Poslije boravka u bolnici i oporavka od operacije Blanki je prepušteno završavanje pripovijesti: četrnaestim poglavljem ponovno se uspostavlja ich–forma, kojom je pripovijedanje i započeto. Blanka kupuje
povoljno zemljište i odluči se za uzgoj plantaže oraha,
u čemu joj pomaže student Hrvoje, ostvarenje ženskog
sna, u godinama Blankina bivšeg supruga Pavla poslije
rata. Roman se, dakle, strukturno zatvara paralelnom
radnjom: dok je na samom početku socijalistički duh
zabavljen radnim akcijama i traktorskim tečajevima
gdje se stječu prva životna iskustva i prenose se traume
iz rata, u epizodi kojom Blankino pripovijedanje završava radna akcija usmjerena je individualcu, a ne kolektivu, za dokoličarenje i opuštanje od gradske vreve, ne
ulaže se u industriju i tehnologizaciju, nego u prirodu, a
partner s kojim dijeli posao više joj nije nadređen, nego
podređen i godinama i iskustvom i drukčijim doživljajem društva. Blankina distanciranost od lika muškarca s
kojim blisko surađuje opet je posredovana apstraktnim
ženskim iskustvom: nasuprot glasinama o Pavlu koje
šire djevojke jer su uvjerene da je »majorova strogost
znak prave muškosti« (16), Hrvoje ima »pravilne crte
24
Klasje naših ravni
klasje.indd 24
12/14/2010 9:37:37 AM
Andrea Milanko, Žanrovski cjepovi
lica, snažna ramena i ruke jamačno se sviđaju djevojkama.« (208) Imponiraju mu starije žene jer te generacije »bile su romantičnije« (208). Hrvojeva sadašnjost
izgubila je nevinost — nastupilo je vrijeme dekadencije,
što će tematizirati Purčarov sljedeći roman, Večernje
buđenje.
III.
Večernje buđenje je po tematiziranju sprege između
ekološke i seksualne degradacije srodno romanu Godina noževa (1976) Vojislava Kuzmanovića, no Purčar,
osim što je sklon eksperimentu pa je Večernje buđenje
»u formi mozaičnog romana« (Zima, 1988:10), također
unosi elemente fantastike, a nije nezanemarivo i što
se po broju likova zahvaćenih ekološkom krizom odmiče od Kuzmanovića; paralelno prati nekoliko aktera
te njihove međusobne odnose umjesto fokusiranja na
središnjeg protagonista, koji kod Purčara izostaje, ili,
znakovitije — nestaje. Panoramskim prikazom likova
izbjegava šire elaboriranu motivaciju, pripovjedač je
skloniji površinskom »snimanju« njihove interakcije u
ključnim trenucima. Stanovnicima Travnoga Brda zajednička je »nesređena« ili uzurpirana6 intimno–seksualna pozadina. Pripovjedač kontrapunktira seksualne
probleme s društvenima sugerirajući da funkcioniraju
u zajedničkoj sprezi: seksualnost će, štoviše, eruptirati
ondje gdje bi trebala ostati zauzdana bilo biološkim,
bilo moralno–etičkim zakonima, otkrivajući kao svoje
naličje erotiku ili kodiranu seksualnost lišenu reproduktivne funkcije.
Jezik erotike ni u ovom romanu nema se o što uprijeti;
ne samo da se treba posegnuti za katahrestičkom prirodom jezika, nego se ono o čemu bi se trebalo pripovijedati iskazuje kao izrazito traumatično, a predstavlja
se sublimnim objektom realnog u obliku najezde gusjenica, što uvelike podsjeća na filmska ostvarenja gdje se
realno vraća u obliku ptica (Hitchcockove Ptice, žabe
u Magnoliji Paula Thomasa Andersona). S obzirom
na Žižekovu trojnu raščlambu lakanovskog »objekta
u subjektu«, gusjenice odgovaraju trećem tipu, gdje
»objekt posjeduje masivnu, opresivnu materijalnu prisutnost; to nije indiferentna praznina (...), to nije objekt
razmjene, već samo nijemo utjelovljenje nemogućeg
jouissance.« (2002:248)
Da se još malo zadržimo na psihoanalizi, kao da se
u Jakopčevu unutarnjem monologu nazire jedno od
ključnih mjesta psihoanalize: Jakobac će primijetiti da
je istaknutijim stanovnicima Travnog Brda zajedničko
stremljenje k teško ostvarivim pothvatima, kojima se
opiru i okolnosti i sposobnosti izvršitelja. Očito je da
je riječ o kruženju subjekata oko tvrde jezgre realnog:
22-28
»Koliko li pojedinačne i kolektivne ludosti i fantazma da
se dosegne nedostupno?« (38)
Dok se prvi dio romana otvara situacijom u kojoj lugar Marko pregledava štetu nastalu zbog neobjašnjive
najezde gusjenica, a ljubavnički par speleologa Estera
i Martin dolaze izvidjeti spilju kako bi procijenili njezin turistički potencijal, početak drugog dijela romana
predstavlja zrcalnu sliku svog početka. Zrcalni odnosi
iskazuju se recipročno, kao da su likovi doista prešli
kroz zrcalo u drugu zemlju. Taj medij koji ih je prebacio u paralelni svijet, a zapravo im je samo osvijetlio
početnu poziciju iz drukčije perspektive, predstavlja
fantastični dio kojim završava prvi dio romana. Naime,
prije strukturne promjene u samim likovima i njihovim
odnosima kako ih donosi drugi dio romana, prvi dio
zaključuje epizoda sastanka gusjeničkog vijeća. Načelnik gusjenica utvrđuje kako »treba spasiti čovjeka od
samoga sebe« (83) prije nego što uništi sve oko sebe.
Ovdje se nalazi objašnjenje najezde gusjenica s početka romana — gusjenice su se usuglasile da se trebaju spustiti među ljude i u njihove prostore kako bi
im pomrsili račune oko bezumne izgradnje, turističkog
razvoja kraja i daljnjeg zagađenja. Kako se ni dolaskom
gusjenica ništa nije promijenilo, trebalo je dokinuti likove i spriječiti katastrofu. To, naravno, nisu učinile gusjenice7, nego je konstitutivna rascijepljenost unutar likova kao subjekata dovela do njihove propasti: slobodnu
ekscentričnu umjetnicu Euridiku ubije za vrijeme izvedbe luđački fanatik, njezin bivši partner, slikar Nodiras
leži pougljen gotovo bez kože čekajući trenutak kad
će podleći ozljedama nastalim umjetničkim projektom
slikanja vatre djetinjstva; Tinka, utjecajna i ambiciozna
političarka, koja je Travni Grad htjela preobraziti u Bled
i njezin ljubavnik počinjaju samoubojstvo; speleologu
Martinu se, kojemu nerijetko polazi za rukom da »potištena čovjeka odobrovolji i podigne do stanja i volje da
nastavi normalno živjeti« (93), ironično, pomrači um u
spuštanju u spilju; njegov kraj posljedica je Esterina napuštanja i naziranja stvarne pozadine projekta istraživanja spilje u Travnome Brdu — ispostavilo se, naime, kad
je utvrđen nizak potencijal spilje za turističko promicanje, da će biti prenamijenjena za odlaganje radioaktivnog otpada; Đuro Katančić, opsjednut svojom bivšom
ljubavi Tinkom, napušta sumanut gimnastičarski projekt jačanjem psihičke volje invalida iz lokalne bolnice
i napokon diplomira na medicini; upravitelju hotela
Stanku Peići Gavranu koji je sav posvećen izvanbračnoj vezi s atraktivnom kuharicom Jagodom i izgradnji
leteće naprave koju zove žirokopter, uspijeva ostvariti
svoj san o letenju žirokopterom, no završava u bolnici
ozbiljno ozlijeđen od pada na prvoj pokusnoj vožnju.
25
Klasje naših ravni
klasje.indd 25
12/14/2010 9:37:37 AM
Andrea Milanko, Žanrovski cjepovi
Jedini koji su izbjegli pogubne krajeve — novovjenčani
par doktorice Franke i lugara Marka, koji su dobili i prinovu u obitelji i, paradoksalno, invalidi na terapijskom
liječenju u Travnome Brdu — zapravo su ih tek odgodili
jer će okolnosti u Travnome Brdu, po zdravlje opasno
skladištenje radioaktivnog otpada, postupno utjecati i
na njih.
Zlatko Kramarić iščitava postmodernizam na formalnome planu: »naracija–prikazivanje nadomještena je
planovima–sekvencama koji ostvaruju nepomičnost«
(1989:41), a suvremenost likova iz Travnoga Brda dijagnosticira kao »’doba praznine’ u kojem su suvremeni
Narcisi, oslobođeni kolektivne, historijske odgovornosti i okrenuti sami sebi, smisao života reducirali isključivo na ’tehnike preživljavanja’« (1989:41), dok Slavko
Gordić način života likova vidi kao »krivnju« pripovjednog postupka, »ornamentalni mamac čitaocu pomodnih zahteva«, pa za »tobožnju orgijastičko–dionizijsku
pomamu protagonista svog romana« (1988:963) Purčar donosi tragični kraj kao alibi. Sukobljena čitanja, razvidno je, nastaju zbog interpretacije koja tzv. postmodernističke postupke smješta na sadržajnu (Gordić)
odnosno formalnu (Kramarić) razinu. Roman Večernje
buđenje, osim što vremenski slijedi Ljubavi Blanke Kolak, predstavlja njegov, u formalnome smislu, nastavak
zbog zaoštrenijeg eksperimentiranja, fragmentarnije
kompozicije i uvođenja novih žanrovskih odrednica u
permutaciju. Međutim, »spajanje banalnog i čudesnog,
iluzionističkog i pragmatičkog, trivijalnog i estetskog«
(Lukić, 1987:16) ne približava automatski Večernje buđenje postmodernističkome romanu, nego zaoštrava
modernističke tehnike pisanja. Drukčije rečeno, Purčarova sklonost eksperimentu ovdje se iscrpljuje na
formalnom planu, dok se političko–etička dimenzija
zadržava u okvirima koji se ne propituju — sudbina likova i njihova groteskna životna sadašnjost samoponištavaju se, a jedini likovi koji opstaju jesu oni koji su pristali
na heteroseksualnost legitimiranu i institucionaliziranu
brakom. Franka i Marko su zapravo jedini par koji ne
ulazi u kategoriju ostalih, a ostali parovi nisu međusobni
parnjaci: ili su tu velike razlike u godinama, gdje postariji muškarac »ide podijeliti pubertetski žar s djevojkom
kojoj bi skoro mogao biti ocem« (77) te unatoč tome
što postoji »njegovo dječačko pubertetsko raspinjanje
između nje i porodice« (92), njega zapravo treba ostaviti, »filmsko ubrzani ritam će mu se smiriti i njegove
sijede vlasi će sačuvati dostojanstvo godina i neukaljan
položaj u društvu« (92); drugi je slučaj da je muškarčeva žudnja transgresivna jer je žuđena žena udana za
koga drugog, a postoje i primjeri gdje se muškarci opiru muško–ženskom partnerskom odnosu budući da su
22-28
skloniji muškom spolu. Kako to utvrđuje Zdravko Zima,
»gradeći roman na opoziciji između svijeta teških invalida i lokalnih vedeta, pisac je progovorio o ukupnom
invaliditetu provincijske sredine« (1988:10), stoga bi
se »zdravlje« provincijske sredine povratilo ne turističko–ekonomskom eksploatacijom, nego oživljavanjem
vitalnih sokova brakom i brigom za prirodu, čemu idealno korespondira par doktorica–lugar. Prema Lindi
Hutcheon, postmodernistička proza u pravilu propituje cjelovitost i jedinstvo (povijesti, pripovijesti, subjekta), teleologiju i centar, ruši hijerarhiju između visoke
i trivijalne umjetnosti, ali zadržava njihova razlikovna
obilježja, i, što je najvažnije, očituje snažan političko–
etički angažman (usp. Hutcheon, 2000:52–57) Dok
u Večernjem buđenju struktura romana iskazuje vjeru
u mogućnost ozdravljenja društva i ne odustaje od
»ispravnoga« projekta povratka u »univerzalne« ljudske
vrijednosti, u Ljubavima Blanke Kolak pripovjedač gaji
ironičnu skepsu prema socijalizmu i povratku u rusoovsku nevinost: »Rano ustajanje, prsti i nokti od tavote
i zemlje, zamrljani radni kombinezoni, sve se to sada, iz
ove perspektive, čini nedostižnim i romantičnim. Vraćanje prirodi i prirodnom, što trenutno pokušavaju mladi i
stari na svim stranama svijeta.« (154)
IV.
Dok se pojam postmodernizma još stidljivo i uz mnogo ograda pojavljivao u radovima kritičara 80–ih godina prošloga stoljeća, poetika postmodernizma, kako
je opisuje Linda Hutcheon, dade se uočiti i u ovim romanima. Julijana Matanović tako će načelno ocijeniti
likove iz romana Večernje buđenje kao protagoniste
»sa svim današnjim, ako hoćete i postmodernim, ljudskim sumnjama i košmarima« (1988:28); na formalnome planu »čvrsta povezanost sekvenci« svoju strukturu
duguje »zahtjevima filmske strukture« (1988:26), no
značajnije je da u romanu Ljubavi Blanke Kolak postoji
cijeli niz postupaka: od relativiziranja pozicije pripovjedača i lika, ironije i parodije, permutacije (žanrovski cjepovi i poigravanje s obrascima trivijalne književnosti),
intermedijalnosti (fotografija i film), metatekstualnosti,
itd. Kako upozorava Linda Hutcheon, »ironija i parodija predstavljaju dvostruki govor, jer jedno značenje
sučeljavaju s drugim« (2000:210–211) te i lik Blanke
Kolak i groteskno portretiranje invalida u Travnome
Brdu funkcioniraju na dvjema razinama. Tako će Neda
Miranda Blažević primijetiti da pripovjedačko umijeće
Petka Vojnić Purčara počiva poglavito u »osjećaju za
akciju« i »skoro lirskoj satiri što kao sjena ide uz bok
svojih likova« (1979:787), no u njezinoj interpretaciji likovi koji se pojavljuju u životu Blanke Kolak ne stječu
bitnu samostalnost u odnosu na glavni lik, što nipošto
26
Klasje naših ravni
klasje.indd 26
12/14/2010 9:37:37 AM
Andrea Milanko, Žanrovski cjepovi
nije slučaj, pogotovo uzmu li se u obzir likovi poput
Blankina bivšeg supruga i prijateljice Ane Marije. To što
Blanka ostaje središnji lik dok su ostali u njezinoj sjeni,
ne govori toliko o njihovoj neuvjerljivosti ili nedovoljnoj
portretiranosti koliko o društvu koji je objekt Purčarove
analize, a upravo je prema njemu usmjerena kritička
oštrica u obliku pritajene ili eksplicitne ironije. Likovi se
doista okupljaju oko Blanke Kolar kao pripovjedačko–
fabularne okosnice, no nisu lišeni »samostalnog iznenađujućeg djelovanja« (Isto.) Potraga za cjelovitošću/
jedinstvom (pripovijesti, povijesti, subjekta) izjalovljuje
se, tipično za postmodernističko pismo, na kraju romana. Roman subvertira tradicionalnu inskripciju ženskog
identiteta i poimanje razvoja subjekta kao koherentne
priče uzročno–posljedičnoga kontinuiteta. Na kraju romana na pitanje što šapće lišće/vjetar, na osluškivanje
mrmorenja osuđeni su i pripovjedač i glavni lik jer se
ne može locirati precizno tko pita budući da je riječ o
pripovijedanju uz lik (tzv. personalna naracija) — horizont pripovjedačeva razumijevanja sveden je na mjeru
Blanke Kolak.
Intermedijalnost u romanu otvorena je dijalogom fotografije i romana. Da su granice između pornografskog i
umjetničkog labave i nejasne, utvrdit će i mišljenje istražitelja nevična umjetnosti, no duboko predana svom
poslu: »I budimo pravični: neke od ovih poza, osobito
ove malo kolorirane vodenim bojama, mogu se ubrojiti
u domenu umjetničkoga, a to je već osjetljivo pitanje.«
(128) Čim Blankina kći pokaže interes za fotografiju,
majka je upućuje da sačuva najbolje fotografske uratke, »to više što se i kod nas počinje dijeliti fotograf od
obrtnika–fotografa, pa ono što bi s profesionalnog stajališta bio promašaj, ocijenjen kao nedovoljan kontrast
i slično, jednom riječju kao pogreška u izradbi fotografije, to dobiva na cijeni i naziva se umjetničkim djelom.«
(150) Čita li se Blankin naputak u ciničkom ključu, iz
njezinih riječi »viri« još jedan primjer o tzv. smrti umjetnosti, no čita li se kao ironički intonirana rasprava o
umjetnosti, pokazuje se kako se simbolički kapital djela
određuje institucionalnim imenovanjem, a simptomatična je i za pojavu da su »granice između književnih
žanrova postale fluidne (...) konvencije dvaju žanrova
sučeljavaju se jedne s drugima; nema jednostavnog,
neproblematičnog spajanja« (Hutcheon, 2000:9) Druga važna implicitna poruka koja proizlazi iz napredovanja obrtnika–fotografa do statusa fotografa govori o
stalnom pregovaranju između tzv. visoke (umjetničke)
književnosti i trivijalne (zabavne) književnosti. Petko
Vojnić Purčar smješta se na njihovim zonama preklapanja i bilo kakvo jednoznačno određivanje njegova
statusa bilo bi u opreci prema poetici njegovih djela,
22-28
što su ilustrirali primjeri njegovih dvaju romana, Ljubavi
Blanke Kolak i Večernje buđenje.
Literatura
Blažević, Neda Miranda: Junak bez podviga: »Ljubavi
Branke Kolak«, biblioteka Hit, Znanje, Zagreb, 1979. —
Republika, br. 7–8 (1979), str. 786–787.
Matanović, Julijana: Petko Vojnić Purčar: »Večernje buđenje«. — Četiri dimenzije sumnje / Julijana Matanović,
Vlaho Bogišić, Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović. —
Zagreb: Quorum, 1988. — Str. 21–30.
Nemec, Krešimir: Povijest hrvatskog romana: od 1945.
do 2000., Zagreb, 2003.
Solar, Milivoj: Laka i teška književnost, Zagreb, 2005.
Solar, Milivoj: Predavanja o lošem ukusu, Zagreb, 2004.
Tenžera, Veselko: Povijest jedne žene: novi roman Petka Vojnića Purčara »Ljubavi Branke Kolak« (naklada
»Znanje«, Zagreb). — Vjesnik, 21. svibnja 1979, str. 6.
Šukalo, Mladen: O erotskom i egzistencijalnom u trouglu:
Petko Vojnić Purčar: »Večernje buđenje«, Bratstvo–jedinstvo,
Novi Sad, 1987. — Republika, br. 7–8 (1988), str. 304–307.
Zima, Zdravko: Pretenciozni letači, Vjesnik, Zagreb, 13.
veljače 1988., br. 503, str. 10.
Popadić, Momčilo: Ljubavna i druga iskustva. — Nedeljna Dalmacija, 27. V. 1979, str. 12.
Hutcheon, Linda: A Poetics Of Postmodernism
Kramarić, Zlatko: Cinično u banalnom: Petko Vojnić
Purčar: »Večernje buđenje«, Bratstvo i jedinstvo, Novi
Sad. — Danas, 4. IV 1989, str. 41.
Žižek, Slavoj: Sublimni objekt ideologije, Zagreb, 2002.
27
Klasje naših ravni
klasje.indd 27
12/14/2010 9:37:37 AM
Andrea Milanko, Žanrovski cjepovi
1
Svi se daljnji citati odnose na izdanja Ljubavi Blanke
Kolak, biblioteka Hit, Znanje, Zagreb, 1979. i Večernje
buđenje, Bratstvo i jedinstvo, Novi Sad, 1987.
2
Roman Ljubavi Blanke Kolak tematizira jednoga od likova iz loze Piuković koja je predstavljena u Purčarovu
romanu Dom sve dalji.
3
Usp.
956–
976.; Nemec, Krešimir: Povijest hrvatskog romana: od
1945. do 2000., Zagreb, 2003.
4
Kritika je autoru zamjerila i ovo prebacivanje s prvog
na treće lice pripovijedanja smatrajući ga neopravda-
22-28
nim sredstvom — usp. Krnjević (1979:13) i Petrović
(1979:39)
5
Blažević, Neda Miranda: Junak bez podviga: »Ljubavi
Branke Kolak«, biblioteka Hit, Znanje, Zagreb, 1979. —
Republika, br. 7–8 (1979), str. 786–787.
6
Mladen Šukalo primijet će da dvočlani naslov romana
sugerira »ponovno ili naknadno erotsko i seksualno
buđenje likova koji su, ako nisu bliži starosti, odavno
zagazili u zrelu dob.« (Republika, 7–8 (1988), str. 304);
uspjeh jedine skladne veze u romanu Šukalo objašnjava mogućnošću prokreacije (Isto., 305)
7
Najezda gusjenica u nekim se interpretacijama tumači
kao kazna za ljudsko pretjerivanje (Ignjatović (1988:8),
no to ne objašnjava relativnu samostalnost pripovjednih sekvenci o gusjenicama, kao ni njihovo antropomorfiziranje. Upravo činjenica da su se one odvojile od
ljudskoga univerzuma i zadobile samostalnu inteligenciju daje tim fantastičnim dijelovima romana značajniju
dimenziju u odnosu na likove i pripovjednu strukturu.
IX. Dani Balinta Vujkova
28
Klasje naših ravni
klasje.indd 28
12/14/2010 9:37:39 AM
Stijepo Mijović Kočan, Induktivna analiza
29-32
Induktivna analiza pjesme Čizme,
smrt Petka Vojnića Purčara
(Subotica 1939. — u povodu 70. godine života)
STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN
1. SMJEŠTANJE – Pjesmu Čizme, smrt nalazimo u
zbirci pjesama Petka Vojnića Purčara Vrt lirika (Simbol — Petko Studio, Petrovaradin — Novi Sad, 2008.),
a prethodno je u Skupljenoj baštini, hrestomatiji hrvatskoga pjesništva 1940.— 1990. (Školske novine, Zagreb,
1993.).O ostalim objavljivanjima nemam podataka,
no — budući da je ovdje riječ o induktivnome pristupu, sve što govorim temeljim isključivo na tekstu i iz
teksta koji čitam, tako da su u ovoj analizi od iznimno
mala značenja sve ostale spoznaje, na primjer — nema
usporedaba, ni s ostalim dijelom opusa niti inače kao
ni korištenja drugih književno–kritičkih mogućnosti,
općih sagledavanja, ocjena i slično; ostajem samo pri
objavljevini. Činjenica je međutim da i nisam stručnjak
za čitav Purčarov ovaj opus te da ga u cijelosti i ne poznajem, osobito njegov prozni dio.
Važno je napomenuti da je pjesma napisana bunjevačkom ikavicom, dakle pjesnikovim materinjim jezikom.
Takvih pjesama u njegovu pjesničkom opusu nema
mnogo. Dapače, začuđujuće ih je malo.
Napomena: Namjerno što je moguće manje koristim
poznati i priznati književno–kritički rječnik (vokabular,
fraze) zamjenjujući ih gdje god je to moguće pučkim
riječima.
2. ODREĐENJE – Osnovno određenje ove pjesme
upravo je jezik — ikavica kojom su govorili piščevi preci
u Petrovaradinu ili u okolici, a kojom se i dan danas govori u rodnoj mu Subotici npr., a i drugdje među Hrvatima u Vojvodini, od starine. Za samu pjesmu izbor ikavice iznimno je značajan jer se sudbina »dida Silvestra«
o kojemu je ovdje riječ tako kazuje najvjerodostojnije,
najneposrednije i zapravo — jedino moguće, istinito i
izvorno (u svemu — autentično).
Važno je također uočiti da je pjesma Čizme, smrt obiteljski vremeplov (kronika), jedna priča iz porodičnoga
sjećanja, dakle nešto što se pisca najneposrednije tiče
— vlastiti djed. Nije nevažna ni riječ »priča«; vjerodostojnije bi bilo — pripovijedanje, banalno rečeno: epsko–
lirska forma. Broji ukupno 81 stih; da je »čista naracija«
bila bi epika, no nije tako. Ali, to određenje ovdje nema
gotovo nikakva značaja.
Od iznimna je značenja, međutim, načinski (stilski) izbor — govor je neprekidan, oslobođen interpunkcije.
Završetak nekoga stiha je tek formalan, opkoračuje se
u sljedeći, kao da je proza. Time se postiže učinak neprekinuta govorenja, živahnosti, ubrzana ritma, stih na
stih, a ujedno nas nuka na brzo čitanje cijele pjesme,
na dah. To tako napisano istovremeno ima i značenjsku
ulogu: sve je to tek neki trenutak, tijek neke povijesti, i
ne samo one porodične, nego i opće, proteklo je kao
što rijeka teče ( ili »tok svijesti«): zabilješka djeluje kao
snimak ili niz snimaka (kadrova) bez zaustavljanja na i
jednome od njih; sve je to jednom bilo i — sve nestaje!
Takav načinski izbor uistinu stvara i baladeskan ton, sjetu, tugu...
3. SADRŽAJ / ŠTO JE PRIPOVIJEDANO – Pje-
sma je posvećena »Djedu Silvestru Vojniću Purčaru«, a
u njoj je on 1918., nakon 1. svjetskog rata, došao kući,
gotovo neozlijeđen, makar tjelesno. Tu je na imanju, na
salašu, nastavio život sa ženom i troje djece. Stanovito
je imućan, kočije, kožne čizme, ide s obitelji kod fotografa na snimanje za obiteljske uspomene, upoznajemo se s nošnjom... opisuje se uobičajen seljački život
u kojemu Silvestar predano obrađuje zemlju za obitelj,
pomalo poseban, robustan, nepokoran, samosvjestan,
u vjerskim pitanjima osobito, jadajući se na štete koje je
prouzročilo četiri godine ratovanja, jalove godine.
To je višenarodna (multietnička) sredina jer su mu susjedi Srbin, Mađar i Nijemac/Židov; on sa svakim od
njih razgovara na njegovu jeziku... Sve njih muče uspo29
Klasje naših ravni
klasje.indd 29
12/14/2010 9:37:39 AM
Stijepo Mijović Kočan, Induktivna analiza
mene iz rata (danas bi se reklo da imaju PTSP, posttraumatske stresove!) prisjećajući se krvavih ratnih zbivanja
u Galiciji i drugdje. Sva trojica (Lepojev, Fekete i Lang)
ranjavani su, imaju noćne more koje autor i opisuje te
pomalo, iako pitomo, susjedski — čak i zavide Silvestru
zbog toga jer je u ratu — dobro prošao. Svi su očito bili
austrougarski vojnici, ali na zidove svojih kuća zajednički su se zakleli ne stavljati bilo kakve slike; ni austrijskog cara (dakle Franje Josipa) ni srpskoga kralja, dakle novoga, srpskoga gospodara, Karađorđevića. (Za
puno razumijevanje pjesme nužno je znati da su do 1.
svjetskog rata vojvođanski ravničarski predjeli napučeni raznim narodima bili austrougarski, dakle europski
prostor, a nakon toga pripojeni su Balkanu, Jugoslaviji,
kasnije Srbiji)
Međutim, uskoro Silvestar upada u duševne muke, u
nedoumice, zatječe se u gradskoj krčmi, ali vraća se
postupno na put vjere i nade, poželi četvrto dijete, time
osokoljen i optimističan, uvjeren da je sreća nadohvat,
a da su ratne nevolje i duševne nedoumice zauvijek
minule. Pri povratku iz varoši na salaš presretnu ga
pripadnici zelenoga kadra, izvanvojnih postrojba toga
vremena, ratni bjegunci, razbojnici. Žele ga opljačkati,
no Silvestar je srčan i snažan, suprotstavi im se, zbaci
ih s kočije, ošine konje... Na kočiji, prije nego što će
zamaknuti za zavoj — pogodi ga razbojnička tanad, u
obje noge. Eto sudbine, cijeli rat bez ozbiljnije ozljede,
a sada...
Nije dao rezati ni čizme ni noge, što se očito moralo
e da bi preživio, kao invalid bez noga. Radije je umro.
Ponosno, s čizmama na nogama.
Prikazana je, dakle, u toj pjesmi sudbina »dida Silvestra«
— čitav jedan život, do smrti, a to je — znači — već roman!
4. ZAMIŠLJENI ROMAN – Petko Vojnić Purčar,
znademo, premda je »zastupljen u 28 antologija«, kako
čitamo na zalistu ove knjige (Vrt lirika) poznatiji je kao
prozni pisac, a njegov roman Dom, sve dalji, svojevremeno je dobio tada prestižnu, jugoslavensku NIN–ovu
nagradu, što ga je učinilo poznatim i čitanim piscem.
Pokušat ću predočiti kako bi to moglo izgledati da se
pisac i ovdje — da bi ispričao život svojega »dida Silvestra« — odlučio za roman, a ne za suvremenu baladu,
uvjetno rečeno, dakle ne za prema romanu kratku — ne
rimovanu skladbu moderna izričaja i oblika.
Poglavlja ću nasloviti, a i kratko sadržajno naznačiti (skicirati) riječima i riječnim sklopovima, to jest sintagmama iz Purčarovih stihova.
1. poglavlje: Došo iz vojne
29-32
Upoznajemo dida Silvestra, on je »osamnaeste došo
iz vojne«, »soko s ožiljkom ponad obrve« »što mu lipo
stoji ispunjen njegov smij«, no taj ožiljak je od metka i
mnogo je dublji tamo gdje ga se ne vidi, u duši, u preoblikovanju karaktera, što će se pokazati kasnije...
2. poglavlje: S Janjom i troje dice
S osobe dida Silvestra slika se širi na imanje, na djecu,
»dva derana i cura«, na ženu, »sidi na svoji sedam sukanja satenski«, tako su se išli »slikat kod međerija«... Upoznajemo mu obitelj.
3. poglavlje: Komšije u ataru
Susjedi mu, bivši suborci iz istoga kotara, Lepojev, Fekete i Lang, dakle Srbin, Mađar i Nijemac, moguće Židov,
svi su ratni ranjenici, s teškim ozljedama, »svi su falili silvestra kako je dobro prošo a prošo je galiciju i drinu ko
i nji trojica«, no sada više nisu vojnici austrougarskoga
cara, nego podanici srpskoga kralja, a protiv Srba su se
u ratu borili; oni svi međutim žele ostati što su i bili —
dobri susjedi i »tad se zakletu da u salaše ne meću na
zidove slike ni carske ni kraljevske ričju nikoje«... Dakle,
visok je stupanj međusobna povjerenja i prijateljstva,
suživota, reklo bi se suvremenim rječnikom; »dida divanio je hrvatski, srbski, madžarski i švapski«...
5. POGLAVLJE: GOLE KOZAKINJE SABLJAMA
PRITE – Svi su oni dakle izišli iz rata, ali rat nije izišao i
ne može tako lako izići iz njih, svi imaju snomorice. Did
sanja gole Kozakinje kako »sabljama prite i vlažnim kosama mu obraz taru«. Lepojev je u svojoj snomorici »na
bagremovu križu digod srid srbije« iz koje su njegovi
preci izbjegli preko u Austro–Ugarsku, odnosno u Vojvodinu, a on je tamo ratovao protiv svojih sunarodnjaka; bojao se očito da ga ne uhvate i da ga ne razapnu.
Feketea »široka voda odnosi«, »nikako uzvodno da se
vrati«; on se pak boji da ga Dunav ne otplavi u Srbiju. A
Lang »krucifiks po cilu noć drži se za točkove aeroplana koji leti visoko u ajeru prducka mašina ali prducka i
on od straja«.
(Na ovome mjestu, u kratku zastranjivanju ili digresijici,
nije na odmet pripomenuti sljedeće: kao što je život
dida Silvestra emotivno i inače povezan sa susjedima
raznih narodnosti i vjera, tako i pisac pokazuje jednako
zanimanje za njih i sućut prema njima; tipičan Hrvat i
katolik, mogli bismo ustvrditi!)
6. POGLAVLJE: KOROV ČUPA I ZUBIMA ŠKRIPI
– »Bem mu mliko« — uz tu pitomu psovku did Silvestar
»korov čupa i zubima škripi boji se zemlje jalove od četir godine ratovne«, a žena mu Janja strepi da tako ljutit
zbog šteta koje je prouzročio rat »kom zlo ne učini«,
30
Klasje naših ravni
klasje.indd 30
12/14/2010 9:37:39 AM
Stijepo Mijović Kočan, Induktivna analiza
29-32
međutim, on se posve posvetio obitelji, »u varoš ne odlazi samo konja kad potkiva«...
dida leteć stoji kod prvog zavoja« i nadamo se da će
im umaknuti za zavoj...« (To je dakle »vrhunac radnje«,
najnapetije mjesto!)
7. POGLAVLJE: DUŠA ĆE TI U PAKO — A DI JE
PAKO – No, teško je hraniti »gladna usta dičja« o tome
12. POGLAVLJE: KUD DA GA STREVI – Na žalost,
brine »kad kuruz i žito na mlivenje odvozi«, on kadikad
i »štogod gadno opcuje i oma mu lakše u krstima«, a
žena »tri očenaša za njeg izmoli«, »duša će ti u pako«
kaže mu, no on odgovara »a di je pako« i pita je »jal
nebo oremo jal zemlju«, što se nikako ne slaže s njezinim svjetonazorom koji je baštinila od župnika. Bio
je i on odan i poslušan kršćanin, međutim, ono tane,
onaj ožiljak iznad obrve uvjetovao je drugačiji pogled
na svijet te Janja od njega »dicu sklanja da ji od boga
ne udalji«, a taj sukob i razgovor s mužem ne usudi se
povjeriti velečasnom; »taj divan zataji na ispovidi«.
8. POGLAVLJE: SAMO VRAG U NESRIĆI UŽIVA – Nastavlja se stanovit sukob između dobra i zla,
ne više u svijetu i u ratu, nego u samome didu Silvestru. Istina je da »rat od poštena čovika napravi svašta«,
međutim »samo vrag u nesrići i pokori uživa i likuje«.
Silvestar je sve više toga svjestan i uspijeva se odhrvati
napastima od kojih »u apsani mož završit« ako si jedan
od onih koji su s vragom ili su »potpisali njegovu artiju«;
prelomio je u sebi, »silvestru se snaga povrati i još jedno dite/ poželi u varoškoj birtiji toga se siti/ iskapi fićok
skoči na karuca istrgne kamdžiju/ i sara svoji novi čizama ošine čilaša i vranca/ do salaša će nebom pomisli a
put će odozgo gledat«.
9. POGLAVLJE: TIMENOM KREŠE ZVIZDE –
Tako u zanosu, a možda i malo supijan, »piva dida trideset i tri mu je lit«, on žuri na salaš, »pinjuška obliva
konje«, »timenom kreše zvizde / zaboravio je rov i krv
ko da je rat sanjo / sve nevolje su daleko a srića nikad
bliža«.
10. POGLAVLJE: HUNCUTI SOLDATI ODBIGLI
– »I u taj čas huncuti soldati odbigli stanu prid / konje
za ulare vaćaju i karuce drmaju puškom prite / iz kuruzišta izlaze novi novce i konje oće«, »samo vako u
čoporu junačiti se smidu / jednoga prepozna di li ga
je samo sreo taj se penje / i čini se da ji vodi opelješit i
zatuć ga žele«...
11. POGLAVLJE: TAD GA DIDA DOVATI – »Tad
ga dida dovati kod džak baci kajasima konje / na zadnje noge digne i strašnim kasom razbije ih očas /
pripucaju huncuti kaderski neće plin da im umakne /
nije umakao razbojničkim zelenokadrovskim mecima:
»na sic padne / pogladi čizme na dlanovima mu fleke
višnjeve / civanice polomljene kud da ga strevi kad ni u
boju / nije al od svog usuda pobić ne mož rat mu se /
sveti sad krv njegovu ište zapeku se čizme vruće / konji
utrču u ambetuš, rudom u caklo...«
13. POGLAVLJE: NE DA NI ČIZME NI NOGE –
»Odma rizat čizme i sić noge jer kasno biće već / do
druge zore«, pokušavaju mu, dakle, spasiti život, ali —
pod cijenu invalidnosti. Međutim, »did ni čut ne da ni
čizme ni noge / ako triba mrit nije ni to najgore sviko
se / vapaj i plač smekšali ga nisu...« (Moguće očekivani
preokret, kao u makulaturnim romanima ili u američkoj filmskoj dramaturgiji, koji obvezatno teži sretnom
završetku — izostao je! Pripovijest je, dojam je, posve
činjenična, dokumentarna, faktična.)
14. POGLAVLJE: ZASPE – U tim okolnostima svrše-
tak je očekivan, rane su se zagadile, od sepse se umire: »pomodri do pasa divanit je mogo još kojekako / a
onda zanimi i zaspe na opakliji ispod topole / putar još
i dan danas propete konje vidi / i tamni olujni kas što
u noć nestaje s oblakom«. (Takav je »rasplet radnje«.)
U prvoj od dvije ovdje navedene verzije pjesme, ona
prva završava riječju »nestaje«, izostaje »s oblakom«, a
roman bi dakle mogao imati 14 poglavlja; s opisima,
pripovjednim dionicama, razgovorima (dijalozima),
razmišljanjima ili analizom (tokom) svijesti glavnoga
lika te moguće i drugih likova itd. — svako bi poglavlje
moglo imati do desetak kartica, a sveukupno bi to bio
roman od kojih sto do sto i pedeset ili čak dvije stotine
stranica, koliko uobičajeno imaju romani.
Međutim, konstruiranjem skice za taj i takav roman,
a nju gradeći uglavnom od riječi i rečenica već upotrijebljenih u pjesmi — zapravo je ne samo naznačena
razliku između proznoga i pjesničkoga pristupa, što i
nije bio cilj, nego je — jasno sagledano što nam sve ova
pjesma kaže, dobar dio nje je i naveden, a kaže mnogo, kao cio roman, samo sažeto, kako što to pjesme
inače rade.
Naravno da ovime induktivna analiza nije gotova; ona
bi se dalje mogla širiti ili usmjeriti na detalje, s estetskih,
etičkih, jezičkih (lingvostilitičkih), recepcijskih, a i nekih posebnih književno–kritičkih prosudbenih motrišta
(možda bi najzanimljivije bilo ono socijalno–nacional31
Klasje naših ravni
klasje.indd 31
12/14/2010 9:37:39 AM
Stijepo Mijović Kočan, Induktivna analiza
no, nacionalno–manjinsko ili upravo jezično!?), no to
ovdje držim nepotrebnim, čak suvišnim — sve je već
rečeno.
5. Postrance, a u srijedi / prosudba
Nedavno je u Zagrebu, baš u povodu 70. rođendana
Petka Vojnića Purčara, nekoliko književnih pregalaca
i znalaca njegova opusa razglabalo o njegovu djelu i
značaju, međutim — ovu pjesmu, a niti ikavski dio njegova pjesništva inače — nitko nije niti spomenuo (osim
mene, ali »iz publike«, o tome se nije pričalo). To je,
dakle, ne samo »na margini« njegova stvaralaštva, kako
se obično kaže, nego je i posve zanemareno, kao da i
ne postoji.
I sam je autor pridonio tome da je ikavski dio djela mu
zapušten i malo istican; rijetko se u pjesništvu služio
ikavicom, a razlozi nam mogu biti i poznati i razumljivi
— Hrvat u Vojvodini, u socijalizmu, dobro da se mogao
nesmetano služiti i hrvatskim, makar i kao »hrvatskosrpskim«, a kamo li još i ikavskim narječjem hrvatskoga
jezika. Iako formalne zabrane nije bilo, svima nam je
jasno da to ni najmanje nije bilo preporučljivo — tamo
gdje Vojnić Purčar živi i djeluje. Novije, u demokraciji,
to je mnogo lakše, no — usmjereno je u prihvatu tek na
vojvođansku, pokrajinsku, bunjevačko–šokačku nacionalnu hrvatsku manjinu, dakle, izvan je ikakve moguće
šire recepcije.
29-32
Međutim, premda je to opsegom najneznatniji dio cjelokupna njegova djela, tih svega nekoliko ikavskih pjesama, a navlastito ova — antologijska (uostalom, i »antologizirao« sam je u napomenutoj hrestomatiji!) — bez
sustezanja — najjača je Purčarova umjetnina i središnja
točka svega što znam da je u pjesništvu napisao.
Upravo stoga jer govori materinjim jezikom koji je usisao s majčinim mlijekom, jezikom kojim se najpotpunije može izraziti, upravo stoga jer iznosi sudbinu vlastita
pretka (djeda) s kojim je osjećajno srastao, upravo stoga jer kazuje porodičnu (dakle i svoju!) sudbinu te je
time emotivno nabijen, Purčar pjesnik u pjesmi Čizme,
smrt toliko je snažan, višeznačan, izvoran, jedinstven i
neponovljiv. Ma koliko dakle bila postrance, njegova
moderna, netipična balada Čizme, smrt jezgra je, srž,
bit, uporišno mjesto, upravo — nukleus čitava njegova
(poznata mi) pjesničkoga stvaralaštva, njegov umjetnički vrhunac i najzrelije, a i najsloženije, značenjima i
smislom krcato — ne tek najizvornije — nego i najcjelovitije njegovo ostvarenje.
Osim toga, ne vjerujem da je lako naći umjetničko djelo koje tako zorno kao Čizme, smrt te toliko duboko
i uvjerljivo predočava povijesnu sudbinu Vojvodine i
posebnost vojvođanskih ljudi, bez obzira na vjere i narode (nacije) kojima inače pripadaju.
IX. Dani Balinta Vujkova
32
Klasje naših ravni
klasje.indd 32
12/14/2010 9:37:41 AM
Tonko Maroević, Svjetovi i stihovi...
33-35
Svjetovi i stihovi
Poetska dimenzija stvaralaštva
Petka Vojnića Purčara
TONKO MAROEVIĆ
Naslov ovoga mojeg priloga proslavi 70–godišnjice
života književnika Petka Vojnića Purčara parafraza je
naziva knjige s kojom je on kao pisac ušao u javni život. Na knjigu Svetovi i satovi, objavljenu 1967. godine
u Subotici, upozorila me neprežaljena kolegica, pjesnikinja Ljerka Mifka, posudivši mi je da je pročitam kao
značajan prinos kreativne sinteze regionalnog ishodišta
i fantastične kombinatorike. Bilo je pravo otkriće pročitati djelo jednoga neznanog mi sunarodnjaka i, praktički, vršnjaka, autora koji umije s poetskom slobodom
progovoriti o ambijentu i epohi. Kako je hrvatska proza
mojega naraštaja (recimo tako, »razlogovskoga«) bila
razmjerno tanka, siromašna i nedovoljno razvedena,
učinilo mi se da je ozbiljno obogaćena tim panonskim
mikrouniverzumom oniričkih protega, te vrlo suverenim korištenjem niza tzv. modernističkih postupaka
(»unutarnjega monologa«, preklapanja kronoloških
slojeva, interpoliranja faktografskih ulomaka, kaptiranja
grotesknih i apsurdnih situacija ili vizura, služenje neutralnim, deskriptivnim tonom itd.).
Doista, prije prodora tzv. hrvatskih borhesovaca, priče
Petka Vojnića Purčara unijele su u našu sredinu značajan faktor očuđenja. Nema dvojbe da je u njegovim
formativnim iskustvima stanovitu ulogu morao odigrati
primjer Williama Faulknera, a možda ga je dodirnuo i
koji rani domaći zapuh južnoameričke »magične« proze, ali Petko Vojnić Purčar umio je naći autentične korelative u vlastitom okolišu, ukorijeniti i udomiti čudesno
u zemlji svojih predaka, uspostaviti fantazmagorični,
mitski Panograd kao svojevrstan pandan fabuloznom
Yoknapatawpha ili neusporedivom Macondu.
Nisam često pisao prikaze proznih djela, ali sljedeću
pripovjednu knjigu ili kratki roman toga pisca odlučio
sam popratiti recenzijom. Odlazak Pauline Plavšić, iz
1969, kako se ta knjiga nazivala, privukla me je kontinuitetima vrijednosti Purčarove startne zbirke, ali i snaženjem autentičnih, autohtonih crta vezanih uz zavičajni
prostor i specifični govor njegovih žitelja. Više od fantastike zbivanja osjetio sam imaginativnost konstruiranja,
piščevu sposobnost da elemente zbilje razgradi i ponovo sastavi na originalan i upečatljiv način. Vidio sam
u Purčarovoj kompoziciji romaneskne građe paralele s
nekim karakterističnim filmskim prosedeima (od montažnih rezova do dejà vu, od pretapanja kadrova do izmjene sekvenci subjektivnih i objektivnih perspektiva).
Ali još više od tehničke inovativnosti prepoznavao sam
i cijenio gustoću nataloženih iskustava, puninu prodora
u egzistencijalne i psihološke pretpostavke življenja u
složenom ambijentu i dinamičnoj atmosferi ravničarske
multikulturne sredine, potresane pritom povijesnim lomovima i društvenim gibanjima kroz više no jednostoljetno razdoblje.
Već je sa svoje dvije prve knjige Petko Vojnić Purčar
konstituirao svoj spisateljski svijet — na sliku i priliku
vanjskoga svijeta, ali osjetljiv i na raspone i domete
unutarnjih viđenja. Zapravo, bila je riječ o svjetovima, o
množini pozicija, o pojedinačnim aspektima i naraštajnim posebnostima, o razrokim optikama i neprilagođenom sudioništvu. Svoju početnu poziciju i ishodišnu
poetiku okrunio je — visoko apostrofiranim — romanom Dom, sve dalji, u kojemu je ulančao i mnoge likove iz prethodećih knjiga, unio razne elemente već
tretiranoga ambijenta. Jednom riječju, krenuo putem
cikličkog zatvaranja ili pak spiralnog otvaranja demijurški posvojenoga univerzuma. (Primjerice, iz ocrtanoga
familijarnoga kruga, Blanka Kolak će potom zakoračiti
u prostore unutar vlastitih korica.)
Nije moja zadaća, a nemam ni odgovarajućih kompetencija, dati potpun spisateljski profil Petka Vojnića Purčara, sa svim njegovim sljedećim knjigama; romanima,
putopisima, kazališnim i radiodramama, likovnim i književnim esejima. Jednostavno, naslov njegove početne
— ali ne i početničke — zbirke, Svetovi i satovi ponudio
mi je šlagvort da iskažem poštovanje svjetotvornoj na33
Klasje naših ravni
klasje.indd 33
12/14/2010 9:37:41 AM
Tonko Maroević, Svjetovi i stihovi...
ravi Purčarova pisanja, da potvrdim vjernost satosvojnoj preciznosti njegovih narativnih mehanizama. Kako
se ne prisjetiti uokvirene priče, fabulativne »kineske
kutije« ili babuške, o sakupljaču satova čika Miškolciju,
kojemu je (narator) Ivša prodao knjigu o vojvodi Barou, čudaku iz Nice, opsesivnom kolekcionaru i upornom »navijaču« svoje vremenomjerne zbirke, koja pak
nastavlja tiktakati i nakon vlasnikove smrti — najprije
privremenim angažmanom njegova sluge, a potom i
snagom kolektivne opsjene, sugestije prekogrobnog
otkucavanja u vječnosti.
Eto, kao što je narativni subjekt Ivša umio distribuirati
knjige shodno potrebama i mogućnostima svojih klijenata, tako i pisac Vojnić Purčar ekonomizira sa svojim
imaginativnim rezervama i primjereno ih troši u različitim emanacijama. Jedna od takvih dionica opusa jest
pjesnička parcela. Ali to ne znači da i u prozi nije razdijelio mnoge lirske i stilski ekspresivne vrijednosti, da
nije rečenice obogatio metaforama i metonimijama,
da nije pasuse sročio kao fragmente nekog epskoga
nacrta i nauma. Koliko god pripovijetke i romane »nadjenuo« slikovitim izrazima, inkrustirao ritmičkim kadencama ili impregnirao prenesenim značenjima, ipak
mu je preostalo dovoljno građe da sačini još i nekoliko
autonomnih pjesničkih zbiraka. Ako i jest — kako je uobičajeno — započeo s pisanjem pjesama, s objavljivanjem pjesničkih zbirki nije nimalo žurio, te su se one
pojavile znatno nakon njegovih prodornih i prikladno
primljenih prvih proznih knjiga.
Pjesnički korpus Petka Vojnića Purčara sastoji se od
tri nevelika sveska: Kameno žito (1980), Sol u vjetru
(1985) i Putovanje prema Crnome moru (2002), okupljena zatim u kumulativnoj zbirci U nedogled (2004).
Nastali u nemalom vremenskom razmaku i koncipirani
po različitim poetičkim načelima, ti su poetski grozdovi ostali znatno u sjeni ostalih piščevih radova. Iskreno
govoreći, često se doimlju fragmentarno, a i osciliraju
između neposredne dnevničke reakcije i kondenzirane
refleksije ili meditacije, odnosno između kristalizirana iskustva i ludičke odmeđenosti. Drugačije kazano,
mnogi Purčarovi stihovi kao da su odlomljeni iz bloka
sedimentiranih (»okamenjenih«) životnih tekovina, kao
da su frcnuli iz empirijske mase prozno uobličenih svjetova.
Stihovi i svjetovi najbolje se dodiruju u impresijama s
brojnih putovanja (mnoge su pjesme precizno situirane u određene ambijente), a možda još bolje u evokacijama davnih dana i nekadašnjih ljudi (primjerice u
pjesmama posvećenima Baki Stani i Djedu Silvestru). U
skladu sa svojevrsnim autorovim programom: »Tražim
pretke da sebe vidim« ciklus »Antilegende« izrazito je
33-35
regionalno usredišten i čak leksički patiniran (»Pučke
brojanice«), opet razveden i diferenciran gipkim elastičnim taktovima ili pak širokim pripovjednim rukavcima.
Iako je Purčarov životni i obiteljski ambijent ravničarski,
panonski, zemni, u njegovim nadahnućima, slutnjama i
čežnjama kao da preteže vodeni element, pogotovo u
raznim morskim modifikacijama. U uvodnoj pjesmi kumulativne zbirke, nazvanoj »Tiho, Atlantida«, izraženo
je žaljenje što se zbilo »prvo ljeto kada ne zaplivah poslije toliko godina / — na Paliću, na Dunavu, na Jadranskome moru«, a ista ta zbirka završava pjesmom »Dunav treće oko«, u kojoj stoje stihovi: »O Palićkom jezeru
već kazah i napisah / grozdova pjesme«, odnosno: »I
zato zaplivah poput dabra Dunavom, veoma mlad, / s
djedom svojim, olimpijskim čovjekom i hodačem«.
Premda je, dakle, svoju sabranu pjesničku knjigu Petko
Vojnić Purčar zaokružio eksplicitnim riječnim i jezerskim toponimima, u njegovim su pjesmama još znatno
učestalije reference na morske i pomorske motive. Dovoljno će biti navesti samo naslove, kao što su: »Putovanje prema Crnom moru«, »Plaža«, »Paphos«, »Ocean«,
»Otoci«, »Pristanište«. Zadnjenavedena pjesma započinje: »Dječaka iz ravnice doveli me / U izmaknuta pristaništa / Poslije tristo ljeta / Gledam modrilo očima
pretka«. Time na neki način povezuje individualnu egzistenciju s kolektivnom sudbinom.
Ali vodena protočnost i morska sveobuhvatnost kao
da daju Purčarovu pjesništvu i neospornu energetsku
motivaciju, kao da ritmiziraju i valovito ulančavaju inače razdvojene aspekte. Iracionalni zanosi i alogični
spojevi također mogu biti uronjeni u magmu tekućice,
u plavetnilo nedohvatnih daljina i nedoglednih dubina. Oduža refleksivna pjesma pomalo apokaliptičkih
odjeka, »Zoon planetos«, jukstaponira biblijske citate
s nizanjem apstraktnih formulacija, katalog biljaka s
mehaničkim slaganjem asonanci, univerzalne i kozmopolitske asocijacije (Egipat, Mezopotamija, Mala Azija)
s regionalnim prisjećanjima i aluzijama (Marko Marulić, fra Vid iz Kotora), da bi sve to eventualno povezali
»oceanski« mravi i »kit samoubilački nasukan na podvodni greben«. Naime, jedino teško zamislive protege
i upravo međusobno nesvodive proporcije navedenih
bića mogu ponuditi paradoksalnu koherenciju slobodnoga imaginiranom kozmičkom zbivanju.
Inače je naš pjesnik svjestan i dubljih, geološki fundiranih srodnosti svojega zavičaja i morskoga beskraja.
Pjesma »Pred buđenje« svojevrsno je tumačenje regionalne morfogeneze: »More se povuklo tvojim nastankom / Isparilo sporim kišama / Da li zbog tvog rođenja
/ U dlanu panonske kore / Ostaješ na raspucalu dnu /
Zadnji biser bez školjke«. Pa i određeno insistiranje na
34
Klasje naših ravni
klasje.indd 34
12/14/2010 9:37:41 AM
Tonko Maroević, Svjetovi i stihovi...
»Vječnoj soli« ili na »Soli u vjetru« govori o protežnosti
mora.
Moramo se, dakako, pozvati na samoga autora kada
u pjesmi od jednoga jedinoga stiha (a pod naslovom
»Moto«) kazuje: »Pisan jezikom koji sanja«, a pogotovo
kad nam nudi objašnjenje svoga stvaralačkog postupka tvrdnjom: »Prvotne slike djetinjstva sustižu sadašnje
dok sjedim i motrim«. Štoviše, u istoj toj pjesmi, »Otoci« dao nam je cjelovit uvid u razumljivu kreativnu samosvijest i tumačenje vlastite skokovitosti, neobičnosti, preokretanja uobičajenog poretka: »S oblutkom u
šakama nisam li stvoritelj pravoga svijeta / Ne mareć
što počeh kasno s kraja umjesto iz početka.« Da, stvorio je pravi svijet, svijet emocija, svijet živih slika, svijet
razložno izokrenutih temelja, ali svijet što se ne mora
obuzdati strogom racionalizacijom, ne mora robovati
pokriću jednoznačnosti. Iz iste pjesme »Otoci« također
su indikativni stihovi: »Osama me ludosti spašava i šetnja kojoj smisla ne tražim / Misli slobodno ko jutarnje
ptice odlijeću i vazda mi se vraćaju«.
Sloboda misli, međutim, konfrontira se s logikom zbilje,
a posebno sa zakonitostima jezika kojim se misao služi.
Stoga se Petko Vojnić Purčar hvata u koštac i s gramatikom i s rječnicima, i to podjednako s onim hrvatskim
— Benešićevim (po obiteljskoj tradiciji) kao i s onim
srpskim — Vukovim (po potrebama sredine u kojoj
djeluje). Ali suočavanje sa zakonomjernim tekstovima i
normama nije urodilo gubitkom stvaralačke autonomije, nego je čak uvećalo potrebu za sanjarijom. Slijedeći nizove sličnih riječi ili bliskih značenja, idući linijom
sinonimije ili homonimije, Purčar je otvorio prostore
konotativnih dopuna, probio pukotine kroz koje klize
neočekivana suzvučja i suznačenja. Uostalom, igre
riječima su njegova posebna napast, kojoj ne može
odoljeti kad god mu se ukaže prilika. Mnoge su njegove pjesme konstruirane asonancama i anaforama,
kombinirane variranjem i dograđivanjem odabranoga
leksičkog uzorka.
Značajan dio njegova poetskog pisma ima i palimpsestni karakter. Ili su tu ostaci nečega što je »samo u
starim pismama pomen« ili su pak »u sjećanju termini
izgorjelih rječnika«. Kako bilo »Pjesmi se hoće sunce a
da se ono / ne spominje... pjesmi se hoće vina i govora
a da se ni to / ne izgovori / ili da se izgovori na posve
/ drugi način.« Spomenuo sam palimpsest, jer Purčar
piše preko dogovorenih znakova, podrazumijeva da su
oni ispod, no htio bi ići dalje i opuštenije negoli to oni
naznačuju. Brisanjem donjih slojeva, prvotnih i ishodišnih, ne dokida se sasvim njihova emanacija, pa »pomen
starih pisama« ili »termini izgorjelih rječnika« i nadalje
33-35
zrače makar zagasitom svjetlošću, makar isprekidanim
žmirkanjem.
Piščevi svjetovi, dakako, nisu mogli u potpunosti stati
u stihove, ali Petko Vojnić Purčar nije se mogao lišiti
potrebe za njima. Jer, zapisa on, »pišemo stih u ludom
uvjerenju / Da se nastavljamo«. Mučio ga je i progonio
»stih koji će šetati bjelinom zubi / Dok nas ne prevari dok nas zubima ne udavi«. Mamio ga je i privlačio
»Stih koji ću sretan sanjati i zaboravljati / Koji ću naopako čitati a isto će značiti«. Trebalo je ispjevati i sročiti
»stih koji će me poroditi utrobom jezera rijeke mora«.
Amblematična pjesma »Traganje« završava epilogom–
epitafom, koji podjednako zaključuje koliko dovodi u
pitanje stečeno iskustvo: »Naći stih da pristaje na grobu
svakog čovjeka / Iz groba makar ustati te zavaran opet
usnuti«.
Haiku minijatura zvana »Teg« mogla bi poslužiti kao finale piščeve male kućne stihologije: »Na stih stavi teg /
I mramornu težinu / Mrtva pjesnika«. S ironijom i bez
nje, ta pjesmica računa na čitav životni ulog autora
kako bi mu, ma i jedan redak, jedan jedini stih imao vrijednosti. Naša je povlastica u govorenju o Petku Vojniću Purčaru što se, za razliku od njegove minijature, mi
ne moramo baviti mramornim poprsjem niti dodavati
na težini, jer je riječ o živom, djelatnom autoru, kojega
častimo u vedroj rođendanskoj — makar i zakašnjeloj —
prigodi. Možda bismo njegovim stihovima mogli pridodati jedino postament što ga je sam načinio, a riječ je o
gustim proznim tekstovima. Na podlozi pripovijedaka i
romana, kazališnih i radiodrama, putopisa i eseja — nadahnutih ionako istim podnebljem i sličnim problemskim krugovima — njegov stih ne bi dobio na težini, ali
bi — i to opravdano — dobio na specifičnoj visini*.
* Tekstovi o Petku Vojniću Purčaru u ovom svesku Klasja naših
ravni objavljeni su ljubaznošću uredništva zagrebačkog časopisa
Književne republike, koji je organizirao Okrugli stol o Vojnićevu
djelu u povodu 70. obljetnice života.
35
Klasje naših ravni
klasje.indd 35
12/14/2010 9:37:41 AM
Petko Vojnić Purčar, Hrvatske narodne baladne pjesme...
36-37
Hrvatske narodne baladne pjesme
o vojničkom životu
PETKO VOJNIĆ PURČAR
Vojnički život i vojničke sudbine stoljetna je tema narodnoga pjesništva. Isto tako u bogatoj i razuđenoj
hrvatskoj književnosti. Još davne 1875. godine u svom
romanu Vasa Rešpekt Jakov Ignjatović, srpski književnik
ponajbolji u tome vremenu, ispisuje dramatične stranice na temu vojnikovanja, smrzavanja i silne neimaštine,
skromnog života i česte smrti. Njegov glavni junak veli:
«Vidim, brate, Bunjevče, ti si to krasno otpevao, ali ti
ipak dobro ne stoji», i Vasa Rešpekt nastavlja – «Bolje
bi stajalo da si dao drugom, pravom Mađaru, da on to
otpeva, pa bih onda i ja pomogao». U vojničkom logoru, naime okolo naložene vatre, Hrvati-vojnici pjevaše
madžarsku himnu u društvu Mađara i Srba – «Tebi bi,
Bunjevče, bolje stajalo da si otpevao pesmu junačku o
Senjanin Ivi, jer i Ti si od te gore list!»1
I tada Hrvati-Bunjevci zapjevaše hrvatsku narodnu pjesmu
o Senjaninu Ivi. Vasa Rešpekt, vojnik srpske nacionalnosti,
opomenu ih da to nikada ne smiju zaboraviti te da svoje
nacionalno blago čuvaju, njeguju i prenose na mlađe generacije. To se zove i bratstvo po oružju, ali i njegovanje
svoga jezika i svojega narodnoga stvaralaštva.
Kao što vidite da su Bunjevci Hrvati bilo je bjelodano
poznato i prije gotovo sto pedeset godina, svakom i mađarskom i srpskom građaninu velike carevine AustroUgarske što današnjim mutivodama i polupismenim
karijeristima smeta. I svim se silama trude da od Hrvata
naprave još jednu invalidnu naciju – bez svoga jezika,
bez svoje književnosti, bez Varaždina i Dubrovnika,
samo da navedem dva hrvatska i svjetska primjera, i od
hrvatskoga dijalekta, koji, uzgred, ni sami ne znaju, bez
gramatike i pravopisa, govoreći pola ekavski i smiješno
ikavski kada ih gledam i slušam u televizijskim emisijama dvojim se da li da plačem ili da se smijem neznanju
i glupostima koje rasipaju svuda okolo sebe.
Neka pojedinci iz te etničke skupine pročitaju djela dr.
Ante Starčevića, oca hrvatske nacije, koji sredinom 19.
vijeka, eksplicitno kaže:
«Po nacionalnosti sam Hrvat, lokalno sam Bunjevac, a
majka mi je pravoslavna!».2
1 Dr. Ante Starčević, Izabrana djela, Zagreb, 1989.
2 Izabrana djela dubrovačkih pisaca – pet stoljeća hrvat-
O ovoj temi sam više puta raspravljao i sa ruskim i sa
njemačkim i sa madžarskim slavistima i akademicima.
Možda ne znate ali u Rusiji, kao i u Mađarskoj, postoje
akademije, da tako kažem, čiste znanosti. Oslobođene politikanstva i dnevno političkih manipulacija. Fizika i matematika, primjerice, kao i znanost o jeziku, ne
dozvoljavaju uplitanje nestručnih lica i politikantskih
spodoba da šire laži i falsifikate u javnosti. Zato se u
kulturnome svijetu odgovara i lašci snose i pravne konsenkvence. Jer, poneki regionalni naziv ne može se koristiti ni kao nacija niti kao nacionalnost, već samo kao
mala etnička skupina s lokalnim predznakom. Takvim
miješanjem žaba i baba svaka nacija bi nestala u hipu
jednoga desetljeća. Primjerice, Francuzi: postali bi Normandijci, Overnjaci, i tako dalje, u svakom slučaju ne bi
postojala francuska nacija! Srbi kao nacija nestali bi još
brže od Francuza. Spominjem samo ova dva primjera
jer mi je dobro poznata povijest jezika, umjetnosti i politike ove dvije meni drage nacije. A i dobro govorim i
pišem i francuskim i srpskim jezikom.
I konačno gdje su inkorporirani lokalni dijalekti koje
sam maloprije spominjao? Naravno u hrvatskoj staroj
i, sve manje, istini za volju, u novijoj hrvatskoj književnosti. Kao i u slučajevima sve bujnije i razuđenije književnosti bunjevačkih Hrvata i šokačkih Hrvata nešto
manjega intenziteta, barem kada se radi o prostorima
Vojvodine, to jest Podunavlja.
Junačke narodne pjesme koje su uvijek pomalo vojničkoga okusa ne samo u Hrvata već i kod naših susjednih
naroda stavljaju u prvi plan vojnika i ratnika bez straha i mane. U tim junakovim nadnaravnim vojničkim
moćima obično zlo bude pobijeđenoga od dobroga.
Nakon zvjerstava koje neprijatelj počini, on obično
bježi, ali biva uhvaćen i kažnjen. Ratna zvjerstva danas
procesuira sud u Den Haagu i tako štiti, po ženevskoj
konvenciji, ugroženu djecu, žene da ne budu silovane
i ubijene, te civile, starce, kao i zarobljenike. Nasuprot
Den Haagu koji radi po pravnim i činjeničnim regulama – narodna pjesma bavi se moralnim suđenjima koja
izriču sami anonimni narodni pjevači.
ske književnosti – Od 1950. godine do 1990.
36
Klasje naših ravni
klasje.indd 36
12/14/2010 9:37:42 AM
Petko Vojnić Purčar, Hrvatske narodne baladne pjesme...
Hrvatske narodne pjesme najbolje je prepoznavati i
analizirati po hrvatskim govorima i po hrvatskim dijalektima: štokavštini, čakavštini i kajkavštini.
Novoštokavska ikavica kojom se lokalno služe bunjevački Hrvati tako staje uz bok vojničkim pjesmama
koje su ispjevane i na govorima šokačkih Hrvata, zatim
čakavskih i kajkavskih Hrvata, kao i Hrvata ijekavaca
čiji su govor ustanovili kao standardni jezik još stari hrvatski jezikoslovci prije puna dva stoljeća.
Bijah ne malo iznenađen kada sam nedavno ponovno
čitao, s olovkom u ruci kako bih mogao podvlačiti riječi,
stare dubrovačke pisce i kada sam sa zaprepaštenjem
otkrio kako u njihovim djelima ima gotovo isto toliko
stihova koji se ne pišu samo ijekavicom već i ikavicom
koja je meni, od samoga rođenja, veoma bliska. Nisam
se mogao sjetiti niti jedne jedine jezikoslovne studije
koja je posvećena toj interesantnoj jezično-stilskoj problematici i statistici.3
I danas se pitam kako je to moguće?! Cijeli svoj život
posvetio sam, osim beletrističkog pisanja, i komparativističkim istraživanjima: hrvatski realistički roman i srpski realistički roman. Svjetski egzistencijalizam i hrvatski egzistencijalizam. Ruski književni utjecaj na prozu
pojedinih hrvatskih spisatelja, itd. Na ovome mjestu, i
sada, trebalo bi spomenuti i dvojicu akademika, koji su
branili i obranili bitne odrednice stare hrvatske književnosti bolje, na žalost, od većine hrvatskih akademika:
to su Milan Bogdanović i Svetozar Petrović.4
Srbijanski književni kritičar i glasoviti akademik, Milan
Bogdanović, u svojim brojnim knjigama i studijama,
upozorava i brani pravo stare dubrovačke književnosti
da bude ono jeste – hrvatska ne dozvoljavajući svojim
rezolutnim književno-kritičarskim perom svojatanja i
prisvajanja to jest kićenja tuđim perjem od pojedinih
svojih sunarodnjaka.
Uostalom i doktorska radnja Hrvatski sonet Svetozara
Petrovića, uglednoga člana Vojvođanske akademije
znanosti i umjetnosti, također podupire neoborivu činjenicu da je staro dubrovačko pjesništvo samo i jedino u samoj srži hrvatskoga pjesništva i hrvatske književnosti.
Nasuprot narodnim junačkim pjesmama pjesme o vojnicima govore o stanovitoj metafizičkoj zebnji: o odlasku regruta, ili katana, u rat, na vojnu; o iščekivanju da
se mladi vojnici vrate iz rata : tu su i pjesme o očajanju
što se ostavlja nemoćna majka i neobrađena zemlja :
te djevojka koja šalje po oblacima nečujne poruke ljubavi, strepnje i nadanja da će joj se mladić, vjerenik,
budući ženik, ipak vratiti.
Akademici Milan Bogdanović i Svetozar Petrović –
Izabrana dela – Beograd, 1925., 1955. i Zagreb 1968.
4 Ive Prćić: Bunjevačke narodne pisme – Osvit,
Subotica, 1971.
3
36-37
Svi ti metafizički i ustreptalo bolni stihovi bude u čitaocu melankoliju, tugu, nostalgiju, a često se prolama iz
tih stihova i sam krik i duboki očaj.
U tome duhu je napisana i vojnička pjesma u Subotici
koju je zapisala Julka Đelmiš: Tri katane.5 U redovima
mladih vojnika, veli pjesma, očajna majka prepoznaje
svoje mladiće-sinove – Stipu, Ivu i Albu. Stipe se osušio
i stanjio kao jablan od godine dana. Ive je svenuo poput sijena – sina – u jesen, a Albe klikće, «podvikiva»
kako «imade uvenilo lice baš ko zemlja / kad je kiše
žedna». Kao rođena majka vidi ih i anonimni pjesnik,
te i oni sami sebe tako slično vide. Makar u malom,
umusanom, džepnom, vojničkom zrcalu.
Koliko li je ova hrvatska bunjevačka pjesma u dosluhu
sa pjesmom ispjevanom na kajkavskom dijalektu najbolje će reći sami stihovi jedne kratke vojničke zagonetke:
JADAN JE VOJNIK
Majka svoju jedinicu kara:
Ne pij, ćerko, soldačkoga vina,
soldat bogec nede nikog nema,
hiža mu je siva kabanica
a ormari – soldački rukavi!6
Hrvatske narodne pjesme ispjevane su o vojničkome
živovanju i na štokavskom i na čakavskom i na kajkavskom narječju, a svi ti pučki literarni artefakti ulaze, ponekad na mala, a ponekad na velika vrata u dvoranu
sveukupne hrvatske književnosti.
I Krleža, i Galović, i mnogi drugi hrvatski pisci, poneseni melodijom stihova narodnoga genija – ispjevaše svoja ne samo nacionalna, već i svjetska dijalektalna djela.
To su, primjerice, Balade Petrice Kerempuha Miroslava
Krleže.7
Oprostite mi na čas, na mojoj sitnoj neskromnosti, ali i
moje djelce, poema Čizme, smrt,8 književni kritičar i antologičar, dr. sc. Stijepo Mijović Kočan – taj Dubrovčanin i taj Zagrepčanin – s puno topline, temeljite analize
i strukturalističke violencije proglasi za veoma vrijedno
nacionalno antologijsko djelo. A tema moga djelca, poeme Čizme, smrt, također su sudbine vojnika iz Prvog
svjetskog rata.
Tvrtko Čubelić: U lirskim narodnim pjesmama –
Zagreb, 1978.
6 Miroslav Krleža: Balade Petrice Kerempuha – Zagreb,
1983.
7 Petko Vojnić Purčar: Vrt lirika – Novi Sad –
Petrovaradin, 2008.
8 Stijepo Mijović Kočan: Esej o poemi – Čizme, smrt
– Književna Republika, Zagreb, 2010, 1–2–3 broj
časopisa.
5
37
Klasje naših ravni
klasje.indd 37
12/14/2010 9:37:42 AM
Jasna Melvinger, Ne, to nije nimalo slučajno
38
Ne, to nije nimalo slučajno
JASNA MELVINGER
Ne, to nije bilo nimalo slučajno! To, što sam se s Balintom Vujkovim prvi put susrela, ne, doduše, još 1956.,
kada sam počela objelodanjivati svoje tekstove po književnim novinama i časopisima, nego tri godine kasnije,
1959., kada sam, sa svojom prvom stihozbirkom, tek
izašlom iz tiska, pomislite samo, kao najmlađa pjesnikinja, bila pozvana na III. jugoslavenski festival poezije. Najstariji na tome elitnom književnom skupu bio je
Todor Manojlović, a pjesnici Dobriša Cesarić, Dragutin
Tadijanović, te Desanka Maksimović, bili su tada, ono
što se veli, u najboljim godinama. Tijekom trajanja Festivala imala sam prigodu sve njih upoznati, a, dakako,
i one mlađe korifeje književne riječi, koji su mi bili generacijski bliži.
No, prvi slavni pisci, koji su mi blagonaklono pristupili, čim sam pristigla u Beograd, u Francusku 7, gdje su
bile kancelarije Saveza književnika Jugoslavije, bili su
upravo Balint Vujkov i Matija Poljaković. Ljubazno su
mi rekli da prate moj rad, te da mi žele, ne samo uspjeha, nego i hrabrosti i ustrajnosti u budućim književnim
nastojanjima. I da navedem naslov jedne lijepe hrvatske narodne bajke, koju je Balint Vujkov zabilježio u
Mađarskoj, upravo on me je, brižan i pun razumijevanja, kakav je bio, preveo preko zlatnog praga – da s više
samopouzdanja zakoračim prema novim dojmovima i
novim, ne uvijek niti bajkovitim iskustvima, u svijet zbilje književnoga života.
A nije nimalo slučajno ni to, što se danas, kada je već
dobar dio curriculuma vitae iza mene, u ovom svečanom trenutku, ovdje u Subotici, osjećam sretnom i
presretnom, kao da mi je sam veliki bard Balint Vujkov,
opet tako blagonaklon prema meni, i u svom životu nakon života, spomenimo još jedan njegov poznati svima
naslov, podario dabome, jabuku s dukatima. I još jedna,
za mene ne posve zanemarljiva pojedinost, povezuje
životopis Balinta Vujkova i moj životopis, a u stilu kakvog kuriozuma iz kronologije dogodilo se na današnji
dan. Naime, i ja sam rođena 26. svibnja kao i Balint Vujkov. Dakle, dan i mjesec rođenja podudaraju nam se.
Zato uvijek kad slavim rođendan, nazdravljam i slavnome Didi. I zato što ga cijenim kao pripadnika hrvatske
socijalne literature, i zato što mu se divim zbog svega
što je učinio na afirmaciji pučke usmene književnosti.
Zahvaljujem iz sveg srca Organizacijskom odboru Devetih dana Balinta Vujkova, dana hrvatske knjige i riječi, poštovanoj predsjednici Katarini Čeliković, te svim
poštovanim odbornicima, što su pratili moj rad, visoko
ocijenili rezultate moga dugogodišnjeg nastojanja, te mi
dodijelili nagradu za životno djelo na području književnosti Balint Vujkov Dida. Velika mi je čast što sam se i
ja, kao laureat tog vrijednog priznanja pridružila zaslužnim hrvatskim književnicima, kojima je ono uručeno
prethodnih godina. Hvala Hrvatskoj čitaonici i Gradskoj
knjižnici Subotice, hvala Zavodu za kulturu vojvođanskih
Hrvata. I hvala, nadasve mi dragom, gradu Subotici!1
1 Tekst što ga je Jasna Melvinger pročitala u povodu dodjele
Nagrade za životno djelo »Balint Vujkov Dida« koja je dodijeljena znanstvenici i književnici iz Petrovaradina, na ovogodišnjim
Devetim danima Balinta Vujkova (27.-29.
38
Klasje naših ravni
klasje.indd 38
12/14/2010 9:37:44 AM
Ljubica Kolarić-Dumić, Ostao je samo požutjeli...
39-41
Ostao je samo požutjeli
novinski članak
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ
DVADESET GODINA OD PROTJERIVANJA
HRVATA IZ SRIJEMA – Na VII. SUSRETIMA KNJI-
ŽEVNIKA HRVATSKIH MANJINA S KNJIŽEVNICIMA
U REPUBLICI HRVATSKOJ u Rovinju 14., 15 i 16. listopada 2010. godine, sudjelovala je i hrvatska književnica Ljubica Kolarić-Dumić. Na večeri poezije kazivala
je stihove iz najnovije zbirke U susret svojoj zvijezdi,
objavljenoj u Panonskom institutu u Austriji, a na stručno-znanstvenom skupu sudjelovala je svojim lirskim
mementom o dvadesetoj godišnjici progonstva Hrvata
iz Srijema, a napose iz Kukujevaca, njezina rodnoga
mjesta, koje je najviše stradalo, i iz kojega je protjerano
cjelokupno stanovništvo. Krajem rujna 1990. godine
u srijemskom mjestu Kukujevci održana je osnivačka
skupština Mjesne organizacije Demokratskog saveza
Hrvata u Vojvodini. U svečanom programu sudjelovala je i hrvatska književnica Ljubica Kolarić-Dumić, čije
je to rodno mjesto. Poznata je činjenica da su tijekom
Domovinskog rata iz Srijema, Bačke i Banata protjerani
mnogi Hrvati, ali jedino su iz Kukujevaca istjerani svi.
Ovaj prilog je lirski memento pjesnikinje u povodu priprema za obilježavanje dvadesete godišnjice protjerivanja Hrvata s njihovih ognjišta i prisjećanje na oteti
zavičaj.
NE KANIMO SE SELITI – piše na požutjelom listu
izrezanom iz nepoznatih novina. Ne znam tko mi je poslao članak, jer sam ja već sutradan, nakon događaja,
opisanom u tom sačuvanom tekstu, otputovala u Rijeku. Maleni izrezak, tek kolika je dužina članka s ovećom fotografijom. Namjerno ili slučajno bez nadnevka
i naziva novina? Tih je dana trebalo puno hrabrosti za
sve, pa i za čuvanje obične novinske vijesti. Ja sam je
sačuvala kao dragu uspomenu na zavičaj. Tekst je veoma znakovit: - Jučer je u Kukujevcima, srijemskom selu
nedaleko od Šida održana osnivačka skupština Mjesne
organizacije Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini,
što je nakon osnivanja Saveza u Subotici prva Mjesna
organizacija u Pokrajini. Za tu prigodu, Kukujevci, čisto
hrvatsko selo, bilo je okićeno hrvatskim trobojnicama,
što lokalne vlasti dosad nisu dopuštale…
- Prije početka rada osnivačke skupštine – nastavlja
autor članka – pročitana je izjava u povodu najnovijih
događanja u Kninskoj krajini u kojoj se podupire legitimno izabrano rukovodstvo Hrvatske u nastojanju da
smiri situaciju i zaštiti ustavni poredak Hrvatske. Apelira
se na stanovništvo Hrvatske, posebno na srpski narod
u Hrvatskoj, da svojim dostojanstvom dade doprinos
smirivanju političke situacije. U tekstu se spominju riječi
Bele Tonkovića, koji je govorio o brojnim nacionalnim
manjinama Vojvodine. – On je potanje objasnio – završne su riječi članka – programska načela Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, koji se zalaže za političku, kulturnu i ekonomsku ravnopravnost Hrvata koji
žive u Vojvodini, za toleranciju i prihvaćanje različitosti,
za parlamentarnu demokraciju, slobodnu upotrebu
vlastita jezika i pisma u prosvjeti, tisku, na radiju i televiziji i za slobodno iskazivanje nacionalnih, vjerskih i
svjetonazorskih stavova…
Mi, koji smo sudjelovali u svemu što se zbivalo toga
dana u Kukujevcima, na osnivačkoj skupštini, kulturnoumjetničkom programu, svečanom ručku i veselju, uz
obvezne tamburaše, do kasnih sati, možemo svjedočiti
o jedinom našem grijehu; ljubavi prema svemu onome
što jesmo; našem nacionalnom biću, čvrstim vjerskim
osjećajima i našem ponosu, što smo duboko svjesni
onoga što jesmo.
Bio je kraj rujna, znak da se moram vratiti na posao
učiteljice. Suprug mi, sjećam se, javlja da se što prije
vratim s djecom, jer veli - zar ne znam da je počeo rat,
a sudionici osnivačkog odbora DSHV već su sa mnom
napravili svoj plan.
U svečanom dijelu čitat ću svoje pjesme. Otac se po
običaju ljuti, govoreći da se ni u što ne miješam. No i ja
sam tvrdoglava. Obećala sam i ne ću odustati. Možda
je i ta naša upornost smetala one, koji su nam na sve
načine tijekom povijesti nastojali zagorčati život, a mi
se nikada nismo dali. Zato još više čudi i traži pojašnjenje, značajna za povijest ovih prostora, tako potpuna
predaja i odlazak cjelokupnog stanovništva sa svojih
ognjišta.
39
Klasje naših ravni
klasje.indd 39
12/14/2010 9:37:44 AM
Ljubica Kolarić-Dumić, Ostao je samo požutjeli...
Živjeli smo stoljećima na svojoj zemlji, ponekad lakše,
ponekad veoma teško, ali nikada nikome nije došla u
glavu tako suluda ideja da nas sve istjera iz vlastitoga
dvorišta.
Danas, nakon dva desetljeća od događaja, na koji nas
podsjeća požutjeli novinski članak, istjerani i raseljeni,
skupljamo hrabrost da ne izgubimo dostojanstvo, da
ostanemo uspravni kao onoga dana, kad smo puni
nade slušali našu himnu, ne sluteći protjerivanje iz zavičaja.
Svi smo otišli. Patnja je zamijenila radost, samo na požutjelom novinskom papiru stoje, krupnim slovima, napisane riječi: NE KANIMO SE SELITI.
Što možemo i moramo učiniti nakon dvadeset godina
od naše tragedije? Pripremamo se tužno, ali dostojanstveno obilježiti tu žalosnu obljetnicu. Ostaviti Svijetu
zapisano upozorenje na veliki zločin, koji nam je učinjen.
Da se više nikada ni jednom narodu ne dogodi naša
tragedija.
I radi naše djece da znaju tko su i odakle dolaze.
ZAŠTO SU ZA POTPUNO UNIŠTENJE ODABRANI BAŠ KUKUJEVCI? – Iz cijele Vojvodine, a
posebice iz Srijema, od 1990. do 1995. godine protjeran je veliki broj Hrvata, ali tako potpuno i toliko beskompromisno, nemilosrdno i ponižavajuće, na koji su
način iz svoga mjesta istjerani Kukujevčani, ne znam
je li zapisano u nekom od udžbenika iz povijesti ratovanja.
Stoga selo Kukujevci i njegov narod, koji danas živi raseljen u preko 120 mjesta diljem Hrvatske, zaslužuje
hrvatsku i svjetsku pozornost i pomno istraživanje toga
fenomena. Ovdje ćemo, zbog kratkoće prostora, navesti samo nekoliko važnijih podataka o selu. Smješteno
je u bogatoj i veoma plodnoj, srijemskoj ravnici podno
Fruške gore. 1770. godine carica Marija Terezija daje
sagraditi, u tada sigurno malenom naselju, velebnu crkvu Presvetoga Trojstva.
Moglo bi se odmah postaviti sljedeće pitanje. Zašto
baš tu? Jesu li postojali neki viši, nama nepoznati razlozi? Na najnovijem skupu Kukujevčana, jer je to jedini
način da se vide i čuju, o tome je razmišljao i župnik iz
Šida, pod čiju ingerenciju sada spadaju i Kukujevci, nekada s velikom crkvom uvijek punom vjernika, a danas
župa bez župljana!
Vlč. Nikica Bošnjaković nije postavio pitanje: - Zašto
je u jednom malom mjestu carica dala sagraditi tako
ogromnu crkvu? Župnik, čiji je naum obnoviti crkvu u
Kukujevcima, pitanje je okrenuo u odgovor i izrekao
ove riječi Kukujevčanima i Svijetu: - Nije bez razloga na
39-41
tom mjestu carica Marija Terezija dala sagraditi onako
velebno zdanje! Obnovit ćemo crkvu, dragi Kukujevčani! Uzviknuo je nadahnut vjerom i Božjim milosrđem,
siguran u ostvarenje ovog svetog i plemenitog cilja.
Uskoro kani otići u Beč po prvobitne nacrte i po njima
obnoviti crkvu, podignuti toranj, kakav je bio prije rušenja 1945. godine. Vratit će crkvi njezin sjaj, koji je imala
kad je sagrađena. Je li to ludost, pita se svećenik.
Nije, odgovaraju mu htijenja sa samoga dna naših srdaca.
Po završetku drugog svjetskog rata crkva je minirana,
srušen je toranj i krov. Godinama je kao ruševina stajala
u sredini sela i čekala da se dogodi ludost, da mještani,
osiromašeni ratom, a potom nacionalizacijom i konfiskacijom, oduzimanjem svega što su imali, da tako uništeni i poniženi do ruba bijede i gladi, obnove svoju
crkvu. I uspjeli su.
Do završetka drugog svjetskog rata u selu su živjeli Hrvati i Nijemci, koji su odmah istjerani iz sela, a naseljeni
kolonisti.
O tim godinama života Kukujevčana treba posebno
pisati. Kolonisti su se uselili u bogate njemačke kuće,
zavladali selom, zastrašivali i tukli naše ljude, a onda
polako počeli odlaziti. Tada se u mjesto doseljavaju
Dalmatinci i Hercegovci, život se ponovno vraća. Marljivim radom obnavljaju se imanja i Kukujevčani kao nekad žive svoj život, sve do Domovinskog rata u kojemu
čitavo mjesto doživljava sudbinu Nijemaca u drugom
svjetskom ratu.
Kad god pomislimo, jesmo li kao svjedoci toga vremena, dužni nešto učiniti, onda na prvome mjestu, moramo sebi i Svijetu postaviti dva pitanja:
1. Zašto je u 18. stoljeću u tada malenom selu sagrađena crkva, koja svojom veličinom odgovara katedralama
velikih gradova?
2. Zašto je pred početak naše oslobodilačke akcije
OLUJA istjeran onaj dio stanovništva koji je ostao u
Kukujevcima?
O čemu je ovdje riječ? Poznata činjenica da je iz Vojvodine, posebice iz Srijema, protjeran veliki broj Hrvata,
za Kukujevce ne vrijedi. Iz toga je sela istjerano cjelokupno stanovništvo! Poslije devedesete godine pred
zastrašivanjima, mučenjima i nakon nekoliko ubojstava, uplašeni stanovnici odlaze u Hrvatsku. Ali ne odlaze
svi. Ipak su, iako u strahu, mnogi još ostali u selu, poput
Hrvata u drugim selima i gradovima Vojvodine.
Pred našu oslobodilačku akciju OLUJU u selo upada,
ne znam je li službena ili neslužbena vojska, koja je
oružjem istjerala ostatak sela. Važno je napomenuti:
Ako su na ovaj prostor htjeli naseliti srpsko stanovništvo, koje nije htjelo ostati u Hrvatskoj, imali su pored
40
Klasje naših ravni
klasje.indd 40
12/14/2010 9:37:44 AM
Ljubica Kolarić-Dumić, Ostao je samo požutjeli...
Kukujevaca i druga sela s nesrpskim stanovništvom.
Zašto su odabrali baš Kukujevce? Pitamo se godinama
mi Kukujevčani.
Smatramo da selo nije zaslužilo takvu sudbinu i da bi
bilo bar donekle pravedno, ako se u ovako strašnom
zločinu uopće može govoriti o pravednosti i pravdi, da
je dio stanovnika ostao u selu kao i u ostalim mjestima
Srijema, Bačke i Banata.
Kukujevčani se nikomu nisu nametali, ničije prisvajali,
ni uzimali, ni za čijim težili.
Uvijek nam je bilo dosta samo našega.
Imali smo bogatu zemlju i vinograde. Imali smo vrijedne ljude, uvijek dio školovane mladosti, našeg Živka
Bertića, advokata, književnika i političara, liječnike, inženjere, učitelje, profesore, slikare, kipare, graditelje, vrhunske majstore svih zanata… Imali smo školu, dobre
učitelje, dva doma kulture, knjižnicu i čitaonicu, naše
običaje i tradiciju ljubavi prema zemlji.
Ostaje nam vjerovati, kao što smo uvijek činili - da će
jednoga dana na našu veliku radost, ponovno gromo-
39-41
glasno zazvoniti zvona crkve Presvetoga Trojstva u Kukujevcima.
Zazvonit će naša zvona da nas kao nekad pozovu na
krštenje novorođenih Kukujevčana.
Do tada ćemo se nadati. Čekati odgovore na naša pitanja i radovati se ponovnom susretu.
Nemoguće je - jer je Božje milosrđe veliko i Njegova
odluka konačna – da je uzaludno 1770. godine sagrađena onako velebna crkva, a da u 21. stoljeću bude bez
i jednog vjernika. I nadamo se da će nam se SAMO
otkriti, SAMO kazati: - Zašto su u dva rata iz našega
sela istjerani njegovi stanovnici, koji su se okupljali u toj
crkvi? 1945. godine Nijemci, a 1990. - 1995. Hrvati. Za
obilježavanju dvadesete obljetnice svoga protjerivanja
iz zavičaja, Hrvati iz Srijema, Bačke i Banata, odlučili su
se između ostaloga, i za svoju himnu s naslovom: "Vratit ću se, zemljo" (tekst: Ljubica Kolarić-Dumić, glazba:
Josip pl. degl’ Ivellio).
IX. Dani Balinta Vujkova
41
Klasje naših ravni
klasje.indd 41
12/14/2010 9:37:46 AM
Lazar Francišković, Vino...
42-43
Vino...
LAZAR FRANCIŠKOVIĆ
Ono je u Semita dar čovjeku od Boga, kao spasenje,
posvećenje, a nalazimo ga u «Post 14» u kojem govori kako «Melkisedek – kralj pravde – Veliki svećenik»
prinosi žrtvu «Svevišnjem», kralj šalema-Jerusalema i
nepoznatog podrijetla. Dok Psalam 104,15 o vinu primjećuje da je radost i općenitost, od samoga Boga,
čovjeku. Vitis viniferis – vinova loza je najčešći simbol
u Bibliji. Jer označava odnos između Boga i njegova
naroda. «Vinogradar Jahve nad Vojskama dom je Izraelov, izabrani narod njegov ljudi Judejci» Iz 5,7
– Znači činiti ono što JHVH – Gospodin želi! I zamišljeno diže svoj pogled sa stranice kroz pritvoreni prozor
negdje vani u ravnicu i punu i noći ..., pred njim na
stolu komad bijeloga kruva, i :
Bezbroj zrn svjetlaca u vinu
I čaši,
Liv mjesečine u prisut sati.
– Koliko li je vremena još od djetinjstva provedeno u
vinogradu, dok nisam otisnuo na cestu radeć’ il’ misleć’
o drugim krajolicima? Često daleko od drugih postavljajući događanjima pitanja na koja nije bilo odgovora.
Život je bezbroj kušnji a malo odrastanja. Ne i sladak
kao grozd, pogotovo u kasnu jesen mrazom umiven,
suncem i bistrom vodom naliven. Usto zrna ispucana
ko u pudara ruke od rada. Ili pripoviješću bivovanja u
pijesku ravnice, vjetrova, kiša i sunca. Razigranom proljeću pa i jeseni ... sjećanja ... a možda i java ...
U unaokolo zril klasovima
Ona s upit očima već žene ...
I ugursuz ljubavi u djevojke.
Isprid s one strane stola blagi smiješak joj na usnama i
lagani dah lahora negdje izvana skoro neprimjet crvendugoj u nje kosi.
– Zaboravio ... – ‘tio, u bijelom debelom džemperu i
dugoj crvenoj suknji.
– Nisam ... al’ ... nikada mi i nije valjalo reći o jeseni,
iako mi se kao godišnje doba najviše sviđa, ali uspome-
ne i doživljaji sve više bole... usto u ovom našem, ako
je, sve više grabeži i uništavanja, kako čovjeka tako i
svega.
– U pravu izgubljen je orijentir. Nisam sanjalica, barem
ne više nego što treba jednoj ženi, ipak zbilja premašuje svu nam fantaziju. Otimačina i gaženje, i ne vidi
svršetak. – U vatri.
– Ne miješaj. – Ona ga gleda sjetno i očajno:
– Tko mi kaže. Govori mi netko k’o prošao, neumjesno
je reći, i prolazi Kalvariju. Ne varajmo si, vrijeme je poći
k’o nas treba. Riječi i sam znaš su ubojitije od svakoga
oružja i djela, ako u njih vjeruješ, u što ne sumnjam. –
sebi šuteć:
– Što reći a da je ne povrijedim? – I ... Susrest sa nepregled zlatnim klasovima žita i njima krvav il’ žar njež
pupama i modrim različcima i u azur a možda i mrkim
nebom, je: niska dukata i priča koje nemož’ a da ne
prizna stvarnost i poštenje, Samo na prvi uvid znane i
neznane mašte a zapravo istine, bistre i neumoljive kao
u odrasla djeteta. Zapravo svi smo mi djeca jednoga
Oca, dobra ili zla, ovisno i našemu slušanju i slijedu.
Kao i novo učinkovito spravljeno vino koje vinogradar
u jesen sprema u opranu burad u kleti, i nešto u moštu
omane, kukolj od strana zla. Za nova i blagoslovenija
ljeta, za brata čovjeka i sebe: ljubav. Milost. Radosti,
tuge i nade. Vjeru.
– Vino je znak Kristove božanske naravi, a voda-nevinost pomiješana sa njime u sv. Misi, tvrdi da je Božji Sin
jedini Veliki svećenik: Bog i Čovjek.
Iv 15,1.58, je zabilježio za Krista: Ja sam pravi trs, i moj
Otac vinogradar... Ja sam trs vi ste mladice. «Tko ostaje
u meni i ja u njemu, rodi, mnogo roda. Jer bez mene
ne može ništa učiniti... Otac moj proslavit će se time
što ćete roditi mnogo roda i pokazati se mojim učenicima».
42
Klasje naših ravni
klasje.indd 42
12/14/2010 9:37:46 AM
Lazar Francišković, Vino...
42-43
Zar naš Otac nije i Vinogradar, a mi njegove mladiceloze, koje pazi u njegovu vinogradu?
pjesma đerma, nekad oaza za stada njihove pastire,
kao putnike.
Isus na pashalnoj večeri govori Marko 14,24; ustanovljujuć Ehauristiju je apostolima rekao: ( vino i kruh )
«Ovo je krv moja, krv, krv saveza» prije svoje žrtve na
križu za nas ljude i svekoliko stvoreno, uspoređujući je
sa krvnom žrtvom u Starome zavjetu i Savezu, Boga i
čovjeka. Krist u Novome zavjetu i Savezu nastavlja Božju objavu ljudima. Prije ovoga u Knjizi izlaska 24,8; i
Knjizi proroka Jeremije 25,15; kao i u Knjizi Otkrivenja
9,15; nailazi da Bog ne voli pijanstvo i ostale zabludjelosti pojedinca i naroda, što može odnositi da čovjek
nije čovjek već nešto veće. Najveći grijeh našeg a i u
počelu nam povijesti, da ga nije, ne bi bilo onoga što
je u djelu ljudi.
– Malo nas je dragi, i ne zovi princezom, oboje bez
doma, i ušli jedno si drugome. Voljom i milošću osjećam Oca i ne dopustimo da nas priječe. Stvar je u
davanju a ne uzimanju. Budimo pjesnici, pjesnici usprkos kušnji-života. Ostvarimo ono što drugi mogli al’ iz
vlastitog neposluh pobuda, ne žele da pokušaju. – U
zlato srmu vani jutra i jecaju vjetra među si njivama
oćuti mir priče vina, čije grozdove uskoro marne ruke
pudara nastaviti da beru u košarove i burad. pa u burad i mlivenje-mast. Ove je godine sunce bilo više nego
izdašnije. Gledaju si se, djeca sunca i gorčine, nedav
našli na cesti.
– Nejas boja duge joj u očima, lice upravlja otvorenom
prozoru i još pospanom suncu:
I nanovo u ovom pustošju sati sve i bliže jutarju:
Rascvali nestvar orhideja joj u očima
I njež crven divalj boja u dug vranoj kosi,
Govore im više nego oni sebi sami.
Odnekud blagi šum lavande il’ ružmarina kroz bistru
mjesečinu u vrtu sa slapova na fontani, i plodova okašnjelog srpnja. S digod kojim glasom slavuja, nanovo
kad im vrijeme baš nije bijelih kraj puta i salaša bagrema. Je bilo, je i biti ... ne iz želje ... već ispunjenja Očeve
volje: Ja vas izabrah, a ni slutili.
– Ako je volja Oca, a nadam da nije vrati... – Pružaju
jedno si drugome ruke i izlaze za sada u svježu omaglinu novoga dana i ne samo sanje. – S osmjehom bola i
radosti izagnan kako njih tako i bijelih salaša, Ona s očima već odrasl žene-djeteta i vjerom oboje oluj ratnika.
Duša i srce mi dragi govore, ne ljuti i ne umišljam, oni
mi tvrde. Nema prošlosti, a budućnost ... ali ne i bez
vjere i ljubavi. – Kraj njega sve tia.. tia... stvarnost jedne
žene, smiješi poput lahora na raskrižju koji ne da umije
navratiti, već i ostaje ...
Krvav žeđ rosi, tu i tamo, još od početka srpnja pupa, i
taj plam u očima više od orhideja životom žene odrasle. Za tren u utihnuću jutra ... il’ zaborav ... al’ ne i za
njih, novih srićniji dana. I, djevoka upiruć isprid salaša
u blag šar magle, dok golubovi s zabata kuće slijeće i
na njega vraćaju: Gledaj u daljini obrise Kalvarije, nezahval Kristov život je uspoređivati sa našim. Ipak, sliči
našima, a razlikuje, što za nama nitko ne plače i neće,
jer nema tko. – Uskoro u djetinjstvu jeseni: vjere, nade
i ljubavi ... bez tuge i svete, u čežnji za novim šorom
ceste oni će dalje, kojim se rijetko vraća.
- A knjižnica, i sve ovo... – gleda je upitno:
U Subotici, srpnja, 2010.
I možda tisuću i tisuću... glasova iz svezaka u policama,
u beskraju oko njih valova ravnice i oluja. Čini negdje
u usamljenoj noći na nekom bijelome samo njima znanom salašu, okružen crvenim pupama i beskrajem njiva. Zvijezda... u modrilu neba s nevid vjetrovima, k’o
roj pčela il’ lišća rasprsle duge iz raskoš bajke jeseni.
– Pincezo, ne vjeruj u propale snove...
– Vjeruj krije i skrit će je vrijeme... milje salaša, preci i
oni koji su je i koji je stvaraju, ne iz umišljenosti već iz
prihvat da treba. – I kroz sate iz daljine magli i tišinu
43
Klasje naših ravni
klasje.indd 43
12/14/2010 9:37:47 AM
Dražen Prćić, Slomljeni prsti
44-49
Slomljeni prsti
DRAŽEN PRĆIĆ
Proljetno nedjeljno jutro osvanulo je s neuobičajenom
travanjskom kišom. Šest otkucaja velikog obiteljskog
sata nije se čilo od glasnoće krupnih kišnih kapi koje
su bjesomučno tukle po prozorskom oluku. Umrljana
okna sličila su razmazanom djevojačkom licu, isplakanom od neprospavane noći ispunjene tugom za izgubljenim. Romantični okvir jeftinih ljubića, pomislila je
Marica-Margita, iskradajući se na prstima kroz blagovaonicu, držeći pritom svoju školsku naprtnjaču u jednoj,
a tenisice u drugoj ruci. Prolazeći pokraj masivnog stola
u blagovaonici, spustila je bijelu kuvertu na sredinu drvenog komada pokućstva, fiksirajući ga uz vitku kristalnu posudu za cvijeće. Kitnjastim djevojačkim rukopisom bila je naslovljena: Mami & Tati, s ljubavlju.
Vlak za Osijek je napustio kolodvor malog gradića na
sjeveru u 7. 10 toga nedjeljnog jutra gotovo tiho i nečujno. Sjedeći sama u kupeu, u čitavom vlaku je bilo
možda tridesetak putnika, Margita je promatrala mokre obrise svoga gradića, koji su lagano nestajali pred
njezinim očima.
Neuobičajena kiša za ovo doba godine plakala je
umjesto nje, ispraćajući je na put njezinog susreta sa
samom sobom. Brišući zamagljeno prozorsko okno
palo joj je na pamet kako niti jednom nije zaplakala u
čitavom ovom emocionalnom kaosu koji se srušio na
njezin život. Gotovo nije mogla vjerovati da ona, koja
je trošila i cijeli paketić rupčića po jednoj epizodi Hillsa
, svoje omiljene serije, u ovakvom delikatnom trenutku
nije niti suzu pustila. Danas, šesnaestog travnja, na svoj
osamnaesti rođendan osjećala se nekako mnogo starija nego jučer. Čarolija toga dana učinila je svoje, možda je Aladin ponovno umiješao svoje prste zagrebavši
svjetiljku istine u njezinom smjeru.
Nasmijala se djetinje, počastivši svoje, dotad, zamišljeno lice jednim radosnim osmijehom.
- Na koncu, nije sve tako crno. Danas je ipak moj rođendan. I to osamnaesti, a to nije mala stvar. Život je
preda mnom.
Stavivši slušalice pustila je svog Jimmija u uši, otvarajući
pritom limenku Coca-Cole, jedne od svojih većih životnih radosti. Sretan rođendan Margita…Poželjela je sebi,
dok je Smalltown boy odlazio, također, iz svoga grada.
Sjedajući za svoju prvu jutarnju kavu, Josip Došen je
primijetio bijelu kuvertu koja je zauzimala središnju
točku stola u blagovaonici, prislonjenu na kristalnu
vazu. Prepoznavši rukopis svoje pokćerke zaigrao mu
je osmijeh na ranjenom licu, posebno naglašenom
adresirajućom titulom, te srdačnom posvetom.
Ne želeći ispasti sebičan, pogotovo ne u ovakvom delikatnom trenutku njihovog života, otrčao je do spavaće
sobe želeći podijeliti poruku s Dorom, vjernom gospođom Došen. Otvorivši nezalijepljenu kuvertu, užurbano je počeo čitati pismo njihove kćeri :
Dragi moji Mama i Tata, bez obzira na sve želim da
znate da vas volim najviše na svijetu i da ćete vi ostati
uvijek za mene moji jedini roditelji. Željela bih da ovo
pismo shvatite kao prvi znak mog sazrijevanja u punoljetnom odrastanju, te ne pravite nikakvu paniku zbog
njega. Nakon jučerašnje noći koju moram reći, nisam
ni prespavala, odlučila sam učiniti nešto za sebe. Otputovat ću u Osijek vođena željom saznanja istine o meni
i mojim korijenima. S obzirom na moju punoljetnost,
moja odluka je čvrsta, te bih željela da je ne osporavate.
Dragi Tata Josipe, znam da će ti ovo teško pasti, ali
nemoj biti ljut zbog mog postupka. Odgoj, iako strog,
koji si mi podario, dovoljna je sigurnost da neću učiniti
nikakvu glupost.
Draga Mama Dora, nemoj više plakati, znaj dobro da
ću ja uvijek ostati tvoja mala Marica, iako sam sada već
i malo odrasla.
Ne brinite, vraćam se ubrzo.
Voli vas vaša kći Marica-Margita.
Josip i Dora Došen nijemo su se pogledali, briznuvši
istodobno u plač. Zagrlivši zaštitnički svoju ženu, gospodin Došen je drhtavim glasom promucao.
- Dora, tako sam ponosan na nju!
Nježno ga poljubivši, plačnim, vlažnim usnama, njegova odana i tiha žena kimnula je odobravajućim glasom.
- I trebaš biti, ona je ipak naša kći!
Otvorivši svoje umorne oči, pogled mu je zastao na
tamno smeđoj mrlji koja je kvarila bjelinu stropa. Vjero-
44
Klasje naših ravni
klasje.indd 44
12/14/2010 9:37:47 AM
Dražen Prćić, Slomljeni prsti
jatno ju je naslikala neka revnosna medicinska sestrica,
provjeravajući prohodnost igle neposredno prije zarivanja u debelo meso. Osjetljivo umjetničko oko trenutno je zamijetilo imaginarnu figuru koju je predstavljao
trag tekućeg lijeka na kreču. Mrlja je sličila konju, ponositoj životinji u punom zamahu svoje nesputane snage.
Njegova griva, zavijorena u dubinama Danijelove mašte, izmamila mu je slabi osmijeh na napaćenom licu.
- Doktore, slikar dolazi svijesti…uzbuđeno je ciknula
mlada sestra, tijesno zategnuta u bolničku odoru.
- Sestro, pozovite odmah primarijusa Kleina…autoritarno je naredio mladi liječnik Plek, kome je najtalentiraniji umjetnik iz Osijeka bio povjeren kao hitan slučaj o
kojem se treba starati s posebnim pozornošću.
Pljačkaški prepad na dom madam Blauberg odjeknuo
je poput bombe razorne jačine, čije je medijsko značenje skrenulo pozornost čitave državne javnosti na,
inače miran grad na istoku države. Kraljica stilskog i
primijenjenog pokućstva i super talentirani mlađahni slikarski genij upriličili su fantastičan šlagvort svim
ljubiteljima trač pikanterija, te je gradska bolnica već
bila pod pravom opsadom profesionalaca žute i bijele
štampe. Povlašteni status koji je Danijel uživao, a da
ga uopće nije ni bio svjestan, budući da je bio u blažoj
komi otkada su ga hospitalizirali, predstavljao je logičnu posljedicu njegove izuzetne medijske važnosti u
ovom značajnom trenutku. Upravo zbog toga je ravnatelj gradske bolnice, primarijus Klein, izričito naredio da
ga se uredno izvještava o slikarevom stanju.
Poeni u ministarstvu zdravlja i te kako su bili potrebni
ambicioznom gradskom kirurgu.
- Gospodine Dijaniću…čujete li me…brižnim glasom je
zapitao strah i trepet ove bolničke institucije u gradu.
S blagim grčem na licu, koji je odavao bolnu grimasu,
Danijel je kimnuo glavom.
- Možete li govoriti…nastavio je svoje vizitiranje primarijus Klein.
Da progovorio je mladac glasom koji se vraćao iz dubina tišine u kojima se do tada nalazio…gdje sam?…zapitao je, znajući i sam odgovor.
Nalazite se u gradskoj bolnici, ja sam primarijus Walter Klein…značajno je naglasio važnost svoje uloge
glavnokomandirajući gradski liječnik…primljeni ste u
veoma delikatnom stanju, ako mogu tako formulirati
vašu zdravstvenu situaciju. Zadobili ste teške tjelesne
povrede glave, ruku, te trbuha, a još uvijek sumnjamo
na unutarnje krvarenje, te ćemo biti prinuđeni obaviti
i dodatne pretrage. No, s obzirom na vašu mladost i
snagu, iskreno vjerujem da ćete ovu neugodnu situaciju s uspjehom prevladati…toplina njegovih brižnih riječi
44-49
iznenadila je medicinsko osoblje koje je ispunilo bolničku sobu, nenaviknuto na ovakve izljeve nježnosti,
uobičajeno osornog i mrzovoljnog pedesetogodišnjaka. Ovo je bilo ipak nešto drukčije…
Bole me ruke, u stvari čini mi se da ih ni ne osjećam…s
naporom je izustio svoju muku mladić, pogledavši prvi
put svoje ruke, skrivene pod debelim naslagama sanitetskih zavoja.
Zadobili ste višestruke prijelome prstiju, šake i podlaktice, iskreno govoreći situacija je izuzetno ozbiljna,
pozvali smo na ispomoć najboljeg ortopeda i mikrokirurga u zemlji. Operacija će biti, na žalost, neophodna.
Samo da vam se popravi opće fizičko stanje, i suviše
ste slabi za bilo kakav kirurški zahvat. Sada je najvažnije da se odmarate i polako prikupite izgubljenu snagu.
Vjerujte mi na riječ, bit će sve u redu…očinski, ali proračunato, tješio je svog zvučnog pacijenta, primarijus
Klein. Zlatna koka u njegovom medicinskom naručju
obećavala je zlatna jaja budućnosti.
- Hoću li moći ponovo slikati…zavapi Danijel bolnim
glasom i ponovo nestao u ponoru nesvijesti.
Nijemi pogledi prisutnih popraćeni grimasama nedoumice ispunili su bolničku sobu 85 ogromnim valom
negativne energije.
- Naravno, mladiću…sve će biti u redu, samo morate
biti strpljivi i disciplirani. Vaše povrede su ozbiljne i iziskuju malo duže liječenje…umirujućim glasom je utješio ranjenog mladića.
Strpljenja do ozdravljenja…ponovio je svoju omiljenu
uzrečicu, po kojoj je često bio ismijavan po bolničkim
hodnicima.
Henrietta Blauberg nalazila se u nešto boljoj zdravstvenoj situaciji, ako bi se to moglo uopće tako i nazvati.
Brojni modri podlivi krasili su joj, usprkos godinama,
dobro stojeće lice, pričajući nijemo o torturi koju je
netom prošla. Frakture, na sreću, nije imala, ali je bila
poprilično izudarana kanonadom udaraca kojima su
je počastili maskirani posjetitelji. Razočarani praznom
torbom plijena, iskalili su svoju žestinu na kraljici pokućstva, izrezbarivši je od batina. Vremenski škripac, u koji
ih je doveo aktivirani alarm, spriječio ih je u konačnoj
nakani da njezinim životom naplate svoj neubrani dug.
Brojne kontuzije koje je zadobila, ipak je nisu uspjele
slomiti. Živeći u dugogodišnjoj raskoši Henrietta je,
usprkos svemu, u duši ostala isti onaj djevojčurak Heni,
primorana na stalni opstanak u grubim dječačkim igrama svoje braće. Nagon za samoodržanjem, razvijen u
korijenima neimaštine, pomogao joj je i ovaj put.
45
Klasje naših ravni
klasje.indd 45
12/14/2010 9:37:47 AM
Dražen Prćić, Slomljeni prsti
- Dobar materijal…mangupski je odgovorila otečenom
gornjom usnom koju je još kvasila sirova krv, na upit
primarijusa Kleina o svom fizičkom stanju…nije baš naj,
ali da se izdržati…lavica u njoj još jedanput je pokazala
svoje pravo lice.
Svaka čast, madam Blauberg…Vi ste čudo…nastavio
je s prikupljanjem svojih dragocjenih karijernih poena
Walter Klein. Ukoliko sve prođe dobro, čekala ga je
nova stepenica poslovnog uspona, pomislio je držeći
Henriettinu ruku u rutinskoj kontroli pulsa.
Pustimo mene, ja sam stara kost…izvući ću se, ali kako
je Danijel. Siroti mladić, braneći me gadno je nastradao
od onih maskiranih zvijeri…zabrinuto je upitala najbogatija pacijentica gradske bolnice.
- Madam…mladić je ozbiljno povrijeđen, ali će se izvući. Mladost je to. Ali njegove ruke…njegovi prsti…uzdahnuo je primarijus.
O čemu vi to, doktore…zabezeknula se gospođa Blauberg.
Danijel je izgubljen za slikanje…komornim glasom je
izgovorio tužnu istinu primarijus Klein.
Povijest se ponovila, prokletstvo uspjeha Henriette Blauberg odnijelo je još jednu žrtvu. Otvorenje super luksuznog salona pokućstva na lokaciji njezinih mladenačkih snova, nastavilo je smrtonosni niz njezinih najbližih
koji su glavama plaćali vražiji danak. Dobri stari Sándor
Kalman, Henriettin nerazdvojni prijatelj u poslovnoj
funkciji domaćina kuće, nije uspio. Udarac kundakom
izazvao je ozbiljna krvarenja u njegovoj glavi, rezultirajući izljevom krvi u mozak. Starac je izdahnuo sljedećeg jutra na reanimaciji.
Nedjelja u Osijeku, obiteljski dan mira i blagostanja.
Svečana misa u pola dvanaest, bogat nedjeljni ručak,
te cijelo poslijepodnevni odmor. Ali…
Ova travanjska nedjelja eksplodirala je poput stogodišnjeg pritajenog vulkana koji je dočekao svoj trenutak
slave. Bomba subotnjeg oružanog napada na rezidenciju Blauberg još je praskala nesmanjenom žestinom
ljudske znatiželje. Grad je vrvio od njegovih žitelja, koji
su, zaboravivši na svoj ustaljeni životni red, punili ulice,
okupljajući se u grupicama uz živo komentiranje aktualnog događaja. Sve državne medijske kuće poslale su
svoje ekipe u punom sastavu na poprište senzacionalističke drame, iščekujući brdo najnovijih informacija
za svoje radoznale poklonike. Osijek je postao glavni
grad interesiranja u državi u kojoj je vijest predstavljala
svetinju. Svi televizijski dnevnici, uvodnici novina i radio-vijesti započinjali su najsvježijim vijestima iz ovoga
grada na istoku zemlje. Ekskluzivne izjave Henriette
44-49
Blauberg, kraljice pokućstva i Danijela Dijanića, talentiranog slikara, predstavljale su neprocjenjivo profesionalno blago za kojim su, za sada, neuspješno tragale
horde specijalnih izvještača. O nedjeljnom miru danas
nije bilo ni govora…
Saznavši za Sándorovu smrt, madam Blauberg je dobila blaži histerični napad, tako da je primarijus Klein bio
primoran narediti injekciju sedativa. Uzrujavanje i povišeni krvni tlak nikako nisu odgovarali njezinom oporavku, koji je predstavljao veoma važan segment njegove
buduće karijere. Warholovih pet minuta slave svako je
nastojao iskoristiti najbolje što je mogao.
Danijela je probudio ženski plač u njegovoj neposrednoj blizini. Alisa je tiho jecala, vlažeći rupčić koji, gotovo da nije skidala sa svog, od plača, otečenog lica.
Odmah je zapazio paletu boja razmazane šminke na
obrisima njezinih garavih očiju, profesionalna deformacija, pomislio je. Sjetivši se slikanja, bolno mu je pogled
skliznuo na dvije planine zavoja koje su zaposjele njegove zlatne ruke. Prikrio je duboki uzdah bola u svojim
njedrima, obrativši se svojoj voljenoj.
- Alisa, zašto plačeš?…Bit će sve u redu. Živ sam…pomalo izvještačeno, ali dovoljno ohrabrujuće izbacio je svoj
glas na površinu bolničke sobe.
- Oh, Dan. Toliko sam se brinula za tebe…zajeca ponovno Alisa…Mislila sam da ću umrijeti od brige. Kako
ti je, mili moj?
Pa nije baš najbolje, ali kako je bilo…mangupski je uzdahnuo mladi umjetnik…U svakom slučaju, sada kad si
ti uz mene može mi biti samo bolje…izgovorio je iskreno, pružajući joj debelo zamotanu desnicu.
- Oh, Dan, volim te. Umrla bih da ti se nešto dogodilo…
ponovo je zaplakala…Ništa nas više nikada neće rastaviti, to ti obećavam!
I ja tebe, mila moja…ponosno je odgovorio.
Dvije gugutke su sletjele na bolnički prozor Danijelove
sobe, zaokupljene ljubavnom igrom proljeća koje je
gospodarilo jutrom. Pogledavši ih, oboje su prasnuli u
iskreni smijeh mladosti. Ljubav je ipak najbolji lijek svih
nedaća.
Novinarska sujeta jedna je od bolnijih dodirnih točaka
ovog soja ljudi sa svijetom realnosti od kojeg žive slikajući ga svojim perima. Svakodnevna borba za ekskluzivnošću, prioritetima senzacionalnosti i vječita kolizija
vremenskih rokova s pobješnjelim urednicima ispadaju
toliko beznačajni u usporedbi s profesionalnom ljubomorom. Biti prvi vjekovni je moto novinarske etike koja
nestaje kada cilj opravdava sredstva. Danijel Dijanić i
Henrietta Blauberg, intervju, izjava ili samo slika, bilo
46
Klasje naših ravni
klasje.indd 46
12/14/2010 9:37:47 AM
Dražen Prćić, Slomljeni prsti
što samo da se može bombastično plasirati na udarnom mjestu oružja. Slava na dohvat ruke, a tako nedostižna u ovom trenutku.
Osiguranje gradske bolnice bukvalno je bilo upeterostručeno pojačano specijalnim jedinicama gradske policije. Nesvakidašnji događaj zatalasao je mirnu površinu malograđanske svetinje. Mir i blagostanje kojim se
Osijek ponosio sada su došli u opasnost, prikazujući ga
u svjetlu javnosti i suviše opasnim. Gradonačelnik Stjepan Balatinac više nije sebi mogao dozvoliti negativne
kredite, a i vrijeme reizbora se neumitno približavalo s
prvim danima nadolazećeg ljeta. Kako su stvari stajale,
iznenadna prilika medijskog bljeska pružala je svakom
ruku potencijalnog ostvarenja pritajenih želja. Pritajeni
vulkan koji se burno oglasio, još je zloslutno je ključao,
pripremajući se za nove eksplozije.
Prijamna soba gradske bolnice koja je u normalnim
okolnostima služila za susrete novopečenih očeva sa
svojim netom rođenim bebicama, pretvorena je silom
prilika u novinarsku sobu. Očigledna simbolika. Svi
akreditirani novinari željno su isčekivali susret s udarnim mezimcem javnosti, utrkujući se u svojim željama
tko će biti sretni otac .
Branko Livin, promašeni slikar i poznati, uspješni umjetnički novinar Kulturne rubrike, ispijao je treći, jutarnji
whiskey, lukavo se smiješeći. Pet minuta slave umotano
u papir sreće kucalo je na njegova vrata.
Rano nedjeljno poslijepodne udaralo je svoje prve sate
na starom tornju, osječke katedrale, statusnom simbolu
katoličkog pučanstva. Za oltarom , obred svetog krštenja prošla su sva djeca Margite i Ferdinanda Demesvária, odgojena u strogoj patrijarhalnoj maniri. Čvrsta
vjera u Svevišnjeg i odanost religiji pomogli su kasnije
Henrijeti da prevlada najteže situacije u svom teškom
ovozemaljskom životu. Moleći se svake večeri sama u
svom krevetu, čvrsto je vjerovala u susret sa svojim najbližima tamo gore u besmrtnim rajskim visinama.
Melankolični glas kolodvorskog «spikera», pojačan zastarjelim kolodvorskim ozvučenjem, oglasio je dolazak
vlaka. Iz laganog putničkog sna Margitu trgnu pisak
lokomotive koja je oglašavala dolazak na konačno
odredište. Neprospavana, najduža noć njezinoga mladog života ostavila je traga. Walkman u njezinim ušima
odavno se automatski isključio došavši do kraja kazete.
Small town boy poveo je sa sobom Maricu-Margitu
u grad, ostajući joj jedini iskreni prijatelj u potrazi za
spoznajom istine. Popravivši svoju mladenačku frizuru,
busenje raščupane smeđe grive donekle obuzdane s
nekoliko ukosnica, ugledala je svoj, pomalo umorni lik
u musavom ogledalu kupea.
44-49
Draga moja, imali smo mi i boljih dana…pomislila je,
zakopčavajući remen svoje šarene naprtnjače…ali sada
si odrasla, te na sve nedaće moraš gledati kao na najnormalniju stvar. Brojka osamnaest na njezinom životnom kontu donijela joj je osim potvrde punoljetnosti i
određenu dozu filozofije zrelosti.
Vlakovođa je stao na kočnicu, ukotvivši željeznu grdosiju za prijevoz putnika točno ispred kolodvorske table
kitnjastih velikih slova.
- Znači to je taj famozni Osijek…uzdahnula je značajno
Margita Marica Došen Demesvári. Što je, tu je…više me
barem ništa ne može neugodno iznenaditi…pomislila
je, iskočivši iz vagona na platformu kolodvora. Željeznički kolodvor je zjapio sablasno pust, što je samo po
sebi veoma razumljivo. U rano nedjeljno poslijepodne
putuju samo oni koji moraju ili jednostavno nemaju što
pametnije raditi. Sav normalan svijet koristi posljednji
dan tjedna posvećujući ga sebi i svojim najbližima.
Margita je, apsurdne li situacije, upravo to i činila. Šalter
za informacije po svim zakonima vjerojatnosti morao
je biti zatvoren u ovo gluho doba neradnog dana, ali,
nevjerojatno i istinito, bio je otvoren. Razlog nije ni trebalo pogađati. Stanje opće gradske pripravnosti koje je
zaveo naprasno ažurni gradonačelnik, zahvatilo je i željeznički kolodvor. Sjeme potencijalnog turizma moglo
je iznenada izrasti u plodnu, bogatu voćku. U ovakvim
iznenadnim situacijama, nikada se ne zna.
Oprostite, gospođo…obratila se Margita sredovječnoj
ženi uredne crvene kose i debelih naočala, po propisu
zakopčanoj do posljednjeg gumba svoje radne uniforme, koja je sjedila za šalterom…možda će vam se činiti
glupo ovo što ću vas pitati…zastala je nelagodno…Ali,
ipak, biste li mi mogli reći gdje bih mogla naći gospođu
Henriettu Blauberg?
Ha…nasmijala se službenica…svi bi danas željeli doći
do madam Blauberg.
Molim…pocrvenio je osamnaestogodišnji djevojčurak
u njoj.
Mala, zar ti ne čitaš novine, ne gledaš televiziju ili ne
slušaš radio?
Pa, nisam baš nešto u toku…iskreno je priznala Margita.
Madam Blauberg je u bolnici, izvršen je sinoć oružani
napad na nju i njezine goste. Gospode, ova današnja
mladež nema pojma ni o čemu…iščuđavala se crvenokosa s druge strane stakla…Usput, što će tebi madam
Blauberg, kad ti nemaš pojma što je s njom?…proradila
je malograđanska radoznalost.
E pa, gospođo draga, to tek trebam i ja saznati…ironično je odbrusila Margita, ostavivši crvenu naočarku u
nedoumici.
47
Klasje naših ravni
klasje.indd 47
12/14/2010 9:37:47 AM
Dražen Prćić, Slomljeni prsti
Usput, ponovila je njezinu poštapalicu…kako da dođem do te bolnice?
- Draga moja, kada izađeš s kolodvora kreni pravo i put
će te već sam odvesti…izdeklamirala je jedini korisni
savjet ovog razgovora...Puno sreće...nije propustila priliku za podsmijeh.
- Hvala, trebat će mi…Zbogom…pristojno se oprostila
Margita, zaputivši se prema izlazu.
Dva udarca gradskog zvonika popratila su njezin svečani ulazak u grad njenih korijena. Očekujući gluh i prazan grad, silno ju je iznenadila živost ispunjenih ulica.
- Ovdje se stvarno nešto ozbiljno dogodilo…pomislila je, i sljedećeg trena udarila se rukom u mlađahno
čelo…Koja sam ja glupača!!! Kroz glavu joj je proletjela
jučerašnja epizoda njezine omiljene serije Hills koja
je nekoliko puta bila prekidana vijestima o oružanom
napadu na kraljicu stilskog i primijenjenog pokućstva,
jednu od najbogatijih žena u državi. Sjetila se i svoga
kritičkog komentara po pitanju oskudnoga garderobnog standarda. Osoba koja je do tada za nju predstavljala samo ime na papiru, koji joj je otac-očuh Josip dao
na sinoćnjem rastanku, predstavljala je nacionalnu medijsku zvijezdu. Mladalačka površnost i nezainteresiranost za stvarni svijet oko sebe, ovog puta je i nju samu
iznenadila.
Neka…odmahnula je lakonski rukom…sve je to samo
život. Filozofija osamnaestice ponovo je proradila. Mladost je neuništiva i nije to nikakva mudrost.
Margita je lutala nedjeljnim Osijekom, zaputivši se prema svom željenom odredištu. Što je dublje zalazila u
središte grada, sve je više bila opčinjena nesvakidašnjim doživljajem neradnog dana. Ne samo da su ljudi
ispunjavali glavnu ulicu glasno komentirajući nedavni
događaj na svakom koraku, već su i mnoge trgovine
neuobičajeno radile. Da nije slučajno neki praznik, pa
da sam i to, možda zaboravila…zapitala se na tren. A
ne, Uskrs je već davno prošao, drugoga značajnijeg
datuma ni nema u kalendarskoj blizini…ispravila je odlučno svoju nedoumicu, ubrzavši postupno korak.
Do gradske bolnice, prema naputku crvene naočarke s
kolodvora, imala je dobrih pola sata hoda. Zamišljena
zbog svojih nedoumica, zatekla je sebe na centralnom
gradskom trgu ispred velelijepe katedrale. Pogled joj je
nestao u visinama jedne od najljepših svetih građevina
u državi, zaustavivši se na njezinom vrhu koji je krasio
srebrni križ. Simbol vjere suvereno je vladao gradskim
visinama, imaginarno i stvarno štiteći svoje sugrađane
od crnih vjetrova nevjere.
44-49
Ponesena uzvišenošću duhovnog trenutka u kojem se
našla, Margita je nježno dodirnula svoj zlatni križić koji
je krasio zlatni lančić na njezinom vratu, pobožno ga
poljubivši. Osmijeh božanske utjehe ozario joj je djevojačko lice, znala je da nikada, baš nikada ne može
ostati sama na svijetu. Vjera je čudo, Isusova žrtva nije
bila uzalud.
- Hvala ti Bože…prošapnula je, prekriživši se. najedanput je osjetila val samopouzdanja koji ju je zapljusnuo,
ulivši joj novu snagu i želju da istraje. Put ju je nosio
dalje…
Koračajući dalje, spustila se na zemaljske, niže prostore. Bogati izlog optičarske trgovine, koji je još odisao
svježim nanosima restauratorske boje, hipnotički joj je
zaokupio pozornost. Naočale su predstavljale njezinu
tajnu, skrivenu slabost koju je, na žalost pritegnuta stegama siromaštva svoje obitelji, čuvala u odajama neprežaljenih snova.
Iako izvrsnog vida potajno je, djevojačke li ludosti, zavidjela svim nosačima kitnjastih, filigranski izrezbarenih
laganih i masivnih okvira. Naočale su u njezinom doživljaju zračile dahom nečeg uzvišenog, intelektualizaciju
i najobičnijeg, kakvim je smatrala i svoje lice. Plemeniti
metali utkani u profinjene plastificirane mase samo su
još više pojačavali aristokratski ugođaj njezine vizije.
Raznovrsna ponuda optika-butika REY BAN, opčinila
ju je, definitivno je natjeravši da zastane i da na koncu
uđe u dućan.
- Dobar dan, mlada damo…uglađeno je pozdravio vlasnik po imenu Nikola, mlad po godinama, ali bogat
optičarskim iskustvom…čime možemo biti na usluzi.
Vrhunski prijam kupaca bio je jedan od značajnijih
atributa uspješnosti ove trgovine. Tragovi velegradske
naobrazbe mladog privatnika savršeno su se uklapali,
oličeni u savršenim manirama, u visoko profesionalni
interijer.
Ja se ispričavam…pocrvenjela je mlada dama, nenavikla na ovakav prijam…ljepota vašeg izloga me je jednostavno natjerala da uđem. Toliko volim naočale, ali
na žalost…
Na žalost što, ako dopuštate da pitam…uglađeno i nenametljivo je upitao gospon Nikola.
Novac, što bi drugo…Ah, kako vam je samo lijep ovaj
model sunčanih…sjetno je uzdahnula, pokazavši prstom na luksuzni primjerak pod staklenim pultom.
Gaultier model je hit ove sezone…ponosno je naglasio
optičar.
Znam, i Donna, glavna junakinja Hills-a ga nosi…Značajno je izgovorila ime svoje tv ljubimice. Ali ona je
bogata…
48
Klasje naših ravni
klasje.indd 48
12/14/2010 9:37:47 AM
Dražen Prćić, Slomljeni prsti
Život je nepredvidljiv, mlada damo. Možda ćete sutra
to biti i Vi…nježno je utješio njezine neostvarene želje
ljubazni vlasnik trgovine.
Do viđenja, do tada i hvala Vam na ljubaznosti…zahvalila se na rastanku.
Do viđenja i nikad se ne zna…ispratio je zanesenu šiparicu do vrata. Ljubaznost prema svakom kupcu predstavljala je zlatni moto njegove trgovine.
Viši policijski inspektor Murtić palio je cigaretu za cigaretom, sjedeći na drvenoj dasci prozora u bolničkom
hodniku. Krepki četrdesetogodišnjak, nešto zakašnjeli
diplomac Akademije, nalazio se pred možda, najvažnijim slučajem svoje karijere. Direktiva s najviših mjesta
iz velegrada naložila je punu gotovost svih raspoloživih
snaga, uz odabir najsposobnijeg operativca. Slučaj Blauberg spadao je u nacionalne okvire i imao posebnu
oznaku strogo pov.
- Inspektore, sada možete ući…službeno se obratio primarijus Klein…ali molim Vas, samo kratko. Madam Blauberg je pod sedativima, smrt gospodina Sándora je za
nju veliki gubitak.
Ne brinite, doktore, desetak minuta će biti sasvim dovoljno…uvjeravajućim i profesionalno umirujućim glasom potvrdio je Ivan Murtić, ugasivši netom zapaljenu
cigaretu.
Bolnička soba Henriette Blauberg izgledala je upravo
onako kako bi mogla izgledati soba jedne kraljice. Desetine mirisnih buketa najljepših proljetnih primjeraka
cvijeća svih duginih boja krasile su svaki slobodni dio
prostorije. Krevet, na kojem je ležala, predstavljao je
najnoviji domet medicinske tehnike, nakićen svim mogućim potrebnim pomagalima. Kompjutorska aparatura bilježila je i najmanju promjenu zdravstvenog stanja,
ispunjavajući željene ekrane grafikonima, dijagramima
i elipsama potrebnih parametara. Na koncu, madam
Blauberg je i bila prava kraljica ovog grada. Kraljica stilskog i primijenjenog pokućstva.
44-49
Ne znam…bila sam tako uplašena…ali vođa, onaj koji
me je udario…po glasu bih rekla da je znatno stariji od
ostalih…madam Blauberg je trošila posljednje atome
snage u želji da pomogne istrazi. Osobno je bila veoma zainteresirana da se što hitnije pronađu zlikovci koji
su joj ubili dragog prijatelja.
Još nešto možda, gospođo…vidno nezadovoljstvo je
okupiralo lice inspektora Murtića, informacije koje je
dobio nisu vrijedile višesatnog čekanja u bolničkom
hodniku. A i nedjelja je, dan kada je obično bio slobodan.
Na žalost, mladiću…sve se to odigralo tako brzo…slegnula je ramenima.
U svakom slučaju hvala Vam što ste usprkos vašem
stanju pristali razgovarati…direktiva iz glavnog grada
je nalagala krajnju susretljivost, uz iznimnu pažljivost u
ophođenju.
Mladiću, još nešto…zaustavila je inspektora na izlaznim
vratima svoje sobe…Molim vas da objavite kako nudim
20.000 nagrade za pravu informaciju.
U redu gospođo Baluberg, prenijet ću to mojim pretpostavljenima, do vidjenja. Želim Vam brzi oporavak.
Ukoliko se možda još nečega sjetite, slobodno me pozovite u svako vrijeme.
Ostavši sama, Henrietta je bespomoćno zaplakala.
Vječni borac u njoj nije se mogao pomiriti s nemoći
situacije u kojoj se našla. Smrt dragog Sándora prelila
je čašu samopouzdanja iz koje se napajao izvor njezine snage svih ovih godina. Ostala je sasvim sama na
ovome tužnom svijetu. Ogroman novac kojim je raspolagala ovdje joj nije mogao pomoći.
- Gospođo Blauberg, ja sam Ivan Murtić, odredjen da
vodi vaš slučaj. Ispričavam se, ali morao bih Vam postaviti neka pitanja.
- Samo naprijed…umornim glasom, sedativi su još djelovali, potvrdila je svoju spremnost na suradnju.
Biste li mi mogli opisati napadače…zapitao je, vadeći
mali notez i naliv-pero iz unutarnjeg džepa kožne jakne.
Bili su maskirani…četvorica…svi u crnom…samo su im
oči bile nepokrivene…krupni, baš kao Vi.
Sjećate li se, možda, nekog detalja koji bi nam mogao
dati određenu informaciju?
49
Klasje naših ravni
klasje.indd 49
12/14/2010 9:37:47 AM
Stjepan Bartoš, Dvije priče
50-51
Dvije priče
STJEPAN BARTOŠ
VJERNOST – Mislila je da bi njen pas, da može govoriti, zasigurno rekao, ako ne baš da je voli najviše na
ovom svijetu, ono bar da se o njemu ona skrbi najbolje
što se to može. Kupala ga je ona svaki dan, mazila, češkala, češljala mu gustu, riđu dlaku. I ne samo to; dozvoljavala mu je i da ponekad dođe u njen krevet i tu cijelu
noć prespava, ali i to da može biti tužan kada bi ga ona
na koji sat ostavila samog! A što tek pričati o ishrani;
o jetricama, pašteticama, raznim skupim mješavinama
hrane i vitamina! Nije se to pseto trebalo ni na što požaliti! Stoga, nikako joj nije bilo jasno kako se moglo
dogoditi to da mu zataji taj pseći instinkt i da smogne
snage da je napusti i to kako se pokazalo, zauvijek.
Jednostavno, jednog dana dok su bili u šetnji, bez povoca, kao što je bilo i uobičajeno, on je samo prešao na
drugu stranu ulice i uputio se tko zna kamo! Dozivala
ga je pravodobno, dok je još mogao čuti i izvršiti naredbu, kako je to činio stotinama puta do tada, ali uzalud.
Otišao je i ne osvrnuvši se, bez traga, otišao je na takav
način kao da ga nikada nije ni bilo.
Plakala je, posvuda ga tražila po gradu, plaćala lokalnim novinama brojne oglase, čak je angažirala i nekog
nadridetektiva da ga traži po bližoj i daljoj okolici! No,
bez uspjeha. Kakva glupa floskula o psu kao čovjekovom najvjernijem prijatelju! Eto, pa i pas može biti nevjeran i ostaviti sve što ima i otići tko zna kamo i tko zna
komu, baš kao i čovjek.
Istina, kada ju je desetljeće ranije napustio suprug, nije
joj bilo ni malo lakše, ali se mogla bar tješiti time da su
svi muškarci takvi i da su, po još jednoj staroj floskuli,
svi oni isti.
Samo što je od njega mogla i čuti koju riječ to poslijepodne, kišovito, ljetno, dobro se sjeća. Iznenada je
ušao u spavaću sobu i stao trpati svoje osobne stvari u
veliku, smeđu vreću.
– Da, napuštam te! Volim drugu! Oprosti, to je jače od
mene! Ne mogu se tome oduprijeti. Nije to stvar volje
i izbora ... desi se ...
– Čekaj! Što sam pogriješila? Je li juha bila hladna? Slana?! Krumpir?
– Ne! To je tako... Nisi ti kriva ... Nitko nije kriv! Stoga,
nisam ni ja kriv ... Bolje i to, iskrenije je, do živjeti dalje
u laži!
– Ja hoću da živim u laži! Bar u laži! Nemoj ići, molim
te! Sve ću popraviti, sve!
– Nema se tu što popraviti! Nije to stvar za popravak!
Srce je to ...
Nakon nekoliko trenutaka šutnje, nastavio je.
– Zapravo, nekako ja sada ovim nešto popravljam... i
vraćam na svoje mjesto...
Potegla ga je čvrsto za mišicu, cimala. Kao da ga je
htjela probuditi i vratiti u ono, staro, prijašnje stanje.
Ali, nije pomagalo. Ostao je neumoljiv. Nije to više bio
onaj čovjek kojeg je poznavala i sa kojim tijekom, gotovo, punih petnaest godina braka nije razmijenila ni
jednu, jedinu ružnu riječ. Kada je shvatila da ga riječima neće urazumiti, čvrsto ga je ščepala za košulju,
ne puštajući ga. Uspio se istrgnuti i sjuriti niz stubište.
Sjećanje dalje kaže to da je trčala za njim po ulici, u
prljavoj, šarenoj, kućnoj haljini, u napuklim papučama i
da ga je u suzama dozivala, dozivala ... Dosadna duga
ljetna kiša je padala, padala, a ona je jaukala, jaukala...
– Luka, Luka! ... Luka!
On se nije ni osvrnuo i nestao je iza zidova visokih, sivih
zgrada, zauvijek. Kao da ga nikada nije ni imala.Čak se
nikada nisu ni sudski razveli. Nikada ga više nije čula ni
vidjela, baš kao i psa kojeg je isto tako dozivala:
– Luka, Luka! ... Luka!
Trebalo bi slaviti tu ženu. Poslije muža i prvog psa, nabavila je i drugog psa, nimalo sličnom prethodnom i
ponovno mu dala isto ime – Luka!
Da, bila je to žena vjerna ljubavi i potrebi da voli i da
bude voljena, u svakom slučaju vjernija od onih što su
je napustili. Ili su i oni bili vjerni, ali nečem drugom, nečemu njoj posve nepoznatom.
50
Klasje naših ravni
klasje.indd 50
12/14/2010 9:37:47 AM
Stjepan Bartoš, Dvije priče
USNULO SELO – Jedne noći sam počeo gledati neki
film: Nekada davno bilo je jedno usnulo selo. Nakon
svih tih redovito usnulih noći, jedne uobičajene se
dogodilo nešto izuzetno. Svi su se razbudili. I to zbog
strašne buke. Je li ti bio zrakoplov? Tada ih još nije bilo.
Je li to bio motorkotač bez auspuha? Ni njih tada nije
bilo. Erupcija vulkana? Ne! To je bilo hrkanje drvosječe
Filipa! Od tada, od te noći, dok je on spavao, više nitko
to nije mogao. Postalo je to selo-selo po danu pospano selo, a noću selo nesanice. Nikomu nije bilo pravo,
ali se nitko nije baš usudio reći mu to ravno u lice. Jer,
taj drvosječa, div od preko dva metra mogao je sa tri
udarca sjekirom oboriti i najveće drvo. Udarca sjekirom ili samo sam pogledom? Ne, nije bilo druge – ili
će svi morati otići ili će se naći neki način da taj džin
ode. dgovor se morao potražiti od anđela mudrosti. A
on je sletio na starog Tomicu. Napričao je on drvosječi
priču kako samo na dva dana jahanja ili na dvadeset
dvije tisuće koraka postoji jedno carstvo gdje teče med
i mlijeko. Tamo se drvosječe primaju objeručke. Svima
trebaju nove kuće i nove štale, a tamo se to stostruko
plaća. I dodao je, kako bi i sam otišao, ali nije više jak i
nije drvosječa i ne zna kako će tamo moći zaraditi za
život. Da, tamo se drvosječe posipaju zlatom, a i piće
50-51
toči u neograničenim količinama. Filip zavaran, pođe
potražiti to novo selo, selo gdje neće vječito biti sam i
siromašan i svi odahnuše. Eto, tako je tim danom njegovog polaska – odlaska, nastala prekretnica u životu
tog sela. Za svega nekoliko narednih noći naspavalo se
kao što se nije za proteklih godinu dana. Ali, što će
biti kada se Filip vrati pošto takvo obećano mjesto ne
nađe? Ništa. Imao je Tomica pričicu i za to.
– Sigurno si prebrzo išao pa si promašio to selo. Koračaj, samo koračaj. Ako naletiš ponovno na naše selo,
znaj da si u brojanju koraka negdje pogriješio. Dakle,
ako nas ponovno vidiš moraš znati da si na krivom
putu! Kreni potom malo južnije i pokušaj ponovno.
Da, anđeo mudrosti je nadvio svoja krila nad selom pa
će se i dalje noću moći mirno spavati. Mada će nekima
ponekad nedostajati one vrele, neprospavane noći tijekom kojih su se mogli više okupljati i družiti, bez sna se
ne može, i svi će se napokon, morati priznati istinu da
je ipak, samo noć za spavanje.
Što je potom bilo u tom filmu, ne znam. I ja sam zaspao! Pa, drvosječa sigurno više nije hrkao!
IX. Dani Balinta Vujkova
51
Klasje naših ravni
klasje.indd 51
12/14/2010 9:37:49 AM
Ljubica Kolarić-Dumić, Prisjećanja na djetinjstvo
52-55
Prisjećanja na djetinjstvo
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ
POHVALA OCU – Smjenjivala su se godišnja doba.
Susjedi se nisu vratili. Šeki je imao puno posla u dvorištu. Čim se netko približi ulaznim vratima, on ga je prvi
dočekao. Provjerio bi tko dolazi, a onda glasno zalajao.
Nepoznate osobe nisu lako mogle ući dok je Šeki čuvao dvorište. Selom su prolazili svakojaki ljudi i pas
nam je bio od velike koristi, a sjećao nas je i na naše
drage susjede, pa smo ga dvostruko voljeli.
Osim čuvanja kuće Šeki je sam sebi uzeo još jedan posao. Pravio je red među kokošima, guskama i patkama.
Svađao se s njima, tjerao ih iz jednog dvorišta u drugo,
a osobito se volio nadmudrivati s pijetlom.
Velika izrezbarena ograda bila je znak da se strogo znalo tko živi u prednjem, a tko u zadnjem dijelu dvorišta.
S puno truda i ljubavi uredio je otac dvorište. Na jednom mjestu bio je i cvijetnjak i voćnjak, a Šeki kao da
je znao koliko ocu sve to znači, čuvao je i nas i dvorište.
Djelovalo je poput šarenog saga zbog cvijeta puzavca
koji rastao između cigle kojom je bilo popločano.
Trava se zelenjela i zvala da se po njoj valjamo, a živinu
s druge strane ograde da se nauživa proljetnih slasti.
Ako bi netko od mojih prijatelja u trku zaboravio zatvoriti vrata, sva ona pačja, guščja i kokošja družina u hipu
bi bila na zabranjenom dijelu dvorišta.
Tek što bi počelo sretno glasanje, čupanje trave i
listova s cvijeća, Šeki bi pojurio, a veselo društvo, šireći
krila, razletjelo bi se na sve strane.
Odnekud bi se javio i bakin glas: - Opet je netko otvorio vrata. Djeco, zašto ne pazite? Tjerajte ih, požurite!
Jao, sve će mi cvijeće počupat’! - Ne slušate vi mene,
uzalud vam govorim da budete dobri.
Hajde, Šeki
tjeraj ih, brže, iš, iš!
Vikala je baka, žalosna zbog cvijeća i što je ne slušamo.
U trenutku je nastala opća vriska i galama. Pas je lajao
iz sve snage, guske su gakale i udarale krilima, kokoši
kokodakale, a uplašile su se i mačke koje su u blizini
drijemale. Dječja vika i svađa, jer nitko nije htio priznati
da je u brzini zaboravio zatvoriti vrata, pomiješala se s
glasanjem živadi. Tako bi dvorište često postojalo pravo borilište.
Ubrzo bi se sve ponovno smirilo, Šeki se zasluženo odmarao, a mi smo se svi pomirili, jer ionako krivca nikada
nismo pronašli. Samo pogažena trava i polomljeni cvjetovi opominjali su nas da i u najvećoj žurbi i zaigranosti
trebamo biti pažljiviji.
U našem je dvorištu vladao čudan zakon. Nepriznavanje krivice bilo je pravilo kojega smo se svi pridržavali.
Nikad se nije znalo tko je što učinio, ali se zato i kazna,
kad otac navečer dođe, određivala na isti način.
Zašto se nismo igrali kod drugih prijatelja? Je li moja
baka djeci dopuštala preveliku slobodu? Za to nisam
marila. Meni je ovako sasvim odgovaralo. O posljedicama, dok je igra trajala, nisam htjela razmišljati. Voljela
sam igru i sve bih za nju žrtvovala. Još nisam upoznala
ni jedno dijete koje se tako dugo moglo igrati kao ja.
Jedino bi se Šeki sa mnom mogao natjecati, ali mislim
da me ni on ne bi uspio pobijediti.
Sve je bilo dobro dok se nije približila večer. U igri smo
mi bili glavni! Navečer je trebalo imati hrabrosti izići
pred oca. Tada je vrijedio samo njegov zakon. Odgovarati za učinjeno.
Posljedice mojih ili tuđih pogrješaka bile su iste.
Nepisan, ali dosljedan očev je zakon ostavljao mi je duboke tragove. Ime krivca nije bilo važno. Za sve što je
učinio netko od naših prijatelja, odgovarali smo nas troje. Brat, sestra i ja dijelili smo kaznu na jednake dijelove.
To je bila očeva pravda, koju su u kući svi dobro znali.
Nikada mi ne će biti jasno zašto smo se tijekom dana
tako često uvaljivali u neprilike. Zar nas je igra toliko
ponijela da smo zaboravljali što nas čeka kad navečer,
zbog počinjene štete, budemo morali stati pred oca?
Da ga se nisam toliko bojala, s ponosom bih mu rekla
kako je puno pomogao da moje djetinjstvo lakše odraste.
U svemu što me okruživalo, bile su njegove ruke.
Najprije bih mu zahvalila za naše igre koje nigdje ne bi
bile tako vesele kao u našem dvorištu. Za sve lijepo, i
za ono što mi se činilo teško i što me je plašilo! Zato što
je primio Šekija kad su susjedi morali otići, a bez kojega
ne mogu zamisliti naše dvorište.
52
Klasje naših ravni
klasje.indd 52
12/14/2010 9:37:49 AM
Ljubica Kolarić-Dumić, Prisjećanja na djetinjstvo
Što me naučio čitati i pisati prije škole! Za brige i ljutnju
kad padnem u blato ili ne mogu sići sa stabla.
Što smo uvijek imali kruha. I za sve voće koje je za nas
uzgajao.
I što mi nije rekao da ne idem u Svijet.
Što je taj ogromni teret stavio na svoja leđa. Kad bih
znala da ću ga
bar malo razveseliti, napisala bih pohvalu svome ocu.
KAD SMO SE UMIVALI U CVIJEĆU – Blagdansko je jutro. Ni jedno u godini nije bilo takvo. I sestru
i mene probudio je nježni majčin glas. Toj smo se nedjelji posebno radovale. Majka nas nije trebala dugo
zvati kao u obične dane kad smo zbog nečega ranije
ustajale. Skočile smo iz kreveta već na prvi poziv i u
trenu bile obučene.
Blagdanski su običaji, osim vjerskog, imali i druga značenja. U svakom se spominjala zemlja, strahovi od nepogoda, borba s prirodom i želja za opstankom. Čuvali
su i naša sjećanja na sve koji su nam ih od davnina,
zajedno s bogatom i plodnom zemljom ostavili, unatoč
mnogim teškoćama i neprijateljima. Zato su nas naši
stariji već od malena učili što nam zemlja donosi i koliko vrijedi svaki trud za nju uložen.
Da je i mi sačuvamo, trebalo je puno rada, molitava
i vjerovanja. Da blagoslovom polja, žito ne će uništiti
ljetna oluja. Bit će puno jaja i mlijeka ako učinimo to i
to. Godina će biti rodna, budemo li…
Svaki je blagdan, osim slavlja u crkvi, imao svoje posebnosti.
Na Božić smo u krugu sjedali na slamu da se izlegu
svi pilići, a za Uskrs šarali šibe, koje su to proljeće štitile mlade usjeve u vrtu. Otac se brinuo da svaki običaj
održimo onako, kao kad je on bio dijete.
Tako je bio siguran i miran da ćemo i mi isto činiti kad
dođe naše vrijeme. Ništa se nije smjelo propustiti.
Zašto smo se na cvjetnu nedjelju umivali u cvijeću?
Je li po tome dobila ime?
Od jutra do večeri sve se odvijalo prema određenom
rasporedu kao po nekom dobro napisanom scenariju.
Obredi su se danima pripremali, a da sve bude uspješno, imali smo uloge kao u kazalištu. Većinu glavnih dobio je otac, a brat je redovito bio njegov pomoćnik.
Samo ove nedjelje sestra i ja bile smo važnije čak i od
oca. Ili se meni, zbog velike radosti, tako činilo. Držali
smo se određenih pravila pa nije bilo teško zapamtiti
što je tko trebao napraviti. Tako smo i nas dvije dobro
znale koja je naša dužnost pa nismo ni slušale što nam
majka govori. Na brzinu smo se spremile i otrčale brati
cvijeće.
52-55
Znajući koliko smo uzbuđene, majka nas je glasno
upozoravala da pazimo dok trčimo seoskim putem ili
preskačemo preko ograda. Dugo je za nama vikala da
se čuvamo, jer bi zbog ogrebotine ili pada u jarak veselje u času mogao zamijeniti plač. Za mene to ne bi bilo
nikakvo čudo, a ni prvi put! Dok je ona još izgovarala
zadnje riječi, mi smo već bile daleko, pa i da smo htjele,
ne bismo je ništa razumjele.
Cijele korizme čekale smo ovo jutro. Proljeće je već
naveliko ukrasilo livade, vrtove i puteljke oko kuća. Prostrlo je zelene sagove, prošarane sitnim cvjetićima. Sve
je mirisao po vlažnoj zemlji i mladoj travi. Držeći se za
ruke, trčale smo prema bašči izvan sela gdje su nas čekale tek procvale plave ljubičice.
Nabrale smo pune ruke cvijeća i požurile kući. U dvorištu je bio pripremljen lavor za umivanje, a mi smo te
mirisne bukete prosule u vodu koja se zaplavila kao
nebo i kao oči moje bake.
Voljela sam blagdane svoga djetinjstva, jer su bili zagonetni i gotovo nestvarni. Zašto smo se samo jedanput u
godini umivali u cvijeću?
Ne znam je li voda toga jutra stvarno mirisala, ali plave
ljubičice svakoga proljeća pričaju mi istu priču. O nedjelji kad smo se umivali u cvijeću i koju svi zovu cvjetnica. Meni cvitnica zvuči mirisnije pa je zato volim tako
zvati.
Poslije umivanja na licu sam redovito ostavljala nekoliko latica. Namjerno bih stala pred baku čekajući da
se ona zaprepasti, što me je svaki puta jako nasmijalo.
- Lice ti je puno ljubičica! Ne ćeš valjda takva ići na
misu! Pogledaj se u ogledalo! Ponavljala je baka, a ja
sam se pravila da ne čujem, samo bih prstima provjerila
koliko mi je cvjetića ostalo na obrazima. Htjela sam to
cvjetno jutro što duže zadržati na licu. Do samog Uskrsa kada će novo veselje ispuniti moje srce.
Cvitnica je dolazila bez zakašnjenja svake godine prije
Uskrsa, a ja sam se radovala branju plavih ljubičica i
bakinim riječima:
- Lice ti je puno latica. Ne ćeš valjda takva ići u crkvu?
KAZNA ZBOG BOŽIĆA – Već vidim kako ste se začudili. Mislite da sam se zabunila, jer nitko ne može biti
kažnjen zbog Božića. Tada se svi ljudi raduju, a djeca
još više dok gledaju okićeni bor i čekaju da se darovi
otvore. Ali u mojemu djetinjstvu, zato što je bilo i veselo i tužno, moglo se dogoditi svašta pa čak i kazna za
Božić.
Godina ni po čemu nije bila drukčija od prijašnjih koje
pamtim. Prošlo je još jedno ljeto, bila sam već prava
učenica, a s prvim jesenskim danima počela je škola. A
53
Klasje naših ravni
klasje.indd 53
12/14/2010 9:37:49 AM
Ljubica Kolarić-Dumić, Prisjećanja na djetinjstvo
kad je vjetar skinuo sve lišće s grana, znali smo da će
vrlo brzo zagospodariti zima.
Snijeg zabijelio, a našem veselju nije bilo kraja. Da se
bližio Božić, osjećalo se po svim zbivanjima u kući. Sve
je počelo prvom zornicom, ranom misom koju nikada
nismo propuštali. Cijeloga adventa baka nas je budila
prije zore i vodila u crkvu.
Često se događalo da ponovno zaspim. Željela sam
ostati u toplom krevetu, jer nije bilo takve odjeće koja
me je mogla zaštititi od jutarnje hladnoće. Mraz je štipao za obraze. Pospano sam gazila po snijegu i molila
baku da sutra ostanem kod kuće.
No na zornice smo morali ići, jer su bile važan dio priprema za Božićno slavlje. Dani adventa sličili su jedan
drugom. Najteže mi je bilo rano ustajanje, a igre na snijegu nije mogla prekinuti ni hladnoća ni majčino i bakino pozivanje Prsti su me pekli od bola, lice se crvenilo,
kosa i trepavice pune smrznutoga snijega, ali na sve
pozive majke i bake, odgovarala sam: – Još samo malo.
Kad se u toj snježnoj bjelini tiho spusti večer, naše selo
bi postalo kao iz najljepše bajke. Krovovi kuća sjedine
se s teškim oblacima. Snijeg zapali kristalne svjetiljke pa
ne znaš prosipa li nebo pahuljice ili zvijezde padaju po
nama. Vjetar načas stane, a onda još glasnije zafijuče.
Prepustila bih se igri pahuljica i zaboravila na hladnoću. Gledala sam kako lete po zraku, penju se i spuštaju
pokrivajući mi kosu i lice. Lagano bih sklopila oči i kroz
trepavice gledala u daljinu.
A pred Božić kao da se cijelo Nebo radovalo. Badnjak
sam čekala s velikim nestrpljenjem. Osvane zimsko jutro, puno radosti i uzbuđenja.
– Čestitam Ti Badnji dan, Adama i Evu! Čestitali smo
najprije ocu, a potom majci i baki već u rano jutro. Stol
je bio pun tijesta. Baka je mijesila božićni kruh s predivnim figurama. Zvijezde, ovčice, maleno dijete, čak i
bor, djelovali su stvarno i budili osjećaje nečega nadnaravnog što nismo znali protumačiti, samo smo vjerovali
da će se u Badnjoj noći dogoditi. Meni se činilo da već
od ranoga jutra idem za zvijezdom do štalice tražeći
malenoga Isusa.
Prvi puta prekinuta je moja Božićna radost. Nakon čestitanja otišla sam u školu, ali Badnjak nije bio kao drugi
dani. Svi smo bili veseli, a meni se i učitelj činio nekako
drukčijim.
Nisam se prevarila, samo nisam znala o čemu se radi.
A bio je to onaj učitelj koji nas je jako tukao. To jutro
nije čak ni vikao. Iščekivala sam što će se dogoditi, jer
sam od straha na licu učitelja i oca tražila jesu li ljuti ili
samo ozbiljni.
No cijeli je dan prošao mirno i bez vikanja kao da je
došao neki drugi učitelj. Kad je zvono označilo kraj
52-55
nastave, rekao nam je da još malo ostanemo, jer nam
mora nešto važno reći. Svi smo ustali kao vojnici, a on
je nekako na brzinu i nevoljko kazao da sutra svi moramo doći u školu. Zabezeknuti od onoga što smo čuli,
vrlo uplašeni krenuli smo kući. Je li i učitelj zbog te naredbe bio uplašen? Jedva sam čekala da čujem što će
baka reći na tako strašnu vijest.
Na Božić u školu! To se još nikad nije dogodilo. Čim
smo izišli iz škole, počeli smo se grudati, a kad smo se
udaljili, neki su učenici počeli vikati da je sutra Božić, ali
učitelj ih više nije mogao čuti. Ja sam samo šutjela, jer
sam znala da o tome ne će odlučiti ni učitelj ni ja, već
jedino moj otac. Došavši kući posebno sam naglasila
učiteljeve zadnje riječi:
– Tko ne dođe, bit će kažnjen!
Ni o kaznama nisam razmišljala. Dobro sam znala kako
novi učitelj, kojega smo prozvali Vučina, kažnjava učenike i za to mu nije bio potreban Božić. Nisam se čudila
sebi, ali otkud da se svi u selu odjedanput toliko boje te
nove vlasti? Kao da više ništa nije bilo važno, samo što
će nova vlast učiniti.
A oni su se trudili da nam što više napakoste.
– Nije ni čudo što nikoga ne poštuju i nemaju milosti
kad su došli iz šume! Tako su ih svi zvali. Ljudi iz šume!
Baku nisam ni pitala iz koje su šume došli, a možda ni
ona nije znala. U kući se sve više šaputalo.
Strah je zavladao čitavim selom.
- Evo, sad će nam zabraniti i Božić! Kroz suze je dodala
majka kad sam kazala da sutra svi moramo doći u školu. Otac je kratko šutio, a onda po običaju zaključio:
- Kod nas se na Božić ide u crkvu, a ne u školu.
Premda u strahu koji je skoro vidljiv stajao ispred mene,
veselje Badnje večeri nitko mi nije mogao pokvariti.
Unošenje slame u kuhinju, svečana večera od devet
jela, treperenje svijeće na stolu, rezanje kruha i zalijevanje vinom. Otac i brat su poljubili svaki svoju polovicu
kruha, a nakon završenoga obreda i molitve počeli smo
u tišini večerati. Slijedile su igre na slami do odlaska na
polnoćku.
Na povratku iz crkve ponovno smo jeli. Mislim da smo
bili više pospani nego gladni, ali i najsitniji detalji običaja morali su se njegovati i čuvati od zaborava.
Prošao je prvi dan Božića. Slavili smo uvijek tri dana,
no u školu smo išli. Zvono je najavilo početak nastave,
u razred je ušao učitelj Vučina, bacio dnevnik na stol i
značajno nas pogledao. Ja sam se sledila.
– Tko jučer nije bio u školi, neka ustane! Ustala sam
i potom se neprimjetno okrenula oko sebe. Stajao je
skoro cijeli razred. U našem selu svi smo išli u crkvu.
Oduvijek. Zato su toga Božića u školu došla samo djeca kolonista. To su bili ljudi koji su se doselili u kuće i na
54
Klasje naših ravni
klasje.indd 54
12/14/2010 9:37:49 AM
Ljubica Kolarić-Dumić, Prisjećanja na djetinjstvo
imanja protjeranih Nijemaca. Kolonisti nisu išli u crkvu
i pripadali su vlasti za koju su naši govorili da je došla iz
šume i da valjda zato ništa ne poštuje.
Učitelj Vučina je ljutito šetao razredom. Interesantno,
nikoga nije udario. Samo nas je promatrao kao da u
svakom želi otkriti nešto što do sada nije poznavao. Ili
se i on uplašio neke čudne snage koja je napunila učionicu dok smo onako mirno stajali.
Kako su meni uvijek na um padale čudne misli, prođe
mi glavom kako bi bilo dobro, kad već stojimo, da se
počnemo moliti. Što li će biti, mislila sam, još nas nije
kaznio, a rekao nam je da će biti kažnjeni, svi koji na
Božić ne dođu u školu. A učitelj samo hoda učionicom
i šuti. Kakva je to kazna? Ili nam priprema nešto što nismo mogli ni zamisliti.
Mora da nas čeka najstrašnija i najstroža kazna.
No i dalje se ništa nije zbivalo osim učiteljeve šetnje
razredom. Dok nas je onako ispod oka pogledavao,
meni se činilo kao da nas prvi puta vidi ili traži nešto
jako važno.
Načas bi se zaustavio pokraj nekog učenika, a ja bih
zadrhtala očekujući glasan udarac njegove ruke po gla-
52-55
vi toga nesretnika kojega je slučajno odabrao. Svi smo
bili jednako krivi, a udarati po toliko lica bilo bi previše
i za takvog učitelja koji je po mojemu mišljenju uživao
u đačkim suzama.
Iako ne priliči Božiću, meni su u ušima odzvanjali učiteljevi udarci kada nekog od učenika uhvati za kosu pa
glavom počne udarati po ploči ili geografskoj karti na
zidu. Iščekivala sam takvu kaznu ili nešto još gore, jer je
Božić bio važniji od neke planine na karti, koju nije teško naći samo ako želiš kao što mi Frušku goru nikada
nismo morali tražiti. Znali smo gdje je najslađe grožđe
u jesen i svatko je uvijek našao svoj vinograd. Kazna
zbog Božića trebala je biti bar tri puta jača od nesnalaženja na svim kartama svijeta.
- Ovako ćete stajati do kraja sata. Nakon duge šutnje
progovorio je Vučina, koji je odjedanput postao novi
učitelj. Zar će stajanje u razredu biti jedina kazna? Mislila sam u sebi i čvrsto odlučila ga više nikada, kad se
udaljimo, ne ću zvati onim ružnim imenom.
Kad bi nas poslije, dok hoda razredom onako gledao,
ja sam vjerovala da u našim očima traži radost Božića.
IX. Dani Balinta Vujkova
55
Klasje naših ravni
klasje.indd 55
12/14/2010 9:37:52 AM
Đuro Vidmarović, Konavljanin u New Yorku
56-62
Konavljanin u New Yorku
ĐURO VIDMAROVIĆ
ANTON PERICH: VERTIKALE, «NAKLADA
BOŠKOVIĆ», SPLIT, 2010. – U travnju 2010. godi-
ne splitska izdavačka kuća «Naklada Bošković» objavila
je zbirku pjesama američkog Hrvata Antona Pericha.
Kako je riječ o uglednome američkom umjetniku rođenome u konavoskome selu Mikulići, smatramo naravnim predstaviti ga javnosti rodnoga kraja.
Antona Pericha, hrvatsko-američkog pisca i likovnog
umjetnika upoznao sam 2008. godine na književnim
susretima američkih hrvatskih pjesnik povezanih u
udrugu nazvanu «Večeri hrvatske iseljeničke lirike» –
VHIL. Te godine VHIL je organizirao susret u gradu
Clevelandu u saveznoj državi Ohio. Ushićen sam bio
činjenicom što se na jednom mjestu okupilo dvadesetak hrvatskih pjesnika, od kojih je većina pristigla zrakoplovima iz udaljenih krajeva Kanade i SAD-a. Prevalili
su velike udaljenosti kako bi pročitali nekoliko vlastitih
stihova, poslušali pjesme svojih kolega i prijatelja, razmijenili mišljenja, osjetili da postoje i da njihovi napori
imaju smisla. Pretežito su pisali nostalgične, rodoljubne
i bogoljubne stihove, ali bez obzora na estetsku razinu
napisanoga ti su ljudi čuvari materinske riječ u stranom
jezičnome moru, oni su drugo plućno krilo raspršenog
nam narodnog bića. Ako je jezik kuća bitka i oblik
nacionalne samoidentifikacije, tada su pisci koje sam
susreo čuvari etničke samobitnosti američkih Hrvata.
Među njima se nalazio i naš Anton Perich.
Književno stvaralaštvo na hrvatskom jeziku u rasuću ili
dijaspori odvija se na dva horizonta. Prvi horizont predstavlja hrvatski jezik preko kojega se ovo stvaralaštvo
sjedinjuje s onim koje nastaje u matičnim državama hrvatskog naroda, Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i
Hercegovini. Drugi horizont je životna sredina u kojoj
književnici žive, a ona je određena fenomenom i činjenicom rasuća. Ovaj fenomen sadrži važne komponente koje pjesnicima nameću niz predmetno-tematskih
određenja kojih u staroj Domovini nema:
Književnik u rasuću s godinama, zbog dislokacije, odnosno izbivanja, gubi vezu s tom sredinom i njegovo
djelo toj sredini postaje sve udaljenije. Do 1990. godine ovo je udaljavanje bilo uvjetovano političkim ra-
zlozima zbog jugokomunističkog integralizma koji je
u Hrvatskoj nametao anacionalni koncept književnog
stvaralaštvu, a na ideološkoj razini opet, progonio ono
što je na Zapadu bilo normalno. Dakle, riječ je o specifičnostima koje književna kritika mora uvažavati, poglavito kada promatra i proučava književno stvaralaštvo Hrvata u rasuću kroz vremensku protegu. U osnovi
treba razlikovati vrijeme do osamostaljenja Hrvatske
od onog nakon osamostaljenja, dakle do 1990. i nakon
1990. godine.
Do demokratskih promjena u Hrvatskoj hrvatsko je
iseljeništvo, poglavito ono u Americi i Australiji, imalo razgranatu mrežu glasila, časopisa, radio-emisija,
te razvijenu izdavačku djelatnost. Nakon 1990. taj se
broj smanjio do mjere koja će promijeniti dotadašnji
književni život cijele dijaspore. Ta su glasila njegovala
nacionalnu svijest i imala određen politički profil kojem
su se pisci priklanjali. Nestalo je profila, ali je nestalo i
glasila, a autori su zadržali svoje naglašeno rodoljublje.
Na ovu činjenicu kao veliku opasnost za budućnost hrvatskog iseljeništva još 1992. godine upozoravao književnik Stjepan Šešelj.
Dne 6. srpnja iste 1992. u članku «Guske u magli», kako
sugerira naslov, pomalo nervozno, pa i zabrinuto, Šešelj piše: «Izvandomovinski Hrvati, valjda zbog desetljećima uskraćivanoga fizičkoga dodira s ljubljenom
zemljom, domovinom, državom, pohrliše iskreno i u
zanosu prema svemu što im je iz Hrvatske domahivalo.
Jedan za drugim prestali su u svijetu izlaziti hrvatski glasnici, bilteni, listići i listovi i časopisi, gasili su se hrvatski
radio-satovi, mnoga društva se svodila na beznačajan
broj djelatnih članova… Nema više Danice, Puta, Nove
Hrvatske, zli glasi dopiru o financijskim i inim problemima koji bi nakon trideset i dvije godine izlaženja
mogli dokinuti časopis Studia Croatica , jedini hrvatski
časopis na španjolskom jeziku. Čuje se da je Hrvatska
znanstvena zaklada za Australiju i Novi Zeland u takvoj
financijskoj situaciji da je prisiljena trošiti glavnicu».
Zašto je bilo nepotrebno sve to činiti. Šešelj objašnjava
i s time se slažem: «Dapače, mi moramo biti svjesni da
će nam za buduća stoljeća, na primjer, oko Toronta,
56
Klasje naših ravni
klasje.indd 56
12/14/2010 9:37:52 AM
Đuro Vidmarović, Konavljanin u New Yorku
Sydneya, Melbournea, u Novom Zelandu … nastati
naša nova Gradišća i Molisa. Kao što smo već baštinili
Pittsburgh odnosno američku Hrvatsku bratsku zajednicu ili čileansku zajednicu potomaka Hrvata». U drugome dijelu članka, Šešelj dalekovidno upozorava na
pogrešku koju Hrvati u prekomorskim zemljama čine
gaseći svoja glasila i narodnosne institucije.
Naravno, nakon 1990. hrvatskim su se piscima, ma
gdje bili, otvorile mogućnosti objavljivanja u Hrvatskoj.
Ali to lijepo zvuči, ali u praksi nije jednostavno. Hrvatski
iseljenički pisac i dalje je u rasuću, i dalje je udaljen od
matične književnosti. Hrvatska književnost u dijaspori i
dalje nije u domovinskim duhovnim tijekovima, i dalje
je jedan od rukava nacionalne delte, dakle corpus separatum.
Ukratko: kakva je sudbina hrvatske književnosti u Americi sada i ovdje? Po meni, jedina mogućnost njena opstanka je povezivanje s književnošću matičnog naroda.
Međutim, ono što smo nazvali udaljavanjem i corpus
separatum, ne bi trebalo uništiti. Hrvati iz prekomorskih
zemalja neće nikada promijeniti svoj status. Što više,
mnoge će skupine uskoro steći uvjete za prijelaz iz statusa iseljeništva u status autohtone manjinske etničke
zajednice. To znači da su priče o njihovoj repatrijaciji
tek pusta želja. Stoga će npr., U SAD-u, hrvatski pisci i
dalje biti američki pisci koji pišu na hrvatskom jeziku za
sunarodnjake hrvatskog podrijetla. Njihove teme određivat će američki način života, američko domoljublje,
američki društveni i umjetnički procesi. Zbog materinskog jezika i etničke pripadnosti ti će pisci biti ujedno
i hrvatski, u širem nacionalnom smislu, a nacionalnu
će književnost obogaćivati svojim specifičnim američkim temama, iskazima i problemima. Time će naša dva
plućna krila disati punim kapacitetom i stvarati nove vrijednosti unutar hrvatskog duhovnog prostora.
Preostaje nam zajednički stvarati Duhovnu Hrvatsku.
Što je to? Stjepan Šešelj ovako određuje ovaj plemeniti termin: «Da se sve daljine umah pretvore u blizine
domovine. Jer domovina je jedna, Hrvatska je jedna i
jedina. No, nje ima onoliko koliko je ima u nama, svakome ponaosob, ma gdje se mi nalazili, ma koliko god
od nje hodili. To je ona Duhovna Hrvatska o kojoj onako zaneseno pjeva Viktor Vida, jedan u hrvatskom nizu
nesretnih, prognanih … daleko od domovine, ali vazda
s njezinom toplinom u srcu.»
Pa makar se ostvarenje Duhovne Hrvatske činilo utopijom, vrijedi o njoj ne samo sanjati, nego ju pokušavati i
ostvariti. Počinjemo od vlastitoga srca.
56-62
*
Antona Pericha upoznao sam kao tihog, nenametljivog, gotovo samozatajnog čovjeka. Bio je okrenut
svojim mislima i zračio mirom tako nekarakterističnim
za naše ljude u rasuću. No, kada je počeo predstavljati svoju poeziju, pred publikom u dvorani pojavio se
drugi čovjek, pjesnik osebujnih i samosvojnih stihova,
rekli bismo poet sa vlastitim lirskim rukopisom. Misaon,
odgojen na zasadama europskog modernizma i osobnog multikulturnog identiteta. Nakon upoznavanja čestitao sam mu na pjesmama i iskazao radost što svoj
talent iskazuje i na materinskom jeziku. Naime, bio sam
obaviješten da je gospodin Perich etablirani američki
umjetnik hrvatskoga podrijetla. Prezime je amerikanizirao ne iz snobizma, ili konformizma, već i želje da ga
Amerikanci izgovaraju u hrvatskoj varijanti, s – ić.
Predložio sam mu objavljivanje zbirke pjesama u staroj Domovini, na hrvatskome jeziku, dakako. Taj mudri
potomak hrvatskih korjenika iz naših lijepih Konavala
prihvatio je prijedlog i, eto, hvala Bogu, zbirka je pred
nama. (Molio bih čitatelje da ne smetnu s uma kako
je ovo djelo hrvatskog pjesnika iz prekooceanske dijaspore, koji živi istrgnut iz zagrljaja materinskog jezika,
izbačen iz uterusa rodne grude u tuđe jezično more
u kojemu njegov materinski jezik nema ama baš nikakvo javno značenje, jer je sveden na privatnu uporabu i
čuvanje unutar etničkih oaza rasutih hrvatskih obitelji.)
Kao čovjek rasuća i čovjek iz rasuća Perich u jeziku
iskazuje samobitnost i kroz tu činjenicu gradi most prema Nebu i Zemlji. U stranome moru uspio se potvrditi
kao kreativna osobnost, što više ostvariti druženje, prijateljevanje i stvaralačku interakciju s nizom poznatih
umjetnika. Stoga nije čudo što u vlastitome lirskome
uvodu u svoju zbirku već prvim riječima podcrtava tu
istinu. Premda nije uobičajeno, dajem si slobodu upozoriti na tih nekoliko riječi, jer mi pomažu razumjeti
umjetnika kao Hrvata u rasuću i pjesnika-Hrvata-u rasuću i kao takvoga, u toj podijeljenosti, ili možda zbroju
identiteta, predstaviti našoj javnosti.
«Svakako – piše Perich – ja sam imao prilike upoznati
pjesnike od Konavala do New Yorka. Mijovića-Kočana,
Milišića, Paljetka, (Šehović mi je bio profesor u gimnaziji), Isidora Isoua, Ginsberga, Corsoa, Taylora, Mead …
Ali, najveća inspiracija za moje pjesme dolazi iz mog
djetinjstva u Konavlima. Moj rođak pjesnik Mato Perić i
dva nepismena guslara u mome selu Mikuliću su mi otkrili poeziju. U njihovim pjesmama sam upoznao liriku,
epiku, glazbu, magiju i filozofiju. Siguran sam da je tu
osovina na kojoj se okreću moje pisane riječi.
(…) Pjevali su i svirali uvijek o nekim čudesnim događajima i putovanjima, ali nije mi nikada bilo jasno odakle
57
Klasje naših ravni
klasje.indd 57
12/14/2010 9:37:52 AM
Đuro Vidmarović, Konavljanin u New Yorku
su te pjesme dolazile. Oni nikada nisu putovali izvan
Konavala. Ja sam vjerovao da su to bila neka čudna vertikalna putovanja. U zemlji i u nebesa, a gdje drugo?
Bogu u obadva smjera. (…) Godinama kasnije ja sam
putovao skoro cijelim svijetom, ali kao da moje želje
nisu zadovoljene, osjećam se više kao i oni, da sam
neki čudni vertikalni putnik i da su moje pjesme samo
neke škrte i površne bilješke s tih strmih putovanja. Ali
eto, u mojim pjesmama ja nastojim skrivati moju pismenost. U tome mi je pomoglo moje iskustvo s letristima
u Parizu. U grupi s Isidorom Isoua pjesme su opet postale zvučne i izrečene, a rijetko napisane. Letrizam je
za mene bio neka vrsta čistilišta. Prošlo je dosta godina prije nego sam se opet vratio pisanoj riječi. Kasnije
sam u New Yorku naučio od američkih pjesnika da je
poezija sveta i bogata siromaštvom. Kao i u pop art,
sve razbijeno oštećeno, potrošeno, izgubljeno, nađeno i puknuto je zlatan materijal pjesme. Čak i klišeji i
potrošene riječi. Svakako, moja učenja i čitanja su me
promijenila.»
Anton Peirch naglašava vezu s Isidorom Isouom. Tko
je taj čovjek?
Isidore Isou (31. siječanj 1925. – 28. srpnja 2007.)
rođen je u Rumunjskoj u židovskoj obitelji kao Ioan-Isidor Goldstein. Isou je započeo svoju karijeru
kao novinar avangardne umjetnosti tijekom Drugog
svjetskoga rata. Sa 16 godina (1942.) objavio je «Manifest» u kojem predstavlja sustav Lettrist hypergraphics. Sa socijalnim psihologom Sergeom Moscovicijem
osnovao je časopis Da, koji su vlasti ubrzo zatvorile.
Potom se preselio u Pariz, gdje je počeo razvijati svoje
nove zamisli. Tako je nastao Letrizam1. Postao je poznat kao pjesnik na francuskom jeziku. Osim
kao pjesnik ugled je stekao kao filmski kritičar i
likovni umjetnik. Pokret Letrizam nastao je pod
utjecajem Dade i nadrealizma. Definira se kao
«francuski avangardni pokret, osnovan u Parizu sredinom 1940-ih od strane rumunjskih imigranata Izidora
Isou». No, Tristan Dzara kao kreator i zakoniti vođa
pokreta Dada, odbacio je većina letrističkih ideja, dok
je nadrealisti, André Breton bio nezadovoljan Isouo, a
ono što je vidio ocijenio je kao stagnaciju i teorijski nazadak pokreta. U francuskoj se pokret naziva Lettrisme,
što dolazi od francuske riječi za pismo, koje proizlaze
iz činjenice da su mnogi njihovi rani radovi temeljili se
slovima-grafemima, te drugim vizualnim, ali i verbalnim
Vidi. Zvonimir Mrkonjić: Konkretna poezija.
Enciklopedijska natuknica, Vijenac, broj 378. – 379,,
Zagreb, 11. rujna 2008.
1
56-62
simbolima. Osim nazivom «Letrizam» pokret je poznat i
pod nekim drugim nazivima, kao npr. «Isouian pokret»,
«ustanak mladih», «hipergarficizam (‘hypergraphics’),
«kreatizam» (‘creatics)’, «infinitezimalna umjetnosti’ i
«eskordizam». Izidor Isou je stekao veliko poštovanje
u Francuskoj. Utjecajan pisac Ernest Guy Debord (28.
prosinca 1931 – 30. studenoga 1994.. francuski marksistički teoretičar, pisac, filmaš, hypergraphist i član grupe Lettrist Međunarodni i Situationist International (SI).
Bio je također kraće vrijeme član Socialisme ou Barbarie i umjetnik Gil Joseph Wolman (francuski umjetnik,
rođen u Parizu 1929. gdje je i umro1995.). Njegov je
rad obuhvatio slikarstvo, poeziju i film. Bio je suradnik
Izidora Isou u ranim 1950-im, a zatim postaje središnja
figura u Letterist International, grupe koja će kasnije razviti (bez Wolmana sebe) u Situationist International).
Letristi su svoj pogled nametali putem plakata, barikada, pa čak i odjeće. Sudjeluju u pokušaju revolucije
1968. Time se pokret uključio u političku borbu, što
je dovelo do njegove transformacije Isouov posljednji
javni nastup bio je na Sveučilištu u Parizu, 21. listopada
2000. Mnoga od njegovih djela, kao i ona iz drugih
Lettrista, nedavno su ponovno objavljena, zajedno s
mnogo do sada neobjavljenih materijala, od kojih je
najpoznatije Isouovo obimno djelo La Créatique ou la
Novatique (1941-1976) (1.390 stranica).
*
Koliko je Anton Perich bio oduševljen avangardom svjedoči i mala obiteljska indiskrecija. Sinu je dao Ime Tristan
Georg. Danas je to 28-godišnji američki skladatelj i artist.
*
Zbirka «Vertikale» obimno je pjesničko djelo od 210
stranica. Pjesme teku u neprekinutome nizu, bez podnaslova i tematskih cjelina. U prvoj pjesmi «Vertikala»
koja nosi karakterističan naslov «Ave Maria», što upućuje na molitvu, na kršćansko nadahnuće, ali i na duboku
hrvatsku duhovnu i umjetničku baštinu, Petrić povezuje
Nebo i Zemlju, crtajući vertikalu koju možemo predočiti božanskom stvarnošću Krista, odnosno B. D. Marije
i horizontalu, koju čini Zemlja, kao život ljudski, ali i kao
Zemlja – pjesnikova Domovina, dakle Hrvatska. Time
je stvorio križ kao svoj osobni signum vitae, ali i signum
temporis. Tada se Vertikala i Horizontala pretvaraju se
u pleter. Da bi se to zbilo treba samo zatvoriti oči i pretvoriti se u svjetlost.
Bjeloružičasta koža
Će zamotati cvijeće
Kada se pretvoriš
Bezbroj puta
Iz jedne tvorevine
58
Klasje naših ravni
klasje.indd 58
12/14/2010 9:37:52 AM
Đuro Vidmarović, Konavljanin u New Yorku
U drugu
Iz pjesme «Ave Maria»
«Vertikale» kao pjesnikov križ predstavljaju sukob svjetla i tame, dana i noći, ovozemaljskog i onozemaljskog,
božanskog i ljudskog, dakle stanovitog dualizma kojim
pjesnik namjerno ili spontano reagira na iseljeničku
razdvojenost, raspolovljenost i unutarnju nestabilnost.
Ali kao poeta koji poznaje cijeli svijet, koji je filozofski
obrazovan, on reagira i na sudbinu koju živi kao čovjekmetafora. Motiv svjetlosti snažno je prisutan u mnogim
Perichevim stihovima. Ističem pjesmu «Bio sam pjesnik» u kojoj završni stihovi glase:
A moje su oči
Imale cijelu
Svjetlost
Koja se od tebe
Odbijala
Rat kao takav i Domovinski posebno, ostavio je traga u
duši našega iseljenika.
Draga Europo
Gdje je sredina mene
Gdje je
Sredina mene
I gdje je ljubav
Bez zemlje
I bez sile teže
Međutim, svjetlost ipak ne dominira u Perichevim stihovima, već tama kao NOĆ. S tim u svezi mogli bismo
njegovo opus na misaonoj razini prepoznati kao unamunovsko tragično osjećanje života, a na transcendentalnoj kao stanoviti dualizam dvaju kozmičkih principa.
Navesti ću nekoliko stihova koji potvrđuju rečeno.
Noć
Budna kao dan
Sjedi na očima
Kao vatra
Na vodi
(Iz pjesme «Suncokretov ples»)
U pjesmi «Čudno je to vrijeme» naš pjesnik noći tepa
kao ljepotici i samoga sebe stavlja u njezin zagrljaj:
Noć je ljepotica
56-62
Bez ogledala
Koja nikada ne će
Vidjet svoje lice
Ali moje srce
Pripada mraku
U mraku se boje
Oblače u crno
Isto kao žene
Kada izgube ljubav
A noć i gubitak
Drže se za ruku
Vezanost uz tamu pojačava stihovima:
Svjetlost je divna
I draga
A noć je zamotana
U svilu
Slijedi «elaboracija» izbora. «Noć se udala za dan / I
stavila mu / Na glavu / Krunu od mraka» (Iz pjesme «Lišće od ruža»). Kada poželi «Crna noć će odjahati / Na
sivom konju / Noć s pepelom» (iz pjesme «Na sivom
konju»), a pjesnik «zatvara oči / Da se vrati noći» (iz
pjesme «Na uglačanom stolu»). Time dolazimo do povratka, do puta «natrag». Možemo pretpostaviti smjer
toga putovanja, jer ga pjesnik ne imenuje u smislu zemljopisne ubikacije. Pisac ovih redaka mišljenja je kako
je riječ o Domovini-uterusu. Stoga navodim ulomak
pjesme «Natrag»:
Treba ići natrag
Avionom brodom
Vlakom autom
I biciklom
Treba bježati natrag
…
Tako treba
Propasti natrag
U dubinu
I naći u pepelu
Dim ugašene vatre
I njenu iskru
I toplinu
…
Perich ne piše rodoljubne stihove na način mnogi američkih pjesnika Hrvata. On je u tome suzdržan i samozatajan. Sebe je kao kreativnu osobu ostvario u tome
dalekom svijetu. Domovina je za njega više od zemljo59
Klasje naših ravni
klasje.indd 59
12/14/2010 9:37:52 AM
Đuro Vidmarović, Konavljanin u New Yorku
pisa i djetinjstava, više od politike, ideologije, straha i
želje za nezavisnošću. Domovina je za njega uterus,
AXIS MUNDI, mjesto smirenosti i harmonije. No, nije
Perich izvan života i politike, izvan stvarnosti. Napisao
je nekoliko pjesama koje možemo smatrati domovinskom poezijom visoke razine. Navodim jednu od njih:
Balerina i rat
Ona je bila balerina,
A jugoslavenska vojska
Joj je odsjekla
Noge i ruke
No plesala je ona
Na oštrici njihovih noža
I plesala je pod metcima
Što su joj letjeli u oči
Plesala je kroz pahulje
Od eksplodiranog mozga
Kao da pleše u snijegu
Plesala je ostavljajući
Ruke i noge iza sebe
I na valu od krvi
Plesala je u propast
Plesala je u rigor mortis
A onda je plesala
U vlastitu pepelu
A sada
Nakon njena odlaska,
Kako obnoviti ples
Od malih ostataka
Njezine krvi na cesti
I od komadića tijela
Što lete u zraku
A raznosi vjetar
Gdje li je sada vojska
Čiji su trofeji
Odrezane noge i ruke
Djevojčine
Vratimo se paradigmatskoj pjesmi «Natrag». Ona upućuje na zasićenost stanjem sada, onim što je suprotno,
a to je hinc et nunc, prostor iz kojega pjesma izvire. U
tome se prostoru lirski subjekt ne nalazi dragovoljno.
U njega je donesen. O tome govori u potresnoj pjesmi
«Donesen»:
56-62
I donijeli su me putevi
I bespuća
Donijele su me kiše
…
Kako je «natrag» tek želja pretočena u poetsko nadahnuće, lirskome subjektu ostaje živjeti u tome što nije
povratak. Opis toga ispunjen je stihovima filozofskog
napona i egzistencijalne tjeskobe, unamunovskog raspoloženja, s vjerom u snagu riječi. Pjesnik se utječe
bolu, što proizlazi iz ranije opredijeljenosti za tamu.
Stoga pjeva: «Čini mi se da se bol / Zaodjenula u kožu
ljubavi» (iz pjesme «Kroz noć mirnu»). Ostaju stihovi
kršćanske Nade. U postmodernističkim smjerovima
nema nade. U njima dominira apsolutni relativizam i
kritika svega postojećeg, u njima je «čovjek mjerilo svih
stvari – postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu» i
stoga tako shvaćen čovjek mora odbaciti «stari» moralni imperativ «ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe»,
a prihvatiti «novi»: « Čini kako je tvoja volja i to neka
ti bude vrhovni zakon». Ali «novi» imperativ odbacuje
moral, a time i nadu. Bez nade imamo samo veliko beskrajno Ništa. Naš se pjesnik, kao baštinik kulture naroda koji se razvio u njedrima judeo-kršćanske civilizacije
ljubavi, ne miri s time, ne prihvaća moralni relativizam i
kulturu smrti. Njegova istina stoga glasi:
U ovu gluhu večer
Izgovorene riječi
Traže Božje uho
Ako smo siromašni
Iz pjesme: «Izgovorene riječi».
Ovim bi stihovima završili prikaz zbirke «Vertikale»
hrvatsko-američkog pjesnika Antona Pericha, s napomenom da je riječ o estetski vrijednom ostvarenju, i o
pjesniku koji je poetski i misaono formirana osobnost.
Engleski je njegov drugi književni jezik. Knjiga «Vertikale» obogatila je suvremenu hrvatski književnost i pokazala da se prostori «drugoga plućnoga krila» hrvatske
duhovnosti ne gase, već daje dobre književne uratke.
Donijeli su me
Vjetrovi i rijeke
I morske struje
Donijeli su me kompasi
I putokazi
60
Klasje naših ravni
klasje.indd 60
12/14/2010 9:37:52 AM
Đuro Vidmarović, Konavljanin u New Yorku
KNJIGA O SPAŠAVANJU ŽIDOVA U ALBANIJI
HARVEY SARNER: SPAS U ALBANIJI, FORUM
ALBANSKIH INTELEKTUALACA U ZAGREBU, ZAGREB, 2008. – U ožujku 2009., predstavljena je u
«Društvu hrvatsko-izraelskog prijateljstva» vrijedna knjiga historiografskog sadržaja, «Spas u Albaniji», s podnaslovom «Sto posto Židova u Albaniji spašeno je od
holokausta». Pisac ovog djela je Amerikanac Harvey
Sarner, a predgovor Van Christo. Prijevod s engleskog
izvornika učinili su Đurđica Ramqaj i Tahir Ramqaj, a
kao nakladnik javlja se «Forum albanskih intelektualaca
u Zagreb». Predsjednik ove udruge, mr. sci. Muhamet
Morina, napisao je uvodno slovo. Recenzentske zadaće prihvatio se prof. dr. Ivo Goldstein, hrvatski povjesničar i predsjednik Židovske vjerske općine «Bet Israel».
Knjiga «Spas u Albaniji» pravo je historiografsko otkriće. Naime, kako piše Harvey Sarner, autor navedenog
djela, Albanija je bila «jedina okupirana zemlja koja je
izbjegla nacistički progon Židova i koja ima jedinstvenu stopu preživljavanja od 100 %. Bila je to – nastavlja autor – jedina okupirana zemlja koja je imala više
židovskog stanovništva nakon Drugog svjetskog rata
nego prije njega». Zbog toga autor iskazuje priznanje
i zahvalnost albanskoj kvislinškoj profašističkoj Vladi,
što je imala snage neutralizirati na svome terenu provođenje nacističkog plana o «konačnom rješenju» židovskog pitanja. Time američki pisac stavlja pred čitatelje
dva fenomena: 1. fenomen kvislinške Vlade u Albaniji
koja iskazuje filosemitizam u uvjetima Drugoga svjetskoga rata, kada njezin pokrovitelj, Kraljevina Italija
provodi antisemitizam i 2. filosemitizam albanskoga
naroda. Bez raspoloženja naroda Vlada bi teško sačuvala Židove od progona talijanskih fašista, a nakon
1943. njemačkih nacista. I jedan i drugi fenomen zahtijevaju dublju historiografsku raščlambu. Tim više ako
se znade za činjenicu konfesionalne pripadnosti Albanaca, odnosno da ih većina ispovijeda Islam, a manji
dijelovi pravoslavnu i katoličku varijantu Kršćanstva. Dr.
Morina, predsjednik «Foruma albanskih intelektualaca
u Zagreb», uzroke jedinstvenom odnosu svoga naroda
prema Židovima tijekom drugog svjetskog rata vidi u
povijesti i mentalnom sklopu: «Albanci su kroz povijest
prošli veoma težak i mukotrpan put. Velik dio svoje
povijesti bili su pod okupacijama ili diktaturama. Kao
narod uvijek su bili u stanju pomoći drugima i po cijenu vlastita života.» Treće iznenađenje u ovoj nevelikoj
knjizi čini obavijest o malo poznatoj zajednici Židova
koja je nastavala Albaniju. Albanski Židovi pripadali su
subetničkoj skupini poznatoj pod imenom ROMANOITI. Riječ je o potomcima «drevne židovske kulture» (...)
koji imaju «neke jedinstvene običaje, ali nema sumnje
56-62
da su Židovi». Autor ističe da su Židovi Romanoiti došli
u Albaniji iz Soluna krajem 14, stoljeća, a pridružila im
se manja grupa iz Mađarske. Inače, po legendi Židovi su u Albaniju pristigli prije 2000 godina. Arheolozi
su, međutim, otkopali ostatke sinagoge u Dardaniji,
drevnoj luci antičke Ilirije. Smatraju da ruševine ove
sinagoge potječu iz vremena 1.-2. stoljeća nove ere.
Nakon drugog svjetskog rata u Albaniji je uspostavljena okrutna komunistička diktatura Envera Hodže.
On je cijelu zemlju pretvorio u koncentracioni logor,
odvojio od suradnje s ostalim svijetom, zabranio svaki
iskaz vjerskih osjećaja, raspustio i stavio izvan zakona
sve konfesionalne zajednice, likvidirao vjerske službenike a Albaniju proglasio prvom ateističkom državom
u svijetu. To znači da su albanski Židovi proživjeli od
1945. do 1991. teško razdoblje, jer nisu smjeli njegovati judaističku tradiciju kao bitnu odrednicu svoje
samobitnosti. Zapravo, povijesna je istina da albanska ovisnička profašistička Vlada iz vremena Drugoga
svjetskoga rata uopće nije proganjala Židove, dok ih
je marksistička vlada skoro uništila, ne fizički, već im
je zabranom iskazivanja judaističke vjere uništila bitni
sadržaj njihove samobitnosti. Nakon smrti samodršca
Envera Hodže i početaka demokratskih procesa, albanski Židovi koriste sve mogućnosti kako bi se iselili u
Izrael. Prestrašeni, raspršeni i u vjerskim katakombama
uspjeli su se spasiti bijegom uz pomoć Države matičnoga naroda. Tu su akciju u dramatičnim uvjetima vodili Josef Jakoel i njegova kćerka Felicita, i uspješno ju
okončali zahvaljujući mudroj, diskretnoj, ali uspješnoj
pomoći Države Izrael. I ovaj dio knjige historiografski
je novum. Do sada se u široj javnosti nije znalo za ovu
akciju izraelske obavještajne zajednice kojom su nadmudrene albanska policija i tajne službe u tolikoj mjeri
da je u apsolutnoj tajnosti obavljeno izmještavanje iz
Albanije cijele židovske manjina i njezino preseljavanje
u Izrael. Knjiga «Spas u Albaniji» donosi obilje dragocjenih, čak iscrpnih obavijesti o tamošnjim Židovima.
Kao takva ona je vrijedan prilog povijesti europskih
Židova, a zbog činjenice spašavanja od holokausta,
može poslužiti kao doličan pokazatelj međuetničkog
i međuvjerskog suživota koji su prakticirali Albanci kao
većinski narod. Toga se pridržavala i njihova kvislinška
profašistička Vlada tijekom drugog svjetskog rata.
ŠALOM CARO AMICE
UMRO JE VELIKI UMJETNIK, ŽIDOV I HRVATSKI
DOMOLJUB – ALFRED PAL – U Zagrebu je 30. lip-
nja 2010. umro u 90. godini života poznati hrvatski slikar i grafički dizajner Alfred Pal, jedan od vodećih članova etničke elite hrvatskih Židova. Rođen je u Beču
61
Klasje naših ravni
klasje.indd 61
12/14/2010 9:37:52 AM
Đuro Vidmarović, Konavljanin u New Yorku
30. studenoga 1920. Pisac ovih redaka doživio je smrt
ovoga simpatičnoga staroga gospodina kao osobni gubitak. Pokojnik je bio jedna od najpopularnijih ličnosti
zagrebačkoga umjetničkoga života. Njegova visoka
pojava, sijeda kosa ošišana u «tarzanicu», široki osmijeh i pronicavi pogled ispod širokih naočala plijenili su
pozornost. Pozdravljao sam gospodina Pala jezičnom
mješavinom: Šalom, caro amice, što ga je veselilo, i uvijek bi me upozoravao kako je to sretna simbioza ivrita i
latinskoga jezika, zapravo podloga civilizacije zapadne
hemisfere. Često je šetao svoga psa poznatim vedutama Lenucijeve potkove u Zagrebu i pokazivao mi zgrade koje su podizali arhitekti židovske narodnosti, ili su
im nekada Židovi bili vlasnici. Pored pokojnoga Miše
Montilje, Alfred Pal je bio hrvatski Židov kojega su svi
voljeli i koji, vjerujem, nije imao neprijatelja. U turbulentnim vremenima borbe za suverenitet i međunarodno priznanje Republike Hrvatske, Pal je iskazao svoje
domoljublje, ne dvojeći u tome i ne čekajući ishod rata.
Po tome je služio kao uzor nekim svojim sunarodnjacima koji su u tim danima imali dvojbe, bili ispunjeni
strahom, pa čak i negodovanjem. A život ga nije mazio.
Proživio je vrijeme holokausta, ali i komunistički Goli
otok, i to u dva navrata, što je samo po sebi jezivo i
dovoljno za stalno ogorčenje. Nakon stravičnoga golootočkoga iskustva nije napustio Zagreb, a mogao je
bez problema optirati za Izrael. Znao je lučiti režim od
naroda, politiku od kulture, ideologiju od vjere. Stoga
sam razgovarajući s ovim čovjekom, koji je bio istinski
humanist i pravi gospodin, uvijek osjećao stanovitu krivnju i veliko ogorčenje zbog povijesne nepravde koju su
njemu, njegovoj obitelji i narodnoj manjini učinili neki
zli pripadnici moga naroda. No, za razliku od nekih,
treba reći istine radi, koji nikada nisu oprostili učinjene
nepravde, Alfred Pal je svima oprostio. Stoga je mogao
gledati naprijed i mladenački stvarati umjetnička djela
u visokim godinama, jer nije dopustio da ga prošlost
baci u rezignaciju. Zato je njegova smrt gubitak, ne
samo za hrvatsku umjetnost, nego i za plemenitu ideju
suživota. Alfred Pal je otišao u legendu.
Poznata hrvatska novinarka Marina Tenžera napisala
je: «Na vijest o smrti Alfreda Pala (Beč, 1920. - Zagreb
2010.) može se reći da hrvatska kultura gubi čovjeka
koji je dosegnuo svjetske vrednote u svom opusu. Iako
tragična životopisa, puna zbjegova, migracija, gubitka
obitelji, borbe u partizanima, robijanja na Golome otoku, Pal je bio i ostao humanist i hrvatski domoljub».
Alfred Pal je osnovnu školu polazio u Krakowu i Beču,
a srednju završio u Vukovaru. Nakon toga upisao je studij arhitekture u Beogradu (međutim na njega, zbog
proglasa Numerus clausus nije primljen). Potom dolazi
56-62
Drugi svjetski rat, i Palova kalvarija jer je kao židov
veći dio rata proveo u bijegu i po logorima (Kampor
Rab[2]). Kad se dočepao slobode 1943., pridružio se
partizanima, tu je pokazao smisao za grafiku i likovno uređenje te je postao član ratne redakcije Vjesnika
ZAVNOH-a (1944.-1945.). Od 1945.-1947. je tehnički urednik Ilustriranog vjesnika te jedan od osnivača
1945. i urednika časopisa Kerempuh (1947.-1949.).
Alfred Pal je jedna od žrtava nesretnog Informbiroa,
u par navrata zatočen je na Golom otoku (1949. 1950. te ponovno 1951.-1954.) Nakon puštanja sa
Golog, bavi se raznim poslovima; od aranžiranja izloga
do prevođenja i prvih zadataka iz tada rođenog grafičkog dizajna. Od 1970. do 1984. radi kao likovni urednik u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske, a od 1985.
godine prelazi u samostalne umjetnike. Bio je društveno djelatan, član je ULUPUH-a 1964., i jedan od
inicijatora i osnivača Zgrafa - 1975., prestižne izložbe
grafičkog dizajna.
Alfred Pal je u svom dugom radnom vijeku od šezdeset
šest godina (1943.-2009.) radio od samih početaka
grafičkog oblikovanja, praktički od srednjovjekovnog
drvotiska (u partizanima) do današnjih računala. Alfred
Pal je prije svega, bio majstor grafičkog oblikovanja kniga, u svom dugom životu opremio je brojne knjige iz
biblioteka; Evergreen, HIT, ITD, Latina & Greca, Alfa i
Omega, Zlatna knjiga i brojnih drugih. Alfred Pal, bio je
i autor brojnih plakata, koje je radio za različite naručitelje; HNK, Dramsko kazalište Gavella, Moderna
galerija Zagreb, Zagrebački salon, Muzičke večeri Zadar i brojne druge naručitelje.
Kao slikar, Alfred Pal bio je puno zatajniji; napravio je
svega dvanaest samostalnih izložbi: Zagreb (1961.,
1964., 1969., 1982., 1989., 1999., 2001.), Vukovar
(1965., 1984.), Rijeka (1966.), Karlovac (1971.) i
Dubrovnik (1985.). Njegovo slikarstvo bilo je na liniji gestualne apstrakcije do sarkastične fantastike. [3]
Alfred Pal se u svom slikarstvu koristio tehnikom enkaustike (vrlo stari način slikanja u kojem se boja veže
s voskom zagrijanim na vatri, tu tehniku poznavali su
još stari Grci i Rimljani) i tako dobivao začuđujuće
efekte.
62
Klasje naših ravni
klasje.indd 62
12/14/2010 9:37:52 AM
Nikola Tutek, Židovsko manjinsko kazalište Gólem
63-66
Židovsko manjinsko kazalište Gólem
u Budimpešti – iskustva i pouke
NIKOLA TUTEK
NEKOLIKO RIJEČI O NACIONALNIM MANJINSKIM KAZALIŠTIMA – Fenomen manjinske
kulture, pa tako i manjinskog kazališta, zanimljiva je
tema za promatranje s kulturološkog, povijesnog, sociološkog aspekta, ali i s aspekta financiranja i ekonomskog opstanka takvih kazališta u današnjim prilikama.
Kazališta, kao i općenito kulturni projekti, nalaze se u
nezavidnom položaju jer državni fondovi ili nemaju dovoljno novca kojeg bi izdvojili za kulturu ili novac daju
po ponekad začuđujućim kriterijima. S druge strane,
kazališta privlače sve manje publike i kazalište, makar
u tradicionalnom obliku, sve teže zadovoljava potrebe
modernog čovjeka. U tom pogledu vrlo je zanimljivo
promotriti pitanje nacionalnih manjinskih kazališta te
kako ta kazališta balansiraju između zadovoljavanja
kulturnih potreba nacionalne manjine koju predstavljaju, pa potreba nadvladnog naroda, te kako pronalaze
načine za financiranje svojih aktivnosti.
U našoj regiji dosta je nacionalnih manjinskih kazališta
i zadnja dva desetljeća vidjela su porast njihova broja.
Naprimjer u Slovačkoj je romsko kazalište Romathan
osnovano po dekretu Ministarstva kulture Slovačke
Republike 1992. Cilj kazališta je postavljanje komada
koji predstavljaju kulturu, povijest i glazbu Roma, a na
repertoaru su bila uglavnom romska djela autora iz cijele Europe. U Slovačkoj djeluju, naravno, i mađarska
manjinska kazališta kao Jókai Szinház u Komarnom,
Szevasz kazalište u Dunajskoj Stredi, Thalia szinház iz
Košica, te rutensko manjinsko kazalište Alexandrov Duchnovič iz Prešova. Sva se ta kazališta bave uglavnom
promicanjem i očuvanjem kazališnih tradicija manjina
koje u u kulturološkom smislu zastupaju. U Republici
Mađarskoj su romska manjinska kazališta Duende,
amatersko Hókirálynő Meseszinpad / Jivendeski Karjaskie u Budimpešti, Maladype u Budimpešti, njemačka
manjinska kazališta Budapesti Német Színház, Deutsche Bühne Ungarn u Szekszárdu, slovačka kazališta
Vertigo u Budimpešti i amatersko Szarvasi Szlovák
Színház, rumunjska kazališta Gyulai Román Kulturális
Központ Amatőr Színjátszó Csoportja i Teatrul Vis,
poljsko amatersko kazalište Dom Otwarty, u Budimpešti, ukrajinsko amatersko kazalište Első Magyarországi
Ukrán Színház, srpsko kazalište Magyarországi Szerb
Színház u Budimpešti i Lórévu, bugarski Malko Teatro
i grčko amatersko kazalište Neaniki Szkini, oba u Budimpešti, slovensko amatersko kazalište Nindrik-Indrik
u Felsőszölnöku, i, naravno, Pécsi Horvát Színház /
Hrvastko Kazalište u Pečuhu. Mađarska nacionalna
manjina ima čak oko deset manjinskih kazališta u Rumunjskoj, skoro isto toliko u Vojvodini i Hrvatskoj, po
jedno u Ukrajini, Parizu i Torontu. U Hrvatskoj bi dobar
primjer uspješnog manjinskog kazališta bila Talijanska
drama u sklopu HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci.
O ZASEBNOSTIMA KAZALIŠTA GÓLEM S ASPEKTA MANJINSKIH NACIONALNIH KAZALIŠTA – Pojam nacionalno manjinsko kazalište tradicio-
nalno se odnosi na kazališta koja prikazuju komade na
svom manjinskom jeziku, najčešće komade manjinskog
autora ili autora iz matične zemlje, koristeći glumce i
redatelje koji su ili pripadnici manjine ili su govornici
manjinskog jezika, čije je umjetničko djelovanje odraz
i njegovanje kulture manjinskog naroda, te čija su ciljana publika prvenstveno pripadnici nacionalne manjine.
Manjinska kazališta, prema važnosti odstupanja od ove
definicije, mogla bi se grubo podijeliti u 1. manjinska
komunalna kazališta (Minority Community Thetare) i
2. manjinska nekomunalna kazališta (Minority Noncommunity Theatre). Razlika je u tome što kazališta iz
ove druge skupine, iako zadržavaju naziv manjinskog
kazališta te se nalaze pod financijskim i umjetničkim
vodstvom pripadnika nacionalne manjine, ne prikazuju
komade isključivo na manjinskom jeziku, uglavnom ne
koriste autore koji pišu na manjinskom jeziku, glumci i
redatelji ne moraju biti pripadnici manjine, a ciljana publika dolazi iz svih nacionalnih komponenata društva.
63
Klasje naših ravni
klasje.indd 63
12/14/2010 9:37:53 AM
Nikola Tutek, Židovsko manjinsko kazalište Gólem
63-66
Što više, takva kazališta posežu za tekstovima autora
iz bilo koje nacionalne pripadnosti, tekstovima pisanim
na bilo kojem jeziku, ali pod uvjetom da se tekstovi makar u jednom aspektu osvrću na život i tradiciju manjine kojoj kazalište pripada. Jedno od takvih kazališta je
i židovsko kazalište Gólem iz Budimpešte. Zbog karakterističnog pristupa pojmu manjinskog kazališta i onoga što bi takvo kazalište trebalo predstavljati, smatram
da je Gólem primjer iz kojega puno mogu naučiti sva
kazališta nacionalnih manjina i pa tako i naša hrvatska
manjinska kazališta.
Prvo treba pojasniti položaj građana židovske vjeroispovijesti u Mađarskoj jer je njihov status ovdje specifičan, naime oni nemaju status nacionalne manjine već
su prema mađarskom ustavu iz 1989. samo pripadnici
druge vjere. 2005. Godine pokušalo se kod Židova
postići dobivanje statusa nacionalne manjine, ali u
godinu dana, iz ovih ili onih razloga, nebitnih za svijet
umjetnosti, za to nije bilo skupljeno potrebnih tisuću
glasova. Prema tome, židovsko kazalište Gólem legalno niti nije nacionalno manjinsko kazalište, otvoreno je
za umjetnike i publiku iz svih nacionalnih miljea, ali ipak
čuva svoj izvorno židovski identitet kroz promicanje židovske i izraelske kulture.
Kazalište je pokrenuto 2005. godine i trudi se u svakoj kazališnoj sezoni na pozornicu staviti jedan tekst,
tako da kazalište godišnje pokaže jedno do dvije predstave. Svake druge godine Gólem radi na organizaciji
festivala židovskog kazališta. Kazalište funkcionira kao
javna neprofitna organizacija koja promovira židovsku
i izraelsku (nije isto) kulturu u Mađarskoj. Osim kazališne djelatnosti Gólem se bavi prevodilaštvom i objavljivanjem dramskih tekstova, te organizacijom kulturnih
radionica za mlade europske Židove.
Osnovna ciljana publika kazališta Gólem nisu Židovi
već gledateljstvo iz drugih naroda, poglavito Mađari,
kojima se žele pokazati i približiti suvremeni život Židova u Europi i Izraelu.
Nedavno se Gólem predstavio publici u Pečuhu u sklopu Fringe Festivala, kada je njihova predstava Trükk
(Trik) osvojila stručnu nagradu žirija
Problem financiranja – Kazalište kao umjetnička forma izuzetno je skupa, a publika uvijek želi dobre predstave. Kako je sve skupo, teško je održati kvalitetu, a
novce je uvijek vrlo teško pronaći.
Kazalište Gólem financirano je uglavnom iz zapadne
Europe, i Amerike (tamo vjeruju da Gólem ima važno
mjesto u očuvanju židovske kulture), nadležno mađarsko ministarstvo ne daje Gólemu financijsku podršku,
Mađarska Vlada isplaćuje minimalnu svotu od oko
1000 američkih dolara godišnje, i ono najzanimljivije,
Federacija mađarskih Židova ne daje nikakve novce
kazalištu jer Gólem ne smatraju židovskim kazalištem.
U takvim uvjetima kazalište Gólem nije u mogućnosti
napraviti godišnji proračun, već se za svaki pojedini projekt radi zasebni proračun. To vodi do dva bitna problema: prilikom prijave za državne subvencije Gólem ne
može dati točan godišnji proračun, što najčešće dovodi
do odbijanja prijave, i drugo, Gólem ne može planirati i
ponuditi cijenu kazališnih ulaznica koje bi bila približno
kompetitivna s cijenama ulaznica kazališta koja imaju
godišnji proračun i dobivaju državne subvencije.
Problem s prodanim kartama je vrlo zanimljiv. U Mađarskoj se kazališta svrstavaju u šest kategorija, prve
dvije kategorije su nacionalna i velika kazališta koja dobivaju potporu od Vlade i od Ministarstva. U zadnjoj,
šestoj skupini koja se zove: «Oni koji se ne mogu svrstati u druge kategorije» (Aki más kategóriába nem sorolható be) nalaze se uglavnom nezavisna kazališta pa
tako i Gólem, ali tu su još i (kod nas u Hrvatskoj također
vrlo popularan) Pinter Béla Társulat, Maladype, Merlin,
pa čak i Skupina za suvremeni ples Ivette Bozsik. Ta se
kazališta i umjetničke skupine mogu prijaviti za novčanu potporu, ali je mogu dobiti samo ako pobijede na
javnom natječaju, a to je gotovo nemoguće i u slučaju
Gólema se još nikad nije dogodilo.
Velika kazališta iz prve i druge kategorije dobivaju novčanu potporu prema broju prodanih u ulaznica, tako
da ta kazališta ne moraju dati realnu cijenu ulaznice
kad za svaku prodanu ulaznicu ionako dobivaju potporu. Tim je kazalištima bitno jedino da prodaju što više
ulaznica jer to znači i više novčane potpore. Gólem, i
druga kazališta iz šeste kategorije, od prodaje ulaznica
isplaćuju sve svoje troškove, uključujući plaće glumaca, tehničara, najam pozornice. To je vrlo upitan sustav
subvencija u kojem država gledateljima financijski pomaže uživanje u kazališnom iskustvu u državnim i velikim kazalištima, dok manja i nezavisna kazališta posve
izbacuje iz tržišne utrke.
POUČNA PROBLEMATIKA MANJINSKOG KAZALIŠTA GÓLEM – Problemi manjinskog kazališta
kao što je Gólem na koje bih ukratko želio skrenuti pažnju su problemi financiranja, definiranja prema tradiciji, problem odabira tekstova i glumaca te umjetnički kriteriji manjinskog kazališta. Ti su problemi slični za svako
manjinsko (i ne samo manjinsko) kazalište, a svako se
kazalište s tim problemima suočava na svoj način.
64
Klasje naših ravni
klasje.indd 64
12/14/2010 9:37:53 AM
Nikola Tutek, Židovsko manjinsko kazalište Gólem
63-66
POSTAVLJANJE PREMA PITANJIMA MANJINE (DEFINIRANJE KAZALIŠTA KAO MANJINSKE NACIONALNE USTANOVE) TE PROBLEM
ODABIRA TEKSTOVA – Židovi imaju tekst star
kom. To je prilika za upoznavanje kultura i izgradnju
trajnog razumijevanja i prihvaćanja među kulturama.
Još se jednom moram osvrnuti na zakonsko nepostojanje židovske nacionalne manjine. U Mađarskoj su Židovi jednostavno pripadnici druge religije. Kako Židovi
uopće mogu imati manjinsko kazalište ako ono nije religijsko kazalište? Gólem ne samo da nije religijsko kazalište, već njegovi voditelji uopće ne prakticiraju svoju
vjeru. U tome vidim svu neobičnost i snagu fenomena
kazališta Gólem, ono je nadnacionalno, nadreligijsko,
artističko, a ipak bez sumnje obavlja ulogu židovskog
manjinskog kazališta.
Prije Drugog svjetskog rata većina budimpeštanskih kazališta, kabarea i zabavišta bila je u vlasništvu Židova,
to je nepobitna činjenica. Nakon rata kulturni je život u
gradu na neko vrijeme odumro.
Danas, iako je veliki broj mađarskih pisaca i glumaca
židovskog porijekla, vrlo je teško naći nekoga od njih
koji se otvoreno deklarira kao Židov.
Kazalište Gólem nema svoju stalnu trupu glumaca. Kazalište je otvoreno za suradnju s bilo kojim glumcem
koji udovoljava profesionalnim zahtjevima i koji je spreman glumiti za Gólem. Prije početaka proba i učenja
teksta, glumcima se najčešće dovodi židovski filozof
koji glumcima objasni što je „židovsko“ u drami i na
što moraju obratiti posebnu pažnju tijekom svoje interpretacije.
Prihvaćanje uloge u kazalištu Gólem danas još uvijek u
Mađarskoj može imati vrlo političke konotacije. Glumce se na tu činjenicu upozori i do danas je samo jedan
glumac zbog toga odustao od suradnje.
5000 godina, i mnogi kazalištarci smatraju da se inspiracija treba crpsti iz takve dugačke i bogate tradicije.
Tradicionalne struje u umjetničkom i narodnom životu
Židova u Budimpešti smatraju da manjinsko kazalište
treba biti posve orijentirano i podređeno nacionalnoj
manjini. Takvo kazalište se po definiciji treba baviti isključivo buđenjem, očuvanjem i afirmacijom manjinske kulture, a sve aktivnosti takvog kazališta trebaju biti
usmjerene uglavnom prema pripadnicima manjine.
Kazališne komade trebaju izvoditi pripadnici manjine
na manjinskom jeziku, a sadržaj tih komada treba komunicirati samo s manjinskom publikom. To bio i opis
klasičnog manjinskog komunalnog kazališta.
Gólem nije komunalno već je umjetničko kazalište. Cilj
kazališta nije biti muzej židovskih tradicija već prozor u
suvremeni svijet i probleme Židova u mađarskoj i svijetu.
Ciljana publika kazališta Gólem nije židovska, jer pravo
umjetničko kazalište koje si na taj način sužava publiku
uopće ne može postojati. Predstave se igraju na mađarskom jeziku, na jeziku većine, a teme drama često
uopće nisu isključivo židovske.
Mogli bi se upitati po kojim se onda kriterijima Gólem
može svrstati u manjinsko kazalište?
Gólem je židovsko je kazalište zbog toga jer univerzalne probleme modernog društva i pojedinaca predstavlja iz židovskog kuta gledanja. Drame ne pokazuju
koliko su Židovske tradicije, običaji i povijest drugačiji
i posebniji od drugih, već samo predstavljaju način na
koji se Židovi suočavaju s općeljudskim pitanjima.
Drame su uglavnom prevedene s hebrejskog, napisane
od suvremenih izraelskih autora. Drame se biraju oprezno, izbjegavaju se tradicionalne teme blagdana, religijskih običaja i slično, a u obzir dolaze samo tekstovi
pisani u zadnjih dvadesetak godina.
Sljedeća drama u produkciji kazališta Gólem, ako bude
izvedena, bavit će se klišejima koji postoje u Mađarskoj
vezanim za židovsku manjinu.
Ove godine Gólem će ići korak dalje i po prvi put surađivati s jednim mađarskim nežidovskim dramskim
piscem koji piše o židovskoj temi (već je i ranije bilo
takvih pokušaja, ali iz različitih razloga to nije bilo moguće realizirati).
Kazalište Gólem, dakle, uistinu promovira židovski i
izraelsku kulturu u Mađarskoj. Postoji li uopće potreba
za nečim takvim? Jedan od ciljeva kazališta Gólem je
stvoriti tu potrebu, uglavnom među mađarskom publi-
PROBLEM UMJETNIČKIH KRITERIJA MANJINSKOG KAZALIŠTA – Za manjinsko je kazalište
posebno bitno pitanje umjetničkih kriterija. U Gólemu
vjeruju kako nije dovoljno da je pisac Židov, Hrvat ili
Rom kako bi se njegova ili njena drama postavila na
pozornicu manjinskog kazališta. Kazalište Gólem ne
priznaje naklonost na osnovi podjele na «naše» i «njihove». Da bi drama došla na pozornicu ona mora, osim
prije navedenih osnovnih kulturoloških kriterija, zadovoljavati i najviše umjetničke kriterije. I sama produkcija
drama radi se prema istim visokim umjetničkim kriterijima. Koliko je kazalište Gólem uspješno u tome, pokazuju brojna priznanja publike i stručnjaka u Mađarskoj
i inozemstvu. Kredo ovog kazališta jest da manjinska
kazališta imaju smisla i mogu biti utjecajna jedino ako
uspijevaju zadovoljiti iste ili čak više umjetničke kriterije
od nacionalnih kazališta nadvladnog naroda.
65
Klasje naših ravni
klasje.indd 65
12/14/2010 9:37:53 AM
Nikola Tutek, Židovsko manjinsko kazalište Gólem
63-66
ZAKLJUČCI – Dakle, Gólem je manjinsko kazalište
koje vodi manjina koja u Mađarskoj zakonski ne postoji. Kako zakon ne vidi Židove kao nacionalnu manjinu,
Gólemu je uskraćena financijska pomoć nadležnog
ministarstva. S druge strane, kako je Gólem nekomunalno kazalište, židovska zajednica odbija financijsku
pomoć ustanovi koju uopće ne smatraju židovskom.
Gólem je kazalište koje samo sebe definira kao židovsko kazalište i to kroz kulturnu afirmaciju suvremene,
uglavnom izraelske dramaturgije. S druge strane židovska zajednica u Budimpešti, naviknuta na tradicionalniji pristup nacionalnom pitanju, čak donekle i bojkotira
aktivnosti kazališta. Publika židovskog kazališta Gólem
samo je jednim malim dijelom židovska.
Gólem je otvoren i za pisce bilo kojeg nacionalnog
opredjeljenja čija djela u nekom aspektu govore o suvremenom životu Židova. Sve predstave igraju se na
mađarskom jeziku. Slično je i s glumcima, Gólem prihvaća usluge onih glumaca koji su spremni na suradnju
sa židovskim manjinskim kazalištem.
Vidimo da je Gólem zapravo skup naoko nepomirljivih
suprotnosti. Unatoč tome, rezultati ovog kazališta su izvrsni. Gólem odolijeva vremenu i, što je najbitnije, po-
nosi se produkcijama vrhunske kvalitete koje su dobile
brojna priznanja i nagrade u Mađarskoj i inozemstvu.
Gólem, kazalište kojega se svi odriču, ali koje uvijek
puni sjedišta skoro do zadnjeg mjesta i koje je jedan
od svjetionika budimpeštanske, pa tako i mađarske i
židovske kulture, izgleda dobija borbu protiv vjetrenjača. I ne samo to, Gólem redefinira pojam manjinskog
kazališta te uopće odnos kulture manjine i većinskog
naroda. To je nevjerojatno hrabar i težak proces, a najveće iznenađenje je uspješan rezultat.
Dolazimo do pitanja, što je zapravo manjinsko kazalište i koja je njegova uloga u kulturi manjinskog i nadvladnog naroda? Treba li pratiti tradicionalni i sigurniji
put, ponekad na uštrb umjetničke kvalitete, ili ići protiv
ustaljenih pogleda na kazalište i svakodnevno se penjati od egzistencijalne neizvijesnosti do vrhunskih umjetničkih ostvarenja?
Kad sam pitao Andrása Borgulu, umjetničkog direktora
kazališta Gólem, što je zapravo osnovni cilj manjinskog
kazališta, očekivao sam dugačak i složen odgovor. Međutim, on je odgovorio: Jednostavno, osnovni cilj svakog manjinskog kazališta jest borba protiv svih klišeja
koji se odnose na bilo kojeg čovjeka.
IX. Dani Balinta Vujkova
66
Klasje naših ravni
klasje.indd 66
12/14/2010 9:37:56 AM
Bernadica Ivanković, Knjiga djeci – djeca biblioteci
67-69
Knjiga djeci – djeca biblioteci
BERNADICA IVANKOVIĆ
RAD S UČENICIMA – PRIPADNICIMA NACIONALNIH ZAJEDNICA U MULTINACIONALNOJ SREDINI NA PRIMJERU GRADSKE
KNJIŽNICE SUBOTICA – Subotica, grad na sjeveru
Bačke je multinacionalni grad sa bogatom poviješću. U
pisanim dokumentima prvi put se spominje 7. svibnja
1391. godine, ali sigurno da je mjesto starije. Utvrđeno
je da su ljudi na ovom prostoru živjeli još prije 3000 godina. Iako na raskrižju cesta, Subotica je uvijek bila mjesto burnih povijesnih događaja. Za odanu službu subotičkih graničara habsburškom dvoru, Marija Terezija
proglasila je Suboticu 1. rujna 1779. godine Slobodnim
kraljevskim gradom. Za ovu važnu odluku Subotičani
su poklonili carici 5000 zlatnika i platili otkup 266.666
forinta. Status Slobodnog kraljevskog grada donio je
Subotici veću autonomiju i novo ime – Maria Theresiopolis. Od te godine počinje planski i ubrzani razvitak
grada. Pomenut ću samo da je prva srednja škola, preteča Gimnazije, otvorena u Subotici 1747.
Subotica danas ima status grada i skupa sa okolnim općinama ima oko 150.000 stanovnika: Mađara, Hrvata, Srba
i drugih naroda. U službenoj uporabi grada su tri jezika:
srpski, mađarski i hrvatski jezik od 2002.godine (valjda).
Kulturni milje grada je sukladan njegovog strukturi. Subotica je grad s bogatom kulturnom poviješću. Danas
ima kazalište na srpskom i mađarskom jeziku, Modernu galeriju «Likovni susret», Zavičajnu galeriju «Dr. Vinko Perčić», tek dvije kino dvorane, Dječje kazalište na
srpskom i mađarskom jeziku, Gradski muzej, Gradski
arhiv i naravno Gradsku knjižnicu, odakle ja dolazim i
koja je u srijedu obilježila 120 godina svoga postojanja.
Grad koji za Hrvate funkcionira tek površinski budući
da odnedavno postoji Zavod za kulturu vojvođanskih
Hrvata i ni jedna više profesionalna ustanova u kulturu
na hrvatskom jeziku.
Iz ovoga slijedi potreba ponajprije u obrazovnom a
potom i kulturnom smislu, za poticanjem, usvajanjem i
njegovanjem posebnog odnosa prema instituciji KNJIGE i ČITANJA.
U ovom se pronalazi Gradska biblioteka, odnosno
knjižnica čiji su fondovi usmjereni prema svim nacionalnim zajednicama koje žive u Subotici.
Od najvećeg značenja je čitalačka publika dobnog
uzrasta od predškolske dobi do kraja osnovne škole.
Kako to Gradska biblioteka čini? Na tri načina: kadrovski, nabavnom politikom- fondovima i programski.
Kadrovski- postojanjem tri informatora na jezicima nacionalnih zajednica (na srpskom, mađarskom i hrvatskom jeziku).
Nabavnom politikom- kakvi su uvjeti (teški, ali uvijek
usmjereni prema korisnicima i mogućnosti).
Programski – ovo je suštinski dio rada u kojem predstavljamo sadržaj i način rada s korisnicima na dječjem
odjelu.
Zbog svojih specifičnosti dječji odjel se među svim
odjelima Gradske biblioteke ističe. Ljubav prema čitanju razvija se u nižim razredima, stoga je uloga biblioteke i dječjeg odjela velika.
Gradska biblioteka, kao narodna biblioteka, mora se
razvijati kao tzv. «intagrated library resaurce» – otvorenost prema novim medijima, suvremenim prenosnicima informacija, od onih pisanih do suvremenih: AV,
CD, CD-ROM, multimedija, realije (igračke) i sl. Na
ovoj platformi izgrađuje se i planira rad na dječjem
odjelu subotičke Gradske biblioteke. Sve je manji broj
djece koja pročitaju obveznu lektiru. Poplava SMS poruka i interneta ometa umijeće čitanja, jasnog rezoniranja, kao i lijepog izražavanja.
Zahvaljujući čitanju čovjek je u mogućnosti putovati,
upoznavati druge ljude, kulture, što obogaćuje život i
produbljuje znanje. Kako se ova sposobnost razvija u
ranoj dobi, dijete zahvaljujući čitanju razvija vještine
slušanja, pamćenja, proučavanja, istraživanja, analiziranja, odgovaranja na pitanja, zapisuje svoje misli...
Čitanje je osnova duhovnosti, a sve znanje dolazi kao
rezultat čitanja. Sposobnost čitanja je tijesno povezana
s tim koliko će mlada osoba dobiti od svog školovanja.
Naravno, navika čitanja nije sama po sebi vrlina. Ona
se razvija i njeguje. Osim toga, čitanje je vještina koju
je važno i rabiti na ispravan način. Kao i kod uzimanja
hrane, i u čitanju treba biti izbirljiv.
Također dosadašnja praksa i postojeća očekivanja
Gradskih biblioteka moraju se izmijeniti i prilagoditi novim uvjetima života. Gradska biblioteka mora napraviti
67
Klasje naših ravni
klasje.indd 67
12/14/2010 9:37:56 AM
Bernadica Ivanković, Knjiga djeci – djeca biblioteci
67-69
iskorak i dosadašnji klasični pristup gdje je biblioteka
čekala korisnika u svojim prostorijama da on sam dođe
po knjigu zamijeniti novim pristupom, odnosno otvoriti vrata biblioteke i krenuti u susret korisniku. Gradska
biblioteka mora izaći iz svojih okvira i posjetiti korisnike
u njihovoj sredini. Prvo ga treba pronaći (potencijalnog
korisnika) a potom ga zainteresirati i nametnuti se novim metodama rada kako bi on ponovo došao u biblioteku ili prvi put se upoznao sa njom.
Uvažavajući prava svojih najmlađih korisnika na korištenje svih bibliotečkih resursa (U radu s predškolskom
djecom polazi se od međunarodnog dokumenta, Konvencije o pravima djeteta, kojim se reguliraju prava
djeteta, pri čemu se stvaraju i jačaju čitalačke navike
djece od najranijeg uzrasta), dječji odjel je proširio svoje usluge, što se posebno odnosi na rad informatora u
čitaoničkom dijelu. Organiziranje i provođenje različitih oblika motivacije djece počinje već u predškolskom
uzrastu, a nastavlja se kroz osnovnoškolsko obrazovanje. Sve aktivnosti na odjelu sprovode se pod geslom
KNJIGA DJECI, DJECA BIBLIOTECI, identično na sva
tri jezika.
Dječji odjel organizira stalna i povremena dešavanja.
Stalni programi su brojni, spomenimo samo
suradnja sa školama i vrtićima – grupne posjete
vrtić u gostima
škola u gostima
igraonica
kreativne radionice
školski raspust u biblioteci
kviz za poticanje čitanja pod nazivom «čitam i skitam»
Posebnu pažnju posvetila bih baš ovom kvizu, velikoj
akciji koju je dječji odjel započeo početkom 2008. godine u cilju poticanja čitanja među učenicima osnovne
škole. Danas kada suvremeni mediji i način života nude
brojne mogućnosti, knjiga zaostaje u ovoj trci te smo
mišljenja da na prijemčiv i djeci prihvatljiv način treba
ponuditi pisanu riječ.
Kviz se odvija istovremeno na tri službena jezika u gradu (srpskom, mađarskom i hrvatskom jeziku). Mladi čitatelji se upoznaju sa svojom zavičajnom književnošću
što osim što razvija ljubav prema knjizi utvrđuje i nacionalnu pripadnost. Prve 2008.godine je godine bio
posvećen Dositeju Obradoviću, Matiji Korvinu i Balintu
Vujkovu, 2009. – Međunarodnoj godini astronomije.
U kvizu sudjeluje više od 400 djece, a u ovom vrlo korisnom i zabavnom kvizu djeca su imala zadatak pročitati program prilagođen uzrastu i potom odgovoriti
na pet pitanja.
Uz pomoć donatora, Dječji odjel organizira veliku završnu svečanost na Međunarodni dan dječje knjige, 2.
travnja i tada dijeli 101 nagradu. Sudionici kviza ČITAM
i SKITAM su čitali, u mašti skitali i svoje popunjene
UPITNIKE vratili u Gradsku biblioteku i tako stekli pravo
na jednu od stotinu nagrada. Dio nagrada se odnosi na
izlet – put, kako i sam naziv kviza kaže «Čitam i skitam
i knjigu pitam», tako da sudionici uvijek putuju negdje
kako bi se upoznali sa zemljom u kojoj žive.
Pored stalnih programa imamo i povremene programe
koji su različiti ali i zajednički za svaku nacionalnu zajednicu, odnosno imaju isti cilj kao i stalni- djeci približiti knjigu na novi i drugačiji način, kako bi ona postala
dragocjenost za njih i vrijednost.
To su:
susreti s književnicima i predstavljanje knjiga
literarni i likovni natječaji, izložbe
organiziranje kvizova
organiziranje smotri recitatora
obilježavanje jubileja, značajnih datuma i druge proslave (kao na primjer 200. rođendana H. K. Andersena,
100. godišnjice rođenja Astrid Lindgren, autorice Pipi
duge čarape, 150 godina od smrti Vilhelma Grima i
drugo)
organiziranje kampova
proslava dana biblioteke – tzv. dan otvorenih vrata
akcijska ili besplatna učlanjenja
Istaknula bih susrete s književnicima i predstavljanje
knjiga: Dječji odjel redovito organizira vrlo uspješne
susrete s piscima iz Srbije, ali i Mađarske a posebice
iz Hrvatske. Tako su naši gosti bili Ljubivoje Ršumović,
Raša Popov, Ištvan Befoki, Viktorija Bošnjak, zatim iz
Hrvatske: Sanja Pilić, Đurđica Štulrajter, Hrvoje Kovačević, Željka Horvat-Vukelja, Miro Gavran, Darko Macan... a na susretima sudjeluju djeca ne samo te nacionalne zajednice odakle je književnik. Obzirom da na
hrvatskom jeziku češće dolaze pisci i kako oni pored
biblioteke u gradu posjećuju i ogranke, odnosno škole po okolnim selima (Tavankut, Đurđin, Malu Bosnu,
Žednik...) tim susretima nerijetko prisustvuju svi učenici
te škole.
Gosti su bili vrlo atraktivni jer su neki od njih uvršteni u
školski program što je dodatno motiviralo djecu da se
za susret pripreme čitanjem njihovih knjiga. Naravno,
ovakvo dodatno pripremanje djece moguće je uz veliku pomoć i dobru suradnja sa školama. Nakon uspješnog susreta pojačava se želja za čitanjem i knjigom.
Kako dolazak pisaca iz Hrvatske i Mađarske traži dodatna sredstva Gradska biblioteka redovito sudjeluje
na natječajima Republike Srbije i Pokrajine Vojvodine
kako bi ih pribavila.
68
Klasje naših ravni
klasje.indd 68
12/14/2010 9:37:56 AM
Bernadica Ivanković, Knjiga djeci – djeca biblioteci
67-69
Dotaknimo se i programa organiziranja smotri recitatora.
Informatori dječjeg odjela u suradnji s Kulturno-prosvjetnom zajednicom organiziraju natjecanja recitatora od općinske do republičke razine. Ova manifestacija, koja njeguje pravilno kazivanje poezije, traži veliki
angažman svih zaposlenih u biblioteci. Svake godine
organizira se odvojeno i Pokrajinska smotra recitatora
na hrvatskom jeziku, uvijek početkom studenog.
Recitiranje- lijepo kazivanje poezije ima dugu i bogatu
tradiciju u Gradskoj biblioteci. Nakon svih razina natjecanja biblioteka u svojim prostorijama organizira večer
lijepe riječi, susret svih pobjednika koji tada kazuju stihove na svim jezicima.
Sve to pomaže i čini da djeca zavole knjigu.
Svakako bih željela i dodatno nešto reći o akcijskom ili
besplatnom učlanjenju.
Gradska biblioteka ih organizira za određene datume
ili jubileje. Ove godine u povodu obilježavanja svoga
120. rođendana pokrenuta je akciju za svu školsku
djecu pod nazivom «Svako dijete član biblioteke». U
periodu od 100 dana nudila se mogućnost učlanjena
učenika osnovnih i srednjih škola po simboličnoj cijeni
od 100 dinara- što je oko 1 euro. Sve pogodnosti su
ostale iste a članarina traje godinu dana. Bibliotekari
– informatori su popularizira akciju u školama i na taj
način upisali oko 3.500 djece samo na dječjem odjelu
u gradu.
Ovakve akcije mogu privremeno privući djecu ali je
mnogo važnije hoće li se ta djeca zadržati i zavoljeti
čitanje. Stoga je osmišljenost programa nakon akcija
još važnija.
štampu, poziva televizijske kuće, tiskane, elektroničke
medije i radio stanice na sve programe koje organizira
a posebno koji se odnose na pripadnike nacionalnih
zajednica.
Vjerujemo da su dosadašnje aktivnosti na kvalitetnom
pružanju usluga najmlađim korisnicima pokazale želju
bibliotekara da prate suvremene tokove i time svjedoče
o biblioteci kao suvremenoj i živoj ustanovi koja odgovara na potrebe svojih aktualnih i potencijalnih korisnika. To, naravno, ne znači da su sve usluge time već
pružene, jer prostora za nove ideje uvijek ima. U pružanju usluga veliku ulogu ima marketing koji približava
aktivnosti i programe biblioteke svim građanima. Također je važno naglasiti potrebu stručnog usavršavanja
bibliotekara koji će na temelju iskustva i novih znanja
još kvalitetnije osmišljavati svoje buduće usluge.
Sve ponuđene usluge u svom osnovnom zadatku imaju glavni cilj i pitanje – kako do novih korisnika, kako
popularizirati biblioteku i širiti kulturu čitanja i knjige. To
ne znači neku materijalnu korist samoj biblioteci koliko
znači ostvarivanje osnovne bibliotekarske misije – prosvjećivanje svih građana, a prvenstveno djece koji su
na početku svoga životnoga obrazovanja.
I na kraju, pogled u budućnost. U što skorijoj budućnosti je želja da se usluge prošire na audiovizualnu i
multimedijalnu građu korisnicima gdje treba pružiti isti
stupanj usluga kao i za tiskanu građu. Ove se usluge
nadopunjuju a njih nema bez moderne tehnologije
koju također treba pratiti stručno osposobljen bibliotečki radnik. Za nadati nam se da će lokalna zajednica
imati dovoljno sluha i materijalnih mogućnosti pratiti
suvremeni razvoj i omogućiti biblioteci, naročito u radu
s najmlađim korisnicima- pripadnicima nacionalnih zajednica, što kvalitetniji rad. Biblioteka XXI. stoljeća treba
kadrovski i svojom opremljenošću ići u korak s razvojem znanosti i tehnologije. Iako neprofitna, biblioteka
će svojim radom steći ugled ako zadovolji potrebe korisnika i radi na prosvjećivanju onih koji tek započinju
svoj životni put. Dječji odjel u ovom planiranju osluškuje potrebe svojih korisnika i želi što skorije uređenje
prostora za rad s najmlađima1.
Svi gore spomenuti programi omogućuju kvalitetan rad
i pristup djeci koja pripadaju određenim nacionalnim
zajednicama. Kroz njih može se razvijati nacionalna
svijest i pripadnost zajednici, što je od prioritetnog značaja. Zbog toga informatori Gradske biblioteke, prvenstveno mislim na informatora na hrvatskom jeziku, ne
rijetko su aktivni i u drugim segmentima obrazovanja,
obzirom na već dobru suradnju i prihvaćanje kod djece. Tako je uloga informatora na dječjem odjelu vrlo
odgovorna. Oni moraju dobro poznavati struku, dječju
literaturu i dječju psihu. Ovo treba posebno istaći kada
se zna da moderno vrijeme nosi velike izazove u kojem bibliotekari moraju unaprijed planirati i osmišljavati
programe namijenjene najmlađima. Potrebno je stručno pratiti sva zbivanja i odgovoriti izazovima moderne
tehnologije.
U svrhu što veće prisutnosti u kulturnom životu grada,
dječji odjel predstavlja svoj rad na konferencijama za
1 Rad je pripremljena za: Pečuški znanstveni skup (III.)
– Suradnja zajedničkih kultura 15. listopad 2010.
69
Klasje naših ravni
klasje.indd 69
12/14/2010 9:37:56 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
70-87
Imenski registar časopisa
«Klasje naših ravni», 2002. – 2010.
JAKOV BASCH
ALADŽIĆ, VIKTORIJA, Urbani kompleks izuzetne vrijednosti – Ulica cara Lazara u Subotici, 3.-4., 2010., 85.95.
ANONIM, Robert G. Tilly (bibliografska natuknica)
ALFIREVIĆ, FRANO, Boka, 1.-2., 2006., 27.-36.
ANDRAŠIĆ, IVAN, Ljubav iz baba-Mandine kujne, Ne
kako je suđeno, nego kako je rečeno, 1.-2., 2007., 73-97.
ANDRAŠIĆ, IVAN, Knez nije zno plivat, 7.-8., 2010.,
64.-71.
ANDREACI, Povelja o podizanju crkve sv. Marije i sv. Tripuna u Kotoru – preveo IVO SLIJEPČEVIĆ, 1.-2., 2006.,
3.
ANDRIĆ, JOSIP, Deset godina među narodnim pjevačima bačkih Hrvata 1948.-1958., 1.-2., 2003., 40.-44.
ANDRIĆ, STANKO, Simurg, 11.-12., 2007., 8.-11.
ANIŠIĆ, ANDRIJA, Kršćanske vrednote u romanu «Bezdan» Željke Zelić, 5.-6., 2007., 51.-54.
ANIŠIĆ, ANDRIJA, Antunovićeva misao za naše vrijeme, 3.-4., 2009., 72.-77.
ANTIĆ, MIROSLAV, Ukidajmo provinciju, 11.-12.,
2006., 67.
ANTIĆ, SANDRA-VIKTORIJA, U Hrvatskoj mi je objavljena samo jedna knjiga, 3.-4., 2008., 19.-21.
ANTUNOVIĆ, IVAN, Tamo gdje se život kreće, 5.-6.,
2005., 9.-16.
AV. U K. NR, Konstituiran Glavni odbor Matice hrvatske,
5.-6., 2002, 95.-96.
BAČIĆ, SLAVEN, Nespretni pokušaj stvaranja znanstvene zbrke, 1.-2., 2002., 65.-69.
BAČIĆ, SLAVEN, O tijeku rada na «Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, 3.-4., 2002., 82.-88.
BAČIĆ, SLAVEN, O tijeku rada na «Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, Prijedlog abecedarija
za I. svezak (A – Ba), 1.-2., 2003., Dodatak, 1.- 10.
BAČIĆ, SLAVEN i MAČKOVIĆ, STEVAN, Diploma slobodnog kraljevskog grada Maria Theresiopolis od 1779.
godine, 7.-8., 2009., 3.-19.
BAČLIJA-KIKIĆ, MAJA, Pet pjesama – Uzalud * Zarez u
hodu * Izgaram * Kroz mraz * Ona, 5.-6., 2002., 52.-53.
BAKIJA, KATJA, Scenska iščitavanja djela Mire Gavrana
u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu, 9.-10., 2010., 101.-105.
BAKOTA, GORDAN, Jedan među začetnicima hrvatske
diplomacije, 5.-6., 2005., 161-162.
BALENOVIĆ, IVAN, Princ Humorabi iz Plusopotamije,
3.-4., 2007., 42.-53.
BALENOVIĆ, IVAN, Carstvo između dvaju mora, 7.-8.,
2008., 20.-32.
BALENOVIĆ, IVAN, Zlatni kruh, 7.-8., 2009., 52.-56.
BALENOVIĆ, IVAN, Teška vremena, 11.-12., 2008., 51.-61.
BANYAI, JÁNOS, Povijesna narativa u posjedu književnosti, 1.-2., 2008., 62.-63.
BARBIĆ, JAKŠA, Odlazak prvog veleposlanika Hrvatske
u SAD, 3.-4., 2005., 163.-164.
BARTOŠ, STJEPAN, Vječiti život, 3.-4., 2003., 42.-58.
BARTOŠ, STJEPAN, Gledanje na stvari – Jedan izgubljen
dan u životu Denisa Borisoviča * Penelopa * Priča o starcu i njegovoj ženi, 1.-2., 2007., 41.-44.
BARTOŠ, STJEPAN, Vječita drama, 1.-2., 2007., 66.-72.
BARTOŠ, STJEPAN, Dnevnik jedne Tonke, 3.-4., 2008.,
51.-58.
BARTOŠ, STJEPAN, Kako se Staljin održao, 11.-12.,
2008., 62.-85.
BARTOŠ, STJEPAN, Opasni detalji, 1.-2., 2009., 54.-67.
BARTOŠ, STJEPAN, Na putu za Saint Tropez, 3.-4.,
2009., 42.-64.
BARTOŠ, STJEPAN, Kamen sreće, 5.-6., 2009., 54.-72.
BARTOŠ, STJEPAN, Kamen sreće, 7.-8., 2009., 27.-44.
BARTOŠ, STJEPAN, Prljave igre, 11.-12., 2009., 39.-56.
BARTOŠ, STJEPAN, Game – over, 1.-2., 2010., 56.-68.
BARTOŠ, STJEPAN, Životinjskao carstvo, 3.-4., 2010.,
55.-66.
BARTOŠ, STJEPAN, Orahova ljuska, 5.-6., 2010., 47-81.
BARTOŠ, STJEPAN, U komi, 7.-8., 2010., 59.-63.
BARTOŠ, STJEPAN, Vjernost * Usnulo selo, 11.-12.,
2010., 50.-51.
BASCH, J. [MIKOVIĆ, M.], Blagi smiješak i lijepe riječi –
prof. Bela Gabrić, 1.-2., 2002., 81.-82.
BASCH, J. [MIKOVIĆ, M.], Ta riječ, ipak traje – mr. Josip
Buljovčić, 1.-2., 2002., 83.-84.
70
Klasje naših ravni
klasje.indd 70
12/14/2010 9:37:56 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
BASCH, J. [MIKOVIĆ, M.], Znalac trajnih vrednota iz
prošlosti Bačke – Gašpar Ulmer, 1.-2., 2002., 86.-87.
BASCH, J. [MIKOVIĆ, M.], Prvi suvremeni antologičar
podunavskih Hrvata Geza Kikić (1925.–2002.), 3.-4.,
2002., 75.
BASCH, JAKOV [MIKOVIĆ, MILOVAN] & KERTÉSZ,
SAMU [MIKOVIĆ, MILOVAN], Hrvatski roman u Bačkoj i Srijemu, 5.-6., 2005., 3.-8.
BASCH, JAKOV [MIKOVIĆ, MILOVAN], Mnogostranosti Matije Molcera, 3.-4., 2009., 117.-120.
BASCH, JAKOV [MIKOVIĆ, MILOVAN], Povezivanje
rubova s maticom, 5.-6., 2009., 6.-16.
BASCH, JAKOV [MIKOVIĆ, MILOVAN], Jednom, 5.-6.,
2010., 31.-33.
BASCH, JAKOV [MIKOVIĆ, MILOVAN], Sadržaj časopisa Klasje naših ravni, 1935.-1944. i 1996.-2001., 7.-8.,
2010., 90.-101.
BASCH, JAKOV [MIKOVIĆ, MILOVAN], Sadržaj časopisa Klasje naših ravni, 2002.-2010., 9.-10., 2010., 86.100.
BASCH, JAKOV [MIKOVIĆ, MILOVAN], Imenski registar časopisa Klasje naših ravni, 11.-12., 2010., 70.-83.
BAŠIĆ PALKOVIĆ, DAVOR, Stvarala sam pod znakom
humanizma, 3.-4., 2008., 22.-25.
BAŠIĆ PALKOVIĆ, DAVOR, Kapitalno djelo na koje se
dugo čekalo – «Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih
Hrvata» dr. Matije Evetovića, predstavljena u Subotici i
Baji, 9.-10., 2010., 56.-58.
BEGOVIĆ, SEAD, Poniranje u sudbinska značenja i transcedentnu zbiljnost, 7.-8., 2006., 44.-45.
BENČIĆ, NIKOLA, Lirika gradišćanskih Hrvata, 1.-2.,
2009., 3.-16.
BENČIĆ, NIKOLA, Izbor iz lirike gradišćanskih Hrvata,
1.-2., 2009.,
BERETIĆ, STJEPAN, Iz povijesti subotičke stolne bazilike
Svete Terezije, 3.-4., 2006., 77.-84.
BIJUKOVIĆ, MIRTA / SABLIĆ-TOMIĆ, Helena, Umjesto uvoda, 11.-12., 2007., 3.
BILINC-ŽIGMANOV, SILVANA, Novi život počinje, 5.6., 2002., 39.
BILOSNIĆ, TOMISLAV MARJAN, Tragalac za dobrom
u neprestanom susretu sa zlom, 1.-2., 2010., 69.-73.
BILOSNIĆ, TOMISLAV MARJAN, Bože, učini nešto za
mene, 3.-4., 2010., 19.-22.
BIRO MIKLOŠ, Etnocentrizam kao prepreka za priznavanje postojanja ratnih zločinaca u vlastitoj naciji, 3.-4.,
2004., 91.-93.
BLAŽETIN, STJEPAN, Porcija besmisla – zb(i)rka, 3.-4.,
2003., 22.-25.
BLAŽETIN, STJEPAN, O knjizi Janje Prodan «Dijalogom
kroz stoljeća», 7.-8., 2009., 68.-70.
70-87
BONUS, IVAN, Bonusova poema iz Srijema, 3.-4.,
2006., 44.-46.
BOŠNJAK, BRANIMIR, Nitko i ništa s pogledom i druge
pjesme, 5.-6., 2009., 17.-24.
BOŠNJAK, BRANIMIR, Prozne pretrage Petka Vojnića
Purčara, 11.-12., 2010., 11.-15
BOŠNJAK, VLADIMIR, Nada Je lijepa, samo ako ima
smisla * Al’ se kadgod lumpovalo * Kartanje kod mrtvaca * Prisluškuju nas, pa što? * Ako ste Rvat, onda tribate
gorit rvatski, 5.-6., 2006., 19.-34.
BOŠNJAK, VLADIMIR, Božić u Slankamenu, 5.-6.,
2005., 131.-140.
BOŠNJAK, VLADIMIR, Šesta grana, 3.-4., 2007., 38.-41.
BOŠNJAK, VLADIMIR, Pioniri maleni, mi smo vojska
prava, 5.-6., 2007., 24.-34.
BOŠNJAK, VLADIMIR, Kutija za cipele, 1.-2., 2008., 46.-48.
BOŠNJAK, VLADIMIR, Šesta grana, 3.-4., 2008., 41.-50.
BOŠNJAK, VLADIMIR, Šesta grana, 5.-6., 2008., 53.-64.
BOŠNJAK, VLADIMIR, Šesta grana, 7.-8., 2008., 3.-19.
BOŠNJAK, VLADIMIR, Šesta grana, 9.-10., 2008., 49.-60.
BOŠNJAK, VLADIMIR, Šesta grana, 11.-12., 2008., 35.-50.
BOŠNJAK, VLADIMIR, Šesta grana, 1.-2., 2009., 40.-53.
BOŠNJAK, VLADIMIR, Šesta grana, 3.-4., 2009., 31.-41.
BRGULJAN, Vjekoslav, Tragovi – Lice mora * Korijeni *
Zvuci ljetne noći * Ribanje * Jutra zavičajna, 1.-2., 2002.,
73.-35.
BRGULJAN, VLADIMIR, «Stihove praveći kao stari zlatari» – Izbor iz poezije Boke Kotorske, 1.-2., 2005., 63.72.
BRGULJAN, VLADIMIR, Izbor iz hrvatske proze Boke
kotorske, 1,-2., 2006., 4.
BRLENIĆ-VUJIĆ, BRANKA, Slavonski motivi u Balentićevoj ‘Baladi o rastanku’, 11.-12., 2007., 12.-15.
BROZOVIĆ-RONČEVIĆ, DUNJA, Bunjevački dijalekt
je blizak hrvatskom standardnom jeziku, 9.-10., 2006.,
59.-60.
BULJOVČIĆ, JOSIP, Leksikografski rad Ambrozija Šarčevića, 1.-2., 2002., 8.-14.
BULJOVČIĆ, JOSIP, Osvrt na udžbenike i priručnike za
bunjevačku i šokačku djecu u Bačkoj na kraju 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, 5.-6., 2002., 30.-38.
BULJOVČIĆ, JOSIP, Značaj jezikoslovnog rada Ante Sekulića, 1.-2., 2003., 69.-72.
CARIĆ-CRNOJEVIĆ, DUBRAVKA, Ljubavi Blanke Kolak ili Roman poput tijela žene, 11.-12., 2010., 17.-19.
CUMMINGS, EDWARD ESTLIN, Osmijeh bez lica, 7.8., 2010., 37.-39.
CVENIĆ, JOSIP, Sjena, 11.-12., 2007., 16.-18.
ČELIKOVIĆ, KATARINA, Vrijeme i mjesto za pripovijetku Balinta Vujkova, 1.-2., 2003., 34.-36.
71
Klasje naših ravni
klasje.indd 71
12/14/2010 9:37:56 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
ČELIKOVIĆ, KATARINA, Branko Jegić (bibliografska natuknica), 3.-4., 2002., 57..
ČELIKOVIĆ, KATARINA, Komediografska minijatura
Balinta Vujkova, 3.-4., 2008., 85.-88.
ČERNELIĆ, MILANA, Značajna i dragocjena knjiga –
Lazo Vojnić Hajduk, dr. Andrija Kopilović, Alojzije Stantić, Dužijanca, Subotica, 2006., 7.-8., 2007., 48.-49.
ČOTA, REKETTYE, ANTONIJA, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača, 3.-4., 2009., 90.-97.
ČOTA, REKETTYE, ANTONIJA, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača, 5.-6., 2009., 83.-95.
ČOTA, REKETTYE, ANTONIJA, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača, 7.-8., 2009., 102.-109.
ČOTA, REKETTYE, ANTONIJA, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača, 9.-10., 2009., 90.-94.
ČOTA, REKETTYE, ANTONIJA, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača, 11.12., 2009., 106.-109.
ČOTA, REKETTYE, ANTONIJA, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača, 1.-2., 2010., 97.-108.
ČOTA, REKETTYE, ANTONIJA, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača, 3.-4., 2010., 102-110.
ČOTA, REKETTYE, ANTONIJA, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača, 5.-6., 2010., 105-112.
ČOTA, REKETTYE, ANTONIJA, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača, 7.-8., 2010., 108-114.
ČOTA, REKETTYE, ANTONIJA, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača, 9.-10., 2010., 106-115.
ČOTA, REKETTYE, ANTONIJA, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača, 9.-10., 2010., 96-109
ČOVIĆ, MARKO, Braniti svoju Bačku, 5.-6., 2005, 35.41.
ĆURIĆ, MIRKO, Braća u poniženju, 11.-12., 2007., 19.21.
DEAK, FERENC, Lazar Merković, ili iskonska snaga duha,
11.-12., 2006., 50.-51.
DERK, DENIS, Izbor je bio ostati uz svoje, 3.-4., 2008.,
15.-18.
DERKAČ; LANA, Bombon od đumbira đumbira – Azija
* Eva air * Mutiara hotel * Keksi * Razglednica iz Kuala
Lumpura * Bombon od đumbira * Tsunami, 7.-8., 2006.,
13.-15.
DORTA JAGIĆ, Djevica spavanja i konac – Riječi * Najbolje sandale za pjesmu * Zimska suza * Svježe maline i
oprost, 7.-8., 2006., 48.-49.
DERKAČ-ŠALAT, LANA, Hotel, 11.-12., 2007., 22.-23.
DUJMOVIĆ, LJUBICA, Umjetnik s dva zavičaja, 9.-10.,
2006., 92.-97.
DULIĆ, JASMINKA, Ponovno uspostavljena legalnost,
7.-8., 2006., 101.-103.
70-87
DULIĆ, JASMINKA – ŠRAM, ZLATKO, Nacionalna
svijest i politički profil bunjevačkih Hrvata, 1.-2., 2010.,
3.-14.
DURANCI, BELA, Zapis vremena, 5.-6., 2006, 96.-97.
DURANCI, BELA, Pastelna zatišja Ruže Tumbas, 5.-6.,
2007., 77.-80.
DURANCI, BELA, Seksunddreisigtausenddreihundertvierundsiebzig, 11.-12., 2006., 48.-49.
DŽAKULA, FRANJO, Priča o mrtvom kljunu i ljutoj godini, 11.-12., 2007., 24.-25.
ĐILAS, GORDANA, Selektivna bibliografija Petka Vojnića Purčara, 5.-6., 2004., 35.-45.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 1.-2., 2002., 96.-108.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 3.-4., 2002., 89.-95.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 5.-6., 2002., 109.-116.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 1.-2., 2003., 99.-106.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 3.-4., 2003., 89.-97.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 5.-6., 2003., 103.-111.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 1.-2., 2004., 101.-112.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 3.-4., 2004., 116.-119.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 5.-6., 2004., 97.-111.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 1.-2., 2005., 89.-101.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 3.-4., 2005., 113.-125.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 5.-6., 2005., 151.-156.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 7.-8., 2005., 115.-130.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 1.-2., 2006., 95.-111.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 3.-4., 2006., 85.-101.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 5.-6., 2006., 98.-109.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 7.-8., 2006., 98.-109.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 9.-10., 2006., 102.-114.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 11.-12., 2006., 101.-115.
72
Klasje naših ravni
klasje.indd 72
12/14/2010 9:37:56 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 1.-2., 2007., 113.-119.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 3.-4., 2007., 109.-119.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 5.-6., 2007., 81.-95.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 7.-8., 2007., 108.-123.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 9.-10., 2007., 106.-119.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 11.-12., 2007., 121.-123.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 1.-2., 2008., 104.-114.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 3.-4., 2008., 111.-118.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 5.-6., 2008., 104.-116.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 7.-8., 2008., 113.-118.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 9.-10., 2008., 114.-119.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 11.-12., 2008., 115.-120.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 1.-2., 2009., 110.-120.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 3.-4., 2009., 111.-116.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 5.-6., 2009., 111.-120.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 7.-8., 2009., 115.-120.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 9.-10., 2009., 114.-120.
EVETOVIĆ, MATIJA, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 11.-12., 2009., 114.-120.
EVETOVIĆ, MATIJA, Ponizna je moja pjesma – Vihori *
Moje srce * Drugovima * Nebeskoj majci * Gospi * Moje
carstvo * Moje zadovoljstvo * Moja pjesma * Mjesečina
sjaše bajno * Miruj, miruj srce moje * Ruži * Moja tuga *
Molitva bunjevačkih i šokačkih Hrvata * Molitva Bunjevaca * Omladini, 7.-8., 2010., 44.-47.
ERL, Vera, Tekstualna tkanica slavonskih gradova, 7.-8.,
2009., 63.-67.
FRANCIŠKOVIĆ, LAZAR, Sedam spjevova o putniku,
1.-2., 2002., 45.-47.
FRANCIŠKOVIĆ, LAZAR, Dio Sedme poeme o putniku, 3.-4., 2002., 36.
FRANCIŠKOVIĆ, LAZAR, Romor klasova, 1.-2., 2003.,
63.-66.
70-87
FRANCIŠKOVIĆ, LAZAR, Skaska o vatri, 3.-4., 2003.,
25.-30.
FRANCIŠKOVIĆ, LAZAR, Sa jednog do maglenih otoka
…, 3.-4., 2005., 58.
FRANCIŠKOVIĆ, LAZAR, Daleki gradovi u noći, 5.-6.,
2005., 108.-115.
FRANCIŠKOVIĆ, LAZAR, Kalvarija, 10.-11., 2020., 36.37.
FRANCIŠKOVIĆ, LAZAR, Vino …, 11.-12., 2020., 42.43.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Prepiska između Gustava Krkleca
i Zoltána Csuke, 7.-8., 2005., 70.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Iz blagovaonice Nikole Zrinskog
u Sigetu, 7.-8., 2005., 87.-96.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Motiv Isusove krvi u molitvicama
poglavito mađarskih Hrvata, 5.-6., 2006., 64.-95.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Arbor vitae doseže do neba, Pjesništvo Marije Gregeš, 7.-8., 2006., 51.-53.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Začetnik dramske književnosti
u bačkih Hrvata, Ivan Petreš (1876.-1937.), 7.-8., 2006.,
54.-57.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Sveci zaštitnici vinogradara poglavito u mađarskih Hrvata, 7.-8., 2006., 67.-89.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Kult predaka u mađarskih Hrvata,
9.-10., 2006., 98.-101.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Suradnja pečuškog i osječkog kazališta, 11.-12., 2007., 98.-102.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Ilirska čitaonica u Pečuhu, 1.-2.,
2008., 59.-61.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Prilike nakon II. svjetskog rata u
djelima Antuna Karagića, 5.-6., 2008., 78.-87.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Revolucija 1848. u hrvatskim popijevkama, 7.-8., 2008., 75.-81.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Mini novele – Danguba, mušice
i crni bombarder * Groteskna priča * Užežene škraklje *
Traganje za krunom zmijske kraljice * Susret * Sjećanje
glasonoše * Puka-bika-moka * Aureola * Kum Sjever i
kum Jug, 9.-10., 2008., 80.-84.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Zaboravljeni budimski kalendar
slovinski … iz 18. stoljeća, 11.-12., 2008., 105.-107.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Pakao, 7.-8., 2009., 85.-86.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Časopisi Hrvata u Mađarskoj –
Pečuški/Pécsi horizont, 11.-12., 2009., 28.-31.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Sv. Nikola Velesova epikleza, 11.12., 2009., 76.-95.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Po Božiću, Ime Isusovo (2. siječnja) u mađarskih Hrvata, 1.-2., 2010., 84.-96.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Predstave o Raju, poglavito o
Vyreju / Vireju u mađarskih Hrvata, 5.-6., 2010., 94.-104.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Kalendar – kolovoz, 7.-8., 2010.,
72.-89.
73
Klasje naših ravni
klasje.indd 73
12/14/2010 9:37:57 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
FRANKOVIĆ, ĐURO, Kalendar – rujan, listopad, 9.-10..,
2010., 6.-85.
FRANKOVIĆ, ĐURO, Kalendar – studeni, 11.-12..,
2010., 84.-95.
GAZIVODA, JELENA, Bez riječi i jezika, nema čovjeka,
niti naroda, 5.-6., 2008., 28.
GAZIVODA, JELENA i VULIĆ, SANJA, Časopisi hrvatske manjine u gradskim sredinama neslavenskih zemalja,
7.-8., 2009., 74.-82.
GRBIĆ-JAKOPOVIĆ, JADRANKA, Argumenti i simboli
opstojnosti i kontinuiteta – Lazo Vojnić Hajduk, dr. Andrija Kopilović, Alojzije Stantić, «Dužijanca», 2006., 7.-8.,
2007., 50.-51.
GRGUREVIĆ, TOMISLAV, U Prčanju pokraj mora, 1.-2.,
2006., 57.-59.
GRGUROVAC, MARTIN, Knjiga postanka, 11.-12.,
2007., 26.-33.
GLAVURTIĆ, MIROSLAV, Pas, 1.-2., 2006., 51.-55.
GRUNČIĆ, Vita, Godišnja skupština subotičkog ogranka Matice hrvatske, 1.-2., 2002., 90.
G[RUNČIĆ]., V[IKTORIJA]., Rezultati književnog natječaja u povodu 100. obljetnice rođenja Dobriše Cesarića,
1.-2., 2002., 95.
GRUNČIĆ, VITA, Razgovor s povodom: «Svakom slikom
izražavam stanje svog duha …», 3.-4., 2002., 97.-98.
GRUNČIĆ, VITA, Rasuto vlaće, 1.-2., 2003., 90.-92.
GRUNČIĆ, VITA, Vjeruj dolaze bolja vremena – Nije
uzalud * Vrednote življenja * Vjeruj, dolaze bolja vremena, 5.-6., 2003., 57.-58.
GRUNČIĆ, VITA, Izvješće o radu Matice hrvatske Subotica od 2002. do 2004., 3.-4., 2004., 123.-124.
HAJSAN, ROBERT, Književni časopisi Hrvata u Austriji,
11.-12., 2009., 19.-24.
HAJSAN, ROBERT, O narodima, narodnostima i jezicima, 9.-10., 2010., 22.-29.
HEKA, LADISLAV, Trebao sam, ali nisam, 9.-10., 2008.,
61.-72.
HORVÁTH, ELEMÉR, Grobnica za ukras Huniji, 3.-4.,
2002., 74.
HORVÁTH, ELEMÉR, Teška vremena, 1.-2., 2003., 83.
HRANIĆ, ĐURO, Crkvena i kulturološka vrijednost «Zadužbine biskupa Budanovića», 5.-6., 2003., 78.-79.
ILIĆ, SNEŽANA, … ništa uzvišenije od vlastite čežnje, 5.6., 2010., 92.-93.
IVANČIĆ, JASNA, Klasje naših ravni (1935-1944), 3.-4.,
2003., 76.-77.
IVANČIĆ, JASNA, Predstavljanje Leksikona, 5.-6.,
2004., 87.-89.
IVANČIĆ, JASNA, Ljudi i ovo je moguće, 1.-2., 2005., 88.
IVANČIĆ, JASNA, Kapa bijele boje, Kupovina, Pružene
ruke, Ritam, 3.-4., 2005., 78.-82.
70-87
IVANČIĆ, JASNA, Ilija Okrugić, hrvatski pučki dramatičar, 7.-8., 2005., 16.-24.
IVANČIĆ, JASNA, Blago tebi Benjamine * Diogen, 5.-6.,
2006., 35.-37.
IVANČIĆ, JASNA, O pjesničkoj riječi Trpimira Macana,
5.-6., 2006., 53.-57.
IVANČIĆ, JASNA, Lutanje pjesništvom Milovana Mikovića, 5.-6., 2008., 18.
IVANKOVIĆ, BERNADICA, Knjiga djeci, djeca biblioteci – Rad s učenicima, pripadnicima nacionalnih zajednica u multinacionalnoj sredini na primjeru Gradske knjižnice Subotica, 11.-12., 2010., 67.-69.
IVKA, SVJETLANA, Hrvatska misao – dokument vremena, 3.-4., 2007., 62.-63.
IVŠIĆ, RADOVAN, Pozdravljam te A. G. M., 3.-4.,
2003., 18.-21.
IŠTVANČIĆ, BRANKO, O uvođenju hrvatskog jezika
50-tih godina XX. stoljeća – Prisjećanja Marka Horvatskog Plivukova, 9.-10., 2007., 30.-41.
JAGIĆ, DORTA, Djevica spavanja i konac, 7.-8., 2006.,
13.-15.
JAKŠIĆ, ANTE, Stari znanac, 5.-6., 2005., 49.-55.
JEGIĆ, BRANKO, (1944.–2002.), Zbogom – Ostanimo
sami * Na cvijetnjaku * Zbogom * U snove * Tiho * Mir
* Da ti kažem * Znam * Ni povelja * Pjesma orača, 3.-4.,
2002., 54.-57.
JÓZSEF ATTILA (1905.–1937.), Svijest – Dragi Joco *
Tuga * Mrav * Livci stakla * Osjećate li? * Molitva umornima * Gruda grudi * Otkako si otišla * Moja majka *
Tuga * Mama * Savjest * Kraj Dunava* Dva heksametra
– prijevod: LAZAR MERKOVIĆ, 3.-4., 2002., 69.73.
KAJBA, DAVORIN, Znanstvenik svjetskog ugleda i glasa, Akademik Mirko pl. Vidaković (29. 10. 1924.– 15. 8.
2002.), 5.-6., 2002., 84.-86.
KATANIĆ, KSENIJA, Stvaralačko iskustvo i književna
zrelost, 5.-6., 2004., 29.-30.
KECMAN, DAVID DAKO, To mjesto gdje žive anđeli,
1.-2., 2008., 67.-69.
K. T., Novosadski triptih, 3.-4., 2003., 80.
KETIG, TOMISLAV, Duga sjena svitanja (ulomak iz romana), 5.-6., 2006., 8.-18.
KETIG, TOMISLAV, Duga sjena svitanja (ulomak iz romana), 9.-10., 2006., 3.-22.
KETIG, TOMISLAV, Trogirski soneti, 1.-2., 2007., 35.-37.
KETIG, TOMISLAV, Velebitski orao, 3.-4., 2007., 23.-37.
KETIG, TOMISLAV, Kad je vrijeme jače od čovjeka – Lazar Merković, U ime pravde, NIU Hrvatska riječ, Subotica, 2007., 5.-6., 2008., 65.-66.
KETIG, TOMISLAV, Jesenska romansa gospođe Politeo,
9.-10., 2008., 14.-42.
74
Klasje naših ravni
klasje.indd 74
12/14/2010 9:37:57 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
KETIG, TOMISLAV, Tomislav Ladan, poliglot bravuroznog znanja (Tomilsva Ladan, 1932. – 2008.), 9.-10.,
2008., 91.-93.
KETIG, TOMISLAV, Jesenska romansa gospođe Politeo,
11.-12., 9.-10., 2008., 15.-34.
KETIG, TOMISLAV, Snoviđenje, 3.-4., 2009., 3.-7.
KETIG, TOMISLAV, Rekonstrukcija pjesme, 3.-4., 2010.,
3.-14.
KETIG, TOMISLAV, Lament putnika kroz vrijeme, 9.10.,
2009., 58.-59.
KIFER HELIN, IVAN, Promjena četvrta, 11.-12., 2007.,
34.-37
KLARSKI, JOSIP, Put u opasne tajne, 5.-6., 2005., 56.61.
KLARSKI, JOSIP, Pitam ja vas … ili: Ilija Troskot i njegova
dica, 5.-6., 2010.
KLJAJIĆ, MARKO, Crkva svetog Jurja u Petrovaradinu,
1.-2., 2002., 49.-58.
KOLARIĆ-DUMIĆ, LJUBICA, Samo san, 3.-4., 2009.,
10.-15.
KOLARIĆ-DUMIĆ, LJUBICA, Uz baku je raslo moje
djetinjstvo, 5.-6., 2009., 41.-48.
KOLARIĆ-DUMIĆ, LJUBICA, Poštar sv. Nikole, 5.-6.,
2009., 49.-52.
KOLARIĆ-DUMIĆ, LJUBICA, Zapis o zavičaju, 9.-10.,
2009., 63.-64.
KOLARIĆ-DUMIĆ, LJUBICA, Vratite mi zavičaj, 3.-4.,
2010., 23.-25.
KOLARIĆ-DUMIĆ, LJUBICA, Praznici za školske klupe,
5.-6., 2010., 27.
KOLARIĆ-DUMIĆ, LJUBICA, Ja se mraka ne bojim, 7.8., 2010., 42.-43.
KOLARIĆ-DUMIĆ, LJUBICA, Dvije priče – Uzalud se
bunilo moje djetinjstvo * Zaustavljena zvona, 9.-10.,
2010., 45.-46.
KOLARIĆ-DUMIĆ, LJUBICA, Dvadeset godina od protjerivanja, 11.-12., 2010., 39.-41.
KOLARIĆ-DUMIĆ, LJUBICA, Pohvala ocu * Kad smo
se umivali u cvijeću * Kazna zbog Božića, 11.-12., 2010.,
52.-55.
KONOVALOVA, IRINA i MONOVA, NINA, Dio izložbe u povodu 16. Međunarodnog festivala dječjih kazališta u Subotici – Snimio: ZORAN VUKMANOV ŠIMOKOV, 2009., 5.-.6., 2010., 4-16.
KOPILOVIĆ, ANDRIJA, O rječniku bačkih Hrvata, 5.-6.,
2008., 67.-68.
KOPILOVIĆ, ANDRIJA, Psihološki izvori obraćenja, 7.8., 2008., 54.-61.
KOPILOVIĆ, ANDRIJA, Narodni običaji kao čuvari narodne svijesti, 1.-2., 2009., 86.-89.
70-87
KOPILOVIĆ, ANDRIJA, Što je hrvatski identitet u europskom identitetu, 1.-2., 2010., 40.-41.
KOPILOVIĆ, ANDRIJA, Vjerske zajednice i kulturna raznolikost, 10.-11., 2010., 32.-35.
KOPUNOVIĆ. MIRKO, Kaplje, 3.-4., 2007., 17.-19.
KOPUNOVIĆ, MIRKO & SARIĆ, ZVONKO, Slani špriceri i hladni znoj, 9.-10., 10.-13.
KOSZTOLÁNYI, DEZSŐ, Ta bolna, vinska, sjetna, lijena
Bačka – Zajedno s ocem putujem vlakom * Suncokret
ko izbezumljenik * Ta bolna, vinska, sjetna, lijena Bačka
* Čudesno leže oni tu * Četrdeset skica * 1. Pjesma * 3.
Kruh s medom * 4. Ljeto * 19. Kasna jesen na Ludoškoj
pusti * Sjećanje * 34. Prema pedesetoj * 35. Veljača –
prijevod: Lazar Merković 1.-2., 2002., 26.-28.
KOVAČ, ANTUN, Noviji šokački divani – Tako je govorio Nostradamus * Ja trčim polako * Na izgled ozbiljno *
Ljubi bližnjeg svoga * Bez zezanja * Šokački divani * Iđe
niko nosi ništa * Kruv naš svagdanji * Na dvoru Pašinog
Tune, 1.-2., 2003., 84.-87.
KOVAČ ANTUN, Riđokosa Marta. Šokačka narodna priča. Kazivala Paulija Jelić. Zabilježio Antun Kovač, 3.-4.,
2003, 67.
KOVAČ, ANTUN, Zlatno doba naše župe, 5.-6., 2003.,
59.-60.
KOVAČ, IVAN, Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Šokac, 3.-4., 2006., 61.-65.
KOVAČEV-NINKOV, OLGA, Slikarstvo Jelene Čović
(1879.-1951.), 3.-4., 2002., 99.-100.
KOVAČEV-NINKOV, OLGA, Umjetnički soboslikar narodnih motiva, 5.-6., 2002., 117.-122.
KOVAČEV-NINKOV, OLGA, Krila – u povodu smrti
Ane Bešlić (1912.-2008.), 1.-2., 2008., 113.-120.
KOVAČEV-NINKOV, OLGA, Eisenhut, slikar, putnik, interpret, čovjek, 5.-6., 2008., 117.-120.
KOŽUL, STJEPAN, Klasje bačkih Hrvata, 3.-4., 2008.,
73.-74.
KRAJINOVIĆ, VESNA, Kultura nije podupirač za politiku – Časopis Klasje naših ravni za književnost, umjetnost
i znanost, 7.-8., 2006., Matica hrvatska Subotica, 3.-4.,
2007., 64.-66.
KRMPOTIĆ, LAZAR IVAN, 100 godina hrvatske omladinske organizacije «Kolo mladeži», 1.-2., 2002., 77.-80.
KRMPOTIĆ, LAZAR IVAN, Zaboravljena veličina, 3.-4.,
2002., 76.-77.
KRMPOTIĆ, LAZAR IVAN, Društvena djelatnost Blaška
Rajića, 5.-6., 2002., 54.-63.
KRMPOTIĆ, LAZAR IVAN, Otišao tihi kulturni radnik
Ive Prćić, mlađi (1927.–2002.), 5.-6., 2002., 84.-86.
KRMPOTIĆ, LAZAR IVAN, Žena velikog životnog optimizma – U spomen Matiji Dulić, 1.-2., 2003., 88.-89.
75
Klasje naših ravni
klasje.indd 75
12/14/2010 9:37:57 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
KRMPOTIĆ, LAZAR IVAN, Od nadničarke do bibliotekarke, 3.-4., 2003., 81.-83.
KRMPOTIĆ, LAZAR IVAN, Eklezijalno i kulturološko
značenje «Zadužbine biskupa Budanovića», 5.-6., 2003.,
78.-79.
KULEŠEVIĆ-IVANČIĆ, JASNA, Razmišljanja u povodu
znanstvenog skupa o Ani Šabić u Subotici 11. i 12.listopada 2003., 5.-6., 2003., 44.-50.
KULEŠEVIĆ-SOUČEK, SNJEŠKA, Poruke – Pismo prijatelju * Kad odeš u tuđinu, La vita e’ meravigliosa * Kad
sam prvi put došla * Kad razgrnem sve slojeve * Bunjevački protestni song, 5.-6., 2002., 3.-4.
KULEŠEVIĆ-SOUČEK, SNJEŠKA, Gdje sve nisam – Noćas
* Rat * Apatrid * Krvava poezija * Gdje sve nisam * Patim
* 55. Rođendan * Ljubav * Prošetati, 3.-4., 2004., 71.-72.
KULUNDŽIĆ, JOSIP, Hanibal, 5.-6., 2005., 22.-25.
LAZAR, ERVIN, Plava i žuta, 3.-4., 2004., 80.
LEDERER, ANA, Poetska drama, 3.-4., 2003., 74.-75.
LEKO, ZDENKA, Vidno polje, 11.-12., 2007., 38.-39.
LONČAR, ĐURO, Ilija Džinić, učitelj, pisac, kulturni djelatnik, 3.-4., 2004., 99.-108.
LONČAR, ĐURO, Pseudonimi i inicijali autora koji su pisali o bunjevačkim i šokačkim Hrvatima, 11.-12., 2006.,
84.-100.
LUIĆ-VUDRAG, DUBRAVKA, Bunjevački časopis Klasje naših ravni (1935.-1944.) u očuvanju hrvatskog identiteta, 3.-4., 2008., 75.-84.
LUKIĆ, LJERKA, Snoviđenje – Živinice * Spreča * Jesen
na Par-selu * Otok * Košljun * Sljamenjak * Mostar * Živinička mramorja *Iznenađenje * Ljubače * Knin * Makedonija * Ruska rapsodija *Osijek * Dubrave * Rat i …
* Bosna i Hercegovina * Domovina * Kućni savjet * Odlazak iz Bosne … *Bedem ljubavi * …Dolazak u Kanadu
* Kanada * Kanada (II)* Nijagara * Rođeni u Pređi, 3.4-.,
2003., 36.-41.
LUKOVIĆ, NIKO, Na ruševinama dvorca Zmajević, 1.2., 2006., 25.-26.
MAČKOVIĆ, STEVAN, Jedno izvješće o Bunjevcima iz
1934., 5.-6., 2004., 90.-96.
MAČKOVIĆ, STEVAN, Josip Vuković Đido, njegovo političko djelovanje i učinak 1926.-1941., 1.-2., 2005., 75.83.
MAČKOVIĆ, STEVAN, Obilježavanje tisućgodišnjice
hrvatskog kraljevstva u Subotici, 3.-4., 2005., 103.-105.
MAČKOVIĆ, STEVAN, Tri subotičke matice, 3.-4.,
2006., 66.-76.
MAČKOVIĆ, STEVAN, Stjepan Podhorsky u dva projekta: Crkve u Maloj Bosni i Đurđenovcu, 11.-12., 2006.,
76.-79.
MAČKOVIĆ, STEVAN, Hrvatski katolički orao – Subotica kroz arhivsko gradivo, 3.-4., 2007., 99.-105.
70-87
MAČKOVIĆ, STEVAN, Kulturni i drugi javni nastupi od
1918. do 1923. godine, 7.-8., 2007., 89.-107.
MAČKOVIĆ, STEVAN, Planovi za podizanje dvije crkve
na Paliću, 3.-4., 2008., 106.-110.
MAČKOVIĆ, STEVAN, Položaj Bunjevaca između dva
svjetska rata, 1.-2., 2009., 78.-85.
MAČKOVIĆ, STEVAN, MATIJA Evetović kao paradigma
položaja Bunjevaca Hrvata u Subotici, 3.-4., 2009., 111.116.
MAČKOVIĆ, STEVAN, O pokušaju preodgoja prostitutki 1945./46. godine, 5.-6., 2009., 96.-100.
MAČKOVIĆ, STEVAN i BAČIĆ, SLAVEN, Diploma slobodnog kraljevskog grada Maria Theresiopolis od 1779.
godine, 7.-8., 2009., 3.-19.
MAČKOVIĆ, STEVAN, Kratak pregled fondova hrvatske
provenijencije, 9.-10., 2009., 95.-105.
MAČKOVIĆ, STEVAN, Građa o Šimi Romiću, 3.-4.,
2010., 96.-102.
MAČKOVIĆ, STEVAN, Subotica 1933. Po izvješću gradskog kulturno-socijalnog odjela, 7.-8., 2010., 102.-107.
MAĆEŠIĆ, MILAN SVETOZAR, Otvoreno pismo Cro
Copu, 11.-12., 2007., 40.-42.
MARIĆ, ZVONIMIR, Hrvati u Mađarskoj (ĐURO Vidmarović Teme o Hrvatima u Mađarskoj), 3.-4., 2010.,
79.-80.
MANDIĆ, MIJO, Odupirući se asimilaciji, 7.-8., 2007.,
52.-53.
MANDIĆ, ZORAN M., Arhipelag jedne ljubavi, 5.-6.,
2004., 26.-28.
MARIJANOVIĆ, STANISLAV, Književnost i književnici u
panoptikumu Vanje Radauša, 11.-12., 2007., 43.-45.
MAROEVIĆ, TONKO, Svjetovi i stihovi. Poetska dimenzija stvaralaštva Petka Vojnića Purčara, 11.-12., 2010.,
33.-35.
MATIJEVIĆ, DESANKA, Jutro u meni – Galeb (opet)
klikće * Uvijek nas iznova ima! Iza vida daljina * Ljubice
* Nad gnijezdom * Nevere neverini * Pjesma * Pusti *
Ti si ognjište * Zagrljaj * Živi danas , 7.-8., 2007., 40.-42.
MEDVIDOVIĆ, LUJO, Sedimentirana istina hrvatskog
identiteta, 11.-12., 2007., 46.-50.
MELVINGER, JASNA, Sedam pjesama – Ne baš o Bajazidu II. i tom putovanju Beograd-Bar prugom nije Publije Ovidije Nazon ni mogao još u Starome Rimu postati
mason o toj i Leonardovoj geometriji rekao je koju i Pol
Valeri ne bez Holbeinove anamorfoze ni bez Andrićeve
slavne te proze * I taj koji kalemi voće kraljici se dodvoriti
katkad hoće to je taj plod koji se nekoć zvao baš izvorno
Reine-Claude * Nisu se međusobno poubijali adepti tih
provansalskih jošter sekti nije se moglo u kamione i prikolice pa ne baš sve do same te Nice * Ne baš o Boccacciovu ljubavnu labirintu, a ni o Afrodtit na Corinthu * I
76
Klasje naših ravni
klasje.indd 76
12/14/2010 9:37:57 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
ondašnje sve te ne najnovije granice ne baš na Čazmi i
kod Česmice zar Bellinijeve ruže tome sa čalmom što je
vjerolomno u Bosni pobio sužnje * Opet o žalovitoj onoj
seriji na Botticellijevoj ne baš tapiseriji * Onaj iz Judejske
tamnice i onaj iz Palestinske ložnice, 1.-2., 2002., 15.-19.
MELVINGER, JASNA, Međuratni Šop u pjesničkom zrcalu Slavka Mihalića, 3.-4., 2002., 29.-34.
MELVINGER, JASNA, Moj prinos opisu staroga Srema,
1.-2., 2003., 45.-48.
MELVINGER, JASNA, Prambaka, 3.-4, 2003., 20.-24.
MELVINGER, JASNA, Jednom nogom u Europi, drugom na Balkanu, a srce …?, 3.-4., 2005., 83.-85.
MELVINGER, JASNA, Ja bih, možda, ipak, rekla, ne, baš,
tako, nego samo malo drukčije, 5.-6., 2005., 69.-73.
MELVINGER, JASNA, Glasinke srčanice Ilije Okrugića
Srijemca, 7.-8., 2005., 3.-11.
MELVINGER, JASNA, Kulturni žamor suvremenog doba
– Zvonko Sarić, Neonski zavrtanj, Hrvatska čitaonica,
Subotica, 2004., 7.-8., 2005., 77.-88.
MELVINGER, JASNA, Dramska naracija u igrokazu Ilije
Okrugića Srijemca, 5.-6., 2006., 3.-7.
MELVINGER, JASNA, U zagrljaju rijeke, 7.-8., 2006., 3.6.
MELVINGER, JASNA, Sloboda je u književnosti samoj,
9.-10-. 2006., 43.-44.
MELVINGER, JASNA, Frazeologija u pridikama i homilijama Antuna Mihanovića, 3.-4., 2007., 99.-105.
MELVINGER, JASNA, Ilija Okrugić Srijemac i Zemun, 7.8., 2007., 3.-9.
MELVINGER, JASNA, Dramski opus Ilije Okrugića Srijemca s tematikom iz 19. stoljeća, 1.-2., 2008., 70.-73.
MELVINGER, JASNA, Pjesnik u jeziku i zbilji, 3.-4.,
2008., 26.
MELVINGER, JASNA, Proljeća, ljeta i lijepe jeseni, 3.-4.,
2008., 27.-28.
MELVINGER, JASNA, Ilija Okrugić Srijemac i Ivan Antunović, 5.-6., 2008., 36.-42.
MELVINGER, JASNA, Pod lipom – Srodstvo kroz kanilu
* Šutnuti loptu zemaljsku * Hodati kamo želiš * Lagani
leptirak * Ne samo moralni smrad * Žuta teniska lopta *
Narkoza * Zalijevati cvijeće * Pod lipom * Ni mačji život
nije lak * Melem * Utažena glad * Ne bez ptica i bubica
* Slavoluci * Kao i svi ljudi, 9.-10., 2008., 3.-6.
MELVINGER, JASNA, S ožiljkom više – Vlak, VinkovciBeograd, 1991. – Ne, zaboga, abortus * Povjetarac *
Rime * Ilirci * Uvjerenje o životu * Matići * Rentgenska
snimka * Protiv mračnoga viteza * Reklamni panoi * Crveni kimono, 1.-2., 2009.,
MELVINGER, JASNA, Petrovaradinski tjednik Fruškogorac, 11.-12., 2009., 17.-18.
70-87
MELVINGER, JASNA, Ni smilje, ni bosilje rubom povijesne zbilje, 3.-4., 2010., 15.-17.
MELVINGER, JASNA, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca crnogorskom knezu Nikoli I. Petroviću Njegošu
i srpskom kralju Aleksandru Obrenoviću, 7.-8., 2010.,
52.-58.
MELVINGER, JASNA, Ne, to nije bilo ni malo slučajno,
11.-12., 2010., 38.
MERKOVIĆ, LAZAR, Četiri pjesme, 1-2., 2002., 5.-7.
MERKOVIĆ, LAZAR, Zapis o knjizi, 3.-4., 2002., 28.
MERKOVIĆ, LAZAR, Književnik Ivan Pančić (1932.
–1992.), 5.-6., 2002., 22.-23.
MERKOVIĆ, LAZAR, Pjesnik cvjetova mećave – Djelo i
lik Balinta Vujkova, 1.-2., 2003., 5.-8.
MERKOVIĆ, LAZAR, Mladom, nedopjevanom pjesniku, 3.-4., 2003., 19.
MERKOVIĆ, LAZAR, Nove knjige – Prvi dio III. sveska
Bibliografije * Sabrane pjesme Miroljuba Ante Evetovića
* Krhka ljepota trajna vrijednost * Velikani subotičkog
zdravstva * Uz treću knjigu eseja Milovana Mikovića,
Iznad žita nebo, 1.-2., 2004., 60.-70.
MERKOVIĆ, LAZAR, Život i djelo Matije Poljakovića, 3.4., 2004., 25.-30.
MERKOVIĆ, LAZAR, Klasje naših ravni u razdoblju od
2002. do 2004., 3.-4, 2004., 120-122.
MERKOVIĆ, LAZAR, Prvi susret, prva pripovijest, 5.-6.,
2004., 24.-25.
MERKOVIĆ, LAZAR, Četiri monodrame Milivoja Prćića,
1.-2., 2005., 57.-59.
MERKOVIĆ, LAZAR, Otkrivao cvijeće u mećavi * Bibliografija Balinta Vujkova, 3.-4., 2005., 47.-52.
MERKOVIĆ, LAZAR, Modra internacionala, 5.-6.,
2005., 45.-48.
MERKOVIĆ, LAZAR, O stvarateljima i diletantima, 7.-8.,
2006., 106.-108.
MERKOVIĆ, LAZAR, Knjiga sjaji u daljini, 11.-12., 2006.,
20.-23.
MERKOVIĆ, LAZAR, U ime pravde, 11.-12., 2006., 24.-47.
MERKOVIĆ, LAZAR, Na tragu romana, 5.-6., 2007., 57.-59.
MERKOVIĆ, LAZAR, Bibliografija Klasja naših ravni, 9.10., 2009., 3.-28.
MERKOVIĆ, LAZAR, Njiva i Rukovet – dva poratna književna časopisa u Subotici, 11.-12., 2009., 3.-7.
MESINGER, Bogdan, Umjesto epiloga: traganje za duhom Iloka, 11.-12., 2007., 57.-60.
MIHOVILOVICH, JUAN, Poslije potresa, 3.-4., 2010.,
52.-54.
MIJOVIĆ KOČAN, STIJEPO, Induktivna analiza pjesme
Čizme, smrt Petka Vojnića Purčara (Subotica, 1939.) – u
povodu 70. Godina života, 1.-2., 2010., 74.-77.
77
Klasje naših ravni
klasje.indd 77
12/14/2010 9:37:57 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
MIJOVIĆ KOČAN, STIJEPO, Induktivna analiza pjesme
Čizme, smrt Petka Vojnića Purčara (Subotica, 1939.) – u
povodu 70. Godina života, 11.-12., 2010., 29.-32.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Background operation, 1.-2.,
2002., 39.-42.
M[IKOVIĆ]., M [ILOVAN]., 200. obljetnica rođenja
bana Josipa Jelačića, 1.-2., 2002., 88.-89.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Svijet na platnima Stipana Kopilovića (1877.-1924.), 1.-2., 2002., 109.-110.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Književnost Hrvata u Bačkoj –
nestajanja i nastajanja u obzoru njene oksimoronske naravi, 3.-4., 2002., 37.-45.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Roman u književnosti podunavskih Hrvata, 5.-6., 2002., 5.-14.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Pjevanje plaćeno životom, 5.-6.,
2002., 24.-27.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Nepotrošena moć riječi, 5.-6.,
2002., 66.-74.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Čiste i jasne misli i djela, Marija
Grasl (1942.–2002.), 5.-6., 2002., 82.-83.
MIKOVIĆ, MILOVAN, O opusu Balinta Vujkova kao nepristajanju na zaborav neponovljivog života – U prilogu
su dvije bunjevačke narodne pripovijetke koje je zabilježio i obradio Balint Vujkov: Aničić Ilijin kontrakt s Turčinom * Turčin u Radni, 1.-2., 2003., 14.-21.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Krećući se nikamo – Uspavanka
mraku * Kuća s velikim oknom * Lopovska pjesma * Moj
ujače * Palićki trag praznine * Subotička utvrda u crnini
noći, 1.-2., 2003., 52.-55.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Povratak izbrisanoga slikara –
Gustav Matković (1922.-1990.), 1.-2., 2003., 107.-109.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Sedam romana hrvatske podunavske književnosti, između dva svjetska rata, 3.-4.,
2003., 3.-16.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Slušaj; zemlja, riječi , 5.-6., 2003.,
35.-38.
MIKOVIĆ, MILOVAN, O izboru jezika u djelima Balinta
Vujkova, 1.-2., 2004., 27.-31.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Bogatstvo, raznovrsnost i slojevitost djela A. G. Matoša, 1.-2., 2004., 54.-59.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Pregled hrvatskog nakladništva u
2003., 1.-2., 2004., 71.-74.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Subotičko kazalište krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća, 3.-4.,
2004., 39.-48.
MIKOVIĆ, MILOVAN, O knjigama i drugim djelima (i
činima) svestranog umjetnika P. Vojnića Purčara, 5.-6.,
2004., 26.-28.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Pjesnički trag proživljenoga, 5.6., 2004., 62.-71.
70-87
MIKOVIĆ, MILOVAN, Roman, pripovijesti i drame Milivoja Prćića, 1.-2., 2005., 57.-59.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Palimpsestni govor u djelima Balinta Vujkova, 3.-4., 2005., 53.-57.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Kako predstaviti pjesnika Lazara
Franciškovića, 3.-4., 2005., 2005., 65.-67.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Tri balkanska poljupca, plus tri
puta po tri riječi, 3.-4., 2005., 90.-95.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Ovisnici o divoti rasula, 5.-6.,
2005., 95.-107.
MIKOVIĆ, MILOVAN, U kamenu sačuvana predaja –
dr. Csúszó Dezső, Könyőrgesünk szirhelyei I-II-III., Subotica, 2003., 2004., 2005., nakladom Életjela, 7.-8., 2005.,
106.-107.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Ugasiti život stvoren za stoljeća,
3.-4., 2006., 15.-24.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Neriješen slučaj nepoznatog Baloga * Predsmrtne slike svijeta, 5.-6., 2006., 41.-50.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Prolegomena za antologiju dvadesetorice, ili tridesetorice? – ne i četrdesetorice?, 7.-8.,
2006., 33.-43.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Kriteriji uređivačke politike časopisa Klasje naših ravni, 7.-8., 2006., 109.-113.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Trljanja Blaška Rajića i Balinta
Vujkova, 9.-10., 2006., 85.-91.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Lazar Merković između životne i
književne istine, 11.-12., 2006., 3.-19.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Slijedi neminovna katarza – Razgovor s Antom Sekulićem, istaknutim hrvatskim književnikom i znanstvenikom, 1.-2., 2007., 9.-34.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Jedino riječ ostaje, 5.-6., 2007.,
20.-21.
MIKOVIĆ, MILOVAN, «Mi više ne postojimo?» – Željka
Zelić, Bezdan, NIU Hrvatska riječ, Subotica 2006., 5.-6.,
2007., 57.-59.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o subotičkom kazalištu
od 1918. do 1945., 8.-9., 85.-105.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o kazalištu od 1945. do
1950., 11.-12., 2007., 103.-120.
MIKOVIĆ, MILOVAN, O otvorenosti za razlike, 1.-12.,
2008., 64.-66.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o subotičkom kazalištu
od 1950. do 1953., 1.-2., 2008., 83.-103.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o subotičkom kazalištu
od 1953. do 1954., 3.-4., 2008., 89.-105.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Knjiga zavičajnog govora bačkih
Hrvata, 5.-6., 2008., 69.-71.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o subotičkom kazalištu
od 1954. do 1955. , 5.-6., 2008., 88.-103.
MIKOVIĆ, MILOVAN, O prekovremenosti u romanu
Prosjački banket Zvonka Sarića, 8.-9., 2008., 72.-74.
78
Klasje naših ravni
klasje.indd 78
12/14/2010 9:37:57 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o subotičkom kazalištu
od 1955. do 1967. ,7.-8., 2008., 92.-112.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o subotičkom kazalištu
od 1967. do 1968., 9.-10., 2008., 103.-113.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Jurigini morski krajobrazi, 9.-10.,
2008., 120.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o subotičkom kazalištu
od 1968., 11.-12., 2008., 108.-114.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o subotičkom kazalištu
od 1968., 1.-2., 2009., 98.-109.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o subotičkom kazalištu
od ‘70-tih., 3.-4., 2009., 98.-104.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o kazalištu, 5.-6., 2009.,
101.-110.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Hrvatska književna panorama –
danas, 7.-8., 2009., 60.-62.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o kazalištu, 7.-8., 2009.,
110.-114.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o kazalištu, 9.-10., 2009.,
106.-113.
MIKOVIĆ, MILOVAN, O hrvatskim književnim časopisima Bunjevačko kolo, Klasje naših ravni, Njiva i Rukovet,
11.-12., 2009., 8.-16.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o kazalištu od 1747., 11.12., 2009., 114.-120.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Kultura i identitet vojvođanskih
Hrvata, 1.-2., 2010., 42.-46.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o kazalištu od ¸1747. godine, 1.-2., 2010., 109.-120.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o kazalištu, 3.-4., 2010.,
111.-120.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o kazalištu, 5.-6., 2010.,
113.-120.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o kazalištu, 7.-8., 2010.,
115.-120.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Tražeći odgovore – O pjesništvu
Matije Evetovića, 7.-8., 2010., 48.-51.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o kazalištu, 9.-10., 2010.,
116.-120.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o kazalištu, 11.-12.,
2010., 110.-120.
MILANKO, ANDREA, Žanrovski cijepovi i/li postmodernistički roman Ljubavi Blanke Kolak i Večernje buđenje Petka Vojnića Purčara, 11.-12., 2010., 22.-28.
MILATOVIĆ, MOMIR, Nije priznavao, ni prihvaćao prepreke, 5.-6., 2005., 159.-160.
MILOŠEVIĆ, MILOŠ, Spomeničko pravo, 1.-2., 2002.,
70.-72.
MILOŠEVIĆ, [MILAN], MILOŠ, Pred bezbrojem zvijezda samac, 1.-2., 2009., 23.-29.
70-87
MOLCER, MATIJA, Dvije pjesme – Plahovita livada *
Kako da se nadam povratku čuda * Eine kleine Nachtmuik * Exodus, 1.-2., 2003., 60.-62.
MOLCER, MATIJA, Pet em herum – Iskorak iz dana,
9.,10., 2009., 60.-62.
MOLCER, MATIJA, Ubice idu sve dalje, 5.-6., 2010., 23.26.
MONOVA, NINA i KONOVALOVA, IRINA, Dio izložbe u povodu 16. Međunarodnog festivala dječjih kazališta u Subotici – Snimio: Zoran Vukmanov Šimokov,
2009., 5.-.6., 2010., 4-16.
NEKIĆ, NEVENKA, Probrana riječ samoće i snage, 3.-4.,
2005., 62.-64.
NEKIĆ, NEVENKA, Putopisi Pave Jurkovića Katanova,
Putositnicama Gackom, Grčkom, Aljaskom, Putopisi.,
Otočac, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke,
2005. * Od bačkih ravni do zračnih visina, Pava Jurković
Katanov, Letač, Zagreb, 2001. * Krhotine poeme u nastajanju, Milovan Miković, Avaške godine, Dora Krupićeva,
Zagreb, 2005., 5.-6., 2006., 58.-63.
NEKIĆ, NEVENKA, Dojmovi s puta po Bačkoj, 7.-8.,
2006., 58.-62.
NEKIĆ, NEVENKA, Neukroćena i sama, 7.-8., 2007.,
35.-39.
NEKIĆ, NEVENKA, Izabrane pjesme Ante Sekulića, 5.,6., 2008., 72.-77.
NEKIĆ, NEVENKA, Od Harvatke do Hrvatske, 7.-8.,
2008., 62.-64.
NEKIĆ, NEVENKA, August Cesarec, sin domovine, 9.10., 2008., 85.-90.
NEKIĆ, NEVENKA, Dida Hodak, 11.-12., 2008., 86.-89.
NEKIĆ, NEVENKA, Nela, knjiga i ja, 3.-4., 2009., 3.-4.,
2009., 76.-78.
OKRUGIĆ SRIJEMAC, Ilija, Glasinke srčanice – Oj, sunašce, dnevni moj prijane * Kad zimzelen u zimu povene
* Pjesničko srce * Noći teške nekoć pune jada * Spavaj
slatko, dušo, Milko draga * Što sad radi Milovanka? * Lijepa si moja mezimice * Mila majka tvoja od milošte *
Pokraj slatke sve ljubavi tvoje * Ti radosti, moj prozoru *
Nema tebe Milko, ko nekada * Utjeha srcu * Babino ljeto
* Ljeto prođe, ruže uvenule * Ljubičice, proljeća sestrice
* Oj, mjeseče, tihe noći caru * Kad mi, dušo, tebe tko
spomene, 7.-8., 2005., 12.-15.
ORČIĆ, JAKOV, Intime rodnog kraja – Ravnica bez pjesnika * Osjećaj ravnice * Moja zemlja * Njivama * Oči
ravnice 1.-2., 2002., 2.-33.
ÖRKÉNY, ISTVÁN, Kada je kraj rata, 5.-6., 2004., 86.-87.
PANDI, OSKAR, Glazbeni pjesnik prirode – Đuro Rajković: Stanislav Preprek – Život i djelo, Hrvatsko društvo crkvenih glazbenika, Zagreb, 2006., 9.-10., 2007., 74.-75.
79
Klasje naših ravni
klasje.indd 79
12/14/2010 9:37:58 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
PANČIĆ, IVAN, «Lovokradice nekažnjeno ubijaju neviđene srne» – Natpivavanja, Kroničar * Krenili iz Bune
davno * Jablan * Ni svetka ni petka * Slamna slika * Povratak Turaka 1692. * Graničarske slobode * U škrljetki
vojnog šanca * Kaputaši na salašu *Čuvam svinje briga
mine * Ćuti pa vuči, 5.-6., 2002., 15.-21.
PANČIĆ, IVAN, Raspjevan među koordinatama bola,
11.-12., 2006., 65.-66.
PAVLOVIĆ, PERO, Perjanice - Između sna i jave * Miholjice * Ivanjsko cvijeće * Krstušac * Proljeće duše * Lipe
* Trn * Ljiljan * Ruža * Perjanice * Nevjerica * Plam, 1.-2.,
2009., 30.-32.
PAŠIĆ, JOSIP, Imanje imaju drugi, 5.-6., 2005., 30.-34.
PEKIĆ, PETAR, Život s idealima, 5.-6., 2005., 17.-21.
PERČIĆ, VINKO, Kratak isječak iz moje biografije, 7.-8.,
2005., 108.-112.
PERUŠIĆ, LAJČO, Sretan dan, ili «i stvori Bog nebo i zemlju», U Trnju, pokraj Zagreba i Pred Carlosom, 9.-10.,
2009., 48.-51.
PERUŠIĆ, LAJČO, Bačka pastorala, 5.-6., 2010., 28.-30.
PERUŠIĆ, LAJČO, Vukovarska rapsodija – Grad u plamenu * Noć jastrebova * Hrvatskome branitelju * Vodeni grad * U zemlji podviga, 7.-8., 2010., 40.-41.
PETRAČ, BOŽIDAR, Uz Izabrane pjesme ANTE Sekulića, 5.-6., 2004., 72.-74.
PETRINOVIĆ, FRANJA, Gradski golubovi i Kukuta neuspjeha, 9.-10., 2009., 39.-47.
PETRINOVIĆ, FRANJA, U potrazi za izgubljenim partnerom, 1.-2., 2010., 47.-50.
PETRINOVIĆ, FRANJA, Na rubu ravnoteže, 3.-4., 2010.,
50.-51.
PETRINOVIĆ, FRANJA, Ako je to uopće rastresenost
* Slavni dani mladog studenta agronomije, 5.-6., 2010.,
3.-17.
PETRINOVIĆ, FRANJA, Prinudni upravnik pijačnih strasti * Izgubljen na mostu * Visokokvalificirani penjač, 7.8., 2010., 28.-36.
PETRINOVIĆ, FRANJA, Kaznena ekspedicija * Da li je
eventualno u pitanju samo trenutni strah koji je potpuno
obuzima, 9.-10., 2010., 38.-44.
POLJAKOVIĆ, MATIJA, O hrvatskim narodnim pripovijetkama iz Subotice, 1.-2., 2003., 9.-13.
POLJAKOVIĆ, MATIJA, Zapisi jednog luđaka, 3.-4.,
2004., 3.-24.
POLJAKOVIĆ, MATIJA, Zapisi jednog luđaka, 5.-6.,
2004., 46.-51.
POLJAKOVIĆ, MATIJA, Zapisi jednog luđaka, 5.-6.,
2005., 42.-44.
POLJAKOVIĆ, MATIJA, Zapisi jednog luđaka, 7.-8.,
2010., 3.-21.
70-87
POLJAKOVIĆ, MLADEN, Moj otac, Matija Poljaković,
3.-4., 2004., 35.-37.
PRANJIĆ, KRUNOSLAV, Kronologija kroza životopis &
opus mu – Antun Gustav Matoš, 3.-4., 2003., 3.-17.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Igrati za opstanak, 5.-6., 2005., 120.130.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Kota 100, 3.-4., 2006., 5.-6.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Primorci iz srca ravnice, 5.-6., 2006.,
51.-52.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Brigitin četrdeseti rođendan, 7.-8.,
2006., 19.-21.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Bačkaš, 9.-10., 2006., 33.-34.
PRĆIĆ, DRAŽEN, D, 1.-2., 2007., 45.-47.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Konjak, 5.-6., 2007., 44.-45.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Talijanska moda, 1.-2., 2008., 41.-43.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Ekonomisti, 3.-4., 2008., 59.-61.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Shoping u Grazu, 5.-6., 2008., 46.-49.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Knjige via Scandinavia, 7.-8., 2008.,
38.-42.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Neka druga Venecija, 9.-10., 2008.,
73.-79.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Drumska avantura, 11.-12., 2008.,
93.-99.
PRĆIĆ, DRAŽEN, U potrazi za Mihaelom Alburg Ledenskim, 3.-4., 2009., 24.-30.
PRĆIĆ, DRAŽEN, I sjaju skupocjena prstena, 7.-8.,
2010., 22.-27.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Surova istina, 9.-10., 2010., 47.53.
PRĆIĆ, DRAŽEN, Slomljeni prsti, 11.-12., 2010., 44.-49.
PRĆIĆ, Ive, mlađi, Dopadljiva, suvremena proza, 1.-2.,
2005., 53.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Groblje u Paprenjači, 1.-2., 2002., 34.37.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Spomenik Đidi Vukoviću, 3.-4., 2002.,
49.-53.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Selidba na određeno vrijeme, 5.-6.,
2002., 48.-51.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Kratka priprovitka ili pripovijest o čudnovatom Diji koji je razumio poruku, 1.-2., 203., 26.-27.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Halleyev komet M. A. Litvinova, 1.-2.,
2003., 49.-51.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Dvije priče – Čuvar pečata slobodnog
kraljevskog grada; Marga Sudareva, - jedan život, 3.-4.,
2003., 31.-35.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Snob Erwin Bessermann, 5.-6., 2003.,
39.-43.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Tamna strana Mjeseca, 1.-2., 2004.,
35.-38.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Matija Poljaković, čovjek-medij hrvatske kulture u Subotici, 3.-4., 65.-66.
80
Klasje naših ravni
klasje.indd 80
12/14/2010 9:37:58 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
PRĆIĆ, MILIVOJ, Breugelova metafora, 5.-6., 2004.,
52.-53.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Stari zid – Glava I. U kojoj se opisuje
sahrana madame Lidije Levin i njeni žalobnici, (3.-5.) *
Glava V. Je kratka i konstatira napredovanje Iice Tumbasa (6.-7.) * Glava VII. O tajanstvenom susretanju duvne i
pokojne gospođe Levin (8.-9.) * Glava X. O otkrovenju i
apokalipsi u gradu (10.-12.) * Glava XVI. U kojoj se objašnjavaju odnosi glumice Sonje Levin i Ice Tumbasa, 1.-2.,
2005., 13.-14.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Zadnja pošta Subotica i druge pripovijetke – Otac (15-18) * Neplaćeno brijanje (19.) * Abc,
ili vermut s limunom (20.) * Sudnica, Biblioteka, Razora
i Radio Subotica (20.) * Raskid Pacta conventae (23.) *
Ovlašteni kibic (24.) * Pjesnik «Okovani šetač» (25.-26.)
* Nenapisana priča (27.-28.) * Groblje u Paprenjači (29.31.) * Lutherova metrika (32.-33.) * Bratovština Čistilišta
(34.-35.) * Engleski valcer (36.-37.), 1.-2., 2005., 15.-37.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Salaš u porculanskom lampašu, 1.-2.,
2005., 38.-45.
PRĆIĆ, MILIVOJ, DvoT(V)jednik, 1.-2., 2005., 46.-51.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Goyina Djevojka s vrčem za vodu, 3.4., 2005., 76.-77.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Izborna skupština Društva hrvatskih
književnika, 3.-4., 2005., 106.-107.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Glava II. Govori o partiji karata u palači Ostrogonac * Glava III. Posvećena odrastanju mladog
gospodara Tumbasa * Glava IV. Koja je u stvari bilješka o
ćudoređu novih gazda * Glava VI. U kojoj se raspreda o
obračunu stare gospode zbog glumice koja je svoju naklonost pokloila trećem * Glava VIII. U kojoj se opisuju
hirovi glumice Sonje Levin * Glava IX. Ili kako je apsolutna zastara jača od pravde, 5.-6., 2005., 74.-86.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Gosti u Augsburgu, 7.-8., 2005., 25.-27.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Glasovir gospođe Slany, 3.-4., 2006.,
3.-4.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Tajna crnih rupa, 5.-6., 2006., 38.-40.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Putovanja, 7.-8., 2006., 17.-18.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Vrtni patuljak, 9.-10., 2006., 31.-32.
PRĆIĆ, MILIVOJ, L. Razora – jedna antikarijera, 11.-12.,
2006., 53.-55.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Maraton Ivana Mucaloffa, velikog plivača i pokeraša, 1.-2., 2007., 38.-40.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Gospodin Heim Tulli, ložač peći, 3.-4.,
2007., 54.-55.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Ta nesretna žudnja za užitkom, 5.-6.,
2007., 22.-23.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Španjolske cipele boje trule višnje, 1.2., 2008., 44.-45.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Leksikon Minerva, 5.-6., 2008., 43.-45.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Minka, 7.-8., 2008., 35.-37.
70-87
PRĆIĆ, MILIVOJ, Ljubav je zaborav svijeta, 11.-12.,
2008., 90.-92.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Slatki dani 1966. ljeta Gospodnjeg, 5.6., 2009., 39.-40.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Čudnovate strasti primarijusa provincijskog, 9.-10., 2009., 52.-54.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Zorka, 5.-6., 2010., 18-22.
PRĆIĆ, MILIVOJ, Živi, a izgubljeni u narodnoj vojsci, 1.2., 2010., 51.-55.
PREPREK, STANISLAV, Božićne kolede iz Petrovaradina,
1.-2., 2002., 60.-64.
PREPREK, STANISLAV, Kao u snu, 3.-4., 2002., 46.-48.
PREPREK, STANISLAV, Nova lutanja (Ciklus pjesama),
1.-2., 2003., 56.-59.
PREPREK, STANISLAV, Vizije sumraka (Ciklus pjesama)
– Levijatan * Jezero * Pauk * Pobjeda zemlje * Zlobno
more * Crno proljeće * Podzemni svijet * Oblaci su zaustavili svoj let * Sunce mrtvih * Crne ruže * Proljetna noć
* Behemot * Na Akropoli * Antisvijetovi , 3.-4., 22003.,
59.-66.
PREPREK, STANISLAV, Nepoznatim, tamnim putovima,
5.-6., 2004., 54.-61.
PREPREK, STANISLAV, Zadnje poglavlje, 7.-8., 2005.,
47.-63.
PRODAN, JANJA, Stilotvornost dijalektizma u originalu
i u prijevodu, 1.-2., 23.-26.
PRODAN, JANJA, Tko su bili hrvatski prevoditelji Petőfijevih stihova?, 7.-8., 2005., 64.-69.
RADNOTI, MIKLÓS, A la rechere …, 5.-6., 2002., 46.-47.
RAJKOVIĆ, BRANKA, Dvije obale jedne rijeke – Žitna
polja u ljetnom danu * Jutro u kiši * Sunčano jutro * U
vinovim lozama * Čežnja * Ljubav * Zlatna svjetlost *
Dvije obale jedne rijeke * Neposlato pismo * Čovjek mojih snova, 5.-6., 2003., 102.
RAJKOVIĆ, BRANKA, Iskušenja i patnje Tone Kujundžić, 3.-4., 2004., 95.-97.
RAJKOVIĆ, ĐURO, Petrovaradinske obljetnice, 3.-4.,
2002., 78.-80.
RAJKOVIĆ, ĐURO, Dva glazbena bisera, 1.-2., 2003., 98.
RAJKOVIĆ, ĐURO, Franjo Štefanović, tvorac dječje
operete, 5.-6., 2004., 75.-78.
RAJKOVIĆ, ĐURO, O glazbenim djelima Ilije Okrugića
Srijemca, 9.-10., 2007., 3.-11.
RAJKOVIĆ, ĐURO, Franjo Štefanović, skladatelj, tvorac
dječje opere, 1.-2., 2008., 78.-82.
RAJLZ, ADAM, Nepobjedivi pijetao, 11.-12., 2007., 61.64.
RAMADANSKI, DRAGINJA, Saric play Saric, 11.-12.,
2007., 96.-97.
81
Klasje naših ravni
klasje.indd 81
12/14/2010 9:37:58 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
RAZORA, LAZAR [MERKOVIĆ, LAZAR], Suvremena
književnost Hrvata u Vojvodini – gledana iz još jednog
počela, 1.-2., 2002., 1.-4.
R[AZORA]., L[AZAR]., – S[LAVEN]. B[AČIĆ]., Usvojeno programsko usmjerenje časopisa Klasje naših ravni,
1.-2., 2002., 91
RAZORA, LAZAR, Kalendar događaja – Ožujak * Travanj * Svibanj * Lipanj * Srpanj * Kolovoz * Rujan * Listopad * Studeni *Prosinac, 5.-6., 2002., 97.-108.
RAZORA, LAZAR, Kalendar događaja 2003. (1.) – Siječanj * Veljača * Ožujak, 1.-2., 2003., 93.-97.
RAZORA, LAZAR, Kalendar događaja 2003. (2.) – Travanj * Svibanj * Lipanj, 3.-4., 2003., 284.-88.
RAZORA, LAZAR, Kalendar događanja 2003. (3.) – Srpanj * Kolovoz * Rujan * Listopad * Studeni * Prosinac
REM, GORAN, Čista, pripovjedački suverena i urnebesna akcija, 5.-6., 2004., 3.-4.
REM, GORAN, Tena Years Ater, 11.-12., 2007., 61.-64.
REM, VLADIMIR, Društvo hrvatskih književnika u slavonskoj varijanti, 11.-12, 2007., 5.-7.
REŠICKI, DELIMIR, Nikad nisam marila za zborno pjevanje, 3.-4., 2008., 7.-14.
ROMIĆ, ZLATKO, Kalendar događaja, 1.-2., 2002., 92.-94.
ROMIĆ, ZLATKO, Kalendar događaja, 1.-2., 2002., 92.-94.
ROMIĆ, ZLATKO, Održani Dani Balinta Vujkova (Subotica, 28. I 29. studenoga 2002.), 1.-2., 2003., 3.-4.
ROMIĆ, ZLATKO, Tiška griška – metastaza usiljene ikavice, 1.-2., 28.-30.
ROMIĆ, ZLATKO, Sintaksička stilistika u «Bunjevačkim
narodnim pripovitkama», 1.-2., 2003., 31.-33.
RUKAVINA, DANIJEL, Veliki ugled i nepodijeljene simpatije akademske zajednice, 5.-6., 2005., 157.-158.
RUKAVINA, VLATKO, Hrvatska strana Zemuna, 3.-4.,
2006., 47.-60.
SABLIĆ-TOMIĆ, HELENA, Prepoznavanja, monodrama
J. Matanić / J. Cvenić, Zašto sam vas lagala, 7.-8., 2006.,
28.-32.
SABLIĆ-TOMIĆ, HELENA / BIJUKOVIĆ, MIRTA, Umjesto uvoda, 11.-12., 2007., 3.
SABLIĆ-TOMIĆ, HELENA, Prstenovani pisac: Petko Vojnić Purčar, 11.-12., 2010., 20.-21.
SAMARDŽIJA, MARKO, Antun Gustav Matoš i hrvatski
jezik, 1.-2., 2004., 50.-53.
SAMARDŽIJA, MARKO, Hrvati u Bačkoj, Banatu i Srijemu, 3.-4., 2006., 25.-43.
SAMARDŽIJA MARKO, O Hrvatima i hrvatskome u
Mađarskoj – Ernest Barić: Rode, a jezik?! Znanstveno
zavod Hrvata u Mađarskoj – Pečuh, 2005., 7.-8., 2006.,
25.-27.
SAMARDŽIJA, MARKO, O identitetu hrvatskog jezika i
identiteta po hrvatskom jeziku, 1.-2., 2010., 32.-37.
70-87
SAMARŽIJA, ZDENKO, Miroljub na Valpovštini, 3.-4.,
2007., 3.-10.
SARIĆ, ZVONKO, Na bini svijeta – Oblačići s porukama
iznad glave * Maršal * Budućnost je ono čemu pripadam
* Tesla djevojke ne znaju za Nikolu, 1.-2., 2003., 67.-68.
SARIĆ, ZVONKO, O putovima jezika, književnosti i nacionalne kulture, 3.-4., 2002., 78.-79.
SARIĆ, ZVONKO, Mjesto dijalekta u postmodernizmu,
1.-2., 2004., 32.-34.
SARIĆ, ZVONKO, U potrazi za egzistencijalnim identitetom, 5.-6., 2004., 31.-32.
SARIĆ, ZVONKO, Gradske priče, 1.-2., 2005., 60.-61.
SARIĆ, ZVONKO, S obje noge, svugdje, 3.-4., 2005.,
88.-89.
SARIĆ, ZVONKO, Poglavlja o gradu iščupanog srca, 5.6., 2005., 116.-119.
SARIĆ, ZVONKO, Veliki pjesnički komentar prošlosti, –
uz peto, peto, prošireno izdanje Avaške godine Milovana Mikovića, 7.-8., 2005., 84.-86.
SARIĆ, ZVONKO, Sloboda, odgovornost i različite istine, 9.-10., 2006., 43.-44.
SARIĆ, ZVONKO, Pjesnička vremenska mapa, 11.-12.,
2006., 60.-61.
SARIĆ, ZVONKO, Rast u ljubavi, 5.-6., 2007., 55.-56.
SARIĆ, ZVONKO, Provincijalizam – zdravi regionalizam
* Na stolu je Eval, 9.-10., 2007., 55.-59.
SARIĆ, ZVONKO, Jedna hrvatska povijest, 11.-12.,
2007., 94.-95.
SARIĆ, ZVONKO & KOPUNOVIĆ, MIRKO, Slani špriceri i hladan znoj, 9.-10., 2008., 10.-13.
SARIĆ, ZVONKO, Signalizam, 1.-2., 2010., 78.
SARIĆ, ZVONKO, Tri suvremena hrvatska djela * Milovan Miković, Ispitivanje izdaje * Mirko Kopunović, Pod
slapovima sna * Tomislav Žigmanov, Prid svitom – Saga
o svitu koji nestaje, 1.-2., 2010., 79.-83.
SEKELJ, VOJISLAV, Dvanaest pjesama – Riječ * Mač *
Umire sjećanje * Perom rijem * Snage nemam * Riječ
* Pjesma * Prevaren bojama * Suza * Kanikula * Dno *
Smrt, 1.-2., 2002., 37.-38.
SEKELJ, VOJISLAV, U gluho, nijemo neko doba, 1.-2.,
2004., 46.-.49.
SEKELJ, VOJISLAV, Homer izbora nije imao, 3.-4., 2004.,
67.-70.
SEKELJ, VOJISLAV, Tuga poput piga, 1.-2., 2005., 73.-74.
SEKELJ, VOJISLAV, Alkestida, 5.-6., 2005., 87.-94.
SEKELJ, VOJISLAV, Lazar Merković je knjiga sama, 11.12., 2006., 56.-59.
SEKELJ, VOJISLAV, Između «da» i «ne», 1.-2., 2007., 50.65.
SEKELJ, VOJISLAV, Škripa kamilice, 3.-4., 2007., 11.-16.
82
Klasje naših ravni
klasje.indd 82
12/14/2010 9:37:58 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
SEKULIĆ, ANTE, Miroljub Ante Evetović (1862.-1921.),
hrvatski pjesnik, 3.-4., 2002., 14.-27.
SEKULIĆ, ANTE, O onima koji vole hrvatsku knjigu, 7.8., 2005., 102.-103.
SEKULIĆ, ANTE, Hoškov budimski krug hrvatskih franjevačkih pisaca, 9.-10., 2006., 51.-58.
SEKULIĆ, ANTE, Dok ovo pišem, 1.-2., 2007., 3.-7.
SEKULIĆ, ANTE, Promišljanja o svakidašnjim bilješkama
Andrije Kopilovića, 5.-6., 2007., 60.-62.
SEKULIĆ, ANTE, Osobna promišljanja o nadbiskupu
Franji Kuhariću u povodu jedne disertacije, 3.-4., 2008.,
62.-72.
SEKULIĆ, ANTE, Aleksa Kokić i Ivo Lendić, staze naraštaja i svjetonazora, 3.-4., 2009., 65.-71.
SEKULIĆ, ANTE, Moj udio u prijevodu Biblije, 5.-6.,
2009., 73.-75.
SEKULIĆ, ANTE, Pisana ostavština Jose Šokčića u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, 7.-8., 2009., 87.-90.
SEKULIĆ, ANTE, Tragovi Arsenija Čarnojevića u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, 7.-8., 2009., 91.-101.
SEKULIĆ, ANTE, Duhovnost i dobrota fra Didaka Buntića, 9.-10., 81.-89.
SEKULIĆ, ANTE, Korizma u životu i molitvama bačkih
Hrvata, 11.-12., 2009., 96.-105.
SEKULIĆ, ANTE, Ne smijemo trgovati tuđim suzama, 5.6., 2010., 34.-36.
SEKULIĆ, ANTE, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika, 9.-10., 2010., 3.-21.,
SILAĐEV, RUŽA, Zapisi iz Sonte – Pudarina * Žetva *
Briga za pretelja * Kad divojka zgriši * Prid poklade * Poklade * Na dove * Srce Isusovo * Bršančevo * Brašančevo * Tijelovo * Petrovo * Nevalja žena * Crvena * Birđina zornica * Kun Toša * Pametni Tuna * Od osamnaest
ostalo još devetnaest * Smetu kobasice * Baba Ruža i
doktor Žika * Amerika * Ostani di si * Kokošja supa *
Antunov cvit * Rječnik manje poznatih riječi i pojmova
SINDIK, MIROSLAV, Hvala bokeljskim svecima – Kamne * Hrabrost * Poslije čaše bola * Kažu * Prešio * Prognani i omalovažavani, 7.-8., 2007., 43.-44.
SINKÓ, ERVIN, Subotička predigra, 3.-4., 2010., 26.-49.
SKENDEROVIĆ, ŽELJKO, Oštri na jeziku – tupi u glavi,
3.-4., 2004., 94.
SLIŠURIĆ, IVAN, Tamarin capriccio, 11.-12., 2007., 67.-69.
SOŠIĆ, REMIĐO, Vrîme pasîva, 3.-4., 2005., 68.
STAN, IVAN, Nedjelja – Nedjelja * More * Notturno,
nocturna * Prolaze vlakovi * Pejzaž u magli * Vjetrovi jesenji što nose slike u besmisao * Uton * Na kolodvoru,
9.-10., 2006., 41.-42.
STANIČIĆ, ANTO, Malteški vitez, 1.-2., 2006., 37.-47.
STANTIĆ, ALOJZIJE, Bunjevci i vino, 3.-4., 2007., 72.-89.
70-87
STANTIĆ, ALOJZIJE, Ivanjske vatre – Narodni adeti bunjevačkih Hrvata u subotičkom ataru, 7.-8., 2007., 54.66.
STANTIĆ, ALOJZIJE, Lendupa, 9.-10., 2007., 60.-84.
STANTIĆ, ALOJZIJE, Narodni običaji bunjevačkih Hrvata, 1.-2., 2008., 3.-26.
STANTIĆ, ALOJZIJE, Tri naraštaja obitelji Bešlić, 7.-8.,
2008., 82.-91.
STANTIĆ, ALOJZIJE, Veksla, 9.-10., 2008., 94.-102.
STANTIĆ, ALOJZIJE, Božićnjak, 11.-12., 2008., 3.-14.
STANTIĆ, ALOJZIJE, Pokladni običaji, 1.-2., 2009., 90.-97.
STANTIĆ, ALOJZIJE, Golub i golupčari, 3.-4., 2009.,
90.-97.
STANTIĆ, STIPAN, Izvješće o radu Matice hrvatske u
Subotici, 7.-8., 2006., 104.-105.
STANTIĆ, STIPAN, Neka otvorena pitanja nacionalnog
identiteta iz perspektive obrazovanja, 1.-2., 2010., 15.-17.
STEPANOV, ŠRAM, TIŠMA, Tri viđenja likovnog svijeta
Jasne Melvinger – Olga Šram: Predmet više nije sam *
Sava Stepanov: Dva vijeka jedne stolice * Aleksandar Tišma: Ekspresivno viđenje, 3.-4., 2008., 119.-120.
STOJIĆ, MILE, Dunavska klepsidra Jasne Melvinger, 3.4., 2008., 3.-6.
STOJIĆ, MILE, Ne bih izabrao ovo vrijeme – Starinska *
Bratstvo i sestrinstvo * Oremus * Rijeke * Ćivot * Rilke:
jesenji dan * Djelomični prijevod Georgea * Krhotine uz
dan 11. Rujna * Pjesma o prvoj ljubavi * Sirotica nada,
5.-6., 2008., 29.-34.
STUHLREITER, ĐURĐICA, Pauk i Plač, 1.-2., 2008., 36.40.
STUHLREITER, ĐURĐICA, Isprekidano vrijeme, 9.-10.,
2008., 43.-48.
SUČIĆ, STJEPAN, Raznolikost i bogatstvo hrvatske kulturne baštine, 1.-2., 2004., 39.-41.
SUČIĆ, STJEPAN, Susreti budućnosti – Drugi susret
uredništava časopisa ogranaka Matice hrvatske, 5.-6.,
2009., 3.
SUČIĆ, STJEPAN, Prilog raspravi o nacionalnom i kulturnom identitetu bunjevačkih Hrvata, 1.-2., 2010., 38.-39.
ŠALAT, DAVOR, Vježbanje nesanice * Bratislava, Beč,
7.-8., 2006., 16.
ŠČEBRINA, TATJANA, Hiporealizam * Secret of skunsk,
9.-10., 2007., 42.-45.
ŠETTERLEIN, BISERKA, Zapisnik s izborne godišnje
skupštine, 3.-4., 2004., 124.-126.
ŠIMIĆ, MLADEN, Italija mi je dugovala četiri koke i pijevca, 5.-6., 2004., 86.
ŠIMIĆ, MLADEN, Golubica iz Kiškunhalaša, 9.-10.,
2006., 35.-37.
ŠIMIĆ, MLADEN, Smail i Apata – priča o šusterima, 1.2., 2007., 48.-49.
83
Klasje naših ravni
klasje.indd 83
12/14/2010 9:37:58 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
ŠIMIĆ, MLADEN, Živjeti u Zagrebu, 7.-8., 2007., 30.-34.
ŠIMIĆ, MLADEN, Gospodin Albert, 9.-10., 2007., 28.-29.
ŠIMIĆ, MLADEN, Dvije pjesme – Opet svira harmonika
* Zvončići, 5.-6., 2008., 35.
ŠIMIĆ, MLADEN, Miris Save koja cvjeta, 7.-8., 2008.,
33.-34.
ŠIMUNDŽA-SELSKI, ANA, Agnus Dei, 7.-8., 2006., 22.-24.
ŠIPIĆ, IGOR, «Molitve» Tomislava Marjana Bilosnića, 3.4., 2010., 76.-78.
ŠIPIĆ, IGOR, Riječi se ne daju utisnuti u prolaznost –
Tomislav Marjan Bilosnić, «Tigar», Zadar, 2004., 5.-6.,
2010., 87-91.
ŠKALABRIN, Nikola, Crkveno-pravni položaj «Zadužbine biskupa Budanovića», 5.-6., 2003., 63.-69.
ŠOJAT-KUČI, Ivana, Čudo, 11.-12., 2007., 70.-72.
ŠRAM, OLGA, U potrazi za lijepim, 3.-4., 2002., 96.
ŠRAM, OLGA, Keramičar Ivan Jandrić, 3.-4., 2004.,
116.-119.
ŠRAM, OLGA, Katarina Tonković Marjanski (1947.–
2001.), 5.-6., 2004., 112.-113.
ŠRAM, OLGA, Osobna rekonstrukcija vizualnog svijeta,
1.-2., 2005., 85.-87.
ŠRAM, OLGA, Cilika Dulić Kasiba, 3.-4., 2005., 108.-112.
ŠRAM, OLGA, Trag bezbrojnih mogućnosti, 5.-6.,
2005., 146.-150.
ŠRAM; OLGA, Navlastita postignuća Jozefe Skenderović, 1.-2., 2006., 91.-93.
ŠRAM, OLGA, Svijet keramike Dijane Tođeraš, 7.-8.,
2006., 63.-66.
ŠRAM, OLGA, Slika, rječita i zagonetna, 11.-12., 2006.,
80.-83.
ŠRAM, OLGA, Sagledavanje i vrjednovanje opusa: Stipan Šabić (1928.-2003.), 1.-2., 2007., 113.-119.
ŠRAM, OLGA, Opća i intimna značenja Augustina Jurige, 3.-4., 2007., 106.-108.
ŠRAM, OLGA, Čovjek web dizajna, 7.-8., 2007., 124.-125.
ŠRAM, OLGA, Nova umjetnička snaga – Lea Vidaković,
9.-10., 2007., 120.-123.
ŠRAM, OLGA, Stvaralaštvo Vladimira Džanka, 11.-12.,
2007., 134.-135.
ŠRAM, STEPANOV, TIŠMA, Tri viđenja likovnog svijeta
Jasne Melvinger – Olga Šram: Predmet više nije sam *
Sava Stepanov: Dva vijeka jedne stolice * Aleksandar Tišma: Ekspresivno viđenje, 3.-4., 2008., 119.-120.
ŠRAM, OLGA, Otiskivanja Srđana Milodanovića, 7.-8.,
2008., 119.-120.
TATARIN, MILOVAN, Pismo što ga je Milovan Tatarin
poslao iz Osijeka Pavlu Pavličiću u njegov grad, 11.-12.,
2007., 73.-79.
TEMUNOVIĆ, JOSIP, Osvrt na znanstveni skup o Lajči
Budanoviću, 5.-6., 2003., 61.-62.
70-87
TILLY, ROBERT G., San – Predskazanje * U klasju * 7 u
osam * Stara tema, 1.-2., 2002., 48.
TILLY, ROBERT G., Tragovi po vodi – Za djevu što ne
postojaše * Interview * Tok riječi * Stari zavjet * Zaborav
* Negdar&nikad višE *Kratk * Ljeto* Monoton * Bili su
genij i* Susret * Šarena ljepota, 1.-2., 2003., 73.-75.
TILLY, ROBERT G., Sedam pjesama – Odmak od realiteta * Svijet, kad sam trijezan * Uvijek je vrijeme bolesti *
Kraj mora * Misli u crnoj rolki, 5.-6., 2003., 51.-56.
TILLY, ROBERT G., Kosani odresci i ini vreli psi & užareni
pacovi, 3.-4., 2005., 69.-70.
TILLY, ROBERT G., Kontinuirana, doživotna gadost *
Bijeli Indijanac * Tanka crijeva, tankoćutno & o, 7.-8.,
2005., 71.-76.
TILLY, ROBERT G., U minuti šutnje * Posvemašnji štrajk
slijepih zrcala * Panonija * Svim tim tvrdim debelim, ušima * Na krivom kraju duge * Zen u umjetnosti pro-življavanja, 9.-10., 2010., 54.-55.
TIŠMA, Aleksandar, Paneuropski pisac, danas, ko je to?,
5.-6., 2004., 18.
TIŠMA, STEPANOV, ŠRAM, Tri viđenja likovnog svijeta
Jasne Melvinger – Olga Šram: Predmet više nije sam *
Sava Stepanov: Dva vijeka jedne stolice * Aleksandar Tišma: Ekspresivno viđenje, 3.-4., 2008., 119.-120.
TOMASOVIĆ, MIRKO, Petstota obljetnica «Judite»
Marka Marulića, 3.-4., 2002., 3.-11.
TOMLEKIN, BRANIMIR MIROSLAV, Kraj drugačiji, 3.4., 2007., 20.-22.
TOMLEKIN, BRANIMIR MIROSLAV, Klementinci, 3.-4.,
2008., 29.-40.
TOMLJENOVIĆ, VESNA, Zauvijek ostaje sa svima
nama, 7.-8., 2005., 131.-133.
TOMLJENOVIĆ, VESNA, O našem građaninu svijeta –
Liber memorialis Petar Šarčević – Universalism, Tradition
and the individual, 5.-6., 2006., 11.-114.
TOTCH-NAUMOV, LJERKA, Hrvatski pjesnici u Makedoniji, 1.-2., 2009., 33.-37.
TOTCH-NAUMOV, LJERKA, Između dvojbi, 5.-6.,
2009., 25.-37.
TRIPKOVIĆ, VICKO, Iz renesanse, 1.-2., 2006., 21.-24.
TUNJIĆ, ANDRIJA, Ostavimo dubok trag o sebi – Glavna skupština Matice hrvatske, Poreč, 14. lipnja 2008.,
5.-6., 2008., 3.-7.
TUTEK, NIKOLA, Židovsko manjinsko kazalište Gólem
u Budimpešti – iskustva i pouke, 11.-12., 2010., 63.-66.
UŠUMOVIĆ, DEJAN, Pokreni misli sada * Anđeli velegrada * Zvona Venecije * Amerika * Moja staza, 3.-4.,
2005., 71.-72.
UŠUMOVIĆ, DEJAN, Matijina lula, 5.-6., 2008., 50.-52.
UŠUMOVIĆ, DEJAN, Kamen na putu, 7.-8., 2008., 43.44.
84
Klasje naših ravni
klasje.indd 84
12/14/2010 9:37:58 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
VAJDA, GABOR, Globalistička samokritika, ZVONKO
Sarić, Neonski zavrtanj, Hrvatska čitaonica, Subotica,
2004., 7.-8., 2005., 82.-83.
VERONA, ANTON, Grilovica, 1.-2., 2006., 15.-18.
VIDA, Viktor, Zavičaj, 1.-2., 2006., 49.-50.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Susret s hrvatskim književnicima iz Bačke i Srijema, 3.-4., 2004., 73.-79.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Povijest Hrvata Dalmatina i Bunjevaca u Segedinu, 3.-4., 2005., 96.-102.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Veličina i tragedija Antuna Karagića, 5.-6., 2004., 79.-82.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Tuga za rodnim Srijemom, na
obali Kvarnera – Ljubica Kolarić-Dumić, Obasjana suncem, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, 2005., 7.-8.,
2005., 97.-101.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Bokokotorski Hrvati danas *
Antroponimija Boke kotorske bez hrvatskog etnonima
– Gracija Čulić, Antroponimija Boke kotorske (od prvih
pisanih spomenika do kraja XIX vijeka) * Zvijezda mora
i prešućeni narod * Boki kotorskoj na dar * Razdijeljena
braća s Majkom od Škrpjela * Djelo o Hrvatima Boke
kotorske * Djelo dostojno kulturne baštine Hrvata u Boki
kotorskoj * Neobično književno djelo – govori o kulturnoj baštini Hrvata a njihovo ime prešućuje, 1.-2., 2006.,
61.-90.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Tragedija Hrvata Bunjevaca,
11.-12., 2006., 70.-72.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Književnost Hrvata u Mađarskoj
– Timea Horvat «Ako nisi tu», 11.-12., 2006., 73.-75.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Iz pjesničke zaostavštine – Josip Gujaš Džuretin (1936.-2003.)
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Primjer suradnje dviju hrvatskih
manjina, 3.-4., 2007., 67.-71.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Nova zbirka hrvatskih marijanskih pjesama, 5.-6., 69.-76.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Vrijedan prilog upoznavanju
mađarskog i slovačkog ogranka gradišćanskih Hrvata,
9.-10., 2007., 76.-84.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Prilog jedinstvenom kulturnom
hrvatskom duhovnom prostoru, 11.-12., 2007., 85.-87.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Četiri desetljeća izložen asimilaciji, 5.-6., 2008., 19.-22.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Racionalna hrvatska pjesnička
riječ Đure Palajića, 7.-8., 2008., 65.-71.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Bog u pjesništvu Ljubice Kolarić-Dumić, 11.-12., 2008., 100.-104.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Hrvatski pjesnički biseri na obalama Vardara, 3.-4., 2009., 72.-74.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Sve je skoro kao kod kuće, 5.6., 2009., 33.-38.
70-87
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Nathan Altermann, začinjavac
židovske poezije, 9.-10., 2009., 65.-80.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Djela koja povezuju – Janja Prodan, Dijalogom kroz stoljeća – Melinda Kiss & Bernardetta Grászli, Hrvatske veze Ferenca Stornoa, st., slikara,
arhitekta i restauratora – Petar Opačić, Anđeo smrti, pjesme – Marija Novak, Tragovi hrvatske mitologije, 11.-12.,
2009., 68.-75.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Etnički i subetnički identitet u
svjetlu izdvajanja dijela Bunjevaca, koji žive u Srbiji, iz hrvatskog etničkog korpusa, 1.-2., 2010., 27.-31.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Nacionalno, univerzalno, božansko, Mile Pešorda, Baščanska ploča – Pjesništvo kršćanskog nadahnuća, Drago Čondrić, Evanđelje po čovjeku, 3.-4., 2010., 65.-75.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Plava lađa – o poeziji Zdravka
Kordića Zdravko Kordić «Unutarnji svemir», Napredak,
Zagreb,Sarajevo, 2008. * Susret dvaju pjesnika koje dijeli
državna granica, «Božansko u krajoliku», Enerike Bijač i
Vlade Vladića, 5.-6., 2010., 82.-86.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Antun-Tonko Tomić: Dobrota.
Povijesnica bokeljskog pomorstva. Pomorska i kulturna
povijest Dobrote XV.-XX. st., «Hrvatsko građansko društvo Crne Gore-Kotor», Dobrota, 2009., 9.-10., 2010.,
59.-65.
VIDMAROVIĆ, ĐURO, Konavljanin u New Yorku – Anton Perich: Vertikale, «Naklada Bošković», Split, 2010. *
Knjiga o spašavanju Židova u Albaniji – Harvey Sarner:
Spas U Albaniji, Forum albanskih intelektualaca u Zagrebu, Zagreb, 2008. * Šalom caro amice – Umro je veliki
umjetnik, Židov i hrvatski domoljub – Alfred Pal, 11.-12.,
2010., 56.-62.
VIDUŠEK-RILKE, GABRIJELA, Dvije pjesme – Na grobu izbjeglice iz Srijema * Zašto izgubismo sebe , 1.-2.,
2002., 59.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Pred ponoć, 1.-2, 2002.,
29.-31.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Posvete – Sweet Dublin *
Kineski zid * Prsten * Violončelo, 3.-4., 2002., 12.-13.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Avantura, 5.-6., 2002., 40.-44.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Ljubavi Blanke Kolak – Trinaesto poglavlje * Četrnaesto poglavlje * O romanu Ljubavi Blanke Kolak, 5.-6., 2004., 5.-13.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Crvenokošci – Četrdeset
deveto poglavlje * Pedeseto poglavlje * Pedeset prvo
poglavlje, 5.-6., 2004., 14.-17.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Miholjsko ljeto, 5.-6., 2004.,
19.-23.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Bunjevački triler, 1.-2.,
2005., 52.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Kult kornjače, 3.-4., 2005.
85
Klasje naših ravni
klasje.indd 85
12/14/2010 9:37:58 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Danas: Što je to Europa, Balkan i zavičaj?, 3.-4., 2005., 86.-87.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Od sjevera prema jugu –
1455., 5.-6., 2005., 62.-68.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Biznis je biznis – suvremena
komedija u dva čina, 7.-8., 2005., 28.-46.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Klokan – Kornjača * Kruh
naš svagdanji * Biti nacionalist * Kapljice života * Gatalinka * Klokan * Ključ * Temerin * Talijina kuća * Koza *
Kos * Konj * Slon * Trska * Riba * Nebo * Zemlja * Slika
* Muzika * Riječ * Banja Kajiža * Banja Melenci, 3.-4.,
2006., 8.-14.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Blagdan – Rusanda ili Melenci * Subotički korzo * Bratski gradovi * Zagrebački
kolodvor * Luka u Omišu * Visoke vode * Blagdan, 7.-8.,
2006., 7.-10.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Rad na romanu «Čudesa i
ratnici», 9.-10., 2006., 23.-30.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Književnost i politika i sloboda, 9.-10., 2006., 45.-46.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Lazar Merković, dar za subotičku i hrvatsku kulturu, 11.-12., 2006., 52.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Kako danas napisati pripovijetku?, 5.-6., 2007., 49.-50. VOJNIĆ PURČAR, PETKO,
Kako danas pisati poeziju?, 7.-8., 2007., 45.-47.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Pregled dramskog stvaralaštva, 1.-2., 2008., 74.-77.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Najdalje, najdublje dno –
Maslina i korijen * Tajanstveno mjesto * Riječi odaju porijeklo * Subotica-Sombor-Bezdan pokraj rijeke Dunav,
9.-10., 2008., 7.-9.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Radni i neradni dani, 3.-4.,
2010., 18.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, O književnoj moći * Knjiga
zauvijek * Rasprave i poetske nedoumice * Starmala pitanja, 9.-10., 2010., 30.-31.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Hrvatske narodne baladne
pjesme o vojničkom životu, 11.-12., 2010., 36.-37.
VOJNIĆ PURČAR, PETKO, Tržnica, 11.-12., 2010., 3.-6.
VRKIĆ, JOZO, Tamni kut hrvatske književnosti, 1.-2.,
2004., 42.-45.
VUJKOV, BALINT, Crv u glavi, 1.-2., 2002., 37-39.
VUJKOV, BALINT, Ko kaže da je slugi teško * Mudri
knez * Pudar nad pudarima * Višticina ćer * Zlatni pačići * Drvena sablja i drvena glava * Mudri ćurčija * Nije
b0gat ko ima volova, već ko ima sinova * Ćuprija na kojoj se dili dobro i zlo * Zet vražjeg kralja * Krilati momak
* Jagnje zlatne vune, 3.-4., 2005., 3.-46.
VUJKOV, BALINT, Višnjovac kojim se vitar mlati – Izbor
iz ostavštine što ga je pripremio Lazar Merković: Špormajstor * Kuvanje za svekrovu * Pokućar dičije pameti *
70-87
Parasnik što ore po mijanama * Sirodčanskom ocu polak plaće * Kerovi iz karmića * Čudo * Trumbeta anđela
čuvara * Ni čašu ispio, a pijan * Ukrasti kravino vime *
Žandarov sin * Preljac se rasidio * Popo u dolu * Nije zemljička što i šaka * Šaljiv i uočan šogor * Gladan na konjske gumboce * Glava na svetac * Vincine svađe * Svirac
s tri ruke * Đavo oživio * Otkale zna bećarske pisme *
Ždrebe crklo od sreće * Švabin šokački divan * Nenačeto prase * Triba olakšat sebi * Dobar gazda rđavog sluge
* Izrazgovarali se ko nikad * Tal oma, snašu posli smrti *
Pravda – izbor iz ostavštine načinio LAZAR MERKOVIĆ,
5.-6., 2007., 3.-19.
VUJKOVIĆ, MARICA, Ne mož on brez mene, 5.-6.,
2005., 26.-29.
VUKOV, PETAR, Poricanje o teretu ili triptihon o atlantima – Kolebanje pred teretom, 5.-6., 2003., 80.-85.
VUKOVIĆ, ZVONIMIR, Izabrane pjesme – Sumorni
utisci * Zemlja ima srce * Žute krizanteme * Vatromet
* Uspomena * Nasip * Trenuci zanosa * Romansa o ljubavi * Molitva cvijeća * Svadbeni vijenci * Bdim dugo *
Crni tulipan modrine * Činija s voćem * Iverje * Opkoljen
bez izgleda na spasenje * Ima li još smisla * Gospodin,
radnik, paor * Za koga? * U drugom svijetu * Livada *
Stanislavu Prepreku * Kad lišće ušuti * Selidba * Sonet
* Čaša * Ono što spoznati ne mogu * Nitko htio nije *
Jesen * Nisam stigao da saznam to * Molitva * Lastavičje
gnijezdo * U vrbiku * Pjesma o pjesmi, 3.-4., 2004., 81.93.
VULIĆ, SANJA, Neobična poetska struktura, 3.-4.,
2003., 69.-73.
VULIĆ, SANJA, Metodologija uvrštavanja frazema u
veliki sintetski rječnik izvornih čakavskih govora, 5.-6.,
2003., 26.-34.
VULIĆ SANJA, Dijalekatne i nedijalekatne značajke
književnosti u dijaspori na panonskom prostoru, 1.-2.,
2004., 3.-22.
VULIĆ, SANJA, Književnost zajedničke općehrvatske
baštine, 3.-4., 2005., 59.-61.
VULIĆ, SANJA, O govorima Hrvata u Mađarskoj, 9.-10.,
2006., 63.-67.
VULIĆ, SANJA, Osame Lazara Merkovića, 11.-12.,
2006., 62.-64.
VULIĆ, SANJA, Pjesnik tajanstvene bačke ravni, 5.-6.,
2007., 63.-68.
VULIĆ, SANJA, Dijalektalno i nedijalektalno u Ivana Petreša, 1.-2., 2008., 27.-35.
VULIĆ, SANJA, Nakladnik u trci s vremenom, 5.-6.,
2008., 5.-6., 2008., 14.-17.
VULIĆ, SANJA, Četiri desetljeća izložen asimilaciji, 5.-6.,
2008., 19.-22.
86
Klasje naših ravni
klasje.indd 86
12/14/2010 9:37:59 AM
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni»
VULIĆ, SANJA i GAZIVODA, JELENA, Časopisi hrvatske manjine u gradskim sredinama neslavenskih zemalja,
7.-8., 2009., 74.-82.
VULIĆ, SANJA, Hrvatski tisak u dijaspori – kao nastavni
predmet na Znanstvenom smjeru Odjela za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, 11.-12.,
2009., 32.-38.
VULIĆ, SANJA, Poezija nezadovoljstva Đuse Šimare Pužarova, 11.-12., 2009., 65.-67.
VULOVIĆ, SREĆKO, Pustinjak, 1.-2., 2006., 7.-14.
ZELIĆ, ŽELJKA, Čeznem i čekam, 5.-6., 2005., 141.-145.
ZELIĆ, ŽELJKA, Plašt – Osmo poglavlje (ulomak iz romana), 5.-6., 2007., 35.-43.
ZELIĆ, ŽELJKA, Plašt – Deveto poglavlje (ulomak iz romana), 7.-8., 2007., 10.-20.
ZELIĆ, ŽELJKA, Plašt – Četrnaesto poglavlje (ulomak iz
romana), 9.-10., 2007., 46.-54.
ZELIĆ, ŽELJKA, Plašt – Sedamnaesto poglavlje (ulomak
iz romana), 11.-12., 2007., 88.-93.
ZELIĆ, ŽELJKA, Plašt – Devetnaesto poglavlje (ulomak
iz romana), 1.-2., 2008., 49.-58.
ZELIĆ, NACO, Pisana hrvatska riječ u Bačkoj danas, 1.2., 2003., 76.-82.
ZELIĆ, NACO, Promocija romana «Uzmi dodaj» VOJISLAVa Sekelja, 3.-4., 2003., 68.
ZELIĆ, NACO, Nesto Orčić (1929.-1993.), 3.-4., 2003.,
98.-102.
ZELIĆ, NACO, Naš dug Antunu Karagiću, 5.-6., 2004.,
83.-85.
ZELIĆ, NACO, Odlazak velikana – sveučilišnog profesora i diplomata Petra Šarčevića, 5.-6., 2005., 165.-167.
ZELIĆ, NACO, Vrijednost hrvatske pisane riječi u Bačkoj, 7.-8., 2005., 104.-105.
ZELIĆ, NACO, Oproštaj s Petrom Šarčevićem, 7.-8.,
2005., 134.-135.
ZELIĆ, NACO, Izvješće o radu «Udruge za potporu bačkim Hrvatima», Zagreb, u 2003., 2004., 2005. i 2006.
godini, 5.-6., 2006.
ZELIĆ, NACO, Milovan Miković – prinosi književnosti
bačkih Hrvata, 5.-6., 2008., 23.-27.
ZELIĆ, NACO, Knjige bačkih Hrvata, 7.-8., 2008., 45.53.
ZELIĆ, NACO, Identitet bačkih Bunjevaca, 1.-2., 2009.,
68.-71.
ZELIĆ, NACO, Prikaz knjige S. Vulić, «Vitezovi hrvatskog
jezika u Bačkoj», 7.-8., 2009., 71.-73.
ZLAMALIK, VINKO, Kolekcionarstvo kao sudbina, 7.-8.,
2005., 113.-114.
ZMAJEVIĆ, ANDRIJA, Život i lik svetog Tripuna, 7.-8.,
2006., 5
70-87
ZNIKA, Marija, Spomenik ljudima Bačke, 9.-10., 2006.,
61.-62.
ZOKO, BOŽICA, Jabuka za laku noć, 11.-12., 80.-84.
ZSOLT, BÉLA, Kraj svijeta, 9.-10., 2006., 38.-40.
ZUBAC, PERO, O delu Balinta Vujkova, toliko godina
posle, 1.-2., 2003., 22.-25.
ŽEBIĆ, SLAVKO, Sjećanje na zelena srijemska polja –
Vera Miš-Vranković, Previranja, Zavičajni klub Hrtkovčana, Gomolava, Zagreb, 2005., 7.-8., 2006., 46.-50.
ŽEBIĆ, SLAVKO, Iso Velikanovi, Šiđanin, Srijemac i Šokac, 9.-10., 2007., 12.-25.
ŽIGMANOV, TOMISLAV, Plodovi ljubavi prema istini,
1.-2., 2002., 20.-25.
ŽIGMANOV, TOMISLAV, Skotistička filozofija među
Hrvatima u ugarskom Podunavlju, 3.-4., 2002., 58.-68.
ŽIGMANOV, TOMISLAV, Nije stajo – Kamara snage
* Naramak strava * Ronđav nije život * Uz uzgljancu *
Oko plavo i veliko 5.-6., 2002., 28.-29.
ŽIGMANOV, TOMISLAV, O. Tome Vereš, O. P. (Subotica, 24. veljače 1930. – Zagreb, 9. prosinca 2002.), 5.-6.,
2002., 87.-94.
ŽIGMANOV, TOMISLAV, Četiri metafizičke činjenice –
Bol * Tuga * Nesreća * Dno * Triptih o nastajanju ljubavi
vječne, 3.-4., 2003., 17.-18.
ŽIGMANOV, TOMISLAV, Prinosi za bibliografiju Hrvata u Vojvodini, 1.-2., 2004., 75.-100.
ŽIGMANOV, TOMISLAV, Bibliografije i bibliografska
praksa ko vojvođanskih Hrvata, 9.-10., 2009., 29.-38.
ŽUŽAK, VEDRAN, Posjet Hrvatima u Vojvodini i Rumunjskoj, 5.-6., 2009., 76.-82.
ŽUŽIĆ, ZLATKO, Četiri desetljeća književnog stvaralaštva, 5.-6., 2008., 10.-11.
87
Klasje naših ravni
klasje.indd 87
12/14/2010 9:37:59 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
88-105
Kalendar – studeni
ĐURO FRANKOVIĆ
SVI SVETI (1. studenoga) i DUŠNI DAN (2. studeno-
ga) – U naših Hrvata (Bunjevaca, Šokaca, Bošnjaska,
Raca) blagdan se naziva Svi sveti. U Podravini svetkovina bilježi se pod nazivom Sesvete,1
Sijesfeti,2
Dušni dan
Dan mrtvih.3
Mrtvi dani.4
Mrtvi
5
guod.
Mrtvi
tijeden.6
4. Anđeli, božji dvorniki, proroki i sveti oci,
apoštoli, mučeniki, divice sve i vi mladenci,
svi božji sveci, svetice, Boga za nas vi prosite,
i pred tron božje pravice molitve naše nosite.
5. Nikad nij oko vidilo, niti človik to razumio,
srce nij još oćutilo, nit je jezik koč sprogovorio,
kakova plaća od vijeka od Oca Boga višnjega
v nebu na sve vjerne čeka, ki ljubu iskreno njega.
6. Vi, ki ste uze i muke, progonstvo i smrt trpili,
kroz špot, nevolje prežuke blaženstvo ste zadobili;
prosite pri Boga za nas, ki smo vaše sestre, brati,
da pozove i nas med vas po smrti se radovati.
donosi pjesme za te dane:
Kruh nebeski
Da dan Svih svetih
1. Dignimo, braća, slabi glas, Boga da vridno slavimo,
s sveci nebeski ga danas s veselom jačkom7 zvišavajmo.
Spivajmo diku Višnjemu, dajmo hvalu Stvoritelju,
aldujmo8 Ocu našemu, razum naš, misao i želju.
2. V duhu danas podignimo oči v nebesku višinu,
nezbrojnu onde vidimo zibranih božjih svu množinu.
Pred licem božjim blaženo uživaju sve radosti,
ar im je onde spunjeno, čagod želju do sitosti.
3. Marija, Mati najbolja! Prva za Trojstvom Presvetim,
pomoć si nam va nevolja, pomiri nas ti s Bogom dragim.
Dostoj se, o mila Mati, vjernu skrb na nas nositi.
Neka za nas ti prestati dragoga Boga prositi.
1 Osobne pribilješke.
2 HORVAT, I. 1977, 64.
3 Osobne pribilješke.
4 Pribilježila Etelka MOLNAR.
5 VULIĆ, S. 2000, 460.
6 Osobne pribilješke.
7 Pjesmom
8 Blagosloviti
*
1. Slava budi svecem božjim, slava nebu kraljici!
A nam Bože, slugam grišnim oprošćenje udili
(: O nebeski slavni sveci, vi molite svaki čas
prezmožnoga, trojednoga Bog v nebi za sve nas! :)
2. Deveteri višnji redi, peljajte nas anđeli
po kriposti pravi slijedi, da b’ nas v nebo prijeli.
O nebeski...
3. Vi proroki, apoštoli, božju rič ste glasili.
Vaš roj neka za nas moli, nauk vaš da b’ slijedili.
4. Vi rumeni mučeniki nas va borbi jačajte.
Vi patroni, spovidniki, va nebo nas peljajte.
5. Sve divice pomozite, da vijek čisto živimo,
nas nemoćne okripite, da si raj zaslužimo.
6. Pokorniki, pusteniki, ki ste oštro živili,
prosimo vas, mi grišniki, da b’ nas Bogu zručili.
7. Svi nebeski slavni sveci sprosite nam pravi mir,
da nastane vred na zemlji jedna čreda9 i pastir. 10
9 Stado
10 MERŠIĆ, M. 1857, 607-608.
88
Klasje naših ravni
klasje.indd 88
12/14/2010 9:37:59 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
Na mrtvih god
1. Bože, vječna milosrdnost! Skaži vjernim svoju milost,
miluj duše trapljene, ke struguju i čekaju željno oslobođenje.
2. O Stvoritelj, dobri Otac, čini gorkim mukam konac.
Svim, ki su ti služili, ne glej grihe, nego zdihe, njeve tužne
i mile.
3. Otkupitelj Jezuš Kristuš, dobri pastir vjernih svih duš!
Oprosti im svu zloću. Primi tužne ‘z uze suzne opet najzad v milošću.
4. Miluj dicu dost trapljenu, s tvojom smrćum otkupljenu,
otpusti joj krivice, i opranoj v krvi tvojoj gledat daj tvoje
lice.
5. Ljubav božja, o Duh Sveti! Najbolje znaš ti prijeti tvoje
duše ljubljene,
ke si svećao, blagoslavljao, da ne budu zgubljene.
6. O Duh Sveti, posvetitelj, žalosnih razveselitelj! Odnami im svu žalost.
Nje pomiluj, njim se smiluj, primi je v vječnu radost.
88-105
6. I ti Bog Duh Sveti, svih duš posvetitelj,
budi dušam vjernim obećan batritelj.
7. Zovi duše tužne va nebesku radost,
i utiši vreda svu njihovu žalost.
8. Pomoli se i ti, naša Majka mila,
da b’ dušam trpećim spasenje shodila.
9. Anđeli nebeski, k dušam odletite,
ter je ‘z čistilišća v nebo odnesite.
10. Stanovnik neba, blaženi vi sveti,
pašćite se duše, ‘z ognja vi izneti.
11. Spasi Bog sve duše ‘z muke očišćenja, ter im već ne krati milost zveličenja.11
U gradišćanskim naseljima po večerima pleli su se
vijenci. Borove grančice donijeli bi iz šume i ispleli vijenac, a dan prije Sijesfeti uresili su cvijećem. Prije Sesveta očiste se grobovi. U Gradišću uređeni su i oni
gorbovi koji su tijekom godine bili zanemareni. U slučaju kada pokojnik nema svoju rodbinu tada mu bivši
susjedi urede grob.12
7. Marija, ti Mat milosti, duše glej va zabljenosti ča moraju trpiti.
Mila Mati, o ne skrati milosti im sprositi.
8. Poklekni pred suca noge, da otpusti njim sve duge,
zarad kih su mučene, ter obatri, s plašćem pokri duše,
tebi zručene.
lojem
13
14
*
1. Milujmo mi, braća, vjernih mrtvih duše,
ke su dužne trpit čistilišća muke.
2. Prosit ćemo skupno Boga za milosti,
da im milostivno duge sve oprosti.
3. Ar je misao sveta molit za pokojne,
da im zadobimo kaštig otpušćenje.
4. Jezuš naš raspeti, smiluj se dušam
svim v tužnom čistilišću muke još trpećim.
5. Smiluj se za najam tvoje gorke muke,
njim na otkupljenje pruži tvoje ruke.
Svi-
sveti,
15
na Sesvete smo teli ostavit
11 Isto, 697-699.
12 HORVAT, I. 1977, 64.
13 Osobne pribilješke.
14 HORVAT, I. 1977, 64.
15 MANDIĆ, M. 1984, 135.
89
Klasje naših ravni
klasje.indd 89
12/14/2010 9:37:59 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
šo
88-105
16, mrtvi kad dojdu nek imajo
jest.17
18
19
i Zdravu Mariju
Dajte nam za mrtve duše
20
28
Sisvete išli
krvili
21
29
30
22
23
Na mrtve dane se valjalo pjetla zaklat, krvi ‘vatat, da
krvi vatat vinom, pa bi došli doma pijani.31
32
Nekada tako je bilo... kad bi netko umro i kad bi ga zakopali, onda bi nosili na groblje jesti u tanjeru... I so išli
drugi dan gledet je l je jeo. I doma so brašno posipali po
stolu i jesti deli i piti... ako bi tragi bili, kazali bi: «Bio
24
33
Sesvete
25
34
26
27
16 Stol
17 Osobne pribilješke.
18 FEHÉR Z. 1975, 46.
19 Isto, 64.; BÁLINT S. III. 1998, 480.
20 Isto.
21 Isto, 172.
22 Isto, 62-63.
23 Isto, 61.
24 Isto.
25 Osobne pribilješke.
26 Pribilježio Zoltán FEHÉR.
27 Osto.
mušmulama i
jela.35 No to da postoji povezanost između pastira i
umrlih duša o tome ima podosta tragova i u pučkim
molitvicama Hrvata u Mađarskoj, npr. u jednoj zaladskoj molitvici:
28 BÁLINT S. III., 1998, 480-481.
29 FILAKOVIĆ, R. (rukopis).
30 Osobne pribilješke.
31 Pribilježila Etelka MOLNAR.
32 Pribilježio Géza MÜLLER.
33 Osobne pribilješke.
34 BEGOVAC, R. 1998, 81.
35 ČULINOVIĆ-KONSTANTINOVIĆ, V. 1988, 32.
90
Klasje naših ravni
klasje.indd 90
12/14/2010 9:37:59 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
88-105
Hajtmo spat,
Boga zvat,
Nan kraj,
Svetli raj
De ovčari ovce paso,
Ovce Boga poznajo,
Drugi l’udi ne mrejo...
39
40
Kazivala Marija KANIŽAI, Mlinarci, zapisao Đuro
FRANKOVIĆ
Raj se naime u slavenskoj pretkršćanskoj mitologiji zamišljao kao zelena livada s pastirom umrlih duša. Molitvica iz Pomurja isto nam to predočuje. U pomurskom
Keresturu vjeruje se da pokojni pretci te večeri dolaze
doma te im je trebalo gibanicu ispeći i vino staviti na
stol da bi se oni najeli i napili. Zaran so se stala deca i
pitala: «Bile so stari japa?» «Bile, i pojele so.»36
37
Mrtvi tijeden
ru41
Svisvete
42
Sijesfeti
Ako je na Sijesfete mokro, moremo se ufat
43 sniga.44
SVETI MARTIN (11. STUDENOGA) – SVETI
MARTIN, biskup u Toursu u Francuskoj, bio je jedan
od najomiljenijih svetaca u srednjem vijeku.45
46
38
47
Martinje 49
Martin
Martineš.51
36 Sopstvene pribilješke.
37 Pribilješke Zoltána FEHÉRA.
38 Osobne pribilješke.
sveti Martin.
svijeti Mertin 48 u
Mertinja 50
Martin
39 BUZSÁKI M. 1998, 65-66.
40 Pribilježio Zoltán FEHÉR.
41 Osobne pribilješke.
42 MANDIĆ, M. 1984, 135.
43 Puno
44 HORVAT, I. 1977, 64.; 1982:16.
45 BÁLINT S. III. 1998, 500.
46 DUMOVIĆ, Št. 2000, 9.
47 BÁLINT S. III. 1998, 501.
48 Pribilježila Sanja VULIĆ.
49 Osobne pribilješke te Erike BALAŽIN.
50 Pribilježila Sanja VULIĆ.
51 Osobne pribilješke.
91
Klasje naših ravni
klasje.indd 91
12/14/2010 9:37:59 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
88-105
plašt: «Pokrij se š njim, ostavi plač.»
Razdilja ...
52
Semartin
6. Konjiću pak da ostruge, dostigne vred
tovaruše. Upravlja svoj vojnički red na
plašt si on ne misli već. Upravlja ...
53
Sumarton
7. Va slatkom snu dojduću noć, poišće
njega čudni gost. Sam Jezuš on stoji pred
njim, pokrt plašćem odriženim. Sam
Jezuš...
54
8. S veseljem gleda viteza, i plašt držeć
posveti ga «S ovim oblikao me j’ plašćem,
Martin još nek katekumen.» «S ovim ...
55
9. I vred Martin ostavi meč, cesaru služit
neće već, vojuje se za božji raj, Sin Bog
nastane njemu Kralj. Vojuje se ...56
ski
):
Kruh nebe-
Svetomu Martinu
1. Vi vjerniki posluhnite sad, ča vam ja
hoću najper dat. Vojak Martin patron
zibran, da kako j’ on nastao kršćan.
Vojak Martin...
2. U zimi puše vetar ljut, ziz snigom
pokrt vas je put. Uz put sidi pol gol prosjak, od zime drhće siroćak. Uz put ...
3. Jedan konjanik, mlad Rimljan, na
gradsku lesu jaše van. Kumaj zagleda ga
prosjak, jur k njemu šalje nujni glas.
Kumaj ...
4. «Plemić viteski, gospon moj, ne znaj
uza me mimo pojt. O daj golomu ča
ublić, od zime morat ću umrit!» O daj ...
5. Martin stoji nek hip jedan, jur spukne
meč iz toka van. Razdilja š njim črljeni
52 Isto.
53 Isto.
54 U ovim naseljima živjeli su i takozvani totski Hrvati,
poglavito u Taški, koji su se u prošlom stoljeću asimilirali – opaska autora.
55 BÁLINT S. III., 1998, 506-508.; KIRÁLY L. 1995, 86.
U podravskim Martincima toga se dana održava proštenje (bučura) i sveta misa. U crkvi uz pratnju orgulja
čuju se i ove pjesme:
Zapjevajmo pjesmu novu
Nek se diže slava Bogu.
Zdravo budi, Martine,
Liječi tvoje sinove.
Bolne duše, ljute rane,
Tješiš duše rasplakane,
Zdravo budi, Martine,
Liječi naše tuge.
*
Sveti Martin u Mađarskoj rodio se,
U prvici ko poganin hranio se,
Al posle bogoznanac on postade,
U kršćanskoj vjeri svetoj i ostade.
Sad je svemogućeg Boga mili sluga,
Milosrdnost čudnovata i prilika,
Nema druga da pomogne prosjaka,
Zadužbine dade komad svoga plašta.
Kazivao Jozo SILOVIĆ, kantor, pribilježila Jelka GREGEŠ
56 MERŠIĆ, M. 1957, 686-687.
92
Klasje naših ravni
klasje.indd 92
12/14/2010 9:37:59 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
Hrvati u Sumartonu pjevaju:
Sveti Martin biskup rođen Sombathelo
Posluhnite malo njegovo življenjo
Viteski su bili njegvi roditelji
Če prem nesu bili nit vu pravoj veri.
Konstantina cara vojvoda je postal
Vu latinskoj zemlji mesto oca svoga.
Lublene soldate on je opominal
Če prem kaštigati oblast je on imel.
Kada ovak jednoj z vojskom putovaše
V antionski varoš s konjom on dojaše
Najde siromaka vu snegu gologa
U mečom odrezal je njemo plašča svoga.
88-105
godine poslije uglavnom obavljenih gospodarskih radova. Posve je stoga razumljivo da se na taj dan uobičajilo gostiti, pilo se je i mlado vino («kršenje mošta»).
Napokon legenda pokušava objasniti ulogu guske i to
događajem iz života svetog Martina, koji se sakrio te
su ga u skrovištu prokazale guske. Što se ipak zna o
njemu, njegova veza s guskom počinje dobiti potvrdu
u 12. stoljeću. Sva je prilika, da je u sjeverozapadnim
hrvatskim krajevima ta tradicija primljena s drugim različnim kulturnim elementima kulturne struje iz srednje
Europe, uglavnom iz Njemačke sredine, gdje je i danas
udomaćena.57
58
Ovako je toga siromaka pokril
Kak pismo tolmači da je to sam Bog bil.
Ar mu se je skazal Jezuš pervoj noči
Pak mu reče: Martin, ti si sluga Božji.
Potlam se je vojska bila respustila
Želja k Bogu vleče svetoga Martina.
Lepo on za službo zafali cesaru
Isto pre cesaru to ne bilo drago.
ske.59
V osemnajstem leti v našu cirkvu ide
Suprot volje otca kersta na se prime
Hilarian biskup ga za redovnika
Postavil je da bo Bogu vekša dika.
Potlam kad je sveti Martin mesnik postal
Obernul je ljudi v pravu veru dosta.
Zbog ove kreposti njega za biskupa
Postavili jesu vsi med sobom skupa.
Ali ne se zato sveti Martim štimal
Da biskupsku čast i oblast on je imal.
Vnoge siromake k sebi je postavil
Zpuščenike več krat pobožno je pazil.
Kazivala Marija RODEK, Sumarton, pribilježio Đuro
FRANKOVIĆ
Dok jedni dovode u užu vezu sv. Martina (biskupa u
Toursu) s rimskim bogom rata Martom (Marsom), a
ovomu je atribut bila guska, dotle drugi objašnjavaju,
da je tu ulogu dobila guska samo kao osobito odabrana vrsta pečenke – na dan, koji se u mnogih europskih
naroda odavna drži za neki početak novoga odsjeka
Hvaljen budi, Jezuš Kristuš!
Ovo sam vam donesal sfietoga Martina šibu,
Da vam Buog udili sriću.
Kuliko praščićef i tielac
Kod je na kići lišćic!60
Pribilježio Ivan Horvat
Zadnja dva reda izmijenjena su u Plajgoru, a glase ovako:
Kuliko kićica, tuliko tielčićev,
Kuliko lipšćica, tuliko praščićev.
Hvaljen budi, Jezuš Kristuš!61
Pribilježio Ivan Horvat
57 GAVAZZI, M. 1991, 113.
58 JANKOVIĆ, E. (rukopis).
59 GAVAZZI, M. 1991, 112-113.
60 HORVAT, I. 1977, 66.
61 Isto.
93
Klasje naših ravni
klasje.indd 93
12/14/2010 9:38:00 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
88-105
70
Vlasnik stoke je iz svežnja šiba izvukao jedan prutić.
Pastir je bio darovan litrom vina, pored toga dobio je
jedan tzv. martinjski kolač, a u Plajgoru još i jedan kruh.
U Prisiki su kolač davali drugi dan, kada je pastir izgonio stoku. U svakoj je kući domaćin pogostio pastira i
njegovo društvo, jer pastir sam nije mogao nositi toliko
šiba i skupljati dobrovoljne priloge. Na svoj ophod po
selu poveo je obično sa sobom i članove obitelji. Šibu
koju je domaćin (gospodar) izabrao brižno je spremio
i čuvao. Domaćini su ujutro tom šibom izgonili iz dvorišta krave i svinje, a uvečer ih dočekali njome. Prema
vjerovanju, takva šiba donosi sreću. Nakon godinu
dana, kada je pastir donio novu šibu, onda su od stare
šibe napravili bičalicu.62
martinjskog
71
ili
Szent Márton hava
krštenje mošta
san Martin, fato vin; muškarci se posjećuju u
vinogradima i zapjevaju:
Živila braća i sveti Martin,
a kurba bi bil ko ga ne bi pil.
U Križevcima pjeva se:
Došel je, došel sveti Martin.
On bu ga krstil ja bum ga pil.72
63
64
Prema srednjovjekovnoj predaji oboljeli od groznice,
pri grobu sv. Martina u Toursu, konzumiranjem kruha i vina ozdravili su.73
65
66
U
74
67
od svetog Martina dobra su vina.75
68
76
69
77
njak
rastur-
78
kriveljan
79
62 Isto.
63 BUZSÁKI I. 1998, 66.
64 BÁLINT S. III., 1998, 514.
65 Isto, 514-515.
66 GAVAZZI, M. 1998, 113.
67 BUZSÁKI I. 1998, 66.
68 Pribilježila Marija KAPOVIĆ.
69 BÁLINT S. III., 517. Autor S. BÁLINT
u ovom svom
djelu još navodi da zbog nehaja nije nam dostatno
poznat običaj u gradišćanskih Hrvata u okolici Šoprona.
Zahvaljujući Ivanu HORVATU, Mariji KAPOVIĆ ovaj
propust je nadoknađen – opaska autora.
70 SMR natuknica sv. Mrata.
71 GAVAZZI, M. 1998, 113.
72 Autor je i sam bio sudionikom veselice u vinogorju
Kalnika u Križevcima, gdje je čuo ove stihove.
73 BÁLINT S. III., 1998, 521.
74 Isto, 522.
75 Isto.
76 BUZSÁKI I. 1998, 66.
77 Isto.
78 Isto.
79 BÁLINT S. III., 1998:519-520.
94
Klasje naših ravni
klasje.indd 94
12/14/2010 9:38:00 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
88-105
Mertina s oblaki nestalnu zimu zlamenuje.83
Obično Martinje znači promjenljivu zimu:
Ako nam Mertin merzal dan donesie,
onda neka i vrieda snjiguon trsie,
ali s suhin, nigdar a s mokrin.
To si misli i Djandre za njin.84
Pribilježio Ivan Horvat
(Ako nam Martinje studen donese,
onda što brže neka pada
suhi a ne vlažan snijeg.
Tako misli i Andrija koji slijedi za njim.)
Imendan svetog Martina rezerviran je za crkvene blagdane, za svečanosti tijela i duha, za simbolički čin inijacije mladića u Undi, za krštenje mošta diljem Hrvatske,
za ophod pastira po seoskim kućama, za klanje debele, šopane (kljukane) guske i za vremensku prognozu.
Prema vjerovanju gradišćanskih Hrvata, sv. Martin stiže
jednom na bijelom, a drugi put na crnom konju, što bi
značilo da na Martinje može biti i snijega, a može biti
i lijepo vrijeme.85
86
Martinju
88
87
sveti Marten okrsti vino,
Hvalen bode Jezuš Kristuš.89
80
90
junaka
Popadi ju odzdol, pa senek više, dokle do
Ako na Martinovo guska ne ledu stoji, onda će na Božić
tapkati po blatu.» Guske su tada bile već debele. Na stolu su se toga dana našla pačja i guščja pečenica, kao cijenjeno jelo, a vino je u podrumima u posljednjem stadiju
vrenja. Nekada je advent počeo s Martinom, a kasnije s
Andrijom.91
81
blagom
80 STANTIĆ, A. 2007:80.
81 KAPOVIĆ, M. 20
82 Isto.
82
83 HORVAT, I. 1977:66.
84 Isto, 67.
85 HORVAT, I. 1977:65.
86 BALAŽIN, E. 1998:62.
87 Isto.
88 Isto.
89 Isto.
90 BUZSÁKI I. 1998:66.
91 MANDIĆ, M. 1984:136.
95
Klasje naših ravni
klasje.indd 95
12/14/2010 9:38:00 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
88-105
Do svetog Martina šakom, od svetog Martina kapom92
93
Martin, slaninu na klin,
94
95
ako nam Martin merzal dan donesie, onda
neka vrieda i s snjiguom tresie, ali s suhin, nigdar s mokrin, to misli i Andreaš za njin.96
SVETA ELIZABETA (17. I 19. STUDENOGA) –
SVETA ELIZABETA (ÁRPÁDHÁZI SZENT ERZSÉBET)
u Mađarskoj slavi se 19. studenog, a u Hrvatskoj, pod
nazivom ELIZABETA UGARSKA, 17. studenog. Naši
Hrvati taj dan nazivaju: Elizabeta97
beta98
102
103
sniga teta.104
Uslijed Legenda Aurerea
Pelbárta
99
tal, kad je u nosila jesti sirotinji u frtunu100, da kaj nosi?
Ona je rekla
so bile u nje frtunu.101
Lukovišća.
94 MANDIĆ, M. 1984:136.
95 JANKOVIĆ, E. (rukopis).
96 HORVAT, I. 1982:160.
97 JANKOVIĆ, E. (rukopis).
98 Osobne pribilješke.
99 BÁLINT S. III., 1998:528-529.
100 Pregača
101 Osobne pribilješke.
105
SVETA KATARINA (25. STUDENI) – SVETA KATARINA je popularna svetica i u mađarskih Hrvata. U
pučkim molitvicama naziva se prvom božjom mučenicom. Tradicija o njoj prenosi da je zbog kršćanske vjere mučenički pogubljena od cara Maksentija. Dan 25.
studeni, sve do bule pape Orbana VII. godine 1642.,
bio je praznik u čast djevice i mučenice Svete Katarine. U Hrvata u Hrvatskoj postoji dva srednjovjekovna
teksta – u stihu i prozni – o djevici Katarini. Svetica u
pučkim molitvicama Hrvata u Mađarskoj naziva se raznim nazivima: sveta Kato, Katarina u rackih Hrvata u
Erčinu; sveta Kata, sveta Kato, sveta Katalina, sveta Katarino u šokačkih Hrvata u Baranji i Santovu; Katalena
u podravskih Šokaca; sveta Katalena, sveta Katarena u
Podravini; sveta Katalena u rackih Hrvata u Dušnoku i
Baćinu; sveta Kato, Katarino i sveta Kata u bunjevačkih
Hrvata; sveta Kata, Katulena u Taški, draga sveta Kocoljana u Bužaku.106
Katena.107
92 Priopćio Pavo KUŠTRA rodom iz Martinaca.
93 Priopćila Kata FRANKOVIĆ-LOVKOVIĆ rodom
Elizabeta
108
iz
102 BÁLINT S. III., 1998:528., 530-531.
103 Isto
104 JANKOVIĆ, E. (rukopis).
105 BUZSÁKI I. 1998:66.
106 EjSuM broj 10.
107 Osobne pribilješke.
108 Isto.
96
Klasje naših ravni
klasje.indd 96
12/14/2010 9:38:00 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
88-105
109
110
Molitva sv. Katarini djevici i mučenici
-
Anđela pita:
«Kam ona tanka stazica,
Da ja idem na ‘ladnu vodicu,
Da perem grešnu dušicu.»
Pevci pevaše:
Isus se rodil.
Dojdoše sveta Tri kralja
Donosoše tri listaka:
Jedan zlato,
Drugi tamjan,
Treći dragi Jezuš.
Već govori dragi Jezuš:
«Ko bi mene na dan triput naspomenio lepog bi mu dara
dal: raja otvaral, pakla zatvaral, vek, vekom. Amen.»113
,
111
112
Spomenuta legenda iz 15. stoljeća ima i svoje paralele u stihovima pučkih molitvica u Hrvata u Mađarskoj.
Molitvice su najčešće ispjevane u nevezanom stihu:
četvercu, petercu, šestrecu, sedmercu, u osmercu a ne
rijetko završavaju u prozi. U skladu su lirskih, epskih i
dramskih značajki.
Sveta Katarena
Sveta Katarena,
Bičom bičovana,
Šibom šibovana,
O kolo vita,
109 BÁLINT S.
110 Isto, 558., 561.
111 BOŠKOVIĆ-STULLI, M. 19
112 Isto.
Sveta Katarina u jednoj molitvici zapisanoj u podravskom Lukovišću pojavljuje se u društvu mučenice sv.
Barbare. Svetice donose spas grešnim dušama te ih
vode na drugi svijet. Vodiči umrlih duša su još: Tri kralja, anđeli, perutak, ili perutan (a njemu su pod krilima
Blažena Divica Marija i sveta Barbara).
Ranosrednjovjekovni pisci u molitvice unosili su i motiv svetih i čistih izvora s kojim su naišli na dobar prijam od strane vjernika. Ovdje navedeni izvor može se
smatrati kao Izvor vremena. Ustvari, riječ je o prvenstvenom stanju kada je Nebo i Zemlja bila povezana,
odnosno spojena a veze između bogova i ljudi ne da
je bila moguća, već je bila za svakoga pristupačna.
Međutim, ta je veza prekinuta. Uslijed uzdignuća na
nebo svete Kate, kao izabranice i beneficirane osobe,
ona se, dakle, vraća na Izvor vremena, svrhom da nađe
prvobitno mistično rajsko stanje kakvo je ono bilo prije
pada čovječanstva. Na taj način povraća se prvobitno
stanje «illud tempus».114
115
Sveta Katarena
Sveta Katarena,
Šibom šibovana,
Bičom bičovana,
O kolo vita,
113 EjuM br. 10., 1993:35-36.
114 ELIADE, M. 19
115 RS natuknica napitak.
97
Klasje naših ravni
klasje.indd 97
12/14/2010 9:38:00 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
Kazivala Mara PEDROVAC, Starin, pribilježio Đuro
FRANKOVIĆ
*pondeljak – ponedjeljak
Anđelka upita:
«Anđelak, anđelak,
Kaži ti meni
Za’nu vusku116
Ustvari u molitivici riječ je o svetim izvorima i njihovoj
svetoj vodi, gdje se umivaju anđeli, odnosno u idućoj
molitvici peru grešne duše. Sveta vodica je sredstvo očišćenja, pored toga trebamo je smatrati životvornom i
središtem obnavljanja.
Leti, leti perutak,
Sveta Katalena
I sveta Barbara.
Pregovori sveta Barbara:
Prvu dušu japinu117,
Drugu dušu majkinu,
88-105
118
U podravskom Starinu sveta Katalena i anđelki se na
svetoj vodici susreću, gdje se oni mivaše, s čašicom zalevaše što nas upućuje na ritualno umivanje u raju, u
središnjici svijeta.
Sveta Katalena
Sveta Katalena,
Prva mučenica,
Mučila se dvanaest pondeljkov,
Trinaest utorkov.
Bičom bičovana,
Šibom šibonava,
Na kolesu vita
Tri anđelka pita:
«Kud je ta ta tanka stazica,
Na tu svetu vodicu,
Di se anđelki mivaše,
S čašicom zalevaše.
Kad čašica zvekne,
Po svim svetu jekne,
Svi se ljudi skupiše,
Dragog Boga ljubiše.» Amen.119
116 Usko, uzano
117 Otac, očevu, tatinu
118 EjSuM br. 10., 1993:36-37.
119 EjSuM br. 10., 1993:37.
Sveta Katalena,
Prva Božja mučenica,
Koja se mučila
Dvanaest pondeljkov
I trinaest utorkov,
Na ognju gorećem,
Na vrtu vrtećem.
Šibom šibovana,
Bičom bičovana.
Se anđelke pita
Za ‘nu tanku stazicu,
Koja ide na svetu vodicu,
Da opere svoju grešnu dušicu.
Prvo svoju,
Drugu japinu,
Treću majkinu.120
Sveta Kata, Katarina
sve-
ta krv
121
Gralu
122
120 Isto, 36.
121 RBT natuknica krv.
122 RS natuknica kalež.
98
Klasje naših ravni
klasje.indd 98
12/14/2010 9:38:00 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
88-105
123
Sveta Kata, Katarino
Sveta Kata, Katarino,
Prva Božja mučenico,
Koja si se izmučila
Dvanaest danaka,
Trinaest utoraka.
Šibom šibovana,
Bičem bičovana,
Na koleso vitana.
Anđeli doletaše,
Svetu Katu upitaše:
«Sveta Kato, Katarina,
Je l’ te bolu rane tvoje?»
«Ne bolu me rane moje,
Već me boli srce moje
Za Isusom gledajući
Kuda sveta krvca frca.»
Anđeli odletaše,
Svetu krvcu pokupiše,
U kalež metnoše,
Pred Boga odnjesoše.
Sam Bog govori:
«Ko ovu molitvicu izmoli,
Tri duše iz pakla izvadi:
Jednu očinu,
Drugu materinu,
Treću onom ko izmoli.»124
Kazivala Anica KOVAČEVIĆ, Olas, pribilježio Đuro
FRANKOVIĆ
Slijedeća molitvica bit će zanimljiva uostalom i zbog
toga što će Bog prolivenu Kristovu krv skupljenu u kalež nositi na prsima (na prsu). Prsa anđela simboliziraju
neosvojivu utvrdu u sigurnosti koje velikodušno srce
dijeli svoje životne darove. To je simbol zaštite. Osim
toga, smatraju ih sjedištem razdražljivosti, ne u pogrdnom smislu, već u smislu poleta odvažnosti izazvanog
borbom protiv zla.125
123 BTR natuknica pakao i podzemlje.
124 EjSuM br. 10., 1993:44-45.
125 Rs natuknica prsa.
Sveta Kato, Katarina
Sveta Kato, Katarina,
Prva Božja mučenica,
Koja si se mučila
Dvanaest dana,
Dvanaest ponedeljaka,
Trinaest utoraka.
Šibom šibovana,
Bičom bičovana,
U kolo vita,
Sam te Bog upita:
«Šta je tebi, sveta Kato,
Je l’ te bolu rane tvoje?»
«Ne bolu me rane moje,
Već me boli srce moje
Za Isusom gledajući
Di ga Židovi kinjaše,
Svetu krvcu prolijaše.»
Anđeli se složaše
I u kalež skupiše,
Pred Boga nosiše
Nek Bog nosi na prsu. Amen.126
Kazivao Milan POPOVIĆ, Olas, pribilježio Đuro FRANKOVIĆ
U gore navedenoj molitivici sveta Katarina u najvećim
mukama o svojim bolovima čak i ne vodi brigu, već je
više zabrinuta zbog goleme patnje Isusa. U naturalističkim opisima ne manjka ni naredna molitivica zapisana
u Bunjevaca u kojoj ima spomena o svetoj krvi Isusa
Sinka Božjeg i svete Katarine.
Sveta Kato, Katarino
Sveta Kato, Katarino,
Prva Božja mučenica,
Koja si se mučila
Dvanaest ponedeljaka,
Trinaest utoraka,
Na okolo vita
I anđelak pita:
«Sveta Kato, Katarino,
Bolu l’ tebe rane tvoje?»
«Ne bolu me rane moje,
Već me boli srce moje
Za Isusom Sinkom Božjim
126 EjSuM br. 10., 1993:45.
99
Klasje naših ravni
klasje.indd 99
12/14/2010 9:38:00 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
Koji su ga Židi u’vatili
Na križ propjeli,
Svete ruke razapeli.»
Crna krvca kapaše,
Iz neba anđeli izletiše
I u kalež skupiše,
I prid Boga iznesoše.
Sam Bog iz neba progovara:
«Ko bi ovu molitvicu
Izmolio uveče i ujutru,
Taj bi otkupio
Tri duše iz purgatorija,
Prvo: očevu.
Drugo: materinu,
Treće: sam svoju.
Amen.127
Kazivala Ana DUJMOV, Gara, pribilježio Đuro FRANKOVIĆ
No nije zanemariv ni simbolizam zvuka (čašica zvekne i
svemu svetu jekne) u kojemu trebamo tražiti odraz božanske moći. Zvuk se javlja u izvorima kozmosa, odnosno molitvica interpretira izvore kozmosa, gdje se slavi,
odnosno naklanja se božanskoj moći.128
Kata, Katalena
Kata, Katalena
Šibom šibovana,
Z bičom bičovana,
O kolo vita,
Sve anđelke pita:
«Kam ta tanka stazica
Na ‘nu ‘ladnu vodicu
Di se anđelki mivajo,
Čašice naklanjajo?»129
zvekne,
Svemu svetu jekne,
Svi se ljudi skupiše,
Dragog Boga ljubiše.
Amen.
Mohački Šokci u narednoj paraliturgijskoj molitivici ističu svetu krv svete Kate, Katerine, a završavaju stihovima
127 Isto, 50-51.
128 RS natuknica zvuk.
129 EjSuM br.10., 1993:48.
88-105
sličnim završnih formula basmi, tj. tekstova rabljenih u
bajanjima protiv uroka i nečistih sila (vila), što je svojevrstan fenomen kontaminacije, jednako tako i degradacija vile, kao božice plodnosti u neku vrstu demona.
Sveta Kata, Katerino
Sveta Kata, Katerino,
Prva Božja mučenica,
Koja se je mučila
Tri dana danaka:
Dvanaest ponideljaka,
Trinaest utoraka,
Šibom šibana,
Na točak savijana.
Otkud Kata iđaše,
Tamo krvca kapaše,
Anđeli s neba doletiše,
U kalež krv skupiše,
Prid Boga odnesoše.
Sam Bog govori:
«Ko bi ovu molitvu izmolio jutro i uveče,
Obranjen bijaše od vatre goreći’, vode topeći’,
Pseta bisnoće, pa kako bi vile na to čeljade na’rnile
I od nji’ biše oslobođen po Isukrstu Gospodinu našemu.
Amen.»130
Kazivala Manda ŠIKLOŠI, Mohač, zapisao Đuro FRANKOVIĆ
U neočekivanim prilikama na primjer kada izbije požar,
ili se netko iznenada nađe u dubokoj vodi, odnosno,
napadnu ga pobijesnjeli psi, koji svojim ujedanjem prouzrokuju bjesnoću, ludilo i veliku patnju, tada pobožnog čovjeka zaštićuje sveta Katalina, zaštitnica i protiv
vila i vještica.
Sveta Kata, Katalino
Sveta Kata, Katalino,
Prva Božja mučenico,
Koja si se mučila
Dvanaest ponedeljka,
Trinaest utoraka.
Naokolo vita,
Sam Bog pita:
«Sveta Kato, Katalino,
Što to bijaše?
Svetu krunu skidaše,
A trnovu navijaše,
130 Isto, 49.
100
Klasje naših ravni
klasje.indd 100
12/14/2010 9:38:01 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
Kuda trnak dopire,
Tu se krvca prolije.
To su čuli anđeli,
Pisali u listak,
Odneli pred Boga.
Sam Bog govori:
«Ko te moljitve izmolji
Uvečer ležeći,
A ujutro stajeći,
Taj nek se ne boji
Vile, vištice,
Štite, štitice,
Vatre goreće,
A vode topeće.131
Kazivala Marica POPOVIĆ, Olas, pribilježio Đuro
FRANKOVIĆ
Molitvice bunjevačkih Hrvata sadrže i druge motive u
svezi sveticom, naime ona zaštićuje čovjeka od sotone,
tata (lopov) i vještice, kada on spava. Završni stihovi narednog paraliturgijskog teksta ubrajaju se bajanja naime u njima se nečista sila obično šalje u takve «krajeve»
odakle nema povratka.
Sveta Kata kleči
Sveta Kata kleči.
Zaiskala vodice
Da opere ručice,
Da se ‘vaća ramena,
Isukrsta ranjena.
Jezuš prid nas biž,
Sotona od nas!
Tu će noćit dvanaet apostola:
Ivan, Luka,
Matija, Marko.
Veži tati ruke,
Vištici zube,
Da me tato
Ne ukrade,
Vištica ne vide,
Nek pobroji u dolu,
U dolu kapi,
U goru lista,
Priko praga stopa,
U Dunavu kapi! Amen.132
131 Isto, 21.
132 Isto, 22.
88-105
Kazivala Marija ĐUKIĆ, Čikerija, zapisao Miloš Marko
PIJUKOVIĆ
Arhaična shvaćanja o raju i paklu u srednjem vijeku
nadopunjuju se slikom purgatorija. Iz tog «prelaznog
stanja» manje grešne duše mogu se otkupiti, tj., očeva,
materina i svoja. Identične motive susrećemo i u molitvicama Hrvata u Erčinu u blizini Budimpešte.
Sveta Kato, Katarina
Sveta Kato, Katarina,
Prva Božja mučenica,
Koja si se mučila
Dvanaest dana,
Dvanaest ponediljaka.
Šibom šibovana,
Prustom prustovana,
U kolo lomljena,
«Sveta Kato, Kataraina,
Ne bolu li tebe rane tvoje?»
«Ne bolu mene rane moje,
Već me boli srce moje
Na Isusa gledajuć,
Crnu krvcu prolivajuć.»
Anđeli doletiše,
U kalež skupiše,
Prid Boga nosiše,
Sam Bog, Otac-Bog govori:
«Ko ovu molitvu izmoli
Jutro, večerom,
Izbavit će tri duše iz purgatorije;
Prvu očevu,
Drugu materinu,
Treće sam svoje grešnice.» Amen.133
Kazivala Tereska BURLOVIĆ, Erčin, pribilježio Đuro
FRANKOVIĆ
Slijedeća molitvica donosi i druge pojedinosti, naime
sveta Katalena za vrijeme mučenja traži pomoć od
Boga i Divice Marije. Njezina duša u obliku bijelog goluba napušta mjesto ovozemljaskih muka te preko ladne
vodice leti na drugi svijet, u sveti raj.
Sveta, sveta Katalena
Sveta, sveta Katalena,
Prva Božja mučenica,
Koja se je mučila
Za dvanaest pondeljak,
133 Isto, 54.
101
Klasje naših ravni
klasje.indd 101
12/14/2010 9:38:01 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
Za trinaest utorak,
Zvala Boga u pomoć
I Divicu Mariju:
«Hodi, Bože, u pomoć
I Divica Marija,
Prenesi uz stazicu
Preko ‘ladne vodice
Da operem ručice
Za tri grešne dušice!
Jednu za apkinu,
Drugu za majkinu,
Treću za samu svoju.»
Preleteo (je) bel golubak,
Lete(ć) j’ govorio:
«Ko b’ to iščatao
Dvaput u ranju,
Triput na podnev,
Petput uvečer,
Ja bi’ tomu dala
Večnje izvišenje
Na umrli danak.»134
Totski Hrvati također kazuju molitvice u svetoj Kati, Katuleni, odnosno o dragoj svetoj Kocoljani. Mučenica u
pomoć doziva Boga ili Dragog Jezuša Kristuša svrhom
da joj kažu gdje se nalazi izvor.
Sveta Kata, Katulena
Sveta Kata, Katulena,
Prva Bož(j)a mučenica
Koja se mučila:
Dvanaest pondelkov,
Trinaest utorkov
Na vitlacu vetrencu,
Na ognjiću goriću..
Ikala, vikala.
Dragog Boga sazivala:
«Bože moj, Bože,
Kažite mi tu stazicu
Do te ‘ladne vodice
Da si perem ručicu
I ‘vu grešnu dušicu. Amen.135
Kazivala Kata TOMIĆ, Taška. pribilježio Đuro FRANKOVIĆ
134 Isto, 52.
135 Isto, 157.
88-105
Hrvatice u Podravini obično toga dana nisu prele, jer se
držalo: svetu Katu su na vretenu portgali za nje veru.136
Ustvari, bilo je zabranjeno tkati i presti.
Na svetu Katu, u nedelju, sam otišla svojoj sestri na Čali
pustu, a ona kaže meni:
– Moram tkati! – jel smo negda nosili debeljaša na vašar.
A ja kažem:
– Ružo, nemoj na svetu Katu!
Onda nismo naučili radit. A ona kaže, naučili smo kazat:
– Sveta Kata, snegom za vrata!
A to lepo došla sveta Kata, a ona na vtratam na kolesu.
A ona začela tkati i dete poslala u školu; Ljubica bila
osam-deset godina. Kad to u noć: «A ja prela na svetu
Katu a moje dete umrt, pa umrt!» A ja svoj svekrvi:
– Majko, nažgite sigurno svetlo, moja Manda će umrt!
Oni nažgali svetlo, al ona kaj mrtva.
– Jezuš i Marija!
I nakleklećki Boga moljit, celo čislo smo izmoljile i ona
se povratila.137
Imendan sv. Katarine pada na 25. studeni, koji je dan
ujedno zadnji dan jeseni. Poslije tog dana sve do poklada nisu se održavali svatovi.
Prema bunjevačkom narodnom vjerovanju u Čavolju
Kata je posljednji dan malih poklada koje počinju novim vinom. Od tog dana pa sve do velikih poklada nije
bilo svadbe ni balova. No tog dana održavalo se veliko
veselje, takozvani Katin bal.138
139
sveta Kata, sneg do vrata
sveta Kata, sneg za vrata.140
sveta Kata, snig
141
za vrata,
Kata, snig za vrata.142
Tog dana u Gradišću priređivali su Katarinsku zabavu,
koja je prije adventa (došašča) bila zadnja zabava s plesom.
Hrvati u tom kraju zapažaju:
136 Osobne pribilješke.
137 Osobne pribilješke.
138 MANDIĆ, M. 1984:136.
139 FEHÉR Z. 1975:22.
140 Osobne pribilješke.
141 PEIĆ, M.-BAĆLIJA, G. 1997:88.
142 MANDIĆ, M. 1984:136.
102
Klasje naših ravni
klasje.indd 102
12/14/2010 9:38:01 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
88-105
154
Ko je dober dan na Katarinu, dobro će bit vrime v januaru. Ko je dobro vrime na Katarinu, dobro će bit vrime
va januaru. Odnosno: Kakova je Katarina, takova je najveć zima. Od tog dana ljudi se najradije zadržavaju u
toplom stanu, stoga Gradišćanci vele: Ako zima zaran
zaprije stan, onda ćemo vrijeda pojti van. Ko je dober
dan na Katarinu, dobro će bit vrime u januaru, kao i ovo:
Kakova je Katarina, takova je najveć i zima.143
SVETI ANDRIJA (30. STUDENI) – SVETI ANDRI-
JA APOSTOL, Petrov je brat, istovremeno bio je suvremenik Isusa Krista. Grčki nazvan Andreas, u kršćanskoj
mitologiji jedan je od dvanaest apostola. Podrijetlom
je iz Galileje te je na jezeru Tiberiasu («Galilejskom
moru») lovio ribu. Bio je učenikom zajednice Ivana
Krstitelja.144
145 Andraš
Andrejaš, Andreaš
146 Andrija, Andraš, Andrijaš, Andro
147 Andrija, Andra
148
no ili
149 Andrini
150
Andraševo.151
152
155
156
Dekle
157
vankuš
158
U
.
159 O Andrašu
Andrinje, AndrijiAndrija zavezanija,
143 HORVAT, I, 1977:67.; 1982:159.
144 BÁLINT S.
145 VULIĆ, S.
146 FEHÉR Z. 1975:22-23.
147 Osobne pribilješke.
148 MANDIĆ, Ž.
149 Isto, 1995:170.
150 Osobne pribilješke.
151 Isto.
152 BÁLINT S. III., 1998:566.
153 MANDIĆ, M. 1984:136.
153
bunjevačka (hrvatska) djeca pjevaju pjesmu:
Cembule, cembule,
Odi gori svića
Peku oraščića
A nama ne dadu,
Dok nas ne poznadu.
Cembule, cembule,
Ode gori lampaš,
Rodio se Andraš.
Cembule, cembule,
Ode gori kamenica,
Rodila se Aničica.
Cembule, cembule.160
Pribilježio Ive PRĆIĆ
Nekoć, kada se dijete rodilo u stanu je cijelu noć gorjela svijeća ili lampa. Ova dječja pjesma čuva uspome154 BÁLINT S. III., 1998:569.
155 TORDINAC, N. 1986:48.
156 MÜLLER G. (rukopis).
157 BEGOVAC, R. 19
158 Osobne pribilješke.
159 BUZSÁKI I. 1998:66.; KIRÁLY L. 1995:88.
160 PRĆIĆ, I. 192
103
Klasje naših ravni
klasje.indd 103
12/14/2010 9:38:01 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
nu na ta vremena. Cembule je drevna bunjevačka igra
koju izvode djevojčice i dječaci. Idući sokacima uhvate
se za ruke ili ispod ruku, pjevaju i poskakuju. Igrači se
vraćaju na svoje početno mjesto. Na kraju ulice ili drugdje zaustavi se prvo dvoje igrača. Svoje uhvaćene ruke
dignu i načine prolaz poput vrata. Ostali igrači prolaze
kroz taj otvor. Diljem europskih prostora poznate su
takve proljetne djevojačke igre, pod nazivom labirint
plesovi. Termatika im je: junak traži mladenku za ženu,
u njima je jednako tako nazočna smrt i novo rođenje
inicijanta.161 Sveti Andrija je zaštitnik djece i djevojaka
za udaju, no nije isključeno da i trudnica. Svetac zaštićuje i rodilje i novorođenčad, o čemu nalazimo lijepe
motive u narednoj legendi.
Jedna žena imala je jednu deklu.
A išao je Isus i sveti Petar. Putovali su. Tako su došli u
jedno selo i tamo su si konaka prosili, kod jedne žene.
Pa onda su dobili konaka, tam su spali.
Andraš je Isusov apoštol bio. U vatri je zgorevo, samo
su mu bele džigerice ostale. To je dragi Isus primio i
zamotao u rupčok. Kad je otišo toj ženi na konak kazo
njoj da nek na takvo mesto stavi da nešto ne pojede te
džigerice.
To će on uranje odnet. Uranje oni su se podizali, a žena
u škrinju dela džigerice, no dekli su preveć dišale. Tako
da se ne mogla sustrpet i pojela u noći džigerice. Uranje, kad su se podizali, prosi Isus to što je on davo. Ode
žena, al nema džigerice u škrinji.
– Joj – kaže – dragi Isuse, ja ne mrem najti, to ništ nema!
Pita deklu:
– Jesi ti to dirala?
– Joj, mamo, ja sam to pojela – kaže.– Tako meni preveć
dišalo. Nisam se mogla strpet pa sem pojela.
– Što ćemo kazat ovime čoveku? Pa moramo kazat kako
se trefilo.
Odeju natrag i kaže žena:
– Čujte, moja ći to pojela. To njoj tako dišalo, da ona to
pojela.
– Pa dobro, ne falji, ako je pojela.
Kad to vreme bilo, kad će ona dete rodit, oni su opet išli
onuda...
Kad su došli u to selo odeju k otoj ženi i prosiju konaka.
Kaže žena:
– Joj, dala bi vam, al moja kći je na porodu, bude imala
malo.
– Ne falji ako je na porodu. To nije ništa. Mi ćemo – kaže
– za pomoć tuka biti.
Uranje rodio se dečok. Al Isus kaže njemu:
– Andraš, digni se, pa ‘ajde sad z nama!
161 SEKULIĆ, A. 19 ; DÖMÖTÖR T. 19
88-105
Kako ovo on kazo, a dečak se digne i ide ž njima.
Zafaljili su se ženi i dekli na konaku i što je ona pojela
džigerice.
Tako se sveti Andraš dvaput rodio. Jedanput se rodio
kad ga je majka rodila, drugi put se rodio: ta dekla pojela
džigerice njegove, pa ga je rodila.162
Kazivala Mara VUČETA-VUČETA, Potonja, pribilježio
Đuro FRANKOVIĆ
Svetog Andraša djevojka, tj. dekla (cura) drugi put rodi
partenogenezom, tj. nevinim začećem. U podravskom
Novom Selu drži se: tog dana nevalja presti jer će doći
sveti Andraš i odnijet će konoplju i kudjelju,163 odnosno, žena koja prede bit će kažnjena.
Što mislite, kaže, sveti Andrija bio u petak, a danas je
sobota, skupile su se žene na Bubanku, pa kaže jedna
drugoj:
– Jel znate što novo?
– Što?
– Amiđinoj stari nešto ščupalo kiku. Ona prede, kaže
njoj nje čovek:
– Neka presti, danas je sveti Andrija!
– Što meni sveti Andrija more?! Ja ću njegve rute poprest!
Kad to, kaže, ona ode spavat, nuz svojeg čoveka, a to
lepo dojde, taki mali čovečac i zgrabi nju za kiku i ž njom
na pol kuće... bacio. I onda nije više ništ drugo radio sam
jednu pram kike njoj iščupo i z otim je otišo. I tamo više
nikada kika nije izrasla. A ona?!
Groznica, pa groznica, pa groznica...!
U toj groznici je umrla, nije još ni godinu dana živela.
Onda su kazale:
– No, žene, više kada budu nekaki godi ne bumo preli!
Kad bi došo sveti Andrija, jel sutradan već uvečer, nisu
žene prele, već su ostavile...
– Nećemo presti da i mi tako projdemo ko Amiđina stara čeča Jana!164
Sveti Andrija je zaštitnik stočara i stoke. U hrvatskom
Bužaku na Andrijin dan započinjali su izvedbom raznih
magijskih običaja, radi plodnosti peradi. Domaćica je u
jutarnjim satima na drvljaniku pomela iverje te je skupa
s kukuruzom pomiješala i bacila pred kokoši triput kazujući: Pipi-pi, kvocajte, nesite jaja (Pipi-pi, kotyuljatok,
tojjatok). Navikli su zablatiti kokoši da bolje nesu jaja
162 FRANKOVIĆ, Đ.
163 Pribilježila Ruža BEGOVAC.
164 Osobne pribilješke.
104
Klasje naših ravni
klasje.indd 104
12/14/2010 9:38:01 AM
Đuro Franković, Kalendar – Studeni
88-105
i da imaju u dovoljnom broju kovočaka.165
169
166
170
167
171
172
168
165 KIRÁLY L. 1995:89.
166 Isto.
167 Isto, 89-90.
168 BUZSÁKI I. 1998:38.
169 BALATINAC, M. (rukopis).
170 Osobne pribilješke.
171 FEHÉR Z. 1975:22-23.
172 FEHÉR Z. 1975:48.
IX. Dani Balinta Vujkova
105
Klasje naših ravni
klasje.indd 105
12/14/2010 9:38:02 AM
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
106-115
Lemeš u osimu plemenitog
ravničarskog drača
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
GRADITELJSTVO LEMEŠA – Graditeljstvo Lemeša
ima sve odlike bačkog, ravničarskog, seoskog graditeljstva, sa svojim specifičnostima. Karakteristike graditeljstva jesu visoke prizemnice – starije pravljene od naboja, a novije od čerpića ili tvrdog materijala. Niske kuće
s jednim oknom na ulicu su rjeđe, ima ih na periferiji
mjesta u kvartovima Kukorica, Csigafalu i Totluk.
PAORSKA KUĆA – Tipičnih paorskih kuća danas ima
vrlo malo. Njihova značajka je što su podizane bez temelja i nemaju podrume. Kuće su pravljene od naboja
– nabijanjem zemlje. Gradnja ovakvih kuća otpočinjala
je kopanjem temelja koji su znali biti duboki od 60 do
100 cm. Temelje, a kasnije i zidove punili su zemljom
koja je maljevima od bagremovih proštaca nabijana.
Često se preko slojeva zemlje debelih 10 do 15 cm
prelazilo i do deset puta. Ako je zemlja bila suvlja, vlažila se vodom kako bi naboj bolje držao. Po izlasku iz
temelja stavljane su drvene platne koje su se sa vanjske
strane učvršćivale gredicama, te je nabijanje nastavljeno “u šalungu”. U grupi je radilo obično šest do sedam
“nabijača”, a zaseban posao bio je sabijanje zemlje uz
platnu, što je činio jedan radnik i to vrlo pažljivo da se
budući zid ne bi krunio. Kada bi se napunio, šalung se
pomjerao na više sve dok se ne dosegne željena visina.
Katkada se, na zahtjev vlasnika znala staviti i po koja cigla radi učvršćivanja vanjskih uglova zida. Kuća visoka
2,30-2,50 cm, kakve su obične bile “nabijače,” bila je
gotova za pet do šest dana. Naboj je znao biti tako jak
da se događalo da vrcaju iskre kod probijanja prozora
i vrata. Nakon završenog nabijanja kuće, angažirao bi
se tesarski majstor, posljednji koji je radio ove poslove
u mjestu bio je Petar Petreš, a nakon njega od zobne
slame i blata pravili su se vitlovi za tavanicu debljine do
10 cm. Nakon toga preostalo je još samo kuću pokriti
trskom ili crijepom. Zidovi ovih kuća bili su debljine od
50 do 100 cm, a kuće su imale mala okna prosijecana tek nakon podizanja zidova. Strop ovih kuća je od
greda. Dok je glavna greda držala krov, na manje grede slagane preko nje stavljala se zemlja s pljevom te je
donji dio grede bio vidljiv u unutarnjem prostoru kuće.
Tavanski prostor je bio nizak, a krov prekriven trskom.
Nije bilo preporučljivo odmah se useliti u ovakve kuće.
Trebalo je sačekati da se “naboj smiri”, točnije osuši.
Unutarnji raspored ovih kuća je vrlo sličan. Kuće su
imale tri prostorije. Sobu s malim uličnim oknom (gornju sobu) na koju su se nastavljale ostale prostorije koje
su imale okno na zabatnom ili na zidu prema dvorištu.
Druga prostorija služila je kao kuhinja, a treća kao ostava. Sobe su bile niske, ispod 3 m i mračne. Podovi su
bili od žute zemlje, pa se i danas za nekoga tko je siromašan kaže kako je “rastao na žutoj zemlji”. Kuća je
bila u razini dvorišta pa se u nju ulazilo direktno. Katkada je ispred ulaznog dijela bila na drvenim stupovima
podignuta nadstrešnica. Na vanjskom zidu prema dvorištu bile su prislonjene drvene ljestve. Tu je bio ulaz
na tavan. U produžetku stambenog dijela smješteni su
kokošinjci, obori za uzgoj svinja i eventualno čardak.
Na sredini dvorišta su kamare slame i kukuruzovine, a
bliže prednjem dijelu nalazio se bunar. Čitav prostor
oko kuće opasan je ogradom od drvenog pruća ili letava s malim ulaznim vratima (vratašca) i kapijom. Sitna
živina slobodno se kretala po dvorištu ovakvih kuća.
Ove kuće nekada nisu imale ni struju ni vodu. Danas
sve imaju struju, ali ne i vodu.
Gotovo 90% kuća u mjestu, napose sirotinjskih, bilo je
zidano na ovakav način. Samo imućniji su mogli sebi
priuštiti kuće od cigle. Nakon Drugog svjetskog rata
i seoska sirotinja je sebi mogla priuštiti kuće od cigle
te je između 1950. i 1984. u mjestu sazidano više od
420 kuća od cigle. No, i danas, iako se više ne zidaju,
postoje u mjestu još i stare kuće od naboja koje odolijevaju zubu vremena. Posljednji zidarski majstor koji je
podizao kuće od naboja bio je Antun Alaga iz Lemeša.
S njim je radila ekipa radnika: Andraš Benjak, Ferenc
Radić, István Horvat, Andrija Tokar, Mihalj Lakatoš, Ka-
106
Klasje naših ravni
klasje.indd 106
12/14/2010 9:38:02 AM
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
roly Kanjó, Josip Bedžula, Pajo Vidaković, Béla Balo i
Antun Frank. Kao prvi oblik gradnje ovdje su navedene
kuće od naboja, premda su, prema nekim podacima,
žitelji ovog kraja u prošlosti živjeli u zemunicama. Zemunice su bili stambeni objekti ukopani do 150 cm u
zemlju. Nema podataka o tome da su Lemešani živjeli u zemunicama, premda se i danas još pronosi priča
kako je prva crkva, podignuta odmah po doseljenju
bila zapravo ukopana u brdo gdje je danas Kalvarija.
Dokaza tomu nažalost nema. Cigla kao građevinski
materijal uporabljavala se vrlo rano u ovim krajevima,
već od 1476. godine, te je sudeći po tomu “nabijanje”
kuće bila odlika sirotinjskog graditeljstva, premda je u
ekološkom i ekonomskom smislu danas ovakva gradnja ponovno preporučljiva.
IMUĆNIJA PAORSKA KUĆA – Imućniji paori zidali
su kuće koje su imale temelje pa samim tim i podrume.
Zidane su od cigle ili naboja, a vrlo često i mješovito.
Obično je gornji dio kuće zidan od cigle, a donji i zabat
od naboja. Značajka ovakvih kuća je što su podizane
dijagonalno, odnosno po dijagonalnoj crti u odnosu na
pločnik (flaster). S obzirom da su oko ovih kuća podizane ograde od cigle koje su u prostoru ispred same
zgrade imale željezni dio, između kuće i ograde tvorio
se vrt koji je imao oblik trokuta. Pošto su ove kuće imale temelje, u kuću se nije ulazilo izravno s dvorišta nego
kroz otvoreni hodnik (ambetuš) sa stupovima na ozidanom dijelu. Ovaj hodnik prostirao se dužinom cijele
kuće. Kuća je s ulice imala isto samo jednu prostoriju s
dva veća, dupla okna. S uličnog pročelja nalazilo se još
jedno okno od otvorenog hodnika – ambetuša. Ostale
prostorije su se pružale u nizu “uzduž kuće”. Ovisno o
imućnom stanju postojale su još jedna do dvije sobe
te stražnja prostorija na dnu otvorenog hodnika koja
je bila namijenjena kuhinji. Uz kuhinju prema dvorištu
nalazila se još jedna prostorija koja je služila kao ostava
(komora) i iz nje se izlazilo u ekonomski dio dvorišta,
drugu ili stražnju avliju. Okna uzdužnih soba “gledala”
su na otvoreni hodnik, u vrt, a kuhinja je imala bočno okno prema vrtu. Podovi ovih kuća bili su zemljani,
prostorije visoke oko 3 m i najčešće sa stropom koji je
skrivao gredu, ali je i vidljiva stropna greda bila česta.
Dvorište je bilo podijeljeno ogradom na prednje i stražnje. Prednje je služilo kao cvjetni vrt s po kojim orahom ili kajsijom, a u stražnjem su se nalazili ekonomski
objekti. Sitna živina nije se puštala u prednje dvorište. I
ove kuće imale su vratašca – manja ulazna vrata i veliku
kapiju za kola. Većina ovih kuća pretrpjela je modernizaciju: zatvaranjem ili pregrađivanjem hodnika dobivala se još jedna prostorija, većina je dobila kupaone i
106-115
drvene podove. Mala vrata sa ulice kod velikog broja
ovakvih kuća su zazidana te je ostala samo velika kapija. No, poneka vratašca, čije stupove s obje strane krasi
“čuvarkuća”, još odolijevaju zubu vremena.
GAZDAČKA KUĆA – Ovakve kuće podizali su imućniji plemići koji su poljodjelske poslove obavljali na salašima. Ove kuće nisu imale ekonomski dio dvorišta,
jedino staje (košare) za smještaj konja. Ove kuće odudaraju od tzv. seoskog tipa kuće i moglo bi se reći kako
podliježu određenim arhitektonskim pravilima, gotovo
stilovima. Kuće su zidane uz pločnik (nema ograde
ispred kuće) i pružaju se u dubinu placa. Zidane su
kao visoke prizemnice s velikim podrumima ispod cijele kuće. Podrumska okna nalaze se malo iznad razine
pločnika. S ulice su tri do četiri velike sobe s po dva
dupla okna koji vrlo često imaju i zastakljene gornje
dijelove. Poput paorskih, i ove kuće imaju šalukatre (drvene zastore sa unutarnje strane okna). Nije postojao
otvoreni hodnik kao kod paorskih kuća već su gornji i
donji dijelovi kuće bili povezani natkrivenom terasom.
S ulice su bile dvije kapije, jedna tzv. ajnfort1 – velika
kapija koja je vodila u natkriveni ulaz iz koga se obično
ulazilo u gornji dio kuće, i ulična kapija koje je vodila u dvorište. Kod nekih kuća postojala je i kapija od
raznobojnog stakla na koncu ajnforta čime je dvorišni
prostor bio potpuno zaklonjen od pogleda gostiju. U
ajntritu nalazila su se i podrumska vrata.
PLEMIĆKE KUĆE I VILE –U mjestu postoji i nekoliko plemićkih kuća i četiri vile. Plemićke kuće vrlo
su slične gazdačkim kućama samo su veće i s jasno ili
jasnije određenim stilom gradnje i zasebnim kućama
za poslugu u dvorištu kuće. Među ovakvim plemićkim
kućama ističe se obiteljska kuća Adama Vidakovića od
Delićevih, zidana u stilu provincijske neorenesanse.
Osnova kuće bila je u obliku obrnutog slova L. Fasada
je bila jednostavna sa šest prozora i sedam jonskih pilastara. Svakom oknu odgovara po jedno podrumsko
okno. Dio zgrade u dvorištu nalazio se na visokom
soklu iznad koga je bio trijem s dorskim stupovima.
Podrum se prostirao ispod cijele zgrade i priča se
kako se prostirao i dalje dužinom cijele ulice sve do
škole.2 Navodno je to bio turski podrum, ali nitko ga
nije istraživao. U ovoj je vili gospođa Helen Vidaković,
rođ. Deker, supruga Adamova, dok se nije preudala za
Jánosa Hercega, književnika, držala sate engleskog jezika. Kuća je imala visoke prostorije, oko 4 m, stilizirane
kaljeve peći u svim sobama, bogatu knjižnicu, podove
<?>
2
107
Klasje naših ravni
klasje.indd 107
12/14/2010 9:38:02 AM
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
prekrivene parketom i kupaonu. Na žalost, nasljednici
se nisu mogli dogovoriti te je kuća prepuštena zubu
vremena i nasilno je srušena kada je već prijetila opasnost od njezinog urušavanja. Posljednji stanovnici ove
kuće bile su rode koje su svile svoje gnijezdo na visokom dimnjaku iz koga već dugo nije izlazio dim. Danas
na postojanje kuće podsjećaju još samo vidljivi temelji
i urušene cigle u dvorištu.
VUGINA PLEMIĆKA KUĆA – U središnjem dijelu
Velikog bunjevačkog sokaka smještena je kuća obitelji Knezi od Vuginih. Zgradu je podigao 1928. Mihajlo
Knezi. Kuća je temeljna građevina od čvrstog materijala. Ispod cijele kuće nalazi se podrum. Vanjska fasada
je ravna i napravljena je od žute fasadne cigle s polukružnim stupcima koji povezuju okna. Jedini ukras je u
mramoru isklesan grb obitelji Knezi koji se nalazi iznad
prvog okna uz ulaznu kapiju. Kuća se sastoji od dvanaest prostorija koje su međusobno povezane zatvorenim hodnikom. U dvorišnom dijelu nalazi se zasebna
kuća u kojoj je bila smještena posluga. Kuća je 1949.
konfiscirana i u njoj je smještena jedna od prvih seljačkih radnih zadruga. Tada je uništen i park jer je cijelo
dvorište betonirano. Ukidanjem seljačke radne zadruge kuća je razdijeljena u četiri stana.
IZUKINA VILA – Iza naselja Totluk u njivama na brijegu telečke visoravni smještena je prelijepa polukružna
građevina. Udaljena je 15 m od uličnog pločnika i do
nje se dolazi stubištem od cigle. Na ulazu u vilu je velika
kapija od livenog željeza ukrašena biljnim ornamentima. Kuća je zidana u stilu secesije. Uz središnji dio kuće
dozidana je kula u kojoj su smještene dvije šestokutne
sobe. Do kule vode drvene stube. Sobe su visoke 4 m i
sve imaju drveni pod.3 Vilu je negdje oko 1925. podigao
Mijo Vidaković, javni bilježnik. Kuća je danas vlasništvo
Terezije Mandić. Središnji dio kuće je ostao autentičan,
ali je u začelju dozidan novi dio.
TANAROVA VILA – Na gotovo samom koncu puta
za Čonoplju nalazi se 50-ak metara udaljena od ceste
“Tanarova vila”. Vila je zidana između 1920. i 1930.
godine. Vilu su podigli profesor Körmendi i njegova
supruga Marija (Marča) rođ. Vidaković. Tanar4 je bio
vrlo avangardan čovjek onog vremena s izrazito visokom kulturom življenja, posjedovao je bogatu zbirku
umjetnina i posuđa. Bio je pasionirani skupljač knjiga, a
sve svoje knjige koričio je u kožni povez sa zlatotiskom
3
4
106-111
i one su činile bogati knjižnički fond. Imao je i privatnu
školu. Sate je davao uglavnom iz prirodnih znanosti, ljeti u botaničkom vrtu, a zimi u kući. Automobil je imao
već 30-ih godina prošlog stoljeća, putovao je puno po
svijetu, ali i sudjelovao u onovremenom društvenom
životu mjesta, kao aktivist, ali i kao kroničar, snimajući filmove. Priča se kako je bio na otvaranju Tutankamonove grobnice. Tanarovi su vilu prodali Timi i Ivanu
Vujeviću za 2,5 vagona pšenice s pravom doživotnog
uživanja. Vjerojatno ugovoreni iznos nije do konca bio
isplaćen jer je dio kuće baštinio i rođak sa ženine strane
Eugen Vidaković, građevinski inženjer. Vidaković koji je
živio u Tuzli svoj je dio imetka 1962. prodao Vujevićima čija obitelj i danas živi u vili. Zgrada s velikim trijemom nalazi se na sredini placa i do nje se stiže kroz
uređeni botanički vrt.
JEŠKINA VILA – Ješkina vila je smještena na samom
početku Velikog bunjevačkog sokaka. Zidao ju je 1924.
Stipan Knezi Ješkin za svoju obitelj. Kuća je 1948. konfiscirana te je u njoj sve do 1959. godine bio dječji vrtić.
Kuća je ponovno u vlasništvu obitelji. Fasada je u stilu
klasicizma s trijemom na stupovima. Na rizalitima s lijeve i desne strane nalazi se po jedno okno, dok središnji dio ima dva okna i vrata. Iznad svih prozora nalaze
se pravokutni natprozornici. Zgrada ima oblik slova L i
prostire se u dubinu dvorišta. Ima ukupno osam prostorija i dugačak hodnik koji povezuje sve prostorije. Zgrada ima i kupaonu iz 1926. godine. U sobama su drveni
podovi dok je u pomoćnim prostorijama kamen. Ispod
cijele kuće prostire se podrum.
JAVNE GRAĐEVINE – U mjestu postoje i druge
građevine u kojima su smještene razne javne ustanove. Uglavnom su novije gradnje, bez posebnog stila,
izuzev zgrade u kojoj je smještena Zdravstvena i zubna
ambulanta. Takve građevine su “zabavište”, odnosno
predškolska ustanova gdje se nastava i odgoj odvija
na dva jezika u dvije grupe, u istoj zgradi je smješten
i ogranak knjižnice «Karlo Bijelicki» iz Sombora i čitaona; zatim zgrada pošte, zgrada Doma kulture, upravna
zgrada DPP «Klas» i ZZ «Zadrugar», veterinarska ambulanta, mlin i mješaona stočne hrane kao jedini industrijski objekti u mjestu. U mjestu postoje dvije jednokatnice. Jedna je upravna zgrada DPP «Klas», a druga
je stambena zgrada s četiri stana podignuta na posjedu
ruskog emigranta Maltabarova koji je napustio Lemeš
nakon Drugog svjetskog rata.
ŽUPNI DVOR – Župni dvor je podiglo lemeško plemstvo 1733. godine. Izgrađen je djelomično od cigle,
108
Klasje naših ravni
klasje.indd 108
12/14/2010 9:38:02 AM
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
a djelomično od naboja. Zgrada je bila u stilu bačke
gospodske kuće s dvjema sobama za župnika, jednom
sobom za kapelana i sobom za poslugu koja je ujedno
služila i kao ostava. Oko kuće je bila drvena ograda.
Župniku se plaćao poseban porez «štola»5 i uživao je
dvije livade, te voćnjak koji se nalazi u neposrednoj blizini župne kuće. Godine 1830. renovira se župni dvor,
a 1842. proširen je za još jednu sobu namijenjenu župniku. Podatak o tome sačuvan je jer je 24. travnja iste
godine bila crkvena vizitacija od strane posvećenog
nadbiskupa Đure Girika, zamjenika nadbiskupa Klobušickog. Od mještana vizitaciji su bili nazočni János Körmendi, kapetan mađarskog dijela općine i Nikola Alaga, kapetan dalmatinskog dijela općine, Karlo Milašin,
sudac, i Ljudevit Parčetić, zakletnik. Kao predstavnik
Bačke županije vizitaciji je nazočio i Ivan Bik, bilježnik.
Tom prilikom je zapisano kako je renovirana crkva i to
kako su svi zidovi osim pročelja i tornja porušeni i kako
se zidaju novi od čvrstog materijala. Tada je i sama crkva proširena za 4 hvata. Renoviranje crkve i župnog
dvora bilo je na trošak crkvene kase i priloga plemića,
ali i donacijom od strane kalačkog nadbiskupa. Podatak
je značajan i kao dokaz kako je u to vrijeme postojala
zasebna Dalmatinska općina.6 Od 1852. godine župniku je od strane seoskih plemića dodijeljeno ukupno
100 kj zemlje na uzdržavanje, točnije 74 kj oranice, 12
kj livade, a ostalo je voćnjak. Župni dvor ponovno je
renoviran 1925. godine. Godine 1942. i 1943. jedan
dio dvorišta je ekspropriran za cestu Sombor-Subotica.
Do tada se župno dvorište protezalo do ugla današnje
Meštrovićeve ulice tako da je današnji mali park pokraj
ceste za Suboticu također pripadao crkvi. Od tada se
nikada nije pristupilo ozbiljnijem renoviranju župnog
dvora, osim manjih zahvata uvlačenja vodovoda i drugih građevinskih zahvata o trošku samih župnika.
INDUSTRIJSKA POSTROJENJA
Vetrenke, vitrinjače, suvaje, olajnice – Čovjek lako
upadne u zabludu, osobito kada mu ona daje šansu da
se osjeća moćan i velik. A svaki čovjek, ako ne uvijek,
onda barem ponekad pomisli kako svijet počinje od
njega samoga. Svijet možda i ne, ali napredak svakako.
Da to nije uvijek tako, najbolji je primjer Lemeša. Nekada značajno poljoprivredno, obrtničko, pa i turističko
i industrijsko mjesto tavori na samom rubu opstanka.
Danas kada mjesto nema niti jedno industrijsko postrojenje, nije zgorega podsjetiti se na ona koja su postojala u prošlosti. Iako odvajkada poljoprivredno mjesto,
5
6
106-111
njegovi žitelji znali su dobrim «gazdovanjem» priskrbiti sve što je potrebno. Logika ondašnjeg paora bila je
proizvesti za sebe dovoljno, preraditi svoje poljodjelne proizvode u one koji su mu neophodni i tek onda,
eventualno ostatak prodati. Danas je paor prinuđen
prodavati svoje poljodjelske proizvode po cijeni koju
mu drugi odrede (niskoj) i onda prerađevine od tih istih
proizvoda kupiti po cijeni koju opet netko drugi odredi
(visokoj). Žito se nekada čuvalo kod kuće, na tavanu.
Kruh su mještani pekli sami, pa su po potrebi nosili
žito na mljevenje. Za mljevenje žita služile su vitrinjače
kojih je bilo nekoliko u selu. Prva je bila Baraševićeva,
a nalazila se u današnjoj ulici Dositeja Obradovića na
mjestu gdje je poslije podignut tzv. Stari mlin. «Stari» jer
je kasnije u istoj ulici bliže središtu mjesta János Kolar7
podigao novi mlin. Stari, Reiterov mlin, još je sredinom
prošlog stoljeća radio i to uspješno, zajedno s Kolarovim mlinom. Tada ga je poljodjelno poduzeće u mjestu
počelo koristiti i postavilo Lajčiku Štefka za upravitelja, no mlin je koncem XX. stoljeća izgorio do temelja.
Njegove ruševine već nekoliko godina «krase» ulicu.
Ovaj stari mlin bio je podignut od čvrstog materijala
1910. i bio je vlasništvo Matije Reitera čiji potomci žive
u okolici. Spomenuti Kolarov mlin je 1948. prešao u
ruke poljodjelne zadruge s ranijim vlasnikom kao upraviteljem.8 Donedavno je poslovao u sklopu DPP «Klas»
Svetozar Miletić kao jedini industrijski objekt u mjestu,
a danas je i on zatvoren. U ovoj knjizi, u poglavlju koje
se odnosi na ulice, odnosno arhitekturu mjesta spomenuti su i tzv. “progoni”, odnosno kratke uličice koje su
bočno presijecale dugačku ulicu. Logično tumačenje
je bilo da je to zbog potrebe gašenja požara. Vjerojatno ima istine i u tome, ali ne isključivo. Zahvaljujući
ing. Mirku Kaiću iz Subotice, i karti koju je dostavio vidi
se kako su bočne ulice bile probijene i radi reguliranja
prometa. Odnosno, kolima se u redu čekalo na meljavu žita, pa je put napravljen tako da se nakon obavljenog posla samo produži kako se ne bi okretanjem kola
zaustavljao promet. Osim vitrinjača postojale su i suvaje. Takva je bila Baraševićka i još jedna koju je držao
Grgo Vujević. I vitrenjače i suvaje radile su uz pomoć
velikog kotača koji je mljeo žito, a pokretao ga je konj
idući ukrug. Osim žita, paori su, doduše mnogo poslije, počeli uzgajati i suncokret te uljanu repicu. Njihove
prerađevine (ulje) također su proizvodili za svoje potrebe u malim industrijskim pogonima (karakterom više
spadaju u primitivnu industriju nego li u obrt) koji se
nazivaju cjedare. Postojalo je u mjestu nekoliko cjeda7
8
109
Klasje naših ravni
klasje.indd 109
12/14/2010 9:38:02 AM
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
106-111
ra gdje se cijedilo i spravljalo ulje. I ove cjedare ili kako
su ih u mjestu zvali «olajnice»9 radile su s konjima kao
jedinom vučnom snagom. Danas se zna kako je ovakva, “hladna” proizvodnja ulja mnogo zdravija od svih
današnjih prerada. Olajnica je bila u vlasništvu obitelji
Csernus zbog čega su i dobili nadimak Šutuši.10 Danas
se suncokret i druge uljonosne kulture predaju državi
po cijeni koju vlada odredi, a gotovi proizvodi kupuju
po izuzetno visokim cijenama. Da bi kuriozitet bio još
veći događalo se da vlada nestašica ulja. Ne tako davno, a nije ni zaboravljeno, ali događali su se lemeškim
paorima prije desetak godina redovi ispred trgovina.
Nisu čekali kavu ili što drugo od luksuzne robe. Čekali
su ulje i šećer za koje su, gle čuda, sami proizveli sirovinu. Krupâra je koncem XIX. stoljeća bilo nekada i do sedam. Svaki kvart imao je svog krupara i svoju kruparu.
Bile su prepoznatljive po drvenom platou uzdignutom
do visine paorskih kola kako bi se kukuruz u vrećama
samo pretovarivao bez potrebe dizanja. Danas više
nema niti jedne krupare. Posljednju je držao Miklós
Szabó u Somborskoj ulici u kući koju je kupio od obitelji Ódry de Pacseri koji su je prije toga kupili od obitelji
Pijuković, a ona na uglu Kupališne ulice preuređena je
u kavanu. Za potrebe svog domaćinstva ljudi su uzgajali i druge kulture: mak, orahe, voće i povrće te stoku
radi prehrane. Sami su prerađivali meso u suhomesnate
proizvode. Među najpoznatije lemeške suhomesnate
proizvode spada kulen. Osnova lemeškog kulena je
ljuta paprika i po tome se razlikuje od slavonskog, pa
i svih drugih kulena koji se prave na ovim prostorima.
a osim cigle počela je proizvoditi i šuplje blokove u ono
vrijeme vrlo tražene u građevinarstvu, a imala je i minimalne troškove jer su pretežno radili zatvorenici. Na
čelo ciglane postavljen je tada mještanin Lajos Horvat
koji je zanemario staru ciglanu i izgradio sasvim novu,
modernu ciglanu. Bila je opremljena visoko kaloričnim
pećima, tuneli za loženje su bili od šamut cigle, a bila je
izgrađena i mini željeznica za prijevoz robe. Izgradnja
ove nove ciglane je znatno opteretila proračun poduzeća, ali kako je za ono vrijeme bila jedna od namodernijih industrijskih objekata koji je proizvodio kvalitetnu i
traženu robu, sigurno bi vrlo brzo opravdala investiciju
i postala okosnica industrijskog razvitka mjesta. No, teško se oduprijeti dojmu kako je baš to smetalo. Tadašnji
upravnik je smijenjen, a novi su se počeli redati vratolomnom brzinom. Ing. Andriju Eustahija zamijenio je
trgovac šeširima Károly Litvai, a njega Miroslav Klišanić.
S obrazloženjem kako zemlja nije prikladna, ciglana je
konačno zatvorena između 1970. i 1974. godine. I ne
samo to. Oprema je prodana u Makedoniju, dugački
tuneli od šamut cigle su srušeni, a šamut budzašto prodavan. Jenö Burza, vlakovođa, ostao je bez svoje dizellokomotive, stara zgrada je srušena... Jednom riječju,
učinjeno je sve kako ovdje nikada više ponovno ne bi
proradila ciglana. Tako je i ovo industrijsko postrojenje
prepušteno zubu vremena. Danas je oko ciglane napravljen teren za moto-kros utrke koje se voze jednom
do dva puta godišnje i imaju međunarodni karakter.
Mjesto nije u stanju iz ove atrakcije izvući turističku korist, a ekolozi mudro šute.
CIGLANA – najmoderniji industrijski objekt u općini
- Osim za ishranu, paori su skrbili i za održavanje higijene. Vrlo brzo, s napuštanjem blatnog žbukanja otvarane su krečane (vapnenice) i ciglane kao mala industrijska postrojenja. Postojalo je i nekoliko krečana. Znane
su bile Gergeljova i Mátyusova krečana, dok je Franjo
Vidaković držao prvu ciglanu poljskog tipa podignutu
1920. godine. Na izlazu iz sela prema Čonoplji Jenö
Kolar (i danas sve stare cigle imaju ugravirane njegove inicijale) podigao je ciglanu industrijskog tipa koju
je poslije prodao Nijemcu Peteru Valkeru11 koji je od
ciglane napravio moderan industrijski objekt. Ova ciglana je 1946. nacionalizirana i proglašena državnim zidarskim poduzećem. Prvi direktor “Udarničke ciglane”
bio je Adam Mandić Čobin. Ciglana je uspješno radila,
TRGOVINA – Rano, već nakon izgona Turaka, u ovim
krajevima javili su se i prvi trgovci. Prvi trgvaci spominju
se već početkom 1700–ih godina.12 Trgovac je bio čovjek koji kupuje i prodaje na trgu, otuda i naziv. Trgovci
onog vremena biti su sitni trgovci dućandžije (mercatores) i trgovci na veliko (quaestores bonum frugum), a
među njima napose trgovci stokom i žitni trgovci. Puno
je trgovaca stokom prolazilo ovim područjima. Tjednima su, polako, kako ne bi izgubila na kilaži, gonili stoku
na vašar u Šopron gdje su je prodavali austrijskim trgovcima. Trgovine, u današnjem smislu riječi, otvarane
su mnogo kasnije. U početku su ih otvarali mahom Židovi.13 Postojalo je nekoliko trgovina, u svakom kvartu
jedna. Na koncu Velikog bunjevačkog sokaka nalazio
se špecerajski14 dućan židovskog trgovca čika Emila, a
u Somborskoj ulici (danas slastičarna «Erika») nalazila
9
29. rujna 1946.
10
11
12
13
14
110
Klasje naših ravni
klasje.indd 110
12/14/2010 9:38:02 AM
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
se Šaferova kuća i u njoj trgovina mješovite robe. Ovaj
dućan u Velikom bunjevačkom sokaku odlaskom Židova preuzela je trgovačka obitelj Kaić, a i danas je među
mještanima, napose starijima, znan kao «Manci-nenikin
dućan». Postojala je još jedna trgovina koju su također
držali Židovi, a nalazila se na Somborskom putu gdje je
danas kavana «Mátyus». Na mjestu gdje se danas nalazi
jedina stambena katnica u mjestu, nekada je postojala
velika trgovina tekstila i mljekara vlasništvo Georgija
Maltabarova, ruskog emigranta koji se sklonio od komunizma u Rusiji, da bi nakon gotovo 30 godina od
istog morao bježati čak do Australije. Trgovîna je uvijek
bilo, ali osobito važan događaj bio je dolazak “rajzindera,” putujućeg trgovca, jer je to značilo mogućnost
izbora finije ili raznovrsnije tkanine, ali i kupovinu kave,
duhana, bibera, cimeta i drugih «špecija». Razvitku trgovine pridonosili su i vašari (sajmovi) koji su se redovito održavali u svakom mjestu, prema točno utvrđenom planu. Nakon Drugog svjetskog rata otvorene
su nove trgovine. Jedna u sklopu tadašnje zemljodjelne
zadruge, a druga u kući Pajice Kaića. Obje su prodavale prehrambenu robu dok je u bivšoj Šaferovoj kući na
Somborskom putu bila trgovina u kojoj su mještani mogli kupiti sitniji građevinski materijala. Trgovci tog vremena Đurika Herceg, Pipika Odri, Imro Vidaković i dr.
bili su cijenjeni ljudi u mjestu. Danas je trgovina uglavnom vezana za Sombor. U selu postoji jedna trgovina
u društvenom vlasništvu «Prehrana» čija je privatizacija
u tijeku i nekoliko privatnih trgovačkih radnji: «Margaret», trgovina prehrambenom robom i drvara vlasništvo Józsefa Purde i sina iz Čonoplje, trgovina «Dobro
Jutro», koju drži Đeno Vidaković, te još dvije manje
radnje na izlasku iz mjesta za Čonoplju i na putu za
Sombor. U skorije vrijeme, točnije devedesetih godina
prošlog stoljeća izgrađena su u mjestu i dva trgovačka
središta. Jedno, vlasništvo obitelji Opačić iz Sombora
i Jovanović iz Bajine Bašte, smješteno je na početku
Velikog bunjevačkog sokaka i u njemu se nalaze četiri prodavaonice. Drugo trgovačko središte smješteno
je na prostoru koji je izgradila obitelj Kaić od Vrebalovih. Ovdje se nalazi trgovački kompleks od dviju radnji
mješovitom i tekstilnom robom koje drže Josip Alaga i
Stipan Knezi («Suma – M»), jedne poljoprivredne ljekarne, vlasništvo Tamás Stefkoa, cvjećare koju drži Katica Pletikosić («Sandy») i vulkanizerske radnje koja je u
vlasništvu vulkanizera Franje Želera iz Čonoplje. Među
mještanima je nekada osobito bila zanimljiva trgovina
žitom. Žitni su trgovci uglavnom bili Židovi. Među njima je najveći bio žitarski trgovac Barna. Skladišta su
bila smještena na uglu Velikog bunjevačkog sokaka
(danas kafić «Cvet») i u dvorištu današnje kavane «Kon-
106-111
go» gdje je i bila Barnina obiteljska kuća. Prodajom žita
i drugih poljoprivrednih proizvoda danas se bave dvije
trgovinsko-uslužne radnje: OOK «Zadrugar» (društveno vlasništvo) i ZZ «Lemeš» (privatno vlasništvo obitelji
Szévald). Körmendijevi su držali slastičarnu i pekaru.
Još u drugoj polovici XX. stoljeća mogle su se kod njih
kupiti «salon bombone» bez kojih je božićna grana bila
nezamisliva. U mjestu se uvijek uzgajala riba. Na mjestu gdje se danas nalaze ribnjaci bili su i početkom XX.
stoljeća. Spominje se Antun Ivanković Firco koji je držao ribnjak pod arendu. 50-ih godina prošlog stoljeća,
dok je još radilo kupalište u mjestu, u obližnoj bari gdje
se ispuštala voda iz kada, ribnjak su otvorili Károly Bezeg i njegov kompanjon Burza. Bezeg je i poslije držao
još jedan ribnjak u Lapošu pokraj željezničkog kolodvora, ali su ga velike ribokrađe obeshrabrile da nastavi
s ovim poslom. Velebni prirodni rezervat i ribnjak šireg
značaja postojao je na lokalitetu Bijela bara. Ovu baru
spominju i povijesni spisi. Dr. Edo Margalić smatra kako
je to nekada bila Lovrina bara po kojoj je netragom nestali gradić Hajskilovrenac dobio ime.15 Bara se nalazi
iza Škrabalovog salaša (današnja ekonomija) na koncu
Đurđinske depresije. Okružena je bila šumom i prema
kazivanju mještana predstavljala je pravi izletnički raj
na zemlji. Šuma je posječena, navodno kako bi se otjerale vrane. Znano je kako su vrane zakonom zaštićene,
pa kako ih nisu smjeli ubijati, posjekli su šumu ne bi li
se one same iselile, što se i dogodilo. Lemeški poljoprivredni kombinat (tada OOUR «Biljna proizvodnja»),
izgradio je prilazni put, s ciljem da načini od mjesta
turističku atrakciju. Raznim reorganizacijama lokacija
je došla pod vlasništvo Somborskog kombinata i oni
su posjekli šumu i razrušili cestu. Danas ribnjake drže
Željko Prišing iz Bačkog Monoštora i Tadija Đurković iz
mjesta koji ima i trgovinu ribom. Za trgovinu je veoma
važan tržni dan koji je u Lemešu srijedom kada proizvođači iz okolnih mjesta donose svoju robu i proizvode.
15
111
Klasje naših ravni
klasje.indd 111
12/14/2010 9:38:02 AM
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
112-120
Navodi o kazalištu od 1747. godine
MILOVAN MIKOVIĆ
214. Pred izvođenje Grofice Marice nad njom se nad-
nio prijeteći list papira, anonimna dostava upućena u
svemoćni Komitet, i to iz kazališta samoga! Prema tom
paškvilu u Grofici Marici navodno ima čak tri veoma
sporne scene, stoga dolazi zaduženi drug iz Komiteta na licu mjesta izvidjeti ozbiljnost situacije – i to na
generalnoj probi. Nakon toga, postavka predstava se
raspada, glumci stupaju u štrajk, a budući da su karte već rasprodate redatelj, očajan, predlaže im da zaigraju Bloody Mary, iliti život sam, onakav kakav jeste,
barem onaj njegov dio koji nalikuje opereti. Redatelj
potom drži tiskovnu konferenciju, objašnjava novonastale okolnosti, traži pomoć od svih; radnika, seljaka i
poštene inteligencije, organizira audiciju, a onda proročki zaziva s galerije arhetipsku određenost i iracionalnost, istovremeno; Rođu. Pri tom topće nogama o
pod, poput igrača flamenka, sirtakija, drmeža, gluhog
kola, toga prastaroga dinarskoga izraza prkosa, zova
gena, ali i sindroma. Rođo se, dakako, istom odaziva,
razumije se i on topotom, i priskače u pomoć redatelju!
Ja, kako ne bi učinio rođo, rođi, majkanu svom, dovodeći mu pjevaljke i muzičare, donoseći pripadajuće pozdrave s travnatih stadiona, iz športskih hala, iz kavana,
krčmi i inih rupa, i svi kliču umjetnicima i umjetnosti,
pjesmi koja ih je održala, «njozi fala» i pjevaljke pjevaju
što treba, s onijeh ondje livada i ovijeh ovdje tratoara.
Čovjeku se na mah može učiniti, autentičnije nego što
su recimo mućkovi Malog Loše. To je, dakle, taj novi
dramski glas koji traži (i nalazi?) sve nas, koji će popuniti
otkazanu Groficu Maricu spajajući odumrlost i zastarjelost antičke Grčke s operetom, Atenu i Beč, Sarajevo,
trudnicu Sofiju i muža joj Ferdinanda i nas još žive, takve kakvi jesmo, u sraz svih naših prošlosti i sadašnjosti. Simbolika više no očita, svojevrstan poziv i najveća
vrijednost predstave, a ima ih još, dok licemjerje opasno ljulja taj brod. Iz te smiješe autori predstave Gábor
Lengyel, Rade Šerbedžija, Nada Kokotović i Ljubiša
Ristić izvlače i nalaze sve potrebne im povode da se
poigraju i narugaju ljudskim naravima. Najviše se, ipak
i s razlogom rugajući licemjerju, tom tumoru u mozgu
i zagađenju zraka. koje može uzdrmati i veće brodove,
učinivši ih nesigurnim plovilima pred naletom orkanskog vjetra. U rasponu od smiješnog do tragikomičnog
autori otvaraju sva bitna pitanja, sprdajući se, dakako, i
s poslom kojim se bave. U sve čega se dotiču upuštajući nezaustavljivu mladalačku uznemirenost Molièreove
Dona Elvire i otrcanu rutiniranost Don Juana, uvijek
novu svježinu Erosa i zastrašujuću određenost Thanatosa, koji neumorno bdi nad nama i bulji iz svih naših
mrakova – između kojih pluta brod od ljudskih tjelesa,
idilično se ljuljuškajući ili lomeći. Slikovito upozorenje,
ali i neskrivena zabrinutost, što odveć dugo posrćemo
pod teretom svekolikih gluposti, neskrivena poruga
bezuspješnom traganju za odgovorom koji bi poput
čarobnog štapića riješio sijaset najrazličitijih pitanja
što ih život svakodnevno proizvodi. U tom će se nizu
scenskih slika pojaviti i osam ljepotica, točnije, šest plus
dvije, u istovjetnim crvenim haljinama, svaka uvjerena
da je baš njen broj vodi prema pobjedničkom postolju. Ali nije tako. Nije ni u životu. Može pobijediti samo
– deveta! Redatelj potom pali novinski papir kojim je
obmotano nešto veliko, na jednom mramornom postamentu, a kada papir izgori ostaje čađavo i ne baš privlačno, ali zato moćno tijelo dalekovoda. Potpisnik se
prisjeća jedne pomalo patetične, ali u osnovi precizne
tvrdnje Antonia Gramsia: «Dolazimo iz daleka, idemo
u daljine». Krleža bi na sve to rekao: «Život je zbivanje
koje se već prije nas bezbrojno mnogo puta dogodilo i
koje traje kroz nas i preko nas, nošeno svojom prodornošću, mnogo stvarnijom i mnogo silnijom nego što je
sitan krug, uokviren ličnim, pojedinačnim ...».
Od kad nas pamti pisana povijest nad nama se gomilaju crni, prijeteći oblaci, sijevaju munje, pršte gromovi.
Kao da smo predodređeni za hod na samoj ivici ambisa, a možda nam se to i sviđa, pa kada nas hladno otpisuju, ili licemjerno suznih očiju ispraćaju na bunjište povijesti eto nas opet na pozornici! Loše nam se piše već
stoljećima. Sa sve četiri strane svijeta bilo je onih koji
su nas htjeli progutati. Neki se i danas keze, pokazujući
zube i apetite. Marx nas je proknjižio za «ubojice i siročad Europe», a opet tu smo, na čuđenje svih i za inat!
Zar samo za inat? Umijemo li i više od toga? Rastačemo se, raspadamo i pomalo gnjilimo, pa se onda opet
spajamo i opstajemo. Očigledno, nema nam druge, a
to je i osnovna poruka ove smiješno-tužne, ali ipak zabavne i dinamične predstave, u kojoj se odlično glumi,
112
Klasje naših ravni
klasje.indd 112
12/14/2010 9:38:02 AM
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
pjeva, igra, režira ... U predstavi Bloody Mary sudjeluje
preko šezdeset izvođača i nemoguće ih je sve spomenuti. Otegotna je okolnost što su se odista svi trudili i
pružili najviše što su mogli, u ovom trenutku. Ipak je
najzapaženiji bio učinak Radeta Šerbedžije, ovog puta
se iskazao ne samo kao jedan od najvećih glumaca već
i kao odličan pjevač i dobar igrač. U stopu su ga pratili
Ana Kostovska, Aleksandar Cvjetković, Eva Amanatidu,
Gabriella Jonás, Ljiljana i Snežana Jakšić, Damir Šaban,
Zita Gyenes, Monja Milenković, Sándor Medve, Marija
Opsenica, Đorđe Rusić, Aleksandar Ugrinov, Kati Majoros, Ramadan Azirović, Miklós Korica, Ivan Đoševski,
Petar Georgijevski, Dénes Döbrei, Albert János, Margit
Karna, Ferenc Árok, Hajnalka Szücs, Ljupčo Bresliski,
Eva Kasza, Elizabeta Kočoska, Zoran Bučevac, Svetislav
Đorđević, Luka Piljagić, Nebojša Čolić, András Bubos,
Veroslava Mitrović, Katalin Siracki, Zsuzsana Talos,
sedamnaestogodišnja Henrieta Varga, pravo scensko
osvježenje, i prva liga domaćih manekenki. Bez glazbe Gábora Lengyela, koreografije Nade Kokotović i
kostima Bjanke Adžić Ursulov, jasno, ne bi bilo onih
sjajnih zvučnih, igračkih i vizualnih doživljaja, koji ovu
predstavu u režiji Ljubiše Ristića smještaju u vrh zabavnih kazališnih ostvarenja. Tome su svakako pridonijeli
scena Istvána Hupka, sva od secesije i ogledala, te svjetlo i ton Zoltána Szaghmeisztera. Svakako je potrebno
istaći muzičku grupu u sastavu Dejan Đorđević, Darko
Tikvicki, Nikola Jager i János Abraham koja je odlično
uradila svoj posao1.
215. Premijerno izvođenje predstave pod naslovom
Grofica Marica, zbilo se početkom veljače 1987. godine. Malo ironije i malo parodije na račun minulih vremena, malo kavanskih pjesmica i malo presvlačenja na
otvorenoj sceni, i eto grofice Marice, bogate nasljednice, zavodljive mete svih lovaca na miraz, osiromašenih
i lažnih aristokrata težišnog mjesta razgolićavanja jednog zamorenog i istrošenog svijeta koji više nema naboja od svega smućkati čak ni mlaku tragediju, jer mu
je preostalo tek toliko snage da se malo zeza na svoj
račun. I ništa više. Od četrdesetih godina 19. stoljeća,
kada se u Parizu rađa opereta – stvorio ju je nenadmašni muzički i kazališni zabavljač Jacques Offenbach
– preko Emmericha Kálmána, jednog od najistaknutijih
majstora operete, do Gábora Lengyela i Ljubiše Ristića, opereta je i dalje samo ono što je bila, a igra se
uvijek kada narodu treba priuštiti malo zabave. I ništa
više. Uglavnom su tako shvatili ovu predstavu i autori, i izvođači, i publika. Zato i nije odveć opterećena
1 Usp.: M. Miković, Rođo, Majkan i pevaljke, Subotičke
novine 30. I. 1987.
112-120
nekim drugim, mogućim porukama. Sva je sreća, jer
da se tome nije odoljelo cijela stvar bi ličila, recimo, na
Paju Patka u ulozi strašnog Ramboa, od I. do IV. U toj,
dakle, igri po sebi i za sebe, glumcima se pružila prilika da pokažu što i kako umiju i znaju. Gabriella Jónás
je postupila prema svim redateljevim zamislima, ali je
unijela u lik grofice Marice i svoje osjećanje sveta operete i nezamjenjivu energiju emocija, pravog scenskog
znalca koji voli i poznaje svoj posao i spreman je na sve
da bi zabavio publiku. Grof Moric Hohštapler Jánosa
Alberta prosto mami publiku na smijeh. Prevrtljiv je i
lažljiv i sav je od privida i obmane. Publika se naročito zabavljala Albertovom prenemaganjem, obilato ga
nagrađujući pljeskom. Margit Karna s mnogo šarma i
žara igra tetku Loti, raspamećenu matronu, upućenu,
naravno, u sve moguće ljubavne jade i njihove ishode, kojoj sudbina namjesto očekivanog i razularenog
mađarskog bećara, udjeljuje tek zbunjenu, beskorisnu
ispičuturu – tumačio ju je Tibor J. Vajda. Sándor Medve dostojanstveno je odigrao osiromašenog plemića,
kojeg sudbina, također, ne štedi: On je zaljubljen, a
ispada tek lovac na miraz i dok se ne dokažu njegove čiste pobude, mora dosta toga da odigra i otpjeva,
što Medve umije. Miklós Korica je lažni plemić, neka
vrsta indijanskog poglavice i Tarzana istovremeno,
koji se uz već karakterističan krik spušta lijanom među
puk. Koričina uloga nije nimalo laka i on se sa njom
dobro nosi, kao uostalom i sa preteškim kostimom u
kojem mora ne samo igrati, već povremeno i prenositi umjetnice preko cijelog proscenija. Zita Gyenes je
mlada glumica koja privlači pozornost svojim uspjelim
glumačkim ostvarenjima. Fino igra, dobro pjeva, na
sceni daje sve od sebe. Hajnalku Szücs pamtit ćemo
u ovoj predstavi po dobro otpjevanoj numeri, a Ferenca Ároka, Katalin Sziracki, Zoltána Baraciusa, Andrása
Bubosa i Zoltána Godányija prema uloženom trudu i
doprinosu u ovoj zabavnoj predstavi, koju će publika
pohoditi. Treba spomenuti i učešće glazbenika Józsefa
Borosa, Márte Lendvai Harkai, Lászlóa Lakatosa i Pálla
Zsige. Mnogo godina se u subotičkom kazalištu isticalo kako publika voli operete, mjuzikle i rok opere. Ako
je to točno, onda je pred izvođačima odgovornost da
do kraja ovladaju svim nijansama pjevačke tehnike, bar
toliko dobro kako su recimo uspeli da savladaju jedno bitno drugačije, novo kretanje po sceni i igru, na
što je presudno utjecala koreografija Nade Kokotović,
pridonoseći velikoj pokretljivosti glumaca i dinamici
predstave. Kostimi Bjanke Adžić Ursulov zaslužili su
cijeli esej. Pripremani od ne baš bogatog izbora raspoloživoga materijala, djelovali su raskošno, ali i kao točan
znak vremena fiksiranog na sceni, a istovremeno su bili
113
Klasje naših ravni
klasje.indd 113
12/14/2010 9:38:03 AM
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
i prava izložba velikog umijeća kostimografkinje, koja
je otkako radi u subotičkom kazalištu, izradila nekoliko stotina izuzetnih kostima, jedan ljepši od drugog.
Scenografija Ištvana Hupka pripremljena je za dvije
predstave – Bloody Mary i Groficu Maricu i u obe odlično služi zamislima redatelja. Sva je od secesije, nalik
je i licitarskim kolačima, sva je od ogledala u kojoj se
publika, s vremena na vrijeme, sasvim dobro ogleda.
I još nešto. Na početku predstave Zita Gyenes obraća
se nepogodi, prirodi, a u završnoj sceni Margit Karna
publici, zarobljena u jednu kutiju, neku vrstu šarenog
sanduka povijesti u koju se i opereta sasvim udobno
smjestila, da bismo je povremeno prozračili i zabavili
se njome, svako na svoj način2.
216. Premijera predstave Pripitomljavanje bila je 10.
travnja 1987. godine. Neovisno o uzrastu, ljudi ne
mogu živjeti bez bajki, čak ni onda kada u neopozivom susretu sa stvarnošću monolog djeteta zamijene
sa svim što je na razumnom, lakšem, ali nesumnjivo
drugorazrednom nivou povezanosti (János Pilinszky).
Kakva sjećanja ostaju u nama nakon prvih susreta sa zastrašujućim prostranstvom prostora? Koliko umijemo, i
pristajemo li, napose, prisjetiti se dramatičnosti prvih
zapamćenih prizora, slika, dodira s ljudima i stvarima?
Čak i kada odrastemo i kada se definitivno upinjemo
nadmenim, lažno superiornim stavom, podsmješljivo
a gdjekada i sasvim jeftinim, razotkrivajućim prezirom
zatrti u sebi svaki trag prvih dojmova nad kojima smo
sazdani, mi koji smo oduvijek tako krhki i prolazni. Užasavam se prostora, strah me je od dubine i visine, od
praznine i lebdjenja, potrebni su mi rukohvati... tlo za
koje ću vezati noge, bilježeći u predlošku za predstavu
Pripitomljavanje János Sziveri držeći se poznatog djela
Mali princ što ga je napisao francuski pisac Antonie de
Saint Exupéry (1910.–1944.). Sljedeći ovaj strah i užas
od prostora redatelj István Lalić je plesom i pokretima
Dénesa Döbreia i Lee Tolnai, te umješno odabranom
glazbom, koja potpuno ispunjava prostor Male sale,
dodirujući puls svakog gledatelja, umješno i pametno
izbjegao ulogu posrednika. Pripitomljavanje je svakako
i propitivanjem nad onim što jesmo, što vjerujemo da
drugi o nama znaju ili valjda vide, a najčešće niti vide
niti znaju. I nikada nismo sasvim sigurni je li bi bilo bolje
kada bi saznali, ili je dobro što, ipak, ne znaju? Zato
se stvaraocima ove predstave pričinila vrlo značajnom
jedna misao Jánosa Pilinszkog: «Zadatak je umjetnika da uvijek i iznova ne zna ništa», o svijetu u kojem
jeste, pa su je slijedom toga koncepta jednostavnim
2
112-120
scenskim jezikom, tražeći identitet sebe i ovoga vremena, kretali između svjetlosti i tame. Odoljevši izazovu
prerušavanja u ovještale šumske duhove, ispod kape
nevidljivice, koji nam dolaze iz narodne mašte sa prepunom torbom bajki, basni i svakojakih drugih poučnosti, e da bi nas one privele svijetu kakvog zatičemo.
Autorima Pripitomljavanja činilo se važnijim suočiti nas
s nešto važnijim, izazovima, s mogućim izvorima Tame
i Tajne kolektivnog pamćenja, te senzibiliteta jednog
drugačijeg svijeta, koji se rađa mahom u gradovima,
na pločniku, na kojem se također živi i sa kojeg se ne
može pobjeći. Nakon ove predstave, koja je izgleda,
dio publike ostavila u nedoumici, zabilježio sam sljedeći, glasni monolog: «Možda je sve ovo avangardna
umjetnost, ali zbog čega je trebalo pržiti kokošja jaja,
na sceni? Mrzim miris prženih jaja». Pridružujem se
ovom glasu iz publike. I sâm osjetljiv na miris zagorjele
masnoće, osobito izjutra, prije no što zaronim u svakodnevicu3.
217. Što reći o premijeri djela Beirut international pri-
ređenoj 30. travnja 1987. godine, urađenoj prema
predlošku nastalom na posvuda vidljivim krhotinama
apsurda nad kojima je sazdana naša svakodnevica. Od
vremena kada se pojavio kratki roman Alberta Camusa
Stranac, izazivajući čuđenje i podozrenje suvremenika,
svakojake komentare i analize, svijet se gotovo pomirio sa velikom, ružnom, naprslinom apsurda iz koje
neprestano defiliraju likovi poput Meursaultova. U književnoumjetničkim smislu Stranac se s razlogom smatra
najboljim Camusovim djelom. To je priča o činovniku
Meursaultu, koji slijedom životnih događanja postupno
postaje «stranac» u vlastitu životu posredstvom svijeta
u kojemu ne uspijeva iskoraknuti izvan matrica navika,
običaja i pravila, i u kojem će ga, na kraju, tobožnja
pravda osuditi na smrt, bez valjanog razloga. Dakako, i
danas se dadu sresti takvi likovi kojima kao da nedostaje očekivana dimenzija psihološke razrade (M. Solar),
a gdjekada se čini, kako se o njih naprosto spotičemo.
Zapravo, trebamo se štošta zapitati! Primjerice, što se
to dogodilo u svijetu, koji se poslije drugog svjetskog
pokolja ponadao, uglavnom uzaludno, kako je moguće pronaći put izlaska iz beznađa ubijanja? Ništa što
već ne bi bilo viđeno; Dogodili su se Koreja, Vijetnam,
Libanon, Afganistan ... ubijanje traje i danas, s jakim
izgledima da se nastavi i sutra. I dokle god je dvopapkara. I kao da oni koji ubijaju sve manje to čine da bi
preživjeli, već da bi i sami bili ubijeni. Etičke dileme
pojedinaca dobrim postaju sve smješnije u svijetu koji
3 Usp.: M. Miković, Miris prženih jaja, Subotičke novine, 10. IV. 1987.
114
Klasje naših ravni
klasje.indd 114
12/14/2010 9:38:03 AM
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
112-120
svake večeri u sve domove ubacuje slike nasilja. Western je konačno dobio status početnice i premješten
je pod slovo A. Svi su u pravu i svi mogu uzeti pravdu
u svoje ruke. Ima li u svemu tome nade, ili je ovakva
sadašnjost bez budućnosti? «U sunce i u smrt ne može
se gledati netremice» ustvrdio je svojedobno François
de La Rochefoucauld (1613.–1680.), a nama se sve češće čini kako se polovica njegove tvrdnje glatko može
odbaciti – dovoljno je uključiti televiziju. Upravo iz tih
razloga, pisac teksta i redatelj Lazar Stojanović, služeći
se motivima romana Stranac odlučio povesti gledatelja na Beirut international, aerodrom u vrućem dijelu
svijeta, ondje nas suočiti s prijetećom balkanizacijom
Libanona, što je u stanovitim krugovima stručni termin za raspadanje na manje države. Ubacujući nas u
takve odnose u kojima ljudski život, etičke, moralne i
zakonske norme vrijede manje od pakovanja droge, ili
kalašnjikova, s pripadajućim okvirima municije. Gdje
mirovne snage, čak i kada su pod plavim šljemovima
za čas mogu postati i streljački stroj, pred koji se dospijeva lakše no što se ispred njega može zbrisati, kada ničija glava nije sigurna na ramenima, ako tako procijeni
birokratska mašina rukovođenja političkim cinizmom.
Ovakva, dakle, ni malo jednostavna dramska građa u
prvom dijelu premijerne predstave nije dostigla potrebnu uvjerljivost – iz dva razloga: Na većini proba dobar
dio glumaca nije učestvovao, jer su bili na drugim zadacima, pored toga glumci nisu imali ni dovoljno vremena da se prilagode prostoru za igru (hol Skupštine
općine) pa je njihovo kretanje bilo samo naznačeno,
nedovoljno fiksirano i uigrano. Naravno, publika uvijek
osjeti kada nešto nije u redu, pa se muvala po holu da
bi kako-tako pratila radnju. Zbog svega se stvorio ŠUM
u kojem je teško bilo razabrati glumačku radnju, govor
i dijaloge, riječ koja u ovoj predstavi ima određeno značenje. Drugi dio predstave, u kojem se nezaustavljivo
odvija klupko pravde sve do točke koju na nju stavlja
streljački vod bio je znatno zgusnuti i nabijen dovoljnom dozom univerzalne paranoje da bi bez teškoća
dopro do svakog gledatelja. Tome je svakako pripomogla činjenica što je dramska radnja svedena na samo na
dva prostorna punkta. Usprkos pobrojanim, i drugim,
nedostacima svim učesnicima u predstavi treba odati
priznanje, ponajprije za hrabrost što su se odlučili da o
svemu progovore i to u jednom bitno drugačijem prostoru od uobičajenog i očekivanog. Baš zato, s razlogom, očekujemo da se ova predstava DORADI u ime
mogućeg, cjelovitijeg doživljaja, budućih gledatelja4.
218. Trinaest godina nakon premijere Sumnjivo lice
4
5
Branislava Nušića, u režiji Ljubiše Ristića, obnovljeno
je na sceni subotičkog kazališta – 10. travnja 1987. Ova
je predstava svojevremeno doživjela zapaženo zanimanje i priznanje gledališta, zbog čega se održala na
sceni pune četiri godine, ali je izazvala i stanovitu podijeljenost kritike. Unatoč kontroverzi na Festivalu malih
i eksperimentalnih scena 1976. godine u Sarajevu redatelj Ljubiša Ristić i glumac Petar Radovanović osvajaju
najviše priznanje MES-a – Zlatni lovorov vijenac, za najbolja ostvarenja, svako u svojoj kategoriji. Zanimljivo je
još nešto, čak i oni koji su se sporili oko redateljske koncepcije ove predstave, morali su se složiti u jednome:
Petar Radovanović ostvario je u Sumnjivom licu svoju
životnu ulogu. Na tom tragu ovaj glumac pojavio se 10.
travnja 1987. ponovo pred gledateljima i ponovo nas
uvjerio u svoju izvornu stvaralačku snagu, kojoj impuls
ni posle tolikih godina, nije umanjen. Odričući se svih
dotadašnjih tumačenja Nušića, redatelj je zgušnjavajući tkivo teksta, odbacio sve što je nebitno po njegovom
viđenju, da bi izvrgao ruglu vlast i policijski sustav. Petar
Radovanović prividno kao da je gradio lik kapetana Jerotija u sasvim suprotnom pravcu. Nijansirao ga je do
u najsitniju pojedinost unoseći u njega svoje ogromno
ljudsko i glumačko iskustvo. Rezultat nije mogao izostati. Ni tada, a ni trinaest godina kasnije. Publika je reagirala od prve do posljednje scene jer je Sumnjivo lice
postavljeno tako da se igraju samo klimaksi ove drame,
na što je svojevremeno ukazivala kazališna kritika, ističući da je baš zahvaljujući ovom, konzekventno provedenom postupku, izrastao potpuno nov, drugačiji senzibilitet u tumačenju Nušića. U predstavi su se istakli
još i Milan Marodić, Radiša Vučković, Ilija Drašković,
Ivica Jakočević, Aleksandar Ugrinov, Geza Kopunović,
Danilo Čolić, Eržika Kovačević i Snežana Bećarević,
glumačka postava koja je i prije trinaest godina igrala u
Sumnjivom licu, gradeći svako svoj dio groteskne priče
o nasilnicima i stradalnicima koje i danas zbog nečega
poznajemo, a spaja ih slučaj, taj najveći komedijant,
da bi ih ukopao na sveopćem đubrištu, na kojem se
igra ova predstava u društvu kokoši i druge peradi. U
ovoj komediji u dva dijela, iz doba očeva, i sada poslije
trinaest godina – i priča se o kontinuitetu. Scena je ponovo postavljena prema zamisli Miodraga Tabačkog, a
kostimi, ostvarenje Zorane Jovanović prava su vizualna
senzacija. Posebno napoleonska odora kapetana Jerotija, njegov mundir i trorogi šešir, što se u ovoj predstavi
uzdigao do neuništiva znaka ljudske gluposti5.
115
Klasje naših ravni
klasje.indd 115
12/14/2010 9:38:03 AM
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
219. Početkom srpnja 1987. održana je na Paliću u
okviru Molière-festa premijera predstave Škola za žene.
Amerikanci, koji su od Nijemaca preuzeli opsesivnu potrebu da sve oko sebe, na sebi i u sebi pažljivo promatraju i mjere, izračunali su nedavno da je za dug i zdrav
život neophodno svakodnevno smijati se najmanje 7,5
minuta. Glede ovih tablica predstava Škola za žene tijekom svakog gledanja priskrbit će gledateljima da se nakupe zdravlja za dva do tri tjedna. A evo zašto: Ostarjeli
neženja Arnolf, u strahu od mogućnosti da mu buknu
rogovi, te čudne izrasline koje obično prekonoć izđikavaju odlučio se za novac nabaviti neiskusnu djevojku
koju će samo za sebe pripremiti, odgajajući je u samostanskim uvjetima. Odvojivši mladu Anjes od svijeta,
pokušava stvoriti ženu prema svojim zamislima, potrebama i napose mogućnostima – neiskusnu, njemu prilagođene prigluposti, ali vjernu. Razumije se, kada se
tomu najmanje nadao, Anjes se zaljubljuje u mladog
Horacija, a iz njene bezazlenosti, ukorak sa prirodnim
nagonima progovara žena, koju ni svekoliko dotadašnje ograničavanje i specijalni odgoj, a ponajmanje Arnolfova lukavstva i afektacije, ne mogu spriječiti da se
okrene muškarcu kojega voli. U Molièreovo vrijeme
Škola za žene bila je svojevrstan test morala. Pisac je
ovim djelom polučio izvanredan umjetnički i financijski
uspjeh, ali ne zadugo i ne bez posljedica. Ubrzo su se
pokrenuli njegovi neprijatelji koji kod kralja Louisa XIV.
nastoje ishoditi zabranu izvođenja Škole za žene, pa čak
na ulici i fizički nasrću na autora. Molière tada u vlastitu
obranu piše Kritiku škole za žene (1663.), te iste godine – Versaillesku improvizaciju. Bilo kako bilo, do našeg
je doba, od svega ostala tek vedra i nadasve zabavna
komedija, ipak, u povijesti kazališta Školi za žene pripada doista značajno mjesto, budući da je s njom obilježen završetak jednog i početak novog razdoblja. Na
njenom tragu, kasnije, nastaju Tartuffe i Don Juan. Za
Janeza Pipana, u čije smo se redateljske sposobnosti
osvjedočili na Shakespeare-festu upriličenom prethodne (1986.) godine i sjajnu ekipu sa kojom je za dvadesetak dana pripremio Školu za žene, ova komedija bila
je izvanredna prilika da se od srca narugaju svima koji
bi da prirodne nagone za slobodom i srećom skrute u
kojekakve kičerske i plastičarske kalupe, opravdavajući
ih potrebama ovakvog ili onakvog društvenog života.
Zato su se posebno ustrajno sprdali s lažnim moralom
koji se prošvercao sve do naših dana, a zbog kojeg su
još tolike glave, sasvim izlišno, okrunjene rogovljem.
Aleksandar Cvjetković u ulozi Arnolfa, nalazio je uvijek
dovoljno mjere da postupno razotkriva i izlaže podsmijehu ponižavajući grč ljubomore i sebične želje za posjedovanjem, koji ga poput pajaca na oprugu bukvalno
112-120
izbacuje čak ispod zemlje da bi još jednom, pedantno,
očitao tradicionalnu moralističku poduku, prije no što
se u njega zariju plamteći glogovi kolci. Anjes Andrijane Videnović, mlade glumice iz Beograda i Horacije
Árpáda Bakote, od prve izazivaju simpatije u publici i
mržnju prema svemu što je nametnuo, prema svakovrsnim vanjskim stegama, a nadasve prema moralnim
dustabanlijama. Zita Gyenes i Ljupčo Bresliski, sluškinja
Zoržeta i sluga Alen, u ovom neobjavljenom ratu spolova nalaze dovoljno dobrih razloga za primirje, čak i
za intenzivnu bilateralnu suradnju, makar dotle dok ih
ne otkriju i ne privedu pred svećenika. Frigyes Kovács
Arnolfov prijatelj Hrizald i svećenik, te Miodrag Gajić,
u ulozi bilježnika prodefilirali su kroz ovu komediju kao
stjegonoše građanskog morala, kojeg ni pojas nevinosti
nije uspeo da spase. Treba istaći još muzički doprinos
Davora Rocca, zatim uspelo koreografsko akcentiranje
komičnih elemenata Ksenije Hribar i zapažene kostime
koje je pripremila Bjanka Adžić Ursulov6.
220. Premijeru Don Juana što je jedne, sparne srpanj-
ske, večeri 1987. godine, upriličena na obali Ludoškog
jezera, započinje lik po imenu Zganarel, rečenicom:
«Što bi god možda rekao Aristotel i svi filozofi, ništa
nije ravno duhanu». Potpisnik se ovih redaka prisjeća
kako se u taj čas u nelagodi osvrtao, pitajući se; hoće
li tko među nazočnim gledateljima, ovu poprilično jednoznačnu Molièreovu eksplikaciju, razumjeti kao neprimjerenu promidžbu duhana i sukladno tomu kao još
jednu među onodobnim «kazališnim provokacijama».
Reakcija je međutim izostala, može biti i radi toga jer
se pretežiti dio premijernog puka i sam odao pušenju,
ne bi li dimom rastjerao guste rojeve ludoških komaraca. Ali prije no što je Zganarel izgovorio ovu povijesnu
rečenicu sjedeći na izvrnutom čamcu, ispod kojeg je
njegov gospodar Don Juan, već smotao jedno žensko
čeljade, dogodilo se štošta: Mještani su, popunjavajući
kolektivno križaljku svakodnevice, uočili dvojicu brodolomnika, utopljenika, što li, i spasili su ih, optrčavajući
tijekom ove humane akcije svoju malu ribarsku uvalu
s bakljama u ruci, dok su se žene posvetile ritualnim
pjesmama, propuštajući pijesak kroz prste. Lijep prizor,
napravljen filmski, s podsjećanjem na neke od važnijih
motiva. A onda se iz te gotovo pastoralne slike izdižu
njih dvojica Don Juan i Zganarel, Rade Šerbedžija i Miodrag Krivokapić, i u vatrometu riječi popunjavaju prostor legendom o zavodniku, koji bijesno oscilira između ravnodušnosti i pobunjenosti. Supermena kome ni
jedan naredni krevet nije dovoljno čvrst dokaz da uspi6
116
Klasje naših ravni
klasje.indd 116
12/14/2010 9:38:03 AM
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
112-120
jeva ugroziti vladajući moral, bolje reći; licemjerje, izuzme li se umirujuće, premda oporo saznanje, da je i to
manje strašno od ambisa samoće. Poražavajući, dakle,
učinak onih koji hoće ukloniti Boga, ili su to već sproveli, treba tražiti i promatrati kroz razornu stranputicu rutinu, u svakoj vrsti pomirenosti s postojećim, kroz prihvaćanju onih društvenih stega koje su za nekoliko brojeva
manje od čovjekove prirodne veličine, u svakodnevici
koja je uvrjedljivo ispod već dosegnutih civilizacijskih
vrijednosti i razina. Takve prilike uvijek isprazne sve
spremnike ideja i ljudske energije, pa umjesto leta ni
Supermenu ne ostaje ništa drugo nego da tek cupka u
ritmu kadrila, ili već u bilo kojem drugom ritmu. Nevolja je što u toj razlici nije sadržana sreća čovjekova, ma
ni u tragovima. Ali da se od Molièreovih spoznaja, ipak,
ne bi uplovilo u dosadu intelektualističkog eseja, mada
je u sveopćoj banalizaciji i to bilo moguće, postarali
su se redatelj i glumci – uz Ljubišu Ristića, Radeta Šerbedžiju i Miodraga Krivokapića, još i Gabriella Jonas,
ali i svi ostali učesnici u predstavi. Ono što su pružili
gledateljima u osnovi je okretan, dovitljiv, neiscrpan u
lukavstvima i obješenjački Molièrea, koji se nikako ne
zamara ispravljajući gluposti cerekajući se nad podvalama i intrigama, koji nenadmašnom vještinom svaku
ljudsku nepromišljenost pretače u komične obrate. U
tome je prednjačio uigrani tim Šerbedžija-Krivokapić sa
kojim se ravnopravno ponijela Gabriella Jonás i mnogočlani ansambl subotičkog kazališta. Vješto koristeći
prirodne mogućnosti jedne ribarske uvale, da se u posve «nekazališnom» okruženju načini potpuni teatarski
ugođaj, redatelj i scenograf István Hupko postavili su
na površinu Ludoškog jezera mamutsku konstrukciju spomenika, kamenog kipa, skalameriju obmotanu
svjetlucavim papirom, koja pluta prema gledalištu da bi
pred njim izgorjela, simbolično spaljujući sve obmane
i iluzije. Glazba Gábora Lengyela rasprostrla se od vedrog kadrila do sjetnog mađarskog napjeva s puste, ali
je najbolje zvučala u muzičkoj temi Don Juana, na samom početku predstave. Bjanka Adžić Ursulov i ovog
puta je pripremila izvanredne kostime7.
skrinkavanje i ismijevanje. Zato je Tartuffe u Molièreovo
vrijeme znao biti i zabranjena literatura pa se čitao po
salonima kao neka vrsta strogo pov. materijala. U duhu
naše novije tradicije lažni pobožnjak i licemjer Tartuffe
premijerno se obznanio u palićkom Luna parku i to nakon prve reprize! Ovo čudo upriličile su okolnosti pod
kojima se 1987. pripremao cijeli Molière-fest. I bez toga
pojava Tartuffea na motociklu, opremljenog rašljicama,
nalik dirigentskim palicama, s torbom punom svakojakih andramolja i ponižavajućom snagom bioenergetičara, ostaje u sjećanju kao tužan znak našeg vremena u
kojem će nesretni Orgon nepogrešivo upropastiti sebe
i svoju porodicu, jer je isključio svoje prirodne obrambene mehanizme i dopustio da mu se pod kožu podvuče svećenik opsjene, laži i privida. Mogla se isto tako
u treperavom svjetlucanju luna parka pojaviti i Gospa iz
Međugorja, sama ili u pratnji svih ostalih čudotvoraca i
iscjelitelja, kojima ljudska glupost i neznanje, a još više
nerazriješena društvena proturječja, osiguravaju potreban naboj i polje djelovanja. I samo bi onaj kojeg velika
muka i nevolja gone previdio da iza svega stoje sasvim
ogoljeni i precizni interesi. A čovjek je najčešće izložen
nevoljama i prepušten sebi. Kako se dakle oduprijeti,
sačuvati razum i dostojanstvo? Kako odbaciti rašljice, ili
već što su, umjesto da ih preuzmemo u ruke kao što to
čini Orgon u Ristićevom Tartifu Konačno, odbaciti ih ili
preuzeti? Jer rašljice i nisu ništa drugo do jednostavna
metafora moći, a ona je uvijek u nečijim rukama. U čijim? Sve ove točke Molièreova komedija u kojoj publika nije imala razloga za smijeh, izuzev za poneki kiseli
osmijeh vodi pravo u ralje politike, obavezujući nas na
razmišljanje. Glumačku ekipu u ovoj predstavi predvodili su Gabriella Jonas, Rade Šerbedžija i Miodrag
Krivokapić, a uz njih igrali su Inge Apelt, Danilo Čolić,
Ana Kostovska, Eva Amanatidu Monja Milenković, Elizabeta Kočoska, Luka Piljagić, Miodrag Gajić, Nebojša
Čolić, Nikola Ivošević i Đorđe Rusić. Muziku je napisao
Gábor Lengyel, držeći se tradicije francuske šansone,
a kostime je izradila neumorna Bjanka Adžić Ursulov8.
221. Životne okolnosti natjerale su Molièrea da se
bolje i najsavršenije Molièreovo djelo, zbog čega ga
uspoređuju sa Shakespearovim Hamletom, mada je
priča na kojoj počiva sasvim jednostavna a na mahove se čini, čak banalna: Alsest je zaljubljen u mladu
udovicu Selimenu. Nasuprot njegovoj tragikomičnoj
ozbiljnosti i uobraženosti koja bi nadmeno da se ispne
do same vrline i uzora, Selimena je zgodno žensko čeljade, uglavnom od krvi i mesa, pa je razumljivo, što
dugo i zamišljeno bavi licemjerjem. Upražnjavanje ove
inačice najstarijeg zanata na svijetu u moralnim, etičkim i društvenim disciplinama izaziva trajnu kontraindikaciju na šalu sklonost preozbiljnosti, snažnim i jakim
uzbuđenjima, bijesnim reakcijama, ili pak, istinski opasnu, vrhunsku perfidnost, koja ne preže ni pred čim da
bi sačuvala svetu tajnu bratije i spriječila njeno javno ra7 Usp.: M. Miković, Supermen s Ludoša, Subotičke
novine 10. VII. 1987.
222. Mnogi teatrolozi smatraju da je Mizantrop naj-
8 Usp.: M. Miković, Opsenar iz luna parka, Subotičke novine, 17.
VII. 1987.
117
Klasje naših ravni
klasje.indd 117
12/14/2010 9:38:03 AM
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
je pravi – vrtiguz. Opsjedaju je udvarači ali njoj nije ni
na kraj pameti da se opredijeli. Nevolja je što Alsesta
priželjkuje Arsimena, jedna od onih lažno i smiješno
čednih žena, koje se zbog toga samoproždiru, papajući usput i svoju okolinu. Ljubomorna je i ojađena a
razlog je Selimena. Gonjena zelenim jedom i sva satkana od laži uspijeva da pokoleba Alsesta, ali ne u svoju
korist. Pod teretom vlastite uvrijeđene gordosti Alsest
nudi brak Selimeninoj rođaci Elijanti, ali ga i ova odbija,
Alsest je duboko povrijeđen, načisto poživčani i ponovno želi Selimenu, koju su u međuvremenu napustili svi
udvarači. Alsest vjeruje kako je baš to pravi trenutak
da se zajedno povuku u samoću. Selmena ne pristaje.
Alsest odlazi sam. Sve je ovo, i još dosta toga što nije ni
spomenuto, trebalo ispričati koreodramski. Tekst se doduše govorio ali ne u cijelosti, uostalom od njega i nije
bilo veće koristi jer se uglavnom nije mogao razabrati.
Dva su razloga: Publika sjedi sa obe strane teniskog terena, a iza njenih leđa su postavljeni jaki zvučnici koji
na mahove potpuno pokrivaju riječ. Ostaju, naravno,
muzika i pokret, daleko važniji koreodramski elementi, kojima je trebalo ispričati sve o ljudskoj pritvornosti,
lažnom moralu i lažnoj čednosti o licemjerju i pokvarenosti. Smještanjem cijele priče među društveni krem,
koji igra tenis oduzeto je ponešto od univerzalne vrijednosti djela što ga smješta uz bok Hamletu, prosto zato
jer se vezivanjem uz jedan socijalni sloj pomjera težište
i poruka. Međutim, s druge strane to je i omogućilo da
koreodramska artikulacija bude jasnija i da se bez teškoća može pratiti. U tome su pored redatelja i koreografa najviše pridonijeli izvanredne Almira Osmanović
i Lea Tolnai, te plesačka otkrića Árpád Bakota i Dénes
Döbrei. Značajan je doprinos i Edite Farago, Miklósa
Korice, Valentina Vencela i Sándora Medvea. Glazbu je
napisao Davor Rocco, a izvanredne kostime, s blagim
ukusom secesije, izradila je Bjanka Adžis Ursulov, koja
se pobrinula i za scenu9.
223. Podsjetimo se sada što se zbivalo u ljeto 1987. go-
dine na Paliću, kada su već prikazane sve premijerne
predstave, a subotičko se kazalište s pridruženim glumcima, redateljima i drugim protagonistima KPGT-ea zaputilo u Budvu i Kotor, s ambicijom (megalomanskom?)
da u odlasku i povratku nastupi na scenama u još petnaest kulturnih središta onodobne zemlje. Unatoč njihovu odlasku, na palićkoj Ljetnoj pozornici i drugim
mjestima gdje se nastupalo, ipak nije zavladalo zatišje,
Subotičani su gotovo svake večeri bili u prilici vidjeti
poneku od predstava koje su pripremane u produkciji
9 Usp.: M. Miković, Zatočenik uvređene gordosti, Subotičke
novine 17. VII. 1987.
112-120
tzv. Kotor-arta, odnosno subotičkog kazališta. Primjerice, kozmokinetičku dramu, balet i operu pod nazivom
Fiat, zatim Strojeve i zvijeri – ritualnu basnu predočenu
u sedamnaest alegorijskih, ratničkih situacija, proizišlu
iz mitološke knjige poezije Ante Vukova Zlato istočnog
sutona, tiskanu nakladom Subotičkih novina, 1987. u
kojoj je scenski jezik sveden na neku vrstu kazališnog
stripa ili i autističnu comedia dell’arte. Zatim Adagio ma
non troppo, tijekom kojega su se predstavile ljubljanske
balerine i Maja Milenković, koreograf iz New Yorka.
Igračku interakciju pod nazivom Burkina faso u kojoj su
Jasna Knez, Maša Knez Kacao i Sonja Polanc, prošetale
ulicama Subotice, koristeći video i magnetofon i bilježeći koreodramskim jezikom osobitosti grada, počevši
od njegove kozmopolitske otvorenosti preko naizgled
teško objašnjive sklonosti samoubojstvima, do sve veće
otuđenosti, osamljenosti, ili primjerice, zabrinjavajuće
razine industrijske zagađenosti. U tom kontekstu Smrt
Omera i Merime, sarajevskog Teatra amfiteatra svojevrstan je gerontološki ogled o melankoliji, sevdahu i
karasevdahu, u režiji Kaće Čelan, a Fluid, pak doista
tek slijed fluidnih slika koreografa Katje Jocić, pokrenut
zvucima rock end rolla10.
No, pod utjecajem ove glazbe, rock and rolla napose,
tih su se 80-tih, u plesnom smislu, i te kako dale razlikovati brojne inačice onoga što je odlikovalo ovu igru,
počevši od pukih «salonskih koraka», što ih je gotovo
svatko mogao znati, do onih drugih i drugačijih, i te
kako teških i zahtjevnih koraka, s ne rijetko i akrobatskim primjesama, a to je već podrazumijevalo znatnu
tjelesnu pripremljenosti, ako se tko htio baviti baletom,
koreodramom, sportom. Podsjetimo se, također, u tom
su razdoblju na domaćoj glazbenoj sceni stasali: Prljavo
kazalište, Paraf, Film, Azra, Aerodrom, Bijelo dugme, Metak, Parni valjak, Stijene, Haustor, Patrola, Stidljiva ljubičica, Animatori, Valentino, Aleksandar Mežek, Leb i sol,
Zabranjeno pušenje, Crvena jabuka, Tutti Frutti Band,
Bajaga, Riblja čorba, Električni orgazam …
224. A početkom prosinca 1987. godine, u Maloj sali
subotičkog kazališta upriličeno je Rocking njihanje –
premijera ostvarenja kojega su pripremili i izveli Damir
Bartol i Dubravka Šikić, uz pomoć djevojčice Lenke
Gudac. Ovaj je prikazivač dužan istaknuti kako Rocking njihanje nije bilo ni nalik predstavama koje je prosječan posjetitelj subotičke scene bio u prilici do tada
ondje gledati, pa se navedeno Rocking njihanje utoliko
može smatrati zanimljivim. U prvom redu, dakle, navlastitom informacijom. Moglo bi se reći, također, da je
10 Usp.: M. Miković Svakodnevno pozorište, Subotičke
novine, 24. VII. 1987.
118
Klasje naših ravni
klasje.indd 118
12/14/2010 9:38:03 AM
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
to bio ne baš uspješan pokušaj izvedbe performance
arta, a to unekoliko mijenja i gledaočev kut promatranja, pa i mogući doživljaj. Uvjetno moguć, radi toga jer
je sva nevolja u tome što je šansa da se bilo što doživi,
svedena na odveć uski prostor, na kojem gledatelj baš
i nije sasvim siguran je li uopće išta doživio, ili mu se
to tek pričinilo. Inače, izvođački tandem, Damir Bartol
i Dubravka Šikić, ostao je mnogima ovdje u lijepom
sjećanju nakon izvanredne izvedbe Zeinimura atraktivnog, rasprskavajućeg kaleidoskopa šizofrenog doživljaja, potpuno izmišljenog pilota ratnog aviona kojeg
obaraju, uvjerljivog jer je svakom gledatelju pružena
mogućnost da kroz ubrzano ili usporeno premotavanje zvučnog i vizualnog materijala, uz zanimljivu igru,
doživi svu ljepotu uzleta i tragediju pada, nezaustavljivo gužvanje prostora u kojem nestaje čovjek i iz kojeg
se on ponovno rađa. Rocking njihanje se međutim doima tek skicom u biti posve nedorađene ideje, gdje je
čovjek sveden na neku vrstu vlastite proteze, koja se
uzaludno mrda ili njiše, dok interpolira vrijeme, u koje
se svejedno ne može prodrijeti – iz stupice kojega se
svejedno ne može ni uzmaći. Treba li dokazivati uzaludnost uzaludnog? Ne, jer je to posve uzaludno? Pitanja ovdje prestaju budući da iza svega ostaje tek nešto
od osjećanja gorčine. I jer je propuštena mogućnost za
komunikaciju s publikom. Kada je već pozvana. I kada
s već pozivu odazvala. Ili bi možda bilo najbolje da ni
nje nema?11
225. U nastavku nešto više o jednoj premijeri koja je
upriličena sredinom siječnja 1988. godine, nakon višemjesečnog, za javnost posve nerazumljivog odlaganja
premijernih izvedbi, uz eskalaciju sukoba u kazalištu i
izvan njega, nepotrebnih, trapavih, pa i agresivnih izjava vodećih kazališnih ljudi, izrečenih što u afektu, što
u maniri koja ni na koji način ne priliči ovom gradu i
njegovu teatru. Neki su od tih ispada javno zabilježeni,
dok su se oni drugi nejavni zloslutno širili po kuloarima,
podsjećajući na sumornu istinu da – tamo gdje padaju
stvarne žrtve i počinje umiranje, prestaje carstvo igre
(G. Anders). Konačno smo 15. siječnja 1988. godine
ugledali i scensko djelo – Smrt trgovačkog putnika, Arthura Millera kako ga je zamislio mladi redatelj Attila
Andrási, u prijevodu Tamása Ungvária i dramatizaciji
Jánosa Siveria, prvu premijeru od vremena ljetošnjeg
festivalskog programa koji u dobroj mjeri minuo u znaku Molièreova opusa. Odmah valja reći vidjeli smo
predstavu, koja je mogla pružiti znatno više da se na
mahove nisu udruživali redateljske nesigurnost, glu11 Usp.: M. Miković, Uzaludni izazov uzaludnog,
Subotičke novine, 11. XII. 1987.
112-120
mačka narcisoidnost i rutina, koja se poput čička lijepi na svaku nedomišljenost i nesmotrenost režije. Čini
se, nemoguće je izbjeći režiranje neuspjeha kada se u
predstavi dozvoli glumcima da rade ono što po vlastitoj prosudbi najbolje znaju i najviše vole. Vjerujemo da
je to ovom prigodom osobno spoznao i Attila Andrási,
te ubuduće neće biti popustljiv prema glumcima ali ni
prema kazališnoj upravi koja nije u stanju blagovremeno mu osigurati neophodne scenske preduvjete za pripremanje predstave.
A što nam je, zapravo, htio reći Attila Andrási? Čovjek
je još uvijek potrošni materijal, a ljudske snove i dalje
mrvi vrijeme. Sreća se ne može osvojiti i sačuvati, pogotovu ako je tek samo nejasno sjećanje na prošlost,
ispod sjene kojega se ona, premda nepostojeća, ipak
karikaturalno ruga današnjici i neizvjesnoj sutrašnjici,
izazivajući provalu uzaludne, zakašnjele odgovornosti
za sve propušteno. Ovo dugo odlagano i utoliko možda i suvišno suočavanje, u konačnici zauvijek sapleće
čovjeka i preobraća slike iz vremena prošlog u besmislenu energiju nasilja i samodestrukcije.
A kako je sve to odigrano? U ovoj predstavi, u kojoj
dakle redatelj nije držao sve konce u svojim rukama,
kao na školskom satu pokazale su se poneke dobre i
mnoge loše strane glumačkog ansambla. János Albert,
glumac velikog iskustva, pune zrelosti i širokih mogućnosti (prisjetimo se njegova Morica Hochstaplera
u Grofici Marici) na vrijeme je obuzdao svoju suvišnu
prenaglašenu gestu, vješto izbjegavajući otužnu, šuplju, samosažaljivu igru na staračke teme, a povodom
generacijskog raskola, raspada obitelji i hoda uz ivicu
ponora u koji će se svejedno sunovratiti. Braneći profesionalno osjećanje za mjeru, ponajviše je pridonio
očuvanju predstave. Emma Doro stjecajem okolnosti u
još jednoj predstavi, koja se tada igrala, tumači lik majke (Mayerovi), osjetljivo bilježeći sva iskušenja osiromašene, besperspektivne sredovječnosti, ali je u predstavi
Smrti trgovačkog putnika ostala je pomalo po strani.
Odista je šteta što lik Linde nije dorađen, a za sudbinu
predstave više i nije važno je li to njen, redateljski, ili
zajednički propust.
Miklós Korica, koji je niz godina nosio najsloženije uloge u subotičkom kazalištu, bjelodano se našao pred
raskršćem u glumačkoj karijeri. Nema sumnje iskusan i darovit glumac nije (Htio? Mogao? Znao?) izaći
iz stupice korektne rutine. Za razliku od njega Frigyes
Kovács potrudio se nad svojom ulogom pokazujući da
je trenutno jedan od najboljih glumaca subotičkog kazališta nastavljajući nizati uspele i uvjerljive likove, na
koje publika reagira ne štedeći dlanove, dok ga kritika
obasipa pohvalama (Julije Cezar, Svadba, Škola za žene).
119
Klasje naših ravni
klasje.indd 119
12/14/2010 9:38:03 AM
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
Ferenc Árok i Sándor Medve jednostavno, precizno i
optimalno su uradili svoj dio posla. Mada su im uloge
u ovoj predstavi, nevelike, gledalac ih pamti. László Boros, gost iz Novog Sada bio je preko potrebno osvježenje na subotičkoj sceni – kamo sreće da ih je više.
Oslobođen grča i potrebe da se lomata pred publikom
pokazao je da se uvjerljiva uloga može ostvariti i bez
napornog, mučnog i u krajnjem nepotrebno cijepanja
glasnica, manire koje nikako da se oslobodi dio subotičkih glumaca, osobito prethodnog saziva. Na sličan
način s lakoćom, gotovo nonšalantno, ostvarili su epizodne uloge András Búbos i Rafael Arcson. Nije li vrijeme da se ovim glumcima povjere složenije zadaće?
U predstavi su učestvovali još i: Zsuzsana Talos, Irena
Bada, Katalin Siracki, Eva Kasa, Tibor Sebestyen, dječaci Szilvester Lakatos, Bela Kalo i Zoltan Mezei, te Kazališni orkestar pod upravom Matyasa Murenyija, izvode-
112-120
ći glazbu koju je pripremio Nikola Jager. Ne upuštajući
se u ocjenu muziciranja, ipak se treba zapitati: mogu li
živa i glazba s uređaja biti u nešto primjerenijem akustičkom skladu? Bojana Ristić pripremila je jednostavne
i uspjele kostime, a István Hupko, scenu bez mnogo
detalja, ali dovoljnu da odgovori zahtjevima režije (ako
se isključi neprijatna škripa kotača rotacionog dijela
scene). Treba dodati da svjetlosni efekti nepoznatog
majstora nisu uvijek pratili zbivanje na sceni. Unatoč
pobrojanih nedostataka predstava je ipak zaslužila pozornost gledateljstva jer je otvorila dovoljno vječitih pitanja s kojima publika mahom komunicira, čak i kada
su nedovoljno vješto postavljena, što je potvrdio dug
pljesak, premijernog općinstva.12
12 Usp.: M. Miković, Život iza smrti, Subotičke novine,
29. I. 1988.
IX. Dani Balinta Vujkova
120
Klasje naših ravni
klasje.indd 120
12/14/2010 9:38:05 AM
KLASJE korice 11 12 unutra.pdf
1
16.12.2010
9:58:49

K L A S J E n a š ih ra v n i 9-10, 2011.

KLAS JE na š ih ra vni 1-2, 20 1 2. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

AMCA Toronto 2013 Series: Friday November 8, 2013 Nino Raspudic

Ferdinand Kulmer, O žujak I., 1970. Nikola Reiser, Plava vaza, 1971.

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

K L A S J E n a š ih ra v n i 7-8, 2010.

Matija Molcer, Dani mržnje IX. Matija Molcer, Dani mržnje I.

KLAS JE na š ih ra vni 3-4, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

Ispitna knjizica-b razina zima 2010-2011

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

KLAS JE na š ih ra vni 9-1 2, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST