Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori e-mail: forum.bmcg@t-com.me Februar, 2013. godine Broj 26 www.forumbosnjaka.com Godina VIII ISSN 1800-7724 Povodom dvadeSete godišnjice zločina u Štrpcima: O statusu civilnih žrtava rata i njihovih porodica Ni na nebu ni na zemlji str. 19 Život s vriskom lokomotive str. 22 Trebinje: Delegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore položila cvijeće na grob Srđana Aleksića Uzvišeni čin čovječnosti str. 25 Prvi intervju Ministra za ljudska i manjinska prava dr Suada Numanovića Prioritet je primjena strateških dokumenata str. 34 Delegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore položila cvijeće na grob Srđana Aleksića Učesnici konferencije Balkanskih novinara u Jedrenu Revija FORUM Revija FORUM Sadržaj IZ NAŠEG ULGA U susret novim predsjedničkim izborima u Crnoj Gori Poigravanje sa državom.....................................................................................................................5-6 Hronika Odluka Skupštine Glavnog grada Crne Gore Ulica za heroja iz Trebinja.................................................................................................................... 7 “Deportacija“ ponovo pred Apelacionim sudom Tužilaštvo traži ponovno suđenje.................................................................................................... 8 Vijek od zločina u Plavu i Gusinju...................................................................................................... 9 Gusinje Korak bliže do opštine........................................................................................................................11 Najava još jedne turske investicije u Crnu Goru Ziraat banka zainteresovana za crnogorsko tržište..............................................................12 Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori Izdavač: Forum Bošnjaka Crne Gore *** Predsjednik Savjeta: Husein - Ceno Tuzović, prof. Predsjednik Upravnog odbora: Mirsad Rastoder Adresa: Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32 www.forumbosnjaka.com E-mail: forum.bmcg@t-com.me Žiro račun: 550-3841-06 Podgorička banka *** Promocija novog Bošnjačkog kongresa u Beranama..............................................................12 Bijelo Polje: Sa sofre bošnjačke kulture.........................................................................................13 Pljevlja: Obilježen rođendan poslanika Muhammeda a.s..................................................... 14-15 Prvi album sevdalinki Esada Merulića Stare pjesme za novi početak............................................................................................................ 16 Gest vrijedan pažnje Ahmatovići darivali imanje Islamskoj zajednici........................................................................... 17 Forum Bošnjaka Crne Gore povodom 20-te godišnjice zločina u Štrpcima Poziv nadležnim institucijama..........................................................................................................18 Koordinatori: Melita Rastoder Safet Korać *** Grafička Priprema: Adil Tuzović *** Štampa: Daily Press, Podgorica Tiraž: 2000 Kritičke paralele Povodom dvadestete godišnjice zločina u Štrpcima: O statusu civilnih žrtava rata i njihovih porodica Ni na nebuni na zemlji rata .......................................................................................................... 19-21 Piše: Safet KORAĆ Rješenjem Ministarstva kulture i medija Crne Gore broj 582, od 6 aprila 2006. godine, revija Forum se upisuje u evidenciju medija. Dvadeset godina od zločina u Štrpcima Život s vriskom lokomotive......................................................................................................... 22-24 Piše: Kemal Musić Objavljivanje Revije Forum sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje manjinskih prava u Crnoj Gori. Februar, 2013. 3 Revija FORUM Društvo Trebinje: Delegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore položila cvijeće na grob Srđana Aleksića Uzvišeni čin čovječnosti................................................................................................................ 25-26 Uz dvadesetu godišnjicu visokocivilizacijskog čina Srđana Aleksića Susret sa Radom Aleksićem......................................................................................................... 27-30 Piše: Mirsad RASTODER Uz stotu godišnjicu rođenja Narodnog heroja Rifata Burdževića - Trša ...................................................................................................................... 31 Pismo studenata Sandžaka Povodom stogodišnjice nasilnog pokrštavanje muslimana Plava i Gusinja Zločin sa genocidnim namjerama.............................................................................................. 32-33 Piše: Husein Tuzović Prvi intervju Ministra za ljudska i manjinska prava dr Suada Numanovića Prioritet je primjena strateških dokumenata...................................................................... 34-38 Razgovarao: Mirsad RASTODER Skup balkanskih novinara Edirneu, gradu između dva kontinenta Inicirano osnivanje asocijacije balkanskih novinara........................................................ 39-42 Piše: Emir Pašić Evlija Čelebi i Bošnjaci .................................................................................................................. 43-45 Piše: Prof. dr Ferim Nametak Kutak za dokone Instalacija........................................................................................................................................... 46-47 Piše: Ervin SPAHIĆ Obrazovanje, kultura, baština Predstavljamo roman Erkina Bihorca Triling Dijalog sa vremenom..................................................................................................................... 48-49 Piše: Faruk Dizdarević Forum objavio knjigu kolumni Ervina Spahića SOFRA I DRUGE PRIČE...............................................................................................................................50 Faruk Dizdarević (Iz recenzije) PRIČA Drugonagrađena priča na festivalu zavičajne staze - Bihor 2012. MISIR........................................................................................................................................................... 51 Rafet MULIĆ Prenosimo Pariško pismo za Petnjicu Bor i san ispod tri sunca.............................................................................................................. 54-55 Piše: Branka Bogavac Iz mog ugla / Govoreći bosanski Samo danas u vašem gradu......................................................................................................... 56-57 Piše: Kemal KURSPAHIĆ radio Slobodna Evropa Vjerski pojmovnik Rizaluk.......................................................................................................................................................58 Piše: ef. Enes Burdžović 4 Februar, 2013. Iz našeg ugla Revija FORUM U susret novim predSjedničkim izborima u Crnoj Gori Poigravanje sa državom T ek nepunih pet mjeseci od posljednjih, u mnogome indikativnih - 25 parlamentarnih izbora, Crna Gora je u novoj političkoj groznici. Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović je za 9. mart zakazao vanredne lokalne izbore u Nikšiću i Andrijevici, dok je, s obzirom na to da i njemu ističe mandat 21. aprila ove godine, predsjednik Skupštine Crne Gore, Ranko Krivokapić je, shodno čl. 89 (stav 2) Ustava, nakon konsultacija sa predstavnicima parlamentarnih partija: Milom Đukanovićem (DPS), Miodragom Lekićem (Demokratski front), Rifatom Rastoderom (SDP), Vasiijem Laloševićem (SNP), Darkom Pajovićem (Pozitivna Crna Gora); Rafetom Husovićem (Bošnjačka stranka), Fatmirom Djekom (Klub albanskih nacionalnih partija) raspisao nove predsjedničke izbore za 7.april 2013.godine. U slučaju drugog kruga kod predsjedničkih izbora, na glasanje će se ponovo 21. aprila. U predsjedničkoj trci, inače, bar do daljnjeg, odnosno do 18. marta kada je posljednji rok predaje kandidatura, učestvuju tri kandidata: Filip Vujanović iz Februar, 2013. DPS -a, Miodrag Lekić iz Demokratskog fronta i Rade Bojović, predsjednik političkog kluba Pravedna Crna Gora. Da li će sva trojica kandidata i ostati do kraja trke, ostaje tek da se vidi. Jer, za razliku od Vujanovića i Lekića, Bojović još nije uspio prikupiti odgovarajući broj potpisa za predaju kandidature. Ove izbore, međutim, kao rijetko koje do sada, od same najave prati mnoštvo dilema. Kao prvo, otvoreno je pitanje o kojem po redu je predsjedničkom mandatu riječ - tek drugim ili, pak, osamnaestom (18), kako stoji na Vikipediji i kako računaju oni koji poput zvaničnih statističara Skupštine Crne Gore drže do kontinuiteta i baštine svih dosadašnjih 25 skupštinskih saziva, počev od 1906. godine u Kraljevini Crnoj Gori potom SFRJ, pa Saveznoj Republici Jugoslaviji, uniji Srbija i Crna Gora, te konačno, nezavisnoj Crnoj Gori. U okviru ovih 18 mandata su i dva puna mandata Filipa Vujanovića (2003-2008. i 2008-2013). Otuda je iz pojedinih pravnih tumačenja posredstvom medija, kao i iz SDP-a višegodišnjeg pouzdanog partnera DPS-a od ranije u više navrata upozoravano da Vujanović nema pravo na novu kandidaturu, jer je to već bio dva puta. DPS je, međutim, nakon izvjesnog oklijevanja ili tačnije indirektnog propitivanja unutarpartijskog, kao i ukupnog javnog mnjenja, ipak, po treći put predložio upravo Vujanovića za kandidata. Shodno saopštenom, već sjutradan nakon predaje i potvrđivanja Vujanovićeve kandidatrure u Državnoj izbornoj komisiji, 11 najviših funkcionera SDP- a se, u svojstvu zainteresovanih građana, obratilo Ustavnom sudu Crne Gore zahtjevom da ukine rješenje DIKa i kandidaturu učini neustavnom. Žalba upućena Ustavom sudu zasnovana je na članu 97, stavu 2 Ustava Crne Gore. U žalbi se navodi da Ustav Crne Gore, u čl. 97 stav 2 propisuje: „Isto lice može biti predsjednik Crne Gore najviše dva puta“ i kako je g. Vujanović već funkciju predsjednika države obavljao dva puta, to isti ima ustavnu zabranu u ostvarivanju oblika biračkog prava da bude biran za predsjednika države. 5 Iz našeg ugla Prihvatanjem ove kandidature od strane DIK-a, kako se dalje navodi, bilo bi omogućeno „istom licu“ da eventualnim izborom na mjesto predsjednika države tu funkciju obavlja po treći put, čime bi se direktno prekršilo ograničenje iz čl. 97 stav 2 Ustava Crne Gore. U žalbi SDP-a takođe stoji da nema niti jedne naznake državno-pravnog diskontinuiteta Republike Crne Gore (u okviru državne zajednice Srbija i Crna Gora) sa nezavisnom Crnom Gorom, nego, kako se ističe, sve upućuje na suprotno. U skladu sa svim tada važećim ustavnim aktima konstituisan je puni (umjesto ograničenog) međunarodni subjektivitet, a državno-pravni kontinuitet Crne Gore nije prekinut. Ustavni sud Crne Gore, međutim, na sjednici od 15. februara, odbio je žalbu, navodeći da aktuelni šef države ima pravo na još jedan predsjednički mandat. Sudija Ustavnog suda Fetija Međedović kazala je da Vujanović, uprkos činjenici da je dio prvog mandata vršio i u nezavisnoj Crnoj Gori, ima ustavno pravo na još jedan predsjednički mandat, pošto je prvi put na funkciju crnogorskog predsjednika izabran kada je Crna Gora bila u zajedničkoj državi sa Srbijom. “Kandidat Filip Vujanović uživa ustavno pasivno pravo glasa da bude biran kada je u pitanju funkcija predsjednika Crne Gore i mandat od 2003. do 2008. godine se ne može smatrati kao predsjednički mandat u nezavisnoj Crnoj 6 Revija FORUM Gori u smislu Člana 97. Ustava Crne Gore”, rekla je ona. Međedović je istakla da Vujanović, prema Ustavu, ima samo jedan mandat u nezavisnoj Crnoj Gori, zbog čega ne postoje pravne prepreke da se ponovo kandidira za šefa države. Šest sudija Ustavnog suda je glasalo da žalba bude odbijena, dok je Miodrag Iličković bio protiv. Sudija Iličković nije bio saglasan s ovakvom odlukom suda i između ostalog je istakao da je osnovno pitanje koje se postavlja da li je kandidat DPS-a bio predsjednik države od 2003. do 2008. godine i koje su posljedice“ ako Vujanović nije bio predsjednik Crne Gore od 2003. do 2008. godine, da li uopšte važe akta i dokumenti koje je on potpisivao i da li smo i mi legalno izabrani” – rekao je između ostalog Iličković. Neposredno nakon izricanja odluke Ustavnog suda iz SDP je saopšteno da odluka potvrđuje ocjene Evropske komisije da je vladavina prava ozbiljan problem Crne Gore. Ustavni sud na ovaj način poslao je poruku da u Crnoj Gori postoje pojedinci i institucije koji su iznad Ustava poručio je potparol SDP-a Mirko Stanić. Za razliku od njega, u DPS-u su bili zadovoljni odlukom Suda. Portparol te stranke Časlav Vešović kazao je da je Ustavni sud samo potvrdio ono što su u toj partiji od početka govorili-da je Vujanović ustavan kandidat. Tako je umjesto razrješenja, Ustavni sud samo proširio dileme. Ako, naime, Vujanovićevo predsjedavanje Crnom Gorom nije bilo ustavnopravno valjano, šta će biti sa pravnim aktima i radnjama predsjednika Vujanovića iz tog perioda i, posebno, iz perioda od 21. maja 2006. do predsjedničkih izbora iz 2008. godine. Znači li to da bi neko kad-tad mogao dovesti u pitanje njihovu pravnu održivost i, eventualno, zatražiti njihovo preispitivanje. A riječ je o značajnom dijelu akata koja se najneposrednije tiču temeljenja novoobnovljene države i njenih institucija. No, kako god bilo da bilo, čak i ako je Ustavni sud u formalnopravnom smislu u pravu, u faktičkom zasigurno nije. Jer, Vujanović je, zaista bio predsjednik Crne Gore puna dva mandata zaredom. I već sama ta činjenica je podrazumijevala iole respektabilniju političku pozornost. Analitičarima će ostati tek da nagađuju zašto je to izostalo. U takvoj situaciji nemoguće je ignorisati ni špekulacije da je Vujanovićeva kandidatura posljedica nove unutarpartijske diferencijacije, koju je trebalo razriješiti uz pomoć lidera manjeg koalicionog partnera. Kada to nije uspjelo, zarad jedinstva moralo se stati iza kandidature, koja će čak u slučaju pobjede ostati pod snažnom sjenkom. Ono što je još gore, sama država Crna Gora i njene institucije su u svemu već najveći gubitnici jer su, po ko zna koji put, ustavnost i zakonitost podređeni političkom i pojedinačnom interesu. Februar, 2013. Hronika Revija FORUM Odluka Skupštine Glavnog grada Crne Gore Ulica za heroja iz Trebinja Srđan Aleksić Februar, 2013. J edan od heroja bosanskog rata, Trebinjac Srđan Aleksić, kojeg su prije 20 godina ubili srpski vojnici jer je branio svog prijatelja Bošnjaka Alena Glavovića, dobio je u Podgorici ulicu koja će nositi njegovo ime. Odbornici podgoričkog parlamenta odlučili su, sredinom februara, da jedan od bulevara u Glavnom gradu nosi ime Srđana Aleksića. Po njemu će se zvati bulevar od raskrsnice kod trgovačkog centra „Mall of Montenegro“ (Gintaš) do ulice Kralja Nikole, pored Spomenparka „Pobrežje“. Inicijativa Foruma Bošnjaka Crne Gore prethodno je dobila saglasnost Savjeta Mjesne zajednice na čijem je području saobraćajnica, potom i Savjeta Glavnog grada, Ministarstva kulture, kao i Vlade Crne Gore. Rade Aleksić, otac ubijenog Srđana, izjavio je za agenciju Anadolija kako je dobro što ulice nose ime njegovog sina, ali je poručio da je još važnije da građani prihvate Srđanove ideale ljudskosti. “Lijepo je da se obilježi, ali ako to nije prihvaćeno od građana Beograda, Sarajeva, Podgorice, ako se oni kao ljudi nisu sjedinili sa Srđanovim djelom onda to nema neku posebnu vrijednost. Ako Srđo kao čovjek, sa svojim djelom, ne utiče na nas da budemo više ljudi i da budemo spremni da imamo prijatelja, druga, brata, a onda to nema nekog smisla. Mislim da te inicijative upravo pothranjuju to da budemo ljudi i zato su važne”, kazao je Rade Aleksić. 7 Hronika Revija FORUM “Deportacija“ ponovo pred Apelacionim sudom Tužilaštvo traži ponovno suđenje Specijalno tužilaštvo za ratne zločine zatražilo je od Apelacionog suda da ukine osobađajuću presudu za slučaj deportacije bosanskih izbjeglica, i da se slučaj vrati na ponovno suđenje. U žalbi, kako navode podgoriči mediji od 10.februara, koju je zamjenik Specijalnog tužioca Lidija Vukčević podnijela Apelcionom sudu, tvrdi se da je oslobađajućom presudom došlo do povreda odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakonika, te pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja. Viši sud u Podgorici je u ponovljenom postupku, presudom od 22.novembra 2012.godine, oslobodio odgovornosti devet bivših službenika MUP-a: Branka Bujića, Sretena Glendžu, Božidara Stojovića, Milorada Šljivančanina, Boška Bojovića, Milisava Markovića, Radoja Radulovića, Duška Bakrača i Milorada Ivanovića, koji su se teretirili za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U žalbi se, između ostalog, navodi da Sud svoju presudu da nije dokazano da su okrivljeni izvršili predmetno krivično djelo za koje se optužuju i koje im se stavlja na teret, u bitnom temelji na zaključcima da optužba ne sadrži sve bitne elemente bića krivičnog djela. Nije dokazano da su okrivljeni kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i samim tim bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, da bi pravila međunarodnog prava bila obavezujuća i za njih, te da se radnje preduzete od strane okrivljenih ne mogu kvalifiko- 8 Optozeni sa advokatima izlaze iz suda - Foto S. Prelević vati kao radnje preseljenja što je bitan element bića predmetnog krivičnog djela. Žalbom se naglašava da je prvostepena presuda donijeta uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer je izreka presude protivrječna njenim razlozima. Presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri protivrječni. Presuda se zasniva na pogršnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju čime je povrijeđen Krivični zakonik. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da su deportovani zbog ratnih dešavanja u BiH, čiji su bili državljani, došli na teritoriju Crne Gore kako bi izbjegli oružane sukobe i ne bi učestvovali u istim. Kada se ima u vidu da je bitan element bića predmetnog krivičnog djela da učinilac preduzima inkriminisane radnje prema civilnom stanovništvu kao posebnoj kategoriji lica koja su zaštićena Međunarodnim humanitarnim pravom, a kako je tokom postupka nesporno utvrđeno da su deportovani bili civili, to je Sud izreku presude učinio protivrječnom-kaže se u žalbi, i dodaje da su u konkretnom slučaju, u pitanju lica bošnjačke i srpske nacionalnosti, za koja je utvrđeno da su na teritoriji Crne Gore došli da bi izbjegli oružane sukobe u BiH. -Ta lica su preseljena –vraćena u BiH, i to lica bošnjačke nacionalnosti da bi služila za razmjenu, a lica srpske nacionalnosti da bi učestvovala u oružanom sukobu. Očigledno je da se pravila razlika između tih lica prema etničkoj pripadnosti, a vraćeni su u BiH u vezi sa oružanim sukobom koji se vodio između pripadnika tih etničkih grupa. Preseljenje oštećenih preduzeto je sa namjerom da se oni ne vrate na teritoriju Crne Gore i bilo je zasnovano na diskriminatorskim osnovama. Bez značaja je činjenica da su se pojedina oštećena lica nakon izvjesnog vremena od inkriminisanog događaja vratila na teritoriju Crne Gore. Februar, 2013. Hronika Revija FORUM Vijek od zločina u Plavu i Gusinju Opština Plav stala je iza organizacije obilježavanja sto godina od stradanja Bošnjaka i Albanaca Plava i Gusinja. Na čelu organizacionog odbora biće predsjednik Opštine Plav Orhan Šahmanović, a osim njega konstitutivnoj sjednici odbora prisustvovali su: istoričar Šerbo Rastoder, poslanici Husinja i Džavid Šabović, predsjednik Skupštine opštine Plav dr Said Čekić i predstavnici Albanskih partija DS i DUA Tahir Đonbaljaj i FadUj Uljaj. Na sjednici, za članove Odbora, osim prisutnih, izabrani su i reis Rifat ef. Fejzić i Suad Ibrahimagić. U saopštenju iz Opštine Plav navodi se da su obrazovani i pododbori, a na čelu pododbora za na- učno rasvjetljavanje masovnog stradanja Bošnjaka i Albanaca Plava i Gusinja 1912-1913. godine, izabran je Šerbo Rastoder, dok će na čelu Odbora za vjersko obilježavanje stogodišnjice od nasilnog pokrštavanja, strijeljanja i likvidaciju muslimana ova dva mjesta voditi Reis Fejzić. Za pododbor za odnose sa dijasporom i organizovanje akvinosti u vezi s ovim događajem zadužen je Ibrahimagić, dok će prvi čovjek plavske skupštine dr Čekić biti zadužen za definisanje obilježja”, navodi se u saopštenju. Jedan od zaključaka je i da se otvoriti poseban žiro-račun za prikupljanje sredstava za ovaj projekat. Prva presuda za logore u Srbiji Osnovni Sud u Beogradu, sredinom januara, donio je prvu prvostepenu presudu u korist jednog logoraša koji je bio u logorima Šljivovica i Mitrovo polje u Srbiji. Bivši logoraš Mujo Vatreš dobio je presudu u svoju korist i odštetu u iznosu od oko pet hiljada eura, na šta će biti dodata i kamata koja se zaračunava od dana presude. U obrazloženju suda prihvaćen je tužbeni zahtjev, jer je utvrđeno da je životna sposobnost Vatreša umanjena za 50 posto, na osnovu vještačenja sudskog vještaka iz Beograda. Inače, Mujo Vatreš jedan je od 800 Žepljaka i Srebreničana koji su 1995. godine nakon pada Žepe i Srebrenice prebjegli na teritoriju Srbije, gdje su ih uhapsili pripadnici vojnih formacija i odveli u logore. Putem Saveza logoraša BiH i fonda za humanitarno pravo iz Srbije, angažovani su advokati koji su podnijeli dosad 20 tužbi za naknadu nematerijalne štete i bespravnog zatvaranja u logore. Logori Šljivovica i Mitrovo polje su tek dva od nekoliko logora na teritoriji Srbije, u kojima su držani zarobljenici iz Hrvatske i BiH tokom rata. Iako se u zvaničnoj Srbiji nazivaju eufemizmom „prihvatni centri”, iz svjedočenja preživjelih zatvorenika vidi se da su u pitanju bili logori smrti. Mučitelji su, kako su svjedoci svojevremeno ispričali za Radio Slobodna Evropa, bili pripadnici vojske i policije tadašnje SR Jugoslavije. I to ne samo na dvije pomenute lokacije. Mučenja su se dešavala od Batajnice, preko Sremske Mitrovice, do Padinske Skele. Bivši logoraši danas imaju teške traume i žive sa posljedicama nadajući se da će barem u Hagu, gdje se sudi i za ove zločine, pravda biti zadovoljena. Februar, 2013. Detalj iz logora u Srbiji U logoru kod Sremske Mitrovice jedno vrijeme proveo je i današnji predsjednik SDA Sulejman Tihić, koji je zarobljen u Bosanskom Šamcu, a potom iz Bijeljine prebačen na teritoriju Srbije. U svom svjedočenju Tihić je opisao torturu koju su logoraši svakodnevno trpeli. „Jedno 200 metara do te zgrade u kojoj se nalazio logor morali smo trčati kroz špalir gdje su nas tukli oni običani policajci iz KP doma Mitrovica, čak i zatvorenici. Ako padneš slučajno, zgaziše te. Morao si odmah da ustaneš i da trčiš dalje. Kad smo došli u tu zgradu gdje je bio vojni logor, tu ima jedno 50 metara do samice, tu na svakom koraku su tukli. I onda pred samom samicom su te skinuli skroz golog. Mene su golog skinuli i onda tukli. Ja sam jedno šest, sedam puta padao u nesvijest. Čim dođem svijesti, onda me ponovo počnu tući. Tako su i sve druge. Takav je bio doček. Ja ne znam kako se to uopće moglo preživjeti. I poslije toga svaki dan ujutro su nas tukli i naveče. I bilo je i između - kad su posebno nas izvodili i tukli“, rekao je Tihić. 9 Hronika Revija FORUM Bosanska knjiga mrtvih Sredinom januara u organizaciji sarajevskog Istraživačkog dokumentacionog centra i beogradskog Fonda za humanitarno pravo - u Sarajevu je održana promocija Bosanske knjige mrtvih koja sadrži imena gotovo stotinu hiljada građana Bosne i Hercegovine poginulih u ratu 1992-1995: 62.013 Bošnjaka, 24.935 Srba, 8.403 Hrvata i 571 lice tzv. ostalih nacionalnosti. Pored osnovnih podataka o ubijenim civilima, u knjizi su imenovani stradali pripadnici armije Republike BiH, Republike Srpske, Hrvatskog vijeća obrane i vojske Autonomne pokraji- ne zapadna Bosna. Govoreći na promociji, osnivačica i dugogodišnja predsjednica Fonda za humanitarno pravo, Nataša Kandić, rekla je da Bosanska knjiga mrtvih predstavlja korak u pravcu pomirenja naroda bivše Jugoslavije. “Bosanska knjiga mrtvih je važna i zbog toga što prekida balkansku praksu zloupotrebe i manipulacije žrtvama kako Prvog i Drugog svetskog rata, tako i tragičnih jugoslovenskih ratova devedesetih” - kaže koordinatorka REKOM-a Nataša Kandić. “Umesto imenovanja žrtava, na Balkanu smo decenijama imali puku statistiku. Identifikovanje ubijenih ili nestalih predstavlja pokušaj da se izgradi nova kultura sećanja. Pored toga, imenovanjem žrtve ulazite u proces utvrđivanja okolnosti pod kojima je stradala osoba sa konkretnim imenom i prezimenom, čime - sumnjajući u zvanične izveštaje - otvarate mogućnost posmatranja prošlosti iz drugačije perspektive. U tom smislu, Bosanska knjiga mrtvih kao i Kosovska knjiga pamćenja, po mom mišljenju, predstavljaju prvi ozbiljan korak na putu pomirenja zaključila je Nataša Kandić. Podrška za REKOM Predsjednici Crne Gore, Hrvatske i Makedonije Filip Vujanović, Ivo Josipović i Đorđe Ivanov, imenovali su lične izaslanike za REKOM. Crnogorski predsjednik za izaslanika je imenovao svoju savjetnicu za oblast ljudskih prava i manjina Sonju Tomović-Šundić. Koalicija za REKOM okuplja više od 1800 organizacija civilnog društva i pojedinaca iz svih država nastalih raspadom bivše SFRJ. Koalicija predlaže da vlade osnuju REKOM, nezavisnu, međudržavnu Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriji bivše SFRJ u periodu od 1991. do 2001. godine. Prema procjenama iz više nezavisnih izvora, u ratovima ili u vezi s njima na teritoriji Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije život je izgubilo ili je nestalo oko 130.000 ljudi. Sonja Tomović Šundić Premijer Đukanović u posjeti Abi Dabiju Više oblasti moguće saradnje Premijer Crne Gore Milo Đukanović boravio je u višednevnoj posjeti Abu Dabiju gdje se susreo se sa potpredsjednikom Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata Haza bin Zajed al-Nahajanom. Pokrenuti su razgovori o uspostavljanju direktne avio-linije Abu Dabi - Podgorica s ciljem intenziviranja poslovnih kontakata. Tokom sastanka je zaključeno da su turizam, energetika i poljoprivreda prioritetne oblasti za saradnju između Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata. 10 Februar, 2013. Hronika Revija FORUM Gusinje Korak bliže do opštine Centar buduće Opštine Gusinje Oko 99,5 odsto birača koji su izašli na konsultativni referendum u opštini Plav glasalo je da Gusinje, posle gotovo šest decenija, ponovo dobije status opštine. To je epilog referenduma održanog 8. februara, na koji je na području Plava izašlo oko 36 odsto birača, dok je izlaznost u Gusinju bila oko 60 odsto, odnosno oko 2.669 građana, od kojih je samo troje glasalo protiv. Od 4.813 izašlih građana u Plavu protiv je glasalo 98. Referendum je protekao u najboljem redu. „Zahvaljujem se građanima, a od Vlade Crne Gore i Skupštine očekujem da posle preporuke koju će doneti SO Plav, konačno daju Gusinju status opštine” - izjavio je, poslije saopštavanja nezvaničnih rezultata, predsjednik MZ Gusinje i lider Partije za Gusinje, dr Rusmin Laličić, koji nije krio zadovoljstvo zbog velike izlaznosti u MZ Murina i Brezojevice, gde mahom živi pravoslavno stanovništvo. Uprkos pozivima albanskih partija na bojkot, na referendum je izašlo oko 40 odsto birača ove nacionalnosti. Odmah posle saopštavanja rezultata referenduma, na ulicama Gusinja počelo je slavlje. Kolone Februar, 2013. automobila okićenih crnogorskim, albanskim i zastavama Bošnjačkog nacionalnog veća, uz zaglušujuće sirene, dugo su kružile ulicama mesta na samoj granici sa Albanijom. Fondacija za Gusinje, sa sjedištem u Njujorku, čiji su čelnici doputovali da bi glasali na referendumu, organizovala je veliko slavlje, koje je začinjeno spektakularnim vatrometom. Odluku sa referenduma, potvrdila je i Skupština opštine Plav a za nju su glasali odbornici DPS-a, BS-a, SNP-a, Nove, SDP-a i Partije za Gusinje, dok su tri odbornika albanskih partija DS, Forca i DUA bili protiv. Predsjednik SO Plav dr Said Čekić kazao je da će se izvještaj komisi- je i zvanični rezultati referenduma, zajedno sa studijom opravdanosti predati Vladi. „Vlada će u roku od 30 dana od dobijanja pomenutog materijala dati svoje mišljenje o formiranju nove opštine. Na osnovu tog mišljenja se pripremaju izmjene Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore u kome se definišu nove opštine”, kazao je Čekić. Prema zvaničnim podacima Opštinske izborne komisije za opštinu Gusinje glasalo je ukupno 4.688 građana, dok je 98 bilo protiv, što čini izlaznost od 35,73 procenta. Na teritoriji Gusinja za opštinu su se izjasnila 2.654 stanovnika Gusinja, dok ih je troje bilo protiv. Albanci protiv samostalne opštine Uoči sjednice SO Plav na kojoj su potvrđeni rezultati referenduma, u organizaciji Albanskih patija DS, DUA, Forca i NVO „Alpet Siptare” ispred Doma kulture organizovan je protest. Na skupu su govorili predstavnici svih albanskih partija u Plavu koji su izjavili, da neće prihvatiti ovakav referendum. Pozivamo braću Bošnjake, da ne podržavaju inicijative nekoliko individua, da dijele narod, imajući u vidu našu zajedniču prošlost i zajedničku budućnost. Pozivamo i zvaničnu Tiranu i Prištinu, da se ozbiljnije bave problemima Albanaca u Srbiji i Crnoj Gori”, navodi se u zahtjevima organizatora iz ove tri partije Ismeta Đonbaljaja, Vere Hakaj i Fađilja Uljaja. 11 Hronika Revija FORUM Najava još jedne turske investicije u Crnu Goru Ziraat banka zainteresovana za crnogorsko tržište Nakon ulaganja u nikšićku Željezaru i ozbiljnog intersovanja za podgorički KAP, još jedna turska kompanija najavljuje ozbiljna ulaganja u Crnu Goru. Ministar finansija Crne Gore Radoje Žugić primio je početkom febrauara ambasadora Turske u Crnoj Gori Mehmeta Nijazija Tanilira i direktora turske Ziraat banke u Bosni i Hercegovini Alija Rizu Akbasa. Direktor turske Ziraat banke u BiH Ali Riza Akbas prenio je interesovanje Ziraat banke da započne poslovanje u Crnoj Gori kroz otvaranje supsidijara/filijale i da na taj način podrži preduzetništvo i investicije u Crnoj Gori. Ziraat banka se smatra najvećom državnom bankom Republike Turske, afirmisana je kao jedna od najiskusnijih i široko organizovanih banaka u Turskoj, dok Ziraat mrežu, pored banke, čine osiguranja, lea- sing, investiciono-osiguravajući fondovi i dr. U cilju razmatranja mogućnosti za implementaciju ove ideje, sagovornici su dogovorili intenzivnu komunikaciju u narednom periodu. Promocija novog Bošnjačkog kongresa u Beranama U organizaciji Bošnjačke kulturne zajednice Crne Gore, krajem januara je nakon Vitomirice (Kosovo) i u Beranama promovisan novokonstituisani “Svjetski bošnjački kongres”. Ovaj kongres je konstituisan u Sarajevu 29. Decembra 2012.godine. Kongres je za svog prvog predsjednika izabrao Mustafu efendiju Cerića - doskorašnjeg reisa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini - a među 30 članova Senata Kongresa imenovani su i Muamer Zukorlić, Muhamed Filipović, Ejup Ganić, Dževad Jahić i drugi. Godinu i po dana ranije u Novom Pazaru, ista ekipa je osno- 12 Tribina Kongresa Bošnjaka u Beranama vala Bošnjačku akademija nauka i umjetnosti (BANU). U okviru ovih promocija u zemljama regiona, predstavnici Svjet- skog bošnjačkog kongresa posjetili su: Prizren, Restelicu, Dragaš, Tiranu, Šijak, Strugu, Labunište, Skoplje, Vitomiricu i Berane. Februar, 2013. Hronika Revija FORUM Bijelo Polje Sa sofre bošnjačke kulture Bijelo Polje - Manifestacija pod nazivom “Sa sofre bošnjačke kulture”, u organizaciji Bošnjačkog kulturnog centra uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori, održana je 9. februara 2013. u bjelopoljskom Centru za kulturu. U okviru manifestacije o liku i djelu putopisca Evlije Čelebije, brojnim posjetiocima, predstavili su se prof.dr Fehim Nametak iz Sarajeva i Adnan Pejčinović iz Tuzle. Nametak je naglasio da će sljedeće godine biti obilježena 200-godišnjica od Čelebijinog prvog predstavljanja na Zapadu i prevoda njegovog putopisa na engleski jezik. Objasnio je i značaj Čelebije u okviru svjetske putopisne literature kao i njegovo prepoznavanje Bosne Bošnjaka i južnosloven- Veče sevdaha u Bijelom Polju sa Vehidom Gunićem skih prostora. U okviru manifestacije “Sa sofre bošnjačke kulture” promovisana je antologija “Sevdalinke” novinara Vehi- da Gunića koju su pratili poznati muzičari i vokalni solisti RTV BiH Bahrija Hadžialić, Vesna Hadžić, Arif Alajbegović i Tufik Valentanlić. Sandžački rječnik U bjelopoljskom Centru za kulturu predstavljen je „Sandžački rječnik” autora Džavida Begovića i književnice Šefke Begović Ličina. Rječnik sadrži više od 10.000 leksema koje se ne koriste u slovenskim jezicima iz okruženja, 3.000 fraza i 11.500 primjera iz sandžačkog govora. – Pojava rječnika koji je ograničen na leksiku koja je specifična u Sandžaku uvijek je značajan kulturni i nacionalni događaj – rekao je akademik dr Dževad Jahić. “Rječnik sadrži riječi koje smo upotrebljavali u svakodnevnoj komunikaciji, a koje su u školskim klupama omalovažavane, te smo ih koristili u okviru porodice. Konačno je došlo vrijeme da sve te riječi prikupimo od ljudi koji su ih godinama prikupljali, a ta želja je dugo bila u nama. I, eto, sada se to ostvarilo i sve je to objedinjeno u Sandžačkom rječniku”, kazao je Džavid Begović. Arhaizmi i turcizmi koji su korišteni u govoru u vrijeme naših predaka u velikoj mjeri su izblijedjeli i danas više nijesu u upotrebi. To nijesu samo riječi žitelja Sandžaka, već cijelog bošnjačkog naroda. Mi ovim nijesmo željeli unazaditi jezik, već ostaviti dio nasleđa budućim generacijama – istakao je autor Begović. Februar, 2013. Damir Šabanović, Dževad Begović, Šefika Begović Ličina i Dževad Jahić Rječnik predstavlja svojevrsnu novinu u leksikografskom prezentovanju sandžačkog dijalekta bosanskog jezika. Štampan je u 2.000 primjeraka. Autori rječnika su brat i setra koji su rođeni u Bijelom Polju, a žive i rade u Bosni i Hercegovini. Organizator promocije bio je Bošnjački kulturni centar, a čitav projekat podržao je Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava .E.P. 13 Hronika Revija FORUM Pljevlja Obilježen rođendan poslanika Muhammeda a.s. Mevlud u Husein-pašinoj džamiji U Husein pašinoj džamiji u Pljevljima je 24. januara nakon jacije namaza održan tradicionalni mevludski program povodom rođenja poslanika Islama Muhammeda a. s. U prepunoj Husein-pašinoj džamiji predavanje o ovom značajnom datumu za muslimane održao je imam Husein-pašine džamije Samir ef Kadribašić, koji je istakao važnost mubarek noći i priliku da se svi zajedno u posebnom duhovnom ambijentu prisjete važnih i značajnih poruka koje je poslanik Muhammed a. s. promovirao za vrijeme svog poslaničkog života. Mevludski program izveli su džematski imami, a program je upotpunjen ilahijama posebno odabranim za ovu priliku u izvođenju ženskog hora „Husein paša“. Obilježavanje značajnih datuma iz povijesti Islama muslimani u Pljevljima doživljavaju na poseban način. Mevlud povodom rođenja poslanika Muhammeda a. s., Noć ašure i Noć Lejletul-Kadra, u Pljevljima su mubarek 14 noći kojima svaka muslimanska porodica posvećuje naročitu pažnju. Za Pljevlja je vezan i jedan interesantan običaj koji se praktikuje više od 250 godina „Sakal-i-šerif“. Naime, po predanju u Husein-pašinoj džamiji se više od dva vijeka čuva vrijedan eksponat – dlaka (iz brade ili kose) poslanika Muhammeda a. s. za koju je vezana i jedna interesantna manifestacija koja se održava u Husein-pašinoj džamiji svake godine uoči 27. noći mjeseca Ramazana. Eksponat se sastoji od staklene bočice u kojoj je u vosak utisnuto nekoliko dlačica i sve to hermetički zatvoreno. Bočica je zamotana u 12 izuzetno lijepo vezenih mahrama različite veličine od kojih je jedna od zelene svile, a ostale su rađene u tri boje i izvezene zlatnim nitima i to je smješteno u drvenoj kutiji naročite izrade, a potom u čeličnoj kutiji zaključanoj sa dva ključa. Eksponat se izlaže uoči 27. noći mjeseca Ramazana nakon teravije namaza Februar, 2013. Revija FORUM Hronika Hor Husein-pašine džamije i program traje cijelu noć, uz učenje salavata i ilahija, a tu noć Husein pašinu-džamiju posjeti nekoliko hiljada Pljevljaka, a značajan broj dođe i iz susjednih gradova: Goražda, Priboja, Prijepolja i drugih mjesta. Pljevljaci vjeruju da je vjerovatnoća originalnosti eksponata velika, obzirom da su svojevremeno ashabi uzimali dlake kada bi se šišao poslanik a. s. sa ciljem čuvanja uspomene na njega. Poznato je da su sve eksponate, kao i lične stvari značajnih ličnosti, koje su obilježile početak islama, prenijete u Istanbul, gdje se neke od njih i danas čuvaju. Tako se u nacionalnom muzeju „Topkapi“ čuva nekoliko dlaka iz brade poslanika islama, kao i njegov ogrtač, a kako su Pljevlja u prošlosti bila važan kulturni, administrativni i trgovački centar nije isključeno da je jedan od eksponata donijet u Pljevlja, sa ciljem podizanja autoriteta samog mjesta. Stariji Pljevljaci se sjećaju predanja da su, kada je eksponat donošen formirala kolona Pljevljaka od desetak kilometara do mjesta Jabuka i kada je fijaker sa vojnom pratnjom stigao na Jabuku, Pljevljaci preuzeli eksponat koji je nošen sa glave na glavu i donesen do Husein-pašine džamije, gdje se i danas čuva. Danas kada razgovarate sa Pljevljacima i pitate ih Februar, 2013. šta je u Pljevljima sačuvalo islam, dobićete odgovor da su islam sačuvale žene i učenje mevluda. Svojevremeno se na sličan način obilježavao i rođendan Husein-paše Boljanića, ali već više od 70 godina taj događaj je isčezao iz sjećanja Pljevljaka. Naime iz jednog zapisnika iz 1928. godine koji je potpisao okružni muftija Derviš ef. Šećerkadić, stoji da je prema „odredbama vakufname vakifa Gazi-Husein paše“ učen mevlud najvećem legatoru Taslidže. U zapisniku se navodi „da će se 28. avgusta tekuće godine u 8 sati prije podne u ovdašnjoj velikoj džamiji proučiti mevlud kako je to već uobičajeno. U znak ovog svečanog dana da se izbaci po nekoliko pucnjeva iz prangije i to na dan 27. avgusta u 4 sata poslije podne kao uoči svečanog dana i sjutra u 8 sati kao u znak počinjanja mevlud-i-šerifa. Pored objave mevluda pozvati: svu djecu sa vjeroučiteljima muslimanske vjere, sve vojnike muslimane i sve šefove nadleštava u ovoj varoši sa naročitim pozivnicama...“. Tako su se nekada u Pljevljima organizovali mevludi, danas se to radi na malo drugačiji način, ali je interesovanje Pljevljaka ostalo vrlo jako i oni su ponosni na svoju tradiciju. J. Durgut 15 Hronika Revija FORUM Prvi album sevdalinki Esada Merulića Stare pjesme za novi početak Ljubutelji sevdalinke, po mnogima i najljepše narodne pjesme sa ovih prostora, od nedavno i u Crnoj Gori imaju priliku uživati u njenim novim obradama i interpretacijii. Naime, jedan od staropodgoričkih “legendi”, Esad Merulić, izdao je novi CD odabranih pjesama ovog žanra. Na CD-u se nalazi osam pjesama, odnosno obrada starih sevdalinki za koje je nove aranžmane radio aranžer i producent iz Podgorice Senad Drešević. Godinama poznat po nesebičnoj humanosti i entuzijazmu ali i meračkoj pjesmi među prijateljima, Esad Merulić je objavio nedavno CD sevdalinki koje su se rado pjevale u avlijama na Draču,Staroj Varoši i drugim gradovima. Još kao dječak, dok je pohađao nižu i srednju muzičku školu bio je zapažen a mnogi su mu proricali blistavu kareijeru soliste. - Prvi ozbiljniji nastup imao sam na Mesamu -Međunarodnom sajmu muzike 1987.godine u Beogradu, gdje su učestvovali, već poznati pjevači kao što su Merima Njegomir, Marinko Rokvić i drugi, prisjeća se Esko. Tada sam i snimio desetak folk pjesama koje su ostale na traci, jer nije bilo uslova da se obja- 16 ve. Nije se dalo pa sam se postepeno udaljio od ozbiljnijeg pjevanja i nastupa. Onda su došle devedesete, kada je valjalo pomoći izbjeglima i ucvijeljenima, tako da smo i u porodici tek kasnije propjevali. Godinama već, pri svakom okopljanju prijatelji su tražili da im otpjevam nešto, uporno me nagovarajući da se više posvetim muzici i snimim to što mi je na srcu. Iz svega toga došao je ovaj album, na kojem je osam pjesama, kao novi početak da sve što posjedujem u glasu, duši i što sam naslijedio u porodici iskažem kroz sevdalinke koje su pjevali i moj otac i drugi u porodici. U našu kuću dolazili su mnogi da im rahmetli Medo pjevuši tekst i melodiju. Dosta je i zapisano u knjigama, ali i mom sjećanju, smješka se Merulić. Vazda sam se divio interpretaciji Ksenije Cicvarić koja je ušla u antologiju narodne muzike, ali i neponovljivoj izvedbi svdalinke Safeta Isovića. Zahvalan sam svima koji su me podržavali a posebno Senadu Dreševiću sa kojim sam izvanredno sarađivao u pripremi, tokom snimanja, i naročito za aranžmane koje je uradio. Drago mi je što se mnogo ljudi javla, slušaju, ,,Mehmeda majka budila» najviše, a nju sam medju prvima naučio kao dijete, priča Esad. Merulićev album je za relativno kratko vrijeme u Crnoj Gori postao izuzetno slušan, što potvrđuje interesovanje svih televizijskih kuća u Crnoj Gori i pozivi Merulići za gostovanje u njihovim emisijama. Ljubitelji sevdaha su prijatno iznenađeni novim aranžanima pjesama uz koje je veliki broj njih i odrastao. Inače, album ,,Sevdah” realizovan je uz podršku Fonda za ostvarenje maninskih prava, a na omotu CD-a objavljen je tekst Mirsada Rastodera pod naslovom “Glas sevdaha iz Podgorice” u kome podsjeća: “Sevdah vuče porijeklo od arapske riječi sawda, što označava crnu žuč, jedan od četiri elementa koji, po vjerovanju arapskih a zatim i grčkih ljekara, sačinjavaju ljudski organizam. Budući da je ljubav i u antičko doba bila čest uzročnik melanholičnih raspoloženja, dovedena je u vezu sa crnom žuči, koja također uzrokuje melanholiju.Tako je sawda u turskome postala sevda, riječ za ljubav, a Bošnjaci su joj dodali glas „h“, i tako je nastao sevdah.” Istovremeno sa promocijama novog CD-a, Merulić razmišlja o zaboravljenim pjesmama koje uz obradu zaslužuju novi život. Rado će, kaže uzeti i neko novu sevdalinku ako se pojavi. E.P. i S. Korać Februar, 2013. Hronika Revija FORUM Gest vrijedan pažnje Ahmatovići darivali imanje Islamskoj zajednici Fejzić i Ahmatović potpisuju ugovor Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori bogatiji je za još jedan vakuf koji je ovoj instituciji poklonio vakif Ahmet Ahmatović iz Biševa - Opština Rožaje. Ahmatović je uvakufio trideset ari zemljišta sa novoizgrađenom i u potpunosti opremljenom dvospratnom kućom u naselju Karabuško polje. Luksemburg Zavičajni klub “Bihor” obilježio treći rodjendan U gradu Esch-sur-Alzette (Luksemburg) je 18.januara održana Skupština Zavičajnog kluba “Bihor” koji se, od 2009. dobro osmišljenim akcijama nametnuo kao jedno od najaktivnijih udruženja u dijaspori. Skupština je usvojila Izvještaj o prošlogodišnjem radu, plan aktivnosti za ovu godinu i izabrala novo rukovodstvo. Za predsjednika je izabran Rafet Adrović, agilni član rukovodstva Kluba od osnivanja. Februar, 2013. Umjesto dosadašnjeg predsjednika Hamdije Rastodera, za novog predsjednika u jednogodišnjem mandatu izabran je Rafet Adrović, a za potpredsjednika Ernad Ero Muhović. Dužnost sekretara će ubuduće obavljati Hamdija Rastoder, a blagajnika Zeno Ćeman. Članovi Upravnog odbora udruženja su: Suka Kijamet, Sadat Ramdedović, Esko Halilović, Sanel Škrijelj, Dzeko Skenderovic, Ernad Pera Muhović, Hilmo Tarhanis, Meho Murić i Eldat Ramdedović. Predsjednik skupštine je Remzija Remzo Hajdarpašić, a predsjednik savjeta Sabit Šabotić. Skupština je protekla u konstruktivnoj atmosferi, toleranciji i dobrom raspoloženju, posebno nakon završetka radnog dijela, pa je druženje potrajalo do kasnih večernjih sati. (E. P.) 17 Hronika Revija FORUM Forum Bošnjaka Crne Gore povodom 20-te godišnjice zločina u Štrpcima NN: Forum Bošnjaka Crne Gore povodom 20‐te godišnjice zločina u Štrpcima Poziv nadležnim institucijama N: Poziv nadležnim institucijama Dana 27. februara 2013.godine navršiće se ravno dvadeset godina od stravičnog zločina u Štrpcima, kada su pripadnici zločinačkih paravojnih jedinica Republike Srpske pod komandom Dana 27. februara 2013.godine navršiće se ravno dvadeset godina od Milana Lukića, oteli iz voza broj 671, u stanici Štrpci na pruzi Beograd‐Bar, 19 putnika od kojih stravičnog zločina u Štrpcima, kada su pripadnici zločinačkih paravojnih su 18 Bošnjaka i jedan Hrvat, a kasnije ih i zvjerski ubili. jedinica Republike Srpske pod komandom Milana Lukića, oteli iz voza broj 671, u stanici Štrpci na pruzi Beograd-Bar, 19 putnika od kojih su 18 Bošnjaka i jedan Hrvat, a kasnije i zvjerski ubili. Prije dvije godine u jezeru ihPerućac, među 162 žrtve, u masovnim grobnicama pronađeni su i ostaci dvojice otetih putnika iz Štrbaca – Rasima Ćorića iz Prijepolja i Jusufa Rastodera iz Savin Prije dvije godine u jezeru kvidaciju 19 nevinih građana, ko- sresti sa svojim porodicama, a Bora kod Berana. Ranije su pronađeni ostaci Halila Zupčevića. Pored njih, iz voza 671, odvedeni Perućac, među 162 žrtve, u ma- jima je je jedina “krivica” bila što danas njihove porodice ni ne znasu Esad Kapetanović, Iljaz su Ličina, Fehim Bakija, Softić, šesnaestogodišnji ju Husović, gdje su kosti njihovih najmilijih. nisu iste vjere kaoŠećo zločinci i štoRifet sovnim grobnicama pronađeni Forum Bošnjaka, takođe, pripadaju drugoj nacionalnosti, je i Senad ostaci dvojice otetih putnika iz Đečević, Ismet Babačić, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Štrbaca – Rasima Ćorića iz Prije- Nebojša Ranisavljević iz Despo- podsjeća da ovaj zločin nije u potTopuzović, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvezdan Zuličić i Toma Buzov. Od polja i Jusufa Rastodera iz Savin tovca, kome je već istekla 15-to punosti rasvijetljen, jer su većina 19 otetih, 8 su bili stanovnici Crne Gore. Bora kod Berana. Ranije su pro- godišnja zatvorska kazna. Vođa njegovih naredbodavca i počinio- nađeni ostaci Halila Zupčevića. zločinačke grupe Milan Lukić je ca i dalje nepoznati nadležnim orPored njih, iz voza 671, odvede- osuđen za drugi zločin u Hagu ganima, pa očekuje da se i dalje Jedini osuđeni za otmicu i likvidaciju 19 nevinih građana, kojima je je jedina “krivica” bila što ni su Esad Kapetanović, Iljaz Li- na doživotnu robiju, međutim za radi na njihovom otkrivanju i pronisu Fehim iste vjere kao zločinci pripadaju drugoj nacionalnosti, je Nebojša iz ali Ranisavljević i utvrđivanju pune čina, Bakija, Šećo Softić,i što otmicu putnika u Štrpcima nikad cesuiranju, istine o ovom događaju, kako bi Rifet Husović, šesnaestogodišnji nije odgovarao. Despotovca, kome je već istekla 15‐to godišnja zatvorska kazna. Vođa zločinačke grupe Milan Senad Đečević, Ismet Babačić, Forum Bošnjaka Crne Gore porodice i rodbina nevinih žrtava Lukić je osuđen za drugi zločin u Hagu na doživotnu robiju, međutim za otmicu putnika u Adem Alomerović, Muhedin Ha- će, kao i do sada, učiniti sve da dobile makar potpunu sudsku saŠtrpcima nikad nije odgovarao. nić, Safet Preljević, Džafer Topu- se zločin u Štrpcima nikada ne tisfakciju. Predstavnici Foruma će, na zović, Fikret Memović, Fevzija Ze- zaboravi, i insistiraće, kod nadležnih institucija, naučiniti daljem sve pronalagodišnjice ković, Kajević, Forum Nijazim Bošnjaka Crne Zvezdan Gore će, kao i do sada, da se dan zločin dvadesete u Štrpcima nikada ovog ne Zuličić i Toma Buzov. Od 19 ote- ženju posmrtnih ostataka otetih zločina, u znak sjećanja na nevizaboravi, insistiraće, nadležnih institucija, na dana daljem posmrtnih ostataka putnika, koji su toga ušli pronalaženju u ne žrtve, položiti cvijeće na Spotih, 8 su bili i stanovnici Crnekod Gore. otetih putnika, su toga u ivoz “nade i daočekivanja“ da parku će se sresti usa Podgorici. svojim Pobrežje Jedini osuđenikoji za otmicu i li- dana vozušli “nade očekivanja“ će se men porodicama, a danas njihove porodice ni ne znaju gdje su kosti njihovih najmilijih. 18 Februar, 2013. Forum Bošnjaka, takođe, podsjeća da ovaj zločin nije u potpunosti rasvijetljen, jer su većina Kritičke paralele Revija FORUM Povodom dvadesete godišnjice zločina u Štrpcima: O statusu civilnih žrtava rata i njihovih porodica Ni na nebu ni na zemlji Piše: Safet KORAĆ O vih dana, ili tačnije 27. februara biće pune dvije decenije od prinudnog zaustavljanja u Željezničkoj stanici „Štrpci“ kod Priboja voza „Lovćen“, br. 671 sa linije Beograd – Bar i tom prilikom otmice a ubrzo potom i likvidacije 19 potpuno nedužnih putnika. Jedina „krivica“ im je bila ime i druga vjera, odnosno nacija. Dvije hiljade i trinaesta je, istovremeno, i dvade- Februar, 2013. Za razliku od prilično široke lepeze materijalne i socijalne zaštite boraca, porodica palih boraca, vojnih invalida rata, civilnih invalida rata, kao i članova porodice umrlih korisnika ove zaštite, status civilnih žrtava je još, što bi se reklo, ni na nebu ni na zemlji seta od klasičnog etničkog čišćenja područja Bukovice kod Pljevalja, kao i od početka policijske akcije „Lim“, u kojoj je raznoraznim oblicima torture, hapšenja i maltretiranja stradalo na stotine žitelja bošnjačke nacionalnosti s područja opština: Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, odnosno Petnjica, Rožaje... Da i ne podsjećamo na deportaciju izbjeglica iz BiH, likvidaciju izbjeglica sa Kosova u mjestu Kaluđerski Laz, itd. U svim ovim slučajevima žrtve su potpuno nedužni civili. Egzekutori su, pak, raznovrsni: od pripadnika srpskih paravojnih formacija, crnogorskih vikend-ratnika, preko pripadnika formacija Vojske ondašnje SRJ do regularnih policijskih formacija Crne Gore. Na žalost, izuzev presude jednom od otmičara iz voza i prethod- 19 Kritičke paralele Revija FORUM Sa jednog od ranijih protesta u Beogradu ne - nikada ne izvršene presude počiniocima svirepog ubistva porodice Klapuh iz BiH, niti jedan od najmanje desetak slučajeva sa elementima zločina, čak i onih koji su sudski procesuirani, još je predaleko od utvrđivanja stvarne krivice. Još zapravo nema ni adekvatne volje da se to i učini. Jednako je još otvoreno i pitanje adekvatnog zbrinjavanja svih i naročito civilnih žrtava posljednjeg jugoslovenskog rata i njihovih porodica. Žrtvama se, kao što je poznato, i shodno Rezoluciji Genaralne skupštine Ujedinjenih nacija 60/147-Osnovna načela i smjernice o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava, smatraju osobe koje su, pojedinačno ili unutar grupe, pretrpjele štetu koja uključuje fizičku ili mentalnu povredu, emotivnu patnju, materijalni gubitak ili ozbiljnu povredu njihovih osnovnih prava putem akata ili propusta koji predstavljaju teška kršenja među- 20 narodnog prava o ljudskim pravima ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava. Većina država članica UN-a, u domaćim zakonskim propisima, pod pojmom žrtva uključuje i članove uže porodice ili štićenike neposredne žrtve i osobe koje su pretrpjele štetu u nastojanju da pomognu žrtvama u nevolji ili da spriječe njihovu viktimizaciju. Civilne žrtve rata su: neposredno ubijeni u ratu, neposredno ranjeni u ratu, umrli od posljedica rata, tokom ili nakon rata, kao što su bolest ili neuhranjenost – posljedice koje se uobičajeno ne očekuju u slučaju odsustva rata, žrtve jednostranog sukoba u slučajevima kada država vrši nasilje nad svojim građanima, žrtve silovanja i drugih oblika ratnog seksualnog zločina, izbjeglice i prognanici-interno raseljene osobe, umrli od ratnih povreda nakon rata. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, koji se jedini u kontinuitetu bavi sudbinama i stradanjem ljudi tokom posljednje jugoslovenske ratne drame (1991 – 2001) stradala su ukupno 302 državljanina Crne Gore od kojih se čak za njih 62 još nezna mjesto počivanja i za čijim kostima njihove porodice još tragaju. Priča za sebe je, inače, položaj ovih porodica, kojima su, u većini, stradali članovi bili i jedini hranioci. Zakonom o boračkoj i invalidskoj zaštiti u Crnoj Gori, koji je u primjeni od 1.januara 2004. godine, utvrđena je i obezbijeđena prilično široka lepeza materijalne i socijalne zaštite boraca, porodica palih boraca, vojnih invalida rata, civilnih invalida rata kao i članova porodice umrlih korisnika ove zaštite. Do tada, ova zaštita je bila utvrđena propisima bivše SRJ, te su obaveze po ovom osnovu finansirane iz Budžeta bivše Savezne države. Za razliku od ovih tzv. vojnih žrtava, potpuno je druga situacija sa civilnim žrtvama rata. Tako su vojni invalidi rata, prema stepenu tjelesnog oštećenja, razvrstani su u 10 grupa, dok su civilni invalidi rata razvrstani po istom kriterijumu u 7 grupa. Mjesečna primanja vojnih invalida u zavisnoFebruar, 2013. Kritičke paralele Revija FORUM Slučaj Jasmina Pelidije Jedan od onih civilnih žrtava rata koji nije uspio ostvariti svoja prava je i Jasmin Pelidija iz Pljevalja. Naime, Pelidija je u svom kombiju teško ranjen u noći između 17 i 18.maja 1993.godine. Osim njega ranjeno je još 7 ljudi koje je on kao autoprevoznik vozio kući s posla iz kombinata “Velimir Jakić”. Inače, u kombiju je bilo 14 lica od kojih su 13 bili muslimanske i jedno lice pravoslavne vjeroispovijesti. U bjelopoljskom sudu za to djelo je suđeno jednom licu, ali je proces završen oslobađajućom presudom. Ostali izvršioci nisu procesuirani. Osim toga Pelidija nije mogao da ostvari ni druge pravne satisfakcije. Od Države nije mogao da nadoknadi štetu niti da ostvari pravo na tjelesno oštećenje zbog povreda na radu, jer Komisija odbija da ga proglas i invalidom. Pelidija je pokrenuo i postupak protiv Države jer se, kako je kazao u tužbi, na njenoj teritoriji dogodio akt terorizma, međutim iako je u prvostepenom postupku dobio spor, podgorički Viši sud je ukinuo presudu, obrazlažući svoju odluku time sto u ovom slučaju nije bilo adekvatnih dokaza da se radi o krivičnom djelu terorizma. Pelidija, kao i mnoge druge žrtve čakaju na pravdu. Očekuju pomoć od Države. Odgovorni u institucijama sistema trebali bi pokušati da iznađu zakonska rješenja koja će sveobuhvatno obešteti civilne žrtve. sti od razreda u koji su razmješteni kreću se od 18 do 538 eura, a za civilne invalide od 40 do 538 eura. Pored ovoga, i vojne i civilne žrtve rata, ukoliko nisu u radnom odnosu ili nisu korisnici penzije, odnosne nemaju druge prihode izuzev invalidnine, ostvaruju i pravo na materijalno obezbjeđenje koje mjesečno iznosi 61 euro. Članovi porodice umrlih korisnika lične invalidnine ostvaruju pravo na porodičnu invalidninu u iznosu od 31 euro, a ukoliko nemaju dodatnih prihoda imaju pravo i na materijalno obezbjeđenje koje iznosi 61 euro. Treba napomenuti da porodica palog borca ima prava na mjesečnu naknadu. U zavisnosti od broja djece ta se naknada kreće od 276 do 644 eura, dok roditelji imaju pravo na naknadu od 276 eura. Po ovom osnovu naknadu dobijaju 184 porodice palih boraca iz ratnih sukoba poslije 1990.godine. Ko što se vidi, propisi države Crne Gore uređuju pitanja materijalnog obezbjeđenja i civilnih žrFebruar, 2013. tava rata i njihovih porodica, međutim u mnogim slučajevima to pitanje nije pravično riješeno. Prije svega zbog zbog pogrešnog tumačenja i primjene pravnih normi, ali i zbog rigoroznih uslova za sticanje statusa odredjenih kategorija koje prepoznaje ovaj zakon. Npr. Članom 18. Zakona o boračko invalidskoj zaštiti (objavljen u «Sl. listu RCG», br. 69 od 25. decembra 2003, «Sl. listu CG», br. 21 od 27. marta 2008), propisano je da je Civilni invalid rata lice kod kojeg je nastupilo tjelesno oštećenje od najmanje 50 % usljed posljedica rane, povrede, ozljede ili psihosomatskih bolesti koje su ostavile vidne tragove, a tjelesno oštećenje nastalo 1)u vezi sa ratnim operacijama, kao što su bombardovanje, ulične borbe, zalutali metak i slično; 2) eksplozijom zaostalog ratnog materijala; 3) u vezi sa neprijateljskim terorističkim akcijama i neprijateljskim akcijama. U praksi, međutim, zbog kontoverznog negiranja učešća Crne Gore u posljednjim ratnim dešava- njima, čak i ovako restriktivne mogućnosti su parktično potpuno eliminisane. Tako da, izuzev jednog broja ostvarenih sudskih poravnanja i parnica sa državom, gotovo ni jedna od ovih žrtava ili njihovih porodica, za razliku od uniformisanih učesnika posljednjeg – zaludnog rata, nijesu uspjeli ostvariti nikakvu stalnu materijalnu zaštitu i još su, što bi se reklo, ni na nebu ni na zemlji. Kao jedno od mogućih rješenja za pravičniji status svih žrtava i niihovih porodica jeste, u prvom redu, suočavanje sa istinom o ulozi Crne Gore u posljednjim ratnim dešavanjima, kao i istinom o stvarnoj situaciji i dešavanjima u samoj Crnoj Gori kao neodvojivom dijelu od ukupnih dešavanja. Istovremeno je neophodno statusu i zaštiti civilnih žrtava rata objektivizirati i uskladiti sa načelima zaštite vojnih žrtva, odnosno sa načelima i smjernicama o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnih ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava - Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda usvojene 16. decembra 2005. koja se odnosi na kompenzaciju, restituciju, rehabilitaciju, rješavanje sudbine nestalih, simboličke reparacije i garanciju neponavljanja zločina. Prema ovoj Rezoluciji, države trebaju uspostaviti nacionalne programe obeštećenja i drugih vrsta pomoći žrtvama. Obaveza Države, shodno tome, bi bila dodjela socijalnih prava koja bi se temeljila na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog podnošenja javnog tereta, te pravičnog obeštećenja. Zar Crna Gora i ustavnopravno nije definisana kao “ građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, ...“ (Čl. 1 stav 2 Ustava CG). To, međutim, valja potvrditi I u praksi, a ona je još predaleko od citiranih načela. 21 Kritičke paralele Revija FORUM Dvadeset godina od zločina u Štrpcima Život s vriskom lokomotive Piše: Kemal Musić Imena otetih putnika Alomerović Adem (59) iz Prijepolja, Bakija Fehim (43) iz Bijelog Polja, Babačić Ismet (30) iz Podgorice, Husović Rifat (26) iz Bijelog Polja, Rastoder Jusuf (45) iz Podgorice, Kapetanović Esad (19) iz Bijelog Polja, Ličina Iljaz (43) iz Bijelog Polja, Đečević Senad (16) iz Bara, Zupčević Halil (49) izbjeglica iz Trebinja, Ćorić Rasim (40), iz Prijepolja, Nijazim Kajević (30) iz Prijepolja, Memović Fikret (40) iz Prijepolja, Hanić Muhedin (27) iz Prijepolja, Softić Šećo (48) iz Bijelog Polja, Topuzović Džafer (55) iz Prijepolja, Preljević Safet (22) iz Prijepolja, Zeković Fevzija (54) iz Prijepolja, Toma Buzov, penzionisani kapetan I klase sa Novog Beograda i Zvjezdan Zuličić (23) izbjeglica iz Sarajeva. 22 „Dok god živimo mi koji pamtimo šta se desilo u Štrpcima, za nas je svaka godina sve bolnija. Sama otmica je momenat u našim životima koji razdire ličnost. Sa druge strane, zločin se nije desio samo onda, nego on traje punih 20 godina“, kaže Ragip Ličina, brat otetog Iljaza. Za mene i dan – danas niti jedan pisak lokomotive nije više obični signal, već svojevrsni očev vrisak od koga me uvijek prođe jeza i tuga, Edin Bakija, jedan od potomaka otetog Fehima Bakije, radnika beogradskog građevinskog preduzeća Sjećaš li se čovjeka sa čudnim imenom iz voza? Nosio je sivi kaput? Pitao me tata u pismu. Sjećam, odgovorio sam u sebi. Nemoj ga zaboraviti, piše u pismu, ni njega ni kolonu koju su oni ljudi oteli i ubili. Niko ne zna gdje su njihovi leševi, nikada neće biti sahranjeni i biti mirni u smrti. Iskupi zato sve nas, bez obzira što nijesmo kao oni niti ćemo ikada biti, pokušaj jednog dana da umiriš njihove duše i podariš im i simboličku smrt dostojnu same smrti... jer im je i smrt svirepo oduzeta, kao i život... Upokojiš li njih, upokojićeš i našu savjest. I među njima, mene…”, piše Damir Šabanović u priči “Oskar za mog oca”, posvećenoj otetim putnicima iz voza u stanici Štrpci nedaleko od Priboja, 27. februara 1993. Ove godine, navršava se 20 godina od svirepog zločina na Željezničkoj stanici „Štrpci“ kod Priboja. Od 19 tada nasilno izvedenih i ubrzo potom likvidiranih putnika samo zbog biljega vjere, odnosno imena, pronađeni su do sada ostaci samo njih trojice: Rasima Ćorića iz Prijepolja, Halila Zubčevića iz Trebinja (tada nasatanjenog u Rožajama) i Jusufa Rastodera sa Savinbora, kod Petnjica. Od aktera otmice, prvi je uhapšen i osuđen u Crnoj Gori izvjesni Nebojša Ranisavljević iz Srbije na 14 godina zatvora, koje je već odslužio i predvodnik otmice Milan Lukić, koji je sada u Hagu na izdržavanju doživotne robije za zločine u Višegradu. Za zločin otmice putnika, na žalost, nije ni suđen. Ostali učesnici zločina su na slobodi. Porodice i rodbina otetih traže da se nastavi istraga i da se svi zločinci kazne, da se ubraza DNK analiza i da se, kao u Prijepolju, i u Bijelom Polju podigne spomen obilježje otetim putnicima u stanici Štrpci. Kako godine prolaze, priča Ragip Ličina, brat otetog Iljaza, rana je sve dublja, praznina sve veća. - Na početku smo se nadali Februar, 2013. Kritičke paralele Revija FORUM Zaboravljene porodice Iako su u većini ostali bez svojih hranitelja, samo su rijetki od članova porodica nastradlih uspjeli da nađu zaposlenje, kao što je Alija Kapetanović, brat otetog Esada, zaposlen u Carinama Crne Gore. Njegova sestra Alisa se udala i sada živi u inistranstvu, dok sinovi rahmetli Fehima Bakije, Mele i Edin, rade u privatnom sektoru. Mele je taksista, a Edin radi u jednoj bjelopoljskoj prodavnici auto-djelova. Demir Ličina, sin otetog Iljaza, diplomirani pravnik, je bez posla. Dok čeka zaposlenje, kaže, upisaće postdiplomske studije. Izuzev sudskih nadoknada, u iznosu od 5 do 15.000 ili u prosjeku po 12.000 eura po članu porodice, ostvarenih u parnici protiv države Crne Gore, porodice stradalih građana Crne Gore nijesu ostvarile nikakvu drugu trajniju socijalnu zaštitu. - Dok sam studirao, samo sam jednom dobio 150 eura jednokratne pomoći od Opštine Bijelo Polje. I ništa drugo. No, ništa ne može nadoknaditi ono što sam izgubio otmicom mojega oca, koja je kasnije izazvala još veću tragediju u mojoj porodici, priča Demir Ličina. da su živi i da će se možda pojaviti odnekud. Kada smo shvatili da su mrtvi, očekivali smo da ćemo pronaći njihova tijela i sahraniti ih. No, i tu su naše nade uzalud- ne. Onda smo pokrenuli inicijativu za podizanje spomen obilježja. U Prijepolju je to i urađeno, međutim, u Bijelom Polju još uvijek nije, priča Ličina. Ragip se sjeća tog zlokobnog 27. februara 1993. godine, kao da je danas bio. Sjeća se kako ga je glas o otmici prošikao od glave do pete, kako mu se u lubini stvo- Lokalna stanica Štrpci, planski izavrana za mjesto zločina Februar, 2013. 23 Kritičke paralele rila ogromna praznina i kao da mu je neko tu stavio santu leda koju i dan-danas osjeća. Njegov sinovac Demir Ličina, sin otetog Iljaza, tada je imao samo dvije godine i ne pamti ko je u njihovu kuću donio zlokobni glas da mu otac više nikada neće donositi čokolade i bombone ali, kaže, odlično se sjeća kako ga je otac držao u naručju, kako ga je mazio i tepao mu. - Drugačiji je život djece koja rastu uz oca od one druge. Otac je uzor, otac je oslonac, podrška. Ja to ništa nijesam imao. Ostalo mi je samo da se sjećam očevog dodira. I to je nešto najljepše u mom životu. Preko tog dodira ja osjećam ljubav. A kako sam odrastao, otac mi je sve više nedostajao. Bilo mi je teško kad neko od mojih vršnjaka pominje svojega oca, priča Demir. On je sada formiran čovjek, završio pravo. Uspješan je ali, kaže, sigurno bi bio još uspješniji da je imao oca uz sebe. - Teško je bilo bez oca. Znam, sigurno, da je i u drugim porodicama bilo slično. Jer, porodice su ostale bez članova koji su bili zaduženi da hrane te porodice i da vode brigu o njima, priča Demir. I u pravu je, kaže Mele Bakija, sin otetog Fehima Bakije. - Teško je bilo bez hranitelja porodice. Moj otac je radio u beogradskom „Planumu“. Od svog poštenog rada nas je hranio. Ni krivog ni dužnog su ga oteli i ubili. Danas, nakon 20 godina od tog zločina, isto mi je kao i onda. Da makar imam gdje da mu izučim fatihu. Ovako, samo ostaje ta bol. I ništa drugo, priča Mele. Otmica 20 putnika iz voza u stanici Štrpci nedaleko od Priboja, 27. februara 1993. godine ostavila je psihičke prosljedice na 24 Revija FORUM Spomen obilježje u Bijelom Polju - SO Bijelo Polje je usvojila Odluku o izgradnji spomen obilježja u Bijelom Polju. Formirana je komisija i čeka se odobrenje Ministarstva kulture o izgradnji ovog spomen obilježja, kaže Ragip Ličina. Rodbina otetih se, u martu prošle godine, obratila ondašnjem premijeru Igoru Lukšiću, u kojem su tražili da se nastavi istraga, jer preko 30 učesnika otmice i zločina u Štrpcima i dalje su na slobodi. Tražili smo da se Vlada Crne Gore založi za ubrzanje procesa analize DNK u Bosni i da se pristupi izgradnju spomenobilježja u Bijelom Polju, priča Ragip Ličina. Podizanje spomenobilježja, smatraju, smirili bi savjest i imali mjesto gdje se makar bogu možemo pomoliti za njihovu dušu, ističe Ragip. mnoge članove porodica otetih. Ragip Ličina priča da se par godina nakon otmice i ubistva njegovog brata Iljaza, njegov sinovac, sin Iljazov, objesio. - Otmica u Štrpcima je ostavila velike posljedice. Taj momak je bio lučaš. Završio srednju medicinsku školu s odličnim uspjehom i upisao fakultet. Ali, sve to što se izdešavalo, dovelo je do još veće tragedije. Tog mog sinovca je sa vješala skinula njegova sestra. I dobila slom živaca. Porodica mog brata je njegovom otmicom doživjela stres i teške psihičke probleme. Zbog toga, i zbog onih krvoloka koji su nekažnjeni, zločin u Štrpcina traje punih 20 godina. Dok god živimo mi koji pamtimo šta se desilo u Štrpcima, za nas je svaka godina sve bolnija, priča Ragip i dodaje da je sama otmica momenat u životima ovih ljudi koji razdire ličnost. Sa druge strane, ističe, zločin se nije desio samo onda, nego on traje punih 20 godina. Za mlađeg sina otetog Fehima Bakije, Edina Bakiju, pisak lokomotive nije običan pisak, već vrisak očeva što su bez ikakve krivice odvedeni i pobijeni. Kada oficijelni spiker na stanici najavi da je voz Beograd – Bar na tomitom peronu, nekakva jeza prođe kroz njega. - Od piska lokomotive me obuzima tuga, kaže Edin Bakija, a Ragip Ličina dodaje: - Puno puta sam prolazio kroz Štrpce, poslije zločina i kad voz stane na stanicu, vrate mi se slike otmice koje sam iskonstruisao u glavi. Kada kupujem voznu kartu, pogledam da nije slučajno na njoj ostavljen kakav znak. Kada me u vozu legitimiše policajac, bojim se da me zbog kakvog obilježja ne izvede iz voza. Jednostavno, imam strah od legitimisanja. Jer, kao što kaže stara izreka „Koga su zmije pecale i guštera se plaši“, priča Ragip i kao što reče Damir Šabanović u svojoj priči: „Na momente, ova je priča sve drugo sem priča. Ona je pokop, grob, sjećanje, ujedno. U njoj počivaju nedužni čija je smrt oteta i kao i njihov život. Ova priča je i počast i lament. I putokaz. Jer bez putokaza smrt nije smrt!” Februar, 2013. Društvo Revija FORUM Trebinje: Delegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore položila cvijeće na grob Srđana Aleksića Vuk Mirković, Rade Aleksić, R. Rastoder, H. Tuzović, Slavko Vučurević - gradonačelnik Trebinja i M. Rastoder Uzvišeni čin čovječnosti Srđan Aleksić je rođen 1966. godine u Trebinju. Bio je juniorski prvak u plivanju i plivačka nada bivše zemlje. Dvadeset i prvog januara 1993. učinio djelo zbog kojeg je postao simbol čovječnosti, junaštva i dobrote. Stradao je braneći sugrađanina druge vjere od ondašnjih razjarenih ratnika svoje nacionalnosti Povodom dvadesete godišnjice smrti Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja koji je stradao 21. januara 1993. godine braneći sugrađanina druge vjere od ondašnjih razjarenih ratnika svoje nacionalnosti, delegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore posjetila je 27.januara i položila cvijeće na njegov grob. Delegaciju Foruma, u kojoj su bili Husein Tuzović, Vuk Mirković i Mirsad Rastoder, predvodio je Rifat Rastoder, inicijator posvećiFebruar, 2013. vanja jedne od ulice Srđanu. Srđan Aleksić je rođen 1966. godine u Trebinju. Bio je juniorski prvak u plivanju i plivačka nada bivše zemlje. Slušao je “Azru”. Za amatersko bavljenje glumom dodijeljeno mu je više nagrada, a igrao je i u toku rata u predstavi „San ratne noći”. Dvadeset i prvog januara 1993. učinio djelo zbog kojeg je postao simbol čovječnosti, junaštva i dobrote. U centru Trebinja suprostavio se grupi vojnika Vojske Republike Srpske koji su maltretirali i tukli njegovog sugrađanina, Alena Glavovića - Bošnjaka. Vojnici su, naime, legitimisali osobe na trebinjskoj pijaci i nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su da ga maltretiraju i tuku. Srđan je priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka nastavili da tuku Srđana. Bezgla- 25 Društvo vo jureći od straha, Alen je stigao do obavijesti Srđanovog oca ali kad su stigli do mjesta događaja Srđan je u krvi ležao nepomičan. Od zadobijenih povreda Srđan je pao u komu, preminuo je 27. januara 1993. godine. Srđanov otac Rade na smrtovnici je napisao „Umro je ispunjavajući ljudsku dužnost”. Sahranjen je u porodičnu grobnicu, gdje su mu već bili rano preminula majka i brat koji je pred rat poginuo u udesu s motornim zmajem. Jedan od četvorice Srđanovih ubica poginuo je na ratištu a ostala trojica osuđeni su na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora. Ostalo je zapisano da je i njihov advokat na suđenju prokomentarisao: „Ko mu je kriv, kad je branio baliju”. - Gest Srđana Aleksića je najuzvišeniji mogući čin ljudske hrabrosti, časnosti i čojstvenosti, rekao je Rifat Rastoder prilikom posjete Srđanovom grobu, istakavši da, kao takav, zavređuje poštovanje i trajno sjećanje svih ljudi koji drže do istih principa, bez obzira na vjeru, naciju ili bilo koju drugu pripadnost. Aleksić je, braneći sugrađanina druge nacije, u konkretnom slučaju Bošnjaka Alena Glavovića, zavrijedio trajno poštovanje svih Bošnjaka. Ovim činom, međutim, Srđan je i svojim sunarodnicima – Srbima, kao i svim drugim civilizovanim ljudima podario trajnu mogućnost da se legitimišu i Srđanovim visokocivilizacijskim djelom. Ono što je najvažnije - svima nam je ostavio trajni primjer za nauk kako je moguće i sa tako malo godina života obezbijediti besmrtnost. Sve to su, u najkraćem, i razlozi zbog čega smo inicirali ovjekovečenje Srđanovog imena i u Crnoj Gori, i zbog čega smo mu i danas bili u posjeti Srđanu, kazao je, između ostalog, Rastoder. Komisija Skupštine Glavnog 26 Revija FORUM grada za imenovanje naselja, ulica i trgova je, upravo na inicijativu Foruma Bošnjaka Crne Gore, zatražila mišljenje Vlade Crne Gore o zahtjevu da se jedna od ulica u Glavnom gradu posveti Srđanu Aleksiću, kao znak poštovanja njegovog visokocivilizacijskog čina. Nakon što se o pokrenutoj inicijativi i Vlada Crne Gore pozitivno izjasnila, učinila je to 12. februara te godine i Skupština Glavnog Grada Crne Gore. Odlučeno je da se novi bulevar, između raskrsnica kod Školski centar za turizam i ugostiteljstvo „Sergije Stanić” i Tržnog centra Mal of /Mall of/ Montenegro nazove Srđanovim imenom. - Veoma sam srećan što sam u ovim godinama (83) imao priliku da se poklonim Srđanovoj hrabrosti, ponosu, junaštvu za primjer - kazao je Husein – Ceno Tuzović, predsjednik Savjeta Foruma. Presretan sam što sam bio u prilici da osjetim veličinu i plemenitost ucvijeljenog Rada Aleksića, koji nas je zajedno s gradonačelnikom Trebinja Slavkom Vučurevićem primio kao davnašnje prijatelje i, posebno, što sam doživio da se i u našem Glavnom Gradu ovjekovječi Srđanovo djelo i ime, kaže Tuzović. Srđanu Aleksiću, inače, posthumno je dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, Ulica Velikih drveta u Sarajevu je 15 godina nakon Srđanove smrti nazvana njegovim imenom. U obrazloženju je zapisano: „Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost a bez nje naš život ne bi imao smisla”. Prolaz u Zmaj-Jovinoj ulici u Novom Sadu je nazvan po Srđanu i tu je postavljena spomen-ploča u njegovu čast, takođe i u Pančevu. Na Dan državnosti Srbije 2012. godine, posthumno je odlikovan zlatnom medaljom Miloš Obilić za ispoljenu hrabrost i djelo ličnog herojstva. „To nije orden Srđanu, već srpskom narodu i svim građanima Srbije koji prihvataju da je žrtva za druge veličanstven čin”, kazao je tim povodom srđanov otac Rade. Alen Glavović je preživio rat i danas živi u Švedskoj sa suprugom i dvoje djece. Zahvalan je Srđanu i svake godine posjeti njegovog grob i oca Rada Aleksića. Februar, 2013. Društvo Revija FORUM Uz dvadesetu godišnjicu visokocivilizacijskog čina Srđana Aleksića Susret sa Radom Aleksićem Srđan je, zasigurno ni malo slučajno, svoju čovječnost platio životom. Ja tvrdim da smo svi ljudi onoliko koliko gajimo osjećaj čovječnosti, kaže Rade Aleksić, otac Srđana Aleksića Hrabri otac Rade Piše: Mirsad RASTODER P ut do Trebinja prekrilo je sjećanje. Slike iz dana kada su u dvorište podgoričke džamije 1992. stizale izbjeglice sa tugom i strahom u očima. Među upečatljivim detaljima prostrujale su i suze Ljiljane Koprivice, zato što njen izvještaj o tim nevoljnicima i poziv da im se pomogne nije mogao u Novosti dana Radija Crne Gore. Da se manje zna i priča. Neka što prije, preko Rožaja idu u daleke zemlje. Praznina otvorena njihovim odlaskom i danas zjapi ovim cestama i gradom u koji se nekada rado dolazilo. Danas sa sve više sjete i nelagode pred bolnim ožiljcima i „Dobrim ljudima u Februar, 2013. vremenu zla” ali to je put liječenja, mirenja kroz prepznavanje istinskih ljudi za sva vremena. Jedan od njih je, sigurno, i Rade Aleksić. Čovjek svetačkog lica iz kojeg zrači neki uzvišeni mir a riječi očinske tuge prerastaju u pouku. S delegacijom iz Crne Gore i petnaestak sugrađana bio je i novi gradonačelnik Trebinja, prišao je porodičnoj grobnici kao da 27 Društvo Revija FORUM Aleksić i Rastoder na gradskom groblju u Trebinju lebdi, pomilovao imena i stao kraj spomen ploče, kao da je i sam od kamena. - Nije mi lako, ali govorim da bi to bilo od koristi, počeo je tiho Rade. „Hvala svima što ste danas u ovaj lijepi januarski sunčan dan došli da se podsjetimo kada je prije dvadeset godina u ovu grobnicu spušten moj, tada, a danas svih vas, Srđan. Znam da je Srđan otvorio put dobroti kojom treba i da plovi čovjek, iznad svega, kao borac, kao ratnik, protiv svih zala, kao bedem koji neće dozvoliti da se više nikad ne ponovi ono što je bilo devedesetih godina. Srđan je pokazao da je ispravno biti čovjek pa i po žrtvu koju je doživio, a puno je ovo groblje “Srđana” iz tog vremena i sva druga groblja, nažalost. Cijena velika i prevelika do koje nije trebalo doći. I nadam se da mlade generacije, usvajajući Srđana i njegovo djelo, nikom neće dozvoliti da ih povede u neki sličan ili bilo kakav rat ili bilo kakvu nepravdu. I ovaj današnji skup treba da posluži kao primjer kako se treba izboriti da ostane nešto što će pomoći da dobro pobjedi”, kazao je Rade Aleksić. 28 Ovaj stameni čovjek ni jednog trenutka nije pomenuo da Srđan još nema ni spomenik ni ulicu u rodnom gradu. Srđanovo ime nose jedan sportski centar i memorijalni plivački miting. Bitno mu je da ideja zauzimanja za drugoga ovjekovečena u Srđanu bude priznata kao vrhunska vrijednost među svima nama. Prija mu društvo novih prijatelja iz Crne Gore, pa uz kafu, poslije obilaska Srđanove vječne kuće započinjemo priču o porijeklu Aleksića. - Izvorište porodice Aleksić bilo je današnji pogranični prostor između Crne Gorie i BiH. Na jednoj visoravni koja gleda na rijeku Trebješnicu. Tu smo živjeli i jačalo je pleme, sa blagim ushićenjem priča Rade. Za vrijeme Kralja Nikole mome đedu Vasu pripalo je da bude plemenski kapetan Crne Gore, i on je to bio od 1905. do 1918. Kada je 1918.godine Crna Gora pripojena Kraljevini Jugoslaviji moj djed je bio pozvan da se zakune Karađorđevićima na vjernost. Đed Vaso to nije prihvatio, već je obrazložio da se zakleo Kralju Nikoli i da ne može da se kune i novome kralju. To ne bi bilo časno ni za mene ni prema onima koji očekuju vjernost. Nije se rukovodio interesom nego čašću. Očito je i Srđan to nosio u genima. Nije svoj karakter pogazio radi ekonomskog interesa. Odrekao se mogućih privilegija, dobio je neku penziju i s porodicom, 1921. godine doselio u Trebinje. S brojnom porodicom nastanio se u blizini puta koji je vodio ka Nikšiću. Kupio je imanje, sagradio kuću, zasadio vinograd. Imao je devetoro đece. Kada su mu sinovi prirasli za rad, otvorio je kafanu. Imali su konje, kola i radilo se, tako da je familija jačala sve do početka rata 1941. godine. Jedne noći u kuću je došao jedan naš dobri komšija Selimagić, iz poznate pekarske porodice i rekao „nemojte slučajno da ijedan Aleksić osvane sjutra u Trebinju“. Ovi moji su se dvoumili, „šta, kako..“. Stric Mićo je rekao: „Vi radite šta ‘oćete ja Rada uzimam i idem za Crnu Goru“. Ja sam tada bio dijete od dvije godine. Svi su se pokupili, ostale su samo baba, tetka Milosava i dvije žene koje su se usputno zatekle u našoj kući. Ujutro su došle ustaše iz Zapadne Hercegovine navođene jednim, tu Trebinjcem, jer je naša porodica bila komunistički nastrojena. Baba i tetka su prepoznale tog „nazovi“ komšiju i sakrile se na tavan kuće. Oni su pitali ove žene ima li ko od Aleksića, rekle su „nema“. „Kad nema Aleksića, idite vi sa nama“. Nikad se nije saznalo đe su. I zamislite da nijesmo poslušali toga komšiju Selimagića, brata - da kažem, niko ne bi od nas preživio. I dan-danas sam ja zahvalan tom čovječnom potezu, toj ljepoti življenja i suživota. Kad to sve saberem onda mislim da Srđan vraća dug tom vremenu i naslijeđenim osobinama. Srđan nije sam od sebe. Srđan je proizvod i svoga prađeda, đeda, oca i drugih s ove strane. Po majčinoj liniji on je dijete Kozare, potomak KrajišniFebruar, 2013. Društvo Revija FORUM ka koji nikog nijesu napadali, a uvijek su se branili, ginuli su braneći sebe i braneći drugoga, tako da je i sa te strane naslijedio slične gene. Ja tvrdim da mi postajemo sve više ljudi ukoliko gajimo taj osjećaj čovječnosti i da će naša djeca, ukolilko mi gajimo osjećaj čovječnosti, naslijediti to, ne samo po primjerima, nego, jednostavno, to prelazi u gen. Ljudi koji se bave genetikom će me razumjeti, jer zašto smo mi drukčiji od čovjeka od prije tri hiljade godina, pa zato što smo nasleđivali jedne, radeći nasleđivali druge i stalno unosili u svoju krv nove elemente. To se nastavljalo i ja sam ponosan što postoje ljudi koji u genima nose potrebu da usvoje Srđana kao svog. Kao i mnogi drugi, divim se vašoj snazi da već punih dvadeset Slavko Vučurević, predsjednik Opštine Trebinje će se oduživati Srđanu - I lično, i kao gradonačelnik, doživljavam Srđana kao čovjeka koji je nadrastao vrijeme i situaciju u kojoj se našao. Branio je čovjeka i samim tim zaslužio svaku pažnju i pohvalu. To jeste uistinu herojski čin i ja sam i kao čovjek i kao gradonačelnik ponosan na našeg Srđana. Iskreno žalim što nije bilo Srđana i u drugim sredinama i u drugim gradovima gdje se slično dešavalo. Najviša dobit za sve nas jeste što Srđana sve više prisvajaju mladi ljudi iz Trebinja i tu je njegov najbitniji, najznačajniji spomenik, u tim mladim ljudima koji se oslobađaju određenih projekcija i odredjenih indoktrinacija koje su se u proteklom periodu dešavale na prostorima bivše Jugoslavije. Trebinje će se oduživati Srđanu i na drugi način, kako valja i dolikuje. Na žalost, ocu ne možemo da vratimo sina, ali njegov sin danas nije samo njegov, on je sin svih onih koji u njemu vide dobro za čovjeka i za čovječanstvo, a vidim, evo, i vi u Podgorici i širom svijeta, da se ta vrijed- Februar, 2013. nost prepoznaje i to će biti naš simbol. Znači li to da se Trebinje vraća sebi? Trebinje je uvijek bilo grad koji je istinski njegovao ljudsku dimenziju. Mnogo se priča danas o tim događanjima devedesetih, koji su se uistinu desili, ali ja sam istovremeno ponosan što u Trebinju ipak nije bilo zločina kakvi su se dešavali u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Trebinje se ipak sačuvalo. Jeste se iselio veliki broj Bošnjaka koje u svim prilikama pozivam da se vraćaju na svoje. Na žalost, jedan splet nesretnih okolnosti i spoljašnje režije unijeli su 90-tih plemensku i vjersku zavadu na prostoru bivše Jugoslavije u kojoj smo svi izgubili. Kao čovjek i gradonačelnik uvjeren sam da ćemo u Trebinju nastaviti politiku otvorenosti za sve ljude dobre volje, posebno za one koji su naši sugrađani i koji su, eto, otišli 90-tih godina i koje pozivam da se vrate svojoj rodnoj grudi, jer ona pripada jednako i njima, kao nama. 29 Društvo godina govorite prvenstveno o ideji ljudskosti, o razumijevanju i poštovanju. Šta je to što vas motiviše na tu izuzetnu misiju? - Ispunjavanje duga prema precima, Srđanovoj požrtvovanosti i onome što ljudi treba da nauče na primjeru. Moji preci su živjeli pošteno, časno. Uvijek su bili na strani slabijega na strani odbrane. Na strani uspostavljanja ljudskih odnosa. Nisu pravili nikakve razlike ni po rasi, ni po bogastvu, ni po rođenju, ni po pripadnosti vjeri ili bilo čemu, osim ljudski i sa ljudima. Da vam kažem, ima jedna lijepa priča za gradskog hodžu, našeg komšiju. Živjeli smo kuća uz kuću. Hodža je učinio dobro nekim ljudima iz okoline Trebinja i oni mu donijeli pršutu na poklon. Hodža ih je pogledao, i šta će, dar se ne odbija. Primi hladno onu pršutu, a kad su ga pitali njegovi „kako da uzimaš pršutu“ – „Kako, fino, to sam dobio na dar, a ja ću to darivati moje prijatelje Aleksiće“. To njima pripada. Eto u takvim odnosima smo mi živjeli. Takvi ljudski odnosi, jednostavne životne priče koje imaju posebnu vrijednost, činile su naš život i sve ono što je učinilo mene takvim kakav jesam, i što je učinilo Srđana da bude kakav jeste bio. Kada smo ljudi, sve je normalno. Srđan nije junak, on je samo čovjek koji je pokazao da je ispravno biti čovjek i po žrtvu koju je on doži- Revija FORUM vio. Rat koji smo doživjeli prije dvadeset godina bio je vrlo neugodan i vrlo težak međuljudski rat, i vjerovatno je ostavio posljedica u duši svakog čovjeka i onda čovjek razmišlja o svemu tome i Srđanovo djelo mu dođe kao neko olakšanje u svemu. U tome da je i u teškim vremenima bilo ljudi koji su sačuvali lik čovjeka i pomalo svakoga od nas. Mislim da je to razlog što se Srđan usvaja kao pojam dobrog djela. Mene ne interesuje da ja podignem Srđana kao svog sina, ja sam čovjek koji je zainteresovan da Srđan bude usvojen na taj način da svako onaj ko ga usvoji bude pumalo Srđan u razmišljanju o djelu koje je Srđan uradio i u spremnosti Dževad Bećirović o Radu Aleksiću Heroj mira Veteran novinarstva, bez posla, Đževad Bećirović kaže da mu je posebna čast kad vidi i sretne ljude koji evociraju uspomene na jednog heroja kakav je Srđan. Srđan jeste pravi heroj rata. Medjutim, postoje i heroji mira, i ja cijenim da je upravo njegov otac, gospodin Rade Aleksić heroj mira. Zašto tvrdim da je heroj mira? Upravo zato što je taj čovjek, uprkos svemu što ga je zadesilo, jer je izgubio dva sina i suprugu u kratkom periodu, ipak imao snage da sačuva one najfinije odnose sa komšijama i prijateljima svih vjera. 30 da nešto slično uradi. Da ljudi usvoje Srđanovo djelo kao nešto svoje i da im to pomogne u opredjeljenju ka čovječnosti, pogotovo za mlad svijet - da se treba paziti sa prijateljem, pa da se treba i žrtvovati. To što je Srđan priznat, to je samo podstrek da i žrtva nekad ima svoju ljepotu za nas koji smo to sve preživjeli i koji možemo da kažemo da je to bilo ispravno i vjerovatno bismo i mi sada učinili takvo nešto. Zato mislim da se Srđan množi. Drago mi je da ljudi Crne Gore prihvataju Srđana kao svojeg, da ta iskra Srđanova pomaže da ostvare dobrotu u sebi i oko sebe. Najljepša hvala svima, nadam se da ćemo se uskoro vidjeti u Podgorici kada bude otvarana ta ulica. Biću presretan da prisustvujem i da podijelim svoju zahvalnost. Na posmrtnici za svoga sina, 1993. Rade Aleksić je napisao, „Umro je ispunjavajući ljudsku dužnost” i širom otvorio kapiju duše kroz koju mogu samo oni koji osjećaju da Srđan živi u srcima ljudi. Od Trebinja preko Nikšića do Podgorice, ovog 27. januara igrali su se zraci jugozapadnog sunca po golim brdima i dolinama, pa mi se učinilo da pokazuju da smo na pravom putu. Februar, 2013. Društvo Revija FORUM Uz stotu godišnjicu rođenja Narodnog heroja Rifata Burdžovića - Trša Pismo studenata Sandžaka „Dragi očevi naši i Braćo naša, Naša zemlja nalazi se u najvećoj opasnosti. (...) Da bi naša država sačuvala nezavisnost i slobodu, (...) potrebno je okupiti i sjediniti sve snage koje su spremne da brane ovu zemlju. Treba staviti na stranu sve političke, vjerske i druge razmirice i svađe. Da bi se to postiglo, potrebno je neodložno i hitno pristupiti rješavanju unutrašnjih pitanja... Mi znamo da je Sandžak za ovih 20 godina života u Jugoslaviji bio zapostavljen i da mu se malo pažnje obraćalo, ali sva pitanja koja danas tište Sandžak, pitanja su za koja smo se mi uvijek borili, mogu se riješiti samo u Jugoslaviji, a nikako pod Njemačkom i Italijom... Zato i Sandžak ne sme ostati po strani, zato se i Sandžak mora založiti svim svojim snagama u velikoj bici za odbranu Jugoslavije. Ali da bu Sandžak bio snažan i jak, da bi njegove snage bile na okupu, u ovom času više nego ikad do sada, moraju se ostaviti po strani sve vjerske razmirice i zadjevice, svi vjerski sukobi, koji su do sada razjedali naš kraj, koji podrivaju našu snagu. Braćo pravoslavni! Zemlja, za koju se vaši očevi, za koju ste prolili more krvi, danas je u opasnosti. Zar nećete učiniti sve da snage njene odbrane budu jače i složenije? Sveta borba koju danas treba voditi, nije za krst ni za din, već borba za odbranu Domovine. A kada je Otadžbina u opasnosti, onda treba sve snage ujediniti. Isticati ono što nas spaja, a ostaviti po strani sve što nas razdvaja. Februar, 2013. Braćo Muslimani! Zar naša Domovina nije zemlja u kojoj živite i radite sa vašom braćom pravoslavne vere? Vaš jezik nije li jezik kojim govore vaša braća pravoslavni? Zar nećete braniti zemlju od onih koji zarobiše hrabri albanski narod, narod muslimanske vjere? Pravoslavni i Muslimani! U borbi za zajedničke interese, za srećniju budućnost svih, združite se i ujedinite se! Ne dozvolite da vas vode i zavadaju oni koji zbog svojih ličnih interesa podbadaju i produbljuju verske razlike i razmirice... Živela slobodna i nezavisna Jugoslavija! Živelo jedinstvo pravoslavnih i Muslimana u odbrani zemlje!“ *** (Odlomak iz knjige „Neimar bratstva i jedinstva: priče o Rifatu Burdžoviću“, Popović, Nikola, „Nova prosveta“, Beograd, 1977.godine i pisma objavljenog, maja 1939. godine, u „Glasu Sandžaka“, Novi Pazar. Narodni heroj Rifat Burdžović Tršo, rođen 11. februara 1913. godine u selu Lećevište, Bijelo Polje, nesuđeni opančarski šegrt, medresant svojevremene Skopske kraljevske medrese, student Pravnog fakulteta Univerzitet Beograd, nadasve revolucionar najvišeg ranga. Između ostalog: sekretar Univerzitetskog komiteta KP; član mjesnog komiteta KPJ za Beogra; organizatr i predvodnik brojnih antirežimskih demonstracija i akcija u Beogradu i širom ondašnje Kra- Rifat Burdžović - Tršo ljevine Jugoslavije; politički sekretar Oblasnog Komiteta KPJ Sandžaka u okviru Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak; jedan od najistaknutijih organizatora ustanka i NOP-a u Sandžaku; inicijator i učesnik formiranja Treće sandžačke proleterske brigade (Šćepan Polje, 5. juna 1942. godine). Poginuo, zajedno sa saborcima: Vladimirom Kneževićem Volođom i Tomašem Žižićem, u noći između 1. i 3.oktobra 1942. godine kod Mrkonjić Grada- BiH. - Bio je buntovnik i pjesnik, masovik i borac – na skupu, kao i u borbenoj koloni; na barikadama, kao i u Sali na partijskim sastancima. I običan – svima prisan i drug, a istovremeno organizator i rukovodilac...Rifat je bio najsnažnija varnica koja je razbuktavala plamen u grudima i srcima... Njegov poziv na borbu bio je najzvonkiji i najedinstveniji, sjeća se Vojo Kovačević, jedan od Rifatovih saboraca.) 31 Društvo Revija FORUM Povodom stogodišnjice nasilnog pokrštavanje muslimana Plava i Gusinja Zločin sa genocidnim namjerama Piše: Husein Tuzović Prije ravno stotinu godina ili tačnije, upravo tokom prvih nekoliko mjeseci 1913. godine, od januara do marta, u plavsko-gusinjskoj oblasti, desio se jedan od najgnusnijih zločina sa genocidnim namjerama. Bilo je to pokrštavanje muslimana Plava i Gusinja. Tada je, neposredno nakon priključenja tih krajeva Crnoj Gori, započet nezapamćeni teror nad muslimanima ovog kraja. Najprije je izmišljeno „dobrovoljno“ pokrštavanje, koje se tretiralo kao „vraćanje u prađedovsku veru“. Zatim je to pretvoreno u prisilno preobraćanje muslimana u pravoslavnu vjeru. To je trajalo sve do kraja marta i odvijalo se u vrijeme dok su velike sile krojile mapu Balkana nakon odlaska Osmanlija s ovih prostora. Sve dok pokrštavanje nije okončano, niko se od „više vlasti“ nije uopšte zanimao da detaljnije uđe u suštinu tog čina. Gotovo svaki izvještaj o tome bio je lažan. Na Cetinju se, navodno, vjerovalo da se pokrštavanje vrši na dobrovoljnoj osnovi. Dolaskom na Cetinje Adem-age Omeragića i Smail efendije Nikočevića, predstavnicima Plava i Gusinja, kralj i Vlada saznaju pravu istinu. Oni su od njih tražili da zaštite 32 tamošnje stanovništvo od nasilja. Omeragić i Nikočević su obavijestili kralja i Vladu da je taj zločin započeo brigadir Avro Cemović sa svojim pristašama i da mu je cilj bio da protjera sve muslimane iz ove oblasti. Broj pokrštenih, protjeranih i ubijenih premašivao je 13.000. Slično se desilo i u Peći i okolini. Tada je kralj Nikola smijenio čitavu lokalnu upravu, a nadležni organi pokrenuli istragu i preduzmu mjere prema izvršiocima zločina. Osnovane su dvije istražne komisije na čelu sa Savom P. Vuletićem i Gavrilom Cerovićem, a drugu su činili Mato Katurić, kapetan crnogorske vojske i Andrija Rađenović, sudija Velikog suda. Mada su njihova ovlašćenja bila velika, gotovo ništa nije učinjeno prema počiniteljima tog zločina. Konstatovano je da je pokrštavanje učinjeno i naloženo je da se svi muslimani vrate u svoju islamsku vjeru. Neki istoričari napominju da je Cenović umro pod sumnjivim okolnostima. Među Plavljanima i Gusinjanima se priča da je otrovan. O tome je među prvima svoje viđenje dao profesor Branko Babić. On je to istraživanje iznio u knjizi „Politika Crne Gore u novooslobođenim krajevima 1912-1914. godine“. Na osnovu njegovih saznanja tim zločinom bilo je obuhvaćeno oko 10.000 muslimana. Pokršteno je između pet i sedam hiljada, ubijeno oko 1.000, a iseljeno pod pritiskom blizu pet hiljada. Njih su putevi vodili prema Srbiji, Turskoj i tek novostvorenoj državi Albanije. Taj zločin zaustavljen je intervencijom sa Cetinja. Postavlja se pitanje: Zašto je Vlada kralja Nikole tako kasno reagovala? Precizan odgovor nije moguće dati ni danas. Njen odgovor bio je da se za takav postupak (a ne zločin!) saznalo tek kada su na Cetinje došli predstavnici ugroženog muslimanskog naroda Adem-aga Omeragić i Samail efendija Nikočević, zaključuje Babić. Pokrštavanje muslimana detaljno su obradili gospoda Živko Andrijašević i Zoran Stanojević. Oni pišu da se jedan dio muslimanskog stanovništva nije htio pokoriti crnogorskim vlastima, pa je ona preduzimala rigorozne mjere, služeći se vojnom silom. Pri tom je dolazilo do masovnih zloupotreba i zločina nad muslimanskim stanovništvom. Mnogi su to iskoristili za ličnu osvetu, za pljačku i svakovrsno nasilje. Sa nevjerovatnom lakoćom i strašću ubijeno je nedužno i neborbeno stanovništvo. Mnogi muslimani, da bi spasili sebe, porodicu i svoju imovinu prelaze u pravoslavlje. To se smatralo dobrovoljnim primanjem druge vjere. Ali, bilo je i nasilnog pokrštavanja koje su sprovodili lokalni crnogorski činovnici i vojni komandanti. Takođe, nije rasvijetljen odnos Vlade i kralja Nikole prema tom zločinu. Nije utvrFebruar, 2013. Društvo Revija FORUM Ilustracija pokrštavanja đeno zašto je do toga došlo, niti ko je bio pokretač ovog vjerskog nasilja, navode oni. U knjizi „Istorija Crne Gore“ profesori Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder, u poglavlju „Crna Gora u balkanskim ratovima 1912. I 1913“ kažu da su razoružavanjem domaćeg stanovništva muslimana i djelimično katolika, vršene pljačke, zločini i ubistva muslimana. Otpočelo je i prisilno pokrštavanje u pravoslavnu vjeru. I ovi autori konstatuju da je predvodnik u ovom zločinu u plavsko-gusinjskoj oblasti bio Avro Cemović. Ovim zločinom, koji je imao genocidan ishod, bavili su se i mnogi drugi. Mustafa Memić je to pitanje obrađivao u dvjema knjigama „Plav i Gusinje u prošlosti“ i „Položaj muslimana u Sandžaku 1912-1941“. Njegovi navodi se zasnivaju na iskaz popa Đorđije Šekularca da je on pokrstio 12.000 muslimana Plava i Gusinja. Ili da je kralj Nikola nudio Avru Cemoviću da svu krivicu primi na sebe, a da mu za uzvrat dodijeli čin divizijskog brigadira (generala). On navodi izjavu brata Avra Cemovića Marka da je o svemu znao kralj Nikola. Memić dalje kaže da je taFebruar, 2013. kvu izjavu teško prihvatiti. Jer, to bi značilo da je kralj Nikola, a možda i njegova Vlada, sukrivac u ovom zločinu. Po njemu, glavni inicijator bio je Avro Cemović, koji je svojim dolaskom u tu oblast podstakao, podržao i ubrzao nasilno pokrštavanje. U drugom djelu „Bošnjaci-Muslimani Sandžaka“ Memić potvrđuje tezu da je Cemović pokrstio 12.000 muslimana i navodi da to izjavljuje pop Đorđije Šekularac. Taj zločin je djelo Avra Cemovića. U ovoj knjizi Memić optužuje najvišu crnogorsku vlast da je ona planirala i podstakla to pokrštavanje. Još ističe da su o tome bila upoznata ministarstva vojnounutrašnjih djela, prosvjete i crkvenih poslova. On daje još jedan navod da je Ministarstvo vojno poslalo na teren Plava i Gusinja Avra Cemovića (brigadira) da izvrši „srbizaciju ovih prostora“. Avro Cemović je u Prvom balkanskom ratu 1912. bio komandant Donjovasojevićke brigade. Tada je počelo razoružavanje muslimana Bihora i Rožaja. Karakteristična je s tim u vezi naredba Serdara Vukotića Avru Cemoviću „Nemoj im ni britve ostaviti!“. Kada je formirana brigada Avro je dobio čin brigadira (generala). O tome su još pisali: Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković, Mehmedalija Bojić, Hakija Avdić, Safet Burdžović, Mustafa Imamović. Ni oni, kao ni prethodni istoričari i istraživači nijesu dali potpun odgovor niti ima li pravog krivca. Na kraju treba reći da niko od domorodačkih prvaka nije mogao shvatiti zašto je taj zločin preduzet odmah nakon što je Crna Gora dobila te oblasti. Pišući o Prvom balkanskom ratu u knjizi „Istorija Crne Gore“ prof. Jagoš Jovanović ga uopšte ne pominje. Nijesu ni drugi, između dva svjetska rata, ništa učinili da ga osvijetle. Tek u novoj Jugoslaviji počinje se više govoriti i pisati. Uprkos tome nijedan istraživač niti istoričar nije dao pravi odgovor. Zbog toga se, sada u povodu sto godina od njega, postavljaju mnoga pitanja na koja bi se moralo precizno odgovoriti: 1. Da li je bio planiran? 2. Kakav je suštinski odnos kralja Nikole i Vlade prema tom zločinu? 3. Zašto je uopšte učinjen taj zločin? 4. Je li on bio osveta za protivljenje Plava i Gusinja da prihvate odluke Berlinskog kongresa o priključenju Crnoj Gori, povezanog s oružanim sukobom i porazom crnogorske vojske kod Nikšića 1879. i Murina 1880. godine. Za uzvrat Međunarodna zajednica je Crnoj Gori dodijelila Ulcinj sa dijelom teritorije uz rijeku Bojanu. Austro-ugarska je dobila djelimični protektorat. Tako je Crna Gora, osvojivši prethodno Bar, postala pomorska država. Na kraju može se reći da osvetu ne treba isključiti. Što o njoj niko nije govorio niti pisao, stvar je svakog ko se time bavio. Njima se ne može suditi, ali treba zamjeriti. 33 Društvo Revija FORUM Prvi intervju Ministra za ljudska i manjinska prava dr Suada Numanovića Prioritet je primjena strateških dokumenata Razgovarao: Mirsad RASTODER M andat ministra za ljudska i manjinska prava, Dr Suad Numanović započeo je širokim konsultacijama s predstavnicim organizacija i institucija koje se bave zaštitom individualnih i kolektivnih prava, u decembru 2012. Cijenjeni mladi ljekar u Bijelom Polju prvi put je ušao u Vladu 2003. na poziciju ministra bez portfelja, a 2009. imenovan je za ministra rada i socijalnog staranja. U javnosti je posebno upamćen po dramatičnim, ali uspješno završenim pregovorima s rudarima koji su štrajkovali u jami nikšićkih rudnika. Važi za nenametljivog, temeljitog i upornog borca za postavljene ciljeve. Svoju komunikativnost potvrdio je i brzim odgovorom da će rado govoriti za Reviju Forum. 34 U raspravi od 28. januara 2013, na sjednici Savjeta UN za ljudska prava o Nacrtu izvještaja o ostvarivanju ljudskih prava u Crnoj Gori, uz 124 sugestije od 54 države, ocijenjeno je “da je Crna Gora od 2008. godine do sada postigla izuzetan napredak u sistemu poštovanja ljudskih prava”. Preporučeno nam je da se fokusiramo na implementaciju zakonodavstva i strateških dokumenata, ističe dr Suad Numanović, ministar za ljudska i manjinska prava. Jedna od prioritetnih oblasti angažovanja Ministarstva za ljudska i manjinska prava u narednom periodu biće zastupljenost manjinskih naroda u javnoj upravi i vlasti, kaže ministar Numanović Gospodine Numanoviću koliko vam je neposredni susret s predstavnicima nacionalnih savjeta i civilnog sektora koristio za uspostavljanje prioriteta i dugoročnije planiranje aktivnosti Ministarstva? U želji da već na početku svog mandata ostvarim dobru komunikaciju i saradnju sa svim institucijama i pojedincima, kako domaćim, tako i međunarodnim, koji u fokusu svog interesovanja imaju zaštitu i unapređenje ljudskih i manjinskih prava i sloboda, sastao sam se s predstavnicima, između ostalih, i savjeta i nevladinih organizacija. U tim razgovorima, prvenstveno sam ukazao na otvorenost Ministarstva da u budućim aktivnostima želimo čuti i zajedno djelovati sa svim zainteresovanim stranama, na planu daljeg unapređenja prava manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Razgovori su bili veoma inspirativni za sagledavanje ukupne situacije iz različitih uglova, tako i na planu artikulisanja budećeg rada i programskih orjentacija Ministarstva za ljudska i manjinska prava. Godina pred nama je puna izazova koji proističu iz opredjeljenja ka evroatlantskim integrativnim procesima, suočavanja s ekonomskom krizom, ali i aktivnostima na daljoj izgradnji demokratskih kapaciteta i poboljšanja uslova života svih naših građana. Vođeni tim odrednicama, iz Februar, 2013. Društvo Revija FORUM Ministar Numanović ugla nadležnosti Ministarstva za ljudska i manjinska prava, u 2013. godini ćemo nastaviti s uobličavanjem pravnog okvira, jačanjem institucionalnih kapaciteta i sprovođenjem zacrtanih politika u život, uz maksimalnu ekonomičnost i racionalizaciju. Da li to znači promjenu i kojih zakona? To, između ostalog, podrazumijeva izmjene Zakona o upotrebi nacionalnih simbola, koji je usvojen 2000. godine. i sadrži restrikitvne odredbe, nepreciznosti po pitanja izbora, upotrebe i javnog isticanja nacionalnih sim- bola i obilježavanja nacionalnih praznika. Potrebno je donošenje novog zakona i to ćemo raditi u saradnji sa svim zainteresovanim akterima. Slično je i sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica. Istovremeno moramo ažurirati sprovođenje Strategije za poboljšanje položaja Roma i Egipćana (RE) 2012-2016, kako bismo učinili dalje pomake na socijalnom uključivanju RE populacije u crnogorsko društvo. Ne treba zaboraviti činjenicu da u junu 2013. godine Crna Gora preuzima predsjedavanje regionalnim projektom „Dekada uključenja Roma 2005-2015”, pa treba osmisliti i artikulisati naše prioritete i interese kroz ovu inicijativu. Odjeljenje za rodnu ravnopravnost već intenzivno radi na strateškim prioritetima, odnosno, na suzbijanju nasilja nad ženama, ekonomskom osnaživanju Prepoznavanje adrese za dijasporu Kako ministarstvo može uticati na kvalitetniji odnos s dijasporom kojoj treba podrška u organizacionom i sistemskom povezivanju , među organizacijama u Evropi, svijetu ali i s institucijama u Crnoj Gori? Ovo ministarstvo je u proteklom periodu dalo svoj doprinos u poboljšanju odnosa prema dijaspori i povezivanju sa drugim državama, pogotovu u našem okruženju. Sada treba unositi kvalitativne promjene. Sistemsko povezivanje naših organizacija dijaspore u Evropi i svijetu, njihovo povezivanje s institucijama u Crnoj Gori, pomoć u različitim oblicima koju mi možemo pružiti dijaspori, pomoć koju dijaspora može pružiti svojoj Crnoj Gori itd. su pravci u kojima će djelovati i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Čini mi se da jedan oblik centralizacije ili konsolidacije finansijskih sredstava opre- Februar, 2013. dijeljenih za dijasporu, odnosno prepoznavanje tih sredstava na jednom mjestu, jeste nužnost. Takođe, i prepoznavanje jedne adrese jeste potreba. Oblasti obrazovanja, kulture, sporta, nauke itd. su ključne oblasti za našu saradnju. Naše djelovanje ni u kom pogledu neće biti suprotstavljeno postojećim državnim institucijama čiji je ovo primarni zadatak, a neće biti ni u suprotnosti sa definisanom politikom kroz Strategiju o saradnji sa dijasporom. Naša dijaspora je i nacionalno i vjerski prilično heterogena. Tokom i poslije obnove crnogorske nezavisnosti višestruko je pojačano interesovanje i okrenutost dijaspore Crnoj Gori. Ne treba zaboraviti da je, s obzirom na ukupan broj stanovnika, naša dijaspora među najbrojnijim u svijetu i to nas obavezuje, da efikasnijom saradnjom ostvarimo mnogo više. 35 Društvo žena i povećanju učešća žena u političkom i javnom životu. Cilj je efikasnija implementacija Plana aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti 2013-2017 u devet prioritetnih oblasti. Zato ćemo uložiti dodatne napore u efikasniju primjenu Zakona o rodnoj ravnopravnosti, i u saradnji sa državnim institucijama, lokalnim samoupravama i nevladinim organizacijama, nastaviti sa edukativnim programima i kampanjama za podizanje svijesti o važnosti rodne ravropravnosti. Za razliku od vašeg prethodnika, gospodina Hasanija, Vi ste imenovani za ministra ljudskih i manjinskih prava. Koliko će to uticati na funkcionalniju organizaciju i efikasniju zaštitu ljudskih i posebnih prava? Imenovanjem na mjesto ministra za ljudska i manjinska prava ne samo da je proširena nadležnost Ministarstva, već je i pokazana težnja nove Vlade da pitanja ljudskih prava i sloboda locira na jednom mjestu. Ovo svakako ne umanjuje nadležnost i rad drugih organa državne uprave koji u svom polju djelovanja imaju ostvarivanje nekih garantovanih pojedinačnih prava. Kao i što sami znate, posebna manjinska prava su dio ukupnog korpusa ljudskih prava, ostvaruju se kroz mjere afirmativne akcije u pojedinim oblastima, tako da će u tom kontekstu koordinacija i jedna vrsta monitoringa poštovanja manjinskih prava biti nešto olakšana. Jedna od prioritetnih aktivnosti ministarstva biće usaglašavanje Zakona o zabrani diskri- 36 Revija FORUM minacije i Zakona o Zaštitniku/ci ljudskih prava i sloboda s pravnom tekovinom EU, ali i edukativno promovisanje antidiskriminacije, s ciljem jačanja senzibiliteta državne administracije, policije, pravosuđa i najšire crnogorske javnosti za ovaj problem. Ne treba zaboraviti činjenicu da je Crna Gora član Savjeta za ljudska prava Ujedinjenih nacija i da je Savjet u Ženevi 28. januara ove godine, usvojio Nacrt izvještaja o stanju ljudskih prava u Crnoj Gori.Interaktivna rasprava o našem Periodičnom izvještaju o stanju ljudkih prava trajala nekoliko sati,dobili smo 124 preporuke od 54 države članice za unapređenje stanja ljudskih prava ali je generalna ocjena svih članica Savjeta ,,da je Crna Gora od 2008. godine do sada postigla izuzetan napredak u sistemu poštovanja ljudskih prava”. Preporučeno nam je da se fokusiramo na implementaciju zakonodavstva i strateških dokumenata iz ove oblasti. Zastupljenost pripadnika manjinskih naroda u državnim organima ne odražava njihovu prisutnost u ukupnom stanovništvu Crne Gore konstatovao je svojevremeno ministar Ferhat Dinoša. Prema informaciji Vlade (jul 2011) od ukupno 13,9 hiljada zaposlenih u državnim i loklanim organima, 10.985 izjasnilo se kao Crnogorci, odnosno 79 odsto. Da li je u 2012. došlo do nekih promjena u korist zastupljenosti pripadnika manjinskih naroda i nacionalnih zajednica? Ministarstvo je 2011. prvi put uradilo sveobuhvatno istra- živanje o sprovođenju ustavne i zakonske garancije prava na srazmjernu zastupljenost u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne samouprave. Krajem 2012. godine uputili smo zahtjev svim organima obuhvaćenim pomenutim istraživanjem, da nam dostavljaju podatke o nacionalnoj strukturi zaposlenih. Kada budu kopmletirani podaci upoznaćemo Vladu i javnost, a ono što sada mogu reći jeste da je poslije parlamentarnih izbora struktura Parlamenta, kao i Vlade Crne Gore, s aspekta učešća predstavnika manjinskih naroda i nacionalnih zajednica, na zavidnom nivou. Kroz participaciju manjinskih stranaka u Vladi, kroz dalje kadrovsko struktuiranje, ubijeđen sam, situacija će i na nižim nivoima biti povoljnija, a time i u cjelini. U pojedinim oblastima društvenog života značajnim za očuvanje identiteta manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica preduzete mjere rezultiraju punim poštovanjem međunarodnih standarda i dostignuća modernih multinacionalnih demokratija. Naša težnja je da se i u onim oblastima u kojima nijesu postignuti željeni ciljevi dosegnu nivoi koji će legitimisati Crnu Goru i njenu posvećenost daljem unapređenju tradicionalno dobrih međunacionalnih, međukonfesionalnih i međukulturalnih odnosa. Jedna od oblasti u okviru koje nam predstoji ozbiljan rad je upravo i adekvatna zastupljenost manjina u javnoj vlasti. Na to nas „upozorava“ i Evropska komisija kroz Izvještaj o napretku, ali i razgovori sa članovima Radne grupe Februar, 2013. Društvo Revija FORUM Savjetodavnog komiteta Savjeta Evrope, koji su nedavno boravili u monitoring posjeti Crnj Gori. Prema Ustavu Crne Gore, koji je usvojen 19. oktobra 2007, brojčano manjinski narodi i druge manjinske nacionalne zajednice imaju pravo na formiranje nacionalnih savjeta. Mandat prvom sazivu (konstituisani su sredinom 2008) odavno je istekao. Jesu li nova pravila za izbore pripremljena i šta će biti suštinske izmjene u interesu reprezentativnosti? Savjeti su tijela čije postojanje je omogućeno Ustavom, a čije ingerencije su definisane Zakonom o manjinskim pravima i slobodama. Tačno je da su posto- Februar, 2013. jeći sastavi savjeta obrazovani u toku 2008. godine i da im je istekao mandat. Izmjenama zakona o manjinskim pravima i slobodama smo definisali da savjeti nastavljaju svoj rad do izbora novih sastava savjeta po novim pravilima, želeći time da premostimo ovaj vremenski period do izbora novih savjeta. Pravila za izbor članova savjeta su jedan od trenutnih prioriteta Ministarstva i taj dokument je u završnoj fazi izrade, obavljene su konsultacije sa predstavnicima savjeta i treba očekivati, veoma brzo, njihovo objavljivanje. Po- stojeći savjeti su obrazovani na osnovu Prvih pravila, a ovim Pravilima će se na bliži način urediti broj članova savjeta, sazivanje i način rada elektorske skupštine, način izbora članova savjeta na elektorskoj skupštini, i druga pitanja od značaja za ovaj proces. Takođe, ne treba zanemariti činjenicu da je Zakon o manjinskim pravima omeđio mnoga pitanja koja se tiču savjeta, a da su pravila tehnički dokument za sprovođenje tih zakonskih određenja. Po usvajanju Pravila, vjerujem da ćemo nove sastave savjeta imati do kraja maja ove godine. Krajem prošle decenije konstituisane su i dvije vrlo značajne institucije, Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava i Centar za razvoj i očuvanje kulture manjina u CG, koje su, uz sve manjkavosti, potvrdile da su bitan korektivni faktor. Da li se kroz pažljiviju sinhronizaciju aktivnosti Ministarstva, ove dvije institucije, nacionalnih savjeta i kredibilnih NVO može pokrenuti još snažniji razmah poten- 37 Društvo cijala manjinskih naroda, značajan i za njih i za Crnogorsko društvo? Veoma je značajno što su u protekle četiri godine zaživjele tri važne institucije za unapređenje i zaštitu prava manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica. Savjeti, Fond i Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina kompletiraju institucionalni oblik zaštite manjinskih prava u Crnoj Gori koji je dobar, a u odnosu na druge sredine i specifičan. Izuzev savjeta, države u okruženju i šire nemaju pomenute institucije. Četvorogodišnje iskustvo u njihovom djelovanju je dovoljan početni period ili period njihovog uhodavanja. Duboko sam ubijeđen da, ne samo sinhronizacija aktivnosti, kako Vi kažete, već prvenstveno ispunjavanje uloge i datih ovlašćenja definisanih i zakonom i različitim aktima moraju efektuirati na daleko bolji način, a sve u korist pripadnika manjinskih naroda i crnogorskog društva u cjelini. Koliko Vam je, recimo, bliska ideja da se manifestacija ”Dani manjinske kulture“ preimenuje u “Dane multikulture”, u kojima bi kvalitetom participirale kulture svih naroda koji čine biće savremene Crne Gore? Kultura i pravo na ispoljavanje kulture je jedno od temeljnih ljudskih prava. Principi ostvarivanja kulture na osnovu slobode stvaralaštva i poštovanja prava na kulturu, uz ravnopravno očuvanje svih kulturnih identiteta i poštovanje kulturnih različitosti su utkani i u rad Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina. 38 Revija FORUM Manifestaciju »Dani kulture manjina« je pokrenulo Ministarstvo, a nastavio Centar, na pomenutim principima. Kao neko ko preferira građanski državni koncept uz očuvanje specifikuma svih koji žive na ovom prostoru, ideja o preimenovanju manifestacije mi je veoma bliska. Čak, radi suštinske i terminološke preciznosti, govorio bi o interkulturalizmu, jer mi težimo prožimanju i suživotu, životu jednih s drugima, a ne egzistenciji različitosti jednih pored drugih. Produkcija emisija koje bi trebalo da promovišu baštinu i savremeno stvaralaštvo manjinskih naroda i zajednica na Javnom servisu RTCG, po ocjenama mnogih, ne zadovoljava potrebe za informisanjem u multikulturnoj državi. To se, uglavnom, pravda nedostatkom finansijskih sredstva. Da li je to znak da svi treba da traže od države osnivanje nacionalnih medija? Na Vaše pitanje želim da istaknem obavezu RTCG definisanu Zakonom o javnim radio-difuznim servisima Crne Gore, a to je da je RTCG dužna da, uz primjenu visokih standarda profesionalne etike i kvaliteta, bez bilo kojeg oblika diskriminacije ili socijalne različitosti, proizvodi i emituje programske sadržaje, koji su, između ostalog, namijenjeni svim segmentima društva, posebno vodeći računa o pripadnicima manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica. Takođe, programski sadržaji moraju afirmisati njegovati crnogorski nacionalni i kulturni identitet, kulturni i etnički identitet manjin- skih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica, evropsko kulturno nasljeđe i kulturnu raznolikost; moraju odražavati različite ideje i religijska uvjerenja u društvu, radi jačanja razumijevanja i tolerancije i promovisanja multikulturalnog, multietničkog i multivjerskog karaktera Crne Gore. Da li ove pomenute zakonske odredbe javni servis dosljedno sprovodi – to je veliko pitanje. Da li je opravdanje nedostatak finansijskih sredstava – i to je pitanje. Da li je napravljen iskorak kroz sadržaje o kulturnoj baštini i savremenom stvaralaštvu pripadnika manjinskih naroda – čini mi se da jeste, pogotovu kroz satelitski program televizije. U svakom slučaju, mislim da, uz sve manjkavosti javnog servisa, to nije razlog da treba svaka zajednica da osnuje svoje medije. Sinergiju snaga i finansijskih sredstava treba usmjeriti na jačanje RTCG, a segregacija medija neće imati efekta ni prema manjinama, ni prema Crnoj Gori. Cijeneći značaj javnog servisa, ja sam imao razgovor sa rukovodstvom RTCG na kojem sam upoznat i sa problemima ove kuće. Između ostalog, kao jedna od zajedničkih konstatacija u razgovoru je bila da se u budućem periodu napravi veza između Ministarstva, manjinskih savjeta, Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina, Fonda za ostvarivanje i zaštitu manjinkih prava, NVO i RTCG, kako bi se produkovali kvalitetni programi, uz mogućnost finansiranja iz sredstava Fonda, dijela prihoda od igara na sreću ili putem međunarodnih donatorstava. Februar, 2013. Društvo Revija FORUM Skup balkanskih novinara u Edirneu, gradu između dva kontinenta Inicirano osnivanje asocijacije balkanskih novinara Učesnici konferencije kod spomenika Ataturku Na skupu preko stotinu balkanskih novinara održanom u Edirneu (u ovdašnjem narodnom izgovoru – Jedren, Edren) inicirano je osnivanje Asocijacije balkanskih novinara s ciljem da se ojača saradnja i promovišu vrijednosti bitne za razumijevanje među narodima i državama regiona Februar, 2013. Piše: Emir Pašić Edirne, druga istorijska prijestonica Osmanlijskog carstva, početkom januara bila je domaćin novinarima iz deset balkanskih zemalja. Skup od preko stotinu novinara održan je na Univerzitetu Trakija, 10.januara ove godine. S ovog skupa je, između ostalog, inicirano osnivanje Asocijacije balkanskih novinara u cilju promocije saradnje i vrijedno- sti bitnih za razumijevanje među balkanskim narodima. Za prvu koordinatorku osnivačkog odbora Asocijacije, izabrana je Safeta Biševac, kolumnistkinja dnevnog lista Danas iz Beograda. Nekadašnja prijestonica, Edirne, sada ima oko 140 hiljada stanovnika, sve više savremenih objekata i univerzitet sa preko 30 hiljada studenata. U periodu 2008-2012. upisano je i 840 studenata iz balkanskih zemalja, kaže profesor Hilmi Ibar, podsjećajući da su uporedo sa tim, za studente iz Novog Pazara organizovani tromjesečni seminari 39 Društvo Mirsad Rastoder sa studentima. Na katedri za ruski i bosanski u Jedrenu uče naš jezik studenti: Özgü Öztürk iz Istanbula, Kadem Gökçem iz Edirne, Duygu Öner iz Istanbula i Serap Gűntay iz Burse Revija FORUM na kojima su učili iz svojih oblasti i usavršavali jezik. Profesor Ibar, sada angažovan i na Fakultetu društvenih nauka Univerziteta „19. Maj“ u Samsunu najavljuje i da postoji velika mogućnost za saradnju sa fakultetima iz Crne Gore i, naravno, upis crnogorskih studenata. U tom gradu imamo Federaciju - udruženje Bošnjaka kojim predsjedava Izzet Altuntast, raspoložen da podrži slične aktivnosti. Edirne je, međutim, tipičan osmanlijski grad, koji jako podsjeća na neka od mjesta iz bivše Jugoslavije. Ovaj grad je, inače, bio prijestonica Osmanlijskog carstva, poslije Burse, u periodu od 1365. do 1453. kada je prijestonica preseljena u Istanbul. U teškom periodu za vrijeme Balkanskih ratova, grad Selimija džamija u Edirneu 40 Februar, 2013. Društvo Revija FORUM je u nekoliko navrata prelazio u ruke ruske, bugarske i srpske vojske, ali ga je Turska povratila već u Drugom balkanskom ratu. Na taj period podsjeća polurazrušena kula u centru grada, na kojoj se vijori turska zastava, ali i činjenica da je ulaskom Rusa u grad srušena čuvena palata Sulejmana Veličanstvenog. Na taj period podsjeća Muzej balkanskog rata i spomenik Šukriji paši (Şükrü paşa) koji je otvoren 2000.godine, u znak sjećanja na borce za odbranu Edirnea i na hrabrog Šukri pašu. U tom dijelu, na obali rijeke Tunđe nalazi se jedno od najvećih gradskih groblja, napravljeno u vrijeme Balkanskih ratova pa nije slučajno što se pominje i kao Balkansko groblje. Edirne je zbog svog prirodnog položaja, granice između dva kontinenta, bio poprište 16 velikih bitaka. Predsjednik Udruženja novinara Trakije (TGF) i vlasnik lokalne televizije i dnevnog lista Ali Sojdan kaže da je Edirne i danas značajna trgovačka stanica. Nije kao nekad, u danima kada su Maricom plovili trgovački brodovi ali geografski položaj na desetak minuta vožnje od bugarske i grčke granice čini svoje. Istina, veliki broj ljudi je poslovno vezan za Istanbul ali ovdje se radi, kaže Sojdan. Na putu iz Edirnea kroz nepregledna polja, sjetih se riječi iz sinoćnjeg telefonskog razgovora sa starim rođakom Bajramom. - E moj sinko, tudijen su mnogi iz naših krajeva pješke prošli. Prežalit’ ne mogu što nijesam u Edirneu da te vidim. Želja mi je, reče, da prije nego preselim na ahiret vidim Crnu Goru i zavičaj. Stari Bajram, jedan od potomaka nekadašnjih muhadžira iz zajedničkog zavičaja, živi U Edirneu, ali je baš tih dana sa hanumom bio kod sinova u Kešen. Valjda će dočekati da ispuni san i ponovo vidi Crnu Februar, 2013. Goru, Petnjicu i Savin Bor gdje je rođen. Muzej zdravlja i medicine Univerziret Trakija u vakufu ima Muzej zdravlja i medicine sa džamijom Sultana Bajazita II, koji je u XV vijeku bio jedan od najznačajnijih centara zdravlja, medicinskog znanja i liječenja. U njemu su pacijenti liječeni vodom, muzikom, mirisima, različitim poslovima za dušu (hobijiima), a ljekari su stalno inovirali metode i lijekove. Sastojao se od bolnice (darussifa), džamije, hamama, osnovne škole (mekteba), muzičke škole tog doba (mehterhane); medicinske medrese (škole), zajedničke kuhinje - menze, misafirhane -gostione... Bolnica je funkcionisala 400 godina, od 1488. do Rusko-turskog rata (1877-1878); posebno je bila poznata po metodima liječenja mentalnih bolesti (muzikom, zvucima vode i mirisima) i sastoji se od 3 dijela. Prvi dio obuhavata polikliniku, kuhinju za posebnu dijetu i prostorije za osoblje; drugi dio depo za ljekove i prostorije za doktore; 3 dio se sastoji od višekrevetnih soba i koncertne/muzičke scene, dok su u centru sobe za pacijente. Bolnica je od 1993. inkorporirana u strukturu Univerziteta Trakije i pretvorena u muzej, kao jedini tog tipa u Turskoj, posvećen je istoriji medicine i napretku u medicinskim uslugama tokom istorije, posebno u Osmanlijskom carstvu. U centralnim prostorima postavljene su mumificirane skulpture bolesnika, ljekara i njihovih učenika u različitim fazama liječenja ili istraživanja. Kada sve to vidite, imate osjećaj da je vrijeme stalo da provjerite šta vas tišti, kao što su, pretpostavljam, u ovu bolnicu nekada dolazili izmučeni ratnici da se oslobađaju halucinacija i jauka na bojištima širom svijeta. Možda je i zato Muzej, poslije džamije Selimije najposjećenija znamenitost u Edirneu, pa su mu i Evropljani 2004. godine dodijelili nagradu Savjeta Evrope. Ulaz u muzej zdravlja i medicine 41 Revija FORUM Edirne (Jedren) Grad sa remek djelom Mimara Sinana Edirne (Jedren u ovdašnjem narodnom izgovoru) se nalazi na prostoru starih naseobina Trakije i Anadolije iz neolitskog doba 70006000 godina p.n.e, u današnjoj turskoj regiji Marmara i provinciji Edirne. Uprkos toku vremena i agresivnim procesima savremene urbanizacije, Edirne se i dan-danas prepoznaje i kazuje po džamji Selimiji izgrađenoj 1575.godine. Sagrađena je na centralnom uzvišenju po projektu najpoznatijg osmanlijskog arhitekte Mimara Sinana (tur. mimar=arhitekta) koji je izmaštao mnoge objekte u Turskoj i drugim prostorima, ali je ovu džamiju smatrao svojim savršenim djelom. Ima 4 minareta koji su i najviši minareti u Turskoj (70,9m). Njena kupola je viša za oko 1,2m od kupole Aja Sofije u Istanbulu, s otvorima prema avliji ima 384 prozora. Dobila je ime po sultanu Selimu II, koji je, po predanju, usnio poslanika Muhameda s.a.v.s i po njegovom zahtjevu, dao da se džamija izgradi. Vladar kratkog vijeka Selim II, Huremin sin, na prijestolu od: 1566.-1574. nije dočekao završetak izgradnje. Osim Selimije u Edirneu postoji još nekoliko džamija: Stara džamija (Eski cami), Uč Šerefli, Muradija, ali ova fascinira grandioznošću i skladom do svakog detalja. Preživjela je mnoge restauracije, ali je 1950. očišćena od italijanskih baroknih intervencija i dobila je pređašnji izgled. Selimija je od 2011. na spisku svjetske baštine UNESCO-a. Na jednom od stubova šadrvana u središtu džamije, ugrađena je pločica na kojoj je nacrtan 42 Spomenik Sinanu stručak lale naopako okrenut, sa cvijetom na dolje. Prema nekim tumačima ovaj zagonetni cvijet je postavljen da bi privlačio ljude da ispituju njegovo značenje i smišljaju priče, okupljaju se i pronose glas o Sulejmaniji. Izvorno, prva priča glasi da sultanovi ljudi nijesu dugo mogli da se dogovore sa jednim insanom (osobom) koji je na mjestu za izgradnju džamije imao kuću i baštu sa lalama i koji je tvrdio da će, ako lale porastu više nego uobičajeno, brzo uslijediti kraj svijeta. Pregovori su se odužili, pa su joj na kraju obećali da će i u džamiji biti lala. Mimar Sinan je to odobrio i rekao, ters (naopaka) lala za ters insana (osobu). Lala (lale) se na starom osmanlijskom pisalo s desna što bi onda bilo ilal. Hilal znači mjesec (polumjesec) što je bio sveti znak u Carstvu. Tumači prenose i to da naopako okrenuta lala znači da smo od Allaha došli i da ćemo u zemlju otići i odatle ćemo se ponovo Allahu vratiti. A s tim logično pristaje i priča da je Mimaru Sinanu, u toku izgradnje umrla 14-togodišnja unuka pa je on od tuge napravio znak kako bi njen duh živio u džamiji, gdje je za svoju miljenicu učio dove. Pod nadzorom ovog majstora nad majstorima Sinana, sagrađeni su i mostovi koji i danas natkriljuju rijeke, Merić, Arda i Tunđa koje se rađaju iz visokih balkanskih planina i sastaju u Edirneu, a malo dalje obuhvataju i vode rijeke Erhene sa kojom zajedno hitaju u Egejsko more. Februar, 2013. Revija FORUM Evlija Čelebi i Bošnjaci Djelo najvećeg Osmanskog putopisca, Evlije Čelebija početkom februara prezentovano je i publici u Bijelom Polju u okviru projekta ,,Sa sofre Bošnjačke kulture’’. Prof. dr Fehim Nametak i prof. Adnan Pejčinović održali su prdavanje “Evlija Čelebi, kulturno – istorijski značaj’’. U ovom broju foruma prenosimo detalje predavanja profesora Nametka Umjetnički prikaz Evlijinog putovanja Piše: Prof. dr Ferim Nametak U ovoj godini smo između dva jubileja vezana za ličnost jednog od najvećih svjetskih putopisaca. Naime, 2011. godine se napunilo 400 godina od njegova rođenja, a 2014 g. biće 200 godina od prvog predstavljanja Čelebijnog djela evropskoj nauci. Tada je 1814. godine bečki orijentalist Joseph von Hammer Purgstall nakon desetogodišnjeg istraživanja, prvi put u Evropi pisao o djelu Evlije Čelebija i preveo neke fragmente njegova Putopisa na engleski (Seyahatname). Do Februar, 2013. tada se nije ni znalo da djelo sadrži deset obimnih tomova jer svi se dijelovi njegova Putopisa nalazi u obliku rukopisa u nekoliko turskih, austrijskih, njemačkih i engleskih biblioteka i samo u jednoj od istanbulskih biblioteka ,,Sulejmaniji biblioteci, sačuvano je u cjelosti što se otkrilo tek početkom XX stoljeća. Početkom dvadestekog stoljeća počeli su se pojavljivati i prvi fragmentalni prijevodi na jezike južnoslavenskih naroda, do tridesetih godina prošlog stoljeća neke Evlija Čelebi (1611-1679) Evlija Čelebi je počeo putovati vrlo mlad, a na podsticaj svoga oca odmah je i zapisivao ono što je na svojim istraživačkim putovanjima vidio i zapazio. Otpočeo je obilaskom svoga rodnog grada Istanbula, da bi vremenom uz pomoć svog rođaka po majci, Melek Ahmed-paše putovanja nastavio širom Osmanskog carstva. 43 Društvo Revija FORUM tekstove prevodili su Sejfudin Kemura, Fehim Spaho i Gliša Elezović, da bi Hazim Šabanović šezdestih godina prošlog stoljeća preveo one odlomke Seyahatname koji se odnose na krajeve bivše Jugoslavije. Putopis Evlije Čelebija kao narativni historijski izvor nadmašuje sve do tada poznate osmanske putopise u kojima bilježi sve što je čuo, vidio, pročitao i na druge načine saznao na svojim putovanjima Arabije do Beča. Putopisac je tokom puta pravio koncept koji je onda po povratku u Istanbul sređivao i prepisivao. Tako se događa da upoređuje dva grada, iako je u jednom od njih boravio dosta kasnije. Na primjer opisujući Beograd poredi ga sa Sarajevom, i ako je u Sarajevu bio nešto kasnije. Čelebi je bio čovjek širokog obrazovanja, učio je arapski i persijski jezik, obrazovao se u historijskoj Aladža u Foči - nekada Putopisi Tarih sa mosta u Višegradu „Gospodin Mehmed-paša , Asaf svoga vremena Čijom časnom osobom svijet je našao slavu Potrošio je imetak svoj u zadužbine radi Božjeg zadovoljstva *** U Bosni na rijeci Drini sagradi veliki most Nihadi mu reče hronostih: Mehmed paša napravi ovaj most preko vode Neka ga blagosilja ko ga vidi“ h.g. 979/1571. A datum dovršenja mosta glasi: „Čini se kao da na vodi stoji zrno bisera A nebeski svod da mu je školjka Bože, podaj da zgrada njegove sreće i života bude čvrsta Tajanstveni glas vidjevši dovršenje Reče mu hronostih ’Neka Bog blagoslovi divni, veliki i naljepši most’! „ H.G. 985/1577. 44 Putopis je česta pojava u Osmanskoj književnosti i njegova najčešća forma bila je opis putovanja na hadž, u Meku i Medinu. I neki bošnjački autori su opisali svoja putovanja iz Bosne do Meke i Medine, a među najpoznatijim su Hadži Jusuf Livnjak koji je putovao 1625.godine i Hadži Mustafa Bošnjak Muhlisi 1748. godine. Među putopiscima bošnjačkog porijekla posebno želimo istaći Osmana Šehdiju iz Bijelog Polja (umro 1769), imače divanskog pjesnika koji je sastavio i putopis naslovljen Sefaretname kojim je opisao svoj put i boravak u Sankt petersburgu i razgovore koje je imao sa ruskom caricom Elizabetom Petrovnom. Inače, Osman Šehdija je i otac čuvenog Ahmeda Hatema Bjelopoljaka, svestranog autora brojnih djela i autora Divana na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Februar, 2013. Društvo Revija FORUM Tribina o Evliji i Bošnjacima nauci, naučio Ku’ran napamet, a bio je i izvstan kaliograf. O njegovoj kaliografskoj vještini ostao je trag i na zidu džamije Aladža u Foči gdje je prekrasnim rukopisom na persijskom jeziku napisao stih u kojem izražava divljenje tom nenadmašnom biseru arhitekture na ušću Ćehotine u Drinu. U prijevodu taj zapis glasi: „Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakkvo mjesto još nisam vidio“. Nažalost, i Evlijin zapis je nestao zajedno sa džamijom 1992. godine i sačuvan je samo u literaturi. U istom gradu, Evlija je ostavio svoj zapis i na zidu Atik Alipašine džamije. Jedan dio svojih putovanja Čelebi je proveo i na prostoru bivše Jugoslavije. Opisujući muslimanski narod koji živi na ovom prostoru navodi: “Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci(Bošnjak). Samo draže im je kad se kaže Bosnevi (ovo je arapska varijanta istog naziva). Kao što je čist njihov jezik, tako su zaista, i oni sami bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskom”. Čelebi pored opisa u svojim djelima spominje Februar, 2013. mnoge znamenite i nepoznate Bošnjake i govori o njihovu doprinosu izgradnji čuvenih objekata, kao što su Gazi Husrev-beg, Mehmed-paša Sokolović i brojni drugi, ali govori i o nekim književnicima i učenjacima kao što je poznati Hasan Kafija Pruščak, autor 17 djela na arapskom i turskom jeziku. Spominje tarih o podizanju mostarskog mosta (kasnije poznatog kao Stari most) koji je sastavio čuveni mostarski pjesnik Hasan Zijaija Mostarac. Boraveći u Višegradu i diveći se višegradskoj ćupriji zapisao je dva tariha koja su uklesana na ovom objektu. Prvi govori o početku gradnje mosta 1571. godine, a drugi o njegovu završetku. Prepisivao je i natpise sa spomenika i gdje god su se ti spomenici sačuvali možemo se osvjedočiti da ih je korektno prenosio u svoje putopisne zabilješke. Bavio se i jezikom lokalnog stanovništa pa je u njegovim putopisima ostao i zapis o bosanskom jeziku. Čelebi ostavlja značajan podatak o prvom Bosansko-turskom rječniku, inače najstarijem rječniku štokavskog narečja na širim, južnoslavenskim, područjima. Nastanak ovog rječnika veže za grad Sarajevo i o njemu govori u opisu tog grada. Muhamed Hevaji Uskufi iz Dobrinje kod Gornje Tuzle sastavio je Bosansko-turski rječnik u stihovima 1631.godine, a Evlija je to kao prvi očevidac zabilježio već tridesetak godina kasnije kada piše: “učenjaci i pjesnici šeher Sarajeva napisali su jedan rječnik na bosanskom jeziku u stihovima, po uzoru na perzijsku knjigu Šahidi”. Kad sam sebi postavio pitanje „Zašto je nama značajan putopisac Evlija Čelebi i po čemu smo mu zahvalni više nego ljudima našeg porijekla odgovor je upravo u tome što je On obratio pažnju na naš jezik i nazvao ga bosanskim, naš narod nazvao Bošnjacima, opisao je toliko lijepo naše najznačajnije kulturne spomenike, spomenuo je istaknute bošnjačke stvaraoce iz različitih sfera djelatnosti i to sve u vrijeme prije gotovo četiri stoljeća, mnogo prije nego je u Osmanskom carstvu, gdje su bili i naši krajevi, postojala štampa. 45 Društvo Revija FORUM Kutak za dokone Instalacija Piše: Ervin SPAHIĆ Svaki insan koji se bavi društveno-političkim radom često je u prilici da posjećuje razne izložbe, koncerte, pozorišne predstave. Svi vas zovu i daju vam na značaju. Rado ste viđeni, a ne košta vas ništa. Stisak ruke, lažan osmijeh, par kurtoaznih riječi. Koktel, čašica pića, traženje pozicije, poziranje, zatim bljesak blica i ako imate igbala sjutra ste u novinama ili na nekoj od televizija. Najviše je onih kojima je samo stalo da su tu - na mjestu događanja. Sjekiraju se ako ne dobiju pozivnicu, a najveći broj njih dolazi nepozvan, jer po nekim sopstvenim kriterijumima smatraju da im je tu mjesto. Ono, ne mogu se pohvaliti da se u mojoj kući slušao Mocart i Betoven dok sam bio mali, ali se odlično sjećam kada bi bila kakva opera na onom jednom i jedinom državnom televizijskom kanalu bika bi nas zamolila „da ga utulimo”, jer bi je namah počela glava boljeti. Sevdalinka je pjesma uz koju sam rastao, uz koju su me uspavljivali. Slušao sam o čežnji, ljubavnim jadima, dertu, ljepoti, o šadrvanima, karanfilu i đulistanima. Samo u rijetkim prilikama su se u našoj kući mogle čuti 46 „krajišnice“1, i to ako bi neko od musafira koju odguslao. Junačke epske pjesme me nisu oduševljavale, jer je u njima bilo puno smrti, bola, krvi, rana i posječenih glava. Jednostavno nijesam mogao da prihvatim da je Marko (Kraljević) mogao da digne “ralo i volove”. Možda bih i povjerovao za ralo, samo da još i volove nije dizo. Kažu, pa to je stilska figura. Ada, ona bi to bila i sa ralom, no mi se čini da su Marka više interesovali volovi no ralo i Turci. Svakako da je ta činjenica uticala na moj kasniji emocionalni razvoj, na moj karakter i pogled na svijet. *** Obilazim Muzej moderne umjetnosti. Kakvih sve tu instalacija insan može da vidi! Ponešto možeš i da dokučiš, a neku od njih, ubio me dragi Alah ako razumije i onaj što ju je i postavio. Na podu od muzejske prostorije jedna polupana vrata od auta i polomljeni i probušeni auspuh od automobila. Sve to uredno zaštićeno trakom, kako posjetioci ne bi mogli dodirivati i remetiti položaj eksponata i raspored koji je sam umjetnik kreirao. Odmah mi bi jasno šta će tu traka. Kako ovo nije prodajna izložba, ona služi da neko od posjetilaca ne bi uzeo onaj auspuh ili vrata, da razgleda da obrće i prevrće, sve u želji da procijeni mogu li se vrata ispeglati ili auspuh zakrpiti. Globalna ekonomska kriza učinila je svoje, tako da posjetilac muzeja u ovim postavkama traži mogućnost zarade, dok je duhovna nadogradnja u drugom planu. Ne mogu se pohvaliti da sam poznavalac ove vrste umjetnosti, ali od svih eksponata koje sam do tada razgledao, jedino sam ovdje mogao da dokučim šta je umjetnik želio da kaže i kakve emocije da izazove. Ja već u mojoj glavi stvorio sliku udesa, razmišljam da li je greška do vozača ili tehnička neispravnost vozila, čujem i sirene policijskih i ambulantnih kola i donosim zaključak da se ovdje radi o totalnoj materijalnoj šteti, i molim Allaha da nije bilo žrtava. “Umjetniče, shvatio sam poruku: Ne brže od života!”, likovah u sebi. Okrenem se, kad do mene jedan elegantno obučen čovjek sa šeširom na glavi, naglašenim nosem i uredno podašišanom umjetničkom bradom. U jednoj ruci drži naočare za vid, dok mu u drugoj bijaše crna kožna aktovka. Čovjek koga prvi put vidim u životu, stajaše ispred nekakvog neobrađenog kamena postavljenog na panju ko zna od kuda dovučenom. “Kako se odmah prepozna intelektualac i poznavalac umjetnosti”, pomislih. Pošto meni ništa ne bi jasno šta je ovim umjetnik želio 1 - Muhamedanske (muslimanske) epske pjesme Februar, 2013. Društvo Revija FORUM da kaže, odlučih da se i ja bolje zagledam, ne bi li dokučio umjetnikovu poruku. Ovaj neznanac stavi naočare pa se primakne eksponatu, ja uradih isto i zažalih što i ja nijesam ponio one svoje koje mi služe za čitanje. Odalji se neznanac od eksponata, skine naočare i jednom nogom ispruženom naprijed zagleda eksponat. Ja uradih isto. On prst na čelo, ja prst na čelo. Primače se on onom kamenu, savi se i poče ga zagledati sa svih strana. Ja malo sačekah da se on udalji kako se ne bi sudarali glavama, pa ponovih njegove radnje. Sav se jedem, krivo mi što nijesam uspio da dokučim šta je umjetnikova zamisao. Da je umjetnik tu, stupio bih u razgovor sa njim i na neki način izvukao od njega šta mu je bila zamisao i kakve je emocije želio da izazove u nama. Ali kad već nije, moram od ovog gospodina, koji je izgleda dobar poznavalac umjetnosti, saznati o kakvom se umjetničkom izrazu ovdje radi. Gospodin se laganim koracima uputi ka izlazu iz muzeja, dok se na njegovom licu vidjelo zadovoljstvo. Ubrzah korak za njim. Napolju je kiša tek prestala da pada. - Dobar dan! - Dobar dan! - odgovori mi. - Lijepa izložba! – rekoh, samo da bih započeo razgovor. - Jeste! - složi se sa mnom. - Ja nijesam neki poznavalac ove vrste umjetnosti - nevoljno priznah. - Nijesam ni ja - odgovori on - Nego sam krenuo u opštinu da predam neke papire za otvaranje poslastičarske radnje, pa se sklonih od ove kiše. Odavno ovakva nije pala?! Ja idem desno! - reče. - Ja ću lijevo – rekoh, mada Februar, 2013. nijesam znao kud ću lijevo. Da me je ko od poznanika i ahbaba vidio kako idem džadom i sam se sa sobom smijem, namah bi pomislio kako sam trsio. *** Najveći broj posjetilaca galerija se i ponašaju upravo kao ovaj poslastičar. Stalo im je samo da ostave dojam na prisutne i da budu primijećeni, a umjetnik i njegov trud ih ponajmanje interesuju. Na pojedinim damama više je farbe no na ovim umjetničkim djelima. Od nakita oko vrata, na rukama i sa odjeće mogla bi se komotno dobra izložba napraviti. Počeo sam da sumnjam da to namjerno rade kako bi sebe stavili u prvi plan a izložene slike u drugi. Ovdje se više komentariše ko je kako odjeven i ko je sa kim došao, nego da li je umjetnik ostao dosljedan “svom pravcu”, da li se odriče svog umjetničkog kreda ili “hrabrošću fantazije, crtačkom perfekcijom sa složenom metamorfozom, transpozicijom, imaginativnom nadogradnjom teži nekom drugom pravcu.” Pozorište je bilo priča za sebe. Dok nijesu instalirani ometači za mobilnu telefoniju, tu kukale riječi glumaca nijesi mogao čut› ili razumjet›, od orijentalne, klasične i novokomponovane muzike emitovane sa mobilnih telefona. Kao da su se utrkivali kome će više puta telefon da zazvoni, da bi impresionirali one oko sebe i kako bi ostavili dojam da se tu radi o izuzetno traženim i poslovnim ljudima. Dok idem ulicom koja je bila lijevo od mjesta rastanka sa poslastičarem, a da ni sam ne znam kud› sam se uputio, prebiram po mislima i dajem za pravo onima koji tvrde da što čovjek više stari to mu misli više bježe u djetinjstvo. Sjetih se da se i u našoj mahali, na prostoru gdje je sada Crnogorska komercijalna banka, nalazila poslastičarska radnja Murati Murta. Tada nije bilo kafića, sem nekoliko klasičnih kafana, tako da su “slastičarne” bila mjesta gdje se omladina sretala i okupljala. Kad smo bili djeca često smo zastajkivali ispred ovog objekta kako bi se divili u vitrini izloženim kolačima. A tek kako smo samo zavidjeli poslastičarevom sinu Džaferu što može da jede kolače do mile volje. Džafer nas je razuvjeravao i ubjeđivao da smo u zabludi, ali smo mi i dalje sumnjali, zbog njegovih crvenih i naduvenih obraza. Zamišljam i mog poznanika iz galerije kako pravi kolače. Na glavi mu bijela kuvarska kapa, opasao i bijelu kecelju, zasukao rukave, pa suče li jufke suče. U poslastičarnici nema glume. Ili znaš da praviš kolače ili ne znaš. Možda će umjetničke kreacije od brašna i šećera, koje bude pravio, privući pažnju mušterija, ali mu već sada mogu poručiti da neću dozvoliti da me izgled prevari. Ovoga puta, osim razgledanja, moći ću i da degustiram izložene eksponate. Neće mi trebati bilo čija pomoć da zaključim šta je “umjetnik” želio da kaže. Baklave, hurmašice, tatlije, tufahije… Afijetola! Grmljavina i prasak groma trgoše me iz razmišljanja. Uh, evo kiše ponovo! Eda li đe u blizini kakve galerije?! 47 Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM Predstavljamo roman Erkina Bihorca „Triling” Dijalog sa vremenom Piše: Faruk Dizdarević Umjetničko djelo nije tvorevina tek njegovog tvorca već i okolnosti, društvenog miljea u kojem ga je tvorac stvarao i stvorio. Jer, teško je zamisliti djelo izolovano od potreba vremena (Mallarmé). U knjizi Triling Erkina Bihoraca okvirne tačke priče su prve godine nakon razdruživanja jugoslovenskih naroda putem krvavog rata čiji uvod je činilo vrijeme gdje se sopstveni identitet gradio i zasnivao na antagonizmima prema drugima. Po Levi-Brilu, u kolektivnom stanju čovjek gubi sebe i brka se s drugim. Čovjek više nije individualno biće nego se poistovjećuje s nečim, s nečijim gledištem, osjećanjem, činom… Ta pojava je nazvana participation mystique. Budući da ne posjeduje čak ni neophodna sredstva za osnovno razlikovanje, jedinka nesvjesno neprekidno brka sebe s nečim ili nekim drugim i prihvata shvatanja drugog i živi njegov život, dok je svijest o samom sebi dopola raspršena i lebdi u mutnim dubinama nagona. Uvriježeno je mišljenje da je za tako nešto veoma pogodan ovaj prostor. Jer Balkan je id, nešto neodređeno, mjesto sumnjive realnosti, mjesto na koje se deponuju nepoželjni, nepotrebni i neprihvatljivi sadržaji. Prema tom stavu, sam koncept Balkana je toliko fluidan, neodređen i neartikulisan (zapravo simulakrum koncepta, konceptualni Frankeštajn), toliko udaljen od bilo čega realnog i mogućeg, da je na teritoriji nad kojom se nadvija realno i moguće doslovno sve. Ali uvriježeni 48 Roman Triling je višeslojan, dinamičan i interesantan. Radnja knjige dešava se u nezaustavivom vrtlogu raspada lijepe zemlje koja se nekada zvala Jugoslavija, preciznije u vrijeme intervencije NATO snaga. A ono što iznenađuje u ovom romanu jeste osjećanje koje vas obuzima kad knjigu iščitate do kraja: sve djeluje do te mjere realno da očekujete da će se iza sljedećeg ugla i vama dogoditi nešto slično. I to vas neće nimalo iznenaditi. fatum neizbežnosti ne može biti neumitna konstanta i to ni u kom slučaju ne mora zauvijek ostati tako. Determinizam i zla kob Balkana samo su velike prazne priče, koje podjednako prijaju ušima zapadnih centara sive moći kao i lokalnim pseudoelitama. I nakon završetka rata 1991-95. u Srbiji, odnosno „skraćenoj Jugoslaviji“ mnoga važna pitanja ostala su ne samo otvorena, nego i dalje, i dodatno, kontaminirana nanosima emocija, strasti i mišljenja kojima je ispunjena stvarnost bila prožeta odsustvom institucija i znanja neophodnih u procesu demokratske postkomunističke tranzicije i integracije u evropske tokove. Na izvjestan način o tome govori roman Triling. Istina, Bihorac nije jedini koji kroz svoju knjigu progovara o društvenim pa i političkim prilikama tokom devedesetih; ne treba zaboraviti Arsenijevića, Ćirića, Vidojkovića. U nedostatku ideje šta posle komunizma, kao tragičnu farsu Srbija će početkom devedesetih ponoviti proces koji je prošla početkom XIX vijeka težnjom da vaspostavi nacionalni romantizam i homogenost, težnjom za objedinjavanjem teritorija, započinjući tako da pravi „Novu Srbiju na starim temeljima, ili Nove temelje za Novu Srbiju“. Radnja knjige Erkina Bihorca dešava se u nezaustavivom vrtlogu raspada lijepe zemlje koja se nekada zvala Jugoslavija, preciznije u vrijeme intervencije NATO snaga na Srbiju u prvoj polovini 1999. godine. Intencija autora knjige Triling je da pronikne u tajne dvije velike zagonetke koje draže maštu literata od kako je svijeta i vijeka – teme ljubavi i smrti, suptilno bojeći njihove profile iznijansiranom skalom osjećanja tokom pomenutih ratnih dešavanja. Priča o ljubavi, poznato je, spada među najstarije a istovremeno i najeksplicitnije književne teme. Erkin Bihorac je odabrao kao centralnu - ljubavnu temu koja je prikazana duboko psihološki, bliža realnoj slici. Ljubav Damira i Jasmine lišena je svake vrste patetike. Emocije su svedene i postepeno se otkrivaju. Postignuta je ne samo realnost situacije, već i realnost ostalih likova u datoj situaciji. Važan lik u romanu, koji ima veliki uticaj na život ostalih likova je – varošica Sjenica. Autor teži da realno opiše i konkretizuje prostor. Precizno se kaže kojim ulicama junaci idu, kraj kakvih zgrada prolaze, u kom kafiću se sastaju. Opisi Sjenice i njenog svakodnevnog života u funkciji su karakterizacije ličnosti. Roman se može posmatrati i kao posvjeta ovome gradu. Sjenica je, uostalom, takav grad, mjesto susreta kulturâ, načina života i shvatanja svijeta koji nijsu jedinstveni, baš kao što ni ljudi nijesu isti, iako imaju pravo da budu jednaki jedni pred drugima. A nije loše da su to i pred zakonom. Ili Bogom. Ili pred oboje. Junaci Februar, 2013. Revija FORUM Obrazovanje, kultura, baština Bihorčevog romana prema svom spored kakav nisu imale. Roman gradu imaju ambivalentan odnos pruža mogućnosti za različite – to je mjesto koje vole, u kojem modele interpretacije. Međutim, vrijedi ostati i živjeti, ali istovretrebalo bi naglasiti jednu meno to je duboka provincija, specifičnost koja ga, definitivno, „malo bolje osvijetljeno selo“. postavlja na dvije ose iščitavanja. Iz lako prepoznatljive svaPrva bi bila sagledavanje romana kodnevice idilične varošice pisac kao produkta literarne fikcije, nas prevodi u grozno područje koji može da čita bilo ko, sa bilo balkanskog pakla. Iz ugla zapleta kojih prostora. I kao takav, on gledano, kohezivnost događaja posjeduje potrebnu težinu koju ne zavisi od bilo kakve svjesne mu obezbjeđuje neosporni taluloge koju bi likovi u knjizi moent autora. Druga osa iščitavanja gli igrati na planu unutrašnje ne može da prenebregne lokalni radnje u romanu (npr. Srđanovo kolorit i insistira na preplitanju fikranjavanje kojim kao tek mocije i stvarnosti autorovog grada, bilisani vojnik ostaje bez obje Sjenice. noge; zločinačka indiferentnost Romanom Triling dominina limene sanduke u kojima su ra pripovjedački glas koji sve kući stizala tuđa djeca; tragičan objašnjava. Pisac nam slobodnim i apsurdan kraj Denisovog života; i nesputanim jezikom, pričajući Neđeljkova pisana poruka pred priču, pokazuje izvanredan smisFoto korice, Triling - Ustanova kulture Sjenica, 2010. samoubistvo: Umoran sam, ne ao za detalj i deskripciju poput remogu više. Praštajte…) Čini se nomiranih majstora pisane riječi. ukidaju gotovo svi obziri i sva pravila, kao da zaplet zavisi od milosti Bihorcu ide od ruke pretakanje sačuvati dušu, jer rat i nije ništa drugo kontinuirane organizacije same disobičnih radnji i događaja u anegdotske do iskušenje koje se postavlja pred kurzije u kojoj su književni junaci samo situacije. Jasnost iskaza, provedrene nacije i ličnosti. Bihorčeva knjiga nastoobjekti, nemoćni da bitnije utiči na larečenice i suptilni humor njegove su ji da upravo to dokaže. Rat, ranjavanje, nac događaja. Karakteri likova teže ka neosporno vrlo značajne odlike. ubijanje, besmisao, strah, bježanija… postupnom raslojavanju, pa tako na Upustivši se u čitanje proze Erkina nisu ni zastarjele, ni vedre teme. Ako svakoj stranici dobijamo novu karakBihorca, mi pristajemo da poštujemo je to tako, potrebno je pažljivo izabrati ternu informaciju. U većini slučajeva pravila po kojima njegov književnopristup tome. To je Bihorac majstorski glavne osobine se od sitnih detalja umjetnički svijet funkcioniše. I to uradio. postepeno razvijaju i na taj način postnije ništa novo, čak je i jedini način Roman Triling je višeslojan, priaju sve izrazitije i izrazitije. Postepeno na koji može da se potpuno ostje svega dinamičan i interesantan. iznošenje detalja teži ka potpunom vari međuodnos književnog teksta i Epizodičnost je, kako smo već rekli, formiranju jedinstvene slike jedinstčitaoca. Međutim, ono što iznenađuje ono što karakteriše njegovu kompozicvenog karaktera. Tome doprinosi i u ovom romanu jeste osjećanje koje iju, ali to se ne može smatrati manom uspjela organizacija narative koju je vas obuzima kad knjigu iščitate do jer je takav postupak u skladu sa svijeBihorac formirao po principu filmske kraja: sve djeluje do te mjere realno da tom koji je u tekstu prezentovan. Knjiga dramaturgije – brza smjena opisa slika očekujete da će se iza slijedećeg ugla i je brižljivo kompoziciono organizovana i događaja što pridonosi živosti radnje vama dogoditi nešto slično. I da to vas i napisana poetski nadahnutom proi njenoj zanimljivosti. Uspjele autorove neće nimalo iznenaditi. zom. Uočljiva je lakoća pripovijedanja, deskripcije karaktera glavnih nosilaca Nema, dakle, nikakve sumnje otuda utisak da riječi i rečenice nekako radnje, i ako najčešće skicuozne, mogu da je ovaj roman vrijedan čitalačke glatko izviru iz pisca; očarava amiterse posmatrati kao zasebni narativni ispublike, i ne samo nje. On svakako acija sjeničkog načina govora. Autor kazi u okviru pripovijedne strukture. zaslužuje i jasniji pogled književne kripribjegava inovacijama u širokom raIstorija nas uči da su ratovi (bili) tike. Iskreno vjerujemo u bogat život sponu, od onih koje se tiču umjetničke neizbežni kao razne kataklizme, zemove knjige jer ona to svakako zaslužuje. forme i odabranog proznog izraza, do ljotresi, bolesti, nesreće. Govoriti proBez obzira što je nastala i štampana u traganja za novim jezičkim izazovima. tiv rata nije ništa. Moralni problem je jednom skrajnutom mjestu, duboko u On zbira riječi kao drvca, dajući im raslijedeći: kako u stanju rata, u kome se unutrašnjosti Februar, 2013. 49 Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM Forum objavio knjigu kolumni Ervina Spahića Sofra i druge priče Knjiga sa naslovom Sofra je zbirka od 23 pripovijedna ostvarenja Ervina Spahića. Primjenom raznorodnih žanrovskih obrazaca ove kratke priča karakteriše direktnost kazivanja i čitalačka komunikativnost. Da će pripovijesti biti veoma zanimljive, čitaocu će biti jasno već posle prve dvije. Spahićev prozni prostor se otkriva u obilju naturalističkih elemenata, u stalnoj redukciji na priču sämu, uz odbacivanje artificijelnosti; u pitanju je proza koja bi se najjednostavnije kategorisala kao realizam. Jedan od postulata realističkog pravca u književnosti je vjerno slikanje stvarnosti Pogledom na ovu neobičnu knjigu koju čine sjećanja, zapisi, kolumne, dokumenta… uočava se da se nižu uzastopne retrospekcije u kojima se oživljavaju likovi i zbivanja iz rodnog grada, prőgovori o hudoj sudbini, kontroverznim istorijskim zbivanjima, ljudskim hirovima, stigmatizaciji, velikim iskušenjima, ali i istrajnosti naroda kome autor pripada. Bez obzira na tu, na oko, disperzivnost Spahić kao da je pošao od pitanja: šta je vrijeme, ali nije dao izričit odgovor na tako opšte postavljeno pitanje, već govori o nekim odlikama vremena, o nekim karakteristikama vremena, o ontološkom statusu vremena. Ono što odlikuje ovu knjigu jeste to što je pokazano kako se odgovori na postavljena pitanja ne mogu davati izolovano, kako odgovor na jedno pitanje zahtijeva izvjesnu vrstu odgovora na druga pitanja. Znači, od svih tih pojedinačnih pitanja možemo da sklopimo jednu cjelinu i onda ćemo dobiti neku opštu sliku, mogući odgovor.. Poput svakog pripovjedača od zanata Ervin Spahić zna da se proza bavi prevashodno događajima i karakterima, a ne opisivanjem stanja, i to poetičko načelo dosljedno je sprovedeno u ovim ostvarenjima. Po meni, posebnu pažnju treba obratiti na izvrsnu sposobnost autora da poveže činjenice, na talenat kompleksnog sagledavanja pojave. Djetinjstvo, u rodnoj varoši, je doba 50 najdubljih utisaka i temeljnih životnih saznanja. Viđeno prvotnim očima, djetinjstvo neizbrisivo traje u čovjeku, raskriljuje se subjektivnim i arhetipskim značenjem doživljaja, te otuda imamo nekoliko pripovijesti sa intenzivnom aromom iz ranog životnog doba i lumunacijama duše u odrastanju i pronalaženju svog mjesta u svijetu. Rastući u harmoničnoj, višečlanoj porodici, pisac je spoznao njen značaj, kao mjestu topline i zaštićenosti. Pripovjedačev emotivni krug ispunjavaju draga lica, najprije majka, zatim amidža, dedo. Ove i neke druge priče ozarene su i obgrljene blagom vedrinom i oštroumnim humorom, koje autor naziva hićajama. Tehnikom inserta i kolaža, u svoj punoći izvorne živopisnosti, prikazan je čitav jedan mali svijet sa svojim osobenostima. Pojedine priče ispripovijedane su, sasvim namjerno, odabranim vokabularom. Pripovjedačevo naslanjanje na arhaični jezički materijal u načelu se može razumjeti kao da se on koleba između, s jedne strane, osobenosti jednog već prošlog vremena, i s druge, opštosti ciljnih funkcija pripovijesti, a to su, prije svih, njihova poruka i recepcijska valenca. Čini se da mu je bila ambicija da sačini zavičajnik, rječnik pokrajinskih riječi kojima, u opštem proticanju vremena i naraštaja, prijeti opasnost zaboravljanja. Te riječi, tajnovitog zvuka, isijavaju oko sebe dah starine i davnih oblika života koji sve više isčezavaju. No, to upiranje pogleda u segmente prošlosti krije i jednu drugačiju preokupaciju, a koja bi, sa izvjesnim ogradama, mogla biti okarakterisana kao potraga za identitetom, i to postavljena u ravan konkretne potrage za korjenima. O ozbiljnosti sa kojom je spisatelj pripremio svoj rukopis za štamanje, pored ostalog, govori i podatak da se na kraju knjige nalazi i Rječnik manje poznatih riječi i izraza. Variranje pripovijednog stila, rečeno je, ide od sjećanjâ iz djetinjstva i retrospektivnih opisa negdašnjeg jednostavnog i nesputanog života sklonog nestajanju, do tematiziranja i nekih politički aktuelnih pojava. Dakle, u ovoj zbirci ima i toga što bi se moglo imenovati željom autora da istoriju pretapa u savremenost, a savremenost podvrgava istorijskim (pr) ocjenama. Podlogu za pojedine priče nalazio je u istoriji, daljoj i bližoj. Pisac ne propušta da čitaoca podsjeti kako je u nekim od njih riječ o dokumentarnom predlošku. Činjenice prošlosti koristi najčešće kao osnovu za tumačenje smisla angažovanja ljudi u savremenim zbivanjima. U tim pripovijestima očita je autorova intencija da se govori, i to glasno bez ustezanja, da se saopšti lični stav o nekim važnim pitanjima. Pripovijesti obuhvaćene knjigom Sofra, bez obzira na svoju žanrovsku raznolikost, sklapaju se u logičnu, višeznačnu cjelinu. Ovo je knjiga rijetke iskrenosti. Ervin Spahić je, bez ikakve sumnje, darovit pripovjedač. On ostavlja budućim naraštajima knjigu koja će se bez sumnje rado listati i čitati. Mudro je podsjetio na činjenicu da prošlost, osim balasta, može i te kako da bude putokaz za budućnost. Očekujući novo književno djelo Ervina Spahića, poželimo mu da njime, oslobođen damara prve knjige, otplovi u široke prostore književnog stvaralaštva. Faruk Dizdarević (Iz recenzije) Februar, 2013. Priča Revija FORUM Drugonagrađena priča na festivalu „Zavičajne staze - Bihor 2012” MISIR Rafet MULIĆ „Stvoriću ja Misir, mjesto na ovom svijetu slično Džennetu“, reče Bog meleku svom. „Ali Gospode, ljudi će se poubijati oko Misira, svi će htjeti tamo da žive“, zabrinuto reče melek. „Neće, neće. Ja ću ljudima usaditi ljubav prema rodnom kraju, pa će oni, ma gdje živjeli, misliti da im je rodno mjesto Misir“, odlučno kaza Bog. Uvijek su me zbunjivali gradovi koji nemaju rijeku. U njima nikada nijesam umio da odredim gdje je gore, gdje dolje, gdje je tamo a gdje onamo. Jedan od takvih je i Malme. U njemu, ne znadoh gdje se nalazi autobusko stajalište za Treleborg. Ulica puna ljudi: crnaca, bijelaca... i meni pade na pamet kako sam, kada sam bio mali, mislio da su svi crnci toliko crni da im se iz tog crnila samo oči sijaju, da svi Kinezi imaju lica žuta kao limun, a da svi Indijanci liče na poglavicu Džeronima. Tako sam mislio kada sam bio mali. Sada, u ovoj gunguli, nađoh se u nedoumici: koga da pitam gdje je to stajalište. Odlučih da prozborim naškim, pa kud puklo da puklo. Narod je prolazio ne primjećujući me. Kad, stotinak metara niz ulicu, ugledah jednog čovjeka. „Naš je“, pomislih. Kao da se nađoh u zavičaju. „Ovoga sam čovjeka viđao na našoj pijaci, u gradu, na seoskom putu, na dženazama, vašarima...“ A on, svezao ruke na leđa, oborio pogled i korača kao da gazi po brdima bihorskim. „E, ovaj je sto-posto naš. Ma i selo odakle je, čini mi se da bih mogao pogoditi“, razmišljam dok mi se čovjek, korak po korak, približava. Ispravi pogled a ja se obradovah kad u njemu prepoznah nebo iznad Bjelasice. Učini mi se da mi je rod najrođeniji. Izvinite. Da vas pitam... - rekoh. On stade. Molim vas... - nastavih. U trenutku mu u očima vidjeh sve: da ima, otprilike, šezdeset i kusur godina, te da je do dolaska ovdje svoj život proveo na selu. Na njemu se vidjelo da se krvavo borio za svaki dan, za svaki zalogaj kojim je hranio porodicu. Neki teški napori i danonoćne brige urezale su mu boru među obrvama. A slična borba slutila se i u njegovoj duši. No ipak, izgledao je nekako mlađi u odnosu na ljude njegovih godina. U odnosu na njegove ispisnike u ovom svijetu u kome se nađosmo nas dvojica. Ili je to samo utisak zbog crvenih jagodica, preplanulog lica i jake prosijede kose. Kratak, pravilan nos i široka usta oduvijek su Februar, 2013. Bilješka o autoru RAFET MULIĆ, rođen 1963. u Bijelom Polju gdje i danas živi, po obrazovanju je inženjer mašinstva. Radi kao profesor mašinske grupe predmeta i bibliotekar u srednjoj stručnoj školi. Uz to, vrlo je aktivan na polju kulturnog života grada. Osnivač je poletne izdavačke kuće Klub kulture, u kojoj obavlja poslove urednika. bila obilježja „prekolimaca“, ili kako smo mi sa ove strane Lima voljeli da kažemo, Bihoraca. Na glavi je imao štofani kačket, oker sako, teget pantalone na „strogu peglu“, plavo-bijelu košulju i crne zatupaste cipele. „E, naš je, nema šta“, utvrdih sa sigurnošću. Znate li gdje je stanica Sodertan - upitah. Znam. To ti je u onom pravcu - pokaza mi bočnu ulicu. - A onda skroz pravo. Ali ne brini, odvešću te ja dotle. Nema potrebe, zaista. Snaći ću se. Samo sam htio... Ne žurim niđe - reče on. Odakle si, sinko - upita me krenuvši niz ulicu. Ja sam sa lijeve strane Lima. A Vi? Ja sam iz Bihora - isprsi se malo čovjek. Kada mu rekoh da je i moj komšija Jonuz iz Bihora, kao da sam mu donio vijest o kapitulaciji Druge Švabe. Ene, Jonuz! Ja smo ti i on drugobratučedi. E šućmulilahi, ala je ovaj dunjaluk mali. Ene, ene... I poče priča. Saznadoh da ima tri sina u Malmeu, te jednu kćer u Luksemburgu a drugu u Njemačkoj. Da mu je žena prošle godine umrla, pa ga sinovi poslije njene smrti ovdje doveli. U početku mu se dopalo, ali sad... U ovoj krmskoj Švedskoj ne može dalje. Saznadoh i krava koliko je imao. A vranca što je imao, bože mili! Košije na Lađevcu uzimao! Sve to saznadoh ispijajući tanku švedsku kahvu u jednom restoranu. E nećeš, valahi bilahi, no ja da platim. Pustih ga i čini mi se da se osevapih. Učini mi se da se čovjek tog trenutka osjeti živ, jer i on ima s kim popiti kahvu. A ne plati li je, vala, kao da je ni popio nije. I nije mu do kahve, posebno ne do ove švedske. No mu je nekako pribrehalo, baš tako reče, da se vrati u svoj Bihor. Sanja izvore planinske, sanja kako kosi travu, kupi sijeno, bere sijerke i po cijeli ih dan jede. Ove ovdje kruške, veli, lijepe i žute ali bez mirisa i ukusa. Nikada više, požali se, nije imao a nikad gladniji nije bio. - Moj sine, kad ti je duša gladna i prazna, nema te hrane koja bi te najela - reče stiskajući mi ruku na rastanku. Sve mi se čini da mu obećah skoro viđenje. A slika, ta slika našeg čovjeka titrala mi je još nekoliko dana pred očima. Sve dok se jednog utorka ne probudih. Dobar dan! Kad ima prvi let za Podgoricu? Spustih slušalicu i nekako mi laknu. Skaratio sam muke. Vratih se ja u moj Misir. 51 Sport Fudbal: Hasan Pepić, omladinski reprezentativac Crne Gore od nedavno u Juventusu Revija FORUM Hasan Pepić Od jezerskih livada do Torina Hasan Pepić je rođen u selu Vranj, kod Tuzi, na 2-3 km od Skadarskog jezera. Brojna porodica Envera Pepića je, čim je poslčjednji rat završen, preselila u Njemačku. Otac Enver je, sa suprugom i četvoro djece (a Hasan prvijenac), uspio je dobiti njemačku vizu i napustiti svoje rodno selo. U početku se nastanio u mjestu Ramrigenu. Najstariji Hasan, koji inače nosi ime svog poznatog prađeda, kažu od prvih dodra sa fudbalskom loptom, ispoljio je urođeni talenat, pa su treneri u amaterskim klubovima Ramrigena, Ulma i Rojtlingena nastojali da ga što više privole na rad i aktivniji odnos u igri. Omogućili su mu pristup čuvenom njemačkom klubu Štutgartu. Bio je član kadetskog i omladinskog tima do ljetnje pauze. Potom je prešao u Karslue, a nešto docnije u Dinamo iz Drezdena, (član Druge njemačke lige). Iz dana u dan Hasan je samo potvrđivao raskošni talenat. Sa pozicije centralnog veznog igrača ustaljio se na mjestu spoljnjeg veznog na kojem se pokazao kao prototip mo- 52 dernog fudbalera. Hoće li to potvrditi, vidjeće se ubrzo. Sigurni smo da ga „Stara dama“ (Juventus) ne bi dovela u svoje redove, gdje se po znanju ističu golman Bufon, Pirlo, Matri, Lihtštajner, a od ovog prelaznog roka Anjelka i Peluza. Iznad svega Mirko Vučinić, reprezetnativac Crne Gore, čijim putem će poći i Hasan kada iz omladinske ili mlade reprezentacije Crne Gore pređe u najbolju selekciju. Selektor omladinske reprezentacije Crne Gore, Aleksandar Milje- nović kaže da je Hasan fudbaler za svaku pohvalu. On potvrđuje da u izvorištu naše mladosti imamo puno darovitih igrača, koji po svom znanju predstavljaju budućnost fudbalske Crne Gore. Hasan je bio učesnik u kvalifikacijama u Engleskoj i Švajcarskoj, pokazao da je fudbaler od nerva i znanja. Njegove osnovne karakteristike u igri su skok, brzina, snaga i odvažnost. Po tome je, kompletan igrač – navodi selektor Miljenović. H. TUZOVIĆ Februar, 2013. Sport Revija FORUM Rukomet: Priznanje Fahrudinu Meliću Prijepoljac uzdanica reprezentacije Rođen u Prijepolju prije 28 godina, Fahrudin Melić je prve rukometne korake napravio u Sarajevskoj Bosni. Igrao je, potom, za nekoliko Bosanskih timova. Skrenuo je na sebe pažnju nastupima za Sarajevski klub, ali, posebno, nastupajući zajedno sa reprezentativcima Crne Gore Petrom Kapisodom i Ratkom Đurkovićem. Upravo igre i druženje sa crnogorskim reprezentativcima bili su odlučujući i za njegovo opredjeljenje za reprezentaciju Crne Gore. Melić je na skoro završenom Svjetskom rukometnom prvenstvu igranom u Španiji, gdje naša reprezentacija nije opravdala očekivanja, bio jedan od rijetkih koji je na svakoj utakmici davao maksimum. Inače, ovo krilo naše reprezentacije je u prošloj sezoni bio najbolji igrač slovenačkog Gorenja, koje se takmičilo u Ligi šampiona u kojoj je on bio peti strijelac. Sjajne igre za Gorenje, sa kojim je osvojio titulu u Sloveniji, te briljantni nastupi za reprezentaciju Crne Gore nisu ostali nezapaženi ni od stratega velikih klubova. Naime Melić će od ove sezone igrati u jednom od najvećih svjetskih klubova Francuskom PSG. Kao kruna njegove uspješne sezone stiglo je i priznanje Rukometnog saveza Crne Gore, koji ga je opravdano proglasio za najboljeg rukometaša u inostranstvu u 2012. Nadajmo se da će nas ovaj rukometni znalac još mnogo sezona radovati njegovim efektnim golovima za reprezentaciju. S. Korać Fahrudin Melić Februar, 2013. 53 Prenosimo Revija FORUM Časopis Komuna: Pismo iz Pariza Bor i san ispod tri sunca Panorama sela Bor Piše: Branka BOGAVAC P ošto je Komuna, uglavnom, posvećena prošlosti i etnografiji, pokušaću da ispričam nešto i o mom selu. U doba mog djetinjstva, moje planinsko selo Bor, koje se nalazi iznad Petnjice u Bihoru, imalo je oko tridesetak raštrkanih seoskih kuća, obično pokrivenih šindrom, neke su bile i brvnare, a rjeđe one koje su očakmljene i okrečene. Nije bilo kuća pod crijepom. Selo nije imalo kolski put, niti vodu, a ni struju. Odmah poslije rata prvo smo se osvjetljavali lučem (daščice od suvog četinarskog drveta koje se pale kao svijeće). Tek poslije nastalo je i doba „ćore“ ( preciznije; to je mali metalni sudić u obliku čokanja u koji se stavi ulje sa fitiljem i zapali). „Ćora“ je jedva mogla solidno da osvijetli tek jednu stranicu knjige. Zatim su došle lampe, staklene, luksuzne petrolejske... Vodu smo donosili sa izvora. 54 ... Izuzev dvije-tri kuće boljestojećih u mom selu, svi smo bili približno siromašni, i, ako se moglo pomoći - pomagalo se... U mom selu tad nije bilo nikave prodavnice. I za najmanju stvar je trebalo ići u Petnjicu, a ćešće i u Berane, na tridesetak kilometara i bez ikakvog saobraćaja. Najviše se išlo pješice, po pet-šest sati u jednom pravcu, a teret se prenosio konjima. U grad se išlo obdanice. U Boru su živjeli pravoslavni i muslimani, narod se lijepo slogao. Izuzev dvije-tri kuće boljestojećih, svi smo bili približno siromašni, i ako se moglo pomoći, pomagalo se. Selo nije imalo ni škole, pa smo mi, djeca, išli u tu nevjerovatno daleku školu, te pet-šest kilometara pješačili po kiši, blatu, snijegu. Zime su ponekad bile strahovito oštre, sa jakim sjevercem pa bi se snijeg tako zaledio da smo normalno išli po - „porvšici“. Rijetko ko je imao rukavice, a niti je znao šta je to zimski kaput!? Djevočice su nosile pletene suknje, džemperčiće i dokoljenice, za duge čarape se nije znalo. Tada nijesu postojale hulahopke, a o pantalonama da se i ne govori! Nosili smo i gumene opanke sa oputom, a koji su se strašno klizali. Obuća je bila često mokra, ali gotovo nikad nijesmo bili bolesni!? I pored svega, taj i takav život je tada za nas bio normalan, prihvatljiv, lijep... Sada mi to izgleda kao čista apstrakcija, nešto nemoguće, nešto nezamislivo, jer je to čak i – surovo doba. Jedina zabava, umjesto današnje televizije, krimića, hajfona ili crtanih filmova, bila je povremeno tek jedna igra. U jesen, ili u proljeće, kad okopni snijeg, pri povratku iz škole, uprkos roditeljskoj prijetnji od batina, zaustavljali smo se na livadicama i igrali - „izmedju dvije vatre“. Za tu igru pravili smo lopte od goveđe dlake, s proljeća, kad se goveda inače linjaju. Drugih lopti još nije bilo. Kad su se pojavile lopte, one šarene, u boji, fantastične, ako si je dobio, to je bilo kao danas da dobiješ - mercedes! Postajao si važan, bio u centru pažnje, toliko su Februar, 2013. Prenosimo Revija FORUM Branka i Duška u Bihorskoj narodnoj nošnji bile nedostižne, lijepe, u koloru! Bile su san! Pa mi smo i preživjeli sanjajući i to nas je, vjeurujem, i spasilo. Sada mi se čini nevjerovatnim, ali i u tom tako malom i zabačenom kraju, kao dašak komunističkog poleta i propagande, i u Boru su organizovane „vesele večeri“, koje su se održavale u jednoj staroj napuštenoj kući, dosta trošnoj i čak je postojala opasnost da se sruši od velikog igranja i trupanja. Tu se omladina okupljala da pjeva, igra i tu sam ja, kao učenica osnovne škole (tek sad postadoh svjesna kako sam rano krenula u svijet!?) počela da igram prva moja „sitna“ kola sa neobičnim žarom, uz jedinstveni muzički instrumenat - običnu čobansku sviralu ili frulu, baš kao da nam je svirao kompletan simfonijski orkestar! Kako još nije bilo televizije, ničega, uveče smo ponešto plele, ili češljale vunu ili motale klupčad sa kamčela, pošto je majka tkala i ćilime... Ponekad, kad bi bilo gostiju, igrali smo „prstena“. To je ona igra kada jedna strana krije prsten pod „bjelače“, a druga ga traži. Igralo se u orahe ili jabuke ili se ugljenom ogaravi onaj ko izgubi. Dakle, cilj je bio da se ljudi zabave i nasmiju u toj usamljenosti. Ponekad bi se išlo na veFebruar, 2013. černja sijela kod prijatelja i tada smo, uz veliko uživanje pjevali naše narodne, izvorne pjesme... Druge velike zabave, veoma rijetke, i zato atraktivne, bile su svadbe. U to vrijeme to je bio spektakl. Tad su još naše susjede-muslimanke nosile „fistane“ -bijele duge suknje od pamuka i preko njih naprijed „zaprege“ (pregače - istkane od vune u boji). Gore su nosile košulje sa jelecima, dok su mlađe - nevjeste bivale izuzetno ukrašene i nakićene. Oblačile su dimije od hare (tkanine duge i do dvanaest metara), zatim svilene košulje i vezene jeleke u živim bojama. Na glavi su imale marame sa „ojicama“ (čipkice ivicom marama). Na čelu bi imale i nekoliko redova zlatnih dukata, uz obilato nabijeljeno i narumenjeno lice. Tada se trepavice nijesu opterećivale. Običaj je tada bio da mlada dvori, to znači da stoji na vidnom mjestu, nekoliko sati s rukama na struku, nepokretna, s pogledom k zemlji. Ako je bilo drugih nevjesta, koje su se udale te godine, i one bi dvorile. E to je bio očaravajući spektakl, živa umjetnička djela, neprevaziđena ljepota za odmor oka. Ali najatraktivniji dan u godini bio je Ilindan na Lađevcima, dan za koji smo živjeli, ako ne cijele godine, a ono barem čitavog ljeta. To je bio veličanstveni narodni skup, gdje su se mogle vidjeti sve vrste narodnih nošnji na djevojkama, ženama, nevjestama, mladićima, starcima, raznorazni kostimi i kape, te slušali čudni muzički i drugi instrumenati. Bio je to skup ljepote koja se ne može sresti drugdje. Ljepota koja bi obogatila bilo koji etnografski muzej. To je bio takođe dan konjskih trka iz nekoliko srezova, gdje je godinama prvak bio konj Sulja Kalača iz Kruščice. Pripremali smo se za taj dan na sve moguće načine. Prvo odjeća i obuća, šile bi se haljine, brinulo o ljepoti, a trebalo i od sunca sačuvati- bijelo lice, koje je do tada bilo u modi. Nastojali smo na sve načine da taj dan bude najljepši, najsvečaniji, najveseliji, najsrećniji, najveličanstveniji u godini - nezaboravan. Nas mlade, naravno, najviše je su zanimali igranka i muzika. I gdje god je bilo muzike, bilo bi i igrača. Igrala su se sva moguća kola, a obično bi kolovođa, muškarac, plaćao harmonikašu iostalim svircima, te birao djevojku koja će mu voditi kolo. Uistinu, bila sam i ja strastvena igračica tih kola, još od osnovne škole i često su me birali i da vodim kolo. Igrali smo tako predano, baš kao da nam život od tog zavisi i kao da je to - posljednji put!? Inače, Bor je ljeti pod svojim najljepšim zelenim pokrivačem, jedan mali raj na zemlji. Za jednog Božića mi se dogodila i nevjerovatna stvar. Naša ulazna vrata na kući bila su okrenuta ka istoku. I u jednom trenutku, kad sam pogledala ka suncu, zapanjila sam se: vidjela sam tri sunca! Krajnje uzbuđena počela sam da dozivam ljude da vide to – « čudo »! Jedno veliko sunca bilo je okruženo sa dva manja. Tada nije bilo telefona i nijesmo mogli javiti drugima. Ali veliki dio sela je to vidio. Čuđenju nije bilo kraja, diskusiji, tumačenju, nagađanjima, ali tada nijesmo razjasnili tajnu !? Kada su se sunca poizdigla na nebo, ona dva manja su nestala. Ali nikave sumnje nema u to da su se pojavila «tri sunca» ! Eto, i to je bio naš mali – Bor! 55 Prenosimo Revija FORUM Iz mog ugla / Govoreći bosanski Samo danas u vašem gradu Piše: Kemal KURSPAHIĆ radio Slobodna Evropa Preambiciozno imenovani “Svjetski bošnjački kongres” na zasjedanju u Sarajevu uoči Nove godine izabrao je za svog predsjednika Mustafu efendiju Cerića - doskorašnjeg reisa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini - a među 30 članova Senata Kongresa imenovani su i Muamer Zukorlić, Muhamed Filipović, Ejup Ganić, Dževad Jahić i drugi. Godinu i po dana ranije u Novom Pazaru je osnovana Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU): među njenim članovima su i Muhamed Filipović, Ejup Ganić, Dževad Jahić, Mustafa Cerić, Muamer Zukorlić. Poštovanim čitaocima ostaje da čekaju kada će ovo putujuće društvo, možda i pod kakvim novim nazivom, gostovati i u njihovom gradu. Najnovija sarajevska epizoda definisanja bošnjačkog identiteta i prisvajanja bošnjačkog nasljeđa i kapitala, iako ponuđena kao manifestacija promocije i jačanja nacionalne samosvijesti, zapravo je otužna slika žurbe da se Bošnjacima nametnu ni od kog izabrani autori- 56 Pojavljivanje muslimanskih vjerskih poglavara, Cerića i Zukorlića, u ulozi glavnih inicijatora uspostave bošnjačkih nacionalnih institucija samo po sebi ozbiljno dovodi u pitanje proklamovanu namjeru afirmacije bošnjaštva kao nacionalnog opredjeljenja: ako je poistovjećivanje bošnjaštva s islamom postalo izraženije i agresivnije nego poistovjećivanje ustavnih “Muslimana” s islamom u bivšoj državi. Tome je značajno doprinosio današnji predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa. teti. Kao što u slučaju “bošnjačke akademije nauka i umjetnosti” niko osim skupine osnivača nije propisao naučne kriterije po kojima bi neko mogao postati njen član, tako ni održavanju “svjetskog bošnjačkog kongresa” nije prethodilo nikakvo javno konsultovanje ili kandidatura potencijalnih “senatora”. Zato okupljanje i ove grupe građana, osim poziva za zbijanje bošnjačkih redova u medijima koji su neke od njenih prvaka proizveli u vrhovne nacionalne autoritete, objektivno nema veći značaj od mogućeg kongresa pčelara ili ribolovaca. Ipak, riječ-dvije o sarajevskom kongresu. Pojavljivanje muslimanskih vjerskih poglavara, Cerića i Zukorlića, u ulozi glavnih inicijatora uspostave bošnjačkih nacionalnih institucija samo po sebi ozbiljno dovodi u pitanje proklamovanu namjeru afirmacije bošnjaštva kao nacionalnog opredjeljenja: ako su u vrijeme odlučivanja o zamjeni dotadašnjeg muslimanskog nacionalnog određenja istorijskim bošnjačkim imenom u ratnoj 1993. godini neki takođe samozvani sabornici optuživali “bivši (komunistički) režim” da je u priznavanju muslimanske nacionalnosti “poistovjećivao vjersko i nacionalno” u protekle dvije decenije poistovjećivanje bošnjaštva s islamom postalo je izraženije i agresivnije nego poistovjećivanje ustavnih “Muslimana” s islamom u bivšoj državi. Tome je značajno doprinosio današnji predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa koji se, kao reis Islamske zajednice, takođe javno predstavljao kao “vrhovni muftija u Bošnjaka”. Moguće objašnjenje namjera u osnivanju kongresa otkrio je jedan od njegovih medijskih promotora u televizijskom nastupu u kojem je potegao primjer Svjetskog jevrejskog kongresa koji je - kao nevlaFebruar, 2013. Prenosimo Revija FORUM Sa tribine u Prizrenu dina organizacija - zastupljen i u Ujedinjenim nacijama i osim sjedišta u Njujorku ima predstavništva u Briselu, Buenos Airesu, Ženevi, Moskvi, Parizu i Jerusalemu. Bošnjaci, u nekom transparentnijem i demokratskijem postupku, mogu i zaključiti da bi takvo međunarodno predstavljanje moglo biti od nekog interesa i za njih ali bi u tome morali imati priliku i da se izjasne koje će ideje - i koje ličnosti - reprezentovati bošnjaštvo na međunarodnoj sceni: hoće li to biti danas prevlađujuće ideje bošnjaštva kao ugrožene vrste - kojoj se po Ceriću dovodi u pitanje i “biološki opstanak”- ili bošnjaštva okrenutog pripadanju evropskoj porodici naroda u punoj saradnji a ne konfrontaciji s narodima i Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja. Bošnjaštvo reisa Cerića, u kojem on govori kako samo Bošnjacima nije dato pravo na vlastitu državu i nudi “gostoprimstvo” ostalima - kao da oni baš i nisu u svojoj državi - ne samo da nije privlačno Februar, 2013. pa čak ni prihvatljivo za “druge” u Bosni i Hercegovini nego i pojačava argumentaciju onih koji uporno tvrde kako od zajedničkog života i nema ništa i kako je podjela jedino moguć ishod. Na tom su fonu, zabune o nacionalnom identitetu a ne afirmacije bošnjaštva, i svojevremni poklici današnjeg predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa kako je “Turska oduvijek bila naša mati, tako je bilo i tako će ostati”. Jedna od odluka Cerićevog kongresa - da “za nacionalnu zastavu svih Bošnjaka svijeta izabere bijelu zastavu s ljiljanima” - simbolična je manifestacija naknadnog “usklađivanja” čak i novije istorije s novim realnostima podijeljene države: ta zastava bila je na početku ubijanja Bosne i Hercegovine, u proljeće 1992, simbol njene odbrane kao zajedničke države tri njena naroda i svih njenih građana. Tada su u Sarajevu građani svih bosanskih nacionalnosti ustali protiv prvih barikada i izišli pred Skupštinu s posljednjim apelom za mir. Od tada je sistematski odbacivana zavnobihovska “ni-ni-ni već i-i-i” formula mirne Bosne za račun utvrđivanja i po cijenu “etničkog čišćenja” i kulturološki i geografski otuđenih geta “tri konstitutivna naroda” a njihovom prevazilaženju i uspoostavi funkcionalne države najmanje će doprinijeti podebljavanje linija otuđenosti. Bošnjački “kongresmeni” prilično su istrenirali svoje sljedbenike da svakome ko postavlja pitanja o ispravnosti imitiranja nacionalističkih institucija u susjedstvu bošnjačkog zakasnjelog odgovora na SANU u vidu vlastite BANU - na brzinu prilijepe kakvu prigodnu etiketu: pored ostalog - islamofobije, (bošnjačkog) kompleksa manje vrijednosti, dodvaranja tuđim i straha od priznavanja vlastitog identiteta. Mogli bi tim kletvama, i fetvama, dodati i brigu zbog promocije militantnog bošnjaštva koje njihov narod dodatno udaljava ako ne i konfrontira sa susjedima. 57 Vjerski pojmovnik Rizaluk Piše: ef. Enes Burdžović Rizaluk je sposobnost čovjeka da prepozna blagodati. Nije uspješan onaj što je pobjegao od problema, već onaj koji je naučio da ih rješava. „Allahu moj, usreći me rizalukom, da ne čeznem za onim što još nije došlo, niti da žalim za onim što je prošlo.“ Nije uspješan onaj što je pobjegao od problema, već onaj koji je naučio da ih rješava. Piše : Efendija Enis Burdžović Rizaluk je pojam koji polako nestaje iz govorne tradicije ovog podnevlja. Podsjećanjem na nju i njeno izvorno značenje, pokušavamo je otrgnuti od zaborava. Rizaluk- riječ dolazi od arapske riječi rida’ – zadovoljstvo. U teološkoj terminologiji pod ovim pojmom se podrazumijeva Allahovo zadovoljstvo čovjekom, i obratno, čovjekovo zadovoljstvo svojim Stvoriteljem. Neprekidna težnja vjernika je pokušaj da zadobije Allahov rizaluk – Njegovo zadovoljstvo, kroz dobro i zlo koje mu se dešavaju u životu. U hadisi-kudsiju, Muhammed, s.a.v.s., prenosi riječi Uzvišenog Allaha: „Ko nije zadovoljan mojom odredbom, i nije strpljiv na iskušenjima koja mu dajem, neka sebi traži drugog gospodara.“ (Bilježi ga imam Taberani) Na više mjesta u Kur’anu, pravovjerne, one koji su istinskom predanošću voljeli Allaha, vjerovali u Njega, Allah Uzvišeni otvara vrata rizaluka: „Allah je njima zadovoljan, a i oni su Njime zadovoljni.“ Alija, r.a., kaže da je zadovoljstvo i pomirenost sa sudbinom koja zadesi čovjeka – a nije mu prijatna, - najveći nivo uvjerenosti u Boga.Rizaluk, svijest da je Allah stvoritelj i gospodar čovjeku, i zadovoljstvo svime što Allah daje i uzima, potvrda je dobro ostvarenog kontakta i sigurne vjere. Suprotno od rizaluka, nezadovoljstvo vodi u grijeh. Međutim, to ne znači da je rizaluk slijepa pomirenost sa nevoljama. To je smirenost, koja pomaže da se bistre glave čovjek suoči sa onim što ga tišti. Koliko je bilo onih koji su imali sve, osim rizaluka. I sve im nije bilo dovoljno, svo bogatstvo, ugled, moć...samo je pojačavalo njihovu nevolju. Nezadovoljstvo ih je pretvorilo u nesrećne ljude. Međutim, ima onih koji su srećni i sa krhkim zrakom Sunca i kapljom rose, umiju da uživaju u životu. Nekada je 58 Revija FORUM umijeće uživanja u životnim sitnicama, najmudrija priprema za velika životna iskušenja. Rizaluk vjernika čini srećnim čovjekom, kako kaže Muhammed, s.a.v.s.: „Budi zadovoljan onim što ti je Allah dodijelio, bićeš najbogatiji čovjek“. (Bilježi ga imam Tirmizi) Sreća u blagostanju ne znači mnogo akumuliranog rahatluka. Rahatluk nije u brojnosti dobara, već u sposobnosti da u dobru, makar ono bilo malo, čovjek istinski uživa. Rahatluk nije puki štit od iskušenja i nevolja, već u sposobnosti da naoružan optimizmom, čovjek iz nevolje izvuče sebi dobrobit. Jer, nije uspješan onaj što je pobjegao od problema, već onaj koji je naučio da ih rješava. Pored toga, rizaluk ima još šire značenje. Osim zadovoljstva vjernika svojim Gospodarom, i Allahovog zadovoljstva vjernikom, postoji dimenzija međusobnog zadovoljstva ljudi. Među ljudima, postoje nivoi prioriteta, čije zadovoljstvo je vjernik u obavezi zaslužiti. Najprioritetnija kategorija, čiji rizaluk vjernik treba nakon božijeg rizaluka, rizaluka Allahova Poslanika, s.a.v.s., je rizaluk roditelja. Roditeljski hak, pravo ljudi koji su nas donijeli na svijet, kod Allaha ima ogromnu vrijednost. Zahvalnost sebi, Allah uslovljava i združuje sa zahvalnošću roditeljima.U ovdašnjem govoru rizaluk se upotrebljava i kao raziluk. Babo ,Majko, jeste li razi da idem u inostranstvo u školu.Ili,jeste li razi da oženim Mejremu. U suri Lukman, Allah Uzvišeni kaže: „Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odgaja ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.“ Muhammed, s.a.v.s., je Allahov rizaluk uslovio rizalukom roditelja: „Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja, a Allahova srdžba je u srdžbi roditelja.“ Božija sveobuhvatna pravda ne dozvoljava čovjeku da dođe do Njegove milosti preko srdžbe onih koji su ga donijeli na svijet i odgajali godinama. Rizaluk je u stvari sposobnost čovjeka da prepozna blagodat i ondje gdje ljudi vide nevolju, da uživa u dobrima svijeta, ne opterećujući se njihovim pukim gomilanjem, da svijetu otvara vrata zadovoljstva, i neprestano kleči pred vratima Allahovog rizaluka. Prenosi se od Abdulvahida bin Zejda da je rekao: „Rizaluk su najveličanstvenija vrata koja vode Allahu. Rizaluk je Džennet ovog svijeta, i odmorište bogobojaznih.“ Neka naša konstantna, životna tražnja kod Allaha budu riječi: „Allahu moj, usreći me rizalukom, da ne čeznem za onim što još nije došlo, niti da žalim za onim što je prošlo.“ Februar, 2013. Član 1. Cilj konkursa je podsticanje i promocija autora koji savremenim rukopisom mogu ući u krug spisateljskih sljedbenika Ćamila Sijarića i drugih književnih velikana sa ovog prostora. Član 2. Književna nagrada Zavičajne staze - Bihor 2013. - dodjeljuje se za: Neobjavljenu priču inspirisanu BIHOROM. Poželjno je da dužina priče ne prelazi (pet strana u Wordu ,veličina slova 12). Član 3. Konkurs je otvoren do 21. maja 2013. godine, rezultati će biti objavljeni u medijima, a nagrade dodijeljene na završnici Festivala priče - Zavičajne staze - Bihor 2013, u terminu 3-5. avgusta 2013. godine u Petnjici, Trpezima i Šipovicama, rodnom mjestu Ćamila Sijarića (Crna Gora). Član 4. Prispjele rukopise ocjenjuje žiri u sastavu: Safet Sijarić, predsjednik, Ognjen Spahić i Faiz Softić . Tri najuspjelije priče po ocjeni žirija biće nagrađene i to plaketom Festivala, novčanim iznosom od: I – 400 eura, II – 300 eura, III – 200 eura. Nagrađeni i odabrani radovi biće štampani u zborniku Festivala. Član 5. Autori nagrađenih i po ocjeni žirija odabranih rukopisa pristaju da ustupe prava na objavljivanje njihovih priča u zborniku Festivala. Član 7. Konkurs je anoniman, priče se šalju u četiri primjerka, pod šifrom. Šifra treba biti ispisana na poleđini omotnice u kojoj se priča šalje, kao i na prvoj stranici priče. U posebnoj koverti označenoj šifrom prilažu se podaci o autoru, adresa, broj telefona (ili email adresa), te rješenje šifre. Član 8. Radovi se šalju na adresu: Centar za seoski razvj Petnjica, 84300 Berane -Crna Gora, sa naznakom za Festival priče - Zavičajne staze - Bihor 2013. Organizatori Festivala NVO Centar za kulturu „Bihor“ i Centar za seoski razvoj Petnjica e-mail: e-mail: ck.bihor@t-com.me ck.bihor@t-com.me Kontakt Kontakttelefon/fax, telefon/fax, +382(0)51 +382(0)51238 238- -261 261
© Copyright 2024 Paperzz
