RIČ UREDNIKA
Dičije stvaralaštvo za budućnost
Unazad šest godina u kontinuitetu Bunjevačka matica realizuje dičiji projekat „Bunjevačka lipa rič“ di dica imaju prilike da izraze svoje literarno stvaralaštvo kroz prozu i poeziju,
rangirano u više uzrasni kategorija. Bunjevačka rič je živa i triba da se prinosi
na buduće generacije koje će je imat u svakodnivnoj upotribi ko i kroz literalno izražavanje. Ovaj projekat upravo daje značaj i utemeljenje u cilju buduće standardizacije jezika i dokaz da je bunjevački jezik živ i upotribljiv u
savrimenim životnim tokovima i da se ko takav prinosi na buduće generacije koje osićaju pripadanje bunjevačkoj nacionalnoj zajednici.
U OVOM BROJU:
RIČ BUNJEVAČKE MATICE
dvomisečnik za nauku,
kulturu i stvaralaštvo
Godina: VIII
Broj: 79-80
Maj - Juni 2013.
Tiraž: 600
Izdavač:
Bunjevačka matica
Glavni i odgovorni urednik:
Tamara Babić
Lektor:
Ana Popov
Priprema za štampu:
Grgo Križanović
Fotograf:
Marija Horvat
Redakcija:
Mijo Mandić
Ivan Sedlak
Ana Popov
Joso Poljaković
Ružica Parčetić
Kata Kuntić
Stipan Šarčević
str. 3
ZNAMENITI BUNJEVCI - JOSIP KUJUNDŽIĆ KEJO
str. 4
SOMBORSKA FAMILIJA RAIČ
str. 9
DVADESET GODINA TRADICIJE
str. 11
SUTRA PRIPADA MLADIMA
LIZIN VOJVOĐANSKI VIDIK
str. 12-13
str. 14
BUNJEVAČKI KAPETANI SUČIĆI str. 15-16
VELIKAN BALINT VUJKOV
str. 18
Adresa
Subotica, Korzo 8
Telefon: 024/557-213
BUNJEVAČKA LIPA RIČ
str. 19
E-mail:
ric_matice@open.telekom.rs
bunjevackamatica@open.telekom.rs
web: www.bunjevacka-matica.org
BOG S’ ČOVIEKOM
str. 20
SVETI ANTUN PADOVANSKI
str. 21
Štampa:
“Čikoš štampa”, Subotica
2
VISTI IZ MATICE
Maj - Juni 2013.
Visti iz Matice
Dana 14. 05. 2013. godine
U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru „Večeri
utorkom“ održana je promocija „Bunjevačkog kalendara“
vačke matice uz prigodan književno-muzički program.
Dana 19. 06. 2013. godine
U Bačkom Petrovcu je, na poziv Matice Slovačke u Srbiji, održan sastanak dveju Matica. Na dnevnom redu su
bila aktuelna pitanja, koja se odnose na status matica u
našem društvu i odnos sa paradržavnim strukturama u
našim manjinama. Razgovaralo se i o II Kongresu slovinski
Matica koji će se održati od 31. 07.2013. godine do 03. 08.
2013. godine u Martinu, Republika Slovačka.
U delegaciji Bunjevačke matice su bili pridsidnik Ivan
Sedlak, podpridsidnici Marko Marjanušić i Tamara Babić.
Dana 20. 06. 2013. godine
za prostu 2013. godinu, čiji je izdavač BKC iz Subotice,
koji je pripremio i prigodan kulturni program.
U Somboru je održan radni sastanak sa pridstavnicima
UG „Bunjevačko kolo“. Tema je bila - realizacija zajednički projekata i druga aktuelna pitanja koja se odnose na
funkcionisanje naši institucija. Delegaciju domaćina je pridvodio pridsidnik Dejan Parčetić, dok su isprid Matice bili
pridsidnik Ivan Sedlak i podpridsidnici Marko Marjanušić
i Tamara Babić.
Dana 16. 05. 2013. godine
Dana 25. 06. 2013. godine
U prostorijama Zavoda za kulturu Vojvodine u Novom
Sadu, nosioci projekta „Pečat vrimena“ dr. Aleksandar Raič
i mr Suzana Kujundžić Ostojić iz UG „Bunjevci“ iz Novog
Sada organizovali su skup na temu: „Smotra bunjevačke
publicistike“. Na skupu je o izdavaštvu Bunjevačke matice
govorio pridsidnik Ivan Sedlak, dok je član Glavnog odbora
Zvonko Stantić upozno skup sa dilovanjem biskupa Lajče
Budanovića u Novom Sadu na liniji kršćanskog socijalizma. Delegaciju Matice su činili podpridsidnici Marko
Marjanušić i Tamara Babić.
U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru „Večeri
utorkom“ održana je istorijska tribina pod nazivom „Istorijat porodice Sučić“. Pridavač je bio Mijo Mandić, dipl.
ing.arh.
Dana 21. 05. 2013. godine
U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru „Večeri
utorkom“ održana je promocija knjige pisama „Vojvođanski vidik“ Jelisavete Vučetić Buljovčić, pisnikinje Bunje-
U programu su učestvovali: Nela Ivić i Stela Bukvić,
koje su čitale groktalice, dok su u muzičkom dilu programa
učestvovali „Sledbenici Pere Tumbas Haje“ sa vokalnom
solistkinjom Tamarom Babić.
Ivan Sedlak
Maj - Juni 2013.
3
ZNAMENITI BUNJEVCI
Josip Kujundžić – Kejo ( 1915 –
1994), gimnastičar i prokator
Gimnastičar, prokator, pridnjak,
pridsidnik, olimpijac, reprezentativac,
sudija i mož kasti ČOVIK na svom
mistu. Poštivo ga je svako i ko ga je
znao i ko nije.
Rođen je u Subotici 18. februara
1915. g. za vrime I svitskog rata u bunjevačkoj familiji malog trgovca. Išo je u
osnovnu i sridnju škulu u Subotici i nastavio škulovanje završivši za prokatora
a diplomiro je još 1939. g. Bio je prokatorski pripravnik u Sreskom i Okružnom
sudu ko i kod prokatora dr. Josipa Lesiha
i Franje Orčića. Posto je prokator 1952.
g i cilog vika bavio se š njom do svog
penzionisanja 1982. g. Bio je član Osnovne advokatske organizacije u Subotici,
Advokatske komore Vojvodine i Savetu
advokatskih komora Jugoslavije. U svim
ovim organizacijama je bio zdravo aktivan i na osnovu takog njegovog rada izabrat je za pridsidnika Advokatske
komore Vojvodine (1973. - 1976.) i na
osnovu te funkcije bio je i član Pridsidništva Saveza advokatski komora Jugoslavije pa je u 1974. g. obnašo i misto
pridsidnika Saveza. Posebno priznanje
za njegov rad je bilo učešće na dva svitska kongresa asocijacije prokatora u Rio
de Žaneiru u Brazilu kao i Madridu u
Josip Kujundžić Kejo, Ivan
Sedlaček i Cuncika Badija
4
Španiji.
Svestran, inteligentan, marljiv,
stručan, strpljiv i uviđavan posto
je ugledan prokator u varoši i ko
taki bio uvik profesionalan pa je
više puta nagrađivan raznim priznanjima.
Kako se latijo škule ko mlad
švigarac našo se često s društvom
na Paliću di je upozno sokolaše iz
sokolskog pokreta i latio se gimnastike i atletike. Na Paliću je već
1926. g za Litnje vežbalište „Sokola“ kupljeno zemljište veličine
po lanca. Povađena je trska, izravnat teren i sagrađen je prvi objekat
– kuća za svlačionice a i stan za domara. U takom amaterskom, sokolaškom društvu počo je Josip
Kujundžić svoj napridak u gimnastiki. Med prvim učiteljima mu su
bili Đoka Stepanov, Steva Ninkov i
Laza Tešić, te Eduard Kral, od koji
su niki bili samo koju godinu stariji
od njega. Na izletima i logorovanjima na Paliću je ojačo, pocrnio i
postao jak, jer se spavalo na svežem ajeru, dizanje zastave, dežurstva, zajednička ila, veslanje,
Josip Kujundžić-Kejo - izvodi stoj
kupanje, skakanje s trambuline i
druženje, pridstavljali su za mladog Josu donu, ko gimnastičar i član reprezentaizuzetno izazovne doživljaje. Učešćem cije Jugoslavije a drugi put iz poštivanja
na Litnjem vežbalištu je postalo tušta za njegov samoprigoran rad izabran je za
mladi momaka i cura članom „Sokola“ sudiju na Olimpijadi 1952. g. u Helsinkoji su se priključili i tili vižbat. Tako je kiju u Finskoj. Tako je naš mali Joso,
odrasto i Joso. Posto je zapažen i poslat Josip Kujundžić-KEJO posto jedan od
je na kurs za pridnjaka. Tu je upozno i svega sedmero koji su iz naše varoši očli
legendu i vrhunskog gimnastičara tog dvared na Olimpijade, (do danas je samo
doba - Tošu Primožića, Ivana Ivančića, Đula Mešter uspio otić triput na Olimpilegendu jugoslovenske gimnastike jadu).
Nastupo je za reprezentaciju na
Leona Štukelja, koji su ga valjda “ zavračali” za gimnastičku magiju. Zavolio Svitskom prvenstvu u Pragu 1938.g.
je toliko gimnastiku da joj je osto viran kad je reprezentacija Jugoslavije osvodo poslidnjeg daha i svo svoje slobodno jila bronzanu medalju.
Učesnik je Balkanskog šampionata
vrime posvitio gimnastiki, stvaranju i vaspitanju mladi generacija i generacija 1947. g. kada je osvojio drugo misto u
gimnastičara. Š njom je postigo sve. gimnastičkom višeboju a 1949. g. je
Posto je pridnjak, reprezentativac, kapi- prvak Jugoslavije. Dobri rezultati su
ten, prvak Balkana a bome stigo je i do mu bili i na Svitskom prvenstvu 1950.
Olimpijade čak dvared – 1948. g. u Lon- g. kada je bio 39. na svitu sa 112,75
Maj - Juni 2013.
bodova u višeboju.
Svoju konstatnu dobru formu i pripremljenost za najveća iskušenja dokazo je i ko član reprezentacija u
susretima sa Rumunijom i Bugarskom
1948. g. kao i sa Švajcarskom 1952. g.
kada je na svim ovim takmičenja
zauzo prvo misto ko najbolji takmičar.
Josip Kujundžić – Kejo je bio član
reprezentacije u gimnastiki u Londonu
1948.g . kada je u višeboju zauzo 54.
misto na svitu sa 208,90 bodova, a reprezentacija Jugoslavije je bila 10.
Od tridesetih godina XX. vika pa
do šezdesetih godina Litnje vežbalište
na Paliću (zvali su ga Sokolovac) postalo je misto rasadnika gimnastičara,
pridnjaka, reprezentativaca koliko god
si tijo. Tu su stasali Antun Katančić,
Cuncika Stantić, Tome Vujković, Blaško Vujković, Kaloper, Kejpert,
Mađar, Sabo, braća Orčić Đuka i Pišta,
Sekereš, Luka Štilinović, Vlado
Mokan, Sabo Gabika, Drago Stojšić,
Milenko Lekić, Zoran Ivanović pa
onda i cure - Marica Ivandekić, Blanka
Temunović, Karola Šarčević, Ksenija
Sigulinski, Tonka Mukić i drugi.
Naravno da je napridak počo sa sokolašima prije II svitskog rata, pa, s toga, razvojem i osnivanjem „Partizana“, došlo je
do naglog razvoja gimnastike u Subotici.
Tu su bila litovanja i kursevi na Korčuli, na
Badiji, di su odgajivani i vaspitavani
mnogi gimnastičari i gimnastičarke iz čitave Jugoslavije, učestvovanje na takmičenjima, pa osvajanja razni prvenstava i
zastava na mnogim takmičenjima, zatim
gimnaestrade, pa sve do majskih nastupa
prid Maršalom Titom. Naš mali Joso je doguro, ko vrstan i cinjen gimnastičar, posto
poznat po svom radu na razvoju i unapriđenju gimnastike, doživio je tu čast da
vižba prid Maršalom Titom u Bilom dvoru
u Beogradu 1952. g. pa je bio čak i glavni
instruktor fiskulturnog saveza Vojvodine,
a jedno vrime i savitnik reprezentacije Jugoslavije u gimnastiki.
Iz ove plejade gimastičara i gimnastičarki najveće dostignuće postigli su
oni koji su stigli sa svojim radom, trudom i znojem zaslužili da reprezentuju
svoju varoš Suboticu i Jugoslaviju,
učestvujući na Olimpijskim igrama, pa
nuz Josipa Kujundžića- Keju, na
Olimpijskim igrama su još učestvovali
naši varoški gimnastičari Marica Ivandekić, Milenko Lekić, Ede Mađar i
Zoran Ivanović.
Rad ovi pojedinaca i mnogi drugi
Maj - Juni 2013.
nepomenuti
gimnastičara i
gimnastičarki
doneli su i prije
i posli II svitskog rata veliko priznanje
subotičkoj
gimnastiki. Nebrojena priznanja i osvojena
državna prvenstva su rezultat
rada oni mnogi
neumorni pregalaca u gimnastiki koji su
omogućili nesmetani rad i
napredak.
Josip Kujundžić-Kejo, 1952. godine vižba na
Jedan od sivratilu prid Maršalom Titom u Bilom dvoru
gurno najveći
gimanstičara naše varoši bio je baš Jugoslaviji.
U razvoju Društa za telesno vaspiJosip Kujundžić-Kejo. Osposobio je i
vodio Kejo čak 17 pridnjačkih grupa u tanje „Partizan“ Josip Kujundžić-Kejo
kojima je znalo bit čak 65 polaznika i ostavio je neizbrisiv trag ko dugogoko zna još koliko pridnjaka koji su dišnji pridsidnik, a isto tako bio je i
stvarali subotičko gimnastičko čudo, pridsidnik opštinskog i sreskog odbora
jel malo je bilo varoši u Jugoslaviji organizacije za telesno vaspitanje dice
koje su imali ovaku i tako značajnu i omladine. Taj njegov samoprigoran
rad se vidio svudak: na Badiji, Topoli,
gimnastiku ko Subotica.
Litnje vežbalište na Paliću, „Soko- Senti, Adi, Somboru, Kanjiži, Molu,
lovac“, pa kasnije „Partizan“ je misto Malom Iđošu i Apatinu. Takav njegov
koje je vrilo ko košnica. Veličina gim- rad je bio primećen i od najodgovorniji
nastike u Subotici bio je entuzijazam i u Savezu pa je istovrimeno pomogo u
volja da se postigne što više i bolje. To radu, a i asistiro i najboljim jugosloje postignuto zajedničkim amaterskim venskim gimnastičarima u višeboju.
Poznat po svom otovorenom, iskrei dobrovoljnim radom i vođenjem nikolicine značajnih ljudi, koji su se nom i savisnom stavu prema gimnaupregli da se pruži što više i što bolji stiki bio je pozivan il delegiran za
uslovi za odranu omladine. Ti stva- sudiju na mnogim giumnastičkim takraoci „Sokolovca“ udarili su takim mičenjima, pored Olimpijade 1952. g.
svojim radom temelje i postigli toliko u Helsinkiju i na svitskim prvenstima
da je Subotica postala rasadnik gimna- u Pragu, Parizu Berlinu.
Osnivač, organizator, pridavač i
stičara i gimnastičarki. To je bilo misto
di se omladina zabavljala, vižbala, ra- učesnik je sudijske organizacije u svim
dila, gradila i vaspitavala pod budnim gimnastičkim disciplinama na području Vojvodine, Srbije i Jugoslavije.
okom ti entuzijasta i vaspitača.
Imena Đoke Stepanova, Steve Nin- Posebno priznanje je dobio ko član
kova, Laze Tešića i dr. prije II svitskog tehnički komisija na Evropskom i
rata pa posli kod značajne izgradnje Svitskom prvenstvu.
Josip Kujundžić-Kejo doživio je tu
„Sokolovca“ pa hotela, vižbališta, odbojkaški igrališta pa i čitavog sport- nesriću da se taki veliki sportaš teško
skog kompleksa značajni nosioci su razboli i padne u invalidska kolica al i
bili Pavle Rudinski, Ivan Mamužić, onda je još imo toliko snage, duha i veing. Bolto Dulić, Paja Maletin i mnogi drine, da je i dalje dolazio na korzu da
drugi, koji su bili samo sive emine- se nađe s prijateljima i ljudima, prid
ncije, ali su omogućili da se gimna- Pelivanom na sladoledu do kraja svog
stika vine u visine da iznidre take ljude života koji se za vršio 19. aprila 1994.
Ljudevi Vujković Lamić
koji su bili cinjeni i priznati po ciloj godine.
5
ODBOR ZA ISTORIJU – Publikacija „Bunjevci“ iz 1991. godine – II dio
Južni i panonski Slaveni
koji se nazivaju Bunjevci
Ovaj broj nije viran, jel Bunjevaca
ipak ima više. Ako potražimo poriklo
niki šokački porodica u šokačkim mistima, onda vidimo da su mnogo prije
bile bunjevačke, i da su se tek tokom
vrimena pošokačile. U tim mistima il
su Bunjevci starosidioci il su doseljeni
iz ostali bunjevački mista. U Sonti su
bunjevačkog porikla familije, Burnać,
Bartulović, Pavlić, Probojčević, ove su
familije dosiljene iz Čonoplje, a Poljak, Parčetić, Somborac iz Sombora,
Aladžić, Đuraković iz Gare, Knezi,
Lenić iz Lemeša, Moravčik iz Subotice, Zelić iz Kaćmar. U Plavni su bunjevačkog porikla familije: Kujundžić
iz Bača, Parčetić iz Sombora, Šarčević
iz Subotice, itd. U Baču ima starosidilaca Bunjevaca, a ima i doseljeni. Bunjevačkog porikla su Kujundžić,
Karagić, Tumbas, Vidaković i Lemić.
Ima naravno i pobunjevčeni Šokaca
(što svidoči sada bunjevačko prizime
Šokčić), al srazmirno je mnogo veći
broj pošokačeni Bunjevaca. Osim ovi
mista u Bačkoj, ima još mnogo Bunje-
vaca u severnoj Slavoniji, koji su se
tamo tokom vrimena iselili. Slavonski
Bunjevci u okolini Đakova, Osjeka i
Vinkovaca, većinom su poriklom iz
Aljmaša, Gare, Kaćmara, Bikića, a u
novije vrime iselio se izvestan broj Bunjevaca iz Subotice. Njev broj iznosi
oko 8.000 do 9.000 hiljada. Razumi se
da su se oni tokom vrimena utopili u
tamošnji živalj, al se još i danas tu i
tamo nađe koji stariji čovik, koji se
sića da su njegovi didovi i pradidovi
bili Bunjevci. Po svemu do sada iznetom, mož se broj Bunjevaca u jugoslovenskom dilu staništa Bunjevaca,
računati na 100.000 hiljada.
Broj mista di se Bunjevci u prošlim
vikovima stanovali, je mnogo veći, al
su se il pomađarili il su se raselili, il
izumrli. Tako vidimo da je broj mista
di stanuju Bunjevci 1649. godine veći
neg danas. Po izveštaju beogradskog
nadbiskupa Marina Ibrišimovića (cogregatio de propaganda fide) koji je po
turskim krajovima krizmao 1649. godine bunjevci su bili u Martonošu, Se-
Tačkicama su označena područja na kojima žive Bunjevci
6
gedinu, Senti, Đenđešu, Ostrvu, Kolutu, Bukinu, Šupljaku, dok ih danas
tamo nema. Biskup Ivan Antunović u
svojoj „Raspravi“, počev od 133.
strane, objavio je spisak mista u kojima su Bunjevci stanovali u XVIII
viku. Pored svakog mista naznačena je
i godina kad se spominju. Ta mista i
godine su: Bukin 1767. godina, Bezdan 1762. godina, Daotovo 1767. godina, Novi Sad 1734. godina, Kula
1806. godina, Bajša 1756. godina,
Senta 1756. godina, Sivac 1803. godina, Titel 1762. godina, Stara Moravica 1803. godina, Temerin 1763.
godina, Palanka 1755. godina, Kolut
1755. godina i Jesfdorf 1762. godina.
U „Subotičkim novinama“ broj 18
od 3. maja 1991. godine objavljeni su
prvi rezultati popisa za 1991. godinu.
Uk. st.
1981.
1991.
154.611
105.266
Hrvati
32.598
16.282
Bunjevci
8.895
17.527
Šokci
44
Jugosloveni 16.738
22.486
Ako za 1981. godinu saberemo Hrvate i Bunjevce (poznato je da su pod
imenom Hrvati uglavnom izjašnjavali
Bunjevci) i dodamo otprilike 60% Bunjevaca koji su se izjasnili ko Jugosloveni (to se mož proverit po
prizimenima i imenima npr. Knežević
Stipan koji se izjasnio ko Jugosloven
je sigurno Bunjevac) dobićemo sledeći
broj Bunejvaca za
1981.godinu
1991. godinu
32.589
16.282
8.895
17.527
8.900
13.000
Ukupno: 50.384
46.809
Iz ove najpovoljnije procene vidi
se da bi broj Bunjevaca tribo bit za
1981. godinu oko 50.384 a za 1991.
godinu 46.809. U odnosu na period
imeđu dva svitska rata vidi se da je
broj Bunjevaca opo. O uzorcima tog
opadanja sada ode neće bit riči.
(nastaviće se)
dipl. inž. arh. Mijo Mandić
Maj - Juni 2013.
ODBOR ZA NAUKU- dr Aleksandar Raič, mr Suzana Kujundžić Ostojić – II dio
Bunjevci i Hrvati u Srbiji: problem demokratske
solucije jednog ignorisanog etničkog konflikta
Važan aspekt pojave konflikta unutar etničke zajednice bački Bunjevaca
je koncepcija milenijumske utemeljenosti državno-pravnog kontinuiteta
Hrvatske, ko ideologije integracije hrvatske nacije (uobličene u ideologiji
F.Tuđmana). Koncept istorijskih prava
na hrvatske zemlje (D.Mandić) osnova
je teritorijalni aspiracija hrvatskog nacionalizma, uključujući Srem i severozapadni dio Bačke. Ovaj poslidnji
teritorijalni zahtiv odstupa od pomenute državno-pravne koncepcije jel se
oslanja na etnički argument o Bunjevcima ko subetniji hrvatskog naroda.
Aspiracija hrvatskog državno-nacionalnog interesa prema severozapadnoj
Bačkoj (M.Bara) poziva se na etnički
identitet Bunjevaca, ko „grane hrvatskog roda“, temeljeći taj argument na
poriklu bački Bunjevaca sa zemalja
antičke (mitske) Crvene Hrvatske
(Hercegovina, Dalmacija). Protobunjevačka (vlaška) plemena, koja su vikovima potpadala pod vlast hrvatski
banova i vlastelina (vlastelinska familija Nelipići, Mužić 2009), nisu proistekla iz etnogeneze staro-Hrvata (M.
Šarić, I. Bidermann). O hrvatstvu Bunjevaca se mož govorit samo na
osnovu njevog pripadanja pod vlast hrvatski feudalni struktura (Fine). Ostaje
otvoreno pitanje kolko se podložnost
vlaško-bunjevački plemena (iz 17.
veka) pod mletačke i osmanlijske političke strukture (sa područja pod vlašću poturčene bosanske i hrvatske
vlastele) mož tretirat ko izvorište hrvatstva savrimeni Bunjevaca.
Zajednički kulturno-verski moment u
formiranju etničkog identiteta Bunjevaca
je, nesumnjivo, katoličanstvo. Uticaj franjevaca redodržave Bosne srebrene
(Unyi), koji su u svojoj bunjevačkoj pastvi nalazili oslonac i, sve do polovine
19. vika, činili inteligenciju Bunjevaca,
ko kulturno-demografskog supstrata franjevačke bosanske redodržave. Tek sa
integracijom franjevaca Bosne srebrene
u hrvatski nacionalni pokret, njihova pri-
Maj - Juni 2013.
vrženost Bunjevcima prirasta u faktor
hrvatizacije Bunjevaca. U Bačkoj, nakon
protirivanja bosanski franjevaca početkom 19. vika, i formiranja mađarske salvatorijanske franjevačke redodržave,
Bunjevci gube ovu svoju inteligenciju.
Iz rečenog se mož konstatovat da je
hrvatstvo bački Bunjevaca inicirano
okolnostima formiranja hrvatske nacije krajem 19. vika. Hrvatstvo je spoljašnji faktor disolucije autohtonog
etničkog identiteta bački Bunjevaca.
Ono se nije iskristalisalo ko rezultat
hrvatskog arhetipa duboko usađenog u
identitet Bunjevaca, tačnije rečeno,
njihovog predbunjevačkog, staro-hrvatskog identiteta. Primordijalistička
teorija Bunjevaca ko subetnijske skupine hrvatske etnije, ne mož se prihvatit u argumentaciji savrimeni „čuvara
hrvatskog etničkog prostora Bačke“ o
hrvatstvu bački Bunjevaca. Razumivanje ove pogrešne argumentacije je pritpostavka svakog dijaloga unutar
bunjevačkog korpusa orijentisanog
prema privladavanju konflikta dvi bunjevačke nacionalne manjine u Srbiji.
Inicijacija konflikta: onemogućavanje
nacionalnog razvoja Bunjevaca
Proces onemogućavanja nacionalnog
razvoja Bunjevaca počo je metodima državne intervencije u Austro-Ugarskoj
monarhiji posli 1867. godine i nastavljen
je u Mađarskoj do najnovijeg vrimena.
U Kraljevini SHS/ Jugoslaviji ovaj proces odvijo se u odnosu konfrontacije srpskog i hrvatskog državno-nacionalnog
interesa oko kontrole severozapadne
Bačke (strategije hrvatske Bačke HSS
braće Radić) i, zahvaljujuć podršci klera
Rimokatoličke crkve, ispoljio se u obliku
uznapridovale nacionalne hrvatizacije
Bunjevaca. Strategija „hrvatskog etničkog prostora Bačke“ ostala je osnov
koncepcije Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ) o državno-teritorijalnom
razgraničenju Hrvatske i Srbije posle
Drugog svitskog rata (M. Bara, sine
anno). Nasuprot pomenutoj koncepciji
KPJ, med bačkim Bunjevcima bile su
delatne težnje ka nacionalnom razvoju,
što se ispoljavalo kroz napetost nosilaca
ovi težnji prema hrvatski orijetisanim
pripadnicima KPJ u redovima Bunjevaca učesnika Narodno-oslobodilačkog
rata (NOR). Ocenjujuć nacionalne težnje
Bunjevaca ko ozbiljan izazov, KPJ je,
nastupom J. B. Tita na osnivačkom kongresu KP Srbije u maju 1945. godine,
inicirala etnički udar putem administrativne zabrane ispoljavanja nacionalnosti
Bunjevaca i Šokaca u Bačkoj, uključujuć
njihovu nasilnu nacionalnu kategorizaciju ko Hrvata. Od tada Bunjevci su nominalno egzistitali samo kao Hrvati, sve
do popisa stanovništva Srbije 1991. godine, odnosno, do 29. novembra 2009.
godine, kada je Skupština Republike Srbije potvrdila Statut AP Vojvodine kojim
je Bunjevcima potvrđen pravni subjektivitet kao ravnopravne nacionalne manjine u Srbiji.
Konflikt unutar bunjevačkog korpusa u Bačkoj oblikovao se i narasto u
okolnostima sukoba hrvatskog i srpskog nacionalizma između dva svitska rata. Ko početak ovog procesa mož
se uzet kraj Prvog svitskog rata i učešće Bunjevaca u donošenju odluke o
prisajedinjenju Južne Ugarske (kasnije
Vojvodine) Kraljevini Srbiji i Kraljevini SHS osnovanoj 1. decembra 1918.
godine. Učešćem Bunjevaca u Velikoj
narodnoj skupštini Srba, Bunjevaca i
drugi slovenskih naroda Bačke, Banata i Baranje 29. novembra 1918. godine u Novom Sadu značilo je
istorijsko oprideljenje Bunjevaca ko
državotvornog subjekta. Govor bunjevačkog tribuna B. Rajića označio je srpsko-jugoslovensku (a ne hrvatsku)
orijentaciju bački Bunjevaca prilikom
osnivanja države u kojoj su Hrvati bili
jedna od tri državotvorne nacije.
Sve do nestanka Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. godine, hrvatski
nacionalni interes je postepeno, u konfrontaciji sa srpskim nacionalnim inte-
7
resom, uspevao da oblikuje svoj državno-politički prostor u toj državi,
uključujuć i, shodno strategiji HSS,
„prostor hrvatske Bačke“. Osim nacionalne politizacije dila bački Bunjevaca
(S. Marković, R. Skenderović), ova
strategija nije uspila da nadvlada isto
tako ofanzivnu strategiju srpske Vojvodine. Hrvatska puzeća kolonizacija
Bačke (M. Bara) bila je manje uspešna
od kolonizacije severa Bačke, koja se
oslanjala na formiranje masovni seljački gazdinstava (N. Gaćeša) i uspila da
poremeti etničku hrvatsku (ustvari bunjevačku i šokačku) neprekidnost stanovništva severozapadne Bačke
(posebno prigraničnog pojasa prema
Mađarskoj). Na toj činjenici, posli
Drugog svitskog rata, zahvaljujuć masovnom iseljavanju Nemaca i znatnog
dila Mađara iz Bačke, i masovne kolonizacije pretežno srpskog stanovništva, strategija hrvatske Bačke je
postala neostvarljiva, al ne i napuštena
od strane „čuvara hrvatskog etničkog
prostora Bačke“).
Nacionalna fragmentacija etničkih Bunjevaca
Glavni rezultat disolutivni procesa,
inspirisani sukobom dveju nacionalizama u Kraljevini Jugoslaviji, dovedenih nakon etničkog udara iz 1945.
godine do stanja pritajenog a kasnije
otvorenog konflikta, pridstavljalo je
nastajanje četiri ideološke struje u bunjevačkom narodu Bačke. Dvi su nacionalno profilisane orijentacije
hrvatske i srpske provenijencije.
Hrvatska orijentacija se oslanjala na
snažnu, institucionalno podržanu propagandu hrvatstva Bunjevaca. Ova orijentacija je privukla znatnu inteligenciju
koja je uspostavila komunikaciju sa hrvatskim nacionalnim institucijama (škulovanje, naučni rad, kulturno-umetnička
delatnost, poslovno-finansijska podrška,
i sl.). To je bilo moguće zbog formiranja
kolonije mladi hrvatski intelektualaca,
stručnjaka i književnika, ko i zbog snažne podrške klera Rimokatoličke crkve,
čija aktivnost je dolazila do izražaja u
periodima represije prema hrvatskim političkim organizacijama. Srpska orijentacija je bila manje popularna (vidljiva)
al se oslanjala na angažovanje bunjevački intelektualaca u državnim institucijama srpske nacionalne provenijencije.
Nastojanje da se delovanje ove orijentacije ne konfrontira hrvatskim naciona8
lnim interesima bila je rezultat saznanja
da se prosrpska (radikalska) orijentacija,
u hrvatskoj-crkvenoj antiopropagandi
kvalifikuje ko antihrvatstvo i ugrožavanje opstanka bunjevačke, katoličke i hrvatske kulture. Pandan hrvatizujuće
ideologije, u srpskoj varijanti je koncept
Bunjevaca ko Srba-katolika, koja se poziva i na prelaz pridaka savrimeni Bunjevaca iz pravoslavlja u katoličanstvo
(zapisnik iz Kobaša 1700. godine sadrži
informaciju o tome). Imajuć u vidu da je
katoličanstvo duboki temelj etničkog
identiteta Bunjevaca, ovakve asocijacije
su dovoljne za izazivanje nepovirenja i
odbojnosti Bunjevaca prema prosrpskoj
nacionalnoj propagandi, što prohrvatski
propagandisti obilato koriste.
Pomenute dvi nacionalne orijentacije
su ideološka motivacija konflikta između slidbenika ti ideologija med Bunjevcima. Korist od pripadanja
odgovarajućoj orijentaciji određuje uticaj i brojnost slidbenika ovi orijentacija.
Primer masovnog izjašnjavanja Bunjevaca, što su se, od Mađara pre 1921. godine, uspostavljanjem države, u kojoj su
Hrvati i Srbi bili državotvorne nacije,
posli te godine, izjasnili kao Hrvati (pripadnici činovničkih slojeva, prosvetni
radnici, i sl., oko 40 hiljada prema Đurić,
Kicošev,...) pokazuje labilnost i egzistencijalnu zasnovanost nacionalnog indetiteta u ovom sloju bunjevačke
inteligencije. U savrimenim okolnostima, ova koristoljubiva, društvenim
statusom motivisana nacionalna identifikacija, pokazuje se u ranijem izjašnjavanju ko Jugoslovena, a u aktuelnoj
situaciji kroz kategoriju nacionalno neizjašnjeni građana bunjevačkog porikla.
Treću orijentaciju med Bunjevcima
čini ostajanje pri autentičnom bunjevačkom identitetu. To je elementarni etnički identitet, zasnovan na čuvanju
tradicije, otporan na novotarije modernog vrimena, zatvoren prema zahtevima
nacionalnog razvoja Bunjevaca per se.
Stacionarnost i nespremnost za kritičko
priispitivanje nominalnog hrvatstva, nasliđenog iz vrimena etničkog udara – zabrane
nacionalnog
izjašnjavanja
Bunjevaca 1945. godine – zadržava značajan dio ove kategorije Bunjevaca u statusu Hrvata bez pune svisti o nacionalnoj
sadržini takvog statusa. Pritisak na ove
ljude, s bilo koje strane (uključujući i hrvatske propagandiste), mož izazvati da
oni apstiniraju od nacionalnog izjašnjavanja. Održavanje status quo-a, putem
identifikovanja etničkog bunjevaštva sa
hrvatstvom (u tome je suštinska namira
koncepcije Bunjevaca ko „subetnijske
skupine hrvatskog naroda“), jedan je od
faktora relativno manji stopa depopulacije Hrvata-Bunjevaca. Nesklonost pripadnika
ove
kategorije
Hrvata-Bunjevaca na javno manifestovanje svog bunjevaštva, ko nacionalne
određenosti, čini ove ljude nesklone
konfliktima i drži ih dalje od aktuelni
ideološko-političkih konfrontacija. Na
njih mož imat uticaja, ukoliko su autentični virnici, politički obojeni nastup svećenika u crkvama koje posećuju.
Specifičnu kategoriju ovi ljudi čine Bunjevci, koji se ne izjašnjavaju ko Hrvati,
al koji nemaje motiv razvoja svog indetiteta ko bunjevačkog nacionalnog identiteta. I ode pritisak, bilo propagandni,
bilo egzistencijalno-utilitarni, mož rezultirat nacionalnom apstinencijom il kontraorijentacijom (agresivan zahtev za
hrabro izjašnjavanje ko Hrvata rezultira
izjašnjavanjem ko Bunjevaca, Jugoslovena i sl.).
Naposlitku, četvrtu orijentaciju
pridstavljaju Bunjevci koji ostaju dosledni svom autentičnom etničkom
identitetu, al koji prihvataju neophodnost nacionalnog razvoja, ko uslov opstanka bunjevštine. Ovaka orijentacija
je puna izazova i neizvesnosti. Prelaz
od etničkog na nacionalni identitet ode
znači otvaranje mnoštva pitanja oko
koji se vode unutarporodične i komšijske debate, sve do oštri institucionalizovani stranačko-politički konflikata
koji mogu da imaju egzistencijalne poslidice. To su pitanja sijamski blizanaca, čije razdvajanje traumatizuje
obadvojicu i problematizuje etnički temelj obe nacionalne zajednice, nastale
na tom temelju. Za Bunjevce ovo razdvajanje je manje traumatično jel se
njev nacionalni razvoj izvodi iz originalne etničke osnove, putem njene
modernizacije, stvaralaštvom koje bunjevački etnički identitetski arhetip
oslobađa konzervativizma, poslidica
asimilacije (posebno mađarizacije),
marginalizacije i potiskivanja iz javnog života. Iz toga se mož razumiti neagresivnost bunjevačkog nacionalnog
razvoja i podrazumevajući odnos
prema sopstvenom, bunjevačkom kulturnom nasliđu (poimanje da je bunjevačko nasliđe neupitno i neotuđivo od
Bunjevaca tokom njeve nacionalne obnove).
(nastaviće se)
Maj - Juni 2013.
SOMBORSKA BUNJEVAČKA PORODICA RAIČ
Tragom arhivskih izvornika iz
XVIII i XIX veka
Porodica Raič poreklom je iz zapadne Hercegovine, gde se ovo prezime
pominje na više lokacija: u Počitelju,
Opličićima, Klepcima, Dračevu i Dubravici kod Čapljine, Ušću, Donjem
Selu i Zagreblju kod Drežnice (okolina
Mostara), u Donjem Crnču kod Širokog Brijega i u Potklečanima kod Rakitnog, a javlja se i u selima oko Stoca,
Nevesinja, Jablanice i Prozora. Neke
porodice ovog prezimena kasnije su se
iz Hercegovine preselile u Dalmaciju,
tako da je Raiča bilo oko Imotskog i
Benkovca (somborski Raiči su, verovatno, potomci dalmatinskih Raiča).
Etimološka osnova ovog prezimena
nalazi se u starom slovenskom ličnom
imenu Ra[j]ič, koje je zabeleženo
tokom srednjeg veka u Bosni, Srbiji i
Hrvatskoj.
Raiči su u Somboru najranije zabeleženi 1699. godine, u matičnoj knjizi
krštenih ovdašnje franjevačke rezidencije (za tu godinu sačuvani su samo
fragmentarni zapisi), u kojoj su, kao
roditelji novokrštene dece, zapisani
Lovro Raič i supruga Ana, te Đurađ
Raič i supruga Marija. Kada su od
1719. g. somborski franjevci počeli redovno da vode matične knjige, u istoj
knjizi su, kao roditelji krštene dece,
najranije zapisani: Šimun Raič i Marta
(1719, 1723), Nikola Raič i Matijana
(1719, 1723, 1727), Nikola Raič i Lucija (1720, 1725), Bartol Raič i Magdalena (1720), Andrija Raič i Lucija
(1720, 1723), te Lovro Raič i Magdalena (1722).
Na popisu somborskih graničara
1720. g. Lovro Raič je zapisan kao
potporučnik i komandant drugog pešadijskog odreda (obrađivao je 13 požunskih jutara zemlje i jednu kosu
livade), a Šimun Raič je zapisan kao
husar (konjanik) u prvoj konjičkoj četi
(obrađivao je 18 požunskih jutara
zemlje, dve kose livade i dve motike
vinograda).
Matična knjiga umrlih somborske
franjevačke rezidencije beleži da je
Lovro Raič preminuo 1727. g. u 62.
Maj - Juni 2013.
godini života, Stanislav Raič 1729. g.
u 86. godini, a u zapisu o smrti Franje
Raiča iz 1736. g. navedeno je da je
živeo preko 100 godina, što je podatak, koji, svakako, valja uzeti sa oprezom.
U spevu „Kripost posli smerti
živi…“ somborskog franjevačkog propovednika Bone Mihaljevića, kao
somborski graničar koji se istakao u
ratovima za austrijsko nasleđe (17411745) naveden je Pajo Raič.
Na popisu somborskih graničara
1745. g. zabeleženi su Franjo i Nikola
Raič. Među potpisnicima zapisnika sa
Protestnog zbora somborskih graničara, od 18. novembra 1745. godine,
nalazi se ime Nikole Raiča. On je zabeležen i 1746. g. na popisu razvojačenih Somboraca, u zajedničkom
domaćinstvu sa dvojicom oženjenih sinova. Prema podacima popisa bio je
vlasnik osam volova, tri konja, četiri
krave, jednog junca, osam junica,
deset svinja, 150 ovaca i 20 košnica
pčela, a prinosi od zemljoradnje iznosili su 30 merova pšenice, osam merova ječma, osam merova zobi, jedan
merov prosa i po četvrt merova sirka i
kukuruza, kao i deset akova vina koje
je dobio baveći se vinogradarstvom.
Na poreskom popisu Sombora
1747. g. zabeleženi su Nikola i Franja
Raič. U domaćinstvu Nikole Raiča zapisana su dva punoletna muška člana
porodice, a od pokretne imovine zabeleženo je da ima osam volova, tri konja
i jednu kravu, dok je na pustari (salašu) posedovao još četiri juneta i šest
krava. Franjo Raič je zapisan kao vlasnik dva konja i dve krave, a na pustari
je imao još dva juneta.
U vreme borbe za elibertaciju Sombora Nikola Raič je 1749. g. bio priložnik visokog iznosa od 1.000 forinti
za elibertacioni zajam, a Franjo Raič
je, sa Đukom Čerčevim, u istu svrhu
uplatio 150 forinti (shodno visini
uplate za elibertaciju, uplatioci su dobijali imanja u ataru grada). Prilikom
izbora za članove prvog Spoljašnjeg
Pečat Nikole Raiča iz 1749. godine
senata slobodnog i kraljevskog grada
Sombora, održanim krajem aprila
1749. godine, među 12 izabranih senatora iz reda somborskih rimokatolika
nalazio se i Nikola Raič.
Nikola Raič je bio imućni zemljoposednik, sa salašem i zemljom u tadašnjem ataru salaškog naselja Čičova.
On je 1749. g. zapisan kao vlasnik 280
jaganjaca, a 1753. godine, na pustari
Preradović (jugoistočno od Sombora),
držao je na ispaši 125 krava i 38 junadi. Iste godine zabeležen je i kao
vlasnik 200 ovaca, a prinosi sa njegove
zemlje te godine iznosili su 240 krstina
pšenice, 60 krstina ječma i 40 krstina
zobi. Zapisan je i na popisu poreskog
zaduženja svih stanovnika Sombora iz
1755. godine, a iste godine nalazio se
i među zakupnicima komorske zemlje
u ataru Doroslova. Dve godine kasnije
(1757) Nikola Raič se nalazio među
zakupnicima komorske zemlje u ataru
Pačira. U popisu vlasnika konja i rogate marve na somborskim pustarama
iz 1759. g. (na zahtev Adama de Baćanjija, zbog neisplaćenog duga Somboraca za elibertaciju), Nikola Raič je
zabeležen kao vlasnik četiri konja i
osam goveda, a iste godine na pustari
Pačir je, na ispaši, držao 40 grla rogate
marve. Njegov kućni posed u gradu iznosio je 1764. g. 190 kv. hvati, a zapisano je da iste godine poseduje i salaš
u ataru Čičova, kao i da je vlasnik 200
ovaca. Godine 1766. na popisu som9
borskih stanovnika i posednika, Nikola
Raič je zapisan u domaćinstvu u kome
su živela dva odrasla muška člana porodice. Na popisu prinosa žitarica iz
1767. g. Nikola Raič je zabeležen kao
vlasnik 215 merova pšenice i 70 merova ječma, a Franja Raič je imao prinose od 17 merova zobi.
Salaši Raiča nalazili su se, od polovine XVIII veka, na južnom rubu atara
salaškog naselja Čičovi i na jugozapadnom rubu atara salaša Lugumeraca. Vremenom je od Raičevih salaša
nastalo mikrosalaško naselje prozvano
Raiči, koje se nalazilo između Staparskog puta i starog puta za Bač, kao i
između dve lenije (Krnajske i Paltonine), a Raiči su do salaša imali i svoj
put.
Salašar i zemljoposednik Nikola
Raič preminuo je početkom aprila
1767. g. u 81. godini, a nasledio ga je
sin Nikola (rođ. 1727), koji je 1768. g.
zapisan kao vlasnik četiri konja (od
pet, šest, sedam i osam godina). Za
razliku od oca, Nikola Raič ml. živeo
je znatno kraće i preminuo je već
1774. g. u 47. godini života, a bogatu
dedovinu nasledili su Nikolini sinovi
Marko i Ivan Raič, koji su 1775. g. zapisani kao vlasnici salaša kraj puta
prema Staparu. Marko Raič je bio
vlasnik 250 starih jutara zemlje, a Ivan
Raič 100 starih jutara (staro jutro
imalo je 2000 kv. hvati, za petinu više
od katastarskog jutra).
Prilikom prvog preciznog premeravanju zemljišta u ataru Sombora završenog 1783. godine, Ivan Raič je
Salaši Raiča u Nenadićima na
mapi iz 1894. godine
10
zapisan kao vlasnik 214 starih jutara i
1.488 hvati zemlje (na jednoj parceli),
koliko je posedovao i njegov brat
Marko (takođe na jednoj parceli), tako
da je tačno predanje potomaka starih
Raiča da su njihovi preci imali 400 jutara zemlje. U istom ataru imanje je
imao i Stipan Raič (verovatno potomak Franje Raiča), koji je zapisan kao
vlasnik znatno manjeg imanja od pet
jutara i 971 hvata (na dve parcele).
Među Somborcima, koji su u zimu
1795/96. g. bili raspoređeni na noćnu
stražu prema Dunavu, u vreme epidemije poznate „Iriške kuge“, nalazila su
se i šestorica odraslih muških članova
porodice Raič – Ivan, Jakov, Joso,
Marko, Petar i Stipan Raič.
Na popisu vlasnika stabala duda u
somborskom ataru, načinjenom 1823.
godine, nalazili su se Bona Raič (imao
je pet stabala), Jakov Raič (dva stabla)
i udovica Petra Raiča (vlasnica jednog
stabla), a u gradu su stabla duda uzgajali Ivan, Jakov, Josip i Petar Raič, kao
i udovica Marta Raič.
Marta Raič je 1828. godine, o svom
trošku, podigla kameni krst na Malom
Staparu.
Prema zbirnoj zemljišnoj knjizi
somborskih stanovnika iz 1828. godine, domaćini i vlasnici zemlje u mirkosalaškom naselju Raiči bili su: Bona
Raič (84 jutra i 1.500 hvati oranice,
osam jutara senokosa i 2.900 kv. hvati
vinograda), Ilija Raič (osam jutara i
1.000 hvati oranice i dva jutra senokosa), Ivan Raič (50 jutara oranice i
dva jutra senokosa), Jakov Raič (35 jutara i 1.000 hvati oranice i četiri jutra
senokosa), Nikola Raič (89 jutara i
1.000 hvati oranice i šest jutara i 1.000
hvati senokosa), Tadija Raič (45 jutara
i 1.500 hvati oranice i sedam jutara senokosa) i udova Roke Raiča (devet jutara oranice i dva jutra i 500 hvati
senokosa).
Na popisu vlasnika ovaca iz 1835.
g. zabeleženi su Bona Raič (vlasnik 30
ovaca), Bariša Raič (30 ovaca), Ivan
Raič (30 ovaca) i Tadija Raič (20
ovaca).
O pojedinim Somborcima iz porodice Raič sačuvani su podaci iz pedesetih i šezdesetih godina XIX veka:
1850. g. sekretar Bačko-bodroške županije bio je Ivan Raič; Antonije Raič
je 1857. g. poklonio somborskoj bolnici 50 forinti; 1861. g. Marko Raič se
bavio kopanjem i čišćenjem bunara, a
naredne 1862. godine Antun Raič je,
sa Josipom Neviklićem, prodao 20 baglji sena za ishranu gradskih konja, za
181 forintu; Ivan Raič je 1862. g.
pisar-kancelista somborskog Magistrata, a 1863. g. nalazio se među zakupnicima radnji, čiji su lokali bili u
vlasništvu somborske Srpske pravoslavne crkvene opštine.
Na popisu vlasnika rogate marve,
konja i ovaca iz 1864. godine, u mikrosalaškom naselju Raiči zapisani su:
Alojzije, Đena, Filip, Josa, Marijan,
Matija, Miško, Nikola i Petar Raič, a
svaki od njih imao je u svom vlasništvu po dva konja. Ukupno je u Raičima bilo devet salaša čiji su vlasnici
bili iz porodice Raič.
Godine 1865. komesar Bačko-bodroške županije naredio je da se pregleda put koji vodi od Krnjaje do
Prigrevice, preko Lugumeraca i pored
salaša Raiča, sa napomenom da je put
zatrpan zbog salašara, koji ne paze prilikom oranja njiva.
Jedna grana Raiča preselila se polovinom XIX veka u salaško naselje
Nenadić, gde je 1867. g. zabeležen
Mija Raič, kao vlasnik osam konja i 60
ovaca. Osim u Nenadić, pojedine
grane već razgranate porodice Raič
preselile su se, krajem XIX i početkom
XX veka, u salaška naselja Gradinu i
Šikaru, kao i na Bezdanske salaše.
Na detaljnoj topografskoj mapi
Bačke iz 1914. godine, južno od salaškog naselja Lugumerci označeni su
salaši Raiči.
U vreme Drugog svetskog rata u
Raičima je ostalo još samo pet salaša
ove porodice, jedan salaš bio je u vlasništvu porodice Lukić, a deset salaša
pripadalo je nemačkim porodicama iz
Prigrevice. Od Raiča salaše su imali:
Veca Raič (26 katastarskih jutara zemlje), Šana Raič (14 jutara), Blaža Raič
(20 jutara), Đula Raič (26 jutara) i
Đuka Raič (16 jutara). Do kraja šezdesetih godina XX veka skoro svi salaši
u Raičima bili su napušteni, a poslednji je srušen 1975. godine.
Ova stara somborska bunjevačka
porodica vremenom se razgranala, pa
je krajem šezdesetih godina XX veka
u Somboru živelo 107 punoletnih članova sa prezimenom Raič.
Porodični nadimci somborskih
Raiča su Burini, Čičale, Garacovi, Koritari i Srebrovi.
Milan Stepanović
Maj - Juni 2013.
PROMOCIJA BUNJEVAČKOG KALENDARA
Dvadeset godina tradicije
Promocijom Bunjevačkog kalendara za prostu 2013., obiluženo je dvadeset godina tradicije izlaženja
kalendara pri Bunjevačkom kulturnom
centru iz Subotice.
Bunjevačka matica je imala čast da
u okviru „Večeri utorkom“ 14. maja
2013. godine ugosti BKC Subotica
Pridstavljanje Bunjevačkog kalendara su s velikom pažnjom
pratili čelnici bunjevački institucija
Miroslav Vojnić Hajduk
Marača, urednik kalendara
koji nam je pridstavio novi kalendar sa
prigodnim kulturno-umetničkim programom. O kalendaru su divanili Miroslav Vojnić Hajduk - urednik i
Stevan Nemet – tehnički urednik kalendara ko i Mile Tasić – bibliotekar
zavičajnog odilenja Gradske biblio-
PRVI BUNJEVAČKI KALENDARI I LISTOVI
Prvi bunjevački kalendari objavljeni su u drugoj polovini XIX vika ko prvi bunjevački listovi, te pridstavljaju početak periodike kod Bunjevaca i Šokaca, koji su u
to vrime živili u Austrougarskoj monarhiji, skoncentrisani oko Subotice, Sombora,
Baje, Segedina, Kaloče i drugi mista zajedno sa ostalim slovenskim življem.
Prvi Bunjevački kalendar za pristupnu godinu 1868. objavljen je u Subotici,
a prve Bunjevačke i šokačke novine u Kaloči, 1870. godine. Oba izdanja pridstavljaju početak tzv. priporodne književnosti i buđenja nacionalne svisti kod Bunjevaca , kako se to ističe u programskim člancima, Naše mane i potribe, u
Bunjevačkom kalendaru za 1868. i u Pozivu pričesnog i visokorodnoga gospodina
Ivana Antunovića, kanonika kalačkog, kojim poziva Bunjevce, Šokce i Bošnjake
na utemeljenje jednih pučkih Novinah, objavljenom u Kaloči 1869, ko i u Bunjevačkom kalendaru za pristupnu godinu 1870. U programskim člancima se
ističe „žalosno stanje med Bunjevcima, koji nemaje ni knjige, ni škule na svom
maternjem jeziku“ i priporučuje se razvoj pismenosti i obrazovanja kako bi se
stalo u isti red sa ostalom obrazovnom slovenskom braćom i zauzelo misto koji
bi tribalo da pripada Bunjevcima po ondašnjim građanskim zakonima. Važnu
ulogu kod pokretanja prvog bunjevačkog kalenadra imo je Amborozije Boza Šarčević (1820-1899), bunjevački književnik i autor Tolmača jugoslovenski riči (Subotica, 1870), prvog dijalekatskog bunjevačkog ričnika i više
mađarsko-bunjevački rečnika...
Nevenka Bašić Palković
Maj - Juni 2013.
teke u Subotici koji je istako značaj
Bunjevačkog kalendara nekad i sad. Sa
Bunjevačkim kalendarima Bunjevaci
su kadgod informisali i imali prilike
čitat zanimljive tekstove vezane za
istoriju, književnost ko i o temama iz
običnog života. Putem kalendara bunjevečki jezik se održo do današnji
dana i oni su potvrda da je bunjevački
jezik bio živ i održo se do danas u aktivnoj upotribi.
R.B.M.
11
ZAVRŠEN VI KONKURS „BUNJEVAČKA LIPA RIČ“ BUNJEVAČKE MATICE
Sutra pripada mladima
„Nema ničeg vridnijeg od maternjeg jezika jel sve se mož izgubit i nadoknadit, al šta je narod koji izgubi
jezik? Ništa! Zato, dico, olovku u ruke
o pišite na bunjevačkom. Nemojte
puno čekat ni oklivat jel vrime je dragocino, potrošite ga kvalitetno i ču-
varno. Kad zapišete i najmanju bunjevačku rič vi ste je osvojili, odbaranili,
oživili i sačuvali od zaborava! Zato pišite!“, ko poruku je ove riči kazla Teodora Brkić, učenica Osnovne škule
„Matija Gubec“ iz Tavankuta, na kraju
priredbe povodom završetka VI kon-
Nagrađeni radovi
Treće misto:
“Roda slikar”, Kristina Kemenj,
IV razred OŠ „Bratstvo i jedinstvo“, Svetozar Miletić
“Ugasi cigaretlu mama”, Jovana Malinović,
IV razred OŠ „Sonja Marinković“, Subotica
“Prolićni dan”, Denis Vukmanov Šimokov,
IV razred OŠ „Bosa Milićević“, Novi Žednik
“Proliće”, Kristina Sivić,
VIII razred OŠ „Vuk Karadžić“, Bajmok
“Decembar”, Zvonimir Rudinski,
VI razred OŠ „Sonja Marinković“, Subotica
“Pronađi svoj smisao”,
Marina Iršević, IV razred Hemijsko-tehnološka škula „Lazar Nešić“, Subotica
Drugo misto:
“Dida i majka”, Jovana Francišković,
II razred OŠ „Jovan Jovanović Zmaj“, Subotica
“Prolićna pismica”, Tijana Zubelić,
III razred OŠ „Matija Gubec“, Tavankut
“Zašto je nebo žalosno”, Vanja Tintor,
III razred OŠ „Matija Gubec“, Tavankut
“Prelo”, Stefanela Šarčević,
V razred OŠ „21. oktobar“, Sombor
“Na salašu”, Jasmina Kumer,
VIII razred OŠ „Vuk Karadžić“, Bajmok
“Bandašica”, Tamara Jaramazović,
IV razred Hemijsko-tehnološka škula „Lazar Nešić“, Subotica
Prvo misto:
“Žurka u avliji”, Vesna Milunović,
III razred OŠ „Sveti Sava“, Bikovo
“Zima u mojoj avliji”, Željana Tumbas Loketić,
I razred OŠ „Matija Gubec“, Tavankut
“Bili konj”, Aleksandar Rukavina,
V razred OŠ „Đuro Salaj“, Subotica
“Dolaf”, Milica Tumbas,
VIII razred OŠ „Matija Gubec“, Tavankut
“Kao san”, Aleksandar Jonjić,
II razred Gimnazija „Veljko Petrović“, Sombor
Specijalna nagrada:
“Mlada duša je nalik mekanom vosku”, Melisa Serenče,
VII razred OŠ „Matija Gubec“, Tavankut.
12
Ivan Sedlak, pridsidnik
“Bunjevačke matice”
pozdravlja goste
kursa „Bunjevačka lipa rič“ koju organizuje Bunjevačka matica.
Tog 11. maja 2013. godine svečanom salom Bunjevačke matice odjekivali su glasovi dice koja su čitala
najbolje pismice i prozne radove koje
su napisali u poslidnji godinu dana. Na
ovogodišnji konkurs je stiglo oko 90
radova đaka iz devet osnovni i nikoliko sridnji škula, nagrađeni su pročitani na ovoj priredbi, dok će svi bit, po
običaju objavljeni u knjigi „Bunjevačka lipa tič“ koja prati ovaj konkurs.
- Vrime je pokazalo da se bavimo
dobrim projektom jel imamo sve više
dice koja pišu na bunjevačkom jeziku,
a i radovi su sve kvalitetniji što znači
da se u škulama ovom poslu posvićuje
sve veća pažnja – kazo je Ivan Sedlak,
pridsidnik Bunjevačke matice. - Pored
„Tandrčka“ ovo je jedina aktivnost
koja je posvićena dici koja u svojim
šulama uče bunjevački jezik pa je ovo
jedan od naši prioritetni programa.
Jezik mož opstat samo ako se prinosi
s generaciju na generaciju. Mi smo
zdravo srićni što dica vole ono što uče
u škulama, što vole svoj maternji jezik
i tako potvrđivaju da imamo svitlu budućnost.
Maj - Juni 2013.
Melisa Serenče,
specijalna nagrada
Nagrađeni đaci i njevi učitelji
U muzičkom dilu programa svoje vršnjake uveseljavali su đaci
Osnovne škule “Matija Gubec” iz Tavankuta
Šest godina ovog konkursa i uvođenje nastavnog predmeta Bunjevački
govor sa elementima nacionalne kulture, daje dobre rezultate jel su literarni
radovi sve bolji, al i jezik kojim se
piše.
- Sve što je do sad rađeno bilo je
lipo i korisno, a ono po čem se ova godina razlikuje od prithodni je što su
dica učeći naš maternji jezik počela da
da pišu čistije i da koriste izvorni jezik
– istakla je Mirjana Savanov, rukovodilac ovog projekta. – Isto tako se vidi
Maj - Juni 2013.
napridak i u govornom jeziku jel je popravljen akcenat i koristi se izvorni
koji je karakterističan za naš jezik.
Kad su teme u pitanju, one su vrlo raznovrsne – od svakodnevni događaja,
opisa svoji avlija, kuća i doživljaja, al
i do apstraktni tema. Od izuzetnog zanačaja su radovi u kojima se piše o razmišljanjima i na filozofske teme ko što
je rad nagrađen specijalnom nagradom
jel dokazuje da se na bunjevačkom jeziku mož pisat o svemu, pa i tako teškim i savrimenim temama što naš
I đaci sridnji škula pišu:
Aleksandar Jonjić
jezik čini ravnopravnim s drugima.
Pored čitanja radova priredbu su
svojim pismama ulipšala dica iz Osnovne čule „Matija Gubec“ iz Tavankuta,
a program je vrlo sigurno, na lipom
bunjevačkom jeziku vodila Teodora
Brkić, učenica ove škule.
J. Poljaković
13
U BUNJEVAČKOJ MATICI PRIDSTAVLJENA NOVA KNJIGA
JELISAVETE BULJOVČIĆ VUČETIĆ
Lizin „Vojvođanski vidik“
Bunjevačka matica je još jedared
bila misto di je rođena nova knjiga na
bunjevačkom jeziku. Ovog puta je to
bio „Vojvođanski vidik“ Jelisavete Buljovčić Vučetić – Lize Bikovačke.
Knjiga ima 72 pisme u dva poglavlja
– „Vojvođanski vidik“ i „Salašarska
pastorala“. Ni svojoj trećoj knjigi pisama na bunjevačkom jeziku, od
sedam koliko i je do sad napisala, Jelisaveta, jal Liza ne odustaje od onog
što najbolje poznaje, osića i voli, a to
je vojvođanska ravnica.
O njezinim stihovima najbolje divane riči iz recenzije koju je napiso
Stipan Šarčević, pridsidnik Odbora za
književnost Bunjevačke matice i poznati bunjevački pisnik.
„Pisme koje je Jelisaveta Buljovčić
Vučetić skupila u knjigi pod nazivom
'Vojvođanski vidik' i nanizala ko dijamante u ogrlicu su njezina sićanja koja
osvežavaju doživljavanja vojvođanske
ravnice koja je kadgod blatnjava, a
kadgod prašnjava, al uvik blagorodna
i jedina ne uporediva sa bilo kojim
dilom na ovoj kuglji zemaljskoj. Autorka to iskazuje ovako:
Ti si njiva žitodarna
na planeti Zemlji glavna.
Jelisaveta Buljovčić Vučetić
14
Jelisaveta Buljovčić Vučetić sa gostima
Nadalje, ono osićanje vridnosti i
neprocinljive lipote Vojvodine kaže da
se ne mož ričima opisat i to na ovaj
način:
imali negde nekog
ko može tvoju lipotu
sagledati
i tvoju dobrotu opisati,
tvoje bogatstvo izračunati
Nije zamiriti autorki što ni ne proba
komparirati njezinu Vojvodinu sa bilo
kojim dilom na ovoj Zemlji, jel je, ta,
ravnica nju iznidrila, odranila i ispunila njezin život svojom blagorodnošću. U nju smišta i svoju Suboticu,
njezine njive, voćnjake, vinograde i
vodoskoke.
Jelisaveta Buljovčić Vučetić piše
arhaičnim bunjevačkim jezikom kojim
se služila sve do svoje udaje dok nije
napuštila Vojvodinu, jezikom kojim je
divanila sa roditeljima, komšijama iz
svog šora.
Liza Bikovačka sva doživljavanja,
kako u Gabrić šoru, na salašu, tako i
daleko od Vojvodine, koja su dotakla
njezinu senzualnost na samo njoj svojstven način, sabira posli niza godina
na vrlo jednostavan način, moglo bi se
kasti, šturom leksikom, međutim, u
svojoj mašti doživljavanja vojvođan-
ske ravnice, široko raširene do vidika
di se susriće sa nebom ne pridstavlja
alegorijski već onako kako je percipirala, autentično: njive sa zelenim kuruzima, suncokrete koji svojim
obojenim laticama jutrom pozdravljaju
Sunce i prate ga na njegovom putu do
zapada; procvatale šljive i kruške, a u
jesen okićene zrilim plodovima, sve to
još uvik živi u njoj i u njezinim pismama“.
Peozija Jelisavete Buljovčić Vučetić, pored lipote pisama, za Bunjevce
je važna i čerez jezika na kojem piše,
što je recezent takođe primetio.
„Zbirka pisama, koja je vridna da
joj se posviti pažnja, ima velikog značaja za očuvanje bunjevačkog jezika i
standardizaciju istog. Nesumljivo je da
je Liza Bikovačka ko autor ovi pisama
dala sebe da bi podsitila i ushitila sve
nas govorom koji je živio na salašima;
na viđenje lipote vojvođanske ravnice
koja daje sebe i nagrađuje vridne i žuljevite ruke radnika brez obzira na nacionalnu, kulturnu, virsku i bilo koju
drugu različitost, a koje je ona sjedinila u svojoj ljubavi ko majka svoju
dicu oko svog krila”.
J. Poljaković
Maj - Juni 2013.
ISTORIJAT PORODICE SUČIĆ
Bunjevački plemići i kapetani
Značaj porodice Sučić za bunjevački
narod je velik i veoma značajan iz ti razloga je Bunjevačka matica u okviru tadicionalnog projekta „ Večeri utorkom“, 25.
juna 2013. priredila istorijsku tribinu na
temu „Istorijat porodice Sučić“ a izlagač
na tribini je je bio dipl. inž. arh. Mijo Mandić. U programu pored izlagača odlomke
iz groktalice „Dolazak Bunjevaca u subotičku kulu“ čitale Nela Ivić i Stela Bukvić,
a u muzičkom dilu programa učestovali
tamburaški orkestar „ Sledbenici Pere
Tumbas Haje“ i vokalni solisti Tamara
Babić i Stela Bukvić.
Slidi referat sa istorijske tribine:
Sučići
Sa obzirom da su Sučići stari livanjski
rod koji se spominje ko plemićka porodica
Bosanskog kraljevstva 1400. godine, a kasnije su zabiluženi u Poljičkoj Kneževini,
triba se osvrnit na pojam Ilirski graničari
i na uopšteni naziv ILIRI, kako su nazvani
od strane Austrijske carevine plemićke ratničke porodice uglavnom poriklom iz dinarskog područja i bogumilske Bosne.
Biskup Ivan Antunović u svom dilu navodi:
„Jedna te ista bila je svih nas domovina,
koja se najprija Trakijom i Makedonijom,
kasnije Ilirijom, a poslie Pannonijom nazvala....
.... Kako su dakle postala ona silna
imena, pod kojim grči i rimski zemljopisci
i povistničari izvode na vidik ona mnogovrstna plemena, koja su stanovala na zemlji poluotoka balkanskog kao i trostručnoj
Panoniji, grčki pisci i rimski nisu poznavali jezik naroda Ilirskog i Panonskog, pa
su njihova plemena uglavnom nazvali svojim imenima a ona sa kojima su imali direktni sukob, nazvali su ih „BARBARI“ i
„SKITI“.
Porodica Sučić, geni
Sučić , il Sučići su stari livanjski rod
koji se spominje ko plemićka porodica Bosanskog kraljevstva jos 1400. godine. Te
iste godine u darovnici bosanskog kralja
Stipana Ostoje Kotromanića vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatinčiću i njegovom
bratu Baoši, potpisani su ko svidoci pridstavnici 12 rodova livanjskog područja, a
med njima su i SUČIĆI, i to Dragoš, Stojemar i Juraj iz Orguzaselo ispod planine
Dinare.
Sučići il Sučićić iz Lusnića pokraj
Maj - Juni 2013.
Livna sačuvali su porodičnu pridaju da su
njevi preci Sučićići iz Orguza, a Sučići iz
Grboreza pokraj Livna ispričali su 1961.
godine Mariu Petriću: „ Kada su Turci
osvojili Bosnu, Knez Miroslav Sučić sa
bratom Vatroslavom pružio im je u Orguzu
otpor. Turci ih pobede i oni se sklone u
Dalmaciju. Kasnije se jednom od braće
povrati i od njega potiču Sučići u Livanjskom polju.
Stotinjak godina nakon turskog zauzeća Bosne, Sučići su zabiluženi u Poljičkoj Kneževini 1599. godine, med
svidocima u Docu Donjem. godine 1615. ,
zapisani su u Dubravi braća Nikola i Stipan Sučić, dok je 1648. godine, zapisano
je da je dužnost kneza obavljao Radoš
Sučić.
U Poljičkom statutu, zabiluženo je da
je 12. oktobra 1676. godine na skupu:
„Neka se zna da su se sastala sva poštovana vlastela i poštovani didići na Obliku,
kod svetog Jadre, poštovani veliki knez
Pava Sučić, poštovana Vojvoda...
Svi ti prije spomenuti rekoše i obavezaše se na viru i dušu da će uvik u slozi sa
ubogima...“
U istom dokumentu tj. statutu poljičkom koji je pisan našim starim pismom
bosančicom na iliračkom odnosno ikavskom jeziku. O tome svidoči dr Josip Modestin, koji kaže, da je Poljički statut pisan
još godine 1619. bosančicom, na više
mista spominju se Sučići.
O svidočenju Sučića ko značajni plemića provincije poljičke, ostavio je nam
istraživač A.J. Soldo, koji navodi:
„U Bisku , prema istraživanjima Solda,
Sučići žive još od turskog zauzeća Livanjskog područja krajem 15. stoleća, ili su virovatno naprije našli utočište u Poljičkoj
Kneževini, pa su odatle stigli u Bisko. U
venecijanskom zemljišku iz 1709. godine
je zabiluženo na području Biska, Vojnića i
Kruštara 14 Sučića porodica sa 99 članova.
Jedna je od njih i 12-člana porodica
rodonačelnika Akrap harambaše Marka
Sučića rečenog Akrap koji je zapovido
istoimenom banderijom na području
Biska. U popisu vernika Splitske nadbiskupije iz 1725. godine od ukupno 34 porodice i 177 duša u Bisku su živila 74 Sučića
organizovana u 13 porodicaa med njima i
7-člana porodica hrambaše Marka Sučića
zvanog Akarp, te dom Petra Akrapovića
Gačića.
Pojmovi ko što su Knez, Kneževina,
Plemićki grb familije Sučić
Vojvoda, Didići, nije baš svojsven čakavskim Hrvatima, a još manje kajkajvskim
Hrvatima, a i bosančica, ko specifično
pismo, čiji sam naziv kaže čija je.
Gorštaci, najstariji stanovnici Poljica,
prema dr Modestinu su poriklom ilirskog
roda Dalmati te on napominje:
„Stvorivši svoju posebnu knežiju, a godine 1615. i župu, Modestin piše: Kakva je
negda bila uprava i život u Poljicama, vidi
se poglavito iz Poljičkog statuta, koji se do
danas sačuvao.... Sastavljen 1440. godine
od još stariji zakona (spominju se već
1333. godine), na štokavskom ikavskom jeziku, a pisan je bosanskom ćirilicom....
dalje pak piše....živili su patrijahalnim životom i pokoravali su se oštrim ustanovama svojim zakona, koje su sami
postavljali. Ko pravi gorštaci odlikovali su
se hrabrašću i ljubavi za slobodu, a ko Poljičani kada nešto skrive, neće da se pokoravaju zakonima i običajima Hrvata, jel
vele da imaju svoje vlastite zakone po kojima im se mora suditi.“
Vidi se da je 1676. godine spominjan
veliki knez Poljica „ Pavao Sučić, znači na
humskom il Transbunskom području jedne
od oblasti etnogeneze Bunjevaca, a već
1692. godine spominju se Sučići na području Bajskog trokuta. Naime, te godine
Turci su napadali Suboticu i stanovnici su
se povukli u jankovačku šumu di su proveli
šest nedilja. Kad su se vraćali u Suboticu
iz zasede su ih Turci napali i med njima
oteli ženu Milije Sučića, koja se sedam godina nije vratila, te se Milija oženio drugi
put sa Katom Diniška Bojakovića, sestrom
somborskog kapetana i rodi sina Luku,
koji je bio prvi subotički kapetan. Znači
15
Sučići su krajom 1686. godine, kad je Subotica već bila slobodna, postali članovi
graničarske bačke militarije (milicije). U
epskoj pismi „ŽENIDNA KAPETANA VIDAKA“ opisuje se dolazak Bunjevaca iz
BILE BUNE ili Bilice u kulu i tvrđavu Subotičku. E sad nije tačno određeno pod
kojim etničkim naziv su došli. Jedno je sigurno da su Bunjevci od strane austrijanaca nazivani ILIRIMA.
Tvrđava subotička postojala je već
1504. godine, međutim, uslid najezde Turaka vlasnici tvrđave, ugarski plemići
sklanjaju se na sever. U oslobođenoj tvrđavi od Turaka od 1686. godine, smistio
se grof. VOLKRA kraljevski komesar koji
je dozvolio da se u donji dio tvrđave useli
franjevac „kaluđer pri bunjevačkoj koloniji“.
Gornji sprat kule (sadašnje Franjevačke crkve) zauzeli su graničarski kapetani,
Sučić Vujević i Kajić, sa svojim porodicama a odatle se iselili tek 1724. godine.Te
...Kad su Dunav vodu priplivali,
Lipo su ih braća dočekali
I u bilo lice izljubili,
Za junačko zdravlje upitali.
Istom oni riči razdilili,
Kad iz kule hitar glasnik dođe:
„Što imade od boja junaka,
Nek što brže biloj kuli dođu,
Da gonimo janičare Turke,
Da jim pustim ne ostane traga!“
Nabrzo se četa opremila,
Dvi hiljade poizbor junaka,
A prid njima Sičiću župane
I barjaktar Vidak kapetane.
Još do zore biloj kuli dođu,
Iznenada udare na Turke
I do sunca kulu osvojiše.
Biže Turci glavom brez obzira,
Al jih siku Bunjevci junaci:
Pet stotina glava odsikoše.
Koje nisu sabljom pogubili,
U Tisu su vodu utirali,
A tri bega živa uvatili,
Tri stotine oslobode roblja
Pa se vrate subotičkoj kuli.
Tu veliko veselje činiše,
Fra Anđelko svetu misu reče.
Kada reče, na kolinima kleče
I drgom se bogu zafališe,
Pa divojku Maricu vinčaše
Sa junakom Vidak kapetanom.
On je vodi svomu dvoru bilome,
Lip je porod s njome izrodio:
Dvi divojke i sedam momaka
Ko dvi vile uz sedam junaka.
Onda bilo, sad se spominjalo!...
Odlomak iz bunjevačke epske pisme
„Dolazak Bunjevaca u subotičku kulu“,
zapiso Ilija Kujundžić, a čuo od slipog
Stipe, franjevca u Subotici
16
godine Subotica je postala vojena tvrđava
ili utvrđeni šanac ( „FOSSATUM“ ILI
„COMUNA MILITARIJA“) te godine su
postojali katolički samostani.
Bunjevci su bili pod starateljstvom
grofa KARAFE. On je bio zastupnik dvorske komore u konferenciji za osnivanje potiske i pomoriške krajine a 1. septembra
1687. odobreno je naseljavanje nove
grupe Bunjevaca.
A vidi se da je grof bio zastupnik od
1701. do 1702. godine. Da su franjevci
imali veze sa tim organizovanim doseljavanjem, dokaz je podatak da već od prvog
decembra 1687. godine, kaluđer Vartolomije Benović vodi crkvene matrikule.
Tad se cila Bačka, smatrala ko oružjem
uzeto zemljište, koje je podiljeno graničarima ILIRIMA, a sve za cara i otadžbinu.
Ko što je već napomenuto, priđašnji
vlasnici tog zemljišta, ugarsko plemestvo
se sklonili u vrime turske invazije i većim
dilom izumrlo.
Slavna pobeda na Slankamenu 1691.
godine nije bila bez udila bunjevački četa
odnosno ILIRA. Naročito se odlikovali
somborci pod Dominikom Markovićem i
subotičani pod svojim kapetanima Sučićem, Vujevićem i Kajićem.
Prvi bi Sučić bio Milija koji je proisteko iz ALBANA a to je „BILA KOD
DUVNA“ il „BILA BUNA“ odnosno „BILICA“. Pa predanje kaže: „Milija se oženi
sa Katom Bijakovićevom i dobi sina Luku,
docnije hrabrog subotičkog kapetana i
osnivača porodice SUČIĆA –LUKINIH.
Tako da je na čelu pešačke satnije subotičke od 1724. do 1734., stojo kapetan
Sučić i poručnik Luka Vojnić, vojnika je
bili 54 Bunjevca.
Konjica („berittene compagnie der kasiere Theis – national miliz), je brojala
1734. godine u Subotici 84 čovika , pod
zapovidništvom kapetana Luke Sučića i
hadnađa il adnađa, Antuna Vidakovića, a
podoficiri su bili: Stevo Cvijanović, Nikola
Kuntić, Miško Vujević, Jovan Filipović,
Pavle Vučković, Josip Guganović, Matijaš
Matković i Vidak Bajić.
Ovo su sve prizimena sa „ić“ pa niki
tumače da su to Srbi, međutim pripadnost
katoličkoj viri i dušebrižništvu franjevaca
i ikavskom jeziku izvesno je da su to ILIRI,
DALMATI, tj. Bunjevci.
Isti ti SUČIĆI i Matkovići, Vidakovići
i Vujevići su vojvode u Knjaževini Poljica,
pismo im je Bosančica na štokavsko-ikavskom jeziku i označuju ih sa „ILLIRICA
NATIOLIS“.
Pa je 1729. godine zabiluženo je da u
Subotici prvi kapetan bio Jakov Sučić
(„Jakobo Sucsich, ilirica nationalis militae capitaneo“).
A godine 1734. tri Sučića su u upravi
Jakov Sučić ko, zapovidnik, a Luka i Juraj
ko zamenici i barjaktari, koji su obavljali
i građanske poslove.
Važno je napominit da je dom gradskih
kapetana, tačnije nekadašnja il kadgodašnja kuća gradskog kapetana Luke Sučića,
uz samu Franjevačku crkvu, najstarija
kuća u Subotici. Iz Ivanjijevi izvora još detaljnije se mož vidit tok komande militarije. Od početka militarije – milicije pa do
1714. godine, bio je kapetan Luka Sučić.
Od 1714. do 1724. Ilija Sučić. Od 1724.
godine do 1743. godine Jakov Sučić ko
velik kapetan, a uz njega dva sina Juraj i
Luka Sučić ko kapetani.
Godine 1743. pristaje milicija i vojnička uprava tako je satnija Luke Sučića subotičkog kapetana došla zadnjiu put 21.
aprila na vojničku smotru u Segedinu.
Na toj smotri u Segedinu su bili kapetan: Luka Sučić, poručnik Luka Vojnić,
barjaktar: Đurko Bačić, Stražmaster:
Đurko Bibić, vođa: Luka Vojnić i Petar
Lukendin...
Po ovim prizimenima i imenima nije
teško utvrdit da su ovi ILIRI bili Bunjevci.
Posli bitke kod Sente, u bačkim krajovima sablju je zaminio plug.
Međutim, Sučići su i dalje prisutni sad
ne ko vojnici. Naime, na Ugarskom saboru
1790/1. godine bila je Subotica zastupljena sa svoja prva dva poslanika Antom
Parčetićem i Jovanom Sučićem.
ZAKLJUČAK
Sučići su stari Livanjski rod koji se
spominju ko plemićka porodica Bosanskog
kraljevska još 1400. godine, a godine
1599., već su zabiluženi u Poljičkoj Kneževini.
Za Bosnu, a i za Poljičku Kneževinu je
karakteristična bosančica, ko stilizirani
oblik ćirilice, ona se od Hrvata još i naziva
hrvatska ćirilica, jel se njome pisalo i u
Dubrovniku, Makarskoj, Krajini, pa i na
nekim ostrvima, a u upotribi se održala
osobito kod bosanski franjevaca sve do
kraja XIX vika.
Biskup Ivan Antunović u svojoj raspravi
piše: „ Ja sam u Erdelju čito ugovore pisane
Bosančicom, a franjevci su upućivali da ko
god bude piso iliričkom jezikom neka to piše
jedino ilirskim pismom, i da se ne usudi niko
ilirski riči pisat latinicom.“
Za porodicu Sučić koja je i na ovim
prostorima dobila plemstvo još 1690. godine sa svojim grbom, karakteristično je,
da se služila ilirskom jezikom i pismom naročito kada su bili kneževi u kneževini Poljica, a to je štokavsko ikavskim jezik,
nazivani su didićima bosanskim, a kapetanima u subotičkoj tvrđavi i to ko „illirica
nationalis militae capitaneo“.
Mijo Mandić, dipl. ing. arh.
R. B. M.
Maj - Juni 2013.
SAVITI IZ POLJOPRIVREDE
Plamenjača najozbiljnija bolest
kod povrtarski kultura
Pojavljuje se pri povoljnim vrimenskim uslovima kad je tokom prolića i lita,
vruće i vlažno vrime, posebno kad su česte
vruće kiše. Sad je kod nas tako vrime.
Kod plodovitog povrća, posebno paradičke, ove bolesti se javljaju u vidu
maslinasto-zeleni piga na ivici lista. Na
naličju lista dolazi do formiranja biličaste prevlake sa sporama. List kasnije nekrotira i za kratko vrime dolazi do
potpunog sušenja.
Isto tako nekrotične i mrke pege pojavljuju se i na stablu posebno u sridnjem dilu biljke di je velika vlažnost.
Na plodovima se pojavljuju sivo-zelene
vodenaste pige koje ubrzo postaju mrke
privučene biličastom prevlakom zbog
spora. Plodovi propadaju jel brzo dolazi
do truleži pogotovo u uslovima vlažnog
i vrućeg vrimena.
Prid priventivni agrotehnički mera
plodosmene, korišćenje kvalitetnog simena i adekvatne ishrane moraje se primenit i fungicidi.
Oma nakon rasađivanja zaštitu obavit sa priparatom Bravo, 2 l po ha. U
vrime intenzivnog porasta cvatanja i formiranja plodova koristit priparate brzog
sistemičnog delovanja Ridomil Gold
MZ 2,5 kg po ha jal Folio Gold 2,5 do 3
kg po ha. Pri kraju vegetacije koristit
Quadris priparat sa karencom od tri dana
što obezbiđuje plasman zdravi plodova
bez prisustva toksina.
Kod vrižastog povrća, prije svega na
krastavcima – kornišonima, u postrnoj
sitvi redovno se javlja plamenjača. Intenzitet bolesti zavisi od dužine kišnog perioda i temperature vazduha. Optimalna
temperatura za razvoj plamenjače kreće se
od 22 do 28 stepeni Celzijusa. Simptomi
na listu su u vidu svitlo zelenog mozaika,
a na naličju dolazi do sporulacije parazita
u vidu sive prevlake. Zaraženi dio biljke
se suši postaje krt i lomi se pod uticajom
vitra i kiše. Zaraženo lišće ne opada, jel mu
je smanjena funkcija kod formiraja organske materije što umanjiva prinos. Plodovi
nisu zaraženi al su zakržljali.
U zaštiti krastavaca od plamenjače
triba kombinovat agrotehničke i hemiske
mire, prije svega gajit otporne i tolerantne
hibride. Od fungicida pri proizvodnji raMaj - Juni 2013.
sada i u početnoj fazi razvoja krastavaca
koristit Bravo 2 l po ha, il pak Folio Gold
2,5 kg po ha. U vrime intenzivnog porasta
biljaka, cvatanja i plodonošenja koristit Ridomil Gold MZ 2,5 do 3 kg po ha. U fazi
berbe koristit Quadris priparat sa tri dana
karence. Protiv bakterioza koristit bakarne
priparate prije početka cvatanja.
Kod kupusnjača plamenjača se javlja
pri vlažnom i proladnom vrimenu. Karakteristični simptomi su krupne žute
uglaste pige oivičene lisnim nervima.
Plamenjača se prvo razvija na donjem
listu odakle se kasnije širi prema glavnom lisnom nervu. U uslovima vlažnog
vrimena na donjem dilu lista javlja se
bila privlaka sa reproduktivnim tvorevinama gljive. Za spričavanje pojave plamenjača u početnoj fazi razvoja koristi
se Bravo 2 l po ha a u intenzivnoj fazi
razvoja Folio Gold 2,5 do 3 kg po ha.
Neposridno prid berbu koristit Quadris.
Ukoliko se bolest pojavi njeno širenje se
spričava tretiranjom sa Score 0,4 l po ha.
Kod mahunastog povrća ko simptomi plamenjače na mladom lišću pojavljuju se sitne vlažne pige. Tkivo u okviru
piga izumire i postaje mrko. Jača infekcija dovodi do opadanja lišća i potpunog
izumiranja biljaka. Infekcija se sve više
prinosi na mahune na kojima se javljaju
okruglaste mrke masne pige.
Da bi se bolest spričila sitvu triba obavit
sa zdravim simenom, sijat otporne sorte i poštivat plorored. Od fungicida priporučuje se
primena bakarni priparata, a u cvatanju i kasnije Ridomig Gold+ 2,5 kg po ha.
Kod lisnatog povrća plamenjača se
javlja u svim fazama razvoja biljaka i u
svim ciklusima gajenja. Kotiledoni listovi mogu bit potpuno zaraženi prikriveni sporama i začaš se bolet širi. Na
listu se javljaju krupne uglaste pige oivičene nervaturom lista. U početku su
klorotične zatim požute i na kraju dobijaju mrku crvenu boju. Na naličju lista
se javljaju privlaka sa reproduktivnim
tvorevinama gljiva. Zaštita salate od plamenjače je specifična jel se ista rano koristi za ishranu u svežem stanju i triba
obezbidit priventivne mire. Salatu sijati
na ocidnom zemljištu sa većim rastojanjem između redova radi provitravanja.
Plamenjača na paradički
Pri gajenju u zatvorenom prostoru regulisat vlažnost i temperaturu. Kod zalivanja vodit računa da se na biljaka ne
zdržava dugo voda, a azot koristit u minimalnim količinama. Salata se obavezno mora gajit u plodosmeni.
Od fungicida u početnoj fazi razvoja
koristit Bravo 2 l po ha, a u punoj fazi razvoja Ridomil Gold MZ il Folio Gold 2,5
do 3 kg po ha. Obzirom na kratku karencu
prid berbu se mož koristit Quadris.
Kod lukovičastog povrća pri povećanoj vlažnosti i temperaturi uočava se na
listovima prljavo siva ljubičasta prevlaka. Lisno tkivo nekrotira i pojavljuje
se kraće il duže pige koje se šire od vrva
ka osnovi lista. U početku oboleo list
vene a kasnije se osuši. Micelija iz obolelog lista prilazi u lukovicu te se na
unutrašnjim ljuspama javljaju zagasite
pige što dovodi do truljenja glavice.
U cilju zaštite od bolesti gajit otporne
sorte. Sadnju obavit sa dosta odstojanja
između redova radi boljeg provitravanja.
Od fungicida u početnoj fazi razvoja koristit Bravo 2 l po ha, a pri punom razvoju sistemik Ridomil Gold MZ 2,5 do
3 kg po ha i pri kraju vegetacije Quadris
zbog kratke karence.
Povrće ima velik značaj u ishrani ljudi
zbog sadržaja vitamina i minerala te se
mora vodit računa da se proizvede zdravo
povrće korišćenjem određeni agrotehnički
mira i primenom fungicida u optimalnim
rokovima razvoja strogo vodeći računa o
karenci jel se u povrću ne smiju nalazit toksini od pesticida prilikom plasmana.
dr Andrija Peić Tukuljac
17
ODBOR ZA KNJIŽEVNOST
Balint Vujkov najistaknutiji
književni stvaralac Subotice i šire
Balint Vujkov (1912.-1987.) rođeni
Kerčanin čerez svoji književni dila i
zaslužuje da se nalazi na vrvu listvice
najistaknutiji književni stvaralaca Subotice i šire. Ko dite, umisto da se s
njegovim vršnjacima sigro na kerskoj
mlaki, on je učio čitat. Zafaljujuć starijim sestrama, deranac je već sa svoji
pet godina naučio da čita, što je u to
vrime bilo pravo čudo. Paštrio se da
što više pročita bajki i pripovidaka što
ga je učinilo dobrim pripovidačem, a
posebno je slušo i bardo pripovidanje
svog dide Steve Poljakov Kovačev
koji je bio vrstan pripovidač, pa je kasnije i on po komšiluku i šire išo i pripovido starijim sugrađanima. Taj
deran, ljubitelj bajki i pripovidaka, izrasto je u vrsnog esejistu, publicistu,
pisnika, pripovidača, romansijera,
pisca bajki, dramaturga i istaknutog
skupljača narodnog književnog blaga,
kako usmenog tako i pismenog. Porid
svoje profesije ko diplomirani pravnik
i sudija u Subotici, Vujkov je ne samo
u Vojvodini već i u sedam država u
okolini di su živili slavenski narodi, ko
što su Bunjevci,Šokci, Rvati, Dalmati
i drugi išo i skupljo narodne pripovitke, bajke, pisme, čerez čega ga niki
izjednačavaju sa Vukom Karadžićem,
el je sve to skupio i objavio u knjigama, ostavljajuć tu kulturnu baštinu
ko poklon budućim generacijama.
Njegova dila pisana na bunjevačkoj
ikavici, ko bunjevačke narodne pripovitke koje je skupio i obradio trukujući
ji u nikoliko izdanja dokazala su da je
bunjevački jezik ne samo govor Bunjevaca, već da ima dovoljno kapaciteta jezika uz potribno lingvističko i
tehničko dotiravanje, mož bit standardizovan ko jezik ko što svi manjinski
narodi u našem okruženju imaju svoj
jezik, a zbog zvanični jezika di su Bunjevci živili bio je marginalizovan te
se nije razvijo niti dovoljno nigovao.
Balint Vujkov je za života izdo 17
knjiga narodni pripovidaka i dvi antologije. Nadalje, njegove pripovitke su
18
ušle u brojne antologije, zbornike
i druge publikacije u svim republikama i pokrajinskim centrima
bivše SFRJ. I to nije sve, mnoge
su privođene na mađarski, slovenski i makendski jezik.
Posle njegove smrti trukovano je još pet njegovi knjiga u
Subotici, Novom Sadu i Zagrebu.
Pripovitke Balinta Vujkova su
išle od usta do usta u selima, kod
nadničara, čobana ko i kod gradske sirotinje bunjevačkog življa,
koje su najčešće imale za temu
borbu za potribnu koru kruva,
zatim licemerno ponašanje vladajući struktura do pritiskivanja
vlastite bede, obično sa srićnim
završetkom što je pridstavljalo
čežnju za boljim životnim uslovima, pa makar bilo to samo u
pripovitkama, a ne i u stvarnom
životu.
Pripovitke književnog pregaoca gospodina Balinta, mogle bi se
podiliti u dvi grupe: fantastične i realističke, a ako bi ji dalje razčlanjivali,
mogli bi ji svrstati u bajke, šaljive pripovitke, basne, pripovitke o životinjama, zbiljske pripovitke, anegdote
legende, šaljive doskočice, ali sve su
imale književni osnov i osićaj za miru
sa radnjom koju je zdravo znalački
vodio na jednostavan način, moglo bi
se kazti na mudrosti jednostavnog čovika.
Tušta bi se moglo pisat o dilu i zaslugama Balinta Vujkova na književnom polju, al jednom riči se mož kazti:
gospodin Balint Vujkov, taj deranac iz
Kera, je svojim stvaralaštvom i sakupljačkim radom zadužio je mlađe generacije da tamo di je on 1987. godine
stao, nastave radit na neiscrpnom polju
književnog stvaralaštva, posebno narodnom - usmenom, koji je neiscrpni
izvor proznog, poetskog, šaljivog
blaga izričuć brigu, bol i težinu za nasušni životni kruv, al i za lipotu pro-
stora u kojima živimo sa Bogom darovanim lipotama življenja, a po kadgod
i okrutnim.
Tu okrutnost življenja, koja po kadgod zadaje bol brigu i po koju suzu, i
sve to je gospodin Vujkov sabro u
buket ljubavi i prido budućim generacijama u mlogim knjigama.
Na osnovu dila gospodina Balinta
Vujkova trukovana je dičija slikovnica
„Pripovitke za laku noć“, a po pripovitki
„Čukundidino zrno ora“ snimljen je i
animirani fim na bunjevačkom jeziku.
Za života gospodin Balint Vujkov
je skupio i obradio bezmalo oko 1.700
pripovidaka, među kojima je najviše
pripovidaka s ovi prostora i to na bunjevačkom jeziku.
Dakle, dila gospodina Balinta Vujkova književnog stvaraoca i čuvara narodnog književnog blaga su ga istakla
ko najistaknutijeg književnika kojeg je
Subotica iznidrila i podarila njegovoj
i budućim generacijam.
Pripremio: inž. Stipan Šarčević
Maj - Juni 2013.
Nagrađeni radovi dičijeg projekata „Bunjevačka lipa rič“ za 2013. godinu
MLADA JE DUŠA PODOBNA
MEKANOM VOSKU
Svaki mlad čovik koji nema nikaka
iskustva, a neće poslušat starije čeljade, mora
bit zdravo uporan da bi u životu pripozno
istinu. Mora se spotaknit o kaku granu koja će
ga podignit i pokazat mu pravi put.
Srića je ako se to na vrime desi dok se još od
njeg mož napravit čovik, inače, ako iđe putom
koji ne pozna pašće u jamu i više nikad neće moć
iz nje izać. Zdravo je važno čemu nas stariji uče
i kako nas pripremaje za život. Još je važnije jel
mi samo čujemo riči stariji el i slušamo i
pridržavamo se savita. Starija čeljad su mudrija
od nas jel su već prošli jedno životno iskustvo.
Zato oni sad upozoravaju i uče kako da radimo da
ne grišimo. Ko je pametan poslušaće! Stari su
kadkog kazli: „U kaki kalup metneš i saliješ
mlado čeljade, onaki obraz od njeg napraviš.“
Svakake riči i pripovitke mladi čuju i zdravo zapamte. Dok je taj vosak još mekan, lako ga možeš
pritopit, prilit i priobrazit, al ako bude tvrd ko
gvožđe, onda triba uložit tušta truda da bi ga pritopio i prilio. Ako mladi štogod čuju i tom se prilagode, moraju imat koga kraj sebe, ko će im
kasti šta je u tom istina, a šta ne, jel ako nikog nemaju, ostaju u privari i u zlu, i svaki dan se u tom
sve više utvrđuju i ukorenjavaju. Mladog čovika
zanima sve što vidi. Ako pogleda el mu kogod
štogod ponudi za čeg tvrdi da je vridno, ako je
pametan i mudar, on će dobro razgledat sa sviju
strana da bude uviren da ga niko nije privario.
Ako je naivan i glupav povirovaće svakom privarantu i tako i sebi svojim najbližima život
pritvorit u pako. Čoviku je materijalna strana
važnija od prirode uma. Zbog tog je mlado čeljade
lako zaludit i privarit. Zdravo tušta ljudi danas
drukčije misle neg kadgod jel smo zdravo neradi
i neiskusni u itraživanju istine. Ko je šta prvo čuo,
pri tom je osto, a da nije ni proverio. Ne paštrimo
se upoznat lice prave istine. Često ostajemo gluvi
i ne marimo za savite stariji. Mislimo da smo najpametniji. Al zbog svoje tvrdoglavasti izvučemo
deblji kraj, upadnemo u nevolju. Izvučemo se, al
teško. Napatimo se i mi naši roditelji dok ponovo
ne dođe sve na svoje.
Stari vele da je istina, taka kaka jeste buduć
da je svi mrze i ne pokušavaju da se snjom
suoče. Pobigla je i sakrila se u jedan bunar.
Zato, ko želi njoj doć, mora sa sebe skinit svoja
„mudrovanja“ jel inače neće bit primljen u svit
mudri, pametni i oprezni.
Melisa Serenče, 7.c, OŠ „Matija Gubec“,
Tavankut, specijalna nagrada
KAO SAN
Ondak opet korak pružim
Špaciranje da ne dužim...
Utrčim u avliju svoju
Di dudovi dide mog još stoju.
Larmaju kere smrznute od sniga
A u meni... briga:
Čokanjice dal su složene
Di bi izjutra bile ložene.
Zatim razmistim bilu perinu,
Podvučem se pod toplu dunju
I usnim mekani san...
Čekajući sutrašnji novi dan.
U snu vidim kibic fenster malko dalje
Što signale mi nike šalje...
Njene oči pod firangom
Uštirkanom, mrišavom, tankom
Kao san ...
Aleksandar Jonjić, II 2, Gimnazija
„Veljko Petrović“, Sombor, prvo misto
BILI KONJ
Uvik sam želio da imam bilog konja.
Bilog i nižnog kao snig.
Da sa njim priđem sve planine,
Svaku livadu i svaki brig.
Jednom je došo meni sav bili,
A šaren ko od cvića.
Uzjahao sam i pomislio
Osmehnila se i meni srića.
Dao sam mu lipo ime,
Bili šarenko od lipi šara,
Jurio je kroz predele sjajne,
Veselo, hitro, sa puno žara.
I baš sam bijo mnogo srićan,
Sve dok nije svanio dan.
Tad sam svatio tužnog srca,
Da je to bio samo san.
Aleksandar Rukavina, 5. razred,
OŠ „Đuro Salaj“, Subotica, prvo misto
DIDA I MAJKA
Najviše na svitu
didu volim ja.
Oću to sad kazat
nek cila zemlja zna.
Da mož skinijo bi
i zvizde mi s neba.
Uradiće, kupiće
sve što meni triba.
Šetam šorom, širokim ko duše...
Ožaci se na krovovima puše...
Tarabe se prid očima njišu
Ko da lagani stihovi se pišu.
E, moja majka
već taka nije.
Ona svoju ljubav
zna da sakrije.
Kibic fenster malko dalje
Signale mi nike šalje...
Glede oči pod firangom
Uštirkanom, tankom...
Zna bit bisna,
pa i vrlo stroga.
Često mi ronza,
zbog nestašluka moga.
Maj - Juni 2013.
Od rođenja često,
čuva me i pazi,
i tepa „MOJ ANĐELE“
kad me nježno mazi.
Jovana Francišković, 2.d, OŠ „Jovan
Jovanović Zmaj“, Subotica, drugo misto
ZAŠTO JE NEBO
ŽALOSNO
Stigla je jesen, a sa njom i kišoviti dani.
Nebo više nije vedro i nasmijano, već je tmurno
i žalosno. Sunce više ne sja i slabije grije, Lišće
je žuto i polagano opada.
Nebo je žalosno jel zdravo ne voli jesen i
ladno vrime. Ono voli lipe i sunčane dane.Voli
da ga sunce obasjava i grije. Nebo je počelo
zdravo plakat jel je počela gramljavina. Kad
nebo pogleda suvo i opalo lišće i dicu koja trče
po blatu, oma se rasplače. Žalosno je i kad vidi
pokisle ljude i dicu. Kad nebo vidi da smo i mi
žalosni zbog rđavog vrimena, pomisli: „Ajde
da pristanem plakat i da zamolim moje sive
drugare da se sklone. Pozvaću Sunce da zdravo
zasija i da nas sve razveseli.“ Nebo je tako i
uradilo. Svi su bili zdravo srićni.
Sad nebo više nije žalosno, neg je srićno i
zadovoljno.
Vanja Tintor, 3.b, OŠ „Matija Gubec“,
Tavankut, drugo misto
PROLIĆNI DAN
Jednog prolićnog jutra probudio me je
cvrkut ptica. Naspavan i odmoran skočio sam
iz kreveta.
Jutro je bilo sunčano i zdravo vrilo tako da
nisam moro oblačit cveter.
Jutro je mrišilo na frišku travu i tek procvitale voćke.
Od kad je stiglo proliće cio dan sam na
avliji, u bašči i ledini.
Drveća su puna pupoljaka, nisu svi
odjedared procvitali, već svaki dan kogod nov
otvori svoje latice.
Proliće nas svakog jutra budi s pismom tica
koje su se srićno vratile u naš kraj. Detlić već
vridno kljuca u koru drveta ko na kaka vrataca.
Pilež u mojoj prikopanoj bašči neumorno
čeprka i skuplja gliste iz friške zemlje.
Proliće je najlipša slika prirode jel je sve
novo, čisto i mirišljavo.
Denis Vukmanov Šimokov, OŠ “Bosa
Milićević“, Novi Žednik, treće misto
19
BIBLIOTEČKA DILATNOST
Bog s čoviekom
Jedno od veoma značajni dila biskupa Ivana Antunovića je „Bog s čoviekom“ koja je štampana 1879.
godine u Vacu. Biskup Ivan Antunović
ko velik bunjevački priporoditelj dao
je velik doprinos kroz obrazovanje bunjevačkog naroda kome je pomago
materijlano, duhovno i savitodavno.
Podstico je na škulovanje bunjevačke
dice ko i one dice koja su ponikla iz siromašni familija, koje je uzimo pod
svoje okrilje i škulovo ih o svom trošku. U svom dugogodišnjem radu dao
je doprinos u borbi protiv mađarizacije
bunjevačke inteligencije. Njegovi slidbenici su dali takođe velike doprinose
u borbi za bunjevački identitet.
Pokretač je novina: „Bunjevačke i
šokačke novine“, „Bunjevačko-šokačka vila“, knjige: „Poučne iskrice“,
„Odmetnik“, „Rasprava o podunavskim i potisaniskim Bunjevcih i Šokcih“, novele: „Svilenka“ i „Nestretna
Marija“. Od knjiga sa virskim sadržajom: „Slavjan“, „Bog s čoviekom“,
„Naputak“ i „Bog s čoviekom“.
(nastaviće se)
R. B. M.
20
Maj - Juni 2013.
VELIKI BUNJEVAČKI SVECI
Sveti Anatun jedan od naši zaštitinika
Spomeneš li Svetog Antuna, Bunjevci
se site Oltara sv. Antuna Padovskog u
Staroj crkvi – franjevačkoj crkvi, koji u
naručju drži knjigu Svetog Pisma i dite, sa
cvitom bilog ljiljana.
Svetom Antunu Padovanskom (11951231) rođen u Portugalu, kršteno ime Fernando de Bulhoes. Zaređen za sveštenika
prilazi u red “Mala braća” koju je osnovo
1209. godine Franjo Asiški, po čijem se
nadahnuću ustanovljen naziv Franjevci –
fratri, ko jedan od svetovni rimokatolički
redova.
Pripovidajući viru najviše
heretika obratio je u Francuskoj i Italiji.
Bio je prvi član svetog Reda koji je svoju
braću učio teologiji. Umro je u Padovi.
Kanoniziran je (proglašen svetim) za
manje od godinu dana. Bio je sjajan u tom
da poštujući Božju rič prilagodi svakidašnjim životu. U tom duhu naučimo od
sv. Antuna značenje prave nudrosti ”Kad
Duh Sveti zavati dušu, On je ispunjava
svojim plamenom i pomaže dalje da zavati
i druge”.
OLTAR SV. ANTUNA U STAROJ
CRKVI je jedini od svi oltara koji nije
minjo misto, al ne i prvobitni izgled. Prvi
drveni oltar je postavljen 1738. godine u
obliku slike 250x126 (platno ulje) rad Jos.
Peskyja, da bi decembra 1903. godine bio
zaminjen novim, isklesanim od kararskog
mramora i blagoslovljenim 26. aprila
1904. godine.
Sveti Antun je zaštitnik pripovidnika,
siromašni, budući majki, putnika, ribara,
mornara, stari ljudi, žetve, konja,
izgubljeni stvari, pošte, brodoloma,
gladovanja, Portugala i vire u Prisviti
Sakramenat.
DEVETNICA sv. Antunu drži se
devet uzastopni utoraka prid svetac.
Utorak je posvećen dan sv. Antunu, jel je
to dan kad je umro i kad su se počela dešavat čudesa. Pod devetnicom podrazumiva
se neprikidno moljenje molitve za sopstveno posvećenje.
Kip il prilika Sv. Antuna najčešće je
nacrtan sa gorućim svitlom, knjigom Svetog Pisma u ruki zbog svoje duboke
ljubavi i revnosti Božijoj riči. Od ovog velikog sveca franjevačkog reda možmo
tražit milost ne samo kad želimo štogod
dobiti u svom životu, već i ako slidimo
njegov primer – želimo i dat štogod.
Zaziv sv. Antuna “Evo križa Gospodnjega, bište stranke protivnikove! Pobedi
lav od plemena Judina, koren Davidov,
Aleluja, Aleluja” niki ljudi nose sa sobom,
Maj - Juni 2013.
da ji čuva od zliju duhova Ovaj običaj
nošenja i molenja dolazi iz Portugala.
(Tamo je jedna žena bila iskušavana od
vraga, mišlju o samoubistvu – tila se bacit
u reku. Na putu da to uradi naiđe na
franjevačku kapelu i zastane da se pomoli
prid kipom sv. Antuna. Dok se molila zaspe
i sanja sv. Antuna kako je oslobađa tog
poremećenog uma. Kad se probudila nađe
pisamce od sv. Antuna sa ričima zaziva.
Original ovog pisma čuva se sa kraljevskim blagom Portugala).
LJILJANI sv. Antuna simbolišu na
potribu za dar čistoće u svakom iskušnju.
Ljiljan il bili krin (Lilium candidum)
iz familije Liliaceae, vodi poriklo iz jugozapadne Azije, odkaleg se proširila na
šire područije Mediterana.
U mnogim mistima na svetac sv. Antuna blagosivljaju se ljiljani i dile. Niki
ljudi ove liljane osuše i čuvaju il nosi na
sebi u svojoj odići. Koreni ovog štovanja
traju još od 18 vika, posli francuske revolucije. (Franjevci su bili iseljeni sa Korzike i njeva crkva ostala je napuštena.
Ljudi su je ipak redovno posićivali na svetac sv. Antuna i nosilji ljiljane. Jedne godine i ako je prošlo nikoliko miseci od
svetog Antuva, jedan virnik je naišo i u
crkvi našo da su još uvik sveži ljiljani).
Običaj blagoslova ljiljana odobren je
od Pape Leona XIII. U molitvi blagoslova
tražimo milost da zadržimo kreposti i
zadobijemo mir i zaštitu od zla.
U narodu ljiljan se još zove i
Bogorodičin cvit, u Svetom pismu se
spominje da je arhanđel Gabriel držo cvit
ljiljana u ruki, kad je Divici Mariji navistio
da će začeti Krista.
U staroj Grčkoj ljiljan je bio posvićen
vrhovnoj boginji Heri, kraljici neba, zaštitnici braka i potomstva. Mit kaže da su ljiljani nastli iz kapljice njezinog mlika koje
su pale na zemlju.
U različitim civilizacijama, od Istoka
do Zapada, ljiljan se smatra simbolom
dobra, prije svega zbog svoje bile boje.
Bilo u većinu svicki kultura simboliše svitlost, svetost, plodnost i čistotu i smatra se
simbolom livog - ženskog principa. Bilo
kao simbol dobra i bojom i etički suprotstavljeno je crnom, ko simbolu zla.
Bili ljiljan se vezuje za nevinost i
čistoću, žuti za neistinitost i obmana,
narandžast ponos i energija živata a lilav
za povratak sreći. Ima različiti boja, najomiljeniji su bili ljiljani. Bili ljiljan je simbol uzvišenosti i čistoće, rajski cvit –
simbol beskrajne lipote, besmrtnosti i
spasa. Vrlo često se koristi na vinčanjima
ko simbol pravog izbora voljenog bića.
Cinjen je ko dekorativna vrsta, dok se
lukovica, listovi i cvitovi koriste u farmakologiji.
Ljiljan se gaji po čitavom području
Balkana. U oblasti Makedonije raste i samoniklo, a u pojedinim oblastima se gaje
i neke endemske sorte ljiljana: Bosanski
ljiljan (Lilium bosniacum), Albanski ljiljan
(Lilium albanicum) i Janin ljiljan (Lilium
jankae).
Ljiljani su bili simbol sridnjovikovne
bosanske i srpske dinastije Kotromanić
(958-1463). Po tom osnovu su ga koristile
muslimanske vlasti BiH na zastavi i
drugim simbolima od 1992. do 1998.
Danas Bošnjaci smatraju ljiljan svojim
simbolom.
Godine 1888. dva zlatna ljiljana su unesena na grb Kraljevine Srbije kao simbol
njenog kontinuiteta sa dinastijom
Kotromanića. Ljiljani nisu bili na grbu
Države SHS, Kraljevine Jugoslavije, ni
SFRJ, al su se ponovo pojavili na grbu i
zastavi Srbije 2006. godine.
Za ovu biljku se u srpskom jeziku
ravnopravno koristi i latinizam ljiljan (od
lat. Lilium) i grcizam krin (od grč. κρίνος).
Ime ovog cvita ušlo je i u narodnu poeziju,
pa se tako krin pominje i u čuvenoj srpskoj
narodnoj pesmi iz Prvog svitskog rata
„Tamo daleko“.
priredila Kata Kuntić
21
MISLI IVANA ANTUNOVIĆA
Odabro: Ivan Sedlak
IZ PISMA UPUĆENOG ĐENI DULIĆU PRIDSIDNIKU
SUBATIČKE PUČKE KASINE POVODOM NJENOG OTVARANJA
- Ne znam da li mi se valja radovati ili plakati, jer od ove Kasine zavisi, po mom dubokom
osvidočenju, razvitak ne samo subatički već i svi ostalih ugarskih Bunjevaca.
- Ovoj Kasini triba postat ognjištem bunjevačko-narodne prosvite. Ovamo triba da svi Bunjevci dolaze, uzajmljivaju
duševne snage i potpaljivaju oganj tinjajući našeg narodnog bivstvovanja, koje je izgubilo svoj ugled u crkvi, škuli,
na građanskom i državnom pragu.
- Naša je davna davnina, pa naše će biti i budućnost. Naravno, mi nećemo osvojavati države. Mi nećemo umoravati
narode, već hoćemo da rastemo u viri i znanosti, da budemo ugledni kao kršćni i građani.
Narodna bunjevačka virovanja
Kraljice ko prastari paganski običaj sačuvan je do današnji dana. Virovalo se da kad kraljice bace uzgljancu na striju da će se
odbiti nedaće od kuće i ostale moguće opasnosti.
Za Brašančevo se u se u bunjevačkim kućama nisu pekli kolači i ostalo dignuto tisto samo beskvasno tisto se smilo spremati il
beskvasni kruv.
Ako zasvrbi desni dlan biće novca, a ko zasvrbi livi dlan znači potrošiće se novci.
Ako zazvoni desno uvo pita se prisutan koje uvo zvoni, ako pogodi da je desno znači dobre visti, ako je u pitanju livo znači rđave visti.
Ako svrbe leđa znači da će bit batina po leđima.
Ako suzi desno oko il zatitra, vidiće se štogod lipo, ako zasuzi livo oko il zatitra vidiće se štogod loše.
Prikupio: Nikola Ćakić
Riči iz Rečnika bačkih Bunjevaca
Autori: Marko Peić i Grgo Bačlija
vadit-im nesvr. 1. vući, izvlačiti što iz čega. – Ajte, baćo,
otvorite kesu i vadite te novce. – Ajde, vadi bricu pa siči kruv. 2.
kakvim sudom grabiti, crpsti iz dubine, sipati (iz kabla, činije). –
Ujo, vadite čorbu vi prvi, gost ste nam. 3. iskopavati (krompir,
repu i sl.). 5. spasavati, oslobađati. – On se napije pa u zatvor, pa
onda ga otac mora vadit. - Oslobađati se, spasavati se, braniti
se.- Neću ja da se mišam, vadi se sam kako znaš.
vagnit vagnem svr. 1. svr. prema vagat. – Šta misliš, Mukija,
oće l ovaj moj mrkov vagnit sedam maža? 2. pretegnuti, pomeriti
se iz ravnoteže. – Gledaj da tiraš po ravnijem putu, bojim se da
ne vagne čitav voz 3. doteći, imati da se pokrije. – Čujem da bać
Joso prave velike svatove sinu Ivanu, a ja kažem, panek, ako će
mu vagnit!
valjat – am nesvr. 1. vredeti, imati vrednost ili cenu. – Kad
bi ti valjala zemlja, ja bi je prvi kupio. 2. biti koristan ili dobar za
što služiti. – ne valja mi kapija pa sam je moro potpačit. 3. biti u
dobrom zdravstvenom stanju. – Cilog prolića štogod ne valjam.
Izr. ne valja ti poso „loše radiš“, ne valja ni keru „nije ni za šta“.
vašanga ž maskirani lice (čestitari o pokladama i drugim
praznicima, kada je to običaj). – Iđu polade, biće vašanga.
veriga ž (obično u pl) karika u lancu, lanac sa velikim
verigama. – Na verigama je visio velik koto. Izr. stavit u verige
(koga) okovati (ga).
22
vila ž po narodnom verovanju, natprirodno žensko biće,
mlado i lepo, s dugačkom raspuštenom kosom, koje može i leteti.
Izr. Juri ko da ga vile nose kao da leti, koje su te vile donele, otuda
si se tu našao, vile te ne grlile! (u kletvi), kad dođu vile očima (v.
izr. pod oko)
virastovat – ujem nesvr. sudelovati u noćnoj molitvi kod mrtvaca, bdeti pored pokojnika uz čitanje molitve. – Cilu noć smo
virostovali kod pokojnika. mađ. virraszt.
vitranjača ž mlin na vitar. – Odavno već naša vitranjača ne radi.
volarica ž 1. ženska osoba koja čuva volove. – Bila sam i ja
ove godine volarica. 2. štala za rogatu stoku. – Ispregni volove i
uvedi i(h) u volaricu.
vondir – ira m naprava, najčešće od roga u kojoj se drži brus
za oštrenje kose. – Nali vode u vondir i ponesi ga sa sobom.
vrengija ž debelo uže, obično za vezivanje voza. – Malo sam
veći voz žita natovario, pa sam moro vezat vrengijom da se ne
privrnem.
vršalj – alja m 1. mesto gde se vrše žito. – Na vršalju se dosta
žita raspe. 2. snoplje žita za jedno vršenje konjima. – Ni konju
nije lako jurit na vršalju. Izr. – dico da niste pravili vršalj u sobi!
(opomena deci, kada o Božiću na slami igrajući se, dižu prašinu
u sobi).
priredio: dipl. inž. arh. Mijo Mandić
Maj - Juni 2013.
NAJNOVIJA IZDANJA
BUNJEVAČKE MATICE
1.000 dinara
500 dinara
200 dinara
200 dinara
200 dinara
350 dinara
600 dinara
250 dinara
400 dinara
400 dinara
250 dinara
400 dinara
OSTALA IZDANJA
“Put nade” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara
“Istinu tražim” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara
“Dida pripovidaj mi” - Ivan Bašić Palković Didan - 300 dinara
“Ispod starog bagremara” - Geza Babijanović - 250 dinara
“Horske kompozicije” - Bela Tikvicki - 150 dinara
“Istorija Bunjevaca, Šokaca i bosanskih franjevaca” - p. Bernandin Unyi OPM. - 500 dinara
Maj - Juni 2013.
23
Министарство
за културу
и информисање
Републике Србије
IZ BUNJEVAČKOG ŽIVOTA
Krušna peć
Peć od žutog blata,
ziđana u ćoši,
na radost dice,
nana lepanju nosi.
Vruća lepanja,
namazana mašću,
posuta paprikom
ila se sa slašću.
Lipota je bila,
oko peći banak,
dicu su posli večere
išla srićna spavat.
Marija Horvat

bunjevacka ric 91-92_Layout 1

HSTK „LOKOMOTIVA“ VINKOVCI

bunjevacka ric 77-78_Layout 1

“DUŽIONICA SOMBOR 2010.”

visti - Bunjevci

citat 16. str.93

bunjevacka ric 87-88_Layout 1

Hrvatske novine - Hrvatska Nezavisna Lista

ric bunjevacke matice

Ideš dalje!, 21.-22.2012., Zadar

bunjevacka ric 85-86_Layout 1

pridstavljanje

Bunjevci istraživanja – Hrvati Bunjevci

pdf

Časová vyjádření