HRVATSKE NOVINE KULTURA-POVIJEST-ZNANOST-DRUŠTVO Veljača 2014. broj 7 ISSN 2334-821 6 Glasovati ili ne? H G U „Festival bunjevački pisama“ 24000 Subotica, Jo Lajoša br. 4/a Telefon: 063/808-78-36 ; e-mail: hgu.fbp@gmail.com PIB: 106434484 ; Matični broj: 28003838 Tekući račun: 205-153399-59 Devizni račun: RS35205007080003304524 www.fbp.rs Raspisuje NATJEČAJ Za skladbe koje će se izvesti na XIV. FESTIVALU BUNJEVAČKI PISAMA Festival će se održati 28.09.2014 u Subotici Veljača 2014. IMPRESIUM Osnivač: Udruga Hrvatska nezavisna lista Izdavač: Udruga Hrvatska nezavisna lista Uredništvo: Ivan Stipić, Stipan Vojnić, Donko Balažević, Mirko Vidić, Šime Peić Tukuljac Uredničko vijeće: Ivan Tumbas Dipl ing Marijeta Belosevac Zlatko Ifković Lektor: Ruža Alaga Tisak: Visions 24, Subotica Za sadržinu članaka odgovara autor. Članak sa ličnim stavom odražava stajalište autora. Svi autorski tekstovi podliježu zakonu o zaštiti autorskih prava Republike Srbije i međunarodnom zakonu zaštite autorskih prava. Hrvatske novine izlaze jednom mjesečno. Hrvatske novine su glasilo Udruge. Kontakt: hrvatskenovine.su@gmail.com Hrvatska nezavisna lista web: www.hnl.org.rs email: hrvatska.nezavisnalista@gmail.com Telefon: 060/562-7570 24000 Subotica Ivana Sarića 85 Facebook: https://www.facebook.com/pages/Hrvatskanezavisnalista/269537643207761 ?fref=ts 325-95007000311 88-42, OTPBanka, Novi Sad Broj računa i naziv banke /IBAN i SWIFT RS 353259601 700051 76289, OTP Banka Srbija AD NOVI SAD, EUR 3259601 700051 76289 SWIFT CODE>COBADEFF, SWIFT CODE>OTPVRS22 Temeljna svrha ovoga festivala je promocija i popularizacija nove bunjevačke pisme i poticaj svima, a osobito mladima kako bi sami pridonijeli očuvanju i unapređenju kulturne baštine svoga roda i naroda. PROPOZICIJE NATJEČAJA: 1. Tekst i glazba trebaju predstavljati život i običaje bačkih Bunjevaca; 2. Tekst pjesme mora biti pisan ikavicom ili ijekavicom; 3. Pjesma može imati 3 ili 4 strofe; 4. Dužina pjesme je od 3 do5 minuta; 5. Note (melodija, akordi) i tekst treba dostaviti u 2 primjerka; 6. Uz tekst i melodiju obvezno dostaviti i demo snimku; 7. Radovi prethodno ne smiju biti izvođeni (premijerno izvođenje); 8. Jedan autor može dostaviti najviše 3 skladbe; 9. Primljeni radovi se ne vraćaju; 10. Radovi se šalju pod šifrom, a rješenje šifre (ime, prezime i adresa autora i kontakt telefon) mora biti u posebnoj, zatvorenoj kuverti; 11. Nakon odabira najboljih radova, stručna komisija će autore izvijestiti o rezultatima; 12. Festival se organizira isključivo na volonterskim principima, te se radovi neće honorirati; 13. Autor skladbe koja je odabrana za izvedbu na festivalu samim njezinim slanjem daje svoj neopozivi pristanak da se skladba studijski snimi i izda na nosaču zvuka i video zapisa radi popularizacije festivala. Natječaj je otvoren od dana objavljivanja do 31. 05 .2014. Skladbe slati na adresu: -Vojislav Temunović, Skerlićeva 17, Subotica; -HGU FBP, Lajoša Joa 4a, Subotica; -hgu.fbp@gmail.com. s naznakom: ZA XIV. FESTIVAL BUNJEVAČKI PISAMA. Sadržaj VRIJEME LUPETANJA Strana 4. ŽIVOTI,AH NAŠI ŽIVOTI...! Strana 5. Lajk! Palac gore ili si mrtav! Strana 6. Katolička vjera je jedina vjera koja sadrži puninu istine Strana 1 2. Uvodnik GLASOVATI ILI NE? Danas smo svjedoci izbora. Na svakom koraku, htjeli mi to ili ne, izloženi smo promidžbi političara i stranaka. Riječi političara o borbi protiv korupcije, o stranim ulaganjima, o najvišim standardima prava nacionalnih manjina..., iste su kod svih, tako da imamo dojam kao da na izborima sudjeluje jedna stranka samo pod različitim imenima. Ne moramo da pratimo razne političke emisije niti da gledamo promidžbene spotove stranaka ali doma ne možemo ni ...na zahod otići jer nam se stalno na vratima pojavljuju predstavnici raznih stranaka i, što je naj gore, narušavaju nam privatnost i zlorabe čak i telefone, pozivaju nas kada se odmaramo ili smo doma u razgovoru sa članovima obitelji ili susjedima. Na vrlo perfidan način prikupljaju podatke koje će koristiti na dan izbora. Kada iziđete vani oni, političari, su opet tu ispred vaših vrata, gradom nemožete šetati, u trgovinu nemožete ući i, što je najgore, ljubazno dijele promidžbeni materijal za čiju izradu su dobili novac iz proračuna, od nas poreznih obveznika. Naše hrvatske stranke, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) i Demokratska zajednica Hrvata (DZH), ne sudjeluju na izborima sa ovakvom promidžbom jer promidžbu vode stranke na čijim su listima. Prema procjenama Hrvati bi mogli imati dva do tri predstavnika u srbijanskom parlamentu kada bi bili složni, odnosno nastupili objedinjeni, zajednički. To bi ohrabrilo Hrvate u Srijemu ili užoj Srbiji da bez straha očituju svoju nacionalnu pripadnost. U tom svjetlu se trebalo razgovarati unutar zajednice. Dogovoriti tko bi mogao na izborima najbolje zastupati interese hrvatske nacionalne manjine ili se pak odlučiti da se na izbore, u kojima za našu nacionalnu manjinu nisu garantirana mjesta, ne izlazi. Stav da bi se neizlaskom na izbore pogoršao financijski položaj zajednice je samo izlika kako bi se, i nadalje, samo pojedinci obezbijedili. U svojoj povijesti DSHV je bio vanparlamentarna stranka, 3 pa se ostalo i opstalo. Za koga glasovati? Za one koji sjede u Skupštini Srbije sedam godina i nisu podnijeli ni prijedlog zakona kojim bi se formirala posebna izborna jedinica za Hrvate u Srbiji, ili za one stranke koje nam samo tijekom izbora obećavaju ostvarivanje prava? Prigoda je bilo i previše. Zaslužuju li još jednu? Treba li nam još jedan fikus u Skupštini? Dilema je glasovati ili ne? Zlatko Ifković VRIJEME LUPETANJA Vrijeme koje se u civilnome društvu naziva vremenom predizbornih kampanja slobodno možemo nazvati vremenom lupetanja i to pod z a š t i t o m države! Za svrhe ovih, da kažemo, zvaničnih lupetanja država izdvaja pozamašne sume novaca iz proračuna koji je, navodno, toliko prazan da ne može namaći novac za liječenje bolesne dječice te nam ona umiru ne dočekavši prikupljanje neophodnog novca, jer... proračun je prazan. Ne i kada je lupetanje u pitanju! Baš briga izvjesnu gospođu iz izvjesne stranke što joj pod milim Bogom ama baš nitko ne vjeruje kada nas ubjeđuje da slijedi vrijeme, u slučaju njene pobjede, kada će „ljudi sa posebnim potrebama“ imati prednost u zapošljavanju... Jedino što draga gospođa pri tome zaboravlja da je pojam zapošljavanja bačen ad acta za neodređeno vrijeme... I da bi svoje tvrdnje što konciznije opisala druga neka draga gospođa nam u nekoliko nadahnutih rečenica opisuje situaciju u kojoj se uistinu nalazimo, što znači: pater familiaris – nezaposlen, mater... – također. Izvor prihoda djed čija je duša u nosu..., klinci – pitaj Boga? Rečena gospođa, dakle, uz neskrivenu dozu sadističkog samozadovoljstva, cijelu ovu partijsku žvaku predočava potencijalnome biračkome tijelu ne zato da bi nekoga ubijedila u neku „svoju“ istinu nego zato što unaprijed zna da će ona, osobno, pobijedila ili ne, uvijek dobro proći!! Stvar matematike, što bi rekao neki iskusni politikus... Mlađani ministar športa okupljenoj čordi govori o tome kako nam mladi i te kako trebaju!!! Još je samo trebao dodati: mladi, ludi a hoće im se! Suprotno njemu jedan orator tvrdi da je došlo vrijeme da se uposle oni koji nikada nisu radili u životu a prešli su pedesetu, jer su upravo oni prikriveno blago ove zemlje! U ovome horu lupetanja izdvajaju se solisti koji tvrde da će upravo oni biti lukavci koji će dovući bogate (i glupe) investitore, jer, kao što je općepoznato, investitori su zato bogati jer su glupi! A mi smo zato užasno siromašni jer smo – pametni! I visokomoralni i pošteni... što se dade zaključiti iz svakodnevnih otkrivanja tzv. manipulatora koji se u zadnje vrijeme tako nazivaju. A ne lopovi i tome slično! Europa ne trpi lopuže, ali kada je riječ o manipulatorima onda je to sasma druga pjesma! Barem mi to tako shvatamo... Zato bi neka od naših partija trebala u svome političkome programu zacrtati kao cilj: prekvalificiranje lopuža u manipulatore, i tko zna? Prema tome, dragi lupetaroši još vam nije kasno svoja lupetanja obogatiti novim idejama. Ja vam ih dijelim besplatno!! ČAROBNA POLJOPRIVREDA Približavanjem šesnaestome ožujku postaje sve jasnije da je najprofitabilnija oblast djelovanja – poljoprivreda, unatoč svim politikantskim pokušajima u proteklim vremenima da se ista, tj. poljoprivreda, prikaže kao nešto što se ne dade usporediti sa proizvodnjom automobila, oružja, čelika i svih ostalih „supercivilizacijskih“ djelatnosti... I shodno tome Vojvodini, kao izrazito poljoprivrednome području i nije trebalo davati onih famoznih 7% jer je ona lijepo preživjela i bez tih napomenutih postotaka... To što je Vojvodina od izrazito razvijenoga područja u bivšoj Jugi pala na nivo nerazvijene regije, kojoj se narugao čak i gospon Palma iz Jagodine, treba pripisati ničemu drugome nego „vojvođanskoj urođenoj lijenosti“. A što bi drugo bilo? Najlakše je tvrditi autonomašima kako su „...vojvođanski novci pokradeni...“ i „... kako je Beograd kriv za sve...“... U te priče nije vjerovao ni gospodin Tadić za čiju su partiju najviše glasali upravo Vojvođani, te se stoga rečeni gospon nije nimalo trudio da Vojvodina dobije onih „ustavnih 7%“... On je, iskusna Lola, dobro znao da Vojvođani obožavaju one koji ih najviše ....caju! A budući da je Vojvodina kao takva čisto ženskoga predznaka, sve postaje potpuno jasno. Em ....caš, em ne treba da platiš! A ženska vrijedna, da je samo tako!!! I možeš da proćerdaš koliko te volja, ženska će da pokrije troškove... Svi su izgledi da će ženska (Vojvodina!) promijeniti dilbera poslije šesnaestoga ožujka, ali od 7% i nadalje ostaje ona: sanjaj Morelo... Tko će od gospon Tadića naslijediti Vojvodinu, to nitko pod milim Bogom ne zna.. Kandidata ima poprilično... Gospon Čeda je obišao „29. Novembar“, očerupani ponos Subotice, i zaključio da je ostatak fabrike još uvijek na istome mjestu, ali će trebati angažirati arheologe da bi se koliko-toliko utvrdio tlocrt nakadašnjega giganta... Gospon Čeda je zaključio „da se ovdje očigledno dogodila plačka koju neki pogrešno nazivaju privatizacijom“. Uz to, gospon Čeda je prilično naočit mladi gospodin na koji Vojvodina pada i to u „kompletu“!! Ipak, ako ćete mene da pitate, ja bih se opredjelio za Ruse ili Arape... Rusi su dokazali da veoma stručno prčkaju po utrobi Vojvodine izvlačeći iz nje (iz utrobe) milijarde dolara, a Arapi se tek spremaju. Arapi, kao što je općepoznato, umiju sa ženama... I na koncu konca, bitno je da Vojvodina i nadalje bude lišena onih 7% i to ustavno zagarantiranih!!! Šime Peić Tukuljac 4 ŽIVOTI AH NAŠI ŽIVOTI...! , Životi ljudi, životi nekog naroda su nešto najdragocijenije. Premda su životi bez i najmanje sumnje nešto što je najdragocijenije, tako uvijek ne misli politika, ili tako u pravilu ne misli politika (Čovjek kome srce sebičnošću ne gori, i kad nema nikoga - nije sam ispod zvijezda.) Kad biste mogli što biste kao suvišno izbacili iz života - neku biljku ili životinju - promislite! Kad biste mogli što biste novo kreirali u život - neku novu biljku ili životinju, ili neki posve novi oblik života promislite! Ma koliko znanost bila jaka - još čovjeku nije uspjelo njome proizvesti niti jedan jedini novi, pa niti onaj najjednostavniji oblik života poput amebe. A uspjelo mu je nepovratno uništiti brojne postojeće vrste. Stvoreni oblici života (faune i flore) toliko su maštovito i raznoliko smisleni, savršeno uklopljeni u ambijent, prožeti gotovo neizrecivom ljepotom, međusobno ovisni i fascinantni – usklađeni simbiozama, suglasjem, upareni u dvoje, kroz život izloženi procesu dozrijevanja, sa izrazito naglašenom estetskom formom, savršenim obličjem i najsavršenijim mogućim koloritom, neizrecivim bogatstvom oblika i s nevjerojatnom funkcionalnošću i s mnogo nezamislivo sitnih savršeno funkcionalnih mikrodijelova, da prema svemu tome – Darwinova Teorija o postanku vrsta djeluje kao bacanje petardi na koncertu Mozartovih simfonija. A naši životi? Životi ljudi, životi nekog naroda su nešto najdragocijenije. Premda su životi bez i najmanje sumnje nešto što je najdragocijenije, tako uvijek ne misli politika, ili tako u pravilu ne misli politika. Za politiku ili „politiku“ pod navodnicima, ljudski životi ne vrijede mnogo. Po onom pravilu – nije ti ga majka rodila. Za politiku ti životi vrijede tek toliko koliko politika, bilo domaća ili tuđa, od njih ima konkretnog i neposrednog interesa i koristi. korijene, to su njegovi mrtvi. A u našem narodu je mnogo mrtvih za koje se i ne zna gdje se nalaze njihovi zemni ostaci. Mnogi među njima su umrli skupno u vrlo velikim brojevima, vrlo mladi i mučeničkom smrću, a posebno, posebno u dvadesetom vijeku kao istovremeno vijeku smrti, ali i vijeku najvećih tehnoloških dostignuća. Svake godine u desecima tisuća trgaju se pupoljci života još nerođene djece u utrobama naši mladih majki, koje ne žele djecu, ne žele novi život. Život u naš narod uvire na kapaljke, a život iz njeg odlazi u mlazu. Kad ćemo doživjeti obrat, kad ćemo čuti krik smrti, a prestati jednom slušati krik života? – ( / Krik! I krik opet! I krik potom! I tri puta krik Smrti pred Životom. I od jeke toga krika širila se potom – Želja za ŽIVOTOM!) Koliko duša je prije samog rođenja, abortusom, vraćeno Bogu. A Bog je želio da nam budu naša djeca, naša braća i sestre. Bog ih je želio pogostiti životom kao najvećim misterijem. A nigdje želje za životom, za novim životom, za novom radošću, za novom ljubavlju, i umjesto našeg glasa zahvale Bogu za novi i novi život, za smijeh i radost i dječji plač - mi mu zalupimo vratima. Ne damo tom novom životu, da uđe u ŽIVOT! Ne damo tom novom životu da uđe u naš narod, jer njihov put prolazi kroz naša srca. A tu nema dobrodošlice. Ulaz života u naša srca postaje sve uži i uži, a time nam postaje i uži uvir života u narod kao cjelinu. Doista, što su to ljudski životi i koliko nam uopće znače!? Svi razmišljaju samo o tome kakvu će ulogu imati u životu, a rijetko tko o tome kako je doveden na pozornicu života. Što je cilj i smisao života? Što sâm pruža Ljudski životi...?! životu i što od života uzima? Ma kako da kratko, ili ma kako da dugo Što u narodu znače – ljudski životi!? živio, uvijek bih glorificirao život, jer biti Jedan po jedan čovjek čine narod. Narod rođen i živjeti znači sudjelovati kao je zbir pojedinaca. Narod ima svoje aktivni subjekt u njavećem misteriju – 5 misteriju ŽIVOTA! Život je najveći mogući dar koji se može dobiti – jer se izravno dobiva od Boga, predstavlja najveću svetost i nitko ga nema pravo nikome oduzeti. Život je kao brod koji će stići u neku luku, samo se ne zna u koju. Ovisno o tome kako smo se odnosili prema Životu, svome, tuđem, onom bliskom, ili i onom neprijatelja?! Koliko smo se borili za živote ljudi (i onih nerođenih kojima nismo dali ući u Život), koliko smo se borili za opstanak flore i faune u okružju u kojem živimo i djelujemo. Najveći bojovnik za život je - Isus Krist. Zato ga nazivamo i - Vođa živih! Za nas ljude nema veće časti nego biti njegovi legionari. Sile mraka ne posustaju u nakani da unište život – kao oruđem služe se ljudima, koji u ime „dobra“ čine djela protiv života. Povijest je puna ljudi koji su u ime „dobra“ počinili velike zločine protiv Života. Zar vam ne zvuči poznato - po plodovima ćete ih prepoznati. U pravilu iza njih leže brda mrtvih, ubijenih zato da bi se, po njima - zadovoljila pravda. Zato najveći princip života neka vam bude - istina! Kad nešto govorite nemojte ni dodavati niti oduzimati od onog kako je bilo ili kako jeste. Istina je u životu najbolji orijentir, nikako se ne možete izgubiti. Ako se netko i izgubi u istini – pronaći će se u raju. Ne znamo ni otkud smo došli u život ni kamo se smrću vraćamo. To nam je znanje uskraćeno radi slobode našeg življenja. A bitka za žvot nije ograničena rundama. Ona traje od njegova postanka i ide prema nesagledivoj budućnosti. I zato nikada nemojte odustati od borbe za život jednako i za tuđi kao i za svoj vlastiti., Uvir života stvar je duha jednog naroda, ali i svake duše pojedinačno. U životu ogrlica se stavlja na tijelo oko vrata radi ukrasa, a kako ukrasiti vrat duše? Samo biserjem ljubavi za život kroz ovozemno bivanje. Mile Prpa Lajk! Palac gore ili si mrtav! Što je taj fejsbuk? Kako započeti još jednu kolumnu? Čita li je uopće netko? Vidim, ima nešto lajkova na fejsbuku. Da, zanimljivo u kakvom svijetu živimo. Vrijedi samo palac gore. Čak ni ne postoji palac dolje! O njemu u današnjem svijetu nitko više ni ne govori. Čak ga je u Rimskom carstvu bilo, a nije to bila demokracija. U današnjem vremenu, postoji samo palac gore. Ako ga nema, to znači da si neuspješan, nevažan i ne treba ti to netko reći, napisati ili stisnuti palac dolje. Čemu trošiti energiju. Palac gore ili si bezvrijedan, nevažan u gomili isto tako nevažnih koji se zaluđeno, bez ikakve kritičke distance bore za palac gore, nevažno o tome čiji je. Radi li se o ovakvoj ili onakvoj osobi. Što želim napisati? Suludim mi se čini, zapravo totalno besmislenim, način života koji nam se sve više nameće, a pritom nas uvjeravaju da svijet napreduje. Kakav napredak kad si mladi čovjek od 1 5 ili 1 6 godina oduzme život jer ga je netko na fejsbuku popljuvao, ili mu nije stisnuo lajk? Tko je taj fejsbuk? Što je taj fejsbuk? Zbir bilijardi beživotnih nula i jedinica u virtualnom svijetu. Ništa više! Pa ipak. Milijarde ljudi ovisne su o tim beživotnim nulama i jedinicama i o tome hoće li im netko, nevažno tko i kakav stisnuti lajk! Ludo! Tko je tu više lud? Ja, koji poput nekog zaljubljenog dječarca nervozno svaki dan gledam jel mi netko lajkao status ili oni koji na tome zarađuju milijarde? Pitanje je retoričko. Zar nije tragično ljudi moji da ima roditelja koji se osjećaju razočarano nad svojim djetetom jer fotografija tog istog njihovog djeteta na fejsbuku nije skupila dovoljan broj lajkova? Hej, pa riječ je o tvom djetetu!? Najveličanstvenijem daru koji si mogao dobiti! Živio je i svjedočio svoju vjeru u Krista u vremenu kada nije bilo fejsbuka. Danas, kada ovo pišem, slavimo blagdan blaženog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. O kakav je to čovjek bio! Koji svjedok vjere! Živio je i svjedočio svoju vjeru u Krista u vremenu kada nije bilo fejsbuka. Divili su mu se i njegovi neprijatelji, iako su ga mrzili. Nije se obazirao hoće li ga krojači mode i društvenih vrijednosti onoga vremena lajkati. Njegov kriterij bio je Krist! Bog koji je iz ljubavi prema čovjeku prihvatio najgoru i najsramotniju smrt. Onu na križu. HRVATSKE NOVINE Moj mi je pokojni otac često pričao o Stepincu. Mogu potpuno dočarati tu sliku tatina zanosa i ponosa dok meni malom dječaku priča o kardinalu Stepincu, njegovoj žrtvi i neustrašivosti pred lažima, mržnjom i zlom. Stavljao mi ga je kao uzora prema kojem se mogu i moram orijentirati u životu. Sad, sjećajući se toga, mogu mu samo zahvaliti na tome. Nedavno sam pregledavao tatine papire i našao sam odgovor iz nizozemske katoličke misije u kojem mu odgovaraju da mu oni ne mogu poslati primjerak Stepinčeve biografije, jer da oni nisu izdavači. Pričao mi je o tome kako je Stepinčevu biografiju na kraju nabavio negdje iz Španjolske. Bila su to opasna vremena. Mogao je završiti u zatvoru. Stavimo li to sve zajedno, ona pitanja s početka kolumne i opise sjećanja na mog oca, neminovno mi se postavlja pitanje – što se to dogodilo s čovjekom danas? Gdje smo kao društvo zaboravili na savjest, taj glas Božji u nama? Kad smo ga ušutkali? Zašto smo dopustili da naše živote određuju beživotne nule i jedinice virtualnog svijeta? Zašto više nema susreta? Zašto se bojimo živog susreta s drugim? Bojimo se već i sami sebe! A život je tako lijep! Tko nam može dati ljepši poklon od osmijeha našeg djeteta kad nas navečer ugleda na vratima doma po povratku s posla? Koji lajk to može zamijeniti? Taj Božji osmijeh kroz osmijeh vlastitog djeteta? Za kraj, dugo sam vremena vjerovao da Bog ispunjava želje ako ga se dovoljno ustrajno moli. I ne samo da sam bio u krivu, nego sam potpuno promašio bit. Bog ne ispunjava želje – On daje prilike! Prilike, dragi prijatelji! Ako ga molite za strpljivost, neće prekrajat vašu DNK i vaše biće. Ne. Dat će vam priliku da vježbate strpljivost. Ako ga molite za ljubav, neće poput nekog boga s Olimpa ili, u zadnje vrijeme popularnih nordijskih mitoloških bića, natjerati nekog drugog da vas zavoli. Dat će vam priliku da volite nekoga. Nekoga tko nije savršen, tko vas živcira, tko ima tisuću mana, kao i u ostalom vi sami. Ako ga molite za zdravlje, neće vam poslati čarobni napitak, nego dati priliku da u strpljivosti prihvatite svoje stanje, da se zavolite takvi kakvi jeste i da vidite nije li uzrok bolesti u vama, vašoj nestrpljivosti, mržnji, pohlepi, sebičnostiS Ta nismo robovi! Mi smo Njegova Djeca! Slobodni! Mi smo Božja slika! Koji je to dar! Prečesto ga nismo svjesni i olako zaboravljamo na njega. Zato, dragi prijatelji, kad gledate koliko lajkova ste skupili na svom životnom zidu, ne gledajte samo na broj, nego tko vam ih je dao i zašto. A još više tko vam ih nije dao i zašto to nije učinio. Neka nas sve svojim zagovorom kod Oca na nebesima prati blaženi kardinal Stepinac! Zvonko Franc 6 Šta ko radi sebi radi Mogo sam za naslov i ovo napisati: „Što neželiš sebi, to ne radi ni drugom“, al moro sam ostati kod gornji riči, jel ispripovidat ću jednu staru bunjevačku pripovitku čija poruka je i u ovo današnje vrime zdravo dobra. Jedan prosjak, o kome će ode bit divana, kadgod je u koju kuću koracio i molitvu svoju izmolio uvik je nadodo: „šta ko radi, sebi radi“. Čeljad su isprva začuđeno slušali ove riči. Vrimenom njim dosadilo što prosjak furtom ponavlja jedno te isto, zato se našlo taki koji su ga radi te njegove rečenice popriko pogledali, al bilo je i taki koji su ga izvijali iz avlije. Pitali su se kaki je to bedast divan: „šta ko radi, sebi radi“? Jel bi to bilo tako da kad ja njemu udilim milostinju, onda sam sam sebi dao? Jel ako ja njega batinom istučem, onda sam sam sebe namlatijo? Ta kad mu dadem štogod onda sam ja sirotiji posto a on bar ima ono što je od mene dobio! Isto tako ako ga istučem, to njega boli a ne mene koji sam ga batino! Al našla se jedna žena (a ko bi drugi neg žena!) koja je dilom tila pokazati da je to što prosjak divani lud i prazan divan. „Pokazaću ja njemu da to nije istinama kako lipo zvuči! Ispeću mu somunčić kruva, al ću kruv otrovati, pa ćemo vidit ko će od kruva umriti, ja el on!“, kazala je u sebi. I stvarno! Jedared, kadje mislila da će prosjak opet doći, ispekla je mali al udešen somunčić kruva i umila ga jakim otrovom kad ga je iz peći izvadila. Oko podne došo prosjak, izmolio molitvu i opet nadovezo: „šta ko radi, sebi radi“. Kad je žena čula ove riči potresla se do dnola duše jel je zamislila šta bi bilo da od tog pripravljenog somunčića poide ona sama, jel joj čovik, jel koje njezino dite? Ondak bi se stvarno ispunilo ono da je sama sebi uradila ono što je tila prosjaku uraditi. Al vake dobre misli brzo je zadavila njezina mržnja i bisnilo. Zato uđe u kujnu, uzme somunčić, iznese ga i dade prosjaku. Ovaj se začudi i kaže: „A! Sto puta vam fala dobra seko! Bog nekvam plati. On vidi sve i ništa nezaboravlja. Šta ko radi, sebi radi...“ „Ajd, ajd!“, prikine gažena, „nedivani tu, nego iđi da se i ja latim posla!“ Prosjak nazove Faljnis i ode, a žena ostane zamišljena. Dok je prosjak sokakom išo iz kuće u kuću, višputa joj bilo da ode do njegi zaište natrag somunčić. Kad ga više nije vidla, spolja se koliko-toliko umirila, al oko srca je furtom ostila, mučio je niki glas da nije dobro uradila i da će se za to dilo gorko pokajati. „Sebi si uradila“ vikalo joj štogod u uvu i ma šta da radila cio dan je čula taj glas. A prosjak se pridomislio i kad je već imo kruva i za nedlju dana odluči da priđe u komšinsko selo da itamo oproba sriću. Taki kaki je bio, s jednom taškom priko ramena a drugom na leđi, uputi se na jugi udari sokakom. Kad je bio blizo drugog sela opaze ga dva derana koji su baš ondak udarili sokakom na siver, otkaleg je išo prosjak. Čim ga opaze pomuti se želdac jednog derana, pa ga obuzela taka glad ko daće mu se želdac probušiti: „Neznam šta je samnom,“ kaže drugom deranu, svom bratu, „sad me najedared taka glad napala da bi još i gvožđe poijo. Da mi nije sramota tražijo bi od onog prosjaka malo kruva.“ „Stid i sramota ovamo-onamo“, reče na to drugi „bome i ja sam gladanko kurjak. A glad nepita ko je rani, zato ćemo zaiskati od tog čovika malo ila“. U tom prosjak stigne do nji i nazove Faljnis. „Amen, dragi rode!“ prime pozdrav momci i u jedan glas ga zamole nek bude tako dobar ako ima štogod kruva nek njim udili jel će skapati od glada. „Imam dico i drage volje ću vam dati“, odvrati prosjak. „Danas me je srića baš poslužila. Jedna blaga duša mi udilila ovaj somunčić bilog kruva. Nisam ga još ni načo. Evo ite i nasitite se!“ „A ko je bila ta blaga duša?“ zapita stariji momak kadje već odlomijo priličnu 7 komadinu i zagrizo u njeg tako slatkoko da nikad za života nije ijo. „Iz tog sela je di sad vi iđete,“ na to će prosjak i opiše ženu i kućuu kojoj stoji. „Pa to je naša mama!“usklikne mlađi srićno, „baš ko da je znalada ćemo se gladni s vama susriti.“ Sotim se zafale prosjaku i veselo koracajući udare na siver. A prosjak pun veselja zato što je i on sam mogo jedared milosrđe učiniti, skrene oma u prvi sokak, uđe u prvu kuću i svršivši molitvu nadoda: „šta ko radi, sebi radi“. Momci žvakajući i veselo podskakajući brzo dojure pod selo. Tu se stariji naglo uvati za trbu, problidi, padne na zemlju i stane drćati cilim tilom. „Joj brate moj! Joj!“cikne, „neznam šta mi je. Tako mi najedared rđavo da mi se magli prid očima. Iđi, žuri kući i pošalji oca s kolima, jer ja dalje nemožem!“ Mlađi brat na to skoči i štogod je brže mogo otrči kući. Al blizo očevog praga i njega stegne nika bol i teškom mukom se dovuko do kuće. „Jao, mama!“ drekne još sa sokaka. „Tako mi jeko da ću omaizdaniti.“ Na njegovu dreku mater ispane iz kujne, istrče prid njeg, privije ga na grudi i zapita: „Joj rano moja! Joj! Šta ti je i od čega ti tako rđavo?“ Izdivani deran kako su natrčali na prosjaka a bili zdravo gladni i on njim dao kruva. „O proklete mene!“ cikne na ove riči mater. „O ubojice mene! Ubila sam obodva sina! Vežite me, nosite me na višala! O jao, o jao! Šta ko radi, sebi radi! Sad vidim da ima pravo prosjak. O dico moja... O jao!“ Najedared spušti sina, istrče bez marame, raspletene kose, ko da je poludila, otrče na sokak di joj je drugi sin već mrtav ležo. Narod za njom. Kad je stigla bacila se na mrtvog sina, ljubila ga, grlila ga, al sve uzalud. A kod kuće joj i drugi sin izdanio. A ona, pofalila pameću, neočešljana, neumivena trčkarala je dugo po selu i prid svakim vratima vikala: „Šta ko radi, sebi radi!“ Zato čeljadi moja nikad se nevidi vaše iskušenje u svačijem životu, u svim skockanim životima, pa pripovitka divani tušta. Ivan Tumbas UTRKA ZA VOĐU Svi već ludimo od sadašnje situacije kada vidimo kako nam se političari ponašaju u ovoj ekonomskoj krizi. Vidimo kako nam priređuju predstave zbijajući „politiku“ umjesto šala. Vidimo da ih nije briga što svaki dan nešto poskupljuje, što je nizak životni standard, što je većina njihovih birača na granici siromaštva, što svojim odlukama stvaraju ogromne deficite u proračunu i nerazumna zaduživanja. Uz takvu njihovu veliku neefikasnost i dalje imaju obraza, svojstveno dvorskim ludama, priopćivati daje za sve kriva prethodna vlast, dok nam u isto vrijeme „zaboravljaju“ priopćiti koliko funkcija obavljaju, kolike su im plaće i ostali privilegiji kao npr. zašto im se iz proračuna plaćaju posebno putni troškovi kao i računi za mobitele i još mnogo toga javnosti nepoznatoga. Ono što je nekada bilo normalno danas je nenormalno. Pohlepnicii bestidnici nam otimaju budućnost. Što da radimo? Kako da se spasimo?Je li rješenje da se pravimo ludima? Je li je rješenje da prihvatimo ulogu suvremenih kmetova? Danas smo na svakom koraku, htjeli mi to ili ne, izloženi utjecaju marketinga. Dok gledamo razne političke emisije, promidžbene spotove stranaka, iz njih poruke političara, po onome što nam poručuju ne razlikuju se nimalo od onih poruka koje razne tvrtke za proizvodnju dječjih igračaka i drugih potrepština upućuju djeci. I jedne i druge uljepšavaju svakodnevni život i raspiruju maštu o nekom drugom svijetu. Tako nam se na TV ekranima smjenjuju političari, mace, poniji, vile, kornjačeS, i opet političari. Riječi političara o borbi protiv korupcije, o stranim ulaganjima, o najvišim standardima prava nacionalnih manjina..., iste su kao riječi dadilje koje ona upućuje djeci. Da stvar bude gora kad ugasite TV i iziđete vani, oni, političari, su opet tu ispred vaših vrata, bezbrižno šetaju gradom, trgovinama i ljubazno dijele bombone narodu kao što i vašem mališanu njegov idol koji je „sišao“ sa TV ekrana ljubazno dijeli bombone. „Prljava“ kampanja za mjesto prvog potpredsjednika Danas smo svjedoci raznih izbora: u školama, mjesnim kvartovima, udrugama... Vodi se „prljava“ kampanja za mjesto prvog potpredsjednika: odjela u školi, kvartske četvrti, udruga (ljubitelja životinja, ribiča, lovaca)... Ne biraju se sredstva, vrijeme, novac da bi netko postao prvi potpredsjednik. Nitko ne želi biti predsjednik. U školskim odjelima ne postoji interesiranje za predsjednika odjelske zajednice. Djeca smatraju da glavne odluke treba da donosi prvi potpredsjednik odjelske zajednice. Svi žele da budu prvi potpredsjednik. Između odjela najviše komuniciraju prvi potpredsjednici, i donose odluke gde će odjeli ići tijekom velikog odmora i kako će se rasporediti proračun koji učenici prikupljaju u svakom tromesječju. I ove godine u siječnju, povijest se ponovila, snijeg nas je iznenadio. Ovaj put se to dogodilo prigodom raspisivanja vanrednih parlamentarnih izbora za Skupštinu Srbije. Kao i uvijek ralice za čišćenje snijega nisu bile spremne, ali su ovaj snijeg kao i uvijek, jedino spremno dočekale stranke i njihove Vođe. Izvješće sa portala Njuz neta „Ljudi zavejani u snegu kod Zrenjanina nisu zaboravljeni, a to je pokazala i akcija stranačkih aktivista koji su uspeli da stignu do njih i podele im propagandni materijal za predstojeće izbore. ’Znam koliko je teško ljudima koji su zarobljeni u snegu što ne mogu da prate sve naše predizborne aktivnosti,’ priča Blagoje Jović, jedan od aktivista SNS-a. ’Čim smo čuli za njihovu situaciju formirali smo tim koji će stići i obavestiti ih o našem programu i viziji Srbije u narednom periodu. Iskreno nije bilo lako, ali nadljudskim naporima, ponekad kopajući sneg i golim rukama, uspeli smo da se probijemo kroz smetove i ljudima obezbedimo sve informacije o našem partijskom programu,’ objašnjava Jović, pokazujuću pri tom promrzline na šakama koje je dobio kopajući sneg.“ U izvješću portala se navodi da su na lice mjesta stigli i timovi drugih stranaka pa je u jednom momentu došlo i do oštre polemike među njihovim aktivistima oko toga tko je prvi stigao na cilj i tko je probio put. Članovi Demokratske stranke tvrde da su oni bili ti koji su započeli sa kopanjem, a da su Naprednjaci samo iskoristli prtinu koju su oni napravili. U Srpskoj naprednoj stranci to demantiruju i tvrde da će tražiti da se ispita odgovornost članova Demokratske stranke jer su, prema njihovim riječima, prtinu napravili bez potrebnih uporabnih dozvola. 8 Feudalno vladanje Sada ulazimo u jedan autoritativan model koji ima blaže oblike feudalnog vladanja, u kojem mediji formiraju svijest o jednom plemiću. Totalitarizam kojeg smo rušili kod nas, on nije ni nestao. To nije pitanje nego smo svjedoci medijskoga formiranja svijesti. Medije i dvadeset četiri godina nakon pada komunizma u Srbiji formiraju svijest o novom Vođi. Ovih sam dana prelistavao stare tiskovine i ponovno se uvjerio da nam sada drže lekcije o demokraciji oni koji su formirali javno mnijenje devedesetih o narodu kojem je potreban novi Vođa koji će riješiti srpsko pitanje. Tada nisu pisali demokratske tekstove, nego su, primjerice, pisala protiv Slobodana Miloševićajer je on svojim ponašanjem slijedio načela komunizma kao oblik zla. Kritizirali su Miloševića ne zato jer se nije zalagao za liberalno društvo i državu, već zato da bi se grčevito spašavala Jugoslavija, i komunizam. Tadašnja oporba ga je kritizirala što je gubio rat za ratom. Mediji danas, od lokalnih do državnih, funkcioniraju prema načelu senzacionalizma i potrebe za što većim isticanjem aktivnosti vladajuće stranke i njihovog vođe. Oni su danas znatno više cenzurirani i zatvoreni, ali na suptilniji način nego u Miloševićevo doba. Medijima osnovni ton daju novinari koji služe vlasti kao za vrijeme komunizma. Onda su prikazivali djela i aktivnosti jedne partije, a sada samo djela i aktivnosti jedne stranke, jednog Vođe. Stranka i Vođa se ponašaju kao da jesu oni država, i kao da imaju svoj proračun iz kojeg financiraju određene projekte. Političke stranke su bez ideologije. Koalicije su kao brak bez ljubavi. Nit’ mirišu, niti smrde! Koja je ta spona koja ih veže? Koji su ciljevi, ako nema ideologije? Sada je politika biznis koji proizvodi politički proizvod čija deklaracija se često ne poštuje. Piše da ne goji, a ono goji! Piše da ne boli, a ono boli! Prosto nema kontrole političkog proizvoda u smislu da kad oni kažu uradićemo to i to, da budu sankcionirani što to nisu i uradili. Obzirom na to da potrošač često nije zaštićen u ekonomskom sistemu, tako ni glasač nije zaštićen u političkom sistemu. To je postao proces manipulacije običnim ljudima i potrošačima kako političke, tako i ove druge proizvodnje. Zlatko Ifković TRAŽENE STRANKE Da je politički status Hrvata u Srbiji, koji podrazumijeva prije svega nepostojanje izravnog manjinskog zastupanja u srbijanskoj Skupštini, najveći problem ove manjinske zajednice istaknuo je Ivo Jelušić, saborski zastupnik i potpredsjednik Ureda za Hrvate izvan Hrvatske te predsjednik Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika (HMI). On je predvodio izaslanstvo iz Republike Hrvatske koje suprimili predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća dr. Slaven Bačić, zastupnik u Skupštini Republike Srbije ing. Petar Kuntić, te ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata prof. Tomislav Žigmanov. „Hrvatska nema političkih problema s Mađarskom, niti sa statusom Hrvata u toj zemlji. Ali, s političkim statusom Hrvata u Srbiji, ali i u Bosni i Hercegovini imamo. Moramo znati da je na desetine tisuća Hrvata otišlo iz Vojvodine, a iz BiH 300 tisuća. Ali nitko nije otišao zbog toga što nije imao posla, ili što nije mogao igrati svoj folklor, da se tako izrazim. Otišli su jer se nisu osjećali poželjnima, osjećali su strah i tako dalje. Nisu se osjećali ravnopravnim građanima s drugima. Na svom europskom putu Srbija će morati riješiti i pitanje statusa manjina“, istaknuli su gosti iz Hrvatske. „U Hrvatskoj postoji osam mjesta u Saboru zajamčenih za manjine. Na manjinske izbore može izaći i samo dvjesto pripadnika manjine, oni će imati svog predstavnika u Saboru. Vojvođanski Hrvati imaju pravo tražiti viši stupanj ostvarivanja manjinskih prava, kako od Hrvatske tako i od Srbije“, te poručuje da ustraju u tome, „pa će ih valjda netko čuti, ako su glasni i uporni“, rekao je tom prigodom Ivo Jelušić. U odnosu na ranije izjave dužnosnika koji su nam stigli u posjet iz Republike Hrvatske ovo je jedan pomak, ali je zakašnjeli, jer se dogodio u trenutku kada su izbori raspisani. I u njoj još nedostaje tko će podnijeti prijedlog Zakona o posebnoj izbornoj listi za Hrvate u Srbiji. Hoće li to uraditi zastupnik u Skupštini Srbije ili neka stranka? Žalosno je u svemu tome što netko (pojedine udruge) već ima pripremljen prijedlog zakona, ali njih nitko ne želi saslušati. Nažalost uvijek isti predstavnici Hrvata iz Srbije nazoče sastancima s dužnosnicima Republiike Hrvatske, isti oni koji su bili u obvezi da preduzmu sve raspoložive mjere da se poštuje međudržavni sporazum o recipročnoj zaštiti prava manjina zaključen između Srbije i Hrvatske. Ti isti predstavnici Hrvata u Srbiji uvijek, i jedino oni, nazoče sastancima sa predstvanicima hrvatske Vlade, a da nisu za vrijeme svojih mandata podnijeli zahtjev institucijama Republike Srbije (sjede u Skuštini Srbije sedam godina) i nisu bili voljni da iznesu taj slučaj kršenja svojih prava pred međunarodnu zajednicu. Moramo te iste, koji su pregovarali u ime i za prava Hrvata u Srbiji, pitati zar ne osjećaju nelagodu što poslije toliko godina nemamo političkih prava, što izbornim zakonom nije reguliran izborni model kojim bi se formirala posebna izborna jedinica za Hrvate u Republici Srbiji kako bi na taj način stvarno, pravedno i punopravno Hrvati sudjelovali u donošenju političkih odluka? Moramo pitati one koji sjede u Skupštini Srbije sedam godina je li vam to prekratak rok za podnošenje priijedloga zakona kojim bi se formirala posebne izborna jedinica za Hrvate u Srbiji, ili to nisu učinili sa ciljem da jedino oni mogu „zastupati“ interese Hrvata u skupštini Srbije? Prigoda je bilo i previše. Zaslužuju li još jednu? Sudjelovali su u vlasti kada je Hrvatima u Vojvodini nanesena velika šteta, odnosno najveća u cijeloj njihovoj povijesti. Skupština AP Vojvodine (u kojoj je imala apsolutnu većinu Demokratska stranka i Liga socijaldemokrata Vojvodine)izglasovala je 2009.godine da Bunjevci budu priznati kao ravnopravna nacionalna zajednica s Hrvatima, Mađarima, Rumunjima, Slovacima, Česima i Rusinima. Tako su Bunjevci inicijativom i glasovanjem Demokratske stranke odijeljeni od hrvatske zajednice, a naš poslanik je ostao nijem. Sam posjet je trebao uslijediti mnogo prije. Za temu je trebao imati: trebaju li Hrvati iz Srbiji sudjelovati na predstojećim izborima? Ukoliko je odgovor da, trebalo je razgovarati o tome 9 da se formira zajednička hrvatska izborna lista. Sada smo u situaciji da postoji mogućnost da Hrvati u Srbiji ne budu zastupljeni u Skupštini. Ljudska glupost je neuništiva? Ali uz to neuništivo je i stranačko hvalisanje! Umjesto prijedloga zakona o posebnoj izbornoj jedinici slušali smo izjave, prvo predsjednika stranke Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) Petra Kuntića, da je DSHV bio veoma tražena stranka kao partner na predstojećim izborima, no unatoč tomu, vijećnici su na sjednici Vijeća stranke poduprli prijedlog da se ide u koaliciji u kojoj je Demokratska stranka, a ne sa Srpskom naprednom strankom i sa Socijalističkom partijom Srbije. U isto vrijeme je i druga hrvatska stranka Demokratska zajednica Hrvata (DZH) obavijestila hrvatsko pučanstvo da je bila veoma tražena stranka i da su i oni imali ponude Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije. Šteta što nisu prihvatile ponude pa bi tako bili na istoj izbornoj listi. Prema procjenama kada bi Hrvati bili složni mogli bi imati dva do tri predstavnika u srbijanskom parlamentu, što bi ohrabrilo Hrvate u Srijemu ili užoj Srbiji da očituju svoju nacionalnu pripadnost. U tom smislu se trebalo razgovarati unutar zajednice, tko bi mogao na izborima najbolje zastupati interese hrvatske nacionalne manjine. Ili se pak odlučiti da se na izbore u kojima nisu garantirana mjesta ne izlazi. Izlika da bi se neizlaskom na izbore pogoršao financijski položaj zajednice je samo izlika kako bi se, i nadalje, samo pojedinci obezbijedili. U svojoj povijesti DSHVje bio van parlamentarna stranka, pa se ostalo i opstalo. Unaprjeđenje svojega položaja hrvatska zajednica nemože postići bez zajedništva. Nemože hrvatska zajednica funkcionirati kao u vrijeme feudalizma, bez demokratskih izbora unutar hrvtskih stranaka, institucija, udruga, uklapajući se sa navikama srpskog društva. Zlatko Ifković VLAK ŽIVOTA Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju Donko Balažević Nedavno sam čitao knjigu u kojoj je život uspoređivan s putovanjem u vlaku. Bijaše to veoma zabavna lektira. Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti. Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditeljiS Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Međutim, u vlak će unići druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu. Život je pun izazova Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon. Međutim,na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo. I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci ne će vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može 'iskliznuti' te da treba naše razumijevanje i simpatije. I mi ćemo možebit 'iskliznuti' s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti. I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas. Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati. Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje. Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja. NEKA VAS SVE BLAGOSLOVI, I ČUVA DOBRI BOG! hrvatska.nezavisnalista@gmail.com www,hnl.org.rs 00381 60 5627570 PRIOPĆENJE HRVATSKA NEZAVISNA LISTA NE SUDJELUJE NA IZBORIMA ZA SKUPŠTINU REPUBLIKE SRBIJE Na sjednici Glavnog odbora udruge Hrvatska nezavisna donesena je odluka da ne sudjelujemo na izborima za Skupštinu Republike Srbiji. Iz razloga što niti jedna stranka sa kojom smo obavili razgovore nije garanirantirala zastupljenost pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Skupštini Republike Srbije. U Subotici 1 9. Veljače 201 4. Hrvatska nezavisna lista Zlatko Ifković, predsjednik 10 Možda je trenutak za novi hrvatski suverenizam? U Hrvatskoj se još uvijek razmišlja na razini ili-ili, tko nije za nas protiv nas je. Ne prođe niti jedan dan, u tisku, Saboru, u kafićima da se ne spomene rovovski verbalni rat između komunjara i domoljuba; ateista i dobrih katolika, izroda i domaćeg, agramera i došljaka. Kao da je cijela nacija zahvaćena bipolarnim poremećajem, ne u psihijatrijskom manijakalno-depresivnom smislu, već u društvenom i političkom smislu, trajna bipolarizacija u svrhu zastrašivanja i mobbinga vlastitog naroda. Hrvatska je mala, pa nije čudno vidjeti iste likove koji se recikliraju iz jednog u drugi tabor u razmaku od 20 godina, vidjeti dojučerašnje okorjele marksiste i titoiste danas najveće zagovornike konzervativizma koji su doživjeli duhovni preobražaj (kako kažu) ili obrnuto, jer i jedni i drugi proizlaze iz istog društvenog i kulturno-obrazovnog inkubatora. Razvidno je samo da u oba tabora svi govore o nužnosti smjene generacija i socijalnoj pravdi a nitko ne bi ni pomislio napustiti svoje udobne fotelje ili financijske povlastice. Naravno da za takav bipolarni mentalni sklop nisu samo krivi mediji i politika već i društveno povijesni kontekst kada se Hrvatska rađala kao samostalna država. Hrvatska se 90-tih konstituirala kao samostalna država-nacija i trebala je ubrzanim tempom integrirati postmodernitet obilježen relativizmom svjetonazora, primat liberalnih društvenih vrednota i tržišne demokracije. Nitko ne može zamjeriti Hrvatskoj što je nakon stoljetne austrougarske i jugoslavenske dominacije uspješno uspostavila svoju državnu neovisnost tek 1 991 , a ne 1 848. za vrijeme proljeća naroda i nacionalnih revolucija svih ostalih srednjoeuropskih država. Međutim ono što se zamjera svim sukcesivnim političkim opcijama na vlasti je nametanje krivih bipolarnih alternativa. Tako je pogrešna alternativa koja izvire iz određenih krugova civilnog društva da je umjesto ateističkog neokomunizma jedina valjana alternativa tzv. konzervativna revolucija kao oblik klerikalizacije politike. Treba napomenuti da nacionalizam nije nekompatibilan sa socijalnom politikom i da zdravi laicitet ne isključuje socijalni nauk katoličke crkve a o tome govore povijesna iskustava Peronizma u Argentini, španjolskog falangizma i justicijalizma a i Salazorov koporativizma u Portugalu. Spominje se i otvara medijski prostor eksponentima lokalnog Opus dei, koji kao osobna prelatura katoličke Crkve (Opus Dei je u početku trebao pomagati običnim laicima u traženju svetosti u svakodnevnim djelatnostima) danas nema ništa zajedničko prvotnom Opus dei utemeljitelja Josemaría Escrivá 1 928. nalikujući korporaciji koja se pretvorila u klijentelistički poslovni lobi. (Treba samo pogledati na što liči zgrada sjedišta Opus dei u New Yorku). Povodom referenduma „U ime obitelji“ mediji su također stigmatizirali opasnost konzervativne revolucije u Hrvatskoj ne obazirući se na realno značenje takvog političkog fenomena ( postoje razne struje takve revolucije: od Weimarskog nacionalističkog antiliberalnog tipa konzervativne revolucije pa sve do tehnokratskog neokonzervativizma). Po mom mišljenju, krugovi koji zagovaraju tu opciju danas na političkoj sceni, bliskiji su engleskom thatcherizmu ili američkom reaganizmu (mješavina „moralne većine“ i ekonomskog ultraliberalizma) negoli konzervativnoj europskoj antiliberalnoj kontinentalnoj tradiciji. Ako se iza legitimne građanske inicijative „ u ime obitelji“ i legitimnih zahtjeva za obranu obitelji krije jedan tip konzervativne revolucije koji će davati društvenu legitimaciju krupnom korporativnom kapitalu i tržišnom fundamentalizmu kao izvoru globalne nejednakosti, onda bolje da je nema. Društvena i politička bipolarizacija u biti odražava provincijalni oblik pseudo elitizma na desnoj i lijevoj strani političkog spektra koji se zbog imperativa prisvajanja i monopoliziranja političke moći odvaja (a u biti duboko prezire puk) od naroda i društvene zbilje. I sam Opus dei u svom nastojanju da kontrolira političke intelektualne elite u svijetu podržao je i financirao pro-američke južnoameričke diktature, Pinocheta u Čileu, Franca u Španjolskoj, da ne spominjemo financijske skandale u koje je bio upleten ( RUMSA, Bank Ambrosian, IOR) Dok se agitira opasnost re-komunizacije hrvatske s jedne strane ili povratak „klerofašizma“ s druge, bankarska i financijska oligarhija po receptu monetarizma i neoliberalnog društvenog inženjeringa nastavlja porobljavati ono što ostaje od prirodnih resursa i bogatstava. Hrvatska je danas 11 s uočena s novim nadnacionalnim europskim izazovima koji zahtijevaju društveno-politički konsenzus koji bi skladno izmirio i artikulirao elemente kulturne nacije i političke nacije. Politička kultura jedne nacije je nešto složenije negoli bipolarni politički ideološki obrazac, a počiva na realnosti višeslojnog društvenog i nacionalnog korpusa. Naime, jedno od ključnih pitanja za budućnost hrvatskog političkog identiteta jest ne samo izgradnja stabilne političke kulture i jačanje nacionalne identifikacije unutar europskih nadnacionalnih prilika, već stvaranje autoreferencijalnog afirmativnog nacionalnog i konstitutivnog političkog identiteta naprotiv jednog reaktivnog bipolarnog identiteta negacije, ili identiteta iz nehaja koji se tijekom povijesti često reaktivno afirmirao u odnosu na druge ili na ugrozu izvana. Sanacija mentalnog i društvenog oblika neokomunizma daleko više zahtijeva negoli samo pozivanje na moralizaciju društva i vraćanje na „tradiciju“. Najveća zapreka bilo kojem društvenopolitičkom pomaku je mentalne prirode podaničko neo-feudalne naravi koja kategorijalno razmišlja na binarnoj razini vlastela-kmetovi, politikaposlodavci, koja pod krinkom konzervativizma ili pak proleterskog progresizma i „kulturne revolucije“ ustvari nastoji privatizirati državu za privatne interese. Možda je trenutak za novi hrvatski suverenizam kao izraz sveobuhvatne nacionalne solidarnosti iznad lijevo/desne dihotomije, koji će znati artikulirati demokratski kooperativizam i gospodarski nacional-solidarizam, ali također kao polugu nužnog državnog intervencionizma na bankarsko-financijskom i gospodarskom području, kao jedino sredstvo za odupiranje domaćoj i globalnoj oligarhiji, ali to već ne bi bilo konzervativno već revolucionarno. J.Vujić Intervju Katolička vjera je jedina vjera koja sadrži puninu istine dr. soc Ivan Poljaković Gospodine Poljakoviću, zamolio bih Vas da se za početak razgovora ukratko predstavite našim čitateljima. Rođen sam u Subotici 1 956. godine, gdje sam pohađao klasičnu vjersku gimnaziju ‘Paulinum’, a potom sam studirao germanistiku i anglistiku na Sveučilištu u Innsbrucku i Cambridgeu, a diplomirao sam u Zagrebu 1 980. godine. Kasnije sam uz rad i magistrirao, a iz područja prognaničke književnosti Podunavskih Švaba doktorirao sam na Sveučilištu u Aucklandu (Novi Zeland). Na Novom Zelandu sam također završio i studij za profesora španjolskog jezika, engleskog kao materinskog jezika i vjeronauka. Oženjen sam i imam jednu kćerkicu od dvije i pol godine. Trenutno radim kao voditelj Centra za strane jezike na Sveučilištu u Zadru. Autor ste knjige “Istina – uvod u apologetiku” koja, kao što nam sam naslov sugerira, obrađuje tematiku katoličke apologetike, tj. obrane katoličke vjere od napada koji ju žele iskriviti ili u krajnjoj liniji uništiti. Što Vas je potaknulo na pisanje te knjige, i možete li ukratko prezentirati njezin sadržaj? Apologetikom sam se počeo baviti na Novom Zelandu još 1 998. godine nakon što sam imao niz rasprava s Jehovinim svjedocima. Prvo sam počeo pisati članke za vjerski mjesečnik Zvonik (koji izlazi u Subotici), a kasnije se toga dosta nakupilo pa sam odlučio izdati knjigu. U knjizi, u kojoj je sadržano moje desetogodišnje iskustvo i istraživački rad na tom području, obradio sam najvažnija pitanja vjere i morala. Knjiga je namijenjena svim ljudima dobre volje kojima je stalo do istine. Posebno bih je preporučio katolicima općenito, jer je u današnje vrijeme upravo nama potrebno obraćenje – više nego ikada. Velika većina katolika danas su zavedeni pomodnim filozofijama i imaju neoliberalne stavove misleći da su tako HRVATSKE NOVINE moderni, a u stvari se vraćaju u prapovijest. Uzmimo primjer kontracepcije. Mnogi katolici misle kako su moderni jer koriste kontracepciju, a u tome nema ništa moderno. Kontracepciju su koristili pogani još prije Krista. Postoje zapisi stari 4000 godina koji govore o korištenju kontracepcije kod Egipćana, a i biblijska priča o Onanu je nastala prije 3500 godina. Ili uzmite Sodomu i Gomoru. Mišljenje da je homoseksualnost stvar opredjeljenja nije ništa novo. Mnogi katolici su upali u zamku relativizma, pa misle da su u pravu ako žive po svojoj savjesti, gubeći iz vida da i bombaši samoubojice žive po svojoj savjesti. Živjeti po savjesti, ako je ona krivo formirana, neće u konačnici opravdati čovjeka pred Bogom. Danas u vrijeme globalne komunikacije i Interneta teško se netko može pozvati na nesavladivo neznanje. Jedna od fatalnih posljedica relativizma je izjednačavanje katoličke vjere s drugim vjerama. Istina je, međutim, da nema ni jedne religije na svijetu ravne katoličkoj. Jedino je Katolička crkva ustanovljena izravno od samoga Boga. Zato je katolička vjera i jedina vjera koja sadrži puninu istine i koja je u skladu s prirodnim zakonom, koji je, naravno, uspostavljen također od samoga Boga. Iz toga slijedi da čovjek može postići, ne bih rekao savršenu sreću, jer ona ne postoji na ovom svijetu, ali sigurno optimalnu sreću, jedino živeći po vjeri koja je u apsolutnom skladu s prirodnim i duhovnim svijetom. Svatko onaj tko misli da može naći bolji smisao života van katoličke vjere u zabludi je. Knjiga otvara srce i oči onim ljudima kojima je ostala makar još mrvica poniznosti, tj. svima onima koji nisu ogrezli u taštini i oholosti; a oholost je najjače oružje sotone. Upravo je ta oholost kamen temeljac u konceptu relativizma. Knjiga je podijeljena u osam poglavlja: Bog, Sveto pismo i sveta predaja, Crkva, Sakramenti, Spasenje, Moral i etika, Pokreti sekte i kultovi, te Antikatolička stajališta. Ukupno je obrađeno 58 tema, ovdje ću navesti neke od njih: Trebamo li vjerovati u Trojstvo, Sveta predaja važnija od Biblije, Odakle vam autoritet, Sola scriptura, Nepogrešivost pape, Klanjaju li se katolici kipovima, Relikvija ili magija, Tko je 1212 ukinuo čistilište, Zašto katolici krste novorođenčad, Kad nebo dotakne zemlju, Nerazrješivost ženidbe, Sola fide, Pobačaj – znak dekadentnog društva, Dijete iz epruvete, Homoseksualnost, Reinkarnacija, Kad vam mormoni pokucaju na vrata, Tko nisi žig zvijeri, Sljeparija Da Vincijeva koda, Inkvizicija, itd. Knjiga se može kupiti u pola cijene na našoj apologetskoj web stranici: www.katolik.hr. Iako je Hrvatska formalno katolička zemlja, nemoguće je ne primijetiti kako agresivna protukatolička manjina upravlja većinom velikih medija, kao i političkim i kulturnim strukturama. Što je prema Vašem mišljenju uzrok takvoga neveselog stanja? Pa, prvo bih rekao da se ne radi o protukatoličkoj manjini, već o većini. Iako formalno po popisu stanovništva ima gotovo 90% katolika većina njih su samo nominalni katolici, tj. katolici koji se tako izjašnjavaju, ali svojim stavovima, uvjerenjima, životom i djelovanjem u stvari proklamiraju neku vrstu protestantizma, gdje svatko na svoj način tumači riječ Božju i prilagođava je svojim svjetonazorima, umjesto da učine obrnuto, da svoje svjetonazore usklade s Božjom voljom koja se u svojoj punini očituje u nauku Katoličke crkve. Katoličanstvo je za njih samo jedno folklorno obilježje čime se diče iz čisto sentimentalnih razloga, ali čim bi se od njih zatražilo da svojim životom svjedoče vjeru, obrušili bi se na Crkvu kao njeni najveći neprijatelji. Po mojoj procjeni u Hrvatskoj živi oko 1 0% pravih katolika, tj. onih katolika koji prihvaćaju vjeru u cijelosti i trude se živjeti po toj vjeri u svom svakodnevnom životu (za sada samo postoji istraživanje o tome koliko katolika ide na misu, to je oko 20%, ali nije istraženo koliki postotak prihvaća nauk Crkve u cijelosti). Dakle, pravo pitanje je ustvari, kako to da smo spali na tako niske grane. Odgovor nije jednostavan, ali svakako se može tražiti u globalnom i sustavnom pranju mozga kojem su nažalost podlegli i većina Hrvata. Pred parlamentarne izbore politički ste se aktivirali u pokretu “Hrvatski rast” – “Hrast”. Zašto ste se pridružili godina (ne računam ratno razdoblje) HDZ i HSS su doslovce obmanule baš toj stranci i imate li i dalje Ulaganjem u obitelj, katolike koji su od tih stranaka s pravom namjeru sudjelovati u radu stranke? razaraju. Pridružio sam se Hrastu jer je upravo to ta snaga koja može okupiti nas vjernike, jer je to jedina stranka koja ne ulazi, niti će ikada ući, u bilo kakav kompromis s kršćanskim vrijednostima. Jer onoga trena kada bi to učinila postala bi kao i druge ‘demokršćanske’ stranke u Hrvatskoj. Još mnogi ne shvaćaju da su kršćanske vrijednosti, bez kojih dugoročno nema ni materijalnog ni duhovnog boljitka, duboko utkane u sam identitet hrvatskog čovjeka. Ovo je sada velika prilika da se mi katolici, mislim na prave katolike, trgnemo iz dugogodišnjeg sna, i shvatimo, da ako se mi sami politički ne organiziramo, nitko to neće učiniti umjesto nas. Budimo realni, nas je malo, ali ako se svi udružimo, možemo postati treća stranka po snazi, a onda ćemo imati i dovoljno utjecaja, i bit ćemo u poziciji da promijenimo ovo društvo na bolje, ne samo za nas katolike, već u konačnici na dobrobit svih građana. Ako pak ne iskoristimo ovu priliku, ostavit ćemo duhovnu pustoš svojoj djeci. U školi će ih učiti promiskuitetu, učit će ih da je homoseksualnost izbor, a ne bolest, da je transseksualac samo jedan rod jednakopravan sa muškim i ženskim, za Krista će im govoriti da je mitska osoba kao što su nas učili komunisti, na televiziji i u novinama bit će sve više golotinje, čestitost i čednost će biti ismijavana, obitelj kao osnovna stanica društva bit će dotučena. Po gradovima će se održavati parade duševnih bolesnika, kojima će svjetina aplaudirati, a političari povlađivati. A ono malo katolika što ostane bit će diskriminirano. Zar to želimo svojoj djeci? Ako se to dogodi nećemo nikoga moći kriviti, osim sebe. Neki misle da je gospodarstvo najvažnije pa ih nije briga za duhovne vrijednosti. Prvo, gospodarstvo jest važno, ali nije najvažnije. Drugo, gospodarstvo koje nije bazirano na duhovnim vrijednostima ne može dugoročno donijeti boljitak hrvatskim građanima, osim onom malom sloju bogatih, kojima odgovara ovaj neoliberalni kapitalizam koji gazi malog čovjeka. Zato je gospodarski program Hrasta, baziran na tehnološkom gospodarstvu, socijalnom nauku Crkve i kršćanskim vrijednostima, jedini koji može dugoročno donijeti boljitak za sve građane. Dat ću samo jedan primjer kako je gospodarstvo povezano s duhovnim vrijednostima. Mnoge stranke su penzionerima davali obećanja kako će im povećati životni standard. Međutim, sve dok imamo jednog radnika na jednog penzionera, nema tog čarobnog štapića koji će im povećati kupovnu moć. Najveće blago Hrvatske je obitelj, ona obitelj koju HDZ i SDP sustavno već 1 5 povećanjem nataliteta (vraćamo se na prirodni moralni zakon – obrazovanjem mladih da je kontracepcija u konačnici kontraproduktivna) stvorit ćemo onaj prirast mlade radne snage koja je potrebna da bi penzioneri mogli imati bolji život. Hrast u svom programu ima 25 mjera za preobražaj obitelji, jedna od tih mjera je i uvođenje instituta majke odgojiteljice za majke četvoro ili više djece. Naravno ne može se preko noći popraviti ono što se godinama rušilo. U SAD razvod brakova dostiže već 50%, a i Hrvatska se žuri da sustigne ‘razvijeni svijet’, već smo se približili 25%. U zapadno-europskim zemljama, što zbog razvoda, što zbog izvanbračnih veza, više od 50% djece odrasta bez biološkog oca ili majke. Ne trebam ni govoriti što to znači za porast kriminala (direktna povezanost je znanstveno dokazana). A jeste li znali da je postotak razvoda brakova kod pravih katolika (ponavljam, onih koji u cijelosti drže nauk Crkve, dakle, ne koriste kontracepciju) samo 1 %! Ovdje mi je skučen prostor kako bih ušao u dublje analize, ali i već iz rečenog je vidljivo da nema zdravog društva ako nije postavljeno na temelje koji su u skladu s moralnim vrijednostima prirodnog zakona. Sve parlamentarne stranke koje su se do sada predstavljale kao demokršćanske, u prvom redu mislim na HDZ i HSS, nemaju s kršćanstvom ama baš ništa zajedničko. Kad su u pitanju kršćanske vrijednosti HDZ, kako kaže Jadranka Kosor, ‘nema alternative’. HDZ je uvijek protiv njih. Andrija Hebrang se također vrlo jasno izjasnio rekavši: ‘Mi konsultiramo Crkvu, ali ako trebamo birati između Crkve i Europske unije, mi ćemo se uvijek opredijeliti za Europsku uniju’. Dakle, HDZ nije demokršćanska, već neoliberalna stranka, to katolicima treba napokon postati jasno. Evo što su ‘učinili’ za nas katolike: nisu ukinuli zakon o abortusu koji su donijeli još komunisti 1 978. godine; nisu dozvolili uvođenje zdravstvenog odgoja GROZD-a, baziranog na kršćanskim vrijednostima, koji je prošao sve pilot programe i dobio visoke ocjene; uveli su zakon o suzbijanju diskriminacije, što je ustvari prvi korak ka ozakonjenju homoseksualnih brakova; ozakonili su umjetnu oplodnju; nisu ozakonili nerad nedjeljom; nisu procesuirali, čak ni pokrenuli niti jedan postupak protiv zločina počinjenih od strane komunista; izdali su Domovinski rat i sve generale izručili sudu u Haagu, što je bez presedana u svjetskoj povijesti, jer do sada ni jedna zemlja u svijetu nije vodila oslobodilački rat, a zatim predala svoje generale tuđinskom sudu; itd. 13 očekivali da će stati u zaštitu barem onih najosnovnijih kršćanskih vrednota. One su zauvijek izgubile kredibilitet kod birača – pravih katolika. Samo nova stranka s novim, nepatvorenim ljudima, može donijeti nove vrijednosti i pomaknuti matricu samorazarajućeg mentaliteta koji se uvlači u sve pore društva. Podrijetlom ste iz Vojvodine te ste od 1 992. do 1 996. kao jedini Hrvat obnašali funkciju zastupnika u Vojvođanskom parlamentu. Zanima nas koja je Vaša ocjena trenutnog položaja Hrvata u Vojvodini. Obzirom da već 1 5 godina ne živim u Subotici nisam mjerodavan dati kvalificiranu ocjenu. Ali mogu reći nešto općenito o položaju Hrvata u Bačkoj i Srijemu. Nad njima se sustavno, od 1 9. stoljeća pa sve do danas, provodilo kulturno nasilje. Još su Mađari potkraj 1 9. stoljeća forsirali da se Hrvati izjašnjavaju kao Šokci ili Bunjevci. Kasnije su Srbi nastavili tu istu politiku. Subotica, kao kulturno središte Hrvata u Bačkoj, po popisu stanovništva 1 91 0. godine bila je jedan od najvećih hrvatskih gradova, rame uz rame sa Zagrebom i Pittsburghom. Godine 1 956. u Subotici je djelovalo 43 hrvatske institucije, od Hrvatskog narodnog kazališta, preko raznih kulturnih institucija, pa do tjednika Hrvatska riječ. Sve te institucije su u svom nazivu nosile riječ ‘hrvatski’, međutim, samo u jednom danu, komunistički komesari su pokupili sve pečate, i preko noći dostavili nove. Naravno, na novim pečatima više nije bilo riječi ‘hrvatski’, već umjesto toga ‘šokački’ ili ‘bunjevački’. Za vrijeme Domovinskog rata većina Hrvata iz gotovo svih sela Bačke i Srijema su prognani, a da nitko za to nije odgovarao. Nažalost ni danas nije puno bolje. Doduše, sada Hrvati mogu koristiti riječ ‘hrvatski’ u nazivlju hrvatskih institucija, više ih se fizički ne progoni, ali odnarođivanje Hrvata se sustavno provodi i dalje, na druge, još perfidnije načine. Tako sada srpski akademici i raznorazni jezikoslovci pišu gramatike i udžbenike za ‘bunjevački jezik’, a sve u cilju da se bunjevački govor, tj. starohrvatski jezik, prikaže kao poseban jezik koji sa hrvatskim nema ništa zajedničko. Tu su srpski ‘mentori’ naišli i na plodno tlo među nekolicinom neukih Bunjevaca, koji su ‘Isusa metlom tukli’ nakon ‘oslobođenja’ Subotice. Nažalost, Hrvati u Bačkoj nikada u povijesti nisu imali gotovo nikakvu potporu od strane svoje matice, pa ni sada nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Davor Dijanović HRVATSKE NOVINE Jesu li Bunjevci Hrvati ili nisu? Novosadska deklaracija Već tada tomu se jasno odupro predstavnik bunjevačkih Hrvata Babijan Malagurski koji je čak i zaprijetio kako će oni napustiti taj farsični skup ako se ne izmijeni sadržaj dokumenta te ne vrati na prvobitni prijedlog da se ide preko Zagreba, kako je ranije dogovoreno u Subotici i Novom Sadu. Ipak, postignut je kompromis da se izrade dvije deklaracije te je skupština održana. Tako naelektriziranome ozračju punome emocija Tomić je naknadno uspio progurati svoje rješenje, ali je u jednom dijelu Novosadske deklaracije u točki 2 dio teksta u kojem je pisalo ujedinjenje u 'jugoslavenske zemlje' zamijenio naknadno riječima 'ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom', te je već i taj čin falsifikat za koji u tom trenutku nisu znali hrvatski predstavnici na čelu s vlč. Rajićem i ostalim hrvatskim izaslanicima te su oni podržali Deklaraciju pritom odabirući predstavnike za suradnju i s Zagrebom i s Beogradom. Upravo to je Tomiću poslužilo da prikrije svoje stvarne planove priključenja toga teritorija izravno Srbiji, a u stvarnosti to je već ranije učinila srpska vojska zauzimajući taj teritorij i izbijajući na zamišljenu sjeveroistočnu crtu novih srpskih zemalja Maros-BajaSubotica-Pečuh. Navedenome tumačenju povijesnih događaja posebice u prilog idu još dvije povijesne činjenice jer je tada i slovački predstavnik i sudionik te skupštine Jan Grunik tom prigodom jasno rekao kako se BBB mogu pripojiti jedino Državi SHS, a ne Kraljevini Srbiji, odnosno i tadašnja srpska kraljevska vlada, nakon što je bila informirana od strane Tomića i vlč. Rajića o novosadskim zaključcima, tom političkom dokumentu nije davala previše značaja jer o njemu nije raspravljala niti je podnijela prijedlog o ujedinjenu na ratificiranje HRVATSKE NOVINE kraljevskome parlamentu smatrajući taj čin nepotrebnim tako da je taj akt već tada bio gotovo u potpunosti pravno ništetan. Stoga rješenje o ulasku Baranje, Banate i Bačke u sastav Kraljevine Srbije nije donijela danas toliko uzveličana Velika narodna skupština u Novom Sadu, već je taj teritorij u današnjim granicama bio formalnopravno priključen naknadno ustrojenoj Kraljevini SHS i to tek Trianonskim mirovnim ugovorom 1 920. godine uz veliku borbu i dokazivanje broja slavenskoga, tj. u to vrijeme većinskoga hrvatskog stanovništva upravo od strane bačkih bunjevačkih Hrvata o čemu također u knjizi Povijest Hrvata u Vojvodini posebice svjedoči. Negiranje hrvatstva Bunjevaca Ne treba zaboraviti i činjenicu kako tijekom trijanonskih pregovora predstavnici srbijanske vlade nisu bili u potpunosti zainteresirani za cijeli teritorij Baranje i Bačke te je i sam ministar i kasniji premijer Nikola Pašić tada izjavio: 'dosta je Latina', što zorno svjedoči da je on već tada osjećao ugrozu od toga nesrpskog stanovništva Bačke i Baranje u pogledu ostvarenja srpskih političkih ciljeva. Posljedica te njegove odluke bila je odustajanje u pregovorima od teritorija Baranje oko Pečuha i Mohača i Bajskog trokuta, tada također umnogome nastanjenoga bunjevačkim i šokačkim Hrvatima, što je tamošnje hrvatsko katoličko stanovništvo i ponukalo na prvo veliko nezadovoljstvo prema odlukama monarhističke beogradske vlade jer je po prvi put taj narod podijeljen između dviju država. To je ujedno bio i prvi politički poraz hrvatskih elita u srazu s jugounitarističkim i monarhističkim krugovima jer nisu mogli ili nisu znali zaštititi interese Hrvata u Bačkoj i Baranji, a vrlo brzo se i pokazalo kako 14 je taj prostor postao i moneta za potkusurivanje u srazu dvaju vodećih naroda u prvoj jugoslavenskoj zajednici. Jer najviše promjena granica tijekom egzistiranja prve Jugoslavije bilo je upravo u Srijemu, također prostoru koji su srpske radikalne elite već od ranije, a napose od 1 91 8., pokušavale pripojiti imaginarnoj Vojvodini Srpskoj, što će im uspjeti tek nasilnim Đilasovim crtanjem granica nakon 1 945. godine.(Jerko Zlatarić i Andrija Hebrang, iako antifašisti, završili su u komunističkom zatvoru upravo i zbog pitanja granica - op. a.) Ideologija Garašanina i Karadžića Upravo u vrijeme prve monarhističke jugoslavenske zajednice javljaju se po ranije isprobanome mađarskom modelu iz sredine 1 9. st., ali i po ideologiji Garašanina i Karadžića, nepriznavanje i podjele među bačkobaranjskim Hrvatima na etničke ili vjerske skupine, kako se tada govorilo, a što danas ponavlja predsjednik Srbije Nikolić: 'niti Hrvati niti Srbi već zasebna slavenska zajednica'. Već vrlo rano, preko unitarističke ideologije koju je zagovarao Pribičević, srpske demokratske i posebice radikalne elite postupno uz pomoć korupcije i klijentelizma pridobivaju dio već ionako pokolebanih bunjevačkih Hrvata za zastupanje teze o Bunjevcima kao posebnome slavenskom plemenu, jednako bliskome i Hrvatima i Srbima. Takve teze nisu samo podupirane od strane političkih predstavnika Srbije već su paralelno i srbijanske kulturne i znanstvene elite pokušavale dokazivati u svojim znanstvenim radovima tezu o 'nehrvatstvu' Bunjevacva. U to vrijeme među njima se posebice isticao osnivač srpske znanstvene antropologije Jovan Erdeljanović, učenik i sljedbenik Jovana Cvijića. On je upravo u jeku najžešće diktature kralja Aleksandra objavio i studiju O poreklu Bunjevaca koja mu je tridesetih godina prošloga stoljeća otvorila put za stjecanje titule srpskog akademika. Tu knjigu, kao i mnoge druge, slijedili su već tada ti 'nacionalni Bunjevci' predvođeni radikalnim prvakom i beogradskim poslanikom Markom Jurićem koji je otišao i korak dalje tvrdeći da su 'Bunjevci zapravo katolički Srbi' što je i jedna od teza u radovima Albe M. Kuntića, inače bliskoga Jurićeva suradnika u kulturnoj organizaciji Bunjevačkoj prosvetnoj matici. Vlč. Blaško Rajić Ta organizacija u to je vrijeme bila izravan i žestok oponent prohrvatskoj Subotičkoj matici čije su hrvatske elite radile protivtoga nasilnog odnarođivanja bačkih bunjevačkih Hrvata. Upravo taj ustrajni preporodni rad, bunjevačkih Hrvata, predvođenih prvacima hrvatskim pučkaša u Bačkoj, odnosno članovima Bunjevačkošokačke stranke predvođenih vlč. Blaškom Rajićem, dr. Franjom Sudarevićem i drugima, ali i kasnijim prvacima HSS-a Đidom Vukovićem, dr. Jankačem, dr. Katancom, prof. Malagurski-Tanoarom, Pekićem, dr. Skenderovićem i drugima, uz svekoliku materijalnu i moralnu potporu biskupa Budanovića, dovest će pred kraj prve Jugoslavije do potpunog raspada jugounitarističke i srpske ideologije među bunjevačkim Hrvatima, a sam vlč. Rajić kao neprikosnoveni moralni autoritet već je 1 940. godine zatražio je (nakon što nije uspio pokušaj bačkog HSS-a o ujedinjenju toga prostora u Banovinu Hrvatsku - op. a.) od jugoslavenske vlade Cvetković-Maček jasna jamstva za ostvarenje kulturnih, obrazovnih i vjerskih prava svim šokačko-bunjevačkim Hrvatima koji su već tada jasno istaknuli da se oni jedino smatraju 'nacionalnim Hrvatima', a ne 'nacionalnim Bunjevcima'. Brzi dolazak Drugoga svjetskoga rata prekinuo je taj nacionalni pokret bunjevačko-šokačkih Hrvata te je zbog mađarskih progona dio njih na čelu s biskupom Budanovićem i vlč. Rajićem bio interniran u mađarske logore i izgnanstvo (Rajić je nakon logora bio u kućnom pritvoru u Budimpešti - op. a). Memorandum SANU I dok se u hrvatskoj državi za svako pravo nacionalnih manjina javljaju brojne strane i domaće, vladine i nevladine organizacije i zaštitnici ljudskih prava, u Srbiji je sasvim normalno da sve vlade i znanstvene i kulturne institucije, od Miloševića do danas, omogućuju prešutno državno potenciranje asimilacije hrvatskoga stanovništva. Nitko u svijetu, nitko u Hrvatskoj i Srbiji i ne pomišlja suprotstaviti se tom suvremenom anticivilizacijskom djelovanju srbijanskih elita. Nikolićeve izjave treba staviti u kontekst vremena i prostora u kojem se one događaju kako Bunjevci nisu ni Hrvati ni Srbi, već zaseban autohtoni sovenski narod koji živi vekovima u Srbiji, napravio samo korak unatrag time da I koja je na tragu provedbe sada već započete operacionalizacije Memoranduma SANU 2 o provedbi kulturne asimilacije i propagandnoga djelovanja prema Srbima izvan Srbije, ali o slabljenju potencijala nesrpskoga stanovništva u novonastalim državama nakon raspada Jugoslavije i širenju novoga kulturnog hegemonizma prikrivenog lažnim demokratskim frazama, kao i potpunom pacificiranju autonomaških težnju u Vojvodini. Na kraju razvidno je kako Nikolićeva Srbija ima svoj strateški plan ostvarivanja svojih nacionalnih interesa i novoga pozicioniranja, kako u regiji tako i u Europi i svijetu. Pitanje je kako će odgovoriti hrvatske političke i kulturne elite? Jer ni jedna institucija naše države godinama se jasno ne očituje, a pojedinci koji istupaju u javnosti do danas nisu dovoljno prihvaćeni u pripremama hrvatskog odgovora tim izazovima koji stalno stižu iz susjedne države pa Nikolić i njegovi mogu likovati jer im nitko iz vrha vlasti i kulturnih institucija poput Matice hrvatske, HAZU-a, Sveučilišta nije odgovorio. A Hrvati u Bačkoj i dalje se mogu u strahu jedino sakrivati iza etničkoga imena Bunjevac. dr. Krešimir Bušić GLAVA X. BUNJEVCI U BAČKOJ. O IMENU BUNJEVAC I ŠOKAC. VELIKA SEOBA BUNJEVACA. Prvi Bunjevci su morali dosta rano doseliti u Bačku. Izvori nam o tome slabo govore, ipak znamo toliko da ih je bilo već i šesnaestome vijeku. Povjesničar segedinskoga samostana, Czörnig i drugi pisci skoro uvijek govore o Dalmatincima pa nam je teško ili bolje reći nemoguće utvrditi postanak naziva Bunjevac u Bačkoj. U turskim defterima se prvi put spominje u selu Maroku (Baranja) 1 550. Martin Bunjevac. God. 1 565. bijaše u Subotici odlikovan od cara Ferdinanda prvi Bunjevac Stjepan Prćić (Bács Bodrog vm. tört. társ. évk. 1 893. p. 1 21 . Porodica Prćića je danas najbrojnija u Subotici). God. 1 595. se također spominju Bunjevci u Bačkoj, ali sve su to, kao što vidimo, vrlo oskudni podatci. Istom početkom sedamnaestoga vijeka imamo sigurnije dokumente o Bunjevcima. God. 1 61 2. svećenik Simun Matković, koji je vršio duhovnu pastvu među Bunjevcima, moli papu Pavla V. neka mu pošalje isusovce koji će dalmatinski jezikom propovijedati riječ božju među njegovim vjernicima. Deset godina kasnije ponovo moli istoga papu da mu povjeri župu Bunjevci u Bačkoj. Ne znamo da je u Bačkoj postojala župa Bunjevci; bit će da je on pod tim imenom razumjevao koji geografski predjel u kojem su živjeli Bunjevci. Poslije njega već pomenuti biskup Ibrišimović vrši krizmanje među Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj. Po bilješci u povijesti franjevačke provincije u Đenđešu Bunjevci se već 1 657., 1 660. i 1 668. šalju na nauke u Segedin (U Segedinu je također bilo mnogo Bunjevaca. U povijesti segedinskog franjevačkog samostana je zabilježeno 1 71 5. da je veliki žrtvenik u franj. crkvi o svom trošku podigao Juraj Šeravac.). Subotički Bunjevci u jednoj molbi od 1 775. vele da se Bunjevci 1 668. naseliše u okolini Subotice. To pa rođenje Bunjevca Jeremije fra Guganovića i Nikole Kujundžića oko 1 660. u Ludošu potvrđuju da je Bunjevaca već prije velike seobe njihove bilo u Bačkoj.Kad je govor o Bunjevcima, prije svega treba da ukratk 15 HRVATSKE NOVINE pregledamo kako je nastalo ime Bunjevac. O tome su mišljenja vrlo različita, a malo vjerovatna. Kao što god se o imenu Šokac izlažu razna i skoro fabulozna mišljenja tako i o imenu Bunjevac postoje ne više sigurne pretpostavke. O Šokcima jedni vele da su prozvani zato što se krste cijelom šakom, drugi pak da su postali od glagola uskočiti (uskok), jer su, vele, mnogi uskočili iz Turske u susjedne kršćanske države. Ni prvo ni drugo mišljenje nije osnovano, jer, da su dobili ime od šake, vjerovatno bi ga dobio cio naš katolički narod, da su ga pak dobili od glagola uskočiti, s njim bi ga i Srbi dobili, jer i oni su također dolazili iz Turske. Neki pak hoće da su odskočili iz grčko-istočne crkve u katoličku i tako postali Šokci, što ne stoji, jer su Srbi iz kat. Crkve odskočili u pravoslavnu pa zato nisu postali Šokci. O. Petar Katančić (Antunović: Rasprava, str. 55.) tvrdi da ime Šokac potječe iz staroga vijeka i to od planine Succus koja je činila granicu Dačana i Ilira koje već Sokrat i Amulijan zovu Sukcima. Ovo tumačenje se ne može usvojiti, jer je za Šokce prestaro, jer ničim nije dokazano i jer bi se stanovnici oko planine Succus morali također zvati Šokcima. Napokon se drži da je naziv Šokac postao od mađarske rečenice sok lesz már (Poslije pada bosanske države mnogi narod pobjegne ispred Turaka. Na nekom prelazu preko vode se odveć napune čamci i brodovi uslijed čega Mađar brodar doviknu: Sok lesz már! Te od toga Šokci dobiju svoje ime. Toj priči se, naravno, ne može poklanjati nikakva vjera.), i t.d. O nazivu Bunjevac se također dosta raspravljalo sa istim neuspjehom kao i o nazivu Šokac. Mnogi tvrde da su bački Bunjevci stanovali u bunjama uslijed čega su prozvani Bunjevci. Ovo tvrđenje se ne može usvojiti, jer se Bunjevci tako nazivahu već i prije svoga dolaska u Bačku i jer u sličnim bunjama stanovahu i Srbi pa bi, prema tome, i oni dobili to ime. Drugi bi htjeli da su Bunjevci dobili svoje ime otuda što su često puta dizali ustanke i pobune protiv vlasti. S time se opet ne slaže blag i miran karakter Bunjevaca. O. Martin Nedić (Đakovački Glasnik, 1 881 .) je izmislio da su Bunjevci dobili svoje ime od pape Bonifacija III. onda kada je carigradski patrijarh Ivan naredio da Slaveni općim glasanjem odluče da li će priznati papu ili carigradskoga patrijarha Kristovim nasljednikom na zemlji. Bunjevci glasaše za papu, a protivnici ih na to prozovu Bonifacima, pa kasnije i Bunjevcima. Neosnovanost ovoga tvrđenja ćemo odmah vidjeti. Kada bi Bunjevci dobili svoje ime od pape Bonifacija, grkoistočnjaci bi ga također dobili od carigradskoga patrijarha kao što se to dogodilo u šesnaestome vijeku kada su protestanti katolike zvali papistima, a ovi protestante luterovcima. U takvim slučajevima protivnici nikada ne ostaju jedni drugima dužni. Konačno veći dio historičara pa i sami Bunjevci misle da su tako prozvani od hercegovačke rijeke Bune. Tome se odlučno protive jezikoslovci, jer, vele, od riječi Buna ne može u duhu našega jezika nastati derivat Bunjevac. Međutim jezikoslovci se ovdje mogu varati, jer prost narod prije tri-četiri stotine godina je davao nazive onakve kakve je htio, a ne onakve kakvima ih današnji gramatici zamišljaju. Osim toga mi smatramo da je ovo zadnje tvrđenje najvjerovatnije i zbog toga što jedan i to najstariji dio Bunjevaca doista potječe od rijeke Bune pa je moguće da je, iselivši se u druge krajeve, za pobližu oznaku sačuvao to svoje ime gdje god se kasnije nastanio. Rijeka Buna lijeva pritoka Neretve izvire iz Veleža planine kod Blagaja gdje se sabiru razne ponornice pa i ponornica rijeke Zalomske, zatim protječe blagajskim poljem te se iza kratkoga HRVATSKE NOVINE tijeka izlijeva kod sela Bune u Neretvu. Selo Buna se pak nalazi 1 0 km južno od Mostara, a više njega se nalaze ruševine drevne Bone (Latinski Bona aqua /dobra voda/). Osim Bune poznatija sela bijahu još Nevesinje, Biogas, Stolac, Počitelj i t.d. Poslije pada Hercegovine u turske ruke, tamošnji narod je mnogo trpio od turskoga nasilja. Nemogavši dugo snositi sve žešće ugnjetavanje pa glad i krajnu bijedu, stanovnici oko rijeke Bune pod vodstvom franjevaca napuste svoju domovinu (U okolini Bune još i sada postoji tradicija o toj seobi.) i kod Metkovića prijeđu u Dalmaciju te se nastane oko donjega Kotora u primorju. Ali ni tu ne nađu uslove za stalno naseljenje, jer je Dalmacija kao pokrajina mletačke republike tada bila gusto naseljena. Zato se krenu dalje tražeći sebi povoljniju postojbinu. Tako dođu do Knina gdje se razdijele na dvije skupine. Većina pođe uz more te se nastani s onu stranu Velebita do bivšega grada Ledenice u Takolicu, Vidovcu, Konjskom, Karlobagu, Cesarici, Prisni, Racviću, Jablancu, Sitnici, Staromgradu, Kladi, Lukovi, Volarici i t.d. pa na Velebitu u Ostariji, Crnompadežu, Krasnom, Ratniku, Krivim Putu i Krmpotama. Manjina se pak krene dolinom rijeke Zrmanje te prijeđe Velebit pa se nastani u Gračanici, Stikadi, Rudompolju, Ričicama, Sv. Roku, Ceriju, Lovrincu, Vraniku, Smodrici i Vaganu. Sudeći po broju naselja što su Bunjevci tom prilikom naselili u Dalmaciji i Hrvatskoj, možemo tvrditi da je kolonista bilo više od iseljenika sa rijeke Bune pa je vrlo vjerovatno, dapače i očito da im se na prolazu kroz Dalmaciju pridružio i veliki broj Hrvata. Zato su možda u nekim izvorima Bunjevci zabilježeni kao Hercegovci, Bošnjaci, Dalmatinci i Hrvati. Sve do osamdesetih godina sedamnaestog stoljeća nemamo nikakvih dokumenata o novoj seobi Bunjevaca. Istom iza bitke kod Beča (1 683.) gdje je Kara Mustafa pretrpio strahoviti poraz od Ivana Sobejskoga, imamo pismenih dokaza o velikoj seobi naših pređa u Bačku. Što je ponukalo Bunjevce na seobu u doba kada se vodila divlja borba između turskoga i kršćanskoga svijeta? Ponukaše ih opet krajna materijalna bijeda i nada u slom Turaka protih kojih će se i oni rado boriti. Tako se oni u masama krenu (Mnogo je Bunjevaca ostalo u Lici gdje još i danas žive. Među ličkim i bačkim Bunjevcima je vrijedno spomenuti ovo upoređenje. Pok. Benedikt Mamužić profesor u Subotici je pohodio ličke Bunjevce. On je tom prilikom po tipu bačkih i ličkih Bunjevaca ustanovljavao istovjetnost prezimena i jednih i drugih. Jednom ustavi nekoga mladića pa ga zapita: „Oprosti, brate, nisi li ti Stipić?“ na što mu ovaj začuđeno odgovori da jeste. Kad je pak drugoga zapitao da li je Dulić, dobije odgovor da nije Dulić već Dolić. Mladić kojega zapita da li se zove Mamužić, reče: Ne Mamužić već Mamuzić i t.d. Kolika sličnost nakon gotovo tri stoljeća odvojenoga života!) prema Slavoniji; mnogi ostadoše u virovitičkoj i požeškoj županiji, mnogi pak dođu do Dunava i Drave. Tada u većim i manjim grupama prijeđu u Baranju i Bačku gdje kod franjevaca nađu potrebnu zaštitu. O tome dolasku prve podatke nalazimo u povijesti franjevačke provincije u Đönđöšu. Tamo je zabilježeno da su Bunjevci došli u Suboticu pod vodstvom osamnaest otaca franjevaca pripadnika bosansko-argentinske pokrajine dok u Bačkoj vršiše duhovnu pastvu franjevci pokrajine Salvatorske. U pomenutim rukopisima stoji još zabilježeno slijedeće: „Takozvani Bunjevci većinom iz Bosne (pod kojom se tada razumijevala i Hercegovina, pače i Slavonija), a manjinom iz Dalmacije, 16 vođeni od osamnaest otaca sv. Franje dođoše u jesen 1 686. u Bačku gdje je već ranije bilo oko 1 50 bunjevačkih porodica.Jedni se nastaniše u Subotici, a drugi preseliše u Segedin. U njihovoj pratnji nadošli franjevci vratiše se naskoro u Bosnu svi do jedinoga Anđela Šarčevića. Budući da poglavica salvatorski nije trpio da se u Subotici nastane franjevci države bosansko-argentinske, to se u Bosnu morao vratiti i Anđeo Šarčević čim su neki salvatorci naučili bunjevački jezik...“ Koliko su ti franjevci doveli Bunjevaca, ne znamo, jer pismeni izvori o tome šute. Ali, sudeći po tome što su ih doveli osamnaest franjevaca, možemo zaključiti da je njihov broj mogao biti dosta velik. Nakon pada Segedina 1 687., Turci se povukoše iz Bačke koju zauze carska vojska pod zapovjedništvom bavarskoga kneza izbornika Maksimilijana Emanuela. Te znamenite godine kad se većina Ugarske oslobodila turskoga jarma, dogodi se i posljednja velika seoba Bunjevaca u Bačku. Dne 9. jula stupe neki Bunjevci (Njihova imena se, na žalost, nigdje ne spominju.) pred pomenutoga kneza izbornika u njegovu taboru kod Sizara u Bačkoj te ga zamole neka im dozvoli da presele mnoge katoličke porodice iz Turske u Bačku. Nadalje mole neka im se ustupi tri grada za stanovanje u kojima će sebi kuće podignuti i opustjele tvrđavice popraviti. Malo kasnije iza toga stupe pred istoga kneza izbornika bunjevački izaslanici Dujam Marković i Juraj Vidaković te ga zamole neka im dozvoli 5000 katolika Bunjevaca preseliti iz Turske u Bačku. I oni zatraže tri grada za stanovanje u kojima će si kuće sagaditi i tvrđave popraviti. Dalje mole neka im se ustupi zemljište za obrađivanje i prehranu, a oni se obvezuju da će se svagda vjerno boriti protiv carskih neprijatelja pod zapovjedništvom njemačkoga generala (Hofkrat. 1 687. prot. exp. fol. 573. Nr. 43.). Knez izbornik sasluša molitelje, ali pošto nije imao prava naseljavati narod iz drugih država, pošalje obje molbe sa preporukom ratnome vijeću u Beč (Hofkrat. 1 687. prot. exped. fol. 570. Nr. 22.). Molitelje također uputi u Beč da se stvar što brže i za njih povoljnije riješi. Ratno vijeće 31 . avgusta 1 687. uze u pretres obje molbe Bunjevaca. Pošto je tada između cara i Turaka bjesnila divlja borba pa je caru Leopoldu za daljnje vojne operacije trebalo više no ikada vojnika, to ratno vijeće 1 . septembra 1 687. uvaži molbu Bunjevaca te naloži Maksimilijanu Emanuelu odnosno generalu Caraffi neka ih smjesti u Segedinu, Subotici i Baji gdje imadu sagraditi tvrđavice. General Caraffa tu odluku ratnoga vijeća uruči moliteljima koji mu tom prilikom rekoše da će još mnogo svojih suplemenika dovesti u Bačku. Ova dozvola ratnoga vijeća je važila samo za prvu molbu Bunjevaca. No mnogo teže je išlo odobrenje molbe Dujma Markovića i Jurja Vidakovića. Zato im sam knez izbornik Maksimilijan Emanuel dade propusno pismo sa kojim 5. sept. 1 687. lično pođu u Beč da kod ratnoga vijeća ishode traženu dozvolu. Ratno vijeće zatraži mišljenje generala Caraffe. Ovaj pošalje u toku mjeseca oktobra za Bunjevce povoljan izvještaj i tako stvar bude riješena u korist Bunjevaca. Kao mjesta za njihovu kolonizaciju bijahu određeni gradovi Segedin, Subotica, Baja i Sombor. Tada započne posljednja i najveća seoba Bunjevaca pod vodstvom Markovića, Vidakovića i otaca franjevaca preko Hrvatske i Slavonije u Bačku. Sama seoba je bila spojena sa raznim poteškoćama, jer turske vlasti nisu dozvoljavale katolicima da se iseljavaju u carske zemlje. Zato se iseljenici, vođenih od svojih predstavnika i otaca franjevaca, u noći kretahu prema granici. Došavši na granicu, njihova seoba je bila mnogo olakšana time što je austrijska vojna uprava izdala nalog vojsci da ih pusti na carsku obalu gdje su ih vlasti čekale i o državnom trošku smjestile u određena mjesta t.j. u Segedin, Suboticu, Baju i Sombor. Ta je seoba vršena po svoj prilici tečajem mjeseca oktobra i novembra 1 687. godine. U isto vrijeme spada seoba Bunjevaca iz Bosne, Hrvatske i Dalmacije pod vodstvom šest otaca franjevaca. Po spisima biskupa Nikole Plumba (Winkler Pál: A kalocsai és bácsi érsekség történeti összefoglalás 1 926. pag. 1 9.), ti su franjevci doveli sobom čitave legije Bunjevaca. Otac Andrija Dubocac franjevac iz dubočačke župe dovede u bačku 2700, o. Mihovil Velika 2300, o. Ivan Sočanin iz Majevaca 1 500, o. Ilija Dubovac i o. Šimun Rončanin iz Modrića 650, o. Zgozđanin iz Sevčine 4500, o. Đurađ Turbić iz Čuzmadagnja 5300, duša. Svi ti Bunjevci bijahu smešteni u okolini Segedina, Subotice, Baje i Sombora. Sve te seobe su, kao što smo vidjeli, vršene za vrijeme turskih ratova. Kad se austrijska vojska vraćala iz Bosne, njoj se pridruže i mnogi Bunjevci iz Turske Hrvatske te dođu u Bačku gdje se stalno nastane. Svi doseljeni Bunjevci se sa ponosom nazivahu: Mi smo pravi Bunjevci(God. 1 881 . Je štampan u Somboru „Pravi bunjevački kalendar.“ Po tome se vidi da su Bunjevci, osobito u starije doba, često upotrebljavali ispred svoga naziva i pridjev pravi.).To pa znatan broj njihov su glavni razlog da u mjestima gdje oni sačinjavahu većinu Slaveni starosjedioci poprime također naziv Bunjevac. Tako su nastale bunjevačke mase u subotičkoj, bajskoj i somborskoj okolini. Od doseljenih Bunjevaca u Bačku prva i poznatija prezimena bijahu slijedeća: Adamović, Antunović, Barišić, Bilogrivić, Grubišić, Dujmović, Vojnić, Dulić, Mamužić, Ivković, Stipić, Šarčević, Stantić, Guganović, Kuntić, Skenderović, Mandić, Rajić, Vidaković, Čović, Piuković, Rudić, Latinović, Pilasanović, Vuković, Čilić, Boganović, Bogišić, Beretić, Parčetić, Marković, Carinić, Lovrić, Jurić, Mihalović, Sudarević, Vujković, Kujundžić, Peić, Malagurski, Matković, Kulić, Neorčić, Kajić, Jaramazović, Horvacki, Gršić, Francišković, Delić, Barić, Blesić, Pastorović, Drnić. Na temelju opisane seobe pa tradicije, narodnih običaja, pjesama, etimoloških i jezičnih upoređenja možemo sigurno tvrditi da je stara domovina Bunjevaca bila Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Dalmacija. Pretežna većina njihova potječe iz Dalmacije, poglavito iz kotara sinjskog, kninskog, imotskog i drniškog, zatim iz južne i jugozapadne Hrvatske, naročito iz okoline Senja, pa sjeverne i sjevero zapadne Bosne, napokon najmanji dio iz poriječja rijeke Bune u Hercegovini (Dr. Ivo Milić /Književni Sever, 1 927. str. 7./ misli da Bunjevci ne potječu iz okoline rijeke Bune, jer tamošnji stanovnici ne govore istim nariječjem niti imaju prezimena kompaktna sa bačkim Bunjevcima. Međutim kompaktnih prezimena zato nema što su se pređašnji stanovnici oko rijeke Bune u cijelosti iselili, a na njihovo mjesto drugi nastanili koji doduše govore drugim nariječjem, ali su pređašnji stanovnici govorili ikavski, što je historijski utvrđeno). Oni su došli u svoju novu domovinu puni nade da će u njoj naći srećniju budućnost. Ali su, na žalost, dugo morali čekati da im ona dođe. 17 HRVATSKE NOVINE PROCEDURE Saga o troprstoj hobotnici se nastavlja, svojevrstan hommage geniju jednog Kafke, ali i mnogih drugih koji su poklekli pred Zlom, da bi mu presudili, moralnom čistotom i intelektualnom superiornošću, unatoč nemoći pred skučenom logikom labirinta s fundamentalnim deficitom, uperenog protiv pojedinca i protiv Života. U istom trenutku, ili snagom poruke, post mortem, posthumno, za sva vremena stinom, naravno, koliko god ta transcendirala mučnu, medijskim bajkama i hajkama hranjenu prizemnu glupost i bijedu bezizlazne svakodnevice. Bilo kad i bilo gdje, ali osobito baš sada i posebno kod nas. Što bi drugo bilo relevantno i aktualno, valjda ne mučna piskaranja ili pak nemušta šutnja režimskih opsluživača i služinčadi svakoga soja? Iritantne parlamentarne tirade, sve češće i redovno su ad hominem, obavezno i neizbježno su na razini ulice, šovinizma, košmara. U zaglupljujoćoj zbilji, ministri obloga lika zabavljaju se ''radeći svoj posao'' na račun izgladnjelih statista u političkom teatru Snova: što god uradili i kako god (ne) napravili, staž i plaća tih eksperata-za-ništa(pametno) teku, na račun cjelokupne države u šoku. Za dobro trabanata i trbuhozboraca čas unisono aktiviranih, kao na stadionu, čas utonulih u grobnu šutnju s prešućivanjem svega što treba, od Hipokratove zakletve do vrišteće, svježe vijesti – sve preko iščezle, odlutale savjesti. Reče netko mudar, iznad nas je nebo a ispod je zemlja; sve ostalo su procedure. Jasno, tu nedostaje sadržaj. Jer i procedure bi ga trebale imati, a kada ga i ako nemaju, čitav je sadržaj van procedura. Gdje je danas taj naš sadržaj? Besmislene, iritantne procedure, besmisleno dizanje ruku umočenih u tko zna što i što sve ne, smrtonosna sjevernokorejska demokracija obučena u ruho zapadnih, naprednih, proaktivnih, retardiranih: procedura, procesa, programa, metoda bez sadržaja i s visokim postotcima oktanske gluposti, zaodjenute u vlastiti interes, iza neprobojnog stakla korumpiranosti do srži. Procedure služe nepotizmu u državi koja možda nije Danska, ali polako truli, i zaudara od glave, preko cijelog isključivog gospodarskog pojasa, ali i mnogo šire i puno dalje, u nepregledna prostranstva komunističkog univerzuma, gdje se stapaju dvije Einsteinove istine o beskonačnosti. Liberalna demokracija HRVATSKE NOVINE Čopori pasa koji defiliraju ulicama metropole kao i svih seosko-gradskih čvorišta vodeći svoje vlasnike na uzicama češće nego oni njih, a i više kad su slobodni i bez omče. U tome je trik! U eri bežične komunikacije, omče su relacijskog karaktera. Ono što Njima treba, bežični je punjač, još samo da je daljinski. I novac bez težine i sadržaja, samo ideja i procedura, s bankama kao hramovima i hranom isključivo iz certificiranog supermarketa. Naravno, zakon su procedure, potpomognute zakonodavstvom. Kako i za koga, te kada zakoni važe, više je nego jasno svakome u Sjevernoj Koreji. I ne samo tamo. Pitanje je to pritiska na gumb, odabira procedure odnosno dinamičkog vezanja datoteke iz biblioteke. Hoćete Sistem na svojoj strani? Hvala, on je tu za vas, na žalost ne ako ste identificirani kao greška u sustavu. Onda neka pomogne viša sila, ako može. He he. Treba shvatiti, ne može se živiti životinjski, i stvarati višak vrijednosti. Više od suparnika, više od onoga što ti sjevernokorejski sustav dozvoljava. A svi smo mi Sjeverna Koreja, samo nam je to malo teže priznati? Naime, liberalna demokracija toliko je privlačna da je teško uočiti gdje je tu Kafka. Proces međutim treba osjetiti, na vlastitoj koži. A proces čine procedure, koje su po zakonu. Ili nisu. Primitivna indoktrinacija HRT-u je nedavno prikazana emisija zlokobna naziva: ''Ni da, ni ne''. Zgodno, čovjek bi rekao fifty-fifty, demokratski. Kad tamo, slutnja s početka konzistentno provedena .do krajnje konzekvence – patriotizam je loš! Dva tabora, afirmacije i negacije, s po dva člana, i ekspertom-zaništa(pametno) koji presuđuje, daje povjerenje taboru koji je argumentaciju uvjerljivo – izgubio Na stranu što je početno pitanje nonsens, jer autori televizijskog uradka nemaju blage veze o tome što patriotizam znači per se, još manje djeca iz tabora negacije, koji utrpaše u nj ne samo nacionalizam već i primjese šovinizma. Ne možete pogriješiti, pri kraju su se morali spomenuti i ''Srbi''. To je osiguralo pobjedu. I tako, primitivna indoktrinacija pomalo pronalazi svoj put i do (ne)iskvarene spoznaje adolescenata koji tek što nisu, onako nadahnuto, politički, progovorili. Kao pošteni drugovi, komunisti, nekad u sukobu s trulom buržoazijom a danas s 18 tim odvratnim i zatucanim patriotima. Vjerovali ili ne, postavljeno pitanje je glasilo: je li patriotizam dobar ili loš? Presudom autoriteta-za-ništa(pametno) pobijedio je tabor negacije, kojemu je spomenuti kontra-ekspert ukazao, dakako, vlastito povjerenje. Eto kako stvari postaju relativne, kada se radi o presudama. A tek kad se počnu tumačiti zakoni!? Onda tek sve postaje zamršeno. Ili neobično lagano, preskoče li se i oni i Sistem i procedure i sve ono ljudsko i pošteno, o čemu se navodno uči – i dalje – u školama. Sve će to (jedan neimenovani) govor u Parlamentu pozlatiti. Narod, naravno, odavno nitko više ne pita. Osim na izborima, gdje otprilike birate hoćete li jesti manje, ili gore? Gorče, ili još više kiselo? Što nam još treba, u EUropskoj magli koju Kafka nije ni poznavao. Ali ju je predvidio, na način o kojem nije ni sanjati mogao. Historijska transformacija idejnog u materijalno danas se odvija na političko-umjetničkoj razini, digitalnoj, elektroničkoj. Ekonomija Transcendiramo stvarnost, pretvarajući oniričko i nezamislivo u čvrsto tlo koje nestaje. Pod našim nogama, pred našim očima. I-ili pod ovrhama, i blokadama računa, i dodjelama basnoslovnih kredita po formalnim OK-procedurama, i zaposlenjima na dodjeli unosnog novca, po od smrtnika zaštićenim procedurama, iz tih izdašnih, EUropskih fondova. Za koje ćemo mi i naša dječica raditi, te koje ćemo, vrlo izdašno, financirati. Ali, ušli smo u proceduru prekomjernog deficita, koja nije samo za nas, nego i za naše adolescente, našu dječicu, naše unuke. Kamo će nas ti i takvi procesi odvesti? U košmaru već jesmo, čak i ako zaboravimo gdje smo. Kada će početi rasti broj zaposlenih? Kada počme rasti BDP, kažu doktori. I brojni nadriliječnici, iako bi to trebalo biti kažnjivo. Ovisi, gdje se nalazi sud. Bitno je ne uživati Facebook, onda vas možda neće ošamutiti tim teškim drogama, pri zdravoj svijesti. Kao i prije, bez te iščezle, odlutale savjesti. Nije čudno što imamo ministarstvo zdravlja – zdravstvo odavno nemamo, u raspadu je. Treba znati očuvati zdravlje. Bez pridruženog mu (?) ministarstva. A doktori su raspršeni, gdje koji. Što po strankama, što po funkcijama. dr. Slaven Šuba Ne veruj čoveku koji laže Svaka vlast je jednako glupa i osiona jer veruje da je samodovoljna. Na to su se navukli, a kasnije i razbili mnogi vlastodršci, kako kod nas tako i u belom svetu, kako danas tako i nekad… Knjige o feng šuiju i proricanju sudbine povučene su iz knjižara u okviru „kampanje protiv sujeverja“ koju je pokrenuo kineski predsednik Si Đinping, piše „South China Morning Post“. Ipak, Kinezi su i dalje zainteresovani za njihovu kupovinu, pa ih nabavljaju na crnom tržištu. (Kineski predsednik zabranio prodaju knjiga o feng šuiju i proricanju sudbine, Blic, 5. februar 201 4.) Već sam vam pričao o horoskopskoj “aferi” Milana Kundere, ako već to niste znali, ali ponoviću opet jer je priča zanimljiva, šaljiva i poučna (kao i život i literatura ovog češkog pisca). Jedno vreme je Kundera, u doba komunističkorusko-satelitskog režima, radio kao urednik horoskopa za neke praške novine; verovatno je bio prisiljen da radi tako nešto zbog svog nerešenog egzistencijalnog pitanja, tačnije nemaštine, a možda i zbog “nepodnošljive lakoće postojanja”S Elem, pisao Kundera “dobre” horoskope, toliko dobre da su ga čak potajno čitali i partijski funkcioneri, što će reći ljudi od vlasti. Saznao pisac da je njegovo astralno palamuđenje popularno u vladajućim strukturama, pa je počeo da sastavlje “ciljane” horoskope, tačnije direktno se svojim predviđanjima obraćao pojedinim ljudima na vlasti, ali naravno u zavijenoj formi kako to ovi ne bi razumeli. Tako je Kundera koristio horoskop kako bi širio liberalne ideje i direktno uticao na ljude koji su bili politički moćni i, ko zna, moguće da je tako uticao i na Praško proleće i događaje tog vremena. Šta ćeš, ne mogu Česi bez “šale i ludosti”(legendarni Hašekov vojnik Švejk) pa su tako uz osmeh i “zveckanje ključeva” ispratili rusku vojsku i ponovo vratili svoju slobodu i nezavisnost. Kundera je u međuvremenu otišao u Francusku i postao svetski poznat disident-književnik i borac za slobodnu tadašnju Čehoslovačku. Posle je ostao da živi u Francuskoj, pa ga je neki književni kritičar (Francuz) morao da podseti da je njegova država sada slobodna i da može da se vrati, ali Kundera je izgleda zavoleo francuski mentalitet i način života (a ko ga ne bi voleo). Sad se vi verovatno pitate: Kakve veze imaju feng šui i njegova zabrana od strane kineskog predsednika sa Kunderom i njegovim horoskopom? Pa na prvi pogled nikakve, ali ipak možda ima sličnosti zbog “liberalnih ideja” koje su tu mogu provući u zavijenoj formi. Ova feng šui literatura je verovatno bila šund na razini popularne literature iz domena astrologije, parapsihologije i paranormalnih pojava koja se može naći kod nas, ali je bila popularna kod turista koji su je rado kupovali i onda je tu moglo doći i do neke “antidržavne i antiideološke” kampanje. A možda je kineski predsednik prosvetiteljski raspoložen pa želi da ukine predrasudu o Kinezima kao narodu sklonom misticizmu i ezoteričnoj literature i tako ih pokaže u svetlu racionalno-ekonomskog progresa i blago-liberalnog društvenog štimunga – đavo bi ga znao. Kroz tu tzv. ezoteriju može svašta da se provučeS Lično mi je “drag” primer rusko-carske tajne policije OHRAN-e koja je lansirala izmišljen pamflet “Protokoli sionskih mudraca”, želeći ovim “mističnim” spisom da (ne)posredno optuži Jevreje za “širenja komunizma u tradicionalno-carskoj Rusiji”. Ovaj antisemitski falsifikat je postao vrlo popularan, pa su ga čak i nemački nacisti voleli i koristili u svoje propagandne svrhe. I danas se može ova opasna žvrljotina naći na policama naših knjižara uz ostalu mistično-ezoterijsku literature koja često ne beži od antisemitskih izliva mržnje ili pak idolatrije sopstvenog naciona (Srbi kao nebeski 19 narod –najstariji, najmudriji i najnapaćeniji, jer su nam svi zavideli na našoj superiornosti). Ima kod Kiša u Grobnici za Borisa Davidoviča priča o revolucionaru, borcu u španskom građanskom ratu, koga na prevaru strpaju na brod i odvedu u SSSRS Tamo je provodio svoje vreme trunući u zatvoru, ali nisu smeli da ga ubiju tek tako jer je bio poznati borac i revolucionar. Zato su odlučili da ga nateraju, uz ucene i užasno mučenje, da napiše “javno” pismo gde bi priznao sva svoja “zlodela i izdajstva” i tako ga javno osramote i spreče njegovu heroizaciju postmortemS Onda počinje prava literarna igra jer revolucionar piše to pismo, a predstavnik vlasti – policajac to analizira i traži skrivena značenja i prikrivene forme koje bi mogle da miniraju njegovo “priznanje”. Svaka vlast je jednako glupa i osiona jer veruje da je samodovoljna. Na to su se navukli, a kasnije i razbili mnogi vlastodršci, kako kod nas tako i u belom svetu, kako danas tako i nekadS Vlast je gadan porok i stvara zavisnost, a i uzročnik je svekolikih nevolja – i za sebe, a osobito za podanike nad kojima vlada. Ne verujte njihovim “feng šuijima”, pamfletima, mistično-ezoteričnim spisima; ne verujte njihovoj lažnoj humanosti i tobožnjoj zabrinutosti za svoj narod; ništa im ne verujte, ni kada vam darove donose; ni kada vam trinaestu platu ili penziju nude; ne verujte im ni kada se igraju “vlaka u snegu” i “družine Pere Kvržice”; ne verujte njihovim osmesima i obećanjima jer su nas već toliko puta prevarili; ili kako bi stara kineska poslovica rekla: Ne veruj čoveku koji laže Zlatko Jelisavac HRVATSKE NOVINE Iz krajnosti u krajnost, od vremenskih uvjeta, političkih dešavanja u nas, i ekoloških novosti u vezi Palićkog jezera Dragi moji čitatelji, sugrađani i svi vi koji pratite novosti u našem listu, nadam se većina vas, sa zebnjom, strepnjom a ipak živi i zdravi ste preživjeli nevrijeme koje nas je zaista iznenadilo poslije relativno blagog, ne hladnog mjeseca siječnja, što nas je pomalo ohrabrilo da će nam ova zima biti blaga, daleko toplija od prosjeka. Čak i visibabe, taj dragi vjesnik proljeća, su procvale, uljuljkali smo se u nešto što baš i nije prirodna pojava. No čovjek veoma lako prihvati ono što je ljepše, ugodnije (da nekažem jeftinije zbog grijanja), makar to bilo i neprirodno toplo vrijeme za ovo doba godine, nakon čega se u veoma kratkom periodu vrijeme preokrenulo i pojavila se zima, nepamćena skorije na ovim prostorima. Ne bih ulazila u detalje spašavanja, tko i koliko je bio nazočan i koliko smo bili spremni, točnije nespremni, za ove izvanredne okolnosti. Jedno je sigurno netko iz ljudskih pobuda, neki po službenoj dužnosti, a pojedinci zbog političkih poena su se pojavili na „barikadama“, htjedoh reći na vrhovima snježnih nameta gdje su se spašavali ljudski životi. No bilo kako bilo, ljudskih žrtava nije bilo,što je najbitnije. Svi nazočni sa ekipama za spašavanje dali su maksimum pod datim uvjetima. Zimi vrijeme može varirati i temperaturne razlike su moguće, tako je i sa padalinama, iz krajnosti u krajnost, priroda je nepredvidljiva. Tragično je to kada je sudbina prirodnih bogatstava kao što su jezera, livade, šume, upropašćena zbog ljudskog nemara, kasnog reagiranja ili pustog neznanja. Da pređem na suštinu onogašto vam želim saopćiti o najsvježijim ekološkim pitanjima vezano za naše Palićko jezero. Drago mi je da se mogu konačno služiti sa točnim, provjerenim podacima i ciframa, koliko smo blizu ili daleko od istine da ima nade za spas onog jedinog jezera koje smo na ovoj ravnici dobili kao dar od prirode. Palićko jezero je ponovno na prekretnici: narednih dana treba da se odluči hoće li se ono spašavati betonskim gromadama u vidu kaseta ili manje agresivnim, a kako se tvrdi efikasnijim metodama. Pokrajinski sekretarijat za HRVATSKE NOVINE urbanizam, građevinarstvo i životnu sredinu odobrio je 60 milijuna dinara, a grad Subotica 1 5 milijuna, dok stručnjaci treba da daju mišljenje kako će biti utrošena ta sredstva. Do prije nekoliko sedmica nije bilo dileme da će novac biti utrošen na podizanje betonskog zida u trećem sektoru Palića, a po prijedlogu Instituta „Jaroslav Černi“ čiji projekt remedijacije, tzv. izmuljavanja, predviđa izgradnju dvije betonske kasete. Po glavnom projektu Instituta predviđeni su radovi u vrijednosti od milijarde dinara, gdje je ovaj betonski nasip tek mali postotak onoga što treba učiniti. I fizički i financijski najzahtjevnije je polaganje cijevi i kompletne aparature koja će usisavati mulj i ubacivati ga u betonske kasete. Samo taj segment košta više od 600 milijuna dinara, i spada u onu vrstu zahvata koji se zbog prirode tehnologije ne izvode „na rate“. Međutim, ulazak u ovako skup projekt je doveden u pitanje, iako je za njegovo dovršenje potrebno obezbijediti ne tako veliki iznos novca. Dr. Gabor Mesaroš, savjetnik gradonačelnika za pitanje zaštite životne sredine u Subotici je rekao da je Institut „Jaroslav Černi“ napravio dobar projekt na zadatak koji im je pogrešno postavljen. Zadatkom su naložene mjere za izmuljavanje jezera, umjesto da potraže i druga dostupna rješenja za revitalizaciju Palića. Problem je sada u tome što je taj projekt prošao čitav niz faza, od studije do glavnog projekta i praktično je pred realizacijom. Zasadne bih više govorila o projektu i mišljenjima i lošim proračunima. Citirala bih na kraju njemačkog stručnjaka koji je na osnovu svoje dugogodišnje studije Palićkog jezera dao svoje mišljenje koje je zastrašujuće...da se naježimo! Mišel Roman, hidrolog iz Njemačke upozorava da izmuljivanje jezera neće odstraniti osnovne uzroke koji su doveli do zagađenja vode. On ovako opisuje svoj susret sa Palićem: „Prvi put sam ovdje vidio neko jezero u tako lošem stanju. Ovdje se stalno govori o potrebi izmuljivanja jezera, jer je sloj mulja na jezerskom dnu različite visine, a ima ga i do jednog metra. Međutim, to je mjera koja ’liječi’ simptom, a ne i uzrok ’bolesti’ jezerske vode.“ On dodaje da bi izmuljivanje trebalo da se radi paralelno ili nakon niza drugih aktivnosti koje bi na dugi rok mogle da poboljšaju neprozirnu i neprivlačnu vodenu površinu. Mišel Roman je uradio presjek zagađivača jezera i označio crne točke, a to je slivanje neprečišćenih ili bar 20 nedovoljno prečišćenih otpadnih voda grada i okolice u Palić, kao i difuzno zagađivanje kroz poljoprivrednu aktivnost na pojedinim dijelovima oko jezera. Njegova ocjena se u potpunosti slaže sa mišljenjem ovdašnjih stručnjaka. Međutim, kada je riječ o mjerama koje treba poduzeti, Romanovo mišljenje je nešto drugačije. Važno je da Palić napokon završi svoju kanalizacijsku mrežu i svu otpadnu vodu odvede na prečistač umjesto da je neprečišćenu ubacuje u Ludaško jezero. Mišel Roman zagovara i stvaranje zaštitnog pojasa oko jezera, od deset ili dvadeset metara, koji bi tijekom cijele godine imao zeleni pokrivač kako bi biljke vezale zemlju da se pod utjecajem kiše i vjetra ona ne prenosi u jezero. „Ljudima koji tu imaju njive treba pomoći i edukovati ih, da ne strahuju od zaštitnog pojasa,“ kaže Roman naglašavajući da bi takav pojas imao i vrijednost za posjetioce i rekreativce na Paliću. „Grad je poduzeo najvažniji korak i izgradio najmoderniji prečistač u Srbiji koji radi od svibnja 2009. godine. Prisustvo dušika u vodi prije izgradnje prečistača bilo je u prosjeku oko 35 miligrama po litru, što su vrijednosti septičke jame. Sada je to na nivou 1 0 i ispod 1 0 miligrama po litru, što je europski standard. Fosfor, kao najvažniji elemenat koji hrani alge, koje opet onda dovode do zagušenja jezera, sada je sa pet ili čak šest miligrama sveden na nivo manji od jednog miligrama po litru, što je također europski standard. Ali, Subotica sa tim ne može da bude zadovoljna, jer kod ovakvih plitkih jezera treba da vladaju stroža mjerila,“ navodi Roman. Kako se nezvanično procjenjuje, nedostaje između tri i četiri milijuna eura za izgradnju kanalizacijske mreže oko Palića i spoljnjeg kraka koji bi otpadnu vodu sa Palića, umjesto da je direktno ubacuje u jezero, odveo na prečistač. Tek paralelno sa tim ima smisla, objašnjava Roman, raditi i izmuljivanje jezera. Iako je to mjera od koje svi najviše očekuju, ona je u stvari samo rješenje za posljedice, ali ne i za uzrok zagađenja. Pa cijenjeni naši čitatelji nadam se da će i vama ovi podaci biti interesantni, i tema za dubioznije razmišljanje. U nadi da je ovo jedan ozbiljan i odgovoran pristup, svima onima koji su zaduženi za daljnju budućnost našeg jezera želim uspješnu realizaciju. Neka nam mjesec veljača bude uspješan i radostan! Dipl.ing. Beloševac Marietta Politička desnica Desni blok političkih stranaka obuhvaća široku paletu u koju spadaju monarhističke, aristokratske, teokratske, reakcionarne kontrarevolucionarne stranke. Desnica i desničarenje pojmovi su koji nas svakodnevno zasipaju sa televizijskih ekrana, iz tiskanih medija te iz usta političkih čimbenika. Ovi termini najčešće su u uporabi kako bi se nekoga diskreditiralo kao nazadnog, protivnika napretka i razvoja. Kada i socijaldemokratska i demokršćanska politička opcija provode gotovo identičnu politiku na gospodarskom, obrazovnom, vanjsko i unutarnjem, demografskom i socijalnom polju , teško je govoriti o postojanju političke desnice i desničarenju. Politička desnica je sintagma kojom u aktualnom političkom životu označavamo uglavnom konzervativne struje unutar političkog spektra. I na kraju prvog desetljeća 21 . stoljeća u znanstvenoj i popularnoj literaturi postoji za politička strujanja u području desnog ekstremizma mnoštvo međusobno konkurentnih pojmova pod kojima se razumijevaju i različiti sadržaji. Desni ekstremizam, radikalna desnica, ultranacionalizam, (neo)fašizam, (neo)nacizam, Nova desnica, samo su neki od pojmova koji se pojavljuju u međunarodnoj literaturi i oko kojih se, s obzirom na različita društveno-politička i metodološka polazišta autora, teško postiže suglasnost kad je riječ o njihovu značenju i sadržaju. Desni ekstremizam Iako se na prvi pogled čini da su termini desni ekstremizam i ekstremna desnica (extreme right, right-wing extremism, extrême droite, extrémisme de droite, estrema destra) sinonimi, u prvom je slučaju osnovna riječ ekstremizam, a u drugom desnica. U definiranju pojma desnog ekstremizma potrebno je krenuti od nadređenog pojma političkog ekstremizma koji su Backes i Jesse definirali kao “skupni pojam za različite političke stavove i nastojanja koja odbijaju demokratsku ustavnu državu i njezine osnovne vrijednosti, bilo da negiraju načelo ljudske jednakosti (desni ekstremizam), bilo da žele načelo jednakosti proširiti na sva životna područja, prekrivajući i ideju individualne slobode (komunizam), bilo da ikoji oblik državnosti označavaju represivnim (anarhizam)” (Backes i Jesse). Ekstremizmom se dakle opisuju stavovi i stremljenja kojima je zajedničko odbijanje sustava vrijednosti koji su temelj demokratske ustavne države; riječ je o antitetičkom paru ekstremizamdemokracija. Ta se definicija zasniva na pluralističkom razumijevanju demokracije koja je suprotna stavovima koji zagovaraju monizam interesa koji je karakterističan za totalitarna društva. Demokratska je ustavna država suprotnost državnim modelima koji teže identitarnoj teoriji demokracije, jer pluralizam negira Rousseauovo poimanje demokracije koje zagovara ukidanje razlika između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada. Misao vodilja o tome da su ekstremizam i demokracija na suprotnim pozicijama ima, naravno, i svoje protivnike, koji pojam ekstremizma poistovjećuju s ekstremom, a time misle na krajnje točke kontinuuma “lijevodesno” Međutim, prema samom značenju riječi, “ekstreman” bi bio netko tko se nalazi vrlo daleko od neke konkretne ili apstraktne sredine. I upravo tu dolazimo do važnog pitanja: što je sredina? Taj pristup, naime, ne definira točno sredinu, na nju se obično gleda kao na varijabilan i nejasan duhovno-politički mainstream unutar krajnjih točaka “lijevo-desno”, što u političkim znanostima ne može služiti kao kriterij. Još jedan od najčešćih argumenata protiv normativne definicije političkog ekstremizma jest da on izjednačava lijevi i desni ekstremizam (Butterwege i Meier, 2002). Međutim, već sami atributi “desni” i “lijevi” ekstremizam pokazuju da se priznaje suprotstavljeni i deološki pravac tih dvaju fenomena. Pojam ekstremizam potječe iz latinskoga jezika (lat. extremus = krajnji). Još je Aristotel u svojoj Ethica Eudemia rekao da je “sredina u jačem proturječju prema krajnostima nego što su krajnosti (ekstremi) međusobno jedna prema drugoj”. Sredina naime “ne dolazi niti s jednim ekstremom zajedno, ali ekstremi dolaze često zajedno” (Aristoteles) U literaturi postoje brojne definicije desnog ekstremizma, u kojima se, primjerice, kao desnoekstremističke mogu obilježiti osobe, organizacije i grupe koje zastupaju“... autoritarne, antipluralističke, antiparlamentarne (...) i nacionalističke (prema stranim grupama predrasudama opterećene) misli i ideje i kod kojih se u tu ‘političku filozofiju’ još ubraja i rigidna, na ‘ili-ili dihotomiju’ fiksirana misaona shema. (Desni) radikalizam Pojam desni radikalizam je u “znanstvenim raspravama, kao i u javnoj uporabi, postao neobvezujući catch-allterm kojim se opisuju sva strujanja desno od etabliranog konzervatizma” (Jaschke, 1 994). Nemali broj autora poistovjećuje ga s pojmom desnog ekstremizma, odnosno radikalizam se interpretira i kao slabiji, ali i kao razvijeniji oblik ekstremizma. Primjerice Schubert i Klein u upotrebi nasilja vide ključnu razliku između ekstremizma i radikalizma te u radikalizmu vide “viši” stupanj ekstremizma. Oni u ekstremizmu vide “načelno i nepomirljivo neprijateljstvo prema porecima, pravilima i normama demokratske ustavne države, kao i fundamentalno odbijanje društvenih i ekonomskih okolnosti koje su s njom povezane”, dok se lijevom i desnom radikalizmu a priori pripisuje zagovaranje nasilnih radnji (Schubert i Klein, 2006). 21 Nova desnica Analiziranjem politološke literature o Novoj desnici na europskom tlu može se zaključiti da je i taj pojam višestruko interpretiran. Nova desnica smješta se ideološko-programski između konzervativizma i desnog ekstremizma, kao njihov granični fenomen ili pak “šarka” (Gessenharter, 1 994), odnosno njihova “siva zona” (Mantino,1 992). Pfeiffer u Novu desnicu ubraja “nacionalne revolucionare” i “konzervativne revolucionare” koji se nalaze u “sivoj zoni” desnog ekstremizma, ali svrstavanje cijele Nove desnice u područje “desnog ekstremizma utoliko nije opravdano” (Pfeiffer, 2002). Stöss pak razlikuje između grupa koje su usmjerene na autoritarne i fašističke metode vladanja iz doba Weimarske Republike i onih koje se trude pronaći suvremena rješenja, prilagođena promijenjenim nacionalnim i međunarodnim političkim uvjetima prouzročenim Drugim svjetskim ratom. Prvi bi se mogli opisati kao Stara desnica, a drugi kao Nova desnica (Stöss, 1 995). Stara desnica identificira se, doduše, s predodžbama nacionalsocijalista, ali ne teži restauraciji historijskog nacionalsocijalizma; ona nastoji izbjeći propuste nacionalsocijalističke diktature i na određeni način početi ispočetka. Nova desnica distancira se od “starog nacionalizma” i u potrazi je za novim političkim koncepcijama . Politički ekstremizam, bilo lijeve ili desne orijentacije, karakterizira odbijanje temeljnih vrijednosti demokratske ustavne države. Politički ekstremisti polaze od apsolutnih istina, njihove doktrine počivaju na aksiomatskim temeljima, ideološki su kruti i skloni pronalaženju “žrtvenog jarca” za postojeće stanje. Desni ekstremizam, za razliku od lijevoga, ne priznaje etos fundamentalne ljudske jednakosti. U strukturne crte desnog ekstremizma mogli bismo, sažeto prikazano, ubrojiti agresivni nacionalizam povezan s rasizmom, socijaldarvinizam, autoritarnost i revizionizam. Desni ekstremizam treba razlikovati od radikalizma koji je, zbog svoje semantičke opterećenosti, neprikladan za analizu demokratskih stremljenja. Nova desnica može se pak ukratko opisati kao mreža intelektualaca, novinara i izdavača koji “kulturnom hegemonijom” žele preuzeti dominaciju nad javnim mišljenjem i tako stvoriti dobru podlogu za djelovanje desnih ekstremista. Etnopluralizam, kao bitan ideološki element Nove desnice, zbog dovođenja u pitanje pluralizma i ljudskih prava nosi ekstremističke crte. Upravo suptilne varijante desnog ekstremizma mogu potkopati demokraciju i ugroziti njezinu srž. M.M HRVATSKE NOVINE Hrvatska se opirala poniženju kroz svoju povijest Za razliku od naših polupismenih 'naučnih radnika', francuski stručnjaci za povijest i situaciju 'izmedju dvaju svjetskih ratova' obradili su i u globalu i minuciozno sudbinu Hrvatske kao posve ukinute države i zanijekane hrvatske nacije sa svojom burnom povješću i kulturom, svedenu na neka 'južnoslavenska plemena' Potomci smo europskih starosjeditelja Dinaraca ljudi visokog stasa koji su zajedno sa svojim biljkama i životinjama preživjeli i Ledeno doba privrženi svojoj zemlji i svom moru. Topla voda s polutara, tekla je kao prava nadmorska rijeka kroz Gobraltar, toplom stranom Sredozemlja i produljivala duž sjeverne jadranske obale koja nikad nije bivala pokrivana ledom. To i izobilje izvora slatke vode omogućili su našim precima da obrađuju svoju zemlju, uzdržavaju svoje blago na pašnjacima i bave se pomorstvom i ribolovom. Imali su dovoljno sredstava za život i opstanak, ali sve je trebali pribavljati snagom svojih ruku. U tom prostoru po duljini Istočne jadranske obale i u zaleđu – kako se je led povlačio – sve dublje u unutrašnjost, u trajanju od tisuće godina Dinarci su povećavanjem životnog prostora i brojčano rasli. U Istri je pronađenio ljudsko stanište – pećina Šandalja - staro – oko jedan milijun godina. To bogato more, plodna zemlja i Dinarci koji su se znali dobro snalaziti da osiguraju svoj opstanak, kad su se i istočno i zapadno, a kasnije i na sjeveru počele pojavljivati nomadske i pljačkaške horde počela je duga epopeja obrambenih ratova od nasrtaja napasnika. Sva naša povijest, prema antropolozima, a u novije doba i genetičarima, povjest sjedilačkog pučanstva Dinaraca prošla je u obrambenoj spremnosti: ratari su bili i naoružani ratnici, sela su bila ograđivana obrambenim zidovima, a duž naše obale – od Istre pa sve do Peloponeza – građeni su megalitni refugiji u koje su se – na znak opasnosti – sabirali ljudi i njihova stoka, dok su ratnici odoljevali navalama divljih pljačkaša. ILIR ZNAČI SLOBODAN Arheolozi, a zatim i antropolozi, a HRVATSKE NOVINE ovodbno i genetičari, ustanovili su svaki na svom području povijesnih znanosti naših područja, da su dinarska plemena bila organizirana za opstanak i obranu svaki na svom području, a kad je trebalo, znali su zajedno organizirati obranu. U tako bogatom i relativno dobro branjenom prostoru nastala je Panonija čija su plemena bila ukupno, radi srodstva, nazvali – Iliri. Oni su prvi uzgajali velika stada goveda, poznavali su još u doba Vučedolske kulture i alternaciju zemljišta i bili su vrlo lucidnim, a ne i praznovjerni. Njihov način proizvodnje žilja i bilja, a također i kovanja i uporabe odličnog oružja, omogućila je obranu rubova zemalja bez organiziranih sjedilačkih grupa na koje su dolazili, donosili 'i u lijevoj i u desnoj' a na svojim zaprežnim kolima (kako se vidi na nekim arheološkim rekvizitima) prevozili su nejač, hranu i predmete za svakidašnju i sezonsku uporabu. Antropolozi dokazuju da su Dinarci doprijeli do svih rubova Europe pa i jugoistočne Azije, ali nije poznato da su tamošnje državice a ni kasnije organizirane države bile proglašavane dijelovima nikad ne postojećeg Ilirskog carstva. Ilir znači slobodan, a Herodot tumači da su stvarno bili slobodni. Latinski povjesničar Tit Livije zapisa da su i uoči razdoblja Krista, 'Iliri bili nepobjedivi i na kopnu i na moru'. Imali su i na kopnu i na moru dostatna sredstva za obranu od svih nasrtaja i to je bilo i ostalo karakteristično za svu našu povijest: povijest obrambenih ratova. Najveći ilirski strateg bili su Dmitar Hvaranin na moru i veležupan Baton na kopnu. Rimska vojska je, nakon pomorskih pokušaja da prodre u Jadran, dovela Senat do potrebe da potpiše s Ilirima – Ugovor o nenapadanju - Rim je nakon toga priznao Dmitru Hvaraninu vlast na svim ilirskim 22 zemljama duž Jadrana. Julije Cezar je pokušao prodrijeti u Jadran, ali je pretrpio poraz. Stoga je uputio Oktavijana svog nasljednika da ide k Ilirima u pomorsku školu, zajedno s Istraninom Agrippom, a to im je omogućilo da dobiju obrambenu pomorsku Bitku kod Actiuma. Rimske legije su pokušale slomiti združenu vojsku Panonije (danas Bosne) i pali su u zamku bana Batona. Morali su s nama potpisati s Batonom opet jedan „Ugovor o ne napadanju“– ovog puta što se tiče kopnenih snaga. ZAKLETVA NA GROBU SVETOG PETRA Obrambena strategija Dinaraca prožima svu našu potonju povijest i ilirski Imparatori su, nakon ukidanja centralizirane Imperije (diktature) tu strategiju proširili na sve kompozante Imperije, osobito po rubovima. Poput valova koji se šire od centra strateškog impulsa prema rubovima, u ukupnosti Zapadnog rimskog carstva, naša Dalmatinsko-panonska dijeceza je uspjela održati samosvijest našeg pučanstva i nakon pomoći koje je dobila sa sjevera od Bielohorvata, da se obrani od barbarskih pljačkaša, ubojica i rušitelja. Da su Bielohorvati preuzeli i nastavili strategiju obrambenog rata, dokazuje i priserga koju je knez Hrvata položio pred papom Agatonom na Grobu svetog Petra 698. godine – da ne će osvajati tuđe zemlje i da će biti saveznik Rima. Knez Domagoj je vodio obrambeni rat na moru. Kralj Tomislav je vodio obrambeni rat i na moru i na kopnu. Kralj Tvrtko I. Kotromanić je uspio oko sebe okupiti razne područne vojske od juga prema sjeveru, od zapada prema Drini pa i do Mačve – u naporu da se riješi strane dominacije koju su lukavo održavale, pomažući jedna drugoj – Venecija i Madžari, Franci i Bizantinci. Razne združene snage Tvrtkove vojske nazivale su se su već – ustaše. Tako ih naziva i August Šenoa u svom romanu „Kletva“. Nije to bio prvi neuspjeh u pokušaju obnove Hrvatske kao jedinstvene kraljevine na svom svojemu etničkom i državnom teritoriju. Nešto slično događalo se - jer se je pokušavalo ostvariti tijekom vladarskih razdoblja hrvatskih banova i knezova Zrinskog i Frankopana, a koje su izdali Burboni u korist Habsburga. Sudbina im se je gadno osvetila. Kao što god su čeličnim sječivima obezglavljeni Petar Zrinski i Fran-Krsto Frankopan, tako su obezglavljeni i Burboni (Louis XVI) a i krunski nasljednik Habsburga, FranzFerdinand u Sarajevu 1 91 4. Zapravo tad je svima bilo jasno da je Bosna bila strateški epicentar s kojeg je potekao sav kaos svijeta u dvadesetom stoljeću. Taj kaos se je okrenuo protiv Romanovih koji su ga naručili. Propast Rusije je unio germanski agent Lenjin, a Crvena armija je, u najtežim uvjetima prvog svjetskog rata postala velikom prijetnjom i Njemačkom Reichu, a i svoj zapadnoj Europi, pak su ga stratezi ograničili na brzinu i zapetljali u Versaillesu 1 91 9. Versailleskom odlukom Srbiji je dodijeljena daleko starija nacionalna država Hrvatska. Karađorđevići su odlučili ukinuti sve prerogative hrvatske države a i hrvatske nacije. Iz straha zbog mogućeg miješanja Sovjetskog Saveza na Balkanu, ta Karađorđevićeva politika je dobila što prešutnu što izričitu potporu Zapadne Europe – da zadovolji i sovjetske ambicijeS CHURCHILL I tu i tad su stvoreni uvjeti za sudbonosno odmjeravanje – strategije navalnih i strategije obrambenih ratova. Naime, Njemačka je izišla iz prvog svjetskog rata kao država koja je bacila boomerang na Zimski Dvorec Romanovih, a primila ga nazad pravo u dvorac 'Sans souci'. No, Prusi ne bi bili Prusi kad se ne bi sjetili svojih iskustava s Romanovima: što tajno što javno – dogovarati se – na račun zapadnoeuropskih carstava (u prvom redu Britanskog i Francuskog, itd.). Prvi pozitivni dogovor između Moskve i Berlina zbio se je u Rapallu (1 922), kad je ispostavljeno diplomatsko povjerenje između dviju velesila u tom dijelu Europe. Ipak, kako su zapadne kancelarije shvatile da ih se to i te kako tiče, njihova taktika bila je – pomagati sve režime koje vodi podozrivost prema Sovjetskom Savezu i prema Njemačkoj. Tako je došlo do udvaranja Mussolinijevom fašističkom režimu s istoka i sa Zapada, a i iz Njemačke (Jedan od prvih koji je išao Mussoliniju na noge, u Rim, bio je – Winston Churchill (1 5.01 .1 927.), a za njim još i Chamberlain). U to doba je i srbijanski kralj Aleksandar dao poubijati hrvatske zastupnike u Beogradskoj Skupštini i zavesti – Šestosiječanjsku diktaturu. Zapravo tad su se stvorili i uvjeti da se stavljanjem 'ljute trave na ljutu ranu' ukaže da protiv podlosti i drskosti postoji efikasan lijek – do rasula diktature vodi obezglavljenje diktatora. Za razliku od naših polupismenih 'naučnih radnika', francuski stručnjaci za povijest i situaciju 'izmedju dvaju svjetskih ratova' obradili su i u globalu i minuciozno sudbinu Hrvatske kao posve ukinute države i zanijekane hrvatske nacije sa svojom burnom poviješću i kulturom, svedenu na neka 'južnoslavenska plemena'. Među najuspjelija i najobjektivnija djela francuskih književnika o tom razdoblju su: „Occident joue et perde' (1 968) Bernard George-a (1 968); zatim „Oustachi, terroristes de l'ideal' Michel Lespart-a (1 976); 'Dangers serbes sur la Croatie' Andre Ott (1 987, Ernet Pezet „Stepinac – Tito“ (1 959). ; Francois Broche: „Alexandre I. – Louis Barthou' (1 978) itd, Posebno i osobito - moglo bi se reći da je životno djelo francuskog istraživača Christophe Dolbeau (*1 953), autora niza znanstveno obrađenih tema u djelima, kao :'Les Sacrifies de Yalta' (1 988), 'Ante Pavelić' (1 989.); 'La Croatie – santinelle de l'Occident' (1 990); 'Le panserbisme – cancer yougoslave' (1 991 ); 'FranceCroatie entre XI et XIX siecele' (1 994); 23 'Les forces armees croates' ( 2002); 'France-Croatie – une belle amitie' (201 2) itd itd. G. Dolbeau je objavio niz članaka o istim temama po francuskim časopisima i listovima, a i u hrvatskom tisku u Dijaspori i u Domovini. To je utoliko dragocijenije što je njegov djed po majci prošao kroz njemačke logore tijekom Drugog svjetskog rata. Među svim knjigama navedenih francuskih autora, najsažetije i u samoj biti istine zvuče slijedeće misli Francois Broche, u njegovoj knjizi o Marseilleskom atentatu: „Da se Hrvati nisu popubunili protiv tolikog poniženja, oni bi bili dostojni prezira“. To su teške i sudbonosne riječi u očekivanju realizacije prava hrvatske nacije na samoodređenje, a Francois Broche nije bio bilo tko! Njegov otac je bio dopukovnik francuske kolonijalne vojske, a zatim de Gaulle-ov 'Compagnon de la Liberation' (prvoborac). Diplomirao je na školi ENA (koja proizvodi visoke državne kadrove), a uređivao je niz prvorazrednih listova i časopisa, od gaullističkog povremenika 'L'espoir' do 'Revue de politique independente' ili 'Le spectacle du monde'. Dobio je, između ostalih, nagradu „Prix d'Ecrivains combattants' te nagradu koju mu je dodijelila „Academie des sciences morales et politique', itd. Oni koji su stajali iza poniženja Hrvatske grdno su se prevarili jer – očito – nisu nas ni približno poznavali. Hrvati su išli s Napoleonom do u Moskvu. Motivirale su nas 'Ilirske provincije', ali i one su nestale s Napoleonovom Imperijom. Francuska je nakon toga imala nesrazmjerno ponašanje prema nama – zbog prezira prema povijesnoj istni i međunarodnim pravnim normama po kojima je etnocid daleko veće zlo od regicida. Političkom igrom ili strančarenjem ima smisla baviti se u nezavisnoj pa i u državi pod stranom dominacijom, kako je to bilo prije prvog svjetskog rata, ali bavit se političkim igrama u potpuno obespravljenoj državi i obezličenom narodu - zapravo je puki je sarkazam i servilno ponašanje izroda i izdajica. Nakon proglasa 'Šestosiječanjske diktature', nastala je opća hajka na sve što je još disalo domovinskim grudima. Zatvori su punjeni, ljudi su prebijani, a politički leaderi koji nisu otišli u pravom trenutku u emigraciju dospjeli su u zatvor pa i na robiju. I.Vidović HRVATSKE NOVINE
© Copyright 2024 Paperzz
