1 2.9.2010 11:01:51 7-8, 2010. KLASJE naših ravni 7-8, 2010. KLASJE korice 11 12 09 spolja.pdf ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944., OBNOVLJEN 1996. GODINE Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko Vojnić Purčar, Stipan Stantić, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Subotici Nakladnici: Ogranak Matice hrvatske u Subotici, 24000 Subotica, Beogradski put 31, + 381 64 399 17 71 i NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica, Trg c. Jovana Nenada 15/II, + 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78; + 381 24 53 51 55 Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72 Za tisak odgovara: Antun Bašić Priprema: Viktor Sagmeister Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i Ministarstvo kulture Srbije Ogranak Matice hrvatske u Subotici Cijena sveska – 150 dinara Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XV., broj 7.-8., 2010. Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i književnim jezikom primaju se: E-mailom (klasje@tippnet.rs) i na CD-u. Tekstovi se ne vraćaju. klasje novo 1.indd 1 2.9.2010 12:15:50 Gdje je što 3-21 22-27 28-36 37-39 40-41 42-43 44-47 48-51 52-58 59-63 64-71 72-89 90-101 102-107 108-114 115-120 4-16 klasje novo 1.indd 2 ROMAN MATIJA POLJAKOVIĆ Zapisi jednog luđaka DRAŽEN PRĆIĆ U sjaju skupocjena prstena PROZA FRANJA PETRINOVIĆ Prinudni upravnik pijačnih strasti * Izgubljen na mostu * Visokokvalificirani penjač POEZIJA EDWARD ESTLIN CUMMINGS Osmijeh bez lica LAJČO PERUŠIĆ Vukovarska rapsodija – Grad u plamenu * Noć jastrebova * Hrvatskome branitelju * Vodeni grad * U zemlji podviga LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ Ja se mraka ne bojim MATIJA EVETOVIĆ «Ponizna je moja pjesma» MILOVAN MIKOVIĆ Tražeći odgovore – O pjesništvu Matije Evetovića STAVOVI JASNA MELVINGER Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca crnogorskom knezu Nikoli I. Petroviću Njegošu i srpskom kralju Aleksandru Obrenoviću DRAMA STJEPAN BARTOŠ U komi IVAN ANDRAŠIĆ Knez nije zno plivat BAŠTINA ĐURO FRANKOVIĆ Kalendar – kolovoz JAKOV BASCH Sadržaj časopisa za književnost, umjetnost i znanost «Klasje naših ravni» 1935.–1944. i 1996.–2001. STEVAN MAČKOVIĆ Subotica 1933. godine po izvješću gradskog Kulturno-socijalnog odjela ANTONIJA ČOTA REKETTYE Lemeš u osimu plemenitog drača MILOVAN MIKOVIĆ Navodi o kazalištu od 1747. godine LIKOVNI PRILOZI NELA HORVAT, Radovi na svili (4-5; 8-9; 12-13; 16; 1. i 4. stranice korica) 2.9.2010 12:15:51 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka 3-21 Zapisi jednog luđaka MATIJA POLJAKOVIĆ Traže dozvolu za posjetu i razgovor. Vele, sa svima iz dobojske grupe ... ima ih za posjetu vrlo mnogo. Najviše baš za ove. Ulaze u hodnik, s desne strane, na ta dvokrilna vrata će. A Ivan zaostane. Stane i Stanko. Vidi ovog da prilazi nepoznatu čovjeku njihovih godina ... Rukuje se i šapuće ... pozove Ivan Stanka ... – Ovo je Jurin brat... Karlo ... – ne može Stanko da se snađe, kakav je to Jure kakav li Karlo ... – Nemoj, Ivane ... nisam sad Karlo ... već Stipo ... Ha-haha-ha! – Al’ da si lud, to jesi ... I što ćeš tu? – Idem da posjetim tu mladež ... – E, bogami gori od ludog ... da te tko vidi, gotov si! Čovječe, nemoj, zaboga, da izazivaš nesreću ... dolazi i sama ... – Ne brini. Dočekajte ... – i poleti unutra u ured, i on po dozvolu. – Ovaj je što ti kažem da je pobjegao kad su odnijeli našega doktora... tu se skriva u Zagrebu... – U to već evo Karla nazad... – Bogati... – Ni pitali nisu... imam ja bolju legitimaciju od tebe, moj brajane... Ha-ha-ha-ha..! Gone ga, raspisi, potjernice za njim, a on ulazi ravno među ustaše – a tu ih svugdje iz ustaške nadzorne službe. Prijeki je to sud. Pita što je. Ispričaju mu. Stanko mu kaže da još ima nade. Sutra će ujutro Đido pokušati sve moguće... Raduje se i ovako, ali je i njemu mučno za ovu trojicu. Zna Stanko da to nije samo Đidin uspjeh... ali kad bi uspjeli ... – Malom jedva petnaest ... psi ... gori, pas ne bi! Ide u peti razred gimnazije. Mladolik, ali krasno izrastao. Ne bi mu Stanko prišao, ni ne zna ga, ali on priđe. Kad mu pogledao u te dječje oči, grlo se stislo. Jedva se nasmiješi. Primi mu ruku. Dijete je to, pomiluje mu obraze. I odmah neka nada u očima ... Dijete nije izdržalo već će pun brige da zapita... – Gospodine suče, istina... istina da su još trojica u pitanju? – Tko je rekao? – zgrči se stomak Stanku, ali mu uspije da se nasmiješi i da mu se mirno obrati ... – Ne, dijete, ne ... i da jeste ... ti si dijete ... nema ti ni šesnaest godina ... – Petnaest sam navršio ... – Ne brini ... – Zagrlio ga da ne bi vidio da mu se suze otele. A onda se srećom mali raspričao, oživio i ne gleda više Stanku u oči. I baš ovo dijete nije pomilovano. Guši ga plač, mržnja nadire, razapinje ... srećom je uvjerio malog. Bar će zadnju noć ... ako ne uspiju ... bar će zadnju noć u miru prospavati... Pa to više nije ni divljaštvo, gore ... Petnaest godina! Bujne kose, smeđ, visok, prekrasan... ali još uvijek dijete. Srećom prošlo je vrijeme. Mali ga grlio očima... on mu pomilovao lice ... nikoga od njegovih nema tu. On sam. Kako se dijete ne bi bojalo. Karlo se smjestio bliže Šalate ... u jednoj od uličica iz Vlaške ulice. Stanko ga napustio i oprostio, jer mora do Đide. Ivan se neće micati od Kovača ... Draga će s njim vratiti ... dočekat će i ona sutrašnji dan. Kod Đide je Baćo i, kako on kaže, još sedmero dice. To je bio posebni obred kad je Đida «zaklao» šunku. Željnih li očiju, gladnih li usta. Planulo sve do kostiju. Đida samo nudi, toči kao domaćin i psuje ustaše. I svaki čas im naglašava, da ni blizu ne idu ustašama, tim zlotvorima. Stanko sluša, gleda – i kako razgovor teče, misli – neće ništa o Bosni, pogotovo ne o partizanima i njegovu pismu doktor Loketiću. I promatra čovjeka čiji je brat strijeljan. Još ni to ne pita je li suđen ili je kao talac strijeljan. Ne bi mu mogao osmjeh na usta da je njegov brat nestao zauvijek, a baš ni prstom da makne za njim. No tko zna zašto i kako. A Đida već u međuvremenu ode u svjetska zbivanja ... – Ni brige vas da će Nijemac pobijediti ... svaka sila zavrimena, al’ nevolja redom ... spora je nevolja – stići i’ opet! – A šta ako Rusi... ako crveni? – pogleda mladića, ne zna ga od prije, mlađi je. Načuli uši, da čuje što će sad Đida Kod njih se već razdvajaju, već ima londonaca koji se ne kunu na Ruse. Da vidi baš kako je tu, među svojima. Čuje, odvojili su se od nekolicine koji se poveli za Čovićem, sluganom Budaka ... – Pa ...? Rusi? Rusi ...! mislite što će komunisti ...? Nek! Ima l’ štogod goreg neg’ što od ovih vidiš ... a katolici ... i na sto se bogova kunu..! – Bjesni Đida pa će opet ... – Rusi? Daj bože! I riječ po riječ, dozna Stanko da je Đida ne samo bio zatvaran pa puštan ... već je jednom čak i Pavelić intervenirao za njega. Jer ne bi najbolje bilo da oni u Bačkoj to doznaju ... I pozvao ga k sebi. Čestita mu na oslobođenju ... 3 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 3 2.9.2010 12:15:51 Nela Horvat, Radovi na svili 4-5,8-9,12-13,16 4 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 4 2.9.2010 12:16:06 Nela Horvat, Radovi na svili 4-5,8-9,12-13,16 5 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 5 2.9.2010 12:16:22 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka – K’o da me nisu njegovi kerovi zatvorili. Pa pita, što čujem od kuće? Kako naši, tamo priko, pod Horthyjem ... Mater bi’ i njemu i Horthyiji, al’ ko velim, drž’ ti momče usta ... I kako nazlaba, ja njemu, bolje da se i crni Ciganin vrati samo da nam se horthyijevske gospoštine oslobodit. I dositi se đavo. Kaže, je l’ bolje da se i Srbi vrate? Pa vidim, sve trepće ... A ja njemu ... bolje da! Kaže, al’ svetili bi vam se ... A što sad – kažem ja sebi ... Reko’, što da i’ se bojimo ... mi i’ nismo klali! I opac, gotova moja audijencija ... ha-ha-ha-ha! Lajav je. Hoće jer uživa ... Jutro jedva svanulo, a Stanko već na nogama... uranio pa će na rakiju... pa ded i do crkve... otkad je ni vidio nije! I sve sat gleda... Vrijeme je. Juri pred Grkokatoličku crkvu. A nije baš majstor za pentranje tim strmim ulicama. Evo i Dide. Samo rukom mane i uđe pod kapiju. Ministarstvo što li... A on gore pa dolje... zima... pa gore pa dolje. Maše mu Đida nakon dobra satićka. Nek se još strpi, ne može se onaj primudri Paveliću najaviti, jer je von Kasche kod njega ... ubio ga bog! Njemački poslanik. Pa opet sat ... bliže je deset ... smrzo se, već ne skida maramicu s nosa. Opet će Đido. Povede ga i ponude ih kavom. Neka tu u hodniku sjedi ... Sat ... još pola ... Izlazi Đido. Zlo ... – Strijeljali su ih već u devet ... Da ono švapsko pceto nije zasilo ... dobro je čovik mislio, oko osam da je drugog tog zlotvora u’vatio ... sve bi bilo u redu ... Za majku božju ... dicu od petnaest godina ... moj derane, moj derane ... ala će im se sve to osvetiti ... A Stanko još čuje glas smeđeg, golemog mladića ... – Neće valjda baš mene strijeljati ... Troje djece su. Tri Srbina. Je li to važno? Djeca su bili. Ne sjeća se Stanko da li im je on odnio tu vijest, ili su već i oni znali, … po njemu vidjeli … Vraćaju se. Vagon skoro pun njihovih ... Karlo ih i tu ispratio. Stanko ne bi mogao usnuti. Morao je slagati to dijete da bar zadnju noć prospava ... sad je vječito usnuo, a ni živio nije. Gleda kroz prozor i … cigareta za cigaretom ... – Nemojte toliko pušiti, gospodine suče ... – Draga je. I zaista je draga, kako je to ona rekla. Satima su na prozoru. Zatim uđu i sjednu pa opet napolje. Ne govori mu se s drugima. Ona zna šutjeti, poslušati. Onda kad se njemu govori ... Njen će brat preživjeti ... dokle? I uopće, svi ... dokle, Draga? Ni ne gledaju se, ni ne dodirnu se ... a kako mu ova žena bliska! Pogleda je. Nije to još žena ... bar u odnosu prema njemu. Jedva dvadeset godina ... Da je nešto samo starija ... kako joj je osmjeh mio i brižan ... Kao da je godinama poznaje. Brige i radosti, poslije samrtna straha za bratom, približe čovjeka ... Godinama je znao Jelu ... a nikad je 3-21 ovako bliskom nije osjećao. I osloni se na njega, osjeća na rukama i grudi ... ništa. Samo mu je drago što joj glas čuje. I što pita i što posluša ... Već će bliže Brodu. A osjeća, ova će mu žena nedostajati ... samo da se i ovaj vlak ne žuri toliko ... danima da mu je s njom biti ovako nasamo ... u hodniku, riječi i samo riječi ... Ne bi bilo dobro da je često s njom zna da bi je tražio od časa na čas ... Ovo još nije osjećao prema ženama ... ništa ni ta lijepo krojena usta ... ni te čiste oči ... ni što joj grudi osjetio kad se oslonila ... Da mu glavu osloniti na nju ... i ništa više ... Da, ovo je moment kad bi ženu mogao voljeti ... Tomislav Šarić mu susjed; žena mu Židovka, a on je porezni službenik. Stanuju kod begovičine jetrve. Pozvan je na vojnu vježbu, ostala mu sama žena, Jelena. A očekuje. Ivan i Stanko su baš pošli kući da prizalogaje, onako s nogu ... kad vide doktor Grunbergera gdje uzali Šarićki ... A Ivan stalno o tome razmišlja kako da najbolje zamete tragove ... – Čuj ... – No? – Ova ženica je stalno kod kuće ... a Grunberger joj zalazi ... Tebe ne mogu uvijek naći ... a ona može obavijestiti svoje ... Židove ... Ha? Što misliš? – Još ni to ne znam, što ti misliš ... – Manje je upadno ako ona posjećuje svoje Židove negoli ti ili ja ... Govori s njom ... Ako što čujem, ako što ustreba, ja bih joj na vrijeme javio ... ja ili ti ... a ona onda neka obleti svoje ... ako je kakva opasnost? No? Ulaziti u stotinu kuća nije tako upadljivo kao ... Ha? - Točno ... Znaš, još nešto ... Što zna desnica ne mora znati ljevica ... - razmišlja Stanko jer se sada baš sjetio ... ali izgleda dockan ... o tome je Ivan već razmislio. Nikako da ga preduhitri ... pun je ideja ... a čovjek bi pomislio, samo mu je do smijeha stalo, i jedina mu je briga ujedati ustaše ... Najnovije ih izaziva, zameće trag već i time, kako bi se lako moglo desiti da Nijemcima dosade ustaše pa će vlast predati HSS-u. To ustaše zbunjuje ... znači, protiv njih on jeste, ali ne i protiv Nijemaca ... Pa ako bi se to zbilo, opet bi bio prvi čovjek u gradu ... a takve nije dobro izazivati ... – Čuj ... samo da ne pomisle kako ti doista očekuješ kad će Nijemci predati vlast HSS-u ... – Eh ... bar da predadu ... Onda bi ti vidio čuda ... Zabio bih im nož kad najmanje očekuju ... Neće, nažalost ... I prepusti brigu Stanku neka govori sa Šarićkom ... možda preko Grunbergera ... Možda će htjeti ... kako ne bi! Ide s Ivanom do did Pave. Nedjelja je, na objed će. Draga mu otprilike opisala gdje stanuju ... baš uz prugu. Šteta, neće na tu stranu. Zna da će poslije 6 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 6 2.9.2010 12:16:23 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka ručka, po običaju, kod did Pave navratiti komšije. Doznaju ako je Ivan kod kuće, a još kad gosta ima. Pričat će im o smeđem djetetu ... Pakosna je ova zima; ne bi danas Stanko na Plehan da vidi franjevački samostan. Ali, izrazio je želju, vodit će ga Ivan. Još zapuhao vjetar, s obronaka obrijao snijeg pa eno da onaj humak izgleda ko ćela sijede glave. Ne da komšija da prođu; neka svrate, ima vatre da se razgriju, meke da se ugriju. Djece nebrojene i žena; a ni opomenuo ih nije, cijela kuća ušuti. Radoznali pogledi i osmjeh ako se domaćin smiješi – smijeh, ako će i gosti. Vidi, šute ali se zagledaju kada progovori, zadržavaju se da čuju. Stanko je i među svojima uvijek ikavštinom, među seljacima je i sada, prirodno mu je da se ne muči ijekavštinom; to mu je tim teže što su im škole sve ekavštinom. Kad su gazili prema Plehanu, Ivan će mu ... – Je li, vidje ti kako se onaj ženski svijet okomio na tebe? – Pa ni riječi nisu progovorile ... - čudi se Ivan. – Očima, očima ... - i sve je već drago Stanku, jer kako i kaže, budalasto je to a ipak godi čovjeku ako je predmet ženske pažnje, kad Ivan nastavi ... - Ama jok, nisu tu tvoju ružnu njušku gledali ... već što ti ikavštinom ... i jest, bogata, meka ta vaša ikavština ... a mi već zamalo ni govorit ne znamo, te miješaš ijekavštinu, te ekavštinu ... Hajde, požuri gospodine ... – Lakše, lakše, Ivane ... nisam ja privikao na ovo goredolje, uzbrdo pa nizbrdo ... – E jesi Švabo, dobro Zdenko kaže ... ha-ha-ha-ha! - I baš iskrsne fratar pred njih kad su se uzventrali ... – Faljen Isus fra Jure. – Bog ti dao, Ivane ... a kuda vi? – Tražim ti ovom mom sucu kakvu guzatu ko onu što si je ti onomad našao pa nigdje za sramotu ... ha-haha-ha! Grohotom se i fratar nasmije i produži. A Stanku sve nezgodno. Čudi se ovakvu razgovoru s fratrom, pa će Ivan ... – Mani fra Juru do đavola ... Idem onomad, a on s fra Martinom preda mnom. A na koji korak pred njima snaša ... ali guzata da bog sačuva! Kad fra Jure ... «Dobrih li guzova u ove snaše, ha, fra Martine ...»! A ja njima, «A je li, fra Jure, je li ti to o guzovima? Jesu li to bogobojažljive riječi»? ... Veli, «Neka je blagoslovljeno sve što nam lijepo bog stvori»! Ha-ha-ha-ha ...! Razgledaju manastir, priličnim su ih vinom ponudili, a u selu svrate do kamenoresca Paternostera, pčelar je, pa Ivan kupi meda za svoje. – Paternostter? Otkud ovakva imena? – Tko bi znao, gospodine suče ... je li Švabo ili koji đavo bio netko od mojih. Tako mi did još pričao ... 3-21 Vidi mu se po kući i u kući. Zasjeli kod did Pave, objeduju. A komšije se nešto požurili što li. Kome nema mjesta za sjedenje, čuči uza zid. Kako ih ne zamori! Jedu, ali padaju i pitanja. Još kad im Ivan pričao o njegovoj ostavi. Tu zakolju, ražanj, plehnata tepsija i pod svinjče od sto kila, pa što masti nakapa. Ostalo se ispeče. I s ražnjem odnese na tavan. Pa kome kad ustreba, odsiječe. Ali ni slanine ni šunke, a o nadjevima niti riječi. I umjesto da o svijetu pričaju, mora Stanko, već koliko zna i koliko se sjeća, o svinjokolju i spremanju kod njih. A Ivan, da će iduće klanje tako, pa nikako drukčije... Slušaju ali skoro da ne vjeruju. Pa su poveli i o djeci, o putu u Zagreb. Stanku odmah prisjelo jelo, jedva dotiče, ne guta mu se, bjesni ... – Pa je li to dijete zna da je Srbin ... pa je li bi itko od nas znao da je Hrvat ... – I govorili smo do HSS-a da smo Šokci ... - odobravat će did Ilija koji se požurio bratu Pavi kad je čuo da su došli Ivan i Stanko ... - A bolan ne bio, imamo katoličkog svećenika na Bijelom Brdu ... a Srbin je bio ... pošokačen ... – Zar dječjim kostima osiguravamo Nezavisnu? I kako bi meni bilo, ili bilo kome od vas ... da mu dijete strijeljaju... tko se ne bi odmetnuo? Zvijer bih postao ne drugo... – Bogami bih ... bogami klao bih ... i rođenog bih brata da je ustaša ... - pod bradu govori Jozo ... postariji je, možda mu je koje dijete vršnjak strijeljanoj djeci ... I ne prolazi već Stanko da ne zagleda djecu ... Gone se momčići petnaestih godina kao djeca ... I kad se razviču, srnu jedno na drugo ili polete uz dreku, zamagle mu se oči ... – Mekan sam kao! – i ljut je na sebe što je nemoćan. I što zna da će i ostati. A i kud bi, što bi. Primijetio je, voli ovaj svijet uniformu, lijepo oružje ... pa da ga i đavo zaodjene. A Nijemac nudi to oružje, i ustašama, i četnicima ... tkogod zatraži, ako bi se istrebljivao ... Očekuje Višu. Nema što, morat će joj napraviti ključeve. I dok je čeka što bi, već pripremi vatru ... Još je nema, pa i potpali. I u kuhinji ... Stoji kod prozora, ide Ajša. Dakle, Viša se razboljela ... Đavla se razboljela! Podvodačica ... Ama nije ... zbilja ga voli pa mu misli ugoditi. Ne bi smjela, reći će joj ... A on je naišao na Dragu ... toliko se zbunio da je jedva koju riječ progovorio ... a ona je zastala i čeka da je zadrži ... bar zadržava ... Toliko se zagledao, i zbunio kad to primijeti, pa se brzo oprosti od nje ... I sad je požurio pred Ajšu. Ljubazan je s njom, nasmiješio se ali je brzo upućuje što bi trebalo prvo da poradi ... I ne sluša dok ona prede ... Ipak, ne bi smio ... ne bi je trebao 7 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 7 2.9.2010 12:16:23 Nela Horvat, Radovi na svili 4-5,8-9,12-13,16 8 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 8 2.9.2010 12:16:39 Nela Horvat, Radovi na svili 4-5,8-9,12-13,16 9 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 9 2.9.2010 12:16:54 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka ponižavati da je prosto ni ne sluša ... Da ispravi svoju grešku, on joj sam pripremi kavu. Kako se nasmiješila kad ju je posjeo ... i još cigarete stavio pred nju. Pa pođe spremati se za izlazak. A soba već vruća ... i dok veže kravatu, gleda kroz prozor ... a Draga prolazi... Jest, bacila je pogled na kuću ... on je iza zavjese ... što nije sklonio ... A sad stoji, sjeća joj se glasa ... danas ga samo pozdravila ... rekla da i ne ... pa kako je ... ali joj još uvijek čuje riječi iz vlaka ... i osjeća topli dah ... Da je s njom mjesec dana ... i sedmicu, pa dosta ... ama jedan dan, da je samo ... kako voli biti s njom ... I kad mu najteže bilo zbog dječaka koga je prevario, ona ga tješi da je to lijepa prijevara bila; lijepi dar tomu djetetu ... bar zadnja mirna noć. I ne primijeti Ajša kako stoji u vratima, i promatra ga ... a on baš o tome misli kako njega još nisu voljeli ... osim Nane, Ivana, Zdenka ... – Dobar si ti čovjek ... je li? – Molim? – prene se ... – Imaš srca ... ne valja to ... I smiješi se na njega. Koliko blago ... Tko zna kakva bi i Ajša bila da je naišla na čovjeka željnog, kao što je ... I tako osjeća kao da vrijeđa ovu ženu što se nije zbog nje rastužio, već zbog druge ... A kako su joj crte sada mirne i plemenite... djevojačke ... i osmijeh ... Da je ne zna ... nevin ... djevojački ... I poleti do ormara. Zna kakav materijal one upotrebljavaju za šalvare ... Njegova jedna pidžama ... skoro nova, puplin je, svileni puplin ... Izvadi. – Ajšo... bi li se od ovoga moglo napraviti što za koju vašu ženu ...? – raskrili je i pokazuje. – Oh, ... kako je lijepa ... – kao i svaka žena, i ona je pogleda, pa privuče grudima. Ali odmah je odmakne ... valjda da se ne uprlja, misli Stanko ... – Uzmi ... – Molim? – To je tvoje ... – Ne ... ne ... ne gospodine ... nemoj ... On se smiješi i gura od sebe Ajšu s pidžamom zajedno, a kad se uvjerila da neće uzeti natrag od nje, zaleti se i zagrli Stanka. Što je, smije li se, plače li ili je samo razdragana ... I kako da je sada odbije? Podmeće glavu. Ako je ne poljubi, uvrijedit će ženu ... a kako je draga bila ... I grli ga, grudima miluje ... punim i čvrstim... Dragu ne bi ovako, samo bi lice prislonio i udisao joj dah ... – Da se ... hoću li? Da odbije, uvrijedio bi je ... žena je ... Toliko je zahvalna, sretna ... Kako je lijepo bilo ono na prozoru vagona ... riječi i riječi ... ali kako da razbije ovaj sretan tren ova prekrasne Ciganke ... koja je možda svačija ... a možda bi željela biti ... Otišla je ... raspjevana, s djevojačkim 3-21 pogledom ... već je druga čim zanatski ne namješta pogled ... Sirota. A kakvu bi lijepu djecu mogla izroditi ... Ljepša je od Drage ... i od Jele ... Jela je, ipak, ljepša od Drage ... ali Draga je draža ... draga Draga... draga Draga ... I okupao se, uzeo čisto ... zadovoljan je ... Nije li njega Nana ipak trebala češće poljubiti, zagrliti ... prije vojske! Zna da ga voli ... sad već zna koliko ga je voljela kad mu se i činilo da joj uvijek pod nogama, na smetnji ... da joj je na putu ... Mogla ga je već prije ... bar povremeno zagrliti ... izljubiti ... Glup sam, misli ... i naivan, što li? Rasprave i pretresi se vode tek reda radi ... Neki sporić, dinar-dva ... dok traži spise o ormaru. Vidi bocu od dvije litre i kanticu. Pogleda, med ... – Terezo ... čije je ovo? – Vama su donijeli ... Prvo je htio na samoj raspravi, pred protivnikom vratiti taj poklon koji mu stranka donijela prije rasprave ... Seoski trgovac ... svaštar ... No, zašto praviti senzaciju i jeftino se popularizirati ... Pozove ga i razviče se ... ali kad ga zbunjenoga vidi, opomene ga neka takvo što ne čini ... Nije ni pošteno, nije ni ljudski ... Izmirio ih je ... I još mu se čini, u ovom je smutljivcu našao prijatelja ... što ga nije osramotio i kaznio zbog mita ... Slijedi pretres ... ne voli nitko suditi o tome tko je kurva, tko nije ... pogotovo kad su to riječi bijesa samo ... Ali neće žena; pijačni dan je bio, čulo se ... a ona njoj da je kurva! Pa pita okrivljenu, je li, ili nije ... naravno, bijesna je bila, tek da je vrijeđa. I uzalud ih miri ... Onda se tek sjeti, Zdenko mu je rekao za čudan običaj mještana ... ako osudi zbog uvrede, ako ima presudu ... čast će opet biti na svom mjestu. Pa, eto, raspravit će, saslušati svjedoke. I izreći neku kaznicu, oštećena onda može prikazati presudu … nije kurva ... – Zora Stojanović ... otac ... stara ... rođena ... po narodnosti ... – Pravoslavka ... – Po narodnosti Srpkinja ... – Ali ... – zabezeknuta bi ga Tereza opomenula ... – Srpkinja! – vikne na Terezu ... I kad se razišli, Tereza otišla po svoju kavu, uđe mu Zora Stojanović ... Preblijeda je. Što je ovoj? Konačno istenje, može li i ona zatražiti pomoć ... četvero djece ... muž ubijen ... naravno ustaše. Uputi je. I kad je već pošla, i dohvatila bravu ... – Zoro ... – ona mu priđe, sad već slobodnije. – Imam četiri tisuće kuna. Baš nepotrebnih. – Pruži joj. Nećka se. – Uzmi. Trebat će ti ... Primi jutarnju poštu. Deset sati je. Strpa je u ormar. Ima i sutra vremena, a posla zbilja jedva. Jer tko da 10 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 10 2.9.2010 12:16:55 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka zove i zašto, kad se slabo odazivaju. Snijeg, ubi bože zima, desetinama kilometara treba se probijati. Uleti Bevanda. Bodula se sigurno gdjegod zagubio u šumi kavanica. Moli ih predsjednik neka hitno dođu. Svi. Koji je opet đavo? U to mu uđe Zdenko. – E, ovom našem prdonji se uvijek nešto žuri... – Što hoće stari, ne znaš? – i pođu zajedno do predsjednika. – Valjda se sjetio vica koji nam je dosada samo triput ispričao ... ili da te pita kako se zove čovjek čiji med nisi htio primiti... ne brini, on bi primio ... ha-ha-ha-ha! Većina ih je već kod predsjednika. Nešto nije u redu, čak ni kavu nije naručio. I kad naručuje, to je sada već nadomjestak. I do prave se može doći, ali tko bi to platio. I kao da je baš njih očekivao. I nešto pakosno u glasu. – Evo nove nevolje ... ne znam već ovo drukčije nazvati, gospodo. Evo za svakoga njegovo! – i pruža im akt. Dekret. – Sad ćemo čuti kako ćemo mi kukavice, a kako li će naši heroji .... Dakle, dobro je vidio pakost u očima koja je doprla i do glasa. Kad on njima onako, da su heroji. Pogleda ga Stanko, ali valjda mu je već dosta bilo iživljavanja, iskrena je već briga na licu ovoga čovjeka koji želi mir, ma čiji bio, samo neka je – mir! Zbog mira i malo bolje hrane spreman je na svaki kompromis. Sada već brine. Toliko i on umije sagledati budućnost, i zna sve će ovo kad-tad imati odjeka! I svojih posljedica! Dekret je uistinu imenovanje svih sudaca Kotarskog i Okružnog suda – u suce Prijekog suda. Arasu se smrkne, uzdahne ali se odmah utješi zajedničkim zlom. – Baš svi? Svi do jednoga? – Svi! – uvlači predsjednik dim iz cigaršpica, ali mu ruka podrhtava. – Ha! Ha-ha-ha-ha! Znači, pruženo nam je potpuno povjerenje. Jedan tužitelj, drugi isljednik, treći će suditi ... a suditi se može, ili na smrt ... ili osloboditi... – bjesni Aras. – A ded ti oslobađajuću presudu ... – dobro rezonira predsjednik, proradila glava. – E, bogme, hoćemo! – lupi svoj dekret o stol Aras. – Pa što ovi misle... izvinite, ali zbilja što ovi misle? – zgraža se prvi put javno Janjić. Prijedlog za umirovljenje je otišao, ali nikako da stigne. Rat je, svi trebaju. Posluša on sva zbivanja; kad Rusi napadaju, dobro je; kad se povlače, dobro je ... sve je dobro, jer je sve daleko od njega. Ali suditi, suditi u prijeku sudu i to na smrt?! Još se dobro raspra ni rasplamsala nije, kad uleti Ivo Bijelić, okružni tužitelj. Neobično uglađen čovjek, ljubazan sa svakim, prisan ni sa kim. Ured, pa doma. 3-21 I nitko mu u kuću ne zalazi, niti on kome. Radi svoj posao, a ako se povede riječ o zbivanjima, prekida, pita ono što je namjeravao i ode, nastavi svoj posao. Nudili su mu mogućnost kupovine vrednijih stvari u konfisciranim trgovinama. Što će mu, vide valjda, on ima sve. I naglašava, on je dobrostojeći. Svaki ima svoju taktiku. Uzrujan je, ali se svladava. Sjedne, prekriži noge, namjesti hlače da se ne gužvaju. Vadi lisnicu i svoj dekret. – Došao sam... eto, ja predstavljam neku delegaciju... nas i naše iz Okružnog suda... i tužilaštva... – No i..? Što vaši misle..? – upitat će prvi Aras jer predsjednik ne dolazi k sebi. – Jest, kako ćete vi..? – dohvatiti se Arasovih riječi. – I ja sam to došao vas pitati ... kako ćete vi..? – nemoćno se osmjehne Bijelić. – Bezuvjetno treba odbiti! – svi se zagledaju u Arasa. Tko bi se tome nadao. Što ovaj misli, razmišlja Stanko. Kakav je to, pak, potez..? – Je li? Je li? Ali kako? – oglasi se, konačno, predsjednik. I pogleda Bijelića očekujući njegovu pomoć. Ne junači mu se, ali ovo je previše opasno. Zbog budućnosti koju on, ipak, sluti. A uzrujan je što mu ne daju mira kad je on zadovoljan što je predsjednik i što mu kuća, ipak, nema većih briga, iako su sve teža vremena; zna dobro, obilazi pijacu. Pretresene su sve mogućnosti. Uzete u obzir sve moguće posljedice. Skloni su da odbiju. Čak i predsjednik. Jer i sutra će trebati živjeti, po mogućnosti opet kao predsjednik ... ali se tada sjeti ... – Ako svi odbijemo, baš svi ... zbilja ne vidim što bi nam mogli. Molim, složni bismo bili sigurni, bezbjedni. Ali koga će oni onda naimenovati u Prijeki sud..? Koga? Kad neće suci ... hoćete li se vi odvjetnici primiti? – Obrati se predsjednik doktor Bakiću, koji je upravo pristigao i sa zanimanjem čita dekret. – Mi? Odvjetnici? Bože sačuvaj! Ovog krvničkog posla se ne bih primio ... baš da ga i zlatom plaćaju! – Ali onda ako nećemo mi, a nećete ni vi odvjetnici, … pa, koga će? Možda se neće libiti postaviti bilo koga? Zar će nepismeni, nestručni, bedaci ... možda bezdušnici, krvoloci ...? Oni će suditi? Oni hoće suditi i osuditi ... pa bio kriv ili ne! Neće znati što je to osloboditi ... tražit će se smrt, i osudit će na smrt..! Ljudi su skloni zloupotrijebiti vlast i moć ... a biti u Prijeku sudu bezgranična je moć! Sutra i sam mogu dopasti njihovih šaka! – cigaršpic mu podrhtava, iskreno je zabrinut za sebe samoga, jedva se savlađuje ... – Šteta, gospodine predsjedniče, što se niste bavili politikom, znate pronaći potrebne argumente ... haha-ha-ha..! 11 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 11 2.9.2010 12:16:55 Nela Horvat, Radovi na svili 4-5,8-9,12-13,16 12 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 12 2.9.2010 12:17:11 Nela Horvat, Radovi na svili 4-5,8-9,12-13,16 13 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 13 2.9.2010 12:17:25 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka – Gospodo, ovo uopće nije smiješno! Užas me hvata! – skljoka se. – Vi ste ipak stariji ... mlađi bi vas poštedjeli – pokuša ga utješiti doktor Bakić ... – Đavla bi ... – upadne, uz sarkastičan osmjeh Bijelić. – Čujete vi ovo! – unezvjeri se. – Hajdete vi, molim vas, gospodine kolega, molim vas gospodine Bijeliću ... – Pa, začudo ... slično vama misle i naši ... Do toga smo došli predsjednik Okružnog suda i ja ... Ako se primimo, kompromitirali smo se za uvijek ... ako se ne primimo, izlažemo i nevine smrtnoj opasnosti ... Nemojte misliti da sam sentimentalan, najviše cijenim i volim svoju glavu, svoje poštenje i interese ... ali što onda? Eto, ima i zlatne sredine... – No, no..? – oživi predsjednik. To baš on traži! To! – Sav ću postupak voditi po svom najboljem znanju i umijeću ... savjesti, razumije se ... Zakon i ništa više! Ni državu niti ničije interese neću preferirati ... Zakon!... I sve ću pisati u duplikatu ... i najmanji dopis ... sve zapisnike... i sve ću za sebe sačuvati... Ako jeste kriv... ubistvo, pljačka... tog je najčešće... zar ne bi i mimo Prijekog suda pala smrtna presuda? Ne bi u mirno vrijeme, ali trebamo uzeti u obzir ratne prilike ... Ako je tko nevin, molim! Ako je što podmetnuto, e, onda, ... sviđalo se to komu, političarima, ili ustašama ... tada nikoga neću poznavati osim zakona ... Nikog! Neka me otpuste, strpaju u logor ... ali baš nikoga! Stanko sluša i ispod trepavica, pognut, gleda Zdenka. Čini mu se, neobična logika i elokventnost ovoga čovjeka, djeluju na njega. Svi znaju, pošten je. Stanko i to osjeća kako bi sve poslao do đavola, ali se ne usuđuje. Napravit će kompromis; a kompromisa ima svakojakih. I kao da se uglavnom Zdenku obraća. Uzbuđenje, prepirka, prijepori, prigovori, odobravanje. I još neke kombinacije ... ali uglavnom, odobravaju Bijeliću. Čak i Zdenko povremeno klimne glavom. A u Arasa ideja još podosta ... – Sve kako kolega Bijelić veli ... a ja mislim... hladno prići stvarima, ne žuriti se pa ma kako požurivali, jer znajte, hoće, požurivat će ... hladno i ... odugovlačiti! Do tančine ispitati ... do iznemoglosti ... ako im dosadi čekati, neka me smijene ... Je li tako, Stanko? Za razliku od Bijelića, on bolje pozna situaciju u ovom sudu. Zna ako Zdenko i nije pod utjecajem Stanka, neće biti manje odlučan od njega. Možda i pretjerati, prelicitirati! Ne da Bošnjo Švabi ... A Bijelić je, uvjeren je Aras, baš tu pogriješio i možda već sve, i pokvario. Vidio je kad je Stanko stisnuo usne, zažmirio, mišići mu na licu zaigrali i sada već sjedi potpuno miran. Bijeliću se sviđala odluka da se ne upišu u ustaški pokret, to je usput i nabacio Stanku; ali mu se pričinilo kao Stanko 3-21 nije dovoljno cijenio ovo njegovo odobravanje. Bijelić je zatvoren, ipak želi da ga se uvaža. Dosjetio se možda svoga pogrešnoga poteza pa će kao svima, ono što je namijenio Stanku: – Mislim, nema smisla ovom se prigodom odlučiti na kakvu krajnost, premda bismo svi to željeli, i odobravali ... Drugo je učlaniti se negdje, ovisno o tomu, želim li, ili ne, ali ovo je službena funkcija ... službenici smo, ovo nam je nametnuto, istina ... ali obavezno... Zar ne, kolega Pavlukoviću..? Što će Zdenkova Slava? U njih je i dvoje djece. Nit se njemu ači, nit junači, ... ali zar ovi imaju pojma o smeđem djetetu od petnaest godina ... dođavola i Slava ... ako treba i on će odgovarati Zdenka ... ali on da izrekne, a jučer je trčao spašavati ... – Ja mislim ... – započne tiho i mirno Stanko ... – Dopustite još samo čas ... – prekine ga predsjednik - bez obzira što je predsjednik Okružnog suda, ja pak Kotarskog, … stariji smo ... više smo se nosili sa životom ... – Gospodine predsjedniče! Ostavite se tih propovijedi! Baš sam katolik, ali …– prije Stanka, plane Zdenko. – Neću! To je protiv mojih uvjerenja ... Nikoga nisam rodio, i nemam prava na njegov život! Ja sam, rekoh, katolik! Neću i Bog! I ne mogu! Osmjehne se Stanko. Je li Zdenko osjetio kako će on? – Kolega Bijeliću ... za vas je sve možda naivno... ja sam se zadnji oprostio od petnaestogodišnjeg djeteta, koje je drugi dan strijeljano ... Ne bih potpisao smrtnu presudu ni okorjelom razbojniku! – Ni krvoloka, ni zlikovca ne biste ubili? – upadne predsjednik. – Ubiti? ... To da! – digne se i pođe, a Zdenko prije njega izleti na vrata. I dok uzbuđeni prolaze hodnik, grozničavo se pita ... bi li makar Gogu mogao ubiti? Bi ... ali samo kad bi se suprotstavili životi ... ili ako bi doživio susret s onim djetetom. Kada su ušli u Zdenkovu sobu, još nisu dobro ni zatvorili vrata, a Zdenko prsne u prigušeni smijeh. Stanko se poveo za njim. Ima Zdenko svoju logiku … – Mi smo se svoje brige otarasili, a gospoda neka sada muku muče. Ha-ha-ha! Misliš ti, kod mene nije cvrc? O, još kako! Ali moj će strah proći, a njihov? Neka muče muku sve dok rat ne svrši ... Ha-ha-ha! Čuj, a je li tebe strah? Hajde, kaži kako ti je? – unosi se Stanku u lice. – Sad? Već? A što bi me bilo …! Za koji dan, možda ... kada saznamo kako će reagirati ... A kako će? A kako bi drukčije, nego što su do sada ... – E, vidiš dobro je što sam ti ja tako ... golem katolik ... Ha-ha-ha! Ne mogu, braćo, ne dopuštaju mi moja uvjerenja ... Ha-ha-ha! 14 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 14 2.9.2010 12:17:26 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka Začudo Slava je njihovu odluku primila mirno. Čak je opravdava. Kaže ona Stanku; jeste da je Zdenko dobar Hrvat, premda se doima bigotnim, neprikosnovenim katolikom, vjernikom ... a zapravo sve je to kod njega forma u koju ukalupljuje svoju dobrotu, svoja gledanja ... jer dobar je, dobar kao komad kruha ... A onda su sjeli, pitajući se kako formulirati ostavku ... – Odbijamo i gotovo ... Ja, jer se ne slaže s mojim vjerskim uvjerenjima, a ti bezbožniče? Što s tobom? Ha? Sad vidiš, dobro je biti vjernik ... Ha-ha-ha! Zbilja, Stanko, kako ćeš? – Jednostavno ... ne primam jer se to njihovo protivi s mojim principima! – Katoličkim? – Đavla! Principima pravnika! Nikada ne bih potpisao smrtnu osudu! I gotovo! – E, to ću i ja na moje još nadovezati. Ha? Hoću li? – gleda ga očekujući pristanak da upotrijebi i njegov argument. I idu ka pošti. Tvrdim, ujednačenim koracima, ne vide da se igraju vojnika. Odluka im to nametnula, zajednička odluka. Jesu vojnici, ali nisu baš najmirniji. Predali su pisma preporučano ... – Pa kad je preporučano, ja bih ti sad preporučio i po jednu ljutu ... No, što veliš, Stanko? – Preporučeno, prihvaćeno ... – Naglas se smiju, ništa ne govore. Nazdrave. Popiju naiskap i prasnu u smijeh. – Hej, vas dvojica tamo, što je vama tako smiješno? – i već ustane od svoga stola Šumski Čovjek, kako šumarskog inženjera najnovije zovu. Ispriča se društvu i prilazi im. – Sjedi, Šumski Čovječe ... Pa kako te tvoje šume, kako zvijeri? – lukavo se smiješi Zdenko, izazivajući ga. – Nanosiš li štetu zvijerima ... na dvije noge ... Ha-ha-ha! – ukopčat će se i Stanko. Smiješi se i inženjer i veli, otkad je svijeta i vijeka on je žrtva ogovaranja ... neka mu vjeruju, vrlo je miroljubiv ... Ne ide u divljač, neka mu vjeruju ... – A i što bi gonio divljač po šumi kad je i po gradu ima... – pa kad inženjer zaigra naivka i uvrijeđenog, Zdenko mu dobaci ... – A udovica ... Ha? Ha, nitkove jedan? – Šuti, bogu ti tvoju! I ovako imam dosta nevolja sa ženom ... Da mi je samo znati tko to širi o meni ... da mi je uhvatiti toga lajavca ... Meho, ded po jednu ... ljutu dakako ... – Tko te olajava, ne znam ... ali da istinu laje, to znam ... Ha-ha-ha! – nazdravi mu Zdenko. I smije se, pomalo sa zavišću i zlurado ... 3-21 – Ljudi, vjerujte nije tako ... Ne bih vas varao! Što se ne bih podičio istinom, kada bi to tako bilo! – A, ono u Kobašu ...je li i to ono nikom ništa ... Lažljivče! Kad već griješiš, ne uvaljuj se u novi grijeh upadaš ... ne laži! Pokarat će te Bog ... žena će te na djelu uhvatiti ... – Drži usta, bog te ludi ... Ha-ha-ha! – pomalo je, ipak, šumaru drago što se o njemu šire te priče, draže mu je to, nego li ono što stvarno jeste … samo žena mu, ma kako bila divna, baš i nije posve miroljubiva glede svega. Zna se, šumar svojim motociklom ode sve do Majevice, i to mu je teren. Slobodan mu je prolaz, makar se ta sela već brane, iako se ondje spominju četnici, i pop Sava i Branko Kovačević, dijele oni i ovo carstvo, i ratuju ... i među sobom, dakako,... No, inženjera svi propuštaju. Ponese on soli, donese i kojekakvih sitnica ... pomogne kojima može i koliko može... Ne priča mnogo, više uradi ... i dobro mu dođe što su se raširile one priče oko njegove sklonosti ženama, ta, ionako on njih poštuje. Ženi će, razumije se, reći kako je sve to samo izgovor ... – Jer gdje bi, ženo, koje bi iole ljepše čeljade mene ... vidi me ružnog, kojem đavlu ja trebam? – Đavlu znam, ne trebaš, jer i sam si đavo, ali ti, svejedno, ne vjerujem, znaš ti to dobro! I čuvaj me se! I ti i ona ... Bog i bogme raščupat ću je ... osramotit ću te ... I sad se tuži kako te, ni krivog, ni dužnog, žena opet sumnjiči… ali znaj nitkove, nitkov nikada ne može skriti osmjeh koji ga izdaje ... – Čuješ ti to, Stanko! Ni kriva, ni dužna ga se sumnjiči ... premda ga samo osmijeh nitkova … izdaje! – Ali da bi zbog ove udovice vrijedilo biti i kriv i dužan, to vam se kunem na njene dvije uboga lijepe noge! – ozbiljno će Stanko sjećajući se izvanrednih nogu te žene ... – A je li, Zdenko, bi li ti zgriješio s njom, makar ju morao pod krevet skrivati ... Ha-ha-ha! – Muči, ubio te Bog ... – našao se Zdenko u nebranu grožđu, ali ih inženjer Šarić dotle nazlabao dok on nije ispričao sve od početka do svetog Antuna... – I eto, onda još vas dvojica velite da sam đubre ... – Nisi samo ti, ali da jesi jesi ... je li tako, Zdenko? – Što je pošteno - pošteno je! Moram priznati, i sam sam htio postati đubre, ali mi Bog nije dao priliku ... Ha-ha-ha! – Sveti Antun valjda ... A tko tebe, Jako, spašava od žene? Kojega ti sveca ti podmićuješ..? Ha-ha-ha... – Kunem vam se ... – Vjerujemo ti, samo se nemoj odmah kleti ... – upada Zdenko – Možda nam nekad još ustreba tvoja zakletva, pa kako ćemo ti onda vjerovati … 15 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 15 2.9.2010 12:17:26 Nela Horvat, Radovi na svili 4-5,8-9,12-13,16 16 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 16 2.9.2010 12:17:47 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka – E, jeste pogani ... umjesto da mi pomognete ... Čuj, Stanko ... ti si neženja... tvoj bi obraz lakše podnio ... ako si drug, ded ti svijetu da ja ništa nemam s udovicom već se kao ti motaš oko nje ... Što veli? Bog i bogme, ako si drug mogao bi mi učiniti! – ozbiljno će Jako. – Misliš, kako bi ti žena povjerovala? – Doista, Stanko, mogao bi ti njoj malo pretresti perje ... – Zdenko će podsmješljivo... – Što ti veliš, može li tu Stanko malo začeprkati po perju? Ha-ha-ha! – Naći će Stanko sebi koliko mu treba – izbjegava Jako izravni odgovor, a pogotovu kakav pristanak. – Vjerujte, ljudi, ni luk jeo ni luk mirisao ... jest da mi se sviđa ... sviđa se i vama ... ali zbilja me u ovom slučaju žena bezrazložno sumnjiči ... vjerujte ... – Što plaćaš da ti povjerujemo? – ispod oka će Zdenko i smiješi se na Stanka. – Meho, još po jednu ... ali pravu – častit će ih Šumski Čovjek ne bi li spasio obraz. Zapravo, manje-više za obraz, već više mir u kući. I riječ na riječ, šumar zbilja hoće. I lijekove će ponijeti, i sol, i od svega pomalo. Kad ide motociklom, veli, čekaju ga kao poštara. Te tu stani, ovo predaj, te tamo ono ... Pomaže koliko može, i koliko se usudi. Tko nije podložan strahu ... pogotovu u ovo gluho doba? Stanko dudi, zazviždi. Još se nije navikao na ovu njihovu rakiju, nikada možda ni neće; no nije prešao mjeru, samo se oraspoložio. A kad se sjeti kako im se opet odupro, zadudi: «A što mi mogu, a što mi mogu»..? No, sad se ne bi trebao hrabriti, popio je koju, valja mu razmisliti što će i kako će. Ima više mogućnosti, a drago mu je što će se Ivan radovati, jer ga jamačno nije razočarao. Sad će ravno kući. I leći. Ni vatru neće potpaliti. Nakon svih tih rakija, bolje je u hladnom spavati. Jest, kod Ivana će, ipak, zakucati. Možda se vratio iz Zagreba. Ima izgleda da dobije veletrgovinu duhanom. To ga Pejo nagovara, a i on se suglasio, jer se iz nečega ipak mora živjeti. A pomoći nekome svakodnevno postaje sve važnije. I, eto, bit će oslobođen i vojske. Jeste zasada Pejo osiguranje. Bio bi, samo kada Ivan ne bi lajao preko mjere ... Vidi, vidi, da to nije baš udovica ... po nogama bi rekao; to najbolje upamti. I hod. Počne se glasno smijati. Ni onjušiti je neće, a sparivat će ga. Osjetila je prokletnica kako ju promatra; Stanko osjeti kada ga tko promatra po tjemenu što ga peče i po vratu, a bit će ona osjeti golicanje uzduž nogu, što li ... ili još prije po oblom turu? Sreli im se pogledi i stane. A jedva se znaju. – Meni se to smijete, gospodine suče? – Vama se smijem, a sebe ismijavam, dijete... 3-21 – Baš dijete..? – oraspoložila se što je ne ismijava ili što je zove djetetom. – Dijete... koje bih rado uspavao... – Izazovan joj osmjeh da Bog sačuva. Ih, da nije šumara druga ... A bit će budala ako šumar samo svojoj taštini ugađa a on propusti da zakuca kod nje. – A da li biste mi dali mira ... da usnim? Ha-ha-ha! Zbilja, što ste se smijali ... znate da smo znatiželjne ... – a tko bi njenom pogledu odolio. – Da vam odam..? Eto, od danas, od prije dobra sata ... ja bih zapravo imao prava da vas ulegnem ... i da vam ne dam prilike da zaspete ... Ha-ha-ha! – Zar? A zašto? – malo se zbuni, ne shvaća. – Onaj šumar, aliti diviji čovik ... veli, zlu ne trebalo ... dobro bi bilo pustiti glas o vama i meni ... – No? A zašto ... i što? – Pa, da se ... u najmanju ruku ... dobro pazimo ... – Volimo dakle ... zar ne? – I kako gledam ... šteta ... Nasmije se iz sveg srca. Uhvati ga pod ruku. Prsti su joj govorljivi. – A., ne bojite se ogovaranja ... da ćete izgubiti dobar glas? Ja udovica ... vi neženja ... Dakle? – pita a oči joj se i u sumraku pale. – Rekao sam, imam toliko građanske hrabrosti, prihvatiti taj rizik ... Dapače, čak sam i plaćen za takvu uslugu! A sad ... ako me još i vi budete htjeli nagraditi za tu neznatnu uslugu ... lud tko ne bi prihvatio ... – Gleda je i očekuje kako će reagirati. Ali odbija svaku pomisao da bi on ... ne, ne ... drugu ne bi. – Čujte, Stanko ... oprostite ... A ne biste li vi, možda, odbili mene? Ako bih se ja jednom, ipak, odlučila? Eto ti sad, obrata, pomisli Stanko. Konačno igra je sve ovo, ali zašto se ne bi u nju upustio? – Zar bi to bilo pošteno prema onom Šumskom Čovjeku? – Među nama ničega nema ... možda tek kakva prolazna simpatija ... uostalom, zar bi bilo pošteno, ne odužiti vam se? Dakle? Stignu do ugla. Odmah iza ugla je njena kuća. Gleda čas Stanka, čas prema kući. Što li misli? – Vidjet ću ... jeste li žena od riječi? Ona mu stisne pruženu ruku, nagne se, skoro nalegne na nj. Osjeti joj dah, ugleda osmjeh. Poleti kući ... Uh, đavo neka je nosi, misli Stanko... da je odmah pozvala, ko Bog ne bih mogao odbiti je ... Napose, je li on kadar oduprijeti se ovakvoj ženi? Ma, ni goroj ... No, to nije točno,može on, može... ako baš hoće ... I trk kući. Hladno je, a krevet će biti još hladniji ... đavo neka je nosi ... Bože, kakvih li nogu! 17 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 17 2.9.2010 12:17:48 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka Jelenu Šarić lako je privolio, ta sam muž, kad je bio, molio je neka skrbi o njoj ... i djetetu koje očekuje. I drži je podalje svih zbivanja ... I kako će najbolje, predloži Ivanu neka smjesti kod nje svoje dijete ... mogao bi joj na taj način biti pri ruci ... Ivan se oduševi, brinut će se o djetetu koje polazi gimnaziju. A ona, kad joj nabacio, odmah prigrlila ... Aliagićeva se isto slaže s tim rješenjem ... a inače, jezik joj ne taji što joj dušu uznemiruje ... i otvoreno izaziva ustaše. Begovica je ... i to iz odlične obitelji ... moraju je trpjeti, htjeli ili ne. I samo odmahuju, ženska posla ... Doktor Grunberger zalazi i k njoj ... vodi brigu o rodilji ... i kad preko Stanka, kad preko Jelene doznaje što se sprema. A sprema se, ili Židovima, ili Srbima ... on budući da je liječnik, lako raznosi signal za opasnost ... opominje, upućuje. Ivan pak što sam ne dozna, traži da mu kažu. Hoće Ivan i da se zaprijeti ako bi se tko nećkao ... ali uglavnom nešto duhana, nešto brašna ... a najviše uvjerenje kod ljudi, i sve mu kažu, i on sve obavijesti, i na vrijeme ... Njegova je begovica zbilja kao Nana ... majka ... manje zna reći, dublje osjeća i od jetrve ... paćenica ... nigdje ne izlazi ako može. Nešto se Ivan razgalamio po dvorištu pa se dadu u bezrazložan smijeh ... kad begovica dovikne iza drvene ograde ... – Gospodine suče, vidite ono na ulici ... pogledajte, molim vas... Polete obojica ... ništa ne vide ... samo neki ljudi čiste snijeg ... ljudi i žene ... malo podalje ... – Ivane, pa to su sami Židovi ... Vidi, žuta traka ... – Da, da ih ponize ... Majku im božju ... Protest čuju i iz doma begovičina. A ona im nosi slatko na pladnju ... i pravu kavu … Uh, kako miriše... Na to obojica zinu, a ona im samo namigne... i pravo k Židovima ... Gleda Stanko da nije i gospođa Jelena među njima ... Izgleda nije ... A begovica časti Židove koji su prinuđeni čistiti snijeg ... I nitko se ne usuđuje spriječiti je ... Vidjeli su se iz daleka, mahnula mu je rukom, ali je projurila. Lijepo joj je ime, Ema. Dobro, možda ime i nije baš toliko lijepo, ali se rado sjeća njihova susreta. Uvjeren je, imat će obzira i neće ga pozvati, ali ako ga, ipak, pozove, on će već naći nekakav izgovor. Ipak, ne bi bilo pošteno glede Šumskoga Čovjeka. Ustvari, manje-više za njega, on treba imati svoje principe. Ali kako samo hoda, ta kučka, već to je pjesma, ne drugo. Draga hoda mirno, kao da se sklanja ... Čudno, dok je mislio na Emu, ironično je bio nasmiješen, zadovoljan što je nju tako otvoreno izazvao ... sada taj nagli prijelaz, samo da mu je čuti glas Drage i vidjeti to skromno 3-21 lice, pomalo žalostan osmjeh ... Je li žalostan? Jeste, ali gleda ga s neskrivenim simpatijama ... Gleda u spise i prisjeća se. Trgne se kad netko pokuca. Potpiše dostavnicu uručitelju i vidi: poziv u domobrane. E, samo mu je još to nedostajalo! Ali čudno, osjeti neko zadovoljstvo ... što to, zašto to? Jest, zato! Ipak je povremeno osjećao znatiželju ... zapravo ako će baš pravo, nemir ... kakve će posljedice imati najnovije odbijanje ... I, evo sada iskrsnula je prilike, na neko se vrijeme skloniti, pogotovu od neizvjesnosti. Jest, baš u pravi čas! Istina, Zdenko ga pita što misli, kako će oni reagirati. I ne vjeruju da će ikakve neprilike iskrsnuti. Neki tihi bijes, zavist, što li, osjećaju kod kolega ... ali im ne stvara zadovoljstvo. Mir da. Poleti s pozivom Zdenku. Za tri dana ima se javiti u vojarnu, u Bijeljini. Odu i do predsjednika. Kad se mora nije ni teško. Neka ne brine za rasprave, uopće, kakav sud, kakve rasprave dok je rat! Šteta što toga prosti svijet nije svjestan, misli predsjednik; već svako malo oni tužbu za paru-dvije, za plast sijena, ili što mu oca-mater psovao – kao da ne vide, rat je!. Zdenku će povjeriti ključeve od stana, jedne njemu druge Ivanu. – Neka se nađe, ako baš naleti nekakva mladica ... – Kakva mladica, što te spopalo? – zine Zdenko. – Takva, recimo, koja bi bila voljna i pod krevet se skriti ... kod mene je ne bi morao skrivati … – Neću se valjda u tvom stanu ... – A kako ćeš je odbiti, ako neka baš navali ... muško si, nećeš se valjda dati osramotiti ... – smrtno ozbiljno će Stanko, pa i Zdenko tako odgovara. – Ono jest, što jeste, da ... Ha-ha-ha! I prsnu u smijeh. On će već zorom poći, drugoga dana, a ključeve će ostaviti na prozoru ispod daščice. Nekako ga je sramota što bježi s «bojnog polja» i Zdenka ostavlja sama. No, ako nitkovi odluče udariti, bit će im nadohvat i u Bijeljini. Neće samo Zdenka, ovdje. Ipak je dobro što ide. Ne valja što i previše misli na to dijete, na Dragu. Nikamo to ne vodi, ne bi zlo tom djetetu. Iako ... jest, dobro bi bilo da je oženjen. Ne samo zbog udovica, Ajše ... čak i Drage, ... već što bi se mislilo kako se smirio. Previše se prepričava kako ne miriše ustaše. Kad bi se oženio, krenula bi priča o njegovu mijenjaju i smirivanju. Najzad, kakva je korist što toliko olajava. Kolikogod postaje javna tajna, da se sada već skoro svi ograđuju od zbivanja … I da mu mnogi to žele priopćiti. I Ivanu, a pogotovu njemu. A Ivan, s dana na dan … što mu tko rekao ... Jest, jest, oženjen ne bi bio toliko zanimljiv. A i više bi se zadržavao u kući ... jer kad je žena u kući, onda i ti trebaš više biti u njoj. Mogao bi pisati Jeli! Samo ono; pozdrav i adresa. Baš da vidi! I Nani će uputiti koju riječ, ako dospije. Ne, 18 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 18 2.9.2010 12:17:48 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka i ne mora njoj. Ustvari, njoj će prvo, pa onda Jeli... Ide kući i misli se koja bi to neutralna rečenica bila najbolja za Jelu, nakon koje bi i ona progovorila ... – Gospodine suče, mnogo ste se zamislili ... – đavo te odnio, trgne se Stanko, ko Bog je udovica. Jeste! – Oh, gospođo ... kako je ljubavi moja? – Pst! Tiho, tiše, gospodine zavodniče ... Ha-ha-ha! – i obazre se. Čudno je to, što se više čuva, tim više se o njoj zna. – Pomislite, idem u vojsku. Na dva mjeseca, svega ... – Što? – Iskreno razočaranim glasom ... – Već sutra zorom ... – Oh ... prokleta bila ... ja, ja, ne vi! A već danima smišljam kako bih se odužila … Stanko, ozbiljno mislim. Njega ni tako nema, otputovao je ... Stanko, dođite noćas ... No? Stanko, nemojte odbiti ... sramota bi bilo. – Kad? – jedva istenja Stanko. – U devet ... ne,u deset! Kucnite četiri puta, na treći prozor, od vrata ... Nemojte da ne dođete ... Doviđenja! Ona se boji, da bi je on odbio. Čudno. Da je on nju pitao kada će se odužiti ... onda bi možda i odbila ... Ali ovako… kako da on odbije ženu? Sve manje mu je stalo ... I nije baš ni tako lijepa, a ni izazovna ... Žena neka ne moli. I onda šumar! Neće... ili ako i ode, popit će samo kavu, ili bilo što ... Da se on možda njoj čak i sviđa? Jest, ali bolje da ne … kolikogod mu to laskalo ... Nema šta, mora. Da je ne uvrijedi. Pokušat će se već nekako snaći. Otkloniti, a da je ne uvrijedi. Pisma je napisao. Jeli samo pozdrav i adresa. Dobro naloži, ugrije kuhinju i spremi dosta tople vode. Putuje, uredit će se. Tko zna kad će ondje imati prilike doći do tople vode. I raspjevao se, pripremio, troši pravu kavu, jer i tako će izvjetriti dok ne dođe. Skoro će devet ... još pun sat. A večerati ..? Poleti nešto spremiti, kad kucaju. Koji je sad to đavo? Pođe do vrata, otvorena su. Često ih zaboravi zatvoriti. Pošta? Poruka? Vikne: – Odmah! – širom otvori i ne dolazi k sebi. Dobro je, manje je zlo negoli što se nadao. Pred njim je Vera, službenica iz suda. Iz prijemne kancelarije. Simpatična žena, udata, kako zna i djecu ima. Sigurno je predsjednik nešto zaboravio. – Oh, vi! Hajde, izvolite Vera ... I prima je kao da je ušla u njegovu kancelariju. A zašto je ona tako uznemirena? Uletjela je. Naslonila se na vrata. Uznemireno diše. – Mogu? – jedva iscijedi. – Dajte samo ... – i već je uvodi u sobu. Neće zatvarati vrata, žena je, ako tko naiđe, zašto izlagati sumnjičenju dobru ženicu. Zine kad vidi kako se ona vraća i zaključava vrata. Što je sad ovo? Posjedne je. On s druge strane stola. I čeka. Pa se nasmiješi, pogledom pita. 3-21 – Smijat ćete mi se ... sutra idete ... a nisam se oprostila s vama ... – Nije se on skoro s nikim opraštao ... Ruke su joj na stolu. Dohvati ih, zahvaljuje se. Vani je zima, ruke su joj ledene. – Hvala vam, Vera ... zbilja hvala ... – i zaboravi ruke u ruci, grijući ih. A ona se nalegne na ruke i zaplače: – Angelo ... što vam je, dijete ... On hoće svakom biti dijete ako suknju nosi. Od koga se samo tome naučio? Angelo, što je ... hajde, recite... – I tiho se zaplače ... Pa ova je potpuno luda... Pritisnula usne na njegovu ruku. Što joj je... što može poduzeti ... Što bi joj mogao reći ...? – Vera ... zaboga! – ustane, prilazi joj, gladi kosu, ona naslanja glavu na njega i plače. Tiho, nenametljivo. Podigne glavu, ne gleda pa će jedvačujno ... – Ne ljutite se ... – Ustane pognute glave. Šapće: – Samo jedanput me poljubite ... molim ... E, moj Stanko, misli, tu nema što... to je već to... Podigne joj glavu. Žali je zbilja. Jedva je koju riječ s njom progovarao, ali, kao i sa svima ženama, nasmiješen je; voli biti u njihovoj blizini, čuti im glas, a još osmjeh... – Udata ste, Vera ... – Znam ... No, baš lijepo što zna. Stoji nepomično, ne nameće se; čini mu se stidi se. Pomiluje joj kosu. Poljubi kosu. Ona se malo osloni i uzdahne. Kako je nenametljiva. Zna da griješi ... zagrli je radi utjehe, toliko valjda i hoće. Opet pomiluje kosu, a ona podigne glavu. Kako se smiješi, kako je lijepa sada ... Poljubi je, a ona uzvrati ... ali se odmah odmakne i samo lice prisloni na njegova usta ... I šapuće ... – Ne ljutite se ... molim vas! Ne ljutite se ... morala sam ... hvala vam … Dok ju je ljubio osjeti potrebu biti nježan. Zar to nije Dragu poljubio? Da zna sirotica ... zato je opet privuče, podigne joj glavu jer sad nju hoće poljubiti ... ovo je prva žena za koju je siguran da ga voli ... – Dijete ... dijete ... I miluje joj kosu, a obrazi prislonjeni ... – Znala sam ... znala sam ... – kako je tiha i zadovoljna. Što je to znala? – Što, Vera? – Da me nećete dirati ... Željela sam samo vaš zagrljaj i jedan vaš poljubac ... Hvala ... – priđe stolu, šara prstom po njemu i ne gleda Stanka – Muž mi je dobar čovjek ... veoma dobar ... i voli me... i djecu imamo ... ali još nisam voljela ... sve dok vas nisam ... Zbogom ... hvala... – Vera! – gledala ga. Jest, nešto joj je htio kazati! Što je zapravo htio? A ona čeka. – I vama hvala ... 19 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 19 2.9.2010 12:17:49 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka – Znate ... – miluje mu ruku, pa se povlači k vratima ... – Znate ... nisam lijepa ... više nisam lijepa ... I samo sam to željela ... to ... taj poljubac ... – Nisam mislio da ... – Kad se vratite ... samo malo mislite na mene ... a kad se vratite ... ako budete željeli ... Zagrli je. Pa ovo nije žena, ovo je još veće luda od njega. Poljubi je zaista željno. Grčevito ga grli i ona ... Kazala je dok se vrati ... ako bude želio ... neće je razočarati ... jer ona tako misli, da bi je mogao uzeti ako je malo bude i volio ... Pusti je. I poljubi joj oči. I ruke ... Zaplače, tiho ... ta žena sva tiha ... i priljubi vrele usne na njegove ruke ... I pođe. Brzo otključava. Rekla mu je ako malo misli na nju ... kad se vrati ... ako je bude želio ... Stajao je u vratima osluškujući njene korake kroz dvorište. Hoće li ikada naići na ženu koja će biti ovakva ... i koja će ga voljeti? Udana je, ima djecu. Možda je ni ne vrijeđa što je pokraj nje često ovako osjećao i Dragu ... A Jeli je pisao ... Želi voljeti ... ali koju? Petnaest do deset je, a on sjedi. Prva žena kojoj pouzdano može vjerovati da ga voli ... a udana. Je li to glupo ... naivno što želi da ga vole ... da voli ... eto, tako nekako kao ona njega, kao on Dragu ... I kako će sad s onom ... a da je ne uvrijedi! Đavo neka je nosi. Mora joj poći. A tako bi rado sjedio ... ležao u krevetu i razmišljao ... tako je dobro što je malo tužan ... željan ... ali ne udovice, već suznih obraza ... Nema što, odmah će. Mora da je ne uvrijedi. Mogao je i trebao joj na vrijeme reći da neće ... ali sada već mora ... jer ga možda voli ... Obuče se i pođe. Jest budala, sjeti se! Pa što je on uobrazio? Da ga neće možda udovica gola golcijata dočekati već u vratima? Zbilja kako je lud, kako fantazija više stvara negoli što će mu se pružiti ... Žena ga sigurno zove na kavu ... da se, eto, oduži – i dosta! Jest, jest, kava ... Još dobro što mu mozak proradio. Postavio bi se u nezgodan položaj, bio možda nasrtljiv ... a ona bi šumaru od riječi do riječi ... uz smijeh ... a onda šumar njemu, i to sigurno pred društvom. Zakuca kako je rekla. Ni ne obazire se hoće li ga tko vidjeti ... a i što bi, kad će on samo na kavu ... Zakuca, i odmah pođe do vrata. Jest, tri su stepenice. Dok je stigao na treću, vrata se otvaraju. Mrak, a ruka ga dohvatila ... Uvlači ga pod kapiju. Zatvara, a on vidi da se tanak mlaz svjetlosti probija na drugim vratima. Zbuni se kad ga na brzinu zagrli, poljubi i šapne:. – Za dobrodošlicu ... i da vas malo zagrijem ... Vani je hladno, zar ne? – Bože, što će ovo biti! Podrhtavaju noge. Uđu u sobu. Dozlaboga vruće, kao u kupatilu ... ugodno je, jer iako je samo koju ulicu prošao, zima je ... Vodila ga je držeći za ruku. Zatvorila za sobom vrata, oslonila se i njega promatra. On pak osmotri sobu. Ima 3-21 ova žena ukusa ... pa valjda i mogućnosti ... Je li ona zadovoljna? – Dakle? Prvo se sebi divite, a ne meni? – Poslije možda neću imati prilike da vidim gdje sam to i bio ... poslije kad vas pogledam ... – sam se iščuđava kako nenametljivo a ipak lako izaziva ovu ženu vičnu i vještijim udvaračima. I pogleda sad tu prokletu. Sledi se kako se smiješi. Otkopčava mu kaput, a nudi usne. Uh, ovo neće biti samo kava! I što da radi kad mora. Poljubi je. Učtivo i nasmiješeno. To joj se valjda sviđa što nije naletio kao slijepac na vrata. I dok mu posloži kaput na stolac pa šešir, a pogled s bezobraznim osmjehom na skida s njega, on jedva ugrabi trenutak da preleti preko nje cijele ... Pa ova valjda ništa nema pod tom domaćom haljinom ... Ili se vara? – Rakiju, liker ... pomislite, još i konjaka imam ... Dakle? – nakloni se, a odijelo se rastvori. Ona kao to ne vidi, a on drugo ni ne vidi. – Priđe mu da je ne bi gledao, pruži usne, poljubi ga opet. – Dakle? Smiješi se. Zbilja što bi on? Kroz razrez vidi crni čipkasti kombinezon ili koji vrag ... ili je to samo grudnjak? A pod odijelom ... ne, ne, to su samo gaćice bile ... iste kao grudnjak ... – Dakle što bih? – A ona mu se nakloni kao da nudi sve što jeste po sobi. Ova žena ima iskustva: servira svoje draži s maksimalnim ukusom, odličnim parfemom, crnim čipkama obloženim bjelinom i te oči! – Kad ne znate što biste ... ja ću ... – Natoči njemu i sebi. Nazdrave. Ispiju, poljubi ga. – Može li ponovno? – Slobodno ... – i toči. – Ne, ne to ... Kako se obradovala ... zbilja iskreno ... – Stanko ... na ulici si me očima svlačio ... Kakvom sam ti se činila? Dakle? - Osloni se na zrcalo; koju da gleda, iz zrcala ili živu? U zrcalu vidi razrez ... rastvorilo se odijelo ... više nazire ... Zna li? – Imaš kruškaste grudi ... – Je li? Dalje? – Kako dalje kad mu oči na daju do riječi ... gleda u zrcalo ... – Baš me ništa ne voliš? – Gledam ... – Vidim ... – Baci pogled na zrcalo, vidi što on gleda ... osmjehne se. Pokrije se ... – Dakle? – Je li tebe uopće moguće ne voljeti? Priđe mu, uhvati ga za bradu i poljubi. – Hoćeš još rakiju ... ili? – To, ili ... 20 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 20 2.9.2010 12:17:49 Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka Nasmijala se. Privuče mu glavu, ali kad ju je htio zadržati, zagrliti, izvuče se ... poleti joj odijelo ... za tren samo. Pokrije se ... Znači, pokaže ... izaziva ... prokleta da je ... zna što mislim ... želim zapravo. Postane svjestan da će se cijelo večer samo poigravati ... i ništa više. Bolje da je toga svjestan ... da mu se ne smije ... Da vidi baš. Uzet će koliko pruža ... nećeš ti mene namučiti ... – Smijem te poljubiti? – Zašto ne ... i ja želim ... izvoli ... – pruži mu usne, ali se drži podalje ... Koliko ćeš sama nuditi, toliko ću uzeti ... nećeš ti, kako ti hoćeš ... – Reci... da ti kažem da te volim ... želio bih te vidjeti ... – grče mu se usne, zna za igru koju ona vodi, ali sami su ... zna da će se i nadalje poigravati samo ... – Kako? – Potpuno ... – Stanko! – pa mu priđe u dlanom mu zatvori usne ... Zgrabi je ... ne otima se odmah ... dozvoljava da je ljubi ... Ruke mu skida s grudiju ... ništa baš nisu ... ali mu dozvoli da im usnama priđe ... kroz odijelo ... Laka, podigne je, drži je ... Voli se igrati ... izaziva ga, ljubi ... ali se izmiče ... – Zašto? Reci ... zašto nećeš ... – Bojim se da te malo volim ... Možda drugi put ...1 Brod. Šid, prijelaz na lokalni. Namjesti se u kutu, svladava ugodni umor. Čuje, iduća stanica je Bijeljina … ali zašto bi brinuo, tamo će stajati. Samo još malo će drijemati. Bude ga. Vlak stoji, ali kao da kreće … pogleda, nigdje ni kuće, ni kućišta. A vlak polazi. Čini mu se unatrag. Zgrabi kufer i izleti van. U polje. A što je ovo? Gdje je on? Onda tek primijeti da je podalje, opet na njivi, svijet. I tek tu dozna, nema mosta, kompom treba prijeći na bosansku stranu. A on je mislio iz vlaka ravno u Bijeljinu. Dobro što su ga probudili, mogao se opet naći u Šidu. Dovuče se konačno do Bosne, a kofer uboga težak – kad će već hotel, pa krevet, da mu se već kreveta domoći. A u hotelu vele, nema sobe. Za vojsku je sve rezervirano. Pa i on je sada neki vojnik! Onda ima, ispričavaju se. Zar tu i njemačkih postrojbi ima? Kulturbundovaca? Neke jedinice. Poširoke im trake na rukavu. Vojska i Kulturbund. Vele bilo ih je i više; miješani živalj, kao svugdje u Posavini; Srbi i Muslimani, Nijemci i Hrvati … a zatrovano još od Jugovine. Pa kad su Nijemci natakli trake, i drugi će svijet … dok ih 1 POLJAKOVIĆ, Matija, Zapisi jednog luđaka, Klasje naših ravni, 3.-4., 2004., 3.-24. – 5.-6., 2004., 46.-51 – 5.-6., 2005., 42.-44. 3-21 nisu uputili da je za njih rezervirana ustaška budućnost. Pa tako sada, eto i njemačke vojske – granica je do Srbije; Kulturbundovaca s oružjem, zlu ne trebalo; domobrana i ustaša, uznemirenog i već pomućenoga svijeta … Spomenik kralju Aleksandru je, naravno, porušen; dizao ga je i rušio isti čovjek; sada je opet gradonačelnik … Poveliki park, ozbiljan gradić, a krug vojarne još iz austrijskih vremena. Sretao je već naftalince po vlaku, a njegov bojnik je Jugović, bivši artiljerijski major. Učtiv, tiši nego li što vojniku dolikuje, posjeo ga je i ponudio kavom. Još je civil, možda zato. – A otkud vas iz Bačke čak … Sudac …? Znači još iz prijeratnih vremena … Ne nisam bivši KuK, zar ne vidite … već ni prema godinama ne bih mogao biti … Nisam, hvala Bogu! – Znate … ne zamjerite … zbilja su smiješni ti naftalinci. Odišu na civile, jedva se kreću … švabikaju … a Hrvati. Povampirili se … – Jest, dobro kažete … Javit ćete se naredniku Bošnjaku … i kadgod vam što treba, slobodno mi dođite, gospodine suče … Znam da će od vas teže biti napraviti vojnika, a ni nema takvih ambicija … Hoćete iskreno? … Nikakvih nemam … Zbunjen sam … Bojnik Prpić. Zbunjeni Likota … zašto? Baš sam ga trebao pitati! Ide u hotel po stvari, jer stanovat će u krugu vojarne. Jadan ja … opet vući taj kufer … I jeste jadan, zna … jer u zadnje vrijeme uvijek bježi od nečega. Čas iz okupiranih dijelova, brzopletno prkosan, od Prijekog suda i ustaša … i udovica. No, kad se sreo s bratom udovice, ima neku poljoprivrednu školu i ustaške poglede, raspjevao se što nije pogazio tu ustašku kokoš … Baš dobro što ju je samo prevalio! Pa da i šumar dozna. A on mora znati, ne samo kako guzovima vrcka, već i da joj je brat … I sudski pripravnik Resler je ovdje, mlada je u gradu nastanjena. U jednoj se sobi smjestio s poručnikom Maltarićem, Sarajlijom. Stanko je u zajedničkoj sobi sa njih desetak pričuvnih. Resler ima i radio-aparat i bezbroj praznih boca pod krevetom, a u prozoru su još pune. I neko meso, sir, čudo, što li …nered. Kad im je prvi put došao, bocu pred njega, ušutkuju ga, zaključali vrata, sad će London … (Ulomak) 21 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 21 2.9.2010 12:17:50 Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena 22-27 U sjaju skupocjena prstena DRAŽEN PRĆIĆ Današnji petak, četrnaesti travanjski dan, iz više je razloga bio izuzetan za gospođu Henriettu Blauberg. Ova je kraljica stilskog pokućstva, kako su je pučani najčešće zvali, na današnji ispunila dva svoja velika, davnašnja sna. Svaki je za sebe imao ne samo simboličnu važnost, budući da je predstavljao krunu jedne uspješne poslovne karijere – dojmljivo izražene s osmocifrenim bankovnim računom. Henrietta Demesvári rođena je posljednja u šesteročlanoj obitelji Ferdinanda i Margite Demesvári, kao jedino žensko dijete uz trojicu starije braće. Otac, tesar skromnih primanja, svojoj je dječici mogao priuštiti samo drvene igračke koje je sam izrađivao u rijetkim trenucima dokolice. Za razliku od muških, koji su drvene lutke i pajace ubrzo zamijenili krpenjačom, mala Heni, kako su je svi od milja u kući zvali, obožavala je igračke od drveta. I samo drvo. Od najranijeg djetinjstva privlačila ju je obrada cjepanica, i svi oni komadi, i dijelovi, od drveta što ih otac, kao škart, ponekada donosio iz velike stolarije gdje je bio zaposlen. Satima je znala strpljivo sjediti pokraj oca i pomno promatrati svaku njegovu majstorsku kretnju kojom je izrađivao drvene figurice, u maloj radionici uz njihovu trošnu kuću. «Čarobnjak», kako ga je voljela zvati, svojim je darom, i marom, nastojao priskrbiti još koju paru skromnom kućnom budžetu. Gledajući tatu Feriku, ubrzo je svoje lutke i njihove krpane haljinice zamijenila grubim cjepanicama i oštrim sječivima za obradu. Majka se, isprve, protivila ovom zanimanju svoje kćeri ljubimice, strogo joj zabranjujući, te uostalom, i opasne igre. No, na svaku bi novu zabranu Henrietta sve više plakala, a otac bi joj nakon svih suza popustljivo udovoljavao, sve češće joj dopuštajući da mu pomaže u radionici. Bila je to samo vješto odigrana igra za njegovu ženu, jer je u dubini svoje napaćene radničke duše majstor Ferdinand bio i te kako ponosan na kćerinu ljubav prema drvetu i njegovoj obradi. Za razliku od tri sina koji su naprosto bježali od njegovih poziva da mu se pridruže u poslu, suprotno svakoj logici mala i krhka djevojčica ga je upravo molila neka je, ponekada, povede u ogromnu stolariju. Još ponosniji je bio na činjenicu koju je njegovo iskusno oko primijetilo od samog početka; mala Heni je u svakom svom vještom pokretu zračila darovitošću, iz dana u dan se razvijajući u budućega velikog majstora obrade drveta. Nakon što su minule sve one godine obilježene neimaštinom, Henrietta je izrasla u djevojčurka za koju su svi u široj i daljoj okolici znali. Mala Madžarica – čiji je djed Alfred Demesvári stigao u Osijek iz Mohácsa, pograničnoga madžarskog gradića, na prijelazu dva stoljeća – uvelike je nadmašila očeva predviđanja, usavršivši sve poznate tehnike obrađivanja najjeftinijega šumskog materijala. Ali njezin talent se nije zadovoljavao samo izradom malih figura. Henrietta je težila mnogo većim i značajnijim kreacijama. Ponajprije, izradi stilskog pokućstva. Kuće u njihovom kraju ličile su jedne na drugu, i po izgledu, a i po mjesečnim primanjima, ali, ipak, ni jedna nije oskudijevala u drvetu. Mnogi među njihovim najbližim susjedima, bili su zaposleni, skupa s njezinim ocem u lokalnoj stolariji, a svi su mogli jeftino doći do velikih komada drveta u obližnjim bogatim šumama. Šumsko gazdinstvo «Osijek-drvo» bilo je nadaleko poznato u cijeloj državi, a velika je stolarija bila među značajnijim opskrbljivačima tržišta sa fino obrađenim drvetom. Put do ostvarenja njezina životnog sna, da postane kraljica pokućstva, vodio je zapravo kroz mnoge siromašne kuće njezina kraja. Potaknuvši zanimanje svoje braće mogućnošću zarade, postupno ih je privoljela da joj pomažu u onim težim i grubljim pripremnim radnjama koje su prethodile obradi. Nakon toga Heni bi sve uzimala u svoje ruke, prenoseći svoje zamisli i majstorsku vještinu na predmet koji bi izrađivala. Tako su iz njihove male radionice počeli izlaziti noćni stolići, stativi za zrcala, rezbarene stolice, komode, pa i veći komadi namještaja, ovisno o narudžbi i platežnoj moći naručitelja, koji bi, ne rijetko, samo za trećinu stvarne vrijednosti, udovoljavao siromaškoj potrebi za boljim životom. Novac koji je umješnošću Henriette počeo pristizati, ravnopravno je dijelila s ostalim članovima obitelji, ne rijetko ustupajući roditeljima i svoj dio. Čvrsto uvjerena u svoj san, znala je da oni, na žalost, neće dočekati njegovo potpuno ostvarenje. Ogledajući se u svom velikom stilskom zrcalu, gospođi Blauberg se iskradu dvije suze iz plavih dubina njezinih krupnih očiju. Podsjećanje na siromašne, ali tako 22 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 22 2.9.2010 12:17:51 Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena bezbrižne dane djetinjstva i slike životom napaćenih roditelja, kojih već odavno nema, bilo je jače. Minulo je već pola stoljeća od prvih novaca što ih je zaradila vještinom svojih ruku i na mah joj se pričini kako je sve to samo san. Djevojački san iz kojega će se probuditi ponovno kao kćer siromašnog tesara Ferdinanda. Pogleda svoje ruke, na njima ni najbolji manikir nije uspijevao prikriti sve one ožiljke koji su nastali tijekom višegodišnjeg druženja s grubom čvrstoćom drveta i oštrim sječivima. Vrativši se zrcalu, uhvati jedva zamjetan osmijeh na svojim usnama debelo premazanim jarkim karminom, smiješak ulaska na posljednja vrata svojih najranijih maštarija. Otvorenje luksuznog salona pokućstva u njezinu rodnom Osijeku, toliko puta je zamišljala za svih onih godina napornoga rada. I sa svakim je novim danom, sve više bila uvjerena u konačni uspjeh na tom putu. Uspjeh je nagrada odlučnih, a njezino željeno odličje čekalo je otvorenje za nešto manje od punoga sata. Ovlaš popravljajući svoju savršenu večernju šminku, ugleda u zrcalu lik uspješne poslovne žene u godinama. Njezin portret. Sjeti se Danijela, mladog darovitog akademskog slikara, koji ju je silno podsjećao na njezine početke. Ljubav prema umjetnosti u njoj se budila od malena, dok je maštala o vlastitom luksuznom portretu. Bogatstvo kojim sada već odavno raspolaže, omogućava joj umjetničko djelo, sliku vlastita lika u izvedbi mnogih suvremenih majstora, ali je ona željela nešto posve drugo. Nekoliko zadnjih desetljeća novac joj nije predstavljao problem, no ona je ostvarenje te svoje želje odlagala godinama. Portret je zamišljala i krunom vlastite mukotrpne borbe za uspjeh i priznanjem njezina djela, koje joj uz materijalno bogatstvo, ipak nije donijelo i toliko željeni umjetnički status. Izrada pokućstva, ma koliko ono bilo skupocjeno, bez patine prošlosti na sebi, ostaje samo industrijski proizvod i produkt današnjeg vremena. Uzalud se godinama borila za priznanje svoga umjetničkog rada, izlažući najljepše eksponate diljem svijeta – kritika sa žutih strana uvijek bi pobijedila, izričući pokude, pa i osude, osporavajući stvarnu i vidljivu vrijednosti ponuđenog. No, antireklama se pokazala najboljom reklamom, i sa svakim pogrdnim napisom udvostručavala se prodaja pokućstva s potpisom «Blauberg», uvećavajući njezin, i inače, pozamašni konto. Skori završetak radova na super luksuznom salonu pokućstva, u strogom središtu grada, na najskupljoj lokaciji, ubrzao je Henriettinu odluku za konačnom izradom portreta. Tragajući umjetnikom koji bi joj svojim slikom podario vječni lik, konsultirala je mnoge 22-27 eksperte, uvažene stručnjake, novinare, kritičare. Međutim, niti jedan od stotinu prijedloga nije joj se činio onim pravim. Tražila je nešto posebno. Sve dok nije sasvim slučajno otišla na jedan od brojnih domjenaka za mecene na lokalnoj akademiji umjetnosti. Iako je redovito uplaćivala znatne donatorske priloge, uvijek bi se nešto ispriječilo i činilo važnijim, te se odazvala prvom slobodnom prilikom. Tako je, saznala za mladog umjetnika, očito najdarovitijega, pred kojim se nazirala lijepa budućnost. Upoznavši se s njim, vidjevši nekoliko njegovih radova, pao joj je teški kamen sa srca. Dileme više nije bilo. Autor njezine vječnosti konačno je pronađen, može se prepustiti darovitosti mladoga Dijanića. Upravo vječnosti. Jer Henrietta Demesvári Blauberg, oduvijek je znala kako je novac samo prolazno ovozemaljsko zadovoljstvo, a pokućstvo tek potrošna roba, te da bi ime njezine tvornice, jednom možda mogla zasjeniti neka nova, popularnija. Također je bila svjesna činjenica da je borbu za umjetničko priznanje njezina pokućstvu odavno izgubila i da na tom planu njezino ime neće ništa značiti narednim naraštajima. Upravo zato je toliko mnogo polagala na izradu svoga portreta. Likovi sa čuvenih portreta ušli su u vječnost, obilježavajući epohe u kojima su nastali besmrtnim rukama velikih majstora. Umjetnička slika njezina lika značila je kraljici stilskog pokućstva posljednju priliku za ulazak na toliko željena vrata umjetnosti. Danijel je kao stvaratelj mnogo obećavao. Trebalo ga je samo progurati. Svečano otvorenje super luksuznog salona pokućstva «Dynasty Blauberg» bilo je zakazano za dvadeset sati. Jedna od najskupljih i slavnijih građevina Osijeka, najvažnijeg grada na sjeveroistoku države, na čiju je osmomjesečnu izgradnju utrošeno desetak milijuna, odbrojavala je svoje posljednje trenutke «nevinosti». Nakon što ponosna vlasnica prigodno presječe počasnu vrpcu, ondje će se zgurati na stotine viđenijih gradskih uzvanika. Pozivnica za četrnaesti zračila je prestižom u očima lokalnih bogataša i snobova. * Jedan, naoko nevažan detalj povećavao je, već ionako veliku vrijednost velike robne kuće pokućstva u strogom centru grada. Iako godinama poznata po svojim stilskim i proizvodima primijenjene umjetnosti, prodajući ih u zemlji, te inozemstvu u svom bogatom lancu salona namještaja, gospođa Heni još uvijek nije imala prodajni objekt u svom rodnom gradu. Na prvi pogled čudno i gotovo nemoguće, ali ne i žiteljima Osijeka. Oni su tokom svih ovih godina bili nijemi svjedoci uporne borbe svoje nadaleko znane 23 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 23 2.9.2010 12:17:51 Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena sugrađanke protiv zaguljenih gradskih otaca za željeni lokalitet. Zašto je unuka madžarskog doseljenika insistirala upravo na parceli 3262/1, u ulici Bagremova 17. Novi Osijek, izgrađen je na lokaciji nekadašnje siromašne četvrti u kojoj je Henrietta Demesvári odrasla zajedno sa svojom mnogočlanom obitelji. Novi urbanistički plan, prepun modernizacije i suvremenih vizija arhitekture, nije imao milosti prema trošnim naseobinama siromašnih imigranata. Na prašnjavim ulicama njezinog djetinjstva, izrasle su poslovne zgrade, stambeni neboderi i ostale moderne kreacije stakla i željeza. Nije teško pogoditi zašto je sada već ostarjela djevojčica vodila višegodišnju bitku protiv začahurenih gradskih birokrata. Ni jednog trenutka nije htjela popustiti u nakani da pošto-poto dobije željenu katastarsku jedinicu. Cijena, naravno, niti jednog trenutka nije dolazila u pitanje. Mjesto na kojem je nekada bila očeva mala radionica, uz njezinu rodnu kuću, u njezinim očima imalo je neizmjernu vrijednost. Prigodom otvaranja njezinog atelijera za drvodjeljske usluge, s kojim je učinjen prvi korak ka probijanju na tržište, ocu je od uzbuđenja pozlilo. Ostao je paraliziran zbog teškog sračanog udara, pa nije ni dočekao ni kraj mjeseca. U svojoj dvadeset i trećoj godini Henrietta je ostala s dva brata, te borbom za preživljavanje u okrutnom svijetu oko sebe. Nakon početnog uspjeha, uz skromnu zaradu, posao je iznenada stao i nadošlo je teško razdoblje za ostatak obitelji Demesvári. Ideja je bilo na pretek u Henriettinoj glavi, ali je trajni nedostatak novca rušio svaku zamisao već u samom startu. Bez većih ulaganja prosperitet njihove male firme nije bio moguć. Iznenada se u njezinom životu pojavio Augustin Blauberg, stariji Židov, trgovac željezom. Za Henriettu je čuo u pričama o majstorstvu njezinih ruku koje su, atipično za ženu, pravile čuda od drveta, zanimajući se za mogućnost udruživanja posla. Urođena oštroumnost glede budućnosti interesa za pokućstvo, koji se usput rečeno nikako nije mogao zamisliti bez metalnih dijelova, nagnala je da osobno potraži gospođicu Demesvári. Shodno svom uvjerenju, očekivao je da će mu prigodom upoznavanja ruku stisnuti ogromna muškarača koja se radije igra cjepanicama nego lutkama. Predstavivši mu stidljivu, ali odlučnu mladu ženu koja je od prvog trenutka znala što želi, zaljubio se u Henriettu na prvi pogled. Mjesec dana kasnije stali su pred matičara i izgovorivši obično «da», Heni je tako zauvijek zaboravila na sve materijalne probleme u svom životu. Žrtva koju je podnijela udajući se za znatno starijeg muškarca, Augustinu je bilo gotovo 22-27 šezdeset, i nije bila žrtvom u pravom smislu riječi. Ljubav prema stvaranju i obradi predmeta od drveta oduvijek je bila jača od seksualnih i emocionalnih poriva u njoj. Postajući gospođa Blauberg, a nedugo zatim i udova Blauberg, strašću opčinjeni Augustin nije dočekao ni prvu bračnu godišnjicu, naslijedila je malu imperiju željeza koju je stvorio njezin kratkovremeni muž. Ponekad ju je znao uhvatiti osjećaj krivnje zbog prebrze smrti svoga muža. Smrt svojih najbližih shvaćala je kao pojavu koja se dogodila neovisno o njezinoj volji, ali je odlazak njezinog čovjeka imao izravne sveze s njom. Srce dugogodišnjeg neženje nije izdržalo slatki napor. Iako znatno stariji od nje, Augustin Blauberg bio joj je simpatičan i pun «staromodne» uglađenosti, ulijevao joj je osjećaj poštovanja i sigurnosti. Zato mu je bez gorčine i ustručavanja ispunjavala svoje bračne dužnosti. Idealizirajući pokojnog oca, u osobi imućnog trgovca željezom našla je zamjenu svoje djevojačke opsesije. Konačno gospodin Blauberg izvrsno se za svoje godine držao, sve dok nije upoznao kobnu strast svog života. Postavši bogata, ponovo je ostala sama. Svu svoju energiju uložila je i usmjerila na rad i početak stvaranja vlastite industrije pokućstva. Novac njezinoga pokojnog muža ubrzao je njezine zacrtane misli, plodonosno donoseći prve rezultate. Rastom profita Henrietta je proširivala proizvodnju, ulazeći krupnim koracima u svijet velikog biznisa. Ujedinivši drvo i metal stvorila je temelje svojem budućem imperiju, točnije dinastiji Blauberg. Čvrsto je vjerovala da joj novi poslovni napredak neće ovog puta donijeti bol, no djavo je ponovo došao po svoje. Najmlađi brat István izgubio je svoj mladi život za volanom super brze corvette, kojom nije uspio ovladati na skliskoj cesti. Skupocjeni dar je, na žalost, bio dar voljene sestre za njegov trideseti rođendan. Sahranivši još jednog najbližeg, Henrietti je ostao samo srednji brat László. Ali za kratko. Povjerivši mu svoje crne slutnje o skupocjenoj, u životima izraženoj, cijeni njezinoga poslovnog uspjeha, utjerala mu je jezivi strah u kosti. Sutradan je, ostavivši neuvjerljivo oproštajno pismo, nestao zauvijek iz njezinog života, pokušavši pobjeći od zle sudbine koja je okruživala njegovu jedinu sestru. Uspio ju je samo odgoditi. Pet godina nakon njegovog odlaska, dobila je kratku telegrafsku poruku da joj se brat utopio za vrijeme kupanja u nekoj rijeci na sjeveru države. Slučajno, baš te sedmice Henrietta Blauberg prvi put je probila magičnu granicu od stotinu milijuna zarade. I tako je dobila sve, a ostala bez ikoga. Jedini koji je preživio njezine uspjehe, u neposrednoj blizini, bio je Sánador. Ne želeći ga izgubiti, 24 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 24 2.9.2010 12:17:52 Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena ostavila ga je za svog «čovjeka za sve», izdvojivši mu solidnu mjesečnu naknadu. Stari prijatelj, s kojim nije imala ništa više od iskrenog druženja, spokojno je mogao uživati u blagodatima bezbrižnog života vječitog neženje. Nije bio u srodstvu s Henriettom. – Henrietta, čekaju nas … – pomalo autoritativno upozorio je gospodin Sánador svoju duboko zamišljenu prijateljicu. – Oprosti, dragi moj Sánadore, čini mi se, odlutala sam … – ispričala se za svoju odsutnost. – Sva ova uzbuđenja malo su preteška za moje godine. No, svejedno, požurimo gostima. Ipak sam ja domaćica večeras. – Zajedno su se od srca, nasmijali ovoj poluozbiljnoj Henriettinoj primjedbi. U poslovnom svijetu stigla je do vrha, alije u domaćinskim poslovima ostala je čisti početnik. Svojim vještim rukama znala je raditi samo dvije, za nju najvažnije, stvari. Obrađivati drvo i brojati novac. – Žao mi je, gospođice, ali zaista ne možete ući – ispričavao se ogromni čuvar specijalnoga večerašnjeg osiguranja, uvjeravajući tako Alisu Šimić koja je, sva zapuhana, stigla pred velika ulazna vrata. – Ali, ja sam … uzvanica … – Sve su uzvanice već odavno onamo unutra. Na pozivnicama je izričito pisalo vrijeme: dvadeset sati! Uzgred, imate li ju sa sobom? – ironično se osmjehnuvši, upita revnosni djelatnik osiguranja. Alisina ljepota svakako je bila dodatni razlog njegovom strpljenju. – Nemam. Ja sam djevojka Danijela Dijanića i on me sigurno već nestrpljivo očekuje. Na žalost, usput mi je pukla gas-sajla, i nikako nisam mogla stići na vrijeme … – objašnjavala je posljednjim atomima strpljenja. Dodatna rasprava s priglupim gorilom na vratima najmanje joj je bila potrebna u ovom trenutku. – Svaka djevojka bi večeras rado bila Danijelova pratilja … – grohotom se nasmije čuvar … – Ne znam zašto se toliko želite zbaciti na večerašnji party, ali znam da već odavno nisam čuo ovako dobro pripremljen tekst. Draga moja, lijepo smo se napričali, a sad nestani … – naglo promijeni boju glasa zakonom maskirani nasilnik u službi javne sigurnosti. – Mogli biste zažaliti zbog ovakvog bezobrazluka… – bijesno prosikta Alisa. Atak na njezin integritet predstavljao je za nju neoprostivu pogrešku. – Brojat ću do tri, ako nakon toga budeš pred mojim očima, požalit ćeš što si i pomislila na ubacivanje… – prijašnje prividno strpljenje i ljubaznost zamijeni osorni napad grubijanstva. Jedan … dva … tri … 22-27 – Alisa, u čemu je problem. Već sam se brinuo da ti se nije što dogodilo… – umiješa se Danijel, koji se pojavi, za trenutak, na vratima salona Blauberg. – Oh, Dan, samo kad te vidim… – poleti mu je Alisa u zagrljaj, pokraj šokiranog gorile iz osiguranja… – Da se nisi pojavio, ovaj majmun u odori bi me… – Pusti sad to… – prekine njezinu ljutnju nježnim poljupcem u usta – Sve je u redu. Gospođica Šimić je moja djevojka… – obratio se ozbiljnijim glasom sigurnjaku. – Žao mi je gospođice Šimić… – ispričavao se, sada već za posljedice uplašeni čuvar… – Samo sam obavljao svoju dužnost. Oprostite još jednom. Probijajući se do svojih mjesta u središnjem dijelu sale, Danijel je usput upoznao Alisu s nekoliko viđenijih uzvanika. Kurtoazna upoznavanja, uz obveznu razmjenu komplimenata, s utjecajnom gradskom gospodom i njihovim gospođama, brzo su joj vratili raspoloženje. Sva njezina životna stremljenja vodila su putem elite i držeći čvrsto Danijelovu ruku znala je da putuje u pravom smjeru. Večerašnji prijam trebao je svečano označiti početak novog puta. Udarac u masivni gong označi željno iščekivani trenutak koji je predstavljao kulminaciju večeri. Mehaničke vibracije su iznenada utišale žagor, prekidajući mnoge razgovore, pretvarajući ih u muk. Grobna tišina ovladala je ogromnim modernističkim zdanjem, napetost veoma važnog trenutka hipnotizirala je znatiželjne uzvanike. Gospođa Blauberg je nervozno vrtjela svoj veliki dijamantni prsten oko srednjaka na desnoj ruci, dok je Danijel svoju napetost večeras ubijao četvrtim ili petim whiskeyem ne obzirući se mnogo na Alisine zamjerke. Velegradski novinar Livin palio je cigaretu za cigaretom iščekujući da konačno vidi i to «osječko čudo», dok je senior, najpribraniji od svih, veliki trenutak svoga sina iščekivao očijukajući, tajno, s jednom prilično zgodnom plavušom u dnu sale. Sačekavši da utihnu i posljednji zvuci metalnog instrumenta., dekan Filk je ponovo uzeo riječ. – Dame i gospodo, iskreno se nadam da ste u proteklih sat vremena uživali u ljepotama najljepšeg salona pokućstva u državi i pritom se ugodno osjećali u divnom ambijentu večerašnjeg partija koji nam je priredila madam Blauberg. Buran pljesak prekinuo je njegov govor…No, zanemarimo uvodne, prazne riječi, bolje ih prepustimo djelima. Najavljeno iznenađenje večeri je upravo djelo, umjetničko djelo najtalentiranijeg stvaraoca koji se rodio u našem gradu, mladog akademskog slikara Danijela Dijanića. Znajući njegov opus, prateći ga, pod svojim nadzorom, godinama, duboko sam uvjeren da se ispod onog prekrivača… 25 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 25 2.9.2010 12:17:52 Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena dekan je pokazao rukom prema centralnom zidu… nalazi slika od kapitalne važnosti za umjetničku budućnost našeg grada. Pomoćni djelatnici, pozvani njegovim riječima, uklonili su pokretnu dekoraciju koja je vješto sakrivala portret koji je zauzimao počasno mjesto na glavnoj zidnoj površini. Uzvici iznenađenja i zatečenosti prolomili su se salom izazivajući adekvatne popratne komentare. – Dame i gospodo, molim vas za malo pozornosti… – stišavao je dekan prisutne… – sada bih pozvao samog autora neka dođe i predstavi nam svoj iznimni rad. Dame i gospodo…Danijel Dijanić. Uzvartivši na Alisin poljubac ohrabrenja, slavljenik večeri krene, od whiskeya nesigurnim nesigurnim korakom put svečanog podija. Probijajući se kroz špalir odobravanja, uspije zapaziti jedva primjetan mig Henriette Blauberg. Znak prijateljstva kojim je potvrdila kako ona bezgranično vjeruje u njega. Telepatija dvoje istomišljenika, usprkos generacijskoj razlici, nadjačala je prostor koji ih je masom razdvajao. Povjerenje je bilo uzajamno. Prišavši središnjem zidu, bez ikakvog uvoda i najave, Danijel Dijanić je istog trenutka strgnuo baršunasti prekrivač, otkrivši po prvi put, pred licem javnosti, svoje najvažnije umjetničko djelo. Svjetlost reflektora zabljesnula je impozantni portret madam Blauberg. Za trenutak muk, a zatim gromoglasni uzvici odobravanja i oduševljenja obilježili su priznanje njegovom djelu. Ugledavši svoju sliku za vječnost, Henrietta Demesvári Blauberg ostala je bez daha. Primijetivši njezinu nesigurnost, gospodin Sánador nježno pridrži ruku svojoj dugogodišnjoj prijateljici. Strepnja od njezine reakcije bila je više nego očigledna u njegovom upitnom pogledu. – U redu je, Sándore. Portret je predivan. Samo, opet, ne mogu vjerovati da sve ovo ne sanjam… – izraz ozbiljnosti na njezinom licu nestajao je, prepuštajući svoje mjesto ponosnom osmijehu i osjećaju zadovoljstva. Urođena pronicavost urodila je savršenom materijalizacijom njezine davnašnje zamisli. Novac uložen u Danijelov talent činio joj se beznačajnim u usporedbi s dahom besmrtnosti koji se, otkrivanjem oslikane umjetničke želje, vizijom zadovoljstva, uselio u nju. – Slika je predivna. Tako se ponosim s tobom. Volim te Dan… – brišući suze radosnice, jecala je, u kombinaciji plača i radosti, zanesena Alisa. Privijajući se uz svog čovjeka, ljubomorno je poželjela oteti ga samo za sebe, i u osami njihove ljubavi podijeli radost samo s njim. Na njezinu veliku žalost u ovim trenucima Danijelovog slavlja to nije bilo moguće. Uzvišena 22-27 malograđanština pomiješana sa snobovskim pretenzijama željela je i za sebe ugrabiti mali komadić priče za budućnost, rukujući se i dodirujući talentiranoga mladog umjetnika. Slava koja se nazirala pred njim zračila je neodoljivim mamcem za njihovu beskrajnu sujetu, pružajući izvrsnu priliku za proširivanjem njenih dubina. – Možda nisam previše vjerovao, ali sam znao da će biti nešto od tebe. Ipak si ti moj sin… – neuvjerljivo je pravdao senior svoju višegodišnju hladnoću prema sinovljevu stvaralaštvu. Burne ovacije uz pozamašnu novčanu svotu u korijenu su mijenjali njegov, do tada nepokolebljiv stav. – Dragi moj Danijele… – vidno ganut, glasom nabijenim uzbuđenjem, govorio je dekan Filk…– uvijek sam vjerovao u tebe. Od prvog crteža… Ovo su najljepši trenuci u mojoj pedagoškoj karijeri. Hvala ti… – suze radosnice napale su umjetničkog oca i akademskog mentora, javno oslikavajući njegovu neskrivenu radost zbog uspjeha. – Dijaniću, čini se, još će se mnogo pisati o tebi. Ovaj portret je fantastičan… – oduševljeno se glasao Branko Livin, umjetnički novinar «Kulturne rubrike». Sve ove riječi više ili manje godile su Danijelu, potvrđujući javnu ocjenu vrijednosti njegovog umjetničkog djela. No, nisu ga pretjerano iznenadile, jer je on od prvog trenutka vjerovao u sebe. Osmjehujući se, vješto je skrivao osjećaj praznine koji ga je obuzimao. S portretom se oprostio još prilikom završnog udarca, no konačni rastanak je uslijedio skidanjem baršunastog prekrivača. Iznad svega želio je još čuti madam Blauberg, idejnog kreatora njegove buduće slave. – Za Danijela, slikar budućnosti… – visoko je podigla kristalnu stiliziranu čašu, ispunjenu pjenušavim napitkom. – Za Alisu, moju muzu i sreću… uzvraćao je mladi slikar. Ispunivši sve svoje protokolarne obveze na večerašnjem prijmu, Danijel u hipu primi Alisu pod ruku i izvede je s promotivne svečanosti. Njezinu iznenađenost i blagu razočaranost ovakvim postupkom odagnao je strasnim poljupcem kojim je odgovorio na njezin upit. Put tople proljetne noći vodio je k malenom stan-atelijeru, njegovom nedodirljivom carstvu intime. Otvaranje skupocjenog pjenušca predstavljalo je samo jednu od stavki u lepezi iznenađenja koja je priredio svojoj djevojci. Ugodno iznenađena neočekivanim izljevom ljubavi, Alisi je trebalo nekoliko trenutaka da se uvjeri kako je riječ o stvarnosti, a ne o 26 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 26 2.9.2010 12:17:53 Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena najljepšoj iluziji. Peckavi mjehurići francuskoga nacionalnog blaga ubrzali su njezin racionalni povratak. Prišavši stereo-uređaju Danijel je odabrao svoj omiljeni CD, i uskoro je «Mala noćna muzika» osvojila umjetnički prostor. Zatamni svjetlo i stvorio ugođaj potpunog prepuštanja besmrtnim Mozartovim notama. Nježni poljubac ispunjen snažnim erotskim nabojem ponovo izbaci gospođicu Šimić u orbitu nestvarnog. – Ne mogu vjerovati… – drhtavim će glasom, poljubac prekine započetu joj misao. Oslobodivši svoju dugu kosu neugodnog repa, slikar je prešao na oslobađanje viška odjeće s Alise. Svilena bluza tako odleprša preko njegovih ruku, sustignuvši dugačku večernju suknju na podu. Manirom vješta ljubavnika oslobodio ju je i čipkastog donjeg rublja ostavljajući joj samo Evin kostim. Ponesena vatrom strasti koju je zapalio Danijel skidajući je, nepomično je promatrala njegovo skidanje odjeće. Potpuno nag, pokrivene samo valovima duge smeđe kose, mladi slikar je podigao svoju razodjevenu muzu i ponio je prema postelji u dnu sobe. Oslobođena strast učinila je svoje… – Bilo je divno… – progovorila je nešto kasnije glasom punim užitka, isplivavajući iz orgazmičkih dubina na površinu svijesti…nakon svega, mislim da moje srce ne bi izdržalo još neko tvoje iznenađenje. – Pa, da provjerimo i to… – zagonetno će Danijel, ustajući hitro iz kreveta. Njegova gola stražnjica nestane u tami, iz koje je odzvanjao samo bat koraka po škripavom parketu mansarde. Vrativši se brže nego li je otišao, hitro se zavuče u toplinu ljubavnog brloga. Zagrlivši Alisu desnom rukom, stisnutu ljevicu ispružio je pred njezinim licem. Na upitni izraz njezi- 22-27 nih crnih očiju, otvorio je svoj slikarski dlan, progovorivši ponosno: – Ovo je vjenčani prsten moje pokojne mame. Na samrti ga je skinula, zamolivši me neka ga dam djevojci kojoj ću pokloniti svoje srce. Želio bih da ga nosiš. – Brilijant velike težine, zatočen u zlatnom postolju unikatnog prstena starinske izrade, zabljesne u polumraku. I pri slaboj svjetlosti jasno su se ocrtavale konture skupocjene svjetucavosti predmeta. – Ali Danijele… – zamuca ona, izgubivši dah… – Zar stvarno misliš? – Volim te, Alisa. Možda za sve ovo vrijeme i nisam ti to znao najbolje pokazati, ali zaista tako mislim i osjećam. – Uvijek si govorio kako voliš svoje slike, pa tek onda sve ostalo ... – Sada mi slike više ništa ne znače, bez tebe. Ni portret… – Alisi su godile ove riječi, poželi da one potraju i da Danijel produži s ovim iskazivanjem ljubavi. – Da tebe nije bilo, ni portret ne bi ispao onako dobar. Alisa, zaista te volim. Želio bih da to, jednom zauvijek, shvatiš. Tebe i samo tebe. – Ako stvari tako stoje…– nasmije se ljupko…– ponosno ću nositi prsten tvoje majke. Što ću kada te toliko volim… – nasmije se njegovom zadovoljnom izrazu lica, dok je namicao skupocjeni prsten na dugački srednjak njezine lijeve ruke. Ubrzo zatim, ljubav i strast ponovno zahvate njihova tijela. Čarobni napitak mladalačkih emocija djelovao je dugo te noći, spojivši tamu s prvim jutarnjim svjetlom. Zapalivši svoju prvu «Ciganku» u novom, tek započetom danu, Danijel je gledao, stojeći ispred otvorena prozora, svoju uspavanu ljepoticu. Izmorena noćnom borbom čulnosti ležala je rasute crvene grive, rasna ždrebica njegove ljubavi. Zora je osvajala dan, a njemu se nije spavalo… 27 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 27 2.9.2010 12:17:55 Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti 28-36 Prinudni upravnik pijačnih strasti FRANJA PETRINOVIĆ Aleksandru Tišmi Nesumnjivo, Novi Sad je oduvijek bio čista propast za lakovjerne, naročito za one koji nisu uspjeli prepoznati sve boje na paleti njegove, godinama pažljivo, uvježbavane pritvornosti. Ej, zavaraju ti široki bulevari, ukrašene fasade, torženstvena ozbiljnost bankarskih službenika, prividan mir ljetnih predvečerja i prigodničarsko sladunjavi tekstovi iz almanaha, pjesmarica, kalendara i turistički vodiča. Zavara taj Dunav, itekako zavaraju uobičajene komšijske priče o njegovim jedinstvenim i nezaobilaznim tamburašima, najboljim fiš paprikašima, tjesteninama s makom i boemima koji iz vina pretaču ljubav i život u stihove. Povjeruje čovjek u navodne, jedino preostale oaze dobrote i mira u sveopćoj zahuktalosti napora divljeg i po svemu besmislenog života. Uopće nije za raspravu, pobogu ne, ovdje nikada nisu potkradali, u vječnom gradu stišanih strasti nitko nikoga nikada nije prevario, sačuvaj Bože da u vino sipaju vodu, da postoje preljube po njegovim sobama i ulicama. Bože sakloni, nema ni govora o ubojstvima iz niskih pobuda, nema osvete, nema lopova, nema kloniranog povrća, a kruh je od najboljeg žita. Nema smeća u nevinom gradu koji se sakrio iza plišanih zastora nevinih, dobrih, starih vremena. Savršena idila za jednodnevne turiste i slučajne ljubavnike. Starinski goblen u pozlaćenom okviru za sve one kojima je, tko zna iz kojih razloga, više odgovaralo da ne uoče kako su uvijek njegovim ulicama, a danas više no ikada, promicale hulje i ucviljene i odbačene ljubavnice, napuštene žene i brkati bankarski službenici skloni samoubojstvu, provodadžije i raščupane vještice, diletanti i prestupnici, šampioni zaludnosti, igrači na žici, renterijeri, umirovljena vojna lica, sa svih strana pridošli glasnici novih vremena. Zamislite, zavedeni pa ostavljeni, kako tek ovdje, u prigodničarskoj ušuškanosti koju tek košava remeti, kao na skliskoj poledici vreline u sjenovitim dijelovima trotoara promiču izgubljeni kolporteri i uspaljene kuharice i konobarice, ljubitelji bakšiša, zavjerenici i au- tostoperi, šibicari, odžačari, kuriri, politički djelatnici šestog platnog razreda, gimnazijalci, učenice trgovačke škole, umišljeni protagonisti nepostojeće kulture. Kako ih kao po zakonomjernosti više sile sustižu ih trafikantice, siromašni rođaci, pecaroši bez ulova, dileri, narkomani i puhači lijepka, džambasi, Titovi pioniri i omladinke, arhivari gradskog muzeja, akvarelisti i jutarnja mazala, buregdžije i kokošari, nježne i zamišljene tete, maženi unuci, ljekarnici s periferije, vatrogasci i piromani, predavači nekadašnjih večernjih političkih škola preobučeni u mrtvozornička odijela akademika. I tko sve ne još? A on? Što je to, pa, njega, izdvajalo iz gomile preostalih fosila socijalnih iluzija poredanih po novosadskom ataru? Što je njega spasilo iz te gomile lakovjernika, iz vijenca zavedenih očajnika? Zar se nije i on uklapao u tu trotoarsku, novosadsku kolotečinu, u opisan i osvojen atlas ponašanja s naznačenim redovima pripadnosti, predstavljajući tek generacijski zarez onih koji poslovično pate od istih iluzija i onih koji pokušavaju stvoriti neku vrstu vječne životne pravednosti pozivajući se na pripadnost određenom kružoku. Ne bi se reklo, bez obzira što ne postoje baš veliki razlozi koji bi njegovu ratobornu figuru drugačije ocrtali na tom novosadskom astrolabu, u tom vječnom horoskopu životnih iskušenja. Daleko je on od tih pomalo sluđenih ljudi koji su jednostavno rođeni bez sposobnosti da povežu ono što se događalo jučer s onim što se događa danas i sa onim što slijedi sutra. Ipak se, htio ili ne htio, razlikovao, čak i kada tome i nije pridavao neki veći značaj, i nastojao stišanim tonom ne odudarati od ostalih. Jer mrvice pritvornosti teško je bilo pronaći u odajama njegova života. A trebalo mu je, kao bljutavoj hrani soli, tih malenih zrnaca lažljivosti, pritvornosti i prilagodljivosti. Mnogi bi rekli, vodio je čudan život, kao da i inače svi životi nisu čudni, na svoj način. Možda odviše nalik 28 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 28 2.9.2010 12:17:56 Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti nekom tko se po sili prirode stara o nekom tuđem životu, a ne o vlastitom. Kao da je sve godine poredao poput sardina u limenu kutiju, prelio uljem neke ustajalosti, nemoći i stiješnjenosti. Kao da je sve vrijeme samo hodao iz udaljenog kraja Novog Sada, pomalo prazne glave, a noći provodio u nekim bezljudnim željezničkim kolodvorima na kojima su jedine znake života pružale pokvarene neonske cijevi svojim bjesomučnim treptanjem. Ili kao da je paraliziran sjedio pred televizorom, ne razumijevajući ni jednog trena što se dešava u tom koloritu sasušenih strasti, ljubavi, očaja i mržnje. U carstvu poročne moći. Mogao je samo, čista srca i bez straha od krivotvorenja, izložen oštrom propitivačkom oku Tvorca, saopćiti činjenicu da je u ovom gradu uvijek imao i video više ono čega nema, nego ono, čega ima. Odavno je za sebe izabrao poziciju gipsanog lava iz Grčkoškolske ulice, koji odolijeva pokvarenim zubima vremena čuvajući svoju boju i koji se sit nagledao i đaka i gradskih odbornika i građanskog prkosa i svadbenih povorki, lažnih zaklinjanja i izdajstava. Posljednje decenije na poprištu kolotečine kao da je nenadani vjetar pokidao uobičajenu scenografiju i kao da je nestalo stalnih orijentira. Iz dana u dan mijenjahu se vidici, zvonici, barjaci, nebo svakog jutra postajaše drugačije. Za njega sve to bijaše potvrda neke tek daleke slutnje, zimogrožljivosti koja se sakrivala od očiju, neodređenosti koja nije obećavala bilo što izvjesno. Dok je koračao osjećao je kao da mu se oko nogu prepliće nevidljivi korov nenadanih dešavanja izazvanih nekim čudnim nezadovoljstvima, besmislenim pobunama, poplavom sabijanih strasti i agresije. Baš tih dana dok su se umnožavale kolone ljudi koje su se kretale po tananim nagovještajima iznova pronađene sjene prošlosti iz njegova dotadašnjega života nestajala je ona spasonosna ruka koja mu je šakom pokrivala oči da ne bi video baš sve i koja mu je pokrivala srce da ne bi previše osjećao. Nestao je netragom iz njegovog života nevidljivi suputnik sigurnosti i prozirnosti koji ga je pratio svuda, išao pored njega, pridruživao mu se nenadano na poslu, prodavaonici, u razgovoru sa prijateljima, noću u postelji. Pojavio se ne samo iznenadni večernji bol, srčana aritmija kao vječna pratilja usamljenih, nego i slutnja i omama nepredviđenog rastanka. Kao da je sve više stajao na nekom komadu nesigurna tla, lebdio i plivao u zrakopraznom prostoru, spreman za konačnu bilancu, pripremljen za odstrel nepotrebnih. 28-36 Valjda je i zbog toga odlučio da, prije no što se do kraja istroše pogledi, isperu i izblijede mišljenja, razlupaju stare misaone tvorevine, prije nego što mu se do kraja poremete životni planovi i dok je još kapala tanušna slavina želja, napravi neki sveukupni popis, prostu računicu viđenog. Zaista je pomišljao da može popisati, ili bar pokušati popisati, sitan inventar onoga što je viđao na mjestima koja, usprkos prisustvu mnogih, bješe smatrao isključivo svojim posjedom, ljubomorno im pripisujući svojstva koja je isključivo on uviđao. Tim popisom nalik božanskom katalogu želio je da od ugla Bulevara oslobođenja i Futoške ulice stvori vlastiti prostor tajanstva i mašte. Ili čak nešto više, da se odupre nekom neodređenom vremenu budućnosti koje tajanstveno cvili kroz prazne prostore njegovih dana. Što ga je, uopće, vezivalo za to gotovo silom ubogaljeno mjesto, nalik kakvom rasadniku neplemenitosti, neutješnosti, prljavštine, besmislene vreve, za to izvorište primitivnog zadovoljavanja poriva, strasti, oblapornosti? Što? Razloga je uvijek sijaset, kao pečuraka poslije kiše. Tvrdokorni i u mnogo čemu ograničeni analitičari kažu da oni uvijek postoje, samo ih mi, nesvjesni, ne uspijevamo na vrijeme uočiti. Da su vremena bezazlena i bez sjene oskudice i udesa, kao kad bješe lakovjerni mladić, možda bi se dalo naslutiti da uživa u materijalnom sadržaju Futoške pijace, tom prostoru jednostavnog zadovoljenja blagoutrobija i nenadanih gladi, u rajskom utočištu jutarnjih alkoholičara. Dalo bi se bez zazora povjerovati u činjenicu da psa vlastitog hedonizma izvodi u cjelodnevnu šetnju. Ali rijetko je bivalo, rjeđe no ikad, onih gomila kupusa i natrulih jabuka, svježih čvaraka i kobasica, tek spravljene turšije, sve manje je taj prostor pokrivalo jesenje crvenilo paprika. Odavno su se razbježali gusti rojevi osa zarobljeni slatkastim mirisom krušaka, a grožđe više nije u korpama prekrivalo asfaltne rupe. Netragom nestadoše seljaci uzmičući pred navalom prevaranata, posjednika švercane bižuterije, pred priučenim agentima burzanskih gospodara valutnih transformacija. Baš zato taj prostor postade jedino mjesto na svijetu koje je svojom divljom besmislenošću, svojim sirovim strastima, pružalo sklonište od besmislenog života. Jer i na ruševinama se uči, iz odsustva se izvlače pouke, mislio je. Kaosu Futoške pijace, naglo sklepanoj splavi brodolomnika propalog carstva utopije, sabirnom lijevku sudopere prepune taloga nesreće, poodavno bješe 29 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 29 2.9.2010 12:17:56 Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti potreban božanski upravitelj i arhivar, računovođa raskalašena vremena, upravitelj nabujalih strasti, sitnih pohlepa i zaturena smisla. I tko će, bolje od njega, izaći na kraj s tim kokošarima preostalih iluzija, zapuštenim prevarantima na šahovskim tablama okrnjenih figura? Jedino on. Osjeća da je njegova šansa prilično krhka, ali da ne bi više mogao živjeti ako ne pokuša. Ionako ga vrijeme u kojem živi ne zanima previše. Stanice njegovog budućeg testamenta još uvijek su bijele. I tko bi to bolje učinio nego on, realističan i nesentimentalan čovjek, još uvijek spreman da se prepušta nadolazećoj plimi vremena, da se po potrebi kreće naprijed ili nazad, da uočava kako se iza poderane maske novosadske pritvornosti skrivaju mali demoni svađa, razbuđene aveti neobuzdanih poriva i duhovi nenadanog i skoro neuhvatljivog bola. A bola je, usprkos ignoriranju, zatvaranju očiju, bilo sasvim dovoljno za sve, čak suviše, preko granice podnošljivosti. Tisuće i tisuće malih, gotovo sićušno nepodnošljivih, stanica i točaka bola koje je Novi Sad, čuvajući svoj visokoorganiziran život pasivnog raja i nevinosti, otpremio u prostore pijaca i buvljaka, podižući oko njih čvrste zidove nedodirljivosti. Sasvim komotan da u duhu svojih popularnih bedekera propovijeda i dalje sentimentalnu religiju sreće, da pjeva uz tamburaše i da se o svemu sašaptava, zgraža i čudi, tek preko nedjeljnog ručka. Da uskrati propusnice, osim svojim istomišljenicima i rođacima, u predvorje mogućeg spasa. Tisuće i tisuće nesretnih trubadura prognanosti sabijenih u pijačne logore, osuđenih da razmjenjuju polovnu plastiku života, svoje nikom potrebne životne priče, svoj jad i čemer neprospavanih noći, svoju kroniku odbačenosti. Da svakog jutra u uzavrelom loncu iznova izvlači danak preostalog smisla. Samo zato, bio je siguran, stvorit će tisuće i tisuće stranica kataloga nesreće i promašenosti koje će promijeniti svijet. Ili zaustaviti. Tisuće stranica protiv tjeskobe u koju je upadao. Zbog introvertnosti, zbog prezira prema onima koji obuzeti vlastitom individualnošću razglabaju o ustajalosti zraka svojih soba, zbog obnevidjelih za taj veliki bol koji je oko njih. Tisuće stranica kao sigurnosnu branu od čudnih antipatija i simpatija koje su činile prijetvorni, obični život prilično neugodnim. Svoj naum i svoju namjeravanu misiju započeo je više nego skromno, čak bojažljivo, tek povremenim jednosatnim posjetima pijačnom prostoru na uglu Futoške ulice. Kao eventualnu istragu u otkrivanju greške 28-36 vlastitog rastrojstva, tanano ispitivanje osjećanja o nepostojanju vlastite uloge i mjesta u koračnici nove budućnosti koja je iznova svitala. Dozvoljavajući sebi dvosatna izostajanja s umirovljeničkih skupova u Limanskom parku. Čuvajući se naglih odluka. U strahu od koraka u bilo kom pravcu koji bi samo nagovijestili da su svi pravci isti. Ipak, brzo se ohrabrio. Stekao je svoje mjesto i počeo prodavati stare stripove, uskrsle figurice dječjih odrastanja, iznova napunjene plastične upaljače, odbačene slavine i pegle. Sve više je sudjelovao u pijačnoj utakmici, prepirući se sa zalutalim kupcima, s prodavačima koji su mu htjeli uskratiti prostor, zadobivajući oreol vještog dilera u razmjeni nepotrebnih stvari. Kao da su ga sve više uvažavali, tko zna iz kojih razloga. Otpor je nestao, više danima nije izbivao iz logorskog prostora pijace noseći na svojim leđima teret i sudbine drugih, poprimajući njihov izgled i njihove izraze lica, uključujući se, bez bojazni i zazora, u kolektivnu fotografiju supatnika. Ponovno je postao vjernik navika iz mladosti. Vratio im se sa lakoćom, nenadano sretan što ih je tako lako iznova pronašao. Ustajao je u praskozorje i prao se hladnom vodom. Zakašnjeli povratnici iz noćnih provoda, poneki preostali radnik na biciklu, vozači gradskih autobusa, tek razbuđene majke, mogli su vidjeti njegovu povijenu figuru kako grabi ulicom sa zavežljajem u rukama. Volio je biti među prvima, da prije ostalih rasprostrije svoju robu i da se pozdravlja sa ostalima preko čašice jutarnje rakije. O čemu razmišlja u trenucima dok se prostor oko njega ispunjava ljudima? O ružnim svađama, provalama bijesa, besmislenim prepirkama, tučama. O njihovim sudbinama, neraspoznatljivim putovima, nestancima bližnjih, vremenu koje huji u gradskim krošnjama, o svojim napuštenim prijateljima u parku. Ogorčen, možda, zbog neumoljivosti vremena, nekih svojih starih principa. Ili samo tiho skicira svoje tisuće stranica, jednu po jednu, zagledan u neznana lica, u njihove navike, pokrete, redak smijeh, pokoju suzu. Kada ga prekinu, kao da se izvinjava, lagano klima glavom. Baš čudno, pomislit će mnogi, tko zna kakve sve misli mogu obuzimati te ostarjele prodavače iluzija? U predvečerje, kada se već pale neonske svjetiljke ulične rasvjete, vraća se kući duž cvjetnih balkona limanskih zgrada, istražujući miris svojih jutarnjih koraka. Umoran kao stoka za vuču teških tereta. 30 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 30 2.9.2010 12:17:57 Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti Na terasi, ispod svjetiljke oko koje se skupljaju bube i leptiri, bilježi okamenjene djeliće proteklog dana, izljeve strasti, navike, slučajne dijaloge, raskalašeni inventar sadašnjosti, relikvije prohujalih dana, poderotine smisla, pijačno logorske načine preživljavanja. Kao netko koga dugo nije bilo, sređuje zamamne činjenice nekog davno zapostavljenog posla, izblijedjele cifre računa od prije mnogo godina. Sve manje razmišlja o nekadašnjim sjedenjima u Limanskom parku, brbljavosti nedjeljnih jutara, prepričavanju sitnokorisničkih oblapornosti novopridošlih političara, o bilijaru i partijama domina na cvjetnom stolnjaku iza zamagljenih kavanskih prozora. U pijačnom svijetu, svijetu trgovaca i računovođa, na splavi brodolomnika, itekako je uobičajeno kukati, žaliti se na druge, varati, sretati razne žene, piti alkohol na pijačnim tezgama ne pitajući za njegovo podrijetlo, lihvariti, razmjenjivati očaj i tugu, bezveznu razuzdanost svakojakih misli, pljuvati po podu, napadati vođe i partije, ogovarati aktere nogometnog prvenstva, generale i nove zvijezde na vedrom glazbenom nebu. I što još? Ne postoje zaštićeni, svačija prtljaga je pred očima svakodnevne uporabe, pozlata je pala sa svetinja, pravila su drugačija. Brzo se svikao, kao da je oduvijek, stotinama godina, bio sa njima. Ili je bar pomišljao da je tako. Uvjeravali su ga njihove geste i mimika, neka vrsta čudne prisnosti, podrazumijevajuće činjenice, navike. Pomislio je da upravlja njihovim strastima, da ih može zabilježiti, da ukoliko i vide razliku ona ne predstavlja odlučujući razlog njegovog mogućeg izopćenja. «Ti ne pripadaš nama, ti nas mrziš, dolaziš ovdje likovati nad našim sveopćim porazom», vikao je tog oblačnog dana sijedi i zapušteni pijanac, toliko nalik njegovim drugovima iz djetinjstva s kojima je jeo zelene jabuke i urlao po zapuštenim padinama Fruške Gore. Nije ga ranije primijetio. Prešutio je. Bori se samo za svoje mjesto, skreće pozornost na sebe. Prvi dan. Ali nastavilo se i sljedećih dana, u besmislenim svađama oko pijačnih tezgi, oko praznih pivskih flaša, preotimanja kupaca. «Ti ne pripadaš nama, ti nas mrziš.» «Zar se to toliko vidi?» «Itekako. Ti nas potkradaš. Ti jedeš naše živote. Ti spašavaš sebe.» «Ali ja volim ovu pijacu. Ovdje smijem i umijem raditi skoro sve.» «U tome i jeste problem.» A bio je toliko nalik njemu, taj zapušteni i sijedi pijanac. Olupina vlastita lika u ogledalu. 28-36 Ima u današnje vrijeme toliko besmislenih svađa, mržnji koje poprimaju razmjer kataklizme. Toliko bola. Danas još, vjerojatno, potajno na toj splavi pijačnih strasti, prepričavaju njihovu posljednju svađu koja se pretvorila u opću tučnjavu. Vjerojatno se, po starom dobrom običaju uz jutarnju rakiju, iščuđavaju nad tijelom sijedog zapuštenog pijanca. Nad tijelom koje je tek sljedećeg jutra pronađeno pored pijačne tezge. Njih dvojicu, dva sijeda zapuštena pijanca, tako nalik jedan na drugog, više nitko nije vidio. Ostali su razbacani stripovi, figurice prošlih dana, jedna platnena torba dugo je odolijevala vremenu, skrivena ispod tezge. Iz njegovog nekadašnjeg stana, novi stanari su bez ikakvog straha pobacali gomilu papira, ispisanog nekim pomalo čudnim iskošenim rukopisom, koji su pronalazili gotovo u svim prostorijama. Sasvim opravdano i sasvim u duhu njegovih očekivanja i predviđanja. Ostale su im zauvijek nerazumljive duge kolone brojki. Naoko nepovezane računske operacije. Statistika bola izvan domašaja. Kako bi rekli, čista propast. I tu je kraj, kao da viče sjedokosi zapušteni pijanac, njegov daleki drug sa fruškogorskih padina. Kao da vidi sebe u zrcalu kako tiho kaže da je svemu kraj. I tu je kraj. Uskoro će svijetom, kao i pijačnim prostorom na uglu Futoške ulice, zavladati neki novi ljudi. Sada su na obuci. Kao da je to važno. Izgubljen na mostu (DOBRI DUH PODGRAĐA) VARADINSKA, VEČERNJA VEDUTA Treba li baš vjerovati prilježnim pričalicama, koji potajno željni neke naknadne slave, neumorno i bez zazora okupiraju noćne programe lokalnih radio postaja, uznemirujućim pričama o mnogim neobjašnjivim pojavama? Iz večeri u večer, zaklinju se povjerljivim glasom, tišinu usnulih soba baroknog Podgrađa Petrovaradina često poremete neki čudni zvuci, pucketanja, neobjašnjiva škripa namještaja, tek da prekinu i 31 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 31 2.9.2010 12:17:57 Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti rasprše pahuljasto paperje ono malo preostalih snova nekadašnjih gradskih bilježnika, učitelja i domaćica. Da li baš treba slušati sve te, spiritizmu sklone somnabule, koji u panici prekinutih snova vide duhove nekadašnjih stanara i siluete svih onih koji su živjeli, gradili i čuvali bedeme utvrđenja izniklog na jednoj stijeni, preko rijeke, koja se diže u suncu, a zove se u stihovima i Dojčina Petra –Varadin? Je li, doista, kucnuo čas konačnog svođenja računa? Pa je baš iz tih razloga onaj prijeki i mahniti Petar, nekada posjednik ogromnog atara na mjestu današnjeg Novog Sada, kome je krajem dvanaestog stoljeća, zbog izvršenih ubojstava, konfiscirana sva imovina, ovih dana čvrsto riješio doći po svoje. Tvrde, on je samo zato tu, jer razgleda svoj atar. A drugi? Da li je, zaista, moguće da ljudi petrovaradinskog Podgrađa imaju neki tajni život? Tko zna? Vjerojatno za sve što se dešava i što će se dešavati postoji neko racionalno objašnjenje. Pa i za ovo. Međutim, zbunjuju i nedoumicu unose oni manje pričljivi i hrabri, koji u Preradovićevoj ulici vire iza prozora prekrivenih prašinom, iza drvenih kapija što se teškom mukom otvaraju, ti bojažljivo rijetko i prominu ulicom, i to samo onda kada svoje kuhinjske ostave dopunjuju s pola kilograma narodnog kruha. Jer, zacijelo, potajno misle, da baš o tome nikako ne bi trebalo govoriti. I ne zazivati, jer moglo bi biti i gore. I to, mnogo gore. Čak i one koji nisu radoznali i one kojima nije baš do priče, vjerojatno, bar ponekad prekrije veo pitanja što se krije iza drvenih kapija Podgrađa. Neka tiha veselost dvorišta, lijene mačke na suncu, zasadi šeboja, gomile odbačenih i nepotrebnih stvari, stare cigle i crijep, zaboravljena burad, pokvareni bicikli, probušene gumene lopte, flaše, konopci otežali od opranog rublja. Ili starci koji korovskim metlama bezuspješno metu svoju prošlost, izlažu proljetnom suncu svoja maturska odijela i glancaju potamnjeli escajg nekadašnji balova i zabava. Možda dobroćudne bake u odorama vještica mrvicama krpe rupe starih rana i uspomena, zbunjene pod naherenim i strulim nadstrešnicama, pored zidova nagriženih memlom. Ili se samo Bogu mole, uzalud? Samo o tome ne treba pričati! Baš nikad! A i o tome kako se sve neizbježno mijenja. Naravno, i o tome da život neumitno prolazi zaboravljajući nas zanavijek, poput odbačenih i u travu zaraslih staklenih pivskih boca. I o tome da se gotovo stišao onaj prijetvorni glas budućnosti koji sve više svojim čavrljanjem o zaludnosti ispunjava uši nekog drugog. 28-36 Kad pažljivo razmislim, za neke odluke, u atmosferi konfuznosti koja nas obavija poput magle, ne moraju postojati brojni i valjani razlozi. Stoga, uostalom, i ne treba da čudi moja riješenost da se dobrovoljno prijavim, bar na izvjesno vrijeme, za obavljanje dužnosti i zadataka dobrog duha petrovaradinskog Podgrađa. Posao kao i svaki drugi posao. Obavljat ću ga čestito i valjano kao i sve druge. A niz prednosti je na mojoj strani. Kao prvo, živim pouzdano u nekoj vrsti raskoraka između dva stoljeća. Bio sam i komunist i socijalist, a duša mi vapi za neizbježnim demokratskim promjenama. Zahvaćen sam valovima tranzicijskih dešavanja, izgubljen na mostu nesavršenosti, čežnjivih očiju uperenih ka idealu koji neću doživjeti. Zube polako gubim, kosa mi je odavno postala potpuno bijela. Uostalom, svi kažu, živim u zemlji prenaseljenoj ostacima prošlosti, avetima prošlih vremena, duhovima i sjenama propalih ideologija i poraženih snaga koje se množe kao gliste poslije kiše. Zato sam napisao neku vrstu brižljivo intoniranog dopisa predsjedniku Mjesne zajednice Petrovaradina, nabrajajući sve navedene razloge i naglašavajući svoju želju. Također, nisam mogao odoljeti, a ne spomenuti činjenicu da, ako već neki bez ostatka tvrde kako je Podgrađe prepuno duhova, sasvim sigurno, još jedan, ipak po mnogo čemu različit, neće biti suvišan. A ako ih nema, onda sam spreman predstavljati živi dokaz – o postojanju! Mogu me noću zatvarati kako ne bih kvario njihove snove, a preko dana mogu zabavljati radoznale turiste. Uostalom, ako se Podgrađe ponosi sa svojim moćnim i zaslužnim građanima, ako ulice s ponosom nose njihova imena, zašto ne bi raspolagalo i svojim navlastitim duhom. Jedno je sigurno, u popisu ovovremenih zaludnih zanimanja i specijalnosti, obavljanje spiritističkih poslova, zapravo je profesija službeno priznatog duha, i doima mi se – najbezazlenijom. A tko zna za što to može biti dobro. Samo o tome ne bi trebalo pričati, kad ne bi postojalo nešto mnogo jače od htijenja i želja, nešto što nagoni na pričanje u tmastim i tamnim noćima kada snovi postaju teški, a nešto bolno naliježe na ulice Novog Sada progoneći uporne šetače koji, nalik na pokisle krošnje kestenova, odolijevaju nedaćama i ćudima vremena. Kao i mene. Mene suvišnog čovjeka postsocijalizma na razmeđu stoljeća, odavno srodnom onom, jednom opjevanom, uvaženom građaninu, Sofroniju Popadiću, koji je stalno živio sve tiše i poštapao se sve lakše. Ili, možda, i samog blaženog Sofronija, glavom, bradom, šeširom i štapom za koga su tvrdili, a kažu i danas, kako su ga zaboravili i građani i smrt. 32 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 32 2.9.2010 12:17:58 Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti Kao i mnogo toga. Zaboravili, pa još i da ne govore. Sofronija, čije ime može samo da se još pročita u knjigama. Pobogu, zar su zauvijek nestali svi ti sa imenom Sofronije? Htjeli priznati ili ne htjeli, u jednom sumnje nema, on je još uvijek prolazio sitnim korakom, u prvi suton, duž bedema i šančeva trskom nabujalih, ispod nakostriješenih platana, pa preko pontonskog mosta pravo na Tranžament, on još uvijek oran za šetnju i duga razmišljanja starački svuda hodi, starački odjenut i starački nasmiješen. I ponavlja, kao za sebe, stečajni, socijalni i nostalgični lament: Tko zna za što je to dobro. Tko zna za što je to dobro, što večer opet pada, što se izgled mostova mijenja, što Dunav prijeti izlijevanjem, što su se neke zgrade šćućurile tu gdje jesu, što autobusi kasne, što ga muči kostobolja, što mnogo čega nema. Njegove korake i ritualne kretanje već davno su u svojim sjećanjima pohranili novosadski nadobudni poslenici i usidjelice koje nikad ne gube nadu, dok je on gotovo pola stoljeća u sebi prebirao socijalne aktovke s periferije, popucale fasade, posječena stabla, nestale mostove i brisao antikvarnu prašinu s literarnih žurnala. Lijepo je ako se i njegov duh bar nekima priviđa, lijepo je ako skučenost i tjeskobu napuštenih zgrada narušava njegova lakokrila pojava. Samo i o tome se ne govori jer više nitko i ne sumnja da je sve oko nas ustrojeno da dokaže kako prolazi slava ovoga svijeta. I nitko više i ne sumnja da i vrapci u zboru cvrkuću kako ništa više nije kako je nekad bilo. A to kako je bilo odavno se u njegovom sjećanju odomaćilo, kao što se razbaškario, prilično komotno i gotovo familijarno, jedan svijet koji se pokušava izboriti s glasnom vrevom i metežom nadiruće pošasti. Valjda samo zato, dok stoji na dunavskoj obali, uporan i stamen poput pripravnika kakvog zavoda za statistiku, i bilježi zakašnjele šetače, bicikliste, pse i zalutale ljubavne parove, iščekujući one vlakove koji kao da iz Dunava iskaču na nekadašnji gvozdeni most i jure poput divljih konja u njegovom pravcu, valjda samo zato ne primjećuje onu, iza leđa, uvijek nadolazeću buku grada u ekspanziji. Kao što i ne čuje škripu teških kamiona, metež i galamu pijaca, sav cilik ovovjekovne skalamerije. Valjda samo zato zanemaruje drečavu glazbu, dovikivanje pridošle mladosti, teški romor Bistrice s nekoliko desetina tisuća stanovnika i ne drhti u sjeni skorojevićkih kolonada koje polako zastiru život. Valjda samo zato, ispisujući tanani kanconijer prošlog svijeta, još uvijek jasno vidi, baš sada, Lazu Kostića kako trči ispod rascvalih jorgovana podno tvrđave. I čuje zvuke one vojne glazbe, dotjerane i svečane, 28-36 koja je svakog petka ispred beogradske kapije priređivala koncerte. I sprema se, kao i uvijek, da do samog pucanja ružoprste zore svrati, u laganom mimohodu, Kod zvijezde, Kod jagnjeta, Kod zelenog drveta, Kod slona, Kod vola, Kod jelena, Kod divljeg čovjeka, Kod crnog orla, Kod ključa, Kod crnog kotla, a onako jutarnje poletan bar na trenutak sklopi oči Kod crnog medvjeda. Samo da i u toj noći ponovo vidi kako se neštedimice toči crveno budimsko, bijelo šopronsko, bermet ili pivo. Da li da mu mahnem rukom, tek da stresem prašinu s listova biljki zaboravljenog herbarij? Dok i sam još uvijek prebrojavam mahovinom nagrižene crjepove na zgradama koje su se, tamo preko Dunava, umetnule jedna preko druge, sabile i šćućurile pred naletima tjeskobne budućnosti. Dok recitiram sebi i večernjem prohladnom zraku sve stihove ispisane Podgrađu u čast, koji me sada podsjećaju na sasušene leptire probodene zarđalim čiodama, na sve one idilične bljezgarije i splačine o kavanama, kućama, otmjenosti i posebnom duhu, prosute posljednjih godina po našim glavama. Da ga pitam, uspijeva li se još uvijek, bez ogorčenja, ironično podsmjehnuti svim slikama iz ilustriranih obiteljskih časopisa, namolovanim dopisnicama, amaterskim fotografskim izložbama i rukom obojenim razglednicama. Užasava li se još uvijek nad tom prošlošću ispisanom sred velike količine ribljeg paprikaša i nad lažnim cilikom starogradskih pjesama i tamburaških bandi? Da mu dojavim kako, usprkos činjenici da vlakovi neizbježno kasne, današnja administracija ponekad djeluje savršeno precizno i pedantno. Naročito kada želi saopćiti neizbježne laži. Poput činjenice da duhovi ne postoje. Onaj tko zaziva duhove, poželjeli su mi saopćiti, mogao bi se suočiti s ozbiljnim problemima. Inicijativa koju sam poduzeo u važećoj pravnoj nomenklaturi mogla bi se okarakterizirati kao ozbiljna uvreda i uznemiravanje građana. Postoje važnije stvari od duhova, rekla mi je ljubazno službenica. Zar mi se čini normalnim što priče o starim dobrim vremenima zauzimaju tako važno mjesto u mom životu? Ne mislim li da samo još starci uporno pričaju o klimatskim promjenama i starim dobrim vremenima? Ma, naravno, znam! Međutim, neki još uvijek tvrde, ne bez razloga, da su se baš jučer rukovali sa zamišljenim i tužnim Sofronijem. A drugi tek u noćnom programu bilježe da njegov duh šeće između srušenog Bruk-šanca, isturenog bastiona, lebdi nad Otočkom tvrđavom i Inzelšancom, koju je progutao visok vodostaj i promjena 33 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 33 2.9.2010 12:17:58 Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti toka, pa sve do Vaseršafta, ponekad pomno evidentirajući nastale promjene. Usprkos administrativnom negiranju činjenice da duhovi postoje. Kao što znate, istina je sasvim drugačija. Mi postojimo, samo smo na trenutak zastali na jednom od nepostojećih mostova koji je povezivao obale Dunava. Izgubljeni. Izgubljeni na mostu, suvišni ljudi na razmeđu stoljeća, umorni od podcjenjivanja. Kao i svi. Kao cijela zemlja. Zar sumnjate da je malen broj onih koji ponekad stoje na mostu, izgubljeni? U pitanju su cijeli gradovi izgubljenih ljudi. Prepuni autobusi, banke, pošte, vozovi, zračne luke. Baš u naše vrijeme sve više ljudi čuva kao tajnu vlastiti dojam promašenosti i izgubljenosti, iščekujući spasonosno razrješenje. Uostalom, ne postoji neki tajni život. Samo osjećaj, jači no ikad, da neki drugi žive umjesto nas naše živote, neku od mogućih verzija, neku koju nikad nismo uspjeli ostvariti. Visokokvalificirani penjač Zašto bi se uopće žalio? Nije star, a ni mlad, bogami. Tek zakoračio na nesigurne ljestve najboljih godina. Zove se Sergej: baš se usrećio. Tako ponekad, iz puke dosade, precrtava datume u kalendaru. Što više pokušava saznati, sve više mora šutjeti. Držati jezik za zubima. Gotovo nikad ne učestvuje u igri. Nije imao mogućnosti izbora. Valjda zbog pogrešnog rasporeda planeta. Tko zna, ne bi se baš smio okladiti. Živio je ovdje, u Novom Sadu, u onom naselju na brzinu podignutih zgrada, okružen kukuruznim poljima, brojnim konopcima za sušenje rublja, gomilom pretrpanih kontejnera koji su svake noći pretresani do gole kože, razvaljenih poštanskih sandučića čiji je sadržaj rasut po stepeništu ulaza. U jednoj, po mnogo čemu ne baš bezazlenoj zemlji, do neprijatnosti pomiješanih uvjerenja, pojava i stvari. Recimo, nije se baš najbolje snalazio. Ili možda nije ni htio. Nije živio potpuno sam. Premda se tako doimalo. Svakog bogovetnog jutra, prije odlaska na posao, budila ga je žena, koju je poslije konvencionalnog jutarnjeg pozdrava viđao tek u kasnim večernjim satima dok 28-36 je u improviziranoj kuhinji pokušavao nadvikati se s grlenim generalima i vođama političkih partija u nastajanju. A bivalo ih je tih dana sve više, poput korova koji je bujao oko zgrada, a vojnički činovi bjehu tek sitniš za potkusurivanje među snalažljivom bratijom. Nikako nije uspijevao otkriti onaj čas kada je njezina riječ poprimila olovnu težinu mrkle noći ispunjene dozivanjem mačaka i kada je njen san postajao težak poput vunenog pokrivača. Dugo je bivao budan, tko zna iz kojih razloga. Živio je tih posljednjih deset godina, za razliku od svoje crnokose žene, nezaposlen, dokon i bez jasno vidljiva cilja. Bože, kako je moguće živjeti bez cilja? A Sergej bješe baš taj. Tih posljednjih deset godina, kojih se prisjećao s nekom vrstom podrugljive sjete, bješe okružen pažnjom i na teretu njene podnošljive milosti, tihih prijekora i odmahivanja glavom. Vjerojatno se nikada nije zapitao – razumije li ona njega? Što bi? Bilo je puno jednostavnije izvršiti za nju neke male postavljene zadaće, obići ponekad prodavaonicu u susjedstvu, odnijeti cipele na popravak. Volio je za nju, ponešto, učiniti. A ona je, uglavnom, izbjegavala priču o njegovoj situaciji, osim što bi ponekad izustila škrte riječi nekog magličastog iščekivanja, pokušavajući sakriti davno ugasli sjaj vjerovanja. Svako jutro je redovito izbacivao smeće, gotovo ritualno, i više se do večeri nije vraćao u iznajmljeni stan. Plašila ga je pustoš posivjelih i iskrzanih tapeta, naročito u trenucima dok se kroz prozor probijahu jutarnji zraci sunca. Zimogrožljivost i napadna tišina. Zato se žurio, što prije poći, u obilazak novosadskih ulica. Nije gubio nadu da će jednog dana možda sresti neku osobu kojoj će istog trenutka postati neophodan. Redovito je čitao, s olovkom u ruci, male oglase u novinama tražeći posao, ponekad bi, tokom subotnjih prijepodneva, ponešto i uradio. Unio nekom drva u dvorište, odnio frižider ili kakav ormar na peti kat. Ili bi iz nekog nenadanog osjećanja odgovornosti počeo sakupljanje kartonskih kutija, pod velom brige o čistoći i urednosti grada. Uglavnom, besposlen i dokon obilazio bi periferiju, često promatrao Dunav, vivke koji se panično dozivaju nad mutnom vodom, neko vrijeme se zanoseći da bi mogao postati ribolovac. Privlačili su ga ti pogureni tipovi koji satima promatraju vodu, okamenjeni u nijemosti. Jedno od ljepših zanimanja u čovjekovu životu. Kao u kakvu neprimjerenu i nervoznu skladu smjenjivali su se dani, nalik melodiji radosne tužbalice. Moglo bi se reći, naveliko je gazio baru besposlenosti, premda bi to bila i suviše jaka kvalifikacija, ne samo za njega, nego i za većinu ljudi koji su te godine tu- 34 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 34 2.9.2010 12:17:59 Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti marali ulicama u potrazi za nekim mogućim procjepom, uskim sokakom, ili zaboravljenim prolazom ka smislenosti. I kao da je neko smišljao i množio razloge neuspješnosti. Bilo je kao u nekom sluđenom predvorju gdje se sudaraju, u iščekivanju zemljotresa, oni koji tragaju za poslom bez uvjerenja da će ga pronaći sa onima koji prezaposleni ne počinju da rade. Kada bi se taj kolektivni autizam, tako dominantno prisutan u zraku tih godina, dao tako lako predstaviti, onda bi bilo moguće i nabrojiti sve razloge. Ali nije. Bivalo je mnogo putokaza i mnogo činjenica da životna priča besposlenih ljudi u potrazi za smislenošću, tih godina, poprima obrise eksperimentalne socijalne studije bez potrebe za valjanim zaključcima. Ogled radi ogleda. Uobičavalo se reći, takvo je vrijeme i takav dio kolača nas zapao. Klupko događanja se odmotavalo samo od sebe, po inerciji, niti stare pređe su pucale svakodnevno, a samo je povremeno netko, zabave radi, hvatao krajeve nespretno vezujući čvorove. I pored ograničavanja svojih i onako skromnih zahtjeva, od nečega se ipak nekako moralo živjeti. Makar od posnih varki iščekivanja i potrage. Bez obzira koliko on bješe okupiran svojim mijenama raspoloženja, nije mogao izbjeći zapaziti kako su se u redovima pred prodavaonicama, koji su se tog leta pojavljivali kao po nekakvom nepisanom pravilu, sve priče vrtjele oko nestašice robe i skupoće. A zatim, različito intonirane pjesmice o nedostatku posla, socijalnim tegobama, inflaciji, kretanju deviznog kursa, posjedovanju strane valute, herojima i junakinjama folk-parada. Ljetnim danom prijepodne stizalo se i do predviđanja sudbine, politike i vrućine. Nenadano i ubrzano približavanje popodneva vodilo je ka podužem spisku aktualnih zavjera. Nema sumnje da su se tog leta 1992. godine mogućnosti nabrajanja zavjera, kao i izloženosti njihovom teroru, proširile do neslućenih razmjera. Na cijeni bjehu astrolozi, proroci, vidovnjaci, vračevi pogađači, dodole, kukumavke, politički geostratezi, kartografi, senzori, obilježeni i vidovite babe. Kao da nije bilo čovjeka koji bi čak i mogao naslutiti stvarni obujam lavine predodređenosti i urota koje su se tih godina sručile na ovo područje. A nije da nisu. Tako je Novi Sad odjednom postao pretijesan. Spas je počeo tražiti u putovanjima. Prvo u okolna mjesta. Paragovo, Budisava, Kać, Vrdnik, Ležimir, Veternik, Maradik, Neštin. Možda se glasovi ne umnožavaju, a možda su ljudi okupirani drugom vrstom problema. Možda im netko i treba. Da ponešto uradi, da nekog zamjeni u nečemu. Lijep krajolik bješe sve što je uspio primijetiti. Ostalo bješe nalik. Od sporih prenatrpanih 28-36 autobusa i vlakova, glasovi zavjere bjehu znatno brži. Dočekivali su ga odmah po izlasku. I ništa, dani bjehu još nesnosniji. Ako je želio slušati, mogao je do mile volje ispuniti svoje dane snopovima požnjevenih glasina. Mnogo se čudio, ako ćemo istinu. Ni žena mu nije mogla pomoći. Ili ga nije čula od drugih, ili je smatrala to odsustvo smislenosti nekom vrstom prirodnog stanja. Činjenicu da se najviše priča o onom što se izgubilo još nekako je i mogao shvatiti. Ali nikako nije uspijevao sebi predstavi tu ogromnu količinu gubitaka koja bi bila razmjerna količini pričanja. Nije im mogao dati za pravo, on koji nije imao baš puno toga izgubiti. U čuđenju je povećao i razdaljinu svojih putovanja. Prijevoz je postajao sve nesigurniji, manje izvjestan, ali jeftiniji. Kao i mnogo toga. Činilo mu se da uživa u prenatrpanosti autobusa, intimi zagušljivosti i neraspoznatljivom žagoru grlenih i piskutavih glasova. Kao i da povećava šanse za nalaženje posla. U toku ljetnog vidjela stizao je i do Čačka, Niša, Svrljiga, Velike Plane, padina Avale, Grocke. Nije mu bila potrebna mapa putovanja. Ne bi se moglo pričati o nekim znatnim razlikama. Ali, bar su dani prolazili. Mogao je ili pretpostavljati ili očekivati da se i sam bar jednom nađe zapetljan u klupko neke potajne zavjereničke igre. Toliko je tih godina bilo prisutno u zraku naznaka, gotovo do neke nepodnošljive ljepljivosti, sparne vlažnosti koja prekriva svaki delić tijela. Ali ne baš tog ljetnog dana kada su ga slučajni porivi primorali da doputuje u Kragujevac. I ne baš u času dok je zablenuto promatrao čovjeka u bijeloj košulji kako se vješto vere po visokim policama prepunim knjiga u Gradskoj biblioteci. Premda je samo šutio, želio je glasno priznati da osjeća neku vrstu potajne zavidnosti. Da kaže kako bi se i sam čitav život mogao verati po policama. Naravno, rekao mu je čovjek u bijeloj košulji, da je to moguće ako si po zanimanju visokokvalificirani penjač, ili barem kvalificirani penjač, ili samo penjač. Kao što on jeste. I ako u tome vidiš neki viši smisao. Kao što on itekako vidi. Za razliku od mnogih koji su Sergeju nalik i koji plutaju po zemaljskom šaru bez ikakva smisla. Koji čovjek. Što da se kaže, Sergej ga je napeto promatrao, širom otvorenih očiju i usta. Činilo se da čak i ne diše. Tek u popodnevnim satima osmjelio se da mu priđe u jednoj opustošenoj ljetnoj bašči nekog restorana čije ime nije uspio razaznati. Čovjek u bijeloj košulji ga je ponudio sladoledom. Odbio je nestrpljiv da što prije sazna kako se postaje penjač, kvalificirani penjač. Ma ne, odmahnuo je rukom čovjek u bijeloj košulji, kao da rastjeruje neke dosadne 35 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 35 2.9.2010 12:18:00 Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti muhe, samo sam se šalio jer tako ponekad doživljavam svoj posao knjižničara. Vidjevši sjenu razočarenja koja je pokrila Sergejevo lice, na brzinu dodaje, kako bi itekako lijepo bilo da to zanimanje postoji. I da smo svi mi kvalificirani penjači po policama života. Valjda bi onda i ova zemlja imala koristi od nas. Sve vrijeme dugotrajnog i napornog povratka Sergej bješe, najblaže rečeno, utučen, gotovo smrvljen, sjena od čovjeka. Taman je, pobogu, uspio da naslutiti neki novi smisao, da bi se on jednom riječju pretvorio u gomilicu pepela. Dok se približavao iznajmljenom stanu leđa mu je pritiskalo breme konačne zaludnosti. Međutim, žena ga je dočekala gotovo na vratima. Mili, naročito je naglasila to mili, zvali su te hitno iz Gradske biblioteke u Novom Sadu. Treba sutra ujutro da se javiš na posao. Misle da od svih kandidata jedino ti ispunjavaš uslove za kvalificiranog penjača. Ali ja nisam konkurirao za taj posao, poželio je reći, ali prekasno jer se žena već zavukla u kuhinji nastavljajući svoju svađu s političarima, generalima, tanjurima, šerpama, krumpirom, lukom i ostalim bakalukom. Rano je legao u krevet sa pomišlju da je u pitanju neka bezazlena šala i da se pozivu neće odazvati. I zaspao, neutješan, puno ranije od svoje crnokose žene. Ujutro ga je probudila, prilično vesela, i otpremila put Gradske biblioteke. On bi sve učinio za svoju ženu, tako da je taj put do knjiga prihvatio kao još jedno ispunjavanje njenih želja. Dočekao ga je vedar i nasmiješen, uglađeni čovjek s kravatom i obasuo riječima dobrodošlice. Naravno, naglasio je čovjek s kravatom, nama u ovom trenutku zapravo i ne treba visokokvalificirani, ni kvalificirani, pa čak, ni penjač. Uostalom, mi to zanimanje imamo u opisu radnih mjesta biblioteke, ali ono stvarno ne postoji. Zato, potapšao je Sergeja po leđima, vaše radno mjesto je u podrumu Gradske biblioteke. On je pun vode i knjige treba što prije odvojiti i iznijeti na svjetlost. Dobro bi bilo da odmah obujete čizme. Ili još bolje, pomisli Sergej, da zadužim peraje za plivanje. I tako, samo zbog svoje crnokose žene i želje da njoj udovolji, on postade, umjesto visokokvalificirana penjača, niskokvalificirani plivač. Što ti je život. I što su ti kapljice zavjere. Sedam dana je predano radio, gotovo nalik onom koji je stvarao svijet. Sedam dana je bez predaha iz vode iznosio, uz podrumsko stubište, teške tomove knjiga. Brisao ih i pažljivo zagledao. U dvorištu biblioteke nikli su zidovi knjiga. Kako je samo pažljivo postupao sa Vladimirom Uljanovičem Lenjinom, Bakarićem, Edvardom Kardeljom. A tek s rečenicama nekadašnjeg predsjednika države. Skoro je povjerovao kako se ne- 28-36 nadano približava pronalaženju smisla, ili bar otkrivanju neke više svrhovitosti. Tako sedam dana. Čak ga je i žena svako jutro gledala nekim novim pogledom. Valjda je bila zadovoljna, nije stizao Sergej ni da je upita, zatrpan lancima odgovornosti i pomalo odsutan zbog pažljive predanosti poslu. Sedmi dan u dvorištu Gradske biblioteke osvane kamion i tomovi knjiga završiše u njegovoj utrobi, nalik lako svladanom plijenu. A Sergeju ljubazno zahvali uglađeni čovjek s kravatom, riječima da je prestala potreba za njegovim daljnjim angažmanom. Baš tako, angažmanom. A snovi o visokokvalificiranom penjaču raspršiše se poput latica prezrela maslačka. Na kraju je mogao samo beznadnim pogledom ispratiti kamion. Što li će mu samo reći crnokosa? Zatekao ju je usred žestoke svađe s aktualnim vođom koji je grmio s televizijskog ekrana. Jače no ikada prije. Nije mu praštala, nadglasavajući ga povicima kako je sve izgubio, sve upropastio, sve izdao. Manji od zrna maka jedva je šaptao, da je i on, eto, izgubio posao visokokvalificirana podrumskog penjača. Samo je slegla ramenima i nastavila prepirku. Večer, koja i ne bješe baš prijatna obuhvati tamama iznajmljenu sobu. Kao da je sijalica bila nemoćna. «I to si uspio izgubiti», rekla je gotovo stišano, okrenuvši se zidu. Nije se usuđivao upitati – na koga se to odnosilo. Na njega, ili na aktualnog vođu. Mnogo toga su tih godina zajednički gubili. Od teritorija do smisla. 36 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 36 2.9.2010 12:18:02 Edward Estlin Cummings, Osmjeh bez lica 37-39 «Osmijeh bez lica» EDWARD ESTLIN CUMMINGS 1. o(p)stojati osamljen u nekom jesenjem po podnevu: i disan je je kao fatalna u mirovljenost; dok ovo ogromno a gle kako (li)s trpljivo biće (koje ni za boga miloga ni mic po mic ne da da nu da ga pokrada)/g radi san sv ako malo po malo: nije za kus(kus)an(JE)izmeđ uu miran ja & umeća žiti ja)umišlje na taj na. 2. na na jmajušni joj o voj od tri grančice 3 duše sje deše u krugu hladnome (neumoljivo o krenute protiv jednog neizmjernog hvaljen isus ai punog mjeseca ma ja)a ja ne:ne stvarne tiši ne kao tvoj što je i moj (je) život & naš(z) naš(v eć, uo STALO m) 3. Buffalo Bill iz umro koji nekada ja šio je maslinastosrebrna pastuha i skidao je jednodvatričetiripet golubovaupravotako isus e ala je to bio zgodan muškarac i ono što me zanima je kako vam se sviđa vaš plav oo ki momak Gospođo Smrt 37 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 37 2.9.2010 12:18:03 Edward Estlin Cummings, Osmjeh bez lica 4. uzmimo da je Život star (i jar)ac što na glavi nosi cvijeće. mlad i momak Smrt sedi u birtiji smješka se držeći novčanicu između palca i kaži prsta kažem “hoće l kupiti cveće” tebi i “Smrt je mladić život nosi pantalone od velura život te tura, život je bradat” velim tebi koja ćutiš - “Vidiš li Život? On je tu i on je tamo, ili ovo, ili ono ili ništa, ili starac koji dvije tre ćine vremena spava, cvijeće mu na glavi, stalno dovikuje nešto ni kome o les roses les bluets da, pa, hoće l kupiti, hoće li pazariti i šta? les belles bottes-o, po čuj “pas chéres” i moja draga lagano od govora - mislim da hoće Ali čini mi se da vidim nekog drugog tamo je djeva bajna po imenu Kas nije seda kraj mladića Smrti, vitka je; voli cvijeće 5. ti ćeš između ostalog (i svih stvari) biti dražesna i mlada. Jer kada si mlada (i ako si), ma koji god život da odjeneš is ti-ti postaće; i ako si radosna što je god (i kakvo god d a je) življenje po staće tvoja suština. Ne trebaju Momcicure ništa više no djevojčaci: ja joj potpuno tek ljubav čija ma kakva tajna čini ma kog čoveka mesu podariti prostora mogu; tada se umu skrene pažnja i oduzme vrijeme koje bi koristio za umovanje da umijem da umujem po ceo dan bih 37-39 (no što bih ikad pomislio) umovao kako li se to zovem i kosam ja uopće sačuvaj bože (i u blagosti svojoj) udijeliti ti ljubavnika ušteđenopošteđenog: na taj način laže znanje u ležećem stavu, fetalna raka fatala što napredak se zove, ne -sudba takođe negacija mrtvila. Radije bih od jedne ptice učio kako se peva no učio 10 tisuća zvijez da kako se ne pleše 6. osmijeh bez lica (p ogled bez ja) dobro paz i i(ne pipkaj ništa) jer će ne stati be šumno (u milu zemlju) & nitko (pa ni mi sa mi) neće pam titi (niti djelić sekunde) gdje što kako kada ko za što koji ili šta) koje kuda (ili te k) k oje šta 38 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 38 2.9.2010 12:18:03 Edward Estlin Cummings, Osmjeh bez lica 7 (platon mu) platon mu reče: jok je vjerovao(isus mu reče: ni tada (lao tse)) mu je, dakako, skrenuo pažnju i general sherman (bogami, jeste, gospo ja) mu rekoše i čak i (vjerovali ili ne) vi ste mu nešto natuknuli: pa i ja, pa svi mi (ali on ni ovolicno da povjeruje) i trebalo je japanizovano parče dobre stare šeste ave nije u tintaru (mu sina materinog) da mu do kaže koje šta 8. dominik ima dominik ima lutku obješenu o radijator svog NADOLAZEĆEG U suda kamion čić za prijevoz ledaugljadrva o bale sjetnog malog pajaca koga je neko oprljavio od glave do musave pete sve to u kan ti za smeće(jedno! tajitaj) dominik ga je naravno ponio doma & dominikova gospođa oprala mu je slatko(vodom)prljavo(lišćem)li(š)ce i zakrpila te iscjepane halje (baš kaodasunjene)vlastite & kao da joj on potpuno(proVJERENO)priobalno pri pada i tako dominik ima lutka & s vremena na vrije me me moj divni prijatelj dominik depaola poča 37-39 s ti moćnim zagrljajem znajući kako ja osjećam(sebe)da smo mi i sve to vi manje živi od lutka & (z) sna 9. mara i mica i monja i jana mara i mica i monja i jana siđoše (rad igre) do plaže, jednog dana i mara otkri školjku što njeguje glas kojim sve nedaće svijeta tera u kas, a mica se s zvjezdanim stvorom združi što naliči na šaku kada pipke pruži, dok monju preplaši stvor, nimalo sladak, što s štipaljkama juri, u boji prezrelog voća, a jana kući donese okrugao kamen, gladak, mali kao svijet i velik k o samoća-uostalom, ma što mi tražili: svoj korijen, tuđu koru, uvijek ćemo tek sebe pronaći u moru Izbor sačinio i s engleskog prepjevao: Robert Tilly 39 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 39 2.9.2010 12:18:07 Lajčo Perušić, Vukovarska rapsodija 40-41 Vukovarska rapsodija LAJČO PERUŠIĆ GRAD U PLAMENU Krik. Treptaj. Strah. Spušta se dim rata kao bešćutni dželat u plaštu crnom krovove ovog grada da smrvi, da svijetle stope dana u prah povali prvi. Grad u grgolju. Lokvi. Pjeni. Vatra od mraka u pameti sažimat’ poče kosu Vukovara. Zlo loče ljude, unosi ih u tminu trajnu. Topovi, bombe, pucnji, avioni. Kašalj. Hropac. Krik. Mrak. NOĆ JASTREBOVA Svjetlucate u mojoj kosi dok noćas pješčani sat odnosi život jedan za drugim. Noćas bdijem. Strepim. Drhtim. Mnogi će noćas, ako im se ukaže sreća, u prognaničkom maršu biti protjerani iz Grada. Nada suzom curi. Napuštaju se zvijezdama uzorane pradjedovske kolijevke, izorane njive, u vonju brazda vlastita znoja. U mojoj ste kosi dok s braniteljima zadnji stručak svjetla kao tati skrivate u sjećanje. Strepim za tu gorku sreću da sjećanjem iskradete makar obrise vodotornja, obale Dunava, dimnjak, narušen zid svoje tvornice, toranj crkve, oris vaše kuće i susjedove ... Stručak ukradeni, zadnji, sve je tanji, tanji, završava u dubini oštrog svjetlosnog mača poput ispuštena cvijeta između prstiju, onako slučajno, da bi vas posljednji ljesak u moju kosu unio. Trajno. Bdijem dok karavana mrtvih put bespuća kreće. Već i mirisi dolaze, mirisi mesa, zvukovi pjesme o mesu i palati, zvukovi tupih koraka, uboda, padova ... Oh, Bože, opet o mesu ..., salati. Drhtim. Drhtim poput zinutih usta ja, nitko, ja, što niti jesenski list ne mogu zadržati da ne padne u rijeku. Bespomoćan. Drhtim. Ljubav sam u žilama zgrušane krvi. Samo tutnji. Ova je noć noć smrti, noć udesa. Potoci pogleda nevinosti besramom su zapaljeni u kataklizmičku baklju ljudske savjesti. Nitko da se suflerstvom posluži. Nitko. Da ugasi svjetla ove pozornice noževa u ovom najčasnijem Gradu.1 HRVATSKOME BRANITELJU Naoko jadan, malen, siv, sveden na mrvicu u jednom tanjuru vremena opirao se gorko i svojski do crvenila cilj kao lik da dohvati zajapuren. On kao grm gorući znaku je pečat dao, zvuku kroz trubu nadahnuo hrabrost i ponos i čast i vrlinu i smjelost i dan novi, dan odpočinjanja. Moje oči od jablana kao srsi tresu ovu stvarnost, a ja kroz pohotu riječi odjednom neizreciv postah. Čudno neko bojište smisla u meni se odpre. Na njemu u vreći raštrkani rozi od vlastita uboda stradavaju ne mogavši tanjur vlastiti od razbijanja sačuvati. Naoko malen, siv i mrvica u tanjuru osta neprožderan. U moju kosu smjestite svoje lice vi, nepoznati prijatelji, dotaknite svoje čelo o moj hladni noćni znoj i zaodjenut ćete se mirisom moje ljubavi. 1 17./18. studenoga, 1991. 40 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 40 2.9.2010 12:18:07 Lajčo Perušić, Vukovarska rapsodija U mojoj ste kosi. Čisti poput jastrebova. U ovoj noći bdijem sa svima kojima se noćas ukazala sreća. VODENI GRAD Nisam prihvatio prijedlog da zaustavim rijeku. Moj voljeni grad u rijeci. Vodeni grad. Njegove su ulice od pijeska i poneke cigle opčinjene svjetlom očiju stanovnika. Nisam prihvatio prijedlog kroz korijenje moje rijeke da zaustavim suzu sinova što u njoj spavaju, gore kao plamteći stup ljubavi kojeg gledam s prozora kroz uskomešano lišće laganog jesenskog lahora. Ne prihvaćam prijedlog da zaustavim rijeku sjećanja radi mira sinova Domovine u jesen. Oni gorućim tijelima paraju nebo, umilnim glasom u tepihu doline mira pjevaju Gloria in excelsis! Ribe mi grcavim glasom tišine govore tu silnu ljubav moje subraće. Teci zato rijeko koritom svoga dna, teci zato rijeko u sjećanja našeg sna, rukom majke sinove naše ogrni ! 40-41 U ZEMLJI PODVIGA Ljudi izgubljena lica lunjaju ulicama do plamena na raskrižju ove zemlje podviga, govore jezikom smjelih riječi koje kose, ali i rađaju. Put do vatre na raskrižju povijesti bio je neistražen, samo snagom nade popločan. Slutili su da dolazi početak, svršetak epizode da je blizu. Ljudi su pune čaše novoga vina. Stare se mješine moraju odbaciti. Poprijeko se kotrlja starac Dunav kao svjedok. Na valovima njegovim našao se oslonac za novu obalu zemlje podviga. U buri suludog vremena protivljenje početku slično je čovjeku koji ništa od saznanja nije u srce zasadio. Takav ne zna da do raskrižja se došlo. 41 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 41 2.9.2010 12:18:09 Ljubica Kolarić-Dumić - Ja se mraka ne bojim 42-43 Ja se mraka ne bojim LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ Najviše ti mrakom prijete Kao da je čudovište. Mrak ne plaši malu djecu! On ih prati kroz dvorište. Kad je igra završena I dijete se kući vraća, Mračak uz njega korača. SVJETILJČICU SAM UGASI Ide Sanak Sklopiočić, Polagano nosi san. A i dan je već umoran, Kao dijete malo pospan. Na spavanje mora poći. A onda će tiho, Nježno! Sanak i do tebe doći. Kad se smrači, nikog nema. Mrak te samo za san sprema. A tko je strah izmislio, Taj se samo našalio. Zbunio te, san ukrao. Strah je strašan! Nije znao. A svjetiljka noćna, plava Dječju sobu obasjava. Spavati i ona želi. Žmirka, mraku se veseli. I tvoje se oči tada Sklapaju za noćni san. Svjetiljčicu sam ugasi! I ne boj se! Mirno spavaj! Dok ne dođe novi dan. MRAK NAJLJEPŠE SNOVE NOSI Za igru su dan i sunce, Za san meki Noć i srce. A u mraku zvijezde sjajne Otkrivaju noćne tajne. Sve ljepote plavog neba 42 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 42 2.9.2010 12:18:10 Ljubica Kolarić-Dumić - Ja se mraka ne bojim 42-43 Da vidimo, Mrak nam treba! Ponekad ih čak zamoli Da i njega netko voli. Dok te miluje po kosi, NOĆNE SATE NASMIJAVA Mrak Najljepše Snove Nosi! Na spavanje i mrak ide! Tiho! Pa ga i ne vide. Otkrit će i tvoju zvijezdu, Koju svako dijete ima. Što poželiš, samo šapni! Sve su bajke u snovima. Mrak je dobar, Čuva djecu. Slabiju i onu jaču. On je s njima dok spavaju. I tješi ih kad zaplaču! A u snove kad zaplove, Mrak se s djecom rado igra. Poskakuje kao čigra. A u sobi, dok sve spava, Noćne sate nasmijava. Uspavljuje lutke male . Stvari skrije, zbija šale. Zadaća ga dječja muči! S njima nove pjesme uči. Razigran je kao dijete! Mrak izmišlja čuda prava Pa u noći često ne znaš, Što je san, a što je java. Loptu baca, uvis skače. Ako padnu, s njima plače. Cijele noći na njih pazi. I po licu nježno mazi. 43 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 43 2.9.2010 12:18:10 Matija Evetović, «Ponizna je moja pjesma» 44-47 «Ponizna je moja pjesma» MATIJA EVETOVIĆ Vihori Nebeskoj majci Bezdušan, hladan vihor vlada, Mrtav je posvuda kraj. Prepuno svud je tuge sada, Ne rekoh samo ja «vaj»! Premila Majko! Utjeho moja! Tebi se molim, nesreća koja Kada me snađe dolinom suza, Crva što puza. Po srcu svome vihor vije, Slomio nade je cvijet, Ali moj čuo «vaj» se nije … – Umro je za mene svijet!1 Stalno se kad sam uzdao u Te, Kada san Tvoje slijedio pute, Podleg’o nijesam nesreći, bijedi, Žićem što slijedi. Moje srce I sad se k Tebi utječem čvrsto, Jer sam u boju umoran sust’o. Premda još vidim vatru sve veću, Klonuti neću! Srce moje hram je čedan, mali U njem plamti žarkog ognja plam, Što za ljubav roda vazda gori, Koga samo štovat, ljubit znam. Ja se u njem često molim Bogu Za moj mili potišteni rod, Da mu kaže na života stazi, Kuda mu je upravljati hod.2 Drugovima Zlobni nas hudi progone ljudi, Zloba se kleta u njima budi; Željeli što smo zlatnu slobodu Našemu rodu. U toj grozoti krvavog boja Jedina Ti si utjeha moja! Protivnik kada vatrom se grozi, Ti mi pomozi! Poslušaj Majko molitvu moju Primi me sad u zaštitu svoju! Moćna nek ruka Tvoja me prati Budi mi mati!3 (1915.) Gospi Govori strašni čuju se kleti Na naš nam mili ideal sveti, Širili što smo ljubav i slogu Na korist mnogu. Gospi šalje pozdrave svaki; Mala ptica, lijepi svijet; Malo, vel’ko, staro, mlado, Djevu hvali cijeli svijet. Drugovi moji budimo ljudi! Pa mi bran’mo što drugi sudi; Radimo za rod u svako doba Vjerno do groba! – Zdravo Gospo! – To žubori Potok, šušti lijepi gaj; – Tvoj sam Djevo uvijek vjeran – Svud se čuje zavjet taj. 1 Naše novine, 19. 8. 1917. – Danica, 1924., str. 100.) 2 Naše novine, 1917. – Neven, 292./1919. – Danica, 1924., str. 93. Zato Majko nek’ te slavi Ova pjesma svaki čas, 3 Danica, 1924., str. 72. 44 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 44 2.9.2010 12:18:11 Matija Evetović, «Ponizna je moja pjesma» A Ti milom rukom svojom Blagoslovi vazda nas!4 Moje carstvo Nemam blaga na tom svijetu Bijelog srebra, žuta zlata; Vel’ka čast u lijepom cvijetu Od Boga mi nije dana. Siromaštvo, ubogarstvo Pruža meni zemlja ova, Neka pruža! – Imam carstvo Idealnih mojih snova. Srce moje u svom hramu Potišteni rod svoj krije, Molitve u vrućem plamu Za njeg gorke suze lije. A iz zemlje orošene Nova klica, snažna niče; Ideale porušene Iz tog kala dignuti će. 44-47 Moja pjesma Ponizna je pjesma moja, Ona nema mnogo boja, Nit se diže pod oblake Ona samo nisko leta, Traži tužna srca, sveta, Da im liječi rane svake. Ne pjevam je ljudske strasti, Zlatnog ovog svijeta slasti, Niti nauk ovog doba. Ne klanjam se idolima, Nit ću pjevat što svijet ima, Ne ću slavit svijeta roba. Pjevam Bogu predobrome, Domu milom, rodu svome, U čast, slavu, Rodoljuba, Slavim majku svoju dragu … – Zato diže cijelu snaga. Na tu pjesmu ruka gruba. To mi krijepi dušu mladu, Zadovoljstvo srca to je. Za spas roda u svom radu Vlada vječno carstvo moje.5 Moja pjesma traži zato, – Ne od Boga ljubav svetu, I da dade milom rodu Ljubav, slogu i slobodu. Postignut ću tada metu.6 Moje zadovoljstvo Mjesečina sjaše bajno Tamna noći! Puna ti si tame, Svuda širiš svoju crnu moć … Hoće l’ sinut nade zraci za me, Da li će mi svijetli danak doć? Jerbo mene ljudska zloba kleta, Podlost gadna, mržnja slijedi svud, Što pred menom lebdi vjera sveta, Njene tajne krije moja grud. Mjesečina sjaše bajno, Kad sam tvoje blago lice Ugledao tako sjajno, Kad pred tobom padoh ničce. Zavidno je mjesec gled’o, Kada svrnuh prvi gled, Na to divno majke čedo, Na ljepote divan red. Mirno zborim mladom srcu svome; – Zadovoljno, imo vazda bud’, Jer na svijetu plaće nema tome; Časnim krstom boriti se svud’! Prezri mržnje, ljudske zlobe, klete, Ti ćeš uvijek zadovoljno bit; Tad ćeš primit platu krasne žetve, Tad će tebi ljepši danak svit’. – Mjesečina sjaše bajno, Kad sam tvoje čarno oko, – Moje blago veličajno Svojim srcem ljubit mog’o. Svijetlio je svjetlom bajnim Uz zvjezdica sitan red, Kad sam usnam’ uzdrhtanim, S tvojih usta srk’o med. Mjesečina sjaše bajno, 4 Danica, 1924. 5 Naše novine, 1917. – Neven, 12./1918. – Danica. 1924., str. 43. 6 Neven, 6./1920. 45 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 45 2.9.2010 12:18:11 Matija Evetović, «Ponizna je moja pjesma» Kad sam tebi ljubav čistu, Što u srcu čuvat tajno, Obeć’o, – ti vratit istu. Mjesec nam je svjedok bio, Kad si meni lijepi dar Predala za život cio – Tvoga srca ljubljen žar. Mjesečina sjaše bajno, Kad si meni obećala, Da nas ljubav veže trajno Koju nam je narav dala,. Pred njom smo se zavjerili Skupa držat’ uvijek hod, Bili sretni, svojni bili, Dok nas krije neba svod.7 Miruj, miruj srce moje! Još si tužno srce moje Što ti pravde nitko ne da? … Zar ti ne znaš, da na zemlji Svaki svoju korist gleda?! … Pusti zato tuge svoje. Miruj, miruj srce moje! Što me tako pitaš tužno: Zar nit’ ljubav tu ne valja? Ta svijet ovaj nit’ ju daje, A što dalje to je svađa. Pusti zato boli svoje. Miruj, miruj srce moje! Tu na svijetu nema pravde, Nit’ se ljubav raša čista, Samo gore tam’ u nebu Vječnim sjaje ona blista, Digni gire oči svoje. Miruj, miruj srce moje!8 Ruži Ubrao sam ružu bajnu, Sa njezine tanke grane, Na srce metnuo ju, Da olakšam svoje rane. … Ti si ona krasna ruža, 7 Neven, 13./ 1920., str. 2. 8 Neven, 15./1920., str. 2 44-47 Što se izmeđ’ trnja krije, Kada rujna zora svane, Pjesnik ruži pjesme vije.9 Moja tuga Jesensko je tiho veče Mjesec tugu moju gleda; Jerbo što mi srce želi Blijedi usud meni ne da. Zato, kad u rajskoj sreći Misli moje bludit stanu, Zaboli me srce moje Iz oka mi suze kanu …10 Molitva bunjevačkih i šokačkih Hrvata Bože sveti, Ti nas brani, Ljubav bratsku vjerom hrani, Sloga da nam bude kras! Ti nas vodi k domovini, Stare slave djedovini. – Hrvatska je rodu spas! Svrni pogled sa visine, Nova zora da nam sine, Rod Hrvata nek se divi, Bunjevac i Šokac živi!11 Molitva Bunjevaca Bože sveti, Stvoritelju, Našeg roda Spasitelju, Slušaj skromne molbe glas: Od razdora Ti nas brani, Sloga nek nam bude spas. Svrni pogled sa visine Da Bunjevcu srića sine! Ti ublaži gorke jade, Nevira što nam zadade, Sudbe naše vodi brod, Što ga usrid burni vala Tvoja ruka održala, Jer slovinski ljubiš rod. Tebi fala! – sve umiri, Da Bunjevac krila širi. 9 Neven, 18./1920., str. 2. 10 Neven, 19./1920., str. 2. 11 Danica, 1935., str. 34. – Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010., 8. str. 46 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 46 2.9.2010 12:18:12 Matija Evetović, «Ponizna je moja pjesma» I sad posli divni snova, Nadi slavni Pradidova Sviće rujne zore sjaj. Napaćena majko draga, Oživeće naša snaga Tvojoj tugi biće kraj. Veseli se! – Rod se divi, Jer Bunjevac jošte živi12. 44-47 Omladini Samo naprijed hrabro druzi mili! Nek vas uvijek bratska veže sloga; Jerbo ljubav roda našeg sili Izvest za njeg’ i dom djela mnoga. Ako s’ na vas klete dižu ruke, Da vam snažne skrše sile mlade, Te vas snađu crni jadi, muke, Čvrsto stojte! Još imajte nade! Čvrsto stojte rodu na braniku! Bud’te njemu na čast, slavu, diku To je Božja – roda našeg volja. Tada će se razić’ gusta tama, Sjajno sunce granut će nama, Tad nas čeka budućnost bolja.13 Maturalna slika iz Travnika, Matija Evetović sjedi, drugi zdesna 12 Ove stihove uglazbio je dr. Vinko Žganec 13 Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Zagreb, 1971., 147. 47 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 47 2.9.2010 12:18:15 Milovan Miković, Tražeći odgovore - O pjesništvu Matije Evetovića 48-51 Tražeći odgovore MILOVAN MIKOVIĆ O PJESNIŠTVU MATIJE EVETOVIĆA – Pjesnik Matija Evetović, povjesničar književnosti, znanstvenik, kulturni i javni djelatnik, rođen je u Bačkom Aljmašu, 24. veljače 1894. godine, a na samom izmaku XIX. stoljeća (1898. godine) obitelj Evetović preseljava se u Suboticu gdje Matija pohađa pučku školu i šest razreda gimnazije. Kao petnaestogodišnjak, odlukom školskih vlasti, isključen je iz gimnazije zbog rodoljubivih istupa, a zatim poput i drugih svojih sunarodnjaka, nastavlja školovanje u Travniku gdje svršava sedmi i osmi razred s maturom. Studij na Filozofskom fakultetu okončao je u Zagrebu 1921. godine gdje je obranio i doktorsku disertaciju 31. siječnja 1923. godine. Umro je u Subotici 2. srpnja 1972. Nakon raspada AustroUgarske i stvaranja države Južnih Slavena, bunjevačkohrvatski puk koji je isprve, većinom bio neskriveno jugoslavenski opredijeljen, ubrzo shvaća kako ni režim, pod koji su dopali nakon Trianona, također nema sa njima časnih nakana, već ih neskriveno, pače agresivno, nastoji asimilirati i što prije im hoće izbrisati i zatrti nacionalni identitet i vjersku pripadnost. Ukratko, sve one svjetonazorske vrijednosti do kojih su Bunjevci i Šokci stoljećima držali. U takvom ozračju, ugledajući se na pjesnika ilirskog preporoda Antuna Mihanovića (1796.–1861.), koji je napisao pjesmu «Horvtazka domovina», objavljenu (14. ožujka 1835.) u desetom broju Danice, iz čijih će četrnaest kitica, od prve, druge, pretposljednje i posljednje kitice, uz manje jezične prilagodbe, nastati himna Lijepa naša domovino – Matija Evetović piše svoj himan, pod naslovom Molitva bunjevačkih i šokačkih Hrvata1: Bože sveti, Ti nas brani, Ljubav bratsku vjerom hrani, Sloga da nam bude kras! Ti nas vodi k domovini, Stare slave djedovini. Hrvatska je rodu spas! Svrni pogled sa visine, Nova zora da nam sine, Rod Hrvata nek se divi, Bunjevac i Šokac živi! 1 Danica, 1935., 34. – Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010., 7. Iz deset stihova ove molitvene himne, koja je između dva svjetska rata bila čitana na svim važnijim skupovima Hrvata u Bačkoj2, nedvojbeno je kamo Bunjevci i Šokci sami sebe svrstavaju, i ne od jučer. U ostvarenju ovih težnji, Evetović je, s razlogom uvjeren, kako su ovi stihovi, ne samo znak ranjivosti i slabosti, već i svijesti o odgovornosti, a posebice glede vlastite budućnosti, i stoga dio neodvojiva rizika koji opredjeljuju smisao i sadržaj djelovanja svakoga od nas. Radi toga se Evetović ponajviše pouzdaje u mlade, njima se i obraća u pjesmi pod naslovom Omladini3: Samo naprijed hrabro druzi mili! Nek vas uvijek bratska veže sloga; Jerbo ljubav roda našeg sili Izvest za njeg’ i dom djela mnoga. Ako s’ na vas klete dižu ruke, Da vam snažne skrše sile mlade, Te vas snađu crni jadi, muke, Čvrsto stojte! Još imajte nade! Čvrsto stojte rodu na braniku! Bud’te njemu na čast, slavu, diku To je Božja – roda našeg volja. Tada će se razić’ gusta tama, Sjajno sunce granut će nama, Tad nas čeka budućnost bolja. Svakom despotizmu unatoč, pojedinac je uvijek bio, i ostao, izvorištem društvene energije. Razumije se, Matija Evetović nema iluzija kako bi se pukim zbirom posloženoga, pojedinačno istoga, mogao popločati put prema boljoj budućnosti, o kojoj pjeva, niti da bi on, za sve njegove sunarodnjake, moga biti jednostavno i lako prohodan. Budući da je nedvojbeno, svakodnevno smo tomu svjedoci, kako s našom težnjom ka slobodi, ne posustaju i stalno se perpetuiraju sve novi i novi oblici ugnjetavanja. Upravo radi toga, čovjek se nikada ne bi smio lišavati snova. Na njih uvijek ima pra2 Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010., 561. 3 Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Zagreb, 1971., 147. 48 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 48 2.9.2010 12:18:16 Milovan Miković, Tražeći odgovore - O pjesništvu Matije Evetovića vo, pogotovu kada mu oni jedino preostaju, o čemu se očitovao u pjesmi pod naslovom Moje carstvo4: Nemam blaga na tom svijetu Bijelog srebra, žuta zlata; Vel’ka čast u lijepom cvijetu Od Boga mi nije dana. Siromaštvo, ubogarstvo Pruža meni zemlja ova, Neka pruža! – Imam carstvo Idealnih mojih snova. Srce moje u svom hramu Potišteni rod svoj krije, Molitve u vrućem plamu Za njeg’ gorke suze lije. A iz zemlje orošene Nova klica, snažna niče; Ideale porušene Iz tog kala dignuti će. To mi krijepi dušu mladu, Zadovoljstvo srca to je. Za spas roda u svom radu Vlada vječno carstvo moje. Očito je, poručuje nam pjesnik Matija Evetović – samo nas snovi mogu trajno krijepiti i snažiti. Zbog njih, i kada nam je teško, do nepodnošljivosti, ne izdajemo i ne napuštamo vlastite ideale, ukoliko držimo do sebe i vlastita čovještva. O tome će se u stihovima pod znakovitim naslovom Moja pjesma5 Evetović ovako očitovati: Ponizna je pjesma moja, Ona nema mnogo boja, Nit se diže pod oblake Ona samo nisko leta, Traži tužna srca, sveta, Da im liječi rane svake. Ne pjevam ja ljudske strasti, Zlatnog ovog svijeta slasti, Niti nauk ovog doba. Ne klanjam se idolima, Nit ću pjevat što svijet ima, Ne ću slavit svijeta roba. 4 Naše novine, 1917. – Neven, 12., 1918. – Danica. 1924., 43. 5 Neven, 6., 1920. 48-51 Pjevam Bogu predobrome, Domu milom, rodu svome, U čast, slavu, Rodoljuba, Slavim majku svoju dragu … – Zato diže cijelu snagu. Na tu pjesmu ruka gruba. Moja pjesma traži zato, – Ne od Boga ljubav svetu, I da dade milom rodu Ljubav, slogu i slobodu. Postignut ću tada metu. Ignoriranje etničke i kulturne različitosti, neuvažavanje, pa i prijezir, posebnosti različitih društvenih skupina, kao stalni povod i ishodište društvene nepravde, nejednakosti i napetosti, razumije se, nije moguće riješiti u pjesmi, ali ona nas, može potaknuti na ostvarenje pojedinačnih i zajedničkih ciljeva. A iznad svega na nemirenje sa svakovrsnim nepravdama. O tome će se Matija Evetović ovako oglasiti u pjesmi pod naslovom Miruj, miruj srce moje6: Još si tužno srce moje Što ti pravde nitko ne da? … Zar li ne znaš, da na zemlji Svaki svoju korist gleda? … Pusti zato tuge svoje. Miruj, miruj srce moje! Što me tako pitaš tužno: Zar nit’ ljubav tu ne valja? Ta svijet ovaj nit’ ju daje. A što daje to je svađa. Pusti zato boli svoje, Miruj, miruj srce moje! Tu na svijetu nema pravde, Nit’ se ljubav rađa čista, Samo gore tam’ u nebu, Vječnim sjajem ona blista, Digni gore oči svoje. Miruj, miruj srce moje. Iz ovih poetskih navoda i citiranih pjesničkih htijenja Matije Evetovića, mogao bi se steći dojam kako njegovu poeziju, mahom, određuju rodoljubiva i domoljubna osjećanja i ciljevi. Ovakav zaključak bio bi preuranjen i netočan, i ne bi pružio potpuni uvid u 6 Neven, 15., 1920., 2 49 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 49 2.9.2010 12:18:16 Milovan Miković, Tražeći odgovore - O pjesništvu Matije Evetovića cjelinu njegova pjesništva. Matija Evetović nije samo zainteresiran za boljitak kolektiviteta kojemu pripada, on i te kako dobro zna – lijepe ideje o životu u zajednici malo vrijede ako nisu ispunjeni zahtjevi i očekivanja pojedinca. Stoga Evetović ne ostaje nijem kada, primjerice, prepozna zov strasti i tijela, ili kada svojim osjećanjima i ljubavlju može usrećiti druge ljude, ponajprije voljenu osobu. Ova je tvrdnja provjerljiva i u pjesmi pod naslovom: Mjesečina sjaše bajno …7 Mjesečina sjaše bajno, Kad sam tvoje blago lice Ugledao tako sjajno, Kad pred tobom padoh ničce. Zavidno je mjesec gled’o, Kada svrnuh prvi gled, Na to divno majke čedo, Na ljepote divan red. Mjesečina sjaše bajno, Kad sam tvoje čarno oko – Moje blago veličajno Svojim srcem ljubit mog’o. Svijetlio je svjetlom bajnim, Uz zvjezdica sitan red, Kad sam usnam’ uzdrhtanim S tvojih usta srko med. Mjesečina sjaše bajno, Kad sam tebi ljubav čistu – Što u srcu čuvat tajno – Obeć’o ti vratit istu, Mjesec nam je svjedok bio, Kad si meni lijepi dar Predala za život cio. – Tvoga srca ljubljen žar. Mjesečina sjaše bajno, Kad si meni obećala, Da nas ljubav veže trajno, Koju nam je narav dala. Pred njom smo se zavjerili Skupa držat’ uvijek hod, Bili sretni, svojni bili, Dok nas krije neba svod. Iz ovih je stihova razvidno, Evetović je zaljubljen, izrazi povišene osjećajnosti, potaknuti su, dakako, odnosom prema voljenoj osobi, i jamačno izvor su emocija 7 Neven, 19./192., 2. 48-51 i njihova utoka, što pjesnika dovodi gotovo do granica ushita. Ipak, od vremena na vrijeme, njime prevladava i drugačije, sjetno raspoloženje, prepoznatljivo i u pjesmi pod naslovom Ruži8: Ubrao sam ružu bajnu, Sa njezine tanke grane, Na srce metnuo ju, Da olakšam svoje rane. … Ti si ona krasna ruža, Što se izmeđ’ trnja krije, Kada rujna zora svane, Pjesnik ruži pjesme vije. Ovakvo je raspoloženje, koje čitatelju ne pruža izravan i jednoznačan uvid u nedvojbene uzroke pjesnikove uznemirenosti, također zamjetno u pjesmi Moja tuga9, gdje ono poprima i stanovite elegične tonove: Jesensko je tiho veče Mjesec tugu moju gleda; Jerbo što mi srce želi Blijedi usud meni ne da. Zato, kad u rajskoj sreći Misli moje bludit stanu, Zaboli me srce moje Iz oka mi suze kanu … Mogli bismo reći Matija Evetović, kao pjesnik, kojemu su u rukopisu ostale dvije zbirke stihova: Moji poleti i Jesenske elegije10 nije samo prethodio, već je svojim pjevanjem i krčio put onima koji su pristizali, stvarajući i na njegovu tragu, među koje svakako spadaju: Aleksa Kokić (1912.– 1940.) i Ante Jakšić (1912.– 1987.), nadalje Ante Sekulić (1920.) i njegov vršnjak Stjepan Bešlin (1920.–1941.) kao i dvije godine stariji Jakov Kopilović (1918.–1996.). Navedeni pjesnici nisu samo generacijski bliski, njih, prije svega, povezuje zajednički pogled na svijet – budući da su neskriveno kršćanskoga svjetonazora, a također i veoma drže do općepoznatih povijesnih, znanstvenih, kulturnih i drugih činjenica o pripadanju Bunjevaca i Šokaca bunjevačkošokačkom rodu i hrvatskomu narodu. Upravo ovo se od dvadesetih do četrdesetih godina XX. stoljeća ne samo verbalno poriče iz unitarističko-hegemonističkih i monarho-fašističkih krugova – a devedesetih godina od nacional-socijalističkih Miloševićevih 8 Neven, 18., 1920., 2. 9 Neven, 19, 1920., 2. 10 Geza Kikić, N. dj. 145. 50 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 50 2.9.2010 12:18:17 Milovan Miković, Tražeći odgovore - O pjesništvu Matije Evetovića falangi – već se takvo stajalište ovdje, od vremena na vrijeme, grubo i neskriveno nastoji, u većoj ili manjoj mjeri, ugraditi u službenu, državnu politiku, kada god tome pogoduju prilike u širem okruženju. Pjesničkim sredstvima krčeći put vlastitom i pravu svojih sunarodnjaka na drugo i drugačije mišljenje, stajalište i doživljaj svijeta, unutar kojega se ljubav označava najvećim darom danim čovjeku, Matija Evetović zacijelo je usmjerio svoje sunarodnjake Kokića, Jakšića, Kopilovića, Sekulića i Bešlina, i prema, u njihovo vrijeme zamjetno razvedenoj, katoličkoj lirskoj produkciji koja privlači pozornost kako čitatelja, tako i književne kritike11, pogotovu između dva svjetska rata, kada, slobodno se može reći, ovo pjesništvo izrasta u pravi pokret, u kojem će, svojim stihovima od tridesetihčetrdesetih godina XX. stoljeća, i naši poeti zadobiti zapaženo mjesto12. Ovo je od ne malog značaja, budući da je hrvatski kulturni identitet teško zamisliv bez – sve do devedesetih godina XX. stoljeća – zabranjivanih, prešućivanih ili gotovo posve zanemarenih kršćanskih kulturoloških čvorišta i stvaralaca, koji su dali navlastit stvaralački prinos ostvaren između dva svjetska rata, do 1945. i uspostave novih društveni odnosa. U tom kontekstu posebno mjesto pripada katoličkoj književnosti, koja se razlistala u vrijeme hrvatskog katoličkog pokreta od početka XX. stoljeća do četrdesetih godina. I premda nije mali broj onih koji su proučavali ovu književnu formaciju – uz već spominjane Ljubomira Marakovića, Juraja Lončarevića i Gezu Kikića, svakako je potrebno ukazati i na istaknuti prinose: Petra Grgeca, Drage Šimundže, Đure Kokše, Ante Sekulića, Bele Gabrića, Nevena Jurice, Božidara Petrača, Vladimira Lončarevića, ali i drugih, poput primjerice Branimira Donata13, koji su je književno-povijesno situirali i pridonijeli njezinu znanstveno utemeljenome proučavanju. Među izborima, almanasima, antologijama, hrestomatijama i sl. posebno mjesto pripada djelu Vladimira Lončarevića «Književnost i hrvatski katolički pokret (1900.–1945.). teorijske i programske odrednice, književna politika i organizacijska struktura», Zagreb, 2007. Autor obuhvaćajući razdoblje od Prvog hrvatskog katoličkog sastanka u Zagrebu, do 1945. godine kada nastupa nasilni prekid, nakon kojega je 11 Vidjeti o tome kritike dr. Ljubomira Marakovića 12 V.: Juraj Lončarević, Šokački i bunjevački književni portreti, 1969. 13 V.: Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika, Zagreb, 1998. književno-povijesnih istraživanja u kojima B. Donat obrađuje smrtopise mnogih nestalih i ubijenih hrvatskih pisaca. 48-51 katolička književna formacija iz ideologijskih razloga zaustavljena i potisnuta na marginu, bolje reći – duboko je pokopana. Činilo se, jednom za svagda! U toj je rasvjeti potrebno ukazati na nastanak velikog broja beletrističkih djela od početka I. svjetskog rata, a pogotovu s njegovim okončanjem, što svjedoči o tome da su pisci zdušno tragali za odgovorima na mnoga otvorena pitanja društvenog razvoja i u pokušaju uspostave većini prihvatljive paradigme. Sukladno tome su se vodeći pisci, kritičari, urednici i nakladnici ovoga kruga zalagali za književnost «etičke estetike», što je pridonijelo stanovitim sučeljavanjima s modernizmom, glede mjesta i uloge književnosti, te njenim formalno-stilskim odlikama i modelima djela. Dakako, ovo nije bilo zamjetno samo u pjesništvu, već možda još i više u pripovjednoj prozi, a pogotovu u romanu14. Također u ratnoj kronici, memoarskom štivu, putopisu, obnovi hagiografije, te kroz promicanje tekstova i dramskih predložaka namijenjenih pučkim i diletantskim pozornicama15. Nije na odmet zapaziti još nešto – među pripadnicima ovog kruga vlada zamjetno zanimanje za srodna književna iskustva u drugim europskim jezicima (talijanskom, njemačkom, francuskom), što je dalo zamah prevodilaštvu na hrvatski jezik16. dr. Matija Evetović 14 N. Andrić, A. Jakšić, J. Pašić i dr. 15 V.: U bačkom ozračju B. Rajić, I. Malagurski Tanar i dr. 16 J. Pašić, I. Kujundžić i dr. 51 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 51 2.9.2010 12:18:20 Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca 52-58 Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca JASNA MELVINGER CRNOGORSKOM KNEZU NIKOLI I. PETROVIĆU NJEGOŠU I SRPSKOM KRALJU ALEKSANDRU OBRENOVIĆU Milorad Nikčević, u svojim znanstvenim raspravama, usmjerenim na proučavanje kulturnih doticaja i književnih prožimanja na južnoslavenskom prostoru, kao vrsni povjesničar crnogorske književnosti, te kao vrstan komparatist, iz više aspekata, napose, iz sociokulturalnog, osvijetlio je i romantičarski književni mit iz 19. stoljeća o Crnoj Gori kao simbolu slobode.1 Brojni književnici, mahom iz južnoslavenskih krajeva koji su, tada, još, bili pod turskom ili austrougarskom dominacijom, glorificirali su Crnu Goru, njen slobodarski duh, te crnogorsko čojstvo i junaštvo, nadajući se, u svom rodoljubnom zanosu, boljim danima bez tuđinskih pritisaka, na cijelome slavenskom jugu. S takvom romantičnom egzaltacijom o Crnoj Gori i o, također neovisnoj kraljevini Srbiji svoga vremena, uz povijesne retrospekcije u stilu srpske i crnogorske epske tradicije, pjevao je i hrvatski književnik Ilija Okrugić Srijemac. Tijekom posljednjih dviju godina svoga života, 1896. i 1897., taj je autor napisao hvalospjev crnogorskome knezu Nikoli I. Petroviću, a također i dvije prigodnice u kojima glorificira, dakako, na idealistički način, prijateljstvo kneza Nikole I. Petrovića i srpskoga kralja, Aleksandra Obrenovića. Ne postoje podaci na temelju kojih bi se moglo tvrditi da je Okrugić kada bio u Crnoj Gori, ili, pak, da se gdje imao prigodu osobno susresti s knjazom Nikolom I., no izvjesno je da o zemlji koju, kako je u svojim stihovima isticao, od postanka do današnjeg danka nit- 1 Nikčević Milorad, Filološke rasprave, interkulturalni kontekst, GEOS, Podgorica, Crnogorsko-hrvatsko prijateljsko društvo Ivan Mažuranić, Cetinje, Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva RH, Osijek, Podgorica, 2002. Izvanjci, inostranci i crnogorsko srpstvo, str. 45–78. ko ne osvoji2 nije saznao samo iz knjiga i novinskoga tiska, no, također, u razgovoru sa svojim prijateljima, koji su tamo, kraće ili, čak, dulje, kao izvanjci, boravili i djelovali. Primjerice, istaknuti slavonski književnik, ilirac Mato Topalović, koji je Okrugiću bio profesorom u đakovačkom sjemeništu i koji ga je, kao mladog pisca, svesrdno poticao da piše u rodoljubnom duhu, te da ustraje u književnom stvaralaštvu,3 u svom obilasku hrvatskih krajeva i drugih zemalja na južnoslavenskom prostoru, koje je, kao ilirac, želio što bolje upoznati, 1833. godine, boravio je i u Crnoj Gori.4 Okrugić je Topalovića veoma poštovao i vjerojatno je, još kao mladić, s velikim zanimanjem slušao o njegovim dojmovima o mitskoj junačkoj zemlji pod Lovćenom, kojom je, tada, još, vladao slavni vladika Rade, Petar II. Petrović Njegoš. A o Crnoj Gori iz razdoblja vladavine knjaza Nikole I. Petrovića Okrugić je, dakako, kasnije, mogao dosta čuti od srpskog pjesnika Laze Kostića, koji mu je uvijek bio drag sugovornik, a za koga se zna5 da je prvi put bio na Cetinju 1871. godine, a drugi put tamo boravio od 1884. do 1891. kao kulturni djelatnik, između ostalog, uređujući Glas Crnogorca. Kada je riječ o srpskome kralju Aleksandru Obrenoviću, neprijeporno je da ga je Okrugić, veoma popularan kao dramatičar, ne samo u Novom Sadu, već i u Beogradu, imao prigodu i osobno upoznati. O tome svjedoči Jovan Hranilović: „Okrugić je uvijek bio lijepo susretan u odličnim srpskim krugovima u Beogradu. Znao je sam dolaziti na predstave svojih 2 Ovaj i svi ostali navodi iz Okrugićevih hvalospjeva u ovome članku preuzeti su iz autorove rukopisne ostavštine koja se čuva u Matici srpskoj u Novom Sadu. 3 Podatke o tome daje sam Ilija Okrugić u svojoj prigodnici Plač za Matom Topalovićem iz 1862. godine, koja se također čuva u rukopisnoj ostavštini autorovoj u Matici srpskoj u Novom Sadu. 4 Nikčević Milorad, Nad povijesnim tokovima i izvorima korespondencije Josipa Jurja Strossmayera i Nikole I. Petrovića Njegoša, u Zborniku radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Lik i djelo Josipa Jurja Strassmayera, urednik Stanislav Marijanović, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, 2008., str. 203. 5 Milorad Nikčević, n. d. Filološke rasprave, str. 67. 52 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 52 2.9.2010 12:18:21 Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca pozorišnih komada na beogradskoj pozornici. U takvim prigodama primao je, u svojoj, besplatno mu ustupljenoj loži, čestitke srpskih odličnika, među kojima je imao veliki broj prijatelja i štovatelja. Tako je na predstave njegovih komada dolazio u pozorište i regent Jovan Ristić, svojom spoljašnjošću vrlo nalik pjesniku Čengić age, Mažuraniću. I kralj Aleksandar Obrenović zanimao se za Okrugićeve drame. Ilija se rado spominjao ljubaznog razgovora s mladim kraljem u jednoj audijenciji.”6 Knez Nikola I. Petrović, prvi vladar priznate, neovisne Crne Gore, zaslužan je za konstituiranje crnogorske državnosti, kao utemeljitelj najvažnijih pravnih, prosvjetnih, kulturnih, te vjerskih ustanova. Između ostalog, dao je izgraditi i rimokatoličku crkvu na Cetinju, što je Ilija Okrugić pozdravio pjesmom prigodnicom, kao plemenitu gestu vjerske snošljivosti crnogorskoga suverena. Na sam Vidovdan, s nadnevkom po julijanskom kalendaru, 15. lipnja 1896. napisao je svoj hvalospjev Njegovom Visočanstvu, Gospodinu Knezu Nikoli I. Petroviću – Njegošu, Gospodaru Crnegore i Brdah. Ta oda ispjevana je u asimetričnom epskom desetercu, a Okrugić iskazuje počast crnogorskome suverenu i time što se opredijelio za virtuozni versifikacijski oblik, te povezao početna slova riječi kojima stihovi u pjesmi započinju akrostihom. Znajući za krajegranesiju, kao naročiti književni žanr u srednjovjekovnoj bizantskoj, pa i srpskoj književnosti, želio je postići što svečaniji i što uzvišeniji ton. Početna slova stihova u Okrugićevu hvalospjevu, tom njegovom, ne samo po versifikacijskoj zamisli, Slovu ljubve, povezana su u ovu smisaonu cjelinu: Hristos vaskrase! Mi smo danas bili u crkvi. Žao mi je što vi nemate crkve, te sam riješio da vam na Cetinju podignem bogomolju, u kojoj ćete dostojno slaviti Boga. Taj akrostih, istaknut ćiriličnom kapitalom u Okrugićevu hvalospjevu, sadrži, zapravo, riječi knjaza Nikole I., upućene crnogorskim katolicima na Uskrs 1896. Te riječi autor navodi onako kako ih je pročitao u novinskom tisku, pa upućuje na Naše doba br. 27, 6/18. Obećanje pravoslavnoga crnogorskog suverena, koje, inače, nije ostalo samo na riječima, Okrugić je ocijenio kao itekako dobrodošli primjer vjerske tolerancije, ne samo u odnosu na crnogorske katolike, uglavnom Albance, već i kao korak zbližavanja pravoslavlja i katoličanstva, a sukladno, Okrugiću tako bliskim, Strossmayerovim nastojanjima na planu ekumenizma. Držeći da je knez Nikola I. Petrović svojim uskršnjim obećanjem iz 1896. okrunio sva slavna si djela, Okrugić je svoj hvalospjev potpisao 6 Jovan Hranilović, Okrugićeve lirske pjesme, Glas Matice hrvatske, god. IV., br. 9, str. 69. 52-58 kao viek zahvalni Ilija Okrugić, opat i župnik katolički, dakako, u ime svih katolika, ne samo u Crnoj Gori, koji su vijest o plemenitoj nakani crnogorskog vladara, knjaza Nikole I. Petrovića, primili s odobravanjem i velikom radošću. Pohvalnicu o kojoj je riječ Okrugić je započeo glorificirajući velji naš slavenski rod, da bi se, zatim, pozvao na amanet slavnih pradjedova s bojišta i megdana, što su, i po cijenu svoga života, toliko puta potvrdili da su ljubav prema domu, rodu i svetoj vjeri najviše vrijednosti. Prema stereotipima usmene pučke epske poezije, pad Bosne, Hercegovine i Srbije u tursko ropstvo tumači se neslogom među braćom, te izdajstvom, da bi se potom skrenula pozornost i na pojedina aktualna pitanja očuvanja narodne samobitnosti na južnoslavenskom prostoru. O apoteozi Okrugićevoj slobodarskom duhu Crnogoraca, koji su, Bog ko sam da š njima sudjelovo, tijekom junačke povijesti, uspijevali obraniti od neprijatelja svoju postojbinu, može se reći da sadrži stilska sredstva uglavnom poznata iz romantičarskih egzaltacija Crnom Gorom i drugih Okrugićevih književnih suvremenika, ali da, prije svega, ponesenim, a, ipak, neusiljenim ritmom, u pojedinim segmentima doseže, ovom autoru svojstvene, pjesničke intenzitete: Samo jedno sokolovo gnjezdo, Ako nije sure orlušine – Mnogo jada, krvi, Turke stalo, Ratobornim pred onim junacim, I unucim slavnih zetskih pređa, Je l’ pobiedit, ili poginut vičnih, – E ih takve majke im rodile, Šatorištem pod plavim nebištem, I na stienju i golom kamenju, Odojile junačkijem mliekom, Davor – pjesme djeci pripievale, A mladićma svak čas poviedale Velja djela junačkih predaka, Amanetom da im vaviek budu, Mjerilom i izgledom života, Navali li kakav dušman kleti, A da šće jim zavičaj oteti. Crna Goro, gnjezdo sokolova! E si to nam od zamande bila! Toliput te dušman napadao, I množinom, i oružjem bojnim, – Njegov napor sav u zalud bio, U te jedva da on stopom kroči, Popade ga ljuta troljetnica, Oko srdca i u njemu strava, Davorovim pred onim junacim 53 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 53 2.9.2010 12:18:21 Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca I gorštacim, zmajevima ljutim, Golim mačem, kojino u ruci, Na nj nasrću, život prezirući, E da tek od dušmana obrane Mili dom svoj, Crnugoru slavnu! Bog ko sam da š njima sudjelovo, Od postanka do današnjeg danka, Goru crnu nitko ne osvoji! U završnici svoje pjesme Okrugić veliča crnogorske knezove, a ponaosob kneza Nikolu I. Petrovića, dičnog nećaka, oj, Njegoša Petra, kao junaka, državnika i pjesnika. U bilješci autor navodi tri djela kneza Nikole I.: Balkanska carica, Pjesnik i vila, te Nova kola, ističući ih na taj način kao najvrjednija u njegovu književnu opusu. Kako se može zaključiti na temelju još jedne Okrugićeve autografske bilješke, po jedan primjerak hvalospjeva knjazu Nikoli I. otposlan je u Beograd, generalu Savi Grujiću, u Bar, nadbiskupu Milinoviću, kralju Aleksandru Obrenoviću i kraljici Nataliji na Topčider, te biskupu Strossmayeru u Đakovo. A podrazumijeva se da je ova pjesma našla puta i do crnogorskoga vladara na Cetinju, svijetli primjer čije vjerske tolerancije je u njoj i ovjekovječen. Iste 1896. godine Okrugić je napisao i hvalospjev Vidovdanu, kojim je uzveličao, kao iznimno značajan politički potez kneza Nikole I. Petrovića, njegov dolazak u Beograd, na svečanost krunisanja, tada dvadesetogodišnjeg kralja Srbije Aleksandra Obrenovića, inače, miropomazanog u Žiči 1889., nakon abdikacije oca mu Milana. Ilija Okrugić, uvijek sklon idealizaciji južnoslavenske sloge, proklamirane još u doba ilirskih političkih snova i projekcija, bio je razdragan i ushićen što je crnogorski knez došao u prijateljski posjet Srbiji, slobodnoj i opet okrunjenoj krunom. Ko za doba Nemanjića! kliktao je Okrugić, imajući, dakako, na pameti da je Srbija opet proglašena kraljevinom 1882., dakle, četrnaest godina prije nego što je on napisao svoj hvalospjev Vidovdanu, radujući se slavlju, ne više porobljena i razjedinjena, no obnovljena srpstva. Riječ je o epskoj pjesmi, ispjevanoj u simetričnim trohejskim osmercima, organiziranim u dvadeset pet strofa oktava, od kojih svaka sadrži po tri ukrštene rime i dva stiha s nerimovanim klauzulama. Kao u svim svojim djelima, i u hvalospjevu Vidovdanu, Okrugić je posegnuo i za stilskim sredstvima uobičajenim u usmenoj pučkoj književnosti. Primjerice, s epskom širinom razvio je alegorijsku sliku leta surog orla s timorja Lovćena, prateći ga u tom letu od Crne Gore do Srbije, a sve ponad, za srpsku nacionalnu povijest značajnih, pa i mitskih prostora, proslavljenih u srpskoj 52-58 pučkoj epopeji, ponad rijeke Marice, te ponad Kosova polja i svih onih krajeva prema kojima je i crnogorski knez Nikola I., kao pjesnik, stremio, primjerice, u svojoj nekada veoma popularnoj budnici Onamo, onamo. Nadletjevši i, također legendarno, ustaničko Takovo, te, ugledavši, kako veli Okrugić, sav očaran Avalu, suri je orao napokon pao ukraj Topčidera. U produžetku dolazi do korekcije cijele alegorijske priče, pri čemu se identitet povijesno ovjerljive osobe, uspoređene sa surim orlom otkriva, ali ne odmah i izravno, već gradacijski. U varijacijama od po nekoliko kitica ističu se pjesnički atributi Nikole I. Petrovića, s tim što se ovaj crnogorski suveren, pobjednik u protuturskim ratovima od 1862–1863., te od 1876. – 1878. godine, proslavljen u bitkama na Fundini i u Vučjem dolu, glorificira prvo kao pjesnik ratnik: Nije ovo suri oro sa Lovćena nebotična / Već je ovo Davor pjesnik / Sa Cetinja, gnijezda dična, da bi mu se, potom, u drugoj korekciji alegorijske slike, podario i vrhunski kvalifikativ bogomdanog pjesnika romantičara: Nije ono suri oro / Nebotična sa Lovćena / Već je ono slavulj pjesnik / Duha, srca uzvišena. Tek u daljem slijedu stihova može se otkriti tko je taj dični potomak Njegoševi / Među slavnim najslavniji / Čije ime slavom slovi / I u Srbstvu, i Rosiji. Ovdje treba pridodati da Okrugić, veličajući Nikolu I. Petrovića kao pjesnika, ne podliježe tek romantičarskoj egzaltaciji, već ima za to valjanih razloga. Crnogorski vladar značajan je književnik iz postnjegoševska književnopovijesna razdoblja, o kome je, primjerice, na slikovit način, izrekao svoje mišljenje i Miroslav Đurović, u svojstvu antologičara crnogorskog pjesništva: „Poslije Njegoša, kao poslije groma, u crnogorskoj poeziji zavladala je tišini. Od Njegoševih epigona i njihovog patetičnog sricanja istorije, svojim se djelom izdvojio samo Nikola I. Petrović.”7 Književni dar i vrijednost književnog djela kneza Nikole I. neprijeporni su, dakako, ne samo za Okrugića i njegove suvremenike. Kao i u pučkoj usmenoj književnosti, i u književnosti romantizma sudionice nadnaravog, vile, često se pojavljuju u raznim alegorijskim spjevovima. U Okrugićevim djelima prikazuju se kao stalne pratilje pjesnika, a njihov je govor prepoznatljiv kao govor probuđene rodoljubne svijesti određene regije ili kraja. U hvalospjevu Vidovdanu, vila koja kliče s Avale simbolizira rodoljubne težnje srpskoga naroda, a njezina vizionarska poruka: Zora puca, bit će dana, citat je iz kultne budnice Petra Preradovića, što se prvi put mogla pročitati u Zori dalmatinskoj, još 1844. godine, u pjesnič7 Miroslav Đurović, Savremena crnogorska poezija, Odzivi, Bijelo Polje, 1974., str. V. 54 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 54 2.9.2010 12:18:22 Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca ki ozarenu trenutku hrvatskog narodnog preporoda. Okrugić navodi Preradovićev refren čak tri puta, kao završni stih prve, osme i posljednje kitice svoga hvalospjeva, varirajući ga kao poklič narodnog preporoda srpstva: Ustaj! Srbi, braćo mila! Zora puca, bit će dana! Jasno je da su Okrugiću obje vile, i sjajna vila slavskog roda iz Preradovićeve pjesme, koja je budila slavnu zemlju dalmatinsku, i srpska vila a Avale, podjednako drage i mile. Zato, kao veliku vrlinu crnogorskoga knjaza, koji vile sve slavenske kano svoju ljubi, štuje / Bez razlike pak plemenske sve posestri, s’ svim bratuje, veliča upravo njegovu slavensku rodoljubnu svijest. Dakako, i za to je bilo valjanih razloga, napose kad je riječ o prvim desetljećima vladavine Nikole I. Petrovića. No, u doba kad ga je Okrugić glorificirao, biskup Strossmayer već nije, o njegovu razgovoru sa slavskim vilama, razmišljao tako idealistički. U svojoj korespondenciji s Račkim, 19. I. 1893. komentirao je djelo crnogorskoga knjaza Pjesnik i vila iz 1892. na ovaj način: „To je djelo krasno, posve slično i prilično Gorskom vijencu, jezik krasan, misli krasne, čuvstva krasna. Djelo je to ko stvoreno da srpski narod u srce dirne, da ga u oblake digne i na djela heroička podžeže.” No uz ove velike pohvale, Strossmayer otkriva i razlog svog razočaranja u dugogodišnjeg prijatelja i bliskog suradnika: „Ali je u tom djelu jedna mana, prije u crnogorskoga knjaza neviđena, a to je da zbog Kosovske bitke i poraza Srbalja na dva, na tri mjesta kori Rim i Svetu rimsku Stolicu, kao i sav kršćanski Zapad, Rimom zaveden. To je u peru Crnogorskoga kneza nešto posve novoga. Vi ćete dašto bolje znati od mene da to biva bez ikoga historičkoga povoda i dokaza. To mržnju prema Hrvatu u Srbima goji. Bit će da je djelo samo u malo primjeraka tiskano. Ja bih Knezu odgovorio i pohvalio djelo, ali zbog napadaja na Rim neću. Mislim da se je s neke strane dao nahuškati; ogromno protuslovlje sa samim sobom.”8 No, tada još nije došlo do posvemašnjeg raskida biskupova s crnogorskim suverenom. Ipak mu je odgovorio i pohvalio djelo.9 Njihova suradnja trajala je sve do, neugodne za Hrvate, svetojeronimske afere, u kojoj je presudnu ulogu odigrala upravo Crna Gora. Riječ je o borbi za ime Zavoda sv. Jeronima u Rimu od 1901. do 1902. godine, kada je ilirsko ime toga zavoda zamijenjeno hrvatskim, pa to ime osporeno, u relacijama diplomatskih suprotstavljanja više ondašnjih moćnih država sv. Stolici, a u kontekstu borbe knjaza 8 Korespondencija Rački – Strossmayer, knj. IV., uredio Ferdo Šišić. JAZU, Zagreb, 1931., str. 352–353. 9 Dimitrije Dimo Vujović, Štrosmajer i Crna Gora, n. d. Zbornik radova Lik i djelo Josipa Strossmayera, str. 469. 52-58 Nikole I. s dinastijom Obrenović za Pijemont srpstva. Crna Gora je tu branila, ne pravo Barske nadbiskupije na ustanovu sv. Jeronima, jer to pravo nitko nije ni osporavao, nego je zahtijevala da se negira hrvatsko ime te ustanove, tvrdeći, po tadašnjem velikosrpskom konceptu, da u Barskoj biskupiji žive Srbi katolici.10 A kad je riječ o posljednjem srpskom kralju iz dinastije Obrenovića, u doba kad je Okrugić ispjevao pohvalnicu Vidovdanu, imao je za sobom već dva državna udara: prvi, iz 1893. godine, kada se proglasio punoljetnim, te zbacio namjesništvo, na čijem je čelu bio liberalni prvak Jovan Ristić, kao i vladu, te drugi iz 1894. godine, kada je stavio izvan snage ustav iz 1888., i vratio onaj iz 1869. Sve je to činio na nagovor oca Milana, koji je, dva puta prije svoje smrti u Beču dolazio u Srbiju, kako bi sudjelovao u političkom životu, pogazivši svoju obvezu da se neće vraćati u zemlju. Ilija Okrugić, pjesnik-romantičar, sklon idealizacijama, čini se, zbog tih aspekata autokratske Aleksandrove vladavine Srbijom nije bio osobito zabrinut. Koliko je držao do običaja bratimljenja i sestrimljenja, može se zaključiti na temelju njegovih djela, osobito epskih pjesama, u kojima su često glavni likovi ili dva čestita junaka, pobratima, ili, pak, dvije vjerne posestrime.11 Bio je toliko razdragan i ushićen prijateljski srdačnim susretom crnogorskoga kneza i srpskoga kralja, da je taj susret pjesnički prikazao i kao slavlje tijekom kojeg su se oni pobratimili. S najplemenitijim rodoljubnim osjećajima nadao se da će njihova sloga, na dobrobit slavenstvu, dugo potrajati. Evo kako je, u svom hvalospjevu dočarao, panoramski širokom pjesničkom slikom, vidovdanski Beograd iz 1896. godine: Gleđ! S radosti kako lice Kralja i majke mile sjaje, Dočekavši takog gosta Koj za njih i Srbstvo haje. Gleđ! Beograd sav odore Svetčanice kako kite, Gleđ! Zastave što vijore, S vienci, cviećem obavite. Gleđ! Kićenih slavoluka, Gleđ! Plamova sto hiljada, Gleđer! Divna vatrometa, 10 Ankica Pečarić, Josip Pečarić, Strossmayerova oporuka, HAZU, Zagreb, 2002., str. 352–353. 11 Primjerice, i u Okrugićevu epu Sveti Ivan Kapistran, pobjeditelj Turakah kod Biograda godine 1456., koji je autor objelodanio u Novom Sadu u vlastitoj nakladi 1992., glavni junaci, i toga hvalospjeva, Ivan Kapistran i Janko Sibinjanin, također su opisani kao pobratimi. 55 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 55 2.9.2010 12:18:22 Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca Što na zviezde se raspada, A međ njima, sjajem sjajno, Knez Nikole ime dično, Sve treperi divno, bajno, Usred noći suncu slično! Al naroda čuj uzklike, Od njih nebo, zemlja s’ trese: Živio nam knez Nikola! Koga ljubav nam donese! Hura! Hura! Kneže Niko! Živio nam mnogo ljeta! Crne Gore slavna diko, I vascielog srbskog svieta! Da, divna li Vidovdana, Što ga srbski rod dočeka! Ko da stoga i s Kosova Radosnica ori jeka. Ko da čuješ knez Lazara Svim Srbima slovit glase: Nad slobodom nema dara! Pamet u se! Rad preda se! Al viek slogom, s milim Bogom! Da, da, slogu, ljubav gajte Na svom domu srb-plemensku, Obje zatim prenašajte I na braću sveslavensku. Jedan za sve, svi za jednog! Bud načelo, bud vam stranka, Želite li iza toga Zrjet ljepšega Vidovdanka. Đurđevdan na Cetinju spjev je, čiji je naslov prepoznatljiv kao varijacija naslova nekada poznatog djela Jovana Sundečića Petrovdan na Cetinju. Napisan je u osmeračkim katrenima, u kojima su najčešće drugi i četvrti stih rimovani, a prvi i treći imaju nerimovane klauzule. Ta prigodnica nosi nadnevak 28. travnja 1897., pa se može reći da je nastala mjesec dana prije no što je njen autor, Ilija Okrugić, 30. svibnja iste godine preminuo. Jamačno je jedno od posljednjih njegovih književnih ostvarenja. Đurđevdan na Cetinju izvješćuje o uzvratnom posjetu srpskog kralja Aleksandra Obrenovića crnogorskome knjazu Nikoli I. Petroviću, te, zajedno s hvalospjevom Vidovdanu čini svojevrsni diptih. Na veliku radost pobornika slavenske sloge Okrugića, dva balkanska vladara Vidovdan su zajedno proslavili u Beogradu, a Đurđevdan, za pravoslavce, ne samo važan vjerski blagdan, no i blagdan vezan 52-58 za epsku tradiciju hajdučkog ratovanja protiv Turaka, opet zajedno, na Cetinju. Obasipljući pohvalama Crnu Goru i Crnogorce, Okrugić ne zanemaruje uzveličati ni sestre Crnogorke. Naime, još od mladih dana, pišući hvalospjeve, da se poslužimo Matoševom sintagmom, našim ljudima i krajevima, uvijek je isticao i vrline ljepšeg spola. Poznata je njegova pjesma, još iz 1845. godine, Svim mladim Dalmatinkam, milim posestrimam, a njegova dva sonetna vijenca razlikuju se po adresatima, budući da se jednim obraća sincima, a drugim kćerima roda.12 Okrugić, u svom ushitu srbskim bratstvom oželjenim, ne skriva niti svoju želju da mladi kralj Aleksandar upravo na Cetinju izabere za sebe nevjestu. Pri tome, cijelu tu, recimo i provodadžijsku zamisao, zaodijeva u ruho pučkih đurđevdanskih običaja: Oj, vi sestre Crnogorke, Što u boj muža pratit znate, Da punite puške male, Il mu rane previjate. Vi budite prva i zadnja Točka bratskog tog veselja, Kano brata izljubite Kralja, Kneza prijatelja. U kolo ga uhvatite, Pa ko Vile planinkinje, Ne pustite ga do umora, Da upamti si Cetinje. A tada mu sa omajom, Što ju uoči Gjurgjevdana Uhvatiste, umijte mu Lica svježa i mlađana. Da obrazi mu zaplamte, A srdašce mu poskoči, S vašeg čara i milote, Zasjaju mu žarom oči. Na posledku opletite Miris-vienac od selena, S njim mu glavu okrunite, Da mu bude uspomena. Pobratimsko na Cetinje, A majka mu premilena 12 Dva sonetna vijenca objelodanjena su u knjizi: Ilija Okrugić Srijemac, Glasinke, priredila i pogovorila Jasna Melvinger, NIU Hrvatska riječ, Subotica, 2007., str. 21–50. 56 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 56 2.9.2010 12:18:23 Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca Doživila to milinje: Otud došla joj zamjena! Ko što selen jako miri, Miris i kad svene ima, Tako neka stalna bude Ljubav izmeđ pobratima! Okrugićeva želja, glede ženidbe kralja Aleksandra Obrenovića, vjerojatno je bila inicirana onodobnim učestalim vijestima o sjajnim udajama lijepih crnogorskih princeza, od kojih se, primjerice, Milica 1889. udala za ruskog velikog kneza, a Jelena, 1896. za potonjeg talijanskog kralja Viktora Emanuela III. Da su se Okrugićeva pjesnička sanjarenja obistinila, srpski kralj se, zbog svog potonjeg braka s Dragom Mašin, ne bi razišao s roditeljima, a, tko zna, možda, unatoč njegovoj samovolji i općem nezadovoljstvu zbog katastrofalnih mu političkih poteza i dvorskih intriga, ni do krvavog Majskog udara 1903., fatalnog po njega i njegovu suprugu, možda ne bi ni došlo. Kada je riječ o samome Okrugiću, jamačno su i tri hvalospjeva prikazana u prethodnom izlaganju pridonijela da 1897. godine bude odlikovan redom sv. Save, od strane srpskoga kralja, a redom Danilovim, od strane crnogorskoga kneza, za književne zasluge i za simpatije prema srpstvu. Jovan Hranilović koji je, inače, prigodnice Vidovdanu i Đurđevdan na Cetinju čitao u rukopisu i držao da pripadaju među najbolje Okrugićeve lirske pjesme,13 glede tih odličja izvješćuje i o ovim okolnostima, što su, dakako, i zagorčavale posljednje Okrugićeve dane: „...doživio je trijumf svog plemenitog nastojanja oko bratske sloge između hrvatstva i srpstva na kulturnom polju. Našao sam rukopis pisma iz 1897. u kojem traži intervenciju Hedervaryjevu za dozvolu da te redove može nositi, ali se ujedno tuži da u domovini njegov rad ne stiče priznanja, kakvim ga počastiše dva slavenska suverena.” Okrugić također spominje da „navještena odlikovanja, tj. red sv. Save i Danilov red, nije Okrugić živ dočekao. Dok je još trajalo dopisivanje o raznim formalnostima, koje su se imale izvršiti, leže on u bolesničku postelju, da ju više živ ne ostavi.”14 Dakle, sve one pohvale Okrugićeve slavenskim suverenima koje je povijest demantirala, te one političke ideje iz njegovih prigodnica koje su se pokazale nerealnima, ostaju književno svjedočanstvo o idealima hrvatskih rodoljuba s konca 19. stoljeća. Pri tome, treba istaknuti da, ma koliko bile romantičarski egzaltirane, Okrugićeve, panoramski široke, uspjele pjesničke sli13 Jovan Hranilović, n. d. str. 69. 14 Jovan Hranilović, n. d. str. 69. 52-58 ke Crne Gore i Srbije njegova doba potvrđuju da ni prigodnice knezu Nikoli I. Petroviću, te posljednjem srpskom kralju iz dinastije Obrenovića, nisu, ni po svojoj književnoj vrijednosti, posve zanemarljiv dio njegove rukopisne ostavštine. SAŽETAK Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca crnogorskom knezu Nikoli I. Petroviću Njegošu i srpskom kralju Aleksandru Obrenoviću Hrvatski književnik Ilija Okrugić Srijemac, tijekom dviju posljednjih godina svoga života, 1896. i 1897., napisao je hvalospjev tadašnjem vladaru Crne Gore, knezu Nikoli I. Petroviću, ističući njegovu vjersku snošljivost prema crnogorskim rimokatolicima, te još dva hvalospjeva, Vidovdanu i Đurđevdan na Cetinju, veličajući prijateljstvo crnogorskog suverena i srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. U duhu ilirskoga preporodnog načela slavenske sloge, te u duhu Strossmayerova ekumenizma i jugoslavenstva, Okrugić je idealizirao i Crnu Goru, i Srbiju, očekujući od tih neovisnih slavenskih država potporu u borbi za osamostaljenje i ostalih zemalja i krajeva na južnoslavenskom prostoru. Povijesne evokacije Okrugićeve oslanjaju se na stereotipe iz srpske i crnogorske epske tradicije, a i njegova stilska sredstva uglavnom su poznata iz pučke usmene književnosti. No, zahvaljujući panoramskoj širini romantičarski ponesenih pjesničkih slika, dočaranih u živom, a neusiljenom ritmu, niti ovi Okrugićevi spjevovi, u književnopovijesnom kontekstu, nisu posve zanemarljiv dio njegova književna opusa. SUMMARY The Odes of Ilija Okrugić Srijemac to Montenegrin Prince Nikola I Petrović Njegoš and to Serbian King Aleksandar Obrenović During the last two years of his life, 1896 and 1897, the Croatian author Ilija Okrugić Srijemac wrote an ode to the ruler of Montenegro at the time, Prince Nikola I Petrović Njegoš,, praising his religious tolerance towards Montenegrin Roman Catholics; he also wrote two other odes, To St. Vitus’ Day and St. George’s Day in Cetinja, lauding the friendship of the Montenegrin sovereign and the Serbian King Aleksandar Obrenović. In the spirit of the reborn Illyrian principles of Slavic concord, and also in the spirit of Strossmayer’s ecumenism and the Yugoslav ideal, Okrugić 57 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 57 2.9.2010 12:18:23 Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca idealized both Montenegro and Serbia, expecting support from both of those independent states in the battle for the independence of other countries and regions in the South Slavic territories. The historical evocations of Okrugić evoke the stereotypes of the Serbian and Montenegrin epic traditions, but his stylistic conventions are also easily recognizable from the bourgeois oral tradition of the day. And yet, due to the panoramic scope of the romantically ecstatic poetic images, ensconced in a lively but unforced rhythm, these odes by Okrugić should not be ignored in the literary-historical context, for they still play a role in the body of his overall literary work. 52-58 4. Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, uredio Stanislav Marijanović, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, 2008. 5. Nikčević Milorad, Filološke rasprave, (interkulturalni kontekst), GEOS, Podgorica, Crnogorsko-hrvatsko prijateljsko društvo Ivan Mažuranić, Cetinje, Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva RH, Osijek, Podgorica, 2002. 6. Pečarić Ankica, Pečarić Josip, Strossmayerova oporuka, Zagreb, 2002. LITERATURA 1. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, Obrenović Aleksandar, knj. 4, 1968., str. 617, Nikola I. Petrović Njegoš, knji. 5, 1969., str. 121. 2. Hranilović Jovan, Okrugićeve lirske pjesme, Glas Matice hrvatske, god. IV., br. 9, Zagreb, 1909. 3. Korespondencija Rački – Strossmayer, knj. IV., uredio Ferdo Šišić, JAZU, Zagreb, 1931. 58 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 58 2.9.2010 12:18:26 Stjepan Bartoš, U komi 59-63 U komi STJEPAN BARTOŠ SCENARIJ ZA TV DRAMU Automobil slijeće s ceste u provaliju. Ambulantno vozilo juri kroz grad. Sirena zavija. Unesrećene djevojku unose na bolničkim kolicima u bolnički hodnik. Čuje se njeno teško disanje. * Uoči početka kazališne predstave gledatelji zauzimaju mjesta i komešaju se. U garderobi sjedi Ana, glumica od oko 50 godina i sprema se za predstavu. Telefon zvoni. Ana se javlja na telefon. VIKTOR: Ja sam! ANA: Što me opet zoveš uoči predstave?! Opet me pokušavaš poremetiti! ... Opet! Nije ti dosta ... (Gnjevno, rafalno) Hoćeš da me uništiš i kao glumicu ... VIKTOR: Čekaj! Dina je stradala u saobraćanoj nesreći ... ANA: Što to pričaš! To je neki tvoj prljavi trik ... Ubit ću te! ... Ni rođeno dijete ti nije sveto! ... VIKTOR: Istina je! ANA: Znaš i sam koliko mi je važna ova predstava! ... VIKTOR: Mislim da ti je kćerka važnija! ANA: Ipak ću igrati tebi u inat! Je si li me čuo? VIKTOR: Provjeri ako mi ne vjeruješ ... Zovi bolnicu ... ili tvoju sestru Sofiju ... ANA: Lažeš! Lažeš! Ana bijesno spušta slušalicu telefona. Tijekom predstave tijekom dugog monologa ona na pogrešnom mjestu pravi pauzu. ANA: Jesen! ... Utorkom sam išla Dini ... Albi ... a nevrijeme, ... u vrijeme prolazi ... nadolazi + (ispravlja se) Gledatelji se meškolje. Na scenu ulazi jedan glumac. GLUMAC: Vrijeme je za polazak! ANA: Ne! Ne! Ne prolazi ... do danas ... Glumac za trenutak zastaje, zbunjen. GLUMAC: Vrijeme, vrijeme ... taj prljavi govorljivi pohotni luđak ne može do da shvati ... ANA: Optužbe! ŠAPTAČ: Da! Idemo ... Idemo ... ANA: Da! Idemo ... Idemo ... Ana trči u garderobu. U off-u se čuje pljesak. Ana nervozno okreće brojčanik telefona, ali ne dobiva vezu. Bijesno zalupi slušalicu. Telefon zazvoni. Diže slušalicu. ANA: Da! SOFIJA: Ovdje Sofija! Dina je stradala u saobraćajnoj nesreći. ANA: O, znači... istina je! SOFIJA: Teško je, vrlo je teško... Ana počinje da plače. * 2. U bolnici, Ana sjedi pored Dininog kreveta. Dina, priključena na aparate diše ravnomjerno, mehanički. U sobu ulazi Filip, Dinin zaručnik od oko dvadeset godina. FILIP: Ima li nade? Ana se prisjeća detalja iz Dininog života u vidu slajdova: Anina trudnoća; Dinino rođenje; slike prvih koraka; prve suknjice; polazak u školu; matura-prvi momak; fotografija s Filipom. ANA: Doktor kaže da se na zna da li će se probuditi i kada će se probuditi ... možda za deset, dvadeset godina, možda nikada ... Filip se sjeća života s Dinom u vidu slajdova: izleti, proslave... Na kraju sjećanje završava na trenutku kada ona ulazi u automobil i maše mu. FILIP: Moram na posao ... Doći ću sutra. Možda vam nešto treba? ANA: Ne! Hvala! Filip izlazi iz bolničke sobe i na vratima se mimoilazi s Aninom sestrom Sofijom i njenom kćerkom Minom. Sofija i Mina ulaze i ljube se s Anom. SOFIJA: Kako joj je? Je li bolje? A, ti? ANA: Ništa! Eto, Sofija, prolazi i drugi dan ... i ništa ... Sofija se sjeća nekih detalja iz života s Dinom, koji protječu u vidu slajdova: Dinino rođenje, prvi rođendan, ljetovanja na moru... * 3. Ana je u svom domu, u kuhinji. Pokušava spremati ručak, Ručak joj zagori. Čuje se zvono na ulaznim vratima. Ona otvara vrata, ulazi Pavel, čovjek njenih godina. Pavel je zagrli i poljubi. ANA: O, Pavel, nije uspjela ... Ana plače u njegovom zagrljaju. PAVEL: Što? Uloga? ANA: Ne! Večera! Večera mi nije uspjela ... 59 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 59 2.9.2010 12:18:27 Stjepan Bartoš, U komi PAVEL: Napeta si! Znam da si ti najbolja kuharica na svijetu ... Idemo u jedan fini, mali restoran ... Izvodim te večeras! Izlaze iz kuće i sjedaju u automobil. Voze se. ANA: Imam strah od vožnje, Pavele ... Pavel zaustavlja automobil. PAVEL: Pretjeruješ! Ima li nečega od čega ti ne strahuješ? Ana plače. PAVEL: Volim te! Želim živjeti sa tobom ... Ne mogu podnijeti da te vidim nesretnu ... Nastavljaju vožnju. Ulaze u neki restoran. Sjedaju. Ana se okreće. Pokušava da vidi tko je sve u restoranu. Neki ljudi šapuću gledajući u nju. ANA: Oprosti, Pavela! Ne mogu! Moram vani! Moram! PAVEL: Sjedi i smiri se! Nešto ćemo prvo popiti i ti ćeš se smiriti ... ANA: Neću! Moram u bolnicu! PAVEL: Sada te neće pustiti. ANA: Imam osjećaj da moram! Ana ustaje i izlazi. On kreće za njom. Ponovno sjedaju u automobil. Voze se do bolnice. ANA: Ne vrijedi! Produži dalje! Što ako se probudi i vidi me ovakvu? ... Nisam spremna da me sada vidi. * 4. Jutro. Ana se budi. Ustaje iz kreveta. Pošto ima glavobolju pije lijekove. Zvoni telefon. GLAS: Ćao! Proba je danas u devet! Dođi, čekamo te! Ana pokušava se spremiti. Prekida to, okreće brojčanik telefona. TELEFONISKINJA: Bolnica! ANA: Doktora Rajtera! DOKTOR: Halo! ANA: Dobar dan, doktore! Ja sam Dinina majka! DOKTOR: Dobro jutro, Ana! ANA: Ima li novosti? DOKTOR Nema! Stanje je stabilno, nepromijenjeno ... normalno ... ANA: Nije normalno! DOKTOR: Jeste, jer može i gore, a u ovim stadijima rijetko da može biti bolje ... ANA: Oprostite, nervozna sam! DOKTOR: Hoćete li nam doći? ANA: Hoću, ali ne odmah ... Imam probu ... Čim završim doći ću ... * 5. Proba u kazalištu. Režiser joj nešto nastoji razjasniti. REŽISER: Ti ulaziš s desne strane, opuštena, smirena ... ali, ti to ne možeš! Poslije toliko pilula i alkohola ti nisi u stanju ni da ideš ... No, dobro! Pokušaj! Ulaziš i govoriš onaj monolog ... Ana pokušava se smiriti i koncentrirati. Ulazi s desne strane. 59-63 ANA: O, snovi pusti! Gdje se moje nade lijepe ... (Glas joj podrhtava) REŽISER: Ti ne treba da plačeš ... Nisi u stanju igrati ovu ulogu ... Ići će prava rezerva ... ANA: Mogu! Još jednom, samo još jednom! Režiser: Mislim da je uzaludno ... ali, mnogo ti dugujemo ... Dobro, probaj ponovno! 6. BOLNICA. Ana sjedi na stolcu pored Dininog kreveta i drijema. Trza se iz sna. Gleda u Dinu. Dina i dalje diše mehanički, glasno. U sobu ulazi Adam, mladić od oko dvadest godina. ADAM: Kako joj je? ANA: Bez promjene ... ADAM: Zar ne mogu ništa da učine? Ana sliježe ramenima. Adam sjeda na stolicu pored nje. Proljeće slajdovi iz Dininog života: Adam nešto objašnjava Dini; vuče je za rukav; ljubi joj ruku; kleči pred njom, galami. Adam, bijesan baca neku bocu u drvo. ADAM ( tiho, više za sebe): Ponovno će me zavoljeti kada se probudi ... Vidjet će da ne mogu bez nje ... Ne mogu zamisliti ništa drugačije ... * 7. ANA se budi u krevetu. Pored nje leži Pavel. Ona ustaje i hitro se oblači. ANA: Uspjela je (tiho) ... uspjela je (tiho) ... PAVEL: Kamo ćeš tako rano? ANA: Probudila se! PAVEL: Otkud ti sad pa to? ANA: Znam! Sanjala sam! Sigurno se probudila! PAVEL: Nazovi! Kako ćeš voziti tako napeta? Tebi treba zabraniti da voziš. Ona se odijeva. PAVEL: Bojala si se da budeš u automobilu kada sam ja vozio, a sada hoćeš sama ... Nemoj ići! ... Čekaj da se ja obučem. Ja ću voziti ... Ona izlazi iz stana, ne sačekavši njega. On, navlačeći odjeću trči za njom. * 8. Automobil staje pred bolnicu. Ana istrčava iz automobila i ulijeće u bolnicu. Nailazi na jednu bolničarku. BOLNIČARKA: Što je bilo? ANA: Probudila se, probudila ... Ana ulazi u Dininu sobu. Medjutim, Dina i dalje nije pri svijesti. Mirno diše. * 9. Anina sestra Sofija ulazi sa svojom kćerkom Minom u Dininu bolesničku sobu. Pored kreveta, na stolici sjedi Ana. Sofija i Mina poljube prvo Anu, pa potom i Dinu. SOFIJA: Još uvijek ništa! 60 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 60 2.9.2010 12:18:27 Stjepan Bartoš, U komi ANA: Ništa! I tako već pet mjeseci ... MINA: Mislila sam da joj nešto donesemo, ali nismo znale šta .... Njoj još uvijek ništa ne treba ... ANA: Da! Nažalost ... SOFIJA: Kada ideš na predstavu? ANA: Bože, trebala sam već krenuti! ... MINA: Idite tetka, mi smo tu ... Ana poljubi Dinu, pozdravi se Minom i Sofijom i odlazi. MINA: Kako je samo lijepa, ... još uvijek je lijepa ... Uvijek je bila lijepa i smirena ... Govorila je tiho, jasno ... Prolaze slajdovi sjećanja: Mina i Dina, kao djevojčice beru cvijeće u praku; Mina i Dina kao djevojčice se smiju; Mina i Dina kao djevojčice na rođendanu; Mina gasi rođendansku dok je Dina promatra; Mina i Dina kao djevojčice se sunčaju na obali rijeke; Mina i Dina već kao djevojke, piju kavu u nekom restoranu; Mina u stop-kadru sjedi pored kreveta u kom se nalazi Dina u komi. Iz stop - kadra mina ustaje i izlazi zajedno sa Sofijom. 10. Kazališna predstava u tijeku. Ana je na sceni. Govori tiho, smireno, ali samo do jednog trenutka kada zastaje. ANA: Vrijeme će pokazati svoje ... Da, ja ... gospođo, damo, ne mogu prezaliti tu spodobu, tu nepokretnu bolesnu lutku ... Ana zastaje. Publika se komeša. Na scenu dolazi jedan glumac ii govori. GLUMAC: Vrijeme će pokazati svoje, ... ali, do tada ... Hajdemo odavde! * 11. U garderobi Ana skida šminku. Kipti od bijesa. Ulazi režiser. REŽISER: Bila je to pogreška što sam ti popustio ... Dozvolio sam da budem slab prema tebi ... Kobna pogreška! ANA: Oprostite mi! Sada imam obiteljskih problema ... REŽISER: Ovo ne dopušta obiteljske problema ... Kada ovdje uđeš svi problemi ostaju na ulaznim vratima ... Tako se ovdje ulazi! ... Sve se zaboravi i radi se! ... ANA: Uspjet ću, sigurno! Evo, čim ... REŽISER: Nema tu što se govoriti ... Kakva si ti glumica kada se ne možeš savladati?! ANA: Moj renome, mojih trideset ... godina glume, uspješne glume ... dokaz su da sam ja dobra glumica! Moja kći! ... A, tko si ti? Jedan skorojević, balavac koji je jučer došao tko zna odakle .... Jučer si počeo raditi ... Ti ćeš meni govoriti tko je dobar glumac a tko loš! REŽISER: Svatko je onakav kakvim ga drugi vide, a ne onakav kakav on umišlja da jeste ... ANA: Kako se samo usuđuješ! 59-63 REŽISER: Da, vi propali talenti ... bivše, nikad ne iskazane zvijezde ... Mislite da će netko odmah da padne čim se pojavite! ... ANA: Ovakve uvrede kakve si mi ti nanio ... nitko nikada nije ... Otići ću odavde ... Zauvijek! Zauvijek ... Hvala na strpljenju! REŽISER: Hvala vama, na ovome ... To će biti nešto najbolje što ste učinili u posljednje vrijeme ... * 12. Ana je u svom domu. Otvara konzervu i sječe neki tvrdi kruh. Jede teško. Vrlo brzo gura tanjur u stranu. Potom ustaje i prazni tanjur tako što njegov sadržaj izručuje u kantu za smeće. Zvoni telefon. VIKTOR: Bok! ANA: Bok Viktore! Izvoli! VIKTOR: Ta ljubaznost me iznenađuje! Kako to da mi nisi zalupila slušalicu?! ANA: Ne budi zajedljiv! VIKTOR: Selim se u Kanadu! ANA: U tvojim godinama?! VIKTOR: Dobra, stara Ana! ANA: A tvoja kćerka? VIKTOR: Sada više nećeš morati paziti da me ne sretneš u bolnici ... ANA: Već si je pokopao ... VIKTOR: Ona više nikada neće živjeti ... ANA: Živa je! Uostalom, ti se nikada nisi skrbio o njoj. VIKTOR: Nisi mi ni dopuštala ... ANA: Mogao si biti uporniji! Uostalom, dosta o tome! Ne želim više da se svađam. Zbogom! Želim ti sretan put! Ana spušta slušalicu. Uzima flašu rakije i sipa rakiju u jednu čašicu. Potom je ispija brzim, oštrim pokretom. 13. Ana ulazi u automobil i pokušava ga pokrene. Automobil prvo krene pa stane, pa ponovno krene, pa stane, pa krene. Tijekom vožnje, na raskrižju njen automobil očeše drugi automobil. Ana zaustavlja automobil. Iz udarenog automobila izlazi jedan snažan, mlad muškarac i kreće ka njoj. VOZAČ: Glupačo! Gusko! Kuda gledaš?! Ana počinje da plače. VOZAČ: Samo cmizdri ... Kada ne znate što radite vi počnete cmizdri ... Vozač rezignirano odmahuje rukom, vraća se u svoj automobil i odlazi. 14. Noć je. Ana sjedi u stolici pokraj Dininog bolničkog kreveta i drema. Povremeno se trza iz sna. Gleda oko sebe, ali nema nikakvih promjena. Dina diše ravnomjerno. Pretapanja. JUTRO. 61 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 61 2.9.2010 12:18:28 Stjepan Bartoš, U komi Ana se budi kraj Dininog kreveta. Ulazi jedna bolničarka. BOLNIČARKA: Gospođo! Idite kući! Nema smisla da toliko budete tu. Mi ćemo vam javiti ako bude promjena. Nema potrebe da se mučite ... Dođite u posjet između tri i pola pet ... Ne možete se ovdje živa zakopati ... Ana ustaje sa stolice bez riječi poput omađijanih. Osvrće se lijevo-desno i počinje polako izlaziti. 15. Ana, kao izgubljena luta ulicama. Nenašminkana i je i neočešljan. Liči na osobu koja je izgubila komunikaciju sa svijetom. 16. Ana i ravnatelj kazališta sjede u njegovom uredu i razgovaraju. RAVNATELJ: Ana, što mislite o tome da vas više angažiramo u pedagoškom radu? ANA: Vi me otpisuju? RAVNATELJ: Ali, Ana , nemoj opet! Dolaze novi, čekaju šansu ... ANA: Novi ne mogu igrati uloge zrelih žena ... RAVNATELJ: Ali, ni ti ne možeš! Zapravo, ništa ne možeš ... Vrijeme je da tvoje bogato iskustvo preneseš na mlade ... ANA: E, pa dobro! Ako ne mogu da igram neću ništa drugo ni raditi ... Uostalom, postoje i druge kazališne kuće ... Sigurno će mi oni dati da igram! RAVNATELJ (ironija): Da, da ... sigurno! 17. Ana sjedi na stolici pokraj Dininog kreveta. Ulazi Filip. FILIP: Još ništa! Ana ga gleda tupo i počinje govoriti više za sebe. ANA: Kupila sam joj divnu haljinu od svile ... Kada se probudi odjenut će prvo nju ... FILIP: Do kada ostajete ovdje? ANA: Možda neće odmah ustati, ali ja ću joj je odmah pokazati ... Filip odmahuje rukom i odlazi. 18. Ana ide ulicom. Svježa je i dotjerana, dobro raspoložena. ANA (u sebi): Moram živjeti! Moram! Jer što ako se ona probudi a nema mene, a nema Sofije, a nema Filipa, a nema Adama, a nema Viktora, a nema Mine? Moram da pazim na sebe; pazeći na sebe pazim na nju. Tražit ću po svijetu liječnika koji je može izliječiti; prenijet će je kilometrima daleko, samo da joj netko pomogne ... Gleda u izloge. ANA (u sebi): Ova haljina bi joj se svidjela ... Kupit ću i nju! Ulazi u prodavaonicu. Razgleda haljinu iz izloga. ANA: Imate li veći broj? Sigurno će oslabiti (u sebi) ... Biće joj dobra i ova ... Neka, neka, biće dobra i ova ... Spakirajte mi je. Uzimam je! 19. Ana ulazi u restoran. Naručuje jelo i jede polako, smireno. Promiču slajdovi Dine u raznim haljinama: Dina sjedi u vrtu, na stolici. Nosi na sebi ljetnu, crvenu haljinu; 59-63 Dina stoji pored ogromnog drveta u zelenom kaputu; Dina u karo kostimu ide pored obale rijeke; Dina u crnom kišnom mantilu i sa crvenim kišobranom; Dina sjedi na obali rijeke u kupaćem kostimu zelene boje. 20. Ana se trza iz sna. Sjedi na stolici pored Dininog kreveta. Dina diše teško, ravnomjerno, mehanički. ANA: Hajde, srećo! Probudi se! Učini to svojoj majci ... Ulazi bolničarka. BOLNIČARKA: Gospođo imate telefon! Ana se trgne. ANA: Ne mogu! Što to može biti tako važno? BOLNIČARKA: Vaš brat! ANA: A, što ako se probudi a ja joj se ne nađem pri ruci?! BOLNIČARKA: Ja ću biti tu! ANA: Ali, ona treba nekog svog! Bolničarka: Ne možete čekati sto godina. Čekali ste sedam godina ... Što bi bilo od vas da tolike godine niste izlazili vani? 21. Ana je u svom domu. Jede malo i teško, s mukom. Ulazi Sofija. SOFIJA: Pročitala sam o jednom čovjeku iz Odese ... On može liječiti dodirom ruke ... Dovest ćemo ga da je probudi. Što drugo možemo! 22. Ana sjedi na stolici pored Dininog krveta. Ulazi Adam. Prilazi Dini i ljubi je. ANA: Vidi ti njega! Princ! To je moja kćerka! I što misliš da si? Zar svatko može doći tako i. .. ADAM: Ja je volim! ANA: Ali, ona ne voli tebe! I sada ne može braniti i ti to koristiš ... ADAM: Uvjeravam vas da su moje namjere poštene ... ANA: Dobro, dobro ... ali, ona hoće da se uda za onog Filipa ... Adam sjeda na drugu stolicu. Promiču slajdovi: Filip i neka lijepa djevojka pred matičara; Filip ljubi djevojku u vjenčanici; Filip i njegova nevjesta seku svadbeni kolač; Filip i njegova nevjesta plešu; Filip prenosi djevojku preko kućnog praga. ADAM: Filip se oženio! (Gleda radosno u Dinu.) ANA: Nisi je probudio! Nisi ti taj princ! 23. Sofija dovodi pred Dininu bolničku sobu jednog čovjeka. Pred sobom se nalazi i Ana. SOFIJA (tiho govori Ani): To je taj Rus! Dvije tisuće eura! ... ANA: Što će nam reći liječnici kada budu vidjeli šta je on? SOFIJA: Nitko neće vidjeti! On uvijek sam ulazi ... Neće da mu otkriju tajnu ... Rus sam ulazi u Dininu sobu. ANA (tiho): Ako ovo otkriju izbacit će je iz bolnice ... SOFIJA: Što praviš paniku?! Je si li pristala na ovo? 62 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 62 2.9.2010 12:18:29 Stjepan Bartoš, U komi ANA: Jesam! Nije bilo druge ... Ne sviđa mi se to što on sam ulazi ... SOFIJA: Tako on radi ... Ne možemo ništa protiv toga ... Nemamo izbora ... ANA: Samo da nitko ne vidi ... SOFIJA: Zadržat liječnike ili sestre da ne uđu ... Ti ćeš im zadržati pažnju ... Ti to možeš ... ANA: Ne mogu! Rus izlazi iz Dinine sobe. RUS: Žao mi je! Ništa! Ti moždani valovi su prekinuti i ja ne mogu doprijeti do njih ... Žao mi je! Kako je samo lijepa! Ana plače. 24. Ana ide ulicom, izgubljena, gleda ljude, djecu, gleda u žene koje šeću pse, u lijepe djevojke koje prolaze gradom. 25. Ana je u svom domu. Radosna je i lijepo obučena. Sjeda na stolicu pored telefona, otvara notes i okreće brojčanih telefona. ANA: Sofija, Sofija, Ana ovdje ... SOFIJA: Što je bilo? Probudila se? ANA: Nije još, ali osjećam da hoće ... Dođi sutra u pet, vidjet ćeš da će se probuditi ... SOFIJA: Kako znaš? ANA: Osjećam! Mati to osjeća! SOFIJA: Tako je već deset godina ... ANA: Sada će sigurno! Dođi! Osjećam to! SOFIJA: Doći ćemo ... Ana ponovno okreće brojčanik telefona. ANA: Pavel, dođi sutra u pet u bolnicu ... kod Dine ... Molim te! PAVEL: Imam predavanje ... ANA: Probudit će se! PAVEL: Kako znaš? ANA: Dođi, pa ćeš vidjeti ... PAVEL: Da li ti je to liječnik rekao? ANA: Nije ... Osjećam to! PAVEL: Uz osjećaj treba imati još malo ... i nečeg drugog ... ANA: Dođi, dođi ... PAVEL: Kada sama ti ja nešto odbio? ANA: Srce si! Ćao! Ana ponovno okreće brojčanik telefona. ANA: Adame! Dođi sutra u pet! ADAM: Gdje? ANA: Dina će se probuditi! ADAM: Teško čovjek može da vjeruje u nešto takvo nakon toliko godina ... ANA: Biće tako! Osjećam to! Osjećam! Ćao! U pet! Ana ponovno okreće brojčanik telefona. ANA: Filipe, ovdje Dinina majka! ... Dođi sutra u pet! FILIP: Zašto? ANA: Dina će se probuditi! Tišina. 59-63 ANA: Je li ti drago? FILIP: Jeste! ANA: Bok! Sutra u pet! Ana ponovno okreće brojčanik telefona. ANA: Viktore! Dođi kući! VIKTOR: Iz Kanade? Zašto? ANA: Kćerka će ti se probuditi! VIKTOR: Probuditi?! Iz kome?! Poslije toliko godina! ANA: Da, sutra u pet! Sjedni u prvi zrakoplov i dođi, molim te! VIKTOR: Kako će izgledati bez tih deset godina života?! Što misliš, probudiš se a deset godina je prošlo pored tebe ... Odjednom!? ANA: Dođi, dođi ... Ćao! 26. Ana sjedi pored Dininog kreveta i gleda na sat. Pet sati! Nitko ne dolazi, a Dina se ne budi. Sve je tiho, pusto i prazno. Pet sati prolazi. Ništa se novo ne događa. 27. Ana ide ulicom. Ana (u sebi): Moram živjeti! Moram! Što će ona bez mene?! Ana ugleda prodavača sladoleda. Redaju se slajdovi: Ana i Dina kao djevojčica stoje pored prodavaonice sladoleda; Dina vuče Anu prema prodavaču; Ana vuče Dinu od prodavača; Ana udara Dinu. Ana stoji na ulici pored prodavača sladoleda i plače. Kupuje sladoled i nosi ga u bolnicu. Unosi ga u Dininu sobu. Dina je i dalje u komi. ANA: Samo da se probudi, samo da se probudi ... Kako ću ja živjeti bez nje?! Sladoled se topi i curi joj niz ruku. 28. PRETAPANJE Ana je već ostarjela žena. Sjedi i dalje na stolici pored Dininog kreveta. U jednom momentu pada sa stolice. U sobu utrčava bolničarka i liječnik. Liječnik pregleda Anu. LIJEČNIK: Mrtva je! 29. pretapanja. Dina leži u krevetu u istoj bolničkoj sobi. Sama je. U jednom momentu prestaje disati. SVRŠETAK 63 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 63 2.9.2010 12:18:29 Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat 64-71 Knez nije zno plivat IVAN ANDRAŠIĆ Drugi svjetski rat je na pragu. Selo je zahvatila kriza, kako ekonomska, tako i politička, a kod mnogih žitelja, iza svakodnevnih krinki, pojavila se i kriza morala. Višestranačje uzima maha, emisari dolaze u selo i vrbuju ljude za svoje stranke. Bać-Iva, dugogodišnji seoski knez, čovjek staroga kova, iskren i pošten, slabo se snalazi u ovoj političkoj rašomonijadi. Od koje god stranke u selo dodju emisari, Bac-Iva za njih potpisuje pristupnicu, svima bespogovorno vjerujući. Mlade političke snage, pristalice politike socijalnoga blagostanja i jednakosti za sve, imaju svoje ljude i u Bać-Ivinoj obitelji. Djeca, sin Mata i kćer Ankica u prvim su redovima, a politici pomalo naginje čak i Bać-Ivina razborita žena Dara. Mata je lider Demokratske pučke stranke, Ankica vodi Naprednu mladež, a Dara je istaknuti član Narodnoga ženskoga pokreta. U cijeloj ovoj storiji apolitični likovi su Bać-Ivina mater Eva i seoska birtašica Mara. Eva, nagluha, pa zbog toga i jako glasna, u stalnom je sukobu sa svima, a verbalne duele najvise vodi sa snahom Darom. Iako su pod istim krovom provele tridesetak godina, Eva još nikako nije prihvatila Daru, jer je došla iz drugoga sela, iz obitelji druge vjere. Veliki dio zbivanja odvija se u seoskom bircuzu. Seoski bircuz nije tek puka kavana, po običaju, stjecište je mještana i posjećenija ispovjedaonica no crkvena. Svakako, najpovjerljiviji ispovjednik, koji sve tajne drži samo za sebe i selo, jeste birtašica Mara. U Maru svi imaju puno povjerenje, razotkrivaju se pred njom do dna duše. Mara je dobrodušna, ali i energična žena, s prilično velikom dozom utjecaja na razmišljanja svih svojih gostiju, što obično dovodi i do pravih rješenja situacija koje se itekako znaju zakomplicirati. LIKOVI: Bać-Iva............................................................Bivši knez Dara.......................................Bać-Ivina razborita žena Mata.............................................................Bać-Ivin sin Ankica.....................................................Bać-Ivina kćer Eva.........................................................Bać-Ivina mater Mara..................................................................Birtašica 1. čin Seoska kavana. Na sceni su šank i dva stola. Mara namjesti stolnjake, ode za šank, pjevucka i polira čaše. S vremena na vrijeme malo i potegne iz boce. Potom, prekidajući posao, govori sama za sebe. 1. slika Mara MARA: Eeeeeeej, Bože, Božeeeeeeeeeeeee! Kaka su to, samo, došla vrimena? (Digne čašu, pogleda kroz nju i nastavi s poliranjem) Ajoj, Bože, ko sve u zadnje vrime ni bijo u selu? Te vaj odvud, te naj odnud i svi su u nikake velike brige za nas. (Ode do stola, promijeni stolnjak, vrati se do šanka, obriše pepeljaru, vrati je na stol i tamo nastavlja monolog.) A i vi naši, opet, (Brzo se prekriži, ode do šanka i nastavi s poliranjem čaša) ... ko da su im vrane mozak popile! (Ode do drugog stola, dalje govori iz prvog plana) Gledajte, samo bać-Ivu i njegove! Svi se ništa zadali u politiku, al ko rakova dica! Razišli se svako na svoju stranu! (Vrati se do šanka) Mata vodi nikaku pučku stranku, a Ankica, opet, gazduje u Napredne mladeži! (Vraća se u prvi plan) A i Dara, božem prosti, ko da ni sva doma! Latila se nikakoga narodnoga ženskoga pokreta! (Vraća se za šank, pa više za sebe.) Sad... ne znam jel oni vise oko crkve, jel oko pijaca! Hmm, ženske i politika.... (Opet potegne gutljaj) Ko da ne znu da ni za guske sino? Eeeeeeeeeeeeeeeee, Daro, Daroooooooo, kako samo ne vidiš da čeljad nema šta jist, a vamo divaniš da triba napravit još jednu crkvu u selu! Ta i iz ve što imademo dica bižu sa veronauka, a bome i na mise je sve manje čeljadi. Ko će nas još natirat da idemo i u tu drugu? (Zamisli se) A i šta će nam dva pope, jedva imademo i zo voga jednoga! (Sjedne za stol i uzima novine) Auu, vidi samo vo! Žandari opet natukli nike iz pučke stranke, sve jim rebra iskidali, pa vi kažu da je zo to što su vaki, a ni opet da je zo no što nisu naki! A gle, nikakomu njevomu su i vatru potpalili u vraca, a njega još i u rešt odveli. (Zamisli se) A od toliki njevi fiškala u varoši ni jedan ga ni mogo dojt obit i pitat jel mu šta triba! (Ljutito baca novine na stol i odlazi za šank.) Eeeeeeeeeee, dico moja, dico mojaaaaaa! Kud ste krenili i na šta će to sve izajt? Bolje da ste se latili motike, nego politike! 64 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 64 2.9.2010 12:18:30 Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat 2. slika Mara, bać-Iva BAĆ-IVA: (Naglo ulazi i trlja ruke) Maro, sunce moje, DOBAR DAN! Deder, daj mi jednu prid ručak, imaćemo šta slavit! (Mara donese fićok, bać-Iva meraklijski pijucka, pa se diže, naslanja na šank i povjerljivo govori Mari.) Znadeš šta ima novo? (Odmahne rukom) Aaaa, kako bi i znala? Bijo danas kod mene u opštine naj glavni iz paorske stranke! I bome, lipo divani! (Zaneseno) Eeeeeeeeej, što će nam bit kad njegovi.... (Značajno se nakašlje) tijo sam reć miii.... dojdemo na vlast! Ma, ima da se u ve države vodi briga samo od zemlje, salaša i paora! Aaaa, (Zaneseno) Maro, jel Ti znadeš da, ako država samo malo pomogne, mož dobit i troje lojtre klipa sa lanca? A ta ista država će onda sve otkupit i platiće ji ko dvoje! I bome, stare će isplatit prija nego što sazriju novi! Tvoje je samo da vidiš kako ćeš novce potrošit. A ako baš kod zdravi očiju ne vidiš, država će se snajt, pa će ji potrošit i sama. Pametni su oni, smisliće već štogoda, tako da ne moraš baš za sve sam lupat glavu! MARA: Pa dobro, bać-Ivo, do danas ste divanili drugače! Ništa ko da ste spominjali nikake naše, pa nikake guske, šta li... BAĆ-IVA: (Trgne se, ljutito) Eto, Maro, kaka si Ti! Ne može čovek malo ni snotat, a da ga ne prikineš! Nećemo, vada baš sad gledat šta sam divanijo juče? (Popije i pruža Mari fićok) Daj mi još jednu! Maro, triba gledat kako će nam bit sutra! (Sjedne za stol) Moramo zotu našu dicu napravit štogoda bolje, nego što su napravili naši očevi za nas! 3. slika Pređašnji, Mata MATA: (Malo zastane kod vrata, pa polako, sav važan, dolazi do šanka) Bog, Maro! (Pomiluje Maru po obrazu) Jao, što si mi lijepaaaaaaaaaaa! MARA: (Brani se) Mato, mani mi se, nisam ja za Tebe! MATA: Al Maro.... (Uzme Marinu šaku i stavi je na svoje srce) Maro..... jel Ti znadiješ da vo srce kuca samo za tijebe? (Isprsi se i krene u prvi plan) A jel Ti znadiješ da sam ja sad nikaki prijecednik? (Sanjalački) Pa šta misliš, Ti prijecednikovica, pa kad sijedneš nuza me i lupiš šakom po astalu.... BAĆ-IVA: (Gleda i mršti se) Alooo! Deder malo lakše! (Ustane, uhvati Matu za uho i dovuče ga za svoj stol) Deder, balo jedan, mani se politike! Bolje gledaj kako da se prvo oženiš, pa da imaš za koga teć.... (Digne ruku ko da će ošamariti Matu, pa je povuče i potegne iz fićoka.) Eeeee, Bože, Božeee, šta sam Ti samo skrivijo? (Ustane i ode do prvog plana) Kako Ti samo ni sra- 64-71 mota, uprdijo trideset, a mater ti još pere usrane gaće! (Posprdno) I on bi u politiku! MATA: (Dolazi do oca i hvata ga za ruku) Dado, sad sam vam ja prijecednik, a od niki dan znadijem i ko sam i šta sam. Bome, vidićete i Vi i cijelo vaše sijelo ko je Mata! (Zagleda se sanjalački) Bome, dado, saću moć izbirat! Ta koja, samo, nijeće tit bit prijecednikovica? Haaaa? (Pogleda oca ispod oka) Aaaaaaa... dado..... znate, tribo bi mi koji dinar, vada nijeću sad sist međ ljude ko kakigod golja? A vamo prijecednik! BAĆ-IVA: (Posprdno se smije i vadi novčanik) Eee, dite, dite, bome, imadeš ti glavu, al kanda pameti nemaš! (Daje mu novaca) Vamo se latijo politike, a tamo njive nepoorane! Ne znam, samo, oće li ti i naranit i namirit marvu ti što su ti tikvu napunili.... (Pljune glasno) Oni samo take ko što si Ti i možu učit ko su i šta su! MARA: Ajoj, bać-Ivo, nekate tako! Pa nije vada Mata kaki bala, pa da š njim može kormanit ko kako oće? A..... (Sramežljivo sagne glavu) bome, zgodan je momak i dosta se cura okreće za njim! Daće Bog, pa će se i oženit. BAĆ-IVA: (Ode do stola, usput za sebe govori) Al za te sigurno neće, barem dok sam ja živ! (Okrene se Mati) A Tiiii, komu ćes Ti, balo, bit (Posprdno) PRIJECEDNIK! Skupijo si i gladne i jadne, pa ji naranijo i napojijo i .... još jim i tamburaše dovejo... i sad Ti lipo svi tapšu po ramenu i čeku još! A kad ni tvoji iz varoši dojdu vamo, samo jim ljubiš ruke, ne znaš ni beknit, ni muknit! Ne bi se Tii sitijo iskat od nji štogoda zovo selo! Samo se tučeš u prsa što su Ti zabadva vodili na fodbal! Ha ha ha ha, moj sin PRIJECEDNIK! (Pođe prema Mati) Bolje idi upregni, znas da bi tribalo pougarit Šibovac! MATA: (Zausti da odgovori ocu, ali samo odmahne rukom i krene prema izlazu, okrene se Mari) Maro moja, nijeka ga slušat. Vidiće on lijepo i ko si Ti i ko sam ja, kad mi budiješ prijecednikovica! Bog! 4. slika Bac-Iva, Mara BAĆ-IVA: (Džepa se i gleda za Matom) Hm, ni duvana nemam! Jel, Maro, nisi, vada, bacila oko notoga mojega balu? MARA: Ta ite, bać-Ivo, šta vam je? (Koketno) Pa ja bi više pristajala nuz vas, nego nuz njega. Ta... vidite da baš i ni jako naraso, a... ja voljim malo veće. BAĆ-IVA: (Za se) Nikad se ne zna, žensko je vrag! A Maro, jel ti vidiš koliko se uputo u tu politiku? Pa onda, kaki mu je to divan? Nit šokački, nit rvacki, nit srpcki! MARA: Bać-Ivo, vi ste već dugo knez u vomu selu, pa bolje od mene znadete šta je politika. (Zajedljivo) A vada ste i gazda u vaše kuće, pa bi tribali znat šta vam dica radu i di se putu! 65 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 65 2.9.2010 12:18:30 Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat BAĆ-IVA: Ah, knez! (Rezignirano lupi dlanom po stolu) Ja sam ti, Maro, pravi knez bijo dok nisu vamo počeli dolazit političari svi fela. Jel viruješ da bi se vaj čas mogo svega ostavit, samo kad ne bi toliko voljijo bit prvi u selu! Boga mi, ti što sad dolazu i mene su zbludili, a kako neće prosti svit? Hmmm...(Otpije iz fićoka, pa za sebe) vaj bi priko Dunova, naj bi priko Tise. Vaj bi fabriku, naj bi guske! Čeljad samo trči za njima i naslađiva se divanom! Njive nam ostaju zapušćane, marva gladna, pa se dere po cilomu selu! A pravo da ti kažem, jako se bojim da ćemo i mi do kraj ostat gladni nuz te silne fabrike i guske. MARA: (Trgne se) Kake, sad, opet guske? BAĆ-IVA: A Ti to ne znaš? (Mara odrečno goni glavom) Pa vaj Matin iz varoši, znaš, prvi put kad je došo kod nas u selo, oma nas počo učit kako da se obogatimo. Veli, ako smo već zadnji u ve države, ne moramo bit i najveći bogaljevi. Znade on kako bi se moglo! Kaže, lipo, nek nam komšije nalegu gusaka, mi da ji otranimo i očupamo, a on će prodat perje i svima će nam bit dobro. (Gucne) Jedino ni ništa divanijo od dilidbe novaca. A naj moj tukmak se oma počo jako radovat ko malo dite! Kaže, imaćemo batakova koliko oćemo! MARA: Pa dobro, bać-Ivo, a jel ne dolazu perjaši i kod nas? BAĆ-IVA: Ta kako ne bi dolazili? Al mi, to, vada ni ne znamo prodat tako dobro ko ti gospodari iz varoši! Hee, pametni su oniii.... MARA: A ne znam, bać-Ivo, svit ništa divani....joj, sve vam ne voljim reč! BAĆ-IVA: Ta šta sad opet svit divani? MARA: Pa eto, moram vam reć. (Dolazi do stola) Svit po selu divani da ste se vi ubiližili i kod nji kad su prvi put došli ....i.... da ste se ubiližili kod svi kojigod su dolazili u selo! I svima ste ništa obećavali! Aaa....ne znam,.... ne možem reć.... ja stvarno ne znam..... BAĆ-IVA: Ta šta ne znaš? Deder, kaži sve što ne znaš, vidim da ti jezik jako srbi! MARA: Bać-Ivo, ne kažem ja, to drugi divanu. Ja samo svašta čujem. Pa vada znadete da se više toga kaže u selskomu bircuzu, neg u ispovidnice. BAĆ-IVA: Deder, kad si već počela, istresi to do kraj! MARA: Ta, bać-Ivo, sve mi nezgodno reć... ne bi Vas vriđala... kažu ljudi da vi što su dolazili dobro znadu koliko se vaša miri u selu i da ni vi nikomu niste dali krsta zabadva! 5. slika Pređašnji, Ankica ANKICA: Zdravo, teta-Maro! Jeste možda vidli.... (Okrene se prema bać-Ivi) A, dado, tude ste? (Ode u prvi plan) Baš lipo, mater mi rekla da ste u opštine, 64-71 ja ošla tamo, a vaši kažu da vam ni dobro, pa ste ošli doma. Bome sam se baš uplašila! (Sjedne kod oca za stol) Ha ha ha, a Vi ji sve izvarali, pa u bircuz! (Dugo ga pogleda) Dado, baš mi jako tribate! BAĆ-IVA: Maro, daj ditetu kabezu! (Okrene se Ankici) A sta ti baš ja tako jako tribam? Vada bi opet novaca! ANKICA: E, baš ste nikaki! (Poljubi ga) Pa vada znadete koliko Vas voljim, zoto sam i zabrinita za Vas. A dobro, kad ste baš navalili, mogli bi mi i dat koji dinar! Znadete, moja napredna mladež bi se tribovala malo pokazat, jel dojće nam onaj najveći! (Isprsi se) Dojće nam precednik sve napredne mladeži u ve države! Š njim će dojt i precednik sve napredne stareži! A to nije mala stvar! (Otpije malo soka) Jel da bi bilo lipo malo ji počastit kad dojdu? Znadete kako je, kad dojdemo na vlast, oma će se glavonje sitit kako ji je ko naranijo i napojijo, pa će tako i oni njegovomu selu dat! BAĆ-IVA: Ej, curo moja, kud si se i ti dala u politiku? (Vadi novčanik i daje Ankici novčanicu, ona posprdno gleda, on joj daje još i tako nekoliko puta) Eeeeeeee, ne znate vi na politike zaradit ko vaš dada! Ta uvik kad nikomu ništa daješ, moraš malo i za se ostavit! Dok to ne naučiš, nećeš ni bit pravi političar! ANKICA: No, dado, stvarno ste zaostali! Vi i vaši ste pola sela prodali za tri paprikaša! I sad se samo čudite što nikake nove Švabe gazduju, a naši samo idu nadničit! Da i mi mislimo tako, ne bi vas tribalo ni minjat! (Popije sok i pođe ka izlazu, pa se okrene.) Svi ćete vidit kako će bit kad dojdemo na vlast! Kogod oće radit, dobiće posov i radiće za veliku platu, u dućanima će sve bit jeftino i nikad ništa neće poskupljivat, paorima ćemo sve unaprid plaćat, sva dica će it u škulu zabadva, a doktori će ličit i likove dilit zabadva! Vidićete! Ajd, zdravo! BAĆ-IVA: (Ustane, zine i gleda za njom.).... Maro, daj mi čašu vodeee! KRAJ 1. ČINA, ZASTOR 2. čin Soba u bać-Ivinoj kući. Od pokućstva namješteni su stol i dva stolca na sredini, pored bočnog zida otoman, pored suprotnog dvije stolice i zidno zrcalo. Ispred zadnjeg zida polica, na zidu dvije svete slike. Na stolu je boca vina i nekoliko čaša. Na polici činija s pogačicama, kruh, slanina, luk, daska za sječenje, nož i potreban pribor. 1. slika Eva EVA: (Sjedi na otomanu i plete ljope.) No, čeljadi, ko da u ve kuće niko više ni nii kako triba, samo ja! (Usta- 66 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 66 2.9.2010 12:18:31 Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat ne, ode do vrata i izviri, pa se vraća prema otomanu) Zadali se u te njeve ludorije i ni o čemu više ne vodu računa! Kod nas je ručak oduvik bijo svetinja, a ve ni malo ni briga jel kogod i gladan! (Usput uzme sa police pogačicu i jede) Da nisi vidijo čuda, svi se okrenili od Boga! Od nas pet ukućana samo ja idem u crkvu, a svi drugi ošli u vandole, u nikake političare, jel kako ji već danas i zovu. (Uzme jednu pogačicu, stavi je u džep, a drugu gricka) Ajd što muški, ajde de, ne kažem ništa ni za Ankicu, mlada je, to je nikako i pristalo, al kuće na ajmana? Evo, ko da niko ide! (Stavi u džep i načetu pogačicu, sjedne i nastavlja s pletenjem.) 2. slika Eva, Dara DARA: (Ulazi i odmah gleda u činiju na polici) Majkooo, kanda ste bili dosta vredni oko pogačica! Di vam, samo, stane toliko? Ko da ih u džepove trpate! EVA: Amen uvik bijo, curo! (Za sebe) Bome, u našemu selu i krava kad unide u štalu, kaže makar muuuu. (Glasnije) Ta idi, curo, samo sam probala jednu. (Ode i ona do police) Hiiiiiiiii, vada se nije kakagod mačka uvukla? DARA: Jeste, majko, jeste! I to mačka na dve noge! (Sjeda za stol i uzima novine) EVA: (Kradom stavi još jednu pogačicu u džep, vraća se na otoman i krišom gricka dok plete) No, curo, sve mi ništa izgleda da se u ve kuće nikada više neće ni kuvat! I Bog je zaboravijo kad smo fruštukovali! Koliko vidim, već bi bilo vrime i za ručak, a još niko ni ne misli pristavljat! DARA: No, majko, istom ste obrisali usta od doručka! (Ostavlja novine) Usput ste proždrli pola pogačica i već bi ručali! (Gleda u činiju) Ko da ste i pojeli najlepše, a za decu, nije vas ni malo briga. Njima šta ostane! A ne daj, Bože, da nam još i kakigod gosti dođu! EVA: Ala su ti tvoji lipo naučiliiiii!!!!!!! (Prekriži se i gleda u Daru) Eeeeeeee, Bože, Božee, a lipo sam rekla mojemu Ive – drži se, dite, naši cura! Ne bi on! Ko da nikad ne triba slušat mater! Šta misliš, dovejo kneginju iz Stapara.... DARA: (Upada u riječ) I šta mu fali? (Odijeva se) Jeste da ga moji baš i ne vole i da se ni dan danas ne mogu pomirit što nije naše vere! A moj tata još kaže da bi mu bilo lakše i da je Mađar i Cigan i Švaba i...i.... bilo šta drugo, al nikako ne može preć preko toga što je baš Šokac! Doduše, ja ne mogu reć ništa loše za njega, dobar mi je bio ko lebac! Samo, otkako sam ušla u Narodni ženski pokret, otvorile su mi se oči i vidim da je tata pomalo u pravu. EVA: Jeste, tridest godina ti je bijo dobar! Vidim da ti nikada nije falilo ni ruva, ni kruva. Jedino se za moti- 64-71 ku baš i nisi otimala! (Uzme jednu pogačicu i žvače) Bome, moje dite se uvik znalo snajt! A jel, uvik je bijo na takomu je mistu da je i mogo! Samo, TI to nisi znala ni malo poštivat! Eto, samo gledam kako si dicu otranila! Ni jedno ne zna reć „Faljen Isus“! Va „Zdravo“, naj „Bog“, pa ti gledaj kako da jim odvratiš! Nit ste vi vinčani, nit su dica okrstita, nit pričestita, nit krizmana! Ne znam, samo, kako će se danas-sutra i vinčat! (Za sebe) Eeee, otkako je moj Tuna ošo nonaj svit, ja živim međ samima kalvinima! DARA: No, majko, baš ste smešni! Pa jel ne vidite kako danas svi rade? Ako im baš bude trebalo, daćemo malo veću lemozinu, pa ćemo sve to obavit za par dana. (Okreće se ka izlazu) A danas nikako neću ni stić kuvat, dolaze nam sestre iz varoši, pa ji moramo lepo dočekat. Idem ja! (Odlazi dignute glave) 3. slika Eva, bać-Iva EVA: Samo ti idi! (Ode do vrata, proviri, pa se vrati do police, jednu pogačicu strpa u džep, drugu polako gricka i sjedne za stol.) Samo da ti naj vrag što Ti dono, oće i odnet, pa da ti više nikada ne moram gledat za mojim astalom! (Ode do police, uzme nož i nasiječe sebi kruha i slanine.) Vidim ja, neće tu danas bit ništa od ručka. A već mi trbu dreči od gladi! BAĆ-IVA: (Ulazi i otresa šešir) Aaaaaaaa, bođana mu, baš je danas morala padat! (Pogleda okolo.) Pa di su ta čeljad, nema nikoga? EVA: A šta sam ti onda ja? (Ode na otoman i uzima pletivo u ruke.) Ta evo, ja malo založila, pa ću još malo radit. BAĆ-IVA: (Za sebe) He... he... he... te ljope štrikate već jedno tri godine! Ta dobro, majko, kud sad bižite? Ne bojte se, niko vam ne broji zalogaje! A di su se svi razbižali? EVA: Diii? Ošli u ajmane, eto di su! Svi se samo zablendali u tu politiku, a za špojer jim nije briga! Kako vidim, kanda ćemo mi više put ručat kruva i slanine, nego kuvanoga! BAĆ-IVA: (Pomirljivo) Dobro, mamo, projće i to. Vad nećemo sad drečat zbog kašike? EVA: (Posprdno) Nećemo drečat.... nećemo drečat... e, dite moje, lipo je tvoj pokojni otac reko - blago nomu, ko pameti nema! A i Ti si se, kanda, zablendo u tu politiku, pa ni ne vidiš šta Ti se radi u rođene kuće! BAĆ-IVA: Ta ite, majko, nekate makar šta divanit! Danas je sve drugače nego u dadino vrime. Eto, na priliku, onda vi žene niste ni imale pravo glasa, nit vas je kogod štogod pito. Koliko ste samo ćuški dobili, pa niste smili ni beknit? A danas ste do guše u politike! Eto i ja sam 67 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 67 2.9.2010 12:18:31 Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat moju Daru ubiližijo u te narodne žene, šta li su već. Vada ne mora bit zatucana ko.... 4. slika Pređašnji, Ankica ANKICA: Zdravo! (Poljubi Evu, pa bać-Ivu) Oko ćega se vas dvoj opet protirivate? Do sokaka vas mož ćut! (Gleda okolo) Majko, jel ima štogoda za ručak? Jako sam gladna, al možem samo malo na brzinu založit, pa na sastanak. BAĆ-IVA: Slabo ćeš Ti, curo moja, po majke jist štogoda kuvano! (Eva uzima pletivo u ruke, digne nos i radi) A mater Ti je ošla na sastanak, kaže da iz varoši dolazu nikake žene i nikake sestre, pa se naši mora skupit što više, da ji ne dočeku makarkako! EVA: E, dite, otkad ste se svi latili politike, u ve kuće više ni nema reduša! ANKICA: Pa majko, mogli ste baš i vi štogoda skuvat, ne bi zakasnili na voz... EVA: (Upada Ankici u riječ) Pa da, vi ćete svi po selu ko kaki lumfrateri, a na me nek spade cila kuća! Ajde, ako si baš gladna, evo sam donela malo slanine i luka, pa ćemo malo založit. ANKICA: Ite, majko, šta vam je? Neću se vada natovarit luka, pa na sastanak! Da nisam taka gladna, ne bi ni slanine... EVA: Eeee, što ste mi se svi odjedamput profinili! Na čemu ste, samo, otraniti, da mi je znat? (Sjedaju za stol, priključi im se i bać-Iva, ali on ne jede, samo zamota i pripali.) No, Ivo, Ti ko da nisi baš svaj čitav! Mi tako lipo jidemo, a ti nam baš moraš zastalom pušit! BAĆ-IVA: (Ustaje i sjeda na stoličicu, uzima novine i čita) Auu, gledaj Ti vo! Opet nikaki novi Švabe od države pokupovali još to malo zemlje što je ostalo u selu! A kažu da i tamo di su već prija kupovali, nikako ne plaću nadničare! ANKICA: Dado, nekate se sikirat oko toga! Kad mi dojdemo na vlast, oma ćemo jim to uzet natrag. Državnu zemlju ćemo lipo podilit sirotinje, pa nek svako gazduje na svojemu! (Briše usta i krene ka izlazu) A bome, vi stari će vratit u našu kasu sve što su uzeli! (Značajno pogleda bać-Ivu), Mislim da će nikima prisist paprikaš! Ajd, zdravo! 5. slika Bać Iva, Eva BAĆ-IVA: (Podiže novine, po izlasku Ankice spušta ih.) Mamo, jel barem Dara rekla kad će dojt? Moram se lipo navuć, dojće nam u opštinu jedni što još nikada nisu bili kod nas. Tribo bi mi naj ancug od vinčanja! Ko će mi dat, ako ona ne dojde? 64-71 EVA: Eeeee, neka gledat u me, nek ti dade komšinica! A na tvoja i nako svima pripovida da pokojnoga dadu nikada nisam znala navuć kako triba! BAĆ-IVA: E, pa mater, baš ni lipo vako, samo lajete na nju, a onda okolo divanite da vas snaja ne volji! Stvarno imadete jezik ko krava rep! EVA: (Uz hinjeni plač) Ajoj, diiiteee, pa jel sam to zaslužila od tebe? (jeca) Ee, da vo čuje pokojni dada, u zemlju bi propo od sramote što je tako štogoda otranijo! 6. slika Pređašnji, Dara DARA: (Ulazi žustro) No, Ivane, Ti stvarno nisi normalan! Pa jel se takorazgovara s tom jadnom, starom majkom? Do ulice se čuješ! EVA: Eto, Ivo, šta sam dočekala! Sa mnom neće lipo naj kojega sam donela na svit, neg oće va cura, što mi nije niko i ništa! DARA: Žene i sestre su nam javile da nam dolaze malo kasnije! Samo ću nešto prigristi, pa moram ići! Ko da ću malo pekmezom kruva. EVA: Dobro, curo, nisam ni ja baš jako gladna, pa ću malo s tobom! (Primiče se stolu) BAĆ-IVA: Majko, pa sad ste se naudarali kruva, slanine i luka! DARA: IVANEEE! Oćeš već prestat toj jadnoj ženi brojat zalogaje? Ajte, majko, evo ću ja lepo i vama namazati! (Za sebe) No, gde joj samo stane? Jede od jutra do večeri i uvek samo gladna. (Prekriži se po pravoslavnom) BAĆ-IVA: Idem ja, da ne zakasnim! (Za sebe) Već vidim da sam odavno navučen! Ko da nemam ni ženu, ni mater! Saću međ nima izgledat ko kalfucija! (Izlazi) 7. slika Eva, Dara EVA: Curo, nisam ja možda vidla da si se naopako prikrstila? DARA: Majkooo, nekate tako, možda se baš vi krstite naopako! Kad me je Ivan ženio, svi ste znali ko sam i šta sam i nikom nije smetalo kako se krstim! EVA: (Za sebe) Eee, da je mene kogod pito.... (Glasno) Curo, ništa se baš i ne sićam da si se ti onda uopšte i krstila! DARA: Šta kažete? Majkooo, ja vas jedina u ove kuće branim, a vi samo bockate! Otkako ste omatorili, smeta vam sve ono što vam nije smetalo dok ste bili mlađi! Stvarno, baš nije ni malo lepo od vas što mi tako nešto radite! EVA: Evo, svi se samo derete na mene! Eeee, samo da vam nisam pisala... 68 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 68 2.9.2010 12:18:32 Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat DARA: Ta šta ste nam pisali? Onu kolibicu, što bi se do sad triput srušila? Žali Bože samo tolikoga posla oko nje! EVA: E, pa šta ste je onda uzeli? Mogli ste vama kupit novi grumt, pa se ne bi morali ... DARA: (Upada u riječ, uzimajući žaket) I bolje bi bilo da jesmo! Ne bi se bar čitavom svetu hvalili da je nama lako, kad ste nam dali kuću! (Izlazi) 8. slika Eva, Mata EVA: (Ode do police i opet jednu pogacicu strpa u džep, drugu gricka i nastavlja s pletenjem) Ona će mene.... koji je je samo vrag i dono u vu kuću.... (Zadrema) MATA: Bog! Šta je, majko, sami ste? (Gleda okolo) Znadijem da sam zakasnio na ručak, al niste, vada, baš sve pojili od mijene? (Uzima i žvače pogačice) EVA: (Za se) Samo žderete! A onda će opet sve svalit na me! (Uzima i ona pogačicu) Dite, kako ti to divaniš? A neka mi tako ni gledat, otkako Ti je mater ošla u te nikake ajmane, kod nas se sve riđe kuva. (Priprema slaninu i luk) MATA: Majko, kake, sad ajmane? Pa nije baš lipo tako štogoda reč za snaju! 9. slika Pređašnji, Dara DARA: (Ulazi naglo) Majko, šta ja to čujem? Kake sad spominjete ajmane? Ala imadete pogan jezik! A posle samo pričate po selu da vas snaja ne vole! EVA: Ta šta ja znam, dite, kako se onda zovu ti što vladu i ni što bi tili vladat misto nji? Curo, jesi Ti možda ogladnila? Evo sam donela slanine i luka, pa ćemo ja i Mata malo založit. MATA: (Gleda na stol) Mene je već dosta slanine i luka! Mogo bi malo i kakogod pile, pa navaljuščiće! Dobro, majku mu, jel kod tri ženske u kuće, za ručak baš ne može bit kuvanja? EVA: Idem ja u moju sobicu malo pridrimat! (Izlazi) 10. slika Mata, Dara DARA: Dete, malo se strpi! (Raskomoti se) Jel Ti znaš koliko imaš godina? Bolje se mani politike i gledaj kako da se oženiš, a ne da doveka zanovetat majci! Samo, pazi, biraj takvu koja će bit luda, pa će ti kuvat triput dnevno! Nama večeras dolaze žene i sestre iz varoši, pa neću valjda, ko jedna od prvih u našem selu, pred njima mirisat na zapršku! MATA: A, nije to ništa! Sutra je vijeliki dan za ovo sijelo! (Zaneseno) Zamisli, dolazi prijecednik mladiježi i prijecednik stariježi, a JA, Mata, prijecednik stranke u našijemu sijelu! Aaaaaaa? Šta kažeš? Pa kad mi dojdemo na 64-71 vlast.... pa ja sidnem u dadine karuce i provozam se od crkve do groblja..... joooooooj... ima da se sve divojke okreću za mnom! DARA: (Začuđeno ga gleda) Dete, jesi Ti zdrav? Otkud tvoji da dođu na vlast u ovoj državi? Vreme bi bilo da na vlast dođemo mi žene i sestre! A videćeš, to će se desiti već sutra! MATA: Prija bi reko MALO SUTRA! DARA: Samo se Ti sprdaj! Dok vi, muški, pametujete i nadmudrujete se, država nam propada! (Zanesno) Mi, žene i sestre, sve bi uredile kao jedan veliki pijac. Ti prodaš luk, kupiš eksere! Ja prodam ribu, kupim krompir. Komšija proda june, kupi nameštaj.... MATA: (Upada joj u riječ) Jeste, jeste! A od čega bi država živila? DARA: Pa ne mogu Ti reči, kad me prekidaš! Vidiš da do toga još nisam došla! Ne možeš biti toliko pristojan pa pustiti sagovornika da svrši? Jel si Ti, možda, nekad čuo za pijačarinu? 1. slika MATA: Dabome da jesam, al kake vijeze ima pijačarina sa državom? DARA: Eeee, beno moja, pa jesam Ti rekla da bi cela država bila uređena ko pijac? (Pogleda ga dugim pogledom) Pa onda bi svako ko nešto proda, platio deset posto za pijačarinu! MATA: Pa dobro, mamo, jel to, onda, ne bi bijo porez? DARA: No, ajde da i Ti nešto ukopčaš na brzinu! Pa normalnooo, ako je država pijac, onda je i porez pijačarinaaaa! MATA: (Odmahne rukom) Mamo, ja sad moram it. Ne znam kad ću dojt, nijekate mi ni čekat na viječeru! Bog! 11. slika Dara DARA: Eeee, Bože, Božeeeee! Ovako naočit momak, jel, al samo da je makar za dlan veći....(Popije malo vode) ...i umesto vija cure, baš našo gurnuti nos u politiku. (Briše pokućstvo) Eee, ne bih već marila trčati i za unučadima, vreme bi bilo! A Mata više baš i nije za mladež, a još nije zreo za starež! (Nasloni se na stol) I nikako da nauči nešto od oca. Važno mu je samo da ga ovi iz varoši stalno tapšu po ramenu, ponekad ga malo i pohvale i di mu je kraaaj! Eto, time se on naslađuje! (Otpije malo vode) Eeeeeeeeeeej, moj Ivan je uvek znao lepo sa svima! Al nisu oni hvalili njega, nego on njih i to bi uvek upalilo! Ako baš i ne bi svaki put bilo neke velike koristi za selo, makar je bilo za kuću! (Pokaže rukom prema džepu) Bome i brzo smo je napravili i lepo opremili, a ni u kujni nam ništa nije falilo! Za sve se moj Ivan uvek znao pobrinuti! I što je još važnije, 69 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 69 2.9.2010 12:18:32 Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat niko ga nikada nije uhvatio. (Uzme pogačicu i sjeda za stol) A od Mate nikada ništa ... KRAJ 2. ČINA, ZASTOR 3. ČIN Seoska kavana, scenografija iz 1. čina. U kutu za stolom sjede tamburaši, Mara je za šankom. 1. slika Mara, tamburaši MARA: (Za šankom polira čaše) No, čeljadi, ja stvarno ne znam šta će bit do kraj od voga sela! (Gleda kroz čašu prema svjetlu) Toliko partija, toliko glavonja iz varoši dolazi, a mi se samo dilimo, dilimo.... (Odnese sviračima bocu vina i sodu) Ne znam jel istina... al čujem da se sprimu danas skinit bać-Ivu i za kneza postavit nikakoga mlađega. I. TAMBURAŠ: Ta neka, Maro, virovat baš svemu što svit divani! MARA: Ajoj, Pero, pa kako ne bi virovala? (Vrati se za šank) To mi ni reko makarko na pijacu, nego tude, u bircuzu, jedan od vi stari što su sad novi! II. TAMBURAŠ: Maro, ko sad može bit taki pametan, pa sve znat unaprid? MARA: Ta kaki pametan? Danas pametni bižu dalje od politike, ko vrag od krsta! (Briše drugi stol) Al vaj sigurno zna! Dok je u naše države bila samo jedna i to Kraljeva partija, bijo je u njoje i to još nikaki glavonja. Vi njegovi kažu da je uvik bijo jedan od prvi u selu! (Zamisli se) A sićam se i ja vrimena kad se svaka njegova mirila i u škule i doma! E, on je, a mislim da to i ni bilo tako davno, kanda ositijo da će njegovima bit vruće, pa je odjedamput prominjijo partiju. I bome, sad opet i u ve nove zapovida! (Gleda kroz čašu) Samo, jako ne volji ne što su od tridesete do trist treće dobijali od žandara po rebara. Bome, ne volju ni oni njega, pa su mu se već i razbižali iz partije! Ne volji on baš ni da mu u vu novu partiju dojdu otresitiji ljudi, a još ako je kogod školovaniji od njega.... III. TAMBURAŠ: (Prekida je) Idi, Maro, zašto ne bi voljijo? Pa vada svima tribu pametni ... MARA: (Upada mu u riječ) Bome, njemu ne! A ne tribu ni nima njegovima iz varoši! (Približi se njihovom stolu) Slušam ja i gledam šta se radi i divani u vomu bircuzu. Svi oni dolazu vamo na večere i ručkove, a ljudima divanu... (Posprdno) ...NEMA SE! A možem vam zasigurno i reč da svi oni volju u selendrama imat poslušne, a ne pametne! 2. slika Pređašnji, Mata 64-71 MATA: (Ulazi žustro, ode do šanka) Bog, ljudi! (Trlja ruke) Samo da znate, danas je vijeliki dan za naše sijelo! (Nasloni se leđima na šank, svi ga ljubopitljivo gledaju) Maro, daj mi jedan gijemišt! I.TAMBURAŠ: (Za sebe) To se kod nas oduvik zvalo špricer. MATA: (Značajno ga pogleda) Eee, Pero, da znadiješ! Od sutra će se zvat nako, kako Mata kaže! (Otpije malo špricera) A ni Ti nijećeš baš svašta smit svirat! Moraćeš mi donijet spisak svi pijesama koje znaš svirati i pijevati, pa ću Ti JA kazat koje smiješ! (I. Tamburaš mu pokazuje „lakat“) 3. slika Pređašnji, Ankica ANKICA: (Ulazi i gleda) Zdravo! (Sjeda za stol) Mato, odi malo vamo! (Vadi papire) Ajde već jedamput kaži jel oćeš š nama, jel nećeš? MATA: (Sjeda za stol) Maro, daj jedan špricer i jednu kabezu! ANKICA: Idi, Mato, vad neću kabezu, ko kako dite? Teta-Maro, dajte vi mene jedan liker! MARA: Dobro, curo, (Stavlja piće na stol) kako Ti kažeš, al ja mislim da je to još malo rano za Tebe! Virujem da ti otac i mater baš ne bi voljili vo vidit! ANKICA: Pa jel jesam precednica Napredne mladeži, jel nisam? I. TAMBURAŠ : (Za sebe, posprdno) He... he... bila bi da Ti dada nije no što jeste! MATA: Šta će ti sad ti papiri? (Uzima jedan i pozorno čita) Auuu, pa mi ćemo onda morat protiv rođenoga oca? ANKICA: Idi, Mato, šta divaniš? Pa jel ne vidiš da je on sam protiv sebe? A pravo da Ti kažem, bolje da ga mi skinemo, nego žandari! Nego, ajde3, neka otezat, kaži lipo oćeš š nama, jel ostaješ š dadom? MATA: (Potpisuje) Ta kaki š dadom? Samo, mislim..... ANKICA: (Svi gledaju preneraženo, Ankica pokupi papire) Nemaš ti šta mislit, sve su to već smislili ovi iz varoši! Tako je vrime, mora se brzo radit. Znaš da se riba najbolje vata u mutnomu! Ajde, idemo, saće sednica! (Oboje izlaze) 4. slika Mara, tamburaši MARA: (Zabezeknuto gleda za njima) Eto, vidite šta vam je današnja politika! Ko bi reko da će i kod nas u selu dite na oca, brat na brata... jooojooj, svi se popišmanili, svako bi samo bijo prvi, a ne vidu da još malo, pa nećemo ni kruva imat! I. TAMBURAŠ: Ositimo to i mi! Vidim da se u zadnje vrime i u bircuzu svi samo protirivu i nadmudrivu, a da smo mi, kanda, naše odsvirali! 70 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 70 2.9.2010 12:18:33 Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat 5. slika Pređašnji, Dara DARA: (Ulazi žustro, uzrujana je) Maro, jel si možda videla Matu i Ankicu? MARA: Evo, malo prija su izašli! Bili su tude i metnili su krsta na nikake papire, pa u žurbe otišli. Kažu, žuru na nikaku sednicu... DARA: Oooo, Bože... daj mi jedan liker, da dođem sebi! Pa neće, valjda, protiv rođenog oca? MARA: Bome, snaš-Daro, koliko sam ja vidla i čula OĆE! A divani se ništa da ste i vi protiv bać-Ive, a bome i protiv dice! Šta se, onda, imate čudit njima? DARA: Bogme, Maro, trgla sam se na vreme! Kad su Napredne žene i sestre potpisale da će biti protiv moje dece, ja sam ih napustila! Kakvi su, takvi su i tako nešto baš ne mogu uraditi! A sad, vidi čuda! Ta ista moja deca odu rušit rođenog oca! Ko da nemaju ni malo pameti! III. TAMBURAŠ: Eeeee, Daro, Daro, nisu ta današnja dica više poslušna ko što smo mi bili! I oni su počeli mislit svojima glavama! Al baš na oca... DARA: Idem videti, možda ih još mogu stići pre sednice. (Pođe prema izlazu, u tom momentu ulazi bać-Iva) 6. slika Pređašnji, bać-Iva BAĆ-IVA: (Ulazi, pripit je, košulja mu je razdrljena, kravata viri iz džepa od sakoa. Sjeda za stol) Maro, daj vamo litru i sodu i ... donesi i dva likera! (Dara ukočeno gleda) A Ti, Daro, odi sidi kod tvojega Ivana, mi smo jedini ostali virni jedno drugomu! (Mara donosi piće) Slušaj, Maro, bać-Iva će danas sidit u tvojemu bircuzu i nikuda neće žurit! (Dara dolazi do stola) Daro, sidi lipo vamo, saću ja na miru popit ko što nikada do sad nisam mogo! Ajde, Maro, sidi lipo i Ti š nama. Čekaj.... prvo odnesi sviračima litru i sodu! (Ustaje, vadi novce i baca ih na stol) DARA: (Sjeda i zabrinuto gleda bać-Ivu) Ivane moj, nešto si mi neobičan! Nisam te navikla gledati ovakvog! A gde ti je kravata? MARA: (Odnese piće tamburašima, pa sjeda za stol kod bać-Ive i Dare) Bać-Ivo, šta vam je danas? Već davno vas nisam vidla tako dobre volje! A... di vam je kravatna? BAĆ-IVA: (Vadi kravatu iz džepa i nju baca na stol) Evo je, cure moje! Tude je, samo da znadete, bać-Iva je nikada više neće metnit za vrat! (Ide u prvi plan) Ni moj dada je nikad nije nosijo, pa mu je opet na saranu došlo cilo selo! Nije se nikada puto u politiku, al se njegova uvik mirila! (Sjedne kod tamburaša i popije jedan špricer i s njima) MARA: Ajoj, snaš-Daro, pa šta mu je? 64-71 DARA: (Vadi rupčić i briše oči) Eeeeeeej, Maro moja, ovo što je Ivan danas doživeo, dotuklo bi svakog drugog, al žilav je on, ne da se! Zamisli, njegova rođena deca su ga pustila niz Dunav, a on u čistoj vodi nikada nije znao plivati! I sad će mi oni biti neka vlast, a još ni nos ne znaju obrisati! BAĆ-IVA: (Vraća se za stol) Kad bi vi sad znale kako mi je odjedamput lagano na duše! (Blaženo, sanjalački ustane) Eeeeeeeee, još samo kad bi doživijo da dočekam i unučad, onda bi istom zno šta bi! MARA: Al bać-Ivo, pa cili život ste.... BAĆ-IVA: (Upada joj u riječ) Dosta, neću više da čujem šta sam cili život! Šta sam da sam, više neću! I moj dada i moj stari dada i dida... i.... i.... svi moji od starina cili život su radili zemlju, molili se Bogu i plaćali porez, pa šta jim je falilo? (Razočarano) Jedino sam ja tijo ništa.... ništa.... (Popije špricer i odmahne rukom) Al ko mi je i tiro u ladni Dunov, kad sam zno da ne znam plivat? DARA: Maro ja Ti moram iskreno reći nešto... nešto što svi znaju, a niko ne zna! Moj Ivan je dugo bio knez, mnogo je radio za ovo selo. Istina, usput pomalo i za sebe, al Bože moj, ko ne bi? Teško je biti pored ćupa meda, a ne ulepiti prste. (Ogorčeno) I šta je dočeko? Rođena deca da ga skinu! BAĆ-IVA: Neka, Daro, tako, nisu dica ništa kriva. Kake smo ji mi otranili, taki su! A i ja sam nikuda jako visoko poletijo! Nisam se baš tribo ubiližit u sve te silne stranke, ko može toliko nji i izdržat? A znaš da kod nji baš i ne smiješ puno štodirat svojom glavom. Uvik moraš radit nako, kako ti kažu vi iz varoši! Daro moja...(Briše oči, zagrli Daru) vidim da si se i Ti manila i politike i žena i sestara! I nek si! A znadeš, nisam Ti još ni ja za staro gvožđe! (Ustaje i zaneseno) Opet ću se lipo latit paoršaga, (Tamburaši ustaju i tiho sviraju motiv „Svirajte mi tamburaši“) to je pristalije nama starijima. Neće moje njive ostat zakorovite! Ništa se štodiram... pa jel Ti znadeš da smo zapušćali i rodove i dobre? E, pa nećemo više tako! Sad kad dojde zima... pa upregnem moje riđane u sone.... pa po prela i salaša.... (Tamburaši se približe, bać-Iva počne pjevati „Pismu...“, u refrenu mu se pridruži i Dara. Dok bać-Iva pjeva drugu strofu, Dara mu donese špricer. Pjevajući, bać-Iva ode u prvi plan, na kraju razbije čašu, a onda ga Dara posjedne za stol. Bać-Iva jeca. Mara u međuvremenu ode za šank, tamburaši nastave tiho svirati motiv pjesme. Bać-Iva ustane, nijemo gleda oko sebe.) Maro, daj vamo još jednu litru i sodu! ZASTOR 71 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 71 2.9.2010 12:18:33 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz 72-89 Kalendar – kolovoz ĐURO FRANKOVIĆ Mario! Snižna Gospo nazvana, Varoša Pečuha Gospo obrana Oni samo tvoju poznaju moć, Kojima si već bila u pomoć... Na Mečeku crkva sagrađena, Majci Božjoj čisto posvećena. Pivamo ti, raduje nam srce. I klanjaju nebeske zvizdice. SNIJEŽNA GOSPA (5. kolovoza) – Ove početne stihove posvećenoj Sniježnoj Gospi u Pečuhu, na mjesnom ikavskom narječju Hrvata u gradu podno gore Meček, dao je tiskati svećenik i književnik Stipan Grdenić u molitveniku Vrata nebeska u gradu Pečuhu, davne 1845. godine, pod naslovom Pisma i molitva Blaženoj Divici Mariji Snižnoj Gospi Pečuškoj, od kuge odvitnici. “Druga je crkvica na šljemenu Brdica uzvanom Sniježna Gospa. Nema ljepšega pogleda no što je s Brdice na Pečuh. Godine 1709. udari žestoka kuga na Pečuh i morila hametice svijet, kada nešto jenjala, zakleše se Hrvati da će graditi crkvu, da bi ih Bog očuvao ovakve nevolje. Što rekoše ne porekoše te godine 1710. malo i veliko, staro i mlado na ramenima, na rukama svojim prtilo je kamenje, pijesak, vapno i građu na Brdice i ondje uzidaše crkvu. O velikoj Gospojini ovam svijet hodočasti, a nema dana da se u njoj ne misi.”1 Hrvati iz grada i okolnih hrvatskih naselja te iz Vancage na dan Sniježne Gospe svakog 5. kolovoza i danas hodočaste u Pečuh, gdje se na hrvatskom jeziku služi sveta misa. A kao uspomenu na davnašnju gradnju crkvice hodačasnici idući od crkve Svetog Augustina ulicom Vince do kapele Sniježne Gospe u ruci simbolično ponesu kamenćić.2 Bunjevci sa Vancage u Pečuh podočaste svakog 5. kolovoza te u kapeli pjevaju i ovu pjesmu čija je verzija poznata i među Hrvatima u okolici Pečuha.3 I svi khori anđelski raduju, Naši sveci i svetice štuju. Sva nebesa u pismi pivaju, Majci Božjoj nisko se klanjaju. Majko, zdravo svih milosti puna, Tu na gori zlatna si ti kruna. Slavimo te, Snižno Gospo, danas, Sačuvati ne zaboravi nas. 1 TORDINAC, N. 1986, 21. 2 Priopćio Josip KRIČKOVIĆ. 3 BEGOVAC, R. 1993, 88. Oj, brani nas, Majko, nepristano Da u nebu blizo ti sidamo. Da ti cviće svaki dan beremo, Isusa i tebe vik slavimo! Nakon izvorne varijacije pjeva se i sakramentska pjesma, po volji: Neba, zemlje slavna Majka i kraljica, Isukrsta milostiva i rodica. Mi se k tebi poklanjamo, Divo, danas. Snižna Gospo, pogledaj nas i miluj nas. Grišnu glavu k tebi gibam s poniznošću, Sveto ime k tebi vapijem sa kripošću. Mi se k tebi poklanjamo Divo danas, Snižna Gospo, pogledaj nas i miluj nas. Ko se tebi iz sveg srca uticao, Taj se nije pokajao, pokajao. Mi se k tebi poklanjamo, Divo, danas, Snižna Gospo, pogledaj nas i miluj nas. Dokle živim slavit ću te i služiti, Kad mi časi približuju strašnoj smrti. Mi se tebi poklanjamo, Divo, danas, Čekaj u raj, Snižna Gospo, sve nas u raj. Vancažani i ovu izvornu pjesmu pjevaju iz čistog srca: 72 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 72 2.9.2010 12:18:34 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz Teb’ zazivaju dica danas Oj, Snižna Gospo, gledi na nas. Primi sad našu pismicu, Lipu i časnu molitvu. Teb’ hvali cili slavski svit, Ljubljena Majko, tvoji smo svi! Tvoj je osmih nam mili dar, Blažena Majko, slušaj naš glas. Zovemo Tebe svaki dan, Virna smo dica, miluj nas. Teb’ hvali cili slavski svit, Ljubljena Majko, tvoji smo svi! Oj, čista Divo i Majka ti, Nećemo mi Tebe varati. Pristati neće slavski glas, Sa tvojom snagom uz nas staj. Teb’ hvali cili slavski svit, Ljubljena Majko, tvoji smo svi! Gospin kult je u bunjevačkih Hrvata, kao i kod drugih naših sunarodnjaka u Mađarskoj bio proširen. I narednu pjesmu pjeva naš živalj sa Vancage: O, prisveta Divice! Prilipa Marijo! Rajske dike kraljice! Zdravo bud’! Marijo! O, Marijo Majko Božja! Cesarice anđeoska! Stoj pored nas, Majko. Kad stanemo umirati, Na skrajnji čas naše smrti, moli za nas Majko! 72-89 Na koncu vratit ćemo se stihovima pečuškog svećenika Stipana Grdenića: Pisma i molitva blaženoj Divici Mariji, snižnoj Gospi Pečujskoj, od kuge odvitnici 1. Mario! snižna Gospo nazvana, Varoša Pečuha Gospo obrana. Oni samo tvoju poznaju moć, Kojima si već bila u pomoć. 2. Ah! bila si, bila u pomoći, Našim’ starim’, to crkva svidoči: Koju sazidaše na planini Naši otci, tvoji sinci virni. 3. Zavit njihov i mi obdržajuć, Kripost tvoju s njima pripoznajuć: K tebi majko! danas putujemo, Da te našim’ molitvam’ štujemo. 4. Vapiemo k tebi na planini, O kraljice u rajskoj visini! Milosrdnice oči k nam obrati, Milost tvoju nami neuskrati. 5. Pogledaj nas ‘zgora majko mila! Sakupljene pod štit tvojih krila’: Jer s’ moguća ti kod sinka tvoga, Lik izprosit od bola svakoga. Anđeosko veselje, prilipa Marijo! Grišnika utišenje, zdravo bud’ Marijo! O, Marijo Majko Božja! Cesarice anđeoska! Stoj pored nas, Majko. Kad stanemo umirati, Na skrajnji čas naše smrti, moli za nas Majko! 6. Ah, čuvaj nas od otrovne kuge, I bolesti ovog svita druge: Osobito od griha smrtnoga, Naših dušah pomora kužnoga. Ti si dika nebeska, prilipa Marijo! Grišnika utišenje, zdravo bud’ Marijo! O, Marijo Majko Božja! Cesarice anđeoska! Stoj pored nas, Majko. Kad stanemo umirati, Na skrajnji čas naše smrti, moli za nas Majko! 7. Od zasidah ti obrani sve nas U životu, i na smrtni još čas: Ovdi Bogu virno da služimo, Po tebi se majko svi spasimo. Cvite milog mirisa, prilipa Marijo! Stablo svetog života, zdravo bud’ Marijo! O, Marijo Majko Božja! Cesarice anđeoska! Stoj pored nas, Majko. Kad stanemo umirati, Na skrajnji čas naše smrti, moli za nas Majko! Pribilježio Josip KRIČKOVIĆ, Vancaga V. Moli za nas sveta bogorodice! R. Da po tvojem utočištju spaseni budemo. Snježna Gospa se slavi i u Gradišću, izvan sela Židana u šumi, u kapeli “Peruška Marija”. Legenda nas vodi u nedavnu prošlost. Kapela se nalazi u šumi na mjestu gdje leži jedan kamen, to je granični kamen Kisega, Židana, Lukindorfa i Prisike. Šuma je pripadala prisičkom grofu, koji je u njoj izgradio dvorac (kaštel) a kuda je 73 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 73 2.9.2010 12:18:34 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz dolazio i samo na vikend. Grof je svake godine 8. rujna na malu misu k Peruškoj Mariji pozvao sve one koji su mu radili na gospodarstvu. Vrijeme je proteklo u razgovoru, grof je poslušao mještane. Arhivski spisi bilježe da je narod 1812. godine nestrpljivo očekivao novi susret sa svojim velikašem. Grofov sin, grof Bertold, postao je ministrom vanjskih poslova za vrijeme Prvog svjetskog rata, još je kao dječak došao sa svojim ocem u lov. Za vrijeme lova trogodišnji dječak se je izgubio. U potrazi za njim nađen je pod jednim hrastom na kojemu je bila slika Majke Božje. U narodu se ubrzo proširila vijest o čudu, tj. da je dječak nađen. Tako je ovo mjesto Peruške Marije postalo mjesto hodočašća za grofa i njegovu obitelj. Grof je naredio da se na mjestu u šumi, gdje je nađen njegov sin, svake godine održi misa zahvalnica. Hrvati, Nijemci iz okolice od tada, iz godine u godine hodočaste u šumu sa svrhom sudjelovanja na svetom slavlju. Na Snježnu Gospu (Snižnu Mariju) svakog 6. kolovoza ovdje se održava hodočašće. Na mjestu Marijinog kipa podignuta je kapela u kojoj se služi slavlje na tri jezika (hrvatskom, mađarskom i njemačkom). Pored toga lovci i šumari svakog prvog tjedna u lipnju ovdje održavaju svetu misu.4 SVETI DONAT (7. kolovoza) – Patron je vinogradara i vinograda. Puk mu se obraća za pružanje zaštite svojih vinograda i voćnjaka, od groma i ljetnoga leda, te mu se mole vjernici da odagna elementarne nepogode.5 Kršćanski mučenik Donat bio je najvjerojatnije starokršćanki biskup, možda i vojnik.6 Sveti Donat u vrijeme baroka dobiva obilježja svoga karakterističnoga zanimanja. A kada su mu moći iz Rima prenesene u Njemačku, na područje Rajne, u grad Münstereifel (1652.), jednoga je svećenika u pratnji udario grom. Međutim, nije mu se dogodilo ništa zlo. Smatralo se da je spašen po zagovoru sv. Donata. U njemačkoj tradiciji tomu je sasvim jasno pridonijela etimologija imena Donner, koji je zapravo bio poganski svetac groma. Na području Rajne kult sveca Donata se je ubrzo proširio. I u našoj se domovini razvio običaj da se ljudi k njemu obraćaju u svezi odagnanja elementarnih nepogoda. Dapače, na svoj imendan svetac je počašćen i održavanjem procesije.7 U Mađarskoj se u knjizi vinorodne gore Cseprega (1626.) navodi njegovo ime, jer je na taj dan bilo zabranjeno zadržavati se u vinogradima, i to zato da se ljudi opijaju toga dana pa da na taj način izgube Donatov zagovor. U Kisegu je 4 DUMOVIĆ, Št. 1992, 121-123. 5 BÁLINT S. III., 1998, 182. 6 Isto. 7 Isto, 183. 72-89 kapela Svetog Donata izgrađena na osobit način. Naime, ljudi su na goricu sami prtili opeku koju su postavili u obliku križa. Barokni oltar sveca i danas stoji u crkvi na Kalvariji.8Njegova kapela, kipovi, slike nalaze se u Budimu, Pečuhu, u hataru Bužaka u Barati.9 Stanovništvo Budima, među njima i Hrvati u Vodenom gradu (Viziváros), te Nijemci, dakako i Mađari, Donata su za svoga patrona izabrali na sjajnoj svetkovini 1724. godine, radi zaštite od groma.10 Proširenje njegova kulta je neodvojivo od širenja isusovačkoga baroka, koji je potaknut od pobožnosti velikaških obitelji.11 Naši Hrvati u Židanu i Prisiki patronom svojih vinograda i voćnjaka smatraju svetoga Donata.12 SVETI LOVRINAC (10. kolovoza) – Bio je dijakon pape Siksta II. Nakon papine smrti od njega se je zahtijevalo da preda blago Crkve. Lovrinac je pred sud dovodio siromahe. No bio je osuđen na smrt od ognja te su ga živa ispekli (+ 258). Na lomači su mu potekle suze zbog grešnika.13 Vjerojatno otuda potječe staroengleska pučka tradicija o zvijezdama koje padaju u vrijeme njegova blagdana, a pad zvijezda nazivaju: suzama svetog Lovrinca.14 Svetac se u Židanu naziva sfijeti Lovrijenča.15Sveti Lovrinac je patron crkve u Trajštofu (1614) te Nikitšu u austrijskom Gradišću.16 U srednjem vijeku sveti Lovro postaje zaštitnikom siromaha, knjižničara, vatrogasaca, pekara i slastičara. Njegov je blagdan u seljaka dan koji podsjeća na gospodarstvo i vrijeme.17 Dan svetog Lovrinca u zakonima kralja svetog Ladislava navodi se kao obvezatna svetkovina, te među blagdanima naći će se ime sveca i u srednjovjekovnim misnim knjigama. Od imena Lovro postalo je prezime Lovrenčić, Lovrić te nadimak Lovrini u Bunjevaca. U Santovu davalo se djeci ime Lovro, te postoji i prezime Lovretić. Ime Lovro bilo je poznato i u Podravini.18U bošnjačkih Hrvata u Baranji sveti Lovrinac vezuje se uz vodu. U jednoj molitvici opisuje se njegovo tamnovanje. Zanimljiva je kontaminacija kršćanske i poganske tradicije. Lovrinac naime tamnuje devet godina i jedan dan te ga u zatvoru posjećuje Isus koji ga spašava i šalje ga kući. U roditeljskom domu svetac od svoje majke 8 Isto. 9 Isto. 10 Isto. 11 Isto. 12 Pribilježio Ivan HORVAT. 13 Pribilježio Sándor BÁLINT. 14 Isto. 15 Pribilježio Ivan HORVAT. 16 Pribilježio Sándor BÁLINT. 17 Isto. 18 Osobne pribilješke. 74 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 74 2.9.2010 12:18:35 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz doznaje za sudbinu svoje sestre koju je majka uklela jer nije htjela ići po vodu na samu Mladu nedjelju. Uslijed majčine kletve sestra mu se stvorila ribom. Očito, Lovrinac dobije osobine i zaštitnika rijeka, nije slučajno što u Americi postoji Rijeka svetog Lovrinca. Završni stihovi molitvice o svecu govore kao o zaštitniku siromaha. Sveti božji Lovrinac Sveti božji Lovrinac Tavnovao je devet ljeta Tavnovao je devet ljeta I desetog jedan dan. Kad je bilo devet ljeta. I desetog jedan dan, K ‘njem’ dolazi Isus sam. “Sveti, božji Lovrinac, A ti idi do dvora Pa pozdravi mamicu I svojega taticu, I pozdravi sestricu, Po imenu Anicu.” Kad je ošo do dvora On pozdravi mamicu, On pozdravi taticu, A ne nađe sestricu, Po imenu Anicu. Al govori Lovrinac: “Di je sestra Anica?” A majka mu govori: “Anicu sam uklela Baš u Mladu nedilju, Ćerala sam na vodu. Ni mi ćela slušati, Ribom se je stvorila I vodom otplivala.” “Avo jesi, mamice, Peci meni kruvašca Da ja odem u goru, Da ja idem na vodu, Da potražim sestricu, Po imenu Anicu!” Kad je došo u goru Sagnio se na vodu, Al proplovi ribica, Al govori Lovrinac: “Avo jesi, ribice, Jesi prava ribica, Il si moja sestrica, Po imenu Anica?” Al govori ribica: “Nisam prava ribica, 72-89 Već sam tvoja sestrica, Po imenu Anica. Mati me je uklela, Baš na Mladu nedilju Ćerala me na vodu. Nisam ćela slušati, Ribom sam se stvorila I vodom otplivala. A ti idi do dvora Pa pozdravi mamicu I pozdravi taticu. I tako njoj poručujem: Što imadem ruvašca Neka dade sirotama. Kazivala Mariška BOŠNJAK-PUPINA, Semelj Zapisao Đuro FRANKOVIĆ Naši Hrvati diljem Mađarske drže da od imendana sv. Lovrinca lubenice i dinje više ne valjaju. Hrvati u Podravini smatraju da od tog dana ne preporuča se jesti grčke (lubenice) jel se Lerinc nap.... u nji.19 Od tog dana krastavce, tikve i lubenice više ne valja jesti, jer su prezrele, smatraju Hrvati u Pomorju, te kazuju: Lerenc se poščal v vuburke20 i f tikve.21 Ako na njegov imendan pada obilna kiša, bit će puno vina, smatraju Hrvati u Kemlji pored Dunava u Gradišću.22 Ona zmija koje se do tog dana ne sakrije ta legne na put kuda prolaze seoske kočije, da tamo pogine. Od tog dana opasno se je kupati u rijekama, tj. Dunavu jer se je Lőrinc namokrio u vodu.23 Je Lovrijenča i Bartolomeja lipa, vedra – bit će jesen uguodna, kazuje se u Židanu.24 Hrvati u Bužaku gataju o vremenu, ako pada kiša, smatraju da će biti puno vina. Lubenice postaju pune vode te se kazuje “Lőrinc se je namokrio u njih”. Ako je vrijeme lijepo, jesen će biti duga.25 VELIKA GOSPA (15. kolovoza) – U Hrvata je također uvriježen običaj nazivanja blagdana malima i velikima. Najčešće se tako nazivaju blagdani rođenja Blažene Djevice Marije i njezina Uznesenja na nebo, npr. Mala Gospa (8. rujan) i Velika Gospa, Mala Gospoja i Velika Gospoja, sveta Marija Mala i sveta Marija Velika. Hrvati (raci) u Tukulji i okolici blagdan nazivaju Velika Gospojina. Gradišćanski Hrvati u Koljnofu, Petrovom 19 Isto. 20 vuborek – krastavac 21 Pribilježila Erika BALAŽIN. 22 JANKOVIĆ, R. (rukopis). 23 Isto. 24 Pribilježio Ivan HORVAT. 25 BUZSÁKI I. 1998, 64. 75 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 75 2.9.2010 12:18:36 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz Selu blagdan Veliki Gospe nazivaju Velika maša, a Malu Gospu Mala maša, kao i Hrvati u Hajmašu, u blizini Dombóvára.26 Najpoznatije ime u naših Hrvata upravo je Marijino te poznato kao Marija, Marica, Mara, Maca, Mariška u Bunjevaca, dok u santovačkih Šokaca: Marija, Mara, Marica, Marinka, Maruška. U Podravini pak Mara, Marica, Marena, Marika.27 Od prezimena Marija postala su i neka prezimena: Marin, Marjanović u Bunjevaca, u Podravini Marić, u baranjskih Šokaca: Marijanović. Nadimci u Baćinu izvedeni iz Marijinog imena su: Marinkini, Marijanovi,28 u podravskom Lukovišću: Marini.29 Hrvati u Mađarskoj često i rado hodočaste u svetišta Gospe. Đud/Jud (Márigyűd) na području Mađarske u Županiji Baranja je jedno od poznatijih svetišta Hrvata i drugih naroda u Mađarskoj i Hrvatskoj. Hrvati u okolici Budimpešte primjerice odlazili su u Erčin, žitelji iz sjevernog Šomođa u Andocs, gdje su Marijin kult utemeljili isusovci još pod Turcima, dakako, istaknutu ulogu su odigrali franjevci koji su pojačali kult Gospe, ili ga čuvali i gajili primjerice u Judu, Vodicama u okolici Baje, u Mária Radni (u potonjem mjestu Hrvata-Dalmati u Segedinu te u Erdelju) kao i u drugim krajevima, u okolici Sigeta u Turbetu, za tamošnje Hrvate i za podravske Hrvate. Hrvati (Bošnjaci, Bunjevci, Šokci) hodočastili su i u Pečuh u crkvu Sniježne Gospe. Pored ovih svetišta Hrvati su posjećivali Šegešd, Bijelu kapelu u Bužaku, te podravski Hrvati odlazili i u Voćin u Hrvatskoj. Neki su hodočastili i u Máriremetu. Zaladski Hrvati u procesiji posjećuju Mariju Bistricu, dokle Hrvati u južnom Gradišću Mariazell, a u sjevernom djelu hodočaste u okolicu Šoprona. No u današnje vrijeme odlaze u Međugorje.30 Đud je jedno od najstarijih svetišta u Mađarskoj. Kod izvora u podnožju brda stajao je kip Majke Božje. Benediktinci iz Pečvara 1006. godine sagradili su kapelu u koju su smjestili njezin kip. Godine 1148. tijekom vojnog pohoda protiv grčkoga cara ugarski kralj Geza II. ovdje je zatražio pomoć Majke Božje. Nakon uslišane molitve dao je obnoviti i proširiti prije sagrađenu kapelu. Svetište je prebrodilo i osmanlijsku okupaciju.31 U đudskoj crkvi statua Djevice Marije iz srednjeg vijeka nestala je za vrijeme Turaka i reformacije. A da je kip Bogorodice nestao o tome i podravski Hrvati u Križevcima sačuvali su uspomenu u predaji. Govori se naime 26 Osobne pribilješke. 27 Isto. 28 FEHÉR Z. (rukopis). 29 Osobne pribilješke. 30 Isto. 31 Pribilježila Jelka GREGEŠ. 72-89 da je kip Gospe nasilno prenijet u Francusku i ponovno se, sam od sebe (riječ je o čudesnom povratku) vratio u Đud. Predaja lik Majke Marije poistovjećuje s likom mitskog bića Mlade Nedjelje. Mlada Nedelja, kažo, da je to Majka Marija bila. Ja ne znam da di se ukazala da... Ja, znadem. Iz Đuda so odneli u Francusku, tako Mlade Nedelje sobora... Pa onda tamo, kaže, kad so namestili – ne znam na što, kaki oltarić bil, i onda kad to, kaže, preko noći taj sobor zginul odonuda. Nema ga i nema ga! 32 *di – gdje; sobor (hung.) – kip, statua Nakon toga kip Mlade nedjelje, odnosno Gospe, pojavit će se ponovo u Đudu na jednom sporednom oltaru i tada narod počinje hodočastiti u Đud. Gospa se ovim riječima opisuje: odjevena je u bijelu haljinu s u struku veza plavim pojasom. Međutim povijesna je činjenica da je Gospina statua nakon osmanlijske vlasti 1698. godine ponestala pa je iz Koprivnice donesen novi kip Bogorodice. No za vrijeme rata između kuruca i labanca 1704. godine statua je prenesena u Osijek, gdje se i sada može vidjeti u tamošnjoj franjevačkoj crkvi. Današnji kip Gospe u Đudu potječe s početka XVIII. stoljeća. Na Duhove, tjedan Svete Trojice i na slavu Blažene Djevice (15. kolovoza) ovamo hodočaste katolici, u velikom broju i Hrvati. Manje je poznato da se u Đudu/Judu pored statue Gospe poštuje i sveti bunar. Njegovu vodu su nosili kućama u takozvanim đudskim krčazima (koršovima). Bili su to proizvodi grnčara iz Šikloša (obično šareni i tamnosmeđe boje). Na svetom bunaru zahvaćena sveta voda rabila se je protiv raznih bolesti i oboljenja. One pak odrasle djevojke koje su prvi put hodočastile u Đud “krstili” su s takvom vodom. Ovakvo hodočasničko krštenje koje je uobičajeno i u drugim hodočasničkim mjestima u Mađarskoj izgleda da je karakterističan mađarski običaj. Starije koje su krstili nazivali su đudski kum ili đudska kuma pa su oni do kraja života održavali međusobne rodbinske veze.33 Iz okolice crkve uobičajeno je ponijeti kući lišće drveća za lijekove i protiv udara groma. Podravske djevojke koje po prvi put hodočaste u Đud nose u poklon Đudskoj Mariji jednu grančicu od hrasta. Granu stavljale su u svetu vodu pri ulazu u crkvu ili na oltar, vjerujući da će djevojci Majka Božja ispuniti jednu želju.34 Hodočasnici prilikom povratka iz Đuda, na križ su stavili kupovni vijenac. Oni koji su ostali doma, čekali su povratnike u seoskom ataru noseći sa sobom crkveni križ i barjake (“pave”). Lukovišćani su hodočasnike dočekali kod ka32 Osobne pribilješke. 33 Priblježio Sándor BÁLINT. 34 Pribilježila Ruža BEGOVAC i Jelka GREGEŠ. 76 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 76 2.9.2010 12:18:37 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz nala. Čim su iz seoskog crkvenog tornja ugledali povratnike zazvonila su zvona mjesne crkve. Kada su se susreli s hodočasnicima, križeve su triput spustili prema zemlji, ili ih poljubili. Potom su hodočasnici djeci predali “šareno čislo” (krunice napravljene od licitarskog tijesta koje su se mogle pojesti), a odrasli su dobivali kovilje i medene kolačiće. Skupa su krenuli u crkvu gdje je održana sveta misa zahvalnica.35 Specifičnim poklonom se smatra u Podravini takozvana đudska botica, tj. nakićeni štap, čije paralele nalazimo i u drugim hodočasničkim mjestima. Štap je ukrašen bodljikavim lišćem zimzelena i koviljem. Podravski Hrvati su vezivali na štap ovdje kupljene licitarske figure (čislo, tj. krunice). Obično štap darivali su svom hodočasnom vođi, kantoru ili donosili svojoj djeci i unucima te je zabođeno u velike bačve napunjene žitom. Vjerojatno stoga da bi se na taj način osigurala plodnost žitnih polja tj. da bi roda bilo u izobilju. Medeničari, tj. licitari prodavali su i svijeće koje su hodočasnici darovali ovdašnjoj crkvi ili ponijeli kući. Svijeće su posvećene u đudskoj crkvi a u slučaju zlog vremena takva svijeća zapalila se protiv groma ili se stavljala u ruke bolesnog čovjeka na samrtnoj postelji. Posebnu vrstu svijeće je predstavljao takozvani smotuljak svijeća, koji je za vrijeme noćnog bogomoljstva bio omotan oko ruke hodočasnika. Imamo veliki broj sačuvanih pjesama o Majci Mariji u Đudu i o Snježnoj Gospi u Pečuhu. U šomođskom Senpalu žene su već u zoru izašle na livadu da vide kako izlazi sunce. Ova stara tradicija živjela je i među hodočasnicima koji su išli u Andocs. Vjernici su držali da se može vidjeti u suncu kako Gospa njiše malog Isusa.36 Kult Blažene Divice Marije i u Gradišću je isto snažan. U Koljnofu se na blagdan Gospe u hodočasničkoj crkvi služi hrvatska, njemačka i mađarska misa te održava se kiritof (proštenje).37 Legenda o koljnofskoj crkvi govori: Grof Franc Nadasdy i njegova obitelj od 1664. je živila Deutchkreutzi. Mnogo put su poiskali38 u koljnofskoj šumi Črnu Madonu. Ovaj kip je iz Lovrete donesao grof s ženom Julijanom Eszterházy. Grof je imao jednu bolesnu kćerku kojoj je bilo ime Eleonora. I ona se je mnogoput sa roditeljima molila koljnofskoj Mariji. Godine 1665. Eleonora se je prošla je moliti Mariji i zavjetovala se, ako ozdravi iz bolesti, cijeli će svoj život posvetiti Bogu. Nastalo je čudo... Mihovil Naković u knjizi Jačke donosi 35 Pribilježila Jelka GREGEŠ; osobne pribilješke. 36 KIRÁLY L. 1995, 79. 37 KLEMENČIĆ, I. (rukopis). 38 potražili 72-89 duhovnu popijevku pod naslovom Kad se ide na Božji put koju pjevaju hodačasnici idući u Marizell. Spravljajte se kršćeniki, Ki ste Marie putniki. Spravljajte se mladi, stari, Družina i gospodari. Hodte simo, sestre, brati, Siromahi i bogati, Potrudite se nas sprohodit, Naš dalek put nam slahkotit, A mi smo se otpravili Pred našu mat čudnu v Celji. Jezuš mili, ti nas peljaj, K majki tvojoj nas zapeljaj. Daj nam putnika angela Rafalea arkangela, Kot si ga dal Tobiašu Za putnika v starom času: Ki je njega srićno peljal, Doklen ga ‘e domom zapeljal. Peljaj i nas, ar si čuvar Od Boga postavan vsakdar, Zato hodmo, ne štentajmo, K Marii Celjskoj šetujemo. Ne bojmo se puta težin Nit triska, vrimen, ni godin. Vse će Maria slahkotit, Vse trude naše naplatit. Marie ljubav i Sinka Peljaj svakog putnika. I da bi nam bilo umrit, Ih srićan Marie putnik! Put će nam Mati pokazat, I k Jezušu nas zapeljat. S Bogom ada jur vsa braća Ostanite vi domaća! S kratkum molitvum ‘zručamo, I ljubežljivo prosimo, Oglejte se zadnjič simo. Ako se još ki srdite, Pohglejte Marie dite. Ča ‘e ono za nas trpilo, Kad je na križu visilo! Jezuš, velim, Otca prosi, Da nepr’eteljem oprosti: Oprostite i vi vsi nam, Ali s’ pr’etelj nepr’etelj k nam. S Bogom ada, vsa rodbina, Ditca i druga tujina. Naše delo i skrb će bit 77 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 77 2.9.2010 12:18:37 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz Vas vse Marii izručit. Da svoga Sinka prosi, Koga va naručju nosi: Da se zlo od nas odvorne, K nam svoje lice obrne; Kuge, glada, vojske brani, Ka nas plaši iz vsih strani. Hodmo s Bogom, čas se krati, Bog će nam blagoslov dati. U zborniku Kerštjansko-katoličanski cikveni jačkar sastavljen od strane Mihovila Nakovića i Martina Borenića, učitelja (Đur, 1901.) donosi se duhovna pjesma zapisana u Željeznu: Zdrava budi, o kraljica! Tebi kriču tvoja dica. Zdrava mat milosrdnosti, Va tebi su vse kriposti! Va ovoj tuge dolini, Zdihavaju Eve sini: Žitak, slast, naše ufanje, Posluhni ponizne prošnje. Zdihavamo stugujući, Va suznoj dragi plačući? Bud’ naša zagovornica, Ne odvrni od nas lica! V progonu brani vsakoga, Pokaži sina tvojega – Sad Tvoj – Jezuša dragoga, Z utrobe blagoslovnoga. O presveta, milostivna, O pobožna, dobrotivna I slatka Diva Marija, Mati najmilostivnija! Hrvati u Pomurju sačuvali su veliki broj pjesama o svetoj Mariji. Župnik Vilmoš Harangozó u zborniku Ruža nebeska objavljuje i ovu. Šetala se Marija doli gori kre morja, Zaran Mladu nedelju, ranu zorju ranjenu. Šetala se Marija gori doli kre morja, Na ruki je nosila slatko Ime Jezuša. Nega v knige zavila, svetim križom pokrila. Šetala se Marija gori doli kre morja, Sretnula se svetom Mladom Nedeljom. Pitala nju Nedelja: “Kam se šečeš, Marija?” “Ja si idem na goru, ja si nosim jabuku, Tam ju bum posadila, jabuka bu rodila. 72-89 Polek pojdu romari, Marijanski potniki, Marijinski romari, k Majki Božji Bistrički. Pod njom budu sedeli i jabuke trgali, I jabuke trgali, svoje srce hladili.” Pregovori Nedelja Jezušova koruna: “Nejdi, nejdi, Marija, ne ti rasla jabuka. Ve su ti tam Židovi, vklete majke sinovi, Na muke te deneju, jabuke ti zemeju.” Pregovori Marija: “Ja nim ne bum kazala.” Šetala se Marija gori doli kre morja, Sretnula s temi l’udi Židovi: “Kamo ideš ti žena, kam se šećeš Marija? Kaj si v knige zavila, kaj si z križom pokrila?” “Ja si nosim jabuku na nu goru visoku.” Pregovore Židovi, vklete majke sinovi: “Očeš nam pokazati, očemo ju kupiti.” “Ne bum vam ju kazala, ne bu štela roditi.” “Ako nam neš kazala itak ti ju zememo.” Zeli su ji jabuku, slatko ime Jezuša. Šetala se Marija tugujući kre morja. Sretnula se z divojkom Svetom Mladom Nedeljom. Pitala ju Nedelja: “Kaj si tak žalosna?” “Ja sam Sinka zgubila kojega sem rodila.” “O Marija, Marija, Majka Boža žalosna. Naj ti biti žalosna, nego budi sigurna. Mi idemo v šumicu po leskovu šibicu Da bu stara leto dan, Židove odrinemo. Židove odrinemo, jabuku nim zememo.” Vzeli su nim jabuku, slatko Ime Jezuša. Sveta Mlada Nedelja ti si nam občuvala, Ti si nam občuvala malenoga Jezuša! Amen.39 Gospu u Erčinu slave naši racki Hrvati u okolici Budimpešte te pjevaju i ovu pjesmu posvećenu Gospi. Erčinska Gospa O Erčinska Gospo draga, mila, Opet sam Te željno pohodila Ko ditešce rođenu majčicu Koja voli, štiti svoju dicu. Majko dobra, o Božja Divice, Našeg puka najlipša Kraljice, Primi mene, službenicu Tvoju, Da otvorim čistu dušu moju. Čuj, Divice, molitve moje glas Kojom želim kršćanskoj duši spas. Došla sam Te, bezgrišna, pozdravit I čestiti Tvoj blagdan proslavit. Pod zaštitu Tvoju stavljam se sad 39 HARANGOZÓ V. 1993, 134-135. 78 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 78 2.9.2010 12:18:38 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz Da me griji ne kaljaju nikad. Oslobodi mene svake tuge, Oslobodi i ne šalji druge. Tu prid Tobom sad stojim skrušita, Majko naša, zaštitnice svita, Triput na dan nebu se pripravljam, Moje riči ja Tebi upravljam. Svako podne Tebe se zaželim. Kad se danak približava kraju, Osićam se sa Tobom u raju. Ojačaj mi našu viru svetu I odgoni nesriću prokletu. Budi sa mnom, olakšaj mi pute, Spasi mene svake muke ljute. Kad Te gledam, nemam veće sriće, Vrila ljubav ispunjava mi biće. Hvalu kličem za Tvoju dobrotu Koja mene prati u životu. Priporuči Stvoritelju mene, I kraj mene sve moje rođene. Kazivala Matija BIFKOVIĆ, Andzabeg Zapisao Živko MANDIĆ Dobrovoljne priloge skupljali su racki Hrvati za gradnju crkve u Erčinu, uostalom i u Tukulji. Hodočasnici iz Tukulje pjevali su ovu pjesmu: 72-89 Popriličan broj pjesama o Judskoj Gospi sačuvali su Šokci podrijetlom iz Semartina. Mila, sveta Divice, molimo se krunice Mila, sveta Divice, molimo se krunice Našeg društva i bratinstva, ti čuvarice. Molimo se srcu tvom i srcu Isusovom, Molimo se dragom Bogu i lipom slogu. Da nam dade kriposti, s neba dara milosti I sačuva nas od svake tuge, žalosti. I od vode topeće i od vatre goreće, Od kaštige biča oslobodi sve. Sačuvaj nam baštinu i našu domovinu I pogledaj nam na ovu suznu dolinu. Da nas tužne pogleda, oslobodi od leda, Od oluje i od munje i od zle magle. Bože dragi i mili, blagoslov nam udili, Blagoslovi našu muku, pruži nam ruku. Neprijatelj da nikada nas ne nadvlada. Znamo da smo grišnici, svi nevoljni i tužni, Mi Božjoj svetoj pravici platit dužni. Majko draga, ti ne daj nikom izgubiti raj, Neg pomiluj i usliši (vjerojatno “štiti”) ti naš zavičaj. Erčinska Marija, ti Velika Gospa, Misto izabrala tu pored Dunava, Da te poštujemo, Tebi utičemo, Marijo, Marijo, ti znaš što prosimo, Pomozi, pomozi, pomozi nas, Divo! Mi sada se skupismo da tebi opletemo Vinac crveni’ i b’jeli’, žuti’ ružica. Vinca ćemo oplesti, tebi majki don(ij)eti, A ti primi, slatka Divo, to milostivo. Erčinska Marija pričista Divica, Prosi milost puku od tvog milog Sina. Gledaj milostivo s tvojima očima, Tužno srce naše, pune oči suza, Otazi, otazi, pune oči suza! O Gospojo, draga Majko, mila Marijo Erčinska Marija, nije se našao Da si tog odbila ko se utičao, Ruku si prignula i tugu dignula. Erčinska Marija svakog poslušala, Od nas bud’, Marija, uvik pozdravljena!40 Priopćila Terezija Nađ rođ. Neidek Pribilježio Joso Silađi O Gospojo, draga Majko, mila Marijo, Kako se je oko tebe narod sakupio. Došli smo te, draga Majko, ovd(j)e proslavit I sva srca rastužena tebi poklonit. Svaki od nas, Majko draga, dar prikaziva I prosi od drage Majke što zaželjiva, Svaki svoje srce bolno tebi potuži, Iz nebesa blagoslova tvojeg nam pruži. Sad prosimo, slatka Majko, Tvoju desnicu Pružimo ti u raju, Majko, lipu ružicu Jer veće ti, draga Majko, dat ne možemo, Jer želimo da mi u raj k tebi dođemo. 40 SZILÁGYI J. (b. g.), 45. 79 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 79 2.9.2010 12:18:38 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz Ako, Majko, kadgod mi u zlo upadnemo, Ne daj da navike bez tebe mi poginemo. Ukaži se da si Majka Sveta Divica, Svega puka kršćanskoga Ti pomoćnica. Mi znamo da oćeš nama, Majko, pomoći, Ako zaišćemo mi od Tebe pomoći. Sada ovd(j)e mi svi skupa Tebe molimo Udili nam lipa mira, svi to želimo. Mislim da nam nećeš, Majko, želju odbiti U ime Tvog dragog Sina sve ćeš primiti. Nosi molbu, Majko draga, u nebo gori, Sinak dragi neka grije naše nam prosti. Slatka Majko, srca naša k Tebi dižemo, Naše pisme i molitve Tebi dajemo. Odnesi je, Majko draga, Ti pomoćnice, Na čas smrti spasi, Majko, naše dušice. *grije – grijehe Nebeska, slatka, mila Majčice Nebeska, slatka, mila Majčice Evo Tebi Tvoje grišne dičice O Marijo, sad posluni naš glas U svakom zlu Ti budi uz nas. Tebe, Majko, sada skupa slavimo, Milost Tvoju da si zavik stečemo. O Marijo, čuj, usliši vapaj Što mi prosimo, Ti nam, Majko, daj. Od Tebe se rastat ne želimo, Nego s Tobom da se vik sjedinimo. O Marijo, sad primi pozdrava Kojeg Ti šalju dječica prava. O Marija, nebo ljiljane lipi, Rajska svitlost Tebi uvik svitli. Majko Divice, neba Kraljice, Ti primi naše svete pismice. Sveta Divo, pruži nam ručice, Pružamo Ti u nje b’jele ružice. B’jela ružica, čista Divice, Života svetog rajska Kraljice. Moli, Majko, Oca Boga Ti za nas Da vidimo jednoć neba rajski kras, Di su anđeli, di je neba sjaj, 72-89 Da vidimo neba rajski kras. Da možemo gore i mi stupiti S Majkom Božjom naše ruke sklopiti, Bogu s’ moliti, za grihe kajat, Prid Bogom stajat. O Isuse, sad mi krije veo Tvoj, Žarku ljubav, molimo te, uslišaj, Daj da otkrito lice ti gledam U slavi Tvojoj blažen uživam. S ljubavlju smo došli k Tebi sveta Divice S ljubavlju smo došli k Tebi sveta Divice, Primi nas, o Majko Božja, Tvoje dječice Da nema Ti, Majko draga, goruće srce Na oltaru procvatena rajska ružice. Svitskog mira prosimo od Tebe, Divice, Jer Tebe žarko ljubimo, neba Kraljice. Srca naša sve žalosti pred Te stavljamo I od Tebe, draga Majko, pomoć čekamo. Iz daleka dolazimo, tužne, sirote, Draga Majko, nas žalosne razveseli sve. Donesmi Ti, Majko draga, goruće srce, Moli za nas, draga Majko, Tvojega Sina Nek udili svim narodu već jednoć mira.41 Pribilježio Đuro FRANKOVIĆ Hrvati u Bužaku tog dana održavaju proštenje. Hrvatice vračare u okolici Balatona tog jutra su nabrale ljekovito bilje koje je služilo protiv uroka, naime smatralo se da taj dan ima magičnu moć.42 Na dan Gospe se u bužačkoj crkvi blagoslovi ljekovito bilje i metvica. “Ona žena koja se tog dana kupa u potoku imat će stalnu menstruaciju”.43 Taj dan ujedno su smatrali da ima magičnu moć. Naime, tog dana (15. kolovoza) brali su ljekovite trave u okolici Balatona. Šokice u Mohaču tog jutra beru cvijeće koje stavljaju u mrtvački lijes a buketom cvijeća posvete pšenicu u žitnici. U Baćinu se kazuje da četvrtkom ženama nije se slobodno češljati, zato jer je sveta Marija svoga sina Isusa tražila raspuštenom kosom, a Židovi su je uhvatili i vezali pa su joj vlasi zapele u grančice. Isus je o svemu tomu znao te je rekao ženama da ne treba se četvrt41 FRANKOVIĆ, Đ. 1993, 178-179. 42 KIRÁLY L. 1995, 79-80. 43 BUZSÁKI I. 1998, 64. 80 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 80 2.9.2010 12:18:39 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz 72-89 SVETI ROK (16. kolovoza) – SVETI ROK (1295.–1322.) bio je dijete jedne bogate francuske obitelji a rođen je u gradu Montpellieru. Zarana je izgubio roditelje. Kad je nastupio punoljetnost, prodao je – po evanđelju – sve svoje imanje i razdao siromasima te je nadalje i sam kao Božji sirotan proživio svoj vijek.50 Vraćajući se u domovinu iz Rima, i sam u Piacenzi oboli od kuge. Daljnji podaci isprepleteni su legendom koja se naslanja na Isusovu priču o Lazaru i na legendu o sv. Aleksiju. Teško bolestan od kuge, legne u neku pojatu pred gradom da dočeka smrt, ali je čudesno ozdravljen. Svaki dan mu je neki vjerni psić donosio svježi kruh. Kad se oporavio, nastavi put u domovinu. Onamo dođe, sada već posve nepoznat. U rodnom su ga gradu smatrali špijunom pa ga bace u tamnicu gdje je jamačno pet godina dok ga smrt nije oslobodila zemaljskih veriga. Umro je 1322. godine.51 Pored njegova mrtvog tijela pronađena je ploča što su smatrali božjem očitovanjem: Peste laborantes ad Rochi patrocinium confugientes contagionem illam trunculentissimam evasuros significo. Ukratko: oni koji obole od kuge da se obrate Ruku, ozdravit će.52 Slava mu se raširila svijetom nakon sabora u Konstanci (1415) kad je na njegov zagovor prestala kuga. Godine 1485. preneseno je njegovo tijelo iz Montpelliera u Veneciju. Tu mu podigoše crkvu San Rocco (1498) u kojoj se časti glasovita Tintoretojeva slika koja je, zajedno s Rubensovom, jedna od najljepših.53 Pojavljuje se i naTizianovim majstorskim platnima.54 Sv. Rok (ili Roko) spada među velike zagovornike koji se štuju u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i zapisnici Hrvatskog sabora. Svetom Roku u Istri, glavnom zaštitniku od bolesti kuge, posvećeno je 30-ak crkvica.55 U mnogim gradovima i selima, redovito pri ulazu u naselje, postoji crkvica svetog Roka. Takva crkvica je izgrađena ponad Krka. Lijepa je ona na ulazu u Varaždin. K zagrebačkoj se crkvici sv. Roka dolazilo šetalištem koje i danas nosi nejegovo ime Cmrok (Zunm Rock). Jedna od najljepših crkava njemu u čast, s prelijepom slikom na velikom oltaru, nalazi se u Virovitici.56 Za vrijeme epidemija od kuge u XVIII. stoljeću i u Ugarskoj se je ojačao kult svetog Roka. U njegovanju, jačanju i širenju njegova kulta naročito prednjače oci franjevci. U gradovima i naseljima kuda se je naš živalj preselio podignute su kapele, poglavito tamo gdje su franjevci imali svoje samostane. U Sigetvaru (1689), Egeru (1709), Mohaču (1710), Dunaföldváru (1739), Segedinu, Subotici (1739), Baji, Somboru, Vacu (1744).57 Podignuta mu je kapela u baranjskom Bremenu (Beremend) (1739).58 U kanonskoj vizitaciji Bremena 1810. godine, gdje je u najvećem broju bilo Hrvata, te Nijemaca, Srba i Mađara, pečuški biskup bilježi: “Postoji vrlo mala kapelica sv. Roka na kraju sela Beremend, koja se nalazi u dobrom stanju, sagrađena od dobrog materijala. Nju je podigla prije osamdesetak godina općina Beremend te se na blagdan toga svetog ispovjednika tamo vodi procesija i služi misa. Ona 44 FEHÉR Z. 1975, 67. 45 MÉSZÁROS Á. 1990, 174. 46 Pribilježio Lajos KIRÁLY. 47 Osobne pribilješke. 48 Isto. 49 GAVAZZI, M. 1991, 111. 50 DUDA, FRA BONEVANTURA 1990, 17-18. 51 Isto. 52 BÁLINT S. III., 1998, 218. 53 DUDA, FRA BONEVANTURA 1990, 17-18. 54 BÁLINT S. III., 1998, 218. 55 CINDRIĆ, V. 2003, 107. 56 DUDA, FRA BONEVANTURA 1990, 17-18. 57 BÁLINT S. III., 1998, 219. 58 Isto, 220. kom češljati.44 U Čavolju liječili su i putem bajanja, kazivanjem molitvica: Iđe Gospa po putu, Naišla je na tri uroka, Pitala i’ ta tri uroka: “Di ste, kam ste bili?” “Bili smo u srcu.” “Više vam nema ti puta Da život morite. Kršteni smo Gospodinom, Isurkstom znamenovali smo, Svetim Martinom!” Mještani u Čavolju su protiv velikog kašlja u crkvi na Gospin kip vezali plavu traku.45 U hrvatskim naseljima u Bužaku i Senpalu, dani u razdoblju između Velike Gospe i Male Gospe (8. rujna) smatraju se da donose sreću, naime jaja koja iznesu kokoške mogu se staviti za zimu te se neće pokvariti; u mljeveno brašno neće udriti moljci; pilići koji se tada polegnu postat će dobre kokoši, nesilice jaja, itd.46 Također i u podravskom Lukovišću se zapaža: Jajca koje zneso kokoši med Velikom i Malom Gospom nećo se pokvarit do Božića.47 Čakavski Hrvati u Hajmašu (sjeverna Baranja) dane između Velike i Male Gospe nazivaju med Mašama, a u gradišćanskom Koljnofu med Mašnicami.48 Na dan Velike Gospe (15. kolovoza) u Dalmaciji je poznat običaj prinošenja prvoga grozda iz vinograda u crkvu, gdje se katkada objesi.49 81 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 81 2.9.2010 12:18:39 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz nema nikakvog namještaja, niti od koga što dobiva, već se za njezino održavanje brine općina.”59 Bunjevaci su u južnougarskim krajevima izgradili veliki broj kapela posvećene svetom Roku. Stari spisi govore da prilikom gradnje kapele svetog Roka u Subotici puk je vlastoručno donosio građevinski materijal te je klečući izgradio kapelicu.60 U podravskim Križevcima (Drávakeresztúr) na blagdan sveca održava se proštenje.61 Marijan Jaić u molitveniku Vijenac donosi dvije pjesme posvećene svetom Roku. Pjesma o sv. Roku I. Zdravo Roče presveti, pomočniče mogući! Rodom krvlju plemeniti, a ljubavi gorući. Moli Boga sveti Roče, da od kuge čuva nas; Jer po tvojoj molbi pomor poče, prestat svaki čas. 2. Biljeg križa presvetoga od neba si primio, S lijeve strane tiela tvoga, uztrpljivo nosio. Moli Boga itd. 3. Za dat pomoć iskromu, otca mater ostavi, Uputi se gradu Rima, od goruće ljubavi. 4. Roče’ mjestih po bolestnih, po kojih si hodio, Kužnim, tužnim i otrovnim, milosti si dielio. 5. Primio si dar od Boga, rad ljubavi velike, Kugu tjerat od svakoga, kako kažu prilike, 6. Ti nas dakle pomoćniče! od svih bića i tuge, Ti nas brani sveti Roče, od nemile sad kuge. Pjesma II. O svetom Roku, kuge odvjetniku U glasu: Dieva svih djevica. Odvjetnik i otče! o blaženi Roče! Pogledaj očima na nas milo; Sve ovdje skupljene, srdcem ponižene, Bježeće pod tvoje sveto krilo: Od kuge brani, da nas ne rani. Otrovna bola i kužni pomor, Koji pomoć možeš, dati ozgor. 2. Milost si dobio, jer s’ Boga ljubio. Da kužnom otrovu, silu lomiš; Budući svetinje, rumeno zlamenje Od kuge na prsih ti križ nosiš. I nama svaku daj kriepost jaku, Po tvojoj molitvi boli liečit, I srdcem poniznim Boga dičit. 59 SRŠAN, St. 2003, 223. 60 BÁLINT S. III., 1888, 220. 61 Osobne pribilješke. 72-89 3. Zakonska dva cvieta, tebi su vlastita: Ljubav vruća Boga i tvog’ bližnjeg; Dobra zato svieta ostavi vlastita, Da ljubiš Isusa, srdca iz sveg; Ostavljaš rodstvo, k tomu bogatstvo Ubogim ti dieliš, radi Boga: Jer je Bog želja sva srdca tvoga. 4. Još ljubav nestaje, kad blago prestaje, Nego većma želi, Bogu godit Ideš u države, nemoćne i zdrave, Ondje da možnije moreš dvorit; Od ljubavi iste, kužne i nečiste, Zlamenjem si križa ozdravljao, Ljubezno pak’ mrtve pokapao. 5. Od ljubavi mnoge, kužna bola noge, I tvoje nemilo veće rane; Kad ranjen na stieni, sam leža u šumi Bez ljudske pomoći, Roče s nami! Tad kaza tko si, umro kadno si: Za slavu Boga tvog’ i iskrnjeg, I kad’ si radi njih’ sebe do sveg. 6. Al Otac ljubavi, koji dobre slavi, I tvoju naplatit ljubav znade; Tielo j’ ohladilo, ljubav pojačila, Po božjoj milosti u nebesih. O sveti Roče, naš odvjet(ni)če! I danas još živiš na nebesih, Za ljubav ti božju umro jesi. 7. Čuvaj nas od kuge i nevolje druge, Duševne bolesti navlastito. Koji učinjene, od starih zavjete, Sada ponavljamo osobito; Brani na čas smrti, daj nam svim umrti U božjoj milosti i čistoći, Pa u raj sve s tobom čini doći. Mate Meršić u molitveniku Kruh nebeski objavljuje jačku: Svetomu Roku 1. Bud’ pozdravljen sveti Roke! Časti svitske i visoke Siromaštvom si zaminio Ter pobožno Boga služio. 82 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 82 2.9.2010 12:18:40 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz 2. Razdilio si med uboge Sve imanje, kinče mnoge. Podvarao si bolesnike, K Bogu peljao si grišnike. 3. Vršeć mnogi čin ljubavi Hodio si ti k vječnoj slavi. Sad va nebu jur prebivaš I veliku čast uživaš. 4. Ti si patron proti kuge I nevolje mnoge druge. Va nemoći bolne noge Ozdravio si ljude mnoge. 5. Prosimo te tvoji sluge, Obrani i nas od kuge. Brani, kripi nam i dušu, Peljaj v nebo nas k Jezušu.62 Gradišćanski Hrvati pjevali su popijevke Kuge jačka, odnosno Kuge vičernjice, no izvođenje pjesama je za vrijeme Prvog svjetskoga rata prestalo. Kuge jačka Presveto i zmožno Trojstvo k tebi kriči vse kršćanstvo. Poglej milo naše tuge izbavi nas silne kuge. O ti raspeti Jezuše naš križevni Kristuše Kroz tvoje petere za vridnost krvi rumene. Slavna Divica Marija i ti sveta Rozalija. Rokuš, sveti Sebastian vaš zagovor nam ugodan. O vi vsi kuge patroni molite pri Božjem troni.63 62 MERŠIĆ, M. 1957, 681. 63 Gradišće kalendar 1992., Željezno, str. 137. 72-89 Kazivala Katarina PINTERIĆ-HARTMANN (PAJRIĆEVA), Klimpuh U Mohaču 29. kolovoza održava se “usikovanje”, tada se ne radi, već se odlazi u kapelu na kalvariji. Prije ispovjesti tražili su oproštaj od svoje rodbine, čak i odrasli Mohačani.64 Tog dana bilo je zabranjeno raditi.65 Za vrijeme epidemije kolere i stari i mladi obukli su se u svečano ruho, u ono u kojem su željeli da budu sahranjeni, i tako čekali su na smrt. Na “tikvu” svezali su ručnik i na jednom prutu kroz rupu na tavanu isvjesili su protiv kolere. Tada je svatko otišao na Kolišće, na trg, i tamo su igrali kolo, sve do iznemoglosti.66 Svetac se na slikama i kipovima prikazuje kao hodočasnik: u ruci drži štap, a s ramena mu visi čutura koja je obično načinjena od tikve. Mohački su Šokci nekoć rabili simbole Sv. Roka, naime na pročelju svojih kuća u otvore stavljali su tikve da bi na taj način otjerali kugu.67 Sv. Rok slika se, kao i sv. Jakob iz Compostele, s hodočasničkim štapom i školjkom. Hodočasti u Rim, a putem se posvećuje dvorbi teških bolesnika, osobito oboljelih od kuge. Pripisivali su mu čudotvornu moć, samim znakom križa.68 U Istri ima zanimljive epitete. On nosi hodačasničku odjeću, budući da je i sam hodočastio u Rim iz rodnog Montpelliera, na jednoj strani plašta nosi jakovu (jakobovu) kapicu, koja je simbol hodočašća Santiago de Compostela (Santiago=jakov). Sv. Rok osobno nikad nije bio ondje, ali je štitio hodočasnike na putu. Na lijevoj strani obično nosi ključeve Sv. Petra, simbol hodočasništva u Rim, kamo je doista i dospio. On najčešće ima ranu negdje u preponi ili natkoljenici, na koju pokazuje prstom. Razlog tomu je što je on doista prebolio kugu. Sa svoje strane Sv. Rok ima malog psa, koji obično u zubima ima komad kruha. Povod oped treba tražiti u biografiji Sv. Roka, budući da je odbijen od jednog plemića na pragu plemićke kuće, dok je pas toga plemića bolesnom Roku donosio hranu u šumu, za vrijeme dok je anđeo silazio s neba i viđao mu rane.69 Mohački Šokci čuvaju predaju o Svetom Roku. Naime, na blagdan Sv. Roka neka je Šokica hjtela što brže, još u jutarnjim satima, obrati grah u bašti. Međutim, ukazao se joj sveti Rok pokriven bijelom plahtom te je podigao haljinu i pokazao na tijelu svoje rane, upravo tako, kako je i prikazivan na slikama i kipovima. No svetac 64 Isto. 65 MÜLLER G. (rukopis): 66 BÁLINT S. III., 1998, 221. 67 Isto. 68 DUDA, FRA BONEVANTURA 1990, 17-18. 69 CINDRIĆ, V. 2003, 108. 83 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 83 2.9.2010 12:18:40 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz nije izustio niti jednu riječ. Žena se je jako ustrašila i odjenula u svečanu nošnju, te je otišla u crkvu da od svetog Roka zatraži oproštaj.70 U Mohaču neka je žena 1970. godine imala veliku ranu na nozi. Samo jednom je otišla kod lječnika. Kada je otišla u crkvu uvijek se molila Svetom Roku. I tako je ozdravila.71 Sv. ok se osobno angažirao u liječenju kužnih bolesnika. Pučka predaja tvrdi da je bio vrlo uspješan. Očito, bez ikakve sumnje, vjera u njega opstojala i bila je vrlo čvrsta. Jedan od nepobitnih dokaza je i taj što je od 15. stoljeća pa do danas njegov kult još uvijek prisutan. Štoviše, njegova je popularnost u Istri dosegnula vrhunac čak dva puta.72 U nekim krajevima Mađarske vjeruje se da svetac zaštićuje stoku od raznih pošasti.73 U Istri sv. Rok je zaštitnik i od nekih drugih bolesti, a on štiti i od pošasti svake vrste pa tako i vinograde od peronospore. Osim toga, sv. Rok smatra se i zaštitnikom zatvorenika, zaštitnikom krivo optuženih, baš zbog toga što je on, što se može naći u njegovoj bibliografiji, bio krivo optužen za špijunažu.74 Subotom popodne nije se smjelo raditi, jer ljudi su imali zavid (zavjet) tj. spomen na kugu. Onda ni smio čovik ostat napolju kad je subota na podne, kad su već manli već da je kaki poso bio, ostavili su, jel onda iđe kuga. To je bolest nosila na čovika. Do Sv. Roke, u lito, nisu radili cilog lita do podne samo subotom, do Sv. Roke, jel to se najviše onda zgađalo. Sv. Roka jel ličio, jel protiv njeg bio ne znam, samo znam štogod je bilo o Sv. Roke. Sveti Roko je liječio ranjave od kuge. Imao je jednog kera (psa) koji mu je lizao rane. U Kunbaji je na dan Svetog Roka proštenje. Katkod cijela okolina je išla na proštenje. Tamo ima jedna kapela u kojoj se nalazi skulptura sv. Roka. U Subotici također ima spomenik i pored sv. Roka je pas, pored toga tamo je i tikvica i “valda je u tome lijek”, smatrali su bunjevački Hrvati u Čikeriji.75 Racki Hrvati u Baćinu za ozdravljenje od bolovanja udova (noge) i rana, traže zaštitu od svetog Roka,76 što je asocijacija na njegovu ranu koju je imao na nozi. Svetac je veliki uzornik dragovoljnoga siromaštva povezanog s karitasom. On je jedan od velike “milosrdne braće” u povijesti Crkve. Stoga na njemu odsijevaju istinske crte franjevačke duhovnosti. Zaštitnikom je liječnika i apotekara, bolesnika i slikara.77 70 MÜLLER G. (rukopis); BÁLINT S. III., 1998, 220. 71 MÜLLER G. (rukopis). 72 CINDRIĆ, V. 2003, 109. 73 BÁLINT S. III., 1998, 222. 74 CINDRIĆ, V. 2003, 109. 75 Pribilježio Miloš Marko PIJUKOVIĆ. 76 BÁLINT S. III., 1998, 222. 77 DUDA, FRA BONEVANTURA 1990, 17-18. 72-89 U jednom lascivnoj priči iz Podravine nezadovoljena žena od sv. Roka traži pomoć, što ju u neku ruku i dobije, te postaje usrećena.78 U Pomurju se kazuje: Ako je dobro vreme na Rokušovo, bude i dobrog vina.79 SVETI STJEPAN KRALJ I. (20. kolovoza) – SVETI STJEPAN, prvi mađarski kralj (1000. –1038.). Stjepan je pored Gospe, prema svjedočanstvu jedne s mađarskog jezika prevedene duhovne pjesme na hrvatski u zapadnim krajevima Mađarske, zaštitnik ugarskog orsaga. On je svoje Ugre, s kojima se poistovjećuje i gradišćanski prevoditelj, sukladno tomu i Hrvati u tom kraju... Marii v tvojem žitku prik dal, / Ziz svetum korunom njoj si nas daroval... Pored ove nabožne pjesme “Od Štefana kralja” koju skupljač pučkih i nabožnih pjesama Fran Kurelac bilježi u Kataleni (na mađarskom Szent Katalin, a njemačkom Katarein) vjerojatno postoje i druge, u osebujno razgranatoj i bogatoj vjerskoj tradiciji gradišćanskih Hrvata. Stihovi su zacijelo prevedeni s mađarskog jezika našto nas podsjeća redak: Kadi si Štefan kralj, glej Ugar te želji, dakako, istovjetan sa svojim izvornikom: Hol vagy, István király, téged magyar kíván. Duhovna je pjesma čak i ritmično podudarna s mađarskim originalom i ispjevana je u istom metru. (Ova nabožna pjesma se i danas pjeva u crkvi i u podravskom Lukovišću za vrijeme blagdana “svetka Štefan kralja”, tj. na “Kraljevo”, ali u mađarskom izvorniku.). O Ugarskoj se navodi da je ona ... lípa svítla zvezda, / Ka s’ bila va našem orsagu vesela? No sjajaj države valjao bi se ponovno vratiti, jer na čelu nje, u idealiziranoj slici, i nakon svoje smrti stoji Stjepan kralj. Nadalje, duhovni stihovi govore o svetoj desnici svetog Stjepana. Stjepan kralj I. postaje svecem za vrijeme vladavine svetog Ladislava I. (1077.–1095.) koji mu 1083. godine, kao i njegovom sinu, knezu Imri i biskupu Gellértu utemeljuje kult. Sveta desnica kralja Stjepana se za vrijeme državnog i crkvenog blagdana 20. kolovoza i danas nosi u svečanoj procesiji u Budimpešti. Ugarska se u stihovima poistovjećuje s predivnim vrtom, ustvari Panonijom, a Njega ‘e polivala divica Maria, / Nut kršćanska vera onda ‘e lípo cvala, / Al sad škurina jur na nju napala. U toj tami traži vjernik Stjepana kralja u vrtu. Ovozemaljski vrt asocira na rajski vrt, gdje se veselo živi, upravo kao i za vrijeme prvog mađarskog kralja, kada Veselo je živil vás líp Ugarski svít, / Al sad je nastal jedan turoban hip. Za “turobno”, tj. žalosno stanje krivo je i širenje krive vere. Ali će Panonija poput rožice rumene ponovno procvjetati. Vjernik u to polaže 78 FRANKOVIĆ, Đ. 1999a, 132-134. 79 Pribilježila Erika BALAŽIN. 84 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 84 2.9.2010 12:18:41 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz 72-89 svu svoju nadu, naime Ufanje nas batriva te i Mariu, / Kot va našu mater vsakda najverniju: / Ar si nas Marii v tvojem žitku prik dal, / Ziz svetum korunum njoj si nas daroval. Popijevku donosimo u cjelosti. 1. O gde si Ugarske presvitla zvezdica, Kraljevstva našega potpor ino dika? O gde si Štefan kralj, preslavni poglavar? Za tobom plakat se ne prestane Ugar. Od Štefana kralja 2. Kad na te misli on, spade mu suzica, Ar polje smače mu nerodna rosica. Njegova desna mu jur mukne va boju. Na srci teško mu j’, lica od suz goru. Oh kadi si Ugarska lípa svítla zvezda, Ka s’ bila va našem orsagu vesela? Kadi si Štefan kralj, glej Ugar te želji, Turoban va srdcu sad pred tobum stoji. S tebe se spomina, toči suze nujno, Vsa Ugarska zemlja spomina te željno, Cvatuće prelípo tvoje svete ruke, S kimi jesi branil nas turobne Ugre. Prelípi vrtalj bil glasna Panonia, Njega ‘e polivala dívica Maria. Nut kršćanska vera onda ‘e lípo cvala, Ali sad škurina jur na nju napala. Oh kdi si Štefan kralj ti va lípom vrtlu? Nut veselo ‘e živil človik v tvojem žitku, Veselo je živil vás líp Ugarski svít, Ali sad je nastal jedan turoban hip. Čuda se premina, vsakojačke fele, Vsporilo se je med nas kruto krive vere, Rožica rumena, lípa Panonia, Budi nam na pomoć Štefan i Maria. Tebi se tužimo mi sad tvoja dítca, Obrni se ti k nam, pokaž tvoj’ga lica. Oglej se Štefan kralj na ‘t Ugrski orsag. Nut milo se moli i tebi ‘zruča sad. Ufanje nas batri va te i Mariu, Kot va našu mater vsakda najverniju: Ar si nas Marii v tvojem žitku prík dal, Ziz svetum korunum njoj si nas daroval. Hvala otcu bogu, sinu presvetomu, Takajše i duhu, svetom Štefanu; Komu budi hvala od vsih nestanoma, Sado ino vsakdar na vse vik’ vekoma.80 3. Cvatući lip vrtljac bila j’ Panonija, Koga j’ poljivala Mat Diva Marija; Kršćanske vjere cvijet svagdar ju kinčio bio; Nut i prik njega j’ sve škur oblak zamračio. 4. Kot žalosni sini k tebi zdihavamo, Od tebe pomoći dobit se ufamo. Glej, kako tlaču nas preteške nevolje! Tvojoj tužnoj dici sprosi čase bolje. 5. Oglej se Štefan kralj na naš turobni dom. Spomeni se da j’ bio tvoj dragi orsag on. Obrani, prosimo, ugrasko kraljevstvo, I blagoslov sprosi na ubogo ljudstvo. 6. Čuj, kako željno te Ugar danas zove, Za pomoć v nemoći s doline suzne ve. Očuvaj od zla nas, da naš orsag lipi Va svetom miru sad sunašce vijek kripi. 7. Kot te je zaživa orsag ljubio negda, Narod vas tako te proslavi i sada; zaziVajuć te sad, o Sveti Štefane; Iz neba bud otac naše domovine. 8. Nam ufanje si ti i Majka Marija, Ka j’ nam postavljena od tebe patrona; Ar njoj si, Štefan kralj, kad si va žitku bio, Orsag i korunu pod obrambu zručio. Zapisao Fran KURELAC * Dekan (desetnik) Martin Meršić u suradnji s župnikom (farnikom) Štefanom Horvathom u molitveniku Kruh nebeski donosi popijevke (jačke) Za našu hrvatsku braću u Ugarskoj. 1. Raduj se kršćanska Ugrov kraljevina, Ka dan svetiš danas najvećega Sina: Utemeljitelja, vjere branitelja god kralja Štefana, Svoga apoštola, ki sve hvale j’ vridan, ar Bog j’ zvišio sam. Na dan svetog Šetafana kralja 2. Procvao je lipi cvijet Gejzin preslavni sin, Pobožnoj Šarolti javljen va čudnom sni. Stari jur dugu dob, moliju za porod i Gejza većputi se Bogu potužio, ča nij 80 KURELAC, Fr. 1871, 287. 85 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 85 2.9.2010 12:18:42 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz 72-89 svoje žene vido blagoslovne. Serčenu čis pogine ne mara. 3. Ali s neba pride, po drugom vrimenu, posao, ki Gejzovu obratit zna ženu. On veli Šarolti: “Sina ćeš prijeti, Štefan ćeš njega zvati, on drag će mi nastat; izvišen bit će kralj prik velikih zemalj.” Da bi Nazarenski Jezuš kral židovski Boja bil proti vrago i orsagom njegovem prot jun taro Lucifero njegvomo i njegovem šeregom. 4. Kraljevstvo veliko Štefan kad je posjeo, na širenje vjere je križ va ruke zeo. Dozove duhovne, stavi biškupije. Pravično je vladao, orsag vrlo ravnao, hranio uboge sve, branio sirotice. 5. Za ov hvalevridni apoštolski posao, Silvestar papa je korunu mu poslao, ali od Jezuša dana mu j’ još lipša. Š njom kinčen je postao, da b’ kralj svevik ostao, da b’ jakom desnicom, branio vjeru i dom.81 O kralju Stjepanu i zaladski Hvati u Sumartonu očuvali su duhovnu popijevku. U pjesmi slavna domovina je Panonija u kojoj, prema stihovima, Stjepan kralj I. utemeljuje vjerska središta tako i u Ostrogonu. Pod njegovim vodstvom mađarska vojska uspješno odolijeva napadima zavojevača te se uspoređuje i izjednačuje s borbom između borbe Krista i odmetnotug anđela Lucifera. Na kraju pjesme unosi se lik mučenika Stjepana prvog, apostola koji je kamenovan. Popevka o Štefanu kralju Srečna Panonia, slavna domovina Štefana kak velike vredne dike Kinč imaš estergomski Lep mađarski varaš Z koga ov svet izhađa. Veseluje vmerti vu kralevsnoj vojski Veselo da junaki i soldati svojega kralja vide Kada ide pred njimi, gotov za njeg vumerti. Serce nim se kala gledeči na kralja svojega Da harcuje i vojuje merlivo za družino Domovino batrivo vumerti ne miluje. Ko je srčeneši i kralju verneši Svojemo nema mira nig zedira Ognjeno protivnika nevaluje Stavil kapitana pod sobom Štefana pervoga. Da vojuje nemiluje vumerti proti vraga i orsaga Jalnomu gledeč kralja svojega. Da bi vre vujuval i dosta harcuval Ov junak nagnoli su, vudrili su na njega protivniki Nazlobniki s kamenjem da ga ovak skončajo. Kazivala Marija RODEK, Sumartin Pribilježio Đuro FRANKOVIĆ I O. Marijan Jaić je u svojem popularnom molitveniku Vijencu tiskao duhovnu pjesmu o svetom Stjepanu, kralju mađarskom. Stihovi boguljubne pjesme vode nas u doba neznaboštva tj. poganstva u Mađara, kada će naročito za vrijeme vladavine Stjepana I. (bio je knez Ugarske između 997.–1000., a kasnije 38 godina je kraljevao) ojačati kršćanstvo i feudalni državni sustav. U molitvi ima spomena da je on sin kneza “Gejze”. Čedo poče rasti kada, kriepošću se sasta tada, / Boga on bo ljubi vazda, svakolika koji vlada. / Isukrsta on štovaše, tielo koje uze naše; / Sve razkošje njem bijaše, Evangjelje što nam kaže. Kralj Stjepan I. širio je kršćanstvo, Isusov zakon, U Madjarskoj gdje je bio, doklegod je on živio. U ovoj duhovnoj pjesmi navodi se i ime jednog drugog mađarskog kralja Salamuna (1057.–1074.), koji je na priliku, Bogu dao jeste diku, / Crkvi još i crkveniku, čineč dobra svome viku. / Crkvenike poglavite, crkvu koji svetu kite, / On postavi kano štite, i temelje poglavite. Kralj Stjepan postaje slavan i poštovan: Isus ga je okrunio, slavom viečnjom napunio, / Komu vazda jest služio, dok na svietu jeste bio. Završni stihovi od vjernika traže štovanje sveca Stjepana, prvog mađarskog kralja, Kralja za nas najvišjega koji postaje posrednikom između čovjeka i Boga. Pjesma o sv. Stjepanu kralju Madjarskom. Sveg iz srdca hvali Boga, neznaboštva poslje tvoga, Kraljevino Madjarskoga, okoliša prejakoga. 2. Ti jer si ozdravljena, križem svetim nakićena, Put na pravi izvedena, pravom vjerom presvjetljena. 3. I jer zakon tebi svanu, na blaženu tvoju stranu. Hvalu daj uzmnožanu, svakom tvom u viećanju, 81 MERŠIĆ, M 1957, 682-683. 86 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 86 2.9.2010 12:18:42 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz 4. Hvalu rekoh Bogu predaj, svetca glavnog tvog neprestaj, Štovat, njemu veće pjevaj, sveti i blažen na(š) običaj. 5. On od Gejze otca izhodi, koji prije neg se rodi, Objavljenja u prigodi, nazvan bješe Stjepan ovdi. 6. Rodici mu to objavi, crkva odmah koga slavi. Sve kada no kralj nas pravi, po rodjenju svom ozdravi. 7. Čedo poče rasti kada, s kriepošću se sasta tada, Boga on bo ljubi vazda, svakolika koji vlada. 8. Isukrsta on štovaše, tielo koji uze naše; Sve razkošje njem bijaše, Evangjelje što nam kaže. 9. Isus mu je omilio, kog je zakon razširio, U Madjarskoj gdje je bio, doklegod je on živio. 10. Salamuna na priliku, Bogu dao jeste diku, Crkvi još i crkveniku, čineć dobra svomu viku. 11. Crkvenike poglavite, crkvu koji svetu kite, On postavi kano šitete, i temelje poglavite. 12. Dar od Boga sebi dani činio je uzmnožani; Slavu zato medj obrani, Stjepan steče poštovani. 13. Isus ga je okrunio, slavom viečnjom napunio, Komu vazda jest služio, dok na svietu jeste bio. 14. Štujmo dakle vazda njega, iz poniznog srdca svega. Kralja za nas najvišnjega, da on moli viečnjega. U Donjaku grada Baje 20. kolovoza održava se tradiconalno proštenje.82 Štefan kralj slavi se i u podravskim Martincima.83 Ujedno to je praznik i novog kruha. U Mohaču od prvog svježeg kruha daje se psima i mačkama. Prema legendi Gospod Bog je zbog ljudske zlobe htio pšenicu sa zemlje potrti, a čija je stabljika sva bila jedan klas. Petar je tada iznenada rukom uhvatio gornji dio klasa te je molio Isusa da barem psima i mačkama ostavi nešto za hranu.84 SVETI BARTOLOMEJ (24. kolovoza) – Apostol Bartolomej je pravi Izraelac, koga je Gospod Bog vidio pod smokvom (Ivan 1,47).85 Prema predaji njega su pogani živoga oderali te ga mučenički pogubili (Marsyas christianus).86 Ime Bartol poznato je u naših Hrvata, u Santovu: Bariša, Bartol, Bartul, u Bunjevaca Bartul, u Podravini, Baranji i u Gradišću Bartol. U podravskom Lukovišću postoji i nadimak izveden iz imena Bartol: Bartolovi.87 Blagdan sveca u puku se naziva: Bartolovo. Pošto su ga pogani živa oderali, upravo taj momenat objašnjava zbog čega su krznari u Segedinu (1750./51. 82 KUBATOV G. (rukopis). 83 Osobne pribilješke. 84 MÜLLER G. (rukopis). 85 BÁLINT S. III., 1998, 258. 86 Isto. 87 Osobne pribilješke. 72-89 popisano je devet majstora, od njih četvorica su bili Hrvati), koji su imali i svoje vinograde, za svoga patrona izabrali sveca Bartola. Hrvati u Pečuhu, žitelji Budimskoga predgrađa, u blizini potoka Teće, bili su poznati i po kožarskom (“tabačkom”) obrtu. No bilo je i krznara, čizmara, opančara i inih majstora. Oni su imali svoje vinograde u sjevernoistočnom dijelu grada na padinama Meček u Đukiću i nije slučajno što su sagradili kapelu svetomu Bartolu. “Treća je crkvica Bartolova usred hrvatskih vinograda, usred planine na lijepom rudinom obraslom zaravanjku. U toj divnoj okolici tratio je dane pustinjak Bartol pa skupljajući od svijeta milostinju uzida ovu crkvicu i deset godina u njoj smirivao službu dok ga starost ne prevlada pa je morao sići u Pečuh gdje mirno i spokojno u 80. godini svoga života preminu. O Bartolovu grne ovamo svijet na proštenje...”88 Jedna pečuška legenda je uščuvala tradiciju koja se vezuje za tu baroknu kapelicu. Naime, pustinjaci su se ispred Osmanlija povukli u šumu na gori Meček. Međutim, redovnik Bartol je ostao na svom mjestu te je crkvene dragocjenosti sakrio u jednoj obližnjoj pećini. Turci su tražili da im preda crkveno blago. No on unatoč jezovitom mučenju nije odao gdje je sklonio blago. Tada je s vrha gore dopraćen kod jedne klijeti, gdje mu oguliše kožu pa mu je staviše u ruke i dozvoliše mu da se vrati u kapelu. Kada je Bartol stigao do kapelice tamo je pao na zemlju i umro. Osmanlije, vidjevši što se dogodilo, jako su se zastrašili i više nisu smjeli ići ni blizu kapele.89 Kult sv. Bartola najvjerojatnije se razvio naseljenjem šuma i udomaćenjem pastirstva u gorama i planinama. Ujedno, Bartolovo je i početak jeseni, odnosno završetak jesenskih radova. Uostalom i berbe, u kojoj se pojavljuje i nož. Na čast sveca sagrađene su crkve i kapele, istodobno pod njegovom zaštitom održavaju se i crkvene slave, proštenja.90 Hrvati u Pečuhu i Bačkoj nastavili su pastirsku tradiciju prenesenu iz stare domovine, te su i dalje štovali i jačali kult svetoga Bartola. U slavu sveca proštenje se održava i u austrijskom Gradišću, u Donjoj Pulji (Unterpullndorf, Alsópulya) i Jandrofu (Jahrndorf, Németjárfalu).91 Kult sv. Bartola u Pečuhu slavljen je i prije doselidbe Hrvata. Naime, na glavnom trgu Széchenyi, na današnjem mjestu džamije, 1324. podignuta je crkva Svetoga Bartola. Hrvati iz grada su u svojim vinogradima podigli kapelicu 1740. g., a prema drugim podacima 1745. godine.92 Pečuški su vinogradari – o čemu dobro svjedoči 88 TORDINAC, N. 1986, 22. 89 BÁLINT S. III., 1998, 259. 90 Isto, 261. 91 Isto. 92 Isto. 87 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 87 2.9.2010 12:18:43 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz na hrvatskom jeziku uklesana ploča iznad ulaznih vrata kapele Svetoga Bartola – obnovili zgradu: Popravita pod Sepesy Ignyom 14 PV Biskupom... Pirger93 M Jarany Gyuro... kapele Bartolomje Godine 1828 dana 18 July. Kapela je više puta obnovljena, posljednji puta za vrijeme biskupa dr. Józsefa Cserhátija, koji je kapelici poklonio raspelo i kameniti oltar. Hrvatskisu vjernici u kapelici održavali hrvatsku svetu misu, propovijed su slušali na svom materinskom jeziku, do konca 19. stoljeća. O tom se je starala zadužbina Sillay, koja je i materijalno nagrađivala one svećenike koji su za svaku hrvatsku propovijed primali 3 forinte.94 Bartolovo – Uoči Bartolova, svi oni koji u planini, blizu Bartolove crkvice, imaju vinograde, spremaju pecivo i pečenke. Sutradan kako se zvono oglasi hrli muško, žesko s košarama u župnu crkvu pa će ondande u sprovodu u planinu. Djevojke se obuku u bijelo, a svi u svečano odijelo – momci iznesu zastave, a svećenik se stavi povorci na čelo pa sad krenu. Putem se pridružuju Hrvati sa sela i tako povorka raste dok ne dosegne silan broj. Idući, pjevaju hrvatske marijanske pjesme. Pred crkvicom već prije su nadošli krčmari, licitari, kramari pa razapeli šatore i izmetnuli robu na oglede. Nagrnuo svijet kao mravi. Hrvatska misa otpočne, a poslije mise izađe svećenik van pa se uspne na propovjedaonicu koja je namještena pod vedrim nebom. Svijet posjeda po strmini i zaravanku i lakomo sluša zgode i nezgode Bartolove. U deset je mađarska misa i propovijed, i sada tek otpočne pravo veselje. Zaručnik vodi zaručnicu, kum kuma, susjed susjeda, rod roda pod šatore pa časti vinom, pivom i medovinom i medenim kolačima. – Kako, kume? – čuješ gdje netko viknu. – Dobro ja. Kako ti? Kako tvoji? – Hvala, dobro su svi! – Otkuda, brate? – Evo i ja. – Kupite kolača! – viče medenjak. – Evo lijepih nožića! – drugi će. – Ajte vrućega! I tako vika na sve strane zaglušuje planine. Svijet se razmigolji po vinogradima. Tko ima vinograd ima i podrum, a u podrumu pristalu prostoriju. Naći će se i dobra lozovina, a iz doma se donese jela što ustreba, te se još skuha u vinogradu. Kum kumu, znanac znancu na užinu i veselje ide. A kad poodmakne užina i vince udari u lice, zakucaju sitne tamburice a zaore skladne davorije. Iz jednoga podruma zalaze u drugi u pohode i tako se vesele do mraka, a onda se vrnu na kočijama i laganim kolima doma. 93 pirger, purger (ger.) – građanin. 94 Priopćio Stipan FILAKOVIĆ. 72-89 Tko svoga nema taj razastre prostirku na rudinu a iz torbe povadi užinu pa jedka i motri pred sobom vrzino kolo ljudi, žena i djece.”95 U kapeli iz 1780. godine potječe jedna slikarija na kojoj je naslikan sveti Bartol kako nosi na ramenu svoju odrtu kožu. Pored toga poznata je i jedna druga slika svetoga Ilije koji se vozi na užarenim kočijama, koju vuku bijelci.96 Nekoć se ovdje na Bartolovo održavalo tradicionalno proštenje. Polazilo se je od crkve Svetoga Augustina i išlo ulicom Teće i drugim putevima do kapele Svetoga Bartola. Hrvatski su vjernici iz obližnjih sela, pa čak iz Vancage (predgrađe Baje), dolazili na slavlje u živopisnoj narodnoj nošnji. Vancaški hodočasnici, idući kroz goru Meček, kod kapelice su Sv. Bartola pjevali: Zdravo bud’, Bartule! Apostolu Bartule. Čuvar jesi ove crkve, Tu poslušaj naše molbe, Mučenik Bartule. Zdravo, sveti Bartule!97 Bunjevci u Kaćmaru očuvali su molitvicu o sv. Bartolu: Išo je sveti Bartola Nosio je kožicu Na svetom ramišcu. Susrio ga Bog, Pitao ga je Bog: “Kuda ćeš ti, Bartole?” “Iđem de su Isusa ubili, Na križ propeli.” Sveta krvca iz njega kapaše, Anđeli s neba silazaše, Svetu krvcu pokupiše. Ko bi ovu molitvicu svaki dan izmolio, Ja bi’ tim do smrti u pomoći!” Kazivala Mariška ŠAJIĆ, Kaćmar Pribilježio Đuro FRANKOVIĆ 95 TORDINAC, N. 1986, 54-55. 96 Navodno pečuški biskup dr. József CSERHÁTI, prigodom adaptacije kapelice, slike ovih svetaca dao je odstraniti, te isto se dogodilo i sa slikom sv. Katarine u crkvi Nijemeta (Németi) na domak Pečuha, koja je okrečena – opaska autora. 97 Priopćio Josip KRIČKOVIĆ iz Vancage. 88 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 88 2.9.2010 12:18:44 Đuro Franković, Kalendar - kolovoz Gradišćanci gataju po vremenu: Kako se Hipolit kaže, tako i drugje ostane. Kakovo je na Bartola vrime, takovi su dani cijele zime.98 SVETI AUGUSTIN (28. kolovoza) – SVETI AUGUSTIN, crkveni otac (354.–430.) bio je a philosophia perennis, tj. veliki majstor utemeljitelj kršćanskog filozofskog razmišljanja, najveći ljudski duh za sva vremena. Svetog Augustina u najmanju ruku neposredno slijede oni redovnici koji su prihvatili njegov životni ideal o zajedništvu, uostalom augustinci, premontrejci, dominikanci, trinitarijati i mađarski pavlini. Ukratko, njegove sljedbenike karakterizira posmatranje i obavljanje dušobrižničke pastve, donoseći u sukladnost a vita contempativa te vita activa. Naravno, ovom postoji i transmisija u laičkom pučkom stvaralaštvu.99 Red pavlinaca u Pečuhu djelovao je sve do osmanlijske vladavine, tj. 1543. godine kada su se redovnici razbježali. Pečuško pučanstvo – Mađari, Hrvati, Talijani, Nijemci – i pod Osmanlijama, naročito nakon njihova izgona, čuvaju tradiciju o svetom Augustinu. Svakako, u tome je zaslužan i jedan od uglednih Hrvata u Pečuhu, svećenik i književnik Stipan Grdenić (1786.–1848.) rođen u Pečuhu. Grdenić godine 1821. postaje župnikom crkve Sv. Augustina. U svećeničkoj službi, već s dovoljno stečenih iskustava, izdaje molitvenik i pjesmaricu Vrata nebeska (Pečuh 1837/38). 98 HORVAT, I. 1982, 155. 99 BÁLINT S. III., 1998, 267. 72-89 Molitvenik Vrata nebeska sadrži i Molitvu s. Augustinu. “O sveti Augustine! otče bogoljubni, koji si izmedju ostalih svetih od Boga bio pomilovan, da si u srdcu i u duši tvojoj od ljubavi gorio. Molim te za onu priveliku ljubav poljubljenog Isusa, da mi budeš vazda u pomoći, i da me za života i na smrti, i svagda čuvaš i paziš. O otče sveti Augustine! virni Isusov slugo, prijaki stup svete crkve, tebe molim, da mi izprosiš od Boga pokajanje i oproštenje svih grihah mojih. O otče sveti! moli za me, da Gospodin Isuskrst po svome milosrdju učini, da ja njega ljubim, i želim ljubiti vrhu svih stvarih svita ovoga, i da njemu samomu služim za života moga. O otče sveti, veliki pastiru dušah, moli se za me, da Gospodin po svome milosrdju učini, da i ja budem pravi učenik njegov i tvoj, i da napuni dušu moju s’ onima darovi, s kojima je napunio tvoju. O otče sveti Augustine! molim te za ljubav blažene Divice Marie matere božje, koji si svega života tvoga veoma poštivao, da mi budeš pomoćnik navlastito onda, kada duša moja počme se diliti od tila moga, i moli za me, da Gospodin Isukrst po svome velikome milosrdju, i po dostojanstvu svoje poljubljene majke, i za ljubav i molitve tvoje, privede dušu moju u kraljevstvo svoje, da ga ondi s tobom zajedno, i sa svima svetima hvalim, i uživama u vike vikah. Amen.” U Židanu se kazuje: Augustin, goni buru s pod vertlin.100 100 HORVAT, I. 1982, 158. 89 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 89 2.9.2010 12:18:46 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni 90-101 Sadržaj časopisa «Klasje naših ravni», 1935.–1944. JAKOV BASCH God. I. 1, 1935. – God. I. 2, 1935. – God. II. 3, 1936. – God. II. 4, 1936. – God. III. 5. 1938. – God. IV. 1. 1942. – God. V. 1. 1943. – God. VI. 1.-2. 1944. Klasje naših ravni, God. I. 1., 1935., 64 1 ANONIM, Mili Rode 3-6 ALEKSANDAR KOKIĆ, Nacionalni rad pop Paje Kujundžića 7 ALEKSANDAR KOKIĆ, Pjesma djetetu 8 PETAR PEKIĆ, Bunjevka 9 ANTE JAKŠIĆ, Večeras Isus će doći u moj stan 12 MARKO ČOVIĆ, Put u život 11 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Na grobu svog druga 12 MARKO ČOVIĆ, U sumorni dan 12 STJEPAN BEŠLIN, Noć nad poljima 13-14 MARIN ŠEMUDVARAC, Na uzničkom groblju 14 ANTE JAKŠIĆ, Sat na starom tornju 15 TAN. Govor Bune vile, kod prve seobe Bunjevaca 16 ALEKSANDAR KOKIĆ, Radosni dan 17-19 MARKO ČOVIĆ, Ministrant 20 ALEKSANDAR KOKIĆ, Jutro na salašu 21-24 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Povratak 25-30 ANTO KOPUNOVIĆ, Židovsko pitanje 30 TAN. Tronedeljni spomen ... 10. II 935 31-34 PETAR PEKIĆ, Bunjevci na Mirovnoj konferenciji u Parizu 34 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Pozdrav 35-38 VJEKOSLAV MATANIĆ, Kliring kao savremeno sredstvo trgovinske politike 39-42 VOJISLAV OSTROGONAC, Savremeni nazori u medicinskoj nauci 43-46 VECO ČOVIĆ, Zadrugarstvo u Subotici 47-49 G. Naš seljak i socijalni problem 49. TAN. Spomenik Miroljubu 50 ALEKSANDAR KOKIĆ, Tuga proljetnog jutra 51-55 ANTO KOPUNOVIĆ, Socijalna nauka katoličke Crkve 56-59 BOLTO DULIĆ, Moderna građevna umjetnost 60 ANONIM, Svetoj Tereziji od M. I. 61 ANONIM, Dar milom Rodu 62-64 ANONIM, Pregled naši ustanova – Kratak pregled povijesti «Pučke kasine» od 1878 – 1935 * «Šokačka kasina» u Baču Klasje naših ravni, God. I. 2., 1935., 65-128 65-72 PETAR PEKIĆ, Stogodišnjica ilirskog preporoda 72 ALEKSANDAR KOKIĆ, Božićna noć se spušta 73 ANTE JAKŠIĆ, I život teče, život teče dalje ... 74 ALEKSANDAR KOKIĆ, Sjećanje u kasno veče 75-78 MARKO ČOVIĆ, Barjaktar trojke «T. B. C.» 78 ALEKSANDAR KOKIĆ, Magla se spušta na ravnicu 79-85 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Ranjena lastavica 85-86 ANTE JAKŠIĆ, Kad sam željan tišine i zaborava * Kad večer prohoda ispod sela 87 ALEKSANDAR KOKIĆ, Moji se dive božanskom Čedu 88 ANTE JAKŠIĆ, Siromasi pjevaju suncu 91-93 ANTE KOPUNOVIĆ, Smotra bunjevačke prošlosti 94 IVO MALAGURSKI, Pometač 97-107 VJEKOSLAV MATANIĆ, Problem žita u prošlosti i sadašnjosti 108-114 ALBE ŠOKČIĆ, Nekoliko crtica iz povijesti Bača 115-118 ANTE KOPUNOVIĆ, Katolička nauka o radničkoj plaći 119-123 ANONIM, O nezaposlenosti 124-127 ANTE KOPUNOVIĆ, Školovanje Bunjevaca 128 ANONIM, Društveni prikaz (četiri kratke vijesti) Klasje naših ravni, God. II. 3., 1936., 129-192 129-137 PETAR PEKIĆ, Život i rad Ambrozija Šarčevića 138 ANTE JAKŠIĆ, Pod bičem saznanja 139-141 LJUBOMIR MARAKOVIĆ, Ante Evetović Miroljub 142 MARIN ŠEMUDVARAC, Pismo na seoske ravni ... 90 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 90 2.9.2010 12:18:47 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni 143-145 LADISLAV VLAŠIĆ, Ne pomaže ... 146 ANTE JAKŠIĆ, Majko Marijo 147-150 MIROSLAV HRVAČIĆ, Boljševički smijeh 151-154 VINKO NIKOLIĆ, Moja je mladost pozlaćena suncem – Jer srce majčino živi i ljubi * Molitva da ne ugasnu oči moje majke * Dječakova bolest * Susreti * Plavi san * Proljetna pjesma 153-157 MARKO ČOVIĆ, Posljednji paket 157 ALEKSANDAR KOKIĆ, Mladomisnicima 158-160 MARIN ŠEMUDVARAC, Na Goru Gospodnju ... 161-169 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Miškova prva poša 170-176 ANTO KOPUNOVIĆ, Privatno vlasništvo 177-183 VJEKOSLAV MATANIĆ, Autarkične težnje u gospodarskoj politici 185-186 MARIN ŠEMUDVARAC, Uz Jakšićevu zbirku pjesama 186 ANONIM, Razgovor u Matici subotičkoj 187-188 ANONIN, Osnivanje Hrvatske kulturne zajednice u Subotici 188 ALOJZIJE MIŠIĆ, Kukuruz za Hercegovinu 188-190 ANONIM, Ovogodišnji koncert Hrvatskog pjevačkog društva «Neven» sa smotrom hrvatskih seljačkih pjevačkih društava 191 ANONIM (PRIPRAVNI ODBOR), Bunjevci-Hrvati … ove godine se navršava 250 godina od dolaska … Klasje naših ravni, God. II. 4., 1936., 193-356 193 LAJČO BUDANOVIĆ, Pismo uredniku Klasja 194 BLAŠKO RAJIĆ, 250 godina 195-196 IVAN PERNAR, Moja sjećanja na Suboticu 197-203 ALOJZIJE MIŠIĆ, Mojim milim, dobrim i zlatnim Bunjevcima 204-214 CROATA, 250-godišnjica dolaska jedne grupe Bunjevaca i preuzimanja vlasti u Subotici 215-216 MARIJA KUMIČIĆ, Nezaboravljene uspomene 217-220 ANTUN JIROUŠEK-MARTINUŠIĆ, Sjećanje na veličanstvenu hrvatsku proslavu u Subotici 221-222 FRANJKA MAYER, Braća jedne majke 223-224 AELKSANDAR KOKIĆ, Kad sam za Tobom pošao * Susret sa Svetim Nikolom 225-240 IVAN MALAGURSKI, Tri stoljeća – Povijesni igrokaz u 4 čina, prikazan 15. kolovoza 1936. godine prigodom proslave 250-godišnjice dolaska jedne veće grupe Bunjevaca u Suboticu. 240-242 LADISLAV VLAŠIĆ, Majka (Slika u 1 činu) 241 JERONIM KORNER, Božićna katedrala 244-245 JERONIM KORNER, Božićne romanse i legende – Moj dar malome Isusu * San među ljiljanima 90-101 246 ALEKSANDAR KOKIĆ, Ne želi da ti pišem 247 JERONIM KORNER, Milost u posudi od alabastra 248-249 ANTE JAKŠIĆ, Zemlja je majka onih što se muče * U mene si unijela vedrinu 251-252 PETAR GRGEC, Lirika Aleksandra Kokića 253-254 LADISLAV VLAŠIĆ, Ogroman uspjeh naših Somboraca 254-255 ANONIM, Sto godina vjeri i narodu, Litomontaža u četiri djela od Aleksandra Kokića 255 ANONIM, Subotički salaši 356 ANONIM, Umjetnost našeg naroda Klasje naših ravni, God. III. 5., 1938., 52 1-3 ANONIM («PUČKA KASINA»), Biskup Ivan Antunović 19. lipnja 1815 – 13. siječnja 1888. 4-8 JOSIP ANDRIĆ, Lijepi Jano 8 JAŠO KOPILOVIĆ, San 9-11 IVE PRĆIĆ, «Pučka Kasina» u prošlosti i sadašnjosti 12-13 ALEKSA KOKIĆ, Pjesnik neprolaznih ljepota – Uz najnoviju zbirku pjesama Milana Pavelića 14-15 A. K. 25-godišnjica književnog rada Dra Josipa Andrića 16 ALEKSA KOKIĆ, Na vječnoj straži 17-21 S. BUNJEVČEV [ALEKSA KOKIĆ], Pod srpanjskim suncem (Odlomak iz pripovijesti «Tuga naših njiva») 22 ANTE JAKŠIĆ, Dok je kroz noć bježao vlak * Kad noć se spusti 23 JOSO VIDAKOVIĆ, Duga * Križ na raskršću 24-32 MARKO ČOVIĆ, Najbolji hrvatski roman-ulomak iz bunjevačkog narodnog života – Mile Budak «Ognjište» roman iz ličkog seljačkog života. Suvremena knjižnica Matice Hrvatske, kolo III., 13, 14, 15 i 16. 33-40 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Janjina udaja 41-42 ANTE SEKULIĆ, Pošao je u tuđinu 43 ANTE JAKŠIĆ, Pjesma maminim rukama 44-46 MARKO ČOVIĆ, Tri jubileja – U povodu 300. Godišnjice smrti Ivana Gundulića, 100. Godišnjice rođenja Augusta Šenoe i 30. Godišnjice smrti Silvija Strahimira Kranjčevića 46 ANTE JAKŠIĆ, Kada je prošla ponoć on nas je ostavio KNJIŽEVNI PREGLED I KTIRIKE: 47-48 IVAN KUJUNDŽIĆ, Glasnik Jugoslavenskog profesorskog društva 48-49 AUGUST PAVEL, Jedna mađarska kritika Kokićevih pjesama 49-51 ANTE ŠOKIĆ, Jedna mađarska «studija» o bačkim Hrvatima 52 M. HĆ, Povodom osnivanja Hrvatskog akademskog društva «Matija Gubec» 91 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 91 2.9.2010 12:18:48 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni 52 ANONIM, Osnovan je «Odbor Hrv. Kulturne Zajednice» u Zagrebu Klasje naših ravni, God. IV. 1., 1942., 72 1-4 MARKO ČOVIĆ, Mržnja nas jača, majko! (Ulomak neobjavljenoga romana «Mladost», napisan 1940.) 4 MIROSLAV HRVAČIĆ, Sjećanje – Uspomeni Alekse Kokića 5-7 JOSIP ANDRIĆ, Dida 7 JAKOV KOPILOVIĆ, Poslije podne 7 MIROSLAV HRVAČIĆ, Prosjaci 8-9 ALBE ŠOKČIĆ, Istaknutiji ljudi bačko-baranjskih Hrvata do 1918. 10-12 ALEKSA KOKIĆ, Balada o prosjaku, koji se vratio žitnim poljima * Balada o starom cvrčku 12-21 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Božićni običaji kod Hrvata u Baču – «Kolivčica» * «Šibare» 21 ANTE JAKŠIĆ, Seoce * Podne 22 MARIN ŠEMUDVARAC, Narodna vjerovanja i gatanja u Baču – I. Gatanja pri udaji, vjenčanju i porodu * II. Gatanja pri smrti * III. Gatanje za zdravlje i pri liječenju bolesti * IV. Gatanja o vremenu * V. Gatanja o snovima * VI. Što treba i što je dobro * VII. Što ne valja činiti 28 STIPO BEŠLIN, Obećana zemlja * Jabuke u prozoru 29 ANTE SEKULIĆ, Kraj prozora * Klasje 30-36 BELA ŠIMIĆ, Poljodjelski radnici u Bačkoj – I. Opće priradne prilike u Bačkoj * II. Poljodjelstvo u Bačkoj * III. Poljodjelski radnici * (Nastavit će se) 37-47 PETAR PEKIĆ, Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (Ulomak iz knjige Postanak Nezavisne Države Hrvatske) 47-48 IVAN KUJUNDŽIĆ, Susret sa Slobodom (Ulomak iz istoimene knjige) 48-50 BLAŠKO IVIĆ, Narodni plesovi kod Hrvata u Subotici i okolici (48) 51 Listak 51 MARKO ČOVIĆ, Prvi posjet bačko-baranjskih Hrvata poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dru Anti Paveliću 52-59 JOSIP ANDRIĆ, Društvo bačkih Hrvata – Njegov osnutak i dosadašnji rad * Prva godina: 1938./39. * Druga godina: 1939./40. * Treća godina: 1940./41. * Četvrta godina: 1941./42. 59 VILIM PEROŠ, Zanimljiva knjiga o Irskoj – Dr. Josip Andrić «Irska» 60-64 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Novi dokazi za hrvatstvo bačko-baranjskih Bunjevaca i Šokaca – Dr. fra. Beato Bukinc: «De activitate Franciscanorum in migrationibus populi Croatici saeculis XVI. et XVII.», Zagreb 1940. 90-101 64-67 JERONIM KORNER, Književni lik Marka Čovića – I. * II. * III.* IV. * V. * VI. * VII. * VIII. * IX. 67 Kulturni pregled 67-68 J. A., Djela bačkih Hrvata u izdanjima Matice Hrvatske * Djela bačkih Hrvata u izdanjima sv. Jeronima * Naš zaključak o godišnjici Nezavisne Države Hrvatske * Naša nova pravila 68-71 I. K., Usmene novine * Hrvatska enciklopedija * Dramatizacija Budakova «Ognjišta» * Hrvatska bibliografija * Hrvatski rječnik Klasje naših ravni, God. V. 1., 1943., 76 1-4 ANTE JAKŠIĆ, Moj djed * Čežnja * Vinograd * Praminja sivkasti snieg 4-11 JOSIP ANDRIĆ, Naši pjesnici – I. Prvi veliki pjesnik bačkih Hrvata * II. Ante Jakšić 11-12 JAKOV KOPILOVIĆ, Draga moja zemljo 12-17 IVAN KUJUNDŽIĆ, Fra Stjepan Vilov, jezikoslovac bačkih Hrvata 17-19 ALBE VIDAKOVIĆ, Bunjevačko-šokački glasbeni motivi 20 ANTE SEKULIĆ, Želim biti sam 20-24 PETAR PEKIĆ, Milica je pobiedila sudbinu 24-33 MARIN ŠEMUDVARAC, «Starovirske» šokačke popievke iz Bača 33-36 JAGA VRKLJAN, Ne će treće 36 JAKOV KOPILOVIĆ, Moja majka 37-44 MARIN RADIČEV, Šokački svatbeni običaji u Bačkom Briegu – Prositba * Kapara * Svatba * Tumačenje 44-50 BELA ŠIMIĆ, Poljodjelski radnici u Bačkoj (Nastavak) – c) Kategorije i vrste poljodjelskih radnika * 1. Komenciaši – deputatisti – biroši * 2. Poljodjelske sluge * Nadničari * Sezonski radnici * Poljodjelski radnici mjesečari i godišnjaci * Napoličari i trećičarci * Šestičari * Poljodjelski radnici u prerađivačkom veleobrtu 50 ANTE SEKULIĆ, Kraj tornjeva katedrale 51-53 MATE BRČIĆ KOSTIĆ, Problemi u matematici Listak 54-57 IVAN MALAGURSKI, Iz poviesti Klasja naših ravni 57-58 A. POLJAKOVIĆ, stud. phil., Uloga Hrvatskog književnog Društva sv. Jeronima u narodnom preporodu bačkih Hrvata 58-60 TAN., Kulturni i narodni preporod Hrvata u Bačkoj 60-61 JOSIP ANDRIĆ, Missa Caeciliana od Albe Vidakovića 61-65 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Bunjevačke groktalice u izdanju Matice Hrvatske 92 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 92 2.9.2010 12:18:49 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni 65-66 IVAN ESIH, Rumunjska znanost o Hrvatima u Rumunjskoj 66-68 VINKO NIKOLIĆ, Pjesme mrtvoga pjesnika Stipe Bešlina 68-69 ANTE JAKŠIĆ, Dr. Josip Andrić, «Velika ljubav» (Roman iz života slovačkih Hrvata) 69-70 ANONIM, Kulturne bilježke – Književna djela bačkih Hrvata u posljednje dvie godine * Što će doskora izaći od hrvatskih pisaca iz Bačke * Novo djelo o Gradišćanskim Hrvatima * Knjige u Madžarskoj * Koje su pjesme bunjevačko-šokačkih pjesnika uglasbljene? * Skladbe za pjevačke zborove na rieči bunjevačko-šokačkih pjesnika 70 PERICA VIDAKOVIĆ, Rad Društva Bačkih Hrvata u godini 1942. i 1943. – Peta godina 1942./43. * Šesta godina 1943./44. 73-74 V., Onima, koji su dali život za Hrvatsku – Tokom godine 1942. i 1943. Položili su svoj život na oltar Domovine ovi bački Hrvati: Veco Miković, Marin Pejak, Lazar Horvatski, Lazar Jaramazović i Vojislav Vuković 74-75 ANONIM, Naši pokojnici1 75-76 ANONIM, Odjeci i ocjene – «Životna radost Marka Čovića», prikaz novele «Žito zove». Klasje naših ravni, God. VI. 1.-2., 1944., 164 1 ANTE JAKŠIĆ, Majci Hrvatskoj – Bački Hrvati Književnost, običaji, kultura 3-5 RUDOLF HORVAT, Dolazak Bunjevačkih Hrvata u Bačku 6 VINKO NIKOLIĆ, Pjesniku dragih bačkih salaša + Aleksi Kokiću 7 MIHOVIL KATANEC, Udio Hrvata u poviestnom razvoju Bačke i Baranje 16-18 BLAŠKO RAJIĆ, Čiča Lukini opanci 18-20 ALEKSA KOKIĆ, Selo * Sićanje na nanu * Aleksa Kokić, Balada o šumskoj kapelici * Da se narodi smire 1 U ovoj rubrici dati su kratki životopisi Marina Pejaka, Lazara Horvatskog, Lazara Jaramazovića i Vojislava Vukovića. Ništa, međutim, nije napisano o Veci Mikoviću, koji karijeru zrakoplovca započinje kao mehaničar, kasnije postaje vojni pilot Kraljevine Jugoslavije. U Travanjskom ratu srušen je nedaleko Trebinja, kada dospijeva u talijansko zarobljeništvo, odakle se oslobađa pristupanjem Zračnim snagama NDH kao pilotlovac, u činu stožernog narednika. Na Istočnom frontu, u borbi protiv sovjetskih pilota, postiže dvanaest pobjeda. Prema nekim navodima poginuo je u činu poručnika 20. srpnja 1942. godine. Leonard Eleršek, pak navodi: «Hrvatski zračni asovi 1916.-1948.», kako je V. Miković bio «prvi hrvatski zračni as 4. lovačke skupine (njemačka signatura 15. Kroat./ JG52)» ... a da je stradao 1943. godine od strojničke paljbe prilikom napadu na sovjetski bombarder. O tome vidjeti na: http://www.hrvatski-vojnik.hr/ hrvatski-vojnik/2832010/podlistak.asp) 90-101 21-37 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Stari svatovski običaji u Baču 38-41 IVAN DEGREL, Djelo dra Josipa Andrića – Povodom 50. Godišnjice života 42-43 ANTE JAKŠIĆ, Neznani stranče * Grana * Mlin * Jesen 44-47 MARIN RADIČEV, «Kraljice» – Duhovski običaji kod Hrvata u Bačkom Briegu 48-56 PETAR PEKIĆ, Crvenokosa Marta 56-60 STJEPAN SEKEREŠ, Glavne osobine šokačkog govora u Baranji 61-66 MARIN ŠEMUDVARAC, Ostaci narodnog vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata u Bačkoj 67 ANTE SEKULIĆ, Pusti mi ruku * Za njih 68-70 ANTUN KARAGIĆ, Rastatkinja, Gluma u tri čina (5 slika) – Drugi čin, 2. slika 71-73 BELA ŠIMIĆ, Moba 74-80 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Zora zori, rosa pada * Plovila je galija * Vozila se … * Lipo ti je rano uraniti * Divojka je ružu brala * Karanfiću pleme moje * Mlado momče čuva ovce * Rozmarin se suši * Kurjak bere jagode 81-86 ANTE JAKŠIĆ, U iščekivanju 86-89 JAKOV KOPILOVIĆ, Tisuću i jedna noć * Povratak u zoru * Smrt starog tamburaša 90-92 MARIN RADIČEV, Prezimena i obiteljski nadimci Šokaca u Beregu 92-97 TOMISLAV GOVORČIN, Hrvatska narodna nošnja 97-99 STJEPAN SEKEREŠ, Hrvatska narodna nošnja u Baranji 100-105 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Stare šokačke molitve iz Bača 106-107 JAGA VRKLJAN, Milionarka 108 STIPO BEŠLIN, Sombor * Jesen 109-111 BLAŠKO IVIĆ, Sjećanje na bunjevačke božićne običaje 111 KATICA KOJIĆ, Čežnja za Bačkom 112-114 BARIŠA RADIČEV, Trbušni tifus 115 MIHOVIL KATANEC, Jedan list iz nedavne prošlosti bačkih i baranjskih Hrvata Listak 115-117 ALBE VIDAKOVIĆ, Dr. Vinko Žganec sakupljač i obrađivač narodnih popievaka bačkih Hrvata 117-120 MIHOVIL KATANEC, Hrvati Bačke i Baranje u svietlu brojitbe 120-125 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Književnost Bačke i Gradišća u hrvatskim školskim knjigama 125-127 IVAN ESIH, Kulturna skrb za Hrvate u inozemstvu 93 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 93 2.9.2010 12:18:49 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni 127-130 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Milostislab Bartulica: Hrvatsko izseljeništvo 130-132 ALOJZIJE POLJAKOVIĆ, Orlovsko-križarski pokret među bačkim Hrvatima 132-135 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Mate Milorad Meršić, hrvatski pjesnik iz Gradišća 135-140 NIKOLA TOTH, Pohod «Turopoljaca» u Bačku godine 1932. 141-142 (m.), Uoči 40. godišnjice Braće hrvatskog zmaja 143-144 ANONIM, Nagrađeni hrvatski književnici u godini 1944. 144-145 VLADO KOVAČIĆ, Lirika Jakova Kopilovića 145 LUKA BRAJNOVIĆ, O romanu «Velika ljubav» od dra J. Andrića 146 IVAN TROBENTAR, Zbirka pjesama «Daleko od zavičaja» 146-148 MARIÁN J. TEMEŠ i JOSEF BÁNSKY, Slovački glasovi o Andrićevu romanu «Velika ljubav» 148-149 B. M-š. i JOSIP ANDRIĆ, O knjizi «Daleko od zavičaja» od Jakova Kopilovića 149-150 AUGUST ĐARMATI, Karakteristika Andrićevih osoba u romanu «Velika ljubav» 150 (V.), Dr. Julije Makanec: «Hrvatski vidici» 151-153 PERO VIDAKOVIĆ, Rad «Družtva bačkih Hrvata» u Zagrebu u godini 1944. 154-164 ANONIM, Naši suradnici – Dr. Josip Andrić * Stjepan Bartolović *Stipan Bešlin (1920.–1941.) * Dr. fr. Beato Bukinac * Mate Brčić Kostić * Marko Čović * Blaško Ivić * Ante Jakšić * Antun Karagić * Dr. Mihovil Katanec * Katica Kojić * Aleksa Kokić (1913.–1940.) * Jakov Kopilović * Ivan Kubanović * Ivan Kujundžić * Ico Malagurski * Ivan Malagurski * Petar Pekić * Alojzije Poljaković * Dr. Bariša Radičev * Marin Radičev * Blaško Rajić * Stjepan Sekereš * Ante Sekulić * Marin Šemudvarac * Ing. Bela Šimić * Albe Šokčić * Albe Vidaković * Perica Vidaković * Jaga Vrklaj (Krista Križanović) Od 1935. kad je pokrenut časopis «Klasje naših ravni» u njemu su surađivali još i ovi suradnici iz Zagreba i Subotice: Dr. Ljubomir Maraković * Prof. Vinko Nikolić * Dr. Ivan Pernar * Biskup Alojzije Mišić * Marija Kumičić * Prof. A. Jiroušek Martinušić * Franjka Mayer * Jeronim Korner * Prof. Petar Grgec * Dr. Ivan Esih * Novinar Vilim Peroš * Novinar i kompozitor Ivan Degrel * sveuč. prof. dr. Rudolf Horvat * Nikola Toth * Prof. Tomislav Govorčin * Ljudevit Vujković * Antun Kopunović * Dr. Vjekoslav Matanić * Dr. Vojislav Ostrogonac * Veco Čović * Ing. Bolto Dulić * Dr. Ladislav Vlašić * Biskup Lajčo Budanović * Ive Prćić * Dr. Ante Šokčić * Joso Vidaković SADRŽAJ, 2. i 3. strana korica 90-101 Sadržaj časopisa «Klasje naših ravni», 1996.–2001. Novi tečaj, god. I. 1, 1996. – Novi tečaj, god. I. 2, 1996. – Novi tečaj, god. II. 1, 1997. – Novi tečaj, god. II. 2, 1997. – Novi tečaj, god. III. 1, 1998. – Novi tečaj, god. III. 2, 1998. – Novi tečaj, god. IV. 1, 1999. – Novi tečaj, god. IV. 2, 1999. – Novi tečaj, god. V. 1, 2000. – Novi tečaj, god. V. 2, 2000. – Novi tečaj, god. VI. 1-2, 2001. Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. I. 1, 1996., 84 3 UREDNIK, Uvodna riječ 3-6 VITA GRUNČIĆ, Osnivanje «Bunjevačke matice» 7-51 BELA GABRIĆ, Bunjevačke narodne pisme su slika narodnog života Hrvata u Bačkoj – Prvi dio, Uopće o narodnoj književnosti * Podjela narodne književnosti – Drugi dio, Narodna književnost Hrvata u Bačkoj * 1. Važniji događaji u historiji bačkih Hrvata * 2. Narodni život i njegov odraz u narodnoj književnosti Hrvata u Bačkoj 52 IVE PRĆIĆ, Šalajdani 53-56 PAVAO BAČIĆ: Pero Tumbas Hajo, umjetnik tamburice 56 JAKOV KOPILOVIĆ: Kolo igra, tamburice nema 57-58 BELA GABRIĆ: In memoriam, Tona Kujundžić (1914.–1996.) 58-59 BELA GABRIĆ, Oproštajni govor na sahrani Tone Kujundžić u Subotici 5. IV 1996. 59 ANONIM, Izabrane pjesme 59-68 TONA KUJUNDŽIĆ, Poziv svima * Predanje u patnji * U zagrljaju s patnjom * Na harfi patnje * Cvrčak u noći * Voljeni grad Subotica * Čestitka za Matrice * Na Materice * Kapelica * Moja katedrala * Našoj katedrali * Svibanjskoj kraljici * Otvaranje Svete godine * 94 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 94 2.9.2010 12:18:50 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni Godina otkupljenja * Buno rijeko * Mostar-grade * Časnoj sestri M. Mirjam Pandžić * Srebromisniku * Zlatomisniku * Prigodom osamdesete godišnjice Dužijance u Subotici * Oda franjevcima 69 Prikaz novih knjiga 69-70 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Milivoj Prćić: Stari zid, roman, «Osvit», Subotica, 1992. 70-71 BELA GABRIĆ, Ante Sekulić: Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju (do kraja XVIII stoljeća) 72-73 GRGUR PEŠTALIĆ, Sanak snila vila 73-74 IVE PRĆIĆ, MLAĐI, Zbornik «Ivan Antunović», br. 4-5, Subotica 1994. 74-75 BELA GABRIĆ, Boško Krstić: Subotica (monografija) 75-76 V. H. B., Gašpar Ulmer: Prosjaci u Subotici (krajem XVIII i u prvoj polovini XIX veka) * Gašpar Ulmer: Zanatstvo u Subotici, 1686 – 1779. 76 KATARINA ČELIKOVIĆ, Novi molitvenik «Slava Božja» 77-78 IVE PRĆIĆ, MLAĐI, Josip Buljovčić: Filološki ogledi 79-82 ANTUN KESEJIĆ, Sjećanje na Mostongu * Bećarci iz Bača 83 SADRŽAJ Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. I. 2, 1996., 80 3 ALEKSA KOKIĆ, Miroljubu 3 ALEKSA KOKIĆ, O Miroljubu 4 ANONIM, Otkrivanje biste Ante Evetovića-Miroljuba u okviru proslave Dužijance 1996. 5-6 ANDRIJA KOPILOVIĆ, Pozdravni govor 6 BRANKO JEGIĆ, Anti Evetoviću Miroljubu 7 IVAN MALAGURSKI TANAR, Spomenik Miroljubu 7 ANONIM, Književna večer posvećena Miroljubu 8 ANDRIJA KOPILOVIĆ, Pozdravni govor na književnoj večeri 9. 8. 1996. 8 ANTE EVETOVIĆ MIROLJUB, Vjera, ljubav, nada 9-15 BELA GABRIĆ, Pjesme Ante Evetovića Miroljuba (Predavanje je sastavljeno 1981. god. Povodom 60. godišnjice Miroljubove smrti) 15-17 FRANJO MATARIĆ, Kako danas čitati pisme Ante Evetovića Miroljuba 18 NAPOMENA UREDNIKA 18-29 ANTE EVETOVIĆ MIROLJUB, Izabrane pjesme – Mojoj majci Jorgovane, jorgovane *Moje zvanje * Svome narodu * Domoljublje * Sudrugovima * On uskrsnu kako reče * Pjesma * Moja pjesma * Pjevao bih pjesmu novu * Mojoj sestri (III.) * Oj pjesnici, zašto ne pjevate * Da ja pjevam svjetsku ljubav * Molitva poljodjelca * Molitva * Bog * Pjesnikova utjeha * Tužba * Nazdravica * Subatico bijela * Iz samoće * Pjevaj samo 90-101 slavuj ptico * Kad mi srce oledeni * Ivi Antunoviću * Na grobu Blaža Modrošića * Žetva Iz samoće (III.) 30 ANONIM, In memoriam, prof. Jakov Kopilović, pjesnik (9. VII 1918.– 18. XI 1996.) 31 STJEPAN BARETĆ, Oproštajni govor 31 ANDRIJA KOPILOVIĆ, Oproštajni govor 32-34 BELA GABRIĆ, Oproštajni govor 34 BELA IVKOVIĆ, Oproštajni govor 35-39 JAKOV KOPILOVIĆ, Pjesme – Posveta * Arendaš * Subotica * Moja lira * Govor roda moga * Zakletva * Vječni dug * Vlatku * Tužbalica * Uspavanka za Zlatka * San male Jasne * Očeva želja * Stari salaši * Jorgovane * Milici * Salašar * Smrt moje bake * Kada pijem * U hramu stiha * Kad pođem … * Kad mene ne bude više … * Grob pjesnika * Put u vječnost (Pavlu Bačiću) * Umjesto testamenta 39-41 BELA GABRIĆ, Bibliografija (objavljene zbirke pjesama) Jakova Kopilovića * Članci i studije o Jakovu Kopiloviću 42-45 MILAN KRMPOTIĆ: O primorskom ogranku Bunjevaca, povodom 390. godišnjice Bunjevaca u potkapleski i podvelebitski kraj * Literatuta * Bilješka o Milanu Krmpotiću 46-49 MILAN KRMPOTIĆ, Pisme iz zbirke: «Bunjo dida moga» – Bunjo dida moga * Krilo mog ditinjstva * Majka sanja * Zima * Ćaća ore * Kosidba * Vršidba * Ranin te zemljo * Ode leže * Još nuna naša kolivka 49 ZLATKO TOMIČIĆ: Vikovična zemlja 50-52 MARKO SENTE, Prof. dr. Ante Šokčić u povodu 55. obljetnice osnivanja Otorinolaringološkog odjela u Subotici 53-61 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Kibernetski sistem u nastavi 61 VIKTORIJA GRUNČIĆ, To je ljubav * Mojoj mami 62 LAZAR FRANCIŠKOVIĆ, Sa nadom u srcu * Varoška kuća 63-69 JOSIP TONKOVIĆ, Ivan vitez od Sredne, maturalni rad iz latinskog jezika školska godina 1995/96. – Uvod * Bibliografija * Književna djelatnost * Politička djelatnost * Zaključak 69 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Hvala, 70-74 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Ivan Malagurski-Tanar (1895.–1947. godine) 74 BLAŠKO RAJIĆ, Oproštajni govor 75-76 TOMO VEREŠ, Slaven Bačić: Povelje slobodnih kraljevskih gradova Novog Sada, Sombora i Subotice (Subotica, 1995.) 77 BELA GABRIĆ, Dodatak 77-79 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Ante Sekulić: Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju do 1918. 80 SADRŽAJ 95 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 95 2.9.2010 12:18:51 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. II. 1, 1997., 80 3 LIDIJA MOLZER: 155. obljetnica Matice hrvatske 4-5 LIDIJA MOLZER: Deklaracija o hrvatskom jeziku 6-8 VIKTORIJA GRUNČIĆ: Godišnja skupština Bunjevačke matice u Subotici 8 FIDES VIDAKOVIĆ, Rodnom gradu Subotici 9-10 BELA GABRIĆ: Prof. Mara Čović 10 MARKO KLJAJIĆ, Vapaj 11 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Razgovor s Marom Čović 12-21 BELA GABRIĆ: Ante Sekulić pjesnik i znanstvenik – Značajnije rasprave i članci * Objavljene knjige Ante Sekulića 22-27 ANTE SEKULIĆ, Izabrane pjesme – Zov sina nizina * Pred Madonom * Klasje * Ravnice moje * Ljetni suton * Jesenski dar * Očekivanje *Njena pjesma (5.) * Oko salaša * Široke su moje ravnice * Ako se vratim * Nitko ne reče * U božićnoj noći * Mladiću tebi govorim 28-30 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Autobiografija 30-34 IVE PRĆIĆ, Pjesme – Ravnica * Prohujala stoljeća * Vječnost * Sazviježđe stvaranja * Na salašu * Hvala * Modri safir 34 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Dok skupljaš i dijeliš 35-37 ROMAN MIZ, Lik svećenika u svjetskoj književnosti 37 ANTE JAKŠIĆ, Mladosti, zbogom 38 ZVONIMIR KOMARICA, Osvrt o časopisu za književnost, umjetnost i znanost «Klasje naših ravni» br. 2 Subotica 1996. 39-45 EDUARD SKENDEROVIĆ, Politika novog kursa – 1. Stanje u Austro-Ugarskoj početkom 20. stoljeća * 2. Početak politike novog kursa * 3. Stvaranje savezništva u borbi protiv germanizacije * 4. Hrvatsko-srpska koalicija * 5. Zaključak 46-54 RUŽA GUBIĆ: Problem samostalnog rada 55-61 IVO PRĆIĆ, STARIJI, Godina dana bunjevačkih narodnih običaja u Subotice 62-64 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Silvana Bilinc Žigmanov 64-79 SILVANA BILINC ŽIGMANOV, Pjesme – Molitva za ljubav * Gospi * Voli te Bože * Dragi Isuse! * Majci * Majčina ruka * Pismo majci * Najsvetija riječ * Drugi to nikada neće znati * Starica * Moj djed * Baka * Ja sanjar jesam * Kad sam te prvi put ugledala * Blaženi dani * Sunce mog života * Tvoj osmijeh * U srcu mom počivaš ti * Za tobom žudim * Pjesma mog života * U ogledalu tvoj lik * Kada razmišljam o tvojim očima * Sretoh te * Zovem te pjesmom * Netko me treba * Ti i ja – dva oblaka * Jedan bol* Oda zvijezdi mora * Ljeto * Jednog jutra * Pejzaž * Proljetni sumrak * Prašnjava staza * Proljeće * Kraj potoka * Zima * Fe- 90-101 bruar * Jelen * Pitomi kesten * Vojvodina * Tiho jesenje jutro * Kako je mirna ova noć * More * Zvuci mora * Karanfile, cvijete mili * Dvije ruže u vazi * Nemirno srce * Mislit ću na tebe * Mozaik života * Zašto tako brzo * Budi se život * Život i rijeka*Zvijezda*I opet sam sama * Put beskraj * Tama * Kišni dan * Oblaci * Ulica života * Odsanjani sni * Dok vjetar nosi * Bitno je da netko prođe * Stranci * Moj život * Gorke suze * Ljudima*Suze svijeta * Čovječe * Pjesma o žalosnoj vrbi * Mir * Sunce * 79 FIDES VIDAKOVIĆ, Crne oranice 80 SADRŽAJ Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. II. 2, 1997., 82 3 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Da živi ljepota našeg kulturnog bogatstva ... * Vječni kruh … 4-6 BELA GABRIĆ, Marko Vukov 6 LAZAR NOVAKOVIĆ, Stope na drugoj obali 7 ALEF (LAZAR FRANCIŠKOVIĆ, Maro Vukov, svećenik 7 MARKO VUKOV, Seljacima 8-10 ANTE SEKULIĆ, Osobnost Marka Vukova 11-12 ANDRIJA KOPILOVIĆ, Doživljaj Boga u pjesmama Marka Vukova «Ja buntovnik s razlogom» 13-14 MARKO VUKOV, Pjesme iz zbirke «Ja, buntovnik s razlogom» – Nekome * Darovi života * Ruše se mostovi mladosti * Vraćanje sebi * Marijin rođendan * Razgovor s mojim narodom u ojađeni dan * Pjesma proljeća * Nada 15-17 TOMISLAV ŽIGMANOV, Tjeskoba praznina i žeđ za osmišljenjem 17-24 MARKO VUKOV, Pjesme koje nisu u zbirci «Ja buntovnik s razlogom» – Kada ponestane * Kao jutarnja rosa * Sve naše laži * Opet sam zatečen * Čovjeku dar * Granice * Majci * Večernji odlazak * Stari bunar * Stoljetna lipa * Moje proljeće * Sjećanje na maleni cvijet * Večeras * Tkivo života * Kraj Dunava * Na stjecištu osvajača * Poslije napora za puninom * Nesigurnost * Pitanje spokojnim ljudima * Putovi i putokazi * Dva iznenađenja * Nepoznatom bratu * Čovjeku ljubavi * Mi pobijeđeni * U spomen Marije Propetog Petković * U spomen Blaška Rajića * Oci * Razmišljanje najmlađeg Budina 25-32 MILIVOJ PRĆIĆ: Pivaj, Bačka, veselo * Bačka u Banovini – nediljom poslipodne 33-34 ĐURO RAJKOVIĆ, Nešto o nepoznatom književnom radu Stanislava i Mateja Prepreka 35 STANISLAV PREPREK, Pjesme – Večernja frula * Iza zvjezdanog zastora * Mrtva priroda 35 MATEJ PREPREK, Slavuljeva ljubav 96 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 96 2.9.2010 12:18:51 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni 36-46 ĐURO RAJKOVIĆ, Rane pjesme Stanislava Prepreka2 – Epitalamij * Bijeli skarabej * Kristalni grad * Moja pjesma * Jesenska pjesma 1921. * Jesenska pjesma 1922. * Pjesma nad pjesmama * Pretproljetni dan * Proljetni vjetar * Tadž-Mahal * U proljetnom jutru * Zelene ruke * Zelene ruke su klonule * Tri jablana * U noćnoj tišini * Latice * Na rubu noći 47-51 ĐURO RAJKOVIĆ: Stanislav Preprek, moj najdragocjeniji prijatelj * Popis književnog rada Stanislava Prepreka * Bibliografija o Stanislavu Prepreku 52-57 HRVOJE PRĆIĆ: Salaš u magli 57 ALEKSA KOKIĆ, Ljudi nizine 58-61 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Ante Jakšić zapostavljeni pjesnik (1912.– 1987.) 62-66 IVANYI ISTVÁN, Bački Monoštor – preveo Stjepan Beretić 67-69 IVE PRĆIĆ, Godina dana bunjevačkih narodnih običaja u Subotici – Drugi dio * Ljeto 70-74 ANTUN KESEJIĆ: Bačlije se rado sjećaju «kudilje» 75-76 S[LAVEN]. B[AČIĆ]., Tomo Vereš: Bunjevačko pitanje danas (Subotica, 1997.) 77-81 JOSIP BULJOVČIĆ, Dvije knjige dr. Ante Sekulića o hrvatskim piscima u Ugarskom Podunavlju 82 SADRŽAJ Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. III. 1, 1998., 74 3 MARIJA LÁSZLÓ, Hrvatski jezik je zanimljiv 4-5 BALINT VUJKOV, Češalj Kraljevića Marka * Ni carica caricama ne smi biti lipča * Mladi, zdravi, vridni ko mravi 6-8 LAZAR MERKOVIĆ, Balint Vujkov (Život i djelo) 9-13 NACO ZELIĆ, Jezik bunjevačkih narodnih pripovjedaka 13 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Molitva 14-15 LAZAR MERKOVIĆ, Veliki šetač 16-21 BALINT VUJKOV, «Jabuka s dukatima» 21 BLAŽENKA RUDIĆ, Tamburica 22-26 BELA GABRIĆ, «Fratar brez glave» 27-28 ĐURO RAJKOVIĆ, Ilija Okrugić Srijemac 28-32 ILIJA OKRUGIĆ SRIJEMAC, Moje pjesme – Srijemca slava * Povratak u Srijem god. 1848. * Prijatelj * Slatkim uspomenama * Pjesma svibanjska * Mladog pjesnika grob * Hajdmo, hajdmo * Slava Bogu * Vjerujem u tebe * O Isuse, ti sunašce * Spomen si * Nek ori 33-34 CECILIJA MILANKOVIĆ, Životopis 34-36 D. J., Cecilija Milanković o sebi – Razgovor 37 ANONIM, Samostalne izložbe * Skupne izložbe *Literatura 90-101 37-38 SLAVKO MATKOVIĆ, O Ceciliji Milanković i njenim slikama 38-39 CECILIJA MILANKOVIĆ, Pjesme – Jesen * Gospodine * Prognanik * Uspomene * Moje lutke * Jorgovane * 40-42 MATIJA MOLCER, U dašku vjetra (Haiku pjesme) 42-44 ANONIM, Matija Molcer (bibliografska natuknica) – Matija Molcer, književna djelatnost * Matija Molcer, skladbe * Matija Molcer, likovno stvaralaštvo * Matija Molcer, prijevodi, ploče, snimke 45-50 ĐURO RAJKOVIĆ, Zvonimir Vuković izabrane pjesme – Časovi tišine * Nedopjevana pjesma * Intima * Zvono * Klavir * Grad * Planina * Oluja * Sutonske palete * Tisuću ljiljana * Bjesmo ono što jesmo * Mrtvo jato * Pjesma nema granica * Svatko se iza nečega krije * Sutra će vaše lice zaboraviti ptice * Kiša * Monolog * Zvijezdu vidim, a nje nema *Pjesma * Užas nemoći 51-52 KAROL VISINKO, Sjećanje djevojčice iz Srijema – Ljubica Kolarić-Dumić: «Uz baku je raslo moje djetinjstvo», Zagreb, 1997. 53-54 STJEPKO TEŽAK: «Uz baku je raslo moje djetinjstvo» – Ocjena rukopisa Ljubice Kolarić-Dumić 54- 56 LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ, S vjetrom kroz godinu – Siječanj * Veljača * Ožujak * Travanj * Svibanj * Lipanj * Srpanj * Kolovoz * Rujan * Listopad * Studeni * Prosinac * Srce * Pokucaj na moja vrata 57-59 IVE PRĆIĆ, Godinu dana bunjevačkih narodnih običaja u Subotici – Treći dio: Jesen * Trojaki * Miholj * Lučin 60-61 IVE PRĆIĆ, Svatovi (igrokaz) – I. Kod divojačke kuće * II. Kod momačke kuće 62-63 ANONIM, Jubilej HKPD «Matija Gubec» – Prikaz povijesti tavankutskog društva prema manjim, ranije objavljenim publikacijama 65-66 VIKTORIJA i LJUDEVIT GRUNČIĆ, Rad HKPD «Matija Gubec» u Tavankutu od 1949. do 1956. god. 66 ANONIM, In memorima: Mara Čović, 1911.– 1997. 67-69 TOMISLAV ŽIGMANOV, Kronologija jednogodišnjeg programa obilježavanja zlatne obljetnice – 50 godina – postojanja i rada Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva «Matija Gubec» iz Tavankuta 70-72 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Prikaz novih knjiga – Dr. Marko Sente, Istorijat otorinolarinolaringologije u Subotici * Na dlanu, lirski zapis sestara Naše Gospe * Dr. Emil Libman, Subotička bolnica, od uboškog doma do savremenog stacionara. 73 KAZALO 2 Naslov je izmijenjen sukladno ispravku u: Klasju naših ravni, 1. 1998., 32. 97 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 97 2.9.2010 12:18:52 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. III. 2, 1998. (nije objavljen) Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. IV. 1, 1999., 94 3 LIDIJA MOLZER, Novi stadij kulturnog organiziranja u Vojvodini 4 LIDIJA MOLZER, Viktorija Grunčić ponovno predsjednica 4-6 ANONIM, Izvješće o radu za 1998. godinu 6 ANONIM, Program rada za 1999. 7 JOSIP BOZANIĆ, Tjedan Hrvata iz Vojvodine, Zagreb 15.-21. ‘98, (pozdravni govora zagrebačkog nadbiskupa upućen sudionicima) 8 LIDIIJA MOLZER, Očuvani korjeni i ljubav prema matičnoj domovini 9 ANTE BELJO, Dragi prijatelji 9-10 HRVOJE SALOPEK, Predgovor 10-11 ANDRIJA KOPILOVIĆ, Uvod 11 ANTE SEKULIĆ, Slovo na Tjednu Hrvata iz Vojvodine 12 LIDIJA MOLZER, Identitet bačkih Hrvata kroz jezik i umjetnost 12 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Pozdravna riječ predsjednice Matice hrvatske Subotica 13 VOJISLAV SEKELJ, Fala riči što fali – Put šinšoka * Pod ambetušom * Anđele moj * I prstima klapim * Gabrić ćuprije, Salaš moj 13-14 Kontinuitet borbe za hrvatsku kulturu, Razgovor sa Lazarom Merkovićem3 15-17 MARKO KLJAJIĆ, Hrvatski ban Josip Jelačić, rođeni Petrovaradinac 17 MARKO KLJAJIĆ, Govor na grobu bana Josipa Jelačića 18-19 LIDIJA MOLZER, Nastaviti rad unatoč teškoćama – Interiew: Viktorija Grunčić, predsjednica Matice hrvatske Subotica 19-22 BELA GABRIĆ, Biografija Viktorije Grunčić – Bibliografija: Bačko klasje * Subotička Danica * Zbornik «Ivan Antunović» * Zvonik * Klasje naših ravni * Glas ravnice * Katehetsko vijeće Subotičke biskupije *»Kršni zavičaj» Zbornik Hercegovine 22-25 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Odabrane pjesme – Tvoja svetišta * Mojoj mami * Nosač broj pet (5) * Sokak mog djetinjstva * Vraćam se na kućni prag * Ljubavi dah … (mojim najdražima) * Sanji * Suza … *Palč stare đerme … * Jutro moje nade * Poklon za jubilej grada 26-27 Đuro Rajković, Pola vijeka s crkvenom glazbom – Zlatni jubilej djelovanja na području liturgijske glazbe glazbenice Anice Nevolić 27 MARKO KLJAJIĆ, Srijem 3 Preuzeto iz: Večernji list, Zagreb, 21-22. VI. 1998., 24. 90-101 28-29 BRANO JEGIĆ, Ja, hodočasnik 29 BELA GABRIĆ, Bilješka o pjesniku 30-36 ANTE VUKASOVIĆ, Poticaji za nova hrvatska odgojna nastojanja 36 VOJISLAV SEKELJ, Bunjevački salaš 37 LIDIJA MOLZER, Popodne hrvatskog jezika i glazbe 38 LIDIJA MOLZER, Izložba likovnih djela i rukotvorina 39-52 IVE PRĆIĆ, Godina dana bunjevačkih narodnih običaja – Četvrti dio: ZIMA* Nikolje * Svinjokolj * Betlemari * Betlemari (igrokaz, 39-41) * Sveta Luca * Materice * Materice (igrokaz, 42-44) * Oci * Na sv. Tomu – Božić: Badnji dan * Badnje veče * Večera * Prvi dan Božića * Bukarica * Drugi dan Božića – sv. Stipan * Treći dan Božića – sv. Ivan * Mladinci ili Šibari * Svrhgodište * Nova godina * Vodokršće * Marin-dan ili Svijećnica * Prelo * Prelo (igrokaz, 46-50) * Sveti Blaž * Blagovist ili Krvovaća * Debeli četvrtak * Poklade * Čista srida * Korizma * Sigre (igrokaz, 51-52 52 IVE PRĆIĆ, Bećarac4 53-64 ĐURO RAJKOVIĆ, Razvoj glazbenih stilova (sažeti prikaz) – Barok * Klasicizam * Romantizam * Neoklasicizam * Nacionalni prvaci * Impresionizam * Novo doba 65-74 LJUDEVIT VUJKOVIĆ LAMIĆ, Sjećanje na Hrvatsko pjevačko društvo «Neven» (od 1920. do 1946. god.) 75-77 TOMISLAV ŽIGMANOV, Djelatnost dr. Mihovila Kataneca i Mateja Jankača 78-79 BELA GABRIĆ, Blaško Rajić (120. obljetnica rođenja) 80-85 ALEXANDER MOLZER, Uloga Blaška Rajića u poratnom periodu 85-87 ALEXANDAR MOLZER, Rad u duhu Kristove naredbe, djelovanje Blaška Rajića kroz prijepisku 88-89 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Govor predsjednice Matice hrvatske Subotica na grobu župnika Blaška Rajića u čast 120. obljetnice njegova rođenja * Grad i polja su tvoja Gospodine (pjesma) 90 ŽIVKO MANDIĆ, Blaž Rajić u Santovu 91-93 TOMO VEREŠ, Kako riješiti bunjevačko pitanje u Bačkoj5 93 TOMO PODRUG, Knjiga koja briše zaborav – Ante Sekulić: Umjetnost i graditeljstvo bačkih Hrvata, Zagreb 1998.6 94 KAZALO 4 Iz knjige Ive Prćića, Bunjevačke narodne pisme, Subotica, 1971., str. 89. 5 Marulić, br. 1, 1998. 6 Školske novine, 28, 1998. 98 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 98 2.9.2010 12:18:53 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. IV. 2, 1999., 76 3 VIKTORIJA GRUNČIĆ, «Ja sam s vama i u oluji!» – Blagoslovite svaku stopu 4-10 STJEPAN DAMJANOVIĆ, Ne treba čekati bolja vremena, Razgovor: Stjepan Sučić, potpredsjednik Matice hrvatske u Zagrebu 11-18 ĐURO RAJKOVIĆ: Ivan Jagodić – Pjesme: Moja duša je platno * Pjesma * Pjesma paloj djevojci * Jesen * Hrast * Pjesma rijeke * Posljednja večer * Mirna noć * Kolo * Fatamorgana – Jesenske pjesme: 1. U punom svjetlu * 2. Zov * 3. Jesen * 4. Umiranje jeseni I. * II. * Zimsko veče * Molitva * Stara vrba – Povratak u noći (odlomak romana) – Prokleti (glazbena scena u tri slike) 19-20 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Pjesme Dominike Ćakić 21-29 DOMINIKA ČAKIĆ, Pjesme – Pjesme o ranom djetinjstvu: Pjesma o ocu * Moja mati * Majko utjeho moja, snago moja * Majčino oko * Majčino srce * Cvijeće za moju mamu – Razmišljanja: Što je to cilj života * Zašto? (I.) * O, kad bih bila * Prijatelj * Zašto kad kiša pada? – Molitva Bogu: Molba* Vapaj Bogu * Kriste budi moj brat * Mir u duši * Bože, oprosti * Molitva – Pjesme Mariji …: Sveta Marijo * Marijo, Kraljice – Pjesme o prirodi: Jesen * Breza * Snovi (I.) * Dominika osobno: Srce * I kad … * Moja ljubav je kao glazba * Čežnja (I.) * Slomljena duša * Zadnji sunčevi zraci * Zašto ? (II.) * Moja djeca * Najbolji prijatelj * Snovi (II.) * Čežnja (II.) * Kad bi barem malo bili sami * Sutra * Barka * Sasvim sama * Ljubav * Sjećanja U samoći * Tajna * Sreća * Jeka pjesme 30-35 MARIJA ŠERCER, Životno djelo kipara i restauratora Neste Orčića (1929.–1993.) – U povodu 70. Obljetnice njegova rođenja * Životopis * Kiparska djela * Konzervatorsko-restauratorska djela kipara Neste Orčića * Pedagoški rad * Zaključak * Literatura 35-36 DRAGO MILETIĆ, In memoriam, Nesto Orčić 1929.–1993. 37 LAZAR IVAN KRMPOTIĆ, U spomen Nesti Orčiću, našem velikom kipar 38-40 LIDIJA MOLZER, Prva samostalna izložba Anice Balažević 41 ANICA BALAŽEVIĆ, Odabrane pjesme – Želja mi je * Zora * U pisku * Nestaju salaši * U stara vrimena * Berba vinograda (ulomak) 42 LIDIJA MOLZER, Poticaj na dalje stvaranje 43 OLGA ŠRAM, Stručni prikaz slikara i njihovih djela – Cila Bajić * Mark Antonio Bunjevac * Ruža Dulić * Marija Horvacki * Cecilija Milanković * Ruža Dulić * Borbala Bicskei 44-52 IVE PRĆIĆ, Bunjevačka narodna nošnja – I. dio: Stara nošnja, Uvod * Nošnja prije sto godina * Opis 90-101 stare nošnje * Slava Bunjevke – II. dio: Sadašnja nošnja, Propadanje narodne nošnje * Oblačenje Bunjevke * Tkanina * Udavača * Narodna nošnja 53-59 MILANA ČERNELIĆ, Tradicija paljenja godišnjih vatri (Izvorni znanstveni članak) 60 ANTE POKORNIK, Priskakanje vatre sv. Ivana Cvitnjaka 60 ANTE SEKULIĆ: Iz bunjevačkih narodnih običaja 61-62 ANONIM, Iz starog tiska - Mladi pjesnici u Subotici: Balint Vujkov * Blaško H. Vojnić * Marko T. Peić * Franjo Bašić 62 A. KOKIĆ, Za ljepšu budućnost 63-64 H. MEŠTRIĆ i I. REHAK, Kultura pobjeđuje rat, Razgovor sa švedskom glumicom Ingelom Karlsson 65-66 JOSIP BRATULIĆ, In memoriam: Krešimir Mikolčić (1937. – 1999.) 67-69 ALEXANDER MOLZER, Gašpar Ulmer, Kraljevski komesar Szekultéty u Subotici (1819-1823) Analitički inventar 70-71 LIDIJA MOLZER, Getsemanski plodovi duše – Marko Kljajić, «Getsemanski plodovi duše», Novi Sad, 1999. 71 IVE PRĆIĆ ML.,Raskošna širina ljubavi – Lazar Krmpotić, «Majka Paula», Mostar, 1998. 72-76 ANONIM, Gaj Salustije Krisp: Djela, Zagreb, 1998. * Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, Zagreb, 1999. * Nikola Šop: Izabrane pjesme, Spoj običnosti i simbolike * Emica Rubil: Darovi pakla Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. V. 1, 2000., 104 3 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Ive Prćić, narodno-prosvjetni djelatnik bačkih Hrvata 5-75 IVE PRĆIĆ, Bunjevačke narodne pripovitke, obradio i priredio Ivo Prćić, ml., Subotica, 1971. – Materina suza * Milinko * Lakovirni kurjak * Čudotvoran bik * Tri brata i jabuka * Kralj bez svitlosti * Čikoš i govedar * Nenavidna žena * Nezafalan sin * Nesritni kraljević i zla majka * Majčino srce * Zna Bog što radi * Teta-lija, ujokurjo, zeko i mijo * Najveće dobro * Kako mož ti jarca pomusti? * Siromak privario vraga * Čudotvorna baština * Čudni jaganjci * Lisica i jež * Tri brata domišljata * Mudar zvonar * Bog se brine za svakoga * Najmlađi sin i careva ćer * Pravedni i nepravedni * Čoban i Cigo nadmudrili kralja * Tri ševe * Košta l’ koza dukat? * Zlatna patka * Pametan čovik * Trišnje svetog Petra * Deran Joso i mlinar Ćoso * Budalaš i orijaš * Dice ko na rašetu jamica, još i jedno više * Baba i smrt * Lažljivi Petar * Divojka i prosci * Baba i dida, pivac i koka * Ko ima novaca, svašta mož * Pravednik i đavo * Kaštiga * Vlašići * Butra * Mijina četa * Ciganova smrt * Oće pošteno da vrati * Nije kum provala * Sveti Petar i očenaš * Šta 99 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 99 2.9.2010 12:18:54 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni je u peći * Kumovska večera * Vruća tarna * Poštivanje * Vridna žena * Vi i oni * Njegove gaće * Ne mož dalje, voda je * Dositljiva Bunjevka * Razumna mlada * Iš puće! … * Kad će bit, nek bude * Tri đačke riči * Lakumo Ciganče * Domišljati Ciganin * 76-89 IVE PRĆIĆ, ml., Život i rad Ive Prćića Dodatak 93 In memoriam: Dr. FRANJO TUĐMAN 14. svibnja 1922 – 10 prosinca 1999. 94-97 JOSIP BRATULIĆ, S vjerom u samostalnu Hrvatsku – govor predsjednika Matice hrvatske u povodu smrti Predsjednika Republike Hrvatske, na komemoraciji što je održana u Palači Matice hrvatske, 12. prosinca 1999. u 13,30 sati 97-99 LIDIJA MOLZER, Sačuvati od zaborava i anonimnosti – predstavljen časopis «Klasje naših ravni», br. 2/99 100-101 STANISLAV PREPREK, Kako da budem pjesnik 101-102 ANONIM, Usvojeno izvješće o radu za 1999. g. i okvirni plan i program rada za 2000. g. 103-104 KAZALO Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. V. 2, 2000., 80 3 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Matica hrvatska ugrađena u kulturni identitet hrvatskog naroda 4-10 LIDIJA MOLZER, Očekujemo pravičnije uvjete za rad – Matica hrvatska Subotica: Navršeno pet godina društvenog rada 10 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Upravlja nas na putove Tvoje 12 LIDIJA MOLZER, Rad Matice hrvatske Subotica u slikama 15 LIDIJA MOLZER, Kamenčići divnog zajedništva 17 ANONIM, Izbor iz hrvatske književnosti: «Žito i kruh u hrvatskoj književnosti» 34 LIDIJA MOLZER, «Dida fenjer» i druge priče koje je život ispričao 38-49 BRANKO JEGIĆ, Pjesme iz rukopisa – Pustare: Sanjao sam zvijezde * Nikada dočekati žetvu * Za ovaj grad * Moja duša * U pustari * U agoniji * Suđeno mi * U tuđinama * Kada ožedni duša * Ima li nade * Slušam rođeni glas *Sve ostalo je u meni * Najdraži grad * Sanjati vrtove * Klasovi * Nikada se neće saznati * Zaboravili smo svetkovati * Siva kaldrma * Lati u pustari srca * Jesen * Nikomu nemojte reći * Život u našim kućama * <počeo je bol da odnosi * U ovoj zemlji * U žednim kućama * Nisu ga zaveli * Zauvijek rekosmo * Majke * Molio sam dugo * Zaboravljena pjesma * Za vas i u vama * U brazdama * zatočenici * U beznađu * To nije plač * Cedrova šuma * Tri karavele * I sve nam se čini * I meni se čini * Pusti me da molim * Ne utišajte molitve 90-101 50-52 MÁRTA KOVÁCS KENYERES, «Svom dragom đaku» dr. Marku Senteu, Sonetni vijenac 52-53 LIDIJA MOLZER, Bilješka o autorici sonetnog vijenca 53-55 VOJISLV SEKELJ, Uzmi – dodaj 56-61 ALEXANDAR MOLCER, Grad na Mostonga otocima – Osobenosti i način života bačkih Hrvata 62 SLOBODAN S. RADOVANOVIĆ, Azil iza samostanskih zidina 63-66 FLORIJAN RAJKOVIĆ, O bačkih Hrvatima iz franjevačkog ljetopisa 67-74 ĐURO RAJKOVIĆ, Matej Preprek, zaslužni petrovaradinski orguljaš 75-78 DANI BULIT i DRAŽEN PAJTLAR, Kralj lutaka 79 KAZALO Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. VI. 1-2, 2001. 3 VANJA RADAUŠ, «Istina iskazana pjesmom» 4 ANONIM, Natječaj u povodu 100. Obljetnice rođenja Dobriše Cesarića 5-6 VIKTORIJA GRUNČIĆ, «Osluhnimo titraj slobode», recital 6-8 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Pet godina nastojanja u očuvanju nacionalnog identiteta 8-30 LIDIJA MOLZER, «U rukama knjiga» – Književna izložba Matice hrvatske u povodu 5. obljetnice osnutka i rada: Mihajlo Radnić * Lovro Bračuljević * Stjepan Vilov * Mirko Pavić * Grgur Peštalić * Ivan Antunović, Ambrozije Šarčević * Ilija Okrugić Srijemac * Živko Bertić * Ante Benešić * Antun Gustav Matioš * Blaško Rajić * Ante Evetović Miroljub * Josip Andrić * Petar Pekić * Ive Prćić, st. * Matija Poljaković * Ante Jakšić * Balint Vujkov * Aleksa Kokić * Marko Čović 31-33 LIDIJA MOLZER, Ravničarskim motivima obilježen jubilej 34 LIDIJA MOLZER, In memoriam – Bela Gabrić 35-36 SILVANA BILINC ŽIGMANOV, Pjesme života i zavičaja 37-48 MIRKO BILINC, Pjesme – Subotici * Palić * Jezero u jutarnjem sjaju * O jezero! * Pjesnik i valovi * Život * Usamljeno srce * Od rodnih obala * Pouka o đaku * Knjiga i ja * Metlar * Razum je sila * Sad znam što hoću * Sloga * Kako li je divno veče … * Oganj ljubavi * Ljubavi, ljubavi * Moja sreća * Pismo drugu * Dva druga * Prvi dojam * Pozdrav djevojci s mora * Ne idi još … * Ne ostavljaj me * Čekam te * Jedan osjećaj * Mladost * Biti sam * Gdje je ono nebo plavo? * Mladencima * Dojmovi daljina * Najuzvišenija ljubav * Lutrija * Usamljene kitice * Potonula srića * Ako umrem mlad * Smrt jednog pjesnika * Pjesma naše mladosti 49 HRVOJE PRĆIĆ, Autobiografija 100 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 100 2.9.2010 12:18:54 Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni 49-50 IVO PRĆIĆ ml., Riječ o Hrvoju 50-57 HRVOJE PRĆIĆ, «Viteška ljubav» 57 ANONIM, Lazar Ivan Krmpotić, «Umjetnost u tehnici slame» 58-63 ALEXANDAR MOLZER, Začeci industrijalizacije kao temelj razvitka i napretka 64-72 ĐURO RAJKOVIĆ, Neobjavljeni doprinos Stanislava Prepreka hrvatskom crkvenom kantualu 72-73 TIHOMIR TAPAVICA, Stanislavu Prepreku, skladatelju, u povodu 100. obljetnice rođenja 73 TIBOR HARTIG, Sjećanje 73-74 RUDOLF BRUČI, Stanislavu od Rudolfa 74-75 ĐURO RAJKOVIĆ, Bogata glazbena ostavština 75-83 STANISLAV PREPREK; Pjesme – Grad na oblaku, ciklus pjesama: Proljeće * Čekanje Nepoznato svjetlo * I uvijek je tako * Zvijezde * Miris noći * Noćna vizija * Baklja * Uzalud * Razbijena čaša * Grad na oblaku I * Grad na oblaku II * Heliopolis * Čempresima vile d’ Este * Zanijemeli su čempresi i vodoskoci vile d’ Este * Pompejski mozaik * Moto perpetuo * Kao zimzelen * Dvije pjesme u spomen R. Tagorea * Grančica s Beethovenova groba * Zelena plava * Neprolazno 84-86 ALEXANDAR MOLZER, Glasnik kršćanske ljubavi 87-88 LIDIJA MOLZER, Glagoljica 88 LIDIJA MOLZER,Izložba glagoljice u Dublinu 88-90 JOSIP BRATULIĆ, «Glagoljica u duhovnosti i kulturi hrvatskog naroda» 90-92 LIDIJA MOLZER, O knjizi Darka Žubrinića «Hrvatska glagoljica» 90-101 92-93 STJEPAN DAMJANOVIĆ, «Osnovno o glagoljici» 93-96 LIDIJA MOLZER, «Riječ je jako važna …» 96-97 ANA TOMLJENOVIĆ, Crkva i gostinjac sv. Marije i Magdalene u Bužanima 98-110 ADAM TIGANDŽIN, «Topolje u Baranji» 111-118 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Cecilija Milanković 18. svibnja 1926. – 28. studenog 2000. * Posthumna samostalna izložba likovnih radova slikarice Cecilije Milanković * Izložene slike 119-122 MAJA FLEGO, Profesionalna etika – moralno uporište učitelja, razgovor sa dr. Slavicom Bašić, docenticom na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu (Školske novine, br. 23-24, 1999.) 122-123 LIDIJA MOLZER, List za sretno djetinjstvo «Cvitak» 124-125 LIDIJA MOLZER, Intenzivno nastavljen rad 126-127 LIDIJA MOLZER, «Stoljeća Habsbirgovaca 1848.–1916.» 127 ANONIM, Iz obiteljskog albuma … 128 LIDIJA MOLZER, Kolekcionar lutaka bez izložbe u rodnom gradu, razgovor s Ljeposlavom Perinićem, svjetskim kraljem lutaka 129-131 LIDIJA MOLZER, Otkrivena spomen ploča Mati Ujeviću 132 ANONIM, Izbor važnijih izdanja Matice hrvatske od 1842. do početka novog milenija 137 KAZALO 101 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 101 2.9.2010 12:19:02 Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada 102-107 Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada STEVAN MAČKOVIĆ Subotica je važila za veliki grad. U međuratnom razdoblju stajala je iza Beograda i Zagreba1 kao treći grad po veličini, odnosno broju stanovnika. Njih je po državnom popisu 1931. godine bilo 100.058. Po zanimanju je od toga broja živjelo od poljodjelstva – 49%2, industrije i obrta – 17,8%, trgovine – 6,6%, od činovničkih poslova i slobodnih profesija – 9,4% a od ostalih zanimanja – 17,2%. Na čelu Subotice nalazio se gradski načelnik (gradonačelnik). Pored njega do 1931. godine postoji i mjesto velikog župana, kao direktnog predstavnika središnjih vlasti. Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Predstavničko tijelo je bila Skupština ili Prošireni Senat3. Doduše on se popunjavao odlukama centralnih beogradskih vlasti, gradski zastupnici su postavljani u skladu sa omjerom političkih snaga koji je vladao u trenutačnoj državnoj izvršnoj vlasti, a samo u jednom navratu – 1927. godine su sprovedeni lokalni izbori. Na funkciji gradskog načelnika 1933. godine se nalazio Frano Vukić4, koga zamjenjuje ing. Ivan Ivković Ivandekić5. Poslovanje, organizacija i administracija, polje rada gradske uprave bila je plod naslijeđenog i stoljetnim6 iskustvom uhodanog sistema. Tako se i nakon prijeloma 1918. godine zadržalo uredsko poslovanje odnosno podjela na odjeljenja: administrativno, ekonomsko, građevinsko-tehničko, ured velikog bilježnika, financijsko, odvjetništvo, fizikat, vojno, ured za molbe i žalbe, ured gradonačelnika, koja je s manjim izmjenama postojala u cijelom međuratnom periodu. Za rješavanje pitanja vezanih za snabdijevanje siromašnih Subotičana, u prvo je vrijeme nakon 1918. godine, u izvršnoj vlasti – Senatu, postojao Sirotinjski odbor. On se krajem dvadesetih godina transformirao u Socijalni pododbor koga je vodio dr. Matija Evetović7. U organizaciji mjesne gradske vlasti, od 1932. godine formirano je posebno odjeljenje – Kulturno-socijalno, 1 Godine 1921. Beograd ima 111.739, Zagreb 108.674 a Subotica 90.961 stanovnika. Po narednom državnom popisu 1931. godine Beograd broji – 238.775, Zagreb – 185.581, a Subotica 100.058 stanovnika (48.703 muških i 51.355 ženskih). 2 U tom razdoblju, na razini čitave zemlje taj je postotak bio znatno veći, iznosio je 77,3. To je jedan od pokazatelja gospodarske zaostalosti Kraljevine Jugoslavije. 3 Predstavničko tijelo je imalo različit broj članova. U 1921. godini – 200, 1927. – 100, 1929. – 60, 1934. – 72. Tom broju se dodavao određen broj funkcionara koji su po dužnosti bili njegovi članovi. Ukupan broj službenika je isto varirao, od 516 - 1923. godine, do 340 početkom 1934. godine. Treba imati u vidu da je to samo osoblje u upravi, a ukupan broj svih gradskih službenika, uključivši i druge gradske institucija – biblioteku, muzičku školu, bolnicu, redarstvo ( do 1929 ), veterinarsku službu, putare, vatrogasce i druge bio je mnogo veći. Historijski arhiv Subotica (HAS), F:47. Zapisnik 1929, list 190. Tabela o broju i stanju gradskih službenika. 4 Frano Vukić je rođen u Dubrovniku 29.4.1890. godine kao Franz Mayer. Diplomirao je pravo 1911. u Beču. Optirao je za Kraljevinu SHS i promijenio prezime 1919. godine. Obavljao je čitav niz visokih funkcija, bio je policijski kapetan, veliki bilježnik, v.d. gradonačelnika. Po ličnom opisu bio je 168 cm visok, oči su mu bile zelene i nije imao kažiprst na desnoj ruci, što najvjerojatnije upućuje da je tim samosakaćenjem htio izbjeći vojnu službu. 5 Ing. Ivan Ivković Ivandekić ( Subotica, 26.05.1882. – 6.11.1968.) geodetski inženjer, politički i javni djelatnik. On je obnašao dužnost gradonačelnika 1933-1934, odnosno predsjednika općine 1934-1938. godine. 6 Korijeni organizirane gradske vlasti sežu u 1743. godinu, kada je grad bio izuzet od vojne uprave i po prvi puta uspostavio svoje civilne organe vlasti. 7 Dr. Matija Evetović (Aljmaš, 24. II. 1894. – Subotica, 2. VII. 1972.), javni djelatnik, pisac, dogradonačelnik Subotice, profesor i ravnatelj subotičke Gimnazije, pročelnik Gradskog muzeja. 102 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 102 2.9.2010 12:19:02 Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada a koje je imalo zadaću pokrivati tu oblast. Obavljalo je nadzor i kontrolu nad gradskim kulturnim ustanovama, školama, humanitarnim, prosvjetnim i nacionalnim udrugama i društvima, ali i pomagati na odgovarajući način najsiromašnije slojeve. Tako je došlo da spajanja nadležnosti s polja prosvjete, kulture i socijale u jednom gradskom tijelu. Do tada su se poslovi vezani za škole obavljali u prosvjetnom odjelu administrativnog odjeljenja. I na čelu novoustrojenog gradskog odjeljenja nalazio se dr. Matija Evetović. Sve ustanove i udruge ali i škole imale su obvezu dostavljati tom odjelu svoje kvartalne kao i godišnje izvještaje, a ono ih je obrađivalo i sumiralo te takve izvještaje podnosilo gradskoj skupštini i gradonačelniku. Iz obimnog predmeta sa signaturom IV 257/19348, godišnjeg izvješća za 1933. godinu, gdje su sabrani pojedinačni izvještaji ustanova i udruga, na osnovu kojih je dr. Matija Evetović kao šef odjeljenja dao sumarni statistički presjek stanja na 8 stranica, možemo dobiti okvirnu sliku školstva, kulture, ali i socijalnih problema, nezaposlenosti i siromaštva u prvom redu, u gradu toga doba. Najveću vrijednost ima upravo taj sumarni, pregled, no i pojedinačni dopisi obiluju mnoštvom korisnih informacija od kojih najveći dio i nije mogao da uđe u završni dokument koji je kreiralo odjeljenje. Samo po sebi je razumljivo da je cjelokupno društveno stanje u zemlji, pa i u Subotici u prvim poslijeratnim godinama bilo teško. Tako se i za ove prostore, koji nisu direktno bili na linijama fronte, mora reći da su pretrpjeli velike materijalne i ljudske gubitke9. Isto tako, državnopolitičke promjene, koje kao posljedicu imaju ulazak u novu južnoslavensku državu, uz tada i time kreirane široke društvene procese koji zahvaćaju najšire slojeve, poput agrarne reforme i kolonizacije, konfiskacije, nacionalizacije i drugih, ostavljale su traga na subotičkim žiteljima. No, kako se nazire i iz izvještaja, ni 15 godina nakon oslobođenja, život za običan puk nije bio zamjetnije poboljšan i olakšan. 8 HAS, F:47. IV 257/1934. O radu svjedoči sačuvanih 28 knjiga i 31 arhivska kutija gradiva (1932-1941) toga odjeljenja. Za čitav fond F:047 Senat grada Subotice napravljen je sumarni inventar koji daje pregled strukture i karakteristike gradiva. Ukupna količina iznosi 1093 knjige i 731 arhivska kutija. 9 Ako se okvirno zna, na osnovu studije «Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine» (Mirko Grlica, dr. Antal Hegediš, Milan Dubajić, Lazar Merković, Subotica 2000, st. 357.) da je na ovoj i sa ove teritorije poimenično pobrojano 7032 žrtve, slični, čak i sumarni podaci za period I svjetskog rata nedostaju. 102-107 Za stabilizaciju i poboljšanje socijalne klime otegotna okolnost koja je utjecala na cijelo društvo bila je velika gospodarska kriza, koja u ovom podneblju započinje već polovicom dvadesetih godina, a dostiže kulminaciju baš kao i u svjetskim razmjerima 1929.–1933. godine. Pored pogoršanja položaja sloja poljoprivrednika i radnički proletarijat time dospijeva u vrlo tešku situaciju. Njih pogađaju tzv. škare cijena. Prosječna kupovna moć subotičkog stanovništva bila je veća u periodu 1910.–1914., nego tijekom čitavih desetak godina nakon završetka rata.10 Stabilizacija započinje polovicom tridesetih godina ali je prekida započinjanje novog ratnog sukoba 1939. godine. Kakav je izvještaj sastavilo odjeljenje koje je u prvom redu i formirano da bi sveobuhvatnije i potpunije rješavalo upravo nagomilane probleme u sferi socijale? Ono na samome početku, za oblast prosvjete daje statistiku, gdje za 13 školskih ustanova u Subotici: Pravni fakultet, Državnu mušku realnu gimnaziju, Žensku realnu gimnaziju, Trgovačku akademiju, Mušku građansku školu, Žensku građansku školu, Rim.-kat. žensku građansku školu, Muzičku školu, Žensku zanatsku školu, Stenografsku školu, I školsko nadzorništvo, II. školsko nadzorništvo11 i Šegrtsku školu, u tabeli razvrstava sve upisane učenike. Ukupno je bilo 13.803 upisanih12. Indikativan je kriterij svrstavanja učenika po narodnosti, gdje u skladu sa proklamiranom državnom politikom integralnog jugoslavenstva, postoje samo rubrike – Jugoslaveni, Mađari, Židovi i ostali. Jasan je cilj – pokazati, što sastavljači i ponosno ističu – da je apsolutna većina upisanih učenika u raznim školama jugoslavenska! U procentima je to iznosilo 57,74%. Po vjeri je bilo pravoslavnih 14,71, katolika 79,70, mojsijevaca 4,17, i ostalih 1,43 procenata. 10 Položaj radničke klase u 1926.-27. godini, Radnička Komora za Vojvodinu, Novi Sad 1927, st.110-117. Sa prosječnom tjednom zaradom radnik je 1914. mogao kupiti na pr. 482 kom. jaja, 131 kg crnoga kruha a 1927. tek 243 jaja i 58 kg kruha. 11 Odlukom Ministra prosvjete 1927.godine je izvršena formacija školskih kotareva tako da su Prvom subotičkom školskom nadzorništvu pripale škole na teritorijima – subotički salaši i grad Subotica – odjeljenja sa državnim nastavnim jezikom dok su Drugo školsko nadzorništvo činile škole u gradu Subotici i na salašima – odjeljenja sa mađarskim nastavnim jezikom. Iz uvoda sumarnog inventara koji je sastavila Tatjana Segedinčev, viša arhivistica koja je sredila fond F:22 Školsko nadzorništvo. 12 Obuhvaćenost djece osnovnoškolskim (I-IV razred) obrazovanjem nikada nije bila potpuna. Po podacima iz 1923. navodi se da u varoši ima 2053 muških i 2050 ženskih đaka, a po salašima 2032 muških i 1839 ženskih, ukupno 7974. Kaže se i da još 2000 djece tih generacija ne pohađaju škole. HAS, F:47. I 1/1923 103 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 103 2.9.2010 12:19:03 Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada 102-107 TABELA 1 statistika učenika školske 1933/34 škola Pravni fakultet Drž. muška realna gimn. Ženska realna gimnazija Trgovačka akademija Muška građanska škola Ženska građanska škola Rim. kat.ženska građan.šk. Muzička škola Ženska zanatska škola Stenografska škola I školsko nadzorništvo II školsko nadzorništvo Šegrtska škola svega: upisano m. 454 1088 58 673 63 11 2726 2197 524 7714 po narodnosti ž. 46 396 59 353 235 59 147 14 2411 2253 116 6089 Jugos. 382 564 246 90 389 205 73 43 75 12 3877 1654 367 7970 Mađ. 52 283 44 14 191 93 110 32 64 7 886 2676 255 4707 po vjeri Jevr. 24 111 77 4 17 41 2 36 6 6 218 3 14 599 ostalih 42 50 29 9 83 14 50 11 2 156 117 4 567 pravo. 288 277 149 38 100 59 1 24 35 6 674 288 84 2023 katol. 157 577 155 70 535 235 227 61 104 12 4213 4122 531 11001 mojs. 38 116 77 4 17 41 2 36 6 6 216 3 14 576 ostali 17 38 15 5 21 18 5 1 2 1 34 37 12 206 ukupno 500 1008 396 117 673 353 235 122 147 25 5137 4450 640 13803 TABELA 2 statistika nastavnika školske 1933/34 škola Jugoslavena Mađara Jevreja ostalih ukupno Pravni fakultet Drž. muška realna gimn. Ženska realna gimnazija Trgovačka akademija Muška građansla škola Ženska građanska škola Rim. kat.ženska građan.šk. Muzička škola Ženska zanatska škola Stenografska škola I školsko nadzorništvo II školsko nadzorništvo Šegrtska škola svega: 10 41 15 7 14 12 9 1 12 3 77 61 34 296 7 3 1 4 1 1 1 31 4 53 - 3 6 1 1 2 3 7 3 26 13 54 16 9 17 13 11 8 13 4 82 100 44 384 Slično sumiraju i podatke o nastavnicima, dajući ih u tabelarnom prikazu. I iz njega je vidljivo da su Jugoslaveni dominantni po narodnosti pošto ih ima 296 (77,08%) od ukupnog broja od 384 nastavnika. Zatim u izvještaju navode da o stanju u Sokolskom društvu podatke daju u posebnom prilogu.13 13 Društvo je svake godine tiskalo svoj godišnji izvještaj, te se u dopisu napominje da će on biti dostavljen. 1 4 1 2 8 O Gradskom kazalištu i kinu pak čitamo da je od 1. 9. do 31. XII. 1933. bilo održano u velikoj sali: 368 kino predstava, 5 dramskih, 20 đačkih, 1 sokolska, 3 sokolske matineje, a u maloj sali: 192 kino predstave, 2 đačke i 4 koncerta. Posebno je navedeno djelovanje Hrvatskog pjevačkog društva Neven. Ono je po tim podacima održalo slijedeće priredbe: 18.II.1933. – kućnu zabavu 25.II.1933. – godišnju zabavu-karneval 30.IV.1933. – Zrinjsko-Frankopan. akademiju 13.V.1933. – vokalni koncert u Subotici 10.VI.1933. – vokalni koncert u Bajmoku 104 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 104 2.9.2010 12:19:07 Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada 1. VII.1933. – vrtnu zabavu 31.XII.1933. – Silvestrovu večer a od 29.IX. do 13.X.1933. turneju14 po mjestima: Sarajevo, Mostar, Dubrovnik, Split, Gospić, Karlovac, Zagreb i Brod na Savi, te otkrilo spomen- ploču na izvoru rijeke Bune. Hrvatsko pjevačko društvo Neven ima članova izvršujućih 80, a podupirućih 50 ukupno 130. Dati su zatim podaci o Gradskoj knjižnici. Ukupno je bilo 2432 čitalaca, o od toga čak 2411 muških i samo 21 ženskih! Navodi se i da je ona bila otvorena u prostorijama Pravnog fakulteta 8.IV.1933. godine, „gdje je uređeno lijepo spremište za knjige i prostrana i vidna velika čitaonica.“ Podaci za Gradsku knjižnicu broj muških ženskih čitalaca 2432 2411 21 broj čitalaca po zanimanju zanatlija 4 nastavnika 19 učenika 2409 O jednom događaju koji je podijelio subotičku javnost, također se podnosi kratak opis. Riječ je bila o proslavi petnaeste obljetnice oslobođenja Subotice. Ona se, po prvi put, obilježava 10. XI. a zatim 12. i 13. XI. 1933. godine. Sporan je bio taj prvi datum, pošto se do tada ustrajavalo samo na 13. XI. – danu ulaska srpske vojke u Suboticu. Na svečanosti su tom prigodom predate diplome počasnim građanima Subotice: Mihajlu Bodiju, Dragomiru Milojeviću, Vladislavu Krupeževiću, Milanu Atanackoviću, Anti Živuloviću, dok je diploma Eduardu Heriotu predana preko poslanstva u Parizu. Pod rubrikom –Prosvjetna društva, opisuju se: Pjevačko društvo Sv. Cecilije za koga saznajemo da je imalo dva svoja koncerta kao i da je gostovao Ćirilo-Metodski kor iz Zagreba. Za Francuski klub – Les amis de la France kažu da je izdao 1.070 knjiga svojim članovima, priredio 18 koncerata, od toga 3 javna, a održavao je i kurs francuskog jezika. Bunjevačko momačko kolo je imalo 5 društvenih sastanaka i 13 sjednica. Bunjevačka prosvetna Matica je bila raspisala novčanu nagradu za najbolji rad o životu i radu biskupa Ivana Antunovića u visini od 5.000 dinara. 14 Ta posjeta je opisana i u posebnoj knjižici Petra Pekića, tiskanoj 1933. godine – «Spomenica pohoda Bunjevaca u svoju staru postojbinu». 102-107 Pučki krug (Népkör)15 je imao 16 predstava «iz raznih struka znanosti i umjetnosti». Nabraja ih sve u svome izvještaju. Potpisan je predsjednik, trgovac Geza Nojček. Pučka kasina «najstarija prosvjetna ustanova Bunjevaca» imala je knjižnicu od 811 svezaka, na koju je utrošeno 6.089 dinara, a na poklon od Nikole Matkovića16 dobivena su djela biskupa Antunovića. Broj čitalaca je bio 292. Broj članova je bio 394. Iz studentskog fonda stipendiju je dobivao Geza Babijanović, student tehnike, a iz fonda Marije Sudarević – učenici Vince Vuković i Ružica Sekelj. Grad je imao direktnu obvezu i socijalnog staranja za svoje građane (zavičajnike). Tako je jedna od mjera za najugroženije bila da se od gradskih prireza koji su mogli biti davani i u naturi – u žitu, osigura određena količina za njih. «Stariji ljudi preko 60 godina i udovice s djecom dobivaju žita bez ikakvog rada, a mlađi ljudi moraju raditi i za svaki dan dobivaju 8 kg žita.» Tim putem je za 706 familija bilo dano preko 30.000 kg žita. U Uboškom domu je bilo primljeno 45 muških i 20 ženskih lica kao i 19 djece. Umrlo ih je 28. Staratelj ustanove je bio Stipan Ivić. Uboški dom je osnovan još 1836. godine. Nalazio se u ulici Save Tekelije 96. Broj osoba 1933. godine u Uboškom domu mjesec I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII svega primljeno odrasli djeca m. ž. m. ž. 7 5 1 1 4 1 1 3 2 1 2 7 2 5 1 2 1 4 5 2 1 1 2 1 1 1 4 1 1 4 1 5 1 2 1 45 20 11 8 izašlo odrasli djeca m. ž. m. ž. 1 5 2 1 19 6 1 7 2 3 2 2 1 1 3 2 4 1 1 3 2 2 1 1 1 2 1 38 18 16 5 umrlo odrasli m. ž. 2 3 1 1 3 1 1 2 1 1 1 2 1 2 1 1 2 1 1 1 15 13 Javna burza rada izvještava da je rada tražilo muških 6.191 a ženskih 2.202 – svega 8.393. Ta ustanova radila je u Subotici od 1922. godine. Tada se nalazila u prostorijama u Harambašićevoj 31.17 Na tom mjestu 15 «Pučki krug» ima tada 1439 članova. HAS, F:47.IV 3163/1933. 16 Nikola Matković je obavljao funkciju predsjednika «Pučke kasine» u to vrijeme. 17 HAS, F:47. II 112/1920. 105 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 105 2.9.2010 12:19:08 Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada ostaje do 1934. godine, kada se preseljava u Ulicu Paje Dobanovačkog 1. U 1934. godini gradske vlasti su donijele odluku i dozvolile da se na uglu današnje Zmaj Jovine započne sa podizanjem nove zgrade za tu ustanovu kao i za Radnički dom.18 Gradnja je završena tek 1939. godine. U svojoj djelatnosti bavila se posredovanjem pri pronalaženju radnih mjesta za radnike, koji su se nalazili u njenoj evidenciji, a davala je i razne vrste pomoći nezaposlenim radnicima – osiguravala je ishranu i prenoćište. Specifičnost ovih ravničarskih prostora sa aspekta nezaposlenosti, ogledala se u tome da je veoma veliki dio nezaposlenih radnika tražio, a u sezoni poljoprivrednih radova i nalazio, posao upravo u tim djelatnostima. Broj industrijskih nezaposlenih radnika bio je znatno manji. Isto tako, od ukupnog broja onih u evidenciji Burze, većinu su činili radnici koji su dolazili iz drugih krajeva, što se vidi iz podatka da je čak 6.636 nezaposlenih radnika «otputovalo i otpalo» te ih je krajem godine u evidenciji ostalo samo 502. Javna burza rada izvješće za period 1. I. - 31. XII. 1933.19 pregled fluktuacije radne snage tražilo rada muških ženskih 6 191 2 202 ponuđeno rada 33 1 422 izvršeno posredovanje 33 1 222 otputovalo i otpalo 5 741 895 ostalo u evidenciji 31. XII. 417 85 izdano pomoći, redovne – 126 206 dinara vanredne – 182 596 dinara putne – 4 166 dinara svega 8 393 1 455 1 255 6 636 502 pomoć koristilo svega 2 129 lica izdano 2.138 objeda povlaštenom vožnjom koristilo se 4.691 lice, u iznosu od 22.454 dinara U Azilu (radničkom skloništu) prenoćilo ukupno 1.513 lica, sa 3.349 noćenja 18 HAS, F:47. II 4656/1938. Plac za te namjene Grad je ustupio besplatno. 19 Iz Rezolucije koju početkom 1932. godine donosi Konferencija, sazvana da raspravlja po pitanju zbrinjavanja nezaposlenih, saznaje se da ih je u Subotici, bilo ukupno oko 13 000, 2000 zanatsko industrijskih, 1000 običnih i 10 000 poljoprivrednih ( od kojih, doduše samo u sezoni jedan dio nalazi posla). To je, uz članove njihovih obitelji, značilo da 1/3 građana Subotice «... usred najjače zime besposlicu trpi bez dovoljno sredstava za život.» To je bila situacija koju subotička sredina još nije nikada imala. 102-107 Posebno su navedene humanitarne i socijalne udruge. Židovska bolnica je u toku 1933. dala je besplatnu njegu, opskrbu i lijekove za 170 bolesnika, koji su u Bolnici bili ukupno 3.334 dana. Dobrovoljno vatrogasno udruženje radi u Subotici, Tavankutu i Žedniku. Društvo za pomaganje bijednih i nevoljnih u Subotici Dobro delo staralo se i hranilo 450 ljudi priredivši za njih 166.259 obroka «tople, ukusne hrane» i kruha (500 gr.). Ta udruga je osnovana 1929. i započela je s radom naredne 1930. godine. Osnivač i glavni financijer je bio Grad. Donesena je senatska odluka kojom se tom društvu, počevši od 1. I. 1930. godine dodjeljuje iz gradskog proračuna suma od 50.000 dinara. U početku je imalo kancelariju u Gradskoj kući i jednog činovnika. Zatim je dobilo zgradu u Željezničkoj ulici br. 9, da tamo organizira kuhinju koja bi se starala o pripremanju hrane za siromašne. Broj lica koja su dobivala pomoć Dobrog dela po godinama starosti 11 lica 15 lica 39 lica 212 lica 147 lica 26 lica svega 450 lica 30-40 godina 41-50 godina 51-60 godina 61-70 godina 71-80 godina 81-90 godina Mjesni odbor Crvenog krsta dijelio je novčanu pomoć, te odijela i obuću za siromahe. Ta organizacija je imala 135 redovnih članova kao i 463 pomažućih članova. Na čelu uprave je bio dr. Miodrag Aćimović sveučilišni profesor, potpredsjednica je bila supruga dr. Josipa Martinisa – Kosara i supruga Petra Ognjanova – Olga. Tajnik je bio Dušan Stojković školski upravitelj, a blagajnik Radomir K. Vujić školski nadzornik. Subotička židovska ženska zadruga i pučka kuhinja brinula za 90 obitelji, kojima je davala odjeću i obuću, ogrjev, toplu hranu. Dobrotvorna zajednica Bunjevaka je davala zimske haljine i obuću za 165 djece. Izvještaj je potpisala tajnica Jelena Mukić. Subotička ženska zadruga Milosrđe-Szeretet snabdijevala je 90 učenika osnovnih škola u Mlaki, doručkom, te na taj način razdijelila je 1.932 kg kruha i 3.673 litre mlijeka. Subotičko židovsko patronažno udruženje radilo je na njegovanju 27 djece, koja su dobila stan, hranu, odijelo, školovanje i vjerski odgoj. 106 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 106 2.9.2010 12:19:09 Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada Ruski klub je izdržavao 30 ljudi, nezaposlenih Rusa. Klub koji raspolaže sa knjižnicom od 1.729 svezaka, izdavao ih je na čitanje članovima, održao 4 akademije u korist svojih siromašnih članova, a održano je i 6 popularnih predavanja. Pod nazivom u izvještaju «privatne inicijative» navodi se da je prof. dr. Ivo Milić dao 7.500 dinara za nabavku ogrjevnog drveta za siromašne višečlane obitelji. Tako je po 1 kubični metar drva dobilo 133 obitelji koje su imale četiri ili više djece. Franjevački samostan dnevno daje ručak za 50-60 lica siromašnih lica, a Župni rimokatolički ured izdržava 5-6 obitelji, dok je supruga gradonačelnika ing. Ivana Ivković Ivandekića na Božić darovala kolač od 1 kg za sve njegovane u Uboškom domu. U zaključku, šef odjeljenja, gradski savjetnik dr. Matija Evetović piše: «Kako se iz ovoga izvještaja vidi, građanstvo grada Subotice i pojedinci imaju osjećaja prema sirotinji i svojim sugrađanima i osobito u ovim teškim 102-107 prilikama nastoje da ublaže glad i olakšaju sirotinji. O potrebi pomaganja bijednih i nevoljnih i nezaposlenih mislim da je ona svakom članu gradskog Predstavništva na srcu i treba da se posveti što više pažnje za socijalno staranje u gradu Subotici.» Dok se za oblast kulture i školstva iz predočenih podataka, može reći da su razvijali, doduše uz sve naglašenije isticanje nacionalnih osebujnosti, baš nasuprot neuspješnoj ideologiji i praktičnoj politici koja je težila njihovom spajanju – u integralno jugoslavenstvo, siromaštvo, nezaposlenost i bijeda bili su izraženiji nego ikada. Oni nisu u potpunosti iskorijenjeni ni u narednim godinama. Gradske su vlasti preko svog Kulturnosocijalnog odjeljenja pokušavale nadzirati, regulirati i pomagati djelovanje humanitarnih udruga i time smanjiti posljedice sve dubljih socijalnih potresa. Tako su, primjerice, javne kuhinje djelovale sve do početka II svjetskog rata, a on će donijeti nove probleme, prekrivši stare novim ideološkim velom. 107 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 107 2.9.2010 12:19:10 Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača 108-114 Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača ANTONIJA ČOTA REKETT YE SPORT U MJESTU – Sportski život u mjestu razvio se tek početkom XX. stoljeća, točnije od 1910. godine. Tada se osnivaju razne sportske udruge. Intenzivnija potreba za sportskim aktivnostima zapaža se početkom 30-ih godina XX. stoljeća. Od tada djeluju s prekidima razne sportske udruge. Konjarstvo – Uzgoj konja je bio oduvijek pasija Lemešana. Svaki ugledniji Lemešanin držao je, a mnogi i uzgajali, pored konja za rad i one rasne, «paradeške» konje. Posebnu naklonost konjarstvu pokazivao je dr. Adam Vidaković. Na svom salašu je držao i manju ergelu od 10 do 15 rasnih konja. Nakon rata, po uzoru na druga mjesta, odlučili su utemeljiti konjički klub. Klub je, sve do 1951. godine, radio u sklopu Konjičkog kluba «Vojvođanin» u Somboru. No, ne zadugo, jer su Lemešani odlučili osnovati svoj klub, što je i učinjeno 14. srpnja 1951. kada je bila osnivačka skupština na kojoj su prisustvovali mnogi ljubitelji ovog sporta i uzgajivači konja: Ivan Ivanković, Naco Ivanković, Šima Zelić Kaćmarac, Antun Zelić, Đuro Knezi Bucin, Joso Knezi, Stipan Knezi, Ivan Knezi Bratin, Stipan Ivanković Jokin, Adam Vidaković Bigan, Mihajlo Vidaković Sidaš, Pajo Kaić, Stipan Mandić, Pajo Vujević Mujaš, Tadija Ivanković, Grgo Crnković, Filip Čovčić, Alojzije Vuković Futar, Pajo Barašević, Sándor Nagy Šanka i drugi. Rodonačelnik lemeškog konjarstva koji se spominje i u stručnoj literaturi bio je konj Krampus, prvi rasni, kapitalni konj čiji vlasnik je bio Krišto Vidaković. Šima Vidaković Sidaš imao je rasnu kobilu, donesenu s grofovske ergele iz Mađarske koja je poslije bila u vlasništvu Joške Vidaovića Sidaša, a potom Đure Knezi Bucinog. Medika je imala 25 godina kada ju je budzašto kupio Lojzija Vuković Futar.1 No, iako vremešna, Medika je oždrijebila čuvenog lemeškog konja Misteriju čiji otac je bio Krampus. Misterija je proslavila Lemeš kao pobjednica Triple krune.2 Najafirmiraniji konj poslije Misterije bila je Lorna, divna, po malo ćudljiva riđuša, državni rekorder. Koliko je 1 Konj doseže vrhunac sa 5–7 godina, a sa 12 se eliminira iz takmičenja i stavlja za priplod. 2 Pobjednik na tri uzastopne trke. bila ćudljiva (razmažena) govori priča kako se njezin vlasnik Antun Vuković, ako bi mu stala na nogu, nije smio pomaknuti dok sama ne bi odlučila skloniti svoju. Trčeći uz rub terena (dužim putem) odnio je uvjerljivu pobjedu na jednoj od prvih utrka Dužijance na toliko oduševljenje navijača koji su vozača digli skupa sa sulkama i nosili po trkalištu. Misterijin brat, potomak Medike, bio je Maestro čiji je vlasnik bio Lojzija Vuković, a za otplatu duga ga je dao Lojziji Knezi, poštaru. Ovaj konj je bio izabran u međunarodnu reprezentaciju i odnio briljantnu pobjedu na međunarodnom natjecanju u Budimpešti. Među konjima odgajanim u Lemešu bilo je manje glasovitih, ali ipak dostojinih spomena: Mančester, vlasništvo Đure Knezi Bucinog, koji je sudjelovao na gotovo svim prestižnim utrkama u zemlji i inozemstvu, a najveći plasman je postigao kada se plasirao na II. mjesto na Jugoslavenskom derbiju 1953. u Beogradu. Bojko, kasački konj istog vlasnika, postizao je također značajne rezultate, i Dagra, vlasništvo Nace Ivankovića. Godine 1964. pobjedu na Jugoslavenskom kasačkom derbiju odnosi grlo Mlažnjak s vozačem i vlasnikom Perom Crnkovićem. Pero Crnković se poslije proslavio kao vozač i trener u Hrvatskoj (Osijek i Zagreb), te u Sloveniji. Među glasovitim lemeškim grlima i njihovim uzgajivačima treba spomenuti konja Prijatelj, vlasništvo Józsefa Nagya Šanke, Tango – Šime Vidakovića Sidaša, grlo koje je prvo u mjestu registrirano za sportske nastupe, kao i grlo Fidelka vlasnika i vozača Antuna Knezi koje je osvojilo treće mjesto na Jugoslavenskom derbiju 1964. i 1967. godine. U mjestu postoji i hipodrom gdje su se redovito održavale utrke u svibnju, a 1964. organiziran je u mjestu i kup kupova Jugoslavije za preponaše. Među atrakcije lemeških trka spada utrka Lemeški hit koja se trči do konačnog pobjednika. Osim kao uzgajivači, Lemešani su bili znani i kao česti i redoviti posjetitelji konjičkih utrka diljem zemlje i inozemstva. Najčešće se putovalo u organiziranim grupama. Lemeš ima i svoje kroničare konjičkog sporta: Antuna Vukovića od Futarovih i Nikolu Knezi Baćkoša. Nikola je bio i odgajivač rasnih konja. On je načinio nešto što je ušlo u povijest konjarstva: tablice za preračunavanje skupnog na kilometarsko vrijeme. 108 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 108 2.9.2010 12:19:11 Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača Time je mnogo ušteđeno na vremenu jer do tada su bile česte velike stanke između utrka. Knezi je bio i u najvišim tijelima Konjičkog saveza Vojvodine, a s obzirom da toliko dobro poznaje genealogiju konja obraćaju mu se čak i profesori s veterinarskog fakulteta. Nikola Knezi je i danas aktivan kao savezni konjički sudac. Priča o konjarstvu neće biti «lemeška» ako se ne spomene Šima Vidaković Sidaš, izrazito markantan čovjek, uvijek elegantno odjeven, u obveznim lakiranim čizmama, i njegova putovanja za Sombor. Svečano odjeven, jašući na konju, krenuo je sa svog salaša, a za to vrijeme bi netko od biroša, idući za njim, na leđima nosio bicikl. I tako sve do kamenog puta kada bi zamijenili prijevozna sredstva. Tada bi Šima nastavio put Sombora biciklom, valjda je to u ono vrijeme bilo pitanje prestiža, a biroš se na konju vratio na salaš. 108-114 Lov – Lov se od najstarijih vremena cijenio među imućnijim Lemešanima i među inteligencijom. Osobito se njegovao među plemićima čiji je privilegij lov oduvijek i bio. Pravo lova bilo je neotuđivo pravo plemića, a regulirano je naredbom cara Josipa II.3 Dugo je lovački sport ostao privilegij bogatih iz prostog razloga što su oni zakupili zemljište za lov i sami odlučivali koga će primiti među svoje članove, odnosno hoće li, kao posjednici, dopustiti lovcima prelazak preko njihova imanja.4 Lovci su plaćali i svog lovočuvara. Dugo godina je to bio legendarni Stipan Medić koji je čak u Pešti svršio tečaj za ovaj posao. Plaću je primao u naturi, a kako je ostao raditi ovaj posao, zanimljivo je što je i mirovinu stekao kao lovočuvar.5 Medić je išao u lov s “petlarom”, puškom vjerojatno još iz doba Marije Terezije, ali se rijetko događalo da promaši. Više ne kao isključivo pravo plemića, lov se nastavio njegovati i poslije. Uvijek je postojalo nekoliko lovačkih «bandi» i svaka je imala svoj teren za lov. Do intenzivnog razvitka lova i utemeljenja lovačkog društva dolazi nakon Drugog svjetskog rata. Lov je uvršten među sportske aktivnosti iako je značaj lova daleko veći, u ekološkom, uzgajivačkom i obrazovnom pogledu. Lov je oduvijek podlijegao određenim pravilima, pitanje je samo koliko ih se ljudi pridržavaju, a svako vrijeme ima svog “bondžu”. Bondžama su nazivani lovački psi goniči, najčešće hrtovi, koje je inače zabranjeno koristiti u lovu na ravničarskom tlu. Među lovcima i danas, kada se želi istaknuti eventual- na lovčeva nemoralna strana, koristi se uzrečica “kao Vidak Vidaković”. Za Vidaka se priča kako je sjedio na klupi od kukuruzovine i pucao dok mu je bondža natjerivao divljač. U ekološkom ili zaštitno-prirodnom smislu anegdota je na mjestu. No, bilo bi vrijeme uzeti neko od aktualnijih imena za sinonim, jer spomenuti Vidak je, ipak se mora priznati, najvjerojatnije sjedio na svom kupu kukuruzovine i ubijao divljač na svom terenu što se ne može reći za krivolovce današnjice. Nije baš pravo mjesto sjetiti se krivolovaca, jer oni i nisu članovi društva i njihovo spominjanje kalja djelatnost časnih i vrijednih ljudi u lovačkom društvu, ljudi koji su mnogo učinili za cijelo mjesto utemeljenjem i održavanjem jedne ozbiljne udruge. Ono danas ima oko 20 kj zemlje koju obrađuju sami ili je izdaju u zakup, a proizvode hranu kojom zimi hrane životinje.6 Izgrađeno je i prihvatilište za fazane smješteno na nekadašnjem Dekerovom salašu, nabavljena je mreža za pokrivanje pa se fazani tek kad odrastu iznose u lovište i tri čeke smještene na salašu Jose Kajtinog, na Biganovom i kod Regulinog salaša u popovskoj duži. U Beležničkoj i Poštanskoj duži zasađeno je više od 7 km poljozaštitnih pojaseva od čega više od 150 sadnica u posljednjih godina,7 a 1500 tek kupljenih sadnica hrasta čeka da tijekom jeseni bude zasađeno. Izbušena su tri bunara sa sustavom vjetrenjače (lokacije Gornji i Donji Lapoš i salaš Josipa Ivankovića Ćoleta). Ovi bunari na gornjem, izrazito suhom terenu, jedini su izvor vode za divljač. Uz trajne, hranilice za srne i solišta, postoji i 40-50 improviziranih hranilica za pernatu divljač. Josip Ivanković Ćole8 ustupio je jedan, a njegova supruga drugi salaš za remizu – pošumljeno prihvatilište za divljač. Nekada pravna osoba, a danas u sklopu Općinskog lovačkog društva u Somboru, Lemeško lovačko društvo sa svojih 80-ak članova ima status revire (nije u potpunosti samostalno), ali ima svog predsjednika, tajnika, lovnika (neka vrsta tehničkog direktora), blagajnika, knjigovođu i 2-3 lovočuvara, volontera. Za postati lovcem nije dovoljna samo dobra volja i puška. Mora se položiti lovački ispit, imati solidno znanje iz kinologije, balistike, lovnog zakonodavstva, tehnike rukovanja oružjem, streljaštva, ali i po položenim ispitima ne može se postati lovac ukoliko se ne dobije liječničko uvjerenje i dozvola policije. No, ne samo lovci, ispit moraju polagati i “vaške” (psi), a koristiti se mogu samo selektirane i pedigrirane rase. 3 AVNS, FBBŽ, kutija 141, sig. 187/1786. 4 Veleposjednik Vamošer se žalio općini što lovci koriste njegovo imanje za lov, o tome HAS, FON, reg. br. 20, inv. br.4, zap. od 5. oktobra 1930. 5 Zabilježeno prema kazivanju Josipa Ivankovića, dipl. oec. 6 Zemlju su dobili nakon izvršene komasacije od tzv. nultih točaka. 7 Utvrđeno je da zbog nestanka salaša na ovom terenu, jaki vjetrovi odnose humus te se ovi pojasevi sade kako bi se to spriječilo. 8 Tekst o lovcima napisan je po njegovom kazivanju. 109 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 109 2.9.2010 12:19:11 Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača Možda, ipak, kakav pas avlijanerske rase i promakne ako položi “ ispit u radu”. U vrijeme procvata lovnog turizma Lovačko društvo je dobro poslovalo da su čak davali nepovratne pozajmice privrednom poduzeću u mjestu (danas “Klas”), Mjesnoj zajednici, Vatrogasnom društvu i drugima. Mogli su platiti i Zvonka Bogdana, barda bunjevačke “pisme”, da “piva” u Lemešu. Među lovcima se afirmirao Karlo Bezeg koji je bio predstavnik Lovotursa, lovne turističke organizacije, i vrlo uspješno je radio na organiziranom dolasku talijanskih lovaca. Danas ovaj posao obavlja László Aladić. Lovac, i kada prestane to biti, čuva svoju pušku kao trofej, a pravi lovac nije samo u pjesmi. On se pozna po pušci najmanjeg kalibra (12), a kako bi jednoga dana mogli postati dio neke pjesme, zapisat ćemo imena legendarnih lemeških lovaca od Drugog svjetskog rata na ovamo: Ivan Ivanković Turuš (Bracika), István Medić Dida, Joso Knezi Bariša, Fabijan Vidaković Bigan, Pajo Knezi Dragin, Đuro Vidakovića Kajto, Antun Tuno Mandić, dugogodišnji tajnik, Josip Ivanković Ćole (dugogodišnji blagajnik), Milovan Sekulić, Mišo Mišković (jedno vrijeme predsjednik), Karlo Medić Mečka (više od 20 godina predsjednik), Károly Tošaki (danas član komisije za ocjenjivanje trofeja). Savo Knezi Perin je bio legendarni lovac koji je sve pripreme i poslove oko lova toliko temeljito obavljao da je i barut mjerio apotekarskom vagom. Nekada su imali svoju sobu, prvo u bircuzu kod Mátyusa, zatim u Kongu,9 a danas mnogobrojni trofeji čekaju na svoje prostorije. Nogomet – Začetak10 nogometnog sporta u mjestu vezuje se za 1910. godinu kada je mladi student prava Pajo Vujević počeo igrati nogomet na vašarištu.11 Ubrzo je osnovan i prvi nogometni tim na čijem utemeljenju su radili: Martin Kaić, trgovac, Dr. Pál Ódry, liječnik, dr. Pajo Vujević, odvjetnik, István Körmendi, profesor i braća Veber. Pioniri nogometnog kluba koji je tada nazvan «Miletićko sportsko udruženje» bili su uz spomenute osnivače još i: Lukács Molnár Pupak, Adam Vidaković, Stipan Vidaković, András Luca, Ivan Vidaković Batin, Lajos Ódri i János Molnár. Njima su se pridružili: János Radics, Stipan Knezi Revin, János Szabó Lebenč, Zaka Vidaković Čilaš, Lajos Szabó Verbac, Ivan Knezi, Pál Körmendi, Pajo Knezi, Antun Alaga, Balázs Burza, 9 Lemeški studenti su kavani dali ime Kongo jer su u njoj bile česte tuče što je odgovaralo onovremenoj situaciji u ovoj afričkoj državi. 10 J. Ivanković, 75. obljetnice nogometa, rukopis se nalazi kod autora. 11 Prvi nogometni klub na području bivše Jugoslavije utemeljen je 1901. godine. 108-114 Tamás Burza, György Kanyó, Gábor Đelmeš, Imro Knezi Savin, Gergö Kocsis, Indig Samuel Šmilika, János Ódri, Béla Kaić Kača, Šima Vujević Mićin, Lajos Kanyó Šutuš, Mihály Kanyó, Miško Ivanković Gnjavo, Stipan Vidaković, Lajos Ódri, Đuro Kaić Šegro i njih nekolicina od kojih se pamte samo nadimci: Mang, Pacik, Pavik i Sergej koji je bio kalfa kod Goldbergera. Novoutemeljeni klub igrao je seriju prijateljskih utakmica jer od osnivanja pa do Prvog svjetskog rata osim subotičke Bačke ostali klubovi s područja današnje Vojvodine nisu sudjelovali u prvenstvu Mađarske. Tijekom Prvog svjetskog rata dolazi do zamiranja ovog sporta sve do 1919. kada novi poticaj daje utemeljenje Jugoslavenskog nogometnog saveza, osnovanog u Zagrebu. U to vrijeme, kada se na nogometne tekme putovalo paorskim kolima, lemeški nogometni klub nastupao je u prvoj “b” ligi Subotičkog nogometnog podsaveza. Sredinom 20-ih godina dolazi do smjene generacija u timu i tada na zeleni teren lemeškog vašarišta izlazi tim koji će proslaviti lemeški nogomet te je nazvan «zlatni tim». U ovom timu su igrali: Imro Vujević, Ivan Kaić, Josip Rogić, Antun Alaga Ata, Pero Vidaković Peraš, Miklós Tarján, Grgo Knezi Šimeta, Zako Savić, István Molnár Pukec, Adam Mandić, Mátyás Pribilla, János Kanyó, Ferenc Szabó, Stipan Janković Vranja, József Kanyó, János Kanyó Nemes i dr. Trener ekipe bio je dr. Imre Bokor, liječnik, a jednom tjedno je dolazio i nogometni igrač Bečkog Rapida i austrijski reprezentativac Schwalek koji je trenirao lemeške nogometaše. Dresovi tima bili su crveni i plavo-bijeli. Od 1942. godine nogometni klub Lemeša mijenja naziv u Turul SE12 (Turul sport egyesület). Tada dolazi i do smjene igrača, uglavnom jer su mnogi odvedeni u «munkaše» – mađarske radne logore. Tadašnju generaciju nogometaša činili su: János Kanyó, Károly Litvai, Ferenc Szabó, Miklós Szabó, András Körmendi, György Herceg, István Horvát, József Bedžula, Lászlo Litvai i dr. U timu su tada najviše igrali «Levente» – obveznici predvojničke obuke. Tijekom Drugog svjetskog rata nogomet je zamro i do njegove obnove dolazi 1945. godine, a 1947. otpočelo je i igranje prvih prvenstvenih utakmica. Te godine klub dobiva naziv SD «Svetozar Miletić», a godinu dana poslije ovom nazivu pridodat je i naziv «Jedinstvo», da bi sadašnji naziv FK «Jedinstvo», klub dobio tek 1952. U obnovljenom klubu 1945. igraju manje afirmirani igrači, ali se polagano iz rata i zarobljeništva vraćaju članovi prve momčadi: Pajo Vidaković Krišto, Šima Vidaković, György Herceg, Nándor Körmendi, Stevan Kaić st., Stevan Kaić ml., Kálmán Litvai, István Medić, Ferenc Tošaki, 12 Turul, Mađ. sokol. 110 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 110 2.9.2010 12:19:12 Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača Ferenc Szabó i Béla Kanyó. Njima se pridružuju i nešto mlađi igrači: Ferenc Horvat –Fricika, Luka Savić, Nikola Vidaković, Stipan Čonka, Sándor Kmetović i dr. Iz ovog tima izraslo je i nekoliko standardnih prvotimaca: Mijo Cvijanov, Josip Savić, György Tar, Đeno Mandić, Šima Peštalić, Stipan Vidaković, Josip I. Ivanković, Josip S. Ivanković i dr. Godine 1961. u školi počinje raditi nastavnik tjelesnog odgoja s zvanjem višeg nogometnog trenera Mátyás Pribilla koji je odmah osnovao nogometnu sekciju u školi i podsticao razvoj nogometa koji je posljednjih godina bio u stagniranju. U prvome timu još uvijek igra stara generacija Feroa Savića i legendarnog Vave, ali stasa i podmladak koji će 1987. godine činiti prvi tim: Jenö Savić, Tamás Štefko, Lászlo Kanyó, János Klinovski Guti, Sándor Bagi, Zoltán Kalocsai, Ivica Jurić, Zoran Arsovski, Predrag i Nenad Gligorijević, Ante Tomas, Tadija Tomas, Tado Pravdić, Károly Kanyó, András Tar, Boro Miljuš, Sándor Dukat, Josip Pavić, Zoran Džinić, Balázs Kolar, Csaba Bagi, Petar Brkić i Anto Jozinović. Od lemeških nogometaša mnogi su igrali i u inozemnim, odnosno drugim prvoligaškim klubovima. Takvi su Josip Turčik koji je igrao u mariborskoj «Olimpiji» i kasnije u više klubova u Austriji; Zoltán Szabó koji je igrao u «Vojvodini», «Partizanu», «Samsungu» u Južnoj Koreji i u «AEK Kipar»; Goran Vidaković koji je igrao u Spartaku te Tìbor Szabó koji je igrao u «Ferencvárosu», «Videotonu» i u nekoliko klubova u Rusiji. Klub i danas djeluje u mjestu, a na njegovom čelu su Franjo Kanjó, Jencika Savić i Miodrag Sekulić. Sokolsko društvo – S ciljem njegovanja kulture tijela 1930. godine osnovano je sokolsko društvo. Utemeljitelji ovog društva bili su: Zarija Anđelić, Stefan Bach, Franjo Žuljević, Pajo Vujević i drugi, mahom ondašnja seoska inteligencija. Zarija Anđelić i Franjo Žuljević su bili učitelji, Stefan Bach je bio javni bilježnik, a Pajo Vujević odvjetnik. Društvo je nabavilo i nekoliko sprava za vježbanje, a vježbaona je bila smještena u zgradi općine. Bio je organiziran i rad s školskom djecom, odvojeno mladići od djevojaka. Djevojke, koje su se zvale “Sokolice”, imale su i nekoliko javnih nastupa. Nastupale su u haljinama od čvrstog, debelog platna bež boje s kratkim rukavima na kojima je bila prišivena crvena vrpca.13 Godine 1938. udruga je morala biti dobro razvijena jer su iste godine od općine tražili financijsku pomoć radi nastupa u inozemstvu. Iz sokolskog pokreta razvilo se, 50-ih godina prošlog stoljeća, i društvo za tjelesnu kulturu i odgoj. Bio je to veliki pokret na čijem razvitku u mjestu su radili Josip Ivanković Ćole, Imro 13 HAS; FO, reg. br. 120, inv. br. 7, zap. od 13. travnja 1938. 108-114 Žuljević, izvjesni Sekula i Erzsébet Vidaković. Djevojke su vježbale po grupama, a mladići – sokoli imali su karakteristično pero od purice u kapama. Stolni tenis – Na terasi ljekovitog kupališta i banjskog liječilišta igran je i stolni tenis. Godine 1934. utemeljen je Klub igrača stolnog tenisa koji su činili: dr. Géza Tarján, Károly Litvay, Đeno Karagić, Miklós Tarján, Antun Knezi i dr. Klub je djelovao sve do 1940. godine, ali samo za vrijeme ljetnih mjeseci. Nakon rata Imro Žuljević, profesor, obnovio je klub, koji je dao nekoliko igrača takmičarskog karaktera među kojima su bili i Stevan Kaić, veterinar, i dr. István Sucs, liječnik. Šahovski klub – U mjestu je 1970. utemeljen šahovski klub “Bačka” koji je djelovao sve do 1990. kada je prestao s radom. Nakon 10 godina pauze, rad kluba je obnovljen 8. ožujka 2000. pod nazivom “Lemeš”. Danas je on član Šahovskog saveza Vojvodine i broji oko 26 članova među kojima su i oni koji su se uspjeli plasirati i do međuopćinske lige. Predsjednik šahovskog kluba je Dragan Milićević. Atrakciju šahovskog kluba čini «Ulični šah», velika šahovska tabla (6 x 6 m) postavljena na ulici ispred sjedišta kluba na kojoj se igra šah figurama veličine od 1 m. Streljačko društvo – Lovačko društvo u mjestu osnovalo je streljački klub koji je jedno vrijeme radio u mjestu. Izgrađen je potreban plato i nabavljen stroj koji je izbacivao glinene golubove. Paralelno s gađanjem na glinene golubove, nastavnik Vladimir Belanji utemeljio je i streljačko društvo s malokalibarskim puškama iz kojeg se Karlo Litvai Baća, veterinar, afirmirao kao uspješan strijelac takmičarskog karaktera. Drugi sportovi - Osim nabrojanih, u mjestu su njegovani i drugi oblici sportskih aktivnosti: odbojka koja se aktivno počela igrati 1952. godine, a «izbacila» je nekoliko značajnijih igrača: Josipa Ivankovića, dipl.ekonomistu, Stefana Bacha, profesora i poslije direktora Muzičke škole u Apatinu, Đuru Banburaća, učitelja, i druge; rukomet koji je također imao svoje aktivne igrače: ing. Károlya Litvai Baću, Józsefa Nagya, Károlya Kovácsa i dr. Matiju Alaga Dubeca; i kuglaški klub koji je bio jedan od najboljih u općini. Interesantno je kod sporta u mjestu napomenuti kako su u osnivanju sportskih klubova onog vremena uvijek učestvovali intelektualci koji su se i sami bavili sportom, a možda još zanimljivije je kako nikada nisu postojali odvojeni sportski klubovi (radnički, obrtnički itd.) što je bilo karakteristično za ostala mjesta. 111 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 111 2.9.2010 12:19:13 Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača SPOMENICI KULTURE I SAKRALNI SPOMENICI – Kada je povijest Lemeša u pitanju, napose iz razdoblja prije turskih osvajanja vrlo je malo pisanih izvora. Iz razdoblja turskog osvajanja postoje zapisi u turskim defterima, ali oni govore više o stanovništvu nego li o spomenicima kulture. Nešto se može naći u putopisu Evlije Čelebije. S propasti turske vladavine javljaju se i drugi izvori u kojima već postoje neki podaci, ili barem spominjanje mjesta. Prije svega to su dvije kronike, jedna somborskog franjevaca Bone Mihalovića (1717.-1787.) i druga župnika Matije Slatkovića (1754.-1806.). Lemeš, na žalost, nikada nije imao svoga kroničara. Povijesni arhiv grada Sombora posjeduje obilatu građu svrstanu u nekoliko fondova. Dosta arhivskih dokumenata nalazi se i u Arhivu Vojvodine gdje je premještena i arhivska građa iz Srijemskih Karlovaca, zatim u Mađarskom državnom arhivu i Vojnom arhivu u Beču. Vrlo značajan i važan pisani izvor, koji se nalazi u mjestu, predstavljaju matrikule – crkvene matične knjige koje se vode od sredine XVIII. stoljeća. Knjige su u dosta dobrom stanju, ali nisu konzervirane. Čuvaju se u Mjesnom uredu. Najstarija je matična knjiga rođenih u koju su vršeni upisi od 1752. do 1772. godine, zatim matična knjiga vjenčanih u koju su vršeni upisi od 1753. do 1782. godine i matična knjiga umrlih s upisima od 1753. do 1783. godine. U matrikuli rođenih prvi upis je 12. prosinca 1752. godine kada je rođena Marija Alaga. Iz matrikule Ordo Capulatorum Anna factae saluus 1753. saznaje se kako su prvi vjenčani par u mjestu bili Martin Firan i Elizabeta Csernus koji su se vjenčali 4. ožujka 1753., dok je prvi ukop, sudeći prema zabilješki u matrikuli Ordo Defunctorum serie subjecta, bio 6. siječnja 1753. godine kada je preminuo Pavao Kaić. Upisi u matrikule vršeni su na latinskom jeziku u vremenu od 1752. do 1829. godine kao i u vremenu od 1850. do 1890. godine, a na mađarskom jeziku u vremenu od 1836. do 1849. i od 1890. do 1895. godine. Matične knjige mijenjale su izgled tijekom godina, odnosno upisivani su podaci ne samo na različitim jezicima, nego i u različitim rubrikama. Od 1769. godine uz prezimena piše i podatak je li plemić, ili nije. Već tada dolazi do raslojavanja jer kod pojedinih prezimena (Horvat, Marković, Nagy, Kaić, Kocsis, Klinovski i Doža, Tar) kod nekih stoji oznaka da su plemići, a kod nekih da su “cives” (građani), odnosno “nemetlen” (neplemić) ovisno vode li se knjige na latinskom ili mađarskom jeziku. Mađarski oblik “nemetlen” za neplemiće od 1849. zamijenjen je izrazom “polgár” (građanin). Od 1850. knjige se ponovno vode na latinskom jeziku, ali sada se upisuje u posebnu rubriku i spol djeteta (sexus), ali i zakonitost te je dostupan i podatak o broju nezakonite djece 108-114 u razdoblju od 1852. do 1861. godine, koje je bilo više među neplemićima, ali se događalo i među plemićima. Od godine 1895. počinju se voditi građanske matice, ali se još do 1904. godine vode paralelno i crkvene matične knjige. I jedne i druge vode se na mađarskom jeziku do 1920. godine, a od kolovoza 1920. knjige se vode na hrvatskom jeziku. Pošto je od 1907. godine u matičnim knjigama počelo sa upisom zanimanja i ona su od 1920. godine pisana u duhu hrvatskog jezika (zemljodjelac, bojadičar, općinski redar, kućanica, svirac itd.) Od 1921. godine matična knjiga dobiva svoje tiskane formulare na ćiriličnom pismu, ali su sve do 1925. upisi vršeni latiničnim pismom i sve češće u duhu srpskog jezika (zemljoradnik umjesto zemljodjelac i sl.) Od 30. studenog 1925. upisi u matičnim knjigama vrše se ćiriličnim pismom do 1930. godine kada se ponovno prelazi na latinično pismo, ali samo godinu dana jer je sljedeće godine upis ponovno vršen ćirilicom sve do 6. travnja 1941. kada je prethodna knjiga zaključena i otpočelo se na novim upisima na mađarskom jeziku kako su se knjige vodile sve do 1946. godine. U periodu od 1946. do 31. ožujka 1965. u matičnim knjigama upisivana je i narodnost roditelja, odnosno bračnih drugova. Matične knjige rođenih su ne samo spomenici kulture nego i dragocjen izvor bez kojeg se ne može proučavati povijest jednog kraja. Osim podataka o prezimenima, broju rođenih, umrlih i vjenčanih, brizi o vođenju knjiga (crkva ili država), službenom jeziku i pismu, imenima svećenika i kasnije matičara, iz knjiga se može saznati i odnos vlasti prema pojedincima ili točnije što je za koju vlast bilo presudno ili značajno, taj podatak je i unošen u knjigu. Iz prvih matičnih knjiga vidi se kako je društvena podjela pučanstva bila jedan od važnih elemenata. U upisima jasno je naglašeno tko je plemić, a tko neplemić, odnosno u građanskom društvu nakon 1848./49. – tko je plemić, a tko građanin. Od 1861. povećava se broj neplemića i interesantno broj djece rođene van braka. Jesu li crkvene vlasti time htjele spriječiti ovu, u ono vrijeme osuđivanu pojavu, pa su zato uvele rubriku zakonitosti, odnosno nezakonitosti djeteta, može se samo nagađati. Razlozi tomu su sigurno prozaičniji, a nalaze se u činjenici nemogućnosti nasljeđivanja izvanbračne djece, kompliciranog postupka eventualnog pozakonjenja djece rođene izvan braka i dr. Činjenica da su gotovo kod svih nezakonitih rođenja kumovi djece ovdašnji plemići pa se s velikom sigurnošću može pretpostaviti da se radi o najamnim radnicima na imanjima plemića. Iz ovih matičnih knjiga, nažalost ništa ne možemo saznati o Židovima i Srbima, stanovnicima Lemeša jer su one vođene samo za rimokatolike (Mađari, Nijemci i Hrvati) te je vrlo značajna 112 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 112 2.9.2010 12:19:13 Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača pojava građanskih matica u kojoj se nalaze podaci o svim stanovnicima bez obzira na vjersku pripadnost. Od 1907. godine prestalo je biti bitno tko je plemić, a tko ne jer se mnogo više pažnje posvećivalo imovnom stanju (veleposjednik, sitni posjednik) odnosno zanimanju upisanih. Iz ovih knjiga vidljivo je kojeg su imovnog stanja bile pojedine obitelji, tko su sluge, napoličari, zemljodjelci obrtnici, učitelji, liječnici, općinski službenici i dr., ali jednako tako je vidljivo da među mnogim plemićkim obiteljima dolazi do raslojavanja jer je dosta nadničara, ali i obrtnika među plemićima. Matične knjige rođenih koje se vode od 1920. godine, a u kojima su isto navedena zanimanja, uz navedene nadgrobne spomenike živi su dokaz jezika kojim su njegovi stanovnici, bunjevački Hrvati govorili. Upravo ove knjige vođene su na hrvatskom jeziku, jer upisano stoji “kućanica” – kako je govorio ovdašnji živalj, a ne “domaćica”, “zemljodjelac”, a ne “zemljoradnik”, općinski službenik”, a ne “opštinski službenik” itd. Do 1946. godine za državne vlasti (pa i crkvene) nije bila bitna (ili nije ni postojala) nacionalna pripadnost. Od 1946. upisuje se nacionalna pripadnost sve do 1965. godine kada se prestalo s upisom nacionalne pripadnosti. U ovoj knjizi spomenut je već popis stanovništva koji su načinile vojne vlasti 1946. godine. Kada se on pogleda jasno je da je koncipiran s namjerom utvrditi broj slavenskog u odnosu na broj neslavenskog stanovništva, što je po svemu sudeći bila preliminarna radnja nakon koje je uslijedilo plansko naseljavanje ovih krajeva slavenskim stanovništvom. Iz ovih upisa jasno je vidljivo da su se stanovnici mjesta izjašnjavali po nacionalnoj pripadnosti kao Mađari, Hrvati ili Srbi. Nijemaca nije bilo (njemačkih prezimena da). Dok su malobrojni Nijemci mijenjali nacionalnu pripadnost kako bi se spasili logora i izgona, dotle su se mnogi sa slavenskim prezimenima izjašnjavali kao Mađari: Blašković, Benjak, Medić, Vujević (samo neki), Ivanić, Sloboda, Peić, Karlović, Petreš, Pekan, Vinković, Miković, Rapić (samo neki) i dr., a rjeđe, doduše ima i mađarskih prezimena među onima koji se izjašnjavaju kao Hrvati (Halas, Švraka, Križan, Horvat (samo neki), Tokar, Lakatoš, Aladžić, Rapić (samo neki), Kovač (samo neki), Šerko i dr.) od kojih većina danas pripada mađarskom narodu. Danas se često čuju primjedbe kako je to bila samovolja matičara što prethodni zaključci isključuju ili barem dovode u sumnju jer teško da bi matičar nekoga tko se preziva Hermann samovoljno upisao među pripadnike mađarskog naroda, a tako i druga navedena prezimena. Odgovor, ili dio odgovora, kao i uvijek treba tražiti u pitanju. Pa kada je pitanje glasilo nacionalna pripadnost, onda su se ljudi tako izjašnjavali (Hrvati). Bunjev- 108-114 cima su se počeli izjašnjavati (i pisati) 2002. godine. Sve ovo, naravno, govori o nacionalnoj pripadnosti Bunjevca, a ne nečijem pravu (ili oportunosti) da se tako izjašnjava.Veliku važnost za proučavanje povijesti naroda i mjesta imaju svakako materijalni izvori. To su prije svega predmeti koji svjedoče o nastanjenosti ovog kraja još u doba latena, a čuvaju se u Gradskom muzeju u Somboru, nadgrobni spomenici iz prve polovice XVIII. stoljeća, interijer crkve i kapele te građevine koje predstavljaju jedinstvene umjetničke spomenike narodnog graditeljstva. GROBLJA I NADGROBNI SPOMENICI – Nadgrobni spomenici predstavljaju vrlo značajan izvor za proučavanje povijesti mjesta i njegovih žitelja. U mjestu je postojalo groblje i prije nego li su se počeli doseljavati preci današnjih stanovnika Lemeša. Ovo groblje se i danas zove TURSKO GROBLJE. Groblje se nalazi na brijegu, na obronku telečke visoravni i prostire se između desne strane Pačirskog sokaka, Ciglarske i ulice Petra Drapšina. Groblje nije obilježeno i na tom prostoru su poslije podizane kuće čiji se vlasnici sjećaju kako su prilikom njihove izgradnje nailazili na kosture. Gotovo sa sigurnošću je utvrđeno kako je ovo groblje nastalo u vrijeme prije dolaska Turaka u ove krajeve,14 ali je oduvijek zvano turskim. ŽIDOVSKO GROBLJE nastalo je nakon osnivanja mjesta i detaljnije je opisano u poglavlju o Židovima. Preci današnjih Lemešana pokapani su na dva groblja. Jedno je tzv. STARO GROBLJE koje je smješteno u predjelu koji se zove Gornji vinogradi, odnosno iznad kvarta koji se zove Csiga falu. Ovdje su navodno pokapani prvi stanovnici Lemeša. Na groblju se vide ostaci velikog kamenog križa i grobovi zarasli u korov. S lijeve strane su ima nekoliko grobova pripadnika bunjevačkih obitelji, ali na groblju je većina spomenika mađarskih obitelji, kako s desne strane gdje je veće i uređenije groblje, tako i s lijeve strane. Godine 2000. ovdje je podignuta kapela iz koje se pokapa. Do tada su Lemešani pokapani iz svojih kuća. S obzirom da je groblje u središtu sela, kapela na njegovoj periferiji znatno otežava obred pokapanja. Osim ovog groblja, postoji i tzv. NOVO GROBLJE u središtu mjesta, na obližnjem brežuljku i prostire se oko Kalvarije i Kapele Gospe od Milosrđa. Danas se Lemešani pokapaju na ovom groblju. Osim spomenuta dva groblja postoje i katakombe ispod Kalvarije i Kapele Gospe Posrednice Milosti gdje su pokapani ugledniji mještani koji su dali značajniji doprinos crkvenom ili civilnom životu u mjestu. Ovdje se nalaze grobnice od kojih neke (Knezi i 14 V. prvo poglavlje ove knjige. 113 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 113 2.9.2010 12:19:14 Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača Alföldi) imaju uklesan i grb. U posljednje vrijeme tamo se ne pokapaju više samo ugledni plemići koji su zadužili mjesto, nego se grobnice slobodno prodaju odlukom župnika. Priča o groblju sama po sebi nije toliko zanimljiva, da ne postoji jedan vrlo značajan podatak koji govori dovoljno i sam za sebe. Naime, u mjestu postoji još jedno groblje, na koje je autoru knjige ukazao prof. dr. Gaja Alaga. Prema njegovom opisu na samom vrhu brežuljka, u gustom šipražju nalazi se pet nadgrobnih spomenika od kojih su četiri uzdignuta i sa kojih su se mogli pročitati uklesani natpisi, a jedan leži na tlu s natpisom okrenutim k zemlji. Ovi spomenici svjedoče o tome da su upravo na ovom mjestu pokapani najstariji žitelji mjesta, jer sudeći po natpisima na spomenicima pokojnici su rođeni 1791. (Nata ili Kata Vidaković), 1765. (Antun Ivanković), 1807. (Ivan Vidaković) ili 1746. godine (Eva Knezi). Nema sumnje kako su to ne samo prvi stanovnici mjesta koji su pokapani, nego su upravo ovi bunjevački Hrvati i prvi naseljenici u Lemeš. Natpisi na nadgrobnim spomenicima svjedoče i o jeziku kojim su govorili i pismu kojim su se služili.15 Ova četiri kamena gorostasa što gotovo tri stoljeća prkose vremenu i nebrizi njihovih nasljednika otvorila su nova pitanja, odnosno dala povijesne odgovore jer ovi kameni gorostasi ne šute no pričaju glasno, nemuštim jezikom svakome tko zna i hoće čuti. RIMOKATOLIČKA CRKVA ROĐENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE – Panoramom mjesta dominira Rimokatolička crkva koja se nalazi u samom središtu i Kalvarija s Kapelom koja se nalazi na obližnjem brežuljku u neposrednoj blizini crkve. «16. lipnja 1752. godine, za vrijeme pape Benedikta XIV., u vrijeme vladavine premoćne kraljice Marije Terezije, za vrijeme nadbiskupovanja baruna Klobušickog i njegova velika županstva u Bačkoj, za vrijeme kada je József Kiss, vikar iste nadbiskupije bio kantor i kanonik iste crkve, u prisustvu velikog plemića Stjepana Miskolcia iz Rogatice, Aleksandra Nagya i Mirka Stepanovića, namjesnika Gergöa Dosse te prvaka mjesnih plemića Antuna Alage, Gregorija Ódria, Gregorija Tarra, Antonija Baicza, s dozvolom nadbiskupskom, kamen temeljac postavio časni otac Mirko Budai, starješina samostana slobodnog kraljevskog grada Sombora i upravitelj somborske župe, za crkvu plemićkog posjeda pripojenog Bačkoj županiji, a nastanjenog od plemića doseljenih iz raznih županija kraljevine, zvanog Nemes Militics, o trošku istih plemića a u čast Rođenja Blažene 15 Za tekst nadgrobnih spomenika u cijelosti v. poglavlje ove knjige “O jeziku i pismu lemeških Bunjevaca”. 108-114 Djevice Marije.» Crkvu16 su plemići gradili sami pa je gradnja tekla sporo. Priča se kako je građena čak 20 godina. Crkva nije imala odmah današnji izgled, bila je puno manja i zidovi su bili od naboja, ali je 1818. godine renovirana. Tom prilikom su izbijeni svi bočni zidovi od naboja i sazidani novi od tvrdog materijala. Prvobitna crkva je produžena 1842. godine kada su i nadograđeni začelje i toranj. S obzirom da je prvobitna crkva bila pomalo neskladna, duga, a niska, ne bi li je učinili skladnijom, Lemešani su jednostavno produbili crkvu iznijevši iz nje sloj zemlje debeo oko pola metra. I danas se ulazi u crkvu iz sakristije spuštajući se preko dvije stube. Sat na tornju postavljen je 1842. kada je crkva i dobila današnji izgled: dugačka je 47 m, široka 16 m i visoka 10 m. Toranj je visok 30 m i na njemu je smješteno 5 zvona. Crkva je temeljito obnovljena iznutra i izvana 1911. godine.17 Patron crkve bila je lemeška općina, odnosno zemljoposjednici koji su se brinuli o crkvi i birali, te uzdržavali župnika koji je u početku imao rang dekana. Interesantno je kako je općina usvojila Pravilnik o načinu izbora župnika, kantora, zvonara i crkvenog odbora. Prema ovom pravilniku glasovalo se prema popisu birača na kome su bili uneseni svi rimokatolici koji su imali «zemaljske posjede» na teritoriju općine. Ukoliko je žena, neudana ili udovica, imala posjede mogla je dati nekom muškarcu punomoć za glasovanje u njezino ime, a ukoliko je žena imala posjede, a muž nije, tada je umjesto nje glasovao muž prema svom nahođenju, a nije morao uvažiti ženino mišljenje.18 O crkvi i plebaniji brinuo se patron odnosno patronatski odbor koji se sastojao od članova općinskog vijeća. Sam župnik nije bio član ovog odbora. Patronatsko pravo zajedno s ostalim pravima Lemeš je otkupio od kraljevske komore 1802. godine. U ovlasti ovog odbora bilo je i raspisivanje patronatskog doprinosa ili pristojbe koju je morao plaćati svaki stanovnik mjesta koji je imao zemlje u općinskom ataru. Iz ovih sredstava uzdržavala se crkva i župni dvor tj. plebanija. 16 O Crkvi, v. I. Beneša, op. cit. Kasniji župnici nisu nastavili pisati crkvenu kronologiju. 17 Shematismus primus dioecesis Suboticanae ad annum Domini 1968 gui est annus fundationis Dioecesis, Subotica, 1968, 95. 18 HAS; FON, reg. br. 92, inv. br. 2, zap. od 28.ožujka 1925. 114 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 114 2.9.2010 12:19:14 Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 115-120 Navodi o kazalištu od 1747. godine MILOVAN MIKOVIĆ 201. Krajem lipnja 1986. Verdijevom operom Macbeth, u izvođenju Szegedinske opere, otvoren je Shakespeare-fest1. Uslijedili su: Henri IV., San ljetne noći, pa dva odlaganja iste predstave zbog kiše, projekcija filma Hamlet, nastup zbora Koledža Šorter iz SAD, koncert ansambla Renesans pa onda ansambl Acezantes iz Zagreba, a u međuvremenu su pripremljene su; premijera Hamleta u režiji Vita Taufera i Tita Andronika, u režiji Dušana Jovanovića. Kada je već postalo izvjesno kako će Shakespeare-fest uistinu započeti operom, ova mi se nakana učinila krajnje upitnom pa unekoliko i neuvjerljivom, najmanje radi toga što lica u operi pjevaju uvijek i u svakoj prigodi. Naprosto sam nastojao povjerovati u ono stajalište, koje su od početka pedesetih godina XX. stoljeća naturali ovom gradu, prema kojem subotička publika zapravo ne voli i ne želi operu, te da ju je već jamačno zaboravila nakon njena kratkog postojanja i dvadesetak opernih premijera! Ali nije tako bilo. Dapače. Ljudi su se okupili baš u lijepom broju. Od nekih 800 mjesta na Ljetnoj pozornici na Paliću, bezmalo sva su bila popunjena. I premda sam ne tako davno pročitao mišljenje izvjesnog dr. Johnsona, bogzna kako uvaženog shakespearologa, koji je među ostalim skrenuo pozornost zainteresiranima kako se nijedna Shakespearova drama ne čita više od prvog i drugog dijela Henrija IV. – zažalih što sam kasno shvatio što je čovjek htio istaknuti. Dakle, Henrija IV. treba čitati! Čitati, a ne gledati, i da sam blagovremeno uspio razabrati što nam poručuje, hladno bih ostao doma one večeri, kada je Szegedinsko kazalište izvodilo spomenutog Henrija. Ipak, svijetla točka bio je glumac koji je tumačio lik sir Johna Falstafa, jer se isključivo snagom svoje darovitosti uspio potpuno otrgnuti nakanama redateljskog postupka. Na žalost, ne mogu vam saopćiti njegovo ime – premda čovjek nije tajni agent, nego, naprosto, organizatori Shakespeare-festa nisu našli za shodno obavijestiti okupljeno općinstvo, tko koga igra. Doista, zašto bi gledateljstvu bilo važno je li Falstafa 1 Usp.: Počelo je s operom, Subotičke novine, 4. VII. 1986. tumačio György Simon, ili, recimo, Levente Király? O ostalim učesnicima da i ne govorimo. Uistinu potpisnik ovih redaka iskreno žali što neće moći pobrojiti imena glumaca, glazbenika i ostalih sudionika iz jedne druge predstave – San ljetne noći, budimpeštanskog teatra Szkéné, koju je režirao István Somogyi. Smatra se da je Shakespeare sam smislio fabulu za ovu komediju, u kojoj na dobrostiv način ismijeva jade mladih ljubavnika, pjenušavu plimu i oseku njihove nestabilnosti, zaluđenosti, uzavrelih strasti i snova. «Jer ljubav gleda srcem a ne okom; / I baš zato Amora krilatog i lijepog, / Slikaju s krpom na očima, slijepog». Ovaj čudesan izvor kipućih sokova, Shakespeare je prekrio, već u tekstu, finom mrežom sjena vila i plašila, koji u mirisnoj proljetnoj, ivanjskoj noći, povlače osjetljive konce ljubavnih čarolija. Redatelj je cijelu stvar propustio kroz malo ironije, i ne previše sarkazma, a tek tu i tamo uz malo sprdnje, ali one fine, bez žuči, kao da je želio komediju očisti od svega ovozemaljskoga ovdje «gdje dvojica za jednom šize». Čak i kada se narugao žalosno-smiješnoj igri atenskih trgovaca, učinio je to tako, da se ni oni sami ne bi mogli na njega naljutiti. «Ako nisu slutnje naše / zadovoljstvo stekle Vaše / zamislite da ste snili / i tek žrtve varke bili. / I da ove slike tašte / tek su san i porod mašte. / Ne budite zle nam volje / drugi put će biti bolje. / Puk se kune svojom glavom / sve će stazom poći pravom. / Ili lažem to kad velim?! / Laku noć Vam svima želim. / Plješćite nam pa će sve / popravit se mane te». Budimpeštanski Szkéné színház prikazalo nam je Shakespeareov svijet vrcajući svim svojim glumačkim, igračkim i pjevačkim umećem. Odista smo vidjeli lijepu i bajkovitu predstavu, a kada je bio kraj, većina je gledalaca požalila što i ona, kao i sve ostalo, podleže zakonima hitronogog vremena. Ne treba smetnuti sa uma, kako je čudesnosti pridonio i sretno odabran scenski prostor: ispod najvećeg hrasta u Zoološkom vrtu, na koji su bile okačene: prozračna scenografija i vrtoglave ljuljačke šumskih duhova i đavolaka. I još jednom o publici. Ista je pokazala kako nimalo nije naivna, budući 115 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 115 2.9.2010 12:19:15 Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 115-120 da je u velikom broju navalila upravo na ovu predstavu, pa u gledalištu nije bilo mjesta za sve. No, uvažena se publika nije dala zbuniti, pa se lijepo rasporedila po okolnim krošnjama. Dosta ih se ispelo i na plato kaveza čimpanze Denyija (uključujući i potpisnika), a ostali su jednostavno prestajali više od dva sata, premda ih nitko nije tjerao da to čine. Nije li sve to pomalo – čudno? Jovanović je znao osigurati im potrebnu plastičnost – premda ih je stjerao na prostor vlasti, moći, osvete, jer tek tako njihova užasna patnja zadobiva stanoviti smisao i doprema poruku gledateljstvu. Naravno, nije se libio ni otvorene poruge: demontirajući mehanizam vlasti i države, pravdu je otjelotvorio u klaunu, pa kako mu to nije bilo dovoljno, dozvolio joj je tek neartikulirano cmizdriti, i valjda suosjećati sa unesrećenima, što je u gledalištu izazvalo očekivani podsmjeh. A gledalište se, bogme, tiskalo, pogotovo kada se ispostavilo da za sve koji su imali kartu, neće biti mjesta u globu. Tako se, pretpostavljamo neočekivano, i Ljubiša Ristić pojavio kao akter premijernog izvođenja Tita Andronika, ne propuštajući prigodu javno čestitati svima koji su se, eventualno, provukli bez karte. 202. O predstavi koja spada među rjeđe izvođena Shakespeareova djela – riječ je krvavoj i brutalnoj drami Titus Andronikus2. Slavom ovjenčani, hrabri vojskovođa Tit Andronik vraća se iz posljednjeg, pobjedničkog pohoda, u kojem je savladao Gote, zapatio brojno roblje među kojima su i kraljica Tamora i njeni sinovi. Rim ga slavi, iz zahvalnosti mu nudi krunu, ali ostarjeli, umorni Tit je se odriče u korist Saturnina, sina preminula cara. Ta mu gesta, međutim, neće donijeti očekivani spokoj, niti će njega i njegovu djecu spasiti zlehude sudbine. Tit Andronik je hrabar, dokazan i omiljen u narodu, što naročito uznemirava Saturnina, bar koliko i saznanje da se bez Tita nikada ne bi dočepao krune. Zato uporište traži među poraženim Gotima i njihovoj kraljici Tamori. Uzima je za ženu, a ona mu postupno uzima vlast iz ruku, pretvara ga u marionetu, dok snuje kako da se osveti Titu Androniku. Iz ovog se polazišta nezaustavljivo odmotava užasna tragedija, u kojoj se nižu ubojstva, sakaćenja, silovanje, kanibalizam – sveopće ludilo, surova lavina krvi i suza, u čijem je epicentru volja za moć, za vlast, za osvetu. Te strasti pokreću, sve likove, a sjajni redatelj Dušan Jovanović upravo zbog toga uveo je protagoniste ove tragedije u zatvoreni, bezizlazni krug zida smrti, po kojem povremeno propušta motociklista Milana Maksimovića, od čega se gledateljima, dodatno, zaustavlja dah. Ispitujući čovjekovu nesposobnost da se odupre vlasti, koja ga postupno deformira, i prije ili kasnije posve obezliči, nezaustavljivo ga meljući u ništavilo, redatelj je glumcima gotovo u potpunosti oduzeo prostor za igru, ali im je zato maksimalno, pomogao da iščeprkaju, iz sebe, svako svoga vlastitoga demona, što su vrhunski izveli Rade Šerbedžija (Tit Andronik), Miodrag Krivokapić (Aron), Inge Appelt (Tamora), Aleksandar Cvjetković (Hiron), Damir Šaban (Demetrije), Danilo Čolić (Saturnin) i Petar Radovanović (Marko Andronik). Svakako još treba izdvojiti Anu Kostovsku (Lavinija) i Sretena Mokrovića (Lucije), ali i naglasiti; i svi ostali učesnici u predstavi svesrdno su se zalagali dovodeći ju do tragičnog kreščenda. Mjereći klasičnom, starogrčkom bistrinom ljudske misli, postupke i djela ličnosti koje je pokrenuo u zidu smrti, Dušan 2 Usp.: Tit Andronik, Subotičke novine, 11. VII. 1986. 203. Odmah valja reći: Hamlet koji se početkom srpnja 1986. našao na repertoaru Shakespeare-festa na Paliću u interpretaciji Tamása Jakaba, glumca iz Szegedina, ispao je nekako nedoživljen, školski sterilan, praznjikav i odveć na površini. Može li, uopće, lik Hamleta biti neuzbudljiv? Pogotovo ako znamo da ga je Shakespeare ponudio kao mnogostruko složenu i bogatu, prije svega misaonu ličnost, koja je zbog toga u tragičnom raskoraku sa priglupom, ali zato oholom, gramizivom, podlom i opasnom okolinom, koja ne preza od zločina. Nekoliko okolnosti utjecalo je na to da lik palićkog Hamleta ispadne, pretežno, nezanimljiv: pođimo od izbora glumaca, čije životno i scensko iskustvo, za sada, ne omogućuje više. Tome je kumovao i nedostatak vremena. Tamás Jakab do premijere nije ovladao tekstom, zamuckivao je, čak brkao redoslijed rečenica, pa se ispravljao kao da je na probi. Sve je to teško spojivo sa Hamletovim briljantnim umom, koji se i te kako ogleda u njegovoj superiornoj, skalpel-preciznoj rečenici, od koje se gledalište može napuniti ozonom višeznačnosti. Ne osigurati mu ovo, možda najvažnije svojstvo, znači susret sa Hamletom iz kafića, tu iza ugla. Premda sumnjam da je to bio cilj teme, jer se tada ne bi posezao za Shakespearom. Najzad, Hamlet se ne može svesti samo na neke manifestacije adolescentnog ludila, jer njegova ličnost nudi neusporedivo više, slojevita je i sazdana od oprečnosti. Hamlet se uzdržava od osvete iz moralnih razloga, zbog savjesti, uzrok njegove neodlučnosti nije nikakvo ludilo, već zgađenost nad svijetom i samim sobom. Zbog toga Hamlet otvorenih očiju gleda u ždrijelo smrti, vidi u njoj jedini izlaz iz nepodnošljivih životnih okolnosti i svijeta kojega je prozreo, sa kojim se ne miri i kada nema dovoljno snage mijenjati ga. Hamlet, dakle, ne koketira sa smrću, već je istinski priziva. Umna i visokomoralna, ali nedjelotvor- 116 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 116 2.9.2010 12:19:15 Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 115-120 na Hamletova ličnost, zbog svega, neodoljivom, magnetnom snagom privlači udružene glupost i podlost okoline, koje ga kane gurnuti u ludilo, jer samo tako (ne) može da objasni njegove postupke, da se pred svetom opravda, da osigura kakvu-takvu racionalizaciju za svoj razulareni dvopapkarski stampedo, iz ničega u ništa. Srećom ostali glumci u ovoj predstavi pružili su znatno više od nosioca glavne uloge. U prvom redu Miklós Korica (kralj), Gabriella Jonás (kraljica) i István Bicskei (duh Hamletova oca i putujući glumac). Gradeći svoje likove u prostoru braka, preljube i zločina doveli su do apsurda svijet u kojem se živi da bi se plodilo, ubijalo, umiralo. Iskusni Zoltán Barácius (Voltimand), Albert János (Polonije) i Sándor Medve (Ozrik) sretno su ispleli paukovu mrežu vlasti koja kontrolira sve njene protagoniste, uključujući i nominalno najviše. Mladi Levente Törköly (Laert) i András Bubos (Horacije), mada tek stiču prva glumačka iskustva, potvrdili su da na njih treba računati. Ofeliju su tumačile čak tri glumice: Edita Farago, Henrieta Varga i Zita Gyenes, ispitujući putenost, čednost i rastrojenost ovog lika, na žalost, bez naročitog rezultata, ponajviše zbog toga što ni dramaturški, ni rediteljski ovaj homo triplex nije dovoljno iznijansiran. Najzad, treba izdvojiti Ferenca Ároka (grobar) i Zsuzsu Daroci (glumica) i njihove zgusnute, snažne epizode. Dramaturg Ándras Forgacs (Budimpešta) i redatelj Vito Taufer (Ljubljana) s razlogom su pozvani na Shakespeare-festa da pruže svoje svjedočenje o Hamletu žednom života i bolesnom na smrt. Kloneći se iskušenja da naprave apoteozu smrti, ponudili su zanimljiv scenski materijal koji ih preporučuje i za naredne poduhvate. Treba istaći još i to da su kostimi Bjanke Adžić Ursulov, namijenjeni Hamletu, kraljici i kralju, pa donekle i Ofeliji (Ofelijama) prava mala remek-djela, dok je scena Istvána Hupka osigurala potpun doživljaj hladnoće i okrutnosti kraljevskog zamka, u kojem vrebaju samo poraz i smrt3. Mletke od Turaka. Međutim, taj uspješan ratnik na bojnom polju nije dorastao jednom drugom neprijatelju, koji ne paše oružje – ljudskom zlu. Vuče li ono korijene iz nedostatka ljubavi, iz zavisti, ili nečeg drugog, sam đavo zna. Tek Otelu se predstavlja u odori prijateljstva, poslušno mu nudi usluge, da bi ga zavaralo i onesposobilo, navodeći ga na opaki trag sverazarajuće ljubomore. Zlo ne može izravno protiv Otela, jer je moćan i voljen, ali ono pronalazi put kako da mu snagu okrene protiv njega samoga, hraneći se njegovim slabostima. Raste u njegovom krilu, lukavo i strpljivo, lovi bezazlene greške svojih žrtava i okreće ih protiv njih samih. Otelo, dakle, nije ni povijesna, ni politička drama, već vječita ljudska tragedija ljubavi, lakovjernosti i prevare. Postavljajući je kao koreodramu, redatelj Nada Kokotović povjerila je ulogu Dezdemone izvrsnoj balerini Almiri Osmanović, a ulogu Kasija Davidu Sorinu, (ovoga se skladnoga igračkoga para subotička publika sjeća iz koreodrame Pukovnik). U baletskim numerama pokazala su se još Ilarija Macokoli (Emilija) i Lea Tolnai (Bjanka). Neđo Osman, kao tamnoputi Otelo, otjelotvorenje hrabrosti, ali i lakovjernosti, žrtva vlastita bezumlja, nastojao je da pokaže sve svoje glumačko umeće, dok je Jago Aleksandar Cvjetković, darovitog mladog glumca koji je s mnogo pažnje i energije izgradio povjereni mu lik – bitno uticao na cijeli tok predstave, doprinoseći njenoj uspješnosti. U tome su mu pomogle Elizabeta Kočoska, Katalin Siracki, Ljiljana Jakšić, Hajnalka Sič, Milena Đumić, Marija Opsenica, Zita Gyenes, Irena Bada, Zsuzsana Talos, Eva Amanatidu i Vera Mitrović – tumačeći metamorfoze Jagove razigrane, dijabolične prirode, dajući mu dimenziju sredine, javnosti iz koje narasta kao iz neke patološke posteljice. Uz Danila Čolića, Zoltana Baraciusa, Svetislava Đorđevića, Damira Šabana, Nebojše Čolića, Đorđa Rusića, Luke Piljagića, Ramadana Azirovića, Petra Stojanovića i Zorana Bučevca u koreodrami Otelo učestvuju još i mačevaoci Spartaka jedriličari Palića i pripadnici oružanih snaga. Ovi potonji skrbe i za gledateljstvo, pa kada ono zauzme svoja mjesta, koja se nalazi na pontonima, vojska ih odvlači na sredinu uvale Ženskog štranda, koji služi kao pozornica. Znači, nema šetnje dok traje predstava. Starija gospoda neka o tome povedu računa! Inače, publika svoju ulogu u ovoj predstavi shvaća doista ozbiljno i poput nepristrane porote prati igru, ali joj se ponekad otme i uzdah divljenja i aplauza. Recimo, kad se Jago, Otelo i Dezdemona okupaju u ne baš toploj palićkoj vodi4. 204. Prisjećamo se premijere Otela, održane krajem prve polovice srpnja 1986. godine u prostoru palićkog Ženskog štranda. Riječima: «Vama ostavljam osudu» završava se potresna, tragična priča o strasnoj ljubavi, koja će se u tijesnom prostoru svakodnevice preokrenuti u sumnju, sumanutu mržnju i zločin. U središtu tragedije je odnos između tamnoputog Otela i Dezdemone. Ona ga voli i odana mu je, ali njihova ljubav i sreća su žestok izazov za okolinu, za sve koji nisu voljeni i kojima sreća nije naklonjena. Otelo je hrabar i vješt ratnik, izaziva udivljenje i zahvalnost okoline, braneći 3 Hamlet iz kafića, Subotičke novine, 11. VII. 1986. 4 Vama ostavljam osudu, Subotičke novine, 18. VII. 1986. 117 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 117 2.9.2010 12:19:16 Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 115-120 205. O predstavi Julije Cezar, koja je na palićkom Shakespeare-festu premijerno prikazana sredinom srpnja 1986. godine. Može li se čovjekova sreća sastojati u vlasti? Njezinu obnašanju i posjedovanju? Jedan među mnogima koji je pokušao odgovoriti na ovo pitanje, tokom deset tisuća godina duge, pisane povijesti čovječanstva, bio je Toma Akvinski: Sva bića teže biti slična Bogu, ukoliko im je on konačna svrha i iskonsko ishodište. Čini se da su Bogu najsličniji ljudi na vlasti zbog sličnosti moći. Za razliku od ovog kršćanskog mislioca, Shakespeare je zapažao i druge, bitne stvari, primjerice da je vlast krajnje nesavršeni oblik stvarnosti. Među ostalim i stoga što najveća prijetnja vlasti dolazi upravo od onih nad kojima bi se htjela rasprostrti. Julije Cezar je ubijen u času kada je posegao za krunom, pokušavajući se ispeti iznad svih, na najviše mjesto na kojem ni sa kim ne bi morao dijeliti vlast. Velikog vojskovođu, stratega i lukavog taktičara, zavjerenici međutim ubijaju ne trepnuvši, nakon što su trijezne glave procijenile da će biti isključeni iz distribucije vlasti, te da će im radi toga jamačno biti ugrožen ne samo status i javni ugled, već mnogo više osobna sloboda. Čim su s tom stvari bili načisto, mašili su se barjaka općeg dobra i snažno mašući njime još snažnije su boli Cezara. Kako ljudska vrsta, zapravo, nikada nije bila naivna, nikoga nije začudilo kada su se na uzvišenim ciljevima zavjerenika pojavile prve pukotine, iza kojih se ukazalo naličje njihovog slobodarstva. Razumije se, to se dogodilo tek kada su se ideolozi tiranoubojstva i sami ispeli na vrtoglavu vrtešku vlasti, postajući naskoro i sami žrtve razdora, što je i njih također odvelo u poraz i smrt. Raznovrsnost zapažanja o prirodi vlasti, sadržanih u Shakespearovu djelu, dramaturg Andras Forgacs i redatelj Janez Pipan u znatnoj su mjeri reducirali na pojednostavljene scenske znake, koji onda, izravno komuniciraju s aktualnim političkim folklorom. Tako su na djelu obogotvorene veličine lideri od prvog do trećeg reda, i svi se uzdižu i padaju, jedni drugom dolazeći glave. Intelektualci se preobražavaju u zločince, ostavljajući iza sebe podjele i raskole, zapjenjene pristalice, pendreke i kožne mantije i bezbroj umorenih sa svake strane. Cezar izlazi iz Mercedesa, Kasije iz Jeepa, a Brut rješava svoju kolebljivost hvatajući se za dršku pištolja, narod oblači vojničke odore, razne, i naoružava se, slijedi jaka doza pirotehnike od koje gledateljstvu zveče uši, kao da su na kakvu strelištu, nedajbože čega gorega. Na kraju Marko Antonije, Cezarov obožavatelj, sljedbenik i uglavnom, autsajder, čita saopćenje trijumvirata koji je preuzeo vlast, zavodeći red, itd., itd. U ovom političkom spektaklu prilično su bila vidljiva nedorađena mjesta, uz nesigurnost, zamuckivanje, i traženja po prosto- ru Velike terase. Nije to ništa strašno kada se vidi koliko je sudionika u predstavi, no glumački su je ipak iznijeli Frigyes Kovacs (Brut), Ferenc Arok (Kasije), Miklos Korica (Marko Antonije), Albert Janos (Cesar), Istvan Bicskei (Kaska), Sandor Medve (Oktavije Cezar). Još je važnije što je Janez Pipan ponudio dosta jasan predložak za razmišljanje. Naime, sredinom XIX. stoljeća Bakunjin je napisao da je država najflagrantnija, najciničnija i najpotpunija negacija humaniteta. Zato Pipan nije ni pokušao polemizirati je li država potrebna, već nas podsjetiti na nešto drugo – da su se civilizacijski stereotipi na kojima počiva opasno istrošili i da je nužno tragati za novim rješenjima, ukoliko smo namjerni opstati. Bog je već odavno umro, ili je ubijen, svejedno. Za njim će, izgleda, i država. Ostaje samo čovjek da se, konačno, suoči sam sa sobom5. 206. Postavljajući Macbetha, tragediju častohleplja, zločina, ludila i poraza, u palićkom Globu, u okviru Shakespeare-festa redatelj Zlatko Sviben odlučio je ispitati ovo djelo napisano 1606. ili 1607. godine iz kuta suvremene svakodnevice. Zbog toga je znatno pomjerio težišne točke dva najvažnija lika: ledy Macbeth i Macbetha. Tako u palićkom Globu, umjesto intelektualno kancerozne, zločinačke nadmoćnosti ledi Macbeth, koja je ideolog zavjere i ubojstva, susrećemo ambicioznu suprugu, dojučerašnju kućanicu, koja je doduše na sve spremna kako bi se dočepala vlasti i moći. Zato se i palićki Macbeth, koji se kod Shakespearea znatno duže kreće u prostoru između dobra i zla što čovjeku omogućuje da se bez ostatka propita od kakvog je testa pripravljen i za kakva djela brzo i bez ostatka preobraća u sirovog i ne pretjerano zbunjenog čovjeka, sa jasno izraženim credom: vlast, vlast i samo vlast. Palićki Macbeth je čak ispao «muškarčina koja zna što hoće», istina ne zna razloge i čemu sve to, što hoće, ali zato energično ispunjava sve preduvjete koji ga vode do najviše stepenice. Dakle, Svibenov je Macbeth ako ništa drugo, otjelovljenje ideje o heroju, nitkovu i bezdušniku koji sasvim lako obara i ubija protivnike, ali i nedužne, da bi ostvario svoj naum. Tek na mahove je Svibenov Macbeth somnambulni medij u čijem se vidnom polju susreću ovozemaljsko i mistično, sve što je sudbinski nezaobilazno. Međutim, ni tada taj spoj nema dovoljnu dubinu iracionalne tajnovitosti, što smanjuje moguće, višestruka značenja. Tako se propušta šansa za otvaranje onih pitanja koja su u korijenu svijeta, života, smrti. No, zato je Sviben uveo neke nove, moguće odnose, u igru: pa je tako ledi Macbeth u određenim 5 Gorak ukus vlasti, Subotičke novine 18. VII. 1986. 118 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 118 2.9.2010 12:19:17 Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 115-120 situacijama i jedna od suđaja-vještica, čime je donekle korigirana prvobitna interpretacija ovog lika. Tako se i Macduff pojavljuje kao vještica, a Malcolm (logično) i kao ubojica. Zato se, nema sumnje, isti glumac smjenjuje i u liku časnika, vratara i ubojice, itd. Glumački je ova predstava, uz Tita Andronika, bez premca na Shakespeare-festu. Enver Petrovci je lik Macbetha iznijansirao od zasljepljujuće, nagonske, sirove snage do fine samoironije. Banquo Tanasija Uzunovića bio mu je druga strana, neka vrsta pravde, bez šansi. Dragomir Pešić je perfidnom Malcolmu, koji polako ali sigurno grabi ka vlasti i jedini prolazi kroz cilj, osigurao svu mjeru perverzije i nadutosti, dok je Mihajlo Pleskonjić do detalja sastavio lik čovjeka-stepenice, preko kojeg se svako može popeti na tron, zaigra, li na njegovom suženom registru. Mada Gordani Gadžić, darovitoj, i na neki način predodređenoj za ulogu ledi Macbeth, nije ostavljeno dovoljno prostora, znala je ona pružiti i više no što joj je bila glumačka zadaća. Njeno sjajno ostvarenje publika neće zaboraviti, kao ni uloge Ferenca Aroka (Duncan, veštica) Želimira Novkovića (časnik, vratar, ubojica) Luke Piljagića (stjuard, ubojica), i Edit Farago (ledy Macduff, vlastelinka). U predstavi još učestvuju djeca: Stevan Pupavac, Milena Medić i Miloš Pušin, te glazbenici Robert Đivanović, Darko Tikvicki i Pal Zsiga. Vrijedi još istaći uspjele kostime Bjanke Adžić Ursulov, koja nas iz predstavu u predstavu uvjerava u svoje nepresušno i visoko majstorstvo. Ovog puta uredila je i scenu. Zatim, izvanrednu, upečatljivu glazbu Davora Rocca, koja osigurava samosvojan zvučni znak, dograđujući scensku igru i koreografiju Nade Kokotović, koja u sceni borbe između Macbetha i Macdafa razlaže čovjekov pokret vodeći ga do njega samoga, onakvog kakav jeste: prepunog buke, pomame i bijesa, do časa kad u smrti se izvjetri6. rekonstrukcije intimnog i stvaralačkog svijeta Shakespeareova. Naravno, nije samo to cilj teme. Everything and nothing je mnogo više od puke pričice i usputne meditacije. Čelanova sve vrijeme nastoji odvesti nas u sam epicentar one ogromne promjene raspoloženja koju je tijekom dvadesetogodišnjeg stvaralačkog razdoblja morao proživljavati Shakespeare: od vedrine, srdačnosti i smijeha, preko osjećanja sumornosti, sjete i strepnje, do nepodnošljivog užasa i očajanja. Propuštajući kroz sebe uvijek neku drugu osobnost, poprimajući osobine svih, Shakespeare se, konačno i neopozivo zgadio nad svima, sklanjajući se u ravnodušnost, zamoren mnoštvom likova i njihovih sudbina. Prestao je pisati, okrenuo se od kazališta i povukao na svoje imanje u Stratfordu, gdje živi povučeno, povremeno prima prijatelje i samo je za njih, u rijetkim prilikama, pjesnik, pomalo pije i lihvari, a jednog dana suhim i nimalo književnim jezikom diktira oporuku, dok čeka staru dobru smrt. Nisam koji jesam veli Jago, u njemu je Shakespeare, također, ostavio nešto od sebe, i u njega je skrio dio svojih trauma, kao uostalom i u tolike još likove iz trideset šest drama što ih je napisao, mimo 154 soneta i dvije velike poeme: Veneru i Adonisa i Otmicu Lukrecija. Borgesovu nevjerojatnu sposobnost sažimanja Kaća Čelan je pretočila u pokret i igru, oslobađajući nesvakidašnji asocijativni naboj i sprege. U svemu tome glazba je važan sastojak, neka vrsta pra-juhe iz koje se rađa scenska misao, da bi se u nju vratila, otvorena za sve životne mogućnosti, likove i situacije, baš poput majstorstva što ga zovemo: Shakespeareov univerzum. Dosljedno se kloneći iskušenja da do-sanja više no što je Shakespeare umio, redateljica nam je omogućila da sa predstave odemo bogatiji za pregršt pitanja, preoblikovanih u odlična scenska rješenja, za koja, uz glazbu, koristi još i slajd i film. Glumci su joj u svemu svesrdno pomogli, pokretnom igrom pa i riječju koja se u ovoj predstavi rijetko koristi, a kada se i izgovara, na engleskom ili na mađarskom jeziku uglavnom je u funkciji fona. Lišavajući prosječnog gledatelja mogućnosti smislene verbalne komunikacije, Čelanova nas je još jednom podsjetila na istrošenost riječi, ispisujući tjelesnim znakovima stara i nova značenja ovoga zamornoga ali još uvijek uzbudljivoga svijeta, kojega kao da bi trebalo već malo prodrmati. Glumačka ekipa bila je brojna i s uspjehom je izvršavala scenske zadaće: Miroslav Mandić, Ivan Đoševski, Ana Kostovska, Dejvid Gothard, Ljupčo Bresliski, Ema Doro, Janos Albert, Frigyes Kovacs, Ferenc Arok, Istvan Bicskei, Tibor Vajda, Peter Szel, Tibor Sebestyen, Imre Takacs, Suzana Vuković, Neđo 207. Peta je premijera na Shakespeare-festu, krajem srpnja 1986. na stanovit način predstavljala sažetak prethodne četiri, ali i nagovještaj narednih, premda to i nije važno, ma koliko je bitno. Redatelj Kaća Čelan, dramaturg Isidora Bjelica i Senja Tanović, koja je priredila izbor glazbe, pripremile su čudesnu, nesvakidašnju predstavu koristeći se kratkim, poticajnim tekstom Jorge Luisa Borgesa o Shakespeareu pod nazivom: Everything and nothing. Scensko ostvarenje nastalo na ovom tragu najprije bi se moglo svrstati između ogleda i istraživanja. Tokom jednoipolsatnog događanja gledatelju je omogućeno da prodre kroz prostor i vrijeme i da dospe do svoje moguće 6 Buka, pomama i bes, Subotičke novine, 1. VIII. 1986. 119 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 119 2.9.2010 12:19:17 Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine 115-120 Osman, Miroslav Medić i djeca Mihajlo Popov, Danijela Oberknežev i Dušan Uzelac. Kostimograf je bila Branka Adžić-Ursulov. Slajdove je izradio Zoran Lešić, film Boro Drašković, a glazbenik je bio Lajos Lakatos7. 208. Nakon premijere Richarda III. tijekom otpadaju sve eventualne dvojbe – u Subotici više nema kazališta. Dakako, onoga kojega smo predugo i jedino poznavali. Definitivno, je, i konsekventno, izdahnulo pod teretom raskošne, bezrazložne ljepote, razložne bezidejnosti i bespovratne oronulosti. Agonija je trajala bezmalo godinu dana, a kolaps se zbio u aleji Palićkog parka, u noći s 12. na 13. kolovoza 1986. godine. I svima je nakon toga laknulo, ovisno i njihovim ideološkim, estetskim i svim inim stajalištima. Iz višegodišnje kazališne dinamike, iz magme koju Ljubiša Ristić sa suradnicima već više od decenije, prometejski kotrlja diljem Jugoslavije, pa i svijeta, navedenoga se dana, ili ako baš tko hoće noći, rodilo nešto sasvim novo, drugo. Iz neprestanoga osporavanja građanskoga kazališnoga modela, koji se gušio u prostoru lišenom zraka a zasićenom pukim estetiziranjem, na kraju su se Shakespeare-festa, točnije nakon premijere Richarda III. uobličile potpuno drukčije kazališne mogućnosti o čijim dometima samo slutimo. U Shakespeareovu opusu Richarda III. je svirepi, krvavi koloplet, fuga zla, u kojoj pripadnici kuće Yorka stradavaju zbog ranije svoje istrebljivačke rabote spram lankastrovaca, što se, dakako, nadovezuje na prethodne zločine yorkista. I nikako da se prekine lanac odmazde, i nema matere koja bi rodila hrabra i umna čovjeka koji bi izrekao besu, označivši kraj engleske varijante kraljevske krvne osvete. Nad ovim Shakespeareovim tekstom Ristićeva kazališna imaginacija krenula je prema takvim zahvatima koji pokazuju kako su ideje predloška bjelodane i određene, a medijRade Šerbedžija i Ljubiša Ristić, na Paliću ske mogućnosti onoga- što-je-zamijenilo-kazalište, uistinu neiscrpne, prema tome i nepredvidive. Pa je, tako, discipliniranom, dobro uvježbanom čovjeku-glumcu, kojem je uz mnogo muke pošlo za rukom odbaciti svoje Ja, za nagradu omogućeno vratiti se sebi i vlastitoj spontanosti, improvizaciji koja je važan, vitalan čimbenik svakog umjetničkog čina. Trajno i Prolazno, žestoko su upućeni jedno na drugo, i premda se nikada ne bi trebali doticati, jamačno se neprestano prožimaju. Iza te nezaobilazne i nezaustavljive upućenosti ostaju pokreti, riječi, slike, vizualni simboli, zvuk, svjetlo, sinergija koja mijenja svijet. U tim je pra-sastojcima, klica: drugačije mišljenje kazališta i, dakako, života. U Ristićevu Richardu III. svijet varniči između Crnog i Bijelog anđela, koji se ukazuje tek na kraju puta iza zastrašujućega hoda smrti i ništavila, duž najljepšega i najmračnijega palićkoga drvoreda. Crni anđeo (Richard) guta sve na svom putu, ispod njegovoga crnoga plašta, u vatrenom tragu kojega ostavlja iza sebe, nestaju ljudi, država, povijest, uljudba. Ostaje samo pepeo iz kojega se za početak rađa Bijeli anđeo (Richmond) koji poput slobodna čovjeka vodi konja, nudeći ga kao iskupljenje – i kaznu! Nevolja je, dakako, u tome što će i Bijeli anđeo, rođen u blještavoj svjetlosti u zvuku, u naslijeđe dobiti – plašt! «Siroti pobjednici», veli Ristić, cinično, vedro i mudro. Iz ove predstave glumački je neosporno izrastao Aleksandar Cvjetković, iznoseći je iz mraka aleje prema blještavom Globu, nezaustavljivo se svrstavajući među najbolje jugoslavenske glumce. U stopu su ga pratili: Ruiš Kadrieva, Elizabeta Kočoska, Eva Amanatidu, Ana Kostovska, Marija Opsenica, Luka Piljagić, Nikola Ivošević, Mustafa Suhat, Ivan Đoševski i drugi. Glazba Gábora Lengyela dala je izvanrednu zvučnu dopunu riječima i pokretu. Vrijedi još istaći uspjele kostime Bojane Ristić, te dobar rad tonsko-svjetlosnoga tima8. Zsuzsa Daróci i István Bicskei u Hamletu 7 Usp.: M. Miković, Nisam koji jesam, Subtičke novine, 1. VIII. 1986. 8 Usp.: M. Miković, Siroti pobjednici, Subotičke novine, 15. VIII. 1986. 120 Klasje naših ravni klasje novo 1.indd 120 2.9.2010 12:19:23 KLASJE korice 11 12 09 unutra.pdf 1 2.9.2010 11:37:05
© Copyright 2024 Paperzz