DVOMISIÈNIK ZA NAUKU, KULTURU I STVARALAŠTVO GODINA VI • BROJ 53-54 • SUBOTICA • FEBRUAR. - MART 2011. RIČ UREDNIKA Božićna radost Svaki kraj godine nosi rezimiranje onoga što je urađeno u godini koja ostaje za nama. Sve ono što je lipo tog se triba rado sićati, a ono što je ružno triba ostavit iza sebe. Iščekivanje Božića je radost za svaku familiju i svakog pojedinca di težimo pružit nesebičnu ljubav, otvorit svoja srca i poklanjat pažnju svojim najbližima. Radujmo se novom Božiću i budimo srićni jedni uz druge šireć svu radost koju ovaj velik praznik donosi. SrićanVam Božić i Mlado lito! U OVOM BROJU: RIČ BUNJEVAČKE MATICE dvomisečnik za nauku, kulturu i stvaralaštvo Godina: VIII Broj: 85-86 Novembar - Decembar 2013. Tiraž: 600 Izdavač: Bunjevačka matica Glavni i odgovorni urednik: Tamara Babić Korektor: Mijo Mandić Priprema za štampu: Grgo Križanović Fotograf: Marija Horvat str. 3 ZNAMENITI BUNJEVCI - BISKUP IVAN ANTUNOVIĆ str. 4-5 KRATKA ISTORIJA BUNJEVACA str. 6 SIĆANJE NA BOŽIĆ IZ SOMBORA str. 8 KONKURS “BUNJEVAČKA LIPA RIČ” str. 9 IZLOŽBA SLIKARA BUNJEVAČKE MATICE “RAĐANJE LIPOTE” str. 11-12 Redakcija: Mijo Mandić Ivan Sedlak Ana Popov Joso Poljaković Ružica Parčetić Kata Kuntić Stipan Šarčević U IŠČEKIVANJU BOŽIĆA Adresa Subotica, Korzo 8 Telefon: 024/557-213 SAVITI IZ POLJOPRIVREDE str. 17 E-mail: ric_matice@open.telekom.rs bunjevackamatica@open.telekom.rs web: www.bunjevacka-matica.org PISNICI BUNJEVAČKE MATICE str. 19 STVARALAŠTVO GRGE PEŠTALIĆA str. 20 Štampa: “Čikoš štampa”, Subotica 2 VISTI IZ MATICE str. 14 POETSKA DUŠA MARIJE HORVAT str. 16 Novembar - Decembar 2013. Visti iz Matice Dana 5. novembra 2013.godine U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru „Večeri utorkom”, održana je promocija zbornika „Bunjevci , Etnodijalektološka istraživanja 2009 godine“, koju je organizovo Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine. Zbornik su pridstavili dr Biljana Sikimić (Balkonološki institut Beograd), dr Žarko Bošnjaković (Filološki fakultet Novi Sad) i mr Suzana Kujundžič Ostojić (pridsidnik Privremenog organa nacionalnog saveta bunjevačke nacionalne manjinme). Isprid Matice skup je pozdravio Marko Marjanušić, podpridsidnik. Dana 13. novembra 2013. godine Povodom obilužavanja 95 godina od oslobođenja Subotice, kad je 13. novembra 1918. godine srpska vojska ušla u Suboticu, u organizaciji SKC „Sveti Sava“, Bunjevačkog kulturnog centra Subotica i Udruženja ratnih dobrovoljaca od 1912-1918. godine, 12. novembra 2013. godine u sali bioskopa „Jadran“ održana je svečana akademija sa kulturno umetničkim programom. Isprid Matice je prisustvovo pridsidnik Ivan Sedlak, podpridsidnik Marko Marjanušić i sekretar Geza Babijanović. Narednog dana, 13. novembra na polaganju vinaca na željezničkoj stanici bili su prisutni sekretar Geza Babijanović i član Glavnog odbora Ivan Skenderović, a na spomenik oslobodiocima sekretar Geza Babijanović i član Glavnog odbora Zvonko Stantić. Dana 19. novembra 2013. godine U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru „Večeri utorkom“ održana je izložba slika sa prve kolonije „Bunjevača matica 2013“. Svoje radove su izložili slikari: Pavle Blesić i Sava Stojkov obojica iz Sombora, Ivan Šarčević, Nora Evetović, Snežana Kujundžić iz Subotice i Milan Uzelac sa Palića. Za izložbu je napravljen katalog , koji je besplatno podeljen učesnicima i publici. U programu su učestvovali Tamburački orkestar „Sledbenici Pere Tumbas Haje“ sa vokalnom solistkinjom Tamarom Babić. O izložbi je govorio pridsidnik Ivan Sedlak, a otvorio je Mile Tasić, poznati likovni kritičar iz Subotice. U ime slikara organizatorima se zafalio Pavle Blesić. Dana 25. novembra 2013. godine Pridsidnik Republike Srbije Tomislav Nikolić međ Bunjevcima. U Velikoj većnici gradske kuće u organizaciji Privremenog organa upravljanja Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine obilužen je nacionalni praznik „Dan Velike narodne skupštine 25. novembra 1918. godine“. Med gostima je bio pridsidnik Republike Srbije Tomislav Nikolić, koji je izuzetno srdačno dočekan u pripunoj Velikoj većnici Gradske kuće. U svom pozdravnom obraćanju čestito je Bunjevcima praznik i u daljem govoru izneo državni stav da su Bunjevci stari – autohton narod u Bačkoj i da podržava naše aktivnosti na standardizaciji bunjevačkog jezika, ko našeg legalnog i legitimnog prava . Isprid grada Subotice bio je prisutan gradonačelnik Jene Maglaji, koji je čestitao Bunjevcima praznik i istako značaj Novembar - Decembar 2013. naše manjine u jednom multikulturalnoj sredini kaka je Subotica, gradonačelnik Sombora Jovan Delić i pridsidnik Skupštine grada Subotice Radmilo Todosijević, sa saradnicima i načelnik severnobačkog okruga. Isprid Privremenog organa upravljanja Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine o značaju praznika govorila je pridsidnica mr Suzana Kujundžić Ostojić. Na svečanom dočeku pridsidnika Republike Srbije pored članova Privremenog organa upravljanja bio je prisutan i pridsidnik Matice, Ivan Sedlak. Dana 26. novembra 2013. godine U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru „Večeri utorkom“ povodom 125 godina od smrti biskupa Ivana Antunovića, referat je podno pridsidnik Matice Ivan, Sedlak. Održana je i izložba knjiga Ivana Antunovića iz fonda Gradske biblioteke Subotice. U muzičkom dilu programa učestvovali su Tamburaški orkestar „Sledbenici Pere Tumbas Haje“ sa izvođačem Tamarom Babić. Tekstove iz knjiga Ivana Antunovića je čitala Nela Ivić Dana 29. novembra 2013. godine U Velikoj većnici gradske kuće održan je koncert tamburaške muzike „Ravnici s ljubavlju“ . Domaćini koncerta su bili Tamburaški orkestar „Sledbenici Pere Tumbas Haje“ sa solistkinjom Tamarom Babić . Organizator koncerta je bila KUD „Bunjevka“. Isprid Matice na koncertu su bili podpridsidnik Marko Marjanušić, sekretar Geza Babijanović sa saradnicima. Dana 3. decembra 2013. godine U prostorijama Bunjevačke matice održana je izložba Božićnjaka u organizaciji udruženja građana „Bunjevačka vila“ iz Male Bosne. O Božićnim običajima med Bunjevcima koji se odnose na Božičnjake govorio je član Glavnog odbora Matice dipl. inž. arh. Mijo Mandić, a izložbu je otvorio pridsidnik Ivan Sedlak.Tom prilikom pridstavljeno je i drugo izdanje brošure „Božičnjak“ autora Marije Mace Bošnjak. Dana 10. decembra 2013. godine U svečanoj Sali Bunjevačke matice u okviru „ Večeri utorkom“ održano je multikulturalno veče, di su pridstavnici kultura različiti nacionalni zajednica iz Subotice pripremili bogat i raznovrstan program. Projekat je osmislio i vodio podpridsidnik Bunjevačke matice Marko Marjanušić. Dana 14. decembra 2013. godine U organizaciji KUD „Bunjevka“, u prostorijama udruženja, na Svetu Lucu, održana je deseta izložba Božičnjaka. Isprid Matice na izložbi su bili pridsidnik Ivan Sedlak, podpridsidnik Marko Marjanušić, sekretar. Geza Babijanović i član Glavnog odbora Ivan Skenderović. U programu je učestvovala Tamara Babić, podpridsidnica Matice. Dana 18. decembra 2013. godine U okviru manifestacije „Večeri utorkom“ u Bunjevačkoj matici održana je promocija knjige „Poetska duša“ autora Marije Horvat. O knjigi su divanili pridsidnik Matice Ivan Sedlak i urednik knjige, podpridsidnik Matice Tamara Babić. Stihove su čitali Stela Bukvić, Geza Babijanović,Teodora Vinčić i Hilda Heinrich. U muzičkom programu su učestvovali Tamburaški orkestar „Sledbenici Pere Tumbas Haje“. Ivan Sedlak 3 IVAN ANTUNOVIĆ (1815-1888.) Povod za organizovanje istorijske tribine Ove godine navršava se 125 godina od smrti našeg velikog rodoljuba, priporoditelja i prosvetitelja biskupa Ivana Antunovića, pa je prilika da se ponovo prisitimo njegovi zasluga “za svoj napaćeni bunjevački rod “, kako je često govorio. Njegovo dilo je za sve nas trajna inspiracija u borbi za očuvanje bunjevačkog nacionalnog identiteta, jel problemi sa kojima se susriće naš narod na polju upotribe maternjeg jezika i obrazovanja su slični onim iz njegovog vrimena, kao i njegova rišenja za prevazilaženje problema. Malo je intelektualaca ko što je Ivan Antunović koji se na tako jasan način izražava po svim pitanjima počev od nacionalnog, virskog, jezičkog i obrazovnog, što mogu samo ljudi,velikog znanja i koji iskreno vole svoj narod, ko što je Antunović volio svoje Bunjevce. Matica je to svatila i za to svako ko dođe kod nas, na centralnom mistu u Svečanoj sali, mož vidit portret Ivana Antunovića, dilo poznatog somborskog slikara Save Stojkova, a na prvoj stranici dvomisečnika za nauku,kulturu i stvaralaštvo “Rič bunjevačke matice” je citat Ivana Antunovića koji se odnosi na jezik: ”pokrie li tko tuđim jezikom svoju narodnost,onda sin zataja svog otca i osrami svoju mater…“ i na pridzadnjoj stranici se citiraju misli Ivana Antunovića. Da bi se sve to bolje razumilo prilika je da se ponovo upoznamo sa njegovim životnim putem - biografijom i aktivnostima na virskom, nacionalnom, prosvitnom i kulturnom polju. Niki su ovo već čuli, drugi to prvi put, al podsićanje na Ivana Antunovića, kroz njegov skroman život, koji je bio u skladu sa njegovom posvićenošču Bogu i moralnim principima koji proizlaze iz tog odnosa, i svom narodu kome je pritila potpuna asimilacija je večiti putokaz opstanka, aktuelan u svakom vrimenu ne samo za nas, već i za druge brojčano male narode, koji nemaju državu sa svojim nacionalnim pridznakom. Važno je istaći da je Ivan Antunović kod svog bunjevačkog naroda ko autohtonog na ovim prosto4 rima, probudio nacionalnu svist, što je doprinelo da Bunjevci, na ovom našem Bačkom podneblju, budu značajan učesnik u stvaranju prve južnoslovinske države. Njegovi životni nazori i dila koja je ostavio svom bunjevačkom narodu uvrstili su ga u velikane devetnaestog vika, koji je obilužen preporoditeljskim pokretima u Evropi. Životni put Ivana Antunovića Ivan plemeniti Antunović je rođen 19. juna 1815. godine u Kunbaji (Mađarskoj) od oca Jose i majke Mande rođene Petrić iz Čavolja. Kršten je u Aljmašu u župskoj crkvi, kojoj je u to vrime pripadala Kunbaja kao filijala. Ivan Antunović je potomak Stjepana Antunovića, koji je 18. novembra 1698. godine poveljom dobio plemstvo i plemićki naziv “aljmaški” od cara i kralja Leopolda. Vrlo rano je osto brez oca, pa je majka priuzela brigu o petoro dice. Materijalno ih je pomogo stric Albert Antunović, kasnije podžupan Bačke županije U Ivanu je pripozno darovitog mladića i finansiro mu je više škulovanje. Osnovnu škulu je pohađo i završio u Aljmašu od 1821. do 1825. godine. Tri razreda gimnazije je završio u Subotici od 1826. pa do 1828. godine ,da bi četvrti završio u Kaloči 1829. godine. Škulovanje u Subotici ostavilo je na njega velik uticaj na kasnije njegovo priporoditeljsko i prosvititeljsko dilovanje med bačkim Bunjevcima. Veliki uticaj su na njega imali franjevci provincije Bosne Srebrne, bilo kao profesori ili franjevački kandidati provincije Bosne Srebrne, koji su u su- batičkoj gimnaziji pohađali “humaniorne nauke” (učiteljsku škulu). “Onaj slavenski duh, što su ga amo donijeli bosanski franjevački klerici, presadio se i u dušu Antunoviću. Od rane svoje mladosti snivao je o lipšoj budućnosti svih južnih Slavena.“ Prvi razred “humaniornih nauka“ završio je u Pečuju 1830. godine, a drugi razred kao i dvi godine filozofije u Segedinu od 1831. do 1833. godine. Tamo je 1834. godine, stupio u bogosloviju i započo svoje teološke studije. Budući da je bio izuzetan učenik biskup ga je tio poslat na dalje studije u Beč, u poznati zavod “Pazmaneum“, u kojem nažalost nije mogo ostati zbog teške bolesti želuca i crva, pa se moro vratiti kući. Oporavak je trajo priko po godine. Nakon što se oporavio, otišo je u Kalaču di je sa odličnim uspehom završio bogosloviju. Za velečasnog ga je zaredio nadbiskup Petar Klobušicki u Kalači 8. oktobra 1838. godine. Mladu misu je držo 4. novembra 1838. godine u Aljmašu. Tom prilikom njegov stric, Albert Antunović, koji se brinio o njemu posli očeve smrti, čestitajući mu je kazo: “Ive moj! Napriduj u nauci ko dosad, prigrli svećeničke krieposti, pa će ti zlatan lanac krasit grudi tvoje!“ To se kasnije njegovim imenovanjem za naslovnog biskupa i ostvarilo. Kapelansku službu je vršio, vrlo kratko, u Čantaviru, jel je već 1839. Novembar - Decembar 2013. godine imenovan bilježnikom Duhovnog stola u Kaloči, a 1840. ceremonijalom i arhivarom nadbiskupske pisarnice. U Kalači je osto tri godine, da bi pri kraju treće godine posto sekretar biskupa Girka. Župnikom u Aljmašu je imenovan 1842. godine. Ko župnik Antunović je bio dobar pastir svojim vjernicima. Za vrime njegovog župnikovanja Aljmaš se u moralu priporodio. Poučavo je viri i u svakoj drugoj korisnoj nauci i omladinu u škuli, a starije u crkvi i domu. Imo je istančan osićaj za pravdu. Svi narodi su imali svoje određeno misto u crkvi i domu. Sirotinja mu je bila posebna briga. Duhovno i materijalno blagostanje poverenog stada bilo mu je neprestano na srcu. To ga je podsticalo na širi društveni a kasnije na priporoditeljski, prosvititeljski i književni rad. Tako su za vrime njegovog župnikovanja u Aljmašu podignute škulske zgrade i opštinska bolnica, uređena je crkva i kalvarija. Rado je posićivo i primo u goste svećenike i družio se sa njima. Naročito je cinio redovnike, a iznad svega franjevce. Zauzimo se za svoje mlađe kolege. Uspio je da se izbori da se kapelanima povisi plata. Tu svoju molbu u kojoj je od biskupa zatražio povišicu za kapelane završio je sa rčima: “Tu su svotu naime zavridili, jer rade u škuli i u crkvi za spas neumrli duša.“ Antunovićevu brigu za duhovno dobro njegovi župljana pratila je i briga za sve ono materijalno što je bilo nužno i bitno za život zajednice. Godine 1848. posto je pisarom aljmaškog dekanata. Njegov pridan pastoralni rad i prijateljstvo s kolegama svećenicima nije ostalo nezapaženo i slidila su njegova crkvena unapriđenja. Godine 1851. imenovan je vicearhiđakonom aljmaškog distrikta, a 1859. godine kalačkim kanonikom. Zbog tog je nakon 18 godina plodnog rada napuštio aljmašku župu i priselio se u nadbiskupiju. O godinama provedenim u Aljmašu divanio je: “Aljmaš je ono mjesto u kom sam najplodnije dane mog vieka proveo, nije čudo dakle, što u starijem dobu tako se osjećam, kad u njega stupim,kao da mi se misli većma podižu, a srce većma prema rodu zastruji.“ (Ivan Evetović, Biskup Ivan Antunović, str. 23). Novembar - Decembar 2013. Antunovićev ugled je i u Kaloči rasto, ko med svećenicima i virnicima, tako i kod misnih vlasti u županiji. Stoga je 1861. godine izabran za privrimenog podžupana Bačke županije i ko takav je bio pridsidnik županijske skupštine. Iste godine izabran je kanonikom – dekanom i upraviteljom kaptolskih dobara. Na tim mistima je proveo oko dvi godine. Obraćanjem nadbiskupu Ivanu Nehibiju i kaptolskom zboru dao je oko gazdovanja imanjima savite, je je bio dobar poznavalac ekonomije. Iskustvo ga je učilo da je bolje imanje izdavati narodu u zakup na više godina, neg ga sopstvenim sridstvima obrađivat, što je obrazložio većom motivacijom zakupca i oslobađanjem od troškova i rizika poslovanja za vlasnika. Godine 1863. dobio je naslov opata sv. Marije od Kereka, a 1866. car Franjo Josip postavio ga je prepozitom sv. Pavla u Baču. Godine 1868. posto je “kanonik-čuvar” a godinu dana kasnije “kanonik-lektor.“ Godine 1875. posto je pridsidnikom Duhovnog stola i, zatim, velikim prepozitom kalačkim i pridsidnikom odbora za župnićke ispite. Naslovnim biskupom bosonskim imenovan je 8. 05. 1876. godine. Prije neg što ga je kralj uzdigo na to dostojanstvo biskup Haynald je isposlovo i papinsko imenovanje. Tim imenovanjem je dobio status velikaša i člana Gornje kuće. Nije nikada obilodanjeno zašto nije posvićen za biskupa. Nagađa se da su to sprečili političari zbog njegovog panslavizma. Da je bio na “crnoj listi“ svidoči i njegovo pismo upućeno Ivanu Evetoviću 9. kolovoza 1886.godine, di ga u pismu moli: ”Nemoj mi više pisat, i drugima kaži da mi više ne pišu, ne zbog mene, već zbog vaši osobah, buduć neću da ikog na svietu izvrgnem pogibeli, koji se smenom dopisuje.“ U ime madžarske vlade nadbiskup Hajnald je ponudio Antunoviću zagrebačku nadbiskupiju pod uslovom da se odrekne uređivanja lista “Bunjevačka i šokačka vila.” Zafalio se na poseti nadbiskupa i njegovoj ponudi ali se uredništva nije tio okaniti. Prema pisanju Matije Evetovića, godine 1879. odbio je i ponudu madžarske vlade da postane nadbiskup u Sarajevu. Nije se tio rastat od svoji Bunjevaca i Šokaca, jel je dobro znao da nije bilo više nikog ko bi ih tio i znao a i mogo branit od nasilja i sačuvat Slavenima. Osto je zato med svojima i nastavio već započet prosvetiteljski i rodoljubivi rad. Ivan Antunović je ko naslovni biskup i kanonik i ako je bio veliki Jugoslaven uživo je veliku naklonost i povirenje nadbiskupa Hajnalda, koji je bio velik Mađar. To je često bivalo pa je Antunović upravljo nadbiskupijom više od 10 godina. Bio je izuzetno obrazovan puno je čito, putovo i stalno učio i ako je bio slabog zdravstvenog stanja . Obašo je skoro sve naše zemlje bio je i u drugim evropskim zemljama. Upijo je i skupljo znanja da bi ga mogo prineti svom narodu. Govorio je nimački, madžarski, latinski, francuski, talijanski i pomalo slovački. Ko svidok teškog socijalnog i ekonomskog stanja svog naroda škulovo je oko 200 dice, a svaki dan od 60 do 70 je bilo na rani. Med njima i njegovi kasnije poznati slidbenici Miroljub i Ivan Evetović, Mijo Mandić i Andrija Car. Nije bilo lako tako da je često odvajo i od svoji usta da bi bilo za dicu. Bio je svestan teškog stanja u kom se nalazio njegov narod, koji se u revolucionarnim prominama 1848. godine nije ni najbolje snašo što je za poslidicu imalo i ekonomsko siromašenje. Bila je prisutna velika nepismenost u narodu, mali se broj škulovao i oni koji su išli u škulu odgajani su na tuđem jeziku, ako je neko dobio državnu službu tribo se odreć svog porodičnog prizimena i prifatiti tuđinsko umisto “ić” pritvaralo se u “ich“. I za samog Antunovića piše u impresumu njegovi novina “Antunovich“. Inače i Antunović je ositio na svom primeru, šta znači škulovanje na tuđem jeziku, kad počinješ misliti na njemu. Sve je to dovelo do stanja da se slabo poznavala istorija sopstvenog naroda i jedina brana potpune asimilacije je bila očuvana tradicija i običaji u porodičnim zadrugama. Malobrojna inteligencija se nije mnogo interesovala za narodni jezik želela je da se uklopi u vladajuće društvene strukture što je jedino mogla služeći se državnim jezikom i latinskim, na kome je pisala i komunicirala. Ivan Sedlak (nastaviće se) 5 ODBOR ZA ISTORIJU – Publikacija „Bunjevci“ iz 1991. godine – V dio - Južni i panonski Slaveni koji se nazivaju Bunjevci Kratka istorija Bunjevaca U vezi sa doseljavanjem Južni Slavena poznate su dvi varijante: jedna kaže da su starosidioci, a po drugom mišljenju triba ih smatrat takvim doseljenicima, koji su došli samovoljno, il pod uticajom nasilja, il su zvani da se prisele u Mađarsku. Masovno doseljavanje Južni Slavena zbilo se u više valova i priko više stoleća, a isto ovo važi i za doseljavanje Bunjevaca. Pritpostavka da su Bunjevci starosidioci ovi krajova danas dobija sve više na značaju uslid sve više arheološki nalaza po Vojvodini (Najnoviji nalaz kod Horgoša), koji upućuje na to da su Slaveni boravili u ovim krajovima mnogo prije Mađara, neg što je to nauka u boljševičkom periodu od 1945. godine pa do sada priznavala. Iza pisanja doseljavanja Srba, a na strani 48. O. Unji mađarski naučnik ovako nastavlja:“Posle kratkog prikaza useljanja grčkoistočnih Srba, sada ćemo opširnije videti doseljavanje („bevandorlas“) Slavena katolika u našu domovinu. „(Kod ovog podatka:Iz oporuke grofa Bakića (Behicha) znamo, da su kralja Belu IV godine 1214. pratili u Dalmaciju slavenski plemići tj. vitezovi Dicklisich (Diklišić), Rubinich (Rubinić), Davidovich (Davidović), Mikulich (Mikulić) i Radich (Radić). Ovi prezimena ima još kod budimski Bunjevaca. Kad se kralj Bela IV vratio u domovinu, s njime su došli mnogi prvaci naroda iz Humske zemlje i dalmacije i nastanili se u Budimu, Ostrogonu i Tukulji. Ovi doseljenici su virovatno dobili informacije od slavenski vitezova koji su pratili kralja Belu IV da njihovi srodnici stanuju u okolini Budima, Ostrogona i Tukulje i da neće bit problema ako se dosele srodnome narodu koji su tamo strosidioci pa makar i u zaostalom broju u odnosu na Mađare. Ove vitezove je O. Unji spomenio, al ćutke je prišo priko dalji podataka koje navode (Katančić i biskup Ivan Antunović), naime da je kralj Andrija I. za Jugoslovene“... izgradio manastir Tichonski (sada Ti- 6 hany) i Višegradski. Pa su se u prvom Benediktini grčki i latinski pomešani, a u zadnjem sami grčkog obreda bili, to se potvrđuje i po drugima, što da je tako bilo još i godine 1221. Vidi se još iz pečatnice pape Honorija III. vidi Katona II. P.112 i V.p. 348 „ Dalje : Papa Inco III. kralju Emeriku piše: „ Buduć da niti je novo a niti neskaldno, da se u tvojoj kraljevini i manastirih raznoličkog naroda, služi Bog u propisanom habitu, premako je tako samo jedan latinski manastir, a ima ih tamo mnogi onih grčkog obreda. Govori o Simeškom manastiru u Besprimskoj biskupiji godine 1204“. Dakle bilo je naroda Slavenskog, a severna granica njihove slavonije bila je oko Blatnog jezera (Balaton) još i oko godine 798. (Rasprava II izd. Str. 83 biskup Ivan Antunović). Kad se znade a što je spominjano i u knjigi O Unji-a, naime, da su Mađari prilikom dolaska u današnju njihovu domovinu, naišli na slavensko stanovništvo, onda nema smisla obilaziti dokumenta koja o tome govore. Biskup Ivan Antunović iznosi pritpostavku da su Bunjevci i Šokci starosidioci u ovim krajevima. To dokazuju stare listine, pohranjene u bečkoj arhivi. Antunović kaže o tome: „Naši pradedi su ovde stanovali prije dolaska mađara“ (Rasprava str.43). Ovu tvrdnju dokazuje i granični kamen kneza Markomana, nađen u karpatima, koji je dilio Slavene na severne i južne. Da bi ovu pritpostavku Ivana Antunovića dopunili sa još više podataka navodi se sledeće: Franjevac O.Uny Bernardin OFM izdao je knjigu sa naslovom „istorija Šokaca-Bunjevaca i bosanskih franjevaca“. U vezi porikla Šokaca i Bunjevaca O. Unji iznosi ono, što je istoričar i naučnik franjevac O. Petar Katančić piso u svom dilu: „De istro ejusgue adeolis“ (Buda, 1798. godina na str. od 109 do 128), naime, da su Šokci potomci panonski Traka, a Bunjevci pak potomci Dačana. Isto to tvrdi i Jukić. Da su panonski Traci i Dačani govorili sarmatsko-slavenskim dijalektom. O. Unji kaže da ima i drugi mišlje- nja o slavenskom poreklu Šokaca i Bunjevaca, - „ali svi se slažu u tom, da su ova dva naroda već prije dolaska Srba i Hrvata bili na Balkanu i nisu od njih učili tj. naučili slavenski jezik. To ukazuje upadljiva zvučnost i naglasak šokačkog jezika. Bugarskim slavenima jeziku mnogo sličan.“ Na istoj stranici 242. o Bunjevcima piše (po O.P. Katančiću) sledeće: „Bunjevci su sa Šokcima srodni, ali nisu isti narod. Pradomovima Bunjevaca mogla se negdi prostirati severno od donje Panonije i Mysije na livoj obali Dunava, odakle su se priselili u Iliriju zbog pritiska Bugara (onih turanskog porekla koji su pobugarili zateknute Slavene), koji su dolazili iz krajova Crnog mora. U pismenim dokumentima susrićemo se prvi sa nazivom slaviziranog naroda „Bunjevac“ godine 1622. Ako je stvarno tako kako O.P. Katančić tvrdi, da su veći dio panonski Traci i dačani govorili sarmatskog-slavenskim dijalektom, a svoj govor da nisu naučili od Srba i Hravta, onda je jasno da su Traci i Dačani bili Slaveni, al tad nije jasno: kako mogu Slaveni Bunjevci bit „slaviniziran“ narod? dipl. inž. arh. Mijo Mandić (nastaviće se) Novembar - Decembar 2013. ODBOR ZA NAUKU - dr Aleksandar Raič, mr Suzana Kujundžić Ostojić – V dio Bunjevci i Hrvati u Srbiji: problem demokratske solucije jednog ignorisanog etničkog konflikta Od konflikta ka konkurenciji: savladavanje barijera demokratske solucije Savrimenu političku scenu bunjevačkog etničkog korpusa karakterišu ispoljavanja konflikata i konkurencije, koji izražavaje unutrašnje nejednakosti, snagu i slabosti, organizovani subjekata dvi nacionalne artikulacije ovog korpusa, Bunjevaca i Hrvata-Bunjevaca. Odnosi između subjekata društveno-političkog života bunjevačkog korpusa taki su da zahtivaju demokratsku soluciju konflikta Bunjevaca i Hrvata u Srbiji. Razumivanje ti odnosa neophodni je prvi korak u stvaranju realne slike o mogućnostima takve solucije. U nacionalnom korpusu Hrvata-Bunjevaca, koji je, u pogledu kadrovski, finansijski, informacioni resursa, daleko opremljeniji od Bunjevaca, mogu se zapazit odnosi kooperacije na mikro nivou (delovanje Zavoda za kulturu vojvođanski Hrvata,..). Elementi konkurencije dolaze do izražaja između slabije stranke DZH i nesumnjivo dominantnog Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine (DSHV). Na makro nivou, politički subjekti ovog korpusa pokazuju odnos konkurencije, što se povrimeno pokazuje kroz kritiku nesrazmirne kontrole kadrovski pozicija, raspodele resursa, pažnje matične države Hrvatske prema Hrvatima-Bunjevcima (subotičkosomborsko područje) u poređenju sa ostalim Hrvatima (u Sremu itd.). Osićanje nedovoljne nagrade i pažnje matični politički i medijski faktora za borbu Hrvata-Bunjevaca za „hrvatski etnički prostor Bačke“, izraz je konkurencijskog odnosa između „rubnog 11 hrvatstva“ i hrvatske matice . Na interetničkom planu, vodeći politički subjekti Hrvata-Bunjevaca, DSHV, a i HNV, nastupaju ko etnički predatori u odnosu 12 prema Bunjevcima (intervju S. Bačića...). Takav odnos imo je punu podršku politički subjekata, prije svega države-matice, ko i matični univerziteta i NVO (Matica hrvatska, udruženja vojvođanskih Hrvata u Zagrebu i dr.). Strategija konflikta sa Bunjevcima u Srbiji, dobija korekciju nakon najave prilaska matične države Hrvatske na strategiju sporazumivanja sa Bunjevcima, koju je obnarodovo Pridsidnik Hrvatske dr Ivo Josipović u intervju u novosadskom „Dnevniku“ na novu 2012. godinu. Znači prilaska sa strategije konflikta na strategiju konkurencije zapažaju se u delovanju institucija Hrvata-Bunjevaca u Vojvodini iako je teško povirovati da je neposridni prilazak na strategiju sporazumivanja izvodljiv, osim ko taktični korak „ispipavanja“ sklonosti pojedini struja u bunjevačkom korpusu. Novembar - Decembar 2013. Aktuelna zbivanja oko BNS sažimaju i artikulišu bitne aspekte društveni odnosa, konflikta i konkurencije, sporazumivanja i kooperacije, u nacionalnom korpusu Bunjevaca. Personae dramatis ovi odnosa su bunjevačke političke stranke i nikoliko NVO (BM, UG „Bunjevačko kolo“ iz Sombora i nikoliko udruženja, grupa građana formirani prilikom izbora drugog sastava BNS 2010. godine). Politička arena bunjevačkog korpusa dobila je oblik tokom priprema za izbor BNS u junu 2010. godine. Tad, vodeća Bunjevačka stranka Vojvodine (BSV) (osnivač i predsednik Branko Francišković) ušla je u pridizbornu koaliciju sa Bunjevačkom maticom, KUD „Bunjevka“ iz Subotice i Udruženjem građana „Bunjevačko kolo“ iz Sombora, na osnovu sporazumivanja i kooperacije sa pomenute tri NVO. Iz ovog sporazuma nastala je lista „Sad i uvik samo Bunjevci“ pridvođena mr Suzanom Kujundžić Ostojić, koja je na izborima za BNS 2010. godine osvojila relativnu većinu (9 od ukupno 23 mandata il 39,13%). BSV je na gradskom nivou na izborima za skupštinu grada Subotice osvojila jedan odbornički mandat, na osnovu kojeg je Branko Francišković izabran za podpridsidnika Gradske skupštine u okviru koalicije predvođene Demokratskom strankom (u koaliciji je participirala takođe DSHV pridvođena Petrom Kuntićem). U kasnijim intrabunjevačkim odnosima, BSV nije pokazala dovoljnu konkurentsku snagu, pogotovo u periodu narastanja konflikta oko sprovođenja sporazuma o saradnju svih frakcija BNS iz juna 2011. godine (razlog slabljenja BSV bila je loša odluka o izlasku na druge političke izbore sa URS, prije svega, a onda bolest i smrt njenog pridsidnika, ko i nesnalaženje prvog novoizabranog pridsidnika). 11 Tomislav Žigmanov, direktor Zavoda za kulturu Hrvata Vojvodine, je 2008. godine problematizovao položaj hrvatske nacionane manjine u Vojvodini. „ (Srbi u Hrvatskoj) imaju matičnu državu koja pokazuje veću senzitivnost za Srbe u rasejanju. ... Istodobno, Hrvati u Vojvodini nikada nisu bili predmetom takvog interesa hrvatske države,... Znate, imate jednu obespravljenu zajednicu koja ima određenih problema, koja ukazuje da se, osobito od 2003. godine, tj. nakon ubojstva (premijera Z. Đinđića, A.R.), kada se revitaliziraju određene matrice prije svega ona o izgradnji tzv. bujevačke nacionalne zajednice, koja ima za cilj da podrije na simboličkom planu hrvatski identitet ili mogućnost konstituiranja hrvatske nacionalne zajednice, ... – to sam rekao i mogu vam reći da nije ni malo lagodno biti u toj poziciji kritički tematizirati vanjsku politiku Republike Hrvatske kada je u pitanju hrvatska zajednica u Srbiji, ... Moja os- novna teza da, kada je u pitanju hrvatska manjina u Vojvodini, Hrvatska nema razvijenu, konzistentnu vanjsku politiku, čega je onda posljedica da se ad hoc pristupa problemima, da se mijenjaju rješenja, da su pojedina rješenja neprikladna, da čak budemo objekti nekih neokolonijalnih kodova ... Sve do 2006. godine ni jedan visoki predstavnik Republike Hrvatske kada je dolazio u Srbiju nije rekao da i Hrvati u Vojvodini imaju neku vrstu problema. To je prvi put uradio predsjednik Stjepan Mesić kada je bio s predsjednikom Tadićem u Karađorđevu, kada su neki procesi izgradnje, uz obilatu pomoć države i resursa države, bunjevačkog, kao, naroda, poprimile dramatske oblike i kada je taj proces ne samo favoriziran nego su bile postavljene ozbiljne administrativne zapreke da se hrvatskoj manjini omogući ostvarivanje nekih prava. Prije svega se to ticalo prava na obrazovanje... – (Takođe odnos prema Hrvatima u Srbiji nailazi na odustvo političke volje) tu prije svega mislim na nositelje političke moći u Srbiji koji, niti su senzitivni niti dovoljno kompetentni niti su spremni da hrvatskoj manjini daju mogućnosti da se ona i konstitucionalno, organizacijski uspostavi kako bi mogla ostvarivati svoja prava poradi zaštite i očuvanja svojega identiteta. ... (Hrvati u Srbiji nisu vidljivi u medijskom prostoru)... mi smo očekivali i naša su očekivanja bila vjerovatno realna da hrvatska država tu može nešto uraditi, da budemo vidljiviji i da integracija naša u srbijansko društvo bude učinkovitija. Ali, i tu smo naišli na veliko nerazumijevanje, ne samo od predstavnika vlasti, nego imate činjenicu, da, recimo, hrvatski državni mediji, kada je bio susret Tadića i Mesića ili Sanadera i Koštunice, od četiri činjenice koje su hrvatske bile, ... dopisnik hrvatskog državnog medija ... samo je jedno pogodio!... To je ispod dostojanstva minimalnog korektnog odnosa spram, pazite, ne drugih, nego vlastitog. Sintagma koja to najbolje pogađa, a ja sam je često koristio u javnosti, glasi ovaki: «Hrvati u Vojvodini imaju status siromašnog rođaka!» Oni su trpljena činjenica, njih se pomalo stidimo, ne znamo što ćemo s njim, naši su.... i tako dalje i tako dalje. Na žalost, pazite, ponavljam: - to javno tematizirati, nosi velike probleme: ja sam ranije surađivao s hrvatskim medijima, a kada sam počeo ovakve stvari govoriti, od jednom je sve prestalo. --- Medijacentar, Beograd, 05. februar 2008. Panel: Odnosi Hrvatske i Srbije i pretpostavke za dobrosusedske odnose, 12Komentarišući prijem delegacije Nacionalnog saveta bunjevačke nacionalne manjine, 12. jula 2011. godine, u Skupštini Republike Srbije od strane predsednice Skupštine dr Slavice Đukić Dejanović, dr Slaven Bačić, predsednik Nacionalnog vijeća hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji, ocenio je taj susret kao "primjer da iza projekta stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda stoji Republika Srbija sa svojim najeminentnijim institucijama", da je "očigledno da se na toj liniji nastavlja ranija politika koju je započeo Slobodan Milošević. Poseban element te politike je institucionalizacija Bunjevaca kao zasebnog naroda što je naglašeno kroz standardizaciju bunjevačkog ikavskog govora, koji se pretvarajući u poseban jezik, nastoji rashrvatiti". Hrvatska riječ broj 434 od 15 srpnja - jula 2011. g, strana 6. 7 SOMBORSKE PRIPOVITKE Sićanje na Božić Sićanje na Božić uvik je vezano za puno sniga, fine mirise iz mamine kujne i pogled kroz pendžer na tamne oblake prošarane granama agacije punim inja ko najfiniji bili šlingeraj na majkinom jastuku Pleteni i Božićni kolač sa mali Isusom, Marijom i svim što simbolizuje jednu pravu bunjevačku kuću pravio se na Badnje jutro. Zamedljavala se rakija, pa od koštanja, onako vruće sa šporeta, svi se zajapure, a mama sipa u dva fraklića i meće spolja u pendžer da baćo i dida, a bome i komšije kad naiđu rad vode, ne moraje izuvat klompe i ulazit unutra. Samo otvore vrata, čestitaju Badnje jutro, Adama i Evu, gucnu iz fraklića pa iđu dalje svojim poslom. Dok sam bila mala, mama me uvik slala prije podne u komšiluk kod strine Antone, pod izgovorom da odnesem štogod. Dotle je ona postavljala kriskindlu, pa kad se vratim uvede me da vidim šta je Boga donela. Uvik je našla vrimena da je zajedno okitimo salon šećerom od Janovića, šarenim kuglama, tičicama sa repom od viline kosice i na kraju štipaljkama u koje su se umećale male bile sviće koje smo palili uveče u vrime večere. Baćo bi me obično podigo visoko na vr kriskindle da metnem toranj. Na astal se, ispod najlipčeg i uštirkanog čaršapa, mećalo malo slame i sve najlipše i najsvečanije što smo imali - od escajga, tanjira i čaša, boca sa medljanom rakijom, žito povezano crvenom mašnom uredno podšišano, čaša sa žiškom u koju su samo dolivali ulje i cilog Božića je gorilo, i dan i noć. Božićni kolač sa figurama zauzimao je važno misto na astalu, pa orasi, jabuka i bili luk u jednoj, a med u drugoj lipoj zdilici koje su se mećale samo na Božić. U staklenu vazu, punu žita, zabodene tri tanje sviće koje su se palile prid svako jilo, a gasile s malo vina kad se užna jal večera završi. Virovalo se da na koga iđe dim od svića, da će taj te godine umrit, pa smo se svi nikako izmicali i namištali da nas taj dim zaobiđe. Prid večeru svi smo morali posidat za astal, a najmlađa reduša je bila zadužena da služi večeru, naročito su dica morala bit mirna, da te godine dobro kvočke leže na jajima. Kad je 8 sve spremno, baćo izađe na gonak, pukne jedared iz puške i to je značilo da će Badnje veče i večera početi i da se više ne iđe u komšiluk ili štogod drugo radi. Kad baćo uđe, čestita Badnje veče, Adama i Evu i Isusovo rođenje, majka ga pospe žitom i kaže „živ bio i dugo i mlogo čestito“. Svi ustanemo, kleknemo pred kriskindlu i molimo Boga. Dida uzima onaj veliki pleteni kolač što služi za jilo, okrene ga i zasiče na pola, pa na svaku polovinu sipne malo vina, a dvoje najmlađe čeljadi iz kuće srkne to vino, kolač se prilomi, a to dvoje čestitaje jedno drugom i poljube se. To je, ako se dobro sićam, značilo mir i slogu u kući. Tad je večera mogla počet. Svi su uzimali prvo orase, jabuku i bili luk zamočit u med. Posli je išla žuta čorba od glave i repa ribe, a od ostalog je bila riba na pirinču rumena sa puno kajmaka posuta crvenom paprikom i zdravo je fino mirisala. Kolač se posli večere nije jio, a zato je bilo u staklenoj zdili dunca na volju. Posli večere molitva, reduša skloni sude (nisu se prali), posidamo ko di, mlađi doli na slamu, majka i mama umorne na kanabe, a baćo opet izađe i pukne iz puške, što je značilo da je večera gotova i da se mož krenit u čestitanje. Samo je tribalo iščekati da se u svim kućama isto to ponovi. Šale za Badnje veče bile su neizbižne. Jedno drugom smo trpali slame za vrat, pogađali se ko će di spavat na slami na koju se prostre opaklija. Vatra u peći se ložila cilu noć, žižak i svića se nisu gasili, a na zidu su se sigrale senke od kriskindle koje su svaki čas menjale oblik od plamena sviće. Baćo je zdravo volio „šickanje“ orasima, valda zato što je uglavnom on pobeđivo. A izvlačili smo i slamu ispod čaršapa, pa ko je izvuko najdužu slamku kazali su da će taj i najduže živit. Stariji su uvik gledali da namiste da najduža slamka završi u rukama najmlađi. Pendžer se do jutra zakrili najfinijom ledenom čipkom, pa ako oćeš štogod da vidiš napolje, duneš malo, očistiš prstom, a napolju snig ko pra šećer na maminim kolačima. Ovaki Božić ja nosim u mom srcu i sićanju. Jolanka Ivanić Novembar - Decembar 2013. BUNJEVAČKA LIPA RIČ Dico, stvarajte i pišite Do sad smo pokazli da možemo lipo i kvalitetno pisat na bunjevačkom, i poeziju i prozu. Naš bunjevački, mladi naraštaj je oživio bunjevački govor stvarajući prilipe pismice i sastave s tematikom iz svakodnevnog života i okruženja. Imali smo prilike vidit da su dičija interesovanja široka i raznovrsna. Dicu interesuje sve, od biljnog i životinjskog svita do dragi predmeta lopte i lutke, pa omiljene sigre ispod drača u avliji, stari salaš, dičji doživljaji. Sve je to prikazano kroz pisanu bunjevačku rič, slikovito i Bunjevačka matica Korzo 8 Subotica NAGRADNI KONKURS za VII smotru mladi stvaralaca na maternjem, bunjevačkom jeziku “Bunjevačka lipa rič“ – Subotica 2014.godine. Dragi naši učenici, i ove godine Bunjevačka matica raspisuje konkurs za sve one koji vole i poštivaje svoj maternji jezik. Na konkursu mogu učestvovat učenici od 7 do 18 godina. Radovi mogu bit pisani u prozi jal u stihu, na maternjem, bunjevačkom jeziku. Broj radova po učesniku mož bit od 1 do 3, tema je slobodna. Radove dostavit otkucane, sa sledećim podacima: IME I PRIZIME UČENIKA IME ŠKULE I RAZRED ADRESA STANOVANJA I BROJ TELEFONA Radove će prigledat žiri i na svečanoj priredbi u prostorijama Bunjevačke matice uručit prigodne nagrade. Nagrađeni , najoriginalniji radovi, razvrstani po uzrastu, biće štampani u VII zborniku ,,Bunjevačka lipa rič“. KONKURS JE OTVOREN DO 25. APRILA 2014. GODINE, A SVEČANA PRIREDBA ĆE SE ODRŽAT U BUNJEVAČKOJ MATICI, 10. MAJA 2014. GODINE S POČETKOM U 11 SATI. Za sve eventualne dodatne informacije obratit se na telefon 024-557- 213 Pridsidnik Bunjevačke matice IVAN SEDLAK Novembar - Decembar 2013. sadržajno. O svemu se mož pisat na bunjevačkom. Zato je potribno, kad dobiješ inspiraciju, uzet olovku u ruke i pisat najlipše stihove el rečenice o salašu, varoši, selu, jeseni i proliću, Božiću, Uskrsu... Stvaraj i piši na bunjevačkom, čuvaj svoje pismice i sastave i kad počne konkurs oma pridaj na adresu Matice. Tako ćeš postati ozbiljan takmičar u pisanju na bunjevačkom. Zdravo je dragocino pisat na svom maternjem jeziku jel tako ga oživljavamo, usavršavamo, dotiravamo i pravimo od njega jedan standard pisanja koji ćemo prinet na buduća pokolenja. S obzirom da je prid nama već sedmi konkurs „Bunjevačka lipa rič“, to je dokaz, draga dico, da ste uspili u usavršavanju bunjevačkog govora. Pokazali ste svu njegovu lipotu i kvalitet, sličnosti i razlike sa drugim jezicima, a posebno njegovu osobenost i specifičnost koja ga odlikuje. Draga dico, pišite i stavarajte na bunjevačkom. I dalje čuvajte, nigujte i usavršavajte naš lip bunjevači, maternji jezik. Velika je dragocinost vašeg stvaralaštva, zato se i ove godine potrudite da bunjevački govor pridstavite kroz najlipše pismice i sastave. Mirjana Savanov, profesor razredne nastave 9 U BUNJEVAČKOJ MATICI PRIDSTAVLJEN ZBORNIK „BUNJEVCI – ETNODIJALEKTOLOŠKA ISTRAŽIVANJA 2009“ Dobri temelji za jezik Terensko istraživanje bunjevačkog govora koje je urađeno od 5. do 7. juna 2009. godine pritočeno u zbornik. koji su idali Bunjevački nacionalni savit i Matica srpska. Ova vridna knjiga sadrži etnolingvističke i jezičke katrakteristike Bunjevaca. Zbornik se mož čitat ko knjiga u kojoj se vidi pravi bunjevački jezik, al i ko osnova za dalja istraživanja bunjevačkog jezika i dobar materijal za standardizaciju jezika Kad su prija četri godine stručnjaci Balkanološkog instituta obalazili bunjevačke institucije u Subotici i puno bunjevački familija i sa nebrojeno Bunjevaca divanili o njevoj prošlosti običajima, doživljajima i ko zna o čem sve, malo je ko mogo mislit da će se iz tog posla izrodit ovako vridna knjiga. Zafaljujući Bunjevačkom nacionalnom savitu i Matici srpskoj, prid kraj lita je iz štampe izašo zbornik „Bunjevci – etnodijalektološka istraživanja 2009“ koji je prvo pridstavljen na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu, a 5. novembra i u Bunjevačkoj matici. - Ova kniga je vrlo vridna i značajna za nas Bunjevce – kazla je mr Suzana Kujundžić, pridsidnik Privremenog organa upravljanja Bunjevačkim nacionalnim savitom i jedna od urednica ovog zbornika. – On nam potvrđiva da je bunjevački jezik još uvik živ i ga ljudi koriste i danas. S druge strane knjigu možte čitat ko i drugu knjigu jel ima puno pripovitki iz života naši Bunjevaca i svi divane bunjevački, a s druge strane je dobar materijal za stručnjake – etnologe i lingviste jel imaje dosta materija za nove naučne radove. Moram još istaknit da je ovom knjigom obuvaćen samo jedan dio i mi ćemo se paštrit da se dogodine izda još jedna knjiga kako bi sve što je zabiluženo bilo dostupno javnosti. Ono što je najvažnije da kazivanja sagovornika nisu popravljana tako da su autentična o pokaziveje razlike kako u običajima tako i u jeziku i prosto traže da se izrši analiza i utvrde pravila što je prvi korak prema standardizaciji jezika. O vridnosti ove knjige za lingvite divanio je profesor dr Žarko Bošnjaković. - Virujem da se ovaj govor sačuvo i da su ga upravo salaši sačuvali - kazo je dr Bošnjaković. – Jasno je da ima malo mađarskog i više srpskog uticaja 10 al u suštini to je autentičan jezik i mož se vidit kako su Bunjevci kadgod divanili, ali dakle mož se tačno vidit onaj bunjevački koji su doneli koji i danas eto postoji. Nama tek pridstoje ozbiljnija istraživanja, naročito taj sociolingvistički pristup da vidimo koje su promine sad nastale u jeziku. Mi još nismo obradili goDetalj sa promocije Zbornika vore u okolini Sombora, a pridstoje nam i bunjevački strane jezika – naglasila je dr Biljana govori u Mađarskoj. Nažalost nismo Sikimić. – Baš zbog tog smo kombisve stigli da uradimo jel je to zdravo novali, nismo se strogo držali upitnika, velik korpus, Biljana je kazla da bi to zdravo puno prostora smo davali sagobi bilo oko hiljadu stranica, a mi ne- vornicima, a kad nji puštite, oni najčemamo vrimena, snage, nemamo ljudi šće pripovidaju svoju autobiografiju, toliko, nema novaca za to, al ono naj- svoj život život. Iz tog smo vidili da je reprezentativnije mi smo ustvari ura- ovaj korpus živ, vi vidite živog čovika dili, tako da je to dobar temelj, a novi kome se dešavaju lipe i ružne stvari. podaci samo će potvrdit već ono što Nije u pitanju klasična etnologija. Prilikom izbora tekstova sam insistirala postoji u ovoj knjigi. Kako je ovo bilo prvo ovako veliko na istoriji jel je to usmena istorija Buistraživanje jezika i običaja Bunjevaca njevaca, ono što pamte da im se desilo bilo je dosta teško jel je bilo štogod u poslidnjih 50 godina. Taj dio priča će te takođe nać u ovom zborniku. Tu se novo. - Ovo što smo uradili relativno je najbolje vidi prilagođavanje vrimenu. novo jel je u pitanju katolička zajed- Kad se čita zbornik mogu se vidit svenica, a upitnici koje Balkanološki in- dočanstva o ljudima i vrimenu kojem stitut primenjuje je rađen je za su živili, što je pravo bogatstvo za pravoslavne kulture pa smo morali da naučnike. Zbornik je zainteresovo naučnike, ga prominimo i prilagodimo istraživaal i običan svit, pa je tako prijavljeno nju sa Bunjevcima i u tom slučaju je već nikoliko doktorski, magistarski i on bio novo iskustvo za ljude koji se diplomski radova iz oblasti jezika i etbave antropološkom lingvistikom jel nologije. je to disciplina koja traži odlično pozJoso Poljaković navanje tradicijske kulture i s druge Novembar - Decembar 2013. ODRŽANA IZLOŽBA SLIKA SA LIKOVNE KOLONIJE „BUNJEVAČKA MATICA 2013“ Rađanje lipote Kolonija pod nazivom „Bunjevačka matica 2013“ krunisana je izložbom umetnički slika šest autora koji su pridstavili svoje slike prilikom otvaranja izložbe 19. novembra 2013. u prostorijama Bunjevačke matice. Ovo je završni dio projekta likovne kolonije koja je održana 27. i 28. jula 2013. godine na salašu Ludoš 007 Milana Uzelca. Šest likovni autora koji su učesnici kolonije i čiji su se radovi našli u galerijskom prostoru Bunjevačke matice su: Pavle Blesić, Sava Stojkov, Snežana Kujundžić, Nora Evetović, Ivan Šarčević i Milan Uzelac. Prateći dio programa otvaranja ove izložbe je katalog štampan za ovu priliku. U okviru programa otvaranje ižložbe divanio je pridsidnik Bunjevačke matice, Ivan Sedlak a samu izložbu otvorio likovni kritičar Mile Tasić. U muzičkom dilu programu učestvovali tamburaški orkestar „Sledbenici Tumbas Pere Haje „ i vokalni solista Tamara Babić. “U ovoj godini smo napravili novi iskorak u nigovanju likovne umitnosti ko značajnom elementu kulturnog i nacionalnog identiteta našeg naroda. Pored likovne radionice, koja je posvićena najmlađima, održali smo i koloniju slikara pod nazivom: “Bunjevačka matica 2013” dana 27. i 28. jula 20013.godine na salašu Ludoš 007 Milana Uzelca. Želeli smo da bude Ivan Sedlak, pridsidnik Bunjevačke matice se obraća prisutnima Novembar - Decembar 2013. Svi učesnici prve kolonije slikara “Bunjevačka matica 2013” na otvaranju izložbe malo drugačija od oni uobičajeni, pa smo se orjentisali na manji broj učesnika. Cilj je bio da kolonija bude edukativna i reprezentativna. Pozive smo uputili Savi Stojkovu i Pavlu Blesiću, istaknutim slikarima iz Sombora, koji su imali nikoliko pojedinačni izložbi u Matici i podarili nam portrete bunjevački prvaka, koje krase naš galerijski prostor, Nori Evetović i Snežani Kujundžić, mladim umetnicama iz Subotice, Ivanu Šarčeviću, stravstvenom slikaru vojvođanski pejsaža i Milanu Uzelcu, učesniku mnogi kolonija i dobrom domaćinu. Svi su oni slikari naši vojvođanski pejsaža i motiva, vrsni su i portretisti, većina imaje ostvarenu saradnju sa Bunjevačkom maticom, a skoro svi su i naši članovi. Ovakav koncept kolonije smo osmislili i zajedno realizovali sa našim poznatim likovni kritičarem i slikarom Miletom Tasićem. Od pozvani, nažalost, na koloniji nisu bila prisutna iz zdravstveni razloga dva naša doajena i velika slikara Pavle Blesić i Sava Stojkov. Međutim, oni su u mislima bili sa nama i ko znak podrške našem projektu pripremili su po dvi slike za ovu izložbu, na kojoj pridstavljamo radove učesnika kolonije. Mi smo u Matici zadovoljni realizacijom projekta. Atmosfera na koloniji je bila radna i stvaralačka, pored ljubitelja ove umetnosti, kolonija je bila dobro popraćena i od strane medija. O umetničkom dojmu ocinu će dati stručna i šira javnost kad izložba bude otvorena. Da bi ovakav događaj osto trajno zabilužen i u likovnim krugovima napravili smo i katalog za izložbu, u kome su pridstavljeni učesnici sa svojim izložbenim eksponatima. Nakon ove izložbe galerija Bunjevačke matice će biti obogaćena sa vridnim radovima učesnika kolonije. Nastojaćemo da i dalje razvijamo ovaj projekat na postavljenim principima, dajuć šansu i drugim stvaraocima. Virujemo da ćemo na ovaj način podić i nivo interesovanja kod mladi, za radom u likovnoj radionici.” Ivan Sedlak Rađanje lepote Prva kolonija Bunjevačke matice u Subotici održana leta 2013. sigurno da je po svom sastavu, profilu i ostvarenjime unela i nove vetrove u svekoliki kulturni, pre svega likovni život na ovim prostorima. Šest stvaralaca od doajena i eminentnih, preko zrelih i potvrđeni, do onih mladih i talentovani koji dolaze, ovo umetničko okupljalište na salašu Miše Uzelca se upisuje u kulturnu mapu kao vredno stvaralačko čvorište. Jedinstvena i orginalna likovna 11 Ivan Šarčević jedan od najaktivnijih slikara sa ovih prostora, čija su dela rasula širom sveta, kao priznat pejzašista podario je ovoj koloniji dve slike svoje ali i naše mladosti oličene salašima koji, mada ih više gotovo i nema, iznova žive na njegovim platnima, u njegovoj ali i našoj duši. Upravo tako je i ovog puta slikajući salaš svoje mladosti dočarao onu toplinu na koju nas podseća, bilo to u letnjoj kanikuli, ili u zimskoj idili, ali uvek slikarski vredno izvedeno. Milan Uzelac domaćin i slikar na ovoj prvoj likovnoj koloniji Bunjevačke matice zabeležio je kistom upravo mirnoću i spokoj okruženja u kojem se kolonija i odvijala. Drveni mol i privezani čamci za njega nad tišinom vode Ludoškog jezera obasjano suncem kao da nagoveštavaju onaj želejni spokoj trećeg doba i lepotu starenja. Slika biblioteke, takođe pod suncem, kao da dopunjava tu tišinu sa prve slike, zaokružujući zapravo veličinu znanja i zrelosti koja se najčešće iza prividne tišine krije. Lipota slika nastali na prvoj koloniji slikara “Bunjevačka matica 2013” naišla je na lip prijem kod ljubitelja umetnosti kolonija sa primerenim brojem učesnika omogućila je da tokom letnjeg vikenda u prirodnom kruženju smiraja panonske ravnice, pod stvaralačkim rukama nastanu vredna umetnička dela kao trajni beleg lepote i očigledni iskorak u svekolikom kulturnom naporu da se očuva i sačuva ono što nas identifikuje. Bunjevačka matica kao dobar organizator i domaćin upustio se ovog leta u avanturu obogaćivanja dodatnim sadržajem sopstvenog ali i svekolikog kulturnog bića, ostvarujući nove stvaralačke prostore za sve dobronamerne ali i talentovane umetnike čija će dela trajno krasiti ovaj kulturni dom. Pavle Blesić doajen svekolike likovne scene svojim neumornim duhom ostao je dosledan u svojim ostvarenjima ponudivši dobro nam poznate, ali uvek i iznova nove kapije naših života. Moćne i postojane, ma kako ostarele i zastarele ostale su Blesićeve kapije stamene topline. Senke naših tragova na njima baš kao senke života duboko su urezani, a kako nas veliki Andrić uči u život ulazima kroz kapije, ali ga kroz njih i napuštamo, a tu simboliku, čini se niko kao Pavle Blesić nije oslikao. Sava Stojkov koji je svojim bačkim pejzažima stekao svetsku reputaciju, postao poznat na svim meridijanima i svojim vrednim delima se utkao u najprestižnije muzeje i galerije, što ne reći i naše domove, evo ga iznova mladog, ma kako u godinama, da nas iznova uči onom iskonskom i istinitom, onom razbokorenom i na12 jvrednijem, onom životom. Salaš koji se u prirodnom okruženju rađa i egzistira, Sava je obgrlio bogastvom krošnji koje nikada ne venu, crkvene krovove sakrio je iza njih a neuhvatljivost đerma usmerio ka nebu i belini oblaka, kao da nam šalje poruku o večitoj umetničkoj, ali i ljudskoj želji za slobodom i stremljenjem ka onom uzvišenom. Snežana Kujundžić učena slikarka portretom Marka Peića dokazuje svojim talentom da na likovnu scenu stupa kao vredan portetista, uspevši da ovim delom otkrije i trajno sačuva stvaralački karakter neumornog i vrednog istraživača, književnika, publiciste... prizor zadovoljnog domaćina na belom konju koji obilazi svoju bogatu žitnicu samo potvrđuje vrednu slikarku kod koje su i detalji baš kao i celovito delo bitan likovni element. Nora Evetović mlada, akademski obrazovana slikarka na dva svoja platna otkrila na je onu tako potrebnu stvaralačku neuhvatljivost u kojoj su putevi i linije kista nepredvidivi do samog okončanja dela. Dva drveta kao simboli života i dugovečnosti raširili su se prostorom slobodno i neuhvatljivo, upravo onako, kakvo je stemljenje i same umetnice ispunjene stvaralačkim apetitom i želje da se dosegne i dohvati što više, što šire, što bolje. Uspela je Nora da nam svojim slikama i onom sa širokim potezima boje, ali i onom u svedenoj pikturalnosti kao pod kišom dočara atmosferu života u svojoj celosti i podari svoju slikarsku poetiku. Mile Tasić, likovni kritičar na otvaranju izložbe Stvorilo je ovih šest umetnika vredna dela postavivši stamene temelje budućim stvaraocima, istovremeno podigavši letvicu artizma na poviši nivo koji će nadalje provocirati taj stvaralački duh svih onih koji će se ovoj umetničkoj družini u buduće priključivati. Verujući pak, u upornost i plemenitost organizatora koju je nesebično iskazao na ovoj prvoj koloniji, sigurni samo da sa radošću valja isčekivati narednu koloniju nadati se novim vrednim delima. Mile Tasić R. B . M. Novembar - Decembar 2013. OBILUŽENO 125. GODINA OD SMRTI BISKUPA IVANA ANTUNOVIĆA Život i dilo bunjevačkog prosvetitelja i priporoditelja Istorijski odbor Bunjevačke matice je u okviru „Večeri utorkom“ 26. novembra 2013. godine organizovo istorijsku tribinu priređenu povodom obilužavanja 125 godina od smrti bunjevačkog prosvetitelja i priroditelja biskupa Ivana Antunovića. O značaju ko i životu i dilu biskupa Ivana Antunovića divanio je pridsidnik Bunjevačke matice koji je i ujedno i član istorijskog obora gospodin Ivan Sedlak. Odlomke iz velikog dila biskupa Ivana Antunovića „Rasprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, građanskom i gospodarskom” koje je štampano u Beču 1882. godine, čitala Nela Ivić. Ovu istorijsku tribinu upotpunila je izložba značajni štampani knjiga u opusu biskupa Ivana Antunovića koju je pomogla Gradska biblioteka Subotica. U kulturnom dilu programa učestvovali su tamburaški orkestar „Sledbenici Tumbas Pere Haje” i vokalni solista Tamara Babić i Geza Babijanović, član književnog odbora Bunjevačke matice sa pismom „Bunjevče“. „Bunjevci i Šokci u podunavju i potisju starosjedilci Kako je sve to bivalo, nespada u moj krug, zato se nje oprašćam i prelazim na onu dobu, kada su ovamo Magjari nagrnuli. Nu niti ovdi neću da razmatraam, kakva je bezplodna radnja i umnijih glavah, da se zabašuri svaka uspomena Slavena, koga su Magjari ovdi zatekli bili. Ta nam je svanuo dan za svako pleme slavensko, kako onom na siveru, tako i ovom na jugu, pa će sve većim i većim postojati broj Rački-a, Mesića, Smičiklasa, Gjurića, Nenadovića, Ruvaraca, Kollara, Miklošića, Šaffarika, Palackia i Riegera, koji će razbistravati, što su drugi pomutili. Meni je veoma mala, baš mojim iztrošenim silam razmirna zadaća, predstaviti ugarskog Bunjevca i Šokca na ovoj zemlji, koja se danas širjim imenom Ugarska, a užjim Magjarska nazivlje.“ „Stara pisma svidoče, da su naši predji već i prije mohačke bitke na Dunaj, Tisu, Maroš sve do Ostrogona razprostirali se, pa isto tako baš kao i Novembar - Decembar 2013. Ivan Sedlak divani na istorijskoj tribini o biskupu Ivanu Antunoviću danas s Magjari, puk s pukom a plemići s plemići izmišani živili, o tom nam jasnu svidočbu daju i mistna imena selah i gradovah, o kojih vidimo, da su slavska pomagjarena, ili magjarska slavinskim imenom zaodjenuta. A da o tom svatko razglabati uzmogne, navadjam sva mista, a i niekoja osobna imena, koja su nam iz Bačke, Bodrogha,i Baranje, iz opisa dikalskog desistinskog od prije mohačke bitke, ili na kratko vrime zatim sastavljena i sačuvana.“ Odlomak iz „Rasprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, građanskom i gospodarskom“ biskupa Ivana Antunovića Biskup Ivan Antunović ko velik bunjevački priporoditelj i rodoljub dao je velik doprinos kroz obrazovanje bunjevačkog naroda kome je pomago materijlano, duhovno i savitodavno. Pokretač je novina: „Bunjevački i šokački novina“, „Bunjevačke-šokačke vile“, knjige: „Poučne iskrice“, „Odmetnik“, „Rasprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih“, novele: „Svilenka“ i „Nestretna Marija“. Od knjiga sa virskim sadržajom: „Slavijan“, „Bog s čoviekom“, „Naputak“ i „Bog s čoviekom“. Bunjevče Bunjevačke loze i grane, od Bunjevca baće i Bunjevke nane. Panonske ravnice suncem obasjane, i tebi najdraža žitnica Bačka, a u njoj tvoja duša bunjevačka. Večita tajna u njoj se skriva, bili salaša i plodni njiva. Sudbina tvoja beše iskonska, ova blaga ravnica panonska. Jel ti si bio deo bedema, Evropi dalje da dušmanu nema. Ovde su grobovi pridaka tvoji, i ne daj niko da ih prisvoji. Sučići, Markovići, Vojnići i drugi u nizu, duši su tvojoj i danas blizu. Biloj kapetana, senatora, sudija, javni biležnika, profesora, doktora pa i naučnika, svećenika čuveni i mnogi stvaraoca, nauke, tehnike, prosvite, kulture i drugi pregalaca. I odluku mudru da ti druge nije da ode vično živiš na severu Srbije. I ostaneš navik na principu tome, Bunjevac da budeš i to svoj na svome. Posveti sad tom vik životni cili, ne daj da te niko svojata i dili. Da konačno čuje bunjevačka vila, bunjevačka loza da se probudila. Geza Babijanović R. B. M. 13 IZLOŽBA BOŽIĆNJAKA UG “BUNJEVAČKA VILA“ IZ MALE BOSNE U iščekivanju Božića Po drugi put Bunjevačka matica je imala čast da u okviru „Večeri utorkom“ ugosti UG „Bunjevačka vila „ iz Male Bosne sa svojom već tradiocionalnom izložbom Božićnjaka. Imali smo prilike vidit oko dvadesetak tradicionalno izrađeni Božićnjaka sa svim elementima koje Božićnjak triba da sadrži. U duhu pridstojeći praznika na dostojanstven način dočarano je iščekivanje Božića jednog od najveći krišćanski praznika. Pored domaćina ove večeri pridsidnice UG „Bunjevačka vila“ iz Male Bosne Nele Ivić prisutnima se obratio i pridsidnik Bunjevačke matice, Ivan Sedlak koji je ujedno i otvorio ovu izložbu. O značaju Božićnjaka i običaja vezani za Božić divanio je član odbora za istoriju Bunjevačke matice, Mijo Mandić. U kulturnom dilu programa nastupio je tamburaški orkestar „Sledbenici Tumbas Pere Haje“ i vokalni solisti Tamara Babić i Stela Bukvić sa bunjevačkim božićnim pismama. OBREDNI KRUV-BOŽIĆNJAK Istraživanjem obrednog karaktera običaja jednog naroda il etničke zajednice, dolazimo do značajni podataka koji su važni za proučavanje njihovog porikla, njihove starine i njihove osobe- nosti. Božićnjak, ko obredni element vuče koren iz davne prošlosti, još iz prijehrišćanskog, religijskog peroda. Obredni kruv ili kruh, koji se ne bez razloga naziva „BOŽIĆNJAK“, jel je obredno bio posvećen božanstvima religije pridaka. U samom nazivu sadržan je naziv „BOG“, a to je majčica imena svi božanstava, sadržani u starim obrednim radnjama. Staroslovenska božanstva nose nazive „VIŠNJI BOG“, TRIGLAV BOG“, „DAŽBOG“, „BELBOŽIĆ“, „BOGVID“ il „SVETOVID“, „BOŽOLE PERUN“, a sam BOŽIĆje ugrađen u hrišćansku liturgiju sadrži taj pojam. BOŽIĆNJAK nije bez razloga kružnog oblika, krug simboliše kolotečinu il kružno kretanje u prirodi, i smene godišnji doba, kretanje nebeski tila oko Sunca, koje je isto pridstavljalo božanstvo. Kruv je kultni kolač u svim religijama i virovanjima i društvima i simbol je održavanja života. U svakidašnjem životu, još od uspostavljanja zemljoradničkog načina življanja, odnosno kulture uzgoja žitarica, kruv je osnovna rana, koja se zato i posvećuje i daje na žrtvu, ko zafala i molitva božanstvima, a u hrišćanskom, ko zafala BOGU. Prilagođen hrišćanskom obredu i liturgiji, nije izgubio svoje arhaično značenje. Neprikosniveno držanje starine, njene nepromenljivosti, ogledaju se ne samo u arhaičnim obredima, običajima, već i u uređenju i ustrojstvu same porodice, obitelji kod Bunjevaca. BOŽIĆ I OBIČAJ Nela Ivić i Marija Bošnjak organizatori izložbe 14 Šta je to što je u samom pojmu „BOŽIĆ“ se ugradila iz starih običaja. Mi se sad radujemo BOŽIĆU, a on je vezan za Kristovo rođenje. Isus Krist ko avatar, tj. sin Božiji se utilovio.Utilovio se u konkretnom narodu, odnosno ljudskom rodu da ga spasi i da se žrtvuje za njega. Nijedan čovik, nit etnička zajednica ne mož živit dostojno ljudski život, ako je ničiji. On pripada odriđenom narodu u datom vrimenu. Taj narod i to vrime odriđeni su sa više elemenata. Kultura i religija su bitni elementi koji odriđuju osobenost jednog naroda i to kroz pro- Mijo Mandić divani na izložbi Božićnjaka u Matici šlost, sadašnjost i budućnost. Svaka se pa i liturgijska stvarnost događa u konkretnoj kulturi i konkretnom vrimenu. Crkva koja je okupila mnoge narode svita, prihvatila je sve pozitivne elemente što jedan narod il civilizacija, tj. kultura, nosi sa sobom ko vridnost koja mož bit ugrađena u kršćanski sistem vridnosti. Tako se i Božić ko dan Kristovog rođenja u IV viku „obuko“ u slavljenje pobide svitla koje se u Rimskoj imperiji, slavilo 25. decembra. Običaj koji su drugačiji od mista do mista, izraz su onog, što je u našem narodu najvridnije i najlipče što mož povezat sa otajstvom kristovog rođenja. Običaje je lakše pamtit i lakše slavit neg otajstvo.Ono pravo je u tom da spremno otvorimo vrata svog srca, do Krista primimo u svoju nutrinu i da mu u svojoj duši spremimo BETLEM. Ako se on u nama ne nastani, ne mož se i nama desit BOŽIĆ. Prvo je čin obraćenja, čin duhovne pripreme. Posli slidi marljivo“produhovljavanje“, običaja, koje tradicijom naše kulture prinosimo sa generacije na generaciju, ko znak raspoznavanja, kome pripadamo, s kim slavimo i kako slavimo „BOŽIĆ“. dipl. inž. arh. Mijo Mandić R.B.M. Novembar - Decembar 2013. ODRŽANO MULTINACIONALNO I MULTIKULTURALNO VEČE Veče različitosti koje spajaju U okviru tradicionalni „Večeri utorkom“ u Bunjevačkoj matici je u utorak 10. decembra 2013. godine održano multikulturano i multinacionalno poetsko-muzičko veče. U programu su uzeli učešće umetnici i pridstavnici: Srba, Bunjevaca, Mađara, Rusina, Nemaca, Roma, Slovenaca, Makedonaca i Rusa. Mulitinacionalno i multikulturalno veče tribalo je da doprinese međusobnom upoznavanju različiti nacija i kultura, a samim tim da doprinese većem zbližavanju i razumivanju jedno drugi. Kad neku naciju više upoznamo kroz poeziju i muziku tad je više uvažavamo i cinimo. Učesnici programa su bili ljudi iz kulture i umetnici koji su se pridstavljali sa pismama i muzikom na svom maternjem jeziku. Organizator i voditelj cilovečernjeg programa bio je podpridsidnik Bunjevačke matice, Marko Marjanušić. Učesnici ove večeri isprid svoji nacionalni zajednica bili su: Nataša Grunčić isprid Rusina koja je pridstavila svoje članove koji su se pridstavili sa svojom poezijom Demjan Palančaji i izvorna pivačka grupa Društvo Rusina iz Subotice koji su izveli dvi rusinske izvorne pisme. Kurina Mihalj ko pripadnik Roma na violini izveo je kompoziciju od Baha. Mišovita pivačka grupa Društva Rusina iz Subotice Ditrih Đula je pridstavljo Nemce sa valcerima i polkama ko i Tot Laslo koji je recitovo na nemačkom, ujedno je Ditrih Đula pridstavio i Slovence sa valčekima i polčekima. Mirče Klečkaroski je pridstavio Makedonce sa svojom poezijom ko i Spase Šikoleski koji se pridstavio sa nikoliko makedonski pisama. Nikola Malov i Nikolaj Olemskoj su se u ime Rusa pridstavili ko i Marina, gospođa iz Rusije, koja je kazi- Domaćin: Marko Marjanušić Publika je uživala u programu na više jezika Novembar - Decembar 2013. vala poeziju Jesenjina na ruskom jeziku. Isprid Bunjevaca porid organizatora ove večeri gospodina Marka Marjanušića pridstavio se Geza Babijanović sa pismom specijalno napisanom za ovo veče. U muzičkom dilu programa se pridstavio se duet Gordana Papića - klavijature i Šiniše Harambašića – gitara, sa vokalnom solistikinjom Tamara Babić koji su ovo veče upotpunili sa multinalcionalnim muzičkim programom. T. B. 15 U BUNJEVAČKOJ MATICI PRIDSTAVLJENA NOVA KNJIGA Marijina poetska duša Prid sam kraj ove godine Bunjevačka matica je bila misto di je još jedared slavljena lipa rič. Naime, u sridu 18. decembra pridstavljena je knjiga Marije Horvat - Poetska duša. Odavno se nije pojavila knjiga čiji naslov tako povezuje stvaraoca i dilo. Marija Horvat, pisnik, fotoreporter, svitski putnik i još puno tog voli sve oko sebe – ljude, salaše, prirodu, cviće, životinje... I u svemu vidi lipotu, pa čak i polusrušenim salašima, starom i polomljenom nameštaju, probušenim loncima, kortima i drugim starim predmetima. Sve što okom vidi to i slika, al i opiše i svojim pismama. Njezine pisme su obično kratke, al jasne. Osnovno je da iz svake njezine riči, iz svakog stiha i pisme izvire ljubav. Brez obzira dal piše dičije, ljubavne pisme jal u svojim pismama opisiva prirodu. Svako na svoj način osića i doživljava stvarnost oko sebe. I sve to se nataloži u njemu, i ono što je bilo lipo i ono rđavo. Onaj ko to zna, ta osićanja i doživljaje kažaće svima nama jednom pismom, jednom pripovitkom, el jednom slikom. Knjigom pisama „Poetska duša“ Marija Horvat je pismama oslikala svoja osićanja koja je doživljavala tokom svog života i dočarala nam svoje radosti, tuge, doživljene, el neostvarene ljubavi... Njezine pisme su kazane iz duše, iskreno, i zato su posebne. Inspiraciju za pisme davale su joj najobičnije pojave i predmeti iz svakodnevnog života. U njima ona pronalazi dio sebe. To je podsićanje na ditinjstvo, dičije radosti i salaše koji više nema. Te salaše ona čuva u svojim pismama, ne da njim da padnu u zaborav, ne da njim da odu sa vrimenom koje je iza nas. Da bi živio „punim plućima“ i da bi se radovo novom danu moraš volit život i sve ono što sam život daje i uzima. Marija Horvat jeste kogod ko uživa u svakom trenutku i na svoj način to želi podelit sa drugima. Njezin život jeste jedan velik kofer pripun dragi uspomena koje ona pretače u poeziju, napisala je u svom pridgovoru Tamara Babić, urednik ove lipe knjige. 16 Učesnici pridstavljanja “Poetske duše” Lipota i iskrenost njezini stihova nije promakla ni recezentima. Marija Horvat, majstor fotografije, pisnik pejzaža i napušteni salaša koji su utkani u njezina ostvarenja u umetničkim fotografijama koje su bile prisutne na bezbroj izložbi u kojima je dobijala značajna priznanja. Al ta ista duhovnost i umetnička ostrašćenost prisutna je i u njezinoj poeziji. U poeziji za dicu ona se na veličanstven način vraća ditinjstvu i to ne samo u svoje neg i ditinjstvo svakog diteta prodiruć potpuno u dušu diteta u njegove doživljaje, svatanje događaja. I u tim stihovima gotovo svaki čitalac ponovo doživljava svoje ditinjstvo i događaje koje zauvik nosi u svom sićanju. Kod nje pejzaž ima dušu ko i u pismi: „Moja ravnica umilnoga lica udiše uz zvuke tamburica.“ U njezinoj ravnici u kasu konja vijore se konjske grive i osića uzdah ravnice. A ta ravnica neprisušan je izvor njezini inspiracija i snova. Snova o krušnoj peći, kiši u novembru, snigu u zimu, kestenu i klupi u kojoj su urezana imena davno ostavljene ljubavi. Ljubav u njezinoj poeziji je beskrajna i bezvrimena. Ona ljubi svoj rod, majka joj daje savit: „siti se korena naši, ne zaboravljaj prela i sa- laše“, i ona inspirativno i nadahnuto piše o salašima i to na takav način da iz njezini stihova ko i iz njezini fotografija izranja slika salaša u svoj svojoj lipoti i tragici nikadašnjeg života punog lipota a sad napuštene ruševine. Prelo je poseban izraz tradicije, kulture i istorije i ona poručuju „Obučite se svečano u najlipče odilo, triba da se vidi lipota, tako je kadgod bilo“. Ljubav je smisao života i ona piva o ljubavi kroz tanke strune violina, u laticama hrizantema, zvonima sa crkvenog tornja, misecovim nitima, zvizdama za jednu pismu za jednu želju, na talasima prošlosti na jezeru, neispripovidanom pripovitkomtici, o travi u cviću, o suncu, o zori, o osmihu diteta. Iz svega toga poezija Marije Horvat zaslužuje pažnju ljubitelja poezije, kaže u svojo rezenziji pisnik Geza Babijanović. Šta još kazat o knjigi? Možda i to da je lipo ilustrovana slikama koje nam otkrivaje ono što, možda, nismo vidili u pismana. Knjigu je lipo tehnički uredio Stevan Nmet, a na pridstavljanju su o knjigi divanili Tamara Babić, urednik i Ivan Sedlak pridsidnik Matice, dok su stihove čitali Stela Bukvić, Geza Babijanović, Teodora Vinčić i Hilda Heinrich. U muzičkom dilu programa su učestvovali Tamburaški ansambl „Sledbenici Pere Tumbas Haje“ i vokalni solista Tamara Babić. Joso Poljaković Novembar - Decembar 2013. SAVITI IZ POLJOPRIVREDE Štetočine i bolesti na žitima tokom jeseni Povoljne vrimenske prilike, dovoljno vlage u zemljištu te odgovarajuće temperature uticat će na blagovrimeno i kvalitetno nicanje žita. Pošto je jedna faza u proizvodnji žita-sitva okončana slidi niga usiva i zaštita od štetočina, bolesti i korova. Pri povoljnim vrimenskim prilikama a posebno pri temparaturama oko 20 C uz optimalnu vlažnost u jesen se javljaju lisne vaši na žitima. One ne nanose ozbiljne štete, međutim prinosnici su virusa. Poseban problem je virus patuljastog žutila ječma koji se obično javlja na ječmovima sijanim krajem septembra. Prinos mož da se smanji i na polovinu, a rešenja za eliminisanje bolesti nema kad je virus u pitanju, jedinu triba izbegavat sitvu ječma prije 5. oktobra. Lisne vaši se suzbijaju pinetnoidima (Vaulex, Decislion). Žitni bauljar se redovno javlja tokom jeseni na žitima pogotovu sijanim u monokulturi. Štetu nanosi larva uništavajuć lisnu masu i cilu biljku. Masovno razmnožavanje žitnog bauljara nastaje ko poslidica narušeni agrotehnički mira, monokultura, kasno ljuštenje strnjišta, te masovno prisustvo korova posebno samonika na kojem priživljavaju larve prije neg što se prisele na izniklo žito. Larve uništavaju biljčice žvačući ih sve dok temperatura ne padne ispod 5 C kad se povlače na prizimljavanje a u proliće nastavljaju isranu. Pri intenzivnom napadu mož doć do smanjenja prinosa za 10 do 15%. Na uništenim Novembar - Decembar 2013. oazama žita niču korovi koji pridstavljaju probleme pri kombajniranju. Uspišno se suzbija priparatom Nurelle –D. Ozima sovicaScocia segetum prizmimljava ko gusenica. Druga generacija javlja se u septembru i oktobru di larve uništavaju Siva pegavost lista i klasa žita mladu lisnu masu, a kasnije i donje dilove biljaka. Masovno Suzbijaju se Cinkofosfid mamcima i se javlja ukoliko su strnjišta bila zako- Bromodiolon mamcima. Nakon uneti rovljena. Raneći se larve proređuju usive mamaca u rupe iste triba zatrpat da ne u vidu manji il veći oaza di se kasnije bi došlo do trovanja divljači i ptica. Kad je rič o bolesti koje se javljaju na razvijaju korovi. Uspešno se suzbija sa žitima tokom jeseni triba obratit pažnju Nurelle-D. Žuta pšenična mušica-Opomyza flo- na prepelicu. Razvija se na žitnim porum javlja se tokom okobra di ženke po- ljima pogotovo na tvrdim sortama. Mož lažu jaja pored rano posijani žita. Larve da umanji prinos 5 do 10%. Gljivica koja nanose štetu tokom marta miseca kad izaziva bolest javlja se u jesen pogotovo ulaze u satbljiku što dovodi do sušenja na rano posijanim žitima. Napadnute vršnog dila pa i cile biljke. Suzbija se biljke žute što je jasan znak prisustva bolesti. Gljivica priživljava zimu u obliku priparatom Cythrin, Decis i dr. Švedska mušica Oscinella frit. Jav- micelije i u proliće nastavlja razvoj forlja se treća genaracija u oktobru. Larve mirajuć konidije priko koji se bolest širi. napadaju sočne listove žita. Razmno- Suzbija se priparatima na bazi Propikožavanju pogoduje monokultura. Pri- nazola (Tilt,bumper, Presing) te priparazimljava u obliku larve, uspešno se tima na bazi tebukonazoila plus protikonazol (Prosaro, Karika), takođe suzbija priparatom Nurelle D. Glodari, poljski miš i voluharica i priparati Falcon, Acanto plus Antre nakon berbe kuruza i suncokreta pri- plus i dr. Klimatske prilike tokom jeseni laze na lucerišta i livade di se ne vrši obrada zemljišta često omogućavaju razvoj gljivice te se njihove jaz- uzročnika pigavosti lišća kod žita, u bine ne uništava- nikim godinama dolazi čak i do epidenju. Nakon mije. Javlja se da donjim listovima di nicanja žita formi- se pojavljuju pige duguljastog oblika ranju kolonije na u početku svitlo zelene boje a kasnije žitu raneći se mal- prilaze u žučkasto crvenakstu. Unutar dim biljkama čak i piga formiraju se crna tilašca-spore ispod sniga uni- koje zadržavaju klijavost 18 miseci te štavajuć mlado nošene vitrom šire zarazu. Suzbija se žito. Uništavajuć priparatima Tilt, Acanto plus, Bumper, biljke formiraju se falkon i dr. Poljopriovredni proizvođači nakon oaze di niču korovi koji pridstav- nicanja žita triba da vrše redovno obiljaju problem pri laženje parcela i priduzmu potribne Pepelnica žita kombajniranju. mire zaštite. dr Andrija Peić Tukuljac 17 ODBOR ZA KNJIŽEVNOST Mara Đorđević - Malagurski Mara Malagurski udata Đorđević rođena je u Subotici 20. decembra 1894. godine u čuvenoj MalagurskiČurčić porodici, ko unuka poznatog Ice Malagurskog koji je bio član pridsidavajućeg starešinstva prvog i najvažnijeg kulturnog udruženja Bunjevaca, Pučke kasine osnovane još davne, 1878. godine. Škulovala se u Štrosmajerovom zavodu u Đakovu, a Višu divojačku škulu završila je u Subotici. Ko udata žena za profesora Dragoslava Đorđevića, studirala je engleski u Londonu da bi se kasnije bavila i privođenjem s engleskog jezika. Svoje književne i druge radove Mara Đ. Malagurski počela je objavljivati još 1912. godine i to pod pseunonimom, u tada najpoznatijem bunjevačkom listu „Neven“, a od 1925. godine objavljuje pripovitke i članke u subotičkom časopisu „Književni sever“, u listovima i kalendarima, ko što je „Vardar“, „Subotička Danica“,“Zemljodelskom kalendaru“, zatim u Glasniku jugoslovenskog književnog društva, Bunjevačkim novinama i Bunjevačkom kalendaru. Godine 1927. priređuje knjižicu u kojoj je prikazala bunjevačke običaje u slikama, a povodom otvaranja „Bunjevačke prosvetne matice“. Knjižica je objavljena u ediciji bunjevačke prosvetne matice pod brojem 1, što se pridpostavljalo da neće biti jedina, već da će se nastaviti objavljivati i u buduće, međutim ufriško posli tog Mara se sa svojim mužem priselila u Beograd i tako je pristalo daljnje objavljivanje. Mara Đ. Malagurski je u svojim pripovitkama prikazala istinski način življenja jednog dila bunjevačog življa, posebno salašarskog, kojeg je autorka, na njoj svojstven način, precizno dočarala. To je potvrđeno knjigom po nazivom “Vita Đanina i druge pripovitke iz bunjevačkog života“ koja je autorku i proslavila, trukovanu 1933. godina, a za samu pripovitku „Vita Đanina“ 1928. godine dobija na konkursu nagradu „Cvijeta Zuzurić“, a posli za cilu knjigu dobija nagradu Srpske akademije nauke i umetnosti na književnom konkursu za najbolju knjigu 1933. godine. 18 Autorka je knjige i brošure: Bunjevački običaji u slikama, Subotica,1927.; Vita Đanina i druge pripovitke iz bunjevačkog života, Beograd, 1933, a 1940. trukuje istu u Subotici ko drugo izdanje, a treće izdanje se objavljuje 2012 u Subotici u izdanju Bunjevačke matice; Bunjevka o Bunjevcima koju je uredila u Subotici, 1941, prema Bunjevačkom kalendaru iz 1941. Porid navedeni dila imala je autorka dosta zapisa o Bunjevcima, međutim izgubili su se tokom Drugog svitskog rata, ko što je naprimer, istorijsko-psihološki roman pod nazivom “Ničiji“, zatim istorijska pripovitka Pajica Kantorov, čiji je odlomak objavljen u knjigi pod nazivom „Bunjevka o Bunjevcima“ 1941. godine. U drugom izdanju knjige „Vita Đanina i druge pripovitke iz bunjevačkog života“ objavljene u Subotici 1940. godine, nalazimo odlomke iz prikaza prvog izdanja ove knjige. Milica Janković piše u časopisu „Misao“ 1933. godine, Beograd, između ostalog: “Kad sam prvi put čitala ovu priču (Vitu Đaninu), podvlačila sam pisaljkom sa strane mesta koja su mi se naročito sviđala. Kad sam je čitala po drugi put, opazih da je skoro cela bila ispodvlačena, toliko je neodoljivo to pričanje Vite Đanine, iza koje se naša skromna književnica skoro i ne vidi“. Jelana Skerlić Ćorović piše: „Izlaganje je u ovoj knjizi ravnomerno i opširno, sasvim u skladu sa širokom ravnicom u kojoj svaka pojedinost bolje pada u oči, jer sve ima svoj deo sunca i prostora. Izobilje je ostavilo traga u tom pričanju, jer se i neizbežne životne nedaće i izuzetno težak udes slikaju toplo i samilosno, ali bez gorčine“ Dragan Aleksić u članku „Tri naša nova pisca“, u „Vremenu“ od 10. marta 1933. godine piše: „Međutim, baš ova knjiga priča g-đe ĐorđevićMalagurske pokazuje nam da je po sredi slučaj jedne ozbiljne, zrele, izrađene književnice, koja je daleko odmakla od prostog iskorišćavanja jednog živopisnog folklora“. Milica Kostić-Selem u članku „Posle čitanja jedne divne knjige“, u listu „Novo doba“, Split, 24. juna 1933. piše: “Ja ne znam kako ta gospođa Đorđević izgleda. Samo, ja sigurno znam da je njeno srce toplo i saosetljivo. Jedan živ stil, jedna ravna, prosta neposredna rečenica. Topao ton, privlačna bunjevačka sredina sa mekim ikavskim narečjem. A u tom umetničkom okviru lepa, blaga slika paćenice i svetice Vite Đanine“. Mara Đ. Malagurski je koristila svaku priliku da prikaže bunjevačke običaje, nošnju i govor. Tako je ko prva pridsidnica „Bunjevačke prosvitne matice“, osnovane 1927. godine, rukovodila umetničkim sekcijama, priređivala je izložbe narodni rukotvorina, uređivala pozorišne pridstave i vodila druge akcije čerez afirmacije „Bunjevačke prosvitne matice“. Njezino književno stvaralaštvo na bunjevačkom jeziku je izuzetno važno i za današnje i biće i za buduće generacije. Ona je pored ostali književni stvaralaca bunjevačkog porikla, zauzela izuzetnio visoko misto i obilužila vrime bunjevačkog nacionalnog priporoda. Mara Đorđević Malagurski umrla je u Beogradu 9. avgusta 1971. godine, o čijoj smrti je izvestio i beogradski list „Politika“ od 10. avgusta 1971. godine. Pripremio: inž. Stipan Šarčević Novembar - Decembar 2013. Pisnici Bunjevačke matice JESENJA SONATA U ritmu jeseni Dok kiša umiva Izlizane trotoare Di su ostale stope Kasni prolaznika Žuti list ispisuje Jesenju sonatu Uz zvuke tamburice. U daljini crkvena zvona Zovu na molitvu. Ko da okaje grije? Onaj što odlazi srićan Il onaj što ostaje sam? Raduju se stari i sićaju se davni godina pripovidaju dici o Božiću i o starim običajima. U sobi nema slame ko kadgod dica na netu igrice igraje, majke i dide gorko plaču nema dice Božić da čestitaje. Isuse maleni, bar za Božić samo daj radosti – Božijeg mira u svaku kuću unesi ljubav da slave rođenje Božijeg sina. Marija Feher NAJLIPŠI BOŽIĆ Nemoj otić Dok je molitva na usnama U molitvi tvoje ime. A onda za kafanskim astalom Sa prstom na vinskoj čaši Divanim joj da ćuti Želim tišinu Jel kroz jesenju noć Odjekuje zvuk tamburice Znam, biće za mene pisma U ritmu jeseni. Marija Horvat ADVENT ILI DOŠAŠĆE Adventske sviće se pale nedilja za nediljom prolazi U svakoj obitelji radosti puno jel dragi Božić dolazi. Novembar - Decembar 2013. Na jednom salašu, jedne zime sićam se najlipše noći, i majke moje kad mi divanila da će nam Božić doći. Ta mila kuća radosti puna, i lipi običaja ostavila je u srcu mom ljubav i sićanja. U maloj sobi na astalu bili je čaršap prostrt bio a na njemu poređano bilo je Božićno jilo. U jednoj zdili jabuka rumeni, ora i bilog luka u šolji puno meda ima, a tu je i od ribe čorba. Zamedljana rakija, crvenog vina u tepciji riba pečena kuvano voće, s makom guba i šta još svega nema. Pleteni kolač i Božićnjak - ukrašen ticama a na kraj astala okićena grana s raznim figurama. Tu j salon šećer, male svićice i kuglice se sjaju a ispod grane ovce i čoban Isusa malog čuvaju. Cilo veče gorila j svića, na zemlji slame ima i peć je dobro ugrijana, u sobi j toplo svima. Molilo se Bogu, pisme se pivale Božiću smo se radovali Sa nama su bili najmiliji, Najlipši Božić se slavi. Marija Feher ZIMSKI DAN Na naloženom šporelju i vriloj plotni, puna kastrona otopljene vrile masti u kojoj mama, tistom iz vajlinga, oformi fanke i spušta u mast. Dok dica s nestrpljenjem krate vrime pripovitkom i čekaje fanke, da ih namažu pekmezom, spremljenog s jeseni od šljiva, i sva uprckana idu onako vrile, a obraz taru dlanom. Napolju snig vije, vitar po avliji smetove pravi, domaćin u kožuvu snig razgrće, staze po avliji niže. Lojzija Vojnić Hajduk 19 BIBLIOTEČKA DILATNOST Književno stvaralaštvo Grge Peštalića Grgo Peštalić po jednim izvorima rođen je 1755. godine u Baškutu (Vaškutu) a po drugim 27. juna 1755. godine u Baji, a umro u Baji 1809. godine. Ovaj franjevac je jedan od najobrazovaniji ljudi svog vrimena. Svestran, široki svaćanja i napridni stavova, di on nadmašuje svoje suvrimenike. Bavio se filofozijom, bogoslovijom i književnošću. Jedno od njegovi prvi dila je ep „Dostajna plemenite Bačke“, napisan po uzoru na narodne pisme odnosno Kačića, lipi opisi, ikavica uklopljena u deseterac, pridstavlja posebnu značajnu vridnost dila. Ovo dilo je doživilo pet izdanja i bilo je uz Kačića najomiljenija knjiga med našim Bunjevcima onoga vrimena. U vrime svog službovanja u Vukovaru obavio je parafrazu Davidovih psalama. Veći deo njegovog rada čine filozofske rasparave, a ko učenik Peštalić s Ignjatom Katićem konstruiso je avion koji je poletio 1784. godine. Njegova dila su danas ritkost, jel su zbog rodoljublja većim dilom spalji20 Grgo Peštalić vana od koji su neka čak po izlasku iz štampe. T. B. Novembar - Decembar 2013. VELIKI BUNJEVAČKI SVECI Slavit Božić Slavski kolači spominju se još u paganskim - staroslovenskim običajima. Naši preci prilagodili su božićni kolač svojim potribama, živeći na salašima često puta u pustarama, daleko udaljeni od sveti mista i crkvi. Posebno na Božić, kad su ladni dani, često puta zavijani, da bi u svojim kućama improvizovali betlehem, spretne domaćice dositile su se da ga naprave na božićnom kolaču i nazvali ga Božićnjak. Veliku važnost pridaje se božićnjaku i njegovom izgledu. Kadgod za Božić se peklo kolača koliko je tribalo ukućanima: - al je bio samo jedan božićnjak koji je u Božićnom vrimenu stojo na astalu ko oličenje slavlja rođenja Isusa. Božićni kolači se peče na Badnje jutro. Božićnjak se pravi od kvasnog tista od tri lepanje, koje moraju bit jednako debele i okrugle, da božićnjak bude podjednako okrugo i visok. U sridnju lepanju domaćica utisne gvozden novčić. Na vrv božićnjaka se metne od tista križ. Oblikovan božićnjak se percem primaže žumancetom jajeta. Konačan izgled božićnjaka je trostepen, na koji se slažu ukrasi. Peče se u užarenoj peći dok ne porumeni. Na križ se meće pet ruža, u sridinu i na svaki kraj križa po jedna. Od vrva se poređaje od bezkvasnog tvrdo zakuvanog tista, od čistog brašna i vode napravljeni ukrasi. Na sridinu Novembar - Decembar 2013. se meće Blažena Divica Marija, povezana s maramom i sa malim Isusom u krilu, il u kolivki, do nje se meće sv. Josip. Na vrvu se napravi drvo sa nikoliko grana, na vrvu sa zvizda padavica, koju prate tri kralja. Ispod se ređaju pastiri, ovce, par volova, krmača koja doji prasice, nasađena kvočka, pivac sa kokoškama, pućak i pućka, guske, razne tice, ševa, sunce, misec, zvizde... Tavankućanke i Mirgešanke meću i grozd grožđa (spretnije i evenku) i vinsko bure. Naritko, al ima i taki koji na božićnjak meću i zmiju. Na božićnjak nisu mećali konja, on je ola životinja, zato nema mista med mirnim životinjama. Po starovinskom načinu likove su pekli na božićnjaku zajedno s njim. U novije vrime likove osuše u lerni i biljancetom jajeta pričvrste na ispečen božićnjak. Ovako okićen božićnjak je dvobojan, blido–rumeni likovi odudaraju od njegove rumene boje. Našim starima je bilo važno da božićnjak bude što izgledniji jel oličuje prisutnost Božića, do- lazak Isusa u kuću, i cilo Božićno vrime stoji na astalu ispod propeća. Uz to je božićnjak i obiteljski Betlehem. Kogod da je ušo u sobu, pogled mu se zadržo prvo na božićnjaku, koji je izgledom i ukras astala, pa su mu se podjednako divili ukućani i gosti. To su itekako cinile domaćice; išle su jedna drugoj u positu i rad tog da vide i druge božićnjake da bi što bolje znale ocinit svoju rukotvorinu. Tom lipom božićnjaku dodali su po koju jabuku, malo suvi šljiva, ora u lupinji, a okružili ga zelenim žitom. Božićnjak je osto na astalu sve do užne na Novu godinu, kad ga je domaćin raspolovio na glavi položaja il najmlađeg diteta i svakom za astalom podilio po jedan komad. Najsrićniji je bio onaj ko je u svom komadu našo novčić. Domaćin je novčić iz božićnjaka zadio za slime. Naši preci su želili i ovakim isičkom iz svog života pokazat kako slave rođenje Isusa. To su brižno nigovali i pridali nama. A mi? Na nama je da ovaj lip i bogato nadahnut običaj sačuvamo i pridamo našim mladima u svoj njegovoj lipoti. priredila: Kata Kuntić 21 MISLI IVANA ANTUNOVIĆA Odabro: Ivan Sedlak POLITIKA - Slaven nije prijatelj sebične i slavohlepne centralizacije ... On je najveći prijatelj i ljubitelj autonomije t.j. samouprave i to kako u svakom čovječjem društvu, tako i u svetoj Crkvi . – („Slavjan“, str. 110) - Dao Bog, da narodi već jednom uvidjeti mogu, da se zajedničke parbe, najpravednije razumom razpravljati mogu. – („Bog s čoviekom“, str 34-35) - Slaven svakomu bratsku ruku pruža i samo one neprijatelje junački odbija, koji ga napadaju, u živcu duše vriđaju i koji hoće da mu životnu žilu podsticaju. – („Rasprava“, str. 169) - Povisnica nam sviedoči, da gdje god je duh poniznosti zavladao, tamo je sloboda občenita bila; a gdje je ovaj duh oslabio, tamo samo njekoliko obiteljih vladahu , dočiem svi ostali vuku težki jaram robstva. – (Ib. str. 329) Narodna bunjevačka virovanja Virovanja vezana za Božić Zapaljeni komad drveta za Badnje veče se unosi u sobu i udara o vrata, prema tome koliko ima varnica toliko triba da bude pilića, ovaca i drugi životinja, koliko varnica toliko svačeg da bude dosta. Ako za Badnje veče kogod nađe prazan or znači za tog nesrićni il će kogod iz te kuće do sledećeg Božića umrit. Ako kogod za Badnje veče pri- siče sime od jabuke znači da će bit prisičen ničiji život. Da bi bili zdravi triba pit zamedljane rakije. Rakija znači čistoću i oštrinu med znači blagostanje i da sve bude slatko. Luk i jabuka znači zdravlje. Orasi simbolišu plodnost, ako su orasi pokvareni znači neće bit mladog naraštaja. prikupio: Nikola Ćakić Narodne umotvorine bačkih Bunjevaca Ako čeljad nisu bisna, kuća nije tisna. Ako edared slažeš, posli će ti se teško virovat! Ako imaš falinge, popravi se, ako je nemaš, čuvaj se. Ako je do mene, polak je gotovo. Ako nas niko ne voli, ondak ni sami sebe više ne volimo. Ako neće zlo od tebe, biž ti od njeg. Ako ne mislimo na budućnost, ne možemo je ni imat. Ako ne mož bure u naprstak, mož naprstak u bure. Ako si ko mlad lud, ne znači, da ko star moraš bit brez pameti. Ako si mekn ko puter, čuvaj se vatre. Ako si vridan, ništa ti se neć otet. Ako u životu nisi patijo, ne znaš ni oprašćat. Ako zmiji ne stučeš glavu, oživiće. Ako znamo,di smo se rodili, ne znamo, di ćemo umrit. 22 Autori: Marko Peić i Grgo Bačlija Ako oćemo da nas svit voli, ondak mi moramo svit volit. Ako oš da si štovan, štuj i ti drugog. Ako oš nać Boga, služi čovika. Ako oš sve uveće, izgubićeš iz vriće. Ako si nemilostiv živini, nemilostiv češ bit i čoviku. Ako si sebi rđav, ni drugom ne možeđ bit dobar. Ako si u poslu, lako će ti dan proć. Ako smo braća, nisu nam kese sestre. Ako su kratki dani, dugačka je godina. Ako ti ja dođem, biće ti tisno polje. Ako ti je dušman i ko mrav, čuvaj ga se ko lava. Ako u mladosti nisi učijo, žalićeš u starosti. Ako znaš šta je bilo, ne znaš šta će bit. Ala je plitak. (Glup) A šta misec haje, šta ker na njeg laje. Ako koza laže, ne laže rog. Novembar - Decembar 2013. NAJNOVIJA IZDANJA BUNJEVAČKE MATICE 1.000 dinara 500 dinara 300 dinara 200 dinara 200 dinara 350 dinara 600 dinara 250 dinara 400 dinara 400 dinara 250 dinara 400 dinara OSTALA IZDANJA “Put nade” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara “Istinu tražim” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara “Dida pripovidaj mi” - Ivan Bašić Palković Didan - 300 dinara “Ispod starog bagremara” - Geza Babijanović - 250 dinara “Horske kompozicije” - Bela Tikvicki - 150 dinara “Istorija Bunjevaca, Šokaca i bosanskih franjevaca” - p. Bernandin Unyi OPM. - 500 dinara Novembar - Decembar 2013. 23 Министарство за културу и информисање Републике Србије IZ BUNJEVAČKOG ŽIVOTA O roljanju U prošlom broju smo Vas podsitili, jel naučili, kako se pralo crnilo (veš). Kad se osušilo skinuto je sa štrange ako je bilo malko vlažno moglo se roljat. Roljka se sastoji (digod je još ima) od dva sanduka, donji veći stoji na zemlji poklopljen, a gornji je pun kamenja koje pripuša veš da se bolje urolja. Na dvi deblje oklagije namota se veš za roljanje, a posli pri kraju se umota u peškir od kudelje. Obično su dvi žene roljale, svaka je vukla na svoju stranu, naravno i odgurivala drugu stranu. Postoji jedno malo parče drveta veličine 20 cm. Ono se podmećalo na kraju ispod gornjeg sanduka da se odmota veš sa oklagije dok je na drugom kraju pritiskivano da se lakše oslobodi tereta. Veš je bio sjajan kad je uroljan. Sićanje me vodi u ditinjstvo jel je moja majka imala roljku u podrumu. Nije svaka kuća imala roljku, to je bila prilika kad se komšinice skupe na roljanje, da malo prodivane o novostima iz komšiluka. Postojala je (a postoji i sad) ručna roljka a to je prakljača. Ona ima debelu oklagiju na kraju se isto namota ono što će se roljati. Gornji deo prakljače je zdravo težak, to je komad rebrastog drveta pomoću kojeg se vuče naprid i natrag. Roljka sa slike je stara priko 100. godina, a na prakljači je urizana 1878. godine i inicijali B.P., ona je u mom vlasništvu. Marija Horvat
© Copyright 2024 Paperzz
