MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ŠEHER
BANJA LUKA
ŠEHER BANJA LUKA - Broj 30 - MART - APRIL - 2014. - MOTALA - GODINA VI
Uvodnik
Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!
IZBORNA GODINA
Ova godina je posebno značajna za sve nas, Bosance i Hercegovce, nastanjene širom svijeta, jer je - izborna. Mi, koji živimo u Švedskoj,
imamo priliku glasati na tri „fronta“ - u EU, u Švedskoj i u BiH. Svojim glasom možemo mnogo toga poboljšati, posebno kada su u pitanju
promjene u domovini i EU. Prvi na redu su izbori za švedske predstavnike u evropskoj uniji. Među kandidatima posebno je za nas značajan
osvjedočeni Bosanac Jasenko Selimović. On se u svojoj predizbornoj kampanji predstavio našim građanima na organiziranim skupovima, u
udruženjima i putem medija. U svojim obraćanjima Jasenko je obećao da će svim srcem, naravno ako bude izabran, uz svoje partijske i
državne obaveze, raditi i na lobiranju i pomoći BiH i njenom pridruživanju evropskim integracijama i konačnom ulasku u EU.
A već na pragu jeseni, 12. oktobra, čekaju nas veoma važni opšti izbori u Bosni i Hercegovini. Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine definirano je da se izbori u Bosni i Hercegovini održavaju prve nedjelje u oktobru kada je izborna godina, ali da se, ukoliko to pada na neki od
vjerskih blagdana, može pomjeriti za sedam dana, pa su zato, zbog Kurban-bajrama, pomjereni za narednu nedjelju. Ovo je prvi put da je iskorištena ta odredba Zakona. Ovi izbori su veoma bitni i za brojne Banjalučane. Siguran sam da će ovaj put odziv za glasanje biti veći. Proljetni protesti u domovini, žestoka inicijativa organizacije 1. mart, popis stanovništva, prijetnje vlasti RS zakonom o prebivalištu,
nekontrolisane izjave Dodika, sve to pozitivno utiče na mobilizaciju probosansko orijentisanih građana i krajnje je vrijeme da se osvijestimo
i upotrijebimo naš glas za nužne demokratske promjene. O bh. izborima bit će puno više riječi u slijedećem broju.
Za nas, ovdje, svakako je središnji događaj bila proslava Dana oslobođenja našeg grada od fašizma, seminar Saveza Banjalučana i kulturna
manifestacija “Sa glumcima u maju”. Veoma uspješan domaćin ovom dvodnevnom druženju bila je sekcija Banjalučana iz Noršepinga i još
jednom im hvala na uloženom trudu. Zbog obilja događaja, prekrasnih i zanimljivih priloga naših dopisnika i važnosti predstojećih izbora,
odlučili smo da slijedećih nekoliko brojeva, uprkos povećanim troškovima, štampamo na većem broju stranica. Zato je veoma bitno da i vi,
koji ste u mogućnosti, svojim dobrovoljnim prilozima pomognete ovaj naš zajednički projekt. A kako bi magazin bio što više dostupan širem
čitalaštvu odlučili smo ga staviti i na Internet. Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banja Luke”.
http://issuu.com/savezbl
Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i
razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.
Vaš urednik
Mirsad Filipović
OSNOVAN/GRUNDAT 2009.
Izdavač/Utgivare
SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ
RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ISSN 2000-5180
Glavni i odgovorni urednik/
Chefredaktör och ansvarig utgivare
Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom
Adresa redakcije/Redaktionens adress
Zlatko Avdagić
Šeher Banjaluka,
Luxorgatan 12, 591 39 Motala
Telefon: +46(0) 739 872 284
Internet: www.blsavez.se
E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com
Redakcija/Redaktion
Goran Mulahusić
Enisa Bajrić
Fatima Mahmutović
Haris Grabovac
Nedžad Talović
Mirsad Filipović
Dopisnici/Korrespondenter
Urednik/Redaktor
Ismet Bekrić (Slovenija)
Slavko Podgorelec (BiH)
Mišo Vidović (BiH)
Kemal Coco (BiH)
Radmila Karlaš (BiH)
Aida Bašić (Švedska)
Rešad Salihović (BiH)
Dr Severin D. Rakić Australija
Goran Mulahusić
Grafička obrada/Grafisk arbete
Art-studio EMMA
Lektor/Korrekturläsare
Ismet Bekrić
List izlazi dvomjesečno
Godišnja pretplata:
6 brojeva 150 SEK plus poštarina
Pretplata i reklame
+46(0) 73 98 72 284
E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com
Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju
Štampa/Tryck
NIGD “DNN” Banja Luka
Naslovna strana
Enver Enko Kadenić, Komadanja Bosne
EHER
2 Š
BANJA LUKA
Sadržaj
Reportaža: Banjalučani sa planete Zemlja..........................................4
Reportaža: U znaku izbora za EU parlament.......................................5
Reportaža: Posjeta delegacije Landskruna Donjem Vakufu.............6
Kupovanje mira i glasova................................................................8
Banjalučki spomenar: Cirkus........................................................10
Kolumna: Svako treba svog čarobnjaka......................................12
Sjećanja: Adem Ćejvan..................................................................14
Feljton: Poruke netolerancije i mržnje.........................................16
EU i BiH: Jedini pravi put...........................................................18
Ukrajina............................................................................................19
EU izbori..........................................................................................20
Noršoping, Proslava 22. Aprila,
Dana Oslobođenja Banja Luke......................................................22
Sjećanje: Borik................................................................................24
Školstvo: Šta dugujemo djeci.......................................................26
Banjalučka razglednica 3: Ko nam smaragd prlja.......................27
Sjećanje: Veliko finale....................................................................28
Kad truba zavlada - sevdah utihne................................................30
Jedna subota u Stockholmu..........................................................31
In memoriam: Hamko sa Vrbasa...................................................32
Sjećanje: Pismo Hedi...i Pobrđa Đumišića...................................34
Jedna likovna priča: Vrbaske nijanse...........................................36
Priča o jednoj slici i poštenju........................................................38
Sajam knjiga: Literarna Banja Luka..............................................40
Križaljka/Ukrštenica.......................................................................41
str.8
Kupovanje
mira
i glasova
str.4
B a n j a l u č a n i s a p l a n e t e Ze m l j a
s t r: 3 6
Vrbaske nijanse
st r. 2 0
Kako glasati na EU-izborima
ŠEHER 3
BANJA LUKA
Proslava 22. aprila, dana oslobođenja Banje Luke,
i manifestacija Sa glumcima u maju
Banjalučani
sa planete Zemlja
Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ
Dan oslobođenja Banje Luke, 22. april, u Švedskoj proslavljamo već
tradicionalno. Taj dan je ujedno i Dan planete Zemlje. Bio je to i dan
susreta Sa glumcima u maju. U tom ozračju riječi nekadašnjeg sekretara Ujedinjenih Nacija U Thanta imaju za nas posebno značenje, jer nas
u sjećanjima vraćaju u ljepote našeg zavičaja, ali i uvode u ljepšu
budućnost:
“Neka budu samo mirni i veseli Dani planete Zemlje u budućnosti za
naš lijepi svemirski brod “Zemlja” koji nastavlja da se okreće i kruži u
hladnom svemiru sa njegovim toplim i lomljivim tovarom vedrog života”.
A te vedre trenutke doživjeli smo u Noršepingu, u prostorijama
udruženja “Bosna i Hercegovina”. Veselo, toplo i svečano. Rasuti Banjalučani nesalomljivo kruže ovom planetom i uvijek se iznova vraćaju
svom voljenom gradu.
Kulturni program je bio bogat i sadržajan. Predstavili su se članovi
udruženja iz Noršepinga, Orebra i Motale. Recitatori, pjevači sevdalinki,
horovi i folklorni ansambli smjenjivali su se na sceni. Publika je zadovoljno posmatrala sve ono što su priredili vrijedni učesnici raznovrsnog
programa. Da spomenemo sve nedostajalo bi prostora u ovom tekstu.
Ali ipak da čestitamo Faruku Sarajliću, koreografu folklorne sekcije iz
Noršepinga, na izvanrednom nastupu njegovih dobro uigranih grupa u
juniorskoj, seniorskoj i veteranskoj konkurenciji. Ima Bosne gdje se god
okreneš. Čudo!
“Sekcija građana grada Banja Luka”, domaćina, samo je potvrdila
svoje, od ranije nam poznate, organizacione sposobnosti. Čestitamo.
Banjalučani, vidimo se opet, svakom prilikom, na nekoj tačci
ove zajedničke nam planete.
EHER
4 Š
BANJA LUKA
Najmlađa publika je sa velikim interesovanjem pratila program.
Odličan nastup: Folklor iz udruženja domaćina "BiH Norrköping".
Priprema za Brazil je već počela.
Seminar Saveza
U znaku
izbora
za EU
parlament
U prostorijama fudbalskog kluba “Bosna”
iz Noršepinga u subotu 26. aprila 2014. godine
održan je seminar za članove Saveza Banjalučana u Švedskoj, sa aktuelnim temama
vezanim za svakodnevne aktivnosti i predstojeće izbore za Europski parlament.
Predstavnica NBV Fatima Mahmutović
govorila je o značaju ove organizacije u švedskom društvu. Posebno je istakla pitanja narodnog obrazovanja, te uloge udruženja i velikih
mogućnosti koje mogu ostvariti u saradnji sa
NBV-om. Naredni govornik je bila Emina Krzović, zadužena za projekte gradske uprave u
Štokholmu i u organizaciji Centar za lokalni
razvoj i dijasporu. U svom izlaganju posebno je
istakla važnost djelovanja dijaspore u domovini, i njen doprinos razvoju zajednica iz
kojih su došli. Ti procesi će se nastaviti i u
narednom periodu, i zato ulogu dijaspore u
razvoju BIH treba neprestano isticati. Veoma
je važno ostvariti što bolje kontakte sa odgovornim ljudima u domovini.
Veliko interesovanje pobudio je Jasenko
Selimović, kandidat liberalne Narodne/Folk
partije za Europski parlament, koji je istakao
da je bitno da Švedsku u EU predstavlja kandidat naših korijena. Razloga je mnogo, a najvažniji je da imamo nekoga ko može braniti i
interese BIH na putu ka punopravnom članstvu
u zajednicu evropskih naroda. Ulazak u EU
smanjio bi negativne procese u BIH, te otvorio
vrata njenom ekonomskom progresu i prosperitetu.
Izbori su 25. maja, pa naša redakcija
poziva sve čitaoce i sve one kojima je Bosna i
Hercegovina u srcu da na taj dan izađu na svoja
glasačka mjesta i daju glas za Jasenka Selimovića, kandidata Folk Partije za EU parlament.
Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ
Kandidat za EU-Parlament: Jasenko Selimović u društvu Amele de la Cruz.
Uspješni predavači: Fatima Mahmutović, Jasenko Selimović i Emina Krzović.
Predstavnik NBV-a iz Štokholma: Ann-Sofie Roberntz.
U prvom planu: Mirsad Kušljugić, Branko Tomić, Azra i Zlatko Avdagić.
Reportaža
Sklopljeno prijateljstvo i dogovorena
saradnja: Gradonačelnici Huso Sušić
i Lennart Södeberg.
Foto: Ferid Lukačević
Tekst: Mesud Mulaomerović
PLODOVI SARADNJE
POSJETA DELEGACIJE LANDSKRUNA
DONJEM VAKUFU
EHER
6 Š
BANJA LUKA
Panorama Donjeg Vakufa.
Poklon iz Landskrone.
U zvaničnoj posjeti Donjem Vakufu u
periodu od 9 -12 aprila 2014.boravila je
Delegacija grada Landskruna, na čelu sa
gradonačelnikom Lennartom Söderbergom,
Tom Sörenssonom i Ulf Bergströmom, u
kojoj su bili i predstavnici KK "BOSNA LA" Ferid Lukačević i Nail Vajrača, posjetila
je u prvoj poloviniu aprila o.g. (9.-12.)
Donji Vakuf, u kojem su ih, uz ljubaznost
svih žitelja, dočekali načelnik Huso Sušić,
predsjedavajući vijeća Tihomir Zril, te
Sead Cerić i Hamdija Mlinarević.
Nakon posjete Prvoj osnovnoj školi i
JU Dom kulture, održan je sastanak sa
privrednicima preduzeća "Promo",
"Nirbo","Inox- partner" i "Malak Group".
Gosti su obišli i proizvodne pogone te posjetili JU Dječiji vrtić, JU Dom zdravlja, Vatrogasni dom i Sportski savez. Načelnik
Huso Sušić je izrazio zadovoljstvo dobrim
odnosima koji su stvoreni između dva
grada, te da će ove dvije lokalne
samouprave proširiti svoje saradanju. Dogovorena je razmjena kadrova iz raznih
oblasti, te posjeta Landskruni i Donjem
Vakufu u cilju druženja i upoznavanja sa
različitim uslovima rada u školstvu,
zdravstvu, sportu i ostalim društvenim djelatnostima. Prilikom tih posjeta organizovat
će se takmičenje đaka iz raznih predmeta.
Dogovoreno je opremanje sportske dvorane, rad na obezbjeđenju kola hitne pomoći, izgradnja dvije fontane - ispred
bolnice i apoteke, a u kulturi predviđeni su
zajednički nastupi folklornih družina i uređenje bine u Kulturnom centru Donjeg
Vakufa. Dogovorena je i saradnja dječijih
vrtića, razmjena uposlenih i upoznavanje sa
Ambasador Kraljevine Švedske u BiH Fredrik
Schiller je pohvalio Šeher Banja Luku.
različitim metodama rada sa djecom. Ovom
prilikom delegacija Landskrune posjetila je
i ambasadu Švedske u Sarajevu i upoznala
je sa saradnjom ova dva grada, koju je ambasador Fredik Schiller podržao i najavio i
svoju posjetu Donjem Vakufu.
Na kraju posjete gradonačelnik grada
Landskrune Lennart Söderberg se zahvalio
domaćinu na jako lijepom gostoprimstvu i
tim povodom načelniku Opštine Donji
Vakuf Husi Sušiću uručio poklone - "ZASTAVU LANDSKRUNE" i vrijednu sliku
poznatog slikara iz ovog švedskog mjesta.
Na kraju se može samo konstatovati da
su ovakove saradnje veoma korisne i da aktivnost KK "BOSNA LA", na čelu sa
Feridom Lukačevićem, treba podržati i
razvijati.
ŠEHER 7
BANJA LUKA
KUPOVANJE MIRA I - G
Po jutru se dan – ne pozna
Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ
Iako je, u vrijeme pisanja ovog teksta - druga polovina aprila,
do održavanja izbora preostalo oko pet mjeseci, predizborna
kampanja uveliko traje?! De facto, nije nikada nije ni prestajala, tvrde analitičari, samo je nastavljena nakon završetka
prethodnih izbora: političke partije u RS nisu birale ni mjesto ni
vrijeme, a ni sredstva, da „dokažu“ i „pokažu“ kako su „bolje
od onih, a one bolje od ovih“.
EHER
8 Š
BANJA LUKA
Međusobne optužbe, prepucavanja, pa čak i „razmjena“ teških i
neprimjernih riječi za „demokratski dijalog“, svakodnevno kulminiraju, a u
posljednje vrijeme najčešće se koriste parlamentarne klupe - sjednice entitetskog parlamenta; umjesto da se na njima dobro plaćeni i zaštićeni
poslanici bave važnim životnim pitanjima iz ekonomije, socijalne politike,
usvajanjem i adekvatnih zakonskih rješenja, sve više pažnje posvećuju promociji svojih političkih partija. Istina, usvajaju se i zakoni, ali oni koji duže
vremena prate rad entitetskog parlamenta saglasni su da ni jedna rasprava
po predloženim tačkama dnevnog reda ne može da prođe bez dnevno-političkih trzavica i prepucavanja. Stoga, ako se po jutru dan poznaje, odnosno
ako je prema onome što se čuje iz skupštinske sale, sve je izvjesnije da bi približavanjem izbora, predizborna kampanja, koja nikada nije ni prestajala,
mogla biti više nego zanimljiva, na momente možda i najprljavija dosad.
A aktuelna vlast, na čelu sa SNSD-om , u namjeri da i nakon oktobra zadrži svoje pozicije, uveliko radi na kupovini potencijalnih biračaglasača. Pa je entitetska vlada, u kojoj dominiraju kadrovi SNSD-a na čelu
sa premijerkom Željkom Cvijanović, donijela odluku o vraćanju-povećanju
plata (zovite to kako hoćete-op.aut), budžetskim korisnicima, a parlamentarna većina, opet na čelu sa SNSD-om to potvrdila, iako je upitno da li će
za ovu namjenu biti osigurana finansijska sredstva. Vlast uporno tvrdi da će
novca biti, dok iz opozicije poručuju - novac nije problem, para nema! Stoga,
Pred izbore
jene“, a iz ove polititičke partije već su odaslali u javnost i tzv. „Bijelu knjigu“ koja, kako tvrde u ovoj političkoj partiji, predstavlja „duboke reforme
u skoro svim segmentima života – od javnih finansija, preko školstva,
zdravstva, privrednog sistema, funkcionisanja institucija i ostalog”, a cilj je
“u narednom periodu stvaranje pravne države, privredni razvoj i otvaranje
novih radnih mjesta”. Iz SNSD-a su ovo SDS-ovo pisanje “Bijele knjige”
dočekali riječima “da se radi o Crnoj knjizi”, i poručili ovoj političkoj partiji “da manje piše, da se više posvete konkretim stvarima”.
I dok su predstavnicima vlasti, ali i opozicije, u ovo predizborno
vrijeme “puna usta” raznih oblika refomi, te “ stvaranja uslova za privredni
razvoj, otvaranje novih radnih mjesta i rješavanje nagomilanih socijalnih
problema”, neumoljivi su pojedini statističko-ekonomski podaci, prije svega
ono koji se odnose na ono malo zaposlenih i koji imaju kakav-takav posao.
Plate kasne i po pet mjeseci
GLASOVA
posezanje za novim kreditnim zaduženjima, vlast će vjerovatno pred izbore
pokušati da namakne novac, ne samo za plate po „novim koeficijentima“,
nego da još jednom pokuša kupiti krhki i tanani socijalni mir, ponovnim
iznošenjeme (ne)uvjerljivih obećanja penzionerima, invalidima, demobilisanim borcima i ostalim kategorijama stanovništva koji se finansiraju iz
budžeta. S druge strane, građani koji pripadaju ovim kategorijama
stanovništva odavno znaju da se od obećanja ne živi, da se od obećanja ne
može kupiti hljeb, mlijeko, ali i platiti računi, pa se jedan dio njih, uz svakodnevno preživljavanje, odluči i da iskaže nezadovoljstvo zbog loše ekonomsko-socijalne situcije u kojoj se nalaze.Tako su u nekoliko navrata
demoblisani borci, pod okrijem Udruženja veterana RS, organizovali nekoliko (ne)uspješnih protesta. Iako su vlastima uputili zahtjeve koji se odnose
na popravljanje ekonomsko-socijalnog položaja, vlast(i) je to primila k
znanju i poručila: Sačekajte, vidjećemo može li se šta riješiti.
Savez za - promjene
I opozicione političke partije uveliko najavljuju zajedničko djelovanje na predstojećim izborima. U ovom trenutku vode se pregovori oko
ujedinjavanja opozicije, a prema dosadašnjim informacijama , opozicione
političke partije mogle bi imati zajedničke kandidatske liste za pojedine
nivoe vlasti, ali i zajedničke kandidate za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH. Konketno, iz SDS-a su najavili formiranje „Saveza za prom-
Prema istraživanjima Saveza sindikata RS (koji je konačno nešto
konketno uradio-op.aut), gotovo svaki treći radnik u RS nije dobio platu na
vrijeme, a prosjek njenog kašnjenja u 2013. godini iznosio je između tri i pet
mjeseci. Analiza, koju su proveli sindikalci o redovnosti uplate plata i doprinosa na bazi slučajnog uzorka, obuhvatila je 1.870 radnika iz 395 preduzeća u RS, pokazala bi i daleko gore rezultate da se istraživanje radi među
firmama koje nemaju sindikat. Naime, ako prema ovoj analizi u prošloj godini 29 odsto radnika nije redovno dobilo platu, što je, tvrde, ipak blagi trend
umanjenja u odnosu na prethodnu godinu kada je ovakvih radnika bilo 30
odsto, i 2011. godinu kada je u ovu grupu spadalo 33 odsto radnika. Ekonmsski analitičari slažu se da ovi podaci više nego očigledno ukazuju na
veoma težak položaj radnika, ali I dodaju da “privrednici očito usljed slabijih uslova poslovanja, slabije prodaje, lošije naplate dolaze u situaciju da ne
mogu izmiriti elementarne obaveze koje se prije svega odnose i na isplate
radničkih primanja". Ocjenjuju da se među poslodavcima koji redovno ne
isplaćuju plate “sigurno nalazi i jedan broj bezobraznih, ali je i činjenica da
ih najveći broj zbog finansijskih problema nije u mogućnosti da isplaćuje zarade na vrijeme”. Takođe, iz Saveza sndikata RS upozoravaju da postoji
“nezakonita praksa poslodavaca da prilikom isplate svake plate ne uplaćuju
pripadajuće doprinose, tako da za oko sedam odsto radnika prilikom isplate
plata nisu redovno uplaćivani pripadajući doprinosi”.
Od obećanja do obećanja
Mada se vremena na vrijeme ovakvi podaci “procure” u javnost,
aktuelna vlast , iako posjeduje određene mehanizme, ništa nije uradila da
spriječi ovakve pojave. Sve se završava uglavnom na deklarativnim obećanjima da će “kontrolni organi raditi u skladu sa zakonom”, a dok oni počnu
raditi “u skladu sa zakonom”, javni fondovi, među kojima i Fond PIO, samo
će još povećavati finansijske dubioze koji se mjere na desetine, pa istotine
milioona maraka. Osim javnih fondova u ovo predizborno vrjeme finansijska i sva druga vrsta dubioze prisutna je i u javnim preduzećima. Prema izvještaju Glavne službe za reviziju javnog sektora RS za poslovanje Željeznica
RS u 2012. godini, u ovoj kompaniji zabilježen je kumulativni gubitak od
206 miliona maraka. Revizori su ukazali na neadekvatno izvještavanje o
poslovnim segmentima, kako u smislu primjene relevantnih računovodstvenih pravila, tako i u pogledu primjene pravila koja utvrđuje regulator na
tržištu. "Jedan od najvećih problema ovog preduzeća je zapošljavanje radnika
bez javnog konkursa, bez adekvatne stručne spreme, a radnicima su nakon
rasporeda na drugo radno mjesto sa nižim koeficjentima zadržavani viši koeficijenti sa prethodnog radnog mjesta”, navodi se u revizorskom izvještaju.
Mogli bismo navesti još ovakvih primjera, konstatovati da posrnula privreda (ne)postoji, da se aktuelna vlast kreditno zadužila preko svake
mjere, da građani i dalje teško žive, a isto tako i da se nagomilani socijalnoekonomski , pa I društveni problemi ne mogu riješiti u predizbornoj kampanji
koja nikada nije ni prestajala. Izvjesno je da će i vlast i opozicija u narednom
periodu nuditi i ponuditi “rješenja” za sve probleme kako bi se dobilo što
više glasova. Koliko su u tome bili uspješni, znaće se nakon što se zatvore
biračka mjesta, ali ko god da pobijedi - neka im je Bog na pomoći, kako nedavno primijeti jedan od političkih analitičara.
ŠEHER 9
BANJA LUKA
Banjalučki spomenar
Kćerka me već tri godine moli da je vodim u cirkus, a ja nikako da nađem vremena i odvedem je u tu
zemlju čudesa, mađioničara, patuljaka, klauna, akrobata i životinja iz čitavog svijeta. Svi oni funkcionišu
u perfektnoj harmoniji, savršeno uvježbanih tačaka, sve zbog uspjeha cirkuske predstave i jedine nagrade
za višemjesečni trening postizanja nemogućeg: aplauza ushićenog gledališta.
CIRKUS
jeme i jedan grad. Dok moj hipnotizirani arbitar posmatra šta se
događa pod svjetlima cirkuske pozornice, moj san je opet sa
mnom; "deja vu" od prije tridesetak godina, u jednom gradu na
drugoj polulopti, u mjesecu augustu, posljednjem mjesecu ljeta,
u jednom drugom cirkusu.
Napisao: Dr Severin D. Rakić
Prvi moderni cirkus koji je ikad gostovao u Banjaluci, bio je
Moira Orfei, negdje, odmah poslije zemljotresa, u ranim
sedamdesetim. To je bio italijanski cirkus, čije su vlasnice bile
sestre Orfei, Moira i Oriana, dive holivudske C produkcije. Taj
se cirkus razlikovao od ostalih, po tome što se većina cirkuskih
tačaka odvijala na ledu i zahtijevala, pored klizačkih i akrobatskih, još i umjetničke kvalitete artista, pa je zbog toga bio
svojevrsna senzacija za to doba, rekao
bih, preteča današnjih modernih
cirkusa. Sjećam se da sam otišao i na
dnevnu (matine) i na večernju predstavu. Pošto se vlasnica cirkusa, zavodna Moira Orfei, pojavljivala na
kraju svake predstave, sva u perju
“Josephina Baker kostima” na klizaljkama, predstave su bile atraktivne
i za odrasle, naročito za muški dio
gledališta. Sjećam se da je profesor
Nakić bio redovan na večernjoj predstavi, naravno u loži. No, ipak mislim,
da je umjetnička komponenta u tom
"karnevalu na ledu" bila razlog do
tada "neviđene posjete Banjalučana"
jednoj cirkuskoj predstavi.
Cirkus gostuje u našem gradu jednom godišnje, obično u augustu, posljednjem mjesecu zime. To je Cirque D' Solei,
ogranak kanadskog cirkusa, koji daje predstave po Aziji, Australiji i Oceaniji. To je moderan cirkus, usudio bih se
nazvati ga "teatrom pod šatrom", koji pruža nezaboravan
događaj umjetnosti, akrobatike i baleta, ukomponovan
u savršenu koreografiju i izbor
muzike, te sve lijepo umotano
u futurističku scenografiju i
kostimografiju. Čovjek jednostavno nema ništa ni dodati,
ni oduzeti toj perfekciji. Samo
se treba zavaliti u sjedalo i
uživati. Iako je cirkus odavno
prestao biti samo "dječija
zabava", većinu gledališta
sačinjavaju djeca, tradicionalno, najmeritorniji suci
vrijednosti cirkuske predstave,
čija se arbitraža mjeri u deciCirkus se nalazio na lokaciji iza
belima njihovih krikova, dok
Elektrotehničkog fakulteta. Kako
artisti na trapezu lete kroz
jedna takva produkcija zahtijeva
zrak, njihovim grohotnim smiogromnu tehničku podršku, čitava se
jehom nespretnim
ta uslužna mašinerija bila rasprostrla
klaunovima, te širinom njiod "Safikadinog groba" i Vodovoda,
hovih zjenica, dok se iluzija
do Vrbasa i Husedžinovića kuće, te isIlustracija: Izeta Štaljo-Rakić
odvija pred njihovim očima.
pred Kastela, sve do pijace. Toliko
Za njihove roditelje, to je
sam bio uzbuđen da vidim prvu preddokaz da svijet iz dječije mašte postoji i da to nije nikakav san
stavu (popodnevnu), da sam došao čitava tri sata ranije, kako
ili djetinja iluzija. U mom slučaju, to je sjećanje na jedno vribih razgledao životinje, šunjao se oko cirkusa, ne bi li dokučio
10 Š E H E R
BANJA LUKA
Svjetlo Sjećanja
koju cirkusku tajnu, iako sam znao da takve stvari postoje samo
u filmovima, te oprobao sve one zabranjene poslastice, što idu
sa cirkusom: šećerna vata, ušećerene jabuke i sl. Dok sam jeo
svoju ušećerenu jabuku iza mesnice Fadila Bojića, ugledam
grupu cirkuskog osoblja i dva klauna okupljenu oko Ale. Priđem
bliže da vidim šta se tamo komeša. Jedan iz "pomoćnog osoblja" drži u ruci štos sličica "Životinjskog carstva", a u drugoj
smotak novčanica. Ale, okrenut leđima prema njemu, svaki put
kad ovaj pročita broj, ko’ iz topa govari ime životinje pod tim
brojem. Klaunovi i ostali plaćaju i istovremeno se čude. Rado bi
prekinuli, al' sve se nadaju da Ale neće znati sljedeću, a on,
nikako da ‘profula’. To je trajalo čitav sat, što je nesvakidašnje
za Alu, koji se nigdje ne zadržava duže od pet minuta. Razlog za
to, čini se, bila je želja da što više impresionira strance. Naposlijetku, onaj mešetar, što je držao novac i koji je bio “naš čovjek”
zaposlen u cirkusu, gurnu Ali u džep novčanicu od 5000 dinara,
što je tada bila poprilična vrijednost, a sebi ostavi onaj debeli
smotak. Sitna kiša je počela rominjati i grupa se raziđe na posao
pripremanja poslijepodnevne predstave.
Sklonio sam se pod krov obližnje Bojića mesnice, dok kiša
ne prestane. Tu je bilo još pokislih prolaznika, te prodavač
lubenica sa štanda ispred Safikadinog groba. Dok smo čekali da
ljetni pljusak stane, seljak raskriži bostan, pa svakog ponudi crvenim komadom, isječenim i nabijenim na nož. Poslije otprilike
pola sata, kiša je stala i naša se grupa raziđe, svak' svojim
poslom. Samo seljak ostade da pokupi ostatke lubenice. U tom
momentu pojavljuje se Ale, mokar ko’ čep, sa ogromnom tacnom na desnom ramenu, odozdo podbočenom dlanom. Tacna je
puna šampita i vrućih lepinja. On ide od prolaznika do prolaznika i nudi im posluženje; izgubljenim pogledom traži "grupu
iz cirkusa". Napokon se jedan od onih klaunova pojavljuje. Ale
mu prilazi i nudi preostale lepinje i šampite. On samo odmahnu
rukom i ponovo nestade pod šatrom. U tom trenutku se pojavi
duga preko neba iznad Šehitluka i Alina razočarana faca se
razvedri, te nastavi da nudi šampitama dva djeteta koja upravo
prolaziše kraj njega, grabeći prema ulazu u šatru. Poslijepodnevna predstava počinje.
Maloj i velikoj djeci svijeta što volješe i još uvijek vole
cirkus: Gledajte u dugu.
LJUDI I PTICE
MOJA KUĆA
Čimčovjek sebi napravi kuću,
umoran, ali sretan do zvijezda,
pod novim krovom skupe se ptice
i počnu sebi svijati gnijezda.
Moja kuća na dva sprata,
a dva sprata k'o dva brata.
Sjate se vrapci, pa cijeli dan
gnijezde jedan po jedan stan.
Onda golubovi dođu, pa guču
i časkom sebi naprave kuću.
Oba duga i široka,
u svakoga po tri oka.
Po tri oka i vratanca –
baš su kao dva blizanca!
Pod strehom, zatim, brzo naraste
gnijezdo za male, nemirne laste.
Razlika je vrlo mala,
u moj džep bi cijela stala:
Prvi ima podrum – rov,
drugi ima kapu – krov.
Ima li dimnjak još iznad kuće –
gospođa roda tu svije pruće.
Prvi tu, na zemlji, stoji –
drugi zvijezde nebom broji!
I kuću onda svakoga jutra
lepet krila i cvrkut budi,
pa tako dugo i sretno žive
pod istim krovom – ptice i ljudi.
Tako živi moja kuća
od svanuća do svanuća.
Kad odrasli budu tako dobri kao djeca
onda ću možda nešto napisati i za njih.
Književnik, Šimo Ešić
Š E H E R 11
BANJA LUKA
Foto: Goran Mulahusić
Moj izbor: AZAR NAFISI
Svako treba svoga Čarobnjaka
Tekst: Radmila Karlaš
Sve je različito, a opet tako slično. Za slobodu se čovjek, ma gdje boi, mora izboriti sam. U slučaju da život ne
želi provesti kao noj, umjesto u pijesak ušuškan u vlastiti
tor. Azar Nafisi nas uči o tome. A sličan se sličnom raduje.
Zato je ona moj izbor.
Čitajući knjigu „Čitati Lolitu u Teheranu“ autorke Azar
Nafis, brzo se uočava da nije riječ samo o prepričavanju
složene političke situacije unutar Irana uoči dolaska jednog
od najreakcionanijih vođa, ajatolaha Homeinija na vlast.
Već o iznalaženju mogućnosti da se unutar svakog pojedinca nađe sloboda.
Vanjske stege koje okivaju savremenu iransku ženu,
ma kojem krugu, soju i slično ona pripadala, samo su parEHER
12 Š
BANJA LUKA
avan iza kojeg se naslućuje suštinska borba pojedinca za
slobodu. Iranska žena, sapletena objektivnim i svakodnevnim okolnostima, izložena je većim izazovima, ali se ne
može posmatrati ni izvan uvijek prisutne želje žena, ali i
muškaraca kroz vijekove da se bez zazora i dostojanstveno, bez diskriminacije, iživi svoj život.
U vremenu u kojem se kreću najvažnija autorkina
sjećanja, Iran je zemlja sa gotovo potpunom diskriminacijom žena, sa ideološkim premisama na kojima se monstruozno tumači islam i kao takav primjenjuje, izvitoperen i
u službi ideologije, da bi se žena ušutkala i nagnala da
bude poslušna do mjere koja se obezvrjeđuje kao individua.
Kolumna
Autorka otkriva svo licemjerje iza nakane ideološki formariranog muškarca, kada isti ima ulogu nekog izmišljenog boga koji ima apsolutnu moć da odluči da li treba
primijeniti represaliju ili ne. Tako, istu može upotrijebiti, ako
odluči da nabori njene u milimetrima označene, otkrivene
kože znače neposluh i tako „skaradnu“ putenost, koja uvijek i uvijek treba da bude sakrivena. Razobličavanje licemjerja jednog sistema, gdje muškarac nad ženama vrši
represaliju podupirući se o tobožnju religiju, istovremeno
kršeći osnovne postulate čovječnosti, nizom samoproklamovanih prava tog istog muškarca, mlade i slobodoljubive
žene iz okruženja profesorice Nafisi natjeraće na bunt,
manifestovan onako koliko je to bilo moguće u tim
nemogućim uslovima. Takođe, na ovaj način se otkriva i
porobljenost tog istog muškarca koji u ime religije, ideologije i slično vrši represaliju. Jer, u jednakom omjeru u
kojem je neko ugnjetavan, nema mjesta slobodi ni u onom
ko ugnejtava.
Kada Hafisi u jednom momentu pominje jednu od studentkinja koja samo želi da osjeti vjetar i sunce na svojoj
kosi i koži, gotovo metaforično dobivamo utisak da su
mnoge žene i bez zarova prekrivene predrasudama svog
vremena, zbog kojeg nisu mogle da uživaju u vjetrovima
života. (Opisivala je vjetar i sunce u svojoj kosi i na koži,
opisujući uživanje u slobodi kada je nesputana, mogla u
džinsu da korača ulicama nekog drugog grada, neke druge
zemlje, Damask, Sirija).
Unutar složenosti jednog društva, uoči proglašenja islamske republike Iran, gdje su torture, likvidacije i mučenja
svakominutni u tim smutnim vremenima, žena može biti
kažnjena samo zato ako se nekom učini da joj se
narogušio pramen kose ispod zara. Tu gotovo fizičku
nemoć pred navlakama odora koje sapliću i prekrivaju, ali
nimalo ne štite ženu od svih zala koja joj prijete u Iranu,
profesorica književnosti Azar Nafisi, školovana u Švajcarskoj, Engleskoj i u Americi ne može da savlada, tako
da se ona manifestuje kroz nagon za povraćanjem i nesanicu.
Hafisi bira alternativni način preživljavanja, kako fizičkog, tako još više mentalnog, na taj način što u svojoj
kući predaje književnost najzainteresovanijim studentkinjama. Razobličavajući totalitarne režime, kojem su stiješnjene i same, a kroz literaturu posvećenih književnika, tipa
Nabokova i malo dublje zavirujući u djela Džejn Ostin, Beloua i slično, studentkinje zajedno sa profesorkom paralelno žive jedan život, koji je duboko u njima i koji se neće
okameniti unatoč svom zlu i represalijama koje pritišću
obespravljenu ženu u tom Iranu.
To utočište, gdje ove žene i fizičkim činom pokazivanja
svoje kose, lica i slično idu uporedo sa svojim mislima o
slobodi, čini okosnicu ove knjige, lišene svake patetike, ispričane na vjerodostojan, gotovo dokumentarni nači. Sama
autorica, poznat profesor i književni kritičara, više puta će
podvući kako se zapravo nije htjela baviti književnim
djelom na taj način, kao romanopisac recimo, ali je knjiga
baš zbog autentičnosti i ideje nosilje, borbe protiv totalirizma dobila onaj sjaj i samim tim onu životnost kojoj teži
svaki stvaralac, književnik ili pjesnik.
Privatni časovi profesorice Nafizi nemaju potrebu za
razobličavanjem, oni su to što jesu, sa ženama kakve ga
pohađaju i taj kolorit težnje tih žena da se očuva mentalna
higijena, lišena paravana koji bi slobodu mogli da usmjere
ka drugim pravcima postupne predaje, podsjećaju da se,
ma u kojim okolnostima pojedinci živjeli, ta sloboda mora
uvijek iznova zadobivati.
Na samo sebi svojstven način, autorka jasno povlači
crtu i distancira se od bilo kakve nakane da svoje učenice
ubijedi da bilo gdje na svijetu postoji prostor pravde za
sve, ona se čuva i primisli na takve smjernice i biva
naprosto šokirana kada je neki upozoravaju da bi upravo
mogla da proizvede takav efekat predajući zapadnu književnost u periodu kada je ona anatemisana kao korijen
svog zla. Ono što ona jasno uočava kroz naraciju i živo
predavanje, ujedno kao i savremenik suludih i destruktivnih dešavanja u Iranu, je da se svaki čovjek mora za
svoju slobodu izboriti sam. Ona će, birajući napuštanje
svoje zemlje i odlazak u Ameriku izabrati svoj put, ali će
osuditi svaku, ma i najmanju inisinuaciju da je takvo što
sugerisala svojim studentkinjama.
To nije bio nimalo jednostavan zadatak i iziskivao je
posvemašnju zrelost njenih sagovornica i žena koje su
kroz književnost koja razotkriva apsurd ideologije i porobljavanja ličnosti i slobode vidjele jedan od puteva za svoje
sopstveno oslobađanje.
Ono što nužno provejava kroz cijelu knjigu je osebujna
ličnost profesorke Azar Nafisi, koja se ne miri sa mrakom
ideologije i suludih represalija, koje se uporno pokušavaju
inpregnirati u glave iranske žene, ali i muškaraca u tom
svijetu. Paleći svjetlo pred tim mrakom u svom sazrijevanju
kao profesora i ličnosti profesorka Nafisi će zaista postati
primjer svojim učenicama, ali i čitateljima, ma kako oni
mislili da je Iran i metaforično daleko do njih. Ali to prepoznati, znači potragu za slobodom prvenstveno u sebi,
potom borbu za istinu sa vanjskim demonima. A to podrazumijeva hrabrost ma gdje se čovjek ili žena nalazili.
Kroz prikaze njenih likova, a posebno kroz Čarobnjaka, kako ona naziva slobodoumnog profesora koji se
skupa sa represalijama na teheranskom univerzitetu
povukao sa istog, ona pokazuje da svako ima svoju ulogu,
ma kako se nalazio naizgled izuzet od svega izvanjskog.
Taj čovjek, koji je prati kroz njene unutrašnje labirinte,
jedna je od bitnijih figura u njenom sjećanju. U njegovom
povlačenju od svijeta ima izvjesnog dostojanstva i zamora,
ali i nakane da se izgura na taj način. Tako Čarobnjak iz
sjenke, gotovo nevidljivo čini mnogo za ljude, pa i za nju,
koja u tim susretima nalazi snage da izdrži sve ono izvanjsko.
Prekid njihovog prijateljstva, koji je on uslovio, kada
ona jednom ode iz Irana i bude na sigurnom, u ovom
slučaju u Americi, nije neočekivan, mada je vjerovatno za
protagoniste bolan. Uloga Čarobnjaka se iscrpila u svim
onim susretima, kada je profesorka Nafisi trebala snagu
koja će joj pomoći da opstane, a jednom kada sigurnim korakom ode nekim putem koji neće biti u toj mjeri zagušljiv i
uloga Čarobnjaka postaće bespredmetna.
Poslije knjige ove hrabre Iranke ostaje osjećaj da svijet možda ima tamnu podlogu, ali da je na toj podlozi puno
zapaljenih plamičaka. Jedan od njih je svakako i onaj koji
je zapalila Azar Nafisi.
Š E H E R 13
BANJA LUKA
137
Slavko Podgorelec
(tonski zapisi)
17
Ivan Hetrich
redatelj
Kafana
(Kaseta 1.)
TV Zagreb
Pedesetih i šezdesetih godina, otkrivajućI televiziju, vizualizirali smo i Krležu. Ivo Štivičić je adaptirao Krležin “Vražji otok” i
zatražio od režije da povremeno napusti studio. Tako su po prvi
put u našoj TV-drami upotrebljeni filmski odlomci, netonski, ali
pokriveni glazbom. Uz pokojnog Ivu Šubića pojavio se ADEM
ĆEJVAN. Njegova pojava, glas, gluma (čas suptilna, čas agresivna) osigurali su Ćejvanu niz zapaženih uloga u kasnijim TV dramama Zagrebačkog studija.
Prošle su godine, magnetofonskih zapisa o tome nema, ostala
je poneka stidljiva kritika ali se Adema Ćejvana s nostalgijom sjećam kao odličnog karakternog TV-glumca s kojim je uvijek bilo
ugodno surađivati.
Zato srdačne čestitke povodom njegova jubileja, uz želju da i
dalje – tako snažno bude prisutan u našem kazališnom, filmskom
I televizijskom životu.
Zagreb, 1.3.1982. godine
EHER
14 Š
BANJA LUKA
Adem u pozorištu, u kafani Slavka Zamole, snimano marta
1982. godine.
Društvo: Adem, Boris (Pržulj), Baha (Muhamed Bahonjić),
Nešo (Nebojša Zubović) i Slavko (Podgorelec)
(Adem, monolog) Naši ljudi vole šljivu i peku rakiju. Koju su
Turci donijeli na ove prostore. Volio je naš čovjek gledati razvoj
šljive. Dugo čekati da poplavi. Volio je i braniti, štititi od ptica grabljivica da bi to na kraju stresao. To je nasloženiji proces, i na kraju
će kemija učiniti svoje. Sva ona previranja tamo, amo. Dajder bogati još jednu (kelneru, op. S.P.) zatajio sam. Dok ne dođe ti možeš
ostati pust, šta je Sahara...
Kad niđe (nova rakija) ništa u tebi; kakva slamka, nema slamke,
al’ popij ti nju još jednu. Sad je hrvač. Treba ovladati prvu, užasan
napor, treba preći Himalaju dalajlamskih visina. Ovo je Bahus učinio svoje. Vrlo kompleksan posao kad ti čuješ neke tople, s potiljka, note koje se kičmom spuštaju, moždanom srži do (...) i tu će se čekati. Dvije loze, dvije čaše
piva. Onda ima svega, onda ima i uloga i Šekspira.
(Nebojša Zubović ) ...A sinoć, Ona čeka Adema
i ja nailazim. Ja sam došao oko pola jedanaest, prvo
što sam pomislio, fala ti bože, mene čeka. Da me vidi
. Međutim ona hoće njemu (Ademu) da odnese poklon. Ja se odmaknem.To bi samo njemu napravio,
svom jaranu... I dovedem je.
Nebojša Nešo Zubović
Sjećanja
Predstavljamo vam “atipičnu” monografiju o životu i radu
banjalučkog glumačkog velikana Adema Čejvana, vrijedno
ostvarenje autora Slavka Podgoreleca.
27
Branko Pleša
glumac i reditelj
Povodom jubileja
ADEMA ĆEJVANA
Hommage, koji jedno pozorište, grad, kulturna sredina, jugoslovenski glumci žele da upute glumačkoj reputaciji jednog vrsnog
pozorišnika kakav je Adem Ćejvan, trebalo bi u ovoj množini priznanja raznih izraza da se artikuliše iz stvaranja Ademovog u najneposrednijem i najmasovnijem mediju - televiziji.
Mislimo ovde na onaj nezaobilazan i trajan doprinos televizji
kojoj Ćejvan, za razliku od onih koji joj nekritički, a spremno prilaze, pristupa kao glumac – poslenik, koji se ni po cenu od otsustva ne odriče svog mirnog “nek smo mi živi”.
U toj čestoj i usputnoj, a uvek označenoj Ademovoj krilatici,
ima onog nečeg ortodoksno pozorišnog, naoko gotovo neobaveznog obožavanja “lepe” umetnosti, s jedne strane – i, reklo bi se,
šeretskog, a stvaralačkog prezira prema svemu u tom teatru preživelog, odavno nasleđenog i mrtvog – zbog čega voli televiziju.
Ćejvanova, kao i kod većine pozorišnih glumaca, povremena
pojava (ali zato zapažena prisutnost) u ovom najmodernijem od
svih izuma koji je do sada ponuđen glumčevom prisustvu, ta Ćejvanova pojava na TV, izgleda, kao da ne gubi od svežine prisutnosti bliskog nam i ljudskog gledanja tako poznatog i proosećanog
gledanjem oko u oko, živo u živo oko.
Tako se i bez te prenosne sprave od vajkada čovek i ahbab gledao, prepoznavao i družio – na razdaljini oka, prisan i prihvatljiv.
168
170
14
Mira Stupica
Rade Šerbedžija15
Adem je uvek u meni ostao vedar, mio, duhovit, topao, pun neke lepe energije i svetlosti.
Ispričaću tako neka tri naša tužno-smešna susreta.
Bojan (Stupica) i ja smo otišli iz Beograda, u neke
tri sezone, u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, a
tamo je bio naravno, i Adem, i bili smo često partneri
u predstavama.
Na jednoj od proba bili smo na sceni Adem i ja, Bojan je sedio u prvom redu partera i slušao probu. Ja sam
taj dan došla kući na tri ćoška i stalno sam počela nešto da zakeram Ademu: te nemoj da staneš tu, te kako to kažeš, te okreni se
meni, te govori glasnije, te neću te čuti ni ja a kamoli publika, i
tako ja zvoc, zvoc, zvoc, zvoc, dok on ne vrisnu.
Svi zanemismo, a Adem se u toj pauzi okrete Bojanu i reče:
„Bojane, ja ću nju da zadavim!“
Bojan se smeje pa kaže:
„ Razumem te Ademe, razumem te, vrlo te dobro razumem, jer
i ja, poneki put, dođem na tu ideju, a onda opet pomislim kako je
mlada, lepa i talentovana, a ume da bude i dobra, veruj mi, bila bi
šteta da je udavimo!
Nego znaš šta, idemo mi svi dole u bife na jedno piće, pa ćemo
se smiriti i nastaviti našu probu“
Naravno svi se smeju, a ja i Adem zagrljeni, cerekajući se, siđemo u bife.
Bojan i ja se posle nekog vremena vratismo u Beograd, ali smo
se često čuli i viđali i sa Ademom i ostalim kolegama - gostujući
mi u Zagrebu ili oni u Beogradu i tako se održavala ta temperatura prijateljstva.
Godine prolaze, i jedne crne, izgubismo našeg Bojana. Bila sam
na rubu da odem i ja, nije mi se ni živelo ni radilo, bila sam bolesna, bila sam u nekom gustom mutnom mraku, potpuno ugasla.
E, takvu me je jednog dana zatekao Adem, kad se pojavio na
mojim vratima. Ćutke smo se zagrlili, dok sam se ja gušila od suza,
on me uze za ruke, spusti me na stolicu, kleče pored mene i reče:
Dobro veče Banjaluko!
Dobro veče prijatelji moji, prijatelji Adema Ćejvana!
Bio je Adem Ćejvan ljudina, od one posebne sorte
ljudi, koji dok žive gore, a kad se ugase - plamte. Ko dobre zvijezde nad nama.
Crn i gorak širokih leđa, a duše pitome ko Bosna njegova blagorodna. Gorštak golubinjeg srca, junak iz romana Dostojevskog ili iz pjesama i priča Branka Ćopića.
Bosanski Mića Karamzov, reklo bi se. I ma koliko
da je bio sjajan glumac, ne zna se da li veći filmski ili kazališni,
Adema Ćejvana se prvo pamti po njegovom čojstvu pa tek onda
po njegovoj umjetnosti.
Jer, velikih glumaca poput Adema Ćejvana bilo je dosta i biće na
ovim prostorima gdje se govori južnoslavenskim jezicima, ali ljudi... rijetki su tako veliki i posebni ljudi kakav je bio Adem Ćejvan.
Još i danas pamtim onaj poseban dan kad me je Adem pozvao u Banjaluku, zaboravio sam kojim povodom, ta predstave
se i onako zaboravljaju. Ali nikada neću zaboraviti njegov duboki
baršunasti glas i onu blagost kojom nas je sve grlio i osvajao. Način kako smo nekako dostajanstveno ispijali šljivovu rakiju koju je
on sam pekao i sjedili ispod nekog drveta koje je bilo mjesto pod
kojim je on svog „Godoa čekao“.
Da, s Ademom se znalo družiti nekako posebno i dostojanstveno, kao i sa Pavlom Vujisićem. Ta ima neke sličnosti između
ta dva velikana. Obojica su bili najprije ljudi, a onda sve drugo što
su htjeli i što su umjeli.
Uz njega se bivalo, uz njega se stajalo, uz njega se pjevalo, uz
njega se bekrijalo i nekako - uz njega je vrijeme proticalo nekim
posebnim, baš njegovim ritmom.
Grkih tamnih očiju, posebnog dubokog baršunastog glasa, koji
nas je bratski grlio, Adem Ćejvan je bio ljudina, čovjek koji se ne
zaboravlja.
14
15
Sjećanje saopšteno telefonom na 20. godišnjici A.Ćejvanu (Banski dvor, 5.11.2009.)
Sjećanje saopšteno telefonom na 20. godišnjici A.Ćejvanu (Banski dvor, 5.11.2009.)
Š E H E R 15
BANJA LUKA
Feljton
STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE
PORUKE
NETOLERANCIJE
I MRŽNJE
Piše: Srđan ŠUŠNICA
RE/okupacija javnog prostora mržnjom
i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam
Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski
grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju,
srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi
nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu
građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i
kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom,
regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu
političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih
stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi
“narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“.
Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja
Luka (BiH).
Umjesto uvoda
Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na
Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se
prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI
između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih
grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i
konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom
prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na
koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i
osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja
zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku
teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna
osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te
radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati
raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može
razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.
EHER
16 Š
BANJA LUKA
Etno-fašizam u 4 slike
Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i
uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih
grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke
i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe
ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke
straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti,
frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i
zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i
poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i
slavljenja fašizma.
Materijal je složen tako, da svaka slika na početku
prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole,
zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov
tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli
biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali,
te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i
glavne poruke ulice i elite.
Feljton
Slika 3:
Legitimizacija rata i zločina, herojstvo i opsesivni perpetum bellum
Nastavak iz prethodnog broja
Ilustracija C.9
ZA ELITU NEMA NEDOUMICA DOKLE SMO
DOŠLI I ŠTA SMO SVE IZGUBILI: Karta srpskih
zemalja koju je 1994. izradio demograf Stevo Pašalić,
sada profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u
Banjoj Luci i povremeni vještak odbrane u ICTY u
Hagu.
RAT, MLADIĆ I KARADŽIČ SU OK, KAŽE ELITA
– NAJVEĆI REZULTAT VOJSKE RS JE
STVARANJE SRPSKE I SLOBODE KOJU SAD
UŽIVAMO:
„... Vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu kad smo
1992. godine krenuli sa Vojskom Republike Srpske u
odbranu srpskih prostora u BiH. Zato Republika Srpska nikad ne smije biti dovedena u pitanje, jer da je
nema na ovim prostorima ne bi bilo Srba ili bi ih bilo
koliko i u Federaciji BiH. Kolosalan je poduhvat
tadašnjeg političkog i vojnog rukovodstva koji su zajedno dali sve da se stvori država srpskog naroda s
ove strane Drine...“, izjava Milorada Dodika povodom
obilježavanja Vidovdana, krsne slave vojske Republike Srpske i lomljene slavske pogače u manastiru Dobrun (vidjeti Izvore i literaturu - izvor pod rednim br.
18)
Nezaobilazan motiv u ovoj šizofrenoj naraciji je naravno i Jasenovac, koji je od simbola stradanja srpskog, jevrejskog, romskog i drugih naroda i antifašista
u ustaškom režimu, postao vulgarna valuta za istorijsko-političko potkusurivanje i bolesnu argumentaciju
za isticanje uzročno-posljedničnih veza i mjerenje
kolektivnih krivica i pravica (slika C8, C10 i C12).
Ovu valutnu igru sa monetom „Jasenovac“ započela je
još srpsko-beogradska politička, akademska i vjerska
elita u drugoj polovini 80-tih, a elita RS od nje danas
bukvalno živi. Naravno, i ovdje se vrši silovanje
sjećanja i opsesivno se žele zaboraviti desetine hiljada
hrvatskih i muslimanskih partizana, antifašista i desetine vojnih i političkih vođa antifašističkog otpora. Da
bi ovim sada generacijama istorija NOB-a izgledala
više „srpskija“, elita RS se pobrinula da iz javnog
prostora, naziva ulica i službenih narativa izbaci gotovo sve narodne heroje NOB-a koji nisu Srbi. Istovremeno je poginule nesretne učesnike ovog
kriminalnog rata proglašavala herojima i junacima,
dodjeljivala im ulice, a jednog oficira JNA je proglasila i narodnim herojem (slika C13). Brojni lokalni
spomenici i spomen-ploče po institucijama poginulim
srpskim borcima 1991-1995. postavljaju se uz
spomenike poginulim u NOB-u. Negdje se crvena
petokraka zadržava i dodaje joj se krst, a negdje se uklanja. Policija, vojska i institucija Predsjednika RS,
koji su bili glavni idejni pokretači i nosioci kriminalnog građanskog rata, etničkog čišćenja i agresije.
transponuju se u opštekorisne narodne institucije
„nove i slobodne RS“. Rezultanta: „oslobodilački i
otadžbinski rat je prirodni nastavak NOB-a, a njihov
zajednički ishod je dejtonski mirovni ugovor, sadašnje
uređenje BiH i Republika Srpska - država srpskog
naroda u BiH, kao „istina izrečena jednom za svagda“
(slike C9 i C14). Šta više, otadžbinski rat i NOB se
povezuju u jednu cjelinu sa ostalim „oslobodilačkim“
ratovima srpskog naroda i Srbije 20. vijeka (1. i 2.
balkanski ratovi i 1 svj. rat) i sa ustancima 19. vijeka
(slika C4).
Ali elita se ne može zadržati samo na tim potrošenim
istorijskim predstavama o „časnoj, ratničkoj i herojskoj“ tradiciji srpskih oslobodilačkih ratova. Mnogo
je života potrošeno u posljednjem ratu kako bi srpska
elita u BiH uspjela „emancipovati“, očistiti i homogenizovati sadašnju teritoriju RS. Treba se to još nečim
podbočiti. Elita se za tu svrhu služi konceptom herojske smrti. Naime, nezaobilazan dio ovog sinkretičkog
stapanja narativa su religiozni motivi svetaca zaštitnika i velikomučenika i, naravno, junaka kosovskog
mita sa kojima se upoređuju ovi „novi srpski
heroji“[6]. (slike C2, C6, C7 i C13) Time se ovaj rat
dodatno opravdava kao nužna i ispravna „herojska“
Fotografija C.10
PORUKA ELITE: Ostaci stušene džamije Ferhadija
(1579-1993.) koja je srušena sa još 15 banjalučkih
džamija i Sahat-kula koja je srušena ubrzo poslije.
epizoda u političkoj „emancipaciji“ i homogeniziranju
„srpskih teritorija“ koja ima svoju „časnu i oslobodilačku“ tradiciju, ali koja eto opet nije mogla proći bez
oružja i krvi, jer su to tako htjeli srpski neprijatelji i
„belosvetski moćnici“. Mi Srbi sa tim nemamo veze,
poručuje elita, mi smo samo držali prst na okidaču i
branili se. A čujte, časno ratovanje zahtjeva i heroje i
herojske smrti. „Otadžbinski“ rat je uvijek podvig
heroja, i onih preživjelih i onih manje sretnih, i onih
„antičko klasičnih“ i onih „haških“. Od svih predstava
koje elita u RS servira plebsu, ove su najciničnije i
emocionalno najsurovije. Takvim predstavama se kon-
tinuirano emotivno iscrpljuju porodice i prijatelji
poginulih, ubjeđuje ih se da su njihove žrtve u
Slavoniji u decembru 1991. ili na koridoru u junu
1992. ili u Sanskom Mostu u oktobru 1995. bile presudne i imale nekog smisla u svoj toj iracionalnosti,
nepotrebnosti i prljavštini njihovog profiterskog etnofašističkog rata. Kao da porodice sada trebaju biti
ponosne što su izgubile sve, da bi prijašnja i sadašnja
elita mogla profitirati, i materijalno i politički. Ovo je
najciničnije u slučaju oficira JNA, majora Milana
Tepića. Taj čovjek je pod pritiskom zakletve, naredbe
Fotografija C.11
i beogradskih medijski laži „digao u vazduh“ i sebe i
nekoliko vojnika Zbora narodne garde Hrvatske i cijelo skladište oružja u bjelovarskoj kasarni 1991. godine, dok je bukvalno istovremeno, kriminalna
politička i policijska elita bosanskih Srba i Beograda,
istrgovala takva tri skladišta sa „nprijateljem“ –
hrvatskom i muslimanskom stranom. Ta srpska trgovina oružjem, zajedno sa švercom nafte, cigara, ratnog
plijena i droge, bjesomučno se odvijala od proljeća
1991. pa sve do kraja 1995. a srpsko „svijetlo oružje“
je tih godina nalazilo svoj put i do središnje Afrike.
Dok je rat gutao jednog po jednog čovjeka, najmanje
18000 „heroja“ u redovima vojske RS, srpska politička elita je gutala novac, a poslije rata mnogi su tim
novcem stvorili svoje privatne političke i kriminalne
imperije i karijere. Tako je rat predstavljao „herojski“
izvor ogromnog poslijeratnog bogatstva nove
ekonomske elite, koja ga je do sada 5 puta obrnula i
politički obezbijedila. A porodice i borci su u
društvenoj realnosti RS dobili spomenike, ulice i invalidnine. Predstava o herojima i „pravdenim“ srpskim borcima u „pravednom“ ratu je jedan od stubova
sadašnje elite RS koja vješto marginalizuje 99% osobina i učinaka najprljavijeg evropskog rata i agresije
ikada, i ističe samo 1%. Taj 1% glasi: rat je bio neminovan i skrivljen od „onih drugih“, rat je nas Srbe
odbranio i zaokružio u cjelinu, genocida i etničkog
čišćenja nije bilo, za zločine su svi krivi podjednako,
Dejton je sudbina, slava herojima, jer sada konačno
imamo našu vječnu težnju, „RS“, kojom ćemo mi upravljati za vas. A plebs, k'o plebs – ćuti i puši.
© Študentska založba, prvi put objavljeno
u Časopisu za kritiko znanosti,
godina XL, broj 251. 2013. godine
Nastavak u slijedećem broju
Š E H E R 17
BANJA LUKA
EU i BiH
Piše: Jasenko SELIMOVIĆ
Ulaskom u zajednicu evropskih naroda sačuvat ćemo
stabilnost, nezavisnost i mir
Davnih, pedesetih, godina prošlog stoljeća stvorena je EU Evropska Unija (tada zvana drugačije) da bi se sačuvao mir i razvile
ratom porušene ekonomije. Nazaslužniji za to je bio Jean Monet,
francuski poduzetnik koji je dobio zadatak od francuskog ministra
vanjskih poslova: ”Riješi mi pitanje trajnog mira na evropskom kontinentu.” Lakše zadatke su ljudi rješavali.
Ipak: Moneova tvorevina je zemljama članicama dalo 60 godina
mira. I ekonomskog razvoja. I opšteg prosperiteta. Ali ne i onim zemljama koje su ostale izvan te zajednice. Koga pamćenje služi, može se
sjetiti da su Španija, Portugal, Poljska, Češka, Slovačka do prije 2030 godina bile siromašne zemlje. Danas je poljski, češki, slovački
životni standard nebrojeno puta veći od makedonskog ili bosanskog.
Jednom su bili isti. Ili tačnije rečeno: bilo je bolje kod nas. Eto šta je
ta evropska zajednica za te zemlje značila.
Eleneise, što bi moj deda rekao. Ako želimo da se zemlje na
Balkanu razviju, i ako želimo da Bosnu i Hercegovinu spasimo onog
groznog siromaštva koje se sve više širi, moramo tu zemlju uključiti,
integrisati, u Evropsku uniju, kako bi to rekli. Tu je račun čist. Ne
samo što ćemo time poboljšati životni standard i doprinijeti ekonomskom razvoju zemlje i regije, ulaskom u evropsku zajednicu dobit
ćemo nešto još važnije: sačuvat ćemo našu zemlju kao nezavisnu,
nedjeljivu, građansku državu. U jednoj regiji, koja će ulaskom u EU
osiguravati stabilnost i mir. Zato to treba uraditi. Da bismo mogli
graditi bolju budućnost za nas i za našu djecu.
Ja sam svijestan da će to mnogima smetati. Te neće da im se diFoto: Goran Mulahusić
EHER
18 Š
BANJA LUKA
raju ta njihova mala kraljevstva, njihova fildžan velika vlast, te neće
da ih kvarimo njihove talove, te im smeta evropski red i zakon.
Misle, a ne smiju da kažu: ” Ne diraj me, zarađujem odlično na ovom
jadnom narodu, pa mi nikakvog reda ni zakona ne donosi ovamo”,
”ne diraj me, radim da ovu zemlju rasturim, pa mi nikakvu Evropu
ovamo ne dovodi”, ”ne diraj me, jer ovdje ja vladam, a ne Evropa”.
Dobro. Dobro je da znamo. I to je čist račun. I to.
Ali treba reći svim tim ljudima. Svima vama koji ste tu zemlju
rasturali i na tome se jadnom narodu bogatili, a ništa im zauzvrat
vratili, dohakat ćemo mi i vama. Moj je deda bio izbjeglica, moj je
otac bio izbjeglica, moji su ratovali i tu zemlju oslobađali od nacista,
ja sam sam bio izbjeglica: e, pa neće više! Neće, pa da se na glavu
popnete. I vama ćemo dohakati. Polako, sigurno, demokratski, izborima, ali ćemo vam dohakati. Jer znajte: nas je više.
Mi smo svjesni da se ovo proširenje Evropske unije neće dogoditi samo od sebe. Naravno. I da treba vremena. I da će biti problema. Znamo i koliko vas ima koji to nećete. I na Balkanu, i u Bosni,
i u Švedskoj. Ali znajte: nas je više.
Jer mi imamo dva duga da platimo. Jedan dug imamo prema
ovoj zemlji koja nas je primila, kad su mnoge druge zemlje to izbjegavale. I taj plaćamo koliko god možemo. A drugi dug imamo prema
toj našoj zemlji iz koje dolazimo. A i taj dug ćemo platiti. Jer pošten
čovjek plaća svoje račune. Zato ćemo vas pobijediti.
Tekst: Jasenko SELIMOVIĆ
Situationen i Ukraina kompliceras för varje
dag. Efter ockupationen av Krim har många
vaknat och förstått att Putins ambitioner
sträcker sig längre än de kunnat föreställa sig.
Frågan som alla bävar inför är om Kreml
kommer nöja sig med Krim eller om man
kommer fortsätta vidare till östra Ukraina.
EU ledare har protesterat och hotat med visumförbud, sanktioner etc. Men problemet är
att EU på kort sikt har få effektiva fredliga
medel mot Kreml. För Kreml fruktar inte visumförbud, frysta tillgångar, inte ens sanktioner från enskilda länder. Det enda fredliga
medel som Kreml fruktar är sanktioner mot
gasimport i EU. Och det kommer inte att
hända. För Ryssland levererar 30 procent av
den gas som EU behöver. Med andra ord sitter många länder i EU i ett energipolitiskt
skruvstäd som de inte på kort sikt kan
komma ur.
I den allmänna debatten tröstar man sig med
att Putin inte kommer stoppa gasleveranserna
till EU-länder, eftersom Ryssland behöver
våra betalningar. Det stämmer. Men det finns
två aspekter som man förtiger. För det första
att om nu Ryssland höjer gaspriset till
Ukraina med 80 % får man räkna med att
desperationen i dess följd kommer att leda till
avtappningar (stöld) av gas som passerar
genom Ukraina. Och det kommer att orsaka
problem med gasleveransen till EU. För det
andra: så länge vi sitter fast i Putins energifälla kommer vi aldrig kunna på riktigt
Ukraina
påverka Putin eller parera Kremls imperialistiska ambitioner.
Det som måste göras är att bygga ut energiinfrastrukturen i EU, så att länderna snabbt
kan transportera energi sinsemellan. Plötsliga
stopp av gasleveranser kan då pareras genom
att man snabbt importerar eller exporterar gas
och el från andra EU-länder och därmed
omöjliggör utpressning från Ryssland.
Dessutom behövs nya LNG-terminaler för
import av flytande gas i fler hamnar.
Men detta mål att ha en gemensam energimarknad i EU är svårt att åstadkomma på
kort sikt. Trots vackra och stora ord från
medlemsstaterna finns en ovilja att agera.
När man kommer hem till respektive
medlemsland så är det bara nationell, nästan
protektionistisk, politik som gäller inom energiområdet. Därför är det viktigt att fråga
lyfts på europeisk nivå, och därför måste europeiska banken (ERBD) och europeiska investeringsbanken (EIB) få i uppdrag att
stödja dessa nödvändiga investeringar. Det
skulle möjliggöra en diversifiering av energiberoendet och därmed också omöjliggöra
utpressningar från Ryssland.
Slutligen måste EU-länderna göra upp med
idén att avveckla kärnkraften, som Miljöpartiet i Sverige kräver och som Tyskland
deklarerat att de vill. I flera länder har de
gröna partierna redan lyckats genomföra det
och därmed satt oss i beroende av en allt mer
auktoritär rysk regim. Det är bl a det som är
den bakomliggande anledningen till att Tyskland motsätter sig sanktioner mot gasimport.
Det skadar den tunga tyska industrin och
därmed omöjligt att förhandla om för tyska
ledare. Men det finns också andra samordningsproblem. Den nationella politiska debatten om att vara ”bäst på hemmaplan” är
inte synkad med andra länders legitima
behov och skydd mot störningar i energitillförseln. Därför krävs det mer samarbete för
att klara av de utmaningar som EU:s
medlemsländer står inför.
Det finns flera olika initiativ som skulle
kunna gynna en pan-europeisk utveckling
och det finns samarbetsorganisationer som
bevisligen har lösningar. Men det som krävs
är att medlemsstaterna ger upp vissa delar av
sitt nationella självbestämmande i utformningen av EU-omfattande, fungerande
energisystem, så att man kan optimera var
man bygger och vad man bygger. Det krävs
också att man verkligen vill hävda den europeiska konkurrenskraften i världen.
Ryssland har medvetet skapat en energifälla.
Man har länge jobbat på att skapa ett energiberoende för att med hjälp av gas kunna
påverka länder i den riktning Kreml vill. Men
vi kan inte sitta fast i den fällan. EU måste
kunna skaffa sig fredliga maktmedel att
hantera rysk utpressning. Vår frihet och säkerhet är knuten till möjlighet att fredligt
hantera EU:s auktoritära grannar.
Š E H E R 19
BANJA LUKA
EU-Izbori
Pripremio Mirsad Filipović
Upptakt till EU-valet 2014
EU-valet 2014: Den här gången är det annorlunda
I EU-valet den maj 2014 kommer väljarna att rösta fram de
751 personer som ska sitta i Europaparlamentet och som ska
representera deras intressen under de kommande fem åren. I
och med valet kan väljarna därmed påverka den Europeiska
unionens framtida politiska riktning.
När hålls valet i mitt land?
Varje medlemsstat har sina egna vallagar och varje enskild
medlemsstat bestämmer själv vilken av de fyra valdagarna –
den 22–25 maj 2014 – som landets egna medborgare ska gå
och rösta. I både Finland och Sverige hålls valet den 25 maj
2014. Svenskarna väljer 20 ledamöter och finländarna 13
ledamöter. I Sverige inleds brevröstningen den 10 april, budröstning och utlandsröstning den 1 maj och förtidsröstningen
den 7 maj. I Finland kan man förhandsrösta mellan 14 och 20
maj i hemlandet och mellan 14 och 17 maj utomlands. Resultatet från samtliga 28 EU-länder kommer att meddelas söndagen den 25 maj.
Hur många parlamentsledamöter kommer att väljas?
Sedan Kroatien anslöt sig till EU i juli 2013 har Europaparlamentet haft 766 ledamöter, men detta antal kommer i och
med det kommande valet att minska till 751 och stannar på
den nivån i framtiden. Dessa parlamentsledamöter representerar drygt 500 miljoner medborgare i 28 medlemsländer. I enlighet med EU-fördragen fördelas mandaten mellan de olika
länderna enligt ”degressiv proportionalitet”, vilket innebär att
länder som har en stor befolkning har fler platser än länder
med en mindre befolkning, men den senare kategorin länder
har fler platser än vad de skulle ha haft vid en rent proportionell
tilldelning av platser.
På vilket sätt är valet annorlunda den här gången?
Detta är det viktigaste EU-valet hittills, eftersom det hålls i
en tid då EU försöker att ta sig igenom en ekonomisk kris och
då EU:s ledare frågar sig vilka vägar vi ska ta i fortsättningen.
Detta EU-val gör det inte bara möjligt för väljarna att fälla sin
dom över EU- ledarnas sätt att hantera krisen i euroområdet
och säga vad de tycker om planerna på en närmare ekonomisk
och politisk integration; det är dessutom det första valet sedan
hösten 2009, då Lissabonfördraget gav Europaparlamentet
flera nya viktiga befogenheter.
En stor nyhet som infördes genom fördraget är att när EU:s
medlemsstater nominerar Europeiska kommissionens nästa
ordförande som ska efterträda José Manuel Barroso hösten
2014, måste de för första gången ta hänsyn till resultatet i EUvalet. Det nya parlamentet måste godkänna kandidaten: enligt
fördraget ska parlamentet nämligen "välja" kommissionens
ordförande, vilket betyder att väljarna nu har ett tydligt inflytande över vem som ska styra EU.
Av de 13 europeiska politiska partierna har fem nominerat
en kandidat till posten som EU-kommissionens ordförande.
EPP-gruppen har nominerat Jean-Claude Juncker, före detta
premiärminister i Luxembourg och tidigare ordförande för Eurogruppen. Den socialdemokratiska kandidaten är Martin
Schulz, nuvarande talman för Europaparlamentet. Liberalerna
har nominerat Guy Verhofstadt, före detta premiärminister i
Belgien och numera ledare för den liberala partigruppen i parlamentet. De gröna har nominerat två Europaparlamentariker;
franske José Bové och tyska Ska Keller och vänstern har utsett
Alexis Tsipras, partiledare för grekiska Syriza.
Den nya politiska majoritet som formas efter valet bestämmer under de kommande fem åren också hur EU:s lagstiftning
inom områden som sträcker sig från den inre marknaden till
medborgerliga fri- och rättigheter ska se ut. Parlamentet är den
enda EU-institution som väljs genom direkta val och är nu en
grundbult i EU:s beslutssystem. Det har lika mycket att säga till
om som de nationella regeringarna beträffande så gott som
alla EU-lagar.
Rösträtt – Biračko pravo
För att få rösta måste du ha fyllt 18 år senast på valdagen. Det gäller vid alla val. Dessutom finns särskilda regler
för de olika valen.
Din rösträtt bestäms av uppgifterna i Skatteverkets folkbokföringsregister 30 dagar före valdagen. Alla som har
rösträtt kommer inför varje val automatiskt med i en röstlängd
och får ett röstkort hemskickat med posten. Röstlängden är
en lista som innehåller alla som har rösträtt.
Rösträtt till riksdagen
Du har rösträtt till riksdagen om du:
• är svensk medborgare och är eller har varit folkbokförd i
Sverige
Svenska medborgare som utvandrat måste alltså någon
gång ha varit folkbokförda i Sverige för att få rösta i riksdagsvalet.
Rösträtt till kommun- och landstingsfullmäktige
Du har rösträtt till kommun- och landstingsfullmäktige om
du:
EHER
20 Š
BANJA LUKA
• är svensk medborgare och är folkbokförd i
kommunen/landstinget
• är medborgare i något av EUs medlemsländer eller
medborgare i Island eller Norge och är folkbokförd i kommunen/landstinget
• är medborgare i något annat land än de som räknats
upp ovan och har varit folkbokförd i Sverige i tre år i följd före
valdagen
Rösträtt till Europaparlamentet
Du har rösträtt till Europaparlamentet om du:
• är svensk medborgare och är eller har varit folkbokförd i
Sverige
• är medborgare i något av EUs medlemsländer och är
folkbokförd i Sverige
Rösträtt vid val till Europaparlamentet har alltså även
medborgare i någon av Europeiska unionens medlemsstater.
En förutsättning är att de är folkbokförda i Sverige och att de
har anmält sig till röstlängden. De får då inte rösta i någon
annan medlemsstat.
EU-Izbori
Foto: Goran Mulahusić
Kako glasati na EU-izborima
Rösta i förtid innan valdagen
Du kan rösta i förtid från 7 maj
ända fram till valdagen 25 maj.
Du röstar i en annan lokal än i din egen vallokal.
Du kan rösta i förtid i din egen kommun
eller i en annan kommun.
En lokal för att rösta i förtid
kan vara ett bibliotek eller ett kommunhus.
Du ska ta med dig ditt röstkort och en id-handling.
Så går det till:
1 Välj valsedel.
2 Ta ett valkuvert.
3 Gå bakom en valskärm.
4 S ätt ett kryss för en person på valsedeln om du vill personrösta.
5 Lägg valsedeln i valkuvertet.
6 Lämna ditt valkuvert, ditt röstkort och din id-handling
till röstmottagaren.
7 Röstmottagaren kontrollerar att du är du
och skriver ned att du röstat.
8 Röstmottagaren lägger valkuvertet och röstkortet
i ett kuvert.
9 Röstmottagaren lägger kuvertet i en uppsamlingslåda.
10 Sedan skickas din röst till din vallokal.
Detta händer med din förtidsröst
Man skickar din förtidsröst
tillsammans med ditt röstkort till din vallokal.
I vallokalen öppnar röstmottagarna kuvertet
och skriver ned att du röstat.
Röstmottagaren lägger undan röstkortet
och lägger sedan kuvertet med valsedeln i valurnan.
Rösta i vallokal på valdagen
På röstkortet står ditt valdistrikt,
vallokalens namn, adress och öppettid.
Du kan bara rösta i den vallokal
som står pĺ röstkortet.
Du måste visa att du är du
Du måste kunna visa vem du är för att få rösta.
Du ska kunna visa en id-handling
som körkort, pass eller legitimation.
Har du ingen id-handling
kan en annan person säga att du är du.
Men då måste den personen visa en id-handling.
Så går det till:
1 Välj valsedel.
2 Ta ett valkuvert.
3 Gå bakom en valskärm.
4 Sätt ett kryss för en person på valsedeln
om du vill personrösta
5 Lägg valsedeln i valkuvertet
och stäng valkuvertet.
6 Ge valkuvertet och din id-handling
till röstmottagaren.
7 Röstmottagaren kontrollerar att du är du,
skriver ned att du har röstat
och lägger ned valkuvertet i valurnan.
Anvisningar
På detta kuvert får inte göras någon anteckning eller något
märke.
Väljaren skall själv lägga in sin valsedel i detta kuvert.
Endast en valsedel skall läggas in i kuvertet.
Valsedeln får inte vikas
Za vas koji imate pravo na glasanje za EU-izbore i dobili ste
glasačku karticu sa vašim podacima na vašu poštansku
adresu, a stojite slabije sa švedskim jezikom, evo mala
pomoć na bosanskom jeziku.
Možete glasati i prijevremeno od 7.maja do 25.maja u nekom
od lokala u vašem gradu, najsigurnije je vam je u gradskoj
biblioteci. Na dan glasanja 25.maja otiđite na vaše biračko
mjesto, ponesite glasačku karticu koji ste dobili poštom i vaš
identifikacioni dokument. To može biti ID-kort, Vozačka
dozvola ili švedski pasoš. Na biračkom mjestu imate
glasačke listiće sa kandidatima iz svih partija. Naprimjer ako
se odlučite za Jasenka Selimovića, tražite glasački listić Folk
partije i na listić, u kvadratić ispred njegovog imena stavite
jedan X ili kryss, kako to Švedjani kažu. Možete glasati samo
za jednog kandidata ili samo za jednu partiju. Ostale formalnosti, ako ste nesigurni, obavite uz pomoć ljudi koji su
zaduženi za provođenje regularnosti glasanja na vašem biračkom mjestu.
Š E H E R 21
BANJA LUKA
Reportaža
Noršoping, Proslava
22. Aprila
Dana Oslobođenja Banja Luke
Priredio i foto: Goran Mulahusić
BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME
Borik
Arhivski snimci – Magazin Šeher BL
Tekst: Adem Čukur
Prostor pod današnjim nazivom Borik omeđen je sa istočne strane rijekom Vrbas, sa sjeverne lokalitetom kasarne ” Vrbas
” i ulicom Jugoslavenske armije, a sa zapadne perifernim objektima
lokaliteta Centar II. Do zemljotresa to je na najvećem dijelu bio
neizgrađen prostor sa grupacijom borova i sa obrađivanim
zemljištem, dijelom zvanim ”Kupusište”. Kako je nakon
zemljotresa prioritet bio izgradnja stanova, škola i privrednih kapaciteta, na tom prostoru je, radi hitnosti izgradnje što više stanova,
još u toku izrade Urbanističkog plana grada predviđeno veliko
stambeno naselje sa odgovarajućim pratećim sadržajima za koje su
relativno brzo urađeni i odgovarajući regulacioni planovi. Naselje
EHER
24 Š
BANJA LUKA
je širokom saobraćajnicom (u profilu sa drvoredima, trotoarima i
biciklističkom stazom) u pravcu istok – zapad (koja preko novoizgrađenog mosta u Rebrovcu prelazi na desnu obalu Vrbasa) praktično podijeljeno na sjeverni i južni dio. Ova saobraćajnica se na
istočnom dijelu ukrštava takođe sa širokom saobraćajnicom
položenom u približnom pravcu sjever – jug. koja se završava
mostom preko Vrbasa zvanim ”Venecija”. U izgradnji naselja
učestvovalo je nekoliko građevinskih firmi iz BiH. U prvoj fazi izgradnje u urbanističkom smislu objekti se grade u vidu jednoličnih
pojedinačnih blokova, a radi skraćenja vremena realizacije stambenih objekata, korišteni su već gotovi projekti za pojedine objekte.
Tako je na sjevernom dijelu GP ”Vranica ” izgradila nekoliko stambenih osmokatnica i četverokatnica, a na južnom GP ” Krajina ” iz
Banjaluke nekoliko nebodera osnovne konstrukcije u montažnom
Sjećanje
IMS-sistemu, te GP ”Tehnika” iz Tuzle nekoliko četverokatnica. Na
sjevernom dijelu pored glavne saobraćajnice izgrađen je i stambeno-poslovni objekat, nostalgično nazvan ”Titanik”.
U drugoj fazi izgradnje stambenih objekata u Boriku već
se očituju nove urbanističko-arhitektonske pretenzije izražene u
prvom redu u snažno strukturalnim, horizontalno i vertikalno
razuđenim blokovima, kao i fasadnoj plastici. Taj novi pristup je
vidljiv na stepenasto oblikovanim stambenim cjelinama urađenim
prema projektu arhitekte Nebojše Balića iz ”Plana”. Osnovna konstrukcija tih objekata je urađena u prenapregnutom armirano-betonskom IMS-sistemu, poznatom i po nazivu – Sistem ”Žeželj ”, a
prema autoru sistema, dipl. ing. građ.- konstruktoru Branku Žeželju
iz Beograda , svojevremeno u svijetu priznatom i uvažavanom
stručnjaku kao jednom od pionira primjene prenapregnutog betona
u visokogradnji i mostogradnji. Njegovo prisustvo u graditeljstvu
Banjaluke (direktno ili indirektno) je značajno, a datira jos od 1934.
g. kada je, kao mlad stručnjak, uradio projekat Gradskog mosta.
Početkom šezdesetih godina GP ” Krajina ” iz Banjaluke je na
lokalitetu u Rebrovcu izgradila pogon za proizvodnju montažnih
armirano-betonskih elemenata u IMS / Žeželjevom sistemu, po
kojem su prije zemljotresa urađena dva stambena nebodera u Bulevaru revolucije i nekoliko stambenih objekata u Novoj Varoši i
Mejdanu, te poslije zemljotresa po nekoliko stambenih objekata u
Boriku, Rosuljama, Centru II i na Čairama i Starčevici. Konstrukcija ovog sistema se sastoji od montažnih armirano-betonskih
stubova i kasetiranih armirano-betonskih tavanica koji se horizontalno međusobno utežu u oba ortogonalna pravca. Pored osnovne
konstrukcije i pune fasadne plohe su takodje izvođene od ravnih ili
profilisanih montažnih elemenata , što je sve znatno ubrzavalo izgradnju prve faze objekata. U prenapregnutom armirano-betonskom sistemu, prema Žeželjevom patentu, njegov saradnik i
sljedbenik inženjer-konstruktor Predrag Želalić iz Beograda je uradio projekte za navedena dva mosta preko Vrbasa. Skoro svi objekti
u naselju izgrađeni su sa ravnim krovovima čija opravdanost, s
obzirom na klimatske uslove, tada još nije bila upitna. Individualna
stambena izgradnja zastupljena je uz saobraćajnicu prema mostu
”Venecija ” sa njene zapadne strane i djelimično na rubnom zapadnom dijelu.
Pored stambenih objekata istovremeno su izgrađeni i
skoro svi prateći objekti primjereni veličini naselja. Centralno, a na
južnoj strani od saobraćajnice, predviđen je prostor za objekte
robne kuće, društvenog doma, biblioteke i ostalih društvenih
sadržaja. Njihov idejni projekat uradio je arhitekta Hamdija Salihović, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, koji je
prvih godina nakon zamljotresa radio u ”Zavodu za studije i projektovanje” u Banjaluci. Od toga je realizovan objekat robne kuće za
koji je izvedbeni projekat uradila arh. Emina Kolonić iz iste firme.
U tom periodu u naselju su izgrađeni dječiji vrtić i dvije osnovne
škole, jedna na sjevernom dijelu naselja, druga - poklon grada Skoplja, na južnom dijelu.
Važnu odluku za grad predstavlja izgradnja Gradske
toplane na tom prostoru i izrada gradske primarne i sekundarne
toplovodne mreže. Toplana je locirana na istočnom dijelu naselja,
izdvojeno od stambenih blokova. Tim projektom je obezbijeđeno i
snabdijevanje naselja Borik toplom vodom. Projektnu dokumentaciju za navedeno je u najvećem dijelu uradio ili koordinirao
”Zavod za studije i projektovanje ” Banjaluka , a nosioci projekta
su bili mašinski inženjeri Vjekoslav Tripalo i Ranko Cvijetić. Projekat objekata Toplane je uradila arh. Ljiljana Niketić. Zbog intenzivne izgradnje grada sedamdesetih godina i naraslih potreba
godine 1982. Toplana je dogradena objektom za dva nova kotla,
poslovnim prostorom i odgovarajucim pratećim objektima – radionama za održavanje i garažama. Svi navedeni objekti su projektovani u montažnom armirano-betonskom sistemu tipa ”Vemont ”,
a projekte je uradio arhitekta Adem Čukur. Pored Toplane, prostor
između Vrbasa i saobraćajnice u pravcu sjever-jug rezervisan je za
objekte servisnog karaktera, od kojih su izgrađeni objekti ”Autoservisa”, ”Elektro Krajine” i ”Vodovoda”. Sredinom sedamdesetih godina na sjevernom rubnom dijelu naselja, uz Aleju
Jugoslavenske armije pored Pravoslavnog groblja, izgrađena je
sportska dvorana ”Borik” (opisana u članku ”Sportski objekti”).
Š E H E R 25
BANJA LUKA
Školstvo
Šta dugujemo djeci
Amela de la Cruz: razmišljanja oko Pisa
istraživanju i školskim raspravama
Pažljivo sam pratila raspravu o školi nakon objavljivanja Pisa
rezultata. Već duže vrijeme se osjećam razočaranom čitajući "to je
greška roditelja, to je greška političara, to je greška nastavnika”.
Rasprava počinje izgledati kao pješčano igralište gdje se mala djeca
igraju. I sada, kada sam već spomenula djecu, pa kako se ona zapravo osjećaju?
Šta žele djeca?
Uostalom, zar se to ne tiče najviše djece, pa to je njihova
budućnost. Djecu srećem svaki dan u mom razredu. Vjerujte mi ili
ne, ali vidim da su žedni znanja, žele da uče, pitaju, razmišljaju i
hoće. Svaki dan žele što više saznati o novim stvarima. Potpuno nesvjesni onoga što se događa u društvu. Ponekad se pitam? Treba li da
im ja govorim o rezultatima još jednog istraživanja? Ali, naravno, ja
najmlađe svjesno ostavljam sretnim, štedeći ih rasprava gdje za
ovakve rezultate u školi nastavnici okrivljuju političare, političari
okrivljuju nastavnike, gdje Lijeva partija okrivljuje privatne škole,
partija Švedskih demokrata okrivljuje strance, Socijaldemokrati
smanjenje poreza, a Zelena stranka ukazuje na Fridolina koji je i sam
učitelj.
Sva ova mišljenja i sve ove rasprave govore jako puno o znanjuneznanju u svim oblicima. Ono što mi nedostaje je rasprava o pravoj
ljubavi prema znanju, rasprava o pravoj ocjeni, o onim iscrpljujućim
nastavničkim satima koji se potroše na pripremanje nastave. Nedostaje mi jedna rasprava o tome zašto je važno znanje, pa zašto je
važno imati dobru školu ( ako mislite da je to sad potrebno ). Naravno
da mi nedostaju objektivni glasovi nastavnika, čuju se zaista premalo.
Glavni problem nije u Björklundu, glavni problem leži u društvu u
cjelini.
Ne možemo očekivati velike promjene, čak i ako zamijenimo
političare, moramo promijeniti opšti stav društva prema školi i
znanju. Mi moramo, svi do jednog, učiniti nešto u vezi ovih promjena. Mi se moramo prestati međusobno optuživati i umjesto toga
trebamo zajedno uzeti odgovornost za školstvo. Jer mi to dugujemo
djeci i njihovoj budućnosti. Jer budućnost je ono što mi nastavnici,
svaki dan, imamo u našim rukama i što ćemo brižljivo čuvati.
Foto: Goran Mulahusić
EHER
26 Š
BANJA LUKA
Napisala: Amela de la Cruz
Vad är vi skyldiga barnen
Amela de la Cruz skriver om sina reflektioner
kring Pisa och skoldebatten
Noggrant har jag bevakat debatten om skolan efter Pisa resultaten. Länge har jag känt mig arg och besviken på att läsa ” det är
föräldrarnas fel, det är politikernas fel, det är lärarnas fel”. Debatten
börjar likna en sandlåda där små barn leker med varandra. Och nu när
jag nämner barnen, hur känner de egentligen?
Vad vill barnen?
För trots allt är det barnen som det angår mest, det är deras
framtid. Barnen träffar jag varje dag i mitt klassrum. Tro mig eller ej
men jag ser att de är kunskapstörstiga, de vill lära sig, de frågar, de
undrar och de vill. Varje dag undrar de om nya saker. Helt omedvetna
om det som försiggår ute i samhället. Ibland undrar jag? Borde jag
tala om för dem om resultaten av ännu en undersökning? Men självklart lämnar jag dem lycklig ovetandes om debatten där lärarna skyller
på politiker och politiker skyller på lärarna, där vänster skyller på
friskolorna, Sverigedemokraterna på invandrarna, socialdemokraterna på skattesänkningarna och miljöpartiet pekar på Fridolin som
är lärare. Alla dessa inlägg och alla dessa debatter talar väldigt mycket om kunskap i alla former. Det jag saknar är debatten om den riktiga kärleken för kunskap om de riktiga betygen, om de riktiga
slitsamma timmar som vi lärare sitter och förbereder oss på. Jag saknar en debatt om varför det är viktigt med kunskap, en debatt som
talar om varför det är viktigt med bättre skola (om man nu tycker att
det behövs). Naturligtvis saknar jag de objektiva lärarrösterna, de
som hörs alldeles för lite. Det stora problemet ligger inte hos Björklund, det stora problemet ligger i samhället i stort.
Vi kan inte förvänta oss stora förändringar även om vi byter ut
politikerna, vi måste förändra samhällets allmänna syn på skolan och
kunskap. Vi måste göra något åt denna förändring var och en. Vi
måste sluta skylla på varandra och ta ansvar för skolan tillsammans.
För det är vi skyldiga barnen, framtiden. För att framtiden är det vi
lärare har i våra händer varje dag och det ska vi måna över.
Banjalučka razglednica 3
Mapiranje zagađivača Vrbasa - prvi korak ka čistijoj rijeci
Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ
"Ovo je lipota Božja", govorila mi je prijateljica iz Splita dok smo
šetali obalom uz smaragdni Vrbas, nakon - kako je sama rekla - najbolje kafe koju je ikada popila, a u jednom banjalučkom restoranu sa
tradicionalnom bosanskom kuhinjom. I mnogi drugi moji prijatelji, sa
raznih strana svijeta, bili su oduševljeni zelenom rijekom i njenim
obalama. Vješto sam skrivao ispuste otpadnih voda kojih je sve više
na obalama našeg grada i oko kojih se širi nesnosan smrad.
Oduvijek je rijeka živjela sa svojim gradom, snabdijevala ga vodom
za piće, domaćinstva, industriju, ljeti ga osvježavala, mamila brojne
meraklije na svoje obale, kupače, ribolovce i majstore dajak camča,
i uz brojne parkove bila pluća grada. Savremeni način života rijeci je
donio i brojne zagađivače. Glavni predratni zagađivač Vrbasa bila je
industrija, kako banjalučka, tako i iz ostalih gradova uz Vrbas i nje-
gov sliv. Pošto smo u međuvremenu postali "ekološka" država jer je
industrija u Bosni i Hercegovini gotovo zamrla, dalo bi se zaključiti
da je rijeka danas znatno čistija nego prije dvadeset i kusur godina.
Nažalost, nije tako.
Zagađenost Vrbasa je danas možda i veća, a pored kanalizacije u
urbanim sredinama gdje ne postoji tretman otpadnih voda, vodu
onečišćuju i divlje deponije nastale uglavnom u blizini saobraćajnica
na mjestima gdje nema ograda, kao i pritoke i same zagađene otpadom, drastičan primjer je Crkvena u samom centru Banjaluke. Upravo ovo su istakli rukovodioci opština kroz koje protiče Vrbas i
njegove pritoke (Gornji i Donji Vakuf, Bugojno, Jajce, Mrkonjić
Grad, Banjaluka, Kotor Varoš, Laktaši, Srbac) na promociji projekta
"Kreiranje GIS baze podataka i mapiranje zagađivača u toku rijeke
Vrbas", koja je održana 15. aprila u Krajiškoj ljepotici. Istraživanje je
obavljeno na ukupnoj dužini od 235 kilometara, od izvora do ušća, i
dalo je poražavajuće podatke: gotovo dvjesta ispusta otpadnih voda
i 115 deponija krupnog, čvrstog otpada.
Projekat je, naravno,tek prvi korak i rješenje je još uvijek u magli.
A, kako je istakao jedan od učesnika ovog skupa, Edin Hozan, načelnik opštine Jajce, treba raditi na povećanju broja komunalnih redara,
proširenju njihovih ovlasti i njihovom uvezivanju sa sudom. Tek tada
će akcije uklanjanja deponija, koje su po riječima Huse Sušića, načelnika opštine Donji Vakuf, u planu, i dati konkretne rezultate.
Foto: Goran Mulahusić
Š E H E R 27
BANJA LUKA
Sjećanje
Fudbalska bajka
VELIKO
FINALE
Dan kad je naš „Borac“ ispisao
istoriju i osvojio Kup Maršala Tita
Napisao: Jasmin KOBAŠLIĆ KOBA
Pamtim to, kao da je bilo juče. Taj 10. maj 1988., noć uoči događaja koji će ostati urezan u sjećanje svakog istinskog Banjalučanina i Banjalučanke, svakog istinskog zaljubljenika u sport. Događaj
koji će se dugo prepričavati novim generacijama, i koji danas zvuči
kao neka daleka neispisana bajka. Bajka koja se ipak desila i kojoj je
pisac ovih redova bio svjedok.
Prelijepo majsko predvečerje, kakvo samo u Bosni može biti,
utorak, Banja Luka i "Parkić" puni raje, i svima na usnama predstojeće finale Kupa Maršala Tita. I to ne bilo kakvo finale. U finalu velika "Crvena Zvezda", koja je već bila osigurala titulu šampiona
Jugoslavije, a sa druge strane ponos Bosanske Krajine, naš "Borac",
koji se očajnički patio u drugoligaškim vodama da osigura mjesto koje
vodi u novu Jedinstvenu drugu ligu. Na papiru susret Davida i Golijata, nemoguća misija, ali u našim srcima ponos i potajna nada u čudo.
A imali smo pravo na tu nadu nakon "Borčevog" fantastičnog pohoda,
gdje su redom, jedan za drugim, padali prvoligaški velikani.
Dug put do finala
Kao drugoligaš, "Borac" je imao dugačak put do finala. Sve je
počelo još 6.maja 1987. u Bosanskoj Dubici pobjedom nad "Radnikom" od 9-0. Nakon toga slijedi pobjeda u Bosanskoj Gradišci nad
"Kozarom" 2-0, pa pobjede na domaćem terenu protiv "Elektrobosne"
2-1 i "Rudara" iz Ljubije također sa 2-1. Ovaj ciklus kvalifikacija se
okončava u Bihaću teškom pobjedom na penale protiv "Jedinstva" i
pobjedom u B.Luci nad "Leotarom" od 4-1. Sve su ovo bile teške
utakmice, jer im se možda i nije prilazilo sa maksimalnom oz-
EHER
28 Š
BANJA LUKA
biljnošću, a uporedo se vodila i grčevita borba za opstanak u 2. ligi
"Zapad".
Sam plasman u šesnaestinu finala je bio veliki uspjeh i s nestrpljenjem smo očekival žrijeb i nadali se da će B.Luku ugostiti neki
klub iz tzv "velike četvorke". A dobili smo "Osijek". Kao kadet
"Borca" imao sam tu veče čast da "dohvaćam lopte" i iz neposredne
blizine budem svjedok početka pisanja ovog gotovo nestvarnog romana. Tog 12.augusta pred oko 10.000 navijača "Osijek" je pao nakon
boljeg izvođenja penala, nakon što je u regularnom toku bilo 1-1. Te
noći se u istoriju upisuje i golman Tonči Jakovljević, ljubimac domaće
publike, neprikosnoveni specijalista za odbrane udaraca s bijele tačke.
Banja Luka je u transu, i kad se saznalo da nam je u osmini finala protivnik drugoligaš "Spartak" iz Subotice, finale se činilo bližim, mada
još uvijek predaleko i za najveće optimiste. U dvomeču sa "Spartakom" obje utakmice završavaju neriješeno 1-1 i u B.Luci se pobjednik dobija izvođenjem penala i na krilima navijača i Tonče
Jakovljevića "Borac" se probija u četvrtinu finala, gdje nas je čekala
tada trećeplasirana ekipa 1. lige, novosadska "Vojvodina" na čelu sa
slavnim Milošem Šestićem. Prvi meč u Novom Sadu je bio direktno
prenošen i putem tv kanala, i "Borac" pruža do tada najlošiju partiju.
Uz anemičnu i vrlo slabu igru gostiju domaćini lako slave sa sigurnih
3-0 i tada nam se činilo da je ova priča već došla do svog kraja. Revanš u B.Luci se smatrao čistom formalnošću. Naravno, bio sam
prisutan i na toj utakmici. Gradski stadion je izgledao sablasno, tek
oko 3000 gledalaca, teren pokriven snijegom i veoma hladno. Neko je
na istočnoj tribini zapalio veliku traktorsku gumu i nad Gradskim stadionom se mogao vidjeti crni dim. Dim koji će gostujuću ekipu zav-
Sjećanje
iti u crno.
Mnogi su zažalili što su tog 9.decembra 1987. godine pored Gradskog stadiona izabrali toplinu dvorane "Borik" u kojoj se odigravao
tradicionalni Turnir u malom fudbalu. Jer ovo je bila noć za pamćenje.
Noć za nezaborav. Noć pobjednika. Pošto je teren bio prekriven snijegom igralo se sa crvenom loptom. Prvih 30-tak minuta na terenu se
nije dešavalo ništa posebno. Rutinirani gosti i težak teren su bili velika prepreka za domaćine. Ali, negdje oko 35.minute, kapiten domaćih Damir Špica ulazi u jedan oštar duel, nakon kojeg jedan igrač
gostiju ostaje ležati na terenu, a crvena lopta... Crvena lopta je pukla.
Pošto je to bila jedina specijalna lopta meč se morao nastaviti
"običnom" bijelom loptom koja skoro da se nije ni vidjela na terenu.
Kao što je pukla crvena "tangovka", tako će i gosti iz Novog Sada da
puknu. Sa 6-1, nakon 1-0 u poluvremenu!!! 6-1!!! Široj fudbalskoj
javnosti se tada predstavio Senad Lupić koji je gostima "uvalio" 4
gola, a u strijelce su se još upisali Suljo Beširević i Nenad Popović.
Gradski stadion je cijelo drugo poluvrijeme bio u transu i činilo se da
se na tribinama nalazi 30.000 a ne 3000 navijača. Zadnjih 20-tak minuta, nakon što se putem radio prenosa širila vijest da "Borac" lomi
"Lale", počele su se slijevati kolone navijača ka stadionu. Na kraju je
to bila banjalučka samba jedne decembarske noći. Slavilo se do ranih
jutarnjih sati. "Borac" se plasirao u polufinale Kupa Maršala Tita!
Sada je važno bilo ne dobiti "C.Zvezdu" jer ko se sastane sa "delijama" u finalu obezbijeđen mu je nastup u tadašnjem Kupu pobjednika
kupova, pošto je "Zvezda" bila šampion države i nastupaće u Kupu
šampiona. I sreća je bila na našoj strani. Dobili smo "Prištinu". Nimalo lak protivnik, sa frenetičnom publikom. Ali, ko nas je tada
mogao zaustaviti? Ko? Prvi meč u Prištini se završava sa povoljnih 11 nakon gola Alberta Pobora i činjenica je da samo još jedna utakmica
dijeli "Borac" od finala. U revanšu je Gradski stadion bio ispunjen do
posljednjeg mjesta, oko 25.000 gledalaca. Teška i napeta utakmica
koja se završava bez golova, i pošto tada nije vrijedilo pravilo "gola
u gostima" pristupilo se izvođenju penala. Gosti uspijevaju samo jednom nadmudriti našeg gorostasa medju stativama i "Borac" slavi sa 41. 13.april 1988. BORAC JE U FINALU KUPA MARŠALA TITA!
Borac u finalu
I sad da se vratim na početak ove priče. Da se vratim u budućnost.
Utorak, 10.maj 1988. Pošto tada još nije bila osnovana navijačka
grupa "Vultures" tj "Lešinari", u Beograd se išlo na različite načine.
Privatnim automobilima, autobusima preko preduzeća, ili kao mi jeftinim vozom, tzv "ferijalcem". Veliki popust za učenike, studente i
nezaposlene činio je ovaj način prijevoza atraktivnim. Te smo se
večeri nas oko 200 okupili u "Parkiću" i oko 20:00, uz navijačke
pjesme i poklike, krenuli pješaka ka željezničkoj stanici. Sjećam se
dobro kako je neko u tom trenutku rekao da je večeras Banja Luka
najpametniji grad na svijetu. Jer odoše sve budale. A dan prije smo sa
istog mjesta ispratili autobus fudbalera "Borca". Crvene boje, nimalo
luksuzan, malo se razlikovao od lokalnih autobusa, pa je raja u šali
dovikivala da nigdje ne staju do Beograda da ne bi morali primiti
neželjene putnike.
U Beograd smo stigli u ranim jutarnjim satima. Srijeda, glavni
grad se tek budio. Razišli smo se po Beogradu u manjim grupama da
ne bi na sebe skretali pažnju. Utakmica se igrala po ustaljenoj tradiciji na stadionu JNA, inače "Partizanovom" stadionu, sa početkom u
17.00. Tog dana utakmicu je pratilo 25.000 gledalaca, od čega 40005000 navijača "Borca". Zanimljivo je napomenuti da se među nama
nalazilo i oko 50-tak navijača "Partizana", tzv "Grobara". Došli su tu
da bi svojim ljutim protivnicima upućivali pogrdne uzvike. Bili su
prilično aktivni sve do samog početka utakmice, da bi onda sjeli, ušutjeli se, vjerovatno pribojavajući se da će nas "Zvezda" rasturiti. A mi,
mi se nismo nadali ničemu.
Bili smo sretni sto smo uopšte i sudionici ovog velikog finala.
Međutim, što je meč duže odmicao, a naši fudbaleri igrali kao da su
oni šampioni Jugoslavije, počela je u nama tinjati nada, dok se u domaćine unosio nemir. Gromoglasna podrška sa tribina bila je iz minute
u minut sve jača i jača, da bi svoju kulminaciju dostigla u 60.minuti
kada Senad Lupić, nakon perfektnog centaršuta Amira Durgutovića,
dovodi "Borac" u vodstvo od 1-0. Preostali 30 minuta meča trajalo je
kao 30 godina. Da li možemo napraviti čudo? Da li je ovo istorijski
dan banjalučkog sporta? Nismo vjerovali svojim očima kada je glavni
sudac meča Blažo Zuber u 81.minuti "izmislio" penal za domaćine.
Zar da pokleknemo pred samim ciljem? Zašto se ovo nama dešava?
Loptu na bijelu tačku postavlja kapiten "Zvezde" Dragan StojkovićPiksi. Nasuprot njemu Slobodan Karalić. Golman kojeg je trener Husnija Fazlić neočekivano uvrstio u prvu postavu, zbog čega se do tada
standardni Jakovljević naljutio i vratio u B.Luku. Znam da su mnogi
od nas bili ljuti zbog te odluke, ali izgleda da je Fazlić imao osjećaj da
u ovom Kupu stvori još jednu legendu. Piksi je pokušao "panenkom",
laganim lobom po sredini gola, da nadmudri Karalića, ali ovaj je ostao
nepomičan na sredini gola i samo lagano uzeo loptu u svoje naručje.
Uslijedila je eksplozija oduševljenja među našim navijačima. Skakali
smo jedni na druge, ljubili ko je koga stigao. Vidio sam da su i "Grobari" upali u potpunu ekstazu. I oni su počeli da vjeruju u čudo. Zlobnici su kasnije govorili kako je Piksi namjerno tako slabo izveo penal,
a zaboravljaju da se prije toga u prvenstvu proslavio izvodeći penale
baš na takav način protiv Petranovića ("Velež") i Pacarade ("Priština").
A šta ćeš, Piksi, i nad mangupom ima veći mangup. Ovaj put je to za
tebe bio naš Kara. Preostalih 9 minuta "Zvezda" nije imala snage da
preokrene rezultat i san je postao java. BANJALUČKI "BORAC" JE
OSVAJAČ JUBILARNOG 40. KUPA MARŠALA TITA!!! Bilo je to,
i ostalo, prvi put u istoriji ovog takmičenja da jedan drugoligaš osvaja
pehar. Slavilo se dugo na tribinama stadiona JNA. Beogradom je
odjekivala pjesma ponosnih Krajišnika... PROCVJETALA BIJELA
LALA...UZELI SMO KUP MARŠALA... PROCVJETALA BIJELA
LALA... RASTI ZVEZDO JOŠ SI MALA...
Doček u Banjaluci
Vrhunac slavlja desio se dan kasnije u B.Luci, ispred "Boske", na
Trgu Edvarda Kardelja, kada će naše šampione dočekati više od
40.000 ljudi. Ne postoji pisac koji u riječi može pretočiti tu atmosferu, tu radost na licima igrača i navijača. Kasnije, nošen žarom osvajanja Kupa, "Borac" uspijeva da sačuva drugoligaški status i plasira
se u tad novoosnovanu Jedinstvenu drugu ligu. Nedugo zatim, pod
vodstvom Josipa Kužea i na krilima popularnih "Lešinara", "Borac" će
ostvariti i dugo očekivani ulazak u 1.ligu, nakon velike drame u zadnjem kolu protiv zrenjaninskog "Proletera". O tome ću možda neki
drugi put. A bila su to vremena renesanse banjalučkog fudbala.
Nažalost, bila su to i vremena uoči nemilih događaja koja će pogoditi
našu zemlju. Mi, navijači "Borca", ponosni smo što smo i tad, pred
sumrak zla, zajedno pjevali "...Neka čuje Srbija i cijela Hrvatska da je
naša Bosna zajednica bratska..." Nažalost, to nije bilo dovoljno. Našu
Banja Luku, kao i mnoge druge gradove, zadesiće veliko zlo. Zlo koje
će i naš "Borac" odvesti u istoriju. Jer ovo danas nije naš "Borac".
Ovo danas nisu naši navijači. Dok smo mi pozivali na zajedništvo,
ovi danas uzvikuju "Nož-žica-Srebrenica". Čovječanstvo računa vrijeme prije i poslije nove ere. Mi, istinski Banjalučani, računamo ga
prije i poslije 1990. Mi, koji smo imali tu mogućnost da živimo u
boljim vremena, trebamo o tome pričati mlađim generacijama. Neka
znaju da nije uvijek sve bilo tako crno. Neka znaju da je grad na Vrbasu bio grad svih ljudi dobre volje. I neka upamte taj datum, taj
11.maj 1988. Datum kada je BANJA LUKA POKAZALA DA ZNA I
MOŽE! I MOĆI ĆE OPET, AKO BOG DA!
Š E H E R 29
BANJA LUKA
Banja Luka danas
KADA TRUBA ZAVLADA
- SEVDAH UTIHNE
Piše: Ozren TINJIĆ
Odavno je poznata izreka: ”Kroz
Banju Luku ne pjevaj!” Ne bez razloga,
jer grad na Vrbasu odvajkada je bio
poznat kao rasadnik vrsnih sevdalija.
Dovoljno je sjetiti se akademika Vlade
Miloševića koji je u svojoj bogatoj
muzikološkoj karijeri objavio četiri knjige
Bosanskih narodnih pjesama i studija o
sevdalinci. Ovim je zauvijek otrgnuo od
zaborava tekstove i melodije sevdalinki.
Danas, bez nekog posebnog dodvoravaranja Krajiškoj ljepotici, slobodno
se može reći da naš cijenjeni akademik
nije ni trebao ići u neke druge krajeve
BiH da bi nam ostavio takvo bogatstvo.
Jer, Banja Luka je bila ”zlatni rudnik” te
prelijepe pjesme i muzike. Na samo
sebi svojstven način Miloševićeva djela
je nastavio svojim proučavanjima prof.
Dr Munib Maglajlić. ”Ogledi o usmenom
pjesništvu”, objavljeni u Banjoj Luci
1983. godine, svakako su jedno od njegovih najboljih djela koje se bavi sevdalinkom.
Banjalučko glumište XX vijeka ostaće zapamćeno po dva glumca, dva
velikana, dva Ćejvana, Muhameda i
Adema. No, za razliku od Adema,
Muhamed je zapamćen i kao jedan od
najboljih izvođača sevdalinki sa naših
prostora. Nažalost, malo je znano da je
dalekih 1927. i 1937. Muhamed Ćejvan
snimio u Zagrebu i Beču sevdalinke za
tada čuvene gramofonske kuće Polydor
i Columbia! Sa dužnim poštovanjem
prema Himzi Polovini, Zaimu
Imamoviću i Safetu Isoviću, ali tada oni,
maltene, nisu ni znali kako izgleda
gramofonska ploča, a kamoli da je
snime. Baš kao i mnogi drugi.
U prigodnom tekstu povodom stoljeća ”Preporoda” u Banjoj Luci, prof.
EHER
30 Š
BANJA LUKA
Fuad Balić je spomenuo ”neka imena
banjalučkih pjevača sevdalinki, koji su
našem gradu dali atribut prvog muzičkog grada u BiH, a koji nisu imali
sreću i priliku da se njihovi glasovi i njihove interpretacije zabilježe na gramofonske ploče ili magnetofonske trake:
Muhamed-aga Bahtijarević, od kojeg je
podosta pjesama naučio Hakija
Karabegović, Ibrahim Avdagić, zvani
Dumbaga, prekupac, Muharem Alihodžić, vjeroučitelj, Muhamed Gušić,
podvornik u banci, Emin Dervišić, fijakerist, Smail efendija Ekić, službenik u
Opštini, Muharem Budimlić, zvani
Hodža i dr. Drugu skupinu pjevača čine
naši sugrađani čije su interpretacije, zahvaljujući Vladi Miloševiću, ostale zabilježene na magnetofonskim trakama i
nalaze se u muzičkom fondu našeg
muzeja. Ti pjevači su: braća
Karabegovići - Hakija, Mustafa-Mujo i
Irfan, Muhamed Ćejvan, Muhamed
Gušić, Adem Kovačević, Faik
Hadžibegović, Sulejman Pličanić,
Mustafa Blentić, Adil Bukić, Munira
Gušić, Ferida Hrustić, Rasema Katana,
Subha Memić, Derviša Softić, Emina
Smajić, Hata Čardžić, Emina Hadžihalilović, Rašida Toplić, Fatka Šeranić,
Namik Karabegović”. I tu bi se negdje
završavala priča o banjalučkim sevdalijama. Mada, ruku na srce, moglo bi se
reći da je sve krenulo 1969. katastrofalnim zemljotresom, a posao dokrajčavanja Banje Luke i njene demografske
slike završio se posljednjim ratom. Tako
je i sevdalinka utihnula. Grad je izgubio
dušu.
Početkom maja 1992., po ustaljenom običaju put u grad me je vodio
preko Trga Krajine. Izlazim iz ”Boske” i
u nevjerici imam šta da vidim. Štipam
se za obraze, trljam oči sve kontajući
da sanjam. Imam šta da vidim: preko
trga hodaju na sve strane bradati likovi
sa šubarama i kokardama, preko prsa
redenici, na leđima tandžare i raznorazni mitraljezi. Hebem ti, pomislih, evo
ih kao da su izašli iz Bulajićeve ”Bitke
na Neretvi”. Osvrćem se zbunjeno oko
sebe a sve se moleći ne bi li se
odnekuda pojavili Boris Dvornik i Ljubiša Samarđić pa da ospu koji rafal.
Razuzdana gomila na sve strane.
Nepoznata lica. Pomislih, kada su im
narasle tolike brade i odakle odjednom
ta kostimografija? I samo što donekle
dođoh sebi, kad stiže novo iznenađenje
iz pravca Gospodske, što para uši i
unosi još jednu nevjericu. Trubači se
ukotvili kod nekadašnjeg ”Jugotona” i
raspalili svirku za razdraganu i dobrano
zadriglu od brlje i bijelog luka rulju što
veselo poskakuje. Počeh naglas
razmišljati kontajući da su ti ulični svirači garant promašili voz ili autobus pa
osvanuli, umjesto u Guči, u Banjoj Luci.
Godinama što su slijedile, kako onim
ratnim, tako i poratnim, trubači nisu napuštali banjalučke ulice i trgove, samo
su se orkestri mijenjali. I uvijek su imali
pozamašnu publiku dok su rijetki preostali Banjalučani, slučajni prolaznici
bježali glavom bez obzira. Jednom riječju - mi jednostavno nismo navikli na
taj melos. Koliko se sjećam, čak ga nije
bilo ni na Manjači, na Kočićevom zboru,
a kamoli u gradu na Vrbasu. Ustvari,
nemam ja ništa protiv trube, kao instrumenta, ali mi je svakako draža truba i
virtuoznost jednog Louisa Armstronga.
Jedna subota u Stockholmu
Napisao: Ahmet KOZARAGIĆ
Prva subota u mjesecu, vrijeme da se ide na feštu u BH udruženje
"Neretva" u Stockholmu.
Starkica spremila za ručak pileće batake na specijalan način, jer
"što bi bilo jednostavno, kad može biti komplikovano". Ona iskruži
i izvadi kosti iz bataka, onda u batake natrpa sitno nasjeckanog bijelog luka, soli, bibera i buđavog sira, pa kada se to sprži na putru, u
tavi, na visokoj temperaturi, kućom se razmili miris koji podsjeća na
roštiljanje "Kraj Vrbasa sjedi momče, čeka djevojče". O salatici i ostalim zerzevatima da ne pričam.
Poslije ručka se spremismo, put pod noge, pa pravac - Stockholm.
Na fešti večeras svira Amir Ćejvan iz porodice naše legende Adema
Ćejvana, Kvaka.
Relativno nepoznat umjetnik, visokih kvaliteta, profesionalne
opreme, najkvalitetnijih gitara i pojačala „bombardira“ nas najboljim
repertoarom koji sam čuo u državi Švedskoj. Izvanredno odsvira i otpjeva širok diapazon repertoara počevši od starih dobrih narodnjaka,
pa preko pjesama Halida Bešlića i Harisa Džinovića, pa malo Španije,
malo Italije, sve do "Diar Sraits" čistih, umilnih, najboljih zvukova
električne gitare. Na kraju sve začini izvanrednom i instrumentalnom
i vokalnom izvedbom najvećeg hita "Pink Flojda", kompozicijom
koju svi znamo, a kojoj sam ja zaboravio ime. Ali znam je otpjevati...
Feštu svi završismo na nogama, oduševljeni našim Amirom i njegovim nezaboravnim rifovima na svojim gitarama, koje ponekad mijenja i usred pjesme, a da time ne naruši ugođaj i atmosferu
kompozicije koju izvodi. Ovakvog muzičara i ovakvog finog čovjeka
rijetko susrećemo na muzičkoj sceni i u životu. Amir živi u Gevle-u,
sjeverno od Stockholma, i mogu ga preporučiti za sve vrste muzičkih
događaja i ugođaja.
Starkica i ja stigosmo kući - "Što ću kući tako rano" - oko tri sata,
odspavasmo snom nevinog djeteta i probudismo se u nedjelju u 10
sati. Sutra posao, sretan vam ponedjeljak!
KAD ZASVIRA AMIR ĆEJVAN...
Š E H E R 31
BANJA LUKA
In memoriam
HAMKO SA VRBASA
MUHAREM-HAMKO LITRIĆ
(1937. – 2014.)
Tekst: Edhem Trako
Naš sugrađanin Muharem-Hamko Litrić preselio na onaj
bolji svijet u petak, dana 28.02. 2014.godine, u Kristiansandu, Norveška.
Osnovnu i srednju školu je završio u Banjaluci. a fakultet
u Beogradu, stekavšizvanje diplomiranog inženjera
agronomije. Predavao je na Srednjoj trgovačkoj, Ugostiteljskoj i Poljoprivrednoj školi u Banjaluci Radni vijek je završio u AIPK-u.
O tome kako je Hamko provodio svoje najljepše godine
života, mogo bi se napisati lijep roman, u kome bi glavni lik
bio jedan kršni mladić. Bio je visoka rasta,dobroćudan, kulturan i urednog odijevanja, uvijek po posljednjoj modi. Oženio se sa naočitom Cazinljankom Mirzom. U sretnom braku
su proveli 46 godina, dijeleći i sretne i teške trenutke koje im
je život nametao.
Hamko je bio Banjalučanin, što bi se reklo, od glave do
pete. Najveći dokaz za to bila je ljubav prema Vrbsu, a na Vrbasu - vožnja Dajaka. Od Ade, kraj Incela, uzvodno do brane
u Novoseliji, Hamkin čamac je sjekao vrbaske brzake za ljetnih mjeseci, i to svakog dana. U njegovom dajaku su se
vozile mnoge banjalučke ljepotice. Vozile su se u njemu i zvijezde tadašnje muzičke estrade: Lola Novaković i Gabi
Novak. Nije nimalo teško dočarati tu sliku. Bijeli čamac,
dužine pet metara, u njemu mladi muškarac visok i vitak, tijelo atletsko, bakrene boje, na njemu samo „tarzanke“, u
rukama duga motka, snagom mladićevih mišića pramac
čamca siječe zelene virove Vrbasa, savladava pjenušave
brzake. Ukras za tu sliku može se zamisliti, ljepotica u bikiniju
EHER
32 Š
BANJA LUKA
na pramcu čamca lješkari i uživa predavši svoje tijelo sunčevim zracima.Predah u Novoseliji, kafana Goldbaher, tu su
jarani Nurko Golalić i Ferid Ljutić, vozači dajaka kao i Hamko.
Pogoste se, malo popiju i zameze. Rakijica i pivce im povrate
snagu, pa onda istim pravcem na valovima niz Vrbas do Banjaluke. Naveče korzo Gospodskom, igranka u Domu kulture,
kino predstava u Kozari ili Palasu. Bijahu to sretni banjalučki
dani. Ali, avaj! Život je prolazan, radost isto tako, a nije ni
mladost vječna.
Kao izbjeglica sa suprugom Mirzom napustio je Banjaluku10. Avgusta 1995.Rastanak sa rodnim gradom nije se
nipočemu razlikovao od ostalih prognaniih iz Banjaluke.
Poslije mnogo straha, odvođenja u Mali logor, oduzeli su im
kuću i onda su morali preko Save. Prvo utočište im je bio
kamp u Gašincima, a onda slijedi Norveška: Tanum i Lavanger. Iz Lavangera, poslije dobijanja komune i stana,
dolaze u Søgne nedaleko od Kristiansanda.
Savivši novo gnijezdo, u tipičnom norveškom gradiću
Søgneu, Hamko i Mirza su otpočeli dugogodišnji izbjeglički
život. Svake godine odlazili su na godišnji odmor u svoju
Banjaluku. Svi ti odlasci i povraci nosili su pečat nostalgije,
radovali su se kada su odlazili za Banjaluku i tugovali kada
se vrate u Norvešku. Želja za povratkom Hamki se nije ostvarila. Često je pričao o tome, nama njegovim drugarima
kada smo se subotom nalazili na kafici u Kristiansandu. Ali,
sudbina je odlučila da bude drugačije. Hamko se vraća u
svoju Banjaluku, samo što taj povratak nije obasjan svjetlom,
već tamom.
Sjećanje
Pismo Hedi
…I Pobrđa Đumišića…
Piše: Aljoša MUJAGIĆ
Tvoj odlazak, iako očekivan, duboko me
je pogodio. Naše zajedničke godine udahnule su ljepotu i mome životu, još od najranijeg djetinjstva kada smo pikali loptu na
Barama, raja sa Pobrđa i podpećinska. Mali
“nogometni ratovi” završavali su se sa modrim nogama i ponekad odvaljenim noktima
na palcu noge kojom smo obično udarali
loptu. Nije tada bilo puno patika, pa smo
najčešće igrali bosonogi, i na putu se znao
ispriječiti kakav busen i obično je komad
nokta i kože visio uz obilno krvarenje koje
smo zasutavljali hajdučkom travom i provizornim zavojem.
Iz sjećanja izranjna osnovan škola
“Filip Macura”, i dva razreda, jedan gdje
sam ja bio sa Miloradom, Tofkom, Sobom,
a drugi gdje si bio ti s Lastom (Mehmedom) i ostalima sa kojima smo ratovali na
nogometnom polju. Druga četiri razreda osnovne škole išli smo u školu “Zmaj Jove
Jovanovića” kod starog suda i Vodovoda
gdje nas je direktor Halid tjerao da poštujemo red i ponašamo se kako to dolikuje
učenicima. Tu se takođe nastavilo druženje,
i uz nogomet, jer smo uglavnom svi prešli
u novu školu iz škole “Filip Macura”. Mira
Trkulja, nastavnica njemačkog, bila je strah
i trepet. Za nju se govorilo da ide u penziju,
ali mi završismo osnovnu školu i odosmo u
srednje, a ona nastavi da uči nove generacije, da bi tek po našem upisu na fakultete otišla u penziju. Profesori
Radovanović, Pelčić, Memić i drugi su
nastojali da usade znanje u naše glave, neke
tvrđe a neke nešto mekše. Uglavnom je to
bila dobra generacija koja ode na zanate, u
srednje škole i kasnije na fakultete.
Jedan kratak prekid u našem druženju
nastupio je kada sam ja upisao Gimnaziju a
ti ode u Tehničku čkolu. Srednjoškolski
dani prođoše brzo i nađosmo se uskoro na
fakultetu. Zagreb je bio mjesto moga boravka, a ti nakon godine rada nastavi studije
u Banjaluci gdje si bio dobar student i tamo
EHER
34 Š
BANJA LUKA
upoznao svoju buduću suprugu, koju si
znao i od ranije, te 1975. zasnovaste porodicu i dođoše nam Adnan i Sejo u narednim
godinama.
Ja upoznah moju životnu drugaricu koja
bila kćerka Sekine tetke, i tako se naši
putevi ponovo spojiše mojom ženidbom
1976. godine. Znao si mi reći da te nisam
pozvao na svadbu iako si stanovao dvije
ulice dalje. Kao da te i sada vidim na
balkonu očekujući da neko naiđe i da
popričaš sa prolaznikom ili ga uvedeš u
kuću gdje je Seka ležala sa prvorođenim
sinom. Oženih se 3.jula a Adnan bijaše
rođen 15. Juna, tako da sam u šali znao reći
da ti je tada bilo mjesto uz ženu. To su bili
počeci našeg dubokog prijateljstva i poštovanja. Nikada nismo došli u verbalni sukob
jer, jednostavno, bili smo više od braće. Zajednički rad u “R.Čajavecu”, gdje sam
spoznao tvoje inžinjerske vrijednosti, ljudski kvalitet i odnos prema radu. Vrijeme je
letjelo ,godine prolazile, djeca moja i tvoja
rasla, zajednički boravci na moru u Zablaću
počev od boravka sa Adnanom i
Amrom,dok su naše supruge brinule o tek
rodjenim Murisu i Seadu.
'Svjetska hrana', kako je Nijo znao reći,
pošto smo i njega poveli sa nama natovareni frižiderima punim mesa i prikolicom
koju si ti vukao, a gdje smo svi spavali.
Tvoja šala, kada mome bratu koji te pitao
kakvo ćeš ime dati drugom sinu i tvoj
odgovor - naravno, Sead, ističući da je to
po njegovom imenu. Vlašić i prva skijanja
djece i naša druženja sa Korićima, Bedrom i
njegovom porodicom nastavak su prijateljstva kojeg ni promjene koje dovedoše
do raspada zajedničke domovine nisu
značajnije uzdrmale. U tim uzburkanim vremenima izbiše na površinu loše osobe i
otkriše svoje pravo lice. “Merhamet” je pomagao nama koji ostasmo bez posla i prihoda. Vrijeme borbe da se bilo kakvim
radom preživi do konačnog sazrijevanja
odluke da se naš grad mora napustiti, jer ne
samo divlji neko i zločinci dođoše u njega.
Ja odoh preko Beograda u Kanadu, a ti
Sjećanje
preko Madžarske u USA. Sve to praćeno
događanjima koja utisnuše u naše duše
ogorčenje, kada počesmo da proklinjemo
one koji nam to uradiše, koji pomjeriše sa
ognjišta i stare i mlade ostavljajući sve ono
što smo izgradili i skupljali godinama. Ostadoše voćnjaci, obale Vrbasa, Pobrđa naše
mladosti i mezari roditeljski da ih obilazimo
dolazeći izdaleka i srećući bivše poznanike
koji bi rekli “tko nam ovo uradi?”, kao da
oni nisu ni luk jeli ni luk mirisali. O tome
koliko nas je otišlo svjedoči prvo ljetna
vreva, pa jesenska pustoš grada, kad se protjerani vrate u Švedske, Norveške i ine
zemlje koje im pružiše utočište i spasiše od
pomahnitalih.
Ni udaljenost između zapadne i istočne
obale Sjeverne Amerike nisu prekinula naše
veze. Radovali smo se odrastanju naše
djece koja nisu bila svjesna borbe da
stanemo na svoje noge već pomalo u dobrim srednjim godinama. Radost oko njihova diplomiranja, magisterija, udaja i
ženidbi - sve su to zbivanja kojima su nam
naša djeca uljepšavala život.
Bolesti, od kojih smo svi počeli da
pobolijevamo i da se hrvemo sa njima, bile
su ništa saznavši za MS koji te je u kratkom
vremenu vezao za postelju i invalidska
kolica, i posljednje dvije godine tvoga života pretvorio u mučenje tvoje duše i tijela,
kao i tvojih najbližih.
Telefonski poziv, Sejo na liniji, govoreći
o tvome odlasku zaustavio je moje misli i
mozak gdje su se emocije sudarale i odbijale jedna od druge. Nerazuman govor,
zbrkane misli izmijenjene sa Sekom govore
o mojoj nevjerici u to šta se desilo. Ipak
jedna iskra da se on rodio ponovo i da je napaćena duša napustila isto tako napaćeno tijelo, i da je to konačni ishod bolesti gdje
ništa nismo bili u stanju da promijenimo.
Znam da će ukućani ispoštovati tvoju
posljednju želju da zemni ostaci budu
ukopani u rodnom gradu, da i na taj način
svedoči o našem bivstvovanju u gradu gdje
generacije, posebno Đumišića iz kojih
potiče tvoja majka, ostaviše puno tragova
koje ni sadašnja vlast neće moći izbrisati
kao u pjesmi “I Pobrđe Đumišića”. Znam
isto tako da tvoj mezar može biti oskrnavljen, jer tamo nekima ništa nije sveto, za razliku od zemlje gdje si ispustio dušu, a u
kojoj to ne bi bilo moguće. Često pomislim
da je sva zemlja u rukama Svevišnjeg i da
je svejedno gdje će zemni ostaci završiti
osim ako i nišan sa imenom nije vid borbe
protiv genocida i etničkog čišćenja, kako to
teoretičari zločina nazvaše.
Jednoga dana srešćemo se na poljima
gdje duše slobodno borave, i do tada te pozdravljam.
Tvoj Aljoša
Š E H E R 35
BANJA LUKA
Jedna likovna priča
Vrbaske
nijanse
Susret sa hrvatskom likovnom umjetnicom
»banjalučkih korijena« Yasnom Skorup
Krneta, uz njenu samostalnu izložbu u
Opatiji »Sto lica kravata/Stolica kravata«
Piše: Ismet BEKRIĆ
Mnogi Banjalučani, posebno oni koji sada žive na sjeveru, u
skandinavskim zemljama, u potrazi za suncem rado dolaze na obale
Jadrana. Svakog ljeta možemo ih susresti i na poznatoj opatijskoj
plaži Slatina, na koju dolaze i naši sugrađani koji su uspjeli da
svoje kuće i stanove zamijene za područje Rijeke, i Kvarnera. Osim
sunca, mora i razgovora, Opatija im pruža i zanimljive turističke i
kulturne sadržaje, među kojima i likovne izložbe. U Opatiji živi, i
uspješno stvara, i jedna likovna umjetnica koja je rođena u BiH i
koja ima, da tako kažemo, i »banjalučke korijene«. Naime, njen
otac Jusuf je iz poznate šeherske porodice Skorup.
Riječ je o priznatoj umjetnici Yasni Skorup Krneta koja je
dosad, uz učešća na brojnim međunarodnim smotrama, imala i 30
samostalnih izložbi, u Švicarskoj, Francuskoj, Japanu, Italiji i
Hrvatskoj. Završila je Školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu i
Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Članica je Hrvatskog
društva likovnih umjertnika.
S Yasnom Skorup Krneta susreli smo se u februaru ove godine,
na otvorenju likovne sezone u Opatiji, obilježene jednom nesvakidašnjom izložbom nazvanom »Sto-lica kravata«.
»Kravata, nedvojbeno planetarno prisutan element, hrvatskih je
korijena, pa sam kao umjetnik inovator željela promovirati taj
izuzetni dragulj«, rekla nam je ova umjetnica čije slike krase i
opatijske prostore, između ostalih i ulaze u hotel »Milenij«. »Moja
likovna priča o kravati nudi realizirani dio mojih zamisli, od idejnih
skica preko suvenir-kravata do dizajna. Ideje su inače svuda oko
nas. Samo ih treba vidjeti, prepoznati i kreativno osmisliti.«
Osimsklopivih kravata od drveta, sa likovnim motivima, pa
oslikanih kravata, na ovoj izložbi vidjeli smo i Stolicu kravatu.
Tako lica kravata postaju i prave pravcate drvene stolice, produkt
dizajna.
36
ŠEHER
BANJA LUKA
»Ova stolica je, prema mome idejnom rješenju, realizirana u
Tešnju, u Artico d.o.o./Artisanud.o.o, od bijelog drveta (javora).
Stolice-kravate su, mislim, jedinstvene po tome što su prve u obliku
kravate u Hrvatskoj, a možda i u svijetu«, rekla nam je Yasna Skorup Krneta, koja je osmislila i neboder-kravatu, koja bi iz svoje
likovne ideje mogla izrasti i u pravi neboder u obliku kravate, sa
restoranom na vrhu i galerijom u kojoj bi bila prezentirana povijesna priča o kravati.
Naslov jednog Yasninog ciklusa – »Ditiramb zemlje« (2004.)
najbolje izražava njen likovni jezik: slikati krajolike, istarske, primorske, bosanske, švicarske, i udahnjivati im poetičnost osjećaja i
boje. A ti motivi su »čudesno irealni«, prepoznatljivi ali i nadgrađeni, rašireni u sfere imaginacije, metaforičnosti i svojevrsne
bajkovitosti. Slike Yasne Skorup Krneta su istinske likovne bajke, u
kojima kućice sa Kastava iznad Rijeke postaju žive, istarski čempresi njišu krovove i sunca, a boje mora kao da se stapajusa bojama
Vrela Bosne i Vrbasa.
»Dolazila sam često u Banjaluku, u Gornji Šeher, na obale Vrbasa«, prisjeća se Yasna Skorup Krneta. »Sa prozora sam gledala
odsjaje brda u vodi koja je imala bezbroj nijansi. Možda sam baš
tada u sebi ponijela taj kolorit, tu vrbasku paletu, da bih kasnije tim
bojama dodavala nove i nove, prosanjane i još nedosegnute.«
Kako prenijeti na papir ili platno boju Vrbasa? Vrbas, zapravo,
ima stotine, hiljade nijansi boje i boja. Ljepota likovnog stvaranja
je upravo u tome – tragati za tim nijansama, i dodavati im i nijanse
boja svojih viđenja i osjećanja. A Yasna Skorup Krneta uprava je na
tom likovnom tragalačkom putu.
Ovoga ljeta nijanse vrbaskih boja ponovo će se miješati, preplitati sa nijansama boja mora. Kao na platnima Yasne Skorup Krneta.
I kao u našim pogledima.
Poštenje i lijep gest za svaku
pohvalu: Radovan Brčin Rade.
Napisao: Ferid Lukačević
Jedno veliko Hvala
Foto: Ferid Lukačević
Priča o jednoj slici
i poštenju
KK Bosna L-A Landskrona organizirala je jedan
izuzetan susret prijateljstva; predstavnici grada
Landskrone iz Švedske bili su od 9. do 12. aprila u
posjeti gradu Donji Vakuf u BiH. Delegaciju Landskrone predvodio je gradonačelnik gosp. Lennart
Söderberg, te Tom Sörensson, Ulf Bergström i
predstavnici KK Bosna L-A, Ferid Lukačević i Nail
Vajrača. U ime ljubaznog domaćina dočekali su ih
načelnik Huso Sušić, predsjedavajući vijeća Tihomir Zrile, Sead Cerić i Hamdija Mlinarević.
Kad sam polazio iz Landskrone, jedan od mojih zadataka bio je da sliku, koju sam dobio od načelnika
Landskrone, donesem u Donji Vakuf, koju će onda
on predati načelniku Donjeg Vakufa. Tako je i bilo.
Prilikom zadnjeg dana posjete načelnik Donjeg
Vakufa je između ostalih poklona predao umjetničku sliku načelniku grada Landskrone. Opet zaEHER
38 Š
36
BANJA LUKA
datak za mene, da tu sliku donesem u Landskronu
i predam gradonačelniku. Zadatak sam prihvatio
rado, jer su dva grada dogovorila konkretnu saradnju, i ja lično sam bio vrlo zadovoljan.Tada nisam
ni slutio da će tek tada nastati problem za mene.
Dana 17. aprila 2014. godine bio sam putnik
NEO BAS-a Banja Luka. Tog jutra padala je kiša i
puhao jak vjetar, u pravom smislu riječi, nevrijeme.
Spremio sam stvari i sa mojim prijateljem Kikom
uputio se na autobusku stanicu. Kad smo došli
tamo, frka, vidim zaboravio sam tašnu. Zamolim
Kiku da odleti do kuće i uzme tašnu od majke, sva
moja dokumenta i medicina su u tašni. U toj gužvi
stavio sam sliku, od koje se do tada nisam odvajao, na stolić restorana koji je u sklopu autobuske
stanice. Pola devet, dođe autobus. Svoje stvari
sam počeo skupljati i ubacivati u autobus, pri tom
Naši putnici su nam uvijek na prvom mjestu: Minela Ćehović.
sam se stalno zakretao da vidim ide li Kiko s
mojom tašnom.
Ni napamet mi SLIKA, zaboravih je na stanici,
na stoliću. Negdje u Austriji ustanovih da nemam
sliku. Kontaktirao sam osoblje u autobusu, Minelu
i Radu, i pitao za pomoć. Odmah su pozvali Banju
Luku i pitali agenciju za pomoć. Ništa. Nema slike,
nestala. Šta sad da radim, od sramote nisam smio
nikom reći, osim mom prijatelju Ceriću u D. Vakufu,
pitajući ga ima li se slična slika za kupiti. Nema,
glasio je odgovor. Šta sad. Glavobolja.
Srijeda, 30. april 2014, jutro. Zvoni telefon. Sa
one strane telefona agencija NEO BAS-a Banja
Luka i šofer Radovan Brčin Rade. Radosna vijest,
za mene, naravno. Po povratku u Banju Luku on
se angažovao i na neki način pronašao sliku, na
moju veliku radost i sreću.
Veliko hvala, i želim da se na ovaj način zahvalim vašoj agenciji NEO BAS- Banja Luka i vašim
zaposlenicima Mineli Ćehović i Radovanu Brcinu.
Osvjetlali su mi obraz. Ne znam ni kako bih
gradonačelniku Landskrone na oči, ni kako bih mu
objasnio kako se sve to desilo i šta je sa slikom.
Puno pitanja i na ni jedno odgovor, osim konstatacija, sam sam kriv što mi se to dogodilo. Srećom,
hvala Bogu, da ima dobrih i poštenih ljudi.
Još jedno veliko hvala Radi i Mineli i vašoj
agenciji.
Poklon u pravim rukama:
Gradonačelnik Landskrone Lennart Södeberg.
39
37
Sajam knjiga
LITERARNA
BANJA LUKA
Na Sajmu knjiga u Sarajevu
predstavljeni novi brojevi našeg
magazina »Šeher Banja Luka«,
nova knjiga »Banjalučkih žubora«
i novi tekstovi banjalučkih autora
Piše: Ismet BEKRIĆ
Foto: Ana Judi
»Nema stvari kojuće ljudsko sjećanje i pamćenje, individualno i
kolektivno, čuvati tako dobro i pouzdano kao knjiga. Knjiga je najbolje
mjesto i najbolji način da se pohrani i sačuva vrijeme, jer ona ne čuva
stvari poput muzeja, poput filma i fotografije – ona čuva struju svakodnevnog života, predodžbu o sebi i svome mjestu u svijetu koju su imali
ljudi jedne epohe, ona pamti unutrašnje forme postojanja i trpljenja…«
Ove riječi napisao je istaknuti bosanskohercegovački i evropski književnik Dževad Karahasa, novi predsjednik Duštva pisaca BiH, u
povodu Sajma knjiga u Sarajevu, održanom od 23. do 28. aprila. A te istine, životne metafore, u kojima su sazdana naša sjećanja i pamćenja,
naš svakodnevni život sa predodžbama o sebi i svome mjestu u vremenu
i prostoru, zavičaju i svijetu, najbolje ispoljavaju i stranice naših
naslova, predstavljenih na 26. Međunarodnoj smotri knjiga u sarajevskoj
Skenderiji i izloženih na štandu pisaca iz dijaspore, u organizaciji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. I ovog puta predstavila se literarna Banjaluka – magazinom »Šeher Banja Luka«, novom knjigom
»Banjalučkih žubora« i novim naslovima banjalučkih autora.
Bosanska »kuća knjiga«, mjesto gdje su se susretali pisci, izdavači i
čitaoci, ugostila je 24. aprila nove naslove u kojima živi Banja Luka, ona
na obalama Vrbasa, i ona, još više, rasuta prostranstvima svijeta. Novi
brojevi magazina »Šeher Banja Luka«, u izdanju Saveza Banjalučana
Švedske, ponovo su dokazali da su postali istinsko glasilo ne samo
jednog područja, Švedske i Skandinavije, nego i svakog dijela svijeta u
kojima ima Banjalučana, od Evrope do Amerike i Australije. »Šeher
Banja Luka« ima i svoje stalne saradnike u Banjoj Luci, pa je tako
postala most između Banje Luke kao zavičaja i svih oni »svjetskih Banja
Luka«.
Mostovi, banjalučki, protežu se i stranicama nove, već 16. knjige
Banjalučkih žubora – »Vezenim mostovima«, koja je također doživjela
svoju promociju na Sajmu knjiga, a predstavili su je njeni priređivači i
saradnici: Enisa Osmančević Ćurić, Zlatko Lukić, Migdat Hodžić,
Muhidin Šarić, Enes Topalović i Ismet Bekrić (urednik). Tim
mostovima, satkanim od sjećanja i pamćenja, druženja i nostalgija, prolazile su i poetske riječi banjalučkih autora, iz njihovih knjiga i
rukopisa:IrfanaHorozovića, Ranka Pavlovića, Zlatka Lukića, Jovana JoceBojovića, SeadaMulabdića, NedžadaTalovića, KemalaCoce, IdrizaSaltagića, Kemala Handana, Denisa Dželića, Edhema Trake, Ljubice
Perkman, Slobodana Bojića, Severina Rakića, Harisa Grabovca, Sadete
Sokol, Mustafe Bajagilovića. IsmetBekrić je predstavio i nove knjige
banjalučkih autora – »Žal za Vrbasom« Mirsada Omerbašića i »Put u
nepoznato« Enise Bajrić.
U poruke još jednog Sajma knjiga u Sarajevu, pod geslom »Riječ –
Knjiga –Univerzum«, banjalučki autori su tako, na najljepši način, utkali
i poruke iz svojih tekstova, sa stranica svojih knjiga, magazina »Šeher
Banja Luka« i novih Banjalučkih žubora. Pisati i čitati, znači – disati. I
biti uvijek na strani dobrote, ljepote i istine.
40
Dinko Osmančević
BIJELA UKRŠTENICA/KRIŽALJKA
(sami upisujeta crna polja, broj crnih polja nalazi se u zagradi na kraju svakog retka)
BANJALUČKE GRAĐEVINE
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10 11
12 13 14
1
2
3
4
5
6
VODORAVNO:
1. Prema, ka -- Prvo slovo -- Najpoznatija banjalučka dzamija, pod zaštitom UNESCO (3)
2. Banjalučki hram kulture -- Stara mjera za površinu (1)
3. Grad u Japanu -- Veznik -- Žensko ime (2)
4. Dio hladnog oružja, luk i ... (ekavski) -- Rumunski fudbaler Mutu (1)
5. Građa od libanskog drveta -- Napolju (1)
6. Fudbalski golman Muhamed -- Konj, hat -- Država u Africi (2)
USPRAVNO:
1. Najpoznatija banjalučka robna kuća (1)
2. Banjalučka tvrđava (0)
3. Mandrakova partnerka iz čuvenog stripa i lma, princeza (1)
4. Turski vojnici (0)
5. Jezik u Indiji, u Bengaliju i istoimene novine iz Kalkute (1)
6. Grčko slovo -- Onomatopeja laveža (2)
7. Američki glumac Mar -- Treći i prvoi samoglasnik (1)
8. Ratno vazduhoplovstvo (skr.) -- Stari slaven (1)
9. Japanski motocikl (1)
10. Poznata banjalučka doktorska porodica -- Drugo slovo (1)
11. Rimski znak za 500 -- Operske zvijezde (1)
12. Naziv za Papua Novu Gvineju (0)
13. Drugovi, prijatelji (0)
14. Amino propionska kiselina (0)
VII. Kongres SSDBIH Sarajevo
Birmingham: 30.03.2014 g.
U Sarajevu od 6. do 8. juna ove godine, u organizaciji
Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine će biti
održan 7. Kongres Svjetskog saveza dijaspore Bosne i
Hercegovine. Pokrovitelj ovog kongresa je: Ministarstvo za
ljudska prava i izbjeglice BiH
Inače, rukovodstvo SSDBIH će poziv za pokroviteljstvo
uputiti i Predsjedništvu Bosne i Hercegovine .
Ovaj najveći skup bosanskohercegovačkih državljana
koji žive izvan granica svoje domovine bit će održan u
Plavoj Sali u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine,
zgrada institucija Bosne i Hercegovine.
Tema kongresa je : „Država BiH – dijaspora i iseljenici,
odnos države BiH prema dijaspori i iseljenicima i odnos dijaspore i iseljenika prema državi BiH“
U radu kongresa učestvovat će predstavnici svih članica
SSDBiH, kao i ugledna imena iz javnog života bh. dijaspore.
Kongresu će prisustvovati predstavnici državnih organa
Bosne i Hercegovine, dužnosnici OHR-a, akreditirani ambasadori u Sarajevu i članovi nevladinih organizacija.
S poštovanjem,
GO SSDBiH
Zaim Pašić
predsjednik
42
Tortillas med Argeta
Æ+g\ijfe\i%K`ccX^e`e^jk`[ZX*'d`e%
Ingredienser:
Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök
Tortillabröd, 16 st
Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g)
Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g)
alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)
Blanda Argeta kycklingpastej med majs
och gräslök och krydda med peppar efter
egen smak. Fördela ut blandningen pa.
. tortillabröd och vik ihop dem.
atta
Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej
eller välj Argeta Pikant om du vill ha en
starkare smak, och blanda tillsammans
med chilin och löken pa. resterande torti.
llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15
min. Klart att servera!
lindstromrombo.se
Smakar
lika
gott
i
maten
%
%
som pa smörgasen!

Šta je žena?! - Žena

Zena-Kvinna nr 52 - Žena

Zena-Kvinna 34 - Žena

KULTURNI TURIZAM Bosna i Hercegovina baštini bogato kulturno

Žena-Kvinna nr 44-45 - Bosnien och Hercegovinas

Zena-Kvinna nr 51 - Žena

Moralni i profesionalni krah SVT Nikad se nemoj zamoriti u

Zena-Kvinna 31 - Žena

(34.0 cm 3) - 740 - Oleo-Mac

Marko Janković: Nastajanje moderne gradske jezgre u Banja Luci

Zena-Kvinna nr 50 - Žena

STARK 25 IC (25.4 cm3) - STARK 25 (25.4 cm3)

detaljnije

Umiranje kulture

broj 164 | godina xx | norrköping | juli-septembar cijena 25 sek

Bilten - Svjetski Savez Dijaspore Bosne i Hercegovine

referensna lista realizovanih projekata najbolja su potvrda naše

KVANTNA TEORIJA POLJA II Prvi deo Funkcionalni formalizam u

BiH - BHRF

Predavanja iz Lineara algebra 2, 2014