IDENTITET Godina 18 • Broj 177 • April 2013. • Cijena 15 KN www.identitet.info EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija kultura sport ETNIČKI RADIKALIZAM POHARAO HRVATSKU ŠTETNO TROVANJE GRAĐANA ETNIČKOM, VJERSKOM I POLITIČKOM MRŽNJOM IDENTITET/ BR. 177 / 2013. 1 2 IDENTITET/ BR. 177 / 2013. SADRŽAJ 4 SPEKTAR ... Igor Palija 8 JAČANJE ETNIČKOG RADIKALIZMA ... Drago Pilsel 11 MALO TOMAŠIĆKA, VIŠE HDZ, ZAPRAVO SDP ... Igor Palija 12 DVOSTRUKA LOJALNOST ... Davor Gjenero 14 KADA STOŽERNICI MARŠIRAJU ... Ninoslav Kopač Etnički radikalizam u polititci ... str. 8 16 PUKOTINE U KOLEKTIVNOJ MEMORIJI ... Dražen Lalić 20 PRAVO NA MRŽNJU ... Antonija Petričušić 22 SLUČAJ MILAN ŠPANOVIĆ ... Nikola Cetina 24 MLADI I NEZAPOSLENOST ... Hrvoje Prnjak 26 RASKOL U SDSS-u ... Milan Jakšić Sjećanja na privatizaciju i pretvorbu ... str. 16 28 infoREGION ... Igor Palija 30 IDEOLOGIJA KAO SREDSTVO ZA PLJAČKU ... Đurđa Knežević 32 INTERVJU: MIROSLAV MAŠIĆ, zamjenik načelnika općine Vrhovine ... Milan Jakšić 36 POLITIKA & ŽENE PRIPADNICE MANJINA ... Dragana Zečević Manjinke u politici ... str. 36 40 URBANA LOBOTOMIJA ... Dunja Novosel 42 PANORAMA ... Igor Palija 44 KURDSKO-TURSKI SUKOB ... Goran Mrdaković 46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA ... Milan Jakšić 48 FINANCIRANJE SPORTSKIH KLUBOVA ... Hrvoje Prnjak nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 zagreb-sdf@sdf.hr IMPRESUM Grad s najskupljim režijama ... str. 43 Štampa: Suradnici: Glavni i odgovorni urednik: Alfacommerce Davor Gjenero, Drago Pilsel, Igor Palija Zagreb Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Zamjenik urednika: Tiraž: Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Ljubo Manojlović 5.000 primjeraka Dunja Novosel, Dragana Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Marko Izdavač: Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa Srpski demokratski forum Knežević, Antonija Petričušić Za izdavača: Veljko Džakula www.identitet.info List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj podršci zahvaljujemo Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva i Gradu Zagrebu Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 177 / 2013. 3 SPEKTAR P DVOJEZIČNOST: Izgradimo kulturu mira latforma 112, neformalna koalicija koja okuplja šezdeset devet organizacija civilnog društva koje se niz godina bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i zaštitom javnih resursa, upozorila je javnost na diskriminatorne poruke poslane sa prosvjednih skupova protiv ćirilice, te pozivaju Vladu RH da poduzme odlučnije korake u zaštiti ljudskih i manjinskih prava u Hrvatskoj. Smatraju da je poštovanje manjinskih ljudskih prava pitanje demokratskog civilizacijskog dosega ove zemlje te se o ovako važnim pitanjima ne može raspravljati na ulici gdje vlada zakon glasnijeg, a da Hrvatska, koja je na pragu ulaska u Evropsku Uniju, ubuduće treba doprinijeti dobrim evropskim praksama u rješavanju manjinskih pitanja, a poštovanje dvojezičnosti jedan je od tih doprinosa. Apeliraju na Vladu Republike Hrvatske i sve ostale društvene aktere, da promiču kulturu mira, toleranciju prema kulturalnim i drugim različitostima te poštovanje manjinskih i ljudskih prava posebice na područjima na kojima su ratne traume još uvijek prisutne.■ PUČKI PRAVOBRANITELJ: Kontrolni mehanizmi ne daju tražene rezultate I zvještaj o radu Pučkog pravobranitelja za prošlu godinu prikazuje uzroke i pojave kršenja ljudskih prava, te na nesrazmjer između propisanih normativnih rješenja i onoga što se provodi u praksi te ističe potrebu za depolitizacijom i profesionalizacijom javne uprave. Kako se navodi, pojedina zapažanja iz Izvještaja za 2012., u velikoj se mjeri poklapaju s onima iz prošlogodišnjega Izvještaja, posebice u vezi ocjene o radu upravnih tijela i tijela s javnim ovlastima. „Kontrolni mehanizmi ne daju tražene rezultate, a neefikasnost upravnog sektora dovodi do dodatnog povećanja broja sudskih postupaka. Između ostalog, zbog toga je potrebno izmijeniti postojeći sustav besplatne pravne pomoći u prilog čemu go- 4 vore i brojne kritike akademske zajednice i organizacija civilnog društva na račun postojećeg sustava, ali i ocjene međunarodnih organizacija (Europska komisija, ECRI – Europska komisija protiv rasizma i netolerancije). Sustav treba doraditi kako bi građanima slabijeg imovnog stanja bila pristupačna besplatna pravna pomoć“, stoji u priopćenju. U Izvještaju se upozorava na međusobnu neusklađenost zakonskih propisa zbog čega je potrebna široka javna rasprava kao i depolitizacija i profesionalizacija javne uprave. U izvještaju se ponovno ističe i nužnost uspostave kriterija za odabir i napredovanje u državnoj službi, na način da se poštuju pravila struke oslobođene političkog utjecaja, uz odgovarajuće mehanizme koji će osigurati stabilnost sustava.■ IDENTITET/ BR. 177 / 2013. PRAVA IZBJEGLICA: Produljen rok za stambeno zbrinjavanje S vi izbjegli koji žele zatražiti stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj mogu podnijeti zahtjeve do kraja augusta 2013. Vlada je produljila rok kako bi se omogućila provedba regionalno dogovorenog programa o trajnim rješenjima za izbjeglice i raseljene osobe, ističe pomoćnik ministra regionalnog razvoja i fondova Europske unije Stanko Janić. „Predviđa se da će se ovim projektom, koji se paralelno provodi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, trajno zbrinuti oko 75.000 osoba. U Srbiji bi to bilo oko 16.000 obitelji, oko 5.000 u BiH, oko 3.500 hiljade obitelji u Hrvatskoj i negdje oko 2.000 u Crnoj Gori. Jedini je uvjet je da nigdje na području bivše Jugoslavije nemaju u vlasništvu useljivu stambenu jedinicu ili u suvlasništvu ili da je nisu nekome prodali ili darovali od ‘91godine do danas“, navodi Janić. Predsjednik Srpskog demokratskog foruma Veljko Džakula ne vjeruje, međutim, da će i višemjesečno produljenje nešto bitnije izmijeniti, pogotovo, kaže Džakula, što su nove izmjene zakona u samoj Hrvatskoj cijelu proceduru, zbog dodatne papirologije, samo zakomplicirale: „Tako povratnik, da bi dokazao da je sve ovo vrijeme bio izbjeglica, mora navesti sva mjesta gdje je bio u izbjeglištvu i potvrde iz svih tih izbjegličkih centara da se tamo nalazio. Prema tome, to je jedan dugotrajan i skup proces, pogotovo što povratnik i sam zahtjev za stambeno zbrinjavanje, ako nije riješen u tekućoj godini, mora svake godine ponavljati“, navodi Džakula. O toj nedostižnoj papirologiji govori i Nada Radović iz Gradjanskog odbora za ljudska prava u Karlovcu: „Uglavnom su to stariji ljudi pa se jadaju ‘a bio sam u izbjeglištvu tamo, pa tamo...’ a službena osoba, naravno, zapisuje i kaže ‘dobro bio si u Pančevu, donesi potvrdu iz Pančeva, onda Sombor, donesi i iz Sombora, pa Kljajićevo, e donesi i iz Kljajićeva.....’. Iz svih tih mjesta mora pribaviti potvrde, a otkud mu novci?“. Predsjednik SDF-a Veljko Džakula ukazuje i na problem otkupa i različita pravila, jedna prema Hrvatima iz Bosne, druga prema Srbima povratnicima: „Hrvatima se iz Bosne daruje imovina u IDENTITET/ BR. 177 / 2013. vlasništvo, bilo da je to stan ili kuća, dok Srbi povratnici koji podnose zahtjev za stambeno zbrinjavanje, ako žele biti vlasnici, onda taj otkup moraju platiti od 150400 eura, ovisno od kvalitete stambenog objekta“. I iz Građanskog odbora za ljudska prava u Karlovcu upozoravaju da su ponuđene otkupne cijene stanova previsoke, gotovo kao tržišne. Pomoć u stambenom zbrinjavanju dosad je u Hrvatskoj zatražilo više od 5.800 bivših nositelja stanarskog prava, pozitivno je riješen 1.791 zahtjev, a zbrinuta su 1.482 nositelja. Pomoćnik ministra regionalnog razvoja Janić uvjeren je da će se projektima iz Evropskih fondova ti procesi privesti kraju. „Ovo je jedan impuls da se taj proces ubrzava, da je transparentan između četiri države, dakle samo u jednoj državi se čovjek može stambeno zbrinuti, a ne u više država. A, na kraju krajeva, 260 milijuna eura prikupljenih na donatorskoj konferenciji u Sarajevu dolazi u ovu regiju i ona će se potrošiti ovdje, na izgradnji stanova i infrastrukture, što je doprinos samoj regiji“, ističe pomoćnik ministra. Unatoč svim naporima i projektima, Srbi povratnici i njihovi politički predstavnici nisu baš optimistični, naglašavaju da Hrvatska 1. jula ulazi u Evropsku uniju iako nije ispunila sve uvjete koji se tiču povratka, a to se pitanje na relaciji Zagreb-Bruxelles više gotovo i ne spominje. Sveučilišni profesor i analitičar dr Žarko Puhovski to tumači na slijedeći način: „To se doista ne postavlja više kao problem, osim u aktivnostima jednog malog broja nevladinih udruga i dijela ljudi koji bi se još htjeli vratiti. Ne postavlja se prije svega što je to prestalo biti realnim problemom. Potreba za povratkom je u osnovi iscrpljena, nakon što su obadvije države, i Srbija i Hrvatska, a i BiH na svom dijelu, činile puno toga da ljudi budu u situaciji da ih naprosto prođe volja za povratkom. Dovoljno godina je u međuvremenu, minulo i sada prave volje za povratkom više i nema, tako da se hrvatske vlasti mogu mirno ponašati kao da je problem riješen, iako u moralnom smislu on nije riješen. On je riješen samo u političkom smislu, a pritisak za njegovo stvarno rješavanje je previše slab da bi na bilo koga djelovao“, zaključuje Puhovski.■ 5 STANKO JANIĆ: ...ovo je impuls da se proces povratka i zbrinjavanja izbjeglica ubrza VELJKO DŽAKULA: ...sada je postupak stambenog zbrinjavanja dodatno zakompliciran ŽARKO PUHOVSKI: ...Hrvatska i Srbija su činile puno da ljude prođe volja za povratkom SPEKTAR POSLJEDICE RATA: Obeštetiti žrtve ratnih zločina N a okruglom stolu „Kako povećati učinkovitost suđenja za ratne zločine i osigurati pravo na djelotvoran pravni lijek žrtvama“ održanom u Zagrebu naglašena je važnost obeštećenja žrtava ratnih zločina. Nezavisno pravosuđe je uvjet bez kojeg se ne može osigurati temeljna ljudska prava, rečeno je na skupu. „Hrvatska je napravila značajan napredak u procesuiranju ratnih zločina, ali oko obeštećenja žrtava ratnih zločina sigurno može bolje“, poručio je na okruglom stolu voditelj Delegacije Europske unije u Hrvatskoj Paul Vandoren. „Poboljšanje položaja žrtava ratnih zločina, uključujući i žrtve silovanja kao posebne vrste ratnog zločina mora biti sljedeći korak kojim će vlasti naći primjeren odgovor na njihovu patnju”, kazao je Vandoren. Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić upitao se zašto se grupe za ljudska prava bave suđenjima za ratne zločine, i predložio odgovor. „Zato što je neoviosno i nepristrano pravosuđe uistinu conditio sine qua non - uvjet bez kojeg se ne može osigurati temeljna ljudska prava.“ Predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske Branko Hrvatin naglasio je da pravosuđe mora osigurati da nijedan zločin ne ostane nekažnjen, a posebno ratni zločini koji imaju posebnu težinu. Prošle je godine na hrvatskim sudovima riješeno 20 predmeta ratnih zločina sa 25 optuženika, a ove je godine uz 121 predmet u radu već zaprimljeno i 7 novih predmeta, a već četiri su riješena. Pomoćnik ministra pravosuđa Gordan Markotić izvijestio je da će Ministarstvo preuzeti na sebe prijevoz svjedoka i žrtava na suđenja za 6 ratne zločine, a da od 1. jula u suradnji sa UNDP kreće sa radom Nacionalni pozivni centar za podršku žrtvama i svjedocima. Zamjenica glavnog državnog odvjetnika Jasmina Dolmagić ocijenila je da je postignut vidan napredak u progonu počinitelja ratnih zločina - od 8 slučajeva sa liste nacionalnih prioriteta riješeno ih je 5, a zabilježen je uspjeh i u rješavanju regionalnih prioriteta. Ona je odbila neke primjedbe iz izvješća nevladinih organizacija, tako primjerice kvalifikaciju da nije stvorena klima u kojoj bi se svjedočilo o zločinima „sa svoje strane“. Ona je odbila i primjedbu kako postoji nevoljkost u procesuiranju zločina za koje se tereti pripadnike hrvatskih postrojbi. „Kriterij nije ni etnička ni ideološka pripadnost, već isključivo stanje dokaza“, odgovorila je zamjenica glavnog državnog odvjetnika.■ IDENTITET/ BR. 177 / 2013. SLUČAJ LORA: PRAVO DALEKO OD PRAVDE S uđenje za ‘Loru 2’, ratne zločine nad srpskim civilima u splitskom vojno-istražnom zatvoru Lora, 1992. godine, neće se zakazati sve dok su dvojica, od petorice optuženih, u bijegu, potvrdio je za Radio Slobodna Europa šef odjela za ratne zločine Županijskog suda u Splitu Damir Romac. Optužnica je podignuta prije više od tri godine i mediji propitkuju zašto se ‘nevoljko’ traga za odbjeglima i kome odgovara da se suđenje za Loru nikad i ne nastavi. Vrhovni sud Republike Hrvatske još je prošle godine naložio da otpočne suđenje za ratne zločine u slučaju ‘Lora 2’, no Kazneni odjel Županijskog suda u Splitu zauzeo je stav da se suđenje ne zakazuje sve dok su optuženi Tomislav Dujić i Emilijo Bungura u bijegu jer kako ističu nema potrebe da se sudi u odsutnosti budući da za kaznena djela ratnog zločina nema zastare. Petorica pripadnika hrvatske vojne policije Tomislav Dujić, Tonči Vrkić, Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić optuženi su za zvjerska mučenja i smrt trojice srpskih ratnih zarobljenika, Bojana Vesovića, Dušana Bijelića i Vlade Savića u splitskom zatvoru Lora 1992. godine. Riječ IDENTITET/ BR. 177 / 2013. je o osobama koje su u skupini od osam optuženih hrvatskih vojnih policajaca već osuđeni za ratni zločin u prvom suđenju, ‘Lori1’. Neki su i tada bili u bijegu, kao bivši zapovjednik zatvora Dujić i stražar Bungura, i kazne od 6-8 godina zatvora izrečene su im u odsutnosti, a i dalje su u bijegu. Ono što zabrinjava jest činjenica da u Hrvatskoj ne postoji ujednačen stav prema suđenjima u odsutnosti, budući smo svjedoci da je Županijski sud u Rijeci nedavno, također u odsutnosti, osudio skupinu Srba za ratne zločine počinjene u Baćinu, samo je jedan bio prisutan na suđenju. Također je zabrinjavajuće što Hrvatska ozbiljno ne traga za ovim osuđenim ratnim zločincima, jer je teško za povjerovati, da bi tolike godine bili nedostupni pravdi da nadležne institucije u Hrvatskoj rade svoj posao. Splitski nevladin aktivist Tonči Majić, koji godinama istražuje zločine u Lori, vjeruje da ne postoji politička volja jer bi suđenje u slučaju ‘Lora2’, a i preostala, mnoge dovelo u opasnost: „Pa, zbog toga što su većina ljudi, koji su dovođeni u Loru, dovedeni iz Bosne i Hercegovine, a to je negdje oko 1.000, toliko ih je zabilježeno. Sve su to bili uglavnom 7 Srbi, a preko polovice su bili civili i to s područja Kupresa i sela kroz koja je hrvatska vojska prolazila povlačeći se iz Bosne. Doveli su ih u Loru, u Lori nisu znali što s njima, mučeni su i deseci tih ljudi izgubili su glavu, postoje liste tih imena i prezimena, na žalost samo pola od njih su živi, za sudbinu ostalih se ne zna. Zadnji put su živi viđeni u Lori. I, sad ako započnete suđenje za Loru, odjedanput će se postaviti pitanje otkuda i što radi Hrvatska vojska u to vrijeme u Bosni i Hercegovini?! Čije je naređenje, jer to je morao biti netko visoko pozicioniran u vojsci i u politici da uopće dade dozvolu ili naređenje da vojska prevede tolike civile iz jedne suverene države u drugu i tamo ih zatvri i to u - vojni logor”, kaže Majić. Mnogi mediji ukazuju i na suodgovornost glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića koji je u to doba bio vojni tužitelj u Splitu i nije se, kažu, moglo dogoditi da ne zna za zločine u Lori, a nije ih istražio. Preko dvadeset godina je prošlo od događaja u Lori, osuđena je tek najniža razina zatvorskih čuvara od kojih su mnogi u bijegu, tako da i ovaj slučaj pokazuje da je pravo u Hrvatskoj, kada su žrtve Srbi, daleko od pravde.■ jačanje etničkog radikalizma To što je Ruža Tomašić izjavila jest vrijeđanje manjina (iz konteksta, govorila je i o ‘’četnicima’’, jasno je da je prvenstveno sa pojmom ‘’gosti’’ mislila na Srbe, što je dodatno naglasila sutradan u Dnevniku 3 HTV-a oštro, baš divljački, napadajući kolegu Vojislava Stanimirovića) i to jest neofašistički govor. Premijer Milanović je kazao da je morao reagirati na takav ispad i da bi ponovio svoju kritiku. Mnogi misle da je to bilo politički nesmotreno jer je Milanović od buhe napravio, kako narod veli, slona, i napumpao šanse Ruže Tomašić koja je, da ne bude prostora za pretjeranoga slavlja u redovima HDZ-a, dobila duplo više glasova od kandidata te stranke (od razvikanog Stiera čak i četiri puta više). On ne misli tako. On smatra da ima ‘’misiju’’ braniti određenu viziju društva, u kojem se cijeni multietničnost, suživot, tolerancija, praštanje... No, ako je Milanović posvećen promociji ispravnih vrijednosti, zašto riga vatru? U Piše: DRAGO PILSEL rednik Identiteta s pravom mi signalizira da bi bilo dobro analizirati jačanje desnog radikalizma u Hrvatskoj koji se očituje kroz braniteljske pokušaje destabilizacije društva i ignoriranja demokracije, odnosno pokušaja da ulica zamjeni demokratske izbore i volju naroda. Indikativno je da se braniteljske udruge oglašavaju ulicom i prijetnjama samo kada HDZ nije na vlasti, što ove dvije stvari dovodi u korelaciju i pokazuje da su braniteljske udruge politički instrumentalizirane, te da se tu radi o dvostrukoj manipulaciji. Ali treba obratiti pažnju i na jačanje desnog radikalizma u politici i u medijima. Ne zaboravimo da je s HRT-a poslana poruka da je ustaški zapovjednik Jure Francetić nekima pozitivna osoba, da bez novinarskih komentara i dalje ostaju uzvici s nogometnih utakmica “Ubi Srbina”, a da se ukidaju emisije zbog manjih propusta. Kada se događaju ovakve stvari nema potrebe da se rezolutno djeluje, iako je riječ o temeljnim vrijednostima hrvatskog Ustava. To su pretpostavke naše slobode, našeg političkog djelovanja i nastupanja, bez obzira tko kakvo mišljenje ima. ‘’Stojim iza svega što je napisano i, ako treba, spreman sam na poligraf. Ljudi napokon moraju odgovarati za ono što su rekli’’, kazao je novinar HRT-a Hrvoje Zovko komentirajući tako prijavu koju je protiv Dražena Miočića, bivšeg urednika informativnog programa HRT-a podnio Etičkom povjerenstvu Hrvatske radiotelevizije. Hrvoje Zovko u prijavi navodi da mu je Dražen Miočić prijetio te grubo vrijeđao njega, kao i kolegice Sanju Mikleušević Pavić, Jagodu Bastalić i Gordanu Škaljac Narančić, te kolegu Zorana Šprajca. Povod Miočićeva ispada, stoji u Zovkovoj prijavi, bio je dokumentarni film o generalu Anti Gotovini, na kojem Zovko 8 radi od listopada 2012. godine. Miočić je Zovka, stoji u prijavi o kojoj odlučuje Etičko povjerenstvo, optužio da se dokumentarac o Gotovini radi na zahtjev politike, a s ciljem da se generala prikaže kao kriminalca i ratnog zločinca. ‘’Miočić je zaključio da iza svega stoje politički krugovi za čiji smo račun takvu ideju trebali realizirati tadašnja v.d. urednica Informativnog programa Sanja Mikleušević Pavić i ja kao novinar, ali nam se u naumu ispriječila haška oslobađajuća presuda s kojom, kako kaže, ‘nismo bili sretni’. Nastavio je kako je netko valjda njemu poznat nazvao kolegicu Mikleušević Pavić prije presude pa je ona, jer joj je poručeno da se ne igra oko toga, ‘zaustavila realizaciju filma’. Ovdje napominjem da je riječ o vrlo zloćudnoj manipulaciji i lažima koje ocjenjujem ne samo opasnima i nedopustivima već i klevetničkima ne samo po mene već i kolegicu Mikleušević Pavić’’, stoji u Zovkovoj prijavi. IDENTITET/ BR. 177 / 2013. PREBROJAVANJE KRVNIH ZRNACA Međutim, Miočićevo vrijeđanje, navodi se u Zovkovoj prijavi, nije stalo samo na tome. ‘’Nakon toga počeo je s prijetnjama kako će kada se promijeni vlast citiram: ‘u maniri ‘47. i ‘48. rasturiti crvene’ i ‘potjerati ih sa televizije’. I ne samo njih nego njihove ‘prijatelje i jatake’. Kako su mu neki novinari i urednici čini se, posebna prijetnja i s njima će se ‘obračunati’, poimenično je uz etikete koje također ulaze u sferu ozbiljnih kleveta, prijetnji i uvreda nabrajao - Sanju Mikleušević Pavić, Jagodu Bastalić, Zorana Šprajca i Gordanu Škaljac Narančić’’, stoji u Zovkovoj prijavi. “Finale njegova ispada bilo je skandalozno i sramotno prebrojavanje krvnih zrnaca pojedinim kolegama ‘Srbima’ u programu, ali i jednom državnom dužnosniku, jer mu je uz ostale objede na njegov račun, supruga, po izjavi kolege Miočića, krive nacionalnosti,” navodi Zovko. Zovkovu prijavu Miočić je nazvao neistinitom, ali na sjednici Etičkog povjerenstva, koje se sastalo u srijedu 17. travnja, Miočić i novinar Vedran Kukavica, koji je prema Zovkovim tvrdnjama svjedočio ispadu, nisu se pojavili. Zovko je pred Povjerenstvom potvrdio da stoji iza svega napisanog i proširio svoju izjavu. U usmenom obraćanju Etičkom povjerenstvu obrazložio da je ‘državni dužnosnik’ kojeg je Miočić spominjao ministar branitelja Predrag Matić Fred. Zovko tvrdi da je Miočić ‘’spominjao’’ Matiću ‘’srpsku i vukovarsku majku i njegov miješani brak’’, te da je suprugu ministra branitelja nazvao ‘’četnikušom’’. Prozvani Dražen Miočić sms-om samo je poručio da se zainteresirani novinari obrate Službi za odnose s javnošću HRTa. Afera je odjeknula i u Saboru koji je u 18. travnja započeo raspravu o prijedlogu izmjena Zakona o sportu, no rasprava je prekinuta na zahtjev SDSS-ovca Milorada Pupovca, koji je tražio stanku, tvrdeći da javni mediji krše Ustav i pravo na ravnopravnost svih, bez obzira na nacionalnu pripadnost, pozivajući se upravo na ovaj slučaj. “Ako danas na HRT-u postoje ljudi koji broje krvna zrnca novinarima i državnim dužnosnicima i koji im prigovaraju koga imaju u braku, kako mi, kolegice i kolege, možemo biti sigurni da će taj medij i ti ljudi moći obavljati posao u skladu s programom koji smo ovdje prihvatili, u skladu sa zakonom i Ustavom”, Pupovac je podsjetio kako su 1991. na HRT-u mnogi gubili posao zbog svoje etničke pripadnosti, da je i osobno srediIDENTITET/ BR. 177 / 2013. nom 90-ih u Saboru doživio da mu jedan kolega poruči: “Zašto ste ostali ovdje, zašto niste otišli u Beograd”. I sve se to nekako spaja s izjavom Ruže Tomašić. Govoreći u Slatini tokom kampanje, u povodu 23. godišnjice tamošnjeg HDZa, najglasnija je na tom izbornom skupu bila saborska zastupnica HSP-a dr. Ante Starčević Ruža Tomašić koja je kazala da je vrijeme za istinu. ‘’Vrijeme je da se glasno kaže istina, da Hrvat danas ipak smije reći u Hrvatskoj da je “lopov lopov, a četnik četnik’’’, rekla je Tomašić, te obećala da će stranačka suradnja s HDZ-om donijeti veliki dobitak svima, a ponajviše građanima. A onda je kazala ono što je izazvalo premijera Milanovića, da je “Hrvatska za Hrvate”, a da su “svi ostali gosti’’. Da ne bih bio optužen da krivotvorim njene riječi, gospođa Tomašić je kazala, govoreći o povratku verbalnog delikta, da treba maknuti ‘’jadnike’’ iz Banskih dvora i da se ne treba bojati govoriti istinu jer ona misli ‘’da je ovo Hrvatska, a svi drugi su gosti u ovoj državi’’. Iz konteksta se jasno vidi da je govorila o Hrvatskoj prvenstveno za Hrvate a o drugima, ne-Hrvatima, kao gostima koji ‘’ako je ne vole (Hrvatsku) neka je napuste, ali neka je bar poštivaju’’. Ukoliko mi ne vjerujete provjerite sami (http://www.youtube.com/ watch?v=lTJDE0i5dog). ETIKA INTERESA Nije li vrijeme da konačno prestane trovanje građana ove države temeljem etničke, vjerske i političke mržnje i nije li vrijeme da javni medij bude taj koji će dići svoj glas protiv, a ne sudjelovati u 9 tome. Nije li vrijeme da se umjesto trovanja ljudi tom vrstom priče posvetimo onome što ovoj državi najviše treba, a to je da bude uređena u skladu sa svojim zakonima i da bude prosperitetna u skladu sa svojim ekonomskim stanjem? Ruža Tomašić bi trebala znati da nam domovinu nitko nema pravo uskratiti, bili mi Hrvati, ne-Hrvati ili možda pak samo ‘’loši’’ Hrvati. Svima njima, bolje rečeno, NIKOME - ne smijemo uskratiti pravo da zajedno sa svima ostalima grade tu domovinu, a kad u tome ne žele aktivno sudjelovati, ni tada ih nemamo pravo proglašavati gostima. A ako ti o kojima ona govori aktivno čine nešto protiv svoje domovine, onda ćemo doista govoriti protiv njihovih (ne)djela ili za njih nećemo glasovati na izborima, ili će pak, u krajnjem slučaju, djelovati državni odvjetnik i policija. Ali čak ni ako zbog toga završe iza rešetaka, nemamo im pravo uskratiti - domovinu. Čak ni ubojicama, silovateljima, pedofilima - nemamo pravo uskratiti domovinu! Slobodu možda, ali ni tad im ne možemo reći da su samo gosti koji imaju neka drugačija prava. Kao što Hrvat može biti govno od čovjeka, tako i neHrvat (Srbin, Bošnjak ili Mađar...) može biti govno od čovjeka. Nećemo mu baš spremno pružiti ruku, ali ne možemo ni pustiti vodu za njim. Hrvatska jest i treba ostati nacionalna država hrvatskog naroda, baš kao što stoji u Ustavu, ali i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina i svih hrvatskih građana, baš kao što stoji u Ustavu, koji uglavnom dobro štiti interese hrvatskog naroda, ali i svih ostalih koji u Hrvatskoj žive. jačanje etničkog radikalizma A što kaže Ustav RH? I. Izvorišne osnove: ...Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta. Zatim, članak 1. ...U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana... Članak 14. Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Članak 15. U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina... Članak 32. Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište. Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu. Članak 39. Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. To što je Ruža Tomašić izjavila jest vrijeđanje manjina (iz konteksta, govorila je i o ‘’četnicima’’, jasno je da je prvenstveno sa pojmom ‘’gosti’’ mislila na Srbe, što je dodatno naglasila sutradan u Dnevniku 3 HTV-a oštro, baš divljački, napadajući kolegu Vojislava Stanimirovića) i to jest neofašistički govor. Premijer Milanović je kazao da je morao reagirati na takav ispad i da bi ponovio svoju kritiku. Mnogi misle da je to bilo politički nesmotreno jer je Milanović od buhe napravio, kako narod veli, slona, i napumpao šanse Ruže Tomašić koja je, da ne bude prostora za pretjeranoga slavlja u redovima HDZ-a, dobila duplo više glasova od kandidata te stranke (od razvikanog Stiera čak i četiri puta više). On ne misli tako. On smatra da ima ‘’misiju’’ braniti određenu viziju društva, u kojem se cijeni multietničnost, suživot, tolerancija, praštanje... No, ako je Milanović posvećen promociji ispravnih vrijednosti, zašto riga vatru? Zašto cipelari tu ženu? Zašto se i on služi govorom mržnje? Jer, kao teolog i ljudskopravaški aktivist kažem da je izjava da o Ruži Tomašić (kao osobi) ‘’misli sve najgore’’, odnosno da je ona ‘’društvena nepogoda’’, upravo to, govor mržnje koji bi trebao izazvati reakciju udruga civilnoga društva, naročito onih koji imaju senzibilitet za nepoštivanje ljudskih prava i za položaj žena. Ako je hrvatsko društvo osudilo Antu Kovačevića kada je u Saboru teško uvrijedio Vesnu Pusić, zašto bi se trebao prešutjeti ovaj nasrtaj Zorana Milanovića na Ružu Tomašić? Zato što je ona kazala nešto što je direktan nasrtaj na ustav? Ne, to se ne smije tolerirati. Jer to vodi začaranom krugu govora koji jača radikalizam. Gubitak moralne odgovornosti i etika interesa, dva su osnovna razloga koketiranja ovih fantasta, mrzitelja ćirilice među inima, normalnosti i suživota s nacionalizmom NDH-zijskog kova. Agresivnost koja se pri tome razvila prema nezaštićenim kategorijama građanstva i prema simbolima antifašističke prošlosti, pa i prema civiliziranim osobama kao što je Bojan Glavašević (koji je kazao da bi njegov otac Siniša Glavašević da nas bio kao i tada, za multietnički Vukovar i za ravnopravnost ćiriličnoga pisma), nažalost, to nam ne može biti utjeha, možda bi bila veća da novinari poput njegova oca nisu, ako ništa drugo, poradi sebe samih i nadolazećih generacija, definirali kriterije žurnalističke etike u sjeni svijesti moralne odgovornosti. Svi mi koji ovih tjedana doživljavamo pad u povjerenju prema politici sadašnje vlasti zaključit ćemo da se isplati navijati za etiku u politici. Za etiku uvijek!■ FOTO: N. KOPAČ TOLERIRANJE NETOLERANCIJE: Zastave NDH “ukrašavaju” Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb 25. april 2013. 10 IDENTITET/ BR. 177 / 2013. rakija čakija demokratija Malo o Tomašićki, nešto više o HDZ-u, a zapravo o SDP-u G ledamo isti scenarij kao za vrijeme Račanove vlade. Obećavalo se puno, pozivalo na visoke standarde i moral u politici, građani su s pravom očekivali više od SDP-a, dali mu ogromnu podršku na izborima, a on se ponovo hazarderski kocka s njihovim povjerenjem te svojim nesnalaženjem, kalkuliranjem, ziheraštvom i nedosljednošću gura HDZ ponovo na vlast. Samo u demokratski nezrelim društvima osoba kao Ruža Tomašić može postati izborni hit, a jedino SDP kao „stranka političkih zabluda i vrijednosnih lutanja“ može izgubiti izbore od ovakvog Karamarkovaog HDZ-a koji društvu ne može ponuditi apsolutno ništa osim retorike prošlosti, sirovog nacionalizma te ideoloških podjela zasnovanih na pumpanju straha i tjeranju vještica. HDZ je postao organizacija koja političko i društveno djelovanje koristi za zaštitu svojih kriminalom stečenih pozicija čiji su glasnogovornici povlaštene grupacije i kaste, koje zbog svoje privilegiranosti gube senzibilitet za društvenu empatiju i s izostankom realnosti za gospodarske, političke i društvene procese u Hrvatskoj, guraju ovu zemlju u sve dublju političku krizu, bezakonje i nered. Na takvo „silovanje demokracije“ SDP nema kvalitetnog odgovora i principijelne politike, već pojedinačnim nesmislenim istupima, koji najčešće donose više štete nego koristi, frustrirano i isprovocirano, kao s optuženičke klupe, komunicira s javnošću. Višegodišnjim političkim balansiranjem i kalkuliranjem SDP zbunjuje glasače, često im šalje potpuno kontradiktorne poruke, pa onda očekuje od građana i javnosti da stanu iza njega kada odluči promicati univerzalne demokratske vrijednosti pokušavajući provesti dvojezičnost ili javno osuditi govor mržnje. Kako da građani stvore političku i vrijednosnu distinkciju, kada Milanović polaže vijenac na Tuđmanov grob, a onda objašnjava narodu da je Ruža Tomašić, bivša tjelohraniteljica tog istog Tuđmana elementarna nepogoda za hrvatsku demokraciju. Odlazeći na Tuđmanov grob Milanović je odao počast i dao povijesni legitimitet autokratu i antidemokratu koji je poticao i tolerirao ratne zločine, stigIDENTITET/ BR. 177 / 2013. Piše: IGOR PALIJA matiziranje manjina, progon političkih neistomišljenika, agresiju na Bosnu i Hercegovinu... Delegacija SDP-a otišla je u Bleiburg gdje se slave poražene fašističke snage i gdje je komemoracija žrtvama pretvorena u politički miting i ustaški pir na kojem se okupljaju fašisti i ksenofobi, koji umjesto pijeteta žrtvama, šire poruke mržnje i netolerancije. U svojem ideološkom i programskom lutanju SDP je koalirao u Osječkoj županiji i s ultranacionalističkim Glavaševim HDSSB-om, a u svojim redovima je imao i „punokrvne“ nacionaliste kao što su Zdravko Tomac i Zoran Vinković. Ideološka mimikrija koju su razvili Račan i Tomac njima je omogućila da „operu ruke“ od prošlosti, a SDP-u da se „zakači“ na Tuđmanovu ideju „pomirbe svih Hrvata“ zbog čega je SDP izgubio principijelnost, vjerodostojnost te ideološku prepoznatljivost. Pomirba nije friziranje istine ili mijenjanje povijesti, pa čak ni sredstvo za oprost grijeha, već akumuliranje političkih stavova i društvenog koncenzusa oko univerzalnih vrijednosti bez obzira na politički ili ideološki svjetonazor. Ako u te vrijednosti spada sustavni govor mržnje i ksenofobija, netolerancija koja postoje društveni mainstream, onda hrvatsko društvo stvara matricu iskrivljenih vrijednosti na kojoj temelji svoju evropsku budućnost. Obnašajući vlast, a ne uvodeći demokratske standarde i etičke principe, te ne poduzimajući suštinske mjere za povećanje razine demokracije u društvu, SDP je itekako odgovoran za radikalnu retoriku, te uskrsnuće raznoraznih ksenofoba koji umjesto marginalne uloge postaju značajni akteri na hrvatskoj političkoj sceni. ugačka je povijest govora mržnje u Hrvatskoj. Gotovo svi političari desne orijentacije iz doba devedesetih obilato su ga koristili iskazujući svoje osobne stavove i frustracije ili perfidno se dodvoravajući masama koje se uvijek lako moglo mobilizirati rigidnim nacionalizmom. Čini se da desnica u Hrvatskoj, pa čak i stranke desnog centra, gotovo da i nemaju drugih tema na kojima mogu prezentirati svoje političke stavove, već kao zamjenu ozbiljnom političkom programu nude nacionalizam kao način homogenizacije birača. D 11 Zbog toga je reakcija premijera, premda u nekim segmentima metaforički pretjerana, na Tomašićkine ispade netolerancije i govora mržnje bila nužna, ali ne i dovoljna, jer Ruža Tomašić nije uzrok, već posljedica. Dugogodišnje toleriranje netolerancije i govora mržnje, te hranjenje predrasuda i stereotipa o „onim drugima“ dovelo nas je u poziciju da jedna marginalna političarka s ograničenim kapacitetima i mrziteljskim svjetonazorom može pobijediti na izborima. d SDP-a se očekuje, da kao nositelj demokratskih vrijednosti u politici, sustavno i jasno provodi politiku tolerancije, dijaloga i stvarnog jačanja demokratskih vrijednosti jasno se određujući o svakom pokušaju demokratske destabilizacije društva ili rigidnih pojava netolerancije bez obzira bilo to politički oportuno ili ne. Ako bi takva politika eventualno u konačnici mogla štetiti SDP-u na izborima, to je mala cijena koju bi platili za istinsku demokratizaciju društva ili barem pokušaj da ovu zemlju učine više naprednom, a manje zaostalom. Nedovoljno je da Milanović, kao usamljeni prerijski jahač, brani Srbe od ksenofobnih napada Ruže Tomašić, koja je tek jedna karika u debelom lancu nacionalizma i šovinizma u Hrvatskoj od 1991. pa na ovamo, već beskompromisno, jasno, neodgodivo i dosljedno stvara društvo u kojem će takvi ispadi biti skandalozni i blasfemični, a njihovi akteri izvrgnuti osudi javnosti. U zrelom društvu s ozbiljnom demokracijom takve osobe imaju marginalno mjesto u politici i ne mogu računati da s ultra-nacionalističkim diskursom mogu dobiti značajniji broj glasova. Ovako dobar rezultat Ruže Tomašić na izborima za Evropski parlament tek malo govori o njoj, nešto više o HDZ-ovoj nesposobnosti da se nametne kao ozbiljna politička alternativa, puno više o SDPovoj ideološki ispranoj politici kompromisa na uštrp principa, a zapravo najviše o stanju u kojem se nalazi društvo, njegovom strmoglavom propadanju i destrukciji, te potpunom nepovjerenju građana u političke elite i velike stranke koje svojom nesposobnošću da se nose sa situacijom u zemlji tjeraju građane u sve veću rezignaciju, apatiju i razočarenje.■ O manjine & većine Dvostruka lojalnost nacionalnih manjina - lojalnost državi matičnog naroda i lojalnost državi u kojoj žive - donosi i opasnost da u slučaju sukoba između te dvije države pripadnici manjina nužno postaju zatočenicima tog sukoba i vrlo su rijetke političke kulture koje osiguravaju da u takvim situacijama ne dođe do povrede interesa i prava pripadnika manjinske zajednice K Piše: DAVOR GJENERO ad se govori o specifičnoj poziciji pripadnika nacionalnih manjina, obično se ističe i pitanje njihove „dvostruke lojalnosti“. S jedne strane, riječ je o njihovoj lojalnosti prema državi u kojoj žive, a, s druge, državi matičnog naroda. Budući da najveći broj pripadnika nacionalnih manjina živi u državama koje graniče s državom njihova matičnog naroda, a porijeklo manjine je obično povijesno i uglavnom je posljedica činjenice da državne granice nije bilo moguće posve uskladiti s etničkima, pa su veće ili manje manjinske zajednice ostajale izvan granica države svoga matičnog naroda. Budući da susjedstvo države, čiji su državljani, i države matičnog naroda, ali i sama prisutnost manjine u susjednoj državi, govore o isprepletenosti u nekom prostoru, može se zaključiti da je u takvim prostorima moguće i sukobljavanje „nacionalnih“, odnosno državnih interesa. U slučajevima sukoba između države matičnog naroda i države, čiji su državljani, pripadnici nacionalne manjine nužno postaju zatočenicima tog sukoba i vrlo su rijetke političke kulture koje osigu- ravaju da u takvim situacijama ne dođe do povrede interesa i prava pripadnika manjinske zajednice. Pripadnici manjine uvijek su čvrsto emotivno povezani sa svojom nacionalnom maticom i njenom državom. Uostalom, sve definicije nacionalne manjine govore o tome da je manjina zajednica državljana neke države, koji se od svojih sudržavljana razlikuju nacionalnim, etničkim, kulturnim, političkim ili vjerskim obilježjima, a manjina je kao zajednica homogena i povezana voljom da očuva taj svoj posebni identitet. Taj identitet manjina poistovjećuje s maticom, a kad ga želi očuvati ili razvijati, to čini tako da ga identificira s kulturnim, socijalnim i političkim procesima matične države. U razdobljima početka konsolidacije nacije može se dogoditi da takva izdvojena zajednica, razdvojena od matične države, preuzme ulogu predvodnika razvoja nacionalnih institucija, da nacionalna kultura i nacionalni identitet većoj mjeri bivaju konstruirani i razvijani unutar takvih nacionalnih eksklava, nego li u matičnom državnom ili socijalnom korpusu. Takve situacije bile su prilično česte u povijesti malih europskih naroda, koji su zbog pov12 RACIONALNA INTEGRIRANOST MANJINA Država u kojoj žive nacionalne manjine, ne može računati na njihovu „apriornu ljubav“, a pogotovo ne svoju retoriku zasnivati na konceptu „tko ne voli ovu državu, neka iz nje ode“, nego mora racionalnu integriranost manjina postizati uspostavljanjem visokih standarda manjinske zaštite, osiguranjem kulturne autonomije manjina, ostvarivanjem kolektivnih manjinskih prava, te osiguravati slobodno povezivanje pripadnika manjina s matičnim narodom i institucijama države njihova matičnog naroda. IDENTITET/ BR. 177 / 2013. ijesnih okolnosti „zakasnili“ „Proljeće naroda“ i koji su relativno kasno formirali nacionalnu državu, stvorili je kao posve slobodnu ili kao djelomice vazalno podređenu velikim imperijima bez nacionalnog identiteta, koji su obilježavali povijesne odnose u Europi prije razdoblja nacionalnih država. MANIPULIRANJE STRAHOM Odnos manjine prema matici je afektivan, a takav je i prema matičnoj nacionalnoj državi. Uostalom, pripadnici manjine uvijek podsvjesno nastoje zanemariti granicu, koja ih razdvaja od nacionalne države, i pripadnost naciji, kao zajednici sudbine i karaktera, često poistovjećuju s povezanošću s njenom nacionalnom državom. Svaku vanjsku ugrozu nacionalne države matičnog naroda doživljavaju kao ugrožavanje vlastite egzistencije. Kad govorimo o konstituiranim nacijama, takvima smatramo samo one koje su povezane sviješću da ugroženost jednog dijela nacije predstavlja ugrožavanje cijele nacionalne zajednice, i da na takvo ugrožavanje nacija mora odgovoriti samoobrambenim mehanizmima. Aktiviranje tih mehanizama samoobrane nema veze niti s državnim granicama, niti s državljanstvom, jer su „senzori“, koji u takvim situacijama potiču na djelovanje, prije svega, afektivni, dakle, ne radi se o mehanizmu zasnovanom na racionalnom djelovanju. Zato je taj mehanizam uvijek izvorište opasnosti od manipulacija, a svi manipulatori, koji se nastoje nametnuti kao vođe, pokušavaju ovladati upravo ovim mehanizmom - potiču iracionalni strah, njime blokiraju rasudno odlučivanje, a sebe nude kao onoga koji je oslobođen od straha i zato je sposoban voditi zajednicu u kriznoj situaciji. Za razliku od lojalnosti naciji i nacionalnoj državi matičnog naroda, koja je povezana s afektivnim, lojalnost državi, kojoj su pripadnici manjinske zajednice državljani, može biti utemeljena jedino racionalno. Naime, osim s nacijom, s kojom se i emotivno poistovjećuju, pripadnici manjine poistovjećuju se i s krajem u kome žive. Međutim, ta veza sa zavičajem IDENTITET/ BR. 177 / 2013. svedena je na regionalnu ili čak subregionalnu povezanost, i ne proteže se na povezanost s državom i njenim institucijama. IZGRAĐIVANJE LOJALNOSTI Lojalnost pripadnika manjina državi, u kojoj žive, potrebno je „izgrađivati“, a moguće ju je graditi dvostupanjski. Najprije valja poticati oblikovanje regionalnih identiteta i ugrađivanje vrednota manjinske zajednice u njih. Na taj se način potiče i afektivno povezivanje pripadnika manjina s regijom i njihova čvrsta integracija. Kad je riječ o integraciji u državu u kojoj pripadnici manjine žive, ovdje veza ne može biti, prije svega, afektivna, nego mora biti ponajprije racionalna. Pripadnici manjine ne mogu biti „gosti“ niti u svojoj regiji, niti u državi u kojoj žive. Država, u kojoj žive, ne može računati na njihovu „apriornu ljubav“, a pogotovo ne svoju retoriku zasnivati na konceptu „tko ne voli ovu državu, neka iz nje ode“, nego mora racionalnu integriranost manjine, odnosno manjina, postizati uspostavljanjem visokih standarda manjinske zaštite, osiguranjem kulturne autonomije manjina i ostvarivanjem kolektivnih manjinskih prava. Država, u kojoj pripadnici manjine žive, nadalje, mora osiguravati slobodno povezivanje pripadnika manjina s matičnim narodom i institucijama države njihova matičnog naroda. Samo uz takve pretpostavke, dakle, uz visoku integriranost manjine na regionalnoj razini te visok stupanj zaštite kolektivnih prava i slobodnu komunikaciju s „maticom“, moguće je uspostaviti uvjete u kojima će pripadnici manjine funkcionirati kao poveznica između dviju država, a dvostruka lojalnost pritom neće biti niti problematična, niti „kontroverzna“. Za uspostavljanje takvih odnosa, naravno, uvijek je potrebno dvoje. Potrebno je i to da država matičnog naroda prema svojim sunarodnjacima u drugoj državi, radi ostvarivanja nekoga svoga političkog cilja, ne postavlja zahtjeve lojalnosti koji bi mogli biti kontroverzni i koji bi dovodili u pitanje poziciju pripadnika manjinske zajednice kao državljana druge države.■ 13 UVREDLJIV NACIONALIZAM Logika koju nacionalisti često zagovaraju, o nacionalnim državama kao ekskluzivnim državama konstitutivnog naroda, u kojima su svi drugi gosti, uvredljiva je za pripadnike svih nacionalnih manjina, jer ih dovodi u poziciju građana drugog reda u takvim državama, a posebno je uvredljiva za pripadnike „autohtonih“ nacionalnih manjina, to jest onih nacionalnih manjina koje su tradicionalno nastanjene na nekim područjima i koje, svojim kulturnim, socijalnim i političkim identitetom, bitno doprinose oblikovanju regionalnih ili lokalnih identiteta. inventura torture KADA STOŽERNICI MARŠIRAJU Dok je mašina fućkala slavonskom ravnicom vukući 17 vagona antićirilično raspoloženih lola, a oko četrdesetak autobusa sa „stožernicima“ jezdilo s juga i sjevera ka glavnome gradu, spremao se još jedan skup kojem je bio za cilj rušenje „crvene“ vlasti, jer njima se, ZNA SE, sve zacrnilo pred očima... N Piše: NINOSLAV KOPAČ e tako davno je profesorica hrvatskog jezika i književnosti iz Splita, Ljeposlava Dobrila Vojnović, oporučno svoj splitski stan namijenila za potrebe vukovarske djece. Stan je prodan za gotovo 900.000 kuna, a novcem će se, kako je prenio HRT, urediti dječji vrtić u vukovarskom prigradskom naselju Sotin. Ova rođena Splićanka koja nije imala vlastite djece, a možda nikada nije ni bila u Vukovaru, djeci ranjenog grada, ni hrvatskoj ni srpskoj, nego djeci ostavila je velik dio svoje imovine, iako je imala i nasljednike u vlastitoj obitelji. Njenim marom djeca prigradskog naselja Sotin dobiti će dječji vrtić, mjesto na kojem će kroz igru upoznavati život, njegove radosti i tuge. Žalosno je da jedno tako humano djelo kakvo je učinila pokojna Ljeposava Dobrila Vojnović tako malo ili skoro nikako ne zaokuplja hrvatsku javnost, ali zato jedan drugi „mar“ za Vukovar danima je punio novinske stranice i etere elektronskih medija. Samo dan ili dva nakon te humane geste gospođe Vojnović, nekakav Stožer za obranu Vukovara (od koga i čega?!) organizirao je u Zagrebu skup onih koji su se okupili na glavnom zagrebačkom trgu i ovamo se uputili iz svih krajeva Hrvatske. Kako policija navodi skupilo ih se oko 20 hiljada, ili kako stožernici tvrde bilo ih je oko 60 hiljada. Zapravo uopće nije važno koliko ih je bilo, važno i prevažno je kako su do Jelačićevog trga došli i što su htjeli. Stožernici su se dovezli vlakom od 17 vagona koji je skupljao putnike u Vukovaru, Vinkovcima i Slavonskom brodu. Dok je mašina fućkala slavonskom ravnicom oko četrdesetak autobusa sa „stožernicima“ jezdilo je s juga i sjevera Hrvatske ka glavnome gradu. Okupili su se, navodno, da obrane Vukovar od ćirilice, ili još nečega da se, ko bajagi Turci jadu ne dosjete. Jadnog li Vukovara kada ga ovi brane, ali zapravo svi su „dragovoljno“ došli u Zagreb da bi srušili „crvenu“ vlast, jer njima je sve crno pred očima. Zagrebačku atmosferu raspirivao je domoljubni pjevač Marko Perković koji si je nadjenuo miroljubiv nadimak Thompson, po engleskoj automatskoj pušci iz Drugog svjetskog rata. Šta su Stožer i stožernici htio u Zagrebu? Obraniti Vukovar od ćirilice, koja bi prema Ustavnom zakonu uskoro trebala osvanuti u tom gradu na svim tablama ulica, putokaza i natpisa na ulazima u grad. U čemu je problem? U glavama stožernika i onih koji stoje iza „stožera“! Odredbe Ustavnog zakona o pravima 14 nacionalnih manjina koje propisuju dvojezičnost ugrađene su u statut Grada Vukovara prije skoro tri godine na prijedlog HDZ-a i SDSS-a, ikako je SDP, koji je tada bio u opoziciji smatrao, da ne postoje zakonski uvjeti za provedbu dvojezičnosti budući je Srbima falilo nekoliko promila do famoznih 33 posto. Ustavni zakon obvezuje lokalnu samoupravu na području gdje neka nacionalna manjina ima više od 33 posto stanovnika sve javne natpise piše dvojezično, na jeziku i pismu nacionalne manjine. Tako u Istri već godinama postoje dvojezične table na hrvatskom i talijanskom jeziku i nikakav „stožer“ za obranu Istre nije dolazio vlakovima i autobusima do Zagreba i branio talijanski jezik. Istina, Istrani bi malo teže vlakom dolazili iz Istre, jer bi morali ići preko Ljubljane, a i to je jedan od hrvatskih specijaliteta, u rubne dijelove moraš preko drugih država!! Talijani nam nisu problem. Šovinizam, i to onaj opasan okrenut je prema Srbima i svemu onom što počinje sa velikim S. Tenzije se dižu i šovinizam kipti u bolesnim glavama skoro jednako kako je kiptio devedesetih godina prošlog stoljeća pred sramotni rat koji nam je donio sve ovo u čemu sada „uživamo“. TKO PLAĆA DEMONSTRACIJE? Naravno da iza „stožera“ netko stoji, a ZNA-se i tko! Stranka koju nedemokratski vodi bivši šef svih obavještajnih službi koje je Hrvatska imala, ma kako se zvale i ma gdje bile, a svoje veze koristi i danas da bi špijao sve oni koji su mu nepodobni, te katolička crkva, koja na ovu vlast kidiše ko bik na crveni plašt u španjolskim arenama na koridi. SDP koji je trenutno na vlasti crnomračnjaci smatraju komunistima, a oni, jadni su daleko od toga, nisu ni socijaldemokrati iako se takvima smatraju i nazivaju. Najviše bivših „komunjara“ laktari se u ZNA-se stranci! No bez obzira na sve, razulareno stado teško je razuvjeriti, jer neškolovan i primitivan svijet teško shvaća, a parola mračnjaka je slična onoj pod kojom se na ovim prostorima klalo u doba, nekima nikad prežaljene tzv. NDH: „Uz Isusa Krista protiv komunista“. Uspjeh zagrebačkog „stožiranja“ ravan je nuli, osim što su se neki malo isprobadali noževima, međusobno, u Gospiću nakon povrataka s derneka, valjda dokazujući jedni drugima tko je veći „domoljub“ i Hrvat. A sad dolazim do pitanja koje nitko nije pitao. Koliko je koštao IDENTITET/ BR. 177 / 2013. taj dernek i tko ga je platio? Vlak od 17 vagona sigurno nije bio poklon Hrvatskih željeznica, koje i bez takvog vlaka gomilaju enormne gubitke i voze nesigurnije i sporije nego prije punih sto godina. Preko trideset autobusa nije bilo pogonjeno na zrak, jer Lika više nema Teslu, koji bi sigurno izmislio jeftine energente. Prema tome, putešestvije za „Stožer za obranu Vukovara“ koštao je najmanje, ako ne i više, kao i donacija pokojne Ljeposave, spomenute na početku teksta koja je svoju imovinu darovala djeci grada u kojem možda nikada nije bila. Nije li tako bačen novac mogao biti upotrjebljen za humanije svrhe i obnovu porušenog grada kojeg kojekakvi stožeri i stožernici brane, od koga? Od nehrvata, „jer savko onaj koji nije Hrvat gost je u Hrvatskoj, pa neka izvoli otići od kuda je došao“. To su riječi gospođe koja sjedi u Saboru i voli se slikati s Magnumom uperenim u objektiv fotoaparata, a ta tako širokogrudna heroinana na krilima ZNA-se stranke postala je zastupnica Evropskog parlamenta, premoćno pobijedila ostale HDZovce. „Eli, eli lama azavtani!“ To će sigurno razumjeti oni koji su snosili troškove „stožiranja“ po Zagrebu, a za one koji to ne znaju znači: „Moj Bože, moj Bože, zašto si me ostavio!?“ HDZ-ova KONVENCIJA 10. TRAVNJA „Proevropska“ stranka ZNA se, koja bi nakon svih zala u koju je uvalila Hrvatsku i njene narode i narodnosti, kako se to nekada govorilo, u svakoj normalnoj zemlji trebala biti zakonom zabranjena nošena na krilima „demokrate“, bivšeg glavnog obavještajca, organizirala je konvenciju, pazi „slučaja“!, na „najdraži“ nam dan 10. travnja, dan kada je proglašena tzv. NDH za koju nam je neumrli predsjednik, u jednom svom govoru euforično rekao da je bila vjekovna težnja hrvatskog naroda. Sastanak na kojem se u jednoj od najvećih zagrebačkih konferencijskih dvorana Globus na Velesajmu, nije bio organiziran od danas na sutra, pa prema tome nije ni bio zgražanja kada je dvanaesti s ZNA se liste za Evropski parlament, očito veliki „demokrata“ i „Evropejac“, član stranke čija je šovinistička predsjednica ušla u Evropski parlament, Milivoj Špika s govornice radosno uskliknuo: „Današnji dan 10. travnja je povijesni dan!“. Na taj usklik prvo se prolomio pljesak, a onda su se neki zgranuli. Valja su se pitali kako se to u njihovoj tako demokratskoj stranci smjelo dogIDENTITET/ BR. 177 / 2013. LOGISTIKA: Vlak od 17 vagona i četrdesetak autobusa Manje je bitno što je rečeno i tko je što pričao na antićiriličnom mitingu u Zagrebu. Puno je važnije koliko je koštao ovaj skup i tko je to platio? Možda da su ta sredstva investirana u vrtić ili školu u Vukovaru silna količina teatralnog domoljublja dobila bi nekakav smisao... oditi. Koja dva slučaja, organizirati sastanak unaprijed na 10. travnja i onda se čuditi kada netko pozdravlja to što im je njihov i na žalost naš predsjednik prizivao 1991. godine. Od ZNA se stranke nije ni za očekivati nešto bolje, ali od SDP-a koji za sebe tvrde da su socijaldemokrati, a socijaldemokraciju su zaboravili u nekom udžbeniku na Fakultetu političkih nauka, takvi ispadi bili bi u najmanju ruku nevjerojatni. Ipak! U nekada „crvenom“ Splitu iz kojeg je sva mladost 1941. i cijeli NK Hajduk otišao u partizane, njihovi baštinici u Gradskome vijeću dižu ruke za Kerumove nebuloze. Nedavno je na stranicama Slobodne Dalmacije SDP-ov gradski vijećnik i saborski zastupnik Marin Jurjević Baja pisao kako je devedesetih godina u vrijeme nacionalističke histerije izazvane od ZNA se stranke i njezina i na žalost našeg predsjednika, jedva izvukao živu glavu, i onda nekoliko dana nakon toga u Gradskom vijeću dao svoj glas za postavljanje spomenika „neumrlom“ nam predsjedniku na mjestu na kojem je Josip Broz Tito održao svoj čuveni govor o bratstvu i jedinstvu Jugoslavenskih naroda. Baja je očito bolestan što se vidi po njegovom naglo smršavljenom tijelu, pa je to možda i posljedica bolesti, ali jedan drugi SDP-ov mladac, koji puca od zdravlja Gojko Čepo na splitskom Gradskom vijeću se gorljivo zauzeo da se IX. bojni HV-a zvanoj „Rafael vitez Boban“ i 15 čiji pripadnici prilikom parada nose crne uniforme s ustaškim grbom na leđima i pozdravom „Za dom spremni“, jednake simbole im ima zastava koja se nosi na mimohodima Hrvatske vojske postavi spomenik (Eli, eli, lama azavtani!!!). Inače, isti mladac za vrijeme nekog stranačkog izleta u Španjolsku u autobusu je pjevao Tomphsonov „bećarac“ o Jasenovcu i Gradišci staroj te dizao ruku i pokazivao „koliki će kukuruzi rasti“. I onda se vodstvo SDP-a čudi kada gubi birače. Oni definitivno više nisu niti polulijeva partija. Demokracija, koju oni zagovaraju, a to je da svatko može raditi i ponašati se kako hoće, dok narod nema ni za hranu vodi ka anarhiji. Što još o tome reći kada je pred samim ulazom u centralu SDP-a mjesecima stajala crna naljepnica HČSP s ustaškim simbolima i pokličem „Za dom spremni!“, na nju sam nekoliko puta reagirao, pa i sam predsjednik Josipović je zvao glavnog tajnika stranke Dragovana da se ukloni ta naljepnica, međutim ona je stajala sve do dan prije ovih izbora. Ja sam u svom, a vjerujem i većina hrvatskih građana u svojim domovima spremni i sretni, i nikada ne bih poželio da nam ih nekakvi HČSP-ovci i pristalice Ruže Tomašić dođu spremati! DRUŠTVENO ZLO I U SDP-u Izbori za Evropski parlament su bili očito upozorenje SDP-u. Osamdeset posto tekovine demokracije birača bojkotiralo je izbore, a preko 5% poništilo je listiće. Znači 85% građana je prekipjelo od ovakve „baš me briga“ vlasti! Narod gladuje, pojedinci se bogate, a „socijaldemokrati“se ponašaju kao Superhik, lik iz stripa o Alanu Fordu koji je krao siromašnim i davao bogatim. Premijer se očiti ne zna ponašati, ili ga netko krivo instruira. Ako želi spasiti državu od „Društvenog zla“ mora promijeniti savjetnike. Gospođa Ruža Tomašić je izjavila da joj je premijer Milanović učinio besplatnu reklamu proglasivši je „društvenim zlom“. To međutim nije istina, jer Ruža Tomašić i njeni istomišljenici koji su redom nacinalšovinisti jesu društveno zlo, ali vlast je kriva da je do sada liberalno prelazila preko tog društvenog zla. Vlast je kriva da je generacija koja je školovana nakon „velikog praska“ podučavana u školama i od pojedinaca kao što je zastupnica u Evropskom parlamentu, da su ustaše i domobrani bili hrvatska vojska, da je tzv. NDH bila vjekovna težnja hrvatskog naroda, a da su partizani bili odmetnici čije spomenike treba zatrti. SDP je kriv da u svojim redovima tolerira junoše kao što je Gojko Čepo i što djeca članova njihove stranke bejzbol palicama mlate pravoslavne monahe po Kistanju. Slažem se sa Zoranom Milanovićem da je to društveno zlo, ali neka onda iskorijeni to zlo i u svom SDP-u. Dan nakon „pobjede“ ZNA-se stranke na izborima za Evropski parlament, bjelovarski odvjetnik Vladimir Gradelj, sazvao je u ime protivnika trenutnog ZNA-se rukovodstva konferenciju za štampu na kojoj je rekao da će iznijeti svo prljavo rublje i istinu o toj stranci. Kao i veći broj novinara otišao sam vidjeti i čuti o čemu se tu radi, međutim u dvorani je bilo više ekstremnih pripadnika ZNA-se stranke, nego novinara. Gredelj se obratio prisutnima u ima Mjesne organizacije HDZ-a za Konavle?! Uglavnom to je bila farsa, koju sam napustio na vrijeme, da ne bi prisustvovao nasilnom prekidu konferencije koju su izazvali ZNA-se junoše predstavljajući se hrvatskim dragovoljcima. Konačno bi se netko trebao upitati što su to hrvatski dragovoljci? Da li je to neka druga rasa? Da li su to neki drugi ljudi i tko im daje pravo nekima od njih da se stavljaju iznad zakona, jer su on „hrvatski dragovoljci“. Znam puno hrvatskih dragovoljaca kojima nikada nije priznato pravo hrvatskog branitelja, a oni najglasniji možda nikada nisu vidjeli ni pušku, ali misle da im busanje u „hrvatska prsa“ daje pravo da budu iznad svih poštenih branitelja i hrvatskih građana. Gospodine Milanoviću, ili druže, tako bi se trebali oslovljavati socijaldemokrati, i takovi „dragovoljci“ su društveno zlo: nedavno ste na Dnevniku Nove TV rekli da ćete se svim srcem boriti protiv društvenog zla. Ima ga puno, pa krenite, konačno!■ Širenjem pukotina u našoj javnoj memoriji blijede pa i nestaju spoznaje i sjećanja o upropaštavanju mnogih tvrtki i gospodarskih grana te gubljenje hiljada radnih mjesta, kao i odgovornima za sve to. Ovdje ponajprije mislimo na sjećanje vezano za krajnje nemoralnu i štetočinsku privatizaciju i pretvorbu devedesetih godina prošloga stoljeća koja je trajala svega sedam godina, ali će posljedice takve nakaradne gospodarske tranzicije snositi mnoge buduće generacije N Piše: DRAŽEN LALIĆ 16 ešto nije u redu odavde do moje krštenice – ustvrdio je Miroslav Mika Antić u pjesmi „Prolog“. Taj mi je stih genijalnoga vojvođanskog pjesnika kratkoga životnoga vijeka (1932.1986.) „pao na pamet“ 4. travnja kad sam čuo vijest da je Kantonalni sud u Sarajevu odbio molbu Ministarstva pravosuđa Hrvatske za izvršenje inozemne sudske presude nad Miroslavom Kutlom. Rečenom je odlukom notorni gospodarski kriminalac oslobođen od služenja zatvorske kazne od dvije godine i osam mjeseci zatvora za zloupotrebu ovlasti u gospodarskom poslovanju, ustanovljene pravomoćnom presudom Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu od 15. lipnja 2009. „Iskonski grijeh“ demokracije i kapitalizma u Hrvatskoj, ono bitno što od samoga početka nije u redu s ovom zemljom, tako je na neki način ostao nekažnjen, s obzirom da se Kutle kolektivno doživljava ili se barem dugo doživljavao kao prvorazredni simbol ekonomskoga i moralnoga upropaštavanja države u razdoblju neposredno nakon njenoga osamostaljenja. Znatno više od rupa u zakonima kroz koje se Kutle uz pomoć odvjetnika i ovoga puta provukao moju pažnju privlače velike i sve veće pukotine u našoj javnoj memoriji. Širenjem tih pukotina blijede pa i nestaju spoznaje o upropaštavanju mnogih tvrtki i gospodarskih grana te gubljenje tisuća radnih mjesta, kao i odgovornima za sve to. Ovdje ponajprije mislim na sjećanje vezano za krajnje nemoralIDENTITET/ BR. 177 / 2013. nu i štetočinsku privatizaciju/pretvorbu devedesetih godina prošloga stoljeća. Naime, odluka Kantolnoga suda u Sarajevu nije komentirana u našim medijima (prema mom uvidu, o tome su samo izvijestili pojedini internet portali i radio stanice), iako je njome i formalno – ni dotad u Bosni i Hercegovini Kutle nije bio iza brave – oslobođen jedan od najodgovornijih za gospodarsku i ostalu devastaciju Hrvatske u tom desetljeću. Darko Petričić je u iscrpnoj knjizi „Hrvatska u mreži kriminala, mafije i korupcije“ (2011.) istaknuo da je pretvorba i privatizacija trajala svega sedam godina, ali da će „posljedice nakaradno izvedene gospodarske tranzicije snositi mnoge buduće generacije“. Taj je hrabri politolog upozorio: „Istovremeno s ostvarenjem najveće legalne pljačke nacionalnog bogatgstva stvoreni su temelj suvremenog sofistciranog organiziranog kriminala u zemlji u koji su bili uključene brojne državne institucije i pojedinci s političkim backgroundom...“). U tom su se vremenu, nipošto se ne smije zaboraviti, jedni obogatili, a drugi izgubili sve što su imali. „Jedni su dobili metak, a drugi imetak“, kako se dugo s ogorčenjem pričalo u Lijepoj našoj. Gdje je nestalo to ogorčenje? Zbog kojih razloga se na Kutlu i druge kutle kod nas više ne reagira ili se to čini rijetko? Zašto su ušutili čak i pojedini koji su olovnih i lopovskih devedesetih usprkos nemalim rizicima digli svoj glas protiv otimačine i nepravde? Zbog čega je naše društvo uglavnom potisnulo spoznaju da se tada, kako je 1995. u knjizi „Poslije potopa“ upozorio pok. Josip Županov, „preko noći iščilio sloj novih bogataša ni iz čega, tj. ljudi koji u 1991. nisu imali ni prebijenog dinara vlastitog kapitala, a obogatili su se u godinu dvije. Budući da u ‘normalnom’ kapitalizmu to nije moguće, onda nema drugoga objašnjenja već da je riječ o pljački i grabežu narodne imovine, odnosno o neopravdanom bogaćenju“. IDENTITET/ BR. 177 / 2013. Za neke od zašutjelih o toj problematici treba imati razumijevanja, s obzirom da ih je u posljednjih dvadesetak godina nagrizlo ili pak odgrizlo ovo krizno i cinično vrijeme nesklono poštenjacima dugoga pamćenja. Jedan po jedan oni ohode, gnjevni na sebe (poznavao sam dobro neke, pa znam kako su se osjećali) što nisu bili još hrabriji i glasniji u svojim pozivanjima na pravdu i opće dobro. Devetnaestoga dana travnja je s ovoga svijeta iznenada otišao i Đermano Senjanović Ćićo, britki novinar i satiričar koji je ustrajno djelovao u skladu sa sljedećim svojim uvjerenjem: „Ako čovik drži mrvu do sebe, ako ima gram ponosa ne smi nike stvari primučat“. dobilo je otkaz. Među posljednjima sam bio i ja, tada voditelj istraživačkoga odjela lista. Nije me začudilo što sam otpušten, s obzirom da sam na skupovi- OTAC SVIH ŠTRAJKOVA Ovaj tekst zapravo pišem da ne prešutim „neke stvari“ koje se odnose na pretvorbeno-privatizacijska zbivanja i memoriju na ta zbivanja u Splitu, gradu moga srca, i to ona u kojima sam 1993. godine i osobno sudjelovao. Riječ je o privatizaciji sve dotada vrlo uspješne novinske kompanije Slobodna Dalmacija. Manipulativno, političko otimanje te tvrtke od radnika i davanje u vlasništvo (uz pomoć Ivića Pašalića i drugih vodećih HDZ-ovaca povoljno je kupio 37 posto dionica od Splitske banke) tajkunu Miroslavu Kutli kasnije se u medijima označavalo kao „majka svih privatizacija“. A štrajk velike većine novinara i grafičkih radnika kao oblik industrijskoga bunta protiv te privatizacije u ožujku 1993. moguće je označiti kao „oca svih štrajkova“. Naime, novine nisu objavljivane četiri dana, dolazilo je do sukoba između štrajkača i štrajkbrehera kojima su potporu uz političare davali i neki desni radikali, javnost je bila stubokom podijeljena na protivnike i podržavatelje buntovnih radnika, a nakon što je štrajk okončan 55 novinara i drugih zaposlenika, uglavnom sindikalnih aktivista, 17 MIROSLAV KUTLE, simbol ekonomskoga i moralnoga upropaštavanja države i jedan od najodgovornijih za gospodarsku i drugu devastaciju Hrvatske, odlukom suda u Bosni i Hercegovini oslobođen je optužbi za privredni kriminal tekovine demokracije MAJKA SVIH PRIVATIZACIJA: Manipulativno, političko otimanje Slobodne Dalmacije od radnika i davanje u vlasništvo tajkunu Miroslavu Kutli 1993. godine imalo je epilog u otkazima za 55 novinara te srozavanju kvalitete i provincijalizmu od kojih se Slobodna niti do danas nije oporavila ma sindikata vrlo kritički istupao prema državnoj vlasti i novoj upravi kompanije: početkom ožujka 1993. sam, uz ostalo, ustvrdio da svjedočimo sahrani Slobodne Dalmacije. A i sukob između mene i novoga direktora, zapravo političkoga komesara onodobnoga HDZ-a, bio je jedan od težih incidenata (zbog teških prijetnji koje su mi upućene sam se potom četiri dana skrivao pred policijom) za vrijeme toga štrajka. Nije baš sve dobro što se (za pojedinca) dobro svrši: ubrzo sam s dvojicom kolega osnovao i do danas uspješnu agenciju za istraživanja javnoga mnijenja i tržišta „Puls“, ali se Slobodna Dalmacija, po medijskoj kvaliteti i ekonomskoj snazi (Kutle je opteretio tvrtku s kreditima vezanima za druga, uglavnom fantomska poduzeća) srozala i uopće provincijalizirala, a neki se otpušteni novinari nakon tih zbivanja nisu snašli ni poslovno niti životno. Cijeli sam ožujak ove godine pažljivo pratio splitske i druge medije, jako znatiželjan hoće li se obilježiti „okrugla“ (dva desetljeća je prošlo otada) obljetnica toga štrajka i pripadajuće privatizacije. Međutim osim jednoga tekstića ništa o tome nije objavljeno! Umjesto toga, u isto vrijeme dogodilo se suprotno: Gradsko vijeće Splita, i to jednoglasno (što znači i glasovima vijećnika „lijevoga“ SDP-a), odlučilo je da se nadomak Rive podigne spomenik pok. Franji Tuđmanu. Povijesnu ulogu bivšega predsjednika države ne ocjenjujem isključivo negativno (uz ostalo, poduzimao je on za vrijeme rata i neke pametne i društveno korisne poteze, ponajprije u smislu dugotrajnoga nepristajanja na otvoreni ratni sukob koji bi mnoge obitelji zavio u crno). Ali, smatram kako je njegova stranka u devedesetima upropastila nacionalnu ekonomiju, utjecala na mnoga kršenja ljudskih prava i jako ugrozila razvoj mlade demokracije. Za političko preuzimanje Slobodne Dalmacije od strane gramzljivih radikala iz njegove stranke pa i za Tuđmanovu politiku prema Splitu i Dalmaciji (povijesno najstariju našu 18 regiju nazivao je „južnom Hrvatskoj“) poglavito nemam ijednu dobru misao i riječ. TEŠKE SOCIJALNE POSLJEDICE Zbog takvoga odnosa prema prvom predsjedniku Hrvatske mi je drago što je Dragan Markovina, mladi povjesničar i kandidat nezavisne liste Drugo lice Splita za gradonačelnika na nastupajućim izborima, zajedno s istomišljenicima organizirao javno potpisivanje peticije protiv postavljanja spomenika Tuđmanu. Toj su se građanskoj akciji mnogi Splićani (samo prvoga dana prikupljeno je 1.600 potpisa) odazvali. Zbilo se to samo dan nakon obznanjivanja odluke Kantonalnog suda u Sarajevu kojom Miroslav Kutle u Bosni i Hercegovini može živjeti kao slobodan čovjek. U svojim medijskim nastupima Markovina nije izrijekom povezao odluku s peticijom koju je organizirao, ali je rekao kako odlukom o podizanju spomeniku Tuđmanu „gradska vlast pokazuje socijalnu neosjetljiv- IDENTITET/ BR. 177 / 2013. ost prema industriji u kojoj su ljudi u Dalmaciji ostali bez posla, i to baš u vrijeme Tuđmanove vlasti“. Doista, nije se radilo samo o Slobodnoj Dalmaciji, nego (navodim samo upropaštene splitske tvrtke u vlasništvu Globus grupe Miroslava Kutle) i o Jadrantekstilu, Dalmi, Obnovi, Milsu i drugima. Radilo se o takvoj pošasti da je čak i Večernji list sredinom 2001., u naslovu jednoga teksta iz serijala o odnosima između hrvatskoga sjevera i juga oporo ustvrdio: „Split je imao Kutlu, a Zagreb sreću“. Zbog iznimno teških socijalnih posljedica djelovanja Miroslava Kutle teško doživljavam što rečeni tajkun neće ići u zatvor u Bosni i Hercegovini, a još teže nereagiranje naše demokratske javnosti na odluku sarajevskog Kantonalnoga suda. Kao čovjek koji je za Tuđmanove vladavine dvaput zbog političkih razloga izgubio posao (prvi puta 1992-e kad je ukinut Centar za društvena Sveučilišta u Splitu), te koji se nagledao i naslušao teških sudbina „poniženih i uvrijeđenih“ privatizacijom na hrvatski način poduzetom u sklopu te vladavine, protivim se podizanju njegova spomenika na nadhodniku kraj splitskoga Pazara. Dok moje protivljenje nije bitno s obzirom da već dugo živim u Zagrebu, jako je važno što su mnogi građani Splita potpisujući peticiju digli svoj glas protiv nekritičkoga odnosa prema prvom hrvatskom predsjedniku i njegovoj politici koja je u mnogo čemu bila štetna ne samo za Split i Dalmaciju, nego i za druge naše gradove i krajeve. Na taj su način, posredno i možda nesvjesno, izrazili svoje nezadovoljstvo i zbog okolnosti da je Miroslav Kutle na slobodi, pa i obilježili dvadesetogodišnjicu štrajka novinara i grafičara Slobodne Dalmacije. Za kraj ovoga teksta koji je prilično vezan za (goru) prošlost još samo jedno podsjećanje: Sabor je 13. svibnja 2011. donio Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Što se tiče posljednjih (ne)djela, vrlo je malo u posljednje dvije godine učinjeno na kažnjavanju gospodarskih kriminalaca. Zašto je uopće taj Zakon usvojen, i to u vrijeme kad je HDZ još bio na vlasti? Zbog osjećaja nemoći pripadnika svekolike političke nomenklature da se obračunaju s kriminalcima iz privatizacije i pretvorbe? Ili baš zbog nespremnosti naših vodećih političara da se poduzme taj obračun, koju je trebalo „sakriti“ donošenjem toga Zakona? Što se toga tiče, mislim da je najbliži istini Siniša Malus, komentator regionalnoga portala SEEbiz.eu koji je krajem veljače ove godine ustvrdio: „Kriminal počinjen u privatizaciji ne zastarijeva, ali ga se nitko više i ne sjeća“. Malusovu oporu konstataciju bi ipak trebalo nadopuniti jednom riječju: toga se kriminala gotovo nitko ne sjeća. Još uvijek se nađe kod nas poneka osoba koja sebe i druge podsjeća na pogubna privatizacijska zla iz devedesetih. Svatko od tih ljudi vjerojatno jako dobro razumije jednu od završnih strofa iz pjesme Miroslava Antića citirane na početku ovoga napisa: „U meni škrguće jedan neugledni Don Kihot/i ja bih posljednji put da se borim/a trube su pretopljene u čajnike“.■ HRVATSKA PRETVORBA ZA POČETNIKE U vremenu privatizacije i pretvorbe jedni su se preko noći obogatili, a drugi izgubili sve što su imali jedni su dobili metak, a drugi imetak. Navodni cilj procesa privatizacije trebao je biti restrukturiranje gospodarstva, ali prvenstveni cilj bio je preuzimanje poduzeća i isisavanje kapitala iz njih, a ne njihovo unapređenje i modernizacija. Stvarni cilj bio je pljačka ostvarivana stjecanjem bogatstva bez ulaganja kapitala. Bez efektivnih financijskih sredstava dolazilo se u posjed velikih vrijednosti. Na takav način rasprodane su, otkupljene i opljačkane najprofitabilnije firme. Pljačka se ostvarivala korištenjem političkih veza u tada vladajućem HDZ-u, menadžerskih kredita, rupa u zakonu i ignoriranjem postojećih zakona. Na taj način dolazilo se u posjed poduzeća i velikih industrijskih pogona koje se sustavno uništavalo i kojima se namjerno nanosila šteta da im se smanji cijena prije preuzimanja. Prema nekim procjenama u tim procesima upropašteno je više od petnaest milijardi eura, a prema pisanju onih koji su se studiozno bavili pretvorbom i privatizacijom među onima koji su obilježili te procese ubrajaju se Ivica Todorić, Miroslav Kutle, Luka Rajić, Josip Gucić, Marijan Filipović, Antun Novalić, Ivan Radošević, Dragutin Biondić i drugi. Samo Gucić i Kutle dobili su u pretvorbi gotovo pola Hrvatske. Pretpostavlja se da je Gucić preuzeo ili kontrolirao preko 22 poduzeća čiji je bio vlasnik i oko 300 objekata, dok stvarna brojka koliko je ukupno objekata bilo u njegovom vlasništvu nikada nije u potpunosti ustanovljena. Između ostalog kontrolirao je i preuzeo NIK, Ferimport, Pivovaru Osijek, Brodokomerc, Splendid, Badel BAP, Glas Slavonije, Moslavačko vinogorje…. Tvrdi se kako se samo iz Ferimporta izvuklo desetke milijuna DEM. Iz uništenih, opljačkanih, isisanih, devastiranih i kreditno opterećenih poduzeća Gucić se na kraju povlači i vraća ih kao takve državi, odnosno prodaje ih HFPu za jednu kunu. Miroslav Kutle dokopao se oko 200 poduzeća kojima je bio većinski ili manjinski vlasnik. Neka od njih jesu: Diona, Dastra, Croatia bus, Zagrebački transporti, Hoteli Baška, Globus grupa, Obiteljski radio, Croatia-trade Split, Mirna Rovinj, Tisak, Koteks-Split, Kaštelanska rivijera-hoteli, robna kuća Prima. Gotovo sve firme je uništio, radnici su završili na cesti, socijalne posljedice njegovog djelovanja su goleme, a sada je odlukom suda u Bosni i Hercegovini oslobođen svih optužbi. IDENTITET/ BR. 177 / 2013. 19 ispitivanje demokracije Pravo slobodnog izražavanja svojih stavova nije apsolutno. Podliježe određenim ograničenjima koja ne služe samo zbog zabrane diskriminiranja određenih društvenih skupina već i interesima demokratskog društva. U svjetlu nedavnih izjava široj javnosti poznatih osoba koje vrijeđaju pripadnike i pripadnice manjina u Hrvatskoj pojašnjavamo zašto i kako pravna ograničenja slobode izražavanja zabranjuju i sankcioniraju govor mržnje N Piše: ANTONIJA PETRIČUŠIĆ ikad nisam vjerovala da je šutnja zlato. Takav stav možda proizlazi iz moga spola (žene, znanstveno je dokazano, u jednom danu izgovore 13.000 riječi više od muškaraca), no mnogo više je to odraz osobnog uvjerenja da u slobodnom i demokratskom društvu svatko mora moći argumentirano iznositi svoje stavove i uvjerenja. Naime, javna rasprava u demokratskom društvu koje je često pluralno i nastanjeno ljudima različitih pogleda, interesa, potreba i pogleda, nije moguća bez slobode izražavanja. No, pravo slobodnog izražavanja svojih stavova nije apsolutno. Podliježe određenim ograničenjima koja ne služe samo zabrani diskriminiranja određenih društvenih skupina već i interesima demokratskog društva. U svjetlu nedavnih izjava široj javnosti poznatih osoba koje vrijeđaju pripadnike i pripadnice manjina u Hrvatskoj, želja mi je pokazati zašto i kako pravna ograničenja slobode izražavanja zabranjuju i sankcioniraju govor mržnje. Neosporno, sloboda izražavanja bitna je za učinkovit politički proces u demokratskom pluralističkom društvu u kojem bi svi trebali biti u mogućnosti sudjelovati u javnoj raspravi. Javne rasprave često predstavljaju suprotstavljanja stavova, čak i vrijednosnih sustava. I onda kada su grube i granice s dobrim ukusom, pravo slobode izražavanja štiti govornike od kaznenog progona. Sloboda izražavanja naime uključuje slobodu mišljenja i slo- 20 bodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti. Europski sud za ljudska prava, čuvar kataloga ljudskih prava sadržanih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, u slučaju Handyside iznio je na primjer stav da je nužno osigurati neometanu protočnost informacija i ideja koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio javnosti u svrhu zaštite pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti bez kojih ne postoji demokratsko društvo. ZLOUPORABA SLOBODE IZRAŽAVANJA Ostvarivanje slobode izražavanja može podlijegati ograničenjima ili kaznama između ostalog u interesu ugleda ili prava drugih građana. U IDENTITET/ BR. 177 / 2013. demokratskom društvu ograničenja moraju biti predviđena zakonom, a sudovima se prepusta ocjenjivati jesu li ona i neophodna i nužna. Pravo govoriti što misliš u javnom prostoru nije dakle apsolutno, već uključuje obveze i odgovornosti. Međunarodni izvori prava manjina osim toga zahtijevaju da države poduzimaju odgovarajuće mjere zaštite osoba koje bi mogle biti izložene prijetnjama ili diskriminaciji, neprijateljstvu ili nasilju radi njihove etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti. Drugim riječima, demokratske su države dužne odgovoriti i sankcionirati govor mržnje koji diskriminira, vrijeđa ili promovira drugačiji tretman. Borba protiv govora mržnje zahtjeva ne samo osudu istoga od strane istaknutih političkih ili javnih djelatnika, već i sveobuhvatan pravni okvir koji balansira pravo slobode izražavanja s pravom na zaštitu od diskriminacije. Iako se o ukusima navodno ne govori, svi znaju što je lijepo ili ružno. Isto je s govorom mržnje. Iako će netko gorljivo tvrditi kako njega osobno uvredljiv govor koji argumentaciju temelji na nečijem podrijetlu, nacionalnoj pripadnosti, rasi, vjeri ili jeziku ne uznemiruje, činjenica je da je govor mržnje zapravo vrlo lako prepoznati. Dovoljno je promijeniti atribute i pridjeve u one koji bi opi- GOVOR MRŽNJE: • Govor mržnje se definira kao javno dostupan iskaz nečijih stavova koji šire, promiču, opravdavaju ili navode na mržnju, isključivanje i negaciju temeljem nečije etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti, ali i seksualne orijentacije, društvenog statusa ili podrijetla • Dužnost je države sankcionirati iskaze različitih oblika mržnja zasnovane na netoleranciji koji se manifestiraju kao nacionalizam, rasizam, ksenofobija, antisemitizam ili homofobija kad god su iskazani u javnom prostoru • Govor mržnje ne dotiče isključivo žrtvu, onoga kome je izvorno bio upućen, već i cijelu skupinu kojoj žrtva pripada. Ovakav je stav potvrdio i Europski sud za ljudska prava IDENTITET/ BR. 177 / 2013. sivali vlastite identitetske karakteristike i zamisliti se u položaju manjine u nekom drugom okolišu. Govor mržnje je stoga moguće definirati kao javno dostupne iskaze nečijih stavova koji šire, promiču, opravdavaju ili navode na mržnju, isključivanje i negaciju temeljem nečije etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti, ali i seksualne orijentacije, društvenog statusa ili podrijetla. Ne čudi stoga da su pripadnici manjina, imigranti, azilanti i useljenici čestom metom govora mržnje. Dužnost je države sankcionirati iskaze različitih oblika mržnja zasnovane na netoleranciji koji se manifestiraju kao nacionalizam, rasizam, ksenofobija, antisemitizam ili homofobija kad god su iskazani u javnom prostoru. Kada ne bi bilo tako, svaka bi društvena manjinska skupina lako mogla biti nadglasana, marginalizirana i isključena. Nadalje, govor mržnje ne dotiče isključivo žrtvu, onoga kome je izvorno bio upućen, već i cijelu skupinu kojoj žrtva pripada. Ovakav je stav potvrdio i Europski sud za ljudska prava u presudi u predmetu Young, James and Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva u kojoj je istakao da demokracija ne znači jednostavno da interesi većine moraju uvijek prevladati: neophodno je postići ravnotežu koja će omogućiti pravičan i prikladan tretman manjina i izbjegavati bilo kakve zloporabe od onih društvenih skupina u dominantnom položaju. SANKCIONIRANJE GOVORA MRŽNJE Sankcioniranje govora mržnje šalje poruku da je takvo ponašanje neprihvatljivo i nije u skladu s vrijednostima demokratskog društva. Hrvatski Kazneni zakon na primjer predviđa težu kvalifikaciju kaznenog djela kada je zločin počinjen zbog npr. rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla. No, zakonodavni tekst ne znaci ništa ako mu ne slijedi promptna i učinkovita provedba. Ipak, smatram da je odluka o smjeni HTV-ovih urednika radi govora mržnje kojeg je iskazala gošća u studiju neproporcionalna. Naime, nitko od njih nije iznio stavove koji bi bili šovinistički i uvredljivi. Slično je presudio Europski sud za ljudska prava u slučaju Jersild protiv Danske kada je obrazložio da je nezakonito novinara smatrati odgovornim za širenje rasističkih izjava u program koji je 21 vodio. Naime, pred danskim je sudovima osuđen novinar koji je vodio televizijski razgovor s rasističkim izjavama gostiju zbog toga što im se nije suprotstavio, niti se ogradio od izjava intervjuiranih. Ipak, Europski sud za ljudska prava presudio je da je u ovom slučaju prekršeno pravo na slobodu izražavanja ovog novinara, između ostalog, obrazlažući da nije zadatak sudova odlučivati kakvim se profesionalnim metodama treba služiti novinar. Iako mediji igraju iznimno značajnu ulogu u promicanju ili osudi govora mržnje, za sankcioniranje istog odgovorni su sudovi i državno odvjetništvo. Podaci državnog odvjetništva za 2012. godinu otkrivaju da je tek sedam od 26 kaznenih prijava završilo s osuđujućim presudama koji su sankcionirali zločine iz mržnje. U ovoj brojci nemoguće je znati je li medu sankcioniranim djelima bilo procesuiranja i govora mržnje. No i ovako mala brojka ukazuje na to da se u praksi sveprisutnom govoru mržnje još uvijek olako pristupa. Prešućivanje i nereagiranje je implicitno priznanje da do kršenja prava nije ni došlo, ali i još vise doprinošenje intimidaciji i diskriminaciji određenih društvenih skupina protiv kojih su iskazi govora mržnje upereni. Nebitno je stoga jesu li u zadnje vrijeme učestali javni iskazi netolerancije netrpeljivosti prema manjinama instrument predizborne mobilizacije glasača ili stvar osobnih vrijednosnih sustava. Budući je govor mržnje zabranjen zakonom, na institucijama je vlasti da rade na njegovom suzbijanju. Ulogu u borbi protiv govora mržnje doduše nemaju samo policija, državno odvjetništvo i sudovi. Govor mržnje se uči. Obično u vlastitom domu onih koji mu pribjegavaju. Stoga u njegovoj osudi moraju sudjelovati i mediji i istaknuti javni intelektualci i politički čelnici. No, mnogo, mnogo značajnije trebalo bi koncipirati ulogu obrazovnog procesa u odgajanju mladih građanki i građana da su netolerancija, šovinizam, antisemitizam ili rasizam loši i društveno neprihvatljivi iskazi ponašanja. U borbi protiv govora mržnje nikako nije bolje šutjeti, već protiv njega treba progovarati i otkloniti svaku sumnju u to da je on društveno prihvatljiv. Jer, pravo na mržnju, barem u javnom prostoru, nema nitko.■ pravedna nepravda T Piše: NIKOLA CETINA reći put i Bog pomaže - izustio je ovu poznatu narodnu izreku Milan Španović izlazeći iz sudnice Županijskog suda u Zagrebu 14. marta ove godine. Izgleda da je i Bogu dosadila pravosudna trakavica u maratonskom sudskom progonu Milana Španovića i još 19 Srba sa područja Gline za, navodno, počinjene zločine prema Hrvatima pa je na Županijskom sudu u Zagrebu na trećem suđenju donešena nepravomoćna presuda kojom se optuženi Milan Španović oslobađa od optužbe Kako smo već pisali (Identitet br. 141 od decembra 2009.) tužilac iz Siska Ivan Petrkač podigao je 1993. godine optužnicu protiv 20 Srba “pripadnika srpsko-četničkih i četničkoterorističkih formacija” s područja Gline među kojima je bio i Milan Španović zbog navodnih ratnih zločina prema Hrvatima. Okružni sud u Sisku u skraćenom postupku ekspresno donosi presudu kojom se svaki od 20 optuženih osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, koja je tada bila najviša kazna koju je sud mogao izreći za počinjeno krivično djelo. Advokat optuženih priznao je njihovu “krivnju” iako im se je sudilo u odsutnosti, a nije se potrudio da s njima uspostavi bilo kakav kontakt. Priznajući krivnju svih optuženih propušta ulaganje žalbe na presudu, čime bi mogao biti zabilježen u analima hrvatskog pravosuđa kao jedini advokat koji se odriče prava na žalbu unatoč izrečenim drakonskim kaznama. Za presudu koja mu nikada nije bila uručena Milan Španović vjerojatno bi saznao kao mobilizirani krajiški vojnik u vojnom zatvoru u Glini u kojem je zatvaran više puta zbog učestalih nedolazaka na borbeni položaj. Akcija “Oluja” zatiče ga u Majskim Poljanama, odakle u egzodusu Srba odlazi u Vojvodinu da bi se 1997. godine vratio u baranjsko mjesto Tenja gdje dobiva hrvatske dokumente s kojima odlazi u Veliku Britaniju gdje traži i dobiva politički azil. Miran porodični život prekida se 2006. godine kada je pritvoren kao osuđeni ratni zločinac. Nakon tri godine izručen je Hrvatskoj čiji pravosudni organi dvoje oko daljnjeg postupanja pa se na 22 traženje njegovih advokata ipak odlučuju na ponovno suđenje. Mržnja prema svemu što je hrvatsko Na samom suđenju osim činjenice da je optuženi Španović bio prisutan u vojnoj akciji u mjestu Maja nije mu dokazano nijedno krivično djelo. Prisutni promatrači kao i javnost očekivali su donošenje oslobađajuće presude, ali tog mišljenja nije bila predsjednica sudskog vijeća Snježana Mrkoci koja je na izricanju presude priznala da “presuda iz 1993. ne služi na čast pravosuđu Republike Hrvatske. Ni pravosudni sustav nije mogao ostati imun na tadašnja događanja. Branitelj je podržao euforiju, a da je bio u mogućnosti presuda bi sigurno bila ukinuta. Vrhovni sud bio je zgrožen prvostepenom presudom i dopustio bi obnovu postupka i za Milana Španovića, koju obnovu nije ni tražio”. Morala je ovo sutkinja izreći i zbog prisutnih promatrača, kao i velikog interesa javnosti za ovaj specifičan slučaj, koji je postao svojevrsni test za hrvatsko pravosuđe. Međutim, unatoč činjenici da tokom postupka nije dokaIDENTITET/ BR. 177 / 2013. zan bilo kakav zločin optuženog Španovića sutkinja Mrkoci izriče mu kaznu u trajanju od 3 godine i 5 mjeseci. Ova filigranski izračunata kazna postaje jasnija jer je Milan Španović “slučajno” baš do dana izricanja presude u pritvoru proveo 3 godine i 5 mjeseci. Na ovakvu, ne baš pravno utemeljenu, presudu Španovićev advokat Silvije Degen uložio je žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji uviđa apsurdnost ovakve presude pa je poništava, a uvidjevši da Španović ne može imati pravedno suđenje u Sisku za ponovno suđenje delegira Županijski sud u Zagrebu. Suđenje je održano marta ove godine pred vijećem kojem je predsjedavao iskusni sudac Marijan Garac, a članovi vijeća bili su također eminentni suci Petar Šakić i Ratko Ščekić. Tužitelj je bio Marijan Zgurić iz Siska, koji se je “drznuo” i djelomično izmijenio činjenični opis optužnice izbacivši konstataciju svojeg prethodnika tužioca Ivana Petrkača koji je svoju mržnju prema Srbima pretočio u optužnicu ustvrdivši: „uzroci ovako opisanog ponašanja okrivljenih IDENTITET/ BR. 177 / 2013. ne nalazi se samo u nastupljenim demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj i rušenju novouspostavljenog demokratskog poretka, već u odcjepljenju ovih područja od matice zemlje i pripajanju tzv.”Velikoj Srbiji”, te vjekovnoj nasljeđenoj i pritajenoj mržnji prema svemu što je hrvatsko“. Treniranje strogoće prema Srbima Shvativši svoju ulogu na način da optuženi Španović mora biti osuđen za ratni zločin novi tužilac Marijan Zgurić smatra da je tokom glavne rasprave nedvojbeno dokazano da je “optuženik kršio pravila međunarodnog prava za vrijeme ovog oružanog sukoba, a iz dvorišta kuće Marka Lamze uzeo i odvezao berač kukuruza čime je ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 120. stavak 1. OKZ RH i zbog toga predlažem da se isti proglasi krivim i osudi po zakonu”. Da je tužilac pročitao ovaj član zakona u kojem su precizno navedeni ratni zločini protiv civilnog stanovništva vjerojatno bi kao pravnik zaključio da nedokazano otuđenje berača kukuruza ipak nema obilježja tog krivičnog 23 djela. Milan Španović je na suđenju tvrdio da nije otuđio nikakav berač kukuruza, jer ga zbog veličine nije ni mogao prikačiti za džip kako su to tvrdili pojedini svjedoci. Izrazio je i čuđenje što većina optuženih iz njegove grupe nije ni sudjelovala u toj vojnoj akciji, ostali su oslobođeni optužbe ili abolirani, a samo se njemu sudi. Uvidjevši pravnu neutemeljenost ovakve optužnice sudsko vijeće pod predsjedanjem suca Marijana Garca donijelo je nepravomoćnu presudu kokom se optuženi Milan Španović oslobađa od optužbe čime se stavlja u cijelosti izvan snage pravomoćna osuđujuća presuda Županijskog suda u Sisku. Tako će konačno, najvjerojatnije, Milan Španović nakon 20 godina suđenja i višegodišnjeg boravka u zatvorima moći nastaviti normalno živjeti u Londonu sa svojom porodicom. Ostati će mu trajni ožiljci zbog “treniranja strogoće” hrvatskog pravosuđa nad njim, najvjerojatnije samo zato što je Srbin i što ima “nasljeđenu i pritajenu mržnju prema svemu što je hrvatsko”.■ granični slučajevi DUGOTRAJNA KRIZA PROIZVODI POTPUNO NOVU DRUŠTVENU REALNOST U KOJOJ MLADI LJUDI ČINE SVE VEĆI UDIO MEĐU NEZAPOSLENIMA Mladi, lijepi, školovani i - bez neke naročite perspektive B Piše: HRVOJE PRNJAK ilo je valjda neke, nimalo bajkovite, simbolike u tome što sam, za zadnjeg boravka u Bruxellesu, samo nekoliko dana prije utakmice nogometnih reprezentacija Hrvatske i Srbije, već prve večeri u središtu grada naišao na policijske specijalce. Pod punom opremom, računajući i kacige na glavama, plastične štitnike u jednoj, odnosno, pendrek u drugoj ruci, trčkarali su ispred policijskih kombija... I dok su njihove kolege u Zagrebu tih dana vježbali za utakmicu visokog rizika - srećom, sve je prošlo bez incidenata koji bi napunili “marice” i bolnice - eto, u tamo nekoj Europi policajci su spremno pratili – demonstrante koji su se kretali paralelnom ulicom. Bili su to mladi belgijski ljevičari, koji su se kretali ulicama oko središnjeg trga, Grand Placea, i izvikivali parole tražeći posao za sve, nova radna mjesta i pravo na školovanje... Inače, ako je vjerovati Eurostatu, u Belgiji nezaposlenost iznosi 8,1 posto. Kod nas mladi očito imaju pametnijeg posla, a prosvjednike općenito na ulice mogu izvući valjda samo prosvjedi kao što je bio onaj zagrebački protiv uvođenja dvojezičnosti u Vukovar, ili eventualno važnije nogometne utakmice. A nogomet svi posebno vole i prate kad je s druge strane “mrski neprijatelj”, je li. Jer, tada su i ulozi veći: pobjeda je sinonim za potčinjavanje i ponižavanje protivnika, poraz isto što i sramota, posrnuće... Tko je vidio prosvjedovati dok u džepovima imamo gadgete najnovije generacije, od mobitela pa nadalje... Inače, u Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti u veljači iznosila 21,9 posto. Po podacima Državnog zavoda za statistiku i Eurostata za mlađe od 25 godina, Hrvatska je jedna od najmanje radno perspektivnih zemalja u Europi (toliko o pričama koje očito bez pokrića podgrijavaju strah od masovnog dolaska imigranata u potrazi za poslom). U siječnju, udio nezaposlenih ispod 24 godine starosti iznosio je 19,7 posto... U Srbiji se u posljednje vrijeme manje “pale” na Hrvate, tamo je i dalje glavna tema te vrste - Kosovo. Barem u javnom diskursu. Nema veze što je sa stopom nezaposlenosti od gotovo 25 posto, Srbija među evropskim državama s najviše nezaposlenih. Prošle, 2012. godine, u prosjeku su svakodnevno posao gubila 43 radnika. Političari pričaju svoje, najavljuju spasonosna ulaganja iz Azije, Europe i Amerike, dok ekonomski analitičari uporno i trezveno ponavljaju da je jedini lijek za nezaposlenost - privredni rast. Rastuća mladih nezaposlenost Istina, kriza još uvijek drma čitavu EVropu, iako se to ne može uzeti kao opravdanje za baš sve propuste aktualnih vlasti u državama regije. Novi negativni rekord kaže da u EU 10,9 posto stanovništva (ili ukupno 26.338 milijuna) nema posao. Uzmemo li u obzir samo zemlje eurozone, nezaposlenost iznosi 12 posto. Međunarodna organizacija rada (ILO) u svom posljednjem javnom obraćanju upozorila je 24 kako je nezaposlenost u Europi na povijesno visokoj razini i da je kriza tako duboka da to dovodi u pitanje i sposobnost oporavka! To je automatski i mogući uzrok izbijanja socijalnih nemira, pa tvrde da se porast socijalne napetosti može očekivati u Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Cipru, Grčkoj, Češkoj i Slovačkoj. Nezaposlenost posebno udara mlađu populaciju: u 25 od 27 zemalja članica EU-a svaka četvrta mlada osoba je - nezaposlena. Jednoznamenkasti postotak nezaposlenih do 25 godina imamo tek u Austriji i Njemačkoj. U Španjolskoj i Grčkoj bez posla je gotovo svaka druga mlada osoba... Istina, riječ je i o svjetskom trendu: za 4,2 milijuna porastao je u svijetu broj mladih nezaposlenih ljudi u odnosu na prethodnu godinu. Do kraja ove, predviđaju daljnje pogoršanje situacije, odnosno, povećanje stope globalne nezaposlenosti za 6 posto, i povećanje broja nezaposlenih za još 5,1 milijun ljudi. Da ne bi ispalo da samo kritiziraju, iz Međunarodne organizacije rada predlažu vladama članica EU-a prije svega da se više posvete ciljanim poticajima na tržištu rada, kreditiranju malih i srednjih poduzeća, primjerice, a manje mjerama štednje, te da se posebno razrađuju mjere zapošljavanja mladih. Čini se da zapravo nitko nema odgovor na pitanje - što s rastućom nezaposlenošću mladih: stopa nezaposlenosti mladih povećala se u EU sa 6,7 na 8,2 posto u samo godinu dana. Ukupno pet milijuna mladih ljudi nezaIDENTITET/ BR. 177 / 2013. posleno je u članicama EU-a. Najveći negativni porast u toj kategoriji bilježe baltičke zemlje. Tako je u Latviji stopa nezaposlenosti mladih porasla sa 11 posto iz prvog kvartala 2008. na 28,2 u prvom kvartalu 2009. godine. U Estoniji je u istom razdoblju porast iste statističke kategorije iznosio sa 7,6 na 24,1 posto... U istom periodu, u Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti mladih skočila sa 25,1 posto na 26,4 posto, što znači sigurno mjesto u samom vrhu ove nezavidne statistike na europskoj razini! U Srbiji stopa nezaposlenosti mladih 51 posto I dok mladi u Hrvatskoj imaju makar kakvu takvu slamčicu nade u obavezi države koja će po ulasku u EU mladima bez posla nakon šest mjeseci na birou morati ponuditi posao ili im omogućiti prekvalifikaciju, sve u sklopu mjera borbe protiv nezaposlenosti među mladima u Europi; u Srbiji, gdje su EU-integracije zasad neizvjesna i maglovita sutrašnjica, nema niti takvih nada na obzoru. Zoran Martinović, državni tajnik u Ministarstvu rada, objašnjava da stopa nezaposlenosti mladih u Srbiji iznosi 51,2 posto, što znači da u Srbiji oko 207.000 mladih do 30 godina ne radi, od čega je više od 20 pdsto nekvalificirano, a oko 58 posto ima srednje obrazovanje, dok je 63,3 posto bez ikakvog radnog iskustva. Stopa U Evropskoj Uniji svaka četvrta mlada osoba je nezaposlena što čini kontingent od 5 milijuna mladih koji nemaju posao nezaposlenosti mladih se u posljednje četiri godine povećala za 16 posto. No, to je samo aspekt priče o stanju u čitavoj zemlju: gotovo trećina radno sposobnih građana u Srbiji - u kojoj je od početka krize do danas bez radnog mjesta ostalo 260.000 ljudi - nema posao, a stopa nezaposlenosti krajem godine mogla bi doći do psihološke granice od 30 posto, predviđaju ekonomski stručnjaci, najavljujući rast nezaposlenosti zbog nelikvidnosti privrede i viška zaposlenih u javnom sektoru. Službene statistike govore da je krajem prošle godine nezaposlenost u Srbiji sa 25,5 smanjena na 22,4 posto. Međutim, taj podatak je diskutabilan, jer je pao BDP, manji su prihodi i manja je potrošnja. Čak i ako se IDENTITET/ BR. 177 / 2013. ostvari privredni rast od 1,5 do dva posto, neće se povećati i broj zaposlenih, jer je najveći dio firmi u krizi, pa je do kraja godine moguć samo dalji pad broja zaposlenih, u najboljem slučaju, očekuje nas stagnacija - drži ekonomist Milojko Arsić. Kakve će takvi trendovi imati po posljedice po zdravlje društvene klime? Možemo li očekivati strpljivost, ili rezignaciju, možda i bijes na ulicama? Naime, alarm tog tipa je nedavno upalila Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), zaključkom da bi političko razočaranje mladih u Europi moglo dosegnuti razinu sličnu onima koje su izazvali “arapsko proljeće” protiv autoritarnih režima (dakako, osim ako niste pristaša teorije urote po kojoj iza svega stoje, a tko bi drugi, nego Amerikanci)... Potencijalna socijalna bomba Mlade ne možemo uniformirati jer su razlike među njima drastične i to ne samo u obrazovanju i shvaćanjima, već i obiteljskom miljeu i navikama - kaže srbijanski sociolog Dušan Mojić. Prije se može govoriti o nekom individualnom pristupu jer se svatko pokušava snaći kako zna i može. Zato je vjerovatnije da će svaka mlada osoba prije pokušati snaći u danom sistemu, prilagoditi se tržištu rada, fleksibilnim oblicima rada, nepotpunom radnom vremenu, ugovorima na određeno... nego što će se organizirati u snažni pokret i izići na ulice - drži Mojić. Međutim, ekonomske i društvene posljedice ovakvog stanja su nesumnjive: to što sve veći broj mladih želi zauvijek napustiti rodnu zemlju najbolje govori o razmjerima problema. Dugoročna visoka stopa nezaposlenosti mijenja društvenu realnost, jer kako kasni tranzicija od obrazovanja ka zaposlenju, kasne i svi ostali procesi uključivanja mladih u društvene procese - upozorava Mojić. Za pravo mu daju i neka istraživanja: prema izvještaju istraživačke agencije EU-a “Eurofound” od ukupno 94 milijuna ljudi u dobi između 15 i 29 godina samo 34 posto ih je zaposleno na puno radno vrijeme, što je najniža brojka ikad zabilježena u povijesti Unije! U istraživanju se navodi kako dugotrajna nezaposlenost mladih lako može izazvati masovne nemire i pobune, jer “desetkuje povjerenje u demokratske institucije, potkopava legitimitet vlada i izaziva socijalnu i nacionalnu nestabilnost”. Ta je opasnost jednako velika i u članicama EU i u onima koje bi to tek trebale postati. Budući da se ni mladi Hrvati neće odmah moći zapošljavati diljem Ev25 Po podacima Državnog zavoda za statistiku i Eurostata za mlađe od 25 godina, Hrvatska je jedna od najmanje radno perspektivnih zemalja u Evropi sa stopom nezaposlenosti mladih od 26 posto rope, jer će većina poželjnih destinacija zadržati pravo limita kojega mogu maksimalno rastegnuti i do sedam godina, jasno je da sam ulazak u EU za Hrvatsku neće značiti i doslovno napuštanje problema Balkana. A zašto? Mišljenje dr. Ljube Jurčića, predsjednika Hrvatskog društva ekonomista, indikativno je, reklo bi se i za neposredno susjedstvo, pa će biti dovoljno da Hrvatsku u njegovu odgovoru zamijenite nekom drugom zemljom po želji: “Prava ekonomija je mnogo složenija i najveća zabluda u Hrvata je ta da mnogi ljudi koji vode politiku misle da više znaju nego što znaju. U Hrvatskoj ne postoji ni selekcija ni vrednovanje znanja. Ekonomska struka ima odgovor na ovo pitanje, no njega kao da nitko ne želi čuti. Država proizvodi euforije kad nema jednu konstruktivnu politiku. Prvo je bila euforija pretvorbe, pa privatizacije, pa pifizacije, onda smo imali euforiju ulaska u WTO, pa ulaska u EU kad smo dobili datum pregovora 2003., pa burzovnu euforiju, pa javno-privatno partnerstvo, i sad imamo investicijsku euforiju. Samo nikada nismo imali sustavnu ekonomsku politiku”, tvrdi dr. Jurčić. Istina, mladima se nikamo posebno ne žuri, ali ne mogu život provesti čekajući, odnosno, na Zavodu za zapošljavanje. Političari možda kratkovidno razmišljaju na ovaj način: dobro je dok ih ogorčenost tjera na dilemu - hoćemo li ili nećemo izići na izbore; samo da se ne misle oko izlaska na ulice... Ali, što ćemo poduzeti da se to ne bi dogodilo jednog dana - pitanje je koje čeka odgovor i tiho otkucava kao prava socijalna bomba.■ zona zabranjenih letova Raskol ili dijalog u SDSS-u!? Taktika probitačnijih mladih članova stranke, koji na lokalnom nivou vode pojedine općine ili stranačke organizacije, odvija se na dva načina – većina ih ne kritizira sebi nadređene kako ih oni ne bi smijenili već nastoje napredovati kvalitetno radeći što se do sada pokazalo kao jako dug i neizvjestan proces, dok su pojedinci odlučili žestoko udariti upravo uoči lokalnih izbora – pa kud puklo da puklo D ogađa li se to raskol, ili dijalog u Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci!? I to kada bi joj raskol uoči lokalnih izbora mogao debelo naškoditi, a dijalog joj pomoći da izađe iz svoje tvrde neokomunističke ljuske, makar kad je riječ o načinu kako već godinama funkcionira. Može li se uopće govoriti o bilo kakvim promjenama u mentalitetu SDSS-a ako se one događaju samo u jednoj od županijskih organizacija i njezinim ograncima po općinama? Ali pošto svaka promjena mora negdje početi tko zna, možda je ova stranka ipak na nekakvoj prekretnici što bi bilo i krajnje vrijeme jer su neki njezini ključni ljudi u proteklih 15 godina tako žestoko za vrat uhvatili srpske institucije da bi ih uskoro mogli pridaviti. Strpali su ih gotovo sve u jedan lonac i gore sjeli kao njegov poklopac. Reagirajući na rezultate zadnjeg popisa stanovništva pojedini političari, koji u protekla dva desetljeća postadoše žuljajući faktor saborskih klupa, znali su izjaviti kako Srbi u Hrvatskoj propadaju u svakom pogledu: demografski, socijalno, politički, kulturološki… Kao da oni sa time nemaju ama baš nikakve veze. Kao da su u hrvatskim vlastima, zajedno sa svojim stranačkim prijateljima, cijelo to vrijeme predstavljali tamo neke Eskime ili Laponce, a ne svoj narod kojem je, kako i sami rekoše, dogorilo do noktiju. Partijska disciplina u stranci im dozvoljava tako nešto. Nitko nigdje ne smije ni pisnuti o njihovoj eventualnoj Piše: MILAN JAKŠIĆ krivici za takvo stanje. Vijeća srpske nacionalne manjine u pravilu ne stavljaju na svoj dnevni red ni jednu od tema koja bi progovorila o neodgovornom ponašanju najutjecajnijih ljudi u srpskoj politici ovdje u Hrvatskoj s katastrofalnim posljedicama posebno po najranjiviju kategoriju hrvatskog stanovništva – izbjegle Srbe i povratnike. Šute vijeća o tome čak i u okolnostima kada je u medijskim analizama dokazano da takvi ljudi već godinama trguju sa nesrećom svog naroda. Vijeća su jednostranačka, tj. SDSS-ova, pa otuda i njihova blokada kad treba na njima otvoreno progovoriti o diskriminacijskim zakonima za koje su glasali i SDSS-ovi zastupnici u Saboru; zakašnjelom reagiranju na veliki broj slučajeva prevođenja zemlje izbjeglica u vlasništvo države što je moglo biti davno spriječeno, pogotovo u vrijeme kada je SDSS bio u vladajućoj koaliciji sa HDZ-om; raspodjeli donacija uglavnom članovima stranke; već godinama izostanku bilo kakvih razvojnih projekata na područjima posebne državne skrbi za koje je SDSS-ov interesni servis Srpsko narodno vijeće do sada dobilo milijune i milijune kuna itd. Pojedini srpski političari neprestano rastu, uzdižu se – utjecajem i materijalno, a narod im sve dublje tone. U stranci već godinama nema dijaloga kad je riječ o tako velikim propustima i neodgovornim potezima njezinog rukovodstva, valjda bi u suprotnom netko važan već bio smijenjen, ali zato tinja nezadovoljstvo pogotovo 26 u lokalnim sredinama u kojima žive povratnici i u koje bi se trebale vratiti izbjeglice. Mogu to sigurno potvrditi jer najkvalitetnije informacija o temama koje ovdje navodim dobio sam do sada upravo od SDSS-ovih kadrova. Oni žele da se o tome piše, ali sami se pribojavaju previše izlagati kada o takvim stvarima treba javno progovoriti. Ne kritiziraju sebi partijski nadređene kako ih oni ne bi smijenili već nastoje napredovati kvalitetno radeći što se do sada pokazalo kao jako dug i neizvjestan proces, dok su pojedinci posljednjih mjeseci odlučili žestoko udariti upravo uoči lokalnih izbora – pa ka kud puklo da puklo. SDSS-ov partijski monolit pukao je, zapravo, na karlovačkom području. Siniša Ljubojević, 34-godišnjak, godinama SDSS-ov aktivist u Ogulinu, zamjenik tamošnjeg gradonačelnika, uspio je dobiti na svoju stranu većinu članova županijskog SDSS-ovog predsjedništva i smijeniti sa predsjedničke dužnosti Radu Kosanovića koji je inače nedavno ispunio uslove za penziju. Kosanović i ljudi oko njega taj “puč” u stranci tumače kao posljedicu Ljubojevićevih nezasitnih političkih ambicija “jer je odlučio ne birati sredstva da bi ih ostvario”, njihovo je objašnjenje ove smjene, a Ljubojević se opet poziva na slabe rezultate stranke kad je riječ prije svega o stvaranju uvjeta za bolji život Srba na područjima posebne državne skrbi u Karlovačkoj županiji. Predsjedništvo je zato za načelnika općine Krnjak, koju je godinama vodio Kosanović, predložilo IDENTITET/ BR. 177 / 2013. U SDSS-u već godinama nema konstruktivnog dijaloga kad je riječ o velikim propustima i neodgovornim potezima njezinog rukovodstva, jer bi u suprotnom netko važan već bio smijenjen, ali zato tinja nezadovoljstvo pogotovo u lokalnim sredinama u kojima žive povratnici i u koje bi se trebale vratiti izbjeglice 33-godišnjeg Dejana Mihajlovića, vlasnika farme sa 60 krava muzara. Ljubojević je u Ogulinu, zajedno sa tamošnjim ogrankom Srpskog privrednog društva “Privrednik”, pokrenuo osnivanje poljoprivredne zadruge. Drukčije koncipirane, uvjeren je, nego što su to bile zadruge Srpskog narodnog vijeća koje nigdje nisu zaživile po evropskom konceptu poljoprivrednih zadruga. Zamisao je da ta zadruga bude prije svega veza između proizvođača i tržišta. Jer mnogo lakše je krumpir i kupus proizvesti nego prodati. Te poljoprivredne kulture će inače biti i glavni proizvodi njezinih kooperanata pošto u tom kraju tradicionalno odlično uspijevaju. Tu onda idu i organizacija proizvodnje, vođenje financija i sređivanje raznih drugih papira. Krene li ta zadruga, ali i posao sa korištenjem novca iz evropskih fondova, što je također strategija nove SDSS-ove ekipe u Karlovačkoj županiji, IDENTITET/ BR. 177 / 2013. moglo bi se reći da je dijalog o nekim novim razvojnim modusima tih krajeva imao sigurno važnu ulogu u ovoj lokalnoj SDSS-ovoj kadrovskoj premetaljki koja će se izgleda nastaviti i na nivou pojedinih općina. Prođu li na izborima te promjene posve će biti nebitno je li u Sinišinom obračunu sa starijim stranačkim kolegom bilo i po nešto iz njegovog “šaketačkog” repertoara. Ima li, međutim, u svemu tome i kaosa? Jer niti Kosanović ni neki drugi SDSS-ovi ražalovni kadrovi ne žele uoči nadolazećih izbora baciti koplje u trnje. Kosanović će se kandidirati za funkciju zamjenika župana kao nezavisni kandidat, dakle kao konkurencija i Ljubojeviću, a isto to će uraditi i još jedan iz starije garde Nikola Trbojević kojeg će zbog nepoštivanja odluke SDSSovog županijskog predsjedništva isto to predsjedništvo izbaciti iz stranke. Ništa više nije kao nekada. Pa je u posljednje vrijeme često namrgođenih obrva i 27 Milorad Pupovac, po mnogima najutjecajnija osoba u stranci, jer je Kosanović odvajkada njegov kadar kojem on ovog momenta ne može pomoći. Prvi puta se, zapravo, dogodilo da netko u stranci Pupovcu udari zvrčku. Njegova politička moć makar u jednoj županiji gotovo da više ne postoji. Niti išta može učiniti u okolnostima kada Ljubojević na nivou Karlovačke županije sklapa koaliciju sa Demokratskom partijom Srba, inače veoma bliskom Veljku Džakuli, Pupovčevom možda najvećem oponentu među srpskim političarima, niti može dobiti suglasnost predsjednika stranke Vojislava Stanimirovića opredjeljujući se u ovom slučaju za odavno dobro provjerene kadrove. Pitanje je samo hoće li ubuduće biti još ovakvih zvrčki pošto se u određenom momentu pokazalo da su one ipak moguće. Jer kad para proključa u loncu do eksplozije u pravilu dolazi upravo tamo gdje se nalazi poklopac.■ BOSNA I HERCEGOVINA I Udžbenici o islamu i na ćirilici slamska zajednica BIH odlučila je prvi put poslije rata štampati udžbenik za islamski vjeronauk, ilmihal, na ćirilici. Knjiga, koja želi islam približiti djeci koja ne čitaju latinicu, bi se trebala pojaviti ovih dana. Iz vjersko-prosvjetne službe Islamske zajednice BiH kažu da su Ilmihali u bivšoj Jugoslaviji štampani na ćirilici i latinici, ali je nakon rata korištena samo latinica. No danas, nakon povratka barem dijela Bošnjaka na prijeratna mjesta življenja, stvorila se potreba za štampanjem novih udžbenika. Udžbenici će naći svoju primjenu prije svega na teritoriji Republike Srpske jer se u ovom bosansko-hercegovačkom entitetu latinica uči od trećeg razreda osnovne škole. Štampanje ilmihala na ćirilici s jedne strane predstavlja pokušaj Islamske zajednice da približi islam pripadnicima srpskog naroda kroz pismo, dok s druge se strane želi postići da se ćirilica kao pismo približiti pripadnicima bošnjačkog naroda.■ SRBIJA 76.000 molbi za mađarsko državljanstvo D ržavljani Srbije podnijeli su preko 76.000 molbi za stjeanje dvojnog mađarskog državljanstva. Kako je objavljeno na internet stranici Vlade Mađarske za poslove državljanstva, od uvođenja pojednostavljenog postupka za stjecanje mađarskog državljanstva, nadležni organi ove zemlje primili su iz svijeta 422.000 molbi, a zakletve povodom stjecanja državljanstva položilo je više od 340.000 novih državljana Mađarske. Portal “Vo- SLOVENIJA S jvodina danas” navodi da je najviše molbi stiglo od državljana Rumunjske 283.866. Sljedi Srbija sa 76.652 molbi, zatim Ukrajina sa 50.658 molbi. Iz Rusije su proslijeđene 1.284 molbe, iz Izraela 1.060, iz Njemačke 1.472, iz Kanade 787, iz SAD 1.013, a među zahtjevima za mađarsko državljanstvo ima i onih koji su stigli iz Surinama i Omana. Za stjecanje mađarskog dvojnog državljanstva uvjet je da podnosioci zahtjeva govore mađarski jezik i da su njihovi preci prije 1920. ili između 1938. i 1945. bili državljani Mađarske.■ Izbrisani opet na čekanju lovenska vlada zamolit će Europski sud za ljudska prava za produženje roka u kojemu bi morala ponuditi shemu odštete za “izbrisane” neslovence. S uspostavljanjem akcijskog plana za izradu sheme za odštete “izbrisanima” započela je uz velika zakašnjenja prijašnja vlada Janeza Janše. Izbrisanima je nakon osamostaljenja Slovenije ukinuto pravo boravka jer nisu imali ili nisu dobili slovensko državljanstvo. Radi se o više od 23.000 osoba s područja nekadašnje SFRJ. Prema prvoj presudi u slučaju šestorice “izbrisanih” koji su tužili Sloveniju Evropski sud za ljudska prava donio je 26. juna prošle godine presudu prema kojoj bi u roku godine dana slovenska vla- da trebala prihvatiti mehanizam, odnosno shemu za isplatu odšteta “izbrisanima”, dok je spomenutoj šestorici morala isplatiti odštete za nematerijalnu štetu u iznosu po 20.000 eura. Ministar unutarnjih poslova Gregor Virant izjavio je novinarima da će nova vlada pokušati dobiti jednogodišnju odgodu za izvršenje presude, ali će do kraja ove godine kroz parlament potvrditi zakon koji bi “izbrisanima” koji se s tim slože ponudio mogućnost prihvaćanja odštete u paušalnom iznosu preko postupka na upravnom sudu, dok bi oni koji to ne bi prihvatili imali mogućnost podnošenja sudskih tužbi za materijalnu štetu za koju misle da im je brisanjem slovenskog domicila bila nanijeta.■ 28 IDENTITET/ BR. 177 / 2013. Pripremio: IGOR PALIJA CRNA GORA Strah od Putinove odluke o prodaji nekretnina N alog ruskog predsjednika Putina da svi političari u državnim službama do 1. juna zatvore račune u stranim bankama i prodaju imovinu izvan Rusije, vrijedi i za ruske nekretnine u Crnoj Gori. Prema podacima Uprave za nekretnine Crne Gore čak četvrtina stanova i poslovnih prostora u Budvi u vlasništvu je stranih državljana i to u najvećoj mjeri Rusa, od kojih je također velik broj onih što rade u državnim službama i koji moraju temeljem Putinove odluke prodati im- ovinu izvan Rusije. U Herceg Novom Rusi su kupili oko 100 objekata, najčešće stanova i restorana, od kojih je otprilike polovina sada stavljena na prodaju. Obaveza se odnosi na sve političare na federalnoj razini, ali i na one niže, sve do gradskih, koji će morati odlučiti žele li zadržati funkcije ili će čuvati svoje bankarske račune i nekretnine u inozemstvu. U Crnoj Gori se opravdano boje da će ova odluka utjecati na dosadašnju više nego dobru zainteresiranost ruskih kupaca za crnogorske nekretnine. ■ BOSNA I HERCEGOVINA Sarajevo trese zlatna groznica P rema tvrdnjama mještana Tarčina, malog mjesta pokraj Sarajeva, u nedavnom kopanja tunela na Suhodolu pronađeno je zlato što je izazvalo svojevrsnu zlatnu groznicu. Cijela priča počela je prije tridesetak desetak dana, kada je radnik na iskopavanju tunela pronašao grumen zlata veličine čaše i prodao ga za veliku sumu novca. Nakon toga, u ovom mjestu u blizini Sarajeva nastala je prava zlatna groznica. Jedan od mještana Tarčina, Safet Habibović, koji živi u blizini odlagališta zemlje iz SRBIJA tunela, kaže da svakodnevno viđa nekoliko desetina muškaraca, žena i djece koji dolaze i kopaju. Priču o pronalasku zlata potvrdio je Franjo Bešlić, mještanin sela Toplice, koji se nalazi u blizini tunela u izgradnji. “Ja sam čuo da se na ovom području zlato vadilo za vrijeme Rimljana. Međutim, ono što ja znam, ovdje se vadila živa”, kaže on pokazujući na obližnje pećine. U turskoj kompaniji Cengiz, koja je angažirana na gradnji tog dijela autoputa 5C, nisu htjeli komentirati navode mještana. Rekli su samo da je moguće da se radi o bakarnom sulfatu. Mještani, međutim kažu, gdje ima dima ima i vatre.■ Fiat automobili Srbija zaposlio dodatnih 500 radnika Z bog povećane tražnje za automobilom 500L i nedavno uvedene treće smjene, u tvornici Fiat automobili Srbija za dva mjeseca zaposlilo se više od 500 radnika. Više zaposlenih nego ranije je i u pogonu Karoserije, gdje je od početka proizvodnje modela 500L instalirano 330 suvremenih robota, kao i kontrolora koji njima upravljaju. U ovoj tvornici umjesto oko 2.500, koliko je bilo donedavno, sada radi 3.000 radnika. Radnici su prije svega zaposleni u proizvodnji te rukuju najsuvremenijom opremom, a više od milijun sati proveli su na raznim obukama, kako u pogonima ‘Fiat automobili Srbija’ u Kragujevcu, tako i u FIAT-ovim fabrikama u inostranstvu.■ IDENTITET/ BR. 177 / 2013. 29 predstavljanje Ideologija kao sredstvo za pljačku s kojom se financirao rat i osiguravala politička stabilnost Njemački Reich je iz stranih izvora izvukao 170 milijardi Reichsmaraka za tekuće ratne prihode. To je deset puta više od iznosa prihoda koje je Reich imao 1938. i danas bi iznosilo oko 1,7 bilijuna Eura. Takva pljačka bila je temelj njemačke dobrobiti i političke lojalnosti, koja je očito počivala na materijalnim interesima. Jedinstvo naroda i vodstva nije crpilo svoju kobnu stabilnost iz rafinirane ideološke propagande već je uspostavljeno pomoću opljačkanih sredstava i socijalne politike koja je “pravedno” dijelila plijen između njemačkih Volksgenossen N Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ jemački historičar Götz Aly na jednom mjestu kaže kako je rad na knjizi Hitlerova socijalna država osim historičarskog još imala i oblik kriminalističkog istraživanja. I doista, čitajući njegovu knjigu, punog naslova Hitlerova socijalna država: Pljačka, rasni rat i nacionalsocijalizam, objavljenu u Njemačkoj 2005., u nas objavljene prijevodu Daniele Tkalec u izdanju nakladničke kuće Fraktura 2012., zaista se mjestimično stječe dojam kao da se čita sudske spise. No to nikako ne znači, obzirom na u mnogih moguće asocijativno vezivanje sudskih spisa s dosadom, da se radi o dosadnoj knjizi. Naprotiv! Na pet stotina stranica autor pedantno podastire brojne dokaze o “… Njemačkom Reichu (koji je), konzervativno računajući, iz stranih izvora izvukao 170 milijardi Reichsmaraka za tekuće ratne prihode. To je deset puta više od iznosa prihoda koje je Reich imao 1938. i danas bi iznosilo oko 1,7 bilijuna Eura. Takva pljačka bila je temelj njemačke dobrobiti i političke lojalnosti, koja je očito počivala na materijalnim interesima. Jedinstvo naroda i vodstva nije crpilo svoju kobnu stabilnost 30 iz rafinirane ideološke propagande; uspostavljeno je pomoću opljačkanih sredstava i socijalne politike koja je “pravedno” dijelila plijen između njemačkih Volksgenossen.” Inzistirajući na svom “principijelnom stavu, da svekolike troškove za Wehrmacht na nekom području mora snositi to područje”, i slijedom tog stava, “Njemačka je u 2. svjetskom ratu nametnula Europi besprimjerne troškove okupacije i kontribucije, prisilne kredite, kao i takozvane matrikularne doprinose”. Autor pokazuje i iscrpno dokumentira kako se taj posao pljačke odvijao od zemlje do zemlje, sa IDENTITET/ BR. 177 / 2013. svim specifičnostima, ali jedinstvenom matricom. U svemu tome osobito se radilo na eksproprijaciji imovine Židova; sve se to zaodijevalo rasističkom ideologijom, sustavnom ‘arijanizacijom’ njemačkog društva ili desemitizacijom, kao drugim imenom za isto. Eksproprijacija i unovčavanje imovine Židova bio je fiskalno-politički cilj, i to ne samo za Njemačku od 1938., već je taj postupak postao model koji se, okupacijama drugih zemalja i uspostavom satelitskih država, izvozilo i sistematski koristilo u tim zemljama. U tom se društvu našla i satelitska Nezavisna država Hrvatska, kojoj Götz također posvećuje pažnju, osnovana 10. travnja; nominalno su je uspostavile ustaše, koje su međutim, dopremili i opremili Talijani, a okupirao ju je i nadalje kontrolirao i njome upravljao Wehrmacht. Tako je vlada NDH, svega četiri dana po uspostavi to jest dolasku, blokirala sve bankovne račune i pologe koji su se nalazili u vlasništvu tridesetak tisuća Židova. Tome postupku očigledno nije bila nikakva smetnja što za njega čak (još) niti nije bilo zakonske osnove. Ona je stvorena šesnaest dana poslije, kada je donesen specijalni zakon, koji je obavezivao židovsku manjinu da prijavi osobnu imovinu uz predočenje preciznih imovinskih popisa. Taj se novac smjesta prelijevao iz državne kase u kasu Wehrmachta u svrhu financiranja okupacijskih trupa. Upravo je to bio model, to jest, na isti se takav način odvijala pljačka Židova i svih građana i u svim ostalim okupiranim ili satelitskim zemljama. Za Božić 1942. mnogo zaslužnih vojnika Wehrmachta dobilo je zlatne satove, otete od Židova, kao znak pažnje ispod božićne jelke Nameti financiranja njemačkih okupacijskih trupa, rušenje lokalnih moneta i izazivanje inflacije, uvođenje posebnog novca za vojnike Wehrmachta, kojim su po osvojenim zemljama kupovali sve do čega su mogli doći da bi taj novac (RKK, koji su izdavale Reichskreditkassen) otkupile (morale su ga otkupiti) centralne banke okupiranih zemalja. Taj novac, međutim, centralne banke nisu mogle naplatiti njemačkoj okupacijskoj vlasti, već je upravo nalogom tih okuIDENTITET/ BR. 177 / 2013. pacijskih vlasti, morao bez naknade biti vraćen Wehrmachtu da bi ga se potom ponovno dalo vojnicima kao plaće i time se formirao circulus vitiosus, to jest, legalizirana i dobro organizirana, pljačka. Pierre Arnoult je to opisao riječima: “Nijemci nam ništa nisu oduzeli silom; sve su korektno kupili, samo što su plaćali novcem, koji su nam prethodno oduzeli.” Dobit je ostvarivana čak i na prinudnim radnicima dovučenima u Njemačku, za koje su tvornice u kojima su radili ipak davale neku plaću, naravno znatno nižu no njemačkim radnicima, ali su vlasti i od te sume otimale između šezdeset Holokaust bi mogao ostati neshvaćen ako ga se ne analizira i kao najdosljednije grabežno umorstvo u modernoj povijesti i sedamdeset posto. O osobitoj okrutnosti i cinizmu prema istočnim zemljama, Sovjetskom Savezu i iz njega izdvojenoj Ukrajini ponajviše, teško je i napraviti sažetak svega onoga što autor dokumentirano prikazuje. Tek, odluka državnih tajnika Reicha od 21. svibnja 1941 godine: “Rat se može nastaviti jedino ako se cijeli Wehrmacht u trećoj godini rata bude hranio iz Rusije. Ako iz zemlje iznesemo ono što nam je neophodno, od gladi će nedvojbeno umrijeti deseci milijuna ljudi.” Godinu kasnije, Gauleiter Ukrajine Koch izjavljuje: “Ako taj narod (Ukrajinci) bude radio deset sati dnevno, onda osam sati mora raditi za nas. Stoga moraju izostati svi sentimentalni prohtjevi.” Sve što je ovako rečeno doživjelo je i svoju užasnu realizaciju. Pitanje koje od kraja Drugog svjetskog rata stalno pritišće svijest čovječanstva jest kako je moguće da su to Nijemci dopustili, jer je posve isključeno da nisu znali što se događa. Ako je moguće zamisliti da nisu znali ništa o užasima na Istoku u Poljskoj, Rusiji, Ukrajini, nije zamislivo da nisu vidjeli teror i fizičko uništavanje svojih sugrađana. Kako to i da li je uopće moguće da antisemitska propaganda bude toliko uspješna da gotovo posve umrtvi kritičku svijest i savjest velike većine građana Njemačke? Kao odgovor na to što je, u najmanju ruku, doprinijelo ideološkom sljepilu Nijemaca na strahote holokausta Götz ukazuje na potkupljenost građana pljačkom okupiranih 31 zemalja. Sabirući sve prihode “samo” od ‘arijanizacije’, autor utvrđuje da su oni iznosili petnaest do dvadeset milijardi Rechsmaraka, koje su europski Židovi posjedovali, a koje su bile uplaćene u njemački ratni budžet. Stoga s pravom tvrdi da će “Holokaust ostati neshvaćen ako ga se ne analizira i kao najdosljednije grabežno umorstvo u modernoj povijesti.” Niti Göringova cinična izjava, koju su vojne vlasti rado prenosile, da je “zlatna poluga tarifa za preživljavanje”, nije se pokazala efikasna. Ubijalo se usprkos predanim zlatnim polugama, iščupanim zubima, otetim lančićima… Tako je, primjerice, za Božić 1942. mnogo zaslužnih vojnika Wehrmachta dobilo zlatne satove, otete od Židova, kao znak pažnje ispod božićne jelke. Njemački su građani i građanke, djeca, seljaci i radnici, umirovljenici, ukratko, najšire mase trebali održati visoki standard života. Tako su seljaci u ratnim godinama plaćali poreze u visini od sedamsto, osamsto milijuna Reichsmaraka, ali su se subvencije proizvodnih cijena za selo mjerile milijardama. Godine 1941., mirovine su povećane, a provedena je i mirovinska reforma koja je uvela obavezno zdravstveno osiguranje. Supruge vojnika na fronti dobivale su dodatak koji je bio toliko visok da su ponekad napuštale zaposlenje, jer im nije trebalo. Izdvajanje, primjerice, za uzdržavanje obitelji dostiglo je za vrijeme rata basnoslovnih 27,5 milijardi Reichsmaraka. Kad je rat došao i do njemačkog tla, obitelji kojima je stradao stan smjesta su dobili potpuno namješten stan, koji je naravno pripadao nekoj odvedenoj židovskoj porodici. I tako dalje i tome slično. Götz Aly uveo je u analizu pojam “konsenzualne diktature”, koju opisuje kao lojalnost građana vlastima, a koja ne proizlazi ni iz kakva ideološkog uvjerenja i koju se dapače mora stalno kupovati sustavnim podmićivanjem putem socijalnih dobročinstva. Dok su ratni uspjesi omogućavali pljačku, taj je teret išao preko leđa tzv. tuđinaca (Židovi i stanovništvo okupiranih zemalja), kasnije i na teret samih podmićenih. Kako je poznato i do dana današnjega i ne daleko od očiju. Uostalom, ova knjiga prikazuje ne samo kako je to bilo tada tamo u prošlom vremenu, već u mnogočemu pokazuje da su zloćudni elementi još uvijek i vrlo udobno smješteni u sistem(e) u kojem živimo danas. Zato je treba čitati ne bi li se naučilo.■ intervju: Miroslav Mašić, zamjenik načelnika općine Vrhovine Idemo bliže izbjeglicama kako bi ih uvjerili da se imaju zašto vratiti U Beogradu smo osnovali Razvojnu agenciju koja treba pomoći povratku izbjeglih Srba jer smo shvatili da ti ljudi gotovo ništa ne znaju o evropskim fondovima pa zbog straha od nepoznatog odustaju od projekta prije nego što počnu razmišljati o njemu - ističe Miroslav Mašić, zamjenik načelnika općine Vrhovine, koji za Identitet govori o izazovima i perspektivama za bolji život na područjima povratka O Razgovarao: MILAN JAKŠIĆ vih dana u Beogradu je otvorena Razvoja agencija “Most” koja će raditi projekte za evropske fondove. Na raspolaganju će biti srpskim izbjeglicama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine te povratnicima u Republiku Hrvatsku. Glavni pokretač rada Agencije je Miroslav Mašić, zamjenik načelnika općine Vrhovine, a temeljna zamisao ovog projekta je, recimo, kad se radi o povratnicima - ne čekati da se netko vrati u Hrvatsku pa mu ponuditi posao financiran iz evropskih fondova, jer povratak je do sada bio veoma slab, već potražiti te ljude, doći im bliže i uvjeriti ih da je takav zaokret u njihovom životu moguć, te im pomoći da ga ostvare. Agencija će imati svoje partnere i komitente i među svim drugim slojevima stanovništva. Može li se reći da će to biti prva razvojna agencija namijenjena prvenstveno stradalima u proteklom ratu? - U Srbiji postoji svega nekoliko agencija sličnog formata, ali ni jedna od njih ne pokriva ovu ciljanu grupu korisnika, dok je u Hrvatskoj puno više razvojnih agencija ali ni jedna se ne bavi područjima od posebne državne skrbi. Specifičnost agencije je i što će koordinirati brojne aktivnosti između Hrvatske i Srbije, odnosno u pojedinim svojim segmentima će imati i regionalni karakter. U Hrvatskoj će imati svoje predstavništvo. Bit ćemo umreženi na širem prostoru. Nekad ljudi imaju jako dobrih poslovnih ideja, a potrebno im ja samo malo stručne pomoći da bi te svoje poslovne ideje uobličili u jedan održiv projekt od kojeg će moći živjeti. Ali srećem 32 i veliki broj ljudi, razgovaram sa njima i vidim kako su gotovo svima totalne nepoznanice projekti, bespovratna sredstva, poslovni planovi, studije isplativosti, piar, marketing i baš zbog toga, odnosno zbog straha od nepoznatog odustaju od projekta prije nego što počnu razmišljati o njemu. Uz stručnu pomoć agencije vjerujem da će biti puno više ovakvih održivih projekata na područjima od posebne državne skrbi. Idemo bliže izbjeglicama, kako bi ih uvjerili da se imaju zašto vratiti. Pošto će Agencija biti namijenjena i Srbima koji žele ostati u Srbiji i onima koji se žele vratiti iz izbjeglištva, na koji će način pomoći jednima, a na koji drugima? - Kada su u pitanju Srbi koji su ostali u Srbiji njima će pomoći na nekoliko načina. Prvi način je IDENTITET/ BR. 177 / 2013. saradnja sa institucijama u Srbiji koje se bave izbjegličkim pitanjem. Do sada smo obavili razgovore sa Komesarijatom za izbjeglice Republike Srbije i Fondom za izbjeglice Vlade Vojvodine i tu je izražena želja za suradnjom na realizaciji brojnih projekata. Drugi vid pomoći je suradnja sa izbjegličkim udruženjima sa kojima ćemo sklapati ugovore o pružanju tehničke pomoći, odnosno podršci u pisanju projekata i njihovoj realizaciji. Poznato je da većina udruženja nema kadrova za ovakve projekte, te da se zbog toga sredstva ne povlače iz mnogobrojnih domaćih i stranih fondova, a ta ista udruženje gotovo da i nemaju aktivnosti osim povremenih zavičajnih večeri i zabavnih druženja. Treći vid podrške i pomoći je kroz individualni rad sa pojedincima iz ciljane grupe ljudi, te pomoć tim ljudima u pisanju poslovnih i biznis planova za pokretanje projekata. Četvrti vid pomoći je taj gdje će agencija direktno biti nositelj projekata te gdje će realizirati te projekte. Kada su u pitanju fondovi tu se uglavnom radi u projektima obrazovanja, prekvalifikacija, pokretanja stručnih osposobljavanja, pokretanja medijskih projekata. Kada su u pitanju povratnici, ta pomoć će se odnositi na suradnju s povratničkim općinama u Republici Hrvatskoj, manjinskim organizacijama kojima je potrebna tehnička pomoć u realizaciji projekata, te pomoć u pisanju poslovnih planova ljudima koji imaju dobru poslovnu ideju. Kakvi to projekti mogu biti? - Tu se radi o gotovo svim projektima iz domaćih i stranih fondova koji stoje na raspolaganju, ali u najvećoj mjeri ostaju neiskorišteni zbog nedostatka stručnih kapaciteta za povlačenje tih sredstava. Uskoro nam dolazi novo proračunsko razdoblje Evropske unije gdje će se olakšati povlačenje sredstava iz pojedinih fondova i tu će agencija imati značajnu ulogu. Ovdje najviše mislim na projekte i bespovratna sredstva iz oblasti poljoprivrede i jačanja poljoprivredne proizvodnje, te stručnu pomoć u ispunjavanju svih zakonskih obaveza koje će uslijediti za poljoprivredne proizvođače. Jedan od projekata na kojem se već radi je osnivanje jednog turističkog klastera te ciljano slanje turista iz Srbije kod članova tog klastera na područja od posebne državne skrbi u Hrvatskoj. Jedan od važnijih projekata je i zapošljavanje kroz pomoć u dovođenju hrvatskih firma u Srbiju, te srpskih firma u Hrvatsku. U sklopu ovog projekta već smo uz pomoć Konzulata Republike Srbije u Rijeci posredovali u dovođenju IDENTITET/ BR. 177 / 2013. Požgaj grupe u Srbiju. Nedavno je održan i sastanak u kabinetu Ministra financija i ekonomije Srbije Mlađana Dinkića, gdje su učestvovali svi bitni akteri u ovom projektu. U ovom slučaju u narednih mjesec dana očekujem sklapanja jednog ugovora oko pokretanja jednog pogona u drvnoj industriji gdje će se zaposliti stotinjak ljudi iz izbjegličke populacije. U pripremi je i posjeta delegacije Privredne komore Srbije povratničkim područjima gdje bi se vidjele mogućnosti ulaska srpskih firmi na ova područja i zapošljavanja ljudi koje je toliko potrebno. Ako Agencija želi nekome pomoći da na području svog zavičaja pokrene nekakvu djelatnost od koje će moći živjeti - kako će teći procedura takvog angažmana? - Agencija će čovjeku pomoći da prikupi potrebnu dokumentaciju, da napravi poslovni plan na osnovu kojeg će moći dobiti kreditna sredstva, upoznati ga s olakšicama koja postoje na području od posebne državne skrbi te mu pomoći da ih ostvari, ali isto tako ga upoznati s mogućnostima povlačenja bespovratnih sredstava iz domaćih iz stranih fondova te mu pomoći u tome. Činjenica je da postoji jako puno takvih fondova, ali se jako slabo sredstva povlače iz razloga što ljudi nemaju informaciju ili nemaju kapaciteta da bi ta sredstva povukli. Znači li to da najprije treba stupiti u kontakt sa zainteresiranima za takvu suradnju? - Da. Prvi korak je prezentacija rada agencije i upoznavanje ljudi sa tim pošto se radi o nečem sasvim novom što da sada nije postojalo medju našom ciljanom grupom ljudi. Do sada smo napravili samo jednu najavu početka rada agencije i već OPĆINA ZA PRIMJER DRUGIMA O pćina Vrhovine sigurno mnogima može poslužiti kao primjer uspješnog razvoja jednog do jučer ratom opustošenog područja. Upravo zahvaljujući mladim i sposobnim ljudima koji vode tu općinu, Miloradu Deliću, načelniku općine i Miroslavu Mašiću, njegovom zamjeniku, Vrhovine se polako ali sigurno dižu iz pepela koristeći upravo kriterije i metodologiju evropske razvojne strategije. Općinski stratezi tamo su krenuli od temelja - najprije u izgradnju infrastrukture, koristeći evropski i državni novac zahvaljujući kvalitetnim projektima, da bi se na taj način osigurali osnovni preduvjeti za bilo kakvu proizvodnju ili turizam kao ubuduće sigurno glavnu djelatnost. U Vrhovinama je izgrađen pročistač za otpadne vode, na širem području općine grade se kanalizacija i vodovod, a uskoro će se početi i sa gradnjom plinske mreže jer pored Vrhovina prolazi magistralni plinovod prema Dalmaciji. Izgrađena je i poslovna zona te spašena tamošnja drvna industrija koja iz dana u dana zapošljava sve više radnika. Dodaju li se tome obližnji autoput i Plitvička jezera jasno je da se na tom području uskoro mogu očekivati velike investicije u koje će se, zahvaljujući spomenutoj agenciji, moći uključiti i domaće stanovništvo. Bilo oni koji su se vratili iz izbjeglištva ili budući povratnici, uključujući, dakako, i bilo koga drugog u Republici Hrvatskoj ili među stranim investitorima. 33 intervju: Miroslav Mašić Donji Babin potok Prvi apartmani na zapdnom ulazu u NP Plitvička jezera Prostor između Vrhovina i Babinog Potoka na kojem će se izgradti buduće turističko naselje Gornji Babin potok Izgradnja kanalizacije u Vrhovinama Radovi na kanalizaciji prema Babinom Potoku 34 IDENTITET/ BR. 177 / 2013. do sada se javilo nekoliko udruženja koja su zainteresirana za sve oblike suradnje. To raduje pošto pokazuje da se javlja jedna drugačija svijest kod čelnih ljudi tih udruženja koji žele napraviti neke konkretne projekte za svoje članove. Dok se malo medijski ne proprati rad agencije, većina aktivnosti će biti usmjerena na već započete projekte dovođenja srpskih firmi u Hrvatsku i hrvatskih u Srbiju te na realizaciju dva projekta gdje je agencija nositelj aktivnosti. Na koji način će Agencija okupiti te ljude i ponuditi im određene projekte? - Agencija će medijski prezentirati svoj rad, a najbolja preporuka će biti uspješni projekti sa udruženjima sa kojima je suradnja već dogovorena. Sve te aktivnosti u agenciji će raditi nekoliko mladih ljudi, a ja ću im pomoći sa svojim dosadašnjim iskustvom i poznatim rezultatima u pronalaženju partnera za budući rad. Hoće li Agencija imati kontakte s općinama na kojima će biti planirana realizacija projekata namijenjenih povratnicima i pojedinim ministarstvima (zbog raznih papira, dozvola, potvrda itd.)? - U planu je da se ponudi suradnja svim povratničkim općinama na realizaciji projekata i vjerujem da će za njih to biti jako interesantno pošto svi imaju problema sa nedostatkom kadrova za ovakve stvari, a nemaju ni sredstava za plaćanje skupih konzultanata. Agencija „Most“ će za razliku od drugih svima ponuditi partnerski odnos, gdje će svi koji budu imali dobru volju moći učestvovati zajedničkim snagama na realizaciji ovih projekata, te privlačenju investicija što je itekako važno za općine i ljude koji žive u njima. Pošto u Hrvatskoj takvi projekti obično idu preko ovdašnjih ministarstava (nakon što na adresu ministarstva stigne određeni projektni prijedlog), hoće li beogradska agencija ići tim putem? Je li to pravno moguće? - U suštini nije previše bitno da li se radi o projektu koji ide preko ministarstava ili se radi o projektu koji ide direktno. I u jednom i u drugom slučaju potrebno je prikupiti projektnu dokumentaciju i napraviti projektni prijedlog, odnosno projektnu aplikaciju. Tu nastaju veliki problemi pošto općine nemaju dovoljno stručnih ljudi koji bi napravili te aplikacije da bi se ti projekti financirali. Svrha agencije je da pomogne da se napravi taj projektni prijedlog, e sad, na koju adresu će se on poslat najmanje je važno. Važno je IDENTITET/ BR. 177 / 2013. Stručnjaci porijeklom iz Hrvatske R azvojna agencija “Most” ima slijedeće djelatnosti: Izrada i implementacija predpristupnih fondova Evropske unije; Pomoć izbjegličkim udruženjima i povratničkim općinama u pisanju projekata; Izrada biznis planova; Dovođenje hrvatskih firmi u Srbiju i obrnuto; Turistički i medijski projekti. Partner Agencije je i jedna beogradska agencija koja se bavi medijskim marketingom, a u završnim je dogovorima i s jednim od najvećih svjetskih lobista za partnerstvo, lobiranje i dovođenje investitora. Uz partnerstvo jedne postojeće razvojne agencije Agencija “Most” obučava još troje mladih ljudi porijeklom iz Hrvatske koji će biti nositelji projekata. da se ispune svi formalnu uvjeti da bi se projekt financirao. Svjedoci smo da smo imali proteklih godina puno domaćih projekata, ali i od brojnih stranih ambasada kao što je japanska ambasada sa velikim projektima, ali statistika u povlačenju ovih sredstava ne ide na ruku povratničkim općinama. Imamo jako puno i natječaja za udruženja i tu su u pitanju manja financijska sredstva, ali procent odobrenih sredstava za pravne subjekte sa povratničkih područja je relativno mali i treba raditi na tome da se to promjeni. Tko će osigurati novac za tzv. tehničku podršku (papirologiju) zbog koje su a često se radilo o samo 2000 ili 3000 eura - brojne male i siromašne općine na područjima od posebne državne skrbi odustajale od projekata. Sada taj novac osigurava Ministarstvo regionalnog razvoja. Gdje je tu beogradska Agencija? - Za ozbiljnije projekte tu se radi o puno većim iznosima. Ne možemo reći da je Ministarstvo regionalnog razvoja osiguravalo sredstava za te projekte. Ministarstvo regionalnog razvoja je nedavno krenulo sa ovim projektima pomoći pri financiranju projektne dokumentacije, ali na taj način da se raspisuje natječaj i najbolji projekti na natječaju dobivaju sredstava. Dakle, i na ovom natječaju je potrebno napraviti kvalitetnu projektnu aplikaciju i ispuniti sve stručne kriterije da bi prošao projekt kod Ministarstva i da bi se dobila sredstva za natječajnu dokumentaciju. Drugim riječima, ovakve projekte dijelimo na dva dijela. Prvi dio je napraviti kvalitetan projekt da bi se dobila sredstva za dokumentaciju. Nakon toga, naručioci, u ovom slučaju općine i gradovi, biraju projektanta za izradu tehničke projektne dokumentacije, a po izradi te tehničke dokumentacije aplicira se za sredstva za realizaciju tog projekta, gdje je naravno preduslov ova tehnička i prostorno-planska dokumentacija. Agencija je tu da prati partnere, odnosno općine i 35 gradove u oba segmenta realizacije projekta. Ljudi koji se bave sa ovom problematikom shvatit će jako dobro o čemu govorim. Kakvi su uvjeti za takve projekte (poljoprivreda, turizam, zanatstvo...)? Osigurava li EU cjelokupni iznos ili određeni njegov postotak? Ako ne osigurava cjelokupni iznos na koji način zainteresirani za takve projekte mogu dobiti recimo od nekoga kredit? - U gotovo svim EU projektu radi se o sufinanciranju, a ne o financiranju projekata, što znači da jedan postotak čovjek mora i sam osigurati. Već sam govorio da dolazi do promjene u narednom proračunskom razdoblju Evropske unije koja će olakšati ljudima lakše javljanje na ove projekte. Do sada je bio slučaj da čovjek mora isfinancirati cijeli projekt te da po završetku projekta dobiva povrat sredstava što je u samom startu ljude onemogućavalo u prijavljivanju na ove natječaje, pogotovo ljude sa područja od posebne državne skrbi kojima kreditna sposobnost nije jača strana. Ukoliko tome dodamo nerazjašnjene imovinsko pravne odnose, te većinu objekata koji nisu prošli legalizaciju dolazili smo do apsurdnih situacija da se na te projekte nisu mogli javiti ljudi kojima su oni bili najviše i potrebni. Prema najavama za neke projekte, pogotovo iz oblasti poljoprivrede, taj segment će se promijeniti, te će se projekt financijski pratiti po fazama od samog početka njegove realizacije. Za ovaj ostatak čovjek mora podići kredit kod HBOR-a ili neke poslovne banke, ali za to mu je opet potreban dobar poslovni plan i hrpa dokumentacije što većina ljudi ne može sama odraditi. Svrha agencije je da čovjeku pomogne u pisanju projekta prema fondovima EU za ovaj dio bespovratnih sredstava, te u izradi poslovnog plana za realizaciju ovog kredita kod HBOR-a ili kod neke poslovne banke koji mu je potreba za završetak i financijsko zaokruživanje projekta.■ politika & žene Žene pripadnice srpske nacionalne zajednice višestruko su diskriminirane - po rodnoj, nacionalnoj i dobnoj osnovi, a one koje se žele uključiti u političke strukture moraju savladati DVOSTRUKE PREPREKE izboriti političke pozicije u svojoj zajednici i savladati ograničenja koja imaju kao pripadnice nacionalne manjine u odnosu na većinski narod Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ T ek manji broj žena, pripadnica srpske manjine u Hrvatskoj odlučuje se na aktivno bavljenje politikom. Slično je i na istoku Hrvatske, u Vukovarsko-sremskoj i Osječko-baranjskoj županiji gde Srbi participiraju u izvršnoj vlasti, istaknuto je na konferenciji za medije, održanoj krajem februara u zagrebačkom Centru za ženske studije. Na konferenciji su pred- stavljeni rezultati istraživanja o položaju i participaciji žena, pripadnica srpske manjine u politici. Istraživanje za područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema provela je Dragana Jeckov, sekretarka Zajedničkog veća opština. U razgovoru za „Identitet“ ova diplomirana pravnica ukazala je na nezavidan položaj žena srpske nacionalnosti. Usled ekonomske krize prisutna je sve veća nezaposlen36 ost građana Hrvatske, uključujući i pripadnice manjina što vodi u socijalnu isključenost i ekonomsku zavisnost. Stoga i ne čudi da se pritisnute bremenom egzistencijalnih problema mali broj pripadnica srpske zajednice odlučuje za društveno-politički angažman. „Mali broj žena srpske nacionalnosti, uključenih u političku strukturu, očigledan je i na lokalnom i na županijskom nivou. Takva se situacija direktno odražava na IDENTITET/ BR. 177 / 2013. mogućnost pristupa političkim organizacijama i učešće u politici“ podvlači Jeckov. Ona napominje da su žene pripadnice srpske nacionalne zajednice višestruko diskriminisane, po rodnoj, nacionalnoj i dobnoj osnovi, što je naročito izraženo kod zapošljavanja, ali o tome, zbog straha od eventualnih posledica ne žele javno govoriti. „Zaključak istraživanja je da žene, pripadnice srpske nacionalne manjine koje se žele uključiti u političke strukture, moraju savladati dvostruke prepreke; da se u svojoj zajednici izbore za političke pozicije te prepreku koju imaju kao pripadnice nacionalne manjine, u odnosu na većinski narod“ ističe sekretarka ZVO-a. Upravo zbog toga se mali broj žena odlučuje na uključivanje u političke strukture jer su obeshrabrene već na samom startu. Rezultati istraživanja su po oceni naše sagovornice poražavajući jer su i na istoku Hrvatske, gde Srbi participiraju u izvršnoj vlasti žene podzastupljene i nedovoljno uključene u politički život svoje zajednice. Ovu konstataciju potvrđuje i tabelarni prikaz participacije pripadnica srpske nacionalne zajednice, nakon lokalnih izbora 2009. godine, u sedam opština sa srpskom većinom u sastavu Zajedničkog veća opština. Među njima prednjači opština Borovo s 18,7 odsto žena u Opštinskom veću što je takođe nedovoljno, ali je u svakom slučaju pozitivan pomak u odnosu na neke druge sredine. U manjinskim većima koja imaju savetodavnu ulogu žena je nešto više, od 20 do čak 40 odsto. Razlozi zbog kojih se žene ne odlučuju za politiku su brojni. „Većina žena se suočava s predrasudama da im je mesto u kući i da nemaju šta raditi u mesnim odborima, većima i na drugim mestima gde se donose političke i druge važne odluke. Žene imaju strah i od pogrdnih izraza tipa „Šta hoće ova seljanka?! „Bolje neka čuva decu!“ i slično. Problem kod žena pripadnica nacionalnih manjina može biti i govor, dijalekt, pa strahuju da će biti ispravljane i ismejavane jer ne govore dobro hrvatski jezik. Sve to obeshrabruje žene da se aktivno uključe u društveno-politički život u svojoj zajednici“ kaže Dragana Jeckov. Ima i žena koje smatraju da su nedovoljno obrazovane pa prepuštaju da se tim „ozbiljnim“ pitanjima u njihovoj lokalnoj zajednici bavi neko drugi, IDENTITET/ BR. 177 / 2013. pametniji. Druge opet ne žele izlagati svoj privatni život javnosti, zbog nekog razvoda ili problema s alkoholizmom u porodici, u maloj sredini u kojoj svi o svima znaju sve. „Kao članica SDSS-a mišljenja sam da se treba pozabaviti i pitanjem nepostojanja plana delovanja za uravnoteženje zastupljenosti žena i muškaraca, a nakon toga napraviti strategiju uključivanja žena u stranku. Trenutno se radi na organizovanju žena u SDSS-u i usaglašene su smernice tog organizovanja. To je hvale vredan poduhvat i očekujem da ga kolege pomognu“, navodi jedna od malobrojnih Srpkinja na istoku Hrvatske koja se aktivno bavi politikom. Opću diskriminaciju žena pojačava i unutarstranačka zapostavljenost i guranje žena u drugi plan – smatra politolog Vinko Lazić RODNA DISKRIMINACIJA Po vokaciji diplomirana pravnica, u društveno-politički život svoje lokalne zajednice uključila se 2005. godine, kao većnica Opštinskog veća opštine Markušica. U periodu od 20052008. godine bila je na čelu Opštinske organizacije SDSS-a Markušica. „Bila sam iznenađena otporom na koji sam naišla i to mi je tada posebno teško padalo. Kako bi me diskreditovao jedan politički neistomišljenik je rekao „da je čemu valjala dosad bi se udala“. To mnogo govori o tom čoveku, a ne o meni. A moj odgovor je bio broj glasova koji sam osvojila“ priča ova predstavnica srpske zajednice. Svoje sunarodnjakinje ohrabruje da se uključe u političke strukture na lokalnom nivou. Ukoliko se poveća participacija žena u predstavničkim telima na lokalnom, za očekivati je da će se to isto dogoditi i na županijskom (regionalnom) nivou. Iako kvota od 40 odsto žena u politici, uzimajući u obzir sadašnje stanje deluje nedostižno, ipak očekuje izvestan pomak na bolje, već na predstojećim lokalnim izborima. „Smatram da žene treba da se probude iz apatije i počnu da deluju na lokalnom nivou. Još pre nekoliko decenija naše mame i bake bile su uključene u sve partijske strukture, a danas kao da smo se vratili civilizacijski korak unazad pa zahvaljujući stereotipima i patrijarhalnom pristupu ulozi žene, kojoj je „mesto“ u kući, nas skoro da i nema u političkom životu naše zajednice. Za nas žene je najvažnije da se izborimo da uđemo u opštinska i gradska veća, da smo uključene u odlučivanja 37 Ne treba po svaku cijenu stavljati žene na liste da bi se zadovoljila forma, treba motivirati sposobne - ističe profesorica srpskog jezika i književnosti Milica Stojanović, koja je u politički život ušla u vrijeme mirne reintegracije politika & žene Na istoku Hrvatske, gdje Srbi participiraju u izvršnoj vlasti, žene su podzastupljene i nedovoljno uključene u politički život svoje zajednice - ističe Dragana Jeckov, sekretarka ZVO-a i potpredsjednica Vijeća srpske nacionalne manjine Vukovarskosrijemske županije, jedna od malobrojnih Srpkinja na istoku Hrvatske koja se aktivno bavi politikom koja se odnose na lokalnu zajednicu, a ne da budemo samo kozmetika na kandidacionim listama, na začelju izborne liste, bez realne mogućnosti da budemo izabrane u saziv nekog predstavničkog tela“ ističe naša sagovornica koja će se na predstojećim izborima kandidovati za većnicu Opštinskog veća opštine Negoslavci. „Mišljenja sam da politika iziskuje posvećenost, kao i svaki drugi posao, ali uz poznatu žensku organizovanost, doslednost u provođenju odluka i operativnost možemo odoleti zahtevima političkog angažmana. Veća angažovanost žena daće nov kvalitet političkom životu naše zajednice“ smatra Dragana Jeckov, koja je danas jednako ostvarena i uspešna, i na polju karijere, i na emotivnom planu, kao supruga i majka petogodišnjeg deteta. U razgovoru za „Identitet“ ukazala je i na pozitivne primere, sposob- nih i odvažnih žena. „U Vukovarskosremskoj županiji deluje osam osnovnih škola u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Na čelu četiri osnovne škole su žene, pripadnice srpske zajednice; Vesna Vujić, Ljubica Vukajlović, Jasmina Maksić i Tatjana Lukić. To su izuzetno vredne i stamene žene kojima nije lako nositi se s problemima obrazovanja na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Smatram da su one svetli primer“ ističe sekretarka Zajedničkog veća opština i potpredsednica Veća srpske nacionalne manjine Vukovarsko-sremske županije. POLITIKA NIJE PRIVILEGIJA MUŠKARACA „Žene su opterećene svakodnevnim obavezama, karijerom, porodičnim poslovima, žele sve da postignu i da budu uspešne. S druge 38 strane u našem društvu vlada mišljenje da je politika za muškarce“ iznosi svoje viđenje podzastupljenosti žena u politici profesorka srpskog jezika i knjjiževnosti Milica Stojanović, koja je u politički život ušla u vreme mirne reintegracije. „Ušla sam u taj svet jer sam želela da dam doprinos i budem informisana, da odlučujem o svom životu i životu svoje porodice, da dam primer svojoj zajednici da ima perspektive i da se može. Bila sam županijska većnica, jedno vreme predsednica Kluba većnika SDSS-a, potpredsednica Županijske skupštine. Nailazila sam na velike probleme, ali i lepe trenutke koje vam ostavljaju samo izuzetni“ priča ova Vukovarka. Smatra da je manjinama teže u politici jer uz zajedničke brige imaju brojne probleme svoje zajednice, od materijalnih poteškoća, nedostatka kadra do brojnih zakonskih rešenja u praksi, odnosno nji- IDENTITET/ BR. 177 / 2013. hove primene. „Ne mislim da je politika privilegija muškaraca, to je odgovoran posao, traži puno vremena i odricanja. Činjenica je da se kod nas malo žena uključuje, malo ih je na listama, pogotovo je malo onih s fakultetskom diplomom. Ne treba po svaku cenu stavljati žene na liste da bi se zadovoljila forma, treba motivisati sposobne“ ističe profesorka Milica Stojanović. Po rečima politologa Vinka Lazića proklamovana stopa od 40 odsto žena u politici čini se nestvarnom i dalekom. „Uzroci odsustva žena s kandidacionih lista najčešće potiču iz nedovoljne informisanosti, nepoznavanja ljudskih prava kao i tradicionalnih i patrijarhalnih odnosa koji su glavna prepreka ostvarivanju suštinske ravnopravnosti“, smatra naš sagovornik. On ističe da su žene pripadnice srpske nacionalne manjine izloženije diskriminaciji, prilikom zapošljavanja ili kandidovanja za mesta u politici. Istovremena pripadnost dvema ranjivim grupama je nepremostiva prepreka zauzimanju adekvatnog mesta na hijerarhijskoj lestvici. „Naše područje je većinski ruralnog karaktera i stoga još podložnije tradicionalnom ponašanju i izraženijoj podeli rada. Žena je opterećena ulogom domaćice, majke i radnice na svom imanju pa joj ne ostaje mnogo prostora za obrazovanje i uključivanje u neke pokrete ili organizacije“ dodaje Lazić. Opštu diskriminaciju žena pojačava i unutarstranačka zapostavljenost i guranje žena u drugi plan. Političke stranke kao glavni akteri i predlagači nosilaca političkih funkcija u vršenju vlasti često ne uvažavaju i ne omogućavaju ženama nastup i pravo da govore u ime partije ili da je predstavljaju. „Pod pritiskom javnosti, statuti i programi političkih stranaka postali su i pisani su rodno senzitivnim jezikom, ali nemaju utvrđene unutrašnje zaštitne kvote ili mehanizme za uravnoteženje oba spola“, kaže naš sagovornik. Po njegovim rečima nedovoljno organizovani interesni ogranci žena još nisu postali dovoljan garant participacije žena u izbornim postupcima i na mestima donošenja odluka. „Stranke nemaju vidljiv strateški pristup promociji žena kao aktera političkih zbivanja pa se dešava da ignorišu probleme ženskih ljudskih prava. Na taj način interesi natpolovične većine stanovništva ostaju bez legitimnih predstavnika , nejasno artikulisani, a time i legitimnost postaje upitna. Pitanje prisutnosti žena u politici je značajan kriterijum dostignute društvene jednakosti i pravednosti, kao i demokratičnosti društva“, smatra Vinko Lazić. On dalje navodi da su kvote samo privremene, afirmativne mere kojima se nastoji uravnotežiti učešće i ravnopravnost oba spola u političkoj participaciji, a da je za suštinsku promenu potreban snažan ženski aktivizam, osnažene članice političkih stranaka koje će neprestano isticati pitanje podzastupljenosti žena i potrebu da same prezentuju svoje interese. Mišljenja je da afirmativne kvote neće odmah dati rezultate, one su samo korak na putu stvaranja jednakosti i društvene pravde. Zato se „Da je čemu valjala dosad bi se udala“ Tek jedan od mnogih pokušaja političke diskreditacije zasnovan na rodnoj diskriminaciji na koji je Dragana Jackov nailazila u svom političkom angažmanu zakonom moraju definisati, da ne ostavljaju prostora za nepoštivanje ili odlaganje njihove primene. Uz kvote neophodno je provesti izmene u izbornom sistemu kandidovanja do samog izbora nosilaca političkih dužnosti, a pre svega osnažiti i podići nivo svesti u javnosti o potrebi jačeg učešća žena na listama, izlasku na glasanje, ženskoj solidarnosti i slično. „Kvote ne bi smele da budu same sebi cilj ili jedini način da žena učestvuje u politici. Cilj je stvoriti društvo u kome će svi moći ravnopravno učestvovati i svi iskazati svoj interes“ ističe politolog Vinko Lazić.■ LOKALNI IZBORI 2009. Opštinska veća JLS Borovo Trpinja Negoslavci Markušica Erdut Jagodnjak Šodolovci IDENTITET/ BR. 177 / 2013. Ukupno članova veća Muškarci Žene Udio žena % 16 15 13 15 14 9 11 13 14 13 13 13 9 10 3 1 0 2 1 0 1 18,7 6,6 0 13,3 7,1 0 9 39 urbana lobotomija M Piše: DUNJA NOVOSEL oj prijatelj Matija oduvijek je bio previše za ove skučene prostore. Preinteligentan, preambiciozan, presenzibilan, preopušten, prenormalan, neopterećen stvarima kojima se ljudi ovdje od ranog jutra zamaraju i skupa s tim idiotnim idejama uvečer liježu. Obzirom da je takav, već do dvadeset i pete obišao je čitav svijet s ruksakom na leđima, u potrazi za nekim novim i boljim mjestima, ljudima, ili jednostavno dobrim provodom. Kad pričaš s Matijom, ne možeš ne opaziti tu jednostavnu, nepretencioznu širinu koja iz njega zrači, širinu svojstvenu ljudima koji žive izvan granica i okova prostora i vremena, koji su nadišli sve ono lokalno i nacionalno i koji su pravi građani Svijeta. Pa tako moj prijatelj Matija ovih dana živi u Francuskoj, u jednoj kući u šumi odakle noću čuje šuškanje med- vjeda, kune se, a svako jutro prelazi granicu i ide raditi u Švicarsku. Već dvije godine zaposlen je u CERN-u, najvećem europskom centru za nuklearna istraživanja, u kom više stotina znanstvenika i fizičara iz cijele Europe odgonetava fundamentalne strukture na kojima počiva Univerzum. Isti onaj Univerzum za kojeg ja smatram da je neproničan, tajanstven, hirovit i moćan, te da nam se slatko smije kad kujemo neke svoje velike planove. Da se razumijemo, moj prijatelj Matija nije slučajno dospio u to probrano društvo velikih umova (mada on skromno tvrdi suprotno: da je kao aplicirao na neki natječaj pet do dvanaest, da je poslao nepotpunu dokumentaciju koju se mjesecima poslije nije ni potrudio napoduniti, i da ga je jednog dana kad je već zaboravio na sve to nazvala sadašnja šefica i pitala je li spreman da im se priključi.) Ono što ne priča, a 40 što su temelji svega, jest činjenica da je u roku i sa sjajnim ocjenama završio zagrebački FER, da je imao sjajan životopis i brojne preporuke, koje su mu otvorila vrata prema Univerzumu. Ili mu je Univerzum otvorio vrata, kako vam drago. Ono što je bitno, on je sad tamo i predano radi posao koji ga jako veseli, i zanesenim tonom uspijeva i nama, potpunim laicima, da ne kažem tudumima, predočiti sliku svega što se tamo zbiva i kako se radi, priča o reaktorima, akceleratorima, i neutrino česticama (njih posebno voli) i o tome kako se pokušava dokazati kako te čestice uopće nemaju masu, a što će, jednom kad se dokaže, promijeniti čitav koncept poimanja ustrojstva svemira. Parafraziram. Možda nije baš tako rekao. Ali je zvučalo moćno. Kako bilo, ljude u Ministarstvu obrazovanja naše zemlje ne impresioniraju neutrino čestice, niti razvoj znanosti općenito, niti IDENTITET/ BR. 177 / 2013. Hrvatska koja bi trebala koračati tom stazom. Žalosna strana Matijine priče jest ta da će mu naredne godine isteći trogodišnji ugovor, po prestanku kojega može napustiti CERN-ov svijet, kuću u šumi, skupiti prnje i vratiti se u Hrvatsku. Ne zato što se nije dokazao u toj multikulturalnoj i multietničkoj znanstvenoj sredini, ne zato što nije sposoban i vrijedan, već iz vrlo prozaičnog razloga: zato jer je Hrvatska sama sebi dovoljna pa nije članica CERN-a. Istina je da od kraja devedestih surađuje s CERN-om na temelju ugovora o suradnji, što se u principu odnosi na rad Instituta Ruđer Bošković te znanstveno-istraživačkog ogranka u Splitu, ali tu staje ozbiljniji doprinos i interes Hrvatske kao vrlo skore članice Europske unije. To u širim razmjerima znači da Hrvatska u mnogome nije dorasla takmičenju i konkuriranju ostalim članicama (ne samo po pitanju ekonomske i gospodarske situacije te poštivanju ljudskih prava), a to po Matiju i druge sposobne mlade ljude koji bi pošli njegovim stopama znači da im netko (je li i ovo neka kapriciozna igra Univerzuma, ili je nešto drugo posrijedi?) zatvara vrata uspješne budućnosti pred nosom. Jer tako Matija ostaje bez mogućnosti da potpiše petogodišnji ugovor, koji bi mu osim sjajne plaće donio i vođenje nekog zbilja velikog projekata, neizmjerno iskustvo i napredak u karijeri, odnosno omogućio njegov doprinos važnim znanstvenim otkrićima. Njegovu će šansu tako dobiti neki mladi Portugalac ili Francuz, koji možda i nije toliki kapacitet, ali je njegova država punopravna članica organizacije, a unutar same organizacije ima čitav tim koji ga podržava i lobira za njega. Matija je, da bi ukazao na ovaj, ne samo osobni, već i problem našeg društva, vodio korespondenciju i sa čelnim ljudima države. Puno simpatija i podrške dobio je od našeg predsjednika, no on nije osoba koja bi na tom planu mogla djelovati i donijeti odluke koje bi situaciju promijenile; obratio se stoga Ministarstvu obrazovanja, gdje su njegove apele prosljeđivali nekim zamjenicima zamjenika zamjenika ministra; a koji mu je potom (zamjenik) odgovorio da uz dužno poštovanje Hrvatska nema nikakvih interesa postati članicom CERNa. Kratko i jasno. Hvala i doviđenja. Tako da se zna. Kakvu perspektivu imaju mladi ljudi u Hrvatskoj, odnosno oni koji pokušavaju svojim talentom ostvariti nešto više izvan njezinih granica. Ove koji su se ukotvili tu i nemaju nikakvih zamjerki, dobro im je ko prascima u blatu, manje žalim, a više mi se gade. Da se osvrnem samo na najaktualnija dešavanja, jer ona predstavljaju jednu zasebnu tužnu temu, činjenica da je Ruža Tomašić izabrana od strane naroda kao zastupnica Europskog parlamenta, naš reprezent u Europi, ukazuje na krajnji moralni i misaoni pad ovoga društva, na jednu njegovu iskvarenu i trulu sliku. Jadna li si, o državo.■ ‘’Drago Pilsel (50), novinar i kršćanski teolog, jedan od ponajboljih hrvatskih poznvatelja crkvenih prilika, donosi cjeloviti prikaz života kardinala Jorgea Marija Bergoglija. Obrazlaže zašto vjeruje da nije slučajno izabran za papu te zašto ima snage i volje oživjeti Crkvu. Autor ove knjige i papa Franjo imaju dosta toga zajedničkog: došli su ‘s kraja svijeta’, iz Argentine, vjeruju u hrabrost spram nemogućega koju je sveti Franjo Asiški živio apsolutnom ozbiljnošću, bez fanatizma i ozlojeđenosti, te žele ostati ljudima pristupačni i do boli iskreni’’. Pilsel nudi osnovne životopisne podatke novoga poglavara Katoličke crkve, sažetak njegove misli, dokumente o papinim prvim gestama i poruka koje su nas toliko oduševile, reakcije hrvatskih (nad) biskupa i kardinala te drugih uglednika, neka razmišljanja o tome kakvu je Crkvu stekao i što od pape očekujemo. Na kraju, donosi se i osobni osvrt jednoga zahvalnoga novinara koji je stigao iz iste zemlje odakle je papa Franjo, iz daleke Argentine, ‘’s kraja svijeta’’, kako je papa kazao okupljenima na Trgu svetoga Petra u Vatikanu odmah nakon što je izabran, gdje se talilo srce čovjeka koji je pobudio toliko nade u ljudima koji su izmučeni ravnodušnošću svijeta priviknutog na svako zlo, nepravdu i svakodnevnu smrt oko sebe. ‘’Odlučio sam ponuditi ovu knjigu u čast rimskog prvosvećenika, pape Franje koji je po mjeri Božjoj. On je dokaz da možemo drugačije, da trebamo drugačije i da, ponekad, u tome uspijevamo. Stoga: papa Franjo, pravedni, sućutni i milosrdni, moli za nas. Mi, kao što si tražio, molimo za tebe’’ (iz Pogovora). IDENTITET/ BR. 177 / 2013. 41 PANORAMA Podjela na 7 klasa - od elite do proletarijata V elika Britanija ima sedam društvenih klasa. Veliko istraživanje koje je proveo BBC pokazuje da su ljudi u Velikoj Britaniji svrstani u sedam društvenih slojeva. Istraživanje je dokazalo da je tradicionalna kategorizacija na nižu, srednju i višu klasu zastarjela. Novi model sedam društvenih slojeva kreće se u rasponu od elite na vrhu do siromašnih proletera na dnu ljestvice. U istraživanju je sudjelovalo više od 161.000 ljudi, što je najveća studija klasa u Velikoj Britaniji. Klasa je tradicionalno definirana zanimanjem, bogatstvom i obrazovanjem. No, ovo najnovije istraživanje tvrdi da je taj model previše pojednostavljen sugerirajući da klasa ima tri dimenzije - ekonomsku, socijalnu i kulturnu. BBC-ova studija mjerila je ekonomski kapital, odnosno dohodak, štednju, vrijednost nekretnina i društveni kapital. Studija je također mjerila i kulturni kapital, koji je definirala kao opseg i narav kulturnih interesa i aktivnosti. Prva klasa je “elita”. Nju čine najbogatiji ljudi, oni koji imaju najveći ekonomski kapital. Članovi elitne klase su na samome vrhu i društvenim i kulturnim kapitalom. U ovoj je klasi 15 posto Britanaca. Drugi sloj čini “činovnička srednja klasa”. Radi se o drugoj najbogatijoj klasi i najvećoj skupini na Otoku s velikim društvenim i kulturnim te drugim najvećim ekonomskim kapitalom. Treći društveni sloj u Velikoj Britaniji je “tehnička srednja klasa”. Riječ je o novoj, mladoj klasi koju odlikuje solidan ekonomski kapital i društvena izolacija te kulturna apatija. Britanski četvrti društveni sloj je “nova radnička klasa”. Radi se o mladoj klasi koja je društveno i kulturno aktivna, a ima srednju razinu ekonomskog kapitala. Petu klasu čine “radnici u uslužnim djelatnostima”. To je mlada i urbana skupina ljudi s niskim ekonomskim i visokim kulturnim i socijalnim kapitalom.Tradicionalna radnička klasa je drugi najsiromašniji društveni sloj u Velikoj Britaniji. Oni imaju nisku razinu i ekonomskog i socijalnog i kulturnog kapitala, ali imaju najviše vlastitih kuća i stanova. Pripadnici ove klase su najstariji - u prosjeku imaju 66 godina. Najnižu klasu u Velikoj Britaniji čini “proletarijat”. Proleteri su najsiromašniji ekonomski, a imaju i iznimno nizak socijalni i kulturni kapital. Ovi se ljudi svakoga dana iznova moraju boriti za svoju egzistenciju. Proletera ima 15 posto.■ KOMPANIJE S NAJVEĆIM UGLEDOM U SVIJETU P rivatna konzultantska kompanija iz New Yorka, Reputation Institute, objavila je istraživanje o 100 kompanija koje imaju najveći ugled u svijetu. Istraživanje je provedeno na 15 tržišta među ukupno 55.000 potrošača, a procjenjivao se ugled koji kompanije imaju s potrošačima kroz nivo povjerenja, divljenja, poštovanja i dobrog osjećaja kojeg potrošači imaju prema kompaniji. Istraživanje je pokazalo da najveći ugled uživa BMW, slijedi Walt Disney, a na trećem se mjestu nalazi Rolex. Četvrti je Google, a na petom se mjestu nalazi Daimler 42 (Mercedes-Benz). Na šestom je mjestu Sony, sedmi je Microsoft, na osmom je mjestu Canon, na devetom Nestle, a na desetom je mjestu Lego. Od 11. do 25. mjesta mjesta su redom zauzele ove kompanije: Intel, Apple, Volkswagen, Adidas, Johnson & Johnson, Samsung, L’Oréal, Nike, ColgatePalmolive, Philips Electronics, Michelin, Amazon.com, Giorgio Armani grupa, IBM i Kellogg. Zanimljiv je podatak da su lani Apple i Volkswagen bili u prvih deset najuglednijih kompanija. Ove godine su među prvih deset zato dospjeli Švicarci - odnosno kompanije Rolex i Nestle.■ IDENTITET/ BR. 177 / 2013. Pripremio: IGOR PALIJA Zagreb grad s najskupljim režijama u Evropskoj Uniji N a struju, plin, vodu i smeće građani Hrvatske troše 25% prosječne mjesečne plaće, a stanovnici Londona 8% i Pariza 5,5%. Zagrepčani plaćaju najskuplje režije u Evropi, a osnovni troškovi za struju, plin, vodu i smeće za stan od 85 kvadrata prosječno iznose 191 euro ili više od 1400 kuna, što znači da samo na režije potroše više od četvrtine mjesečne plaće. Za isti stan u daleko skupljem Parizu građani će izdvojiti tek 5,8 posto mjesečnih primanja (138 eura), u Kopenhagenu 5,5 posto plaće (134,14 eura), a u Londonu, jednom od najskupljih gradova na svijetu, na režije će im otići oko osam posto prihoda ili 188,54 eura. I u siromašnijim državama EU, u čiji će krug Hrvatska ući nakon 1. jula, udio režija u prosječnoj plaći niži je nego u Zagrebu: u Sofiji tako iznosi 17,9 posto, a u Varšavi 13 posto. Premda za režije izdvajaju 200 eura, što je u apsolutnom iznosu nešto više nego u Zagrebu, stanovnici Lju- bljane također su u boljoj poziciji jer im na režije odlazi petina primanja. Podaci su to najveće svjetske baze podataka o kvaliteti života Numbeo, koji prikuplja podatke o životu stanovnika 3268 svjetskih gradova. Prati cijene i troškove života, kvalitetu prometnih usluga i infrastrukture, zdravstvene skrbi, onečišćenje i stopu kriminala. Najvišu razinu kvalitete života na svijetu, inače, imaju Švicarci i Nijemci, Među analiziranim gradovima, najljepše je živjeti u Berlinu, koji, prema Numbeovim indeksima, nudi dvostruko kvalitetniji život od Zagreba. Zagreb je čist i očuvan, s niskom stopom kriminala i pristojnim zdravstvom, ali je jednostavno jako skup u odnosu na prosječna primanja građana. Tako prosječna zagrebačka obitelj mora raditi nešto više od 14 godina da bi kupila stan od 90 kvadrata po srednjoj cijeni. Stanovniku Berlina za to treba tek nešto više od pet godina. Pritom ga kvadrat stambenog prostora dođe gotovo jednako kao Zagrepčanina, iako mu je prosječna plaća trostruko veća. Istovremeno će na stambeni kredit plaćati kamatu od 3,5 posto, a Zagrepčanin sedam posto. I po visini kamatne stope na stambene kredite Zagreb je na vrhu. Najlošiju kvalitetu života ima Rim, dijelom zbog onečišćenja, ali prvenstveno zbog izrazitog nesrazmjera plaća i cijena, a osim toga, građani Rima imaju najskuplje kvadrate stambenog prostora, koji prelaze i 10.000 eura, pa prosječnoj obitelji trebaju 24 godine da bi kupila stan od 90 kvadrata po srednjoj cijeni. Očekivano, najteže žive stanovnici bugarske metropole Sofije. S prosječnom plaćom od 423 eura jedva spajaju kraj s krajem. Vrlo pristojnim životom mogu se pohvaliti stanovnici danske metropole Kopenhagena. Karakterizira ga socijalno osjetljiv sustav s visokim porezima, osobito na luksuz, i prihvatljivim cijenama živežnih namirnica. Dok, recimo, novi Golf u Sofiji košta oko 14.000 eura, u Kopenhagenu stoji više od 33.000 eura!.■ Kava najprodavanija poslije nafte K ava je najprodavaniji proizvod na svjetskim burzama, odmah poslije nafte. Tržište kave raste po stopi od 20 posto godišnje. Godišnje se proizvede više od sedam milijuna tona sirove kave, odnosno oko 130 milijuna vreća. Samo u pet najvećih država potrošača (Francuska, Njemačka, Japan, Italija i SAD) bude uvezeno više od 37 milijuna vreća kave godišnje. U uzgoju kave zaposleno je oko pet milijuna ljudi širom svijeta.■ IDENTITET/ BR. 177 / 2013. 43 izvan granica KURDSKO - TURSKI SUKOB Šansa za mir U Piše: GORAN MRDAKOVIĆ martu je Abdullah Ocalan, utamničeni vođa gerilske skupine Kurdistanska radnička partija(skr. PKK), iz turskog zatvora pozvao svoje borce na prekid vatre prema turskim strukturama vlasti i povlačenje u njihove baze na sjeveru Iraka. Opširna izjava dana tom prilikom sadržavala je znatno više od odredbe o trenutačnom primirju, i dala je viziju kurdskoturskih odnosa u kojima bi krvavi sukobi bili zamijenjeni političkom, ustavnom i parlamentarnom debatom. Rezultat je to tajnih pregovora u kojima je posredno sudjelovao i turski premijer Recep Erdogan. Usprkos činjenici da je zatvoren od 1999., Ocalan još uživa veliki autoritet i popularnost među turskim Kurdima. Primirje je na terenu dočekano sa odobravanjem, i za sada se poštuje. Mnogi skeptici među političkim komentatorima odmah su ukazali na više propalih pokušaja postizanja mira na jugoistoku Turske u zadnjih desetak godina i dali razloge zbog kojeg ove pregovore smatraju samo taktičkim i ciničnim potezom zainteresiranih strana, prije svega premijera Erdogana. Možda su u pravu. Ali promjene koje je taj dio Bliskog Istoka prošao u zadnjih nekoliko godina daju mirovnom procesu čvršću podlogu od one koja je postojala do sada. Ako bi se primirje pretvorilo u trajan mir, riješilo bi znatan dio šireg i kompleksnijeg problema koji se naziva Kurdsko pitanje. Kurdi su narod od otprilike 30 milijuna ljudi koji žive na relativno kompaktnom prostoru na razmeđi Turske, Irana, Iraka i Sirije. Jezično i kulturno su različiti od svih susjednih naroda. Većinom su sunitski muslimani, ali među njima postoje i značajne šiitske, alavitske te malobrojna kršćanska manjina. Vjera nije političko pitanje među Kurdima i ekstremizma na tom planu praktično nema. Dominantna tema je nacionalna, i težnja da se ostvari vlastita država glavno je obilježje suvremene kurdske povijesti koja počinje raspadom Oto44 manskog carstva. Kurdima je tada od strane sila pobjednica u Prvom svjetskom ratu obećana vlastita domovina, što je ušlo i u mirovni sporazum u Servesu 1920. No uspjeh Turaka u širenju granica njihove nove nacionalne države kao i kolonijalni interesi Britanije i Francuske doveli su do kršenja tog obećanja. Od tada se Kurdi, nekada jačim, a nekada slabijim intenzitetom, stalno bore za nezavisnost od svojih prisilnih matičnih država. Ta borba je bila sve samo ne jednostavna i pravocrtna. Bilo je tu mnogo kurdskih frakcija, često barem dvije na teritoriju iste zemlje, savezništava sa jednom državom da bi se dobila podrška za djelovanje na području druge, i bratoubilačkih sukoba za utjecaj i kontrolu nad stanovništvom. Sa obzirom da oko 15 milijuna Kurda živi u Turskoj, borba koju je vodila PKK zauzima u tom procesu posebno mjesto. U ratu koji traje od 1984 poginulo je po nesigurnim procjenama između 30 i 40 tisuća ljudi a stotine tisuća su napustile svoje domove. Brutalne IDENTITET/ BR. 177 / 2013. metode koje je primjenjivala turska vojska i represivni elementi ˝duboke države˝ sukobili su se sa često terorističkim akcijama PKK. Kurdistanska radnička partija nikada nije prerasla u jaku vojnu silu, niti je zamislivo da bi na taj način mogla parirati moćnim turskim oružanim snagama, ali se pokazala kao odlučan i praktično neiskorjenjiv protivnik. Pomogle su joj i baze u susjednim državama. Dok je Turska tokom vremena uspjela postići dogovor sa Sirijcima i Irancima o borbi protiv pobunjenih elemenata kurdske manjine, Bagdad je nakon poraza 1991. i posebno 2003. izgubio kontrolu nad sjeverom Iraka koju su preuzeli Kurdi, omogućivši svojim sunarodnjacima iz Turske da tu pronađu utočište. Brojne prekogranične akcije turske vojske nisu promijenile to stanje. Na političkom planu situacija je bila jednako zaoštrena. Turska je kazneno progonila i sam spomen kurdske jezične ili kulturne posebnosti, da se o teritorijalnoj autonomiji i ne govori, a PKK je tražila nezavisnost, mada treba reći da su mnogi kurdski predstavnici odavno zagovarali umjerenija rješenja. Nakon 2002. i pobjede islamističke Partije pravde i razvoja na turskim izborima došlo je do određenih kompromisnih tonova i poteza na turskoj strani, ali su se periodi popuštanja izmjenjivali sa periodima eskalacije, pa je tako i ovom primirju prethodilo razdoblje oštrih sukoba. Što bi ovo primirje moglo učiniti drugačijim od svih prethodnih koja su propala? Jedan razlog je svakako umor od tridesetogodišnjeg sukoba. Za Kurde i PKK nezavisnost nije ništa bliža sada nego što je bila 1984.,a u međuvremenu je podneseno mnogo žrtava u borbi sa nadmoćnijim neprijateljem. Njihovi zahtjevi su već smanjeni na neki oblik teritorijalne i kulturne autonomije koju bi trebalo upisati u turski ustav. Primjer Regionalne kurdske vlade na sjeveru Iraka, mada svojim opsegom ovlasti i de facto kontrole nedostižan turskim Kurdima, pokazuje da autonomija ne mora biti loše i nedovoljno rješenje, pogotovo ako su odmah preko granice sunarodnjaci u istoj ili još boljoj poziciji. Ako se pregovori ozbiljno nastave i uđu u ustavne i zakonske kategorije, upravo će određivanje stupnja autonomije biti najdelikatnije i potencijalno najopasnije za nastavak mira. Turska je također umorna od sukoba sa jednom petinom svoga stanovništva. Premijer Erdogan i njegova partija imaju velike ambicije, a ovaj konflikt je rak-rana koja smeta i domaćem razvoju i vanjskoj politici. Sigurnosni uvjeti IDENTITET/ BR. 177 / 2013. dodatno su motivirali pregovore. Nakon perioda suradnje i prijateljstva, Ankara je ponovno u konfrontaciji sa Teheranom, nadmećući se za mjesto regionalnog lidera i sukobljavajući se za utjecaj na tijek iračke politike i sirijskog građanskog rata. Strah od toga da bi Iran mogao početi pomagati PKK vjerojatno je ušao u turske kalkulacije. Razvoj situacije u Siriji još je značajniji. Tu se režim predsjednika Asada, suočivši se sa ograničenošću svojih snaga, jednostrano povukao sa dobrog dijela kurdskih područja koja se nalaze uz tursku granicu. Kontrolu je preuzela Partija demokratske zajednice, kurdska stranka bliska PKK-u. Ne samo što su Turci time suočeni sa mogućnošću širenja baza kurdskih gerilaca na dodatna područja uz južnu granicu, nego bi se svaki pokušaj uništenja istih vojnim djelovanjem mogao opasno zaplesti sa njihovom podrškom sirijskim pobunjenicima i ambicijama da se utiče na poslijeratnu sudbinu te zemlje. No novi odnos sa Kurdima u vlastitoj zemlji Turska bi mogla zauzeti potaknuta najviše uspješnim primjerom promjene odnosa prema Kurdima u susjedstvu, odnosno u Iraku. Do prije par godina Turci su Regionalnu kurdsku vladu i teritorij koji kontrolira gledali isključivo kao prijetnju, bazu za PKK i opasan primjer uspjeha u ostvarivanju kurdske de facto nezavisnosti. Takvo gledište je jako i danas, ali je procijenjeno da će suradnja donijeti više koristi i sigurnosti nego konfrontacija. Turska je otvorila granicu za trgovinu i ulaganja, a najveći projekt je svakako budući transport nafte sa kurdskog područja preko turskog teritorija do mora i otvorenih tržišta. Tim potezom je u velikoj mjeri poboljšala gospodarske perspektive iračkih Kurda. Pored toga, značajno je osnažila njihove adute u sukobu sa Bagdadom. Sa vlastitim prozorom prema svijetu Regionalna vlada se može suprotstaviti najjačem adutu centralnih vlasti, njihovoj kontroli izvoza nafte. Time su Kurdi u Iraku, a pogotovo njihova politička elita, dovedeni u situaciju da im normalni odnosi sa Turskom i te kako odgovaraju, a da im ratna djelovanja PKK sa njihovog teritorija, uza svu nacionalnu solidarnost, predstavljaju ozbiljnu smetnju i izvor napetosti. Turska vlast bi svoj dugotrajni sukob sa Kurdima unutar i izvan svojih granica na kraju mogla riješiti na način da ih, kad ih već ne može pobijediti, političkim i ekonomskim dogovorima veže za sebe. U ovom trenutku nitko izvan najužeg kruga upućenih ne može sa 45 Kurdi su narod od otprilike 30 milijuna ljudi koji žive na relativno kompaktnom prostoru na razmeđi Turske (15 milijuna), Irana, Iraka i Sirije – Svijetlo smeđe: područje naseljeno kurdskom većinom – Zeleno: kurdska regionalna vlada sigurnošću reći koliko su pregovori koji se vode ozbiljni i iskreni u namjeri postizanja definitivnih rezultata. Kritičari Erdogana navode da je njegov poriv za dogovor sa Kurdima proizašao iz namjere da njihove glasove u parlamentu pridobije za promjenu ustava koja će drastično povećati ulogu i ovlasti predsjednika Republike, te da nakon sljedećih izbora sam zasjedne na to mjesto. Taktički manervar sa ustavnom promjenom je sasvim moguć, ali on ne objašnjava dosadašnju promjenu odnosa prema iračkim Kurdima, niti očiglednu potrebu da se stabilizira sigurnosna situacija uz dio sirijske granice koji nadziru Kurdi. Čak ni dobre namjere pregovarača ne garantiraju pozitivan ishod. Tokom zadnjih dvadesetak godina u sukobima na Balkanu, Kavkazu i Bliskom Istoku prekršeno je bezbroj primirja, bilo zbog neslaganja strana u pregovorima, bilo zbog njihove nemogućnosti da svoju volju provedu na terenu. No činjenica je i to da je veliki dio tih sukoba ipak završio mirom ili je barem zamrznut trajnim primirjem. Sadašnji događaji na Bliskom Istoku stvorili su uvjete za veliki napredak u rješavanju Kurdskog pitanja. Nadajmo se da će ta šansa biti iskorištena.■ satira Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima, liderima i vođama postaju sredstva same politike Pripremio: Milan Jakšić 46 IDENTITET/ BR. 177 / 2013. N ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati od čovjeka čije je isklesano lice optočeno dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama. Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nadimak mu je inače bio Baja, svakoga mogu nasmijati mada je on uvijek bio ozbiljan što najbolje govori o kompleksnosti njegove ličnosti. Vitezović je u uvodu knjige, između ostalog, napisao: „Pisac koji nije ušao u anegdote svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za života“. Vitezović je jedan dio anegdota našao ispisane u formi koja odgovara takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio prelistavajući raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću. Priča o Svetom Nikoli Bilo je to u ono zlatno doba pre rata. Jedan siromašak koji je slavio Svetog Nikolu, a nije imao čime da ga proslavi, sedne da napiše pismo svome svetitelju. Kaže mu šta je i kako je, požali se kako nema para ni za sveću, a kamoli za prase, pa ga zamoli da mu pošalje sto dinara. Adresovao je pismo „Svetom Nikoli“, i bacio u poštansko sanduče. Kad su poštari delili poštu, naiđu na pismo sa ovom neobičnom adresom: Svetom Nikoli. „Biće to neki radikalac, piše Nikoli Pašiću. Baci u poštu za Predsedništvo!“ I pismo zaista ode u Predsedništvo vlade. Otvori ga neki činovnik, pročita i odnese samom Nikoli Pašiću. A stari Nikola Pašić sažali se, i on je slavio Nikoljdan, pa naredi: „Pošaljite mu, ovaj, pet banke od moje strane. Evo pare. Kad se, ovaj, već tako desilo.“ Prekosutra, opet poštari u beogradskoj pošti nađu novo pismo sa adresom: „Svetom Nikoli.“ „Gledaj! I dalje piše onaj šašavi radikalac.“ – začudiše se oni. Pa i to pismo pošalju Nikoli Pašiću. A u tom drugom pismu pisalo je: „Dragi moj sveče i čudotvorče, hvala ti što si moju molbu uslišio i pare mi poslao, da imam čime slavu proslaviti. Samo, molim te, kad mi drugi put budeš slao pare, nemoj preko Nikole Pašića, jer on je pola zadržao…“ Kanali u štampi Nikola Pašić s javno klonio novinara. Intervjue je davao retko i to samo stranim novinama i u istom slučaju samo stranim novinarima. Srpski novinar, iako radi za strane novine, nije mogao da dobije razgovor sa Pašićem. Nikola Pašić, ipak, nije ignorisao srpsku štampu, pošto je negda i sam bio urednik partijskiih novina, već je znao da je vešto koristi. Srpskom štampom se koristio putem „kanala“, a „kanale“ je imao u skoro svim novinama. „Kanali“ su omogućavali da se u štampi kaže ono što je Pašić hteo da kaže, ali da se ne vidi da on to kaže. „Kanali“ su tako dobro radili i obavljali Pašićev trud, pa je, radi njihove tajnosti i uverljivosti, Milan Gavrilović, njegov sekretar, često u ime predsednika vlade Nikole Pašića javno demantovao u istoj štampi ono što joj je tajno „kanalima“ puštao. IDENTITET/ BR. 177 / 2013. 47 Šta je sramota Trebinjac, pesnik Jovan Dučić je početkom veka bio student u Parizu kao stipendista srpske vlade. To se studiranje razvuklo na nekolike godine više, pa je Dučić stalno tražio produženje odsustva. Dučić je već svojim novim evropskim pevanjem izazivao zavist beogradskih pisaca, a dugo studiranje je bilo povod još većeg ogovaranja. Kako je književnik i profesor Mile Pavlović bio blizak Pašiću, pa i njegov špijun u Bosni u koju je išao kao putujući obućar i zato dobio i nadimak „Krpa“, on se jednom usudio da sa Pašićem popriča o Dučiću i Dučićevom dugom studiranju. „Molim Vas, gospodine Pašiću, zbilja je Dučić jedan zevzekIbrahim… Molim Vas, izvinite na izrazu, i da dupetom studira završio bi studije… To je jedan bezobrazluk.“ – ne štedi Mile ni Dučića ni reči. „Ovaj, znaš, Mile, to je bezobrazluk što ti kažeš!“ Narod između kralja i Pašića Na početku kraljevanja Petra I Karadjordjevića dolazilo je do sukoba između kralja Petra i Nikole Pašića. Kraljev sekretar Živojin Balugdžić pisao je u „Štampi“ i „Dnevnom listu“ protiv Pašića uvredljivo. Nikola Pašić ga je tužio sudu. Balugdžić se apse morao spasavati bežanjem u Zemun. Ono što sam nije smeo ili nije hteo da kaže starom kralju, Pašić je to činio preko prote Milana Djurića, a što kralj Petar nije hteo lično da kaže Pašiću u brk i u bradu to je, opet, išlo preko ovog narodnog popa. Kad god bi se odnosi između kralja Petra i Nikole Pašića zategli, javljao se prota Milan Đurić da ih kako tako izmiri. „Slušaj ti, Petre, ako ti misliš da bi narod, u slučaju da bira između Tebe i Pašića izabrao Tebe, onda se ljuto varaš… Narod je odbacio Obrenoviće, ali je izabrao Pašića…“ - znao je da odbrusi prota Đurić. O padu Pašićeve vlade U sukobu izmedju Kralja Petra i Nikole Pašića, „Vrač pogađač“, srpski šaljivi list koji je izlazio ćirilicom u Zagrebu, bio je na strani kralja Petra. „Vrač pogađač“ pisao je novembra 1905. godine o novom padu Pašićeve vlade: „Promene vlade srpski narod smatra meteorološkom pojavom. Zato sve padove vlade, pa i ovu poslednju, Pašićeve vlade, prati izrekom: - padaju ćuskije!“ (Vesti o Pašiću u „Vraču pogađaču“ bile su potpisane sa HUZ, što je bio tajni pseudonim Živojina Balugdžića, ličnog sekretara kralja Petra). Vezane ruke „Vrač pogađač“ piše decembra 1905. godine: „U Srbiji je Nikola Pašić opet sastavio svoj novi stari kabinet. Sve je po Baji, to jest, po starom. Samo se srpska štampa plaši da iz tog Pašićevog kabineta ne izađe opet za nju kakav – vezir (to jest, onaj, koji će joj vezati ruke).“ treće poluvrijeme HOĆE LI SKIDANJE S DRŽAVNE FINANCIJSKE INFUZIJE PROMIJENITI DOSADAŠNJE ODNOSE U SPORTU TRANZICIJSKIH ZEMALJA Tko preživi, pričat će - o uspjehu N ogomet je više od igre. Kazat će vam to svaki natprosječno ostrašćeni navijač, iako većina njih zapravo nema ništa opipljivo od toga. No, sve je više onih koji imaju, unatoč globalnoj krizi. Nema razloga da im ne povjerujemo: eto, tako su nogometni menadžeri s licencom svjetske krovne federacije FIFA-e, u 2012. godini na transferima zaradili više nego ranijih godina. Iako je vrijednost tržišta pala za 290 milijuna eura, predstavnici igrača su od klubova dobili 33 milijuna više nego proteklih sezona, točnije, menadžeri su zaradili ukupno preko 163 milijuna dolara. U 2012. godini u svim službenim transakcijama i transferima, okrenulo se 2,53 milijarde dolara. Govorim sad o službeno prijavljenim svotama, a gdje su one koje se dogovaraju “ispod stola” ili se namiruju kroz različite kompenzacije i poslove... Doduše, prema pravilniku FIFA-e, klubovi iz 200 zemalja moraju unijeti na internet i učiniti ih svima dostupnim sva plaćanja kada igrači mijenjaju zemlje, neovisno o tome kakva je priroda “trgovanja”. Kad smo već kod toga, engleski klubovi su potrošili najviše, FIFA kaže da su tamošnji agenti koji su posredovali u međunarodnim transferima zaradili 59 milijuna dolara, dok su njihove kolege u Italiji zaradili čak 18 milijuna dolara manje. Kad je riječ o aktivnim igračima, najbogatiji je David Beckham (PSG) sa 50,6 milijuna dolara, slijedi ga Christiano Ronaldo (Real Madrid) sa 43,5 milijuna dolara, a onda i Messi (Barcelona) sa 40,3 milijuna dolara. Ovdašnjim Piše: Hrvoje Prnjak sportašima je sve ovo vjerojatno teško čitati. Ne zbog ljubomore, nego zbog činjenice da se ovdašnji sportski profesionalizam zapravo jednom nogom nalazi u prošlom sustavu, jer je jasno da bez pomoći iz državnog ili lokalnih budžeta, ne bi opstao... Iako se posljednjih godina dugovanja domaćih klubova kroz pretvorbu masovno pretvaralo u dioničke udjele lokalnih vlasti, a to će zapravo reći da se dugove otpisivalo, te su dionice uglavnom vrijedne tek njihovim vlasnicima, jer nisu izlistane na burzama i uglavnom imaju tek emocionalnu vrijednost. No, od emocija i dobrih namjera se ne živi: znaju to i nogometaši bukureštanskog Rapida, koji su zbog neisplaćenih ugovornih rata i plaće sredinom travnja odbili odigrati utakmicu nacionalnog prvenstva. “Nećemo trenirati i nećemo igrati sljedeću utakmicu”, poručio je kapetan Rapida Danijel Panku. Klub je pritisnut dugovima, a igrači već mjesecima primaju samo desetak posto od plaće. “Nije Rapid jedini, još je nekoliko klubova na rubu propasti zbog nagomilanih dugova”, nemoćno upozorava predsjednik rumunjske nacionalne lige Dumitru Dragomir. PLAN JE DA PREŽIVIMO Hvala na pitanju, ima toga i kod nas! Brojni profesionalni klubovi, što nogometni, što košarkaški, odbojkaški ili rukometni, ne isplaćuju redovito plaće igračima, još manje drugim uposlenicima. Mladi košarkaški reprezentativac Dominik Mavra napustio je nedavno KK Split, u kojem je pokušao vratiti izgubljeno samopouzdanje. Razlog? Klub 48 mu nije plaćao niti podstanarstvo, pa se mladić bio prisiljen vratiti - roditeljima, u rodni Zadar. Predrag Danilović, predsjednik KK Partizan, nedavno je govorio baš na temu financijskog preživljavanja: “U financijskoj situaciji u kojoj se naša država nalazi, pa samim tim i tvrtke i sve ustanove pod njenom kapom, a jedna od njih je i Partizan, koji također dosta ovisi o volji državnih institucija, teško je bilo šta planirati na duge staze. Iskreno, plan je da preživimo, ništa drugo”, naglasio je Danilović. “Zbog financijske situacije odlučili smo se prošle godine za tim s mladim igračima, uz želju da ih zadržimo na okupu više godina, što bi iz sadašnjeg ugla bio veliki poduhvat. Najviše me brine to što je Partizan u velikoj financijskoj krizi i što je nedovoljna briga za jednu veoma važnu sportsku instituciju za ovaj grad i zemlju svih ovih godina, osim pojedinačnih inicijativa, ali one nisu dovoljne i ne predstavljaju jedan sistem kojim bi trebao da se financira sport”, kaže nekadašnji košarkaški as, koji je igrao dovoljno dugo u inozemstvu da danas osobno nema egzistencijalnih problema, kakve imaju domaći profesionalci. No, zato ima klub kojemu je na čelu. U Crvenoj zvezdi je navodno još gore stanje, i dug premašuje 60 milijuna eura, pa nije čudno da svako zatezanje odnosa između ova dva kluba završi prepucavanjima u priopćenjima na temu “izvora financiranja”, odnosno privilegiranosti. Naravno da ovdašnji klubovi ne mogu doslovno kopirati zapadnjačke uzore profi-sporta, prije svega zbog stanja u tuzemnim ekonomijama, a onda i daleko slabijeg interesa ulagača (u nedavnom IDENTITET/ BR. 177 / 2013. preoblikovanju HNK Osijeka u sportskodioničko društvo dionice tog kluba kupila su doslovno 94 navijača-mala dioničara!) koji bi uistinu garantirali razvoj, što znači da će se morati naći neko kompromisno rješenje. Ili će se morati ići u neku vrstu reamaterizacije (iako ju veći dio javnosti još percipira kao svojevrsno poniženje?!) ili pak u privatizaciju po svaku cijenu: “Osobno se plašim privatizacije dok gledam kako je ona sprovedena u drugim područjima života. Na primjer, zemljište gdje se nalazi stadion Partizana i sportsko društvo je veoma vredno. E sad, neko može procijeniti da ono vredi mnogo manje, pa da se proda jeftinije, a potom da se izmjesti stadion, pa da se promijeni namjena zemljišta i izgrade neki drugi objekti... Ja ne vjerujem u altruiste. Zašto bi netko ulagao u Partizan ako nema zaradu? Mislim da sport mora ostati pod kontrolom države, jer država tu ima interes. Zašto bi netko imao priliku da kupi Zvezdu ili Partizan? Do sada su sve privatizacije bile u interesu privatnika, a ne zaposlenih i radnika”, kazat će na ovu temu Duško Vujošević, proslavljeni trener KK Partizana. Istina, na ruku mu ide i nedavna izjava čovjeka iz vrha izvršne vlasti, Aleksandra Vučića koji je, gostujući na TV Pink kazao: “Država će poduzeti ono što država može učiniti. Vidjet ćemo što možemo uraditi kako bi pomogli klubu koji je dužan preko 60 milijun eura. Riječ je o velikom problemu za sve nas u ovoj državi”. Drugim riječima, još neko vrijeme će se raditi po starom i svi zadovoljni, a nitko neće morati navijačima objašnjavati zašto je zaustavljen dotok državnog novca u profesionalne klubove. ŽIVOT U GRANICAMA MOGUĆEG U Hrvatskoj, da stvar bude nezgodnija, profesionalni nogomet će, mimo svoje volje, uskoro morati uvesti europska pravila igre i kad je riječ o financiranju, što znači da će klubovi morati potpuno zaboraviti na pomoć države, izravnu ili prikrivenu, kroz sponzorstva turističkih zajednica itsl.: “Da, primili smo tumačenje europskog zakonodavstva po kojemu profesionalni klubovi ne bi smjeli primati više od 200 tisuća eura javnog novca u razdoblju od tri godine, a potporama se smatraju i porezne olakšice, dodjela sportskih objekata, razne donacije, subvencije i sponzorstva... Od Ministarstva vanjskih poslova zatražili smo dodatno objašnjenje, no čini mi se da ćemo morati hitno utvrditi pravnu poziciju i status IDENTITET/ BR. 177 / 2013. Hrvatska će uskoro morati uvesti evropska pravila igre u financiranju sportskih klubova - klubovi će morati potpuno zaboraviti na pomoć države: “Da, primili smo tumačenje evropskog zakonodavstva po kojemu profesionalni klubovi ne bi smjeli primati više od 200 tisuća eura javnog novca u razdoblju od tri godine, a potporama se smatraju i porezne olakšice, dodjela sportskih objekata, razne donacije, subvencije i sponzorstva... kazao je nedavno Petar Skansi, pomoćnik ministra obrazovanja, znanosti i sporta samog sporta”, kazao je nedavno Petar Skansi, pomoćnik ministra obrazovanja, znanosti i sporta. Dakle, izmjene Zakona o sportu su vrlo izvjesne. Evo i zbog čega: Grad Zagreb će ove godine Nogometnom klubu Dinamo isplatiti gotovo 11,2 milijuna kuna, Rukometnom klubu Zagreb 6,2 milijuna kuna, Košarkaškom klubu Cibona 4,1 milijun kuna (“cibose” vode kadrovi pod izravnom kontrolom gradonačelnika Milana Bandića, zbog čega je opravdano sumnjati da Grad i na druge načine pomaže funkcioniranje kluba koji je na javnosti neobjašnjen način gotovo u potpunosti sanirao financijske dubioze koje su prelazile 80 milijuna kuna!)... Dakako, primjer Metropole (zapravo je riječ o varijacijama na temu financiranja sporta u socijalizmu) slijede i druge sredine, u granicama svojih mogućnosti. Pa Grad Zadar Nogometnom klubu Zadru godišnje uplaćuje 3 milijuna kuna, nakon što mu je oprostio 49 porezna i druga dugovanja u iznosu koja prelaze 5 milijuna kuna. U Splitu je situacija teoretski nešto drukčija, pošto je Grad suvlasnik i Hajduka i KK Split, no u praksi je zapravo isto. Kako bilo, polako dolazi na naplatu višegodišnje arčenje i trošenje preko granica mogućnosti i boniteta. Što bi rekao Predrag Bejaković, znanstveni savjetnik na zagrebačkom Institutu za javne financije, “ni kao pojedinci ni kao društvo više ne možemo trošiti više od onoga što zarađujemo, odnosno, moramo živjeti u granicama mogućeg, a to znači da se trebamo okrenuti ozbiljnom radu, a ne živjeti od raznovrsnih oblika renti ili zaduživanja”. Ne sumnjamo da će glavni kapitalac hrvatskog ekipnog sporta, svemoćni Dinamov gazda Zdravko Mamić, već nekako preživjeti i ovu mjeru. A klupski sport? E, u to se ne bih zakleo. Neovisno o tome jeste li u EU ili ne. Uostalom, i spomenuta Rumunjska je u EU, zar ne... ■ INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA ►Pučki pravobranitelj Štiti ustavna i zakonska prava građana pred državnom i lokalnom upravom, te središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije Opatička 4, Zagreb Tel: +3851 48 51 855 Fax +3851 63 03 014 E-mail: ombudsman@ombudsman.hr www.ombudsman.hr ►Savjet za nacionalne manjine RH Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini Mesnička 23, Zagreb tel. 01/4569-286 fax. 01/ 4569-297 e-mail: savjet.nac.manjine@vlada.hr www.savjet.nacionalne-manjine.info ►Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom, promocijom i poštivanjem ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u RH Mesnička 23, 10 000 Zagreb Tel: 01 4569 358 Fax: 01 4569 324 E-mail: nacionalne.manjine@vlada.hr ►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena Miramarska 11b, Zagreb Tel: +3851 46 13 630 Fax: +3851 46 13 650 hho@hho.hr www.hho.hr ►Srpsko narodno vijeće Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u Hrvatskoj Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 48 86 368 Fax: +3851 48 86 372 E-mail: ured@snv.hr www.snv.hr ►Srpski demokratski forum Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i prava nacionalnih manjina Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 49 21 862 Fax: +3851 49 21 827 E-mail: zagreb-sdf@sdf.hr www.sdf.hr ►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Krovna organizacija koja promovira kulturu i stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj Berislavićeva 10, 10000 Zagreb tel/fax. 01/4872-480 e-mail: skdprosvjeta@skdprosvjeta.com www.skdprosvjeta.com ►Privrednik Srpsko privredno društvo Preradovićeva 18/1, Zagreb Tel: +3851 48 54 478 Fax: +3851 48 54 478 E-mail: ured@privrednik.net www.privrednik.net ►Zajedničko vijeće općina Vukovar Štiti ljudska, građanska i manjinska prava srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji Eugena Kvaternika 1, Vukovar tel: +385 32 422 750 fax: +385 32 422 755 e-mail: zvo@vu.t-com.hr www.zvo.hr ►GONG Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u političkim procesima Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445; E-mail: gong@gong.hr www.gong.hr ►Projekt građanskih prava Sisak Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava Rimska 6, Sisak Tel: +385 44 571 752 Fax: +385 44 521 292 E-mail: pgp-sisak@crpsisak.hr www.crpsisak.hr ►Ženska mreža Hrvatske Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj Tel/Fax: +385 51 233 650 koordinatorica@zenska-mreza.hr www.zenska-mreza.hr Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave zaštitom i promocijom prava žena ►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih prava Savez nevladinih organizacija koje rade na ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava, razvoju demokracije i vladavine prava Gornjodravska 81, Osijek Tel: +385 31 284 320 Fax: +385 31 284 321 E-mail: lsc@os.t-com.hr www.lsc.hr Članice koalicije: Centar za građanske inicijative Poreč, Partizanska 2b Tel: +385 52 428 586 Fax:+385 52 452 746 E-mail: cgiporec@zamir.net www.cgiporec.hr 50 Centar za mir, nenesilje i ljudska prava Osijek, Trg Augusta Šenoe 1 Tel: +385 31 206 886 Fax: +385 31 206 889 E-mail: centar-za-mir@centar-za-mir.hr www.centar-za-mir.hr Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32 Tel: +385 32 413 319 Fax: +385 32 413 317 E-mail: centar-za-mir@vk.t-com.hr www.center4peace.org Dalmatinski odbor solidarnosti Split, Šetalište Bačvice 10 Tel/Fax:+385 21 488 944 E-mail: info@dos.hr www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr HOMO Pula Pula, G. Martinuzzi 23 Tel: +385 52 505 976 Fax: +385 52 506 012 E-mail: homo@pu.t-com.hr Organizacija građanske inicijative Osijek Tel/Fax: +385 31 582 290 www.ogi.hr Odbor za ljudska prava Karlovac Karlovac, Vraniczanyjeva 6 Tel: +385 47 600 634 Fax: +385 47 616 365 E-mail: chr-ka@ka.t-com.hr www.sigmacentar.hr Srpski demokratski forum www.sdf.hr Udruženje za mir i ljudska prava Baranja Bilje, Petefi, Šandora 78 Tel/Fax: +385 31 750 892 E-mail: baranja@inet.hr www.udruzenje-baranja.hr ►Kuća ljudskih prava Selska 112c, Zagreb Tel: +3851 64 13 710 Tel/fax: +3851 64 13 711 kontakt@kucaljudskihprava.hr www.kucaljudskihprava.hr Osnovana u cilju promicanja, razvitka i unaprjeđenja zaštite ljudskih prava Osnivači Kuće ljudskih prava su: Centar za mirovne studije Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. Građanski odbor za ljudska prava Udruga za promicanje istih mogućnosti Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja www.identitet.info IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
© Copyright 2024 Paperzz
