Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori e-mail: forum.bmcg@t-com.me Oktobar, 2013. godine Broj 28 www.forumbosnjaka.com Godina VIII ISSN 1800-7724 Povodom evropskog Dana sjećanja na žrtve genocida: Str: 5-6 U Podgorici otvoren Bulevar Srđana Aleksića Prvi izbori za Opštinu Petnjica 16.novembra, istog dana u Mojkovcu i na Cetinju Str: 11-12 Tužilaštvo Srbije najavilo novu istragu o slučaju „Štrpci” Str: 7 Blago Husein pašine džamije Str: 25-26 Dani Podgorice u Petnjici U okviru Festivala priče – Zavičajne staze u Petnjici, 4.avgusta promovisana su izdanja Foruma Bošnjaka. O reviji Forum i objavljenim knjigama govorili su: Husein Tuzović, Dr Novak Adžić, Rifat Rastoder, Sait Šabotić, dr Draško Došljak i Ervim Spahić. Revija FORUM Revija FORUM Sadržaj Hronika Povodom 11. Jula - Dana sjećanje na civilne žrtve ratova vođenih na prostoru bivše SFRJ u periodu 1991 - 2001. godina U Podgorici otvoren Bulevar Srđana Aleksića.........................................................................5-6 Tužilaštvo Srbije najavilo novu istragu o Slučaju “ Štrpci” U pripremi optužnica za 7 otmičara ................................................................................................. 7 Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori Izdavač: Forum Bošnjaka Crne Gore *** Predsjednik Savjeta: Husein - Ceno Tuzović, prof. Predsjednik Upravnog odbora: Mirsad Rastoder PLJEVLJA: Bukovica između povratka i zaborava..........................................................................8-9 Piše: Jakob Durgut Adresa: Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32 www.forumbosnjaka.com Rožaje: Konstituisan nacionalni savjet Bošnjaka Crne Gore Osman zamijenio Šerba........................................................................................................................ 10 E-mail: forum.bmcg@t-com.me Petnjica: Zavičajci renovirali školu u Hazanama.......................................................................... 10 Žiro račun: 550-3841-06 Podgorička banka Bioča kod Bijelog Polja: Otvorena novobnovljena džamija...........................................................11 Izbori na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici: Dan izbora - subota, 16. novembar.......................... 12-13 Podgorica: Azerbejdžan renovirao Kraljev park.......................................................................... 14 Novi Pazar Čitanke na Bosanskom...................................................................................................15 Ljubljana - Republika Slovenija: Položen kamen temeljac za Islamski kulturni centar...............15 HAG: Nova odluka Međunarodnog suda za ratne zločine Holandija zvanično odgovorna za smrt Bošnjaka u Srebrenici.......................................... 16 DRUŠTVO U okolini Prijedora otkrivena je jedna od najvećih masovnih grobnica u BiH Bivši pripadnik srpske vojske otkrio lokaciju......................................................................17-19 Piše: Ruždija ADŽOVIĆ BiH: Prvi popis stanovništva posle 22 godine Zabrinutost zbog otvorenog modela izjašnjavanja........................................................... 20-21 E.Pašić Forumova izdanja: Otpor zaboravu................................................................................................ 22-24 E.Pašić Kutak za dokone: Haznadar.............................................................................................................. 25-26 Oktobar, 2013. *** Koordinatori: Melita Rastoder Safet Korać *** Grafička Priprema: Adil Tuzović *** Štampa: Daily Press, Podgorica Tiraž: 2000 Rješenjem Ministarstva kulture i medija Crne Gore broj 582, od 6 aprila 2006. godine, revija Forum se upisuje u evidenciju medija. Objavljivanje Revije Forum sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje manjinskih prava u Crnoj Gori. 3 Revija FORUM Kultura, obrazovanje baština Blago Husein pašine džamije........................................................................................................ 27-28 Jakub Durgut Knjiga, Kulturno-istorijsko nasljeđe plavsko-gusinjskog kraja Susret prošlosti i sadašnjosti................................................................................................... 29-31 Piše: Sait Šabotić Biserje iz sehare Hamdije Šahinpašića .................................................................................... 32-35 Plavski književni susreti.............................................................................................................. 36-37 Prikaz: Jezik je rijeka bez ušća................................................................................................... 38-39 Piše: Faruk Dizdarević Alenu Bešiću Nagrada “Risto Ratković” Umjetnost koja se neposredno obraća emocijama..................................................................40 K. Musić Nova predstava bjelopoljskog Centra za kulturu Premijerno izvedeni Bihorci.............................................................................................................. 41 Besjede povodom 100 godina rođenja Ćamila Sijarića Voda je za Sijarića simbol življenja.................................................................................................42 Kemal Musić Književnik Miraš Martinović o Ćamilu kod Dobre vode Magijski realizam u Sijarićevoj priči........................................................................................ 43-44 Festival priče “Zavičajne staze Bihor 2013.” Vijek od Ćamilovog rođenja......................................................................................................... 45-49 Piše: Mirsad Rastoder Povodom romana „Majko zašto“ Mirsade Bibić Šabotić Zlo ne može donijeti dobro......................................................................................................... 50-52 Autorka: Nada Vuković Džeko Hodžić na Barskom ljetopisu: Umjetnički znakovi stradanja....................................... 53-55 Piše: Emir Pašić Izložba slika Abaza Dizdarevića u Hrvatskoj Abazovo „Osvajane svjetlosti“ u Zagrebu............................................................................... 56-57 Sjećanje na Bademu Ramović (1916-1999): Heroina iz Tuzi..................................................... 58-59 Piše: Ajdn Rakić Beşir Ayvazoğlu, poznati turski pjesnik, pisac i novinar, na tribini u sali Ministarstva kulture, Cetinje, jula 2013. godine Turci i turska kultura na Balkanu............................................................................................ 60-62 Sa turskog preveo: Ajdin Rakić Festival priče „Zavičajne staze - Bihor 2013“ Stamen Milovanović, Prvonagrađena priča TODOR ŽELJKIN.................................................................................................................................... 63-65 VJERSKI POJMOVNIK Kurban - bajram, praznik bliskosti.................................................................................................66 Piše: ef. Enes Burdžović 4 Oktobarl, 2013. Hronika Revija FORUM Povodom 11. Jula - Dana sjećanje na civilne žrtve ratova vođenih na prostoru bivše SFRJ u periodu 1991 - 2001. godina U Podgorici otvoren Bulevar Srđana Aleksića Predstavnici Foruma položili su cvijeće u Spomen parku Pobrežje u Podgorici P ovodom Dana sjećanja ustanovljenog u znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, kao I sve ostale civilne žrtve ratova vođenih na prostoru bivše SFRJ u period 1991 – 2001. godina, Predstavnici Foruma Bošnjaka Crne Gore, Vlade i političkoh partija i ove godine - 11.jula položili su cvijeće u Spomen parku Pobrežje u Podgorici, koji je i posvećen ovim žrtvama. Bukete cvijeća kod spomen obilježja položili su; ministri u crnogor- Oktobar, 2013. skoj Vladi, Duško Marković, Suad Numanović, Sanja Vlahović, Raško Konjević, predstavnici Bošnjačke stranke, Pozitivne, Liberalne partije, Foruma Bošnjaka, Ambasador BH Izmir Talić,Turske Mehmed Nijaz Tanlir i druge diplomate. U protekle dvije godine Spomen ploča je četiri puta bila meta vandalizma, rušenja staklene table i postamenta pa je u susret Danu sjećanja zamijenjena granitnim obilježjem. U sklopu obilježavanja Dana sje- ćanja na žrtve, istoga dana, jedan od novijih bulevara u Podgorici, neposredno pored Spomen parka posvećenog ovim žrtvama, upravo na inicijativu Foruma Bošnjaka Crne Gore, zvanično je nazvan po Srđanu Aleksiću, koji je 1993. godine ubijen u Trebinju dok je branio druga, Alena Glavovića, muslimanske vjeroispovjesti. Srđanov bulevar svečano su otvorili njegov otac Rade i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša u prisustvu predstavnika crnogrske vlade, politič- 5 Hronika Revija FORUM Rade Aleksić, gradonačelnik Mugoša i gradonačelnik Trebinja Vučurević kih partija i drugih javnih ličnosti. - Otvaranjem ulice sa Srđanovim imenom, narod Crne Gore je pokazao da je spreman da živi sa braćom, prijateljima i da čovjeka mjeri na osnovu dobrote, ljubavi, saradnje i pažnje, kazao je, između ostalog, Srđanov otac Rade. “Nekada davno, poslije rata pitali su me kako se osjećam. Ja sam imao jednu divnu zemlju koju sam jako volio. Onda je došao rat i sve mi to uzeo. Rat mi je uzeo divnu zemlju, i Podgoricu, Nikšić, Zagreb, Beograd, Split i Novi Sad, ali kako vrijeme prolazi Srđan zahvaljući narodu Crne Gore vraća sve što je nekad bilo izgubljeno. Danas mi je vratio Podgoricu koja mi je milija i bliža nego ikad do sada. Srđana nema ali ostajemo mi i sve ono što radimo radimo za svu našu djecu i sva naša pokoljenja”. Podgorica će, otvaranjem bulevara koji nosi ime tragično nastradalog Srđana Aleksića, čuvati sjećanje na njega, koji je štiteći mladića druge vjere i nacija pokazao po kojim principima treba da se živi, kazao je grado- 6 načelnik, Miomir Mugoša. “Srđan je najljepši izdanak ne samo svog rodnog grada već i šire. Bio je glumac amater, nada Jugoslavije u plivanju, i u tragičnom trenutku za sve narode sa ovih prostora pokazao po kojim principima treba da živimo. Njegov čin, kada je zaštitio mladića druge vjere i nacije, trajaće kao jedan od najsnažnijih poziva na suživot različitosti. Tako će Podgorica na otvaranjem ulice sa njegovim imenom, čuvati sa ponosom čuvati sjećanje na Srđana Aleksića. Neka prozivanje bulevara njegovim imenom pokaže da smo primili poruku koji je njegov herojski čin poslao svima”, kazao je Mugoša. U znak poštovanja prema svim nevinim žrtvama, u velikoj sali KICa Budo Tomović prikazan je film “Srđan” režisera Srđana Golubovića koji je autor besplatno ustupio za emitovanje na inicijativu Foruma. Zahvaljujući se režiseru Goluboviću na poklonjenoj projekciji, ali veličanstvenom filmskom i ljudskom ostvarenju, idejni utemeljivač Foruma Bošnjaka Crne Gore - Rifat Rastoder je, podsjećajući na riječi oca Rada iz svojevremene obavijesti o Srđanovoj smrti i sahrani da je Srđan Aleksić „tragično završio svoj mladi život ispunajavajući ljudsku dužnost...“, između ostalog rekao: „U vremenu zla i zaumlja koje je u tom periodu vladalo, Srđanov gest je bio mnogo više od ljudske dužnosti. Bio je to zapravo najuzvišeniji mogući čin ljudske hrabrosti, časnosti i čojstvenosti, te je kao takav i zavrijedio poštovanje i trajno sjećanje svih ljudi koji drže do istih principa, bez obzira na vjeru, naciju ili bilo kakvu drugu pripadnost, a što su i bili razlozi zbog kojih smo i inicirali ovjekovječenje Srđanovog imena i u Crnoj Gori“, kazao je Rastoder. Obilježavanje 11. jula - Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, počinjenog između 11. i 19. jula 1995. godine nad više od 8.000 Bošnjaka, kao i na sve ostale civilne žrtve ratova, vođenih na prostoru bivše zajedničke domovine, organizovali su Forum Bošnjaka Crne Gore i Glavni grad. H.T. i M.R. Oktobarl, 2013. Hronika Revija FORUM Tužilaštvo Srbije najavilo novu istragu o Slučaju “ Štrpci” U pripremi optužnica za 7 otmičara N a osnovu izjava 30 svjedoka i dokumenata iz haške presude Milanu i Sredoju Lukiću, srpsko tužilaštvo za ratne zločine priprema da slučaj Štrpci nakon 20 godina pomjeri sa mrtve tačke. Mediji prenose da je zbog sumnje da su učestvovali u otmici i ubistvu, optužba već spremna za sedam državljana Srbije i Bosne. Pripadnici paravojne formacije “Osvetnici” koje je predvodio Milan Lukić, su 27. februara 1993. godine oteli iz voza 18 Bošnjaka i jednog Hrvata i potom ih ubili. Oni su otete putnike odvezli u selo Prelovo kod Višegrada, gdje su ih tukli i opljačkali, a potom su ih odvezli u pravcu Višegrada, gdje su likvidirani nedaleko od obale Drine. Jedini razlog njihove otmice i kasnije likvidacij bilo je njihovo različito ime. Za zločin je do sada osuđen jedino Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, koji je petnaestogodišnju kaznu odslužio i sada je na slobodi. Vođa zločinačke grupe Milan Lukić osuđen je za drugi zločin u Hagu na doživotnu robiju, ali za otmicu putnika u Štrpcima nikad nije odgovarao. Od 19 putnika koji su oteti iz voza osam je crnogorskih državljana. Srpski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević saopštio je da predistražni postupak dobro napreduje, posebno zahvaljujući dobroj saradnji u regionu. “S obzirom da je reč o predistražnom postupku (koji je službena tajna) ne mogu više detalja da iznosim u javnost, ali mogu da kažem da se rad na tom predmetu zahuktava”, rekao je Vukčević. Prema Oktobar, 2013. njegovim riječima, tužilaštvo očekuje nove informacije od kolega iz Bosne i Hercegovine, kao i iz Haga, koji preko oficira za vezu treba da mu dostave određene podatke iz slučaja Milana Lukića. Na tragu informacija iz Srbije i iz crnogorskog tužilaštva je saopšteno da su spremni da cijeli slučaj ponovo aktuelizuju. Veselin Vučković, vršilac dužnosti vrhovnog državnog tužioca Crne Gore, kazao je Televiziji Crne Gore da prate predistražne postupke srpskog tužilaštva. “Do ovog trenutka nemamo konkretnih inicijativa od strane nadležnog tužioca Srbije ali tragom informacije u medijima, u svakom slučaju uslijediće naša inicijativa i interesovanje kroz mehanizam međunarodne pravne pomoći i saradnje crnogorskog i srbijanskog Tužilaštva”, kazao je Vukčević. Ovu inicijativu pozdravili su i članovi porodica otetih putnika. Ragip Ličina, brat jednog od otetih punika saopštio je da su porodice računale da je sa presudom Nebojši Ranisavljeviću, koji je osuđen na 15 godina završen sudski proces. “Ovo je nešto novo, što smo mi očekivali da će se desiti ranije ali i nakon 20 godina i sedam mjeseci konačno će i pravda biti dostpuna”, smatra Ličina. Vijest o otvaranju nove istrage pozdravili su i u Forumu Bošnjaka Crne Gore. Mirsad Rastoder, kazao je da je odavno poznato da su u Beogradu svi ključevi tajni o zločinu u Štrpcima. Nadamo se da ovo neće biti samo još jedan pokušaj da se utvrdi ko je zaista odgovoran za zločin nad civilima, već da će biti pokrenuta ozbiljna istraga, da se makar ključni predvodnici zločina u Šrtpcima suoče sa pravdom. Čudi nas što tužilac najavljuje pokretanje postupka a logičnije bi bilo da je prikupio sve relevantne detalje, podigao uptužnicu pa tek onda izašao u javnost. Ovako sve liči na medijsku priču radi nekih drugih interesa sa upozorenjem izvršiocima da se bolje prikriju, kazao je Rastoder. Na dosta kontroverzi u ponovnom otvaranju istrage ukazuje i advokat Velija Murić, koji je bio zastupnik otetih putnika 2002. godine u procesu pred Višim sudom u Bijelom Polju. Murić kaže da ga čudi zašto se u medijima prvo pojavila informacija o istrazi jer bi to mogao biti znak počiniocima da se sklone. Oni dokazi koji su bili dostupni na suđenju 2002. godine, sa još malo volje bili su dovoljni da se krene do imena izvršilaca. Ona su bila poznata pošto su ti ljudi čak i u kafanama pričali kako su izvršili zločin, objašnjava Murić. Povodom novih detalja u istrazi cijelog slučaja, srpsko tužilaštvo sa Fondom za humanitarno pravo organizovalo je i sastanak sa članovima porodica u Prijepolju. Zamjenik tužioca za ratne zločine Srbije Bruno Vekarić kazao je članovima porodica da ima osnovanih sumnja da se kaže da je cijeli slučaj dugo vremena bio zataškavan čak i od istražnih organa koji su skrivali činjenice. Mislim da članovi porodica imaju pravo, da znaju da se tu događa nešto novo, da želimo iskreno da otkrijemo ubice. Razgovaraćemo sa njima, da pomognu i oni nama i mi sa njima kako bi došli do pozitivnog rezultata”, rekao je Vekarić. 7 Hronika PLJEVLJA Revija FORUM Bukovica između povratka i zaborava Uručenje ključeva od novih 8 kuća za prognanike koji su izrazili želju za povratkom na rodna ognjišta i dva mevluda koji su okupili bukovičane i njihove prijatelje zaslužuju da uđu u hroniku događaja ovoga ljeta Piše: Jakob Durgut P rvi događaj, koji je makar na kratko vratio dah života Bukovici kod Pljevalja, bio je tradicionalni mevlud u džamiji u selu Rosulje, održan 15. juna, gdje su prisustvovali i najviši predstavnici Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori na čelu sa reisom Rifat ef. Fejzićem. U mevludskom programu učestvovali su i profesori podgoričke medrese Sadmir ef. Hadžijić i Smajo ef. Dacić, kao i pljevaljski imami: Erol ef. Pita, Ferid ef. Osmanagić, Mehmed ef. Durgut i nekadašnji imam ove jedine džamije na seoskom području od Pljevalja do Foče Šaćir ef. Smailović, koji je do odlaska u zasluženu penziju bio glavni imam u Podgorici. Mevludu je prisustvovalo blizu 200 Bukovičana iz Sarajeva, Goražda i Pljevalja. Pravih Bukovičana kojih je trebalo bude najviše nije bilo, jer još uvijek ni nakon 21 godinu povratak u Bukovicu nije zaživio. Nakon mevluda, prisutnima se na prigodan način obratio imam Husein pašine džamije Ferid ef. Osmanagić i podsjetio Bukovičane da ne zaborave svoj kraj i da ga posjećuju što češće, kad god im se za to ukaže prilika. „Ovo je jedina džamija na seoskom području pljevaljske opštine i praktično jedina džamija na tromeđi između Pljevalja, Foče i Čajniča. Zato imamo posebnu obavezu da je saču- 8 vamo i da je posjećujemo. Čuvajmo je, jer ako joj se nešto desi i ako ostane prazna, za nju ćemo svi mi biti pitani na Sudnjem danu. Zabilježeno je da je tokom svoga postojanja ova džamija dva puta uništavana, ali je uvijek zalaganjem vrijednih Bukovičana na istim temeljima nicala nova .Poslednji put je bila uništena februara 1943 godine, a na istim temeljima je 1959 godine podignuta nova u kojoj se danas nalazimo. Radi podsjećanja je važno istaći da je ovo prva novopodignuta džamija poslije Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori. Na prostoru Bukovice svojevremeno su bile tri džamije i egzistirala tri džemata, a bilo je 11 mekteba. Zabilježeno je da su 1962 godine na području Bukovice bila aktivna tri mekteba: Rosulje sa 70 polaznika, Raščići sa 82 i Planjsko sa 96 polaznika”, istakao je Ferid ef. Osmanagić. Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić je kazao da je zadivljen prostorom i ambijentom koji je doživio na putu do Bukovice. „Zaista sam bio zadivljen krajolikom kroz koji sam prošao. Veliki voćnjaci, livade i šumski kompleksi su izvanredan potencijal za razvoj ovoga kraja. Skrećući sa glavnog puta koji vodi u unutrašnjost Bukovice pažnju mi je privukla jedna spomen ploča sa lijeve strane. Zastao sam da vidim o čemu se radi i duboko me je dirnulo kad sam pročitao da je na današnji dan prije 20 godina u neposrednoj blizini ove džamije ubijen čovjek. Iz razgovora sa savremenicima ovog događaja rečeno mi je da je čovjek ubijen iz razloga samo što je nosio ime Džafer i što je bio islamske vjere, mada na plo- či piše da je poginuo. Biti ubijen i poginuti nije isto. Mi muslimani smo vrlo čudni, stalno se trudimo da se nekom nešto ne zamjerimo, da budemo van društvenih tokova, ali kao po pravilu uvijek na vlastitu štetu. Kazaću vam nešto što vrlo često pominjem: Crna Gora treba da bude sretna što ima muslimane, jer da nije bilo nas ona ne bi bila država. Drugo je pitanje koliko je ona nama vratila. Ovde su prije 20 godina ubijani i protjerivani ljudi, uništavani su naši vjerski objekti, vršene otmice i pljačka imovine. Napomenuću da je u mom Rožaju u to vrijeme građena crkva u najvećem dijelu prilozima muslimana, dok su u isto vrijeme na ovom prostoru paljene džamije. Ispričaću vam jednu priču iz koje treba da izvučemo pouku. „Bio jedan slijepac koji je u blizini kuće imao vodu, i uvijek kad bi pošao na donese vode nosio bi svjetiljku. Jedne prilike kad je pošao po vodu komšija ga upita zašto uvijek nosi svjetiljku kad uopšte ne vidi. Slijepac mu odgovori: „Ja ne nosim svjetiljku zbog sebe nego zbog vas, da bi me vi vidjeli“, pa zato i mi ponekad trebamo da upalimo svjetiljke da bi nas drugi vidjeli i da tražimo ono što nam pripada. Ako je ovdje napravljana kuća, onda je logično da ima i put da se dođe do nje, a ne ovakav kojim smo mi došli“, između ostalog istakao je reis Fejzić. On je pozvao Bukovičane da naredne godine dođu u još većem broju i da dovedu svoju djecu da ih navikavaju na ovaj kraj, da ne prodaju svoja imanja, jer je ovaj prostor izuzetno pogodan za razne privredne djelatnosti. Nakon završenog mevluda reis Fejzić sa saradnicima je posjetio zapaOktobarl, 2013. Hronika Revija FORUM Obnova porušenih kuća sa dosta prigovora Protjeranim Bukovičanima su, 26 juna, uručeni ključevi za još 8 novopodignutih objekata. Ključeve je Bukovičanima uručio ministar za manjinska i ljudska prava Suad Numanović, najavljujući da će ubrzo, po zaključenju tendera, početi gradnja još 12 stambenih objekata. „U protekle četiri godine izgrađeno je 58 stambenih i 42 pomoćna objekta, obnovljena je putna infrastruktura i elektro i vodovodna mreža. Do sada je utrošeno oko tri miliona od četiri i po miliona eura kolika je vrijednost projekta”, rekao je Numanović. Na ovaj svečani događaj iz nepoznatog razloga nisu pozvani predstavnici Udruženja Bukovičana iz Pljevalja, niti Foruma Bošnjaka Crne Gore, koji je u više navrata inicirao obnovu. Udruženje Bukovičana iz Pljevalja je reagovalo na kvalitet izvedenih radova kod kordinatora projekta i izvođača radova, jer se trotoari oko objekata i stepeništa raspadaju nakon ljenu džamiju u selu Planjsko i porušeni minaret u selu Raščići. ¸Drugi važan događaj je bio 26 juna, kada su protjeranim Bukovičanima uručeni ključevi za 8 novopodignutih objekata. Ključeve je Bukovičanima uručio ministar za manjinska i ljudska prava Suad Numanović, najavljujući da će ubrzo, po zaključenju tendera, početi gradnja još 12 stambenih objekata. „U protekle četiri godine izgrađeno je 58 stambenih i 42 pomoćna objekta, obnovljena je putna infrastruktura i elektro i vodovodna mreža. Do sada je utrošeno oko tri miliona od četiri i po miliona eura kolika je vrijednost projekta”, rekao je Numanović. Na ovaj svečani događaj iz nepoznatog razloga nisu pozvani predstavnici Udruženja Bukovičana iz Pljevalja, niti Foruma Bošnjaka Crne Gore, koji je u više navrata inicirao obnovu. Udruženje Bukovičana iz Pljevalja je reagovalo na kvalitet izvedenih radova kod kordinatora projekta i izvođača radova, jer se trotoari oko objekata i stepeništa raspadaju nakon jedne godine od izgradnje, a neophodne su i stalne popravke elektro i vodovodnih instalacija. U jednom slučaju , vlasnik Oktobar, 2013. jedne godine od izgradnje, a neophodne su i stalne popravke elektro i vodovodnih instalacija. U jednom slučaju, vlasnik je doveo vodu do objekta i napravio priključak, međutim zbog začepljenja dovodne cijevi vode nije bilo. Nakon reagovanja kod kordinatora projekta da će mediji biti obaviješteni o načinu na koji se grade objekti, sugestija je bila “možda nebi bilo pametno obavještavati medije”, a izvođač radova je obećao da će u narednih nekoliko dana sve biti dovedeno u ispravno stanje, ali već 6 mjeseci niko ništa ne preduzima. Bukovičani takođe imaju primjedbu na kriterije koji opredjeljuju koliki objekti se kome grade. Ima primjer da je brojčano najvećoj familiji izgrađen najmanji stambeni objekat. Bukovičani prigovaraju i zbog toga što je porodici ratnog zločinca koji je pravosnažno osuđen na 10 godina zatvora zbog počinjenih zločina u Foči sagrađena kuća iz fonda opredijeljenog za povratnike. Takođe postoje primjedbe zbog čega se nekome grade i pomoćni objekti, a nekome ne i td, itd. je doveo vodu do objekta i napravio priključak, međutim zbog začepljenja dovodne cijevi vode nije bilo. Nakon reagovanja kod kordinatora projekta da će mediji biti obaviješteni o načinu na koji se grade objekti, sugestija je bila “možda nebi bilo pametno obavještavati medije”, a izvođač radova je obećao da će u narednih nekoliko dana sve biti dovedeno u ispravno stanje, ali već 6 mjeseci niko ništa ne preduzima. Bukovičani takođe imaju primjedbu na kriterije koji opredjeljuju koliki objekti se kome grade. Ima primjer da je brojčano najvećoj familiji izgrađen najmanji stambeni objekat. Bukovičani prigovaraju i zbog toga što je porodici ratnog zločinca koji je pravosnažno osuđen na 10 godina zatvora zbog počinjenih zločina u Foči sagrađena kuća iz fonda opredijeljenog za povratnike. Takođe postoje primjedbe zbog čega se nekome grade i pomoćni objekti, a nekome ne. Postoji još primjedbi koje će biti pažljivo evidentirane u narednom periodu. Od 58 novosagrađenih objekata u Bukovicu se vratilo do sada pet povratnika i to su uglavnom samci. Treći važan događaj za Bukovičane je održan mevlud pored porušene munare u selu Raščići, koji je upriličen 24 avgusta. Iako u selu ne živi niko, mevludu je prisustvovalo oko 150 Bukovičana, a nakon mevluda svi su bili pozvani na ručak kod Nijaza Raščića, privrednika iz Sarajeva, koji je rođen u Raščićima i ovog ljeta je iz svojih sredstava napravio novu kuću na temeljima stare. Bukovičani su uradili i projekte uništenih džamija i prvo će ponuditi državu Crnu Goru da ih obnovi, obzirom da ih nije zaštitila od uništenja, niti je šta poduzimala da se počinioci otkriju. I ako je proteklo više od 20 godina od protjerivanja Bošnjaka iz Bukovice, još uvijek su male šanse za povratak. Čini se da devedesete godine na ovom prostoru još uvijek traju. Podsjećanja radi u Bukovici je u periodu 1992-95 ubijeno 6 lica, dva lica su izvršila samoubistvo kao posledicu torture, pretučeno je blzu 80 lica, izvršena je otmica 12 lica, od kojih su neki razmijenjeni za srpske borce u Goraždu, zapaljeno je osam kuća i džamija u selu Planjsko, porušena je eksplozivom kamena munara u Raščićima, a protjerano je 110 porodica sa oko 300 članova, a cjelokupna imovina je opljačkana. 9 Hronika Revija FORUM Rožaje: Konstituisan nacionalni savjet Bošnjaka Crne Gore Osman zamijenio Šerba U Rožajama je održana konstitutivna sjednica II saziva Bošnjačkog nacionalnog savjeta na kojoj je za predsjednika izabran Osman Nurković,predsjednik Izvršnog odbora u predhodnom sazivu. Sjednici su prisustvovalo, 28 od ukupno 34 člana savjeta. Članovi savjeta su usvojili izvještaj izborne komisije o sprovedenim izborima za II saziv Bošnjačkog savjeta u Crnoj Gori nakon čega se pristupilo izboru predsjednika Bošnjačkog savjeta. Za predsjednika savjeta su kandidovana 4 člana savjeta, od kojih su samo dvojica prihvatili kandidturu . Nakon sprovedenog tajnog gla- Konstitutivna sjednica Bošnjačkog savjeta sanja, kandidat Osman Nurković dobio je 20 glasova, Almir Muratović 4 glasa, jedan glasački listić je bio nevažeći a tri članova savjeta su odbila da glasaju. Konstituisanje organa Bošnjačkog savjeta biće zaokruženo na prvoj redovnoj sjednici Bošnjačkog savjeta. Petnjica Zavičajci renovirali školu u Hazanama Donaciom članova Zavičajnog kluba „Bihor“ iz Luksemburga, renovirana je škola u Hazanama, područno odjeljenje OŠ Tucanje. Na inicijativu Sabita Šabotića, nekadašnjeg učenika ove Škole a uz svesrdnu podršku Predsjednika kluba Raifa Adrovića, Upravnog odbora i članstva udruženja, tokom ljeta su zamijenjeni podovi a sređen je sanitarni čvor u školskim prostorijama. Umjesto dotrajalih podova u učionicama su postavljene moderne keramičke pločice, u hodniku škole je instalirana nova česma a sve prostorije su uredno okrečene. Ukupna vrijednost izvedenih radova iznosila je 3.315 eura. U donaciji su u;estvovali i Bošnjaci sa Kosova i Me- 10 Direktor škole i rukovodstvo ZK Bihor tohije. Prilikom svečane predaje objekta 5.avgusta, direktor Škole Sejdo Čilović se zahvalio donatorima i hu- manoistima iz Udruženja-ZK „Bihor“, koje inače redovno pokreće slične akcije za potrebe građana na području opštine Petnjica. S.Š. Oktobarl, 2013. Hronika Revija FORUM Bioča kod Bijelog Polja Otvorena novobnovljena džamija U Bioči, selu uz samo podnožje srednjevjekovnog grada Bihor, 23. avgusta 2013. godine, otvorena je obnovljena džamija. Nova džamija izgrađena je na temeljima nekadašnje iz 17 vijeka koja je porušena 1912. godine i jedina je tik pored magistrale Podgorica-Rožaje kojom godišnje prođe oko 300 hiljada ljudi. Džamija se nalazi u na području opštine Bijelo Polje u kojoj živi blizu 50 odsto sljedbenika islama. Skupu su pored brojnih mještana prisustvovali: Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić, gosti iz Diyanet-a, – Islamske zajednice Turske, vrhovni muftija Konye, Šukru Ozbuday sa još trojicom mjesnih muftija iz njegovog muftijstva, novoimenovani koordinator agencije TIKA, Mustafa Yazici, prvi saradnik ambasadora Turske u Crnoj Gori, potpredsjednik Vlade Rafet Husović, predstavnici Zajednice sandžačke dijaspore, brojne istaknute ličnosti, džematlije, imami i glavni imami iz, Bijelog Polja, Podgorice, Berana, Plava, Petnjice, Rožaja i drugih gradova. Na početku svečanog otvaranja uz učenje odlomaka Kur’ana,u ime odbora i islamske zajednice u BP prisutne su selamili Ragip ef. Ličina i glavni imam Enis ef. Burdžović, u oni su istakli imena ime vrijednih članova koji su ovo zdanje podigli, zatim imena najvećih vakifa, zahvalivši se svima na učešću i pomoći u građenju ovog vakufa. Na temeljima stare, gradnja džamije započeta je i ukrovljena od donacija džematlija a onda je Turska agencija za međunarodni Oktobar, 2013. Svečano otvaranje džamije u Bioči razvoj i saradnju (TIKA) donirala sredstva za detaljno uređenje,izgradnju minare, uređenje harema. - Ovaj imozantan skup, sa blizu hiljadu ljudi,najljepši je podsticaj za dalju saradnju kazao je novoimenovani koordinator agencije TIKA, Mustafa Yazici, i najavio da će pomoć i podrška biti nastavljena. Muftija Šukru Ozbuday je u svojoj besjedi okupljene vjernike nazvao „potomcima sultana Fatiha“ i najavio podršku u izgradnji centralne đamije u Bijelom Polju. Govoreći o vjekovnim vezama muslimana Turske i ovdašnjih muslimana on je naglasio. „Mi osjećamo dug prema unucima sultana Fatiha, i osjećajući taj dug, odlučili smo pomoči Mešihatu, na čelu sa cijenjenim reisom Rifat ef. Fejzićem da u gradu Bijelom Polju, podignemo veliku, centralnu džamiju.“ Ozbuday je prisutnima prenio srdačne selame muslimana Konye, kojih ima preko dva miliona, kao i rukovodstva Diyaneta, na čelu sa turskim Reisom. Podsjećajući da su Turci braća po vjeri ovdašnjim muslimano- ma Reis Fejzić se posebno zahvalio turskoj vladinoj agenciji TIKA, kao i zajednici sandžačke dijaspore, koji su značajnim sredstvima pomogli izgradnju. Fejzić je poručio da je rušiteljska ideologija na ovim prostorima u fazi zamiranja, te obećao: „ da ćemo IZ uz Allahovu pomoć obnoviti i porušene džamije u Bukovici kod Pljevalja“. Reis je upoznao prisutne da je sa opštinskim vlastima potpisan ugovor koji garantuje izgradnju centralne džamije. „I ako vjerujem da će se ugovor poštovati, hoću da vi bjelopoljci znate da ćete biti upoznati odmah, ukoliko do kršenja potpisanog ugovora dođe.“kazao je Fejzić Reis Fejzić se posebno zahvalio turskoj vladinoj agenciji TIKA, kao i zajednici sandžačke dijaspore, koji su značajnim sredstvima pomogli izgradnju. Uz gromoglasne tekbire hora Firdevs, džamiju su svečano otvorili Reis i Muftija Šukru Ozbudayiz Konje, a prvu hutbu održao je reis ef. Fejzić. Nakon džume, za sve prisutne odbor za izgradnju pripremio jer svečani ručak. E.P. 11 Hronika Revija FORUM ORI B Lokalni IZ Izbori na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici Dan izbora - subota, 16. novembar Petnjica Mojkovac Cetinje Izbori u Mojkovcu i Petnjici održaće se 16. novembra ove godine, odlučio je predsjednik države Filip Vujanović. Rokovi za sprovođenje izbornih radnji počeli su da teku od 2. septembra - dana objavljivanja odluke. Rok za dostavljanje izbornih lista za odbornike opštinskom izbornim komisijama počeo je od 23. Septembra a završava se 21. oktobra. Predsjednik CG Filip Vujanović 12 je , 13.septembra ,donio Odluku da se i izbori na Cetinju održe 16. novembra. Rokovi za sprovodjenje izbornih radnji u Prijestolnici započeli su od 13.septembra 2013. godine,a za dostavljanje izbornih lista od 04. oktobra, do 21. oktobra. “Pravo na medijsko praćenje u predizbornoj kampanji počinje od dana potvrdjivanja izborne liste učesnika predizborne kampanje, a prestaje 14. novembra 2013. godine u 24.00 časa”, pojašnjeno je u odlukama o raspisivanju izbora u Mojkovcu i Petnjici. Specifičnost ovih izbora su, svakako, prvi izbori u novobnovljenoj Opštini Petnjica. Na izborima u ovoj opštini glavni konkurenti, kako se pretpostavlja biće DPS i SDP, a učešće na izborima najavljuju i : Bošnjačka stranka, Pozitivna Crna Gora, liberalna partija i SNP. Oktobarl, 2013. Hronika Revija FORUM ORI B Lokalni IZ Kakva su očekivanja lidera ovih stranaka? Dr Almir Rebronja, predsjednik OO SDP Petnjica Adnan Muhović, predsjednik OO Bošnjačke stranke Petnjica Nihad Kršić, predsjednik OO Pozitivne Crne Gore Petnjica Očekujem da SDP pojedinačno bude najjača partija u parlamentu buduće Opštine Petnjica. Inače, vodimo kampanju koja je prije svega pozitivna, kampanju koja se oslanja na pravednosti, iskrenosti, i pozitivnim moralnim vrijednostima. Ponudićemo građanima viziju razvoja naše Opštine, viziju koju ljudi u SDP-u imaju, a sve to kroz jedan novi model, koji će biti prije svega podržan stručnošću i znanjem velikog broja visoko školovanih ljudi koji trenutno participiraju u radu OO SDP Petnjica. U kampanji zasigurno nećemo oklijevati da, svakom ko bude govorio neistinu, odgovorimo istinom i znanjem, jer SDP Petnjice jeste politički subjekt koji idejom počiva na istini, i spremnosti da uloži krajnje napore da našu Petnjicu postavi na noge i omogući bolji život ljudima u njoj, i koji u tim dvijema stvarima sigurno prednjači u odnosu na ostale. Na kraju koristim priliku da, čitaocima revije Forum i svim ostalim pripadnicima islamske vjeroispovijesti čestitam predstojeći Kurban Bajram. ka bošnjačkog naroda u Bihoru, gdje je 99 posto stanovništva bošnjačke nacionalnosti. Bošnjačka stranka će na ovim izborima pred birače izaći samostalno, te očekuje jako dobar izborni rezultat, tj. rezultat koji će zasigurno odlučivati u formiranju vlasti u Petnjici. Ovaj rezultat očekujemo jer će na našoj odborničkoj listi biti 99 posto mladi ljudi, koji nemaju niti političku niti ljudsku mrlju u ovom kraju. Bošnjačka stranka će u svom programu imati za cilj poboljšanje ekonomskog, vjerskog i nacionalnog stanja u Bihoru. Važno je napomenuti da je predsjednik Bošnjačke stranke Rafet Husović i podpredsjednik Vlade Crne Gore, kao i to da je Bošnjačka stranka glavna veza između Crne Gore i Turske, koja ima u planu investiranja u opštinu Petnjica. Ako ne osvojimo apsolutnu vlast, poslije izbora smo otvoreni za sve koji misle dobro ovoj opštini! će dokazati i ostvariti ulaskom u SO sa nekoliko odbornika. Ukoliko budemo imali odlučujući uticaj snažno ćemo se zalagati za ostvarivanje privrednih projekata koji će kraju donijeti nova radna mjesta, zatim jačanje putne i druge infrastukture i jačanje administracije odgovornim i sposobnim ljudima koji treba da obezbijede povoljan ambijent za efikasno rukovođenje i poslovanje što sve zajedno mora obezbijediti bolje uslove života u novoj opštini. Na neistine Na izbore Ući ćemo odgovaramo samostalno u parlament Bošnjačka stranka na lokalnim Pozitivna Crna Gora će postati istinom i znanjem izborima izlazi kao autentična stranrespektibilan politički subjekat. To Oktobar, 2013. Do zaklučenja lista nijesmo dobili izjave predstavnika ostalih partija, koje će učestvovati na lokalnim izborima u Petnjici. 13 Hronika Revija FORUM a ic Podgor Azerbejdžan renovirao Kraljev park U Podgorici je 11. septembra svečano otvoren renovirani Kraljev park, u kojem je postavljena statua azerbejdžanskog pisca Huseina Džavida, kao i ulica koja vodi do njega i koja se od sada zove Ulica Baku. Obnovljeni park, koji je poklon Vlade Azerbejdžana, na inicijativu predsjednika Ilhama Alijeva, otvorili su gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i potpredsjednik Vlade Azerbejdžana Elčin Efendijev. „Rekonstrukcija parka na površini od oko 11.500, kvadratnih metara, u vrijednosti od oko milion eura, urađena je po autorskom projektu azerbejdžanskog arhitekte Eldara Huseinova. Vodeći projektant bio je arhitekta Mladen Đurović, a izvođač radova Arhitektonski atelje iz Podgorice, uz podršku preduzeća i službi Glavnog grada“, podsjetio je prilikom otvaranja parka gradonačelnik MiomirMugoša. „Spomenici dvojici velikana - našeg Božidara Vukovića Podgoričanina i Huseina Džavida, istaknutog azerbejdžanskog pjesnika i dramskog pisca, kao i čitav kompleks parka, simbol su prijateljstva, sadašnje i buduće saradnje naše dvije države. Azerbejdžan je već jedan od najvećih investitora u našoj zemlji, a vjerujem da nova i značajna ulaganja tek predstoje. U Crnoj Gori su dobrodošli svi ozbiljni investitori, a naročito oni iz prijateljskih zemalja kao što je Azerbejdžan“, rekao je Mugoša. Potpredsjednik Vlade Azerbejdžana Elčin Efendijev istakao je da otvaranje biste Huseina Džavida u Kraljevom parku predstavlja i uvažavanje prema njegovoj ličnosti i njegovom radu. - Postavljanje biste Huseinu Džavidu u ovom predivnom kutku Podgorice nije slučajnost. On je go- 14 Đukanović i Alijev vorio: “Genijalna je ona ličnost koja zaustavlja besmisleno prolivanje krvi“. To su riječi velikog stvaraoca, koji je čitav svoj život i djelo posvetio čovječanstvu,pozivima na mir, humanizam i kulturu. Džavidovo Stvaralaštvo slavi mir, pravdu, prijateljstvo i jednakost među narodima, ideju da svi ljudi budu jednako slobodni , nezavisno od religije i nacionalne pripadnosti, kazao je Efendijev. Ministar kulture u Vladi CG Branislav Mićunović je istakao da otvaranjem dveri parka ulazimo u istorijsko poglavlje koje se temelji na novim standardima ekonomske, diplomatske i kulturne saradnje Crne Gore i Azerbejdžana. Spomen bistu Azerbejdžanskog pjesnika svečano su otkrili, Ppremijer CG Milo Đukanović i potpredsjednik Vlade Azerbejdžana Elčin Efandijev. U blizini je i obnovljena bista Božidara Vukovića-Podgoričanina. Dvojica državnika su u kraljevom parku posa- dili drvo mira, a potom sa Gradonačelnikom prošetali novim bulevarom s imenom glavnog grada Azerbejdžana - Bakua. Poštovaoci svega lijepog što se događa u Glavnom gradu bili su vrlo zadovoljni bajkovitim iygledom Kraljevog parka iznad desne obale Ribnice i tabačkog mosta, simbola Stare Varoši i Podgorice. Malo sjevernije, preko Bulevara Svetoga Petra, zjapi ruševina hotela „Crna Gora“, kultnog središta svih koji su tog ugostiteljsko-turističkog „gospodina“ voljeli i bili uvijek spremni da mu pri ulazu u ovaj hram ljepote i razonode skinu kapu u znak poštovanja i zadovoljni što ih je 60 godina dočekivao i ugošćavao bez zamjerki. Zato je na kraju svečanosti u Kraljevom parku gradonačelniku dr Miomir Mugoša o rušenju aneksa hotela „Crna Gora“ rekao, da je ovo desno (misleći na park) djelo Glavnog grada, a ono lijevo sramota onih koji su to uradili. H.Tuzović Oktobarl, 2013. Hronika Revija FORUM zar a P i v o N Čitanke na Bosanskom Bošnjačkog nacionalno vijeće u Republici Srbiji uručilo je u osnovnim školama u Novom Pazaru besplatne udžbenike – hedije učenicima prvog i petog razreda. Predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća Esad Džudžević je tom priliko izrazio zadovoljstvo što je nakon sto godina obnovljeno školstvo na bosanskom jeziku u Sandžaku. “Učenici prvog i petog razreda osnovnih škola u Sandžaku su prva generacija bošnjačke djece, koja poslije sto godina pohađaju nastavu na bosanskom jeziku”, kazao je Džudžević. Autori knjiga su Bošnjaci koji su istovremeno i nastavnici u nastavi na bosanskom jeziku. “Ovim činom obrazovno-vaspitne ustanove u Sandžaku definitvno postaju multietničke škole, čime se smanjuje etnička distanca između Bošnjaka i Srba kazao je Džudžević i podsjetio da je obnavljanje bošnjačkog školstva stvorilo tako neophodan nacionalni konsenzus unutar bošnjačkog naroda u Sandžaku. Besplatne udžbenike Vijeće je obezbijedilo kroz donaciju Turske razvojne agencije TIKA. Ljubljana - Republika Slovenija Položen kamen temeljac za Islamski kulturni centar Nakon 44 godine od pokretanja inicijative u Ljubljani je, 14 septembra 2013. godine, svečano položen kamen temeljac za izgradnju Islamskog kulturnog centra. Praćeni učenjem tekbira, kamen temeljac su u prisustvu okupljenih više hiljada vjernika položili član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović, predsjednica Vlade Slovenije Alenka Bratušek, bivši predsjednik Slovenije Danilo Türk, gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković, reisul-ulema Islamske zajednice u BiH (IZBiH) Husein-ef. Kavazović, te ljubljanski muftija Nedžad ef. Grabus. Slovenačka premijerka Alenka Bratušek izjavila je, povodom polaganja kamena temeljca za izgradnju Islamskog kulturnog centra u Ljubljani, da Evropa bez islama ne bi bila raznolik i bogat kontinent. Ona je poručila da svaka vjerska zajednica ima pravo na svoje vjerske objekte. “Nije ovo poseban dan samo za muslimane, ovo je izuzetno važan datum za građane evropske Slovenije, opredijeljene za demokratiju, uvažavanje različitosti, poštovanje temeljnih osnovnih prava i sloboda”, rekao je Izetbegović. Gradonačelnik Ljubljane Zoran Jankovič je ovaj dan proglasio danom ponosa i sreće za Ljubljanu koja dokazuje, kako je rekao, da je mesto otvorenosti i solidarnosti. Janković je, sasvim neočekivano i mimo protokola, pozvao pjevača Halida Bešlića koji je izveo ilahiju “Oj Zefire”. U naše vrijeme kulture ne mogu biti autonomne, jer su već postale općenite i međuovisne, baš kao i ljudi, kazao je Reis-l-ulema BiH Husein ef. Kavazarić. Danas, na ovom izuzetnom skupu religije – islam, kršćanstvo i judaizam su istorodne mladice istog čokota, iako se čine drugačijima. Sve one svojim učenjem preobražavaju i prosvjetljuju život Oktobar, 2013. iznutra. Živa vjera nije apstraktna, teoretska istina, već praktična životna istina, koja iskri u srcu vjernika...“-istakao je Kavazović Ljubljanski muftija dr Nedžad ef. Grabus posebno se zhvalio gradonačelniku Zoranu Jankoviću, Vladi i premijerki, građanima i bivšem predsjedniku Slovenije Danilu Tirku, što su razumjeli potrebu muslimana i podržali gradnju . Prva inicijativa za gradnju Islamskog kulturnog centra u glavnom gradu Slovenije pokrenuta je 1969.godine, više puta obnavljana i realizovana tek kada je na poziciju gradonačelnika došao Janković. Islamski kulturni centar gradiće se tri godine, na zemljištu površine 11.000 kvadratnih metara, što će, kako je rečeno, koštati oko 12 miliona evra. H.Tuzović, M.Mahmutović 15 Hronika Revija FORUM HAG: Nova odluka Međunarodnog suda za ratne zločine Holandija zvanično odgovorna za smrt Bošnjaka u Srebrenici Nuhanović i Mustafić Država Holandija odgovorna je zasmrt tri Bošnjaka u Srebrenici 1995.godine. Tako je odlučio Vrhovni sud u Hagu 6. septembra 2013. godine. U julu 1995. vojska RS ubila je 13. jula Rizu Mustafića, električara koji je radio za Holandski bataljon, te Ibru i Muhameda Nuhanovića, oca i brata prevodioca Hasana Nuhanovića, pošto su protjerani iz holandske baze u Srebrenici. Zasmrt tri Bošnjaka zvanično je odgovorna i država Holandija jer je, prema odluci Vrhovnog suda, imala efektivnu kontrolu nad spornim ponašanjem Holandskog bataljona, ili kako je navedno u odluci - postupciHolandskog bataljona mogu se pripisati državi. To je presudio Vrhovni sud Holandije, odbacujući žalbu holandske države na presudu Apelacionog suda, koji je u julu 2011. prihvatio argumente porodica žrtava da su pripadnici Holandskog bataljona “morali znati” kakvom riziku izlažu Bošnjake koji su morali da napuste bazu. U procesu koji je trajao od 2002. godine, Holandski okružni 16 sud je 2008. godine zaključio da Holandija nije odgovorna za neuspjeh svojih trupa da zaštite srebreničku enklavu 1995. godine, ali su tužitelji uložili žalbu na tu presudu, koja je tri godine kasnije i prihvaćena. Budući da je holandska država imala “efektivnu kontrolu” nad Holandskim bataljonom, iako je on bio angažovan u misiji UN u BiH, Vrhovni sud je potvrdio zaključak Apelacionog suda da je za postupke Holandskog bataljona odgovorna holandska država. Presuda Vrhovnog suda je konačna. Hasan Nuhanović je bio prevodilac u Holandskom bataljonu gde mu se, nakon pada Srebrenice pridružila i porodica – majka, otac i mlađi brat. Njih troje su se, međutim, 13. jula 1995. našli među izbeglicama koje su po nalogu komande Holandskog bataljona morali da napuste bazu. Ista je sudbina zadesila i Rizu Mustafića iako je u tom trenutku u bazi UN radio kao električar. - Troje ubijenih članova familije su mogli sada biti živi a s njima nahiljade drugih ljudi da su Holan- Srebreničani su tražili spas đani pokazali ne samo više odgovornosti već i više hrabrosti, kazao je Nuhanović. Stalno su se branili tvrdnjom da su u prvom planu imali premoć Ratka Mladića i njegovih trupa. Većina muškaraca i dječaka završila je u masovnim grobnicama. Kosti svih njih ni danas, nakon 18 godina, nisu pronađene. Nuhanović je 13 godina tragao za posmrtnim ostacima najmilijih. Svog malog brata, kojeg nije mogao spasiti, posljednjeg je sahranio.”Očito je da su Srbi bili ubice, ali Holanđani su uradili ono što nisu smjeli. Ljude, kojisu im povjereni da ih čuvaju, oni nisu zaštitili, rekao je Nuhanović.” Zastupnica porodica Nuhanović i Mustafić, holandski advokat Lizbet Zegfeld/LiesbethZegveld, presudu Vrhovnog suda smatra vrlo važnom za uspostavljanje standarda odgovornosti država koje učestvuju u misijama UN. “Ne možete se sakriti iza plave zastave”, rekla je Zegfeld. Po njenom mišljenju presuda otvara vrata i drugim porodicama čiji su članovi stradali. Oktobarl, 2013. Društvo Revija FORUM U okolini Prijedora otkrivena je jedna od najvećih masovnih grobnica u BiH Bivši pripadnik srpske vojske otkrio lokaciju Uvjereni smo da je riječ o žrtvama, logorašima iz prijedorskih koncentracionih logora Keraterm i Trnopolje. Među pronađenim žrtvama su i oni koji su ubijeni u naseljenim mjestima, pred svojim kućama, a čija su tijela dovezena kamionima i bačena u masovnu grobnice, kazao je za „Forum“ Direktor Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović ce. Ali svi oni su Prijedorčani - kazao nam je Mašović. Piše: Ruždija ADŽOVIĆ U okolini Prijedora, na lokalitetu Tomašica, početkom septembra otkrivena je jedna od najvećih masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini, u posljednjih deset godina. Nakon otkrivanja masovne grobnice, 6. septembra, Tužilaštvo Bosne i Hercegolvine saopštilo je da ova masovna grobnica krije tijela žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Prijedora i okoline, koje su ubijene u ljeto 1992. godine. Da je sa sigurnošću riječ o Prijedorčanima, za „Forum“ je potvrdio Direktor Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović. - Definitivno smo uvjereni da je riječ o žrtvama, logorašima iz prijedorskih koncentracionih logora Keraterm i Trnopolje. Međutim, među pronađenim žrtvama su i oni koji nisu bili u logorima, nego su ubijeni u naseljenim mjestima, pred svojim kućama, a čija su tijela dovezena kamionima i bačena u masovnu grobni- Oktobar, 2013. Usporeni radovi Mada je nakon otkrivanja grobnice na lokalitetu Tomašica kod Prijedora Mašović bio oprezan naglašavajući tada da je teško govoriti da li je u pitanju najveća grobnica „dok se ne otkriju gabariti grobnice“, dok arheolozi ne utvrde njene dimenzije. - Mi sada vjerujemo da se, ipak, radi o najvećoj masovnoj grobnici koja je pronađena u posljednjih 10 godina u Bosni i Hercegovini. Riječ je, zapravo, o više manjih grobnica koje se nalaze na istom lokalitetu i blizu su jedna drugoj. Trenutno nas voda malo usporava u radovima na iskopavanju, ali mi ćemo za koji dan početi izvlačiti i eksumirati pronađene posmrtne ostatke žrtava. Iako su premještana, tijela su, uglavnom, dobro sačuvana. Ta tijela nalaze se na velikoj dubini. Čak se ne radi o potpuno skeletiziranim tijelima nego su djelimično prisutna i meka tkiva jer je tlo glinovito. Kod žrtava smo našli satove, nešto novčanica. No, najvjerovatnije da je likvidacija vršena na drugim mjestima pa su do- vezeni na mjesto sadašnje grobnice - kaže Mašović. Novootkrivena masovna grobnica bila je skrivena vještačkim nasipima zemlje, a detaljnim kopanjem otkriven je čitav sloj tla, od nekoliko metara, sastavljen od nagomilanih posmrtnih ostataka. Prema prvim procjenama, grobnica krije više desetina žrtava, a tačan broj i identitet žrtava, bit će utvrđen detaljnim iskopavanjima i utvrđivanjem identiteta, raspoloživim forenzičkim metodama. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine i ostale institucije uključene u proces ekshumacije, preduzimaju intenzivne aktivnosti na osiguranju navedene lokacije, te organiziranju procesa iskopavanja žrtava, njihove dalje sudsko-medicinske obrade i utvrđivanja identiteta. Edin Ramulić iz Udruženja „Izvor“ nada se da bi u grobnici u mjestu Tomašica moglo biti do 1.000 osoba. - Mi u Prijedoru tražimo još 1.200 nestalih. Ali, to je samo naša nada. Vjerujem da će se nakon otkrivanja ove grobnice upotpuniti mozaik stradanja u Prijedoru i da će se vidjeti jasne konture zločinačkog poduhvata, pa i genocida koji je počinjen u Prijedoru. 17 Društvo Revija FORUM Prijedor: Ekshumirana tijela iz grobnice duboke sedam metara Kompletni posmrtni ostaci više od 70 ljudi ekshumirani su danas na lokalitetu Tomašica u opštini Prijedor. Iskopano je i oko 50 nekompletnih tijela koja su bila sedam metara pod zemljom, saopštilo je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Pretpostavlja se da su u tu primarnu masovnu grobnicu bacana tijela žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti s područja Prijedora i okoline, ubijenih u ljeto 1992. godine. Danas je u neposrednoj blizini te masovne grobnice nađena još jedna grobnica, a broj tijela nije još poznat. Dalja iskopavanja i ispitavanje tla će pokazati koji je broj žrtava u toj grobnici, saopštilo je Tužilaštvo BiH. Ekshumaciji u Prijedoru prisustvuju predstavnici Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), predstavnici Instituta za nestale osobe BiH (INO), predstavnici policije Republike Srpske, ljekar sudske medicine i istražitelj Tužilaštva BiH. Nevjerovatan je taj zavjet šutnje koji je toliko dugo trajao, jer je u blizini grobnice cijelo naselje. Na tom mjestu se igraju djeca, ljudi šetaju. Teško je sve ovo shvatiti - rekao je Ramulić. On navodi kako je ova ogromna grobnica mogla biti ekshumirana dosta ranije, jer su još 2004. godine na istoj lokaciji pronađena 24 tijela. - Jednostavno, taj teren nije pretražen dovoljno. Neko je nestručan procijenio da tu više nema tijela da bi se sada pokazalo, nakon devet godina, da ponovo tu ima tijela i da je njih veliki broj. Znači, porodice su trebale čekati devet godina - naglašava Ramulić. Nakon više od 20 godina od gubitka najmilijih, Mirsad Duratović se nada kako će na mjestu otkrivene masovne grobnice naći brojne članove svoje porodice, jer teror srpske vojske s početka agresije na Bosnu I Hercegovinu niko od njegovih nije preživio. Mirsad je živ pukom srećom. 18 - Na spisku nestalih su još uvijek svi članovi moje porodice. Brat koji je imao 15 godina kada je ubijen, otac, dedo i nane, tri strica, jedna strina i dva stričevića. Svaka grobnica koja je dosad otvorena budila je u čovjeku nadu. I naravno da se nadam, pogotovo što određene informacije ukazuju na to da bi se ovdje mogla nalaziti tijela svih ubijenih u akciji 20. jula 1992. godine - kaže Mirsad Duratović iz Udruženja logoraša „Prijedor 92“. Šef bihaćkog odjela Instituta za nestale osobe BiH Mujo Begić rekao je da su žrtve ubijene tokom ljeta 1992. godine otkrivene zahvaljujući tačnoj informaciji insajdera iz Vojske Republike Srpske, koja je potom potvrđena iz više izvora. Begić je rekao da su prva tijela pronađena na sedam metara dubine. Prema Begićevim riječima, tijela žrtava su dovožena sa različitih područja, poput Čarakova, Rizvanovića, Kozarca i tako dalje, i zakopavana u tu masovnu grobnicu. Do sada su pronađene i identificirane 2.082 prijedorske žrtve, a još uvijek se traga za oko 1.200 bošnjačkih i hrvatskih žrtava ubijenih u toku proteklog rata na području Prijedora. Najobimnija istraga Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno ukupno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Što se tiče haškog suda, “prijedorski slučaj” je poprilično jasan domaćoj i svjetskoj javnosti. Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva navodi da je u periodu od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5.209 građana Prijedora, od toga 4.093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata. Haški tribunal je proveo najobimniju istragu po pitanju dešavanja za Oktobarl, 2013. Društvo Revija FORUM Jezero Perućac krije kosti Samo nekoliko dana nakon masovne grobnice na lokalitetu Tomašica kod Prijedora, predstavnici Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine pronašli su nove posmrtne ostatke žrtava bošnjačke nacionalnosti u Jezeru Perućac. Skeletni ostaci pronađeni su kada su radnici jedne turske firme počeli da saniraju oštećene stubove na sredini mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. - Riječ je o skeletima žrtava koji su bačeni u jezero Perućac, ali ih nismo našli, odnosno uočili tokom ekshumacija prije dvije godine. Sada kada se jezero ponovo povuklo, našli smo dvadesetak kostiju. Prije dvije godine našli smo mnogo više, više od hiljadu. Za sada više ne možemo istraživati na tom lokalitetu jer se ponovo ispušta voda u jezero i nivo jezera je toliki da su istraživanja nemoguća - kaže Mašović. Za pronađene posmrtne ostatke pretpostavlja se da pripadaju civilima bošnjačke nacionalnosti ubijenim 1992. godine uglavnom na području Višegrada, ali i drugih gradova u Podrinju i bačeni u rijeku Drinu. vrijeme proteklog rata u Prijedoru. Donesene su brojne presude licima odgovornim za progone i zločine protiv čovječnosti u ovoj opštini. Spomenimo samo “najpoznatije slučajeve”: Miroslav Kvočka osuđen je na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih u logoru Omarska kod Prijedora. Od 2005. godine, Oktobar, 2013. Nivo jezera Perućac je u prethodnom periodu bio snižen za dva do četiri metra radi rekonstrukcije Mosta “Mehmed-paše Sokolovića” u Višegradu što je omogućilo pretragu obalnog pojasa Perućca i traženje posmrtnih ostataka žrtava iz proteklog rata. U maju prošle godine je ukopano 66 identifikovanih Bošnjaka koji su 2010. godine takođe ekshumirani iz jezera Perućac. Žrtve su ubijene i bacane u rijeku Drinu. Najstarija žrtva je Hasida Ohranović koja je ubijena u 86. godini života, a najmlađe žrtve su djeca stara četiri i šest godina. Takođe, prošle godine su u jezeru Perućac pronađena i dva od 19 putnika voza koji je saobraćao na relaciji Beograd - Bar, koji su oteti na željezničkoj stanici u mjestu Štrpci u februaru 1993. godine. Perućac je veštačko jezero koje se nalazi na granici između u BiH i Srbije, u opštini Bajina Bašta. Jezero je nastalo pregrađivanjem toka reke Drine za potrebe hidroelektrane Bajina Bašta. Jezero je dugačko više od 40 kilometara i prostire se do Višegrada. Kvočka se nalazi na slobodi. Željko Mejakić nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom zavodu u Foči zbog ratnih zločina počinjenih u pomenutom logoru. Darko Mrđa priznao je 2003.godine krivicu za ubistva civila (od kojih su svi sa teritorije opštine Prijedor) na Korićanskim stijenama, te je osuđen od strane Haškog tribunala na 17 godina zatvora. Najveću kaznu dobio je bivši predsjednik opštine i kriznog štaba Prijedora Milomir Stakić, u trajanju od četrdeset godina, zbog zločina progona, istrebljenja, ubistva i deportacije prijedorskih nesrba, počinjenih od aprila do septembra 1992. godine 19 Društvo Revija FORUM BiH: Prvi popis stanovništva posle 22 godine Zabrinutost zbog otvorenog modela izjašnjavanja U Bosni i Hercegovini, 1. oktobra počeo je popis stanovništva, domaćinstava i stanova, prvi put posle 22 godine. Od tog procesa se očekuje da precizno pokaže socijalnu i privrednu sliku zemlje, ali i promjene u sastavu i rasporedu stanovništva koje je izazvao rat vođen od 1992. do 1995. godine. Sprovođenje popisa u BiH godinama je bilo predmet spora jer političke stranke nijesu mogle da se dogovore treba li čekati da se u potpunosti sprovede Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim se predviđa pravo na bezuslovan povratak izbjeglica svojim predratnim domovima. Polemike je izazvalo i definisanje pitanja o etničkoj i verskoj pripadnosti njenih stanovnika, kao i o jeziku kojim govore. Posle brojnih rasprava usvojen je takozvani otvoreni model izjašnjavanja o tim pitanjima. To znači da će svaki ispitanik odgovore definisati kako želi i neće mu se sugerisati nijedan modalitet izjašnjavanja. Takvo rješenje je najviše izazvalo zabrinutost kod stranaka i organizacija koje predstavljaju Bošnjake. One strahuju da će se značajan broj Bošnjaka izjasniti kao Bosanci, Hercegovci i Bošnjački kongres 1993. godine Muslimani što bi moglo umanjiti njihov ukupan broj, ako budu evidentirani pod različitim oznakama. Narodno ime Bošnjak Popis je izazvao brojne rasprave, u kojima su dominirale poruke da se Bošnjaci ne dijele na Bosance, Hercegovce i Muslimane jer je riječ o vjekovnoj podvali protiv konstituisanja nacionalnog identiteta. Isticano je da koncept bosanstva ima smisla jedino ako će biti nadetnička ideja koja će u sebe uključivati pripadnike svih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini, ali ni na koji način neće pokušavati ugroža- vati njihov etnički identitet.Što znači da je moguć kada i Srbi i Hrvati prihvate da ispred nacionalnog i vjerskog ističu bosanski identitet. Akteri su podsjećali da se prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak desila 1440. godine kada je Tvrtko II Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su: “Bošnjakom isti pradjedovi bili kao i Poljakom”. Tokom osmanlijske vladavine riječ Bošnjak upotpunosti zamjenjuje srednjovjekovno Bošnjanin. Riječi kao Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti su Deklaracija o imenu Bošnjak U organizaciji Foruma BošnjakaMuslimana Crne Gore, Udruzanja “Almanah”, i podršku drugih organizacija, 22. marta 2003. godine u Podgorici je održan impozantan skup na temu “MUSLIMANI-BOŠNJACI KAKO VAM JE IME?”, na kojem je usvojena Deklaracija o vraćanju tradicionalnog imena Bošnjak. U radu okruglog stola učestvovalo je preko 170 naučnih, kulturnih, javnih i političkih ličnosti iz redova muslimansko/bošnjačkog naroda u Crnoj Gori. 20 Oktobarl, 2013. Društvo Revija FORUM Klinton predstavio dokumente CIA o BiH LITL ROK, Arkanzas - “Danas se u Briselu održava sastanak da li BiH može ući u EU. Sada vjerovatno ne može jer ne mogu da uspostave nacionalne institucije koje bi im omogućile punopravno članstvo zato što Srbi i dalje žele da se priključe nekoj velikoj Srbiji”, rekao je Klinton otvarajući simpozijum na temu : “BiH, obaveštajni podaci i Klintonovo predsedavanje”, na kome je učestvovala bivša državna sekretarka SAD Medlin Olbrajt, bivši zapovednik NATO za Evropu Vesli Klark, Klintonov savetnik za nacionalnu bezbednost Sendi Berger, bivši izvršni direktor CIA za obaveštajne podatke Džon Ganon i druge uticajne ličnosti... Klinton je istakao da se zalagao za podizanje embarga na uvoz oružja Bošnjacima i Hrvatima koji, za razliku od označavali pripadnika bošnjačkog naroda odnosno potomke srednjovjekovnih Bošnjana. Raspad komunističke Jugoslavije, te rat u BH uticali su na definitivno nacionalno samoosvješćivanje Bošnjaka. Na Drugom bošnjačkom kongresu 28. septembra 1993.godine plebiscitarno je odlučeno da novo staro ime za pripadnike naroda koji se dotada službeno zvao Muslimani, jeste Bošnjak. Tako je narod čiji korijeni sežu u slavenska osvajanja i seobe u 6. i 7. vijeku, a identitet u odnosu na susjedne narode od 15. vijeka i turskih osvajanja, konačno postao nacijom u punom smislu riječi. Mnogi su pak upozorili da je veoma važno da popis bude regularan i da se dobiju neophodni podaci, na osnovu kojih će se modelirati ne samo privreda nego i politički sistem. Za popis stanovništva, Veće ministara BiH će izdvojiti 46,4 miliona konvertibilnih maraka (KM), a Evropska unija je donirala Agenciji za statitisku BIH oko 15 miliona maraka. Popis će obavljati 18.500 popisivača na terenu, 2.500 instruktora popisivača, a za posao popisivača u BiH se prijavilo ukupno 28 hiljada osoba. U Zakonu o popisu stanovništva predviđene su prekršajne sankcije za građane koji netačno odgovore na pitanja tokom popisa, a sankcije se kreću od 100 do 10.000 KM. Tokom predstojećeg popisa, popiOktobar, 2013. Srba, nisu imali oružje, te za američki vojni angažman u BiH kako bi bilo spriječeno etničko čišćenje Bošnjaka. Prema njegovim riječima, u ratu je ubijeno između 100.000 i 300.000 ljudi. Međutim, rekao je i da je, zahvaljujući zoni zabrane leta, zatim letovima kojima je dostavljana pomoć i ostalim humanitarnim naporima broj žrtava sa “130.000 mrtvih 1992. spao na 3.000 1994. godine”. Rekao je da će dokumenti CIA koji su deklasifikovani pokazati da korijeni rata nisu u međuetničkoj mržnji, već u gladi za moći pojedinih političara. «Kada budete čitali dokumente, vidjećete da nije istina da su se ti ljudi uvijek međusobno mrzili. U Sarajevu su Srbi, Bošnjaci i Hrvati u miru živjeli pet vijekova», rekao je Klinton. sivači će od građana zatražiti odgovore na brojna pitanja pa će tako članovi domaćinstava koji raspolažu poljoprivrednim dobrima biti upitana za broj grla stoke, živine i košnica pčela. Popisivači će se zanimati i za površinu stana i kuhinje, ali i za uslove u toaletu. U popisu se, između ostalog, prikupljaju i podaci o vrsti grijanja, godini izgradnje zgrade, vrsti krovnog pokrova i stanju u kojem se zgrada nalazi. U Zakonu o popisu BiH stoji da će ovim procesom biti obuhvaćena i pitanja o tome da li su građani izbeglice ili raseljene osobe u svojoj državi i da li namjeravaju da se vrate na mesto gdje su prethodno živeli. Popisom će biti obuhvaćena i pismenost, završena škola i stečeno zvanje. Prema poslednjem popisu stanovništva iz 1991. godina, u BiH je živelo 4.377 miliona stanovnika, od toga 43,47% muslimana, 31,21% Srba, 17,38% Hrvata, dok su ostatak činili pripadnici manjinskih naroda. Agencija za statistiku BiH procenjuje da u zemlji sada živi oko 3,8 miliona stanovnika, no precizni podaci biće izneseni 90 dana od dana završetka popisnih aktivnosti. Popis - tajni dokumeti i prava manjina Na dan popisa u BH , u New Yorku Bill Clinton je skinuo oznaku tajnosti s CIA-inih ratnih dokumenata o BiH, a u Bruxellesu Štefan File je pod prijetnjom sankcijama ubijedio lidere iz BH da potpišu izjavu o usuglašavanju stavova oko presude suda u Strasbou o pravima manjina. - Lideri u BiH su, kako se navodi u izjavi koju je pročitao File, spremni da nastave rad na punoj implementaciji presude u slučaju ‘’Sjedić-Finci’’ koja će omogućiti svim građanima BiH da se kandiduju na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Usaglašeno je da će se Predsjedništvo BiH sastojati od tri člana koji će biti direktno birani. Dva člana bit će birana sa teritorije FBiH, i to prema modelu koji će se naknadno usaglasiti, a treći iz RS. Prema dogovoru, FBiH i RS su odvojene izborne jedinice. Građani koji glasaju u Brčko Distriktu, prema usaglašenim principima, imat će pravo da biraju člana Predsjedništva iz RS-a ili iz FBiH. Slučajno ili namjerno tek ova tri događaja u istom danu bude nadu da su u međunarodnoj zajednici postali svjesni haotične realnosti u BH pa će nakon dvije decenije mrcvarenja pokušati da rješe krizu u Državi koja je dejtonskim sporazumom zakovana da ne funkcioniše.Jer sistem u kome država sa dva entiteta, tri konstitutivna naroda ima,deset županija,jedan distrikt i 14 vlada nebi pokrenuli ni najsposobniji političari svijeta. E.Pašić 21 Društvo Revija FORUM Forumova izdanja Otpor zaboravu Novak Adžić, Rifat Rastoder, Husein Tuzović i Sait Šabotić U okviru Festivala priče – Zavičajne staze u Petnjici, 4.avgusta promovisana su izdanja Foruma Bošnjaka. O reviji Forum i objavljenim knjigama govorili su: Husein Tuzović, Dr Novak Adžić, Rifat Rastoder, Sait Šabotić, dr Draško Došljak i Ervim Spahić. Predsjednik savjeta Foruma Husein Tuzović čestitao je petnjičanima Opštinu i poželio da ova bude srećnija berićetnija od predhodnih u vrijeme kraljevine i SFR Jugoslavije do 1957. godine. - Kao što znate, Forum je bio uz vas svihovih godina, - kazao je Tuzović i podsjetio da je ova organizacija bila i ostala ozbiljan akter svih drušvenih procesa u Crnoj Gori sa akcentom na zaštiti prava manjinskih naroda i ukupnih interesa Bošnjaka. Podsjećajući da je angažman Foruma bio značajan za 22 stalno podsticanje na suočavanje s prošlošću, savremenu legitimaciju imena Bošnjak, vraćanje pune državnosti Crnoj Gori i mnoga druga aktuelna pitanja, Tuzović je istakao: - Ovoga ljeta, kao i predhodnih, obilježili smo 11. jul, Evropski Dan sjećanja. Na našu inicijativu jedan bulevar u Podgorici dobio je ime Srđana Aleksića, mladića koji je stradao braneći druga Alena. U saradnji sa SUBNOR-om i Opštinom Bijelo Polje organizovali smo Akademiju o životnom kredu narodnog heroja, povodom stotinu godina od rođenja Rifata Burdžovića Trša. Za ove i druge značajne poduhvate Foruma itekako je zaslužan Rifat Rastoder koji je autor knjiga ali i krucijalno važnih ideja za Forum i društvo u cjelini. - Treba da znate, dragi moji Petnjičani da bi drugi bili srećni da imaju ovakvu studiju kao što je ova Rifatova studija “Opština Petnjica” u izdanju Foruma, kazao je Tuzović. Dan sjećanja Govoreći o knjigama Rifata Rastodera, “Crvena mrlja”, ”Pravo na ime”,”Usud imena”, Profesor Dr Novak Adžić je konstatovao, - da je Rastoder autor nekoliko reprezentativnih knjiga iz političke povijesti Crne Gore druge polovine XX stoljeća i nacionalnog i kulturnog identiteta bošnjačkog naroda u Crnoj Gori. Adžić se posebno osvrnuo na studiju pod naslovom „DAN SJEĆANJA“, koja faktografski, dokumentovano, činjenički relevantno i istoriografski provjerljivo i pouzdano govori o genocidu nad Bošnjacima izvršenom u Srebrenici 1995. godine od strane vojske bosanskih Srba. Oktobarl, 2013. Društvo Revija FORUM Ova Rastoderova studija, kao i predhodne knjige, - višestruko je korisna i značajna za proučavanje istorije događaja, procesa i fenomena u vrijeme demontaže i disolucije bivše SFRJ i njenog krvavog raspada u ratu koji je otpočeo 1991. godine, te koji se završio tokom 1995. godine, kazao je Adžić. - „Istinski je umro onaj koji je zaboravljen“ - rekao je Česlav Miloš. Ova Rastoderova knjiga je priča o zločinu genocida u Srebrenici 1995. godine i sjećanje na njega. Ovo je priča in memoriam, priča protiv zaborava, jer, doista, mrtvi nijesu mrtvi sve dok žive u sjećanju živih. Pravo groblje umrlih ili stradalih je u srcima živih. Ili što bi rekao Fransoa Volter, „samo za otrcani pozitivizam mrtvi su mrtvi“. Ovom knjigom Rifat Rastoder je potvrdio aktuelnost i činjenički utemeljen smisao one poznate Borhesove misli: „Samo jedna stvar ne postoji. A to je zaborav“. Pogotovo zaborav zločina. U ovoj knjizi Rifat Rastoder je prikazao, između ostalog, svijetlu i tamnu stranicu crnogorske prošlosti najnovijeg doba. Njeno posrnuće i uzdizanje, oporavak, njene uzlete čojstva i primjere onoga što je rđavo i loše u etičkom smislu, ono čega Crna Gora treba da se stidi i ono čime treba da se ponosi. Ova Rastoderova priča je fabula o „dobrim ljudima u vremenu zla“, kao i o zlim ljudima zlih vremena. Riječju, ova studija Rifata Rastodera je višeslojna, kompleksna, koja zahtijeva svestranu analizu, iz različitih rakursa; ona nudi, na jedan pregledan način, čitateljstvu primjeren i nadasve popularan, onaj fundus činjenica i elaboracija koje zasigurno značajno obogaćuju naše znanje o jednom sumornom i surovom dobu, nastalom raspadom bivše Jugoslavije, - zaključio je Novak Adžić Oktobar, 2013. Autor knjiga i utemeljivač Foruma Bošnjaka se zahvalio uvaženim prijateljima Foruma i pojasnio šta ga je motivisalo da se intenzivno bavi ovako teškim temama. Ono na što sam, međutim, dužan skrenuti pažnju jeste činjenica da, izuzev jednog broja poetskih i proznih ogleda iz znatno ranijeg perioda, niti jedan od ovih radova nije rezultat puke spisateljske inspiracije. Sve ove knjige i radovi su, naime, prvenstveno rezultat sušte, rekao bih čak – terapijske potrebe da se ne odćuti i ne zaboravi istina kako o zbivanjima, tako i nama samima kao pojedincima ili političkim, nacionalnim i drugim činiocima iz jednog vremena u kojem smo svi zaista bili na gubitku. Tako je „Crvena mrlja“ nastala kao pokušaj upozorenja, na primjeru posljedica svojevremenog sukoba KPJ sa KP SS, i na moguće posljedice sve izraženijih novih podjela u Crnoj Gori s kraja osamdesetih u odnosu na politiku ondašnjeg beogradskog režima na čelu sa Slobodanom Miloševićem... Nažolost, svi znamo koliko je to upozorenje i uspjelo. O tome se upravo govori već u mojoj sljedećoj knjizi - „Usud imena“, koja je umnogome i lična ispovjest o pokušaju razjašnjanja tek nekih od posljedica te i takve politike,i konkretno: otmici i likvidaciji putnika iz voza Beograd – Bar, deportaciji izbjeglica, progonu žitelja Bukovice kod Pljevalja, itd, itd. „Investicija u budućnost“ je, prema mojim saznanjima, prva pisana i javna prezentacija uopšte – pojma manjinskih prava, odnosno prava brojčano manjinskih naroda i drugih manjinskih zajednica na očuvanje nacionalnog i ukupno kulturološkog identiteta, kao i mogućeg mehanizma njihove zaštite, a što je nešto kasnije u značajnoj mjeri upravo našom zaslugom i uo- bličeno u posebni zakon kao i čitavo jedno poglavlje Ustava nezavisne Crne Gore. „Pravo na ime“ je, pak, jedan od prvih pokušaja razjašnjenja prve poslijeratne predpopisne konfuzije, ne samo oko izvornog nacionalnog imena „Bošnjak“ muslimana južnoslovenskog jezičkog i kulturološkog predznaka, već i oko njihovog samog postojanja kao naroda. „ Dan sjećanja“ je rezultat želje da se i u Crnoj Gori ovjekovječi sjećanje na jedan od najvećih, od Drugog svjetskog rata do danas, zločina u Evropi, počinjenog u Srebrenici, između 11. I 19. jula 1995. godine, nad preko 8000 civila bošnjačke nacionalnosti i, istovremeno, sačuva od zaborava i nešto što bi - uprkos još vitalnom nasljeđu mitološke i kojekakve druge iracionalne svijesti, kao i brojnim crnim i crvenim mrljama i iz ovog perioda - ipak, moglo biti potvrda da i savremena Crna Gora ima šanse da sačuva kontakt sa pozitivnim primjerima ovdašnje tradicije suživota. Konačno, „Petnjica“, u simboličkom smislu je kruna jednog od segmenata mojeg najiskrenijeg i najpredanijeg političkog angažovanja..., rekao je između ostalog Rastoder Revija Forum - Teško je u desetak minuta ispričati priču koja traje već punih sedam godina i istaći sve ono što je u tako dugom kontinuitetu imalo presudan značaj, ali svakako valja pokušati, jer revija „Forum“ to svojim radom i djelovanjem, zaslužuje, kazao je mr Sait Š. Šabotić. Revija „Forum“ je glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka/ Muslimana u CrnojGori, a Prvi broj ovog štampanog medija, kako se to obično kaže za ovakvu vrstu glasila, 23 Društvo Revija FORUM Veče Foruma i Podgorice u Petnjici pojavio se 7. aprila 2006. godine u Podgorici, dakle uoči velikog datuma savremene crnogorske istorije – referenduma o vraćanju statusa nezavisnosti i međunarodnog priznanja državi Crnoj Gori.Sama ta činjenica dovoljno govori o njegovoj značajnoj misiji. Razlozi za pojavljivanje jednog ovakvog glasila na medijskom prostoru Crne Gore bili su višestruki, a ovdje prije svih valja pomenuti tadašnja aktuelna društveno-politička zbivanja i potrebu za što sistematičnijim bavljenjem opštim i političkim položajem Bošnjaka/Muslimana Crne Gore. Upravo to su dobro znali pokretači ovog glasila – okupljeni oko Udruženja Forum koje se već 11-tu godinu uspješno bavi izazovnim temama koje se mogu objediniti u ovoj „Kakvu Crnu Goru želimo“. Pokretanje revije „Forum“ bilo je motivisano i željom za prezentacijom i afirmacijom sopstvene kulturno-istorijske baštine i nasljeđa, pa je u tom smislu uređivački odbor ove Revije vodio računa da kroz svojih 27 do sada objavljenih brojeva ili ukupno 1.632 strane teksta i ilustrativnog materijala, redovno proprati i ovu problematiku, dajući joj dovoljno prostora među kritičkim osvrtima i paralelama. - Uređivačka politika revije „Forum“ usmjerena je, prije svega, na aktuelizaciju krupnih pitanja iz društvenog života Crne Gore, time i bošnjačko/muslimanskog korpusa 24 Vranje: Koreografija Cana Đečevića kao sastavnog dijela crnogorskog društva i njegove ukupne zbilje. Šabotić se osvrnuo i na sadržaj Revije Forum 27. - Moglo bi se velikim dijelom reći da je i ovo tematski broj, jer je značajan dio tekstova posvećen životu i djelovanju revolucionara Rifata Burdžovića Trša iz Bijelog Polja, a isto tako i okruglim stolovima na temu „Opština Petnjica – stanje i perspektive razvoja“ i „ Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori“. Značajan prostor u ovom broju posvećen je rubrici „Hronika“ u kojoj su se našli tekstovi vezani zaobilježavanje 100-te godišnjice od pokrštavanja stanovništva islamske konfesije u Plavu, zatim tekstovi o promociji knjige „Sofra“ autora Ervina Spahića i zbirke priča „Buđenje Bihora“. Naravno, uz sve nabrojano unutar samih korica revije „Forum“ nalazi se i mnoštvo drugih tekstova koji se čitaju i čuvaju. Forumova Revija analitički sabira štivo o pulsiranju života u Crnoj Gori i inicira rješavanje za dobro Bošnjka i svih u Crnoj Gori, zaključio je Šabotić. Ervinova Sofra Knjiga ‘’Sofra’’ autora Ervina Spahića, u izdanju Foruma bošnjaka Crne Gore predstavljena je iste večeri u Petnjici. Riječ je o zborniku priča u kojima Ervin Spahić povezuje sjećanja i aktuelne događaje sa puno varoškog humora, ironičnih otklona i angažovane poente. - ‘’Sofra’’ je zbirka kratkih priča koje se pamte dugo.Jer ako se ponovo pronalazi pamćenje, to je u ovoj knjizi. Ova nam knjiga pripada, jer je pisana generacijama, kazao je u svomkritičkom osvrtu, prf.drDraškoDošljak. Svaka sofra, pa i ova gospodina Spahića, vraća nas u prošlost, ili je istorija budućnosti, vraća u porodičnost, zajedništvo, poziva na okup. Svako ima svoje mjesto – a sofra je ista za sve. Utisaka će biti različitih. Onoliko koliko i gostiju i čitalaca. Neke riječi zbog prevelike upotrebe slabe. Zato Spahić vaskrsava stare. Daje im novo vrijeme, kazao je Došljak. - Spahić zna da pisati znači upisati svoju memoriju u predmete i vrijeme kao što su to činili naši davni preci na zidovima pećina. Dakle, pisati znači izmisliti svijet u kome je moguće živjeti. Izmisliti ili , prije svega, „prepisati“, iznova rukotvoriti i umotvoriti... Uspio je Spahić da prećupri/ premosti dobrom pričom prethodne, ove i buduće generacije, konstatovao je Došljak. U svom stilu lucidnog pripovjedanja dogodovština Ervin Spahić je razvedrio prisutne u petnjičkoj Divan bašči i najavio da će uskoro objaviti i dopunjeno izdanje Sofre, pričama koje objavljuje Forumu. E.P. Oktobarl, 2013. Društvo Revija FORUM Kutak za dokone Haznadar Piše: Ervin SPAHIĆ V akat donese, te moja mahala posta sjedište haznadarskih kuća.Tamo đe je bila slastičarna i bojadžijska radnja nikle banke, taman ko da smo u Švajcarskoj. Što manje para u insana, to više banaka i to onih finansijskih a ne matičnih ćelija i tamo onih. U mojoj mahali živjeli su čuveni trgovci, kojima su dućani bili na današnjoj glavnoj džadi i koji bi zarađeni novac držali po seharama, slamaricama, duvarima, trpali dukate u ćupove i po bašći zakopavali - “za zlu ne trebalo”, te more bit da su oni sebet tome.Galiba su i amanet ostavili, pri odlasku na onaj drugi dunjaluk. Kao djeca slušali smo hićaje, da se dešavalo da po neko zaboravi đe je ćup zakopao pa bi preorao cipcijelu bašču a od ćupa ni traga ni glasa.Vele stari kako zlato hoće pod zemljom i da hoda, pa mu se zaturi trag. Maštali smo da ćemo imati igbal pa ćemo baš mi na njega nabasati. A da nije se motikom moglo udarit po zemlji a da nam na um ne padne ta misao.To što ga nismo našli, pravdali smo time: da je vazda bilo hajduka i da je more bit kakav od njih šunjajući se po tmuši, oko tuđih kuća i po tuđim baščama, “pomogao” da to zlato dobije noge. Među mnogim akovskim familijama koje su se prije II svjetskog rata bavile trgovinom bila je i familija Dizdarević. Dizdarevići su imali svoje dućane kako u Akovu tako i u Skadru a bavili su se prometom mješovite robe. Jedan od braće, Abaz, bavio se otkupom stoke koju bi tjerao za Solun, koji je vaktile bio najveći trgovački centar i sabirna luka za trgovinu stokom. Stada stoke su goniči tjerali pješke za Solun, boreći se Oktobar, 2013. sa ćudima planina i raznim neprijatnostima koje su ih snalazile. Helem nijesu im mira davali kako vuci tako ni hajduci. Poslije II svjetskog rata uspostavlja se novoi društveni sistem (socijalizam), koji uz zulum i hajdučiju, ukida privatno i uvodi društveno vlasništvo. Zatvaraju se privatne radnje i dućani, osim nekih uslužnih, tako da i članovi porodice Dizdarević ostaju bez svog familijarnog zanimanja.Kao ugledni ljudi sa bogatim radnim iskustvom, zbog potreba novog zemana, dobijaju posao u društvenom sektoru. Šefko dobija posao u zadružnoj štedionici kao haznadar i u bankarstvu ostaje da radi do penzije. Bećir sa svojim ortacima otvara opančarsku zadrugu a kasnije prelazi da radi u TP „Bjelsica“ gdje radi kao trgovac, dok Hajro počinje da radi kao opštinski činovnik. Najstari brat Abaz dobija mjesto otkupljivača stoke u „Klanici“ , i to na institiranje Grka, kako bi se nastavila prije rata otpočeta saradnja i izvoz mesa u Grčku. Jedan zanimljiv događaj koji sam čuo a vezan je za porodicu Dizdarević, more nekom pomoć a hesapim da nikom neće zijana učinit. Šefko je radeći u banci stekao veliko povjerenje kako klijenata, tako i svojih kolega. Obavljajući svakodneve radne zadatke, imao je obavezu da pohabani novac pakuje u prtene vreće i da ih šalje u Narodnu banku Jugoslavije, kako bi se taj novac povukao iz opticaja. Procedura je nalagala da se slanje novca popiše komisijskim putem i da se isti preda Pošti koja ga je prevozila do odredišta. Pošto su članovi komisije bile Šefkove kolege sa posla, on bi sve to sam obavio a članovi komisije formalno bi stavljali svoj potpis na zapisnik i time garantovali da se stanje novca u vreći slaže sa zapisnikom. I tako iz hefte u heftu - iz godine u godinu. Međutim, pedesetih godina stiže depeša iz Beograda pravo policijskoj stanici u Bijelom Polju da u jednoj pošiljci stanje novca po zapisniku ne odgovara stanju novca u vreći; da je utvrđen manjak, te da postoji osnovana šuhba da je taj novac neko od radnika banke ćapio. Udba jedva dočeka da okonča ovaj posao i lopova smjesti u hapsanu. Privedoše Šefka na saslušanje kako bi od njega izvukli priznanje,da je upravo on prisvojio novac. Zabadava se kleo na život svoje djece da je sve dobro prebrojao i da je sav novac bio propisno upakovan u vreću. Članovi komisije dadoše izjavu da nijesu prisustvovali brojanju novaca i da su potpisali zapisnik jer su vjerovali Šefku. Tako sva šuhba pade na Šefka, da je on to prisvojio, te njega zadržaše u hapsani na dalja ispitivanja. Kada se po akšamu njegov direktor Mile Joksimović vratio sa službenog puta iz Mojkovca i po običaju upitao svoju hanumu: „Šta ima novo u čaršiji?“. Ona, mu sva onako snuždena, skoro šapatom odgovori : „Šela su ti uhapsili“. I ako umoran od puta, Mile se ni jednog dekika nije dvoumio no se uputi pravo u miliciju, tražeći od odgovornih službenika da se Šefko pusti iz pritvora i pošalje kući kod svoje žene i djece a da njega zatvore. Nastade pometnja i zbrka po stanici. Mile, uporno insistira da je Šele pošten radnik i da on taj novac nije prisvojio a ako je manjak onda 25 Društvo je on kao direktor banke odgovoran za to a ne Šele. Dežurni službenici odmah obavijestiše načelnika Opštine i sekretara partije tražeći od njih instrukcije šta da rade. Jer, Mila prvoborca i istaknitog društveno-političkog radnika nije bilo jednostavno uhapsiti. Ubrzo stiže naredba: „Pustite Šela!“ . Mile je iako su ga uvjeravali da će Šela pustiti čim se završi procedura i da on može ići kući, odbio to da učini već je sačekao da Šele izađe iz pritvora, da bi ga zatim otpratio do kuće. UDBA ko UDBA, nastavlja da prati Šela. Dolaze inspektori u banku svaki čas i traže dopunska obrazloženja. Obično bi to radili kad Mile Joksimović nije tu, jer bi on uvijek stao u Šelovu zaštitu. Branio bi im da vrše zastrašivanje i pritisak na Šela i insistirao, da bilo kakav razgovor sa Šelom mogu obavljati samo u njegovom prisustvu. Sama šuhba da je optužen za pronevjeru Šefku je teško pala jer je znao da čaršija ko čaršija, može i ugled porodice da poljulja, ako se brzo ne otkrije pravi krivac. Prođe neki vakat (za Šefka beli dug ko vijek) hesapim da se radilo o nekoliko hefti, „kad eto ti“ u banku dođe jedan od bjelopoljskih trgovaca da uplati dnevni pazar. Šefko prebrojava pare, sortira ih po apoenskoj vrijednosti i tom prilikom uočava da jedan dio novčanica ima sa strane kvačicu obilježenu ljubičastom olovkom. Šele odmah prepozna novčanice koje je on kao pohabani novac imao običaj da štrikira, mada mu to procedura nije nalagala. O tome obavijesti svog direktora Mila a on inspektore UDBE. Odmah po saznanju o kojem se trgovcu radi zijaret mu učinješe pripadnici UDBE, tražeći od njega da ispriča ko je sve tog dana dolazio u dućan da trguje. Trgovac nabraja ko je sve trgovao kod njega u dućanu: te ovaj, te onaj... i tako nabrajajući pomene i jednog mušteriju, poštara. Čuvši riječ poštar inspektori poskakaše sa stolica: „Đe radi taj poštar“? Trgovac sav isprepadan drhtavim glasom jedva prozbori: “ Hesapim, u Pošti“. Istražnim postupkom dobije se pri- 26 Revija FORUM znanje poštara da je on u Pošti iglama razvukao pleteno tkanje, izvukao novčanice iz vreće, vratio sve kako je i bilo i zatim te vreće poslao za Beograd. Tako umjesto Šefka bankara, po odluci suda u hapsanu ode poštar. Ako su mu još dozvolili da u hapsanu unese i igle, hesapim da po izlasku iz hapsane kad je u pitanju heklanje i vez nije mu bilo ravna. Helem UDBI je trebalo više od mjesec dana da riješi ovaj slučaj, i uz ključnu pomoć glavnog osumnjičenog. Ja sam čuo i za jedan drugi slučaj đe je lopov pomogao oštećenom da riješi slučaj. A evo i kako: Nakom Mehu, dan prije nego je namjeravao da pršutu i suho meso unese u kuću, neko provali u sušnicu i drpi nimet i muku.Kad Meho viđe šta ga je snašlo, sazva ukućane te održaše hitnu sjednicu.Svako je imao pravo da kaže ko je insan za kog on hesapi da ih je ostavio bez zimnice. Kako nijesu mogli da se slože oko toga ko bi to mogao biti, Meho predloži da se o ovoj krađi nikome ne priča i da to ostane unutar kuće. Ne prođoše ni dvije hefte, zaustavi Meha njegov prvi komšija pa ga pita: „Alaha ti Meho saznade li ti do dan danas ko ti ukrade ono meso iz sušnice?“ „E vala pravo da ti kažem saznadoh i to ovog dekika!“- odgovori Meho. Na ovom dunjaluku ništa ne ostane sakriveno samo je pitanje vakta kad će bejan na telal. Što ti je kismet...Ja nijet učinjeh da pišem hićaju o Šelu Dizdareviću a hesapim da ispričah hićaju o Milu Joksimoviću. Pa i ove su hićaje ko i život nikad ne znaš u kom će te pravcu otkotrljati.O Milu Joksimoviću divanih i kad sam hićaju o Ramu Sejdoviću Hasanbegoviću zakajitio. More bit da su dobra djela ovoga insana, pravi urnek kako da insan nastavi da živi i poslije preseljenja na ahiret. Beli je ovo ćaga da se insan rađa da bi živeo i umire da bi se rodio. Zato i vele da je ovozemaljski život kratak - i da vam samo pruža šansu da vječnost ućarite. Halalosum! Helem Šele je imao ahbaba i prijatelja zahvaljujući kome se spasio robije a zahvaljujući svojoj predostrožnosti da pohabani novac koji se povlači iz optica- ja markira olovkom, uspio je da sačuva svoj i ugled svoje familije. No takav igbal nije imao i naki Asim čeljade muhadžira iz Šahovića koji ostavi pitomu dolinu, te se nastani na brdu iznad akovske varoši. Asim je volio da cugne malo više pa ga poslije toga iblizi uzmu pod svoje. Tako jednom u mehani napio se Asim pa zapjevao : „Plovi patka, plovi guska ova zemlja biće turska!“ – pjesmu koju je kao dijete pjevao i kojom je sebi ulivao nadu da će doći vakat te će se vratiti na ognjište sa kojeg je otjeran. Kako je u kafani bilo vazda onih koji su brinuli o tome ko šta priča i pjeva, otkuca neko Asima te on po kratkom postupku od sudije za prekršaje, ućari dva mjeseca bajboka. Remetio javni red i mir, izazivao vjersku mržnju, rušio brastvo i jedinstvo itd. itd. Po izlasku iz hapsane, Asim umjesto kući ode pravo u mehanu kako bi dao oduška džanu i obejanio da je pošteno odslužio kaznu. Sjede za jedan rasklimatani hastal i naruči čokanj rakije. Nije mogo iščekat da mu mehandžija čokanj spusti na hastal, već mu ga prosto ote iz ruke i ispi na iskap. Dva službenika UDBE koji su po zadatku provodili vrijeme u mehani pozvaše konobara i naručiše da se Asimu ponese dupla rakija od njih. Asim se popridiže od hastala duboko se nakloni i zahvali. Ne prođe puno vremena još jedno pičće poslaše Asimu. Asim ponovo ustade, pokloni se i zahvali. Poslije nekoliko dekika, ova dvojica udbaša počeše pjesmu: „Plovi patka, plovi guska. “ - i tu stadoše pa samćim nešto razgovoraju. Asim ne reaguje te mu oni poslaše još jedno piće. Započeše nanovo pjesmu: „Plovi patka plovi guska.“ - i opet kao jedan drugom nešto pričaju. Kad treći put počeše pjevat: „Plovi patka, plovi guska.“ - i zastadoše jedan od njih vidjevši da Asim ne kabuli - priupita Asima: O Asime! Kako ide dalje ova pjesma? Asim malo protabiri,vidi nema mu medeta, pa odgovori: „ Dalje ide... Kad – tad! Akobogda! “ Oktobarl, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Blago Husein pašine džamije Husein pašina džamija predstavlja jedan od najznačajnijih objekata islamske arhitekture na ovim prostorima. Po svom tipu i arhitektonskim karakteristikama predstavlja jedinstvenu građevinu ove vrste u Crnoj Gori. U širim okvirima osmanske umjetnosti Husein pašina džamija može da stane u isti red sa manjim zadužbinama iz perioda mimara Sinana u samom Carigradu, djelujući svojim izgledom kako to poznati putopisac Evlija Čelebija poredi „kao kakva carska džamija“ Korica Kur’ana Husein pašina džamija je podignuta 1569 godine i zadužbina je Husein paše Boljanića, čovjeka koji je rođen u selu Boljanići nedaleko od Pljevalja. Najopširniji opis Husein pašine džamije, njenog izgleda i ljepote dao je putopisac Evlija Čelebija, u svome čuvenom Putopisu, kada je u drugoj polovini XVII vijeka posjetio Pljevlja (Tašlidžu) gdje kaže: „džamija ima divan umjetnički izrađen minaret i plavu visoku kupolu. U sva četiri ugla džamije nalaze se takođe četiri ukrasne kupole. Premda je ova džamija malena, njeni su alemi visoki kao čovjekov uzrast. Kako je njen osnivač bio Misirski vezir, on je dao da se ti alemi onamo naprave. Pozlatio ih je sa deset hiljada dukata i poslao mletačkim lađama iz Aleksandrije“. U daljem opisu džamije se kaže da je Husein paša zajedno sa pozlaćenim alemima iz Egipta poslao i umjetnički izrađene hasure koje služe kao prostirka u džamiji. U Husein pašinoj džamiji se čuva nekoliko vrijednih predmeta koji su po svom istorijskom i kulturnom značaju jedinstveni i na širim prostorima. Jedan od najznačajnijih eksponata koji se čuva u Husein pašinoj džamiji jeste po vjerovanju dlaka iz brade poslanika Islama Muhammeda a. s. Oktobar, 2013. Eksponat se sastoji iz jedne staklene bočice, u kojoj se nalazi nekoliko dlačica utisnutih u vosak. Bočica je umotana u naročite maramice izrađene od platna, izvezene zlatnim nitima i na kraju je sve to umotano u jednu bijelu lanenu veću maramu. Eksponat je smješten u prekrasnu drvenu kutiju i na kraju pohranjen u metalni sanduk naročite izvedbe, veličine 48 x 32 x 24 cm u čemu se i čuva. Stariji mještani se sjećaju kazivanja da je doprema eksponata u Pljevlja obavljena svečano, u koloni sa velikim brojem fijakera. Tom prilikom su mještani zajedno sa vjerskim velikodostojnicima izašli nekoliko kilometara van Pljevalja na putu prema Prijepolju, gdje su dočekali kolonu i preuzeli eksponat, a koji je onda u špaliru sa glave na glavu donesen do Husein pašine džamije i tu smješten. Eksponat se uoči 27 noći mjeseca Ramazana, nakon teravije namaza izlaže u Husein pašinoj džamiji, gdje ga veliki broj posjetilaca zijareti. Ovoj kulturnoj manifestaciji često prisustvuje i znatan broj pripadnika druge konfesije, jer ovaj ceremonijal u Pljevljima ima jaku tradiciju. Razlog zbog čega je ovaj eksponat donesen baš u Pljevlja, treba tražiti prije svega u značaju koji su Pljevlja zauzimala u prošlosti, jer su bila važno 27 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Detalj iz Kur’ana mjesto na Carigradskom drumu, koji je ovuda prolazio na pravcima Dubrovnik i Sarajevo. Pljevlja su punih 257 godina bila upravno i administrativno sjedište Hercegovačkog sandžaka, a neki drže da je ovo najviše odlikovanje koje je sultan mogao dati jednom mjestu za određene zasluge. Drugi vrlo značajan raritet koji se čuva u Husein pašinoj džamiji je rukopisni Kur'an, remek djelo islamskog rukopisa iz XVI vijeka. Pisan je 987 godine po hidžri, što odgovara 1571 godini, kako to diskretno piše, po narudžbini Husein paše. Knjiga je dimenizija 39 x 28,5 cm, debljine 6 cm, ima 233 lista i ukrašena je sa 352 minijature koje su izrađene na zlatnoj podlozi. Tekst je ispisan crnim mastilom u trinaest redova. Tačke su u obliku pozlaćenog cvijeta. Minijature su naj- 28 češće u obliku kruga, kruga sa izvučenim linijama poput koplja uzduž stranice sa trouglastim ukrasom ili cvijeta u zelenoj, crvenoj, plavoj i crnoj boji. Naročitim stilizovanim minijaturama obilježena su poglavlja u Kur'anu, kao i određeni dijelovi poglavlja koji se odnose na poruke koje treba ispoštovati prilikom učenja Kur'ana. Na početku Kur'ana ispisana je „nijet dova“, kraća molitva koju je potrebno proučiti prije početka učenja Kur'ana, a na kraju je ispisana hatma-dova koju autor preporučuje da se nakon proučenog Kur'ana prouči pred dušu Husein paše. O prepisivaču i mjestu izrade rukopisa još uvijek nema sigurnih saznanja, jer su nepažljivom konzervacijom ovi podaci izbrisani. Koliko su Husein pašina džamija i rukopisni Kur'an u izuzetnom skladu svjedoči nam i dizajn na koricama podgoričkog Almanaha, časopisa za kulturu, gdje se na prvoj korici nalazi plava kupola džamije, a na poslednjoj minijatura iz rukopisnog Kur'ana. Takođe i na diplomama svršenika podgoričke medrese „Mehmed Fatih“ nalazi se motiv plavog okvira prve stranice Kur'ana iz Husein pašine džamije. Treći važan detalj u Husein pašinoj džamiji jeste ćilim iz 1573 godine koji je Husein paša poslao za svoju zadužbinu u periodu kada je bio na službi u Egiptu, što pominje i Evlija Čelebija. Ćilim je dimenzija 10 x 10 metara, težak 400 kg, a po predanju u njegovoj izradi učestvovalo je 30 djevojaka. Husein pašina džamija i njeno bogato naslijeđe zauzimaju značajno mjesto na kuturnoj mapi Crne Gore. Jakub Durgut Oktobarl, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Knjiga, Kulturno-istorijsko nasljeđe plavsko-gusinjskog kraja Susret prošlosti i sadašnjosti Početkom avgusta u Plavu je promovisana knjiga mr Halila Markišića ”Kulturno-istorijsko nasljeđe plavsko-gusinjskog kraja” u izdanju IC ”Almanah” iz Podgorice i NVO ”Priroda i baština” iz Rožaja. Knjiga je luksuzno opremljena sa tvrdim povezom u punom koloru na kunstdruck 115 gr. papiru, a štampana je u 450 primjeraka u B5 formatu na 509 strana i sadrži 784 fotografija. Pored autora o vrijednom izdanju govorili su mr Sait Šabotić i Emil Redžematović. Piše: Sait Šabotić Vrijedni kulturni misionar mr Halil Markišić ispisao je novu knjigu sa naslovom „Kulturno-istorijsko nasljeđe plavsko-gusinjskog kraja“, koja sadrži specifično viđenje pomenutog regiona u svijetlu njegove bogate, slojevite i raznovrsne kulturno-istorijske baštine. Zavičajno iz Plava, mr Halil Markišić je imao sreću da je često u svom užem i nešto širem zavičaju, da dobro poznaje njegovu prošlost i sadašnju egzistencijalno-kulturnu stvarnost, što mu je svakako pomoglo da svoj ambiciozno zamišljeni projekat uspješno privede kraju. Jedan srpski književni kritičar je jednom prilikom kazao da „knjiga traži čitavog čovjeka, jer i nudi cijelog čovjeka“. Imajući to na umu smatram da je nepotrebno osvrtati se na biografiju mr Halila Markišića. Kada je naš prijatelj Halil, završio svoju rukopis o kulturno-istorijskoj baštini Plavsko-gusinjskog kraja, ponudio mi je da budem njegov saradnik u Oktobar, 2013. Halil Markišić je rođen 01. 01. 1948. godine u Vojnom Selu kod Plava, od majke Mejreme Markišić, rođene Musić, i oca Rama Markišića. Osnovnu školu završio je u Plavu, a srednju u Peći 1966. godine. Završio je grupu za biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Prištini 1970. godine i od tada radi kao profesor biologije i hemije, a zatim biologije, u Gimnaziji „30. septembar“ u Rožajama. Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je 1979. godine jednogodišnju specijalizaciju i stekao zvanje specijalista za svremenu nastavu biologije. Na prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu odbranio je magistartski rad 1987. godine. Prosvjetni savjet Republike Cne Gore dodijelio mu je zvanje viši pedagoški savjetnik 1995. godine. Od 1997. do 2003. godine bio je član Prosvjetnog savjeta Crne Gore. Za izuzetan doprinos u vaspitno-obrazovnom radu dobio je nagradu „30. septembar“ opštine Rožaje 1982. godine i državnu nagradu OKTOIH 2004. godine. Pored neposrednog nastavnog rada, profesor Markišić bavi se botanikom, fitoekologijom, zaštitom životne sredine, metodikom nastave biologije i kulturnom baštinom Bošnjaka. Objavio je veći broj naučnih i stručnih radova i knjiga (od kojih su neke štmpane u više izdanja). Urednik je Rožajskog zbornika od 1995. godine i časopisa Avlija. svojstvu recenzenta, što sam ja sa zadovoljstvom prihvatio. Učinio sam to iz razloga što je i meni jako blizak taj segment prošlosti kroz koji se mnogo toga o njoj može saznati na jedan zanimljiv način i lako uvidjeti da istorija ne proučava samo bitke, slavne vojskovođe, mirovne konferencije, posljedice velikih ratova, već i graditeljstvo generacija, svakodnevni život, običaje, vjerovanja, mitove i razne priče koje se lakše pamte od silnih godina i poznatih i manje poznatih ličnosti. Knjiga mr Halila Markišića sa naslovom „Kulturno-istorijsko nasljeđe Plavsko-gusinjskog kraja“, sadrži specifično viđenje pomenutog regiona u svijetlu njegove bogate, slojevite i raznovrsne kulturno-istorijske baštine. Za one čitaoce koji imaju sposobnost generalizacije i 29 Kultura, obrazovanje, baština Gusinje generalnog posmatranja stvari, biće lako da uoče da ona predstavlja susret prošlosti i sadašnjosti, a na izvjestan način i pitanje gdje smo mi u toj poziciji i kakva je sve naša uloga u tom vječitom fenomenu prožimanja onoga što je bilo i onoga što ovozemaljski živimo. U svojoj skromnoj recenziji sam već naglasio da je veoma bitna činjenica da u zavičaju svakoga od nas postoje ljudi poput Markišića, koji u svojim naučnim apsolviranjima stvari nikada ne zaboravljaju činjenicu da je istorija jednog naroda zapravo istorija njegove kulture. Posmatrano u tom kontekstu kulturno-istorijska baština Plavsko-gusinjskog kraja odavno je predstavljala, a i danas predstavlja izuzetno bogatu riznicu u kojoj su pohranjena kulturna blaga neprocjenjive vrijednosti. Upravo zato, moglo bi se reći da ova knjiga predstavlja neku vrstu višedecenijskog pisanog bilansa, u kome je to blago iznova popisano, jer kao takvo treba da bude predato u nasljeđe onima koji dolaze. Plavsko-gusinjski kraj je u svojoj prošlosti imao vrlo povoljan geografski položaj i često bio raskrnica puteva, kojima su dolazile i odlazile mnoge vojske, susretali se i miješali razni narodi, kulture i civilizacije, ostavljajući kroz svoje stvaralaštvo 30 razne tragove o sebi. Svi oni danas i skupa, predstavljaju lice i naličje Plavsko-gusinjskog podneblja i neobično bogate kulturno-istorijske baštine ovog kraja. Plavljani i Gusinjani su ponosni, hrabri, vrijedni i gordi ljudi. Iskreno se nadam da će svaki Plavljanin ili Gusinjanin, bez obzira na nacionalno ili vjersko opredjeljenje i ma gdje se nalazio, s izuzetnim ponosom čitati ovu knjigu i nuditi je drugima da je čitaju kako bi se upoznali sa njegovim zavičajem i vrijednostima koje on ima. Istorijski je poznato da kontinuitet stanovništva Plavsko-gusinjskog kraja teče od paleobalkanskih Ilira, preko Grka i Rimljana do Slovena i substrata koji su nastajali miješanjem različitih etničkih skupina na tlu Balkanskog poluostrva. Sve je to doprinijelo da ovaj kraj vrlo rano bude zabilježen u istorijskim izvorima na osnovu kojih je danas moguće vršiti rekonstrukciju njegovog istorijskog, demografskog, privrednog i društvenog razvoja. Nalazeći se na važnoj saobraćajnici koja je posredstvom Skadra, Plava i Gusinja, spajala Jadranski basen sa Metohijom i kontinentalnim dijelom Balkanskog poluostrva, stanovništvo Plavskogusinjskog kraja je imalo istorijsku sreću da se rano upozna sa brojnim Revija FORUM dostignućima ljudskog uma koja su brojni trgovci i karavani prenosili iz jednog kraja u drugi. Nije s toga čudo da se Gusinje u obliku „Guisenio“ susrijeće u „Ljetopisu popa Dukljanina“, a da se ime Plav u obliku „Pulav“, prvi put u istorijskim izvorima javlja 1235. godine u jednoj povelji iz perioda Nemanjića. Istorijski izvori takođe potvrđuju da je na čuveni gusinjski sajam koji se održavao u mjesecu oktobru, ''dolazio svijet iz cijele Rumelije''. Sve je to skupa doprinosilo stvaranju bogate i šarolike kulturno-istorijske riznice, koja, izgleda, tek sada u pravom ruhu, pokazuje svoje obrise i skreće punu pažnju na svoje vrijednosti. Kulturno-istorijsko nasljeđe Plavsko-gusinjskog kraja je poodavno bilo interesantno za naučno sagledavanje, zbog čega su ga, poštujući njegove istorijske vertikale, izučavali mnogi domaći i inostrani istraživači i ljubitelji stariteta. Upravo zato u svom uvodnom dijelu rukopisa Halil Markišić nije propustio priliku da apostrofira te činjenice, navodeći imena najznačajnijih kulturnih poslenika koji su Plavsko-gusinjski kraj naučno sagledavali i o njemu ostavili svoja trajna naučna svjedočanstva. Među tim poslenicima posebno se ističu Andrija Jovićević, Jovan Krunić, Radovan Bakić, Bajro Agović, Zuvdija Hodžić, Ibrahim Reković, Jovana Šaljić, Milan Knežević, kao i niz drugih vrijednih stvaralaca koji su nastojali da Plavsko-gusinjski kraj kroz svoja zapažanja što bolje predstave naučnoj i uopšte čitalačkoj javnosti. Uvažavajući njihova istraživanja, koja su ukazala na bogato kulturno-istorijsko nasljeđe, i Halil Markišić je tom prekrasnom mozaiku pokušao da priključi svoj dragocjeni kamenčić znanja i ličnog iskustva. Odlučujući se da napiše specifičnu etno-monografsku publikaciju unutar koje bi se pozabavio traganjem za odgovorima Oktobarl, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Gusinje Grafika I. Reković na mnoga pitanja iz prošlosti svog zavičaja, Halil Markišić je sasvim bio svjestan težine posla koji je pred njim. Ipak, to ga nije spriječilo da u svom naumu ne istraje. Naprotiv, autor je istraživanu kulturno-istorijsku materiju uspješno sagledao zaokružujući svoje viđenje iste. Na jednom mjestu po prvi put su predstavljeni svi sakralni objekti Plavsko-gusinjskog regiona (džamije i crkve), mezarja i groblja, nadgrobni spomenici i nišani, levhe i natpisi itd. Izvanrednom upornošću autor je uspio da nam predstavi i objekte profanog graditeljstva – kule, čardake i brvnare, kao i mnogobrojne hajrate koji krase ukupni ambijent Plavsko-gusinjskog kraja. Uz to, na samom kraju rukopisa dat je i pregled spomenika i spomen obilježja nastalih nakon Drugog svjetskog rata, čime je autor pokušao da zaokruži priču o kulturno-istorijskom nasljeđu Plavsko-gusinjskog kraja. Ono što je ovdje veoma bitno naglasiti jeste činjenica da je cjelokupan tekst rukopisa nastao na temeljima naučno verifikovane literature i autorovih terenskih istraživanja. Kao dokumentarnu osnovu rukopisa autor je ponudio i veliki broj foto priloga, ilustracija i tabela, a svi Oktobar, 2013. ti prilozi funkcionalno prate osnovni tekst, dopunjujući ono što se riječju nije moglo dočarati. Poštujući metodološke zahtjeve koje nameće ovakva vrsta rada, autor je svoju obimnu etnografsko-istorijsku građu sistematizovao u jedan homogeni kompozicioni korpus vješto ga razrađujući na manje odjeljke, naslove i podnaslove, kroz koje je moguće pratiti ne samo istorijske vertikale, istorijske procese i tokove, već unutar njih i sudbine pojedinih porodica, pojedinaca i drugih zajednica, kao neposrednih aktera istorijskih dešavanja. Četiri velika dijela koji čine kompozicionu strukturu ove monografije su Istorijski okvir nastanka kulturno-istorijskog nasljeđa Plavsko-gusinjskog kraja; Islamsko sakralno graditeljstvo; Pravoslavno sakralno graditeljstvo i Spomenici profanog graditeljstva. Sami naslovi jasno ukazuju šta je unutar njih zahvatio i čime im je odredio granice. Tretirajući ukupnu problematiku kulturno-istorijskog nasljeđa konkretnog geografskog prostora, Markišić nije izostavio ni njegovu bogomilsku komponentu, koja čini jedan od važnih segmenata nasljeđa Plavsko-gu- sinjskog kraja. Tim zahvatom autor je pokušao da nadoknadi nedostatak koji se najčešće nepravedno pojavi u sagledavanju kulturno-istorijske baštine mnogih područja savremene Crne Gore na kojima su bogomili-bogumili živjeli svoje istorijske trenutke. Naravno, na tom polju pred istraživačima od struke tek predstoje veliki istraživački zadaci. Knjiga koju nam je ponudio Halil Markišić, biće od koristi širokom krugu čitalaca. Kada to kažemo tu u prvom redu mislimo na studente istorije, geografije, istorije umjetnosti, arhitekture, građevinarstva, turizma, turizmologije i drugih sličnih studija, ali i na sve one koji se interesuju ili su na bilo koji način povezani sa ukupnom kulturnoistorijskom baštinom Crne Gore. Posmatrajući u cjelini knjigu „Kulturno-istorijsko nasljeđe Plavsko-gusinjskog kraja“, sasvim slobodno se može konstatovati da ona predstavlja zanimljivo štivo koje će u mnogome popuniti praznine koje su evidentne kada je u pitanju kulturno-istorijska baština pojedinih regiona Crne Gore, posebno njenog sjeveroistočnog dijela. Podaci iz ove monografije će svakako pomoći da se pojedini segmenti postojeće kulturno-istorijske baštine mnogo bolje upoznaju, a u doglednoj budućnosti bi se mogla očekivati i mnogo veća turistička valorizacija Plavsko-gusinjske kulturno-istorijske baštine na osnovu onoga što nudi ovaj autorski dragulj. Da bi se to ostvarilo nužno je pokrenuti i neke druge mehanizme, ali to se svakako mora učiniti ukoliko se želi uhvatiti priključak sa savremenim evropskim pa i svjetskim kulturološkim tokovima. Zbog svega naprijed navedenog, te zbog sadržaja, originalnosti i ukupne vrijednosti, ova knjiga je dragocjeno svjedočanstvo , inspirator pregaocima da gajeći kulturnu baštinu otvaraju vidike generacijama. 31 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Biserje iz sehare Hamdije Šahinpašića U Pljevljima je od 5 - 8. septembra održana manifestacija ˝Biserje iz sehare Hamdije Šahinpašića˝ u organizaciji Nevladinog udruženja ˝Bošnjačko-muslimanski kulturni krug Pljevlja˝. Manifestacija je prošle godine održana pod nazivom ˝Dani Hamdije Šahinpašića˝ i svojom koncepcijom i značajem nametnula je potrebu da postane tradicionalna i pokuša izboriti status javnog interesa. Ovogodišnja manifestacija se odvijala u znaku obilježavanja 10-godišnjice smrti Hamdije Šahinpašića, ˝enciklopedije˝ narodnog melosa, osmišljena kroz nekoliko programskih cjelina koje obrađuju jedno od etnološko-muzikološko najinteresantnijih područja na balkanskim prostorima. U programima književnog i likovno-dokumentarnog karaktera naznačena je atmosfera i ambijent u kojima je nastajala i razvijala se čuvena sandžačka narodna pjesma sa svojim specifičnim dijalektizmima. Naučni skupovi etno-muzikologa i scensko predstavljanje ove tradicionalne pjesme treba da sačuvaju od zaborava nemjerljivo bogatstvo nematerijalnog kulturnog dobra jednog od manjinskih naroda Crne Gore. Kulturna baština predstavlja osnov nacionalnog identiteta, a posebnu vrijednost ima nematerijalno kulturno dobro koje predstavlja ljudsko umijeće, izražaj, vještina ili izvođenje, a koje zajednice, grupe ili pojedinci prepoznaju kao dio svoje kulturne baštine. Pjesme koje je sa- 32 kupio Hamdija Šahinpašić čuvaju od zaborava jezik, govor, usmeno predanje, usmenu književnost, običaje, obrede, svečanosti, istoriju jednog podneblja i naroda koji ga naseljava. Hamdija Šahinpašić je zapravo svojevrstan pjevački fenomen, jer je znao i pjevao kako mnogi kažu na hiljade pjesama, ne samo na našem četvoroimenom jeziku, nego i na turskom pa i albanskom jeziku. Od ogromnog broja pjesama koje je u svoje vrijeme sakupio /1912 – 2003/, svega njih 300 objavljeno je u knjizi ˝Jugoslovenske narodne pjesme iz Sandžaka, po kazivanju narodnog pjevača Hamdije Šahinpašića, rodom iz Pljevalja˝. Knjigu je priredio akademik Miodrag Vasiljević a objavila je /dvojezično i sa notnim zapisima/ Akademija nauka SSSR- a 1967. godine, u tiražu od svega 330 primjeraka. U međuvremenu, od Vasiljevićeva snimanja do u najnovije doba, sa Šahinpašićem su obavljali razgovore i snimanja brojni etnomuzikolozi, književni istoričari i teoretičari (od toga i neki iz Amerike i Japana), ali ovaj pjevač nije nikome poklonio svoje potpuno povjerenje. Neposredno pred raspad SFRJ, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i Akademija nauka BiH dogovorile su zajednički projekat objavljivanja dijela sakupljenog blaga, ovog, bez sumnje, najznačajnijeg sakupljača i interpretatora sevdalinki kod nas. Događaji 90-ih godina su prekinuli rad na tom projektu i on nije nikada realizovan. Projekat koji je započeo prof. Mehmed Bajraktarević /šest mjeseOktobarl, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Sljedbenici Hamdije Šahinpašića ci, dok je trajao rat u Sarajevu, snimao je Hamdijino kazivanje u studiju Damjana Babića/ takođe nije priveden kraju. Po svemu, Šahinpašić je zapravo svojevrstan pjevački fenomen, jer je znao i pjevao hiljade pjesama, ne samo na našem četvoroimenom jeziku, nego i na turskom pa i albanskom jeziku. Cilj ovog projekta je da afirmiše muzičko nasljeđe Crne Gore, pospješi podizanje svijesti o značaju očuvanja kulturne baštine, uspostavljanju i jačanju koordinacije među svim subjektima zaduženim za promociju kulturne baštine u našoj državi, kao preduslova za pravilnu valorizaciju kulturnih vrijednosti, očuvanje tradicionalne narodne pjesme kao posebnog vida autentične nematerijalne kulturne baštine i pokušaj da se u vremenu poremećenog reda veOktobar, 2013. Rječnik moje majke U okviru trodnevne manifestacije «Biserje iz sehare Hamdije Šahinpašića», 6. septembra održano je književno veče posvećeno Rječniku moje majke, Seada Trhulja, pljevljaka koji živi i radi u Sarajevu. O stvaralaštvu književnika Trhulja , u živopisnom ambijentu dvorišta starinske kuće govorili su; dr Enes Pelidija,Almir Zalihic i glumac sarajevskog pozorišta Izudin Bajrović. - »Rječnik moje majke» je originalan rad u kojem su obrađene i reafirmisane mnoge zaboravljene ili nasilno uklonjene riječi koje predstavljaju korijene bosanskog jezika. Uz mnoge riječi ispričane su i priče vezane za autorovu majku što knjizi daje i posebnu literarnu vrijednost - kazao je Almir Zalihić. Kroz knjigu se uz objavljivanje starih,zaboravljenih i tuđicama zamijenjenih riječi provlače i događaji koji su obilježili djetinjstvo autora,uz majku, Hašu Trhulj, rođenu Zulfikarpašić, koja je živjela skoro 97 godina. Iako nije išla u redovnu građansku školu, a život provela kući - sačuvala je izvorni bosanski jezik koji je naučila od majke i uglednog oca Husein bega Zulfikarpašića - Čengića, te u kući Trhulja - ugledne fočanske porodice. 33 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Pljevlja su dala mnogo stvaralaca u raznim područjima; i Pljevlja će vratiti ono mjesto i kulturno - obrazovni sjaj koji su uvijek imala - kazao je Pelidija. Učesnici rasprave o Hamdijinom stvaralaštvu ličina stane u zaštitu onoga što čini karakteristiku jednog podneblja, da se sačuva veza sa korijenima i da se otrgnu od zaborava znani i neznani stvaraoci, njihove igre i pjesme i muzički instrumenti. Zbog toga se, kao prioritetni zadatak manifestacije ˝Biserje iz sehare Hamdije Šahinpašića˝, postavlja potreba zaštite kulturne raznovrsnosti kroz različite dostupne instrumente. Ovo pitanje je postalo ključno na agendi globalnog nivoa djelovanja u oblasti kulturne politike. Pjesme koje je sakupio Hamdija Šahinpašić čuvaju od zaborava jezik, govor, usmeno predanje, usmenu književnost, običaje, obrede, svečanosti, istoriju jednog podneblja i naroda koji ga naseljava. Ovo vrijedno djelo, po riječima Radmile Petrović, ulazi u ˝umjetničku baštinu svjetske muzičke kulture˝. Sigurno do danas sandžačka pjesma, kao najljepša narodna pjesma sa naših prostora, orijentalna po porijeklu i melodijskoj osnovnoj liniji, muslimanske, odnosno bošnjačke provenijencije i tradicije, našeg štokavskog jezika, predstavlja još i najbolje naše nasljeđe u oblasti ljubavne poezije, i neprevaziđen kvalitet jezičkog i narodnog muzičkog izraza. 34 -˝Davno je zaboravljeno da je riječ o pjesmi nastaloj najčešće u gradskim središtima, pretežno nastanjenim islamskim svijetom, postala je zajedničko nasljeđe, tako da je, recimo u Crnoj Gori, dugo predstavljala gotovo jedinu gradsku pjesmu.˝zapisao je Rajko Cerović u tekstu pod naslovom -Hamdija Šahinpašić - Živa etnomuzička riznica/ Hamdijine Pjesme - Otkuda da na ovom prostoru nastane toliko divnih pjesama, zapitao se dr Enes Pelidija tokom razgovora «Biserje iz sehare Hamdije šahinpašića» održanom u Sali SO Pljevlja, 7. septembra 2013. godine. Prisutne je u ime Bošnjačko/ Muslimanskog kulturnog kruga pozdravio profesor Fadil Hadžalić, a dr Pelidija je ocijenio , da se nedovoljno govorilo o stvaralaštvu Hamdije šahimpašića. - Na susretima koji postaju tradicionalni, upravo o tom biserju govorimo, kao i o mnogim stvaraocima sa ovog prostora. Prije sto i više godina u Pljevljima je osim sevdalinke, tambure i harmonike bila zastupljena violina, violončelo, slušao se Bah,Šopen... Profesor dr Munib Maglajlija dao je «jedan pogled na ličnost Hamdije čahinpašića», istakav-ši da je Šahinpašić poslednji vjerodostojni baštinik usmenog pjesništva. - Majka Šerifa podigla je petoricu sinova; najmlađi Hamdija,oštećenog vida, idući sa majkom upijao je pjesme. Završio je u Skoplju Veliku medresu, znao je zapjevati i na turskom i na albanskom. Hamdijin glas je i u osamdesetoj djelovao je mladalački. Taj dar božji protezao se u raskoši njegovog reportoara i metričkoj raznovrsnosti. Dr Slobodan Jerkov smatra da je Šahinpašić svojevrsni pjevački fenomen. - Svako novo štampanje Hamdijinih pjesam bez prethodne anlize notnih zapisa narodnih melodija donosi viče štete njegovom imen, upozorio je Jerkov.Treba biti obazriv prije nego što se definitivno navede odakle je pjesma potekla, posebno provjeriti tekst, a potom melodiju. Jerkov konstatuje; - O ljepoti muslimanskih narodnih pjesama sa crnogorskog prostora, o njihovoj estetskoj, etičkoj i muzičkoj vrijednosti govorilo se i pisalo relativno mnogo, a nikad dovoljno. Međutim, muzičke osobenosti i vrijednosti tih pjesama ostajale su, po pravilu, izvan interesovanja šireg broja stručnjaka i proučavalaca, dakako, i različitih kulturnih i prosvjetnih poslenika. U izuzetnim slučajevima, muzički (ne)obrazovani ljudi (kompozitori, instrumentalni izvođači, vokalni interpretatori) kada bi obratili pažnju na melos muslimanskih narodnih pjesama, činili su sve što je bilo u njihovoj moći da zvuk konkretne pjesme i njenu muzičku organizaciju Oktobarl, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Taslidža na fotografijama Izložba fotografija «Kad mahale fenjere zapale» dio manifestacije «Biserje iz sehare Hamdije šahinpašića», predstavila je fotografije starih Pljevalja u velikom formatu, u periodu od početka do sredine prošlog vijeka. Osim panorama grada i gradskih ulica, čest motiv je Husein pašina đamija, glavna ulica, odnosno tadašnja čarčija sa radnjama i dijelovi grada, mahale. Govoreći o urbanom razvitku grada, Saida Vlahovljak, predsjednica savjeta manifestacije, istakla je da fotografije «pričaju» o Gradu čiji su temelji stari preko dvjestotine hiljada godina. Municipium S, Breznik, Taslidža, Pljevlja, - nastala su gdje se živjelo, još u predrimskom periodu, ali se o urbanom razvitku grada može govoriti tek od 60-tih godina šesnaestog vijeka. Tada je dobio satatus kasabe i bio sjedište hercegovačkog sandžak bega od 1576. do 1833. punih 257 godina. U to vrijeme Pljevlja su, posle Mostara, bila najveći grad u Hercegovini sa 700 kuća i statusom šehera - podsjetila je Vlahovljak.Mnoga toga se iz bogate kulturne prošlosti ne može rekonstruisati ali je važno da se nađe bar u monografijama zaključila je Vlahovljak. - Malo je onih koji nijesu bili očarani dražima Moćevca, i pjesmama koje nam je sačuvao Hamdija Šahinpašić kazala je na otvaranju izložbe Slavica Krstajić,sekretarka Sekretarijata za društvene djelatnosti. Svojim univerzalnim i vanvremenskim radom, Hamdija,možda i posllednji veliki narodni pjevač, dao je značajni doprinos stvaranju onoga što danas nazivamo muzičkom riznicom - istakla je Krstajić. prilagode usvojenim konvencijama zapadnoevropskog muzičkog izraza. Vjerujući da «oplemenjuju zvuk» muslimanskog narodnog napjeva, oni su uništavali izvornost i autentičnost narodnog muzičkog stila, kazao je Jerkov. Dr Dimitrije Golović sa divljenjem naglašava da je Šahinpašić izuzetno lako pamtio pjesmu i čim je čuje, mogao je u originalu da je interpretira. -On je pjevao pjesme u originalu, nije ih kitio , rekao je Golović. Profesor Mehmed Barjaktarević se prisjetio snimanja Hamdijinog biserja. Oktobar, 2013. - Hamdija Šahinpašić je cijelim bićem bio sehara. Pričao mi je o djedu, muftiji u Pljevljima. Pričao mi je kako su ga mnogi pokrali, «uzimali su moje pjesme koje sam doživljavao kao svoju djecu». Rekao mi je da će mi dati nešto što nikome nije. Snimio mi je deset pjesama i rekao da dođem za osam mjeseci... I kaseta i sveske nestale su u u ratnom vihoru - kazao je Barjaktarević. Posle osam mjeseci Mehmed je sa Hamdijom snimio oko 400 pjesama ali i one su uništene tokom rata. - Tokom, 1994. godine saznao sam da Hamdija živi u kući profeso- ra Maglajije, bio je izbjeglica, ali bio je sretan. Ponovo je trebalo snimati, trebalo je ići sa Kovača do Televizije deset kilometara. Bilo je više krvi nego benzina... Pljevljanka Fetija Selmanović je sve zapisivala, snimili smo blizu 400 pjesama. Ti snimci su u Arhivi RTV Bosne - rekao je Barjaktarević. U akademskom razgovoru o stvaralaštvu Hamdije Šahinpašića učestvovali su Senad Gačević i drugi stvaraoci a u večernjim satima priređen je koncert pjesama iz Hamdijine sehare, za pamćenje. J.D. M.R. 35 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Plavski književni susreti Promocijom knjige „Rječnik plavsko-gusinjskog govora“ autora Ibrahima Rekovića, otvoreni su tradicionalni Plavski književni susreti, na kojima su učestvovali pjesnici iz četiri države C entralno veče 37. izdanja Plavskih književnih susreta održano je 29. septembra u u velikoj sali Centra za kulturu u Plavu, na kojoj su poete iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Kosova čitali svoje stihove. Prije toga pjesnici su gostovali u osnovnim školama u Plavu, Gusinju i Murinu kao i u SMŠ „Bećo Bašić“ u Plavu. Na završnoj večeri nastupili su: Milorad–Mijo Popović, Mladen Lompar, Bogić Rakočević, Todor Živaljević, Rajko Joličić, Sreten Vujović, Dragana Tripković, Blaga Žurić, Čedomila Vujošević-Đurđić, Hadži Šabani, Safet Hadrović – Vrbički, Šejla Hot ,Senadin Pupović (Crna Gora), Hadžem Hajdarević, Faruk Šehić, Jasmina Hanjalić (BiH), Rasim Ćelahmetović, Slaviša Milovanović i Golub Jašović (Srbij), Fljora Brovina, Ismet Marković – Plavnik i Ibrahim Kadriju (Kosov). U okviru Plavskih književnih susreta, predstav- 36 ljeno je slikarstvo istaknutog crnogorskog umjetnika Bratislava Bata Medojevića i održana tribina o stvaralaštvu Redžepa Ćosje. O stvaralaštvu akademika Ćosje govorili su prof. dr Zimer Neziri i prof. Binak Uljaj, a inserte iz njegovog književnog stvaralaštva interpretirao je Ismet Šljuka, dramski umjetnik iz Pljevalja. Organizator Književnih susreta, JU Centar za kulturu Plav, pod pokroviteljstvom opštine Plav i Ministarstva kulture, nije našao za shodno da obezbijedi simultani prevod besjeda na albanskom pa većina prisutnih u sali nije razumjela uvažene profesore koji su govorili o stvaralaštvu Redžepa Ćosje, nažalost prema riječima učesnika to nije i jedini propust organizatora. Rječnik plavsko-gusinjskog govora Nova knjiga Ibrahima Rekovića, slikara i kulturnog neimara privukla Rasim Ćelahmetović i drugi učesnici književnih susreta u Plavu je posebnu pažnju književnih susreta i javnosti uopšte.Kako je na promociji 26 septembra suptilno istakao dramski umjetnik i moderator književnih susreta, Ismet Šljuka, jedna stara arapska poslovica kaže: ˝Kada umre stari čovjek, to je kao da izgori biblioteka˝. Ovu poslovicu zapisao je u pogovoru likovne monografije ˝Izgubljeni ambijent˝ Ibrahima Rekovića akademik Zuvdija Hodžić. On tvrdi da ˝su na crtežima, uglavnom, portreti ljudi koji su mudro i časno proživjeli svoj dugi vijek, ostavljajući u sredini upečatljiv trag. Rekovićevi rteži sa motivima plavsko-gusinjskih kuća, kula i kapija služe da nas zamisle nad prolaznošću vremena i ljudi˝. Jer, kaže Hodžić, i stare su kuće kao biblioteke. Oko ognjišta u njima pulsirao je život, radjalo se i umiralo, dolazilo i okupljalo i, naravno, pričalo. Riječi koje su se slušale sa škripom polutruhlih podnica i stuba, sa padom kapaOktobarl, 2013. Revija FORUM vica sa streha, čađi sa tavanskih greda, otvaranjem kapija... decenijama je sakupljao vrijedni plavsko-gusinjski kulturni neimar Ibrahim Reković i uredno ih složio u Rječnik plavskogusinjskog govora. Po srijedi je rječnik karakteristične plavsko – gusinjske leksike koja sadrži preko četiri hiljade akcentovanih jedinica datih u kontekstualnoj upotrebi. Plavsko-gusnjska govorna oblast je davno počela privlačiti pažnju poznatih filologa. Ovo je veoma važan poduhvat autora Ibrahima Rekovića čija knjiga ima oko 4.000 starih riječi na 400 stranica i možemo kazati da je ova knjiga dostojna divljenja. – ocijenio je dr Adnan Čirgić. - Kada se uzme u obzir ubrzani proces urbanizacije i sve veći odlazak stanovništva, naročito prema inostranstvu, onda je jasno koliko je važan poduhvat Ibrahima Rekovića, koji je iskoristio možda potonji trenutak za bilježenje leksike koja nestaje zajedno s tipičnim govornim predstavnicima, kazao je Čirgić. - Plavsko-gusinjska govorna oblast, vidi se i iz ovdje date leksičke građe i iz primjera za njezinu upotrebu, skladno se uklapa u crnogorsku jezičku sliku. Pored tipične (i)jekavštine tu je opštezastupljen i proces jekavske jotacije kojim su dobijeni fonemi ć (<tje;<cje ), đ(<dje), š(<sje) i ž (<zje), uprošćen padežni sistem, specifičnosti u konjugaciji, specifičan, u kongruenciji, specifičan alternat poluglasnika koji je odlika brojnih crnogorskih govora ( kučki, piperski , bratonoški, vasojevički, crmnički, neki katunski, neki primorski govori i td.) i druge osobine koje se uglavnom ograničavaju na crnogorski prostor ili se javljaju još i u pograničnome dijelu. Bitna je diferencijalna crta plavskogusinjskoga govora postojanje troakcentskoga sistema. Znatan je i uticaj albanskoga jezika koji je uslovio pojedine prije svega glasovne procese (kakva je recimo desonorizacija finalnih Oktobar, 2013. Kultura, obrazovanje, baština Alija Džogović, Ibrahim Reković i Adnan Čirgić suglasnika, pojava određenig suglasničkih grupa i sl.), koje bi valjalo uporediti sa sličnim procesima u ostalim crnogorskim govorima uz albansku jezičku granicu... Stoga je poduhvat Ibrahima Rekovića, čovjeka izvan dijalektološke struke, dostojan divljenja i mora služiti kao uzor današnjim lingvistima, osobito dijalektolozima. Što bi se o plavsko-gusinjskoj leksici znalo za koju deceniju ili manje od toga da nije bilo njegova izvanredna truda? - naglasio je Čirgić. Akademik prof. dr Alija Džogović je istakao da je Rječnik, dio kulture govora Plava i Gusinja i trajni svjedok kojem će se obraćati i laička i stručna javnost. - Zahvaljujući se svima koji su mu pomogali u realizaciji nove knjige, Ibrahim Reković je podsjetio da nakon anegdota i dogodovština, objavljenih u knjizi »Plavsko-gusinjski biseri«, 2004. godine, crteža sa motivima iz Plava, Gusinja i Murine, objavljenih u monografiji »Izgubljeni ambijent«, 2008. godine, Rječnik Plavsko-gusinjskog govora ipak doživljava posebnim uspjehom. Na moju sreću i zadovoljstvo, ni jednu od pomenutih knjiga, nijesam radio da bih živio, nego sam živio da ih objavim i da to naše, zavičajno-duhov- no kulturno blago, otrgnem od zaborava, da ga sačuvam i učinim dostupnim sadašnjim i budućim generacijama. Zabilježio sam ponešto iz ovog vremena kao što su kovanice „kafićuša“ i „papiruša“, jer te riječi ne samo što označavaju djevojku koja često odlazi u kafić, a druga ima stalni boravak u nekoj srećnoj državi pa može da povede i mladića, nego što one karakterišu vrijeme u kojem su nastale. Mnogo je omladine iz ovih krajeva otišlo u svijet pa se nadam da će im ovaj rječnik pomoći da znaju kojim su jezikom pričali njihovi očevi, majke, đedovi, nane, kazao je Reković. - Uvažavajući dobronamjerne sugestije umnih ljudi i prijatelja Rječnik sam dopunio sa frazama, kletvama, poslovicama, izrekama i sa tridesetak crteža, te i plavsko-gusinjskim govorom, tražeći adekvatne primjere i mjesta za sve riječi u rečenicama u kojima se i u kakvim prilikama upotrebljavaju. Time se, uz malo kašnjenje, mnogo dobilo u kvalitetu, jer je Rječnik, uz ove dopune, neuporedivo, značajniji, nego bez njih. Plavske književne susrete, uz nedopustive propuste kao žto je prevođenje s albanskog na naš i obrnuto, organizovala je JU Centar za kulturu Plav, pod pokroviteljstvom opštine Plav i Ministarstva kulture. M.R. 37 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Prikaz Jezik je rijeka bez ušća Piše: Faruk Dizdarević S avremena lingvistika čini značajne poduhvate da smiri neprekidne burne i zaglušujuće mjene u jeziku koji se sâm iz sebe feniksovski rađa, da ih sagleda u svoj njihovoj raznolikosti i dinamičnosti. Najbolji poznavaoci jezika su saglasni u ocjeni da se, naročito, u posljednjih pola vijeka nauka o jeziku ubrzano razvila u bezbroj delti pravaca i opredjeljenja. Podsjetimo se da je prodor lingvističke istraživačke svijesti obilježio šezdesete godine XX stoljeća i doprinio afirmaciji lingvistike kao samosvojne naučne discipline. Ovi novi vidici dovode se u vezu, poznato je to u stručnim krugovima, s istraživanjima zasnovanim na efikasnim tehnikama koje je izvršio američki lingvista Naom Čomski sa saradnicima, poslije kojih su lingvistička saznanja dobila neslućene razmjere primjene. U razuđenim tokovima lingvističke misli nezaobilazna su saznanja Ferdinanda de Soseira koji je u matici lingvističkih tokova prepoznao dvije struje – dijahronijsku /izučavanje jezičkih promjena/ i sinhronijsku / utvrđivanje stanja jezika u jednom vremenskom periodu/. Mišljenja sam da ovoj drugoj struji pripada Rječnik plavsko-gusinjskog govora Ibrahima Rekovića (izdanje Instituta za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013). Ovaj se dokument u buduće ne može zaobići ko god 38 Plavsko-gusinjski lokalizmi i fraze sadrže toliko obuhvatnosti, slikovitosti, topline i ljubavi koje se, čini mi se, ni jednim jezikom ne mogu tako slikovito iskazati. To blago zaista zaslužuje da bude sačuvano od zaborava i, što da ne, bar dijelom bude vraćeno u svakodnevni govor i standardni bosanski jezik da se bude bavio plavsko-gusinjskim područjem. Bez izučavanja jezika ne može se uopšte pristupiti izučavanju bilo kojeg drugog aspekta jednog naroda, njegovog duhovnog svijeta i njegovog života. Naš bosanski jezik je od strane oficijelne nauke o jeziku bio negiran i prešutkivan. Činjenica je da ovaj jezik nije nigdje i nikada izučavan ni izdaleka slično i kompleksno kao što su izučavani srpski ili hrvatski jezik u njihovoj srpskohrvatskoj identifikaciji ili kada su bili definisani kao dva potpuno zasebna jezika, ističe akademik Muhamed Filipović. U Bosni i Hercegovini, za razliku od drugih sredina, nisu postojale čak ni institucije koje bi se bavile bosanskim jezikom. Na ovom planu stanje se poslednjih godina polako počelo mijenjati nabolje. Jedna od ilustracija tome je i višetomni enciklopedijski Rječnik bosanskog jezika dr Dževada Jahića, lingviste iz Sarajeva. I mi smo doskora bili na putu da zaboravimo dobar dio leksičkog potencijala našeg sandžačkog dijalekta, ali, na sreću, javili su se entuzijasti koji su počeli raditi na čuvanju jezika svojih predaka. Shvatilo se, makar i pojedinačno, da naš lijepi jezik moramo očuvati. Oživjelo je zanimanje za leksičko istraživanje našeg jezičkog blaga i dijalekatskog specifikuma bosanskog jezika u narodnim govorima pojedinih sandžačkih sre- dina. Među prvima je to bio Samija Slatina iz Priboja, čiji Bošnjački rječnik, štampan 2005. godine sadrži oko 12.000 riječi; Džavid Begović i Šefka Begović- Ličina sačinili su Sandžački rječnik, štampan u Sarajevu 2012. sa 10.000 leksema i oko 3.000 fraza; tu je i Ibrahim Hadžić sa svojim Rječnikom Rožajskog govora od oko 6.000 leksičkih jedinica. Najnovije djelo u tom nizu je Rječnik plavsko-gusinjskog govora Ibrahima Rekovića, sa oko 4.000 riječi i dodatkom koga čine poslovice, izreke, blagoslovi, kletve, pomenutog područja. Svi ovi rječnici sadrže odabranu kontekstualnu upotrebu riječi od kojih su mnoge nestale iz savremene upotrebe. Kontekstualna upotreba riječi omogućava korisnicima da u potpunosti razumiju značenje i smisao određene riječi koji eventualno mogu da izostanu u objašnjenju ili definiciji konkretne leksičke jedinice. Iz njih se mogu razabrati i izvanlingvistički podaci o životu i običajima, karakternim, mentalitetskim i drugim osobinama ljudi odnosnog područja. Sandžački govor, kao jedan od dijalekata bosanskog jezika, ima nekoliko poddijalekata među kojima je i plavsko-gusinjski. Plavskogusinjsku leksiku karakteriziraju, pored ostalog, specifični fonološki areali, arhaična fonetska obojenost, te osobena upotreba orijentalizama Oktobarl, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Ibrahim Reković i drugih tuđica. Sigurno je da je blizina albanske pa i crnogorske jezičke oblasti uticala na stvaranje specifičnog alternata na pomenutom prostoru. Ovaj govor ima izvorni ijekavizam i akcenatske specifičnosti. Obraćajući se sinu, Ibrahimova rah. majka veli: Alurmisi, sine, veljim ti bošnjački i naški plavski. Specifični plavsko-gusinjski govor u osnovi se održao i nadživio vremena snažnog uticaja raznih jezika iz okruženja i pokušaja njegovog brisanja iz narodnog sjećanja. Plavsko-gusinjski lokalizmi i fraze sadrže toliko obuhvatnosti, slikovitosti, topline i ljubavi koje se, čini mi se, ni jednim jezikom ne mogu tako slikovito iskazati. To blago zaista zaslužuje da bude sačuvano od zaborava i, što da ne, bar dijelom bude vraćeno u svakodnevni govor i standardni bosanski jezik. Ovaj dijalekatski izvor koji su nam djedovi i pradjedovi u nasljeđe ostavili sadrži prepoznatljivo obilježje identiteta, izraz bogate kulturne tradicije. Specifični plavsko-gusinjski govor u osnovi se održao i nadživio vremena snažnog uticaja raznih jezika iz okruženja i pokušaja njegovog brisanja iz narodnog sjećanja. U vezi sa Oktobar, 2013. ovim potrebno je naglasiti ogromno značenje poduhvata Ibrahima Rekovića sintetizovanog u plavsko-gusinjskom rječniku, naročito imajući u vidu uslove u kojima je radio ovaj posao. Rožajski i sada i plavsko-gusinjski kraj su, koliko znamo, jedine dvije sredine u Crnoj Gori koje imaju rječnike svojih karakterističnih leksika. Prilika je da se kaže da je Ibrahim Reković čovjek višestrukih nadarenosti i interesovanja. Kao talentovani slikar zabilježio je crtežom, realističkom tehnikom, svoj kraj i ti dokumenti su štampani kao monografija pod naslovom Izgubljeni ambijent – Plav i Gusinje nekada. Sa beskrajnim strpljenjem, kroz minuciozan proces iscrtavanja kratkim linijama, njegovi vanredno zanimljivi likovni radovi, pretvaraju se u dokumenta kuća, kula, sokaka, Plava i Gusinja kojih danas više nema. Kao slikar u suštini perceptualist Reković se do današnjih dana nije mogao osloboditi opsjednutosti motivima svoga zavičaja.Veoma vrijedan je njegov ciklus portreta istaknutih i zanimljivih zavičajnih ličnosti. Njegova otvorena kreativna svijest inspirisala se je i drugim sadržajima. Prebo- gato nasljeđe narodne tradicije rodnog kraja otvaralo je kod njega nove emotivne i estetske procese koji su se ovlapotili u sakupljanju anegdota (štampanih u knjizi Plavsko-gusinjski biseri), zatim poslovica, izreka, itd. i, naravno, riječi kojima su govorili njegovi preci. Sa zadivljujućom energijom on priprema drugu knjigu zavičajnih anegdota, zatim monografiju likovnih stvaralaca sa područja plavske opštine i djelo naslovljeno sa Moja životna priča – osvrt na značajna dešavanja u Plavu. No vratimo se Rječniku - predmetu našeg interesovanja. Ja nisam filolog ni dijalektolog te se tim aspektima ove dragocjene knjige neću baviti. Ovaj Rekovićev Rječnik, koji ima nešto od pionirskog značaja, bez obzira što je plavsko-gusinjska govorna oblast odavno privlačila pažnju poznatih filologa i o njoj dosta pisano, čitamo i prelistavamo kao atlas izuzetnog sadržaja i riznice jezika ovog područja. U ovim riječima očuvan je govor naših predaka, koji, prenošen s generacije na generaciju, nosi patinu starine na sebi. Ovo djelo može poslužiti kao potsticaj i kao primjer za slične buduće poduhvate ljudi kojima je stalo do očuvanja našeg jezičkog identiteta i do izučavanja našeg jezika u svim njegovim mnogostrukim aspektima i dimenzijama. Najzad, sklapajući korice ove knjige od preko četiri stotine strana, ukrašene Rekovićevim prelijepim crtežima nekadanjeg Plava i Gusinja, reći ćemo da ona predstavlja sažetu dijalektološku sliku plavsko-gusinjskog kraja, te je time važan doprinos izučavanju leksičke građe govora ovoga područja, ali i jezika Bošnjaka Sandžaka i bošnjačkog govora uopšte. Želio bih da vrijedni Ibrahim Reković i dalje nastavi sa radom, da bi se štampalo drugo dopunjeno izdanje jer jezik je rijeka bez ušća. 39 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Alenu Bešiću Nagrada “Risto Ratković” Umjetnost koja se neposredno obraća emocijama O dobitnik ovogodišnje Nagrade “Risto Ratković” je Alen Bešić, za knjigu “Golo srce” koju je objavila Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo, 2012. godine. Ovakvu odluku jednoglasno je donio žiri u sastavu Pavle Goranović, predsjednik i članovi Svetlana Kalezić, Luko Paljetak, Damir Uzunović i Jasmina Topić. - Savremena poezija ovih prostora, u kontekstu evropske lirike XXI vijeka u kojoj dominiraju kategorije disonantnosti i abnormalnosti, takođe izbjegava komunikativnu lagodnost želeći da stvori utisak iznenađenja i zaprepaštenja kod modernog čitaoca, te da se jedini stvaralački imperativ stopio se sa onim estradno-svakodnevnim – šokirati i samo šokirati. Utoliko je neobičnije danas naići na prave knjige u kojima se umjetnost neposredno obraća emocijama, i u kojima poetska slika, kao jedan od načina da se stvori najdublji dojam, postaje glavno sredstvo poetskog jezika. Upravo ovim svojim karakteristikama izdvojila se pjesnička zbirka Alena Bešića “Golo srce”, među četrdesetak knjiga razmatranih u izboru za dodjelu nagrade „Risto Ratković“, kazala je članica Žirija Svetlana Kalezić. Alen Bešić je rođem 1975. godine u Bihaću. Diplomirao je na 40 Aleksandar Žurić i Alen Bešić Odsjeku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Objavio je tri knjige poezije: U filigranu rez („KOS“, Beograd, 1999), Način dima (NB „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo, 2004) i Golo srce (NB „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo, 2012), kao i dvije knjige izabranih književnih kritika i eseja: Lavirinti čitanja („Agora“, Zrenjanin, 2006) i Neponovljivi obrazac („Službeni glasnik“, Beograd, 2012). Preveo je sa engleskog jezika knjige Džin Ris, Džamejke Kinkejd, Eni Pru, Džona Faulsa, Brusa Četvina... Za prevod romana Lepotica Džojs Kerol Outs („Agora“, 2010) dobio je nagradu Društva književnika Vojvodine za prevod godine (2011). Za zbirku Golo srce dobio je nagradu „Branko Miljković“ (2013). Pjesme su mu prevođene na njemački, engleski, francuski i ruski jezik. Od 2007. godine radi kao urednik časopisa za književnost i teoriju „Polja“. Živi u Novom Sadu. Nagradu “Risto Ratković” ovogodišnjem dobitniku Alenu Bešiću uručio je predsjednik Opštine Bijelo Polje Aleksandar Žurić. K. Musić Oktobarl, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Nova predstava bjelopoljskog Centra za kulturu Premijerno izvedeni Bihorci P redstava „Bihorci“, prema istoimenom romanu Ćamila Sijarića, u režiji i dramatizaciji Lilijane Ivanović biće premijerno je izvedena, 24.septembra, u sali Centra za kulturu u Bijelom Polju. Nakon premijernog aplauza rediteljka nije skrivala zadovoljstvo , ističući da je predstava bila zahtjevna . - Svi glumci su dali pun doprinos i bili su prava ekipa na sceni. I reakcija publike, koja je sve pozdravljala aplauzima dovoljno govori koliko su dobro odradili svoj posao – kazala je Ivanović. - Mogu slobodno da kažem da je ovo bio moj najteži posao do sada, koji je bio dosta mukotrpan i iziskivao je dosta odricanja. Ovo je najteži rad u mojoj karijeri, rekla je rediteljka koja potpisuje preko 200 predstava. Dramatizovati roman - panoramu, kakvi su “Bihorci”, je zaista Oktobar, 2013. izuzetno težak posao. U nekim momentima padalo mi je na pamet da odustanem ali sam istrpila i odradila posao i čini mi se da je urađena dobra i kvalitetna predstava, kazala je Ivanović. Direktor Centra za kulturu Izet Erović ističe da je ovo jedna od boljih predstava Bjelopoljskog pozorišta koje radi u okviru ustanove na čijem je on čelu, te da su predstavu ”Bihorci” finansijski podržali Ministarstvo kulture Crne Gore i Opština Bijelo Polje. - Posebno je zadovoljstvo što smo predstavu „Bihorci“ premijerno izvesti u godini kada se navršava stogodišnjica rođenja Ćamila Sijarića, pisca koji važi za jednog od najboljih pripovjedača na južnoslovenskim prostorima, kazao je Erović. Glumac šabačkog pozorišta Peđa Vukojević se nada da, će predstava imati dug život na scena- ma, ne samo u Crnoj Gori već i regonu, tamo gdje su ljudi naučili da vole i poštuju pozorišnu umjetnost i gdje se cijeni rad umjetika - reko je Vukojević. U predstavi igraju, Zoran Karajić, Miloš Vojinović, Slađana Bubanja, Nusmir Muharemović, Azemina Zaimović, Predrag Vukojević, Daniel Kovačević, Vlado Tomović, Sanja Ćirović, Izet Mulabegović, Nejra Zaimović, Sanjin Hajdaragić, Miodrag Rakonjac, Vuk Pavićević. Scenografiju i kostimografiju je uradila Sabina Trnka, lektor je bio Kemal Musić, solista na harmonici Milinko Prebiračević, a organizator Samir Zaimović. Dizajn zvuka je uradio Osman Zaimović, dizajn svijetla Mustafa Ljaljević. Sudeći po aplauzu, u prepunoj sali bjelopoljskog Centra , Ćamilovi ,,Bihorci”, su oživjeli na sceni i radoće se gledati. S.K. 41 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Besjede povodom 100 godina rođenja Ćamila Sijarića Voda je za Sijarića simbol življenja Susret kod Dobre Vode u Šipovicama U okviru obilježavanja 100 godina od rođenja Ćamila Sijarića , kod Dobre vode u rodnom mjestu pisca održano je književno druženje, gdje su besjede o ovom nenadmašnom pripovjedaču održali Faruk Dizdarević i Miraš Martinović. Faruk Dizdarević je podsjetio kako mu je Ćamil jednom pripovijedao o svom zavičaju. Kako mu je pričao da je još dok je bio dijete bio veoma radoznao. “Sve me je interesovalo. Sjećam se kako sam se, još sasvim mali, uveče, na njivi, kada se kupi žito, izdvajao od ostalih i dugo posmatrao plavo večernje nebo po kojemu su nicale prve zvijezde. Volio sam da zalazim u duboke klisure pa da se divim stijenama, čudnim oblicima uklesanim u njih, ogromnom stablu, 42 pećini, vrelu, potoku koji teče sasvim sam kroz divljinu koji, takoreći, ničija noga ne preskače. Takvih prirodnih fenomena Sandžak je krcat. I ne samo takvih, u njemu možete naći tragove svih mogućih epoha i vremena. Mene je neobično interesovao svaki trag prošlosti u Sandžaku, a naročito stari grad Bihor, razne crkve i crkvice, rimski i turski putevi, legende o njima, narodne pjesme, i sve što znači riječ i odgovor na izvjesne životne fenomene. Za mene je, i danas, čitav život jedna jedinstvena misterija čiju sam odgonetku vječito tražio u ostacima prošlosti, ljudima i životu. I sada, kad pišem, ja nemam nikakve druge namjere do da odgonetnem tajnu postojanja stvari, ljudskih odnosa, postupka, želja, i nađem opravdanje za postojanje čo- vjeka i stvari.“ - Tako je govorio Ćamil, kaže Faruk Dizdarević. - U mnogim pričama Ćamila Sijarića, čuje se žubor vode , vidi se njeno oticanje, osjeća se njeno proticanje. Čuje se žubor života. Isto kao i proticanje vremena, čiji se šum čuje, u smislu i na način kako ga je definisao i artikulisao veliki ruski pjesnik Osim Emiljevič Mandeljštam ili jedan drugi velikan svjetske književnosti Marsel Prust, u svom izgubljenom, pa ponovo nađenom vremenu, kaže knjževnik Miraš Martinović. Druženje kod Dobre vode, organizovali su Centrar za kulturu “Bihor” iz Petnjice i Javna ustanova “Ratkovićeve večeri poezije” iz Bijelog Polja. Kemal Musić Oktobarl, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Književnik Miraš Martinović o Ćamilu kod Dobre vode Magijski realizam u Sijarićevoj priči Svaka Ćamilova riječ je zlatnik, koji ne tamni pred vremenom. Naprotiv, dobija ljepši i neporlazniji sjaj i dublji eho. Poštovani prijatelji, zemljaci Ćamila Sijarića! Velika je čest, ali i obavezujuća je svaka riječ izgovorena na ovom mjestu, kraj ove česme. Riječ o Ćamilu Srijariću, piscu koji je prije Latinoamarikanaca izmislio magijski realizam, čija litertura može stati uz rame sa literaturom Andrića, Selimovića i Crnjanskog, i drugih velikana južnoslovenskih literatura. Razmišljajući, nakon što sam prihvatio ovu veliku i časnu obavezu, kako da joj odgovorim i šta da kažem, a da bude prikladno Sijarićevom djelu, ovom danu, kraj ove česme; nametnula mi sa misao da tema moje besjede bude uravo voda i vrijeme, čije proticanje je prisutno u svakoj Sijarićevoj priči. Ta komparacija nije slučajna, Sijarić je ta dva simbola, u svom dijelu često koristio. U mnogim njegoviom pričama, čuje se žubor vode, vidi se njeno oticanje, osjeća se njeno proticanje. Čuje se žubor života. Isto kao i proticanje vremena, čiji se šum čuje, u smislu i na način kako ga je definisao i artikulisao veliki ruski pjesnik Osip Emiljevič Mandeljštam, ili jedan dugi velikan svjetske književnosti Marsel Prust, u svom izgubljenom, pa ponvo nađenom vremenu.. Oktobar, 2013. Miraš Martinović I tu je negdje čovjek, uvijek prisutan, žedan vode, prolazan u vremenu. S onim vječito egzistencijalnim strahom da može nestati bez vode, a sa njom i bez života. Voda je za Sijarića simbol življenja. Zbog toga njegovi literarni junaci, traže izvore, u bezvodnim krajevima, traže rijeke ponornice, da ih ponovo izmame na sunce, izvedu iz zemlje. Te ponornice se čuju u njihovim dušama, i oni ih, kopajući bihorsku zemlju, iskopavaju iz svoje duše, meke i plodne oranice, u kojima izrastaju i stasavaju cvjetovi zla, ali i cvjetovi dobra. Cvjetovi života. Pored one životne, voda u ovim predjelima, a Riječ u Sijarićevim prozama, ima i iscjeliteljsku moć. Njegove priče su snažne metafore, a posebno: BUNAR, VODA PRO- MUKLICA, ČESMA, ZELEN PRSTEN NA VODI... Traganje za vodom u bezvodnim krajevima, traganje je za ljepotom, za igubljenim vremenom, za istinom... Svaka Ćamilova riječ je zlatnik, koji ne tamni pred vremenom. Naprotiv, dobija ljepši i neporlazniji sjaj i dublji eho. Junak jedne priče, skrhan tugom, zbog smrti svoga brata, kaže: „U ovom snaduku je moj brat. On je pio vodu s ove česme, ovaj moj brat koga u sanduku nose, a sada je više neće piti. De, napijte se vi ove vode, vi što ga nosite, dobro se napijte zbog njega“. Nakon što je izgovorio ove riječi, otvorio je pokopac sanduka da njegov brat još jedanput „vidi“ vodu. A kada je povorka odmakla, gledao je za njim kao domaćin koji ostavlja svoj dom, 43 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Ispod kuna kod Ćamilove česme pa se i sam napio za pokojnika. A voda je odlazila i tekući niz ševar umirala. Nad njom su se rojili leptiri, a za tužnom povorkom ostao je samo mirs čamovine. Tako teku Sijarićeve vode, tako umiru njegovi junaci, vode žedni. Svaki smrtnik, odlazi žedan, sa ovog svijeta. Života žedan. Života kojeg se nikada do kraja ne napije. Odlazi, uvijek prikraćen, s tom žeđi, koja se nastavlja, iz pokoljenja u pokoljenje. Na ovoj bihorskoj zemlji. Ali i na svakoj drugoj zemlji, svuda gdje ima čovjeka, gdje ima života! Otuda tolika žeđ kod Sijarićevih junaka u njegovim pričama. Niko se do kraja nije napio života. Žeđ je i metafizički motiv koji on vješto varira u svojim prozama. Pisao je i o ovoj česmi, oko koje smo danas okupljeni, i zapisao: „Bilo je pravo uživanje umivati se na našoj seoskoj česmi i zatim, umiven i osvježen, sjesti u hlad pod 44 jedno od starih granatih stabala koja su rasla pored vode. A još veće uživanje bilo je odatle, ispod stabla, iz hlada, a sa trave meke i zelene, gledati tamo pred sobom vodu kako iz česme ruči u korito i kako na česmu plašljivo, odozgo sa grane, sleti ptica i po njoj skakolji, zaranja u vodu sa kljunom i pije. Pokvasi krila, strese ih i odleti. Ponekad ih na česmu padne i po desetak i ja se tada ne mičem, ne dišem, nek se ptice napiju. Oslobode se, pa slijeću i na korito i oko korita na mokro kamenje i što sve ne čine sa krilima i vodom za tih svojih nekoliko minuta, a onda, uplašene, ko zna čim, prhnu i utonu gore među grane.“... Mogu se izmijeniti predjeli u kojima su nastale ove riječi i ove priče, može i drveće nestati koje raste kraj izvora i česme... Mogu i sami izvori presahnuti... Mogu pobjeći u zemlju, i to se dešava, usled tektonskih ili nekih drugih poremećaja, ali će živjeti Sijarićeve priče, njegovi najljepši izvori. Oni nikada neće presahnuti. Dok bude knjige i priče. Dok bude čovjeka i žeđi, za vodom i pričom. Ti izvori su i vječni. Oni izviru iz dubine ljudskog bića, iz dubine vremena, pa zato ne mogu presahnuti. Žuboriće dok bude čovjekovog glasa. Žuboriće u riječima, u dušama ljudi koji žive na ovoj bihorskoj zemlji. U dušama svih ljudi, bilo gdje i bilo na kojoj zemlji. Siguran sam da se danas, sa ovim izvorom, koji vri iz dubine zemlje, vraća Sijarićeva duša, koja nam ponavlja one davno izgovorene riječi: „Sve dobro treba da spava u trezorima i da kao rijeka ponornica ispliva na površinu kad sazri“. Ova jednostavna rečenica, poruka je ukupnog Sijarićevog djela, ma gdje on bio i i ma u kom vremenu živio. Ona je svevremena, kao što je Sijarić svevremen pisac. Šipovice 4.avgusta 2013. Oktobarl, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Festival priče “Zavičajne staze Bihor 2013.” Vijek od Ćamilovog rođenja Veče nagrađenih pisaca: M. Rastoder, Safet SIjarić, Stamen Milovanović, Abid Jarić, Mehmed Đedovića, Saudin Račić i Selma Rastoder U organizaciji Centra za Kulturu Bihor i Centra za seoski razvoj u petnjičkom vilajetu održana je VI kulturno-turistička i razvojno podsticajna manifestacija Zavičajne staze, i II Festival priče inspirisane Bihorom. Uz podršku; KUDa Bihor, FK Petnjica i respektabilnih udrženja u dijaspori kakva su; Zavičajni klub“ Bihor“, Centar za kulturu Montenegro Študgart, Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u CG, Bošnjački savez Montenegro Njujork, Udruženje građana Sandžaka u Sarajevu i drugih prijatelja ostvaren je program o kojem će se još dougo pričati. Bez obzira na neke sitno-politikantske opstrukcije, Festival priče Zavičajne staze Bihor 2013, pokazao je da se širi krug onih koji shvataju da je Bihor naša iskonska odrednica za ponosito isticanje u Crnoj Gori i svakom drugom odredištu.Da se to cijeni u Podgoriciu i Sarajevu a naročito u organizacijama naših zemljaka u dijaspori kje se bez kompleksa identifikuju sa Bihorom a time sa sobom, svojom Državom i Društvom u kojem žive. Oktobar, 2013. Piše: Mirsad Rastoder Z nam da će vam nedostajati detalji koje ste priželkivali ali ovdje nije moglo da stane sve, što smo učinili za zavičaj i za obilježavanje Vijeka od Ćamilovog rođenja. Krenuli smo sa željom da afirmišemo kulturne vrijednosti, stvaraoce, organizacije i gradove koji su na bilo koji način bliski Bihoru i gle čuda: svi su se rado odazvali da dođu u Petnjicu. Od svečanog otvaranja, 12. jula do 10. avgusta u programima Zavičajnih staza učestvovalo je preko 70 istaknutih autora, stvaraoca i analitičara. Preko 500 članova kul- 45 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Veče Sarajeva u Petnjici turnoumjetničkih društava, recitatora, solista, takmiočara. A program u cjelini pratilo je blizu 5000 posjetilaca. Na samom početku manifestacije otvorena je izložba školskih radova “U Ćamilovom zavičaju”, a potom izveden suptilno pripremljen recital ,,Naši stari” po stihobvima velkog pripovjedača. Pred prepunom salom Centra za kulturu, iste večeri održana je regionalna smotra folklora gdje su se ljepotom narodnih igra nadmetali mladi iz: KUD “Izvor” iz Kiseljaka (BiH), KUD “Đerdan” iz Vitomirice (Kosovo), KUD“Komovi” iz Andrijevice i KUD ”Bihor” iz Petnjice. Vedrinu pjesme i igre obasjale su bihorske Lile i najavile svečanosti koje se pamte. A to je zapazila i profesorica Mirsada Šabotić koja je govoreći o prvoj zbirci priča 46 inspirisanih našim krajem «Buđenje Bihora» konstatovala. U programima Zavičajnih staza učestvovalo je preko 70 istaknutih autora, stvaraoca i analitičara. Preko 500 članova kulturnoumjetničkih društava, recitatora, solista, takmičara. A program u cjelini pratilo je blizu 5000 posjetilaca. - Sintagma Buđenje Bihora nema samo regionalni karakter ona je ovom knjigom dobila univerzalne dimenzije. “Ova knjiga je kao niska bisara, dragulj bihorskog kraja u kome će te pronaći sebe, svoje najbliže, svoju braću i sestre, prijatelje i rođake koji negdje daleko vode borbu za svoju egzistenciju. Pronaći će te svoje djedove i nane i razumjeti da imate svoj jezik, kulturu,svoju istoriju svoju sadašnjost ali i budućnost”, istakla je Šabotić. Mirsada je ocijenila da je Buđenje Bihora, most od riječi koji je spojio autore iz bivše Jugoslavije i evropskih zemalja. Iako nas je razdvojilo vrijeme, ova knjiga je svjedočanstvo da se riječju i ljudskošću opet spajamo, kazala je Šabotić. Njena zapažanja samo potvrđuju da su Zavičajne staze, u proteklih 6 godina, inspirativno otišle daleko, široko i da je pokrenuta radost kreativmog druženja, susretanja, prebiranja po baštini i tradiciji, domaštavanja i realizacije ideja koje nas oplemenjuju. Posebno kroz drugi Festival pričeZavičajne staze - Bihor 2013., koji je pored itzvorišta Trpeške rijeke otvoren stihovima Ćamila sijarića, saopštavanjem odluke Žirija i predstavljanjem Oktobarl, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Veče Podgorice u Petnjici Hamdo Kočan, Žuti Serhatlić sa orkestrom i KUD KIC Budo Tomović knjige u izdanju Centra za kulturu Bihor «Strah od behara” Refika Ličine. Književnika koji je odavno uvažen u regionalnim i drugim državama, a ova zbirka novela je prva knjiga ovog, međunarodno poznatog, pjesnika, prevodioca i pripovjedača objavljena u Crnoj Gori. “Malo ko može poput pjesnika Refika Ličine opisati obične ljude i njihovo preživljavanje usred ratnog požara i pritiska. On nas prisiljava da osjetimo strah u zraku i u isto vrijeme mirs šipuraka i oraha koji dozrijevaju.» zapisao je šveđanin Hokan Olsson. U okviru Festivala Zavičajne staze, objavljena je i promovisana Zbirka pjesama «Iza mene» Envera Muratovića. Održane su promocije: Islamska baština u knjigama Bajra Agovića, «Dan sjećanja» i druge knjige Rifata Rastoder u izdanju Foruma, «Sofra» - Ervina Spahića, Poetsko pedagoški opus mr Avdulaha Ramčilovića, Zavičajna lirika Ferida Muratovića. Naročitu pažnju istaknutih ličnosti i brojne publike osvojilo je Veče Sarajeva u Petnjici sa svim elementima raskošne prezentacije kulturnih i ljudskih veza koje su iskazane stihovima i riječima: Zumbera Muratovića, Jasmine Hanjalić, Ismeta Ramčilovića, Šemsudima Hadrovića, prof Dr Rifata Škrijelja, Džeka Muhovića i drugih Oktobar, 2013. učesnika. Slično je bilo na dan Opštine Petnjica, 4.avgusta, kada je uz podršku sekretarijata za kultuiru glavnog grada, koji vodi Hamdo Kočan održano Veče Podgorice u Petnjici začinjeno profesionalnim koreografijama KUD»Budo Tomović», orkestrom i solistima ali i besjedoma o Bihorcima koji su svojim djelima izgradili čvrste mostove izmeću Petnjice i Podgorice. Takve puteve saradnje i prijatelstva sa Luksemburgom razvija Zavičajni klub Bihor čije su aktivnosti, dobročinstvo i Reviju Bihor znalački predstavili Remzija Hajdarpašić, Sabit Šabotić, Esko Halilović i Faiz Softić. I tako, mogli bi još mnogo toga nabrojati, sa planinarskih pohoda, o likovnoj kolonoji u prirodi i ambijentalnim takmičenjima ali bi nas to udaljilo od II Festivala priče Zavičajne staze Bihor 20013. Na ovogodišnji konkurs za priču inspirisanu Bihorom pristiglo je 38, a Žiri je pregledao 35 tekstova pod šifrom, jer tri priče nijesu ispunile uslov anonimnosti pa su po prpopozicijama isključene iz konkurencije za nagrade. Žiri Festivala priče koji su činili istaknuti književnici Safet Sijarićpredsjednik, Ognjen Spahić i Faiz Softić-članovi, odlučio je (bodovanjem) da prva nagrada pripadne Stamenu Milovanoviću iz Niša za priču ,,Todor Željkin ″, druga Abidu Jariću iz Zenice, za priču ,,Pismo″, a treća Mehmedu Đedoviću iz Kalesije za priču ,,Bilo dijete i nema ga više″. Na predlog žirija specijalne nagrade za autentično bihorsko pripovjedanje dodijeljene su; Seadu Ramdedoviću za priču Fursatluk i Šemsudinu Hadroviću za priču Havadža koje su ušle u najuži izbor. U opširnom obrazloženju istaknuto je da se Festival nije zadržao u lokalnim ili granicama jednog naroda već je ne mareći za teritorijalne međe i kojekakve nacionalne podjele, poprimio jedan prilično univerzalan karakter. Prvu nagradu za priču, plaketu i novčanu nagradu od 400 eura u ime ZK «Bihor» uručio je član UO ovog udruženja Esko Halilovići tom priliko biranim riječima pohvalio Festival, napominjući da ulaganje u kulturu mora imati svoje rezultate, a da će ZK «Bihor» uvijek biti na strani zdravih i za ovo područje korisnih projekata. - Stavljeno je na papir i par neobičnih priča o mogućim slučajevima iz prošlosti koje, od usta do usta, decenijama opstaju u narodu. Međutim, darovani smo i određenim brojem vrlo dobrih, pa i pokojom veoma snažnom i upečatljivom pričom, gdje dominira tematika našeg doba, od mukotrpnog 47 Kultura, obrazovanje, baština Islamska baština u knjigama Bajra Agovića tranzicijskog preživljavanja do bolnog egzodusa i teške nostalgije za rodnom grudom i napuštenim domom. Među, bodovno visoko rangiranim pričama našle su se i “Odlazak” Nikice Banića iz Inđije i “Slučajni susret” Remzije Hajdarpašića, koji su podijelili četvrto mjesto. - ODLAZAK je originalna i duhovita priča o današnjem, takozvanom tranzicijskom vremenu u kom je čovjek, sam i prepušten sebi i vlastitim sposobnostima, doveden u situaciju da se dovija na najneobičnije načine, ne birajući pritom sredstva da ostvari cilj. - SLUČAJNI SUSRET, odlično i satirički nepoštedno udara u teški kompleks našeg neukog siromaška Revija FORUM Refik Ličina “Strah od Behara” koji se, izgubljen u savremenoj Evropi i muftačan (zavisan), stidi svog identiteta i porijekla, - saopšteno je tokom večeri - Književnost i dijaspora. Iz Trpejzi i Petnjice slojevita priča odvela nas je do Godijeva i Šipovica. Posjetili smo biblioteku i Ćamilovu rodnu kuću a izuzetno nadahnute besjede o velikom piscu kod njegove Dobre vode održali su uvaženi književnici Faruk Dizdarević i Miraš Martinović. Pod naslovom, - Vijek od Ćamilovog rođenja, na značaj njegovog književnog djela za kulturnu baštinu Crne Gore i regiona, podsjetio je; Dr Asim Dizdarević, a potom je spontano krenuo hodajući književni čas. Do kasno popodne, u bašči ĆaVeče nagrađenih za priču 48 milove rodne kuće, svoje stihove, poetizovana sjećanja i zapažanja, govorili su, Fehim Kajević, Refik Ličina, Redžep Nurović, Miraš Martinović, Kemal Musić , Faiz Softić, Safet Sijarić, Branka Bogavac, Ruždija Kočan, Bogić Rakočević, Abaz Dizdarević, Mirveta Islamović, i drugi stvaraoci koje su toplo dočekali; rodbina, mještani Šipovica, Godijeva i čelnici bjelopoljskei institucije “Ratkovićeve večeri pojezije”. Gotovo nestvarna ljepota ovog susreta, vjerovatno će ući u mnoge književne tekstove kao što je postala dio svakodnevnih razgovora i prepričavanja tokom ljeta i dalje. Nekoliko dana poslije boravka na Festivalu u Bihoru, Novinarka i publicistkinja Branka Bogavac dobila je Orden viteza umjetnosti i književnosti, nagradu koju dodjeljuje francusko Ministarstvo kulture i koja spada u četiri važna odlikovanja Francuske. Od srca joj čestitamo. Bez obzira na neke sitno plitikantske opstrukcije, Festival priče Zavičajne staze Bihor 2013, pokazao je da se širi krug onih koji shvataju da je Bihor naša iskonska odrednica za ponosito isticanje u Crnoj Gori i svakom drugom odredištu. Da se to cijeni u Podgoriciu i Sarajevu a naročito u organizacijama naših zemljaka u dijaspori kje se bez kompleksa identifikuju sa Bihorom a time sa sobom, Oktobarl, 2013. Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Zbirka pjesama “Iza mene” Envera Muratovića svojom Državom i Društvom u kojem žive.Na svemu što smo učinili zavide nam i kopiraju nam djelove programa u susjednim opštinama, a dok ovo pišem (14. septembra) saznajem da se ovih dana organizuje pohod Njegoševim stazama. Neka, i to je znak da smo ispred i da Bihorce niko ne može preteći ako bar djelić svojih mogućnosti ujedine u Bihoru i oko Bihora. Sve drugo može ličiti na Slučajni susret, Fursatluk ili Duhanski dim. UTISCI SA FESTIVALA Mehmed Đedović: Teško je ocjenjivati tuđi tekst i ta odgovornost je uvijek na onima koji imaju taj zadatak. Teško, jer priča nije sportska disciplina da se vidi ko je brže trčao na sto metara. Ja i ne pišem zbog nagrade, ali bih lagao ako bih rekao da nagrade nisu bitne. Slušam obrazloženje žirija koji čine sve sami majstori svoga posla: Sijarić, Softić, Spahić i konstatujem da su uložili silnu energiju da nagrade priču zadajući pri tom vrlo visoke kriterije, i trudeći se da sve bude kako valja.Da se na ovaj način i sa ovom ozbiljnošću dodjeljuju književne nagrade u Bosni rezultati bi bili potpuno drugačiji, a dobitinik bi bila knjiga, a ne pisac, onako kako je u Bihoru dobitnik priča, ko god Oktobar, 2013. Mehmed Đedović i Šefko Balijagić iz KC Študgard da je potpisnik iste. Nekako sam siguran da bi Ćamil bio ponosan na svoje Bihorce zbog ovoga što sada rade. Stamen Milovanović: Poruka 15.08 2013 Dragi Mirsade, Dragi Zavičajci, danas sam gostovao na Niškoj televiziji. Govorio sam o Bihoru, Petnjici i festivalu koga vi s puno ljubavi negujete. Mojim Nišlijama sam kazao da je red da se i mi ugledamo na vas, da niški intelektualci treba da ulože napor da bar pokidane kulturne veze ponovo uspostavimo. Pozvao sam i pisce iz Regiona da se uključe i odazovu na vaš konkurs. Sad kad su se slegli utisci koje sam iz Petnjice poneo mogu da kažem da mi je vaša nagrada najdraža iako mi nije ni prva ni jedina. Najdraža zato što sam video s koliko napora i entuzijazma vi to radite. Bilo bi neophodno da vam i Ministarstvo pomogne kako bi se tradicija produžila jer ste vi nadrasli lokalni i regionalni značaj. Nadam se, i želim, da će se to i ostvariti. Govorio sam i o Safetovom romanu i o jeziku koji koristi a koga sam ja s radošću upijao postajući bogatiji za još jedan dijalekt koji mi se otvorio i svom svojom lepotom pokazao. Dragi Čovečino, hvala Ti što si me još jednom uverio da nema loših ljudi, da samo treba ljude upoznati i u to se uveriti. Srdačno Vas pozdravlja Stamen iz danas prijatnog Niša. Abid Jarić: - Prvi put sam bio u Petnjici 2012. godine. Primio sam nagradu i upoznao neke ljude. Ovoga ljeta opet sam Petnjici. Nijesam došao zbog nagrade iako sam je i ovoga puta dobio. Došao sam zbog ljudi. Tih čestitih Bihoraca koji i bez kucanja ulaze u tvoje srce i tu se nastanjuju zauvijek kao tvoji najdraži. Ako više i ne budem boravio u Bihoru, ja ću do kraja života ostati na „Zavičajnim stazama“.Ne kao gost, nego kao drag prijatelj koji svaku stopu „Zavičajne staze“ mjeri snagom otkucaja vlastitoga srca. Podsjećanje, Kao što je poznato, Abid Jarić je prošle godine sa pričom Sahat pobijedio na prvom festivalu. Stručni žiri je tada, ali i ove godine, konstatovao nesumnjiv kvalitet pisanja zeničkog pisca koji nema nikakve veze sa Bihorom i Sandžakom, a napisao je priče koje su vrlo slikovito prožete toponimima, adetima i mentalitetom Bihoraca. Organizatori su Jariću ponudili da bude u ocjenjivačkom žiriju naredne godine. 49 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Povodom romana „Majko zašto“ Mirsade Bibić Šabotić Zlo ne može donijeti dobro Čovjek zbog svojih predrasuda, nerazumijevanja, netolerancije, nesuglasica srlja u propast, kazala je književnica Mirsada Bibić Šabotić koja je nedavno u Rožajama i Podgorici predstavila svoj roman „Majko zašto“. U intervjuu za Radio Crne Gore koji Forum Bošnjaka integralno prenosi Mirsada navodi da se u glavnoj junakinji njenog romana može prepoznati svaka žena kojoj je želja za ravnopravnošću oduzela slobodu i mir Autorka: Nada Vuković M irsada Bibić Šabotić, je novo ime na crnogorskoj književnoj sceni. Predstavila se romanom „Majko, zašto“ kojim je otvorila teme teške i tužne prošlosti žena sa prostora Balkana. Junakinja Vašeg romana, Fahrija, je lik čiju sudbinu određuju ljudi i to svojom neodgovornošću, a ne Bog. Iako se kritičari slažu da se radi o apsurdnom liku, rekla bih da su nam slične sudbine poznate, da u Fahriji prepoznajemo žene koje smo sretali ili srećemo a koje nijesu uspjele da se izbore sa životom i sredinom u kojoj su živjele. Fahrija je, s jedne strane, savremena žena, ima svoje stavove i svoju filozofiju života, a s druge, zarobljena je i sputana patrijarhalnim moralom, koji ne izvire iz njene svijesti već iz fatalizma čiji je uzrok čovjek. Na žalost, iako živimo u 21. vijeku, iako govorimo o rodnoj ravnopravnosti, stava sam - da je praktično nema jer, htjeli da to priznamo ili ne, emancipacija je još više unazadila ženu. Savremena žena se školuje, obrazuje, prosvjećuje, ali i dalje ostaje majka i domaćica i najviše je cijenjena kao takva. Na- 50 metnuta joj je još jedna obaveza da zarađuje, ali to nikako nije umanjilo njene frustracije. Rekli bismo da ima svoj dinar u džepu i da je svoj čovjek. Međutim, upravo ta njena želja za ravnopravnošću oduzela joj je slobodu i mir koji je imala, jer porodica ne trpi, ne razumije. Rijetko je kada u pravu samo zato što je - žena. Naravno da u našem društvu ima žena koje svoj život grade kako hoće i žele, ali su rijetke i zasigurno vode tešku borbu da bi se izborile. Fahrija je metafora takve žene. Fahrija je Antigona, Sofka, Koštana, Hasanaginica. Fahrija sam ja, vi; ona je žrtva predrasuda, stereotipa i humane ljudske otuđenosti. Njena apsurdnost je svevremena i univerzalna i ona je prototip odnosa društva prema ženi kroz istoriju, ali i danas. Ovo ne kažem kao feministkinja, već kao osoba koja trpi samo zato što je žena. Na kraju krajeva, diskriminacija žene je na svakom koraku i koliko god smo zastupljene u drustvu, ostvarenje političkih i zakonskih prava nije riješilo žensko pitanje. Zašto? Zato što će Edina i Ahmeda iz mog romana uvijek biti, bez obzira na protok vremena. Fahrija je majka bebe crne puti, bez ikakvog svog učešća u toj, kako sama doživljava, prevari života. Niko joj ne vjeruje, osim majke, koja je dobro znala da će njena Fahra roditi crno dijete, zato što je sama imala vanbračnu vezu sa crncem dok je boravila u Libiji. Ova igra sudbine podsjeća nas na onu praiskonsku kletvu da će đeca platiti grijehe roditelja. Dakle, u vašem romanu grijeh je veći od života nevinog? Treba se osvrnuti na život i uočiti ugroženu ljudsku egzistenciju. I istorija je pokazala da su upravo nevini najviše bili žrtve ljudskog bezumlja. Citiraću knjizevnika Zaima Azemovića Ako neće u papuče, hoće na unuče. Znači, neka ne očekuje niko da će zlo donijeti dobro. Upravo je ovo bila poenta priče. Danak mora da se plati i, na žalost, najčešće taj danak plaćaju nevini. Biblijski motiv preljube i grijeha imenujete zločinom. Čak tolikim da pripovjedač ne dopušta ocu đeteta da shvati da se radi o njegovoj krvi, o njegovom nasljedniku. Pitam Vas da li je boja kože toliko bitna da predstavlja barijeru za Edinovo saznanje o vlastitom nasljedniku i da li je preljuba samo kamuflaža za neke mnogo dublje ukorijenjene predsrasude patrijarhata na našem prostoru, mislim konkretno na rasizam? Iz istorije književnosti saznajemo da su pisci bili velike kosmopolite, i ja im se pridružujem. Nije mi primarna bila boja kože kada je u pitanju osornost Edinova i Ahmedova prema Fahriji. Cilj mi je bio da ukažem na činjenicu da čovjek zbog svojih predrasuda, nerazumijevanja, netolerancije, nesuglasica srlja u propast. Svjedoci smo ukupnog dešavanja u savremenom društvu, toliko je mržnje među ljudima na poOktobarl, 2013. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština litičkoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj osnovi i sve zarad utilitarnosti. Međutim, kod Edina i Ahmeda to nerazumijevanje se pretvorilo u ponos čije žrtve su najnedužniji i najneviniji - djeca. Slično kao u baladi Hasanaginica. Boja kože je samo motiv iza koga se krije složeniji problem. U romanu,, Majko, zašto?” osvrćete se i na period kad je krajem devedesetih Crna Gora primila veliki broj izbjeglica sa Kosova. Sigurno nikome nije lako da se ni nakon više od deceniju podsjeća na ta strašna vremena kad se najlakše gubila glava. Bez ikakve namjere da dokumentaristički zabilježite zločine u Bukovici i Kaluđerskom lazu, ipak ih pominjete u romanu, tako da se čitalac naježi, jer nam se svima moglo nešto slično dogoditi. Na taj način i literatura koja se bavi sasvim drugim temama postaje angažovana. Jeste li saglasni? Platon i Aristotel u svojim poetikama navode da je književnost mimezis, što znači podražavanje prirode a ja dodajem da je književnost i autentičnost prirode kombinacija fikcije i stvarnosti. Ja sam ovim romanom donijela inovacije u književnosti, u romanu 21. vijeka. Za razliku od postmodernista, koji u velikoj mjeri primjenjuju dokumentarnost i prototipe iz svoje sadašnjosti, ja direktno idem na autentične događaje i likove do te mjere da sam i bila svjedok nekih dešavanja u ovom romanu. Saglasna sam sa vašim misljenjem. Angažovana književnost nam je potrebna da bi se oslobodili, da bismo se osvijestili. Ja ne sporim klasična djela, ali smatram da u savremena beletristička djela treba unijeti dokumentarnost kombinacijom poetskog i aktuelnog, upravo onako kako sam ja učinila u svom romanu. Vjerujem da sam ovim romanom jače istakla neke savremene probleme. Ipak, nijesam utilitaristički prišla problemu kao Tolstoj u Oktobar, 2013. Mirsada Šabotić “Majko zašto” Ratu i miru. Fragmenti iz romana koji opisuju rat na Kosovu iznikli su iz mog kosmopolitskog duha, bez namjere da pronalazim krivca jer Smrt svakog čovjeka umanjuje i mene, jer i ja činim čovječanstvo i zato nikad ne pitaj za kim zvono zvoni, zvoni za tobom. Prema tome, u književna djela treba unijeti što više mišljenja, što slobodnijih razmjena informacija i veći rad na produhovljenju, na slobodi i oslobađanju, ali treba biti realan, treba biti čovjek sa velikim Č, na čiju stranu sam se iskreno svrstala, a ne na stranu nekih društvenih ideja, pokreta i sl. Svijetle trenutke Fahrijinog života obilježila je prijateljica Biljana. Prošle su zajedno i neke ratne trenutke. Ipak, na kraju sve blijedi, poslije smrti glavne junakinje, ni ona s kojom je Fahra bila najbliža, ne zna što joj se desilo, već samo prolazi pored puste kuće sa neprijatnošću koju brzo odagnamo da bismo nastavili živjeti. Je li to poruka da prijateljstva u ovom vučjem svijetu zapravo i nema? Ili poslije smrti nekoga bliskog jednostavno ostaje samo pustinja i muk? Albert Kami je rekao Prijateljstvo koje je prestalo da postoji kao da nikada nije postojalo, a jedna od prosvjetiteljskih ideja Dositeja Obradovića glasi Čovjek u čovjeku treba da gleda sebi bliskog, bez obzira na vjeru i zakon. Ja sam se pozvala na ideje ovih umnih ljudi, proradio je glas moje savjesti kada sam gradila ova dva lika i vjerujem da ćete se usaglasiti sa mnom da je prijateljstvo između Fahrije i Biljane bilo jako kao klada, puno ljubavi i razumijevanja. Odaću vam jednu tajnu. Počela sam da pisem drugi dio romana. Zitova sudbina nije zapečaćna, jer vjerujem da nam život pruža alternativu. Upravo će u drugom dijelu romana Biljana biti rezoner i dati rasplet čitavoj situaciji. Ona će spojiti Zita i Edina, spraće ljagu sa Fahrijine duše i razbiće tajnu okovanu Fahrijinom smrću, jer prijatelj će možda otići da živi negdje daleko, tako daleko da ga, možda, više nikada nećemo sresti, ali, ipak, on je dio nas zauvijek. Apsolutni apsurd života u romanu ne predstavlja Fahrijin lik, već lik njenog navodnog oca Kema. Njemu smrt dolazi kao spasenje. Kemo nema snage da se bori ni sa Valjboninom braćom, ni sa mislima o malom Zitu, pa čak i za bjekstvo u inostranstvo. On je uplašen rođen, zar ne? Kemo je, djelimično, kafkijanski lik. U prirodi čovjeka je da se bori i izbori. Kemo, iako je u sebi čuo glas svoje humanističke savjesti, koja se sastojala u ljubavi prema Fahriji, čini 51 Kultura, obrazovanje, baština tragičku krivicu i utapa se u svjesnu melanholiju, a i u podsvjesni bunt, prezir, protest i sve drugo. Njegovo stradanje je pomalo paradoksalno i apsurdno, kao što je i život čovjeka. Kemo nije rođen uplašen, svi smo mi srećni rođeni, to nam je dar od Boga, samo nam tu sreću kasnije ugrožavaju drugi, a na nama je izbor. Trebalo bi u životu pronaći svjetlost; ona je tu u blizini, samo moramo imati snage i krenuti stoički dalje. Zaključiću: Kemo je simbol svih onih koji nijesu sposobni da se uhvate ukoštac sa životom i da se odupru prolaznosti i tegobama življenja. Profesor Ismet Mujević je u recenziji za ovaj roman preporučio i njegovu ekranizaciju zbog dramatične strukture i, kako je kazao, zanimljivog slikanja likova. Da li biste uradili i scenario ako dođe do ostvarenja ove ideje? Napomenuću da imam neke ponude za prevod ovog romana na albanski i turski jezik, a na Fejsbuku se pojavio prevod jednog fragmenta na engleskom. Trenutno mi je to glavna satisfakcija. No, primamljiva mi je ideja mog cijenjenog kolege Mujevića. S obzirom na to da iza sebe imam veliko iskustvo u pisanju scenarija, i te kako bih se prihvatila ovog posla. Roman ima zanimljivu temu, opisane autentične događaje i vjerujem da bi zbog svoje tematske specifičnosti uspjela njegova ekranizacija. Siti smo trivijalnosti, sapunica i šunda. Objavili ste veliki broj priča, pjesama i stručnih radova. Vaš književni rad je profilisan i publikacijom od dvadeset amaterskih pozorišnih predstava đe ste se oprobali kao režiserka i scenarista. Želite li da tako približite prave vrijednosti publici u ovom vremenu obožavanja instant literature? Napomenuću da sam dosadašnji svoj radni vijek provela s učenicima, 52 i to mi je, na neki način, izvor nepresušne energije koju posjedujem. Literarni rad me uzdiže, produhovljuje i, što je vrlo važno, radim na svom profesionalnom usavršavanju. Ipak, najviše svoje intelektualnu i profesionalnu energiju, pored obaveza u nastavnom procesu, trošim u vannastavnim aktivnostima. Pozorište je moj fah, pozorište je moje drugo ja. Borba protiv korupcije, mita, lažnog morala, dehumanizacije čovjeka, hipokrizije i opšte destrukcije ljudskih vrijednosti su teme u mojim pozorišnim predstavama, čiji sam i tekstopisac. Uspijevam da sklonim djecu sa ulice, kafića, poročnih mjesta, a istovremeno doprinosim njihovom kulturnom ali i moralnom duhu. Saglasna sam sa vama da instant literatura zauzima sve više maha. Preplavljeni smo sapunicama na televiziji, djelima trivijalne književnosti, koja se mogu naći na svakom kiosku, a dobila su ulogu bestselera, pa umjetnost, na žalost, polako gubi bitku pred šund literaturom. Vjerujem da ću svojim radom uspjeti da te mlade ljude usmjerim ka pravim vrijednostima čitalačke kulture i njenom značaju koji ima u funkcionalnom opismenjavanju. Saradnica ste Ispitnog centra i Zavoda za školstvo čime ste dali važan doprinos obrazovnom sistemu Crne Gore. Što čitaju naša đeca u školama, da li je reforma obrazovanja donijela boljitke? Moram priznati da moja profesionalna saradnja sa Zavodom za školstvo i Ispitnim centrom nije samo dala doprinos obrazovnom sistemu Crne Gore, već je mene i kao čovjeka i kao nastavnika profesionalno uzdigla. Naučila sam da timskim radom možemo doprinijeti obrazovnom i vaspitnom prosperitetu društva. Što se tiče reforme školstva u Crnoj Gori, stava sam da je odlično osmišljena, ali i pored toliko napora nadležnih, kroz organizovanje radi- Revija FORUM onica, seminara i sličnih edukacija, većina nastavnika, posebno onih sa dužim radnim iskustvom, ne sprovodi je u dovoljnoj mjeri, da li iz straha od inovacija i nepovjerenja u novo tehničko doba - zbilja ne znam, ali sam sigurna da je 21. vijek donio i novog učenika i novog nastavnika i da, ako bismo se upravljali po novim metodama i tehnikama, kojima smo edukovani na seminarima, onda bismo, zasigurno, izbjegli loše rezultate na Pisa testiranju, jer čitava reforma školstva stremi ka funkcionalnom opismenjavanju. Želim da kažem da tradicionalna metoda u nastavi nije iskorijenjena i da, na žalost, slobodno mogu reći da većina nastavnika i dalje koristi monološku metodu, koja je najveća opasnost za kreiranje pasivne nastave, jer pasivna nastava stvara pasivnog slušaoca a učenik ne smije da bude pasivni slušalac, već aktivni učesnik na času. Razumjećete me ako kažem da učenici moraju da budu aktivni 80 posto na času a ostalih 20 posto pripada nastavniku. Pitali ste me što učenici i koliko čitaju. Na žalost, moram Vas razočarati. Čitalačka kultura u našoj državi je svedena, globalno gledano, na nizak nivo. Učenici sve manje čitaju. Između ostalog, jedan od krivaca je i internet, jer mnogi sajtovi pružaju prepričana djela. Ipak, to je samo jedna strana, drugi krivci smo mi nastavnici. Učenika treba zainteresovati, dati mu ulogu istraživača, motivisati, probuditi mu volju za čitanjem, dati mu istraživačke zadatke. Međutim, ima onih koji čitaju, ali je njihova pažnja usredsređena samo na školsku lektiru, a to je nedovoljno. Ponoviću, reforma je dobro osmišljena, ali, kao i za ostale velike projekte, treba vremena, rada, tolerancije i strpljenja. Vjerujem da će Ministarstvo prosvjete i sporta i svi mi Crnoj Gori istrajati u realizaciji reforme obrazovanja, koja je, ponoviću, još u tranziciji. Više ljubavi, rada i razumijevanja i - uspjećemo. Oktobarl, 2013. Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Džeko Hodžić na Barskom ljetopisu Umjetnički znakovi stradanja - Nije božje da smišlja zlo, ljudi su ti koji su ga smislili. Želim da to zlo konzerviram da ga postavim u galerije i dam mu estetsku dimenziju, kako bi ljudi razmislili da li je trebalo... Piše: Emir Pašić A kademski umjetnik iz Bosne i Hercegovine Džeko Hodžić predstavio se crnogorskoj publici kompleksnom izložbom koju čine slike, crteži, instalacije i objekti u kombinovanim tehnikama iz ciklusa “Ljudi iz sjene - Stradanja”. U njima, kako je zapisala istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović, urednica likovnog programa Barskog ljetopisa, “umjetnik višedecenijski varirajući opservira osnovna duhovno-egzistencijalistička pitanja čovjeka i svijeta u kojem živimo”. Izložbu, koja je trajala od 1.avgusta do kraja “Barskog ljetopisa”, otvorio je ambasador Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori Izmir Talić. Većina u Crnoj Gori zna za jednog Džeka, to je virtuoz sa loptom, a ovaj put vam s ponosom možemo prikazati jednog drugog Džeka – virtuoza u umjetnosti – kazao je Talić. Džeko Hodžić je jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih likovnih stvaralaca. Rođen je 1950-te godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Od studentskih dana Oktobar, 2013. Gvozdenović i Dž. Hodžić živi i radi u Sarajevu gdje je završio Likovnu akademiju i gdje su mu mnoga ostvarenja nestala za vrijeme rata. Izlaže od 1970. godine. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, Udruženja Arbeitskreis 68 Wasserburg i udruženja Kunstverein Erlangen e.V. u Njemačkoj. Učestvovao je na oko 400 kolektivnih i preko 60 samostalnih izložbi, dobitnik je više nagrada i priznanja za svoj rad, o kojem svjedoči i pet objavljenih monografija. U najnovijoj monogra- fiji je na više od tri stotine stranica predstavljeno njegovo umjetničko djelo. Književnik Tvrtko Kulenović konstatuje da je Džeko umjetnik ideja, ili za naš kontekst, preciznije rečeno, umjetnik od ideja. „Ova definicija može značiti dvije stvari: prvo da je u pitanju umjetnik koji ima poseban stav u odnosu na stil i jezik umjetnosti, na tradicionalno ili inovativno rješavanje tehničkih problema umjetnosti, i drugi: da je u pitanju umjet- 53 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM nik koji ima poseban stav prema stvarnosti, prema događajima u svijetu, prema ljudima oko sebe“, navodi se u umjetničkoj kritici Kulenovića. Stvari koje opominju U dvorcu kralja Nikole u Baru prikazao je oko 120 eksponata, instalacija, radova u drvetu, slika, ličnih stvari, koje opominju ljude na uništavanje kolektivnog pamćenja i materijalne kulture uopšte. - Ciklusu sam dao univerzalno značenje tako da se može postaviti u bilo kojoj zemlji gdje se vode ratovi. Pod nazivom “Stradanje” mislio sam na sve ono što nesretni rat nosi sa sobom, a to je stradanje imovine, genocid, ubistva, kulturocid, urbicid... Između ostalih, postavljena je i fotografija koja svjedoči o turbulentnim vremenima, o dvoličnosti te tri slike iz novog ciklusa, pojasnio je Hodžić. U stvaranju djela Hodžić koristi raznovrsne materijale, dovratke vrata, prozore, smole, vosak, a to je, kako kaže, „njegova borba sa tehnologijom, neimaštinom“. - Izložba nastaje još od 1986. godine i ima nekoliko podciklusa kroz koje sam provukao sve ono loše što se dešava u ratovima. „Ljudi iz sjene“ su ljudi koji su nas lagali, pa je inspiracija za ciklus nastala otprilike kada je počela da se rastavlja naša bivša država Jugoslavija. Malobrojni su oni koji su tada osjetili suštinu tog zla, čak su mi neki kritičari prebacivali da se „borim sa vjetrenjačama“- kaže Hodžić. - Nije božje da smišlja zlo, ljudi su ti koji su ga smislili. Želim da to zlo konzerviram da ga postavim u galerije i dam mu estetsku dimenziju, kako bi ljudi razmislili da li je trebalo spaliti Aleksandrijsku bibli- 54 Hodžićevi radovi sa izložbe u Baru Oktobarl, 2013. Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Traganja za smislom Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti Naziv ciklusa „Ljudi iz sjene-Stradanja“ sarajevskog umjetnika Džeka Hodžića eksplicitno ukazuje na tematski ishodišni punktum autora, koji se višedecenijski ponavlja/obnavlja donoseći uvijek znakovnost više u odnosu na „zadati“ koncept. Uopšte uzevši bogati stvaralački opus Džeka Hodžića, primjećujemo da je ideja osnovni stožer i nosilac djela, koji određuje sve ostale formalno-značenjske i egzekutivne parametre. Na tragu civilizacijskog hoda, koji istovremeno napreduje i nazaduje, Džeko opservira velike životne teme, lica i naličja svijeta, pa samim tim i stradanja kao cikličke usude čovječanstva, koja sa lične ravni transponuje u opšta mjesta, gdje toponimska vezivanja i stradanja ljudi, stvari, predmeta, knjiga i sl. su, zapravo, ona sinergetska tačka spajanja kraja i početka, ona zaumna i zabludna spona koja nas uvijek nanaovo podstiče na traganja za smislom, pa makar ga kroz stradanja pronalazili u nezaboravu umjetničkog djela. Za Hodžića je svojstvena, inverzibilna ravan, zgarišta pretvara u mentalna svratišta, i od ugaraka, prašine, truleži i krnjeg stanja stvar; - djelovi vrata, prozora, napuštenih i porušenih kuća, nagorjelih i pocjepanih knjiga i sl., tvori arteficijelnu vrijednost, putem ansamblaža, pigmenata, neslikarskih materijala, kolaža, ready-made objekata, dajući im novi sadržaj, smisao, poruku, a pri tom, ne praveći potpuni otklon od prvobitnog njihovog konteksta, već nadrgađujući i mjenjajući kroz kompleksnu procesualnost nastanka djela njegovu suštinu. Ne potirući prvotnu stigmu i život stvari, objekata, višeznačenjsku slojevitost malih, običnih, ličnih priča, Hodžić uzdiže do univerzalnog, time i mitskog, arhetispkog, osudu i podstrek memorijskih čitanja i mnemografskih zapisa, od aleksandrijskih pergamentnih svitaka izgorjelih u ljudskom zaboravu, do svevremenskih civilizacijskih promašaja u ratovima na ovim i onim prostorima savremenog svijeta. Ekspresivna linija i boja, kompleksan crtež i kompozicona rješenja, dio su likovnog vokabulara, vrsta podrške, alatke za „mentalana pakovanja“. oteku, da li je trebalo uništiti arhive po Evropi, da li je trebalo Staljin da ubije 12 miliona ljudi, da li je u Kini trebalo da strada 60 milona ljudi... Većina Hodžićevih djela izgubljena je tokom rata u BiH, i samo je tri djela uspio pronaći. - Ipak, to se ne može mjeriti s izgubljenim životima, naglasio je Hodžić. Izložba “Stradanje” je jedan od najupečatljivijih događaja na ovogodišnjem “Barskom ljetopisu”. - Ovaj Sarajlija je interesantan, prije svega kao čovjek, a potom Oktobar, 2013. i vrlo kompleksan kao umjetnik, kaže Istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović. - Prateći njegov višedecenijski rad imala sam priliku da se susretnem sa radovima koji kod istoričara umjetnosti i likovnog kritičara izazivaju mentalnu provokaciju zbog, kako egzekutivnog pristupa samom radu, tako i samog umjetničkog koncepta – što je još značajnije. To se kod Džeka Hodžića srećno spojilo u energiju koja je urodila ovakvim radovima. Ono što je meni izazovno je da u jednom dijelu svojih radova uzima gotove proizvode i na njima taloži svoju priču, a sve kontekstuira u čitav jedan civilizacijski ljudski ciklus stradanja – pojašnjava Miranović. Umjetnici iz regiona “Barski ljetopis” jedan je od najstarijih ljetnjih festivala na ovom području. Na pozornicama od Dvorca kralja Nikole do Starog grada Bara tokom “Barskog ljetopisa”, od sredine jula do kraja augusta, u književnom, pozorišnom, filmskom, muzičkom i likovnom segmentu, učestvovao je veliki broj renomiranih umjetnika iz država regiona. 55 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Izložba slika Abaza Dizdarevića u Hrvatskoj Abazovo „Osvajane svjetlosti“ u Zagrebu I zložba slika crnogorskog slikara Abaza Dizdarevića pod nazivom „Osvajanja svjetlosti“ otvorena je 24. septembra pred velikim brojem poštovalaca likovne umjetnosti u galeriji „Zvonimir“ u glavnom gradu Hrvatske. - Posebno me raduje što su ljudi intuitivno ostvarili komunikaciju sa radovima, što na kraju jeste svrha umjetnosti - da u djelu iskazana emocija stigne do posmatrača, kazao je Dizdarević. Izloožbu je otvorila istoričarka umjetnosti Iva Korbler uz ocjenu da „umjetnik osjeća uronjenost svih nas u drugačije vrijeme“, te da je ovaj posljednji autorov ciklus „mogući odgovor na rastuću dehumaniziranost zapadne civilizacije“. U organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb i Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore u saradnji s galerijom “Zvonimir” a uz pomoć Savjeta za nacionalne manjine RH u Zagrebu je 24. septembra otvorena izložba slika akademskog slikara Abaza Dizdarevića. Svečanosti otvaranja prisustvovali su brojni gosti i zvanice među kojima i Peđa Grbin zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Kluba hrvatsko-crnogorskog prijateljstva. U ime organizatora i galerije „Zvonimir“ prisutne je pozdravio kustos Zoran Batušić naglašavajući da saradnja NZCH i Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb ovom izložbom obilježava jedan značajan jubilej- DESET GODINA zajedničkog 56 Abaz Dizdarević prima čestitke projekta u okviru kojeg je javnosti Hrvatske predstavljen impozantan broj crnogorskih slikara i kipara u prostoru Galerije. Ovom, kao i prethodnim izložbama, započinje sezona izložbi u Gradu Zagrebu u okviru programa KULTURNA JESEN U ZAGREBU- rekao je Batušić. O izuzetno plodnoj suradnji sa zagrebačkim galerijama i realizovanim izložbama u proteklih deset godina govorio je Predsjednik NZCH dr. sc. Radomir Pavićević, a stručni osvrt na izložbu dizdarevića iskazala je istoričarka umjetnosti Iva Körbler SENZIBILITET IZUZETNO EMOTIVNOG UMJETNIKA Svojevrsna mala retrospektiva kojom se slikar Abaz Dizdarević (1978) predstavio zagrebačkoj publici u Galeriji Zvonimir otkrila je složen i osebujan likovni svjetonazor ovog umjetnika. Bez sumnje danas duboko inspiriran nadrealističkom vizijom poimanja svijeta, u svojim je slikarskim počecima bio vezan uz realističke prizore, recikliranje ostavštine folklorno-kulturološkog miljea iz kojega potječe, ali i suvremenom interpretacijom mitske slike zavičaja. Zaokret prema motivima melankoličnog i nadrealističkog pejzaža iz 2007. i 2008. godine, gdje se u prostoru slike javlja motiv kamena, gusto poredanog, koji kao da pamti sjećanja predaka i neko sretnije, pastoralnije vrijeme, postepeno prerasta u apokaliptični pejzaž s ljudskim tijelima, ali i tijelima životinja. To je pejzaž iz noćnih mora, pun neke neimenovane groze, s vizijama apokaliptičnog vremena koje danas mlađa generacija umjetnika sjajno osjeća. Nadrealni motivi nisu više prisutni na Oktobarl, 2013. Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Iva Körbler slici, eventualno poredani izvan logičkog konteksta, kako bi u promatraču potakli ideju snova, vizije ili želje za drugačijom stvarnošću, izvan ovog realnog vremena. Sada je to pejzaž za koji nismo sigurni je li stvaran ili je tek prizvan u vizijama umjetnika iz nekog budućeg vremena. Hibridnost prizora, koji na momente spajaju gotovo nespojivu ideju o jednoj kulturi u izumiranju te iščezavanju stare baštine s dolaskom jednog novog vremena i civilizacije ljudi-strojeva, u najnovijim je radovima zamijenjena motivima biomorfnog porijekla, složenom matricom uzorka koji se isprepliću na granici kamena, višestaničnih organizama i embrija teško odgonetljiva porijekla vrste. Abaz Dizdarević osjeća uronjenost svih nas u jedno drugačije vrijeme i ovaj je zadnji ciklus autorov mogući odgovor na rastuću dehumaniziranost zapadne civilizacije. Njegova slikarska sonda bilježi neku novu stvarnost, koja je možda samo ovdje kanalizirana kao upozorenje i koja nas, srećom, nikada neće zadesiti. Ideja o jednom takvom novom postapokaliptičnom svijetu koji je opet još jedna dehumanizirana apokalipsa (iz naše perspektive) podsjeća me na neke vizije slikarice Biserke Baretić. To je senzibilitet koji posjeduju iznimno emotivni umjetnici i koji u prijelomnim, prijetećim vremenima - kada slabi utopija o humanitetu - pokazuju blizinu opasnosti mogućeg gubitka svega onoga što nas čini emotivno i duhovno plemenitim ljudskim bićima. Posebnu bih pažnju skrenula na crno-bijele radove u kombiniraOktobar, 2013. noj tehnici maloga formata, u kojima Abaz Dizdarević iskazuje vrstan crtački i grafički duktus i senzibilitet, i u kojima se vidi njegovo idejno i zanatsko majstorstvo. Fantastičan pejzaž i fantastični interijeri s tih crteža kao da ne pripadaju ovom svijetu, već su hibridni, izmaštani amalgam starih mitova i neke vanzemaljske civilizacije. Velika maštovitost prizora, uz snažan kritički, duhovni i egzistencijalni naboj koji nas emotivno pogađa sa slika ovog umjetnika, kvaliteta su koja govori u prilog Abaza Dizdarevića i njegove buduće izlagačke karijere. Jer ništa na ovim slikama nije artificijelno izrežirano ili „namontirano“ da u promatraču izazove nemir, čuđenje ili šok; umjesto bilo kakvog površnog efekta očuđenja slikar nam nudi jednu autentičnu likovnu dionicu suvremenog svijeta koji balansira na rubu propasti ili možda nekog novog buđenja nade u shvaćanje svih bolnih lekcija čovječanstva, zaključila je Iva Körbler. Intuitivna komunikativnost slika U najkraćem mogu reći da nosim jako pozitivne impresije iz Zagreba gdje su svi pokazali otmenu predusretljivost i visok nivo profesionalizma kazao je za Forum Abaz Dizdarević. - Posebno me raduje i to što su ljudi kroz neposredno posmatranje slika uspjeli da intuitivno ostvare komunikaciju sa radovima, što na kraju jeste svrha umjetnosti - da u djelu iskazana emocija stigne do posmatrača. Sama izložba bi se mogla nazvati jednom kraćom retrospektivom, jer sam želio prikazati put i kompletan proces rada, od ranih studentskih radova do onoga što je predmet mog likovnog istraživanja danas. Smatrao sam da je to dobar način za uvođenje publike u razumijevanje kompletnog djela. Samostalne izlozbe uvijek predstavljaju izazov za likovne umjetnike obzirom da u tom momentu dijelimo dio intimnog unutrašnjeg ali i opšteg viđenja svijeta sa ostalim ljudima. Tim prije mi predstavlja zadovoljstvo što je i likovna kritika gospođe Korbler na poseban način doprinijela jednom novom analitičkom čitanju izloženih radova.Slika u ostalom živi svoj autonomni život onog momenta kada probudi emociju u posmatraču pa je tada opravdano i njeno postojanje. Sudeći po komentarima uvaženih gledalaca na otvaranju, ta misija je ovom izložbom ostvarena, kazao je Dizdarević. Nakon petnaestodne postavke u galeriji Zvonimir slike Abaza Dizdarevića biće izložene u Umagou, Rijeci i Splitu. M.R. 57 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Sjećanje na Bademu Ramović (1916-1999) Heroina iz Tuzi Badema sa braćom Piše: Ajdn Rakić U knjizi „Tebi, moja Dolores“ doktorka Saša Božović opisuje Bademu kao veoma hrabru ženu i iskazuje divljenje prema njenoj ličnosti i veliča pažnju koju joj je Balja pružala tokom boravka u Tuzima 58 P orodica Mahmuta Buta Čulića bila je jedna od uglednijih i imućnijih porodica u Tuzima. Mahmut je imao šest sinova i jednu kćerku. Njegovi sinovi Ibrahim, Omer, Ramadan, Jusuf, Bajram i Redžep bili su jako uticajni u društvu. Sa njima je rasla i njihova sestra jedinica Badema. Badema je odrastajući u društvu svoje braće još od rane mladosti naučila da bude hrabra, odgovorna i od povjerenja. Vaspitana u tradicionalnoj porodici, držala je Oktobarl, 2013. Revija FORUM do svojih običaja, poštovala ljude, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost, bila je svima drugarica, pružajući nesebičnu pomoć onima kojima je pomoć bila potrebna. Sudbina Bademine porodice bila je nalik na one mnoge sudbine koje su bile oblikovane pod uticajem ratnih razaranja i migracija. Njena majka Kuša takođe je poticala iz ugledne porodice Taljanović, čija se kuća nalazila u centru Tuzi. Bademin brat Ibrahim je bio znamenit trgovac. Bio je član delegacije koja je obavljala razgovore sa turskim zvaničnicima o iseljavanju podgoričkih i tuških muslimana. Bio je blizak prijatelj sa Ćazim-begom Dirik, čiju je džamiju dugo godina pazio i njegovao, sadeći borove koji i danas krase njenu avliju. Badema je rođena davne 1916. godine, u toku Prvog svjetskog rata, a ratovi će je pratiti i tokom cijelog njenog života. Badema koju su od milja zvali Balja udala se za Isljama Ramovića. Imala je veliku porodicu, sina Dževdeta i kćerke Muneveru, Nuriju, Šefiku, Meku, Liriju i Garu. Veoma rano je ostala bez muža i kao samohrana majka morala je sama da se bori za svoju djecu. Najbolniji događaj u njenom životu desio se kada su njena braća otišla da žive u Skadar. Jusuf, koji je bio izuzetan slikar, odveden je u logor u toku rata, gdje mu se gubi svaki trag. Balja je cijeli život proživjela u nadi da će se Jusuf jednog dana pojaviti i zakucati na vrata njenog doma, ali to se nikad nije desilo. Drugi svjetski rat donio je nevolje i teške dane svim Tuzanima, Oktobar, 2013. Kultura, obrazovanje, baština pa tako i Balji i Baljinoj porodici. Ona je osjetila potrebu da ustane u odbranu svoje domovine, a budući žena, bilo joj je još teže. Nije rukovala oružjem, ali je kao i njene drugarice Šuka Čirgić i Nurija Mustafić, od samog početka narodno-oslobodilačkog rata pružala pomoć partizanima i bila veza Podgorica-Tuzi-Skadar, zajedno sa svojom braćom koja su bila veoma aktivni članovi pokreta. U svom domu Balja je sa svojim suprugom Isljamom pružala utočište partizanima, spremala im hranu, prala robu, i sve to neprimjetno, na najbolji mogući način, iako je bila svjesna velike opasnosti koja bi mogla da je zadesi ukoliko bi fašisti saznali za njene aktivnosti. O Balji i njenoj hrabroj podršci u NOR-u pričali su kasnije mnogi visoki zvaničnici. U svojoj knjizi „Tebi, moja Dolores“ doktorka Saša Božović opisuje Balju kao veoma hrabru ženu i iskazuje divljenje prema njenoj ličnosti i veliča pažnju koju joj je Balja pružala tokom boravka u njenoj kući. Balja je na taj način rizikovala i živote svojih najbližih, ali je znala, isto tako, koliko je jedan ljekar bitan u tom teškom vremenu kada je broj ranjenika vrtoglavo rastao. Doktorka Saša Božović bila je, kao što je rečeno, jedna od Baljinih štićenica tokom rata. Tokom njenog spašavanja, Balja se još jednom istakla kao srčana, ali i mudra žena. Naime, ona je svoju feredžu dala Saši kako bi se bezbjedno provukla kroz fašističke redove, budući da italijanska straža nije kontrolisala muslimanske žene. Saša je, nakon rata, došla u posjetu hrabroj Tuzanki, poklonila joj svoju knjigu sa posvetom i još jednom zahvalila na svemu što je učinila za nju i njenu ćerku Dolores. Inicijativu da joj se dodijeli boračka penzija, Balja je jednoglasno odbila, ističući da je njena pomoć bila humanistička, da je bila plod ljubavi prema Pokretu, i da je jedna plata od koje se porodica već izdržavala bila sasvim dovoljna u tim teškim i oskudnim vremenima, kada je Jugoslavija tek izašla iz rata, i kada je trebalo mnogo toga učiniti na obnovi njene ekonomije. I u ovom njenom gestu, vidna je njena skromnost i spremnost da se makar odricanjem od materijalnih dobara nastavlja boriti za svoju domovinu i socijalnu pravdu. Nakon samo nekoliko decenija, ta će se domovina raspasti u najkrvavijem ratu u kom su, nažalost, učestvovali svi oni narodi koji su je gradili i borili se za nju. Prve izbjeglice iz Trebinja koje su počele da pristižu u Tuzi, Balja je u okvirima svojih mogućnosti, prihvatila u svoju kuću na određeno vrijeme. Posljednji mjeseci njenog života obilježeni su NATO bombardovanjem Jugoslavije. Na vojne kasarne i bazu Kaljaj-Šipčanik, koja se nalazila iza njene kuće, pale su desetine granata. Balja je bila odana svojoj vjeri. Obavljala je sve dužnosti jednog muslimana. Bila je dobra majka, svekrva, tašta i komšinica. Bila je to cijenjena Tuzanka koja i nakon svoje smrti živi u sjećanjima mnogih Tuzana. Umrla je u jesen 1999. godine. Sahranjena je uz prisustvo mnogobrojnih građana na novom groblju u Tuzima. 59 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Beşir Ayvazoğlu, poznati turski pjesnik, pisac i novinar, na tribini u sali Ministarstva kulture, Cetinje, jula 2013. godine Turci i turska kultura na Balkanu Beşir Ayvazoğlu P risustvo Turaka na prostorima Balkana doseže do vremena Zapadnih Huna. Turska plemena, npr. Avari, Kumani i Pečenezi, u kasnijim razdobljima su na ovom prostoru jahali konje i nestajali u vihoru vremena. Da li ima potrebe da se podsjetimo da su proto-Bugari porijeklom turski narod koji se vremenom slovenizirao? Turci su na Balkanu bili prisutni i prije nego je poznati balkanski osvajač Sulejman paša prošao Galipolje. Balkan je u pravom smislu osvojen od strane Turaka Osmanlija. U velikoj mjeri, u osvajanjima koja su se desila za vrijeme vladavine Murata Prvog Hudavedigjara, šire- 60 nje ideala gaze odnosno svetog rata u cilju proširivanja teritorije od strane koloniziranih turskih derviša koji simoblizuju Sari Saltuka imalo je veliki uticaj. Prema tvrdnjama velikog poznavaoca turske istorije Halila Inaldzika, termin “gaza – sveti rat” na način na koji su ga shvatile Osmanlije nije imao za cilj rušenje “darulharba” “zemlje rata”, već stavljanje tih teritorija pod svoju vlast. Osmansko carstvo je nastalo spajanjem muslimana iz Anadolije i hriščana sa Balkana pod jedinstvenu vlast. Carstvo je uz nastavak “gaze” kao temeljnog državnog principa postalo zaštitnik pravoslavne crkve i miliona pravoslavnih hriščana. Islam je hrišćanima i Jevrejima garantovao bezbjednost i imovinu pod uslovom da iskazuju poštovanje i plaćaju porez. Stvarao je uslove za njihovo slobodno ispoljavanje vjere i jezika. U graničnim dijelovima Osmanlije koje su živjele sa hrišćanima zaista su ove islamske principe sa velikodušnošću i tolerancijom primjenjivale. Osmanlije su u prvim vijekovima svoga postojanja, prije objavljivanja rata nekoj državi , sprovodile politiku zvanu istimalet, kojom su pokušavali da hrišćane navedu da se sami predaju i da dobiju njihovo povjerenje. U stvari, ova politika bila je obavezna u pogledu upravnika kako bi osigurao izvor prihoda. Istraživanjima kataOktobarl, 2013. Revija FORUM starskih dokumenata koje je obavio Halil Inaldzik, dokazano je da su u vrijeme Murata II i Sultana Mehmeda Fatiha, Grci, Srbi i Albanci sa titulama plemića postavljani umjesto vojnih grupa i dobar dio njih kao hrišćanski vojnici timari, postajali su dio timarskog sistema. Vojnici sa ovog aspekta krajnje zavrijeđuju pažnju. Naravno, ova politika je igrala veliku ulogu kada je u pitanju lako uspostavljanje vlasti na Balkanu od strane Osmanlija. Činjenica je da su teritorije sa kojima su upravljali kraljevi, gospodari, despoti i begovi, odnosno zemlje u kojima je bila podijeljena politička struktura, bile olakšice u osvajanjima Osmanlija koje su imale jaku centralnu strukturu, stalnu vojsku i janičare. Skoro u sve balkanske zemlje, prilikom neke teške situacije, postojao je odbor koji je tražio načine da sa Mađarima odnosno latinskim hrišćanima sklope savez; ti odbori bili su sastavljeni od plemića, visokih vjerskih predstavnika, dvorjana i drugih. Pravoslavni narod koji je bio potlačen i protjerivan odlučio je da stane pod osmansku vlast. Veliki istoričar Nikolea Jorga koji kaže da je osmanska uprava u balkanskim gradovima naišla na veliko oduševljenje od strane stanovništva, naglašava da domicilno hrišćansko stanovništvo nije htjelo čak ni da učestvuje u ratovima koji su nosili karakteristike krstaških ratova u cilju spašavanja Balkana. U kasnijim vijekovima, može se slobodno reći da je postojala jedna Evropska unija zvana Avrupa–i Osmani osnovana od strane Osmanlija koja je trajala nekih 400 godina. Ovakvo Osmansko carstvo koje je objedinilo muslimane iz Anadolije i pravoslavce sa Balkana pod krov jedne države, razvilo je jedan mehanizam gdje se prema svim ljudima ravnopravno postupalo bez obzira na njihovu vjersku i etničku pripadnost. Osmanlije su u svim mjestima u koOktobar, 2013. Kultura, obrazovanje, baština Basir Ajvazoglu na Cetinju jim su uspostavljale vlast slijedili lokalnu kulturu kao nasljednici iste; u tom slučaju oni su bili krajnje prijatni i ljudi bez kompleksa. Nije pravljena razlika u etničkom porijeklu ni među ljudima koji su primili islam na Balkanu, svima je bio otvoren put do Velikog vezira. Desetine je Velikih vezira koji su porijeklom bili Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Albanci. Ako je potrebno da ovo jasnije obrazložim, za Osmansko carstvo multikulturalnost nije bila neizbježno stanje, već svjestan izbor. Kao rezultat takvog izbora carstvo je kroz Milet sistem davalo mogućnost svim elementima da čuvaju svoj jezik i njeguju svoju kulturu. Termin “Millet” označava vjeru i vjersku zajednicu. Osmanlije su u zemljama koje su osvajali priznavale određena prava nemuslimanskim zajednicama kako bi one same mogle da funkcionišu. Ove zajednice su se zvale “millet” odnosno narod. Ovi unutar sebe zatvoreni narodi, pod uslovom da plaćaju porez, nisu bili dužni da služe vojsku i njih nije određivala vjera, jezik ili etnička pripadnost već uglavnom vjerski pravac-mezhep. Glavni element u Osmanskom carstvu činili su Muslimani Suniti i oni su se brojali u jedan narod, a sve muslimanske etničke grupe bile su dio njega. Ovaj sistem osmanskoj zajednici je donio pluralističku strukturu. Ovo potvrđuju sljedeće riječi protestanskog teologa Stephana Gearlacha koji je u 15. vijeku došao u Istanbul zajedno sa jednom njemačkom delegacijom upućene Zakonodavcu: “Raznobojno cvijeće je mnogo ljepše od jednobojnog cvijeća. Istanbul je kao raznobojno cvijeće u prirodi. Bijele i zelene latice su muslimani i Turci, mješavina bijelih, crvenih i plavih latica su Jermeni, plave Grci, žute Jevreji… Svi su oni poput cvijeća u prirodi hiljadu i jedna boja.” Ne smijemo zaboraviti da postoji nešto što osmansku kulturu kao i sve ove kulture okružuje; a pri tom ne isključuje i ne guši… Nešto što spaja različite kulture ili „prestižna kultura” kako to kaže prof. dr Halil Inaldzik je jedna visoka kultura i ta visoka kultura zapravo odaje pravi identitet carstva i omogućuje nam da razmišljamo dok sultan Selim III zajedno sa svojim učiteljem doboša Jevrejem Ishakom Efendi pjeva i usklađuje iste melodije npr.: Tako je Istanbul u 61 Kultura, obrazovanje, baština skladu sa svojom istorijskom misijom postao atraktivan centar. Bogato znanje i kulturne vrijednosti iz cijelog svijeta su se obrađivale u Istanbulu, nakon toga su dostavljane u cijelom Osmanskom carstvu. To je održavalo veličinu osmanske države i njenu snagu. U dvorskoj radionici za vezanje Taife-i Rumiyan, Taife-i Efrenciyan i Taife-i Acemiyan dakle turski, evropski i iranski majstori su skupa radili. Iseljavanje iz Anadolije i dolazak Juruka na Balkan i mješanje njihove bogate kulture sa domicilnim stvorili su sasvim novu sintezu. Ljudi koji su naseljavali novoosvojene teritorije u pustim selima koja su imala samo ime odmah bi gradili po jednu džamiju, han, hamam, imaret i sl. a domaće stanovništvo koje su preuzeli kao robove dobilo je novu mogućnost da živi dostojanstveno, da slobodno ispoljava svoju vjeru, jezik i kulturu. Zbog toga je većina Albanaca i Bošnjaka prihvatila svojevoljno islam. Tako su u novim domovima na novoj zemlji od tih sela nastajali prekrasni gradovi, u njima su građene džamije, medrese, hanovi, hamami, kervansaraji, mostovi, i tako su postali dio osmanskog univerzuma. Domaće stanovništvo je bilo neodvojivi dio tog univerzuma; oni su sebe upoređivali sa nama i mi smo njih uporedjivali sa nama. Treba posebno istaći da poturčivanje i islamizacija nikad nisu bili neka sistematski sprovođena akcija. Da nije bilo tako u toku raspada Osmanskog carstva balkanski narodi ne bi mogli ustati na noge protiv carstva na taj način. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da su teritorije u kojima su Osmanlije uspostavljale svoju vlast bile sigurne i trgovci su slobodno mogli da se kreću što je i doprinjelio da se domaći narod obogati. Mađarski istoričar, Sandor Takats, u svom djelu “Turske linije” zadržava se na ovim stvarnim činjenicama. Takats sa ovim reče- 62 nicama iznosi otvoreno mišljenje o osmanskom vremenu na Balkanu: Turci su čuvali narod koji se nalazio pod njihovom upravom u onoj mjeri koliko su mogli. Guverneri Budima tražili bi svoje kmetove koji su se naseljavali u drugim mjestima, sa njima bi naseljavali mnoga sela i obradivu zemlju… Turski istoričari i putopisci govore o bogatim gradovima koji plaćaju veliki porez. Veliki trgovci koji su bili najveći izvor poreza mađarske kraljevske blagajne nalazili su se na ovim prostorima. Glasnogovornici carstva i ambasadori koji su slati iz Beča u Istanbul, bili su svjedoci da se u čarčijama od Ostorgoma do Beograda moglo kupiti svašta i da su se ljudi u mađarskim selima u svojim protestanskim crkvama mogli slobodno moliti Bogu na način na koji su željeli. U gradovima Budimu i Pešti u vrijeme turskog upravljanja mađarske karakteristike su sačuvane. Oba gradska upravnika su bili Mađari. Osmanlije su posjedovale viteški duh, krajnje samouvjereni, ponosni ljudi; kao što je istakao Takats, oni nisu mijenjali karakteristike velikih gradova, čak nisu ni mijenjali imena gradova koje su osvajali, prilagodjavajući svoj izgovor. Tako je tokom nekoliko vijekova rođena jedna svjetska kultura koja je unutar sebe imala svojstvene boje, ukus i atmosferu. Ekrem Hakki Ayverdi istraživao je ostatke osmanske kulture i podatke do kojih je došao u prilogu sa dokumentima i fotografijama objavio je djelo u četiri toma pod nazivom “Djela osmanske arhitekture u Evropi” i na taj način predstavio bogatstvo osmanske kulturne baštine. Većina objekata osmanske kulture koji danas ne postoje u Rumuniji, Mađarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji u ostacima osmansko-turske baštine predstavljaju jedinstven Revija FORUM primjer takve vrste. Stepen uticaja visoke osmanske kulture odnosno prestižne kulture po definiciji Halila Inaldzika i danas se na prvom pogledu može osjetiti među narodima Balkana. U balkanskim jezicima postoji na hiljade turcizama što pokazuje dubinu prožimanja. Turcizme u srpskom, hrvatskom, bosanskom, albanskom, rumunskom, bugarskom i grčkom istraživali su samo balkanski istraživači. Npr. Abdullah Škaljić je 1966. godine objavio rječnik Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku gdje je naveo 8.878 riječi i 6 878 termina. Ivan Gaberov, u svom rečniku koji je objavio 1998. godine “Turcizmi u bugarskom jeziku” ističe da se 3.548 turskih riječi još uvijek koristi u bugarskom. Pored ovaga, važno je napomenuti da je pored lokalnih jezika na Balkanu postojao književni pravac Alhamijado u kom se koristio turski, arapski i persijski jezik. Balkan je za Osmansku državu kao jednu Balkansku državu kako je u suštini sebe smatrala bio izvor ljudskih resursa. O tome svjedoče i stotine državnika, naučnika, književnika i umjetnika sa Balkana. Dovoljno je samo napomenuti Mehmed Pašu Sokolovića. Osnivač Republike Turske je iz Soluna, pisac turske nacionalne himne pjesnik Mehmet Akif Ersoy je sa Kosova, največi turski pjesnik u 20. vijeku je Yahya Kemal Beyatli iz Skoplja. Ova sjajna zajednička prošlost pruža veliku mogućnost da se među balkanskim narodom grade trajna prijateljstva kao i Turske i balkanskih zemalja. Mjesto onoga što razdvaja treba postaviti ono što je zajedničko, ovim putem tražiti kanale za razmjenu nove kulture, dakle jednu vrstu kulturne diplomatije, mislim da je to za budućnost regiona od suštinskog značaja. Sa turskog preveo: Ajdin Rakić Oktobarl, 2013. Priča Revija FORUM Festival priče „Zavičajne staze - Bihor 2013“ Stamen Milovanović Prvonagrađena priča T TODOR ŽELJKIN odor Željkin sedeo je zgrbljen na ploči kamenog zida koji je njegovu avliju odvajao od glavnog dubovskog sokaka i gledao Dubovčane koji su, idući za poslom, prolazili kraj njega. Navikli da ga na tom mestu vide od ranog jutra do kasne večeri, prolazili su kraj njega zagledani u put, pričali, smejali se, prepirali, terali stada na ispašu, vraćali ih, odlazili u polje, dolazili iz njiva, ne obraćajući pažnju na njega kao na kamen krajputaš kraj koga se svakodnevno prolazi, ali mu Boga niko ne nazove. Kad bi mu se, ponekad, neko i obratio, devojka ili mlađa žena, tražeći da joj korpu od vrbovog pruća isplete, on bi crveneći kao bulka, uvlačio glavu u ramena kao kornjača kad je neko u šumi prestraši, mucajući pokušavao nešto da kaže, klimao glavom, a još češće ćutao. Dubovska dečurlija ga je često zadirkivala, razna mu imena nadevala, donosila željke iz polja i u njegovu ih avliju puštala. On se na njih nije ljutio, samo ih je preklinjao da nemoćna Božja storenja ne muče, od njihovih porodica i dece ne odvajaju. Željke bi uzimao u ruke, nežno kao novorođenče privijao na svoje koritaste grudi, odnosio do najbliže šume, milovao im oklopljena tela, nešto im toplim glasom šaputao i drhtavim rukama lagano spuštao na zemlju. Šumar je tvrdio Dubovčanima da Todor uvek bezglasno plače dok se onako pogrbljen iz polja vraća. Ovi su mu verovali, jer šumar je o svakome Oktobar, 2013. sve znao, jedini se s Todorom družio, sa njim duge razgovore vodio i u tajne snove mu često zavirivao. Jer on je voleo i umeo da sluša, da sakuplja tuđe priče, da ih, kao što Dubovčanke s lanenim povesmima čine, rasčešljava, četka, boji i upreda, da od sakupljene osnove, na razboju mašte izatka neverovatno šarene i bajkovite ćilime priča kojima je zabavljao i uveseljavao sedenkare u dugim zimskim dubovskim noćima. - Sanjao sam kako se banjam u Sovikinom viru – pričao mu je jednom prilikom Todor. – Voda topla, slutim, kao devojačka nedra. Noć zvezdana i meka. Nema ni lahora s Pasjače. Tiha. Čežnjiva pesma zrikavaca, zvezde koje se u ogledalu vode kupaju i kao prosute perle sjakte u njoj. Zaronim da najudaljeniju ulovim. Ona mi izmiče i razliva se i nestaje u talasima koje ja snažnim zamasima ruku nabiram. Ronim. Uranjam do dna. Dah mi u grudima nestaje. Otvaram usta i slobodno vodu udišem. Ona je slatka i pitka kao prvo mlekom kojim majka zadoji dete. Osnažen sam i prav kao da sam se takav rodio. Lep sam i snažan kao i ostali momci u Dubovu. U snovima sam visok i bez brega na leđima. Zato svake noći ležem na grbinu s nadom da će se grba sama ispraviti. Uprem nogama u tablu kreveta, raširim ruke, i sve dok me san ne prevari zurim u napuklu tavanicu. Izjutra se budim zgrčen, brade uprte u kolena, a Pasjača na leđima kao da je još više narasla. Ljut na sebe takvog i prokletog Milo- ja što me ovako grbavag sklepao izađem pred kuću i vešam se o dudovu granu. Satima visim i ljuljam se uzalud na njoj, jer kad posle na direku kraj sobnih vrata izmerim visinu, da vidim koliko sam se izdužio, učini mi se da se svakim novim danom sve više smanjujem – žalio se šumaru. Ovaj ga je saučesnički slušao iako je svaku priču o Todorovoj nesreći, kao i svi Dubovčani, odavno znao: Kad se Miloju, posle dugo godina nadanja i uzaludnog isčekivanja, najzad rodio sin, uzeo je tek rođeno dete, ispeo se na Kamik, brdo iznad Dubova, Todora podigao ka zvezdanom nebu i viknuo pijano koliko ga grlo nosi da svi Dubovčani čuju: Sin!...Sina sam iskovao!...Kuronju!.. Naslednika, deliju, hej, Dubovčani!.. Potom je, kažu, hitnuo kmečavog Todora u vis ka Kumovoj slami i zvezdanom viru nad Kamikom. Todor je, leteći uvis, uhvatio zvezdu padalicu što je sa Mlečnog puta žurila da nečiju tajnu želju ostvari, stavio je požudno u usta kao majčinu sisu, i pao u raširene očeve ruke. Neki su tvrdili da to i nije bila zvezda padalica već duša Milojeve žene koja je tog trenutka iz porodiljske postelje kraj ognjišta poletela put nebeskog jaza. Prestrašena što je u svom detetu zarobljena panično se upinjala da dete oslobodi sebe izazivajući u Todoru nesnosne grčeve od kojih mu se kičma iskrivila i kao kuka na staračkom štapu savila, zglobovi na ramenima i vratu izmestili i mimoišli. 63 Priča Drugi su tvrdili da pijani Miloje nije stigao da ka nebu uzdignute ruke na vreme sastavi i u naručje sina dočeka, da je Todor pao na krtičnjak kraj očevih nogu. Opijeni Miloje podigao ga je u naručje ne videći u strahu da je za mekana Todorova leđa grbavi krtičnjak čvrsto prirastao. Šumar je najradije pričao svoju priču, sve više u nju verovao, iako ju je od Milojeve muke, za Dubovčane, sam izatkao: Uvek bolešljivi i sušičavi Miloje, tražeći leka svojoj bolesti, ne želeći da mu staza kojom je koračao uraste u koprivu i trnje, išao je od vidara do vidara, od gatare do vračare, pio čajeve i činio sve ono što su mu oni kazivali sve do onog dana kad mu je neki starac u Kurvin gradu kazao da će bolest i nemoć sigurno izlečiti ako svakoga dana pije svežu željkinu krv i večerom kusa čorbu zgotovljenu od svežih željkinih jaja, ovsenog brašna i divljeg hmelja, začinjenu semenom koprive i bosioka. Od toga dana Miloje je svakodnevno tumarao poljem i dubovskim šumama stalno u zemlju zagledan. Sretali su ga Dubovčani kako se u suton vraća u selo noseći pune, grbave, bisage i svežanj isčupane koprive. Gvozdenom kukom, jutrom, izvlačio bi iz oklopa željkinu glavu, nožem je otsecao, šiknulu krv u lejku hvatao i na dušak ispijao. Posle bi čekićem oklop razbijao i rukama iz njene utrobe vadio, u opne uvijena, još nesazrela željkina jaja. Šumar se u oba oka zaklinjao da ih je Miloje i zimi, u zemlju uprporene, lišćem ušuškane i snene, pod snegom nalazio i doma svakodnevno donosio. Tvrdio je da su ostale, nepronađene, željke molile i preklinjale Boga da Miloju podari sina koji će njima i njihovoj poklanoj deci biti sličan, koji će ga sobom do kraja života na njegov greh podsećati.. Šumar je tvrdio da to Todor sad samo Milojeve grehe plaća i ispašta. Šumar se nikad nije čudio Todorovim snovima, primao ih je kao istinu 64 Revija FORUM Stamen Milovanović rođen je u selu Dubovu 1940 kod Niša. Prvu jednočinku „Kapi slobode“ objavio je u Splitu 1965. koja je u njegovoj režiji iste godine izvedena u Trebinju. Posle toga prestao je da se bavi književnim radom. Pisanju se vratio tek devedeset pete godine trilogijom drama: „Udovičko kolo“, „Sunovrat“ i „Đavolja varoš“ (Nagrada „Dragojlo Dudić“ za 1998.) Za dramu „Povratak“ dobio je prvu nagradu na konkursu Festivala jugoslovenskih pozorišta u Užicu 1999. godine. Radi i preživljava u Nišu. jer je i sam u snovima živeo. Verovao je i Dubovčane ubeđivao da svako trećinu života proživi u snovima. Svako u snu oseti i doživi sve ono što u stvarnosti ne može, nije mu dato, ne sme, ili ne ume. Čovek je samo u snovima slobodan i svoj, tvrdio je Todoru jedne letnje noći u kojoj se ni prst pred okom nije mogao videti. Te noći, Todor ga je molio, crveneći, slutio je šumar, da mu ispriča, opiše i dočara čaroliju koja nastaje kad se žensko telo, pod muškim teretom, uzburka i počne bedrima da ljulja i kao zmija uvija.. - Vidim žene samo kad na obramicama vodu sa kladenca sokakom kraj mene pronose. Gledam kako im se vutarke njišu i kukovi zibaju. Slutim belinu kože i mekotu stomaka, mahovinu u preponama nogu i nežnost dlanova kojima znaju muško da miluju. Zamišljam i sanjam kako im se kidaju kopče na jelecima i nemirne dojke iz njih, kao golubovi iz gnezda, iskaču dok im, urakljen, mrseći im nekošenu otavu, nemirnog pastuva ka izvoru u dolove butina privodim. Priča se, čuo sam, da si ti svog pastuva na mnogim dubovskim i okolnim ženskim vrelima napojio. Ispričaj mi kako je to na javi, da ne izludim. Šumar mu je pripovedao i opisivao sočno, onako kako je to samo on znao, kiteći i unoseći u priče i sve svoje neostvarene želje, snoviđenja i mušku fantaziju. Todor je ćutke upijao svaku njegovu reč kao što je njih upijala crna dubovska noć. Šumar je mogao u još nezačetu svoju decu da se zakune da su Todoru te noći niz obraze vrele suze tekle. U ponoć, završivši priče, razgrčući pomrčinu rukama, otišao je niz sokak ostavivši Todora da sam dosanja svoje i njegove snove. U zoru Todor je otišao Ciganima, što su nedaleko od kladenca kraj potoka, razapeli čerge, probudio usnulog mečkara, tutnuo mu u ruke kotaricu od vrbovog pruća s velikim vezanim pevcem, s nekoliko grudvi sira i činijom masla u njoj, moleći da ga ciganska mečka odmah po leđima i grbini nogama istabana. Ciganin je uzeo pocepano sito, odvezao još usnulu mečku, pa udarajući ritnički dlanovima po lubu sita, pevajući promuklim glasom nekakvu setnu cigansku pesmu navodio medveda da po poleglom Todoru šapama cupka. U nedoba probuđeni Cigani izvirivali su čupavim glavama iz čergi, psovali pijanog mečkara, mečku, i Todora koji je pod njenim teretom stenjao. Mečkar im je gadno opsovao ciganskog Boga, zapretio velikom čvornovatom tojagom, pa su se ovi, gunđajući, u još tople postelje vratili. Poslednji petlovi dozivali su se s kraja na kraj Dubova kad je Todor stigao kući, stao na prag kraj diraka, rastegao se koliko je mogao i liznuo Oktobarl, 2013. Priča Revija FORUM direk da utvrdi koliko se izdužio. Šumar je, kasnije, pričao da mu je mečkar kazao i u sve Cigančiće se kleo, da je medved Todorova leđa sasvim izravnao i ispravio, da je srećan kao nikad niko doma otišao. Radosno opruženog san ga je prevario, po navici se opet na bok okrenuo i zgrčio, pa su mu se kosti na staro mesto opet povratile. Očajan, Todor danima nije iz kuće izlazio. Dubovčani su to odmah zapazili, i kao što svi kad primete da im nešto na šta su navikli nedostaje, pogledima ga tražili. Šumar je znao da Todor boluje i da ugruvane kosti i dušu zalečuje. Nije ga posećivao. Pustio je da se sam nosi s bolom i neostvarenom željom. Znao je da svaki bol vremenom mine, pa i onaj koji iz dubine duše izvire, krati čovekove korake, srce mu steže i tugom lice plavi.. Tako je i bilo. Posle nekoliko sedmica, šumar je, preskačući potok, ispod Velikog perila, nagazio na naramak zelenog, još suznog, vrbovog pruća. Znao je da je i Todor negde u blizini. Osmotrio je pažljivo okolinu. Todor je, polegao i zguren u visoki burjan, koprivu i pavit na obali potoka, oslonjen na laktove gledao belasanje ženskih butina na perilu pred njim. Nekolko žene ispiralo je u ceđ uluženo laneno platno udarajući po njemu drvenim prakljačama. Bosih nogu, do kolena zadignutih krajeva sukanja udenutih u pojaseve, povijene nad kamenim koritom, zanete poslom, nisu na sebi osećale njegove užagrele poglede. Šumar se u oba oka kleo da je video zlatne zrake nad Todorovom grbom kako svojom svetlošću pozlaćuju bele klobuke procvetalog burjana. Nije mu se javio. Uzeo je vrbov snop, odneo ga u selo i ostavio pred Todorovom kućom. Sutradan, šumar je otišao kod Mire Udovice, čije su pragove mnogi Dubovčani noću preskakali i zbog koje su se i u domaćinskim kućama mnoge Oktobar, 2013. svađe zapodevale i tučom završavale. Dugo joj je o Todoru i njegovim muškim mukama govorio. Ubeđivao ju je da je Todor korpar kakvog u okolini nema, da su mu koševi čvrsti a korpe tanušne i vite kao nedosanjana ženska tela, pa iako ga je Bog sazdao grbavog i neuglednog, da ga je obdario umešnošću i muškim ponosom kakav se retko u čoveka sreće. Govorio joj je da je pošten i čestit momak, da se u njemu takvom do sad nije rodila zavist i zloba kao što bi kod većine sličnih, da ume da uživa i raduje se tuđoj sreći i tuđem zdravlju lepše i radosnije nego što to zdravi i normalni znaju i čine. Ubeđivao je da bi i Bogu bili milo i ugodno ako učini sevap i pomogne mu u nevolji i muci, da i on oseti radost milovanja i mekotu ženskog tela. Mira se dugo opirala i otimala, ubeđivala šumara da iako je ona samohrana, duševna i dobra žena, rada da svakome u nevolji pomogne, da je od Todora kupovala kotarice kakve niko ne ume da isplete, da i ona zna šta je muka i samoća jer i sama s njima svakodnevno druguje, ipak mora da vodi računa o svom udovičkom obrazu i poštenju i da ne želi da se u selu o njoj čuje kakav nedostojan i loš glas. Kad šumar obeća da će joj u državnoj šumi markirati dubove za jedna dobra volovska kola ona se sneveseli: – Zar za tako veliku pomoć, tako malo? – učinilo mu se da će zaplakati. On obeća dvoja. Obrazi joj se zarumeneše: - Ne bih ni za dvoja, ali i mene samotnu treba nešto da greje – pristade. Uskoro, jedne mesečaste noći šumar je gledao kako se, više Todorove kuće, u Ograđi, mrsi i giba, kao pijane zvezde kad se čovek dugo zagleda u nebeski vršnik, tek isklasala belija pšenica. Sutradan na Todorovom licu blještao je osmeh kao dukat na sirotinjskom dlanu. Šumar se činio da to ne opaža samo mu je jagodica u grlu nemirno poigravala. Od toga dana Todor je svake večeri odlazio Mirinoj kući, ali su njena vrata bila uvek dobro zamandaljena. Jedne vetrovite noći šumar ga je zatekao kako zubima grize zabravljenu kapiju, nemoćno cvili kao napušteno štene i očajnim glasom prklinje je da kapiju bar još jednom za njega otvori. Zagrlio ga je nežno, kao brata, i bez reči poveo kući. Bagremovi duž sokaka šumoreći prigušivali su njihove korake, psi su nemirno režali, pod mišicom osećao je vrelinu i drhtanje još više povijenih mu leđa, dok su se u tamnu dubovsku crepulju gasile poslednje žiške zagaslog nebeskog ognjišta nad njima. Posle te noći Todor se smirio. Više nije odlazio Mirinoj kući. Prestao je da seče vrbovo pruće i kući donosi. Sedeo je svakoga dana, kao i pre, na kamenu ogradu. Zgrčen, povijenih ramena iz koje je izvirivala samo glava kao kod kornjače kad je iz oklopa izvuče. Gledao je niz sokak ravnodušno i otupelo, nezainteresovan za prolaznike i događanja oko njega, kao da je shvatio da se ljudi od nesretnih i nevoljnih uvek sklanjaju i izmiču, kao da će se tuđa nevolja i u njih useliti. Šumar mu je jedini prilazio. Nije ga tešio, samo mu je jednom kazao: - Bolje je zbog žene i patiti, nego je nikad ne osetiti. Koliko si je voleo kazaće ti patnja koju osećaš. Moj Todore, sreća je samo kratka crta na tegobnom životnom rabošu. Ti si svoju, ipak, urezao. Todorov pogled setno je grlio strnjiku njive nad kućom, u Ograđi, a šumaru se činilo da mu se krajičkom usana gorko osmehuje. željka - kornjača vutarka – suknja grbina – ledja vršnik - sač 65 Vjerski pojmovnik Revija FORUM Kurban - bajram, praznik bliskosti Smisao kurbana je jednostavno – da onim što je žrtvovao u Njegovo ime, čovjek se približava Bogu, a dijeljenjem onoga što je žrtvovao čovjek se približava čovjeku. Islam u svom direktnom obraćanju čovjeku nastupa kroz dva metoda: Kur’an se vrlo često obraća jedinki-pojedincu, i u tako direktnom, besposrednom obraćanju čovjek stiče utisak da je Kur’an samo radi njega objavljen. Jedno takvo obraćanje je i u drugoj rečenici najkraćeg poglavlja u Kur’anu: „I zato se Gospodaru tvome klanjaj, i kurban prinesi“. Druga metoda obraćanja, je obraćanje zajednici, bilo užoj – vjernicima koji su prihvatili božiji poziv, ili široj – čitavom čovječanstvu. Kada se obraća zajednici – pojedinac opet stiče utisak o društvenosti ove vjere – kao da on nemože opstojati bez zajednice. Kurban – bajram ima dvosmisao radosti: hodočašće - odlazak na hadždž, i kurbansku žrtvu. U svjetlu prethodnih redaka, osoba obavlja hadž radi sebe, ali ga ne može obaviti bez drugih. On je u isto vrijeme i individua i zajednica. I pločica u mozaiku, i kompletna slika. Čovjek koji se upotpunio kao božiji rob, i kao pozitivna ćelija vjerničke zajednice, dobiva počast da bude hadžija, „gost Milostivog“. Hadž zato i jeste kruna vjernikovog praktičnog života – ostvarena jedinka i član društva. Kurban u jeziku znači bliskost: - čovjek koji je spreman da žrtvuje radi Allaha, da bi pomogao drugima, pokazuje spremnost na bliskost. Kao ljudi, kazaćemo da nam je blizak onaj ko je u ključnim trenucima spreman da nešto žrtvuje za nas. Žrtvujući u ime Boga, a radi ljudi, vjernici koji prinose kurban kao žrtvu, potvrđuju bliskost i Bogu i ljudima. Musliman ne kolje kurban da bi se hvalisao svojom darežljivošću. Bliskost i nagrada od Allaha, krunski je motiv ovog plemenitog čina. U pojedinim vjerodostojnim predajama, Muhammed, s.a.v.s., je rekao da za svaku dlaku kurbana čovjeku pripada nagrada. Otuda možda i adet – običaj na ovim prostorima da se za kurban bira brav bujne dlake. Ovo je čin žrtve ne samo pojedinca – glave kuće, već vrijednost od kurbana ima šira porodična zajednica i društvo. To se da vidjeti iz sledećeg: Allahov Poslanik, a.s., rekao je svojoj kćerki Fatimi: “Fatima, stani do svoga kurbana i posmatraj ga, jer prije nego što prva kap njegove krvi kane tebi će biti oprošteni prijašnji grijesi.” Ona upita: “Božiji Poslaniče, da li je to samo za nas ili za nas i druge muslimanime?” “Za nas i druge muslimane”, odgovori Poslanik, a.s. Smisao kurbana je jednostavno – da onim što je žrtvovao u Njegovo ime, čovjek se približava Bogu, a dijeljenjem onoga što je žrtvovao čovjek se približava čovjeku. 66 Piše: ef. Enes Burdžović Sa druge strane, drugi povod za bajramsku radost je hadž. On nije puko hodočastveno putovanje, vjerski turizam. To je korjenita unutarnja promjena čovjeka. Neuki misle da hodočasteći Ka’bu - sveti hram u Mekki, muslimani u stvari obožavaju tu jednostavnu četvorougaonu građevinu. Međutim, sve u hadžu ima svoju simboliku. Zašto je Ka’ba tako jednostavna – četvorougaona građevina, lišena arhitektonskih virtuozluka? Njena je simbolika da to jedno mjesto, jedna tačka ima četiri ćoška, tj., četiri strane svijeta. Poziva čovječanstvo sa svih strana svijeta u jednu tačku, da bi se okupili oko ideje tevhida - vjerovanja da je Bog Jedan. Muhammed, s.a.v.s., kaže: „Hadž je Arefat“, tj., suština hadža je stajanje na ovoj visoravni. Arefat dolazi od glagola ‘arefe – znati, spoznati. Zato hadž možemo nazvati još i putovanjem spoznaje. Spoznaja leži u činjenici da kući možete biti sultan ili sluga, vezir ili pastir, ali ste na Arefatu samo čovjek, u prostoj bijeloj odjeći, jednostavno božije stvorenje. Time nas hadž oslobađa od bolesnog egocentrizma i opterećenosti vlastitim egom. Još jedna dimenzija ove spoznaje je jednakost. Islam ne negira razliku u položaju ljudi. Postoje talentovani i oni koji to nisu, uspješni i manje uspješni, itd. Ali ne postoji razlika u dostojanstvu. Uspješan ili ne, bavio se planetarno bitnom profesijom ili bio prosti zanatlija, svaki čovjek ima svoje dostojanstvo. To hadž najbolje ističe. I nobelovac sa nagradom za književnost, i prosti štampar koji će štampati njegovo djelo, jednostavno zaslužuju isti nivo ljudskog dostojanstva, ako se bave plemenitim poslom. Još jedan nivo arefatske spoznaje je društvena odgovornost. Vjerodostojni hadisi ukazuju da se dova vjernika na Arefatu ne odbija. Milioni hadžija tada mole za sve muslimane svijeta. Poslanik milosti, Muhammed, a.s., kaže: “Kada čovjek uči dovu za svog odsutnog brata, melek govori: ‘Neka je i tebi isto što i za njega moliš’.” (Ahmed i Muslim)I ako su otišli na hadž, muslimani ne zaboravljaju one koji nijesu počastvovani ovom milošću. Ako nauče brinuti jedni o drugima dovom, naučiće da brinu djelom. Ispraćajući hadžije, imamo adet da im ostavimo oporuku – vasijet: „Ne zaboravite nas u arefatskim dovama.“ Ni kurbanom ni hadžom, vjernici ne zaboravljaju jedni na druge. Navikavajući sebe da takvi budu uvijek, zaslužuju obilje Allahove milosti i oprosta. To su dovoljni povodi da za bajramsku radost. Neka spoznaja uzroka radosti useli u naše duše radost posljedica koje čekaju pravovjerne. Bajram Šerif Mubarek Olsun! Oktobarl, 2013. Bajram Šerif mubarek olsun!
© Copyright 2024 Paperzz
