IDENTITET
Godina 18 • Broj 176 • Mart 2013. • Cijena 15 KN
www.identitet.info
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
PAPA
FRANJO
pristupačan
iskren
jednostavan
skroman
ponizan
MOŽE LI SVEĆENSTVO
U HRVATSKOJ SLIJEDITI
NJEGOV PRIMJER?
društvo
ekonomija
kultura
sport
Ministarstvo
poljoprivrede
stopiralo
investiciju iz
Srbije
Intervju:
I nepošteni
mir je bolji od
najpoštenijeg
rata
Glasački listići
na ćirilici?
SILOVANJA O KOJIMA DRUŠTVO ŠUTI
2
IDENTITET/ BR. 174/175 2012.
SADRŽAJ
4 SPEKTAR ... Igor Palija
8 KAKO PROVESTI DVOJEZIČNOST ... Davor Gjenero
10 KADA NOGOMET POSTANE VIŠE OD IGRE
... Dražen Lalić
14 GRAĐANSKI RAT U HRVATSKOJ ... Ninoslav Kopač
16 PAPA FRANJO I OVDAŠNJI KATOLICIZAM
... Drago Pilsel
Prijave za stambeno zbrinjavanje do 7. maja ... str. 4
19 INTERVJU: ILIJA KRNETA ... Milan Jakšić
22 POSTOJI LI EKONOMSKA STRATEGIJA ZA IZLAZAK
IZ KRIZE ... Hrvoje Prnjak
24 INTEGRACIJA MANJINA U HRVATSKOJ MANJINSKOJ
POLITICI ... Antonija Petričušić
26 SILOVANJA O KOJIMA ŠUTIMO ... Đurđa Knežević
29 INTERVJU: BRANKO BUBALO ... Dragana Zečević
Kada nogomet postane više od igre ... str. 10
32 infoREGION ... Igor Palija
34 STOP ZA INVESTICIJE IZ SRBIJE ... Milan Jakšić
36 URBANA LOBOTOMIJA ... Dunja Novosel
38 IZVAN GRANICA: RUSIJA ... Goran Mrdaković
41 REAGIRANJA: DOMOBRANI IZMANIPULIRALI
PARTIZANE ... Ninoslav Kopač
Intervju: Ilija Krneta ... str. 19
42 VLAŠKA CRKVA NA CETINJU ... Nikola Cetina
44 PANORAMA ... Igor Palija
46 SATIRA ... Milan Jakšić
48 GUBI LI SPORT SVOJU ETIČKU I PEDAGOŠKU
DIMENZIJU ... Hrvoje Prnjak
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
zagreb-sdf@sdf.hr
IMPRESUM
Vlaška crkva na Cetinju ... str. 42
www.identitet.info
Štampa:
Suradnici:
Glavni i odgovorni urednik:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Igor Palija
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Zamjenik urednika:
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Ljubo Manojlović
5.000 primjeraka
Dunja Novosel, Dragana
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan
Jakšić, Goran Mrdaković, Marko
Izdavač:
Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa
Srpski demokratski forum
Knežević, Antonija Petričušić
Za izdavača: Veljko Džakula
List izlazi mjesečno i financiran
je sredstvima Savjeta za
nacionalne manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
3
SPEKTAR
N
IZBJEGLIČKA PROBLEMATIKA:
Prijave za stambeno
zbrinjavanje do 7. maja
akon Beograda, i u Zagrebu je predstavljen Regionalni program stambenog
zbrinjavanja kojim se planira trajno riješiti krov nad
glavom za 27.000 najranjivijih obitelji
izbjeglica - bilo onih koji se žele vratiti u
svoj zavičaj, bilo onih koji se žele integrirati u novoj sredini. U Bosni i Hercegovini problem će se rješavati „po ključu“
rješenjem za 1.800 bošnjačkih, srpskih
i hrvatskih aplikanata. Program se realizira na prostoru oba etniteta, a nešto
više na prostoru Republike Srpske, jer
se tu nalazi značajan broj Srba izbjeglih
iz Republike Hrvatske koji su kao svoje
trajno rješenje prepoznali lokalno integriranje na prostoru Republike Srpske.
U BIH očekuju da će se ukupni proces
povratka u Bosnu i Hercegovinu dovršiti
u sljedeće tri do četiri godine. Odgovorni u Crnoj Gori ističu da je država
osigurala izbjeglicama dodjelu zemljišta
s komunalnim opremanjem za izgradnju kuća, a ukupni projekti stambenog
zbirnjavanja na području Crne Gore
procjenjuju se na oko 20 milijuna eura.
U Srbiji ističu da će se kroz ovaj program naći trajno zbrinjavanje za nešto
više od 16 i pol hiljada obitelji, dok u
Hrvatskoj ističu da je Hrvatska za stam-
beno zbrinjavanje ratnih stradalnika iz
vlastitog proračuna već potrošila 3 i po
milijarde eura, a da će ovim projektom
biti zbrinuto 3.500 obitelji - veći dio Srba
povratnika, a manjim dijelom hrvatskih
ratnih stradalnika koji se još nalaze u
izbjegličkim naseljima koja će konačno
moći biti zatvorena.■
STAMBENO ZBRINJAVANJE:
Rješenje u sljedećih 5 godina
P
rema službenim podacima
Ministarstva za regionalni razvoj i fondove Evropske unije
do kojih je Identitet došao
temeljem Zakona o pristupu
informacijama od 2001. godine pa do
danas ukupno je zaprimljeno 10.413
zahtjeva za stambeno zbrinjavanje bivših
nositelja stanarskih prava na području od
posebne državne skrbi, od kojeg broja
je obrađeno i riješeno 9.212 zahtjeva –
7.434 pozitivno i 1.778 negativno, a preostalo je za riješiti još 1.201 zahtjev. Od
ukupno 7.434 administrativno pozitivno
riješena zahtjeva za stambeno zbrinjavanje za njih 6.694 i fizički su dodijeljene
stambene jedinice. Izvan područja od
posebne državne skrbi od 2003. godine
pa do danas ukupno je evidentirano
5.842 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskih prava
4
od kojeg broja je obrađeno i riješeno
3.807 zahtjeva – 1.787 pozitivno i 2.020
negativno, a preostalo je za riješiti 2.035
zahtjeva. Od pozitivno riješenih zahtjeva
za stambeno zbrinjavanje bivših nositelja
stanarskih prava izvan PPDS-a u 1.474
slučaja je i fizički dodijeljena korisnicima
stambena jedinica na korištenje. Prema
riječima Stanka Janića, pomoćnika ministra zaduženog za ovo područje, Regionalni program stambenog zbrinjavanja provodi se paralelno u Hrvatskoj, BIH,
Crnoj Gori i Srbiji. Napravljen je Akcijski
plan realizacije za sve zemlje regije koji
će se provoditi u sljedećih pet godina od
2013. do 2017. Akcijski plan za Hrvatsku
predviđa da se 2013. dodijeli 301 stambena jedinica, u 2014. dodijelilo bi se 689
stambenih jedinica, u 2015. godini 644,
u 2016. godini 368, a u 2017. godini 189
stambenih jedinica.■
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
DVOJEZIČNOST:
S
I glasački listići na ćirilici
rpski demokratski forum je
podnio ustavne tužbe u kojima
traži da na skorim izborima
za Evropski parlament i lokalnim izborima glasački listići
budu na srpskom jeziku i ćirilici, te traži
uvođenje srpskog jezika i ćililice svugdje gdje za to postoji zakonsko uporište,
odnodno tamo gdje Srba ima više od
trećine u ukupnom broju stanovništva.
„Smatramo da je to legitimno pravo i
pitanje identiteta i građanskih sloboda
da manjine mogu konzumirati to svoje
pravo sada kad se provode izbori“, rekao je predsjednik Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula. SDF
smatra da pitanje dvojezičnost, kao i
ostala pitanja vezana za zaštitu prava
nacionalnih manjina konačno trebaju
biti izmaknuta iz bilo kakvih političkih
trgovanja, te da političke elite nemaju
pravo da se oglušuju o zakone ili da
se odriču bilo kakvih manjinskih prava
određenih zakonima. Zbog toga SDF
podnosi predmetne tubže, kako bi
Ustavni sud naložio Ministarstvu uprave, Državnom izbornom povjerenstvu
i jedinicama lokalne samouprave da
provedu zakon, budući to, očito, politika nije u stanju. U Državnom izbornom
povjerenstvu smatraju da Zakon o izborima, a niti Ustav RH, ne predviđaju da
glasački listići budu na bilo kakvom drugom pismu osim latinice kao službenog
pisma u Republici Hrvatskoj, iako je
SDF došao do dokumenta iz 2009. godine u kojem Državno izborno povjerenstvo traži od tijela jedinica lokalne
samouprave da mu dostavi prijedlog
glasačkih listića za lokalne izbore na
srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. To
znači, kako tvrde u SDF-u, da DIP zna
da je potrebno dvojezičnost provesti i u
segmentu izbornog procesa na lokalnim
razinama, ali to sada odbija učiniti. Srpski demokratski forum je također podnio
ustavnu tužbu u kojoj traži da Ustavni
sud naloži provođenje dvojezičnosti u
gradovima i općinama gdje Srba ima
po najnovijem popisu više od 33 posto u ukupnom broju stanovnika. Radi
se o dva grada i 21 općini. Koordinatorica koalicije nevladinih udruga za
ljudska prava Platforma 112, Sandra
Benčić iz Centra za mirovne studije
kritizirala je tumačenje Državnog izbornog povjerenstva kako se odredba
o dvojezičnosti ne odnosi na glasačke
listiće kao formalistički i pravno dvojben. “DIP je u odgovoru objasnio kako
UDIO SRBA U GRADOVIMA I OPĆINAMA U KOJIMA POSTOJI
ZAKONSKO PRAVO PROVOĐENJA DVOJEZIČNOSTI
Gradovi: Vrbovsko, 35,22% i Vukovar 34,87%, te općine: Plaški 44,55%,
Krnjak 68,61%, Vojnić 44,71%, Donji Lapac 80,64%, Vrhovine 80,23%,
Udbina 51,12%, Šodolovci 82,58%, Jagodnjak 65,89%, Erdut 54,56%,
Dvor 71,90%, Gvozd 66,53%, Donji Kukuruzari 34,82%, Biskupija
85,46%, Civljane 78,66%, Kistanje 62,22%, Ervenik 97,19%, Markušica
90,10%, Trpinja 89,75%, Negoslavci 96,86%, Borovo 89,73%, Gračac
45,16%.
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
5
nema potrebe za ispunjenjem zahtjeva
budući da glasački listić nije isprava ni
službeni obrazac. S pravnog stajališta
taj je odgovor dubiozan jer je s druge
strane uništenje tog istog listića kazneno djelo. Budući da je izborno
pravo jedno od temeljnih prava i osnova političke participacije, ono bi trebalo biti u skladu s ustavnim pravom”,
kazala je Benčić. Predsjednik SDF-a
Veljko Džakula odbacio je i teze kako
nije vrijeme za uvođenje dvojezičnosti,
jer da će to dovesti do tenzija između
većinskog i manjinskog naroda uz protupitanje - a kada jest vrijeme? „Mora se
krenuti! Ja se ne plašim nikakvog lošeg
odnosa prema manjinskoj zajednici,
prema Srbima! I Srbi i Hrvati po meni
potpuno normalo žive. Ono što se desilo u Kistanju je više incident. Ti mladi
ljudi nemaju nikakvih sadržaja, nemaju
nikakvih aktivnosti, prepušteni su sami
sebi i ulici, pa je zato došlo do incidenta i ekscesa. Mnogo su veći problem
političke stranke i politički predstavnici
koji gledaju svoje lične interese, koji
vode politiku sukoba niskog intenziteta,
umjesto da rešavaju glavne stvari - da
se ljudi zapošljavaju i da se bolje živi“,
zaključio je Džakula.■
SPEKTAR
CIVILNO DRUŠTVO O VLADI:
Gorak okus u odnosu na
očekivanja
Platforma 112 ima pet zahtjeva od
Vlade i Sabora - ispraviti najveće
nepravde koje su rezultat rata i tranzicije, a čije su žrtve pripadnici srpske manjine, civilne žrtve rata, radnici
i mladi, donijeti strategiju održivog
razvoja Hrvatske, pokrenuti reformu
javne uprave, odustati od aktualnog
kratkoročnog i selektivnog poticanja
samo nekih privilegiranih privatnih investitora i osigurati nadstranački nadzor nad reformama započetim u sklopu
pregovora o članstvu u Evropskoj uniji
K
oalicija nevladinih udruga za ljudska prava
„Platforma 112“ upozorila je - ocjenjujući
prvu godinu mandata
Milanovićeve vlade lijevog centra - da
ostaje gorak okus izostanka sistemske promjene i predstavljanja cjelovite
vizije. Podobnost ostaje i dalje ključni
kriterij kod zapošljavanja. Natječaji za
zapošljavanje su i dalje tajna, ne poštuje
se procedure do mjere da su kandidati
za Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa htjeli zatajiti svoje biografije,
izbor vanjskih članova saborskih odbora
bio je potpuno netransparentan i sveo
se na međustranačke dilove, to su samo
neke od zamjerki na kadrovsku politiku
hrvatske vlade lijevog centra, koja je već
prešla četvrtinu svog mandata. „Nakon
toliko godine vladavine HDZ-a, možemo
razumjeti ‘glad’ ovih koji su bili u opoziciji da konačno svojim prijateljima nešto
omoguće. Imam informacije da su ljudi
slali liste vladajućoj Socijaldemokratskoj
partiji gdje se žele zaposliti, jer su ih
podržavali tolike godine dok su ovi bili u
opoziciji! Međutim, netko konačno mora
reći ‘stop!’i moramo početi na drugi
način raditi – da ovo budu iznimke, jer
uvijek će se dogoditi da netko dođe preko veze, a ne da bude pravilo. Ta se klima treba promijeniti, a ja osobno mislim
da se jako malo promijenilo“ kaže Sanja
Sarnavka iz Kuće ljudskih prava. Eugen
Jakovčić iz nevladine udruge Documenta upozorio je da nema pomaka ni oko
procesuiranja ratnih zločina: „Počinitelje
ratnih zločina je sve teže procesuirati
jer u našem društvu još nije stvoreno
ozračje u kojem bi se svjedočilo protiv
počinitelja zločina, pogotovo ‘s vlastite
6
strane’, sve je manji interes domaće i
međunarodne javnosti za ovu problematiku i izražavamo bojazan da će mnogi
zločini ostati nekažnjeni.“ Predstavnici
civilnog društva navode da ima i pozitivnih promjena - donesen je Zakon o
pravo na pristup informacijama kao
glavno oruđe za borbu protiv korupcije,
počeo se primjenjivati pred 4 godine
doneseni Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću kod donošenja
odluka, ukinuta je zabrana okupljanja
pred Saborom i Vladom, priprema se
nova medijska strategija i radi se na
uređenju registra birača. „Opća je ocjena da - premda tih pozitivnih pomaka
ima - oni su na neki način sporadični i
ostaje gorak okus da ih je ipak premalo u odnosu na očekivanja“, zaključuje
Sanja Šegrt iz Transparency International Hrvatska.■
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
DEFAŠIZACIJA:
Ministar Bauk uklanja ulice koje nose
ime ustaškog zločinca
M
inistar uprave Arsen
Bauk želi iz Hrvatske
ukloniti sve ulice koje
nose ime visokog
ustaškog funkcionera
i književnika Mile Budaka, kao i ulicu
10. aprila koja se nalazi u selu Slatinski
Drenovac. U deset gradova i općina još
postoje Budakove ulice - Slavonskom
Brodu, Vinkovcima, Virovitici, Pagu,
Pleternici, Komiži, Lovincu, Jasenici,
Klakaru i u Pakoštanama čak dvije. Od
svih tih jedinica lokalne samouprave,
te općine Čačinci na čijem je teritoriju
ulica posvećena danu osnivanja NDH,
Ministarstvo uprave zatražilo je odluke predstavničkih tijela o imenovanju
spomenutih ulica kako bi se utvrdilo
jesu li te odluke u skladu s Ustavom i
zakonima. Pritom se u Ministarstvu pozivaju i na Vladu Ive Sanadera koja je 26.
augusta 2004. donijela odluku o uklanjanju spomen obilježja Juri Francetiću
u Slunju i Mili Budaku u Svetom Roku,
općina Lovinac. U tom se dokumentu
ističe da je njihovo postavljanje bilo
‘suprotno izvorišnim osnovama Ustava
Republike Hrvatske te nanosi štetu
ugledu i interesima Republike Hrvatske’.
Nadležna ministarstva odmah su postupila po toj odluci i u Svetom Roku je
maknuto obilježje koje su financirali hrvatski iseljenici. „Ako spomenik nije bio
u skladu s Ustavom, onda nisu niti ulice
koje nose Budakovo ime. Ali u konačnici
će o tome odlučiti sud. Mi možemo
samo obustaviti izvršenje odluke o imenovanju ulice i poslati je na sud da
utvrdi je li ona bila u skladu s Ustavom i
zakonima“, izjavio je ministar Bauk. Ministar uprave podsjeća i na izjave najviših
dužnosnika HDZ-ove vlasti 2004. koji
su redom tvrdili da je nužno ukloniti
spomen na Budaka. Tako je, primjerice,
tadašnji predsjednik Sabora Vladimir
Šeks objašnjavao da je Hrvatska utemeljena na tradicijama antifašizma i da
se stoga ne može tolerirati bilo kakva
obilježja pripadnicima pokreta i stranaka
koje su u Drugom svjetskom ratu bili na
strani NDH i fašizma. Ubrzo nakon akcija u Svetom Roku i Slunju, uslijedila su
micanja Budakovog imena iz ulica u nekoliko gradova - Gospiću, Kninu, Zadru,
Splitu i Zagrebu.■
ISTRAŽIVANJE:
Srbi u Zagrebu imaju 25 posto manje
šansi od Hrvata da dobiju posao
Kako je javno deklariranje poslodavaca
o nezapošljavanju Srba tabu tema, dr.
Antun Vukelić i dr. Darja Maslić Seršić,
sociolog i psihologinja s zagrebačkog
Filozofskog fakulteta izmjerili su razinu
diskriminacije pri zapošljavanju. Posao
su tražili kao Vojislav Trifunović i Tomislav Lučić, te Jovanka Trifunović i Marina
Lučić. Stvarnu etničku diskriminaciju u
zapošljavanju izmjerili su metodom prirodnog eksperimenta. Izmislili su jednako dobro kvalificirana Srbina i Hrvata,
te Srpkinju i Hrvaticu i bjesomučno slali
molbe na natječaje, testirajući hoće li
zagrebački poslodavci više interesa
pokazati za Vojislava Trifunovića ili
Tomislava Lučića, kako će se odlučiti
između po kvalifikacijama podjednako izvrsnih kandidatkinja - Jovanke Trifunović
i Marine Lučić? Bilo je to prvo takvo testiranje u Hrvatskoj. “Naši izmišljeni kandidati po svim su karakteristikama bili
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
odlični za traženi posao, pritom se nigdje
nisu nacionalno deklarirali. No, pažljivo
smo im birali imena koja lako asociraju
na hrvatsku ili na srpsku nacionalnu pripadnost”, komentira Maslić Seršić. Ne
bi li poslodavci potencijalne zaposlenike
što lakše uočili, ime i prezime kandidata
u molbi su ispisivali na puno mjesta, na
popratnom pismu bilo je deblje otisnuto
ili pak pisano većim fontom, na zaglavlju CV-a i kod potpisa na dnu CV-a, a i
e-mail adrese kandidata sadržavale su
njihova imena i prezimena. “Bilo nam
je jedino važno da poslodavac kandidata pozove na razgovor, dalje od toga
nismo išli. Kad bi dobio poziv za razgovor, kandidat bi se ispričao rekavši da je
u međuvremenu pronašao posao ili da
se seli”, kaže Maslić Seršić. Javljali su
se samo na oglase za posao u Zagrebu,
objavljene na portalima moj-posao.net
i posao.hr te u dnevnim novinama, i to
7
isključivo na natječaje u privatnim tvrtkama, nikad za poslove u javnom sektoru,
jer tamo odmah traže i dokumente, a oni
to, jasno, nisu mogli poslati. Javili su se
na 173 natječaja, dakle poslali su 346
molbi (na isti natječaj slali su molbu za
Tomislava i za Vojislava ili za Marinu i Jovanku). Biografije kandidata uvijek su se
razlikovali u ponekom nebitnom detalju,
jedan je bio godinu dana stariji ili tome
slično. Molbe su pisane bez pravopisnih
grešaka, stilski ujednačeno, razlikovala
se tek grafička obrada teksta ne bi li izbjegli dojam da ih je pisala ista osoba.
Imali su veliku, neformalnu mrežu suradnika koji su im davali klasična i specifična
znanja za pojedine kvalifikacije. Ispitivanje je pokazalo da Vojislav i Jovanka,
unatoč istim kvalifikacijama, imaju do
25% manje šanse od Tomislava i Marine
da uopće uđu u selekciju za posao u Zagrebu.■
manjine & većine
Tek kad većina shvati da učenjem
ćirilice dobivaju i pripadnici te
zajednice, dvojezičnost će postati u
pravom smislu riječi „održiva“
N
Piše:
DAVOR
GJENERO
e postoje politička
prava, pa tako niti
politička prava pripadnika nacionalnih manjina, koja
bi netko podario. Svako političko
pravo potrebno je izboriti. Neke
od borbi dio su zajedničke povijesti, a neke, još nedobivene,
valja voditi danas. Prava, koja
su zakonski definirana, ali koja
se faktički ne ostvaruju, još
uvijek nisu prava, a politička
borba pretpostavka je realnoga,
faktičnog ostvarivanja takvih
prava. Pravo na upotrebu manjinskoga jezika i pisma, pod
određenim uvjetima, definirano
je Ustavnim zakonima, uz jasno
navedene restriktivne uvjete za
njegovo ostvarivanje. U uvjetima
povoljne političke klime, u situaciji kad je neki oblik unutarnje
političke borbe u prošlosti već
proveden, takva se prava mogu
ostvarivati, čak i onda kad manjinska zajednica ne ispunjava
restriktivne uvjete što ih propisuje Ustavni zakon. Pravo talijanske manjine na dvojezičnost
ostvaruje se u cijeloj Istri, iako
Talijani tamo niti izdaleka ne čine
trećinu stanovništva, što Ustavni
zakon definira kao prag ostvarivanja prava na službenu upotre-
bu manjinskog jezika. Politička
se borba, doduše, vodila u
prošlosti. I nakon 2000. Statut
Istarske županije bio je razlogom dubokih političkih sukoba
IDS-a i većine političkih stranaka
u Hrvatskoj, jer je ta stranka, suprotno političkoj većini u državi,
procjenjivala da ostvarivanjem
prava na dvojezičnost na cijelom
području Istre dobivaju i manjina
i većina. Inicijalno, dvojezičnost
je na dijelu istarskog područja
ostvarena Osimskim sporazumom. Pritom je važno da
element manjinskog prava,
proistekao iz međunarodnog
sporazuma s drugom državom,
u tom prostoru nikad nije bio
shvaćen kao nametnuta obveza,
a na poznavanje talijanskoga,
kao manjinskog jezika, nije se
gledalo kao na vrijednost samo
za pripadnike manjine, nego su
i pripadnici većinske zajednice
smatrali da od tog znanja mogu
imati koristi. Ostvarivanje prava
uvijek je borba, i nije dobro da
se ta borba oslanja samo ili
pretežno na silu i odnos snaga
u međunarodnoj zajednici. Na
primjer, Slovenci u Koruškoj još
su Austrijskim državnim ugovorom iz 1955. godine dobili pravo
na manjinsku zaštitu, pa i na
8
upotrebu slovenskog jezika u
komunikaciji s javnim vlastima,
uključujući i isticanje dvojezičnih
natpisa u određenim mjestima.
Sve do sedamdesetih godina
to se pravo nije ostvarivalo, a
kad ga je, uz podršku austrijskih socijalista, pokušao ostvariti tadašnji zemaljski poglavar
Hans Sima, odredio je da bi se
moralo postaviti 205 dvojezičnih
topografskih oznaka.
SLOVENCI U AUSTRIJI
Simina inicijativa, međutim, nije
dovela do ostvarivanja manjinskih prava, nego do pokreta
otpora. Zahtijevalo se provjeravanje broja pripadnika slovenske manjine, a manjinska
reakcija bila je organiziranje odbijanja prebrojavanja. U uvjetima okršaja stvoren je dojam da
topografska dvojezičnost pogoduje samo koruškim Slovencima, a da pripadnicima njemačke
jezične skupine šteti. Dogodilo
se i to da je razina komunikacije
između manjine i većine opadala, pa i to da je sve manje pripadnika njemačke jezične zajednice
naučilo makar osnove slovenskog jezika. Rezultat je bilo to
da su Slovenci u Koruškoj birali
između getoizacije i ustrajanja
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
na vlastitom jezičnom i političkom
identitetu, i asimilacije. Borba za
ostvarivanje prava godinama je
bila posve pogrešna - slovenska
zajednica oslanjala se na Austrijski državni ugovor i računala
na politički pritisak Jugoslavije.
Slovenija je nastojala legitimirati
svoju poziciju nasljednice Austrijskog državnog ugovora, a slovenska politička klasa nastojala je
steći „pokroviteljski“ odnos prema
Austriji. Takva politika samo je
zaoštravala geto i jačala Heidera i
druge radikalne opcije u Koruškoj.
Sasvim drukčiju politiku povela je
slovenska nacionalna zajednica
u vremenu u kome je vodstvo u
zajednici preuzeo austrijski diplomat Valentin Intzko, trenutni Visoki povjerenik međunarodne zajednice za BiH. Njegovi suradnici
počeli su borbu za dvojezičnost
pred austrijskim Ustavnim sudom i
dobili su ‘presudu protiv Savezne
države Koruške. Današnji zemaljski poglavar Koruške Gerhard
Dörfler, nakon presude Ustavnog
suda, našao se u dilemi: ili razbiti otpor „svojih“ nacionalista, ili
riskirati sukob s austrijskom federacijom i počiniti ozbiljni prekršaj
protiv ustavnosti Republike Austrije. Posljedica je takve situacije
bila da je Dörfler, iako pripadnik
nacionalističko-radikalske organizacije, pokrenuo dijalog većine
i slovenske manjinske zajednice radi nalaženja kompromisa.
Do danas nije postavljeno svih
205 topografskih tabli, nešto je
smanjen broj mjesta u kojima se
primjenjuje načelo dvojezičnosti,
ali pravo je izboreno. Daleko je
važnije od toga da je, usporedno
s tim procesom, počelo jačanje
interesa za učenjem slovenskog
jezika u Koruškoj. Kad je napetost
smanjena, i Austrijanci slovenskog
porijekla, ali i oni koji pripadaju
većinskoj njemačkoj jezičnoj zajednici, počeli su prepoznavati
koristi od dvojezičnosti i vidjeti
ekonomsku nišu u sposobnosti da
održavaju sponu između Austrije
i cijele njemačke jezične zajednice sa Slovenijom, ali i drugim
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
južnoslavenskim zajednicama. Od
predmeta spora i izvora napetosti,
dvojezičnost je postala prednošću
i interesom.
SRBI U HRVATSKOJ
Čini se da u srpska nacionalna
zajednica u Hrvatskoj može iz lekcije Koruških Slovenaca naučiti
barem dvije stvari: zagovor svojih prava pred Ustavnim sudom,
pozivanjem na državne konstitucionalne dokumente (Ustav
i Ustavni zakon) produktivniji je
put borbe za svoja prava nego
pokušaj međunarodnog pritiska i
oslanjanja na tvrdnju kako je davanje prava manjini bilo preduvjetom priznavanja državnosti
Hrvatske. Istina je da je Austrijski
državni ugovor bio pretpostavka
priznavanja Republike Austrije i
da je on međunarodno nametnut,
slično kao što je Ustavni zakon o
pravima nacionalnih manjina bio
pretpostavka za međunarodno
priznanje Hrvatske. Međutim,
Ustavni zakon danas je dio konstitucionalnog poretka i ne treba ga
rabiti kao argument „strane sile“,
nego kao izraz političke volje hrvatske države da zaštiti svoje manjinske zajednice. Skupine, koje nastoje ne provoditi ustavni poredak,
valja konfrontirati s Ustavnim sudom i upozoriti ih na konzekvence
neustavnog ponašanja. Taj put je
nešto sporiji nego oslanjanje na
političke pritiske izvana, ali osigurava održivost postignutih rješenja.
Druga je pouka da dvojezičnost
i upotrebu dvaju pisama treba
pretvoriti u „igru s pozitivnim rezultatom“ za sve sudionike. Kao što u
Istri i Hrvati i Talijani smatraju da svi
dobivaju dvojezičnošću, kao što su
Austrijanci shvatili da dvojezičnost
u Koruškoj donosi korist svima,
dvostruki identitet, što ga donose
topografski natpisi na srpskom i
na ćirilici, mora biti dočekan kao
neka nova dodana vrijednost koja
pogoduje svima, i manjini i većini.
Tek kad većina shvati da učenjem
ćirilice dobivaju i pripadnici te zajednice, dvojezičnost će postati u
pravom smislu riječi „održiva“.■
9
IGRA S POZITIVNIM
REZULTATOM ZA SVE
Dvojezičnost i upotrebu dvaju pisama
treba pretvoriti u „igru s pozitivnim
rezultatom“ za sve sudionike. Kao što
u Istri i Hrvati i Talijani smatraju da
svi dobivaju dvojezičnošću, kao što
su Austrijanci shvatili da dvojezičnost
u Koruškoj donosi korist svima,
dvostruki identitet, što ga donose
topografski natpisi na srpskom i na
ćirilici, mora biti dočekan kao neka
nova dodana vrijednost koja pogoduje
svima, i manjini i većini
Skupine, koje nastoje ne provoditi
ustavni poredak, valja konfrontirati
s Ustavnim sudom i upozoriti ih na
konzekvence neustavnog ponašanja. Taj
put je nešto sporiji nego oslanjanje na
političke pritiske izvana, ali osigurava
održivost postignutih rješenja
tekovine demokracije
Više od igre i rezultata na travnjaku nogometni susret Hrvatske i Srbije ostati će upamćen po kontroverznim reagiranjima u cjelokupnoj javnosti. Sportsku dimenziju nogometnog susreta nadvladala je
politička insturmentalizacija, podzemna politika i društveno štetne
akcije nacionalista, ali i jasna i snažna protuakcija demokratskih
aktera. Ovaj sportski ogled je pokazao da se nogomet doživljava
kao nastavak rata, koji u glavama mnogih, još uvijek nije završio...
S
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
ve se može kad se
hoće – ustvrdio je
Vladimir
Nazor
u
„Poruci
Dalmatincima“ napisanoj u
Bosni, „negdje s veličanstvenih
planina“, prije točno sedamdeset godina, u posebno teškim
okolnostima između bitaka na
Neretvi i Sutjesci. Promatrajući
politička i društvena zbivanja u
ovodobnoj Hrvatskoj često se
s nostalgijom sjetim navedene
i drugih misli našega velikog
književnika i političara iz jednoga od najvažnijih, ali nažalost
u
javnosti
zaboravljenoga,
političkih pisama u novijoj hr-
vatskoj povijesti. Hrabri entuzijazam koji se uspješno nosi i s
najtežim nedaćama, poput onoga u ponosnoga starca Nazora,
u posljednjih dva desetljeća
gotovo da i ne stanuje ovdje:
politički, intelektualni i drugi
prvaci demokratske Hrvatske
prečesto se u posljednjih dva
desetljeća pokazuju kao mlitavci
i defetisti, u komuniciranju i još
izraženije u političkom djelovanju. Ipak, dogodi se pokadšto da
i oni poduzmu hrabre i pametne
poteze, koji preokreću nepovoljne okolnosti. Posljednji od
razmjerno rijetkih primjera za
takve blagotvorne pomake je
10
reagiranje različitih političkih,
sportskih i drugih aktera na
tešku, šovinizmom obilježenu
uvertiru utakmice Hrvatska-Srbija odigranu 22. ožujka u Zagrebu.
Rezultat utakmice koja je
izazvala veliku pažnju naše i
međunarodne javnosti (osobno
sam dao više izjava medijima,
uz ostalo i globalnoj televiziji
Al-Jazeera) ostat će u sjećanju
navijača obje reprezentacije.
Hrvatski tim je „komotnom“ pobjedom (2:0) povećao šanse da
se kvalificira za završni turnir
Svjetskoga prvenstva koje će se
sljedeće godine održati u BraIDENTITET/ BR. 176 / 2012.
zilu, a „Orlovi“ su pretrpjeli neuspjeh
koji je srbijanski nogomet gurnuo još
dublje u krizu. Unatoč tome, moguće je
ocijeniti kako će mnogo više od igre i rezultata na travnjaku taj nogometni susret ostati upamćen po kontroverznim
reagiranjima u javnosti, svakako ne
samo sportskoj, kojima je bio povod. Ta
su reagiranja bila označena akcijom nacionalista i protuakcijom demokratskih
aktera. Moguće ih je pratiti u razmjerno
(za jedan nogometni susret) dugom
vremenskom razdoblju: od višetjednih
priprema za utakmicu, preko dana njenoga odigravanja, pa do završnih osvrta na zbivanja oko toga susreta.
Politička priča oko sraza nogometnih vrsta Hrvatske i Srbije počela je
sredinom studenoga prošle godine.
Tada je selektor hrvatske reprezentacije, u atmosferi nacionalne euforije,
zamislio da na toj utakmici presudom
Haaškoga suda netom oslobođeni
general Ante Gotovina izvede počasni
početni udarac. I sam Igor Štimac,
inače vješt komunikator, shvatio je vrlo
brzo kako uplitanje Gotovine nije dobra
pa ni izvediva ideja, a i razumni je general tu zamisao otklonio, pa se od nje
odustalo.
ZLODUH NACIONALIZMA
Zloduh nacionalizma je ponovo
pušten iz boce treći tjedan veljače,
kada je u Zagrebu i drugim gradovima
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
došlo do „jagme za ulaznicama“,a brojni navijači dugo su stajali, mnogi od
noćnih sati, u redovima kako bi osigurali mjesto na nekoj od tribina stadiona
u Maksimiru. U medijskim izvještajima
s tih višesatnih navijačkih „bdijenja“
zanemarivala se njihova sportska, a
naglašavala povijesno-politička dimenzija. Čak je i javna televizija „podgrijavala“ euforiju, emitirajući izjave poput
„Sve za Hrvatsku“ koju su uglavnom
golobradi navijači, koji su za vrijeme
rata bili bebe, izgovarali pred kamerama. Novine su velikim naslovima i emocionalnim napisima najavljivale „epski“
dvoboj, isticale da će pobjedom hrvatski tim „ući u legendu“ i na slične načine
označavale tu utakmicu kao „povijesnu“,
tipa „biti ili ne biti“. Zahtjevi za ulaznicama, koje su organizatoru upućivali pojedinci i institucije, nerijetko inače slabo
ili nikako zainteresirani za nogomet,
bili su veći nego i za jednu nogometnu
priredbu u posljednjih desetak godina.
Groznica je tresla zemlju, iako po sportskim kriterijima ustvari radilo o običnom
kvalifikacijskom susretu između favorita
koji igra na domaćem terenu i realno
slabije gostujuće momčadi s razmjerno
malim šansama za uspjeh i proboj u
završnicu Svjetskog prvenstva.
Mnogošto politički i društveno
štetno se kod nas vezano za taj nogometni susret događalo posljednjih
dana veljače i prva tri tjedna ožujka.
11
Politički radikali, ali i
dio javnosti, očekivali
su da će doći i do
većih incidenata, koji
bi mogli dovesti i do
prekida utakmice,
što bi izazvalo kaos
u zemlji i pokazalo
kako sadašnja vlada ne
kontrolira političku i
društvenu situaciju
Navijačima Srbije je ustvari zabranjen
dolazak na utakmicu. Nadalje, prema
nizu pokazatelja mnoge su ulaznice distribuirane posredstvom organizacija s ekstremno desnom političkom usmjerenošću,
pa mnogi istinski simpatizeri reprezentacije, uključujući i one koji su poput mojih
prijatelja i mene iz „čistih“ navijačkih poriva
putovali na prošlogodišnje Europsko prvenstvo u Poljskoj, nisu osigurali svoj dolazak
na utakmicu. Neki su mediji izjednačavali
minula ratna sukobljavanja i sadašnja
sportska, tj. nogometna nadmetanja čime
su namjerno ili nenamjerno „išli na ruku“
onima, kod nas razmjerno brojnima, kojima
taj rat zapravo nikada nije završio.
Ne tvrdim da su sve te i slične intervencije imale vansportsku pozadinu, ali
svakako treba uzeti u obzir da je atmosfera oko utakmice Hrvatska-Srbija znatno
konstruirana podzemnom politikom. I to
na dvije razine: stančarskom politikom
kojom se nastoji starim trikom isticanja
navodno ugroženoga hrvatstva dobiti
što veća podrška uoči lokalnih izbora i
priželjkivanoga novog preslagivanja odnosa moći u Hrvatskoj ugroženoj teškom i
svekolikom krizom; internom politikom nogometa u smislu nastojanja dugogodišnjih
gospodara toga sporta kod nas koji nastoje
po svaku cijenu zadržati svoje unosne pozicije.
Skandalozni intervju Zdravka Mamića
Radiju Soundset 15. ožujka naročito treba
motriti na posljednjoj razini. Taj se nemili
medijski nastup po mom mišljenju nije
slučajno zbio u jeku političke, medijske
i druge „pripreme“ utakmice HrvatskaSrbija. Zapravo je izvršni potpredsjednik
Dinama tom neprilikom (učinjene su velike štete za njegov klub, hrvatski nogomet i demokratsku javnost, a i sam je
uhićen te „zaradio“ krivičnu prijavu za govor mržnje) izrazio etničku mržnju koju su
politički radikali očekivali čuti u masovnim
skandiranjima i pjevanjima na stadionu u
Maksimiru. S „krvnim zrncima koja pretežu
na ono što mrzi sve hrvatsko“, „hrvatomrzcima“ i sličnima se trebalo, neki su se nadali, obračunati uzvicima „Ubij, ubij Srbina“,
„Ajmo, ajmo ustaše“, „Za dom spremni“ i
sličnima većine navijača. U dijelu javnosti
se čak očekivalo da će doći i do većih incidenata, koji bi mogli dovesti i do prekida
utakmice, što bi izazvalo kaos u zemlji i
pokazalo kako sadašnja vlada ne kontrolira
političku i društvenu situaciju.
Na sreću, takav se „scenarij“ na samoj
utakmici nije ostvario. Zviždalo se srbijan-
Vjerojatno je najrealniju ocjenu vezanu za
atmosferu na utakmici dao resorni ministar
Željko Jovanović: „Bila je dobra, iako nije
bila savršena. No, u odnosu na prethodne
utakmice publika je položila ispit. Neki povici nisu bili primjereni, oni nikome ne koriste i nadam se da ih ubuduće neće biti...“
12
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
skoj himni, šovinističkih je poruka bilo na
utakmici, ali se u te i slične oblike verbalnoga nasilja uključivala manjina navijača,
dok se većina ponašala u skladu sa
sportskim kodeksom. Tomislav Karadžić,
predsjednik Fudbalskog saveza Srbije je
nakon utakmice izjavio: „Čestitam HNS-u i
svim organizacijskim strukturama. Atmosfera fudbalska, za svaku pohvalu. Bio sam
i u delegaciji 1999., i ovo je bila ogromna
razlika, i u gradu i na stadionu“ (Jutarnji
list, 23. ožujka). Vjerojatno je najrealniju
ocjenu vezanu za atmosferu na utakmici
dao resorni ministar Željko Jovanović:
„Bila je dobra, iako nije bila savršena. No,
u odnosu na prethodne utakmice publika
je položila ispit. Neki povici nisu bili primjereni, oni nikome ne koriste i nadam se
da ih ubuduće neće biti“ (Večernji list, 23.
ožujka).
POLITIČKA INSTRUMENTALIZACIJA
Razmjerno (spram očekivanja uoči
utakmice) mala prisutnost verbalnoga
nasilja 22. ožujka na stadionu u Maksimiru
po mojoj je ocjeni ponajprije uvjetovana
valjanim preventivnim akcijama istaknutih
političkih, sportskih, medijskih i drugih
aktera. Premijer Zoran Milanović se dan
uoči utakmice susreo s predsjednikom
Hrvatskog nogometnog saveza Davorom
Šukerom i Igorom Štimcem. Poslali su
tom prilikom umirujuće poruke, od kojih je
posebno u javnosti odjeknuo selektorov
poziv navijačima da pokažu ljubav prema
hrvatskoj reprezentaciji, a ne mržnju prema suparnicima. Predsjednik Ivo Josipović
je uoči utakmice primio izaslanstva HNS-a
i FFS-a, te istaknuo da nasilju i prostakluku nema mjesta na terenu, a utakmicu
je posredstvom televizije promatrao u
društvu svoga prijatelja Borisa Tadića,
bivšega srbijanskog predsjednika. Svakako je korisno što su neki istaknuti kreatori javnoga mnijenja kod nas pravodobno
upozorili na veliku opasnost od političke
instrumentalizacije toga susreta visokoga
rizika, primjerice Miljenko Jergović u „Jutarnjem listu“ još 19. veljače. I sami igrači
hrvatske nogometne reprezentacije su
prije utakmice slali poruke tolerancije i razuma, a na utakmici su se slično svojim
suparnicima ponašali sportski i korektno.
Na ovim stranicama, uz ostalo i
zbog svoje ekspertize za socijalnu patologiju, često analiziram devijantne pojave iz našega političkog i društvenog
života. Ovaj je tekst ponešto drugačiji: u
njemu analiziram način na koji je šteta po
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
društvo i demokraciju izbjegnuta, ako ne
sasvim onda barem većim dijelom. Bio
je to velik posao za više ruku; realiziran
je koordiniranim naporima niza aktera
našega javnog života. Zapravo su pritom
oni primijenili, možda i ne znajući, teoriju
„razbijenoga prozora“ koju su prije trideset
godina razvili američki sociolozi James
Q. Wilson i George L. Kelling. Prema toj
teoriji, koju je u svojim naporima za suzbijanje delinkvencije u New Yorku devedesetih godina prošloga stoljeća uspješno
koristio gradonačelnik „Velike jabuke“
Rudy Giuliani, svaki razbijeni prozor ili
neki drugi pojavni oblik nasilja i kriminala treba promptno popraviti, s obzirom
da se tako preveniraju nove devastacije,
a nasilnicima i kriminalcima šalje poruka
kako se njihova nedjela ne isplate. U Hrvatskoj su politički ekstremisti predugo
primali suprotne poruke: prozori, kuće,
naselja, ljudske sudbine i duše te ostalo
što su oni i njima slični „s druge strane“
razbili uglavnom nisu na vrijeme popravljani, pa su uz ostale razloge i zato mržnja
i nasilje ostajali prisutni u našoj javnosti.
Od završetka posljednjega rata
prošlo je gotovo osamnaest godina; još
nekoliko mjeseci pa će mir postati punoljetan. Vrijeme je da konačno ostavimo ratnu prošlost iza sebe i okrenemo
se miru i budućnosti, za što se prije pet
mjeseci snažno založio i u ovom tekstu već spomenuti general Gotovina. U
posljednje se vrijeme kod nas „malo po
malo“ širi spoznaja kako etnički identitet
treba zasnivati na pozitivnom osjećaju pripadnosti svome narodu, a ne dominantno
na značajnom razlikovanju od „drugog“
naroda. Nogometni i drugi sportski susreti između hrvatskih i srbijanskih timova
i sportaša vjerojatno su posebno povoljne
prilike za poticanje takvoga povoljnog razvoja, pa i unapređenje odnosa između
građana dvije susjedne zemlje.
Nogomet, kao najveća predstava
identiteta i najpopularniji sport u obje
zemlje, mnogi su to zaboravili, ima veći
potencijal da povezuje, nego da razdvaja pripadnike različitih etničkih i drugih
identiteta. Pa i da duhovno spaja nas
građane Hrvatske, naročito onda kada tim
kojega volimo pobjeđuje na terenu, a mi se
civilizirano ponašamo na tribinama stadiona te na ulicama i trgovima naših gradova. Onako kako je svevremenski poručio
istinski hrvatski rodoljub Vladimir Nazor u
na početku ovoga teksta citiranom pismu:
„Čuvajmo svoju čast i obraz svoj!“■
13
Od završetka
posljednjega rata
prošlo je gotovo
osamnaest godina;
još nekoliko mjeseci
pa će mir postati
punoljetan. Vrijeme
je da konačno
ostavimo ratnu
prošlost iza sebe i
okrenemo se miru i
budućnosti
U Hrvatskoj
se politički
ekstremizam
predugo tolerirao pa
su zbog toga mržnja
i nasilje ostali
duboko prisutni u
našoj javnosti
građansko ratovanje
Premijer Milanović je konačno rekao istinu i onda se dva dana
opravdava da nije tako mislio. Pa tko je ovdje lud i kada ćemo
konačno u ovoj državi reći: „Popu pop, a bobu bob“?
E
Piše:
NINOSLAV
KOPAČ
kstremna nacionalistica, bivša kanadska policajka, koja
je sama izjavila da
je nakon posla odlazila na sastanke istomišljenika,
na kojima se sastajala i s bivšim
nam ministrom obrane i bila vrlo
cijenjena u redovima pripadnika
HOP-a (Hrvatski oslobodilački
pokret) i HNO-a (Hrvatski narodni
otpor), a na njihovu žalost neki
sudionici s tih sastanaka zbog
terorističkih ispada odsjedili su
desetke godina u zatvorima Sjedinjenih američkih država, ona je
sadašnja predsjednica HSP Ante
Starčević i što je najžalosnije saborska zastupnica, koja je na skupu HDZ-a, koji ju je stavio na listu
za evropski parlament izjavila je
da je Hrvatska zemlja Hrvata, a
svi ostali su u njoj samo gosti.
Reagirajući na njenu sramotnu
izjavu, Milanović je, između ostalog rekao da je Hrvatska imala
građanski rat, a trebao je reći
Domovinski rat!? Ta izjava izazvala je buru u crnokošuljaškom
političkom podzemlju, koje je
odmah zatražilo ostavku ili u najmanju ruku ispriku premijera.
Iako nisam advokat ove vlade
i ne mislim da je SDP socijaldemokratska ili lijeva stranka,
možda je nekada bila, ipak morat
ću reći ono što velika većina Hrvata i građana Hrvatske misli, a
to je da je u Hrvatskoj bio klasični
građanski rat koju su izazvali upravo oni koji su iz Kanade i SADa došli da izazovu građanski rat
i razbiju Jugoslaviju. Glavni krivac da je devedesetih godina
otvorena jugoslavenska granica i
da su u Hrvatsku hrpimice najurili
najekstremniji emigranti, bivši
ustaški funkcionari i oficiri, bio je
bivši predsjednik Predsjedništva
SKH Stanko Stojčević koji je
tadašnjem republičkom sekretaru
Sekretarijata unutrašnjih poslova Vilimu Mulcu dao nalog da u
zemlju pusti emigrante. I tada su
došli: Vinko Nikolić ustaški ministar propagande, koji je dočekan
kao najmiliji i veliki hrvatski
književnik, nekakav ustaški oficir
zvani Daidža, pa član HNO Gojko Šušak i brojni drugi. A kada
spominjemo bivšeg ministra rata
Gojka Šuška, koji u Zagrebu ima
i jednu od ljepših ulica, taj isti se
ponosio članstvu u Luburićevom
Hrvatskom narodnom otporu koji
je po svijetu ubijao istaknute Hrvate i čiji je moto bio tiskan u svakom broju njihovog glasila Otpor:
„Naš stav je jasan! Jugoslavija
mora nestati! Da li ćemo ju rušiti s
komunistima, antikomunistima, s
crnim đavlom, nije važno, ali ona
mora nestati!“ Pod tom parolom
i s tim ciljem su oni devedesetih
godina nahrupili u Hrvatsku, a
zajedno s njima i sadašnja nam
vrla saborska zastupnica koja je
odmah stala na čelo „Vrhovnikovog tjelesnog zdruga“, a danas
bi nas, htjela prezentirati i u evropskom parlamentu, s tim da bi
„goste“ prije toga trebalo pretjerati preko Drine.
GRAĐANSKI RAT
„Neumrli“ nam predsjednik na
krilima izborne pobjede do koje
je došao upravo greškom Stanka
14
Stojčevića i Ivice Račana, već
ranije ushićen platformom ratnog zločinca Maksa Luburića o
„pomirenju Hrvata ustaša i partizana i njihovom zajedničkom
cilju stvaranja velike Hrvatske do
Drine, preko koje će protjerati sve
Srbe“, odmah nam je htio „prodati“ ustašku zastavu, „kao historijski hrvatski barjak“. Srećom
nekom je došlo do mozga pa je
vrlo brzo ta zastava zamijenjena
sadašnjom. Uveo nam je ustašku
valutu! A 30. maja 1991. na stadionu Nogometnog kluba Zagreb
postrojio se Zbor narodne garde.
Tada je Republika Hrvatska bila
još Socijalistička republika Hrvatska u sastavu Socijalističke
federativne republike Jugoslavije, koja je po Ustavu i Zakonu o
oružanim snagama imala svoju
vojsku koja se zvala Jugoslavenska narodna armija. Molio bih
da mi netko objasni, ako možda
nisam u pravu, ali za mene, je
u to vrijeme ZNG bila paravojna organizacija! Hrvatska se
počela naoružavati, ispražnjeni
su mirovinski fondovi, izvršena
je sramotna privatizacija koja je
uništila industriju, mijenjani jugo
dinari po BiH za njemačke marke i
odvožene kamionima da bi se, na
crnim tržištima, kupovalo oružje.
Pucalo se po kasarnama JNA.
U Splitu je na tenku zadavljen
nedužni dvadesetogodišnji vojnik JNA iz Makedonije ni kriv
ni dužan, a Hrvatska je još bila
u sastavu SFRJ. Da li je to bio
„Domovinski rat“ ili građanski s
ciljem odcjepljenja Hrvatske! I tko
je koga tada napadao i ubijao?
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
Tadašnje rukovodstvo Hrvatske na
čelu s Tuđmanom je imalo sreću da
je došlo do izdaje u JNA i da ona
nije ispunila svrhu zbog koje je bila
stvorena i postojala, a to je čuvanje
integriteta i društvenog poretka
SFR Jugoslavije, pa su mogli raditi
što su htjeli i huškati narod, a Franjo
Tuđman, Gojko Šušak i ideolog im
Maks Luburić ostvarili su svoj san –
razorili su Jugoslaviju. Tek 8. oktobra 1991. Godine Vladimir Šeks je
u podrumu tadašnjeg Naftaplina u
Šubićevoj ulici u Zagrebu na tajnoj,
poluilegalnoj sjednici Hrvatskog
Sabora objavio: „Odluku o raskidu
državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ“. Do
tog datuma u Hrvatskoj je bjesnio
GRAĐANSKI RAT! Hrvatski Sabor je kasnije donio Deklaraciju o
Domovinskom ratu, građanski rat
proglasio Domovinskim i svatko
onaj koji kaže da je to bio građanski
rat neprijatelj je Hrvatske. Onda
sam i ja neprijatelj kao i premijer
Milanović. U Domovinskom ratu
„Hrvati su se borili protiv fašističkog
agresora“! Zar je JNA fašistički
agresor u vlastitoj zemlji? Fašista
je, na žalost, više bilo i ostalo u redovima „branitelja“ i „dragovoljaca“
i oni dalje sjede u kojekakvim braniteljskim udrugama, od kojih mnoge
svojim simbolima žele asocirati na
tzv. NDH, i nikome ništa.
DIKTATURA NETOLERANCIJE
Dvadeset godina nakon osamostaljenja u Hrvatskoj se i dalje viju
ustaške zastave, za koje netko
kažu da su to zastave Herceg
Bosne. A šta je to Herceg Bosna?
Na nogometnim stadionima se kliču
ustaški pozdravi, urla se „Ubij Srbina“. HDZ se pod krilima opskurne
polu tajne katoličke organizacije
„Opus Dei“ zalijeće na sve što je
imalo crveno, podržava najcrnje
ekstremiste i kao da priželjkuje da
hrvatskim ulicama poteče crvena
boja krvi. Hrvatsku je zahvatila
teška ekonomska kriza, narod je
gladan, bez posla i nezadovoljan.
U bijedu ga je doveo HDZ i nitko
drugi! Ekonomska kriza dovodi i
do krize društva, a to je i najopas-
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
nije, jer slična kriza u Njemačkoj
je dovela Hitlera na vlast! Ne
ponovilo se nama! Država „špila“
demokraciju i Premijer se danima
ispričava za svaku svoju izjavu – i
to kome? Crnim mračnjacima koji
u Njemačkoj ne bi mogli ni podići
glas. Normalan čovjek se konačno
mora upitati: Do kada će Saborom
defilirati ekstremni nacionalisti za
koje su svi osim Hrvata gosti u Hrvatskoj, pa nakon takvih njihovih
histeričnih pokliča, maloljetni gosti
(Srbi) dobiju palicama za Baseball ili bejzbol po glavi u leđima?!
Do kada će nam primitivci s dva
razreda škole tumačiti povijest?!
Do kada ćemo se crnim fašistima
morati ispričavati i objašnjavati što
smo mislili kada smo nešto rekli?!
Do kada ćemo svi mi koji smo protiv fašista biti optuživani da smo
crvene komunjare?! Pa šta onda?!
Mi trebamo biti ponosni na našu
prošlost koju oni proglašavaju
komunističkim mrakom! Mrak je
ovo što oni prizivaju i država kakvu
bi oni htjeli, a mi smo imali liberalni
socijalizam u kojem su građani bili
sretni, siti i radili za svoju sreću!
Do kada će hrvatski gradovi imati
ulice s imenima ratnog zločinca
Mile Budaka i 10. travnja, dana
proglašenja takozvane NDH?! Do
kada će po takozvanim „udrugama“
navijača Dinama koje izdašno financira Zdravko Mamić i grad Zagreb visiti slike Ante Pavelića i zidove krasiti simboli tzv. NDH? Do
kada će u Hrvatskoj javno djelovati
političke stranke koje veličaju tzv.
NDH, Antu Pavelića i pozdravljaju
ustaškim pozdravom?! Do kada
ćemo mi, građani Hrvatske, čiji su
se očevi među prvima u Evropi digli
protiv fašizma i pobijedili ga, strahovati od ekstremnih nacionalista i
tolerirati njihove ispade od kojih danas deblji kraj izvlače Srbi, a sutra
će zakucati i na naša vrata?! Do
onda dok hrvatska Vlada i Ministarstvo unutarnjih poslova i hrvatsko
pravosuđe ne zaustavi mahnitanje
fašista i kada se hrvatski premijer
prestane ispričavati za svaku izgovorenu riječ i konačno ne kaže:
Dosta!■
15
Ima li hrvatski premijer
snage za daljnji iskorak
– prestanak ispričavanja
fašistima i crnoj desnici
za svaku izgovorenu
riječ ili uspostavljeni
demokratski standard
papa Franjo i ovdašnji katolicizam
Ima li kraja licemjerju
hrvatskih biskupa?!
Fantastičan mi je, iznad svega bio glavni urednik Glasa Koncila, Ivan Miklenić,
koji je kazao da je ovo ‘’početak jednoga bitno novoga razdoblja u Crkvi’’
u smislu da je izabrani papa ‘’jednostavan, suvremen čovjek koji zna pristupiti ljudima’’ odnosno da je ostavio dojam zdravoga čovjeka, koji će ‘’moći
donijeti potrebnu novu dimenziju koja dosad nije uspijevala u Crkvi, bez obzira
što je Benedikt XVI. bio veliki papa, a to je – dimenzija siromaštva’’. Miklenić
kaže da se treba ‘’više cijeniti siromaštvo, a novi papa dolazi upravo iz zemlje
koja je prošla veliku ekonomsku krizu i koja se uspjela oporaviti’’. Upravo ta
dimenzija, da izabere ime Franjo i cijeloj Crkvi poruči da je put Crkve čovjek,
ali onaj siromašni, jest ona najvažnija, rekao je Miklenić poznati apologeta
bogatoga, bahatoga, neosjetljivoga, nacionalističkoga, neekumenskoga i
nesolidarnoga ponašanja hrvatske crkvene hijerarhije
P
Piše:
DRAGO
PILSEL
rvi kardinal iz reda
đakona, Jean-Louis
Tauran, oko 20.15 sati
13. ožujka 2013. pojavio se na svečanoj
urešenoj loži vatikanske bazilike i nakon tradicijske objave na
latinskom: “Habemus Papam!”
(Imamo Papu!) obznanio da
su kardinali elektori taj dan na
konklavama izabrali za papu argentinskog kardinala Bergoglia
koji je, kako rekosmo, izabrao
ime Franjo i koji je, prema pisanju
talijanskih listova, na konklavi
2005. ostao u finišu sa Josephom
Ratzingerom povukavši se u korist njemačkoga kardinala Prefekta Kongregacija za nauk vjere
koji će biti izabran i poznat svijetu kao Benedikt XVI. U izuzetno
srdačnom i poniznom tonu, papa
Franjo je kazao: “Molimo uvjek
za nas, jedan za drugoga, za
cijeli svijet - da dobijemo veliko
bratstvo. Želim da ovaj put Crkve
bude plodonosan za evangelizaciju ovog prekrasnog grada”.
Nakon što je zamolio vjernike da
se pomole za Benedikta XVI.,
zamolio ih je i da zazovu Božji
blagoslov i za njega pa se naklonio pred prisutnima i ostao
nekoliko trenutaka u tišini. Nakon molitve svim je muškarcima
i svim ženama dobre volje uputio
svoj prvi blagoslov Urbi et Orbi
(Gradu i svijetu). “Braćo i sestre,
hvala vam na ovakvom dočeku,
molite se za mene i vidimo se
sutra”, poručio je papa Franjo te
dodao kako se sada želi pomoliti
Bogorodici. Papa Franjo u svom
prvom obraćanju nakon izbora
za poglavara Crkve zahvalio je
mnoštvu okupljenom na Trgu Sv.
Petra na dočeku i pozvao vjernike da ga prate svojim molitvama.
Pojavljivanje novog poglavara
Katoličke Crkve na loži bazilike
Sv. Petra okupljeno mnoštvo
pozdravilo je burnim pljeskom i
usklicima: “Živio Papa!”, “Franjo,
Franjo”. “Braćo i sestre, dobra
večer! Poznato vam je da je
dužnost konklave bila Rimu dati
biskupa. Izgleda da su ga moja
braća kardinali išla potražiti gotovo na kraj svijeta”, našalio se
novi Papa na račun svog ar16
gentinskog porijekla. “Hvala vam
na dočeku. Biskupijska zajednica
Rima ima svog biskupa: hvala! I
prije svega, želim se pomoliti za
našeg biskupa u miru, Benedikta
XVI. Molimo svi zajedno za njega, da ga Gospodin blagoslovi
i da ga Majka Božja čuva”, rekao je Papa, a zatim je zajedno
s vjernicima izmolio Očenaš,
Zdravomariju i Slava Ocu. Sada
započinjemo taj put, put bratstva,
ljubavi i međusobnog povjerenja.
Molimo uvijek jedni za druge,
za čitav svijet da zavlada veliko
bratstvo. Želim da ovaj put Crkve
koji danas započinjemo bude
plodonosan za evangelizaciju
ovog tako lijepog grada, rekao je
papa. Novoizabrani papa Franjo
na svakom koraku oduševljava
ljude. Naročito kako se saznavalo
da potvrđuje odluku da ostane
kakav je bio u Argentini: skroman
i neposredan (u Buenos Airesu se
sam hranio, živio u malom, hladnom stanu i koristio gradski prijevoz, nikad limuzinu s vozaćem).
Naime, odbio je znakove moći i
bogatstva: nije obukao fine crIDENTITET/ BR. 176 / 2012.
PAPA FRANJO - pristupačan,
iskren, jednostavan, skroman,
ponizan... Može li svećenstvo u
Hrvatskoj sljediti njegov primjer?
Ako je suditi po dosadašnjoj socijalnoj neosjetljivosti, društvenoj
ignoranciji i neukusnom luksuzu u
kojem žive kardinal Bozanić i ostali visoki prelati - teško!
vene cipele, nije sjeo na papin tron da
primi pozdrave i iskaze lojalnosti kardinala u Sikstinskoj kapeli već je stajao
i grlio sve nazočne, niti stavio krzno
preko ramena (‘’Završeno je vrijeme
maškara’’, kazao je), niti je prihvatio
zlatni križ na prsima (‘’Stavite si ga vi’’,
navodno je kazao trenutak prije izlaska
pred vjernicima nakon izbora glavnom
ceremonijaru), natrag se u Dom Svete
Marte gdje je spavao sa ostalim kardinalima tokom konklave (i prvih dana
nakon izbora) vratio u autobusu, a ne
u limuzini (ta je fotografija istoga časa
postala najveći hit na internetu) te je,
kada je otpečatio papin apartman u
Apostolskoj palači (zapečaćen nakon
što ga je u 17 sati 28. veljače napustio
Benedikt XVI. kada je otišao helikopterom u ljetnu rezidenciju u Castelgandolfo) kazao: ‘’Tu stane 300 ljudi. Meni
toliki prostor ne treba!’’
ZLATNI KAPTOLSKI ALKATRAZ
Eh, a onda su se predstavnici hrvatskog
episkopata i klera stali natjecati u tome
tko će najvatrenije pohvaliti papu siromaha i papu vizionara koji želi ‘’Crkvu
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
siromašnu i Crkvu za siromahe’’! Hrvatski biskupi jednodušni su stavu da
s izborom novoga pape Franje dolazi i
novo vrijeme Katoličke crkve, kojoj će
novi papa dati novi zamah. Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i
Crkva se od kritika brani
izdižući štit tradicije koji
se, po njima, ne smije nikad
dovoditi u pitanje jer bi se
time dovelo u pitanje i sam
autoritet Crkve
zadarski nadbiskup Želimir Puljić osobito znakovitim smatra trenutak kad je
papa Franjo nagnuo svoju glavu prema narodu. Time je rekao “Molim vaš
blagoslov, vašu molitvu, vašu preporuku
Bogu, a onda ću ja vas blagosloviti”. “I
17
tu je snaga Crkve. Ne u znanju, ne u
moći, nego u poniznosti, kao što je papa
Benedikt XVI. to očitovao cijelim svojim
služenjem”, rekao je mons. Puljić, dirnut Papinim naglaskom za molitvenom
potporom: “Pokazao je da mu je stalo
do toga, nekoliko puta u svom kratkom
obraćanju zamolio je da se molimo za
njega. To je zaista dirljiva gesta. Talijanski komentator je rekao: ‘Ovo je nešto
revolucionarno, nismo naviknuli na to’.
Postoji protokol, zna se kad se papa pojavi što treba reći, koju molitvu izmoliti. A
papa Franjo I. dodao je nešto što tamo
ne piše. Ali time je uistinu ‘uhvatio’ ljude.
Vidjelo se na Trgu, ljudi su u tom trenutku također sagnuli glavu, neki upravili
prema nebu. Ali većina se nagnula da u
tišini i pobožnosti udovolji njegovoj želji.
Molimo za tebe, Sveti Oče, hvala ti što
si prihvatio, jer nije lako sada biti Papa”.
Meni je bilo fabulozno čitati te reakcije.
Glavni urednik Glasa Koncila mons.
Ivan Miklenić izjavio je da je ugodno
iznenađenje u tome što je ‘’Crkva pokazala svoje zajedništvo bez obzira na
stare podjele Europe i ostatka svijeta’’
te da je ‘’budućnost kršćanstva očito
papa Franjo i ovdašnji katolicizam
u Latinskoj Americi’’ i da je zato ovo
‘’početak jednoga bitno novoga razdoblja u Crkvi’’. ‘’Izbor papina imena asocira na potrebu skromnosti, siromaštva
i odricanja od vanjskoga sjaja i mislim
da je već imenom uvelike zacrtao svoj
program. Vrlo sam ugodno iznenađen
jer nisam dosad imao prilike vidjeti njegove javne nastupe, da je jednostavan,
suvremen čovjek koji zna pristupiti ljudima. Svjestan je da preuzima veliku
odgovornost i da za svoju službu koja
bi trebala biti prekretnička, jer je redovnik, misli da će mu biti jako potrebna
božja pomoć i zato je tražio molitvu’’,
kazao je Miklenić dodavši da je papa,
s obzirom na njegove godine, no bez
obzira na dob, ostavio dojam zdravoga
čovjeka, koji će moći donijeti potrebnu
novu dimenziju koja dosad nije uspijevala u Crkvi, bez obzira što je Benedikt
XVI. bio ‘’veliki papa’’, a to je – dimenzija siromaštva. ‘’Treba se više cijeniti
siromaštvo, a novi papa dolazi upravo iz
zemlje koja je prošla veliku ekonomsku
krizu i koja se uspjela oporaviti. Upravo
ta dimenzija da izabere ime Franjo i cijeloj Crkvi poruči da je put Crkve čovjek,
ali onaj siromašni’’, rekao je Miklenić.
Nisam znao da li puknuti od smijeha ili
briznuti u očajnički plač pa sam supruzi
rekao ono što sam ovdje stavio kao
naslov: Ima li kraja licemjerju hrvatskih
biskupa?! Voze se u bjesnim limuzinama, grade najluksuznije zgradurine
i sami žive, kao zagrebački nadbiskup,
kojeg ćete vidjeti u zagrebačkom ZETi ili među kumicama na Dolcu samo u
snovima jer on ne mrda iz svojega visokim rešetkama, sigurnosnim kamerama i opasnim momcima iz osiguranja,
opremljenoga kaptolskoga Alkatraza.
Elem, neću vas daviti sa stvarima o
kojima sami znate kakve su, jadne,
dakle, već ću vam ponuditi jedno kratko razmišljanje. Crkva svoju građevinu
temelji na ulozi koju svećenici imaju u
vjeri kršćana, ulozi kojoj je pripisala
funkciju posrednika između ljudskog i
Božjeg svijeta. Mnogim svećenicima
ne manjka inteligencije, ali odgajani
da polažu pravo na poseban i isključiv
pristup istini često s visoka procjenjuju
i osuđuju sve što nije u skladu s crkvenim priznanjem istinitosti. Od kritika se
brane izdižući štit tradicije koju se, po
njima, ne smije nikad dovoditi u pitanje
jer bi se time doveo u pitanje i sam autoritet Crkve. Pritom se često zaboravlja
da je i tradicija građena od niza predodžbi i interpretacija koje su se mijenjale
kroz povijest. Na istinu se lijepi maska
nedodirljivosti ne bi li se pod svaku cijenu održali uspostavljeni odnosi te onemogućila svaka iskrena autorefleksija.
Papa Franjo je, što se toga tiče dodirljiv,
u puku, do boli iskren i ponizan.
Ulogom koju im dodjeljuje
institucija Crkve, svećenici
su izloženi ogromnom
pritisku. Ukoliko su iskreni i
ponizni u svojim unutarnjim
traženjima istine te nastoje
održati intelektualni
integritet, odmah bivaju
razapeti proturječnostima
strukture unutar koje žive i
rade
CRKVENO PREŠUĆIVANJE ISTINE
Ulogom koju im dodjeljuje institucija
Crkve, svećenici su izloženi ogromnom
pritisku. Ukoliko su iskreni i ponizni u
svojim unutarnjim traženjima istine te
nastoje održati intelektualni integritet,
odmah bivaju razapeti proturječnostima strukture unutar koje žive i rade. S
druge strane, slijepi instinkt za očuvanje
svećeničke aure rađa prijetvornošću. To
posebice postaje očitim kada prijestupi pojedinih svećenika, od trivijalnih do
najvećih poput pedofilije, postanu prijetnjom ugledu Crkve. Ni pod koju cijenu se ne smije javno priznati svećenikov
prijestup jer bi to moglo izazvati skandal i
razočarenje laika, što bi ugrozilo položaj
svećenika, njegov ugled kao posvećene
osobe i njegov status djelitelja milosti i
18
isključivog posrednika istine. Sablazan
nadilazi smm grijeh, a želja da se izbjegne skandal u Crkvi postaje jačim od
vjernosti istini. Istina postaje prijetnjom
institucionaliziranoj moći, a moć se istini
opire prešućivanjem istine. Pod izlikom
očuvanja Crkve od skandala stvara se
korumpirana stvarnost i sustav s kojim
su solidarni njegovi službenici kako bi
im ostali zajamčeni ugled, prestiž i moć.
Cijena je privid vrline. Zbog svih prednosti koje proizlaze iz opstanka privida
kakav je da je. Prešućivanje istine o
prijestupima za Crkvu postaje pitanjem
njezina opstanka. Papa Franjo Jurak se
toga nije bojao i uvijek je govorio istinu,
ma koliko bolna bila. Crkva se očito ne
snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći i promašuje niz
povijesnih prilika da u tome uspjedne.
Ipak, razloga za nadu ima. Sve je više
glasova koji ustaju protiv ovakva stanja: tekstovima, govorom, udruživanjem.
Zato sam odlučio složiti ovu knjigu u
čast rimskog prvosvećenika po mjeri
Boga, Franje. On je dokaz da možemo drugačije, da trebamo drugačije i
da, ponekad, u tome uspijevamo. Papa
Franjo Jurak vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi
velebne crkve, a za sebe i svoju službu
u Argentini je često tražio samo jednu
baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo Jurak je mislio da
bi crkveni ljudi trebali boriti za radnička
prava. Tvrdio da nije pogrda ako ga
mladi u župi zovu “padre Jorge” i nije
se smatrao prečasnim i presvijetlim jer
su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji.
U svoju je župnu kuću primao studente
i studentice, te sve mlade kojima je trebala pomoć jer, za razliku od vladajuće i
patrijarhalne nomenklature, vjerovao je
da su mladi dobri. “Imaju u sebi toliko
dobrote da se često zapitamo odakle
to njima”, kazao je. Papa Franjo smatra
da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne
prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, govorio nam je. Oni koji vjeruju u
Boga, znaju koliko je Franjo spasio ljudi
da u beznađu ne postanu zli, a oni koji
ne vjeruju u Boga, znaju to isto. Zato,
Papa Franjo, pravedni, sućutni i milosrdni: moli za nas. Mi molimo za tebe.
Amen.■
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
intervju: Ilija Krneta
Na nedavno održanom međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox mnoge
je ugodno iznenadio film pod naslovom „Pet
žena“ Tomislava Perice u kojem pet žena izbjeglih za vrijeme posljednjeg rata
priča o povratku svojih porodica
u Hrvatsku. Spiritus movens ovog
jedinstvenog dokumentarca,
obavljajući poslove stručnog
suradnika i istraživača prije i za
Razgovarao:
vrijeme snimanja filma, bio je
MILAN
naš sugovornik Ilija Krneta
JAKŠIĆ
K
ako je došlo do
Vašeg angažmana
na filmu „Pet žena“?
„Kroz posao i vrlo
česte
kontakte
s
predstavnicima
UNHCR-a
oko
povratničkih pitanja, na jednom
ručku sam upoznao i sada dragog
prijatelja Tomislava Pericu, režisera
i scenaristu brojnih dokumentarnih
filmova koji je upravo tražio priče o
povratnicama. Naravno, odmah smo
se prepoznali i dogovorili suradnju.
Usput sam mu poklonio i moju knjigu,
jer i tamo ima nekoliko vrlo filmičnih
likova, tako da je on vjerovao da ću
naći prave likove i privoliti ih na snimanje.“
Kako ste uspjeli pronaći upravo
žene koje su o životnoj kavariji
kroz koju su prošle njihove porodice govorile s tako uočljivim
pripovjedačkim darom i spontanom dramaturgijom?
Da, stvarno nije bilo jednostavno.
Iako sam susreo stotine povratnika
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
i povratnica, primjerice podijelio sam
500 vizitki s mojim podacima, tako
da su me u MUP-u, nakon što su ih tri
puta morali štampati, pitali, pa što ja
radim s tolikim vizitkama, odgovor je
bio jednostavan - radim svoj posao.
Obilazim ljude, dijelim vizitke i garantiram im da ću se javiti na poziv i
pomoći bilo da me zovu u ponoć bilo
u podne. Tek kasnije su shvatili da
je to moj mandat i da se to tako radi,
a pri obilasku povratnika od strane
visokih međunarodnih predstavnika
na pitanje, kako se prema njima
ponaša policija, međunarodni predstavnici, bili su ugodno iznenađeni
kad su im povratnici pokazali moju
vizitku, odnosno da ih je sve obišao
savjetnik ministra unutrašnjih poslova i ponudio pomoć, naravno, u okviru sigurnosnih pitanja.
Je li bilo otpora kod žena kad ste
ih zamolili da učestvuju u snimanju filma?
Od 15-ak odličnih priča, vrlo zanimljivih, morali smo sve svesti na
19
pet žena. Ostale, uz dužno poštovanje,
zaželjele su sačuvati privatnost, neke su
imale mali strah od susreta s javnošću,
a neke nisu jednostavno željele nikakav
publicitet, bojale su se da im to može
pogoršati situaciju. Našli smo izuzetne
osobe. Njihove familija su ih podržale i ja
im se i ovim putem najiskrenije zahvaljujem. One nisu govorile samo o sebi zbog
sebe i svojih familija, već i zbog onih koji
bi se isto tako htjeli vratiti a još se kolebaju da li da to učine. Kao i onih kojima
bi ova država trebala pomoći da se vrate
kući iz izbjeglištva. To je film o hrabrosti
koja liječi ljudske rane.
Kakva je bila Vaša suradnja s
režiserom Pericom?
Jako dobra. Naravno, nastavljamo suradnju. Producent doduše još traži novce, ne
zbog mene jer ja ni lipu nisam tražio do
sada i ne tražim, nego zbog objektivnih
troškova proizvodnje filma, makar malog
i makar dokumentarnog. Perica želi raditi
film „Petorka“, o petorici povratnika. Već
sam mu poslao jednu priču.
Aktivni ste u SKD Prosvjeta. Svojevremeno ste predlagali i formiranje
redakcije za moderne medije. Što je
bilo s tim?
► Sonja Leko
Do rata je živjela u Karlovcu, otišla u
izbjeglištvo gdje je zamalo poginula u
NATO bombardiranju Beograda 1999.
godine. Vratila se u Ličko Petrovo
selo s bolesnim ocem i obnovila staru
vikendicu. Po prvi put u životu, u svojim četrdesetim počela se baviti uzgojem povrća i voća. Osniva udrugu žena
“Tara” koja se bavi izradom odjevnih
predmeta i suvenira od vune sa starim
i tradicionalnim motivima. Uspjela je
uz pomoć mnogih stranih ambasada i
fondova nabaviti tradicionalne tkalačke
stolove, ali i najsuvremenije kompjuterski kontrolirane strojeve za vezenje.
Sonja ne samo da vodi žene udruge po
sajmovima i izložbama diljem Hrvatske,
već ih i podučava radu na kompjuteru,
mada je većina od njih u poodmaklim
godinama.
► Ojdana Vještica
Majka dvoje male djece živi u okolici Knina. Na dan kad se trebala udati, počela
je Oluja i ona je završila sa cijelom porodicom u izbjegličkoj koloni. Poslije
niza godina u izbjeglištvu, mučena
Ilija Krneta, Ojdana Vještica i Tomislav Perica u selu Kovačić, u pozadini se
vidi vodopad Krčić
Više puta sam ukazivao na neophodnost i snagu modernih medija. Neki srpski čelnici imaju bjanko ulaznicu u javne
medije i nije im problem javnih istupa, ali
PET ŽENA
teškom nostalgijom povlači obitelj u rodni grad. Mada je fakultetski obrazovana,
ne nalazi posao i posvećuje se svojoj
obitelji i zemljoradnji.
► Radmila Vojnović
Majka troje djece iz sela Mazin. Skupa
sa svojom porodicom prošla je izuzetno
teško izbjeglištvo. U istočnoj Slavoniji je
bila useljena u kuću prognanih Hrvata.
Međutim susretala se s njima na granici razgraničenja i sprijateljila. Hrvat,
sad pokojni Adam, kad se vratio nakon
mirne reintegracije u svoju kuću ponudio je obitelji Vojnović da ostanu i skupa
žive. Ipak ona odlučuje, unatoč protivljenju muža, vratiti se u rodni Mazin.
Danas se uspješno bave stočarstvom
i izradom kozjeg sira. Svoju najmlađu
kćerku poslala je u hrvatsku obitelj kod
koje su Vojnovići bili u izbjeglištvu kako
bi u Vukovaru završila srednju školu.
► Seka Prica
Ekonomistica iz Vrela kod Borja. Nakon
izbjeglištva, 1998. s tek rođenim djetetom, mužem i njegovim roditeljima vratila se u razrušeni dom, renovirala staro
imanje, nabavila stoku i osmislila projekt
20
postoji problem istupa srpskog naroda
i prikaza njegovog života i problema.
Narod mora imati mogućnost reći što
misli. Mediji služe da informiraju, educira-
seoskog turizma. Drugo dijete je rodila u
Hrvatskoj. Aktivna je u lokalnoj samoupravi, organizira mnoge akcije za bolji
suživot. Njezina porodica ima turistički
objekt s 10 ležaja i završava novi veći
od toga. Njezina porodica proizvodi
hranu za turiste, sir, maslac, domaće
rakije, sokove, slatko i suvenire.
► Sonja Kranjc
Majka dvoje odrasle djece udata za
Slovenca, živi dio godine u Mariboru,
ali sve više se vraća u rodno selo kraj
Škabrnje. Gotovo sama je obnovila
staru očevu kuću pod izuzetno teškim
uvjetima. U filmu se sjeća kako su se
njen otac (Srbin) i majka (Hrvatica) borili
protiv obje obitelji i oba sela kad su se
uzimali. I za vrijeme rata bili su izloženi
prijetnjama smrću i s jedne i s druge
strane, a danas su i nakon 38 godina
u sretnom braku. Sonja se vratila nakon Oluje i sukobila sa svojim rođacima
s obje strane koji nisu smogli snage
za ponovni suživot. Danas je sretna u
svojoj kući, čekajući umirovljene svog
supruga kako bi se definitivno vratili u
njeno selo.
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
intervju: Ilija Krneta
Ivan Rajković, producent i montažer, Ilija Krneta stručni suradnik na filmu i
Tomislav Perica, scenarist i režiser u centru Ličkog Petrovog Sela
ju i zabave. Sve ovo trebaju moći i pripadnici srpske zajednice. Nažalost, postoje neke emisije i na radiju i na televiziji
koje su do jučer bile pseudo manjinske
i odavno su trebale biti promijenjene.
Postoji zakonska obaveza medijskog
pluralizma i iz pretplate se izdvajaju
sredstva, ali to se provodi samo na
simboličnoj razini. O potrebi poštivanja
međudržavnih ugovora i evropskih
standarda zaštite manjinskih jezika da i
ne govorimo, ali to su ozbiljne teme koje
ovom zgodom ne možemo šire elaborirati, ali iskreno se nadam da će i za to
biti prilike. Zato predlažem „okrugli stol“
na temu, recimo: Mediji i manjine, kako
dalje? Uglavnom u SKD „Prosvjeta“ još
nije formirana redakcija za moderne
medije, a kako sam ja samo „obični“ član
morate pitati u upravi Društva zašto je to
tako i dokle će to tako biti.
Paralelno radite na jednom multimedijskom projektu. O čemu se radi?
Prije dok sam surađivao u „Novostima“
i obilazio Bukovicu i Liku, puno puta i
pješice jer nisam imao ni automobila ni
novaca da nekom platim, a iz Zagreba
nisu stizale kune, vidio sam kolika je
propast kulturne baštine, pokretne i
nepokretne i pokrenuo sam apel: „Zlato i srebro Bukovice“, u smislu zaštite i
očuvanja svega što se očuvati da. Nekoliko godina kasnije pokrenuo sam manifestaciju „Duga iznad Zrmanje“, u kojoj
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
su učestvovali umjetnici s tri kontinenta i
koja je dala odlične rezultate. Budući da
je moja inicijativa mlako primljena u srpskim institucijama i rezultati su „mlaki“.
Primjerice Srpsko narodno vijeće, Prosvjeta, Arhiv Srba iz Hrvatske… I bez
Riječ je o prvom filmu iz
dokumentarne trilogije
„Povratnici“. Slijedeći film
će govoriti o pet muškaraca
izbjeglih iz svojih domova u
Krajini i Istočnoj Slavoniji,
povratnika na svoja ognjišta
nakon Oluje, a posljednji o pet
porodica naseljenih u Hrvatsku
iz Bosne i Hercegovine i s
Kosova
moje inicijative, jer im je to u opisu posla i za to dobivaju solidne novce, izdaju
vrijedne knjige, njih nekoliko, pokoji
kalendar, prikupe koji dokument.... Ali
to je samo jedna dimenzija i premalo.
Sve ostalo je, u smislu te multimedijalnosti na privatnoj inicijativi. Srećom ima
entuzijasta, iz mog kraja je Jovan Rakić
21
koji živi u Beogradu. On se silno trudi
da pronađe emisije bisere po depoima
Kinoteke, Radio Beograda, Televizije
Srbije, što nije uništeno NATO bombama, itd..itd., koje svjedoče o nama. To
isto čini Aljoša Mažibrada koji već dugo
godina pravi „Moje Kistanje“ web stranicu našeg zavičaja. U Zagrebu na više
adresa postoje materijali neprocjenjive
vrijednosti, treba sve to obraditi i sistematizirati i napraviti monografiju „Bukovica“. To će biti svjedočenje slikom,
video materijalom, filmom, zvukom, tekstom, pjesmom, pričom.... Ne moram ni
podsjećati, da je to isto potrebno učiniti
za svaki kraj gdje su živjeli i žive naši
sunarodnjaci.
Kada je počelo „Desetljeće za prava
Roma“, pokrenuli ste projekt „Baltazar na romskom“. O čemu se tu
radi?
E, zbog tog projekta mi je jako žao, za
sada nije realiziran, kažem za sada jer
još do 2015. traje „Desetljeće Roma“.
Naime, s jednom romskom udrugom,
jer natječaj Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta je uslovljavao i romsku
organizaciju u projektu, s grupom ljudi
pokrenuo sam i zajedno smo osmislili
taj projekt. Ljudi iz Zagreb filma koji su
vlasnici filma, serije o profesoru Baltazaru, ali imaju i veliki broj edukativnih
nastavnih filmova, objeručke su prihvatili ideju da titlujemo film ili ga sinhroniziramo na romskom i to kao naš, hrvatski proizvod ponudimo Evropi, isto
tako i te školske lekcije, emisije o svim
područjima i fenomenima nauke i života,
koje su već napravljene, ali na našem
jeziku. Na taj način smo htjeli pomoći
romskoj djeci kako bi se lakše uključila
u svijet obrazovanja s crtićem, u svijet
djetinjstva, zabave... Tada je u Ministarstvu znanosti i obrazovanja državni tajnik bio profesor Slobodan Uzelac i on
je objeručke podržao projekt i obećao
pomoć, ali o svemu je odlučivalo povjerenstvo, a ne on. Nažalost, sredstva
nismo dobili jer je romska udruga bila „u
crvenom“ za mali iznos oko 15.000 kuna
potrošenih u prethodnoj godini, a da to
računovodstveno nije dobro prikazano.
Možete misliti kako mi je bilo. U projektu
su učestvovali režiser Vinko Brešan,
pokojni Albert Kapović producent iz Zagreb filma, izuzetan čovjek i stručnjak,
Šenol Selimović, tada novinar Slobodne
Dalmacije, te Dragutin Babić iz Instituta
za migracije i narodnosti.“■
granični slučajevi
INDUSTRIJALIZACIJA JUČER,
DANAS, MALO SUTRA:
JE LI DONOŠENJE NACIONALNIH STRATEGIJA
UISTINU PRVI KORAK U IZLASKU IZ KRIZE ILI
SAMO NOVI DOPRINOS HODANJU U KRUG
Svaka vlast ima svoju strategiju - upornog
guranja problema pod tepih
P
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
roblemi na koje se
žale
potencijalni
ulagači već su dulje
vrijeme isti - administrativne prepreke,
visoka cijena rada, rigidno radno
zakonodavstvo, stalne promjene
uvjeta poslovanja, nestabilnost i
nepredvidivost poslovne klime i
slično. Investitori su razočarani
jer je vrijeme za dobivanje definitivnog odgovora o sudbini
njihova projekta predugo, postoji previše instanci na kojima
se donose odluke. Najviše ih odbija ipak nepredvidivost uvjeta
poslovanja jer je to investitorima
važnije za dolazak u neku zemlju čak i od povoljnog poreznog
sustava... Dakle, bio je to uvodni
citat.
A sada drugi: morate poraditi na tome da olakšate realizaciju ulaganja i poslovanje učiniti
jednostavnijim. Vrlo je važno
ubrzati proceduru za ubrzanje
dozvola o kojima ovisi realizacija
investicija. Savjetujem Vladi da
što više radi na osiguranju predvidivosti, jer će to u donošenju
odluke ulagača biti velika prednost... Stajanje na mjestu je
isto što i nazadovanje. Morate
udvostručiti napore kako bi vas
ulagači prepoznali kao trans-
parentno i profitabilno mjesto za
poslovanje i zapošljavanje”. Naposljetku, evo i treći citat: “Morate se pozabaviti rebrendiranjem svoje zemlje. Vašu bismo
zemlju htjeli vidjeti kao dobro
mjesto za poslovanje i stvaranje
profita, ali i da vas shvatimo kao
gostoljubivo mjesto... Povećanje
BDP-a može se postići restrukturiranjem javnog i industrijskog
sektora”.
Kakve veze imaju svi
ovi citati? Prvo, svi dolaze iz
usta američkih veleposlanika.
Drugo, nepogrešivo detektiraju dobar dio problema izostanka željenih investicija te tzv.
antipoduzetničke klime na ovim
prostorima, i treće, odnose se
na Hrvatsku i Srbiju, pri čemu
je, gle vraga, teško razlikovati
jednu od druge zemlje. Jednako
bi bili istiniti i da ih je izmiješati,
kao kakve igraće karte. A neće
biti da je riječ o stvaranju neke
nove jugosfere ili o nekoj drugoj
teoriji koja bi pravdala postojanje teorija urota!
Dakle, prvi citat pripada sad
već bivšem američkom veleposlaniku u Hrvatskoj, Jamesu B.
Foleyu, drugi je noviji, i izrekao
ga je za nedavnog radnog ručka
s hrvatskim gospodarstvenicima
22
u organizaciji Američke trgovinske komore (AmCham) aktualni
veleposlanik Kenneth Merten.
Treći citat dio je izlaganja
veleposlanika SAD-a u Srbiji,
Michaela Kirbyja na nedavnom
panelu
“Geopolitički
okvir
ekonomskog oporavka Srbije”
na 20. biznis forumu održanom
sredinom ožujka na Kopaoniku,
poznatom u medijima i pod pomalo ironičnim nazivom - “srpski
Davos”. Upravo na Kopaoniku
moglo se čuti i preciznije parametre za stvaranje slike o razmjerima deindustrijalizacije: predratne 1989. u Srbiji je bilo 217
velikih poduzeća s više od 1.000
zaposlenih, dok ih je danas manje od 55. Današnji BDP iznosi
tek 68 posto od tadašnjeg, dok
je današnji udio industrijskog
sektora 40 posto. Rečene 1989.
godine više od milijun radnika
bilo je angažirano u industriji, što
je danas tek pusta želja...
Neosporna je želja izvršne
vlasti s obje strane granice da
se promijeni stanje: i dok u
Hrvatskoj Ministarstvo gospodarstva na čelu s ministrom
Ivanom Vrdoljakom priprema
strategija industrijske politike
za razdoblje od 2014. do 2020.
godine, koja bi trebala biti goIDENTITET/ BR. 176 / 2012.
tova najkasnije do ljeta, u Srbiji se radi
na planu za reindustrijalizaciju tamošnje
privrede koji bi, kako kaže potpredsednik
Nacionalnog vijeća za privredni oporavak Branislav Grujić, trebao poslužiti kao
“osnovni strateški plan za proces reindustrijalizacije, kao novi model razvoja,
što se ne može sprovesti preko noći,
budući da je to jedan dugoročan zadatak
koji treba odnjegovati u narednih 15 do
20 godina”. Plan bi trebao biti dovršen
do kraja četvrtog mjeseca. “Premijer je
dao naznaku, a i naši vodeći ekonomisti
predlažu zaokret u tom smislu, koji će trajati dugo. To je bolan proces, ali nemamo
drugog načina da izađemo iz krize”, naveo je Grujić i dodao kako je “najvažnije
je da je nova vlada to shvatila i okreće
novi list za novi pravac razvoja”.
Vratimo se u Hrvatsku: industrijska
strategija, kazat će ministar Vrdoljak,
trebala bi biti dokument na kojem će se
temeljiti gospodarska politika i daljnji
razvoj, jer Hrvatska, kako kaže ministar,
dosad nije imala, izuzme li se “Industrijska politika RH u pripremi za članstvo u
EU”, donesena prije četiri godine, “no taj
program nikada nije zaživio”. “Ovo neće
biti još jedan dokument koji će završiti
u ladici”, obećao je Vrdoljak, najavljujući
upravo - reindustrijalizaciju. Na popis
prioritetnih sektora dospjela je tako prehrambena i drvno-prerađivačka industrija,
automobilska i brodograđevna proizvodnja, zatim ICT, obrambena, građevinska i
tekstilna industrija. Vrlo važne djelatnosti
bit će i zdravstvena industrija te kemijska industrija i proizvodnja električnih
i mehaničkih strojeva i opreme. Pomoć
u izradi strategije obećalo je i njemačko
ministarstvo gospodarstva...
Ako je, kako kažu, identificiranje
problema dio njegova rješenja, i to je
za pozdraviti. No i u hrvatskom i u srpskom slučaju upada u oči kako je riječ
o dugoročnim strategijama - realno,
ekonomije u blatu višegodišnje krize i ne
mogu se pokrenuti preko noći! - čija razrada, a kamoli primjena, nadilaze mandat sadašnjih nositelja izvršne vlasti. A
upravo je diskontinuitet u prepoznavanju
i rješavanju ključnih problema, kako u
ekonomiji tako i u drugim sferama funkcioniranja države i društva, sastavni dio
problema, s obje strane granice. Dakle,
novi izbori, pogotovo kad dovedu do
promjene vlasti, obično su dosad značili
resetiranje svih započetih mjera, odstupanje od dotadašnjih mjera i na planu reforme i funkcioniranja poreznog sustava,
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
Prvi čovjek Hrvatskog saveza ekonomista dr. Ljubo Jurčić, govoreći
o sličnosti teškoća ekonomske situacija u Srbiji i Hrvatskoj, istaknuo
je “kako bi Srbiji dobro došao hrvatski prihod od turizma, a Hrvatskoj
srpski od industrije”
kao i u praksi mirovinskog sustava, itd...
Otud i dojam o kojem su govorili američki
veleposlanici, koji se vjerojatno ne mogu
načuditi takvom ponašanju političara
iz relativno malih zemalja, čiji budžet
višestruko mogu “pojesti za doručak” i
neke tvrtke srednje veličine iz njihove
matične zemlje.
Uostalom, ne mora čovjek gledati
na problem(e) iz američke perspektive
da bi shvatio u čemu je štos: tako profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu
dr. Dragan Đuričin naglašava kako industrijske politike trebaju biti prioritetne,
a makroekomske - koje dominiraju, kao
u sučaju aktualnog modela usmjerenog
na kontrolu inflacije - trebaju biti u funkciji ovih prvih. Budući da Srbija još neko
vrijeme nema izgleda za pristup EU-i, razumljiva je njegova preporuka da se Srbija okrene zemljama u razvoju, odnosno
usponu.
Iako je Hrvatska pred vratima ulaska u EU, prvi čovjek Hrvatskog saveza
ekonomista dr. Ljubo Jurčić rekao je na
Kopaoniku da čitava EU mora osjetnije
početi poticati industriju: “Fiskalna i monetarna stabilizacija su dobar okvir, ali ako
se ne ispuni industrijom, slijedi kriza”,
23
ukazao je dr. Jurčić. Prema njemu, greške
vlada zemalja u tranziciji su u tome što
samo nekritički prihvaćaju norme i europske direktive, zaboravljajući uočiti da
su i države koje su višegodišnje članice
EU-a također u velikim ekonomskim
problemima. Govoreći o sličnosti teškoća
ekonomske situacija u Srbiji i Hrvatskoj,
Jurčić je istaknuo “kako bi Srbiji dobro
došao hrvatski prihod od turizma, a Hrvatskoj srpski od industrije”. Obostrano,
slaba utjeha, reklo bi se.
No, barem znamo u čemu je problem, i to je nekakav iskorak u odnosu na
vremena kad se za sve probleme tražio
“vanjski neprijatelj” ili dovoljno prihvatljiva
urota.
U Srbiji je tako opet oživjela i inicijativa za formiranjem ministarstva
industrije, ovoga puta od strane predsjednika Udruženja korporativnih direktora Toplice Spasojevića. No, krajnje je
vrijeme da prestane biti važno kako će
se nešto formalno zvati, ili pod kojim će
ministarstvom biti; dolaze dani u kojima
očekujemo da se neke stvari promijene i
u makroekonomskim statistikama, dakako i u svakodnevnoj praksi. Neovisno o
tome tko je na vlasti.■
ispitivanje demokracije
Kako je integracija manjina koncipirana u postojećoj
hrvatskoj manjinskoj politici
Z
ahtjevno je objasniti fenomen integracije. Integracija
je, u jeziku svakodnevice,
velika riječ koju se veže za
velike koncepte i društvene
procese: globalizaciju, supranacionalne
organizacije, ekonomsku suradnju. U
svijesti prosječno politički zainteresiranog i politikom u pravilu razočaranog
hrvatskog građanina riječ integracija
budi konotaciju na proces pristupanja
Europskoj uniji i eventualno na procese
dodatnog povezivanja putem kreiranja
i provođenja zajedničkih politika, zakona i mjera među državama koje toj
naddržavnoj tvorevini pripadaju.
Pa, iako će tek rijetki integraciju doživjeti kao preduvjet društvene i
državne organizacije, ona jest pojavnost
koju zahtjeva suživot ljudi kroz povijest
i u svim društvenim porecima. Da bi
društvo opstalo, a posebice ovo suvremeno u kojem postoji iznimna različitost
uloga, poslova, interesa i potreba,
potrebno je uspostaviti i održavati integraciju putem društvenih normi koje
građani prihvaćaju kao legitimne, putem
djelovanja političkih institucija, ekonomskog sustava, zajedničke kulture i dominantnih vrijednosti. Prepoznali su to
rani sociološki mislioci, posebice Emile
Durkheim, a afirmirala funkcionalistička
sociološka teorija, koja je dominirala
ovom znanstvenom disciplinom sredinom
dvadesetog stoljeća. Ona je konceptualizirala društvo kao sustav sačinjen od
međusobno povezanih dijelova za čiji
opstank je nužna integracija tih dijelova
koja rezultira harmoničnom i nekonfliktnom zajednicom. No, društvenu je integraciju u demokratskoj državi nipošto ne
podrazumijeva beskonfliktnu zajednicu
niti zahtjeva da građani moraju istovjetno
razmišljati, imati iste zahtjeve, potrebe pa
i prava.
Piše: ANTONIJA PETRIČUŠIĆ
Politički odgovor na
nejednakost prilika
Povijest ukazuje da nije uvijek
bilo tako, jer brojni su promjeri u kojima
su integrativni mehanizmi nacionalizma ili fašizma rezultirali isključivanjem
i negacijom ljudskih prava manjinskih
društvenih skupina. Osim toga, moderna nacionalna država dugo se koristila kulturnom homogenizacijom kao
dominantnom i legitimnom integrativnom
politikom. Razvoj globalno prihvaćenih
i univerzalnih ljudskih prava u drugoj
polovici dvadesetog stoljeća doprinio je
etabliranju načela jednakosti i nediskriminacije u pristupu i ostvarivanju različitih
prava svih pojedinaca. Pod utjecajem
globalizacije i otvaranja granica uslijed
ekonomskog rasta određenih država
došlo je do mijenjanja mnogih do tada
etničkih homogenih država zbog useljavanja stanovništva drugih nacionalnosti.
U takvim su se državama paradigme
neutralnih pravnih standarda, jednakog
tretmana i zabrane diskriminiranja pokazale nedostatnima za očuvanje kulturnih
specifičnosti nedominantnih etničkih zajednica, pa su, poglavito u bogatijim i
tradicionalnim imigrantskim državama
(poput Kanade i SAD-a) osmišljene
multikulturne politike, koje, pojednostavljeno rečeno, jednako vrednuju i tretiraju
različite kulture osiguravajući mehanizme
političke integracije koji ne pretpostavljaju kulturnu uniformnost. S vremenom
se i u nacijama državama koje dugi niz
desetljeća nisu bile voljne odstupiti o
dominantnog položaja većinske kulture
(npr. Njemačkoj, i drugim zapadnoeuropskim državama), počelo razmišljati na
koji način osigurati miroljubiv suživot
društvenih skupina različitog etničkog
predznaka. Mnoga današnja višekulturna
i višeetnička društva predstavljaju
izazov donosiocima političkih odlu24
ka zahtijevajući nove politike koje ce
pomiriti proturječnost potreba i interesa,
ustabiliti društvenu integraciju, ostvariti
društveni napredak, te osigurati trajan
mir. Posljedice nejednake raspodjele dobara ne rezultiraju samo isključivanjem
i nižim socioekonomskim statusima
manjinskih skupina, već predstavljaju
prijetnju društvenoj stabilnosti i poretku.
Političari stoga ne mogu vise zatvarati
oči pred činjenicom da u suvremenom
multietničkom i multikulturnom društvu
građani nemaju iste mogućnosti niti interese, te posljedično nemaju jednake
mogućnosti sudjelovati u društvenom,
gospodarskom i javnom životu.
Sustav manjinskih prava doprinio
je uvjerenju, koje se onda reflektira kroz
zakonske norme i politike, da nacionalne
manjine, u onim državama koje su se
obvezale na zaštitu njihovih prava, predstavljaju integralni dio društva i države,
te stoga zaslužuju posebne mjere koje
će ih društveno integrirati i učiniti punopravnim članovima društvene zajednice.
Međunarodni izvori manjinskih prava
zabranjuju čak politike ili prakse asimilacije pripadnika nacionalnih manjina, a
državama nameću obvezu da poduzimaju mjere zaštite pripadnika nacionalnih
manjina ukoliko su izloženi prijetnjama,
diskriminaciji, neprijateljstvu ili nasilju temeljem njihove etničke, kulturne, jezične
ili vjerske pripadnosti. Nadalje, države
koje nacionalne manjine nastanjuju dužne
su u svim područjima gospodarskog,
društvenog, političkog i kulturnog života
pripadnicima nacionalnih manjina jamčiti
jednakost pred zakonom i jednake pravne
zaštite. I konačno, od vlasti se očekuje
da usvoje odgovarajuće mjere s ciljem
promicanja pune i učinkovite jednakosti
između pripadnika nacionalne manjine i
pripadnika većinskog naroda te da stvore
nužne uvjete za učinkovito sudjelovanje
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
manjina u kulturnom, društvenom i gospodarskom životu, kao i u javnim poslovima, osobito onim koji se na njh odnose.
Na međunarodnoj razini, pitanjem konkretizacije mjera učinkovite integracije
manjina u društvo bavio se ponajviše
Visoki povjerenik OESS-a za nacionalne
manjine, koji je, vođen uvjerenjem da je
integriranje manjina u društvo najbolja
strategija sprječavanja međuetničkih sukoba, iznjedrio nekoliko međunarodnih
pravnih standarda za zaštitu nacionalnih
manjina: u području obrazovanja, u pogledu korištenja manjinskih jezika kao
službenih ili pak u elektronskim medijima,
o mehanizmima djelotvornog sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu,
o načinima djelovanja policijskih snaga
Međunarodni izvori manjinskih
prava zabranjuju politike ili
prakse asimilacije pripadnika
nacionalnih manjina, a
državama nameću obvezu
da poduzimaju mjere zaštite
pripadnika nacionalnih manjina
ukoliko su izloženi prijetnjama,
diskriminaciji, neprijateljstvu
ili nasilju temeljem njihove
etničke, kulturne, jezične ili
vjerske pripadnosti. Nadalje,
države koje nacionalne manjine
nastanjuju dužne su u svim
područjima gospodarskog,
društvenog, političkog i
kulturnog života pripadnicima
nacionalnih manjina jamčiti
jednakost pred zakonom i
jednake pravne zaštite
u multietničkim zajednicama, o ulozi nacionalnim manjinama u međudržavnim
odnosima. Krajem prošle godine iz
Ureda Visokog povjerenika izašle su
Ljubljanske smjernice o integraciji raznolikih društava. Upravo one svjedoče
promjenu paradigme suvremene manjinske politike, šireći područje manjinske
zaštite i na izvan-državne institucije koji
su tradicionalno smatrane isključivim
nosiocima
ostvarivanja
manjinskih
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
politika. Integracija je u Smjernicama
definirana kao dinamičan proces suradnje različitih društvenih dionika koji svim
članovima etnički, jezično, religijski ili
kulturno-raznolikih društva omogućava
učinkovito sudjelovanje u gospodarskom,
političkom, društvenom i kulturnom
životu. To je stoga što integracijske politike potiču zajedništvo i osjećaj pripadnosti na nacionalnoj i lokalnoj razini. Integracija je osim toga i proces koji zahtijeva
da svi članovi određenog društva prihvate i poštuju zajedničke javne institucije
i dijele osjećaj pripadnosti zajedničkoj
državi i inkluzivnom društvu.
Kao
podršku procesu integracije države trebaju usvojiti politike kojima je cilj stvoriti
društvo u kojem se raznolikost poštuje
i svatko, uključujući članove etničkih,
jezičnih, kulturnih ili vjerskih skupina, ima
jednak pristup javnim dobrima i uslugama, te jednake mogućnosti djelotvornog
sudjelovanja na ravnopravnoj osnovi u
socijalnom, gospodarskom i kulturnom
životu i javnim poslovima države. Integracija politike trebaju uključivati ​​mjere
koje potiču međuetnički, međureligijski
ili međukulturalni dijalog i interakciju
temeljen na toleranciji i međusobnom
uvažavanju. Integraciju je moguće provoditi kroz mnogobrojne inicijative u
raznim područjima, uključujući obrazovanje, medije ili promicanjem korištenja
jezika manjina. Integracija, Smjernice
ističu, nije isključivo obaveza državnih institucija. Prema njima svi članovi društva
uz dužnost pridržavanja zakona i snose
i odgovornost pridonositi društvenoj integraciji.
Ograničen integrativni učinak
hrvatske manjinske politike
U posljednjih deset godina hrvatska je manjinska politika uspjela od
(djelomično) ekskluzivističke iz prvog
desetljeće hrvatske demokracije razviti
se u inkluzivističku i integracijsku. No,
kako je integracija manjina koncipirana u
postojećoj hrvatskoj manjinskoj politici?
U tekstu Ustavnog zakona o pravima
nacionalnih manjina nema ni spomena integracije manjina, ali je moguće
tumačiti da odredbe koje propisuju prava
manjina imaju integrativan učinak. Integrativne mjere ne specificira niti Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona
o pravima nacionalnih manjina. Nužnost
sveobuhvatne društvene integracije romske manjine promiče doduše Akcijski
plan Desetljeća za uključivanje Roma,
a obvezu integracije manjina sadrže i
bilateralni ugovori o zaštiti manjine sa
25
susjednim državama. Niti raniji, kao ni
budući Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava nemaju jasno
istaknutu integrativnu notu manjinske
politike. Doduše, svijest o potrebi integracije Roma i azilanata u društvu ili reintegracije izbjeglica u zajednicama iz kojih
su bili izbjegli istaknuta je na nekoliko
mjesta u dokumentu Nacionalnog programa za period 2013-2016. Neosporno
je da pripadnicima nacionalnih manjina
u Hrvatskoj pripada niz prava čijim se
provođenjem osigurava istovremeno njihova (doduše uglavnom politička) integracija, ali i očuvanje njihovih kulturalnih
i tradicijskih specifičnosti. Tako manjine
imaju mogućnost sudjelovati u političkom
procesu na svim razinama vlasti, čak i
putem konzultativna tijela koja su sukreatori lokalnih politika koje su važne za
očuvanje manjinskog identiteta. Osim
toga, manjine imaju pravo upotrebe svoga
jezika, privatno i javno, u školstvu i putem
medija. Oživotvorenje načela jednakosti ne iscrpljuje se osiguranjem prava na
političko sudjelovanje i predstavljenošću
manjina u državnim institucijama, čak niti
jamčenjem kulturne autonomije. Jednakost implicira i ustanovljenje i provođenje
primjerenih mjera socijalne zaštite,
uključivanja manjina na tržište rada,
poboljšanje njihovih uvjeta i kvalitete
života te osiguranje jednakih mogućnosti
pristupa javnim dobrima i uslugama pripadnicima svih društvenih skupina.
Kao rezultat politike uvjetovanja
Europske unije, ali i velikim dijelom kroz
proces političke maturacije hrvatskog
društva, danas se na manjine gleda
kao jednakopravne članove društva, a
manjinska politika je (posebice u očima
političkih elita) legitimna i potrebna hrvatskom društvu. Iz manjinske politike,
kojom se hrvatski političari vole pohvaliti
kao oglednim modelom kojeg bi trebale
slijediti i buduće zemlje kandidatkinje za
članstvo u Uniji, već danas možemo izvući
sadržaje i odredbe koje će omogućiti ostvarenje prava azilanata i njihovu integraciju u hrvatsko društvo. Već trenutno
važeće (šture) zakonske norme osiguravaju mogućnost smještaja, školovanja,
pravo na slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece te pravo na pomoć
pri uključivanju u društveni život. Kako je
izgledan rast udjela azilanata i imigranata
u desetljećima koji slijede, posenice nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji,
postojeće i dodatno razvijene integrativne
manjinske politike mogu i moraju doprinjeti ostvarenju integracije svih društvneih
skupina u hrvatsko društvo.■
ženski nered
ZABRINJAVAJUĆI JE PRAG DRUŠTVENE TOLERANCIJE NA
NASILJE UOPĆE, PA TAKO I PREMA ŽENAMA, KOJE UMJESTO
PRAVNE ZAŠTITE U SLUČAJEVIMA SILOVANJA DOBIVAJU
DRUŠTVENU OSUDU U SMISLU
O silovanim djevojkama se šuti; šute obitelji, šuti susjedstvo, šute ustanove,
šuti društvo... Je li Hrvatska izgubila dar govora ili doista nema što reći!?
U
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
brutalnom ratu za
oslobođenje Alžira
od Francuskih vlasti
(1954.-1962.),
od
brojnih
strašnih
žrtava, jedna je postala simbolom
te borbe; uz to, zauzela je još i
važno mjesto u povijesti feminizma. Riječ je o stradanju tada vrlo
mlade djevojke, Djamile Boupacha, članice Nacionalne fronte za
oslobođenje Alžira, koju su u jednoj akciji uhvatili francuski vojnici,
i potom je strašno mučili. Među
ostalim, bila je silovana (i) razbijenim grlićem od boce. Opise
ovakvih “detalja” smatram da
inače valja izbjegavati; oni ne čine
žrtvu većom, ali mogu poslužiti i
kao “uzor” onima kojima ljudskost
ne znači mnogo. Međutim, prisjetila sam se te priče, tog “detalja”,
nakon što je djevojci, silovanoj
pred nešto više od dva mjeseca,
dakle sada i tu u mirnodopskoj
Hrvatskoj, među nama, u Podstrani, također razderana utroba i
jednako kao Djamila Boupacha,
jedva je preživjela. Ovog puta to
nisu učinili neprijateljski vojnici,
već mladić iz susjedstva, prijatelj.
Nedavno, tek koji mjesec po
počinjenju zločina, mediji u Hrvatskoj donijeli su škrtu vijest da je
mladić, dvadesetogodišnjak, ovaj
“naš” iz Podstrane, koji je gotovo
uzeo život djevojci, a svakako ju
je učinio doživotnim invalidom,
pušten da se brani sa slobode,
jer, kako to zakon kaže, nema
više opasnosti od utjecaja na
svjedoke. To jest, svi oni koji su
se tog dana našli na tom mjestu,
a bili su tamo, na toj “zabavi” još
i dvojica, trojica mladića, dali
su iskaz; zanimljivo, nitko se od
njih ničega ne sjeća, uključujući
i samog počinitelja. Ne sjeća
se niti sama žrtva, no razlozi
nesjećanja mogu biti i vjerojatno
su višestruki. Od istinske amnezije uzrokovane traumom do
stida od okoline ili pak straha
od počinitelja s kojim je velika
26
vjerojatnost da se ponovo suoči.
I ponovo sličnost sa slučajem
Djamile Boupacha, ni tamo se
nitko nije sjećao; tek krajem devedesetih jedan od zapovjednika
francuske vojske u Alžiru pred
smrt je priznao ne samo taj, već i
brojne druge slučajeve okrutnosti
francuske vojske prema Alžircima
i osobito Alžirkama, u vrijeme rata
za nezavisnost njihove zemlje.
Rat je završio 1962.; očigledno,
trebalo je Francuzima vremena.
Pitanje je za nas, ovdje i sada,
koliko će vremena kod nas potrajati muk, a još je veće pitanje, to
jest opravdana bojazan, da li će
ikada biti prekinut. Naši su mediji
svoje “odradili”, nekoliko dana je
trajalo neukusno, upravo gadljivo
izvještavanje o mučnim “detaljima”, svi smo se zgranuli i - nema
više. Nedavna vijest od nekoliko
redaka, negdje više, negdje čak
niti jedna, sluti na tako poznati
razvoj. To jest, posljednja je faza
pred potpuni zaborav.
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
OTRGNUTI ZABORAVU
OPRAVDAVANJE ZLOČINA
Kako je to izgledalo sa slučajem Boupacha? Kada je, 1960. godine, odvjetnica
Fronte za nacionalno oslobođenje Alžira
Gisele Halimi saznala za taj užasan
slučaj, prihvatila se njezine obrane.
Potom je zajedno sa Simone de Beauvoir
napisala knjigu o cijelom slučaju, koja je
izašla već 1961. Istovremeno su, zajedno
s istaknutim francuskim intelektualcima,
među kojima su bili Sartre, Louis Aragon,
Elsa Triolet, Gabriel Marcel i drugi, osnovale Komitet za Djamilu Boupacha.
Gisele Halimi je povela spor protiv ministra obrane Republike Francuske, Pierrea
Mesmera i generala Charlesa Aillereta,
glavnog zapovjednika francuskih trupa u
Alžiru. Sve se to, dakle, događalo u kratkom vremenu od niti dvije godine, i Francusku je diglo na noge. Javnost je bila
podijeljena, u to se vrijeme rat još vodio i
mnogi su Francuzi bili u njega involvirani,
a najmanje je bilo političke volje da se
prizna zločin. Svakako, bilo je to vrijeme
krajnje “neprikladno” za demonstriranje
građanskog neposluha, organiziranje
raznih komiteta, peticija i javnih akcija,
a osobito za podizanja optužnica protiv
jednog ministra obrane i prvog generala
alžirskog rata. Rat je završio godinu
dana kasnije, istjerivanjem Francuza,
a slučaj Boupacha, zahvaljujući upravo
angažmanu Gisele Halimi i Simone de
Beauvoir, smatra se jednim od ključnih
u razotkrivanju najprljavijih stranica tog
ionako prljavog, imperijalističkog rata.
Što se događalo u Hrvatskoj tada, u vrijeme slučaja Boupacha a što danas, to
jest, recimo, posljednje dvije decenije?
Prvo o ovom potonjem. Nasilje prema
ženama, silovanja, i to osobito okrutna,
događala su se gotovo u redovnim intervalima. Podsjetimo se samo strašnih smrti silovane i ubijene 17-godišnje Anđele
Bešlić, Kristine Šušnjare, zatučene francuskim ključem, jer se oprla silovatelju,
Antonije Bilić, koju je odveo monstrum
i čije su kosti nedavno pronađene na
smetlištu, smrt Britt Lapthorne, australske turistkinje koja se drznula putovati
sama, plesati u disco-klubu… gurnute niz
stijene, ili udavljene (što je bio točan uzrok smrti kasnije se nije dalo utvrditi, osim
da je smrt bila nasilna). Tko se još sjeća
silovatelja i ubojice iz Rakova Potoka, koji
je silovao i ubio i potom se u zatvoru dobro ponašao te bio pušten na slobodu da
bi - sve ponovio? To jest, ponovo silovao i
ubio. I tako stravičan niz silovanja i smrti,
muka i poniženja, do ovog posljednjeg u
nizu, ali nažalost ne i konačnog.
Što je radila država, kako je reagiralo
društvo u cjelini, kako smo postupali kao
građani? Država, poznata po sada već
znamenitoj ispričnici za nerad, a koja se
prometnula u opće prihvaćenu pošalicu:
‘neka institucije rade svoj posao’, pustila
je institucije da rade. Učinak je čudesan.
Temeljem olakotnih okolnosti, koje su izgleda temelj hrvatskog pravosuđa kad je
u pitanju nasilje uopće, a ono nad ženama
osobito, kažnjavalo se blago, nježno,
suosjećajno. Jer olakotne okolnosti frcale su na sve strane: bio je pijan, bio je
dobar otac, bio je ugledan član društva,
bio je krasan suprug i još ljepši susjed,
dragi dečko iz dobre familije, miran i
ljubazan, bio je branitelj pa i obitelji hran-
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
Društvo izgleda ne samo da tolerira, već kao da i očekuje nasilje; predobro je to formulirao
Luka Pezelj, lik koji je umlatio
Kristinu Šušnjaru i koji je istražiteljima kazao “Ne bih bio
muško da nisam pokušao”
itelj. To s jedne strane. S druge strane,
žrtvu dočekuje ni manje ni više nego njezin vlastiti navodni doprinos zločinu (upravo u slučajevima nasilja nad ženama
neobično rado i često korišten termin
‘doprinos žrtve’). Ovdje tek sudačkom
razumijevanju za branitelje, hranitelje, pijance i uopće ugledne članove društva, i
sudačkoj, upravo raskošnoj mašti nema
kraja: bila je pijana, nosila je kratku suknju, glasno se smijala, išla je mračnom
prečicom (a ne, recimo, dva kilometra
dužom ali osvijetljenom stazom), sjedila je
sama na klupi u parku i, recimo, zviždala
neku pjesmicu, zavodila je svoje(g)
silovatelja/e, na primjer, razgovarajući s
njim, autostopirala je, dakle svojevoljno
ušla u auto, a uđeš li u auto, zna se što ti
je kao ženi na umu … imala je dvije noge,
dvije ruke, glavu, trup i najvažnije, koga
je vraga nosila sobom grudi, stražnjicu,
spolovilo? I da, disala je preglasno. Ma
uopće, disala je. Zanimljivo je vidjeti kako
ne vrijede ista mjerila. Primjerice, kad je
on, počinitelj, pijan, onda je to olakotna
okolnost; kad je ona, žrtva, pijana, onda
je to otegotna okolnost, žrtvin doprinos.
Građani? Društvo u cjelini? Što su oni
radili, ako išta? Zgranuli su se, naravno, malo podigli obrvu na raspuštenost
27
današnje omladine, kratke suknje, seks,
drogu, rock’n’roll i cajke, i otišli za svojim
brigama. Navikli smo. Prag tolerancije
na nasilje uopće, valjda od prevelikog,
učestalog i redovnog upražnjavanja nasilja, izgleda da se izraubao, gotovo da više
ni ne postoji. Blago onoj ili onome kome
se nasilje dogodi u Zagrebu, još ima
kakve-takve šanse da dobije satisfakciju.
Znamo li međutim što se događa po tzv.
provinciji, po malim, manjim, najmanjim
mjestima diljem Hrvatske? Tu i tamo,
kao što smo imali prilike nedavno čitati,
dopre do javnosti vijest o nasilnoj skupini
tinejdžera koji po zagorskom selu maltretiraju sve redom. Osobito svoje vršnjake,
pa kako se također već uvriježilo, sve to
i sami snime mobitelom. Jer nasilje se
premetnulo iz sramnog, zlog čina u nešto
čega se počinitelji ne stide, dapače, postalo je nešto čime se ponose i rado pokazuju. A pokazuju očigledno prijemčivoj, ili
u najboljem slučaju indiferentnoj publici.
Nema straha, nema srama, a vijest zamre
prije nego smo dovršili čitanje. Već i sami
i već dugo živimo frazu, ‘nitko im ništa ne
može’. Sjeća li se itko još groznog slučaja
maloljetnica u domu za nezbrinutu djecu
i omladinu u Osijeku, gdje su “ugledni
građani” iz svijeta politike, pravosuđa,
policije, privrede, obrazovanja… no,
creme de la creme osječkog društva,
po svoj prilici godinama seksualno
iskorištavali štićenice toga doma. Upleteni svi, to jest predstavnici kompletnog
establishmenta, i nikome ništa, dapače,
hitra i mimo običaja, sasvim izvanredna
istraga dirigirana iz Zagreba, utvrdila je
u cigla dva dana da kaznenih djela nije
bilo. Onda je krenula hajka na Dragutina
Pocrnića, čovjeka koji je otkrio aferu,
to jest, smjesta je pokrenut progon od
strane pravosudnih organa, protiv njega
je policija podigla optužnicu za širenje
lažnih vijesti, tjeran je na brojna psihijatrijska promatranja. Godinu i pol nakon
otkrića, osječka policija je ipak priznala da je u Domu za nezbrinutu djecu i
omladinu bilo organizirane prostitucije. Postupak protiv Dragana Pocrnića
međutim, nije obustavljen. Time je, kako
to u nas najčešće biva, slučaj zaključen.
TKO JE ODGOVORAN?
Uostalom, ne moram dalje od mjesta u
kojem živim i u kojem tajkunče (sin lokalnog tajkuna) već godinama maltretira
sumještane, neke zatvara u garaže i tuče
cijeli dan (o čemu je svojedobno čak pisala Slobodna Dalmacija), prebije tko mu
se nađe na putu, polomi čovjeku lakat,
nedavno je ponovo napao sumještanina
ženski nered
i izbio mu oko… i nikome ništa. Policija
zna, građani također, ali se, ovi potonji, ili
plaše ili su apatični. Oštećeni se pak ne
usude podići privatne optužnice, moguća
je ovisnost o ocu tajkunu, recimo zbog
radnog mjesta, ali i o njegovim odličnim
vezama. A te idu do svih struktura lokalnih vlasti, pa tako policija sistematski
ne podiže prijave ocjenjujući slučajeve
kao prekršaje, kao sukob dviju podjednakih strana, i ostavlja ih neka se privatno tuže. Najstrašnije od svega jest da
mnogi građani misle kako nasilje uopće i
nije ozbiljan problem. To već više-manje
vrijedi za svako mjesto. S jedne strane
teror nasilnika, s druge naviknutost pa
i prihvaćanje nasilja kao oblika komunikacije. Društvo izgleda ne samo da tolerira, već kao da i očekuje nasilje; predobro je to formulirao Luka Pezelj, lik
koji je umlatio Kristinu Šušnjara i koji je
istražiteljima kazao “Ne bih bio muško
da nisam pokušao”. U temelju svega
toga vlada gusta isprepletenost interesa
lokalnih vlasti, policije, sudova, rođačke
umreženosti i osobito novih bogataša, a
sve to čini previsok zid koji bi oštećeni,
žrtve nasilja trebali savladati. Stanje je s
time u vezi neusporedivo gore kad je riječ
o nasilju nad ženama. Patrijarhalni odgoj
u obiteljima zacementiran još i patrijarhalnim, nazadnjačkim utjecajem katoličke
crkve, ne dopušta da se ta vrst nasilja
vidi u punom i pravom svjetlu. Ponovno
podsjećanje na brutalno umorstvo kada
su popovi gotovo beatizirali Kristinu
Šušnjaru, govoreći da je djevojka “umrla
za svoje ideale jer su joj oni bili važniji nego
njezin ovozemaljski život.” U prijevodu:
bolje da ju je zatukao francuskim ključem
nego da ju je silovao. Ali što očekivati od
popova ako svjetovne novine Slobodna
Dalmacija o istom strašnom slučaju donose tekst pod naslovom “Izabrala je smrt
da sačuva čast”. O silovanim djevojkama
se šuti, šute obitelji, šuti susjedstvo, šute
ustanove, šuti društvo. Muk i mrak. Tko
je odgovoran, gdje uopće tražiti odgovornost za ovakvo stanje? Država, čije institucije (ne) rade svoj posao, društvene
norme koje su na djelu i koje očigledno
toleriraju nasilje a često mu i pogoduju, i
naravno i prije svih, to su sami počinitelji.
S traženjem odgovora u bliskoj je vezi
također i pitanje kakve stavove o problemima nasilja i rekla bih, osobito, seksualnog nasilja nad ženama imamo kao
građani. Valja nam ipak imati na umu da
građani nisu neki drugi, nekakva apstraktna skupina ljudi, to smo i mi sami, svaki/a
od nas. Za sve ove navedene slučajeve
nasilja, direktno je suodgovorna država
od njezina vrha do lokalnih uprava. I to
zbog nerada, nemara i neodgovornosti.
Naime, da su lokalne vlasti osigurale redovan autobusni prijevoz, Anđela Bešlić,
Kristina Šušnjara i Antonija Bilić ne bi
morale autostopirati. Poslije smrti Kristine Šušnjare i uznemirenosti građana u
cetinskom kraju, gdje su se dogodili svi
ovi slučajevi, čelnici Sinja, Trilja, Otoka i
Hrvaca, kako bi otklonili moguću prijetnju
autostoperkama, uveli su kasnonoćnu
autobusnu liniju za koju su prijevozniku
osiguravali subvenciju. Linija je vrlo brzo
ukinuta zbog, naravno, nerentabilnosti, i
sve se vratilo na poznati model.
SAME SU KRIVE!?
Socijalne službe, centri za socijalnu
skrb, mjesta permanentne brige o socijalno ugroženim građanima, nadzora pa
i prve intervencije, sve su samo ne to. I
to više ni za koga nije tajna, pa i sama
se ministrica socijalne politike i mladih
nedavno zgranula nad neradom i neredom u slavonsko-brodskom centru.
Spomenuli smo maloprije osječki slučaj,
Sudovi sistematski pronalaze
olakotne okolnosti za počinitelje
i otegotne za žrtve, tako
da nedostaje kakva-takva
satisfakcije za žrtve, a za
počinitelje pravedna kazna i
jasno upozorenje za potencijalne
buduće zlostavljače
tamo je pak voditeljica upravo doma za
nezbrinutu djecu i mladež i sama davala
izjave o svojim štićenicama kao da su
najgore prostitutke. Pa gdje je ona bila
kao voditeljica doma koji je trebao brinuti o njima? Ili slučaj ubojstva Jelene
Sabine Jakopović, kada je Petar Krnjajić,
tadašnji upravitelj Centra za socijalnu
skrb u Ivanić Gradu komentirao “njegov” slučaj, tako što je izjavio da je J. S.
Jakopović svojim ponašanjem doprinijela
da bude ubijena. U trenutku ubojstva bila
je na dječjem igralištu doma za nezbrinutu djecu, sa svojim sinom, i tamo ju je
ustrijelio suprug, vlasnik podebljeg kriminalnog i nasilničkog dosjea. I tako redom.
Da suci/sutkinje obrnu pristup, ili ga
barem izbalansiraju, to jest da sistematski ne pronalaze olakotne okolnosti za
počinitelje i otegotne za žrtve, barem bi
28
kakva-takva satisfakcija došla do žrtava,
a za počinitelje pravedna kazna i vrlo zorno upozorenje za potencijalne. Spomenimo se silovanja mlade i u vrlo doslovnom
smislu nevine 21-godišnjakinje, koju je
dva puta u luksuznom zagrebačkom
hotelu silovao tajkun Milan Pišković, sa
šamaranjem i uz prijetnje oružjem. Spor
je trajao, za hrvatski pravni sustav kratkih, 13 godina i silovatelj je osuđen na,
za hrvatski pravni sustav nevjerojatno
dugačku, jednu godinu zatvorske kazne.
Olakotna okolnost za tako beznačajnu
kaznu bila je, kako je navedeno u presudi, što je Pišković bio zaslužan u borbi Hrvatske za državnu samostalnost, to jest,
bavio se trgovanjem oružjem i bio prijatelj
s čelnicima državne vlasti. I ovdje vrijedi
– i tako redom. Počeli smo s Francuskom
početkom šezdesetih i nastavili se baviti
vlastitom mukom posljednjih dvaju decenija. U međuvremenu, reklo bi se jučer,
zatravila nas je stravična vijest iz Indije.
I tamo, kao nažalost i svugdje u svijetu,
muče i siluju žene, a silovateljima za to i
ne treba stanje klasičnog ratnog sukoba.
Međutim, građanima Indije je očito prekipjelo. Masovne demonstracije nakon nedavnog brutalnog silovanja i umlaćivanja
do smrti jedne mlade djevojke digle su na
noge desetke tisuća, ne samo stanovnika
New Delhija, već i diljem zemlje. Digle su
na noge i vlast, koja je inače, kao i naša,
gluha, slijepa i mutava kada su seksualni
zločini u pitanju. Jesmo li i mi, građanke
i građani Hrvatske, kao i sve naše vlasti
do sada, gluhi, slijepi, bezosjećajni za
ovakve zločine? Da li je doista baš svima
svejedno što se sa izmrcvarenom djevojkom događa sada, u ovom trenutku i
za sve vrijeme, od kada je zlo nad njom
učinjeno? U mjestu s par stotina kuća, s
roditeljima i bližnjima koji pate i vjerojatno
se stide, gdje im jedino suosjećanje stiže
od popova koji ih uvjeravaju da su im
djeca sada u raju. Vjeruju oni popovima,
ali to ne suši suze. Prerano je za raj. Trebat će naime nastaviti živjeti između tih
nekoliko kuća, nekoliko obližnjih sela ili
gradića, okružena susjedima koji šute, sa
svima nama, hrvatskim građanima, koji
također šutimo jer nekako ćemo se radije
baviti Indijom, ako i to, nego sami sobom.
Gdje su naše intelektualke i intelektualci,
kao oni prije pola stoljeća u Francuskoj, ili
ovi danas u Indiji? Odmah po završetku
rata u Alžiru, godinu dana od izlaska knjige o Djamili Boupacha u Francuskoj,
u Zagrebu je 1962. u izdanju Mladosti
izašao njezin prijevod. Knjigu je preveo
Igor Mandić. Hrvatska danas izgubila je
dar govora. Ili doista nema što reći.■
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
intervju: književnik Branko Bubalo
I nepošteni
mir je bolji od
najpoštenijeg
rata
K
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
Mlad čovek, rođen, odrastao i uvučen
u ratni vir u Vukovaru – ima li uopšte izbora u biranju teme za pisanje? Branko
Bubalo piše zato što mora, što ima potrebu da svojim ličnim iskustvom, svojim
svedočenjem, doprinese utvrđivanju
istine o još svežim, otvorenim ranama u
svim vitalnim porama srpskog nacionalnog bića. Ovim rečima autora romana „Duša u pepelu“ Branka Bubala predstavlja beogradska izdavačka
kuća „Svet knjige“, u čijem je izdanju
prošle godine objavljen ovaj antiratni
roman
ako je nastala
ova knjiga? Je li
rad na ovoj knjizi za vas bio
nova trauma ili
pročišćenje, put do istine?
- Ne umem da odgovorim na
ovo pitanje. Mogu samo da naslutim, da se nije radilo o traumi,
već o želji da se nađu odgovori,
da se srede misli, skupi snaga
za nastavljanje života u novim
okolnostima. Ja sam pisac. Pisac
mora da piše. Pre rata sam
napisao neke pesme i jednu novelu. Sve to još uvek sedi u jednoj
ladici, neobjavljeno. Tada sam
imao muke s temama. Nije mi
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
se suviše toga vrzmalo po glavi,
što bi moglo da se transponuje u
literaturu. Ipak su mi te pesme i
naročito ta novela veoma drage
jer su nastale iz mašte. Rat koji
nam se desio je napravio u meni
otklon. Nije, za pisanje, više bila
toliko neophodna mašta. Odjednom se imalo o čemu pisati, na
hiljadu načina. Svaki dan je donosio novu priču, novi zaplet, nove
junake, slike, osećanja, pitanja,
dvoumice. Zato je bilo teško o
tome ne pisati.
Kakvu istinu svedoči ova knjiga?
- Nadam se, univerzalnu istinu o
tome da rat ne rešava ljudski kon29
flikt već da ga produbljuje. Imam
neodoljiv utisak da je svaki rat u
ljudskoj istoriji bio samo prethodnica i uvod u neki novi, budući
rat, strašniji od prethodnog. Ne
znam koliko istine sam uspeo da
pokrijem ovim romanom, ali sa
sigurnošću mogu da tvrdim da se
radilo o iskrenom pokušaju.
Može li književno delo doprineti utvrđivanju istine, raskrčiti
put do nje, s obzirom da istoriju pišu pobednici?
- Književno delo može da pomogne, da se prepozna atmosfera i geneza sukoba. Istoriju
možda pišu pobednici, ali ko je
pobednik?! Misim da su pobedn-
intervju: književnik Branko Bubalo
ici svi oni koji rat prežive i iz njega iziđu
kao bolji ljudi. Pogledajte neke od gubitnika iz nekih prethodnih ratova, iz kojih je
naš narod izašao kao pobednik. Japan i
Nemačka, na primer. Gde su oni, a gde je
naša pobednička nacija danas?! Pobeda
i poraz se s vremenom, u to sam ubeđen,
relativizuju. Ratovi se, zna se, nastavljaju
i u miru. Sve dok ljudi i narodi budu težili
Branko Bubalo je rođen 1960. godine u Vukovaru. Školovao se u
Borovu, Mostaru, Vukovaru i Zagrebu. Do 1991. radio je u Kombinatu Borovo kao ekonomista, a
zatim u Srpskom informativnom
centru u Vukovaru kao novinar i
glavni urednik. U Kanadi živi od
1998. godine. Objavio je i romane
„Ostati ovde“, „Ćelija“ i „Osveta“.
Član je Udruženja književnika Srbije
i Udruženja književnih stvaralaca
„Desanka Maksimović“ u Torontu.
za dominacijom nad drugima nećemo
imati pravi mir, već tek niz primirja. Naš
zadatak kao naroda i jedini recept za opstanak je da ne klonemo duhom. Jer ako
klonemo duhom, onda smo tek poraženi,
onda ćemo nestati.
Kako ste doživeli rat u Vukovaru
1991.? I šta je u tom paklu za vas bilo
najtraumatičnije i najbolnije iskustvo?
- Tragedija, neverica, avantura, tragedija... Moj komšija Rusin, mnogo stariji
od mene i nesklon avanturama, znao je
da kaže: „Jedna šteta – sto greota“ ili „Tri
dana zla i nikad dobra“.
U periodu mirne reintegracije radili
ste kao novinar i urednik? Jeste li se
razočarali događajima koji su usledili
neposredno posle rata, je li to bio
okidač za odluku da nastavite život u
miru, u tuđoj i dalekoj zemlji?
- Nisam razočaran. Svojim radom sam,
nadam se, doprineo tome što danas naš
narod ima u Hrvatskoj. To dokazujete vi,
i moj brat i mnogi drugi koji su ostali u
Hrvatskoj. Srpski narod je ipak ostao u
istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom
Sremu ili, kako to danas zovu, u Hrvatskom Podunavlju. Ostala su srpska sela
i njihov narod. Nisu morali baš svi da sa
zavežljajima, poniženi i nesrećni, krenu
u nepoznato. Moja porodična situacija
je nalagala da, za sebe lično, odaberem
neko drugo mesto. Pretpostavljam da, da
nije bilo romana „Ostati ovde“, ni ja ne
bih morao da odem. Ili sam sebi pridajem
važnost veću od zaslužene. Bilo kako
bilo, u jednom trenutku sam osećao da mi
tu nije mesto, da bi moja porodica mogla
da zbog mene pati. Zato sam odlučio da
ih poštedim svega toga.
Je li rat bio „pošteniji“ od „nametnutog“ mira? Ili mir, bez obzira na cenu,
nema alternativu?
- Ništa nije vrednije od mira. Mir, makar
i „nepošten“ je bolji od „najpoštenijeg“
rata. U miru ljudi i narodi imaju priliku da
svoje nesuglasice i konflikte reše produktivnijim sredstvima. Početak rata je
nepošten po sebi. Počinjanjem rata, kao
sredstva da se razreši spor, dolazimo do
suštine nepravednosti. Ali, jednom kada
se sukobljene strane odluče, jednostrano ili zajednički, da svoje nesporazume
reše ratom, otvara se Pandorina kutija
i niko nije u stanju da projicira rezultat.
Ko god da je pobednik ili poražen, nije,
okončanjem sukoba, došao u tu situaciju
zahvaljujući pravdi. Pravda s tim nema
veze. Da smo svi razmišljali o pravdi, rata
ne bi ni bilo.
Je li ratno iskustvo zaista „vrhunac
30
života“? Čovek posle svega više ne
može biti isti. Koliko vas je to iskustvo
promenilo? I koliko se vaš pogled na
rat i posleratna dešavanja razlikuje
danas, 20 godina posle, iz perspektive
života u Kanadi?
- Nikada nisam rekao da je rat vrhunac
života. Radi se o pogrešnom citatu koji
me, eto, prati kao mora. Nikad tako nešto
ne bih rekao. Ono što sam zaista rekao je
da rat svakom pojedincu daje priliku da se
konačno prepozna, da sagleda od čega
je napravljen i kojoj strani jednačine dobra i zla pripada. Rat je vrhunac životnog
iskustva, to je ono što sam zaista rekao.
Jer samo kada je smrt jako blizu, kada
nas okružuje i preti nam, možemo da shvatimo koliko je život lep. Vrhunac života
je nešto drugo. To je kada ti se rodi dete,
kada to vaše dete doživi uspeh, dogura
dalje od tebe, postane dobar čovek.
Kako danas gledate na položaj srpske zajednice u Hrvatskoj, aktuelne
događaje na hrvatskoj političkoj sceni
i tenzije oko uvođenja dvojezičnosti u
Vukovaru?
- O svemu tome znam relativno malo.
Vidim da se stvari polako pomeraju na
bolje. Nisam siguran koliko je sve to
produkt dobre volje, a koliko tek politika.
Voleo bih da mislim da u svemu tome
nema politike, ali se bojim da to nije
slučaj. Pitanje dvojezičnosti je za mene
detinjasto. Naši jezici se nisu nikada, niti
se danas, niti će se u budućnosti toliko
razlikovati da će nam trebati prevodioci,
da bi jedni drugima mogli da kažemo šta
mislimo. Mislim da je hrvatska država
zauzela dobar kurs i da Srbi treba da
imaju tu slobodu da, barem u sredinama
u kojima njihov broj prelazi trećinu, mogu
svoj jezik i pismo da koriste kad god za to
osete potrebu ili razlog.
Kakvu budućnost priželjkujete za svoj
rodni grad?
- Više fabrika i radnih mesta za sve
građane, manje trgovina, kafana i kafića
u kojima se bistri politika. Festival mira i
razumevanja. Aktivnu miroljubivu koegzistenciju.
Kažete da je u Kanadi dobro, a u
zavičaju lepo. Izgleda da nigde nije dobro i lepo, zaključio je vaš brat, vukovarski novinar Slavko Bubalo. Da li je
zaista tako? Jeste li se razočarali, je li
to život kakav ste priželjkivali, s obzirom da danas mnogi hrle u Kanadu i
da je za veliki broj građana Hrvatske to
danas obećana zemlja?
- Ovde u „dalekom svetu“ sam više
izložen, nalazim se u isturenim redovima
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
globalizacije. Sve je manje slobode, sve
je više nekih pravila koja imaju snagu i
reperkusivnost zakona. Hteli bi da pobegnemo negde, a nemamo gde. Hrvatska,
Srbija i to malo preostalih „slobodnih“ zemalja srljaju, po meni, u taj globalni zatvor, ne shvatajući u šta se upuštaju. Ne
razumem Hrvatsku, koja je toliko želela
da se „iščupa“ iz okova te „grobnice
naroda“ koja se zvala Jugoslavija, a sad
stremi u još veću i okrutniju apsanu, koju
nazivaju Evropskom unijom. Gde su hrvatska industrija, brodogradnja, Jadranska obala i otoci, kome sve to danas
pripada, postoji li uopšte ili su nemački
frižideri i liftovi bolji od Končarevih, da
li su cipele i konfekcija iz Kine bolje od
borovskih i varaždinskih. Nema slobode. Kada nema slobode nema života
vrednog življenja. Bojim se da uskoro ni
kod kuće neće biti ni makar lepo, ako ne
baš dobro. Što se Kanade tiče, moram
da kažem da je Kanada još uvek jedna
od najboljih zemalja na svetu, još uvek
spremna da primi i prihvati nove ljude. Ali
su, dolaskom konzervativne vlade, kriterijumi mnogo rigorozniji. Više nije dovoljna
samo puka želja. Potrebno je bolje znanje
jezika, bolja stručna sprema i više novca.
Dakle, što se tiče Kanade kao obećane
zemlje, za građane Hrvatske ili bilo koje
države, mislim da je baka s kolačima
davno prošla, umrla i istrunula. Dakle,
nema više obećanih zemalja. Kanada je
to bila do pre tridesetak godina. Od pada
Sovjetskog Saveza, svetski kapital je
postao mnogo agresivniji, jer više nema
s čim da se uspoređuje i ne mora da troši
pare na socijalne programe. Postepeno,
klasa onih koji moraju da rade za život,
dakle, većina stanovnika ove planete
je podvrgnuta sve nemilosrdnijoj eksploataciji, u kojoj ti deru kožu s leđa, samo
zato što mogu. Poručio bih, najtoplije i
iskreno, svim građanima Hrvatske, bez
obzira kojoj nacionalnosti pripadaju ili
kako se krste, da ostanu tamo gde su,
jer je taj vrabac koji drže – pravi i njihov,
a obećani kanadski, nemački ili američki
golub samo šarena laža.
Rat ne rešava ljudski konflikt
već da ga produbljuje. Imam
neodoljiv utisak da je svaki rat
u ljudskoj historiji bio samo
prethodnica i uvod u neki
novi, budući rat, strašniji od
prethodnog...
Šta Vam iz „starog života“ najviše nedostaje u Kanadi?
- Porodica, prijatelji, vazduh, voda, nebo,
hrana. Sve mi nedostaje. Sve. Dunav.
Dunav mi nedostaje jako.
Za vas kažu da ste najbolji pisac među
kamiondžijama?!
- To sam ja rekao. Malo u šali, ali pomalo i
ozbiljno. Oni koji me, ponekad, spomenu
u ovom ili onom listu i časopisu, moraju
uvek da napomenu da vozim kamion.
Voleo bih da to nije na prvom mestu,
već da time samo pokušavaju da ilustruju koliko je teško biti pisac. Usput, ja
sam i ilustrator, slikar, grafički dizajner i
muzičar, bluesman. To je ostalo poznato i
nespomenuto. Bože moj, čovek mora od
nečega da živi. Očigledno se od pisanja
ne može živeti, posebno ako hoćeš da
ostaneš inokosan, svoj. Ako ne želiš da
svoj talenat prodaš ljudima i organizacijama s agendom. Budući da je braniti se od
etikete uvek kontraproduktivno, odlučio
►►► Može li se išta naučiti iz rata, s obzirom da se historija ponavlja? Kakvu smo lekciju, kao zajednica i ljudi, izvukli iz ovog poslednjeg rata?
Bojim se nikakvu. Sve ono što je nastalo kao rezultat rata, moglo je da se
desi i bez rata. Sada govorimo o lokalnoj samoupravi, pravu Srba da se
služe svojim jezikom i pismom, da imaju pravo na svoju kulturu i građanske
slobode. Nije li to bio zahtev i zalaganje pokojnog Jovana Raškovića. Ta
prava su, na kraju krajeva, nominativna tekovina evropskih integracija. Hrvatska, oficijelno, sada priznaje te slobode i ta prava preostalim Srbima.
Nismo li, pitam se, mogli da dođemo do toga i bez rata, pogibije, razaranja
i progona. Samo da je bilo više dobre volje, strpljenja, tolerancije. O tome
da li smo išta naučili – bojim se da većina nije. Jer, dovoljno je da prođe
jedna generacija, pa da se sve zaboravi i da se novim pokoljenjima proda
priča o „nepravdama“ koje treba „ispraviti“.
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
31
sam da je oberučke prihvatim. No, šta
god radio, koji god vazduh udisao, gde
god se našao, ja sam pre svega i posle
svega - pisac. Ni Crnjanski nije u Londonu bio pisac, iako je veliki pisac, već
je radio koješta da bi preživeo. Možda je
to pomalo i sudbina svih srpskih pisaca.
Da li razmišljate o povratku?
Prvih deset godina sam s tom mišlju
zaspivao i budio se svaki dan. Prvih pet
godina nisam bio u stanju da, iako je to
bio osnovni način komunikacije, telefonski, razgovaram sa svojima, naročito sa
ocem, jer me je u grlu uvek nešto gušilo i
pretilo da od suza neću biti u stanju da govorim. Sada ne znam. Vreme te udaljava
od svega. Život ne čeka, već nas menja.
Starimo, polako, ali neumitno. Odrastaju
deca i kreću svojim putem. Sada jedino
mogu da kažem da ne znam. Možda
jednog dana budem imao mogućnost da
svoj život organizujem tako da budem
u stanju da više vremena provodim u
zavičaju.
Kada je reč o vašem književnom radu,
na čemu danas radite? Hoće li protekli rat i dalje biti u fokusu vašeg
književnog rada? Ili je vreme za predah i otklon od ove teme?
Pre „Duše u pepelu“ sam napisao „Osvetu“. Tu se nisam bavio temom rata.
Taj romačić mi je veoma drag. A sada?
Predamnom je poslednji deo ove
nesrećne trilogije („Ostati ovde“, „Duša u
pepelu“) koji nosi radni naslov „Apartridi“.
Radi se o životu junaka Davida i njegove porodice u iseljeništvu. Još uvek ne
znam kojim putem ću u tom romanu, da
krenem. Problem je što se u Kanadi ništa
ne događa. Gotovo doslovce. Nešto kao:
sve što ti ovde treba je pižama i radno
odelo. Radiš, jedeš, spavaš, preko vikenda se sretneš s poznanicima, možda,
ako ti je do toga, ili ako nemaš izbora,
popiješ jednu više i tako u krug. Ganjaš
šargarepu, a ne možeš da je stigneš.
Žao mi je što ovo sve zvuči tako cinično,
i grubo, ali to je realnost. Pretpostavljam
da će zbog toga da se, u „Apartridima“,
radi o svojevrsnom vraćanju u ono što
je prošlo, takozvanoj refleksivnoj prozi.
Posle toga, ili u međuvremenu - ne znam.
Zapisujem misli, pabirčim. Problem je,
naravno, i nedostatak vremena. Teško
je biti pisac i „kamiondžija“ (čitaj: ostvarivati sredstva za život) u isto vreme. Usput, doduše, pišem, iz čiste šale, jednu
romanesknu fantaziju, na engleskom, ne
bih li, okončam li to i nađem li engleskog
izdavača, zaradio neku crkavicu i kao
pisac. Jer, ovde je to još uvek moguće.■
BOSNA I HERCEGOVINA
Demokracija pogubna za vehabije
M
eđunarodna krizna grupa je objavila izvještaj
o Bosni i Hercegovini
pod naslovom “Opasan
ples nacionalizma i islama”. U izvještaju se navodi da radikalne
islamske grupe predstavljaju prijetnju
stabilnosti, a jedna od njih imala je svoj
“samit” u Tuzli. Vođe najvećih vehabijskih
zajednica u BiH održali su predavanje
na temu “Savršenstvo šerijata - pogubnost demokratije”. Pred više od pet stotina građana u središtu Tuzle Nusret
Imamović i Bilal Bosnić, pripadnici vehabijskog pokreta, koji su nekoliko puta
privođeni i saslušavani u Tužiteljstvu BiH
zbog sumnji u terorističko djelovanje,
četiri sata govorili su o demokraciji kao
pogubnosti današnjeg društva. Sma-
traju da je demokracija ljudima donijela poniženost, potlačenost, nemoral
i sveopću krizu. Ispred demokracije
stavljaju šerijat koji bi, prema njima, trebao biti vodilja današnjeg društva. Oni
demokraciju nazivaju ljudskom patnjom.
Ono što predstavlja dodatan problem
jest činjenica da ljudi sve više postaju
lake i ranjive mete za različite radikalne
i ekstremne ideološke političke poglede i
rješenja zbog neimaštine i teške ekonomske krize s jedne strane i nesavršene i
krnje demokracije u Bosni i Hercegovini.
Na ovom skupu žene su sjedile u zadnjim
redovima dvorane. Na pitanje novinara
organizatorima skupa zašto nameću
šerijatska rješenja, zanimljivo je da su se
pozvali na demokraciju i rekli da je to njihovo demokratsko pravo.■
SRBIJA
P
U Srbiji oko 170.000 narkomana
rocjene su da u Srbiji ima
170.000
narkomana,
a
prosječni liječeni ovisnik ima
31 godinu, pišu beogradske
Novosti. Kroz Specijalnu bolnicu za bolesti zavisnosti u Drajzerovoj
ulici u Beogradu prošlo je oko 14.000
registriranih narkomana. To je, međutim,
samo mali dio svih ovisnika u zemlji.
Procjene su da je broj korisnika opijata
koji se nikada nisu prijavili nijednoj instituciji deset puta veći (oko 170.000),
a da je injekcionih ovisnika oko 25.000.
Samo u glavnom gradu, prema riječima
dr. Jasne Ristić iz Gradskog zavoda za
javno zdravlje u Beogradu, prošle godine
je registrirano je 230 novih narkomana,
koji su se obratili za medicinsku pomoć,
dok je 20 njih umrlo. Ovaj ”skor” ipak je
bolji nego prije tri godine, kada je droga
ubila 37 Beograđana, ili 2008, kada ih
je umrlo 45. Dvije trećine njih je u trenutku smrti bilo mlađe od 40 godina.
Inače, samo u registru Zavoda vodi se
oko 7.900 ovisnika, što bi značilo da na
1.000 stanovnika glavnog grada ima pet
registriranih narkomana. Ono što prema
ocjeni stručnjaka daje nadu, jeste da
narkomani više ne čekaju po osam do 10
godina prije no što se jave na liječenje,
već se sada za pomoć obraćaju posle tričetiri godine. Tako su i šanse za izlječenje
veće. Procjene su da se otprilike polovina izliječi, dok se druga polovina stalno
vraća drogi. Prosječan uzrast prvog intervenskog uzimanja droge je 24 godine, a
prosječan uzrast liječenih ovisnika je 31
godina. Najmlađi registrirani narkoman u
Srbiji imao je samo 9 godina.■
BOSNA I HERCEGOVINA
Stećci na listu UNESCO-a od 2014.
Ministri kulture Bosne i Hercegovine, Hrvatske,
Srbije i Crne Gore razgovarali su o dosadašnjim
aktivnostima na zajedničkoj nominaciji stećaka
kao kulturnog dobra, koje bi trebalo biti uvršteno
na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine.
Ukoliko stručnjaci UNESCO-a daju pozitivno
mišljenje, stećci bi mogli biti uvršteni na popis
svjetske kulturne baštine 2014. godine. Četiri
države regije prvi put su samostalno i bez poticaja sa strane prije dvije godine počele rad na
valorizaciji zajedničkog kulturnog dobra. Ukoliko do kraja godine ili čak do jeseni budu gotove
tehničke, pravne i normativne pretpostavke za
predaju nominacijskog dokumenta UNESCOu, slijedi valorizacija nekropola koju na terenu
provode UNESCO-vi stručnjaci. Ukoliko oni
daju pozitivno mišljenje stećci bi mogli biti
uvršteni na popis svjetske kulturne baštine
2014. godine. Stećak je vrsta nadgrobnog kamenog spomenika nastao u srednjem vijeku,
a preko 70 hiljada stećaka na 3.300 lokacija
nalazi se većinom u Bosni i Hercegovini, te
u jugoistočnoj Hrvatskoj, jugozapadnoj Srbiji i
sjeverozapadnoj Crnog Gori.■
32
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
Pripremio: IGOR PALIJA
CRNA GORA
Tužilaštvo najslabija karika
U
Skupštini
Crne
Gore
održana je rasprava o
poštovanju ljudskih prava
u Crnoj Gori, od referenduma o nezavinosti do
početka pregovora o članstvu u Evropskoj uniji. Uz opću ocjenu kako je ostvaren napredak u institucionalnom i
zakonodavnom okviru, kao ključan problem navedena je primjena zakona, kao
i nezavisnost i efikasnost institucija koje
treba da procesuiraju slučajeve kršenja
ljudskih prava. Kao najslabija karika u
tom lancu označeno je tužilaštvo. Crna
Gora je proglasila nezavisnost 2006.
godine i od tada su, prema ocjenama
vodećih političara, učinjeni značajni koraci u izgradnji institucija koje se bave
zaštitom ljudskih prava, te donošenjem
normativnih podloga kao što su Zakon o zabrani diskriminacije i Zakon o
zaštitniku ljudskih prava i sloboda. No,
građanske inicijative i nevladine organizacije upozoravaju da postoje registrirani
slučajevi ozbiljnih kršenja ljudskih prava,
uz izostanak nezavisnih i efikasnih istra-
ga nadležnih organa prvenstveno protiv
državnih službenika koji su osumnjičeni
za kršenja ljudskih prava. U posljednje vrijeme postoje brojne afere koje
svjedoče o zloupotrebi državnih resursa
u partijske svrhe, zapošljavanjem samo
onih koji su simpatizeri vladajuće partije.
Navode se i problemi u zapošljavanju po
nacionalnom ključu jer službeni podaci
govore da je zastupljenost pripadnika
svih drugih naroda u državnim institucijama Crne Gore, osim Crnogoraca, veoma niska.■
SRBIJA
Krsna Slava i Đurđevdan na UNESCO-voj listi!?
S
rbija će se prvi put sa nekim svojim
običajima uključiti u nadmetanje
za Uneskovu listu nematerijalih
dobara. Potpuno samostalno
predložit će krsnu slavu, dok će sa
zemljama iz šire regije - Hrvatskom, Rumunjskom, Makedonijom, Moldavijom i Turskom
kandidirati proljetni praznik Đurđevdan
(Hidrileze). U ovom projektu trebalo je da
sudjeluju i Crna Gora, BiH i Irak, ali su u
međuvremenu odustali. Neki zbog toga što
nisu mogli da prate složenu kandidacijsku
proceduru, a drugi, zato što su smatrali da
kršćanski način proslavljanja Đurđevdana i
muslimanski običaji za Hidrilezi nemaju ništa
zajedničko. Đurđevdan - 6. maja - koji proslavlja snagu nove rodne godine, osim pravoslavnog, obilježava i katoličko i muslimansko stanovništvo. Kod Hrvata ovaj praznik
SRBIJA
U
se zove Jurjevo, a kod Roma Ederlezi, dok
su muslimani Bosne i Sandžaka sve do
1960-tih godina obilježavali Đurđevdan. Kao
tradicionalno nomadski narod Romi su ovim
blagdanom obilježavali prekid zimovanja i,
pokrećući svoje čerge, ponovno polazili na
put. Đurđevdan je po broju slavara u Srba
na četvrtom mjestu, a slavi se u čast svetog
Đurđa ili Georgija, koji je rođen u Kapadokiji.
Kad mu je otac stradao kao kršćanin, majka se preselila u Palestinu, gdje je Đorđe
odrastao. Već u dvadesetoj godini dospio je
do čina tribuna u službi cara Dioklecijana.
U to vrijeme car je započeo veliki progon
kršćana, a mladi Đorđe je stupio pred cara
i odvažno rekao da je i on kršćanin. Time je
započelo njegovo stradanje za vjeru koje je
zaključeno sa naredbom cara da ga se ubije
303. godine.■
U Beogradu spomenik Đinđiću
oči obilježavanja decenije od ubojstva
premijera Srbije Zorana Đinđića, u Beogradu je pokrenuta
inicijativa za izgradnju spomenika
njemu u čast. Ukoliko predlog
dobije zeleno svijetlo nadležne
komisije i Skupštine grada, očekuje
se da bi Beograd za oko godinu dana mogao imati spomenik
stradalom državniku. Za sada u
Prokuplju Đinđić je dobio memo-
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
rijal, a u nekoliko mjesta, ukljujući
i glavni grad, postoje trgovi, ulice
i platoi sa njegovim imenom. Inicijativu je pokrenulo 50 gradskih
odbornika Demokratske stranke i
Socijaldemokratske partije, koji su
se založili za izgradnju spomenika
državniku, koga mnogi smatraju
pokretačem ključnih reformi u Srbiji. To je, kako objašnjavaju i glavni
motiv zbog kog bi Beograd i njegovi građani trebalo da mu se oduže
izgradnjom spomenika.■
33
zona zabranjenih letova
Hrvatski ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina na šumskoj stazi blizu Donjeg Lapca zavrnuo načelniku općine i njegovom zamjeniku
ruku kako ne bi mogli doći do sirovine za fabriku peleta koju bi investitor iz Srbije htio izgraditi u tom mjestu
Piše: MILAN JAKŠIĆ
T
ko god je do sada htio izgraditi
fabriku peleta u Hrvatskoj dozvoljena mu je takva investicija
osim onima koji brinu o razvoju Donjeg Lapca. Ovdašnja
politika izgleda Lapčanima ne može
oprostiti što namjeravaju investitora dovesti iz Srbije. Kako drukčije objasniti rampu
koju je hrvatska država postavila na ulazu
u Lapac za poslovnog čovjeka iz Beograda porijeklom iz tog malog ličkoj mjesta.
„Osam je proizvođača peleta u Hrvatskoj,
od čega su tri u Lici. Riječ je o ogrjevu koji
ne zagađuje okoliš, a proizvodi se doslovno od otpada. Cjelokupna proizvodnja
namijenjena je za izvoz, ličke pelete griju
domove diljem Europe“, s ponosom pojedini poslovni listovi opisuju taj proizvod.
Sjećajući se češće djetinjstva kako
idu godine čovjek, valjda, znate izgubiti
osjećaj za neke realitete koji ga okružuju.
To se vjerojatno dogodilo i Ličaninu sa
boravkom u Srbiji. Kako bi malo dalje
pogurao svoju nostalgiju i osjećaj da bi
to mogao biti dobar posao uhvatio se i za
priču o Hrvatskoj bez investicija. Državi
koja ulaganja iz inozemstva očekuje kao
ozebao sunce. Te to su nova radna mjesta… Pa onda i doprinos društvenom bruto
proizvodu… Koliko je samo hrvatskih firmi
u Srbiji… Ajde onda da i srpske ulažu u
Hrvatskoj… Red je već jednom…
Jest, šipak. Do sada je to išlo
samo jednim pravcem - sa zapada bivše
Jugoslavije prema istoku. Kupio čovjek
i mašine za fabriku prije nego što mu je
uopće dozvoljeno da je gradi. Poznato mu
34
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
je i da je u Evropi potražnja za takvim
proizvodom ogromna. Ali badava.
Na temelju uobičajenih odgovora iz
Ministarstva poljoprivrede na njegov
zahtjev moglo bi se oblikovati ovakvu
poruku: Hoćete, hoćete.. Izgradit ćete
je… Ali znate kada..? U mjesecu limburgu, kad se majmuni budu šišali.
Umjesto da se provede
uobičajena tržišna procedura; procjena koliko treba sirovine od drveta za
takvu fabriku, koliko se peleta i gdje
može prodati, a do sada takvi kriteriji
nikome od proizvođača nisu bili problem, savjesno radeći svoj posao i pred
silnicima koji tako nešto Ličanima iz
Lapca jednostavno ne daju - politički
na širem planu nejaki domaći ljudi
pokušavaju na sve moguće načine uhvatiti nekakvu političku vezu u Zagrebu kako bi Lapčani, savijeni do zemlje
pod teretom nedavnog izbjeglištva
i svoje trenutne neimaštine, imali od
čega živjeti.
Čak im mnogo ne pomaže ni
to što im je lokalna vlast SDP-ova.
Idu na lokalne izbore sa svojom SDPovom listom, već su biračima rekli
kakvu investiciju spremaju, a SDP-ov
ministar im na šumskoj stazi u blizini
Lapca zavrnuo ruku kako ne bi mogli
doći do sirovine za fabriku iz Srbije.
Jer njegovo ministarstvo upravlja i
šumama.
Zamolili svog zemljaka u Zagrebu, nekada uglednog političara, da
intervenira kod predsjednika države
Ive Josipovića, stupili su u kontakt i
s premijerom Zoranom Milanovićem;
njih dvojica podržali taj projekt. Otišli
sretni Lapčani odmah potom kod
Tihomira Jakovine, ministra poljoprivrede, a on im ponovo dao… - korpu. Dočekao ih je, doduše, s ekipom iz
Hrvatskih šuma. Ponudili su gostima i
rješenje. Alternativni projekt - pragove
za prugu umjesto peleta.
Ima jedan koji u Perušiću
proizvodi pragove, tamo se inače
proizvode i pelete, kao i na Udbini i u
blizini Gospića. Izgleda da će uskoro
i u Otočcu. Neki od njih sijeku šumu i
oko Lapca. Ali eto našao se humanista i nudi pogon za pragove i posao za
20 ljudi. Reče da posluje na rubu rentabilnosti, ali eto - neka im bude, to će
učiniti za njih. U tome ga je podržao i
ministar Jakovina. Ali ako jedva nekako s pragovima sastavlja kraj s krajem u Perušiću, kako je izjavio u tim
razgovorima, što će to onda s njima
napraviti u Lapcu?
Kao da Lapčani ne znaju da
se pragovi prevoze u teretnim vagonima, a pruga kroz Lapac ne ide.
Prva stanica je tek u skoro 60 kilometara udaljenom Gračacu. Pa bi onda,
valjda, najprije iste te pragove, inače
teške do zla boga, trebalo tovariti u
kamione, prevesti do Gračaca i onda
dalje željeznicom do kupca. Neisplativo, dakle. Radi li se ovdje stvarno o
pojedinačnom primjeru dugo vremena
negdje zametnutog bratstva i jedinstva, ali ovaj puta samo na nivou Hrvatske, ili možda prije o pokušaju da
se potencijalnim SDP-ovim biračima
u Donjem Lapcu, uoči lokalnih izbora,
pričom o pragovima, zapravo, podvali
rog za svijeću.■
„U Lapcu imamo 2500 stanovnika. Gdje
će raditi? U fabrici peleta radilo bi 70-tak
ljudi. Za nas je to mnogo. Ne iskoristimo
li ovu priliku pitanje je kako ćemo uopće
dalje. Od nečega moramo krenuti. Umjesto
da nam država u tome pomogne ona nam
odmaže. Što više možemo očekivati ako ne
proradi fabrika koja je izrazito profitabilna.
Proizvodnjom peleta proizvodi sama za
sebe i električnu energiju. Velika količina
pare iz te fabrike može se koristiti i ga grijanje Lapca.“ - ogorčen je načelnik općine
Dušan Šijan, inače po struci liječnik, kad
govori o opstrukciji investitora iz Srbije
ĐOKOVIĆ REKLAMIRA AGROKOR
U Srbiji posluje 213 hrvatskih kompanija, a najznačajnije i najveće
su Agrokor, Atlantik Grupa, Nexe grupa, Dukat, Magma, Vindija,
Podravka, DIV Samobor… Najčešće se spominje iznos od 500 milijuna eura uloženog hrvatskog kapitala. S druge pak strane, ističu
srpski privrednici, kompanije iz Srbije - Swisslion, NCA Investment
Group... s ogromnim su problemima u Hrvatsku uložile samo 40 milijuna eura. Navode brojne neuspješne pokušaje investiranja - pokušaj
Delte da kupi Zagrepčanku i Improm, pokušaj Dunav grupe da kupi
Karlovačku mljekaru, pokušaj Pinka da uđe na hrvatsko tržište...
Kompanije iz Srbije, ističu njihovi vlasnici i vodeći ljudi, ne mogu
dobiti posao na natječajima u Hrvatskoj, poput Com Tradea koji dobavlja informatičku opremu. Navode i slijedeći primjer: „Srbijanski tenisač Novak Đoković svojedobno je reklamirao Ideu koja je u
vlasništvu hrvatskog Agrokora. Možete li zamisliti da Luka Modrić
ili Ivica Kostelić reklamiraju neku srpsku tvrtku u Hrvatskoj?“
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
35
„Povratak Srba u Donji Lapac stao je upravo zbog toga što ljudi ovdje nigdje ne mogu
dobiti posao. Pojavila se nekakva nada, ali
bojim se da će i nestati. I ne samo da se ljudi i dalje neće vraćati, već sve češće odavde
i odlaze. Najprije su oni koji su se vratili
iz izbjeglištva za poslom krenuli u druge
dijelove Hrvatske, a u posljednje vrijeme
počeli su iseljavati i u Kanadu.“ - upozorava Jovo Vukša, zamjenik načelnika općine
Donji Lapac
urbana lobotomija
Čovjek je čovjeku Srbin
T
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
rebalo ih je bilo
početi hapsiti još
dok su čekali u
redu. Po sistemu
bolje spriječiti nego
liječiti. One mamlaze što su još
u noći zauzeli pozicije čekajući
službeno proglašenje trenutka
da su ulaznice krenule u prodaju. U jednom jedinom danu, od
jutra do četiri popodne planulo
je tridesetak tisuća karata za
utakmicu Hrvatska-Srbija, koja
se igra u sklopu kvalifikacija za
Svjetsko prvenstvo u nogometu.
Obzirom da je riječ o kvalifikacijama, a ne samoj svjetskoj smotri, obzirom da u gostovanje ne
dolazi Španjolska ili Njemačka, ili
Argentina koje po ljestvici FIFAe drže čelna mjesta, već Srbija
koja s 37. pozicije desetoplasiranoj Hrvatskoj debelo gleda u
leđa, te uzmemo li povrh svega
u obzir činjenicu da se interes
za nogomet u Hrvatskoj odavno
ofucao i da maksimirska grdosija
zjapi prazna poput oglodanog
skeleta betonskog dinosaura,
jasno je da ova pomama i lov na
karte nemaju apsolutno nikakve
veze s nogometom. Oni što su
te noći uoči puštanja ulaznica
u prodaju pohrlili stati u red, ne
mogavši od uzbuđenja okom trenuti do jutra, nisu ljubitelji sporta,
nego nečeg drugog. Nakon što
su karte planule kao halva, iz
Hrvatskog nogometnog saveza
ovako su se obratili pučanstvu:
„Zahvaljujemo navijačima na
iskazanom izuzetno velikom interesu za ovu utakmicu. Iskreno
nam je žao svih navijača koji nisu
uspjeli kupiti željene ulaznice. Ali
zahtjevi i želje za ulaznicama koje
su višestruko premašivali kapacitet stadiona jednostavno se nisu
mogle zadovoljiti i samo su najsretniji i najuporniji uspjeli kupiti
ulaznicu.“ Odavde, dakle, u oči
upada nekoliko stvari: 1. HNS je
zahvalan bodriteljima reprezentacije koji su napunili nikad do
kraja punu blagajnu saveza. Žao
im je što inače prazni stadion ne
broji više sjedećih mjesta, koja
bi se ovom prigodom nesumnjivo popunila, pa bi i blagajna
saveza bila još punija. Eto, a kad
je Zlatko Canjuga krajem devedesetih htio počupati atletsku
stazu i spustiti tribine do samog
terena, onda mu se nije odobravalo. 2. Nisu se mogle ispuniti
želje i željice baš svih hrvatskih
navijača, jer stadion je sićušan
poput naprstka za sve one koji
su htjeli doći vidjeti veličanstvenu
europsku nogometnu školu ove
dvije reprezentacije. 3. Onaj tko
ima ulaznicu za kvalifikacijsku
ulaznicu Hrvatska- Srbija, može
se smatrati istinskim sretnikom,
i nek’ ne gnjavi dragoga Boga
drugim sebičnim zahtjevima sve
do isteka godine. Osim možda
još da Hrvatska pobijedi, ali toliko
je valjda sposobna i sama, uz tu
sjajnu podršku što će joj bezrezervno pružiti njeni navijači.
Kako bi pravda bila zadovoljena,
i kako ne bi došlo do preprodaje ulaznica na crnom tržištu,
jedna osoba je, uz predočenje
osobne iskaznice mogla kupiti
najviše četiri ulaznice. Zacijelo
je bilo teško onima što u firmi
nisu mogli isposlovati slobodan
dan za kupnju ulaznice, pa su
36
ovu odgovornu zadaću morali
prebaciti na ramena svojih prijatelja, susjeda ili kumova. Mora
da su grozničavo škrgutali zubima, trljali lice vlažnim dlanovima
i dobili urtikariju, dok telefon
spasonosno nije zazvonio, i kum
s druge strane zaurlao: „Kumeeeee, imamooooo ih!!! Ubi
Srbinaaaaa!!“ Mora malo, za
zagrijavanje. Skoro će dvadeset i drugi. A na utakmicu, kao
što važi za sve važne prigode,
ne valja ići nepripremljen. Jer,
da se ne lažemo, u pozadini, ili,
da se koristimo adekvatnim terminima, zaleđu, ove nogometne
fasade krije se gorka želja za
svjedočenjem i sudjelovanjem
u okršaju Hrvatske i Srbije, ako
već ne na bojnom polju, a ono
makar na sportskom terenu.
Premda, kako utakmica bude
odmicala, vrlo je izvjesno da čitav
spektakl neće ostati o domeni
fer-pleja. Neće to stati samo na
gurkanju lopte, kao što se zbog
toga tamo i ne ide. To je prilika
da se skandiranjem na tribinama
iskaže vječiti animozitet vječitom
rivalu. Da se pusti zatomljeni
bijes i srdžba nakupljeni ko zna
zbog čega, a kanalizirani ka
ovom protivniku. U obranu hrvatskih navijača mogu reći samo to,
da će se i oni srpski u uzvratnoj
utakmici šestoga rujna ponašati
potpuno isto tako, ali to ne opravdava ni prve ni druge. Niti huligane čini korektnom publikom,
ako su jednako huligani na obje
strane. Iako srpski navijači nisu ni
mogli kupiti karte, jer je utakmica
označena kao visoko rizična, te
isto tako ni hrvatski navijači neće
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
moći kupiti karte za gostovanje u
Srbiji, ne treba biti naivan i misliti da
samim time neće biti sukoba i krvi.
Jer se zbog toga i ide. Među ovim
„sretnim ljudima“ što su se dokopali
karte, bruje nekakve davne asocijacije i evociraju se uspomene na to
kako je sve (zna se šta!) počelo isto
nekom nogometnom utakmicom,
trinaestog maja, sad već davne
devedesete... Neki od ovih „sretnih ljudi“ tada nisu bili ni rođeni (ti
su najmotiviraniji), a nekim starijima
to je do dana današnjeg ostala jedina točka u životu koju živo pamte,
koju ništa poslije nije nadmašilo,
niti su oni sami sa svojim životima
učinili nešto vrijedno spominjanja.
S kolikim se nestrpljenjem iščekuje
ovaj sudbinski susret (zanimljivo,
pada baš na rođendan jednog mog
prijatelja koji se nikako ne može
odlučiti je li Srbin ili Hrvat, i za koga
da, tamo na tribinama, makar u
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
sebi navija), pokazuje i činjenica
da se oko svakog mogućeg novog
podatka diže larma i raspredaju teorije. Najaktualnija je bila rasprava
o Cüneytu Cakiru, turskom sucu
izabranom da sudi ovaj susret titana; osim što se po svim novinama
i internet portalima češlja njegova
biografija, jednako tako vijeća se je
li on uopće podoban za ovu odgovornu zadaću, posebice nakon
nedavnog kiksa kad je u dvoboju
između Manchester Uniteda i Real
Madrida dodijelio poprilično dvojben
crveni karton mančesterovom veznjaku, portugalcu Naniju. Cüneyt Cakir i novoizabrani papa Franjo vodili
su mrtvu trku za najpopularnije lice
u Hrvatskoj, no dok se za papu a
priori zna da će ostati miljenik Hrvata, dotle Turčin stoji na klimavim
nogama i samo će njegovi potezi na
terenu odlučiti hoće li biti prozvan
kahraman ili kör olan. Heroj ili sli-
37
jepac. Ili nešto puno, puno gore. Što
se samoga rezultata tiče, za nas cijepljene od euforije vječnog dvoboja
ne zna se je li gore da Hrvatska
pobijedi ili izgubi. Pobijedi li, od te
euforije neće se dati živjeti. Izgubi li
pak, ta će kuknjava biti nesnosna. A
i jedno i drugo potrajat će do druge
runde, uzvratne utakmice. A to što
Srba zvanično neće biti na tribinama, ništa za to. Naći će se već netko. Jer kad nema Srba, netko mora
biti Srbin. Netko iz društva sumnjiva
prezimena. Susjedov bratić čija je
baba pravoslavka. Onaj tamo tri
mjesta dalje u adidas trenerci na tri
štrafte. Pa onda, tko ne skače, taj
je Srbin, hej, hej, hej! Pa je onda
torcidaš bed blu bojsu Srbin, i ovaj
torcidašu. Čovjek je čovjeku Srbin.
Zna se zašto su se redovi formirali noć ranije. Bit će krvi, miriše u
zraku. Trebalo ih je već tada početi
hapsiti.■
izvan granica
Snaga i ovisnost
R
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
usija je enormno bogata zemlja, barem
kada su u pitanju
njeni prirodni izvori.
Nepregledna prostranstva obradive zemlje i šume,
ugljen, željezo, obojeni metali,
uran i ostali resursi čine ju gotovo
samodostatnom. Sva ta bogatstva su u posljednjih petnaest
godina pomalo došla u drugi
plan zbog presudnog značaja
iskorištavanja fosilnih goriva.
Otkako je u drugoj polovini devedesetih pao na relativno niske
grane, energetski sektor se izdignuo poput Feniksa i za sobom
povukao cijelu zemlju. Nafta i
zemni plin danas su temelj gospodarstva Rusije, njenog političkog
utjecaja i obnovljene vojne moći.
Oni su garant održavanja socijalnog mira i relativnog zadovoljstva
većine građana. Samim tim su i
glavni faktor ostanka na vlasti
predsjednika Putina i političke
elite okupljene oko njega. No
baziranje budućnosti države na
samo jednom resursu je opasan
rizik, pogotovo onda kada se u
iskorištavanju istog već naziru
nevolje. Kao i sve druge velike
priče o današnjoj Rusiji, i ova o
njenoj energetici počinje u doba
Sovjetskog Saveza. Nakon prvih
desetljeća u kojima je naftnom
proizvodnjom dominirala kavkaska regija, glavni centri se u sele
u Sibir i Centralnu Aziju, područja
u kojima je i danas odvija golema
većina eksploatacije i istraživanja.
Od tamo je postupno izgrađena
mreža rafinerija, skladišta, naftovoda i plinovoda kojom se gorivo transportiralo na zapad, do
populacijskih centara i industrije,
te dalje do bratskih komunističkih
režima u Istočnoj i deviznih klijenata u Zapadnoj Europi. Na tom
putu nafta i plin su omogućavali
Moskvi da jeftinom energijom
održi na životu rastrošnu i neefi38
kasnu industriju i pokrije životne
potrebe stanovništva. Izvoz u
zemlje Varšavskog pakta bio je
subvencioniran i predstavljao je
pozitivnu motivaciju vladajućim
strukturama da ostanu vjerne
Sovjetskom Savezu. Na Zapad se izvozilo da bi se zaradio
novac, mada su u Kremlju na
naftu i plin uvijek gledali kao na
politički alat, i cijena se mogla
prilagoditi sa obzirom na stupanj
susretljivosti pojedinih zemalja.
Pred kraj SSSR-a naftni sektor
je bio u krizi. Postojeći izvori su
davali sve manje prinose uz sve
skuplju eksploataciju, istraživanja
novih zapela su zbog zastarjele tehnologije a cijene nafte na
svjetskom tržištu su pale nisko.
Ipak, prije nego se išta radikalno
dogodilo u tom sektoru srušio
se sam Sovjetski Savez. Nafta
i plin postali su predmet tržišne
ekonomije i liberalizacije na ruski
način. Početni kaos, pad domaće
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
industrijske proizvodnje i gubitak nekih
tržišta doveli su 1996. proizvodnju nafte
na otprilike pola one iz sovjetskog vremena. No za razliku od tolikih drugih
dijelova post-socijalističke ekonomije,
nikome nije padalo na pamet da u ovom
slučaju uništi proizvodnju i proda ostatke.
U iskorištavanje postojećih i istraživanje
novih izvora uloženi su desetci milijardi dolara privatnog, velikim dijelom
stranog kapitala. Stranci su donijeli i
nove tehnologije koje su otključale dotad nepristupačne rezerve, a rast cijena
energenata na svjetskom tržištu učinio je
proizvodnju isplativom na mjestima gdje
do tada to nije bio slučaj. Sve je to rezultiralo velikim porastom proizvodnje i još
većim profitima.
PODRŽAVLJENJE RESURSA
Nedugo nakon dolaska na vlast Vladimira Putina proces liberalizacije je obrnut.
Privatnici su istisnuti primjenom otkupa,
strogih poreznih zakona i u krajnjem
slučaju snage represivnog aparata, kao
što se pokazalo u sudskom procesu i
osudi naftnog oligarha Mihaela Kodorkovskog. Energetski sektor ponovo je bio
u državnom vlasništvu, okupljen u tri giganta, plinski Gazprom i naftne Rosneft
i Transneft. Tokom većeg dijela prošlog
desetljeća isplativost te odluke stalno
se potvrđivala. Država više nije morala
dijeliti profit koji je zbog rasta proizvodnje i daljnjeg rasta cijena na svjetskom
tržištu probio sve rekorde. Danas je
Rusija najveći proizvođač zemnog plina
na svijetu, a u eksploataciji nafte se na
prvom mjestu stalno izmjenjuje sa Saudijskom Arabijom. Oko 30 posto ruskog
bruto nacionalnog proizvoda, 40 posto
poreznih prihoda i preko 70 posto ukupnog izvoza ostvaruje energetski sektor.
Tu se stvara novac koji puni državnu blagajnu i omogućuje prosječnom ruskom
građaninu da nakon bijede i kaosa devedesetih ponovo može računati na
funkcionalne bolnice, održavanje infrastrukture ili redovnu mirovinu. Novac
iz energetike cirkulira gospodarstvom i
tako hrani ostale grane privrede. Industrijska proizvodnja, još uvijek uglavnom
naslijeđena iz sovjetskih vremena, se u
značajnoj mjeri održava na životu upravo
zbog subvencionirane domaće energije.
Na vanjskom planu je ekonomska stabilnost vratila Rusiji barem dio prestiža
svjetske sile, toliko okrnjenog padom
Sovjetskog Saveza. Kontrola tokova nafte i plina omogućili su joj i vrlo neposreIDENTITET/ BR. 176 / 2012.
dan utjecaj na u ˝bliskom inozemstvu˝.
Proizvođači energenata u Centralnoj
Aziji ovise o ruskoj distribucijskoj mreži
da njihov proizvod isporuči dalje u svijet.
Potrošači, poput Ukrajine ili Bjelorusije,
ovise o toj istoj mreži po pitanju svoje
opskrbe. I jedni i drugi prisiljeni su platiti
cijenu koju diktira Moskva, i često pristaju
na političke ustupke kako bi račun bio što
manji. Drugi aspekt svjetskog prestiža i
utjecaja na susjede, ruska vojna sila,
također je znatno oporavljena izdašnim
budžetima nakon 2000-te, kao što je brza
pobjeda nad Gruzijom 2008. jasno pokazala. Vladajuća garnitura, koja je preuzela zasluge za sve te uspjehe, svjesna
je da svoj položaj duguje profitima od
Danas je Rusija najveći
proizvođač zemnog plina na
svijetu, a u eksploataciji nafte
se na prvom mjestu stalno
izmjenjuje sa Saudijskom
Arabijom
nafte i plina. Prosječan ruski građanin
nije pretjerano opterećen manjkavim
stanjem demokratskog razvoja i upitnom
razinom slobode govora u svojoj zemlji, pokazuju to sve dosadašnje ankete i
protekli izbori. Putin je i dalje neprikosnoven u svojoj popularnosti. No urušavanje
društvene stabilnosti i oštar pad životnog
standarda lako bi moglo Ruse učiniti
nezadovoljnima i buntovnima. Zbog toga
ruska vlast i te kako zabrinuta mogućim
slabostima dosadašnjeg ekonomskog
modela. A razloga za zabrinutost ne nedostaje. Najavu toga koliko stvari mogu
poći po zlu Rusija je dobila kada je financijska kriza 2008. uzdrmala svjetsku
proizvodnju, a time i potražnju za energentima. Cijene nafte i plina su značajno
pale, a ruski bruto nacionalni proizvod
smanjen je slijedeće godine za 7.8 posto,
više nego u bilo kojoj drugoj industrijskoj
zemlji. Recesija i stagnacija u svjetskoj
ekonomiji od onda su se nastavile, i iako
su cijene energenata relativno visoke,
bitno su niže od onoga što su njihovi
proizvođači planirali. Rusiji svakako ne
ide u prilog ni to što su nove tehnologije
omogućile vađenje nafte i plina iz stjenovitih naslaga škriljevca, čime su otvoreni
potpuno novi izvori diljem svijeta, pogo39
tovo u Sjevernoj Americi. Tehnologija je i
uzrok smanjivanja potrošnje fosilnih goriva, bilo povećanjem energetske efikasnosti trošila, bilo da se u ono zamjenjuje
alternativnim izvorima, što je posebno
izraženo u Europskoj Uniji. Europa je
zbog geografskih razloga i dugogodišnje
inercije do sada bila jako oslonjena na
Rusiju po pitanju opskrbe energentima,
i to je Moskvi davalo mogućnost da u
formiranju cijene izvuče maksimum. No
Europljani su sve više ujedinjeni i sve
skloniji traženju drugih dobavljača, što
je loš znak za ruski povlašteni položaj i
dosadašnje ekstra-profite. Svi ti problemi
sa kojima se Rusija suočava ili će se
suočiti na vanjskom tržištu su ozbiljni, ali
ne i presudni. Na kraju krajeva, svijet će
još dugo trebati fosilna goriva, i ukupna
potražnja može samo rasti.
KORUPCIJA U ENERGETSKOM SEKTORU
Ali unutarnji problemi su ono što rusku
energetiku može dugoročno baciti u tešku
krizu. Intenzivna eksploatacija postojećih
izvora nafte dovela je do toga da se oni
počinju iscrpljivati. Rusko ministarstvo
energetike smatra da će do 2020. nastupiti pad proizvodnje. Što je izvor iscrpljeniji, to je njegovo iskorištavanje skuplje, te će daljnje količine donositi sve
manji profit. Traženje novih izvora na sve
nepristupačnijim mjestima i njihova eventualna eksploatacija također su skopčani
sa velikim troškovima. Što je još važnije,
Rusima nedostaje tehnologija poput one
za vađenje nafte iz škriljevca kojom bi se
proširio krug mogućih nalazišta. Neki drugi pokušaji ekspanzije, poput naftnih platformi na Arktiku, za sada su pokazali vrlo
dvojbenu isplativost. Tehnološko zaostajanje uvelike je posljedica zatvorenosti
ruske energetske industrije za strane
kompanije, investicije i ideje. No dok se u
izvore nafte i plina ipak značajno ulagalo,
infrastruktura transporta i skladištenja je
skoro u potpunosti naslijeđena iz sovjetskih vremena i sve više se približava
točki na kojoj bez ogromnih ulaganja u
obnovu neće više funkcionirati. Rusija
dolazi u situaciju da će svaki barel nafte
ili kubični metar zemnog plina od sada
koštati sve više i donositi sve manje profita te da će se količine izvađene nafte u
bliskoj budućnosti početi smanjivati. Na
to treba dodati i problem korupcije. Energetska industrija je postala zatvoren,
netransparentan sustav kojim se upravlja iz samog centra vlasti i u koji se ulazi
izvan granica
Nafta i zemni plin temelj su gospodarstva
Rusije, njenog političkog utjecaja i
obnovljene vojne moći
kroz mrežu političke patronaže. Godišnje
u njemu nestaju desetci milijardi dolara.
Osim što je strahovito skupa za državu,
korupcijska oligarhija ne dozvoljava
ulaz bilo kome tko bi pokušao reformu
i popravak sustava. Putin se više puta
javno zavjetovao da će dovesti stvari u
red. No teško će biti očistiti energetiku
kad je to sustavni problem cijele zemlje.
Tadašnji predsjednik Medvedev u svom
govoru 2010. izjavio je da korupcija Rusiju košta 200 milijardi dolara godišnje.
Većina analitičara smatra da je brojka
danas bitno veća. Radikalan obračun
sa korupcijom u energetskom sektoru
zahtijevao bi od Putina da napadne vlastiti sustav vladavine i ljude na koje je do
sada računao. Ruska politička elita je na
nadolazeću krizu odgovorila sa, uvjetno
rečeno, tri plana. Prvi, premijera Medvedeva, zagovara razvoj visoko tehnoloških
grana proizvodnje, poput kompjutera, nanotehnologije i farmacije, što bi bilo financirala država profitima od nafte i plina.
Rusija bi od zemlje koja izvozi sirovine
najzad postala izvoznik sofisticiranih gotovih proizvoda. Kritičari plana zamjeraju
mu sličnost sa petoljetkama iz sovjetske
ekonomije gdje je država planski razvijala industriju, i pitaju se ima li njihova
zemlja znanstvene i kadrovske poten-
Oko 30 posto ruskog bruto
nacionalnog proizvoda, 40 posto
poreznih prihoda i preko 70
posto ukupnog izvoza ostvaruje
energetski sektor
cijale za takav tehnološki skok. Drugi
plan je zagovarao bivši ministar financija
Kudrin, čija je osnovna teza bila da se sa
koncentracijom proizvodnje u državnim
rukama pretjeralo i da je potrebna ponovna liberalizacija. Kako je takav stav bio
protiv ne samo postojećeg ekonomskog
modela nego i implicitno protiv Putinovog načina vladanja, ministar se našao
politički izoliran te je dao ostavku. Sam
Putin podržava koncepciju u kojoj nafta
i plin i dalje nastavljaju biti motori ruske
40
ekonomije, te se velika državna ulaganja
koncentriraju na to kako bi se proizvodnja nastavila u nesmanjenom obimu. Iako
priznaje da je ovisnost o njima opasna,
energente vidi kao jedini realističan
oslonac države i privrede u doglednoj
budućnosti. A kako je Putin predsjednik i
neprikosnoveni lider zemlje, to je koncepcija koja trenutno prevladava. Sudbina
energetskog sektora Rusije u posljednjih
dvadeset godina išla je iz krajnosti u krajnost. Nakon divlje liberalizacije poslije
pada Sovjetskog Saveza, kaosa i kratkog
perioda upliva privatnog kapitala, uslijedila je reakcija koja ga je odvela pod
državnu kontrolu i centralizaciju gotovo
sovjetskog tipa. Od niske razine proizvodnje u drugoj polovici devedesetih
došlo se do prvog mjesta na svijetu desetak godina kasnije. Sa proizvodnjom
je narasla i ovisnost zemlje o petro-dolarima, kao i politički zaštićena korupcija.
Nafta i plin presudno su obilježili suvremenu povijest Rusije. Od načina na koji
će se to ogromno bogatstvo usmjeriti u
velikoj mjeri zavisi i njena dugoročna
budućnost.■
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
reagiranja
Odgovor na pismo Sekcije I Korpusa NOVH, odnosno IV Udarnog korpusa
NOVJ pri SABA RH
Domobrani izmanipulirali
partizane
B
udući da sam u prošlom broju napadnut zbog istine koju
sam napisao o „svečanoj“
akademiji koja je bila
posvećena Četvrtom Udarnom korpusu NOV Jugoslavije, koju je
domobransko rukovodstvo pokušalo proglasiti hrvatskom vojskom, ponukan sam
ne da odgovorim na smiješne objede,
već da nešto kažem o organizaciji koja
bi trebala braniti i širiti ideje antifašizma,
a koju manipulira nekolicina domobrana
koji su im nametnuti u rukovodstvo, pa
prema tome:
Gospodo domobrani i drugovi partizani,
žao mi je ali moram konstatirati da
je nekolicina domobrana u rukovodstvu
SABAH uspjela izmanipulirati uvjerene
antifašiste, koji, valjda zbog godina i
straha od budućnosti, a svi imamo istu
budućnost, prema tome nemate se čega
bojati, napisala „prosvjedno“, tako se
to, valjda, danas zove u vrhu SAB-a,
pismo, a potpisali su ga iste oni od kojih
mi je većina aplaudirala na mom tekstu.
Najžalosnije od svega je i to da je moja
konstatacije točna, a to je da je rukovodstvo SAB-a uspjelo i podijeliti antifašiste
i partizane na naše i njihove, pa je tako
„prosvjedno“ pismo potpisala i nekolicina
njihovih, valjda da ih uvjere kako je to
zajedništvo i u dobru i u „zlu“ koje sam
u ovom slučaju ja. Hvala Vam na komplimentu!
Žao mi je drugovi partizani kako
ste naivni i kako vjerujete nekima koji su
ne znam kako ušli u vaše predsjedništvo.
Žao mi je drugovi partizani da govorite o narodnim herojima, a do sada
je umrlo nekoliko koji nisu bili ni spomenuti u novinama, a toliko su zadužili nas i
našu djecu i vaše unuke, na koju domobrani, da ne kažem i oni gori ustaše, sada
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
Piše: Ninoslav Kopač
vrše sve više utjecaj, jer vi ste „koplja bacili u trnje“. Žalosno je da nedavno preminulog Narodnog heroja Slavka Komara
nitko nije spomenuo i da je jedva nekako
poslije smrti dobio mjesto koje zaslužuje,
a to je vječni počinak u Grobnici narodnih heroja. Da nije bilo Predsjednika Republike Ive Josipovića, Narodnog heroja
Radu Bulata bi neki informativni mediji
ispratili pogrdnim tekstovima, a ovako
je, zahvaljujući Predsjedniku Republike
sahranjen kako mu i pripada kao istinski
heroj uz sve državne i vojne počasti.
Žalosno je da Vi drugovi partizani
šutite kada koje-kakve udruge „dragovoljaca“ Domovinskog rata komentiraju
da oni ne žele naziv Heroj Domovinskog
rata, jer je to partizanski izraz, pa će oni
svoje heroje nazvati „junaci“. Žalosno je
da vi na to šutite, jer heroj je internacionalna riječ, a junak može biti i hajduk, a
hajdučija je naša narodna tradicija.
Žalosno je, i to jako, da vi drugovi
partizani i antifašisti dozvoljavate da
Vaše rukovodstvo izjednačava NOB i
Domovinski rat. Drugovi, pa tko je ovdje
lud? Razmislite malo o tome zašto je
došlo do tog Domovinskog rata, kako je
izazvan i tko su bili fašisti u tome svemu.
Mislim da je bilo više fašista na našoj
strani i mislim da ih još ima u brojnim
„dragovoljačkim“ udrugama koje Vaše
„vrlo“ rukovodstvo rado pozdravlja u
skoro svim obraćanjima javnosti.
Žao mi je drugovi partizani da u
dvadeset godina niste uspjeli inzistirati
na tome da Puhački orkestar Hrvatske
vojske ne svira niti jednu partizansku
koračnicu, premda u uvodnom dijelu
Ustava Republike Hrvatske stoji: „... u
uspostavi temelja državne suverenosti
u razdoblju drugoga svjetskog rata,
izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog
41
vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske
(1943.), a potom u Ustavu Narodne
Republike Hrvatske (1947.) i poslije u
ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.),…“ Prema tome ako je
RH, između ostalog nastala i na tradicijama antifašističke borbe, onda i njena
vojska treba gajiti te tradicije i barem
odsvirati poneku partizansku koračnicu,
ako je već prihvatila „tradicionalne“
domobransko-ustaške činove u organizaciji hijerarhije unutar sistema, da ne
kažem „sustava“.
Žao mi je drugovi partizani da nisam spomenuo uvodni referat druga
Mirka Mećave koji je iscrpno objasnio
nastanak i borbeni put Četvrtog Udarnog korpusa NOV Jugoslavije koji je osnovan kao Prvi hrvatski korpus. Referat
je bio iscrpan, ali su ga kasniji govornici
i događanja bacili u drugi plan. I ovom
se prilikom ispričavam njemu, ali i zamjeram da ne diže glas protiv događanja u
vrhu SABAH.
Žao mi je drugovi partizani da je u
svečanom dijelu pjevana pjesma O sole
mio, divna napolitanska kancona koja se
ne smije poistovjetiti s fašistima, ali kojoj
nikako nije bilo mjesto na toj svečanoj
akademiji, pogotovo što su je pjevali
Talijanski vojnici i to upravo na području
djelovanja slavnog partizanskog Korpusa.
Žao mi je drugovi partizani da ne
vidite da je nezadovoljstvo zbog vašeg
rukovodstva i vašeg domobranskog stava rezultiralo odcjepljenjem i osnivanjem
novih antifašističkih organizacija u Istri i
Dalmaciji.
I da zaključim: Drugovi partizani,
ili se konačno predajte, ili domobrane
koji su vam se nametnuli, razodjenite
do gaća, kako ste to znali činiti u ratu i
potjerajte iz nekadašnje ulice 8 maja, a
današnje ulice Pavla Hatza.■
duhovni zov
B
Tekst i foto:
NIKOLA
CETINA
oraveći
prošle
godine u staroj
crnogorskoj prijestonici
(kako
Crnogorci
zovu
svoju prijestolnicu) Cetinju nisam mogao ne zapaziti omanju
crkvu u centru grada ispred
koje je stajala tabla s natpisom
- Vlaška crkva. Kako je većina
hrvatskih povjesničara, pišući o
doseljavanju Srba na područja
današnje Hrvatske nazivala ih
Vlasima, a u Hrvatskoj sve do
danas još može čuti riječ Vlah
kao podrugljivi naziv za pravoslavne Srbe, zainteresiralo me
je zašto se crkva Rođenja Presvete Bogorodice baš tako zove.
Prema dostupnim zapisima Vlašku crkvu podigli su
oko 1450. godine pastiri Vlasi
na mjestu velike nekropolehrišćanskog
groblja
sa
stećcima, starim nadgrobnim
spomenicima kojih je nekada
bilo oko 150. Crnogorski etnograf Andrija Jovićević u svojim
radovima kaže da su “Vlasi
imali sopstvenu crkvu u Cetinjskom Polju, a koja se i danas
zove Vlaška crkva i da se tu,
na Cetinju i u njegovoj okolici
nalazilo sjedište Vlaha. Odavde
su Vlasi krenuli sa svojim
stadima na ispašu na planini
Lovćen i u Župu, u blizini rijeke
Crnojevića”. Jovićević napominje da su Vlasi u ovom kraju
živjeli u velikom broju i da sve
dok su napasali svoja stada u
ovim krajevima nije postojala
druga naseobina osim “vlaške”.
Hram je više puta proširivan
i obnavljan. Sadašnji arhitektonski oblici, fino zidana jednobrodna građevina sa zvonikom
na “preslicu”, potiču iz vremena
posljednje velike obnove 1864.
godine. Izuzetnu vrijednost
crkve predstavlja ikonostas, rad
poznatog makedonskog ikonopisca Vasilija Đinovskog. Ispod
dva preostala stećka, prema
narodnom predanju, sahranjeni
su čuveni crnogorski junak Bajo
Nikolić Pivljanin i graditelj crkve
Ivan Borojev i njegova žena
Jelica.
Po predanju u 15. vijeku u
nenastanjeni Podlovćenski dolac (kako se nazivalo sadašnje
Cetinje) doselio se vojvoda Ivan
Borojev iz Starog Vlaha sa Zlatibora. Vojvoda Borojev ratovao
je protiv Turaka, a kako mu je
jedan sin u tim bitkama poginuo, a dvojica bila teško ranjena
bio je prisiljen otići sa Starog
Vlaha i naseliti se sa ženom
Jelicom i sinovima Borojem,
Vladislavom, Vušurom i Dragoslavom u tada nenastanjenom
području sadašnjeg Cetinja.
Više puta Ivan je savjetovao
svoje sinove da “na pogodnom mjestu što prije podignu
crkvicu gdje da ukopaju njega
i ženu mu; da se ljube, slušaju
i složno žive; da lijepo primaju
gonjenu braću Srbe i da im daju
mjesta kod sebe, a da se ne
uznose od siromaha; da budu
čuvari narodnijeh običaja, svojijeh svetinja, branioci slobode,
branioci vjere i zakona i da
42
budu pokorni zetskijem gospodarima”. Sinovi poslušaše
oca i od pruća sagradiše crkvu,
pokriše je slamom i posvetiše
Rođenju Presvete Bogorodice.
Stanovnici iz okolnih mjesta
nazvaše ovu crkvicu “Vlaškom”
jer su je podigli doseljenici iz
Starog Vlaha, a sinove vojvode Borojeva počeše zvati
Starovlašanima. Ne želeći
se tako zvati oni se prozvaše
Cetinjanima po rječici Cetinja
koja tuda protječe, koje ime
primiše i svi kasniji naseljenici
Podlovćenskog doca.
Koliko su Crnogorci cijenili ovaj hram svjedoči i ograda njene porte. Godine 1897.
oko prostora crkve i groblja
postavljena je željezna ograda
koja se sastoji od 1544 puščane
cijevi zaplijenjenih od Turaka u
bitkama na Grahovcu, Vučjem
dolu i Fundinama. U svaku cijev, s mušicom na prema gora,
umetnut je i pričvršćen šiljak u
obliku koplja.
Na groblju oko crkve sahranjeni su neke od uglednih
ličnosti crnogorske historije
kao što su: Jovan Pavlović, prvi
crnogorski ministar prosvjete;
mitropoliti i poglavari Crnogorske pravoslavne crkve Ilarion
Roganović i Visarion Ljubiša,
koji je Bogosloviju pohađao i
u Šibeniku; narodni mudrac
Sula Radov; prota Stanko S.
Ivanović, profesor i rektor Cetinjske bogoslovije; knez Grujica Logičić, kapetan plemena
Ceklina i drugi.■
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
CRKVA ROĐENJA PRESVETE BOGORODICE NA CETINJU
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
43
PANORAMA
Džamonja dobija muzej u Istri
U
Zagrebu je potpisano pismo namjere o osnivanju
Muzeja Džamonja.
Veliki hrvatski kipar Dušan Džamonja koji je umro
prije 4 godine dobit će u Vrsaru
u Istri muzej u kojem će biti trajno izložene njegove skulpture,
crteži i makete velikih projekata.
Istarska županija planira objekt
sagraditi uz pomoć europskih
fondova, a Džamonjina obitelj
donira njegove radove vrijedne
desetak milijuna eura. Zgrada
muzeja koju je osmislio sam
Džamonja imat će 3.000 kvadrata
izložbenog prostora - na trećini
tog prostora bit će izložena njegova zbirka, a ostali dio namijenjen
je za izložbe, skupove, koncerte,
promociju Istre i Hrvatske mno-
go toga drugog. Džamonju se
vrednuje kao vjerojatno najistaknutijeg hrvatskog kipara druge
polovice 20. stoljeća. Učenik je
Vanje Radauša, Frana Kršinića
i Antuna Augustinčića, dobio je
brojne nagrade i priznanja poput
Rembrandtove nagrade, izlagao
na čuvenom pariškom Place
Vendôme, a njegove se skulpture
nalaze u najeminentnijim muzejima svijeta - od Muzeja moderne
umjetnosti (MOMA) u New Yorku
i pariškog Muzeja moderne umjetnosti do londonske Tate Gallery. Autor je i niza spomenika
antifašističkoj borbi i žrtvama
fašizma - od reljefa u Jasenovcu i
spomenika na zagrebačkom groblju Mirogoj do spomenika na Kozari i spomenika ustanku naroda
Moslavine u Podgariću.■
U Evropi raste siromaštvo
C
rveni križ diljem
Evrope dijeli toliko hrane i drugih
potrepština
koliko
nije dijelio od Drugog svjetskog rata. Ekonomska
kriza vodi u masovno siromaštvo.
Posebno dramatična situacija je
u Bugarskoj i Španjolskoj.
“Čak i pripadnici srednje klase čije
je kućanstvo ostalo bez jednog ili
dva radna mjesta, sada trebaju
našu pomoć”, kaže glasnogovornik Crvenog križa José Javier
Sánchez Espinosa. Zbog sve
većeg siromaštva Međunarodni
crveni križ životne namirnice
dijeli u međuvremenu u 20 zemalja članica Evropske unije.
Ljudi ne dobijaju samo hranu
već i novčanu pomoć za stan-
44
arinu, račune za struju i vodu. Od
početka gospodarske krize 2008.
se prema podacima EU u polovici
članica EU-a povećala opasnost
od siromaštva. Najdramatičniji je
razvoj u Bugarskoj gdje je 2011.
oko polovica stanovništva bila u
opasnosti da osiromaši i bude
isključena iz društva. U Španjolskoj
je Crveni križ prošle godine organizirao akciju prikupljanja pomoći
za žitelje Španjolske, a ne kao
što je to do tada bilo uobičajeno,
za stanovnike zemalja u razvoju.
Pored toga, vodi se kampanja za
pomoć građanima koji su ostali
bez posla. Pod motom “Sada u
inat” u sljedeće bi dvije godine trebalo prikupiti 300 milijuna eura za
300.000 ljudi kojima je potrebna
pomoć u Španjolskoj.■
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
Pripremio: IGOR PALIJA
Škotski referendum za nezavisnost
18. septembra 2014. godine bit će
povijesni dan za Škotsku. Odlučeno
je kako će se toga dana održati
referendum za nezavisnost. Oko 5
milijuna stanovnika tog će se dana
izjasniti hoće li napustiti Ujedinjeno Kraljevstvo.
“Raskid veza
s Londonom dat će nam šansu
da izgradimo bolju zemlju”, rekao
je premijer Alex Salmond čija se
Škotska nacionalna stranka zalaže
za nezavisnost. Upravo je ta stranka dobila većinu u škotskom parlamentu na izborima prije dvije godine. Datum nije odabran slučajno
s obzirom da se tog dana održava
700. godišnjica bitke kod Bannockburna, odnosno slavne pobjede
nad Englezima. Prema anketama
oko 55 posto Škota je za stanje
koje je i sada, odnosno protiv nezavisnosti.■
Pojeftinjuje obvezna polica autoosiguranja
O
čekuje se da će obvezna
polica autoosiguranja pojeftiniti nakon što Hrvatska
uđe u Evropsku uniju. Tada
se, naime, otvara tržište pa
će i brojna konkurencija osiguravateljskih
kuća tražiti način da privuče osiguranike.
Osiguravajuća društva će, svaki prema
nekim svojim tehničkim podlogama, kreirati cjenike, tako da država više neće biti
regulator cijena na tržištu. Cijena premije
obveznog autoosiguranja za automobil
od 60-ak kW kreće se od 1.100 do 1.900
kuna, ovisno o tome gdje ga se registrira.
Hrvatska je skuplja primjerice od Francuske, Mađarske, Poljske, Slovačke, a jeftinija od Austrije, Švicarske ili Italije. Neki
stručnjaci predviđaju i mogućnost da neka
nesmotrena osiguravateljska društva naprave nerealno niske cjenike s posljedicom
nemanja dovoljno kapitala za izvršavanja
svojih obaveza. To se primjerice dogodilo u Grčkoj koja je za posljedicu imala
stečajeve i nestabilnost na tržištu.■
Prepolovljeno tržište automobila
U
februaru je na našem
tržištu, prema podacima
Promocije plus, prodano
1.776 automobila, što je
50% manje nego u istom
mjesecu lani. Najprodavaniji je i dalje
VW, a slijede ga Renault, Opel, Kia,
Peugeot i Citroën. Od modela je u februaru najprodavanija je bila Opel Astra,
a u 2013. je najprodavaniji VW Golf,
ispred Astre, Renault Clija i Meganea.■
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
45
satira
Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno
svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o
prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u
kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima,
liderima i vođama postaju sredstva same politike
Pripremio: Milan Jakšić
46
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
N
ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana
Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati od
čovjeka čije je isklesano lice optočeno dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama.
Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade
Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nadimak
mu je inače bio Baja, svakoga mogu nasmijati mada je on uvijek
bio ozbiljan što najbolje govori o kompleksnosti njegove ličnosti.
Vitezović je u uvodu knjige, između ostalog, napisao: „Pisac koji
nije ušao u anegdote svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za
života“. Vitezović je jedan dio anegdota našao ispisane u formi
koja odgovara takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio
prelistavajući raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću.
Kako je Pašić „ua“ pretvorio u „živeo“
Išao Pašić u agitaciju kao predsednik vlade pa došao u Mačvu.
U jednom liberalskom selu dočekao ga je narod sa kantama i
klepetušama. Čula se urnebesna vika: „Ua! Dole Pašić!“
Medjutim, Pašić se nije zbunio. Sišao je sa fijakera i rekao:
„Hvala vam braćo! Eto, baš zato sam se ja, ovaj, celoga veka
borio da možete vi ovako slobodno da predsednika vlade, ovaj,
lupate u kante.“
Neki se zbuniše, a neki viknuše:
„Živeo!“
Vojvoda koji nije prota
Nikola Pašić je na početku partijskih borbi bio urednik
satiričnog lista „Brka.“
Svoj smisao za humor i pošalicu pokazivao je i kasnije, ali mu
se na klesanom licu, pod dugom bradom nije znalo da li se
ikad šali.
„Ko je najjeftinije, ovaj, putovao u našem veku?“ – pitao je
jednom Nikola Pašić ministra finansija dr Lazu Pačua, dok mu
je ovaj ispravljao neke putne račune.
„Gde je putovao?“ – pitao je Lazar Paču koji je znao napamet i
cene železničkih karata.
„Kroz celu Austro-Ugarsku, do Beograda.“ - zagonetao je
Pašić.
„Ne znam“. – rekao je Paču.
„Kralj Petar, ovaj, posle pogibije Obrenovića… Prošao je, ovaj,
od Švajcarske pola Evrope za jednu krunu.“
Pašićeva poza
Pišući o Nikoli Pašiću Lav Trocki je zapisao:
„Pašić je lišen govorničkog sjaja i talenta. Ali, o tome, kao i
o svemu u Srbiji, postoje bar dva mišljenja. Jedni veruju da
je sam Gospod Bog lišio Pašića govorničkog sjaja i talenta.
Samo većina Srba veruje da je ovo sračunata Pašićeva poza.“
Vođa, Pašić i Domanović
Kada je Pašić iz Skadra došao na Cetinje, kralj Nikola ga je
odmah primio, predstavivši mu u isti mah ministra vojnog.
„Gospodine Pašiću, ovo je moj četrdesetgodišnji ministar vojni, zaslužni pop i vojvoda Ilija Plemenac. Mislim da ste čuli za
njega.“
„Vaše veličanstvo, čuo sam… on je kao i prota Milan Djurić…
samo što prota nije vojvoda, a ovaj, vojvoda nije prota.
Odbijanje izazova
U toku Balkanskog rata, Austro-Ugarska je sve činila da izazove sukob sa Srbijom, a da Srbija bude kriva. Bečka štampa je
neprekidno napadala Srbiju i mada je „Samouprava“ spremala
odgovore, Nikola Pašić ih je zaustavljao. Jednom se ipak provukao jedan mali napis protiv Austro-Ugarske.
„Ama, šta vi to radite u novinama.“ – pitao je Nikola Pašić urednika „Samouprave“ Jovana Nestorovića, pokazujući taj napis.
„Odbijamo napade, gospodine predsedniče…“ – odgovorio je
Nestorović: „Oni izazivaju…“
Pašić se na to uozbiljio i rekao:
„Onaj koji izaziva, zna šta radi. Onaj koga izazivaju ne zna! Zato
on treba da bude pametan pa da se ne da izazivati!“
Šta je politika
Znaš, ovaj, šta je politika?“ – rekao je jednom Nikola Pašić: to
ti je, kada treba neka slamka da se digne, a ono zapne cela
Narodna Skupština kao da je neki balvan, a kada ima, ovaj,
neki balvan da se digne, onda znaš, ostanemo ministar finansija Laza Paču i ja da svršimo posao…“
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
Jeftino putovanje
47
Kada se posle montiranog Ivanjskog atentata na kralja Milana,
spašavajući glavu, Nikola Pašić pokajao i ostavio svoje
uhapšene prijatelje iz Radikalne stranke na milost i nemilost
razjarenih kraljeva Milana i Aleksandra Obrenovića, onda je
Radoje Domanović napisao satiru „Vodja“ aludirajući na Pašića.
Izgled Domanovićevog vodje odgovara izgledu Nikole Pašića.
Kao i Pašić i vodja ćuti. Niko ne zna šta misli.
Kad je objavljena ova satira, onda je u listu Radikala „Samoupravi“ bilo veliko uzbudjenje i ljutnja na Domanovića, jer je
Domanović saradjivao u ovom listu.
Radoje Domanović je i dalje dolazio u „Samoupravu“ ali se starao da se ne sretne sa Protićem, a naročito sa Pašićem.
Jednoga dana utrča u sobu redakcije jedan suradnik i viknu
DGomanoviću:
„Rade sklanjaj se, eno ga ide ‘vodja’.“
Požuri Radoje Domanović niz stepenice. Taman da izadje
kad se na vratima pojavi Pašić. Da se ne bi zaglavili u vratima
DGomaanović se skloni u stranu, gledajući kako da izbegne sukob, stalno motreći na Pašićev štap.
Pašić mu se, medjutim, srdačno nasmeja i pruži ruku.
„A ti li si Domanoviću…“ – čisto mu se radovao što ga vidi, pa
ga upita: „Šta sad radiš?“
„Eto, pišem – koješta!“ – procedi Radoje Domanović sav zbunjen, crveneći se u licu.
„E, ovaj, nemoj da pišeš koješta!“ – tapšao je Pašić
Domanovića po ramenu: „Nemoj, ovaj, koješta! Nego pišti
dobre stvari… Meni se, ovaj, mile tvoje stvari i volem da ih
čitam… Ti, ovaj, imaš dobro pero. Hajde, ovaj, zbogom i piši,
Domanoviću!“
treće poluvrijeme
NEHUMANOST NA DJELU: SPORT KAO GLADIJATORSTVO NAŠEG
DOBA UBRZANO GUBI SVOJU PEDAGOŠKU DIMENZIJU
NISAM JA IGRAO, MOJA
RUKA JE ZADNJA IGRALA!
Piše: HRVOJE PRNJAK
O
no što je u biznisu profit, to
je u sportu rezultat. A kako
što zapaženiji rezultat,
logično, donosi i veći profit,
jasno da u današnjem profesionalnom sportu nema mjesta niti za
tragove romantike bilo kakvog viteštva, a
nerijetko niti elementarnog međusobnog
uvažavanja. Zbog čega se postavlja
pitanje - jesu li sportski idoli današnjice
zapravo “veleposlanici” matrice gladijatorstva našeg doba ili pak loših poruka
dominantnog tržišnog sustava u kojemu
pobjeđuje snažniji i moćniji, bez milosti
prema poraženome? Dakako, pri tom
uopće ne mislim na borilačke sportove,
gdje su nefer i ratoborne izjave uoči
mečeva zapravo dio svojevrsnog folklora (“Razbit ću ga...”, “Naučit ću ga
pameti...”, “Iza mene je puno napornog
rada, ali i gledanja horror filmova s puno
grozomornog nasilja. Potpuno sam spreman ozlijediti nekoga”).
No, ako je u većini kolektivnih
sportova postalo gotovo normalno
ne pružiti niti ruku protivniku nakon
prekršaja, pitanje je ima li današnji sport
ikakvu etičko-pedagošku dimenziju?
Odnosno, nudi li i dimenziju poželjnog
uzora mladima? Nudi, i to zahvaljujući
iznimkama!
Evo jedne od njih: “Volim učiti
jezike, znam engleski, talijanski, ruski i
slovenski, a naučio sam i osnove turskog.
Budem li se vratio u Tursku, čak i ako se
ne vratim, radit ću na njemu. Taj jezik me
je zaintrigirao, uhvatio sam gramatiku, ali
on mi je najslabijih od svih. Jako je težak
jezik, to mi je nedovršen posao, a volio
bih i još neki jezik da naučim. Imao sam
sreće da igram u mnogo zemalja, a u
nekima sam se zadržao dovoljno dugo i
uspio naučiti i jezik. Jezik se brzo nauči,
ali se brzo i zaboravi. Pokušavam da
održavam to znanje, a u tome mi pomažu
prijatelji koje sam stekao u sredinama u
kojima sam igrao. To usavršavanje jezika
je nešto u čemu uživam”. Priznat ćete,
netipičan monolog za jednog sportaša
današnjeg vremena, zar ne? Riječ je o
košarkašu kragujevačkog Radničkog,
Aleksandru Ćapinu. No, dobro, neće biti
da baš svi u slobodno vrijeme grabe playstation i pripadajuće konzole, ima i onih
Važno pitanje je ima li
današnji sport ikakvu etičko pedagošku dimenziju
koji čitaju. Makar sportske rubrike.
Kad je riječ o onima koji na samom
terenu pružaju drugačiji primjer, priča spada na svega nekoliko slova. Ipak, nadu
u žilavost pojma “sportsko ponašanje”
vraćaju primjeri poput onoga za kojega je zaslužan višegodišnji njemački
reprezentativac, Miroslav Klose, inače
igrač talijanskog Lazija. Prošle jeseni,
on je u utakmici protiv Napolija, poslije
jednog kornera postigao gol rukom, što
je promaklo sucima na terenu, ali ne i
igračima Napolija, koji su nakon zgoditka
okružili suca, ali uzalud. Iako je mogao
hladno otrčati u svoju polovicu terena i
čekati da se utakmica nastavi, Klose je
prišao sucu i zatražio - da se gol poništi.
Inače, Napoli je do kraja utakmice bio
48
bolji i odnio sva tri boda! Ništa slično nije
palo na pamet francuskom nogometnom
reprezentativcu Thierryju Henryju, koji je
na utakmici Francuska-Irska lijevom rukom zabio gol u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. godine, i tako odveo
svoju reprezentaciju na svjetsku smotru
najboljih. Ako njega pitate, “bilo je zabavno vidjeti kako je Luis Fabiano na SP-u
dao gol za Brazil protiv Obale Bjelokosti nakon igranja rukom i nitko nije rekao
ništa”, kazao je... “Radilo se o lošem
pokretu, a na kraju nisam ja postigao
gol”, izjavio je Henry nakon svih optužbi,
dodajući kako “nije bilo namjerno”. Šime
Vrsaljko se uopće nije oglasio nakon nedavnog namjernog igranja rukom na derbiju domaćeg prvenstva Hajduk-Dinamo,
koje je Zagrepčanima osiguralo pobjedu
na Poljudu, pa nismo mogli čuti niti što
ga je spopalo da je na trenutak zaglumio
rukometnog golmana...
Kad već Vrsaljko nije, nedavno je
fair-play na djelu demonstrirao najbolji
srpski tenisač Novak Đoković, koji je svoju sportsku i ljudsku veličinu dokazao u
meču protiv bugarskog tenisača Grigorija
Dimitrova, koji ga je propisno namučio u
trećem kolu Indian Wellsa. U trenutku kad
je, pri tie-breaku kod 6:2, u prvom setu,
imao priliku da dotuče protivnika, Đoković
je priznao poen Dimitrovu. Naime, bugarski je tenisač prethodno servirao, loptica
je pala na aut-liniju, na što je linijski sudac
presudio poen za Đokovića. Glavni sudac je na to odlučio ponoviti servis Dimitrova. Novaku se to nije svidjelo, pa je
rekao: “Zašto, zašto, zašto... Bio je poen,
u redu je!”. Sucu nije preostalo ništa osim
da posluša Đokovića, pa je promijenio
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
Novak Đoković - jedan od najvećih
promotora fair-playa u sportu
odluku i dodijelio poen Bugaru. I tribine
su reagirale - gromoglasnim aplauzom za
Đokovića.
Kako je to za edukativnog posjeta jednoj osnovnoj školi nedavno kazao
Siniša Mihajlović, selektor nogometne
reprezentacije Srbije: “Najbitnija stvar
fair-playa je discipilina, kakva je u nogometu, kakva bi trebala biti i u školama.
Utakmica se ne dobija lukavstvom, mada
to i nije toliko loša osobina, ali moraju
postojati i druge stvari - profesionalizam,
talent, poštovanje protivnika i fair-play”,
objasnio je Mihajlović, dodajući kako je
fair-play zapravo trpeljivost, i da je on od
ključnog značaja za srpsko društvo: “Bitno je da pokažemo da razumijemo druge
i poštujemo razlike”, rekao je. Na sličnom
fonu bile su i izjave Igora Štimca, izbornika hrvatske reprezentacije, koji je uoči
sraza nogometnih reprezentacija Hrvatske i Srbije isticao važnost međusobnog
uvažavanja. Istina, bilo je i onih koji su u
toj utakmici vidjeli nastavak rata, na ovaj
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.
ili onaj način, ali pomak je ipak opipljiv,
pogotovo ako znamo da dolazi od neposrednih aktera. Evo što je na tu temu
kazao Mihajlović: “Ako sam ja mogao
prijeći preko toga, koji sam rođen u Vukovaru, kome je rodbina bila na jednoj i
drugoj strani, mnogo prijatelja s jedne i
druge strane poginulo, zašto ne bi preko
toga mogao prijeći netko tko nije niti sudjelovao u tome. Zna se da u ratu nema
pobjednika, svi gube. Prošlo je mnogo
vremena, zreli smo ljudi, treba sve zaboraviti... Bio je i Drugi svjetski rat, zar sada
ne bismo trebali surađivati s Nijemcima.
Treba živjeti normalno, bez gnjeva ili ljutnje, osjećaja koje ne vode na dobro”.
Svojevrsno pokajanje nedavno
je javnosti uputio i košarkaš zagrebačke
Cedevite, koji je nakon poraza svoje
ekipe u finalu hrvatskog kupa protiv Cibone, udario jednog navijača. “Odmah je
meni bilo jasno kakvu sam i koliko veliku glupost napravio. Čim sam se malo
ohladio. Nema opravdanja, nisam smio
49
reagirati na takav način, ne smijem više
nikad”, kazao je i dodao: “... Ali da imam
veliku grižnju savjesti zbog toga što sam
napravio, i nemam! Hrvatski košarkaški
savez kaznio je Tomasa s četiri utakmice
suspenzije i sa 20.000 kuna. Na tu odluku košarkaš se nije žalio.
Inače, kad smo već kod nesportskih poteza košarkaša, nezaobilazan
je barbarski čin američkog košarkaša
Michaela Mikea Batistea, koji je, tamo
negdje u studenom 2010., igrajući za
Panathinaikos u ljubljanskim Stožicama,
prvo oborio košarkaša Olimpije Sašu
Ožbolta, a onda mu još namjerno - stao
na glavu! No, sve je to vidio i tadašnji
trener grčke ekipe Željko Obradović, koji
je uz povišene tonove prisilio svog igrača
da se smjesta ispriča Ožboltu, koji je
prihvatio pruženu ruku. Nakon utakmice,
Batiste je izjavio: “Žao mi je, iskreno!”.
Dobro, nećemo sad pretjerivati, bit će
dosta da zauvijek shvati da mu sportski
protivnici nisu nikakvi neprijatelji. ■
INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
I PRAVA NACIONALNIH MANJINA
►Pučki pravobranitelj
Štiti ustavna i zakonska prava građana pred
državnom i lokalnom upravom, te središnje
tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije
Opatička 4, Zagreb
Tel: +3851 48 51 855
Fax +3851 63 03 014
E-mail: ombudsman@ombudsman.hr
www.ombudsman.hr
►Savjet za nacionalne manjine RH
Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese
nacionalnih manjina na državnoj razini
Mesnička 23, Zagreb
tel. 01/4569-286
fax. 01/ 4569-297
e-mail: savjet.nac.manjine@vlada.hr
www.savjet.nacionalne-manjine.info
►Ured za ljudska prava i prava nacionalnih
manjina Vlade RH
Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom,
promocijom i poštivanjem ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina u RH
Mesnička 23, 10 000 Zagreb
Tel: 01 4569 358
Fax: 01 4569 324
E-mail: nacionalne.manjine@vlada.hr
►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava
Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže
žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena
Miramarska 11b, Zagreb
Tel: +3851 46 13 630
Fax: +3851 46 13 650
hho@hho.hr
www.hho.hr
►Srpsko narodno vijeće
Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u
Hrvatskoj
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 48 86 368
Fax: +3851 48 86 372
E-mail: ured@snv.hr
www.snv.hr
►Srpski demokratski forum
Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja
se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 49 21 862
Fax: +3851 49 21 827
E-mail: zagreb-sdf@sdf.hr
www.sdf.hr
►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Krovna organizacija koja promovira kulturu i
stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj
Berislavićeva 10, 10000 Zagreb
tel/fax. 01/4872-480
e-mail: skdprosvjeta@skdprosvjeta.com
www.skdprosvjeta.com
►Privrednik
Srpsko privredno društvo
Preradovićeva 18/1, Zagreb
Tel: +3851 48 54 478
Fax: +3851 48 54 478
E-mail: ured@privrednik.net
www.privrednik.net
►Zajedničko vijeće općina Vukovar
Štiti ljudska, građanska i manjinska prava
srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji
Eugena Kvaternika 1, Vukovar
tel: +385 32 422 750
fax: +385 32 422 755
e-mail: zvo@vu.t-com.hr
www.zvo.hr
►GONG
Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u
političkim procesima
Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb
Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445;
E-mail: gong@gong.hr
www.gong.hr
►Projekt građanskih prava Sisak
Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u
zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava
Rimska 6, Sisak
Tel: +385 44 571 752
Fax: +385 44 521 292
E-mail: pgp-sisak@crpsisak.hr
www.crpsisak.hr
►Ženska mreža Hrvatske
Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj
Tel/Fax: +385 51 233 650
koordinatorica@zenska-mreza.hr
www.zenska-mreza.hr
Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave
zaštitom i promocijom prava žena
►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih
prava
Savez nevladinih organizacija koje rade na
ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava,
razvoju demokracije i vladavine prava
Gornjodravska 81, Osijek
Tel: +385 31 284 320
Fax: +385 31 284 321
E-mail: lsc@os.t-com.hr
www.lsc.hr
Članice koalicije:
Centar za građanske inicijative
Poreč, Partizanska 2b
Tel: +385 52 428 586
Fax:+385 52 452 746
E-mail: cgiporec@zamir.net
www.cgiporec.hr
50
Centar za mir, nenesilje i ljudska prava
Osijek, Trg Augusta Šenoe 1
Tel: +385 31 206 886 ­­
Fax: +385 31 206 889
E-mail: centar-za-mir@centar-za-mir.hr
www.centar-za-mir.hr
Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć
Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32
Tel: +385 32 413 319
Fax: +385 32 413 317
E-mail: centar-za-mir@vk.t-com.hr
www.center4peace.org
Dalmatinski odbor solidarnosti
Split, Šetalište Bačvice 10
Tel/Fax:+385 21 488 944
E-mail: info@dos.hr
www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr
HOMO Pula
Pula, G. Martinuzzi 23
Tel: +385 52 505 976
Fax: +385 52 506 012
E-mail: homo@pu.t-com.hr
Organizacija građanske inicijative Osijek
Tel/Fax: +385 31 582 290
www.ogi.hr
Odbor za ljudska prava Karlovac
Karlovac, Vraniczanyjeva 6
Tel: +385 47 600 634
Fax: +385 47 616 365
E-mail: chr-ka@ka.t-com.hr
www.sigmacentar.hr
Srpski demokratski forum
www.sdf.hr
Udruženje za mir i ljudska prava Baranja
Bilje, Petefi, Šandora 78
Tel/Fax: +385 31 750 892
E-mail: baranja@inet.hr
www.udruzenje-baranja.hr
►Kuća ljudskih prava
Selska 112c, Zagreb
Tel: +3851 64 13 710
Tel/fax: +3851 64 13 711
kontakt@kucaljudskihprava.hr
www.kucaljudskihprava.hr
Osnovana u cilju promicanja, razvitka i
unaprjeđenja zaštite ljudskih prava
Osnivači Kuće ljudskih prava su:
Centar za mirovne studije
Documenta - Centar za suočavanje s
prošlošću
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
Građanski odbor za ljudska prava
Udruga za promicanje istih mogućnosti
Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog
zdravlja
www.identitet.info
IDENTITET/ BR. 176 / 2012.

AMERIČKI PREDSJEDNIČKI IZBORI

POLOŽAJ MANJINA U RH:

Hod po minskom polju

Zar je papa trgovački putnik?

PREDRAG MATVEJEVIĆ:

ETNIČKI RADIKALIZAM POHARAO HRVATSKU

HRVATSKO DA EVROPI

Hrvatska se nalazi u antićiriličnoj histeriji koja emocije želi

POSLJEDNJI LET BRANKA LUSTIGA DAVOR GJENERO

DANAS NIJE UTORAK

Gkk-331-13 - Župa Kraljice svete Krunice

podrška vladavini prava u pogledu položaja i ostvarivanja prava

SABAH - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba