RIČ UREDNIKA Vira u uskrsnuće i bolje sutra Uskrs je velik praznik koji se svake godine slavi i koji nam daje nadu u vičnost života. Gradimo i poklonimo ljubav jednim prema drugima i istrajmo na svom životnom putu i pored svi nedaća sa kojima se susrićemo. Vira u uskrsnuće će nam dat snage i biće sunce i putokaz našega života. Bunjevačka matica je nakon četvorogodišnjeg mandata ponovo jednoglasno ukazala povirenje gospodinu Ivanu Sedlaku za misto pridsidnika i novoj upravi Matice na Izbornoj skupštini. Nadamo se da se i u narednom periodu, iako uz poteškoće, uspit ostvarit zadati ciljovi koji će doprinet razvoju kulturne politike Bunjevaca u budućnosti. U OVOM BROJU: RIČ BUNJEVAČKE MATICE dvomisečnik za nauku, kulturu i stvaralaštvo Godina: VIII Broj: 77-78 Mart - April 2013. Tiraž: 600 Izdavač: Bunjevačka matica Glavni i odgovorni urednik: Tamara Babić Lektor: Ana Popov Priprema za štampu: Grgo Križanović Fotograf: Marija Horvat Redakcija: Mijo Mandić Ivan Sedlak Ana Popov Joso Poljaković Ružica Parčetić Kata Kuntić Stipan Šarčević Adresa Subotica, Korzo 8 Telefon: 024/557-213 E-mail: ric_matice@open.telekom.rs bunjevackamatica@open.telekom.rs web: www.bunjevacka-matica.org Štampa: “Čikoš štampa”, Subotica 2 VISTI IZ MATICE str. 3 ZNAMENITI BUNJEVCI - LAZAR STIPIĆ str. 4 IZBORNA SKUPŠTINA MATICE IZ PUBLIKACIJE “BUNJEVCI” OTAC SUBOTIČKE BISKUPIJE str. 5-6 str. 7 str. 12-13 MOZAIK KULTURA str. 14 ŽIVI PISMO NAŠA str. 15 O MATIJI POLJAKOVIĆU str. 18 PISNICI BUNJEVAČKE MATICE str. 19 CARITAS - PRIČA IZ LEMEŠA U SUSRIT DOVAMA str. 20 str. 21 Mart - April 2013. Visti iz Matice Dana 05. 03. 2013. godine U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru ”Večeri utorkom“ održano je poetsko i muzičko veče. programu su učestvovali tamburaški orkestar “Sledbenici Pere Tumbas Haje” sa vokalnom solistkinjom Tamarom Babić. Među gostima je bio Miloš Nikolić, član Gradskog veća Subotica zadužen za kulturu. Goste je pozdravio pridsidnik Matice Ivan Sedlak. Dana 23. 04. 2013. godine U svečanoj sali Bunjevačke Matice u okviru “Večeri utorkom“ održana je multikulturalna manifestacija “Marko i prijatelji”. U programu koji je osmislio i vodio podprid- Učesnici u program su bili članovi književnog odbora Bunjevačke matice i tamburaški orkestar “Sledbenici Pere Tumbas Haje“ sa vokalnom solistkinjom Tamarom Babić. Program je vodio pridsidnik Odbora za književnost, pisnik Stipan Šarčević. Goste je isprid Matice pozdravio pridsidnik Ivan Sedlak. Dana 21. 03. 2013. godine Na tribini u SKC “Sveti Sava” iz Subotice posvićenoj sićanju na NATO bombardovanje Srbije pod nazivom “Da se ne zaboravi NATO bombardovanje 1999. godine”, isprid Matice bio je prisutan član Glavnog odbora Geza Babijanović sidnik Matice Marko Marjanušić dugogodišnji radnik u kulturi, učestvovali su istaknuti kulturni radnici i stvaraoci u raznim segmentima stvaralaštva iz našeg grada. Dana 26. 04. 2013. godine U svečanoj sali Bunjevačke matice održana je redovna godišjna i izborna skupština Bunjevačke matice. Skupština je jednoglasno usvojila Izveštaj o radu koji je podneo pridsidnik Dana 09. 04. 2013. godine U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru “Večeri utorkom” održana je istoriska tribina povodom obilužavanja 140 godina od rođenja biskupa Lajče Budanovića. Podnosilac referata je bio Zvonko Stantić sekretar Matice. U Matice Ivan Sedlak, ko i izveštaj Nadzornog odbora koji je podnela pridsidnica Đurđa Skenderović. Skupština je jednoglasno izabrala novo rukovodstvo. Pridsidnik je Ivan Sedlak, podpridsidnici Marko Marjanušić, Tamara Babić i Aleksandar Bošnjak iz Sombora, dok je sekretar Geza Babijanović. Usvojila je program rada i finansijski plan. Ivan Sedlak Mart - April 2013. 3 ZNAMENITI BUNJEVCI Lazar Stipić (1890 – 1944) Lazar Stipić, upravitelj, književnik i novinar, rodio se u Subotici 1890. godine. Malo se zna o njima u svitu jer su malobrojni. Malo im se odalo priznanja jer njihov glas teško dopire do velikih naroda. Njihove osobine su krasne, njihov život je častan, njihove sposobnosti su snažne, njihovi napori su veliki, kao možda nijednog drugog naroda. Njihove osobine se ispoljavaju ne samo u sjaju i slavi, nego najviše u radu i trudu. Niko ne voli tako svoju grudu kao Bunjevci. Niko se ne žrtvuje toliko zemlji kao Bunjevci. Njihovim kostima su podloženi njihovi krajevi, jer su u zemlju uložili život. Bilo ih je kadgod širom Panonske ravnice, a danas ih ima samo u Sivernoj i Zapadnoj Bačkoj. Kada su se prije nikoliko stotina godina doselili u ove krajeve, našli su ovde pustinje i močvare. Oni su prvi počeli obrađivati bačku zemlju. Pritvorili su je u bogatu riznicu zemaljskog blaga, koje više vridi od suhoga zlata, jer tu rodi najbolja ljudska hrana. Od pustinja i močvara stvorili su najbolju oranicu, najplodniju žitnicu ovoga dila svita. I na njih se odnosi: Malo ih je, jer mnogo vride. Zloba ih tamani jer su mnogo zaslužni. Niko ne zna tako obrađivat zemlju, i čuvati blago kao oni, jer je to cilj njihovog života. Muškarci su snažnog tila, dubokog razuma, ženske su krasnog stasa i plemenitog srca, te pristavljaju zaseban svit. Njihova duša je duboka i široka, nikada nije zla učinila drugima. Njihove osobine i snage osposobile su ih za dobre gospodare i dobre sluge. Zato su najbolji u obradi zemlje I u čuvanju blaga... 4 Lazar Stipić ko vojinik Osnovnu škulu je završio u Subotici, prava studiro u Budimpešti i Beču. Do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca radio je na subotičkom „Nevenu“ i „Brankovom kolu“, ko pisnik, a na bečkim, peštanskim i drugim listovima, ko pisnik. Od ujedinjenja do jeseni 1919. godine uređivo je dnevni list „Neven“, a zatim je 10. novembra iste godine pokrenio dnevni list „Narod“ u Subotici i uređivo ga u jugoslovenskom duhu do polovine 1922. godine kad ga je obustavio zbog tog, što su tadašnje prilike onemogu- ćile dalji rad u jugoslovenskom pravcu. Bio je upravitelj Gradske biblioteke u Subotici od 1936. godine, pa do 6. aprila 1941. godine, kad ga je okupatorska vlast otpustila. Od samog postavljenja sistematski je sakupljo dila jugoslovenski klasika i istaknuti onovrimeni pisaca. Na dan 6. aprila 1941. godine, knjižni fond je iznosio 42.000 svezaka, a od tog 25.000 dila naši pisaca. Isto je popunjavo svitske klasike iz XVI, XVII i XVIII vika. Katalog nije dospio da priuredi, jel su on i pomoćni službenik bili i jedini personal biblioteke. Za njegovo vrime biblioteka je solidno poslovala, čitaonica je bila opskrbljenja štampom, a svaki je čitalac bio kulturno uslužen . Inače on je naslidio upravitelja biblioteke i muzeja Miju Mandića koji je za sobom ostavio 35.000 svezaka. Učestvovo je u svim nacionalnim akcijama za ujedinjenje i oslobođenja, radeć isključivo u jugoslovenskom pravcu. Bavio se književnošću i napiso ove zbirke pisama: „Večna vatra“ , „Bunjevci“, „Put od dva do sveta“ i brošure: „Istine o Vojvodini“, „Istina o Mađarima“, uređivo je novine „Borbu“ , „Narod“, „Glas“ i „Naše slovo“. Umro je maja 1944. godine. priredio: Mijo Mandić, dipl. inž. arh. Mart - April 2013. ODRŽANA IZBORNA SKUPŠTINA BUNJEVAČKE MATICE Nije lako, al se mož Ivan Sedlak ponovo izabran za pridsidnika Bunjevačke matice. Usvojeni Izveštaj o radu, Izveštaj o finansijskom poslovanju, Plan rada i izabrana nova tila Matice. „Finansijska situacija nije dobra, a ni neće bit bolja, al se radit mora“, istako Ivan Sedlak, novi i stari pridsidnik Bunjevačke matice U petak, 26. aprila održana je Izborna skupština Bunjevačke matice na kojoj su jednoglasno usvojeni Izvešaj o radu, Finansijski izveštaj, Izveštaj Nadzornog odbora, Plan rada, Finansijski plan o Odluka o visini članarine, a izabrna su i tila Matice. Za pridsidnika je ponovo izabran dosadašnji pridsidnik Ivan Sedlak. Skupštinu je otvorio Ivan Sedlak i pridložio izbor radni tila koja bi rukovodila radom. Verifikaciona komisija je konstatovala da Skupštini prisustvuje dovoljan broj članova, pa je Vojislav Orčić, pridsidavajući Radnog pridsidništva priuzo vođenje sidnice. Izveštaj o radu je podno Ivan Sedlak, pridsidnik Matice koji je istako da je godina za koju podnosi izveštaj bila na finansijskom planu zdravo teška jel je ostvaren manji prihod u odnosu na prošlu godinu, s tim da je i priliv u toku godine bio neravnomiran, što je stvaralo probleme u realizaciji usvojenog programa rada. Međutim i porid navedeni objektivni problema urađeno je više od očekivanog, kako po broju tako i po kvalitetu i raznovrsnosti projekata i manifestacija. Brez velikog entuzijazma i ljubavi prema kulturi svog naroda, ne bi se u postojećim materijalnim uslovima to moglo završit. Važno je istaknit da se upoptunosti realizovo plan u izdavačkoj dilatnosti što je vrlo značajno jel je povećan broj knjiga na našem maternjem jeziku i što je doprinos procesu standardizacije bunjevačkog jezika ko jednog od prioriteni zadataka za nacionalni identitet Bunjevaca. Sedlak je dalje istako da Matica svaku godinu obilužava sa jednom centralnom manifestacijom koja traje više dana.Ove godine to je bio projekat posvićen velikoj bunjevačkoj književnici, intelektualcu i rodoljubu Mari Đorđević Malagurski koja je od svoje rane mladosti bila aktivno društveno angažovana na očuvanju bunjevačkog nacionalnog identiteta. Projekat je imo ime „Vita ĐaMart - April 2013. nina“ i sastojo se iz tri dila: prvi se odnosi na štampanje trećeg izdanja knjige „Vita Đanina i druge pripovitke iz bunjevačkog života“, drugi je bio posvićen promociji knjige i biografiji Mare Đorđević Malagurski koja je za tu knjigu dobila najveća stručna i državna priznanja u Kraljevini JugoDetalj sa Izborne skupštine Bunjevačke matice slaviji. Poseban izazov je bio treći dio projekta di je prvi pripravila Kata Kuntić pod nazivom put postavljena i izvedena monodrama „Tragovi vrimena“. Obilužena je i Dičija nedilja s propripovitka „Vita Đanina“ u režiji Kate Kuntić i izvođenju Stele Bukvić, članice gramom koji je pripravila Mirjana Savanov, a izvela dica koja u škulama dramske sekcije KUD „ Bunjevka“. Bogat i raznovrstan je, ko i uvik uče predmet bunjevački govor sa eledosad, bio projekat „Večeri utorkom“ u mentima nacionalne kulture i dica iz okviru kojeg su pored promocija knjiga BKC Tavankut. Krunu na bogati i raznovrsni proodržane i istoriske tribine posvećene našim velikanima, književnici i slamarki gram aktivnosti metnio je koncert tamMatiji Dulić, ko i pisniku, svećeniku i buraške muzike u Velikoj vićnici Gradske kuće. Program su realizovali rodoljubu Miroljubu Evetoviću. Godinu su obilužile izložbe slika. Tamara Babić, vokalna solistkinja i Prvu je priredio veliki somborski i sr- Tamburaški orkestar „Sledbenici Pere pski slikar Sava Stojkov koji je oboga- Tumbas Haje“ sa svojim gostima. Da tio Maticinu galeriju slika sa portretom je to bio pun pogodak, posvidočila je bunjevačkog velikana pope Blaška Ra- pripuna Velika vićnica i izuzetno zajića. Drugu je priredio Pavle Blesić, dovoljna publika. Koncert je snimljen somborski Bunjevac, veliki akademski od strane televizije Vojvodine. Sve manifestacije u okviru tradislikar i vajar, koji je obogatio galeriju sa slikom bunjevačkog velikana, uči- cionalnog projekta „Večeri utorkom“ telja Mije Mandića starijeg, sledbenika bile su dobro posićene i medijski pobiskupa Ivana Antunovića. Obadvi iz- praćene jel je program bio raznovrstan ložbe su bile izuzetno posićene i izaz- i prilagođen različitim ukusima. Prošle, 2011. godine objavljena je Bivale su pažnju cilokupne kulturne bliografija „Bunjevačko-šokački kalenjavnosti naše varoši. Pored izložbe umetnički slika pri- dari 1868 -1914.“ autora Marije Cindori ređena je i izložba fotografija bunjeva- Šinković, Eve Bažant i Nevenke Bašić čki nošnji kroz vrime jel je nošnja Palković pa je Matica s obzirom na važvažan elemenat koji daje pripoznatlji- nost ove izuzetne knjige za istoriju Buvost bunjevačkog identiteta. Izložbu je njevaca, priredila njezino pridstavljanje. 5 Knjigu su pridstavile autori Nevenka Bašić Palković i Eva Bažant. Posvećena je posebna pažnja i slamarkama Asocijacije naivni umitnosti KUD „Bunjevka“, organizovanjem izložbe u čast „Dužijance“, nacionalnog praznika Bunjevaca. Održana je i multikulturalna priredba „Marko i prijatelji“, što sve govori o otvorenosti Matice i za druge vridne kulturne sadržaje koji postoje u jednom multikulturalnom gradu kaka je Subotica.Matica je ugostila i Udruženje građana „Bunjevci“ iz Novog Sada koji su pridstavili prvi broj zbornika radova „Bunjevački prigled“, čiji su urednici dr Aleksandar Raič i mr Suzana Kujundžić Ostojić. Još jedno mlado bunjevačko udruženje „Bunjevačka vila“ iz Male Bosne, bila je gost Matice di je priredila nezaboravnu izložbu Božičnjaka koja je izuzetno dobro privaćena i posićena. Izložbu je otvorio župnik Dragan Muharem iz Male Bosne. Matica je u cilju davanja doprinosa u rešavanju otvoreni pitanja nacionalnog identiteta Bunjevaca kroz naučno istraživački rad formirala Odbor za nauku i Odbor za jezik, di je okupljen naučni i visoko stručan kadar što znači da dolazi vrime u kojem se i na tom planu sve više možmo oslanjat na svoje snage. Matica je bila otvorena za svaku vrstu saradnje i pomagala je kreativnost naši ljudi bilo kroz svoje projekte jal projekte drugi institucija i tim je širila ideju matičarstva, koja podrazumiva njezinu prisutnost svugdi di ima Bunjevaca.Važno je istaći da se povećo broj članova Matice iz Sombora i da je u razmatranju i ideja o stvaranju Gradskog odbora. Traje dobra saradnja sa Maticom Slovačkom u Srbiji, a pridstavili smo se u Beogradu u Matici iseljenika Srbije sa promocijom knjige Mije Mandića „Buni, Bunijevci i Bunjevci“, muzičkim programom i manjom etnološkom postavkom od slame i kukuruzovine. Za našu manjinu i Maticu sve više se zna i u inostranstvu pa je i to bio razlog da je glavni i odgovorni urednik slovačkog šasopisa „Dimenzie“ Robert Matejovič, koji je vrlo popularan u zemljama sridnje Evrope, napravio na više stranica intervju sa predsednikom Matice Sedlak Ivanom pod naslovom „Ko su Bunjevci“ na četri stranice sa fotografijama bunjevačke nošnje i značajni nacionalni manifestacija. Bitno je kazat da je po potribi, obično jednom misečno, održavan Glavni odbor koji je, u skladu sa Statutom, odlučivo o pitanjima iz svoje nadležnosti. Stručni odbori Matice su učestvovali u pripremi i realizaciji programa rada iz svoje oblasti i bili su pokretači pojedinih aktivnosti. I pored ovi rezultata Maticane mož biti zadovoljna ukupnim stanjem u kome se nalazi bunjevačka manjina. Nažalost, ni u 2012. godini nise uspilo sa standardizacijom jezika, pa samim tim Bunjevci su onemogućeni i u ostvarivanju drugi prava ko što je Zavod za kulturu, službena upotriba NOVI ČELNICI MATICE Glavni odbor Ivan Sedlak, pridsidnik, podpridsidnici Tamara Babić, Marko Marjanušić i Aleksandar Bošnjak, sekretar Geza Babijanović i članovi Dejan Parčetić, dr Aleksandar Raič, Mijo Mandić, Alisa Prćić, Ivan Skenderović i Zvonko Stantić. Nadzorni odbor Đurđica Skenderović, pridsidnik i članovi Kata Iršević Mačković, Josip Kulić, Marko Išpanović i Bela Ivić. Pridsidnici stručni odbora Odbor za književnost - Stipan Šarčević Odbor za istoriju - Zvonko Stantić Odbor za muziku - dr Josip Stantić Odbor za nauku - dr Aleksandar Raič Odbor za jezik - mr Suzana Ostojić Kujundžić 6 jezika i pisma, dalji razvoj obrazovanja... Jednom ričju ostali su nedorečena manjina, pa samim tim i neravnopravna u odnosu na ostale, koje sve to imaje. Razlozi zbog čega je to tako su pretežno dnevno-političke prirode. U institucijama naše države uvik je postojala verbalna podrška, al ne postoji u dovoljnoj miri konkretna materijalna i stručna u cilju realizacije ti prava. U tom pravcu zasad nisu dali rezultate ni politički izbori koji su održani u 2012. godini. Naš Sporazum Matice sa LSV o davanju podrške na izborima je delimično realizovan. Ostvarena je dodatna finansijska podrška našim projektima u iznosu od 550.000 dinara, zafaljujući velikom razumivanju i podršci Miloša Nikolića, člana Gradskog vića zaduženog za kulturu, a na rešavanju je prid Vladom Vojvodine predlog da se mr. Suzana Kujundžić Ostojić imenuje za pomoćnika sekretara u jednom od Sekretarijata. U postupku su i druga kadrovska rešenja. Sve iđe dosta sporo i teško. Nešto iz objektivni razloga, a ima i subjektivni, zbog nedovoljnog razumivanja obaveznosti Sporazuma. Matica će i dalje insistirat na punoj realizaciji odredaba Sporazuma, jel su u njemu ugrađeni Bunjevački nacionalni interesi. Politički činioci, koji kritikuju Maticu zbog njezine aktivnosti, sem rešavanja svoji lični i partijski interesa, nisu ništa uradili na pokretanju i rešavanju pitanja od nacionalnog interesa. U želji da zadrže vlast i kontrolu u nacionalnom korpusu blokirali su i rad Nacionalnog savita, ne poštujuć dogovorene mehanizme u radu i promenljivost na mistu pridsidnika. Đurđica Skenderović, pridsidnik Nazornog odbora je istakla da je finansijsko poslovanje bilo u skladu sa zakonimai da nije bilo grešaka što su potvrdila i državne institucdije koje vrše kontrolu poslovanja. Kad je u pitanju plan rada za ovu godinu, Sedlak je istako da se očekiva isto tako teška godina i manje novaca,al de se radit mora ko i dosad, pa će se nastojat nabavit više novaca iz donacija, prodaje knjiga i drugi izvora.Planirano je izdavanje novi šest knjiga i redovno izlažnje Glasila za nauku, kulturu i stvaralaštvo „Rič Bunjevačke matice“, dvi izložbe i 23 priredbe „Večeri utorkom“. J. Poljaković Mart - April 2013. ODBOR ZA ISTORIJU - Publikacija “Bunjevci” iz 1991. godine – I deo Južni i panonski Slaveni koji se nazivaju Bunjevci Pisat statistiku Bunjevaca teška je zadaća, jel triba uzeti u obzir da su raznim propagandama u prošlosti i sadašnjosti, mnogi ime Bunjevac odbacili, a tuđinsko gospodstvo doprinosi da se mnogi izjašnjavaju pod imenom drugi nacija, pa čak bileže i u neslovene, što je naročito bili izraženo u prošlisti. Iz ovog proizilazi da ovaj kratak statistički prigled, neće pružit baš sasvim tačnu i virnu sliku o broju i pribivanju Bunjevca. Ovde će se iznet približan prigled oni mista u kojima stanuju i u kojima su stanovali Bunjevci. Bunjevci se dile u dosada poznate tri grupe i to: podunavsko-potiske, dalmatinske i primorko-ličke. Osim ovi grupa poriklom su Bunjevci od katolički slavena, koji stanuju u Rumuniji, u okolini Krašova i Temišvara. Mnoga prizimena ti stanovnika istovetna su bunjevačkim prizimenima. Prizimena katolički slavena „Krašovana“ i oni u Radni najviše se podudaraju sa prizimenima Bunjevaca koji stanovali u okolini Pešte i Budima (u Budimu još ima porodica koje vode poriklo Bunjevaca). Osim tog biskup Ivan Antunović imo je oko 20 pritplatnika iz ti krajova na svoje „Bunjevačke i Šokačke novine“ i „Vilu“, a g. Mijo Mandić imo je isto oko 20 pritplatnika na „Neven“. Bunjevačko poriklo je još uvik velik dio naroda u okolini Prokuplja, u Garešnici, Bjelovaru i u ostalim dilovima Hrvatske, zatim po svim dilovima Slavonije, istočne i južne Istre i ponešto u zapadnoj Bosni. Podunavsko-potiski Bunjevci Podunavski i potiski Bunjevci stanuju i stanovali su sa live i desne strane Dunava počev od Ostrogona pa do Titela i od Čongrada na desnoj strani Tise pa do Sente. Sad slide podaci koji su navedeni u „PRVOM BUNJEVAČKOM KALENDARU“ za prostu 1935. godinu u izdanju „BUNJEVAČKO OMLADINSKO DRUŠTVO“ čiji je vlasnik bio g. Mandić Mijo. Subotica – Od 101.857 stanovnika Mart - April 2013. po statistici iz 1926. godine ima 68.182 Bunjevaca, a ostali je bilo: 7.018 Srba, 21.009 Mađara, 3.881 Jevreja, 1.767 Nemaca i drugi. Po najnovijoj statistici (virovatno prvi nalaz posli popisa iz 1926. godine) od 105.000 stanovnika ima 72.500 Bunjevaca. Broj Bunjevaca u poslidnjem vrimenu, srazmirno prema ostalima, najviše je porasto. To dolazi otuda što su se mnoge pomađarene bunjevačke familije povratile svome rodu. Al i pored tog ima još mnogo mađarski familija koje su bunjevačkog porikla i koji su svoja imena pomađarili, npr. Ostrogonac u Estergomi, Jelić u Farkaš, Govorković u Besedeša itd. Osim ovi iemna i porodica koja nose čisto bunjevačka prizimena a priznaju se za Mađare, npr. niki od familija Antunović, Rukavina, Vojnić, Ivanić, Grizak, Nimčević, Pisarić, Milanković, Paušić, Milunović, Krpotić itd. se ubrajaju u Mađare. Kad bi se ovi svi povratili svome rodu onda bi broj Bunjevaca izašo oko 80.000 u Subotici. Sombor – Po mađarskoj statistici po Balogu od 1902. godine bilo je u Somboru 6.770 stanovnika Bunjevaca, ostali je bilo: 11.927 Srba, 8.297 Mađara, 2.564 Nemaca i drugi. Danas u Somboru ima 9.800 Bunjevaca. U Somboru je broj Bunjevaca prema ostalima, najviše je opo. Mađarska statistika nije mirodavna jel se to zna da su po njevoj statistici mnogi Bunjevci popisani ko Mađari. Ako bi se uzo prirodan priraštaj stanovništva ko mirilo, onda bi broj Bunjevaca tribo da je danas 12.000 pomađareni i tu ima mnogo. Porodice Anišić, Išpanovi-, Beširović, Matarić itd. neće ni da čuju da su ikad Bunjevci bili. Naravno ima od nji časni izuzetaka, al nažalost vrlo malo. Bajmak - Po statistici objavljenoj u „Danici“od 1920. godine u Bajmaku ima 4.000 Bunjevaca, 5.000 Nemaca i 3.000 pomađareni Slovaka. Danas broj Bunjevaca iznosi 4.300. U ovom selu opaža se lagano opadanje Bunjevaca, uslid seobe i familija sa malim brojem dice. Lemeš – (danas Svetozar Miletić). Lički Bunjevci Po statistici u „Danici“ od 920. godine ima 3.000 Bunjevaca i 1.000Mađara, sad je broj Bunjevaca 3.000. Čantavir – Prema mađarskoj statistici od 1920. godine broj Bunjevaca je oko 2.000 a sad ih ima oko 800. Čantavir nam pruža najžalosniju sliku pomađarivanja. Po Fenješ Elekovoj statistici od 1847. godine i 1841.godine. Bunjevci su u većini, a za nepuni 90 godina jedva ih ima možda deseti dio. Familije Šinković (stari oblik Sinković), Pletikosić itd. ne znaju ni riči bunjevački. Tek u poslidnje vrime se opaža nika veća pažnja prema čantavirskim Bunjevcima (danas nikaka jel ih jedva ima) osnivanjem čitaonice. Čonoplja - Prema mađarskoj statistici od 1900. godine ima Bunjevaca 958, a taj broj nije odgovaro starosti, sad ima u Čonoplji 1.400 Bunjevaca. Riđica - U Riđici na pustari starom Leđenu i okolini ima danas 500 Bunjevaca. Stanišić - Na pustari „Baba“ i okolini Stanišića ima 300 Bunjevaca. Pačir - Bunjevaca ima 200. Svega Bunjevaca u jugoslovenskom dilu iznosi: 93.300. dipl. inž. arh. Mijo Mandić (nastaviće se) 7 ODBOR ZA NAUKU - dr Aleksandar Raič, mr Suzana Kujundžić Ostojić - I dio Bunjevci i Hrvati u Srbiji: problem demokratske solucije jednog ignorisanog etničkog konflikta Saopštenje podneto na: Institute for Cultural Relations Policy Budapest "National Question in Central Europe", International Conference, 2224. 03. 2013. godine. Sažetak: Konflikt unutar etničkog korpusa bački Bunjevaca u Srbiji tinja već više od pola vika ne nailazeć na pažnju odgovarajući demokratski činilaca. Ovaj konflikt manifestuje se u otporu hrvatske nacionalne manjine u Srbiji prema težnji Bunjevaca da se razvijaju ko nacionalna manjina sa Srbijom ko državom-domovinom. Ova težnja motivisana je aktuelnim trendovima demografskog nestajanja, depopulacije bački Bunjevaca. Analiza prirode i poslidica konflikta unutar bunjevačke etničke zajednice pritpostavka je razumivanja demokratskog rešenja tog konflikta. Autori ove studije nastoje da utvrde korene (nalazeć ih u neutemeljenom etničkom hrvatstvu Bunjevaca) i jezgro konflikta (konstatujući da je to onemogućavanje nacionalnog razvoja Bunjevaca), potom analiziraju nacionalnu fragmentaciju etnički Bunjevaca i dolaze do zaključka da je žarište konflikta u teškoći razdvajanja etničkog bunjevačkog i hrvatskog nacionalnog identiteta. Na osnovu ovi analiza autori identifikuju barijere i šanse demokratskog rešavanja konflikta nacionalni manjina Bunjevaca i Hrvata u Srbiji. Ključne riči: Bunjevci, Hrvati, etnički konflikt, demokratska solucija konflikta Problem bački Bunjevaca: depopulacija i etničko nestajanje Problem Bunjevaca u Srbiji je jedan od nerešeni konflikata etnički i nacionalni manjina u Jugoistočnoj Evropi koji čeka na demokratski odgovor. Tinjajući konflikt između Bunjevaca, ko malog naroda autohtono formiranog tokom 18. i 19. vika, sa aktuelnim statusom nacionalne manjine u Srbiji ko matičnoj državi (16706 osoba 2011. godine), i nacionalne manjine Hrvata u Srbiji (ukupno 8 57900 osoba u čemu, po procini, HrvataBunjevaca 15615 u 2011. godini1), ko subetnijske skupine hrvatske nacije, ugrožava opstanak bunjevačke etničke zajednice u celini. Shodno godišnjoj stopi depopulacije Bunjevaca (2,93%) i Hrvata (1,6%) između popisa stanovništva 2002. i 2011. godine u Srbiji (opštine Subotica i Sombor u kojima je habitat 95% Bunjevaca u Srbiji), depopulacija bunjevačke populacije brža je od prosične depopulacije ukupnog stanovništva u ovim opštinama (0,82% godišnje) za 3,57 puta a hrvatske za 1,95 puta. Nastavak ovi trendova vodi ka nestanku oba modaliteta bunjevačkog etniciteta na severu Bačke (svođenje Bunjevaca na oko 1% a Hrvata-Bunjevaca na oko 3% ukupnog stanovništva do kraja 21. veka). Ovi očekivani efekti depopuacije dovešće, oba nacionalna modaliteta bački Bunjevaca u Srbiji, u završnu etapu prirodne asimilacije u okruženje državotvorne nacije, što je u Mađarskoj ostvareno do 1990. godine (I. Feher, 2003). Istorijski posmatrano, glavni uzroci depopulacije bački Bunjevaca su cipanje njevog etničkog korpusa povlačenjem granice između Mađarske i Srbije 1921. godine i procesi koji su spričili njev nacionalni razvoj u obe ove države. Podila bunjevačkog etničkog korpusa značila je, prvenstveno, smanjivanje tržišta života, uslova demografske reprodukcije i očuvanja etničke kompaktnosti Bajskog trougla ko zavičaja i kolivke bački Bunjevaca. To se pokazalo u manjem dilu podiljenog Trougla u Mađarskoj (jedna trećina ukupnog bunjevačkog stanovništva Bač-Bodroške varmeđe iz 1910. godine), di je bunjevački korpus takođe fragmentiran na priznatu nacionalnu manjinu Hrvata-Bunjevaca i na nepriznatu etničku skupinu Bunjevaca (kategorizovani u popisima stanovništva ko „ostali“) i u celini utonio u sociokulturno okruženje mađarske nacionalnosti. Posli 1944. godine Bunjevcima se u Mađarskoj u popisima stanovništva izgubio trag, što neupućenog posmatrača mož da dovede u nedoumicu i pomisao o „holokaustu“ tog naroda (Weaver). Koreni konflikta: neutemeljeno etničko hrvatstvo Bunjevaca Konflikt dvi nacionalne manjine, unutar istog bunjevačkog etniciteta, poslidica je uticaja spoljašnji faktora iz vrimena stvaranja hrvatske nacije. Već krajom 17. veka zapažaju se dvi tendencije, bunjevačka i hrvatska, unutar vlaški plemena: probunjevačka orijentacija plemena koja su se politički oblikovala pod mletačkim uticajem („senjski biskup Sebastijan Glavinić (1630-1690) veli da prihvaćaju naziv "Bunjevci", al da ne trpe da ih se zove Vlasima“) naspram prohrvatske orijentacije plemena koja su se oblikovala u banskoj Hrvatskoj („zagrebački biskup Benko Vinković (15811642) kaže da su oni Bunjevci Hrvati i da oće da ih se broji med Hrvate“). Plemena doseljena 1686. godine iz Dalmacije (sa polazištem migracije iz Hercegovine) u Bačku, bila su obuhvaćena etničkim oblikovanjem ko Bunjevci i ko taki su se razvijali u Bačkoj, sve do hrvatskog nacionalnog priporoda krajom 19. vika. Do tada etnička integracija bački Bunjevaca je dospila do faze na kojoj je počo njev autohtoni nacionalni priporod („Rasprava...“ biskupa I. Antunovića iz 1882. godine je manifest ovog priporoda). Istovrimeno, posli nestanka Mletačke republike i potpadanja čitave Trojedne kraljevine pod Austrijsku monarhiju, hrvatska orijentacija vlaško-bunjevački plemena sa teritorija ove kraljevine je priovladala i, nakon revolucije 1848. godine, dovela do njeve integracije u hrvatsku naciju. Doprinos hrvatskog juga (Dalmacije i Hercegovine ko pra-postojbine Bunjevaca) formiranju hrvatske nacije (A. Starčević, ban Jelačić, hrvatsko-katolički nacionalni fundamentalizam), imo je odjek med bačkim Bunjevcima što je nacionalnoideološki izvor kolebanja i, nakon prvog svitskog rata, nacionalne podile bački Bunjevaca na autentično bunjevačku i hrvatsku orijentaciju. (nastaviće se) Mart - April 2013. SOMBORSKE PRIPOVITKE Kako (ne) triba Kolut je selo somborske Opštine na severu Bačke pet kilometara udaljeno od graničnog prilaza prema Mađarskoj, a prilaz je dosta prometan zove se po istoimenom Bački Breg-Santovo. Samo ime Kolut je slovinskog porikla. Kažu tu je Dunav koluto dok nije ustalio svoj tok i baš u tom dilu je i vrlo krivudav. Kolut je staro naselje i posli Mohačke bitke 1526. godine, kažu da se iz razrušenog naselja mogli pripoznati ostaci stare varoške crkve. Godine 1590. Kolut ima 81 kuću koja plaća porez. Za vrime Turaka selo Kolut naseljavaju Šokci rimokatoličke viroispovisti. Godine 1784. dolazi do naseljavanja Nemaca koje je intenzivno podržavala carica Marija Terezija. Godine 1752. država ziđa novu crkvu za duhovne potribe novonaseljenog stanovništva – Nemaca iz okoline Švarcvalda. Današnja crkva o kojoj će bit riči ziđana je 1825. godine i sticajom okolnosti Kolut postaje nemačko il, kako se ovde divanilo, švapsko selo, tako da početkom 20. vika živi 2662 Nemca, 71 Mađar, 13 Šokaca, a to su familije: Čatalinac, Kovačev, Lukić, Kolić i još poniki koji su se brzo asimilirali u Nemce i svi su, sem izuzetaka, divanili nemački, jel se u škuli učilo samo na nemačkom jeziku, a u crkvi nema više riči na štokavskoj ikavici - bunjevačkom jeziku, samo na nemačkom. Kolut je u prvoj polovini 20. vika nemačko selo, moglo bi se kazat bogato. Nemački živalj – Švabe su vridan narod. Vole zemlju, znadu je obrađivat, imanja im se šire u bereški i bezdanski atar. Ima i dosta zanatlija, ziđara, sarača, papučara, krznara i naročito stolara koji su izrađivali lip nameštaj – naročito kanabeta prisvučeni plišom. Posli razgraničenja, Kolut je pripao novoj državi Kraljevini SHS. Od Srba, Hrvata - Bunjevaca samo je nji nikoliko bilo med opštinskim činovnicima. Biližnik je posli rata bio Marin Šoljan rodom iz Starog Grada sa ostrva Hvara. Selo ima i lekara dr Grgu Lučića. Lipo i napridno selo na krajnjem severu Bačke razvijalo se sve do II svitskog rata kad počinju čudni dani i istorija ovog sela, a o tom nam je divanila valda danas najstariji stanovnik Mart - April 2013. ovog sela Ana Nikolin rođena Kubatov, Bunjevka iz Gare čiji su se roditelji ko optanti 1918. godine doselili u ovo selo. Puno što-šta smo mogli saznat i divat sa ovom kripkom staricom, al je ona na tušta pitanja samo manila rukom Nije za divan. A pitanja su se Kolutska crkva odnosila na zdravo ružnu sliku sela na kojoj je napolak porušena katolička crkva koja tako stoji više od šest decenija, a misto joj je na svega 3-5 km od regionalnog puta kojim se iđe do graničnog prilaza za Mađarsku. Slika strašna i necivilizacijska, pa jel je to odnos jednom sakralnom spomeniku? Taki prizor nećete vidit ni u jednoj zemlji u okruženju. Teta Ana dalje divani: Selo je puno tog prošlo kroz ovi 60 i više godina. Prvo 1944/45. sve nemačko stanovništvo je otirano u logor. Zbog blizine Batine i čuvene bitke selo je prihvatilo ranjenike, Ruse, Bugare i naše iz 51. Divizije i XII vojvođanske brigade. Prošo je rat i u selo se doselio svit, novi ljudi iz Like i Korduna. Crkva je napuštena što mi je zdravo teško, jel tu se krštavalo, krizmalo, vinčavalo, držale se mise za umrle… I kad se sitim, samo sam ja ode šest puta bila kuma na krštenju! Svete mise se više nisu održavale, a čuvari crkve su i sami gledali da iznesu iz crkve što se mož ložit u vatru pa su tako prvo na red došle klupe pa onda i sve ostalo. Krov se lagano rušio, a crkva prokišnjavala sve više i više… Za čudo da vaki prizor još nikom nije zasmeto! Tu prolazi tranzitni put za Evropu! Iz te iste Evrope kad prođu i vide tako zapušten jedan istorijski spomenik sakralnog karaktera – pa šta taj svit onda misli o nama? To je slika o nama i našem odnosu prema spomenicima kulture, niko da štogod priduzme pa ni seoska zajednica, a ni katolička crkva, pa na kraju ni Opština na čijoj je teritoriji ova crkva. Možda tu ne bi ni tribala kaka velika ulaganja, i sa malim naporom, mogle bi se ukloniti štete, crkva konzervirati i selo bi lipče izgledalo, a i utisak ljudi iz svita o nama bio bi zdravo drukčiji! Zašto jedno tako misto od velike vridnosti za istoriju mora propadat više od 60 godina na očigled sviju, a da niko ni ne pocrveni od sramote i neodgovornosti? Teta Ana je sa svojim brojnim sićanjima pravi hroničar ovog kadgod zdravo lipog sela. Sleže ramenima i sama se pita: Ne znam oćul ja dočekat da našu crkvu na srid sela kogod opravi? Možda je ta crkva ko sakralni objekat mogla bit data i nekoj drugoj konfesiji, ostaje pitanje za one koji vode brigu o selu… A eto, svit što je došo posli rata baš i nije pobožan! divani teta Ana. S velikom tugom teta Aninom, a i svi oni kojima vako što god ne prija ni očima ni srcu ni duši, prolazi se putom za Baju i druga mista u Mađarskoj… Ostaje tužna slika – jedne napuštene i zubom vrimena načete crkve u kojoj su se generacije molile za sriću, zdravlje svoji familija. I sićamo se naslova da vako NE TRIBA! Jer vaka slika o nama odlazi u svit, a s malo truda, volje i brige moglo bi sve drugačije izgledat! Ako već nije kasno! prof. istorije Marija Bojanin 9 ODRŽANA LIKOVNA RADIONICA ZA DICU Dičija mašta mož svašta U okviru već tradicionalnog dičijeg projeta „ Bunjevačka lipa rič“ u okviru Bunjevačka matice, održana je prva likovna radionica za dicu na kojoj su dica iskazala svoje umeće u crtanju i idejama na svojim radovima koji su bili vezani za pridostojeće uskršnje praznike. Učesnici realizacije ove likovne radionice bili su učenici I, IV i VI razreda Osnovne škule „ Đuro Salaj“ sa profesorom razredne nastave Draganom Kopunovićem. Bunjevačka matica je naučno- kulturna institucija čiji je cilj nigovanje, Učitelj Dragan Kopunović sa đacima Osnovne škule “Đuro Salaj” iz Subotice u likovnoj radionici Bunjevačke matice afirmacija i razvijanje svisti o bunjevačkoj tradiciji i kulturi.Cilj naše institucije je proučavanje i nigovanje maternjeg jezika, očuvanje tradicije i običaja našeg naroda, ko i razvijanje i jačanje svisti građana, a naročito dice i omladine, o teritorijalnoj i jezičkoj povezanosti i suživotu. Bunjevačka matica je tisno povezana sa sličnim organizacijama u zemlji i svitu. U okviru manifestacije ,,Bunjeva- čka lipa rič“ Bunjevačka matica je tokom ove godine sprovest još literarnu, ko i recitatorsku radionicu, putem koje će talentovani učenici i učesnici konkursa savlađivat, uz stručnu pomoć profesora i nastavnika razredne nastave, nove elemente poetskog i proznog stvaralaštava, ko i elemente lipog kazivanja stihova svoji vršnjaka. Sve to rezultiraće priredbom u toku miseca juna, kad će se odabrat i nagradit najušpešniji recitatori, ko i najbolji likovni radovi. Svrha održavanja ovi radionica je povećat masovnost i kvalitet u realizaciji projekta ovog već tradicionalnog projekta kojim rukovode stručno osposobljeni nastavnici. Radionice su otvorene za sve zainteresovane učenike svi starosni kategorija, od II do V u 2013. godini (jednom misečno), prema dogovorenom rasporedu. Nosilac ovog veoma značajnog projekta za Bunjevačku maticu je profesor razredne nastave Mirjana Savanov koja će doprinet da ovaj veoma važan dičiji projekat za bunjevačku nacionalnu zajednicu bude još bolji i uspešniji u budućnosti. R.B.M. 10 Mart - April 2013. ODRŽANO POETSKO-MUZIČKO VEČE U povodu Dana žena Bunjevačka matica je u utorak 5. marta, održala je poetsko-muzičko veče i time otpočela ciklus manifestacija u okviru „Večeri utorkom“, koje su postale već tradicionalne kako na nivou bunjevačke nacionalne zajednice tako i na nivou grada. Kroz program koji je bio priređen, za ovu priliku imali smo prilike čut pisnike književnog odbora Bunjevačke matice koji su se pridstavili sa svojom najlipčom poezijom, a to su: Geza Babijanović, Jelisaveta Buljovčić-Vučetić, Marija Horvat, Marko Marjanušić, Stipan Šarčević, a stihove pisama Ane Popov, Alise Prćić, Gabriele Diklić, Tomislava Kopunovića i Marka Peića pročitala je Nela Ivić. U okviru programa prisutnima su se obratili pridsidnik književnog odbora Bunjevačke matice Stipan Šarčević i pridsidnik Bunjevačke matice Ivan Sedlak koji je ujedno i čestitao 8. mart - Dan žena svim prisutnim damama i uručio im prigodne poklone tj. cviće. Muzički deo progrograma je bio upotpunjen pismama tamburaškog ansambla „Sledbenici Tumbas Pere Haje“ i vokalne solistkinje Tamare Babić. R.B.M. Stari palićki salaš Uz obalu, na domak trske i ševara, stoji jedna kuća, kuća zdravo stara. Mali je to salaš sirotog ribara, sad o njemu više niko se ne stara. Krov od trske već se sasvim nakrivio, još se samo stare, trule grede vide. I odžak se crni u cripove skrio, dok zabati trošni na svom mistu side. Tavanice blatne skoro više nema, samo čvrsto slime ode još postoji. Nema ni pendžera, ni drvenog trema, a umisto vrata crna rupa stoji. Oko kuće samo visok raste korov, povr njega onaj stari đeram viri, osto je još rovaš i duboki rov, a kroz srušen čardak toji vitar piri. Nuz obalu još dva svezana čamca. Pokatkad iz trske stidljivo provire, pripuni su vode do samog pramca i palićki talasi u njima se smire. Ivan Sedlak, pridsidnik Matice damama poklanja karanfil Sa cvatom bosiljka I oslobođenom ljubavi vri. Stipan Šarčević Kad se danjom gleda prema tom salašu, kad se baci pogled na taj stari kraj, tad lipota budi bujnu maštu našu – stari salaš opet ima lipotu i sjaj. Marko Marjanušić Vično voliti Duše, duše ..... naše mladosti Uništila jedared nam istina. I otad ni prolića, ni sunca, Već kameni hum i vitrovi, Draga sićanja Veče se spuštilo u dolji Očekuju nas u radosti moji Sigurno je nana utrnila lampaš U daljini nazire se salaš Približavam se lagano salašu Srce lupa ko prsti harmonikašu Jedva čekam da nanu zagrlim I ponovo sve moje da vidim. Želja moja za njima je jaka Sićanja moja budi noć svaka Svaka tuga brez roda je teška I radost je sa svojima veća. Jelisaveta Buljovčić Vučetić Vitar ljubavi Kupim lišće U naručju Mislim, Bogata sam. Odnikud Naiđe vitar I moje ruke Su prazne. U sivilu jeseni Vitar ukrao Ono što volim. Učesnici poetsko-muzičke večeri Mart - April 2013. Marija Horvat 11 U BUNJEVAČKOJ MATICI OBILUŽENO 140 GODINA OD ROĐENJA BISKUPA LAJČE BUDANOVIĆA Otac subotičke biskupije Za svog života biskup Lajčo Budanović se borio za svoju viru, narod i sirotinju. Njegov rad na širenju kršćanskog socijalizma se vrlo ritko spominje. Velik dopinos biskupa bunjevačkom jeziku i istoriji Malo je ljudi koji čitav svoj život i znanje podride svom narodu i viri, a jedan od ti je biskup Lajčo Budanović, čija je 140. godišnjica rođenja obilužena u Bunjevačkoj matici na istorijskoj tribini u okviru tradicionalni priredbi „Večeri utorkom“. Pridavanje o ovom bunjevačkom velikanu održo je Zvonko Stantić, član Odbora za istoriju. Rad biskupa Budanovića se mož podilit u tri dila – rad na jeziku i istoriji Bunjevaca, približavanju katoličke vire građanstvu i njegovoj brigi za sirotinju iz koje izlaze i njegove ideje kršćanskog socijaliste. Svom rodu Biskup Budanović je, kako je kazano, puno radio na jeziku i istoriji Bunjevaca. Sprva piše pod svojim imenom Lajčo Budanović, dok posli imenovanja za adminstratora, odnosno biskupa, koristi pseudonime: Veco Labudić, V. Labudić, V.L., v.l., zatim Lovro Ratanski, L. Ratanski, Ano-Nimka i Ano-Nimko. Lajčo Budanović, još ko bogoslov u „Nevenu“ iz 1895. godine, u tri nastavka, piše pravila bunjevačkog jezika, fonetike i pravopisa, o podili suglasnika, u to vrime uobičajenoj upotribi slova h i o još puno tog. U toj namiri, piše „Praktički jugoslavenski (ilirski) priručnik za učenje jezika”. Za škulsku i privatnu upotribu napiao i ričnikom opremio Ivan Mihalović, profesor učiteljske škule. Treće izdanje za tisak pripremio Lajčo Budanović, župnik bereški, u Baji 1914. godine. Ova knjiga pisana je dilom mađarskim jezikom, po ugledu na Ambroziju Šarčevića, naminjena svećenicima i učiteljima koji ne znaju bunjevački jezik. Isto tako ga je interesovala i istorija Bunjevaca. U „Nevenu“ broj 6. iz 1896. godine objavljuje članak „O nigdašnjim kalačkim Bunjevcima“, a u broju 7. iz 1905. godine objavljuje tekst o ličkim Bunjevcima - „O starim Bunjevcima u Lici i Krbavi“, dok u 8. broju, članak po naslovom “Zašto nas Bunjevce, stari dokumenti nazivaju Vlasima“. U ovim tekstovima, potvrđiva stara narodna pridanja, da smo doselili od rike Bune, priko 12 venecijanskog dila Dalmacije, Like, priko Slavonije, pa je zato razumljivo kaže, da nas mnogi dokumenti nazivaju „Dalmatima“. Ime B u n j e v a c , Budanović ipak ne izvodi od rike Bune, što govori o visokom nivou njegovog poznavanja etimologije, već od grčkog naziva Huma, koga Konstantin Porfirogenet, Sa otvaranja tribine o biskupu Lajči Budanoviću na kojeg se poziva, naziva „Bounos“, što se čita „Bunos“. Za političkog aspekta. Najvažnije je bilo pivrime Bizanta kaže, „Grci su nazivali tanje administratora Lajče Budanovića i Humljane "bunioi" – brđani. Ovaj naziv se njegovog rada, o čemu se probo izjasnit službeno zadržao i ostao na narodu sa kako kaže objektivno. “Mora se priznati slavenskim nastavkom – vac. U govoru da poseduje neverovatnu radnu snagu, bačkih Bunjevaca nalaze se mnoge riči nezaustavljivom energijom odnosi se grčkog porikla, napisaćemo ih latinicom, prema svojim obavezama”, kaže on u onako kako se izgovaraju: dromos – drum, svom izveštaju i dodaje – “U svojem radu, perkijon – prćija, sarksma – sarma. Isto istim pristupom ophodi se i prema onim tako je i sa imenom "Bunjevac", bunos popovima koji su za povratak u okrilje znači brdo, bunios – brđanin, gorski, Kaloče i sa onima koji su protiv njegovi opridiljenja. Na drugom mistu kaže: bunemo, – stoku napasati, pastirovati. „Gospodin biskup Lajčo Budanović nije jednostavna osoba, već osoba izvanredni Biskupske muke sposobnosti, velike energije“. Ubrzo doOd kad je, 1923. godine postavljen za daje „Ovu vrstu ljudi odlikuje fanatična apostolskog administratora novoosnovane želja za liderstvom. Nikad nije tajio da Bačke biskupije, Lajčo Budanović se borio Mađarima nije naklonjen“. Upravo ovaj za, što bi danas kazli “puin kapacitet” i u dio izveštaja bio je uzrokom da ga je nova tom je uspio. Deset godina posli njegove okupaciona vlast 1941. godine smatrala smrti Sobotica je dobila prvog domicilnog nepoželjnom osobom u Subotici. U biskupa u liku Matiše Zvekanovića. Naj- situaciji, smatrali su oni, kada je tribo teži dani su bili za vrime Drugog svitskog hitno uspostaviti ozbiljne kontakte sa vojskom i nadbiskupijom, on je prema njima rata Grof Zihi Đula dao je 16. aprila 1941. imo pasivan odnos čime je izazvo još veće godine nalog dr. Ijaš Jožefu da se uviri o njevo podozrenje. Jednom prilikom je prid stanju u Subotičkoj administraturi. Mo- 1.500 mađarskih vojnika na misi mentalno je otputovo sa dr. Kunom posvićenoj mađarskom povratku na ove Evetovićom, Bunjevcom, rodom iz teritorije, održane u crkvi Sv.Terezije, ko Bačaljmaša u Bačku, di su boravili od 24. svećenik najvišeg ranga izašo iz crkve prid aprila do 3. maja. O svojim zapažanjima samu intonaciju mađarske himne i time izvistio je nadbiskupa 4. maja, opširnim uvridijo svečano raspoložene oficire i vodopisom na šest, a ministarstvu vira i obra- jnike. Čerez tog je interniran u Budimzovanja na čak devet strana, dva dana kas- peštu dije bio do 26. maja 1943. godine nije i to sa virskog, nacionalnog i kad se vratio u Suboticu. Zafaljujuć zaštiti Mart - April 2013. Vatikana, oštrije mire prema njemu nisu priduzimane. Ratna srića za mađarsku vojsku okrenila je leđa. Admiral Horti moro je abdicirat, a nadbiskup Gros 20. decembra 1944. godine vratiti biskupu Budanoviću ovlašćenja nad Bačkom apostolskom administraturom, iako mu ona, što se tiče Rima zvanično nije ni pristala. Vatikan je sve to 13. juna 1946. godine zvanično još jedared potvrdio dajuć biskupu Budanoviću pismenim putem podršku i sve ingerencije. Dugogodišnja borba bunjevačkog rodoljuba, potrajala je još 12 godina, kad je 16. marta 1958. pošo na zadnji put do katedrale,odlazeć iz Bačke administrature i s ovog svita ko naslovni biskup Cizamski Kršćanski socijalista Budanovićeve teološke studije, padaju upravo u doba burni socijalni priviranja i buđenja katoličke društvene nauke i prakse, nakon objavljivanja socijalne enciklike pape Lava XIII o radničkom pitanju Rerum Novarum (1891.). Velika istorijska zasluga te enciklike bila je u tom što je crkva pozvala virnike, svećenike i katoličke laike da krenu u rišavanje postojeći društveni nesuglasica, bede proletarijata, naravno ne nasiljem. Živeći i radeći ko kapelan u Subotici (1898-1902.) i Novom Sadu (1902-1910.) on je sve svoje sile usrmirio na pastoralni rad i na sastavljanje pučki molitvenika i priručnika za pučke pobožnosti. U kon- taktu s jednostavnim i siromašnim pukom koji je činio većinu virnika upoznavo je teške životne probleme subotičkog i novosadskog proletarijata, al se do 1910. godine nije bavio njevim rišavanjem. Društvena dilatnost prema siromašnima sastojala se u karitativnoj pomoći, u milostinji. Ko mlad kapelan župe sv. Đurđa u Subotici naminio je dio svoje plate za pomoć siromašnim i bolesnicima otvorivši obdanište na području te župe. Čak i u pučkim pobožnostima volio je upozoravat na njevo socijalno i karitativno značenje, a neritko se njima koristio da bi potaknio virnike na dobrotvorna dila. Socijaldemokratija je u Novom Sadu 1908. godine, ko i u ostalim bačkim gradovima, pokrenila široku antireligioznu propagandu, ozbiljno ugrožavajući ugled Crkve u očima mnogi radnika virnika, optužujuć je za saradnju s neprijateljima radničke klase. To je bio neposridni povod da Lajčo Budanović odluči osnovati stranku kršćanskih socijalista u Novom Sadu. Najprije je u saradnji s pojedinim katoličkim studentima, sridinom 1909. godine osnovo “Kršćanski licej društvenih nauka” kojem je svrha bila buđenje interesa za društvena pitanja među novosadskim intelektualcima i poticanje na smišljenu kršćansku akciju u novim društvenim prilikama. Ne zaboravimo da je rič o tadašnjem Uj Videku, gradu sa mađarskom i nemačkom upravom u Austrougarskoj carevini sa značajno drugačijim nacionalnim i virskim sastavom stanovništva. Licej je počo izdavat BIOGRAFIJA Biskup Ljudevit – Lajčo Budanović rođen je 27. marta 1873. godine u Bajmaku u uglednoj bunjevačkoj familiji od oca Albe Budanovića i matere Đule Dulić, ćeri Đene Dulića, prvog pridsidnika “Pučke kasine”, bliskog saradnika biskupa Ivana Antunovića i Ambrozija Boze Šarčevića. Osnovnu škulu je završio u Bajmaku, a sridnju u Subotici i Kalači di je studiro bogosloviju. Za svećenika je zaređen 24. juna 1897. godine u Kalači, a ko kapelan je službovo u Santovu, Kaćmaru, Subotici, Novom Sadu, Somboru i Baji. Župnikom je posto 26. jula 1912. godine u Bačkom Brigu, a od 12. decembra 1920. godine u župi sv. Terezije u Subotici. Vatikan ga 10. februara 1923. godine imenuje apostolskim administratorom za novoosnovanu Bačku. Taj status mu je bio oduzet za vrime Drugog svitskog rata, a ponovno imenovanje je dobio 13. juna 1946.godine. Slidio je priporoditeljske ideje biskupa Ivana Antunovića. Osnovo je brojne institucije i organizacije, a je 26. juna 1933. godine je osnovo svoju Zadužbinu zarad stvaranja materijalno-novčane osnovice za rad bunjevački ustanova. Zadužbinu je Budanović utemeljio crkveno-pravno 1941. godine al rat i posliratno vrime u u komunizmu su omele registrovanje na pravnom području. Lajčo Budanović je 14. januara 1934. godine osnovo Subotičku Maticu, virskokulturnu ustanovu u kojoj je, i oko nje, udružio sva bunjevačka društva - Katolički krug, Momačko kolo zarad čuvanja i održavanja narodnog i virskog identiteta Bunjevaca u Subotici i Bačkoj. Zvali su ga ocem subotičke biskupije iako je umro deset godina prija neg što je ona dobila taj status. Napiso je više knjiga za virsku poduku i moralno i novčano pomago Subotičku Danicu, Subotičke novine Klasje naši ravni u kojim je objavljivo svoje tekstove. Umro je u Subotici 16. marta 1958. godine i saranjen je u subotičkoj katedrali. Mart - April 2013. nediljnik Delvideki Ujsag koji je posto glasilo kršćanskih socijalista za južnu Bačku. List je izlazio šest miseci, sve do Budanovićevog primištaja u Sombor. Prvi broj objavljen je 16. januara 1910. godine. Potvrdu da je baš Budanović osnovo “Kršćanski licej društvenih nauka” s novosadskim studentima i da je bio uridnik novina “Delvideki Ujsag, pošto se u tim novinama eksplicitno ne spominje njegovo ime, nalazimo u dva izvora. U subotičkom glasilu kršćanski socijalista Bacskai Naplo, koje je posli Budanovićevog primištaja u Sombor, u povodu njegovog imendana, objavilo pismo novosadskih građana, koji ga izričito nazivaju “dušom kršćanskog socijalizma”, “apostolom novosadskih socijalista” i “uridnikom bivšeg Delvideki Ujsaga”. U nastavku uridništvo Bacskai Naploa opisuje Budanovićev rad u Novom Sadu ovim ričima: “Malo je u Novom Sadu bilo ljudi ko Budanović, koji je svojom sposobnošću i agilnošću, uklanjajuć među viroispovistima prikrivene razmirice stvorio prvo kršćansko udruženje, koje se u nečuvenoj miri razvijalo - u trgovačkoobrtničkom životu Novog Sada, steko je taku poziciju, da je prilikom ovogodišnji izbora Radničke blagajne uz sav terorizam socijalnih demokrata izvojevo jedinstvenu sjajnu pobidu. Posli tog primištaja Budanović nije prikinio sa društvenom dilatnošću, već joj daje novi sadržaj. Tako u Baji krajom 1910. godine osniva “Pučku čitaonicu”, a u Bačkom Brigu 1913. godine kulturno društvo kojem je svrha bila “unapriđivanje društvenog života i obrazovanja Bunjevaca i Šokaca u Ugarskoj”. Pučke čitaonice i druge slične ustanove, imale su u ono vrime, velik društveni značaj. Bile su socijalna pomoć siromašnima, a imale su velik značaj u očuvanju identiteta slavinskih manjina. Osnivajuć pučke čitaonice i kulturna društva u manjim mistima Budanović traži načina kako primostiti jaz između viši i niži slojeva društva kako pravedno podiliti duhovna i materijalna dobra med ljudima. Osićo je ko nepravdu da varoši imaje sjajna pozorišta, biblioteke, koncertne dvorane i luksuzne dvorane za priređivanje zabava, a siromašan narod od svega tog nema ništa. Budanović je takim društvenim radom, obilužio svoj apostolat, do kraja života. Siromašni su mu ostali trajna briga. Taj svoj duhovni princip uvik je znao pokazat i u životu, ko recimo na dan njegovog biskupskog posvićenja 1. maja 1927. godine kad je u zgradi subotičkog “Momačkog kola” priredio užnu za onoliki broj siromaha koliko je gostiju bilo pozvano na svečanu užnu u zgradi biskupije. J. Poljaković 13 ODRŽANO MULTIKULTURALNO VEČE U BUNJEVAČKOJ MATICI Mozaik različitosti nacionalni kultura Po treći put Bunjevačka matica je u okviru „ Večeri utorkom“ održala je multikulturalno veče pod nazivom „Marko i prijatelji“ koje je održano Marko Marjanušić i njegovi prijatelji Marko Marjanušić pozdravlja svoje goste i publiku 23. aprila 2013. godine u pripunoj sali. Još jedno zanimljivo veče di su nam se pridstavile istaknute ličnosti grada Subotice iz oblasti kulturnog života kroz poeziju i muziku ko što su: Nebojša Čolić, Stipan Jaramazović, Stevan Nikolić, Lacko Ileš, Dragan Rokvić, Stevan Tonković, Miroslav Bičanin i tamburaški ansambl „Sledbenici Tumbas Pere Haje“ sa vokalnim solistom Tamarom Babić koji su činili muzički deo programa. Svako na sebi svojstven način pridstavili su se Priredbu je pratio velik broj gledalaca Zaduženi za dobro raspoloženje: Tamara Babić i “Sledbenici Pere Tumbas Haje” 14 gosti kroz dio svog dugogodišnjeg rada koji su ostavili vezano za grad Suboticu ko i kroz profesilni deo svoga rada i time doprineli da ovo veče bude što zanimljivije kako za Bunjevačku maticu tako i za sam grad Subo- ticu. Domaćin i voditelj večeri bio je podpridsidnik Bunjevačke matice Marko Marjanušić. koji je i osmislio ovo cilokupno veče. U mozaiku nacionalni kultura imali smo prilike vidit i čut različita iskustva i dugogodišnji profesionalna oprideljanja učesnika ovog programa. Multikulturalnost se opet pokazala ko značajna odlika ovog podneblja i ovog grada sa tendencijom uzajamnog spaja i nigovanja nacionalni kultura u budućnosti. R.B.M. Mart - April 2013. ODBOR ZA FOLKLOR I MUZIČKU DELATNOST Živi pismo naša Bunjevačku pismu kroz vrime pronosili su mnogi istaknuti umetnici koji su volili svoj narod i s ponosom pridstavljali Bunjevce di god bi se našli. Ovu konstataciju potvrđuje odlomak iz teksta Bunjevački novina (broj 37, godina 1940. str. 2 i 3), tekst pod nazivom „Veličanstveni uspih Bunjevačkog večera“, koji nam poručuje da se bunjevačka pisma cinila i da smo uvik imali istaknute umetnike i kulturne radnike ko što su: Kata Prčić, Mara Đorđević-Malagurska, Pero Tumbas –Hajo, marija Bukta, Klara Prćić – Dunajev, Mlinko Josip-Mimika, Bartul Vojnić Purčar i Anica Vojnić koji su nas zadužili svojim radom i ostavili nam u nasliđe bogatu kulturnu baštinu. ....„Bunjevačko veče trajalo je kao što je i bilo pridviđeno 75 minuta. Otvoreno je pismom „Kolo igra tamburica svira“, koju je odsviro tamburaški radio orkestar sa g. Perom Tumbasom – Hajom, a ko učesnik na čelu je svirao g. Joso Mlinko. Tambure i vionina g. Mlinka su zaista gromovito odjeknule, odsviravši našu himnu. Posli toga održala je pridavanje o Bunjevcima naša poznata nacionalna radnica i književnica g-đa Mara Đorđević – Malagurska. Samo pridavanje donosimo zbog njegove lipote i važnosti kao posebni članak u našim novinama, te će o tome najbolje reći sama sadržina. Dok o g-đi Mari Đorđević Malagurski moramo kazati da je sa g-đicom Katom Prćić zalagala se za to, da se što prije uvrsti i priredi ovako jedno veče. Kako smo imali prilike da slušamo odlomak i iz njezinog komada „Manda Vojnićeva“, koji još nije igran ni na jednoj pozornici, došli smo do zaključka, da je to vrlo dobro i uspilo dilo g-đe Mare te očekujemo, da se taj komad odigra uskoro u cilosti, jer smo uvireni, da će to opet biti jedan naš zajednički uspih u carstvu Thalije. Zatim je posli pridavanja odsvirao veliki radio orkestar uvertiru iz komada „ Mande Vojnićeve“ u kompoziciji majora g. Ljubomira Bošnjakovića. Posli toga je već naša poznata Bunjevka iz Sombora g-đica Marija Bukta otpivala dvi naše stare bunjevačke pisme: „Kerska mlaka duga i široka“. Nju je pratila sestra g-đice Kate Prćićeve, g-đa Klara Prćić-Dunajev, pivajući iste pisme u najmelodičnijem tercu, tako, da su se slušaoci divili ovom bunjevačkom duetu. Pismu „Sve u slavu Boga velikoga“ i „U zdravlje zemlje gospodara“pivao je i svirao uz pratnju tamburaškog radio orkestra g. Joso Mlinko. Iza toga je svirao „Svatovac“, pa pivao i svirao naš šalajdanac: „Ala, ala živim zabadava“ i „Svi mi kažu da ja ljubim lažu“ na kraju je odsvirao sa radio orkestrom tamburaškog zbora naše veliko „kolo“. Mi smo mnogo puta slušali kad se kolo svira, pa smo ga mnogo puta i odigrali, ali ovo „kolo“ tako kao kad vihor dune pa sve ponese, tako je i ono bilo. Počelo je tiho, pa sve jače i jače, da smo mi slušaoci toga večera mislili, da će nam same noge poleteti i zaigrati. Naši stariji Bunjevci koji su to veče slušali radio – prenos, govori su posli ovog Pere Tumbas Hajo „kola“....e, ovako smo mi slušali Mlinka, davno, još prije dvadeset i više godina, pa smo mislili, da je on to već i zaboravio, a sad vidimo, da on bunjevačko „kolo“ nikad neće moći zaboraviti. Stare naše pisme:“Alaj volim ovaj šor“ i „Prošo bih ti draga pored dvora“ – pivala je g-đica Kata Prčić, u tercu ju je pratila njezina sestra gđa Klara Dunajev –Prčić, a na violini i tamburi g. Mlinko i Pere Tumbas. Koliko je truda uložila za bunjevačko veče g- đica Kata Prčić najbolje svidoči to, što je ona sama, iako mi znamo da to njoj nije baš najlakše, otpivala pisme, koje nije mogao niko da nauči za ovo vrime odkad se počelo spremati za bunjevačko veče. Zaista naša jedna neumorna bunjevačka nacionalna radnica, koja nema jedan „Kerska mlaka duga i široka“ Ej, Ker je visok, a i Senta taka, Ej, u sridi je od starine mlaka. Ej, Kerska mlaka duga i široka, Ej, pa je dika prigazit ne mož. Ej, s jutrom tamo, s večeri ovamo, Ej, da nam bude drago i valjano. Ej, al se dika jadu dositio, Ej, na konju je meni dojezdio. Ej, šest godina i još malo više, Ej, kako srce za srcem uzdiše. Mart - April 2013. 15 pravac, nego se njezino dilovanje proteže na sva polja, gdi triba da se podigne i pomogne bunjevačko ime. Zato je i poznaju svi Bunjevci od malog do velikog, pa su je kao iz milošte i nazvali-Tetkuš. Tako je i slušajući bunjevačko veče našeg urednika mali četvorogodišnji sinčić-Ice- čuo g-đicu Katu Prćić kako piva i uviknuo:“Mamice, to piva Tetkuš!“ Na harmonici je svirao gosp. Bartul Vojnić P. odsviravši: „Kukuruzi već se beru“, i „Momačko kolo“. Njegova harmonika je bila dokaz da mi Bunjevci jednako volimo i poznajemo sve instrumente, šteta samo što nije imao prilike da više istakne svoju sposobnost sviranja na harmonici. Pismu „Što si curo mislila“ i „Što ću nane boluje mi dika“, otpivala je naša Bunjevka iz Subotice Anica Vojnić sudij- ski pripravnik u Kragujevcu, a zatim je otipavala i pismu „Umorno je zlato moje“. Njezina sposobnost je neosporna i nama već poznata od ranije, jer je već nikoliko puta pivala na radiu naše bunjevačke pisme, pa će to nadamo se i u buduće činiti za volju svoju, a i za volju i diku nas sviju Bunjevaca. Posli toga izvodila je dramska trupa Narodog pozorišta u Beogradu „Ej, šta ću nane“ Ej, šta ću nane boluje mi dika, ej, iđi ćeri vidi bolesnika. Ta ne smim nane priće bole name, ej, kad će prići a ti nemoj ići. Ej, ovim šorom cveta bila lala, ej, a dikinim zeleni se trava. Ja ga zovem da beremo lalu, a dika mene da kosimo travu. Ej, diko moja il jesi il nisi, Ej, oženi se da vidim čiji si. Il me ženi, il me se okani, ej, il me mladu ti u grob sarani. 16 Anica Vojnić Marija Bukta Somborski slavuj „Ris“ na bunjevačkim salašima, zapravo samo kraj „risa“ – „dožijancu“. Ova priredba je bila tako orginalno izvedena i sa takvim oduševljenjem, da smo mi koji smo slušali dobili sliku, kao da zaista učestvujemo u jednoj „dožijancu“. Ova priredba je bila tako orginalno izvedena i sa takvim oduševljenjem, da smo mi koji smo slušali dobili sliku, kao da zaista učestvujemo u jednoj „dožijanci“ po svršenoj kosidbi. Koliko smo obavišteni najbolju partiju dao je g. M. Katančić. Svakako moramo ovim putem da istaknemo da je ipak glavni nosilac uspišno prikazanog „risa“g. Drag. Gosić u čijoj je režiji sve to izvedeno....“ Mnoge pisme su ostale do danas u izvornom obliku, a mnoge su manjoj il većoj miri pritrpile promine koje možmo iz priloženog teksta da uvidimo. Al jedno je cigurno da bunjevačka pisma živi do danas i da se odupire svim nedaćama sa kojima se i sam narod susriće u ovim ne tako slavnim vrimenima. dipl. oec. Tamara Babić Mart - April 2013. SAVITI IZ POLJOPRIVREDE Plodored kod ratarski kultura denim priparatima kod kuruzne zlatice. Larva kuruznog plamenca prizimljava u stabljici te na parcelama di se vrši redokuvana obrada i ne zaore kuruzovina dolazi do intenzivnog napada. U junu leptir polaže jaja, gusenica ulazi u stablo i klip nagrizajuć zrno pa se stvaraje uslovi za napad gljivični oboljenja gljivice iz porodice asperhilusa koje luče toksine između ostali i aflatoksin štetan po zdravlje životinja i ljudi. Gusenica pamukove sovice takođe se rani zrnima kuruza na kojima se kasnije razvijaju gljivična oboljenja. Da bi se smanjio napad bolesti i štetočina kod kuruza, kuruz triba sijat na pridusive, žito, ječam, tritikale, uljanu repicu, suncokret i šećernu repu. Suncokret je naša najznačajnija uljarica koja daje 40 do 50% jestivog ulja i 16 do 20% proteina iz zrna. Sadrži od mineralni materija K,P,Ca, na te vitamin B1, a što je za pčelare vrlo bitno 40 kg nektara i 80 kg polena po ha. Suncokret oboleva od sive i mrke pigavosti lista i stabla ko i od bile i sive truleži korena i glave. Gljivice izazivači navedeni bolesti žive 7 do 8 godina u zemljištu te ukoliko se za to vrime ponovo sije suncokret na istoj parceli dolazi do intenzivnog obolevanja i pada proizvodnje. U novije vrime selekcionisani su hibridi suncokreta otporni na volovod i tolerantni na bolesti te iste triba uzgajati. Ko pridusevi suncokretu odgovaraju žito, ječam, tritikale, uljana repica, šećerna repica, šećerna repa i kuruz. Šećerna repa se manje uzgaja na našim terenima zbog visoke potrošnje vode u vegetaciji oko 450 l po m2 od čega u julu i avŽičnjaci - larva i imago gustu 60 do 70%. Taki Smina usiva kod ratarski kultura ima velik značaj, jel svaka biljna vrsta ima svoje karakteristične bolesti, štetočine pa i korove. Nakon skidanja usiva na zemljištu i na biljnim ostacima ostaju spore od bolesti, štetočine koje priživljavaju nikoliko godina i ukoliko se usiv sije u monokulturi dolazi do intenzivnog napada bolesti i štetočina i umanjenja prinosa. Kuruz je naša najznačajnija ratarska kultura , sije se na više od 50% površina u našem regionu. Nalazi se u svim koncentratima, industrijski se prirađuje u griz i druge prirađevine, a u novije vrime se koristi za proizvodnju biodizela. Ukoliko se sije u monokulturi dolazi do napada kuruzne zlatice di larva uništava korenov sistem pa time spričava optimalno snabdivanje biljke hranljivim materijama, a pri jačim vitrovima dolazi do poliganja usiva. Odrasto insekt rani se svilom kukuruza i ukoliko je uništi prije oplodnje dolazi do ozbiljne krezubosti kod kukuruza. Problem se rešava izbegavanjem sitve kuruza u monokulturi, a ukoliko dođe do sitve u monokulturi obavezno se moraje koristit insekticidi za zaprašivanje simena Pončo, Furadan, Envidor, Force-zea i dr. pri intentivnijem napadu triba koristit granularni insekticid Force 1, 5-G 5 do 8 kg zajedno sa sitvom. Larva žičnjaka uništava koren i mladu biljku kuruza uslid čega dolazi do narušavanja sklopa što dovodi do umanjivanja prinosa. Suzbija se nave- Mart - April 2013. Kuruzna zlatica uslovi ne postoje na našem regionu. Problem za šećernu repu pridstavlja repina pipa di rojevi pri letu mogu u potpunosti uništit mlade biljčice šećerne repe. Liti kad je temperatura iznad 20C, Cerkospora uništava lisnu masu i samim tim umanjiva nalivanje korena i sadržaj šećera. Ne triba je sijati 3 do 4 godine na istoj parceli, a dobri pridusivi su joj krumpir i strna žita. Soja se takođe sije na manjim površinama zbog niske relativne vlažnosti u fazi oplodnje što dovodi do odbacivanja cvitova. U novije vrime problem su grinje koje uništavaje lisnu masu i ozbiljno smanjivaje prinos. Kad je rič o plodosmeni sve više pažnje će tribat obratit na primljenje herbicide. Tako npr. žito i ječam ne triba sijati di je primenjen Senkor i Afalon. Šećernu ripu ne triba sijati di je primenjen Afalon, loši pridusivi du di je primenjen Stomp, Senkor i Dual. Da bi se izbego loš uticaj herbicida sa prithodnog usiva triba prije sitve detaljno proučit upustvo u kome stoji koji se usivi ne mogu sijat nakon primenjeni herbicida. Pravilna plodosmina pridstavlja prvi korak u proizvodnji, razvoju i plodonošenju ratarski kultura u cilju umanjivanja štetnog uticaja bolesti i štetočina u proizvodnji zdrave rane, a naredni koraci su savrimena agrotehnika, đubrenje i zaštita kulturnog bilja u cilju proizvodnje zdrave rane. dr Andrija Peić Tukuljac 17 ODBOR ZA KNJIŽEVNOST O Matiji Poljakoviću Matija Poljaković (1909-1973) je nesumljivo najznačaniji književnik Subotice, jel je njegovo književno stvaralaštvo do današnjeg dana ostalo aktuelno kako za nas tako i za buduće generacije. Poljaković je živio i radio najvećem dilom svog života u Subotici. Škulovo se u Subotici i Zagrebu za pravnika, al porid svoje osnovne profesije, Matija Poljaković je dao velik doprinos na očuvanju bunjevačkog jezika kojim se komuniciralo u salašarsko-šorsko-seoskom življenju Bunjevaca pedeseti godina prošlog vika i radnije, kad još savrimeni mediji (radio, TV i razni časopisi) nisu potisnili, polagako al cigurno, arhaični bunjevački jezik, tako je posto čuvar tog i takog bunječvačkog iskazivanja i dokazo da i stim mož virodostojno prikazai humoristčki dio načina življenja Bunjevaca. Učesnici komedije “Da je znat ko zjat” Piso je Poljaković satire, groteske, al je posto i osto najpoznatiji po komedijama na bunjevačkom jeziku. Najpoznatije njegove komedije su: „Ča Bono“, “Da je znat ko zjat“ („Ode Bolto na ogled“), „Salašari silom varoščani“, „Jedna cura sto nevolja“ „Vašange“ i dr. Sa komedijom „Ča Bono“ („Ča Bonina razgala“) debitovo je pedeseti godina na sceni Narodnog pozorišta u Subotici koja pridstava je oborila sve tadašnje rekorde posićenosti Drame na srpskohrvatskom jeziku. To interesovanje nas podsića da je bunjevački jezik već tad počo da se gura na marginj komunikacije čak i med Bunjevcima i da je postojala želja da se isti sačuva od zaborava. Subotičko pozorište je u svoj repertoar uvrstilo 15 Poljakovićevi drama, a ne samo ono, već su i amaterske grupe pri Kulturno umetničkim društvima u Subotici i okolini izvodile Poljakovićeve komedije, ko što je naprimer dramska sekcija Iz komedije “Da je znat ko zjat” KUD „Matija 18 Gubec“ iz Tavankuta godine 1964/65, a u režiji, tad poznatog režisera Mirka Huske sa velikim uspihom izvelo i nikoliko puta repriziralo u okolnim selima komad „Da je znat ko zjat“ („Ode Bolto na ogled“). Da je Polajkovićev književni opus imo, ne samo humoristko- zabavni karaketer, već i velik doprinos kulturnom stvaralaštvu na bunjevačkom jeziku je i dokaz da je TV Zagreb snimila jedan serijal pod nazivom „Boltine zgode i nezgode“ koji je izazvalo veliko interesovanje televizijske publike Porid pozorišnih pridstava,TV serijala, emitovana je je radio drama „Ča Bonina razgala“ Kroz humorističko-satiričnog dila življenja, kojeg sam tok života nosi sa sobom, a kojeg je Poljaković svojom senzibilnošću zdravo dobro percipirao, uzo plajbas i artiju i ovikovičio i tako posto čuvar običaja, tradicija, jezika i interaktinih odnosa u okviru porodica i društva tog vrimena koje nestaje poduticajem raznih najezda modernističkog načina komuniciranja. Nek nama i budućim generacijama Poljakovićevo dilo bude uzor za očuvanje i razvoj bunjevačkog govora odnosno jezika, običaja i tradicija. pripremio: inž. Stipan Šarčević Mart - April 2013. Pisnici Bunjevačke matice Proliće Bila jim boja najlipče stoji kad jutrom ranim sunce zablista. Priroda-krojač, aljine kroji, a rosa klizi sa mladog lista. Sve su u cvatu, široki grana, stablo do stabla, voćkice mlade… Da nam je više prolićni dana, godine cile višnje da slade. Rascvale grane vitar ljuljuška, mirise širi kroz bašču cilu. Proliće stiglo, prkosi, šuška, rasute lati svud su po krilu. Komadić neba sakriću mali i zračak sunca digod pod svod, kad dani jesenji budu mi krali najslađi rumeni, prizrijo rod. Alisa Prćić Od uboda koplja kapa krv, koja se simbolično pritvara u crveno uskršnje jaje. Marija Horvat Krst Izdanak u drvo izraste, blizu grada kojeg Jerusalim zvaše. Kao svako drvo grane širilo, za godine nije znalo, niti Golgotu poznavalo. Tice gnjizda na njem svijale, zorom ranom pisme pivale, oluje ga čuvale, rose ga umivale, a suze Stvoritelja zalivale. Kod križa Uskršnja molitva umiruje nam duše zbog Isusa, koji je bio raspet i uskrsnio zbog nas. Na njegovoj glavi trnje krunice ono bode, proliva krv. Spasitelj trpi bol umisto nas. Prošli smo put križa na svakom stajalištu zastajali, pomolili se i očli dalje. Posli četrnaestog stajališta ositili smo težinu Isusove patnje, koja je bila samo za naš spas. Mart - April 2013. Po svemoći od izdanaka drvo stvori da se od njega krst napravi, na Golgotu ga ukupaše, Sina Božijeg na njeg razapeše. Proliće San snivam otvoreni očiju, u vitru blagom i tek procvatalom svitu, miseca i zvizda što tajnu kriju, i prinova novi na cilom svitu. Pozravlja sunce što blago grije, nemir u duši što ljubav krije, ptice na grani i nove prtice, i majsku zoru nad ravnicom što sviće. Eh da je proliće u ljudskim grudima, bilo bi više ljubavi med ljudima, al zima u duši ne daje nade, i zato nam po svitu cviće zla sade. Nedam proliće iz svoje duše, da mi ljubav uzmu i nadu skrše, želim da proliće vično traje, jel ono rađa nalipče osićaje. Geza Babijanović Na drvetu tom spasenje dođe, oproštenja grija po Sinu, što u nebo kod Oca pođe, osobi svakoj kada primi Krista Isusa u život svoj. Otvori srce dok kasno nije, da Krist u srce ljbav slije, i Duhom živi svakog trena, ne brini brate, ne brini sestro, nad tobom smrti više nema. Stipan Šarčević 19 PRIČA IZ LEMEŠA Caritas Pridveče ... najmrži dio dana ... nit je dan, nit je noć. Sunce nema više dovoljno snage da istakne, da obasja onu lipšu stranu ljudske prirode, a noć, još uvik ne pruža prikrivač svoj da sakrije ljudske grozote, ne, ne žuri se, ona odviše tromo stiže. I opet je misec iznevirio sunce, zakasnio je na sastanak, namerno el slučajno, da ne bi zvizde o tome svidočile. Ko utvare teške otkrivaju se strašne ljudske grimase u sutonu minulog dana, to su osobe brez senke, duboko zagazile u ponor, u minus morala i etike. U ovo vrime dana mož se sagledat i spoznat suština bitisanja našeg, izbija prid oči trula slika umornog društva na par minuta, a toliko je grozna da me, plaši, već posli par trenutaka me muka vaća, steže me i jako, odviše me boli. Zato ja povučen u sigurnost sebe, pišem tebi cigurno i hrabro, prvi i poslidnji put, ja smoći ću toliko snage da otvorim dušu, da sam u nju zavirim, ispod površine zagrebem, da te ustvari tamo pronađem i upoznam jednom za vike, da spoznam koliko mi značiš, a da te ne zamorim prikoviše. I dok oko mene noć Zemlju krilit staje, i mladi ljubavnici u magli digod korak svoj žurno pružaju, mriše cimet i još štogod u vazduhu s njime, pucketa vatra a srce izgara. Pišem Tebi, i to sa velikim slovom, jel ti to zaslužuješ jel ti jesi nešto veliko, i od toga više, u mom malom samo za tebe podignutom svitu. Kad sam ga podizo nisam ni pritpostavljao da ćeš se toliko vinut visoko, da će ti tu biti tako toplo i milo, da će me tvoje prisustvo tako slatko, zagonetno golicat, da ćeš se ti ugnjizdit, tako jako, duboko. Pišem onom biću koje mi snagu daje, onom što me stalno tira naprid, hajde, onoj lipoti koja je samo tvoja i samo tebe krasi, onom miru koji iz tebe izvire i mene spušća na livade rosne. Pišem mom drugom suncu, onom što mi zapravo dušu jadnu grije, za koje znam da ga nijedan misec, nikada iznevirit neće. Ti zračiš izvornom čistoćom i prid nevinošćom tvojom ja se zapravo sramim, crvenim i stidno saginjem glavu, a sve što činim sve je to svistno u tvoju korist pa makar to bilo i meni vrlo štetno. Ne želim ti pričat šta mi dušu tišti, šta me boli i šta me zamara, želim u tvom društvu slušat tišinu, tada je ona tako zvučna, nije nikako prazna. Žudim da nam se pogled sritne, i da uhvatim onaj sjaj što ti krajičak oka tako divno krasi, 20 što u njem stalno tinja, i čini ga lipšim i od kapi kiše što niz prozor u neizvesnost klizi. I tad kad nam se pogled skobije, kad zastane i sve tajne odaje, kad iz oka plamen razumivanja izbije, e tad se brez ijedne izrečene riči sve u potpunosti razumije. Al ja ipak žudim da ti glasa čujem, da tišinu tad prikine i ispuni prostor oko mene najlipšom arijom tvog postojanja, žudim za toplim dahom sa tvojih rumeni pupoljaka, za onim dubokim uzdahom što ti se iz duše oslobađa. Ja te želim držat za ruku, čvrsto i cigurno, dok nam se pogled sreće, pa te primit i za drugu, a svoje usne razvuć u osmeh od sriće. I dok te tako držim, dok nam se dlanovi znoje, pod kožom želim ostit udar srca tvoga, ja ću moje na tren zaustavit, da se tvoje ne bi uplašilo, od udara moga. Naštimaću ritam s pram onog što ostim, da te ne uvridim, ja ću te pustit da ti vodiš a ja ću slipo slidit. A ako te zagrlim, ne želim da vrime stane, želim da teče brzo, i još brže, i kada se posle sitim i u pamet dozovem taj momenat želim da se tišim koliko dugo sam te držao u zagrljaju sriće. Tad ću zaustavit i disanje svoje, sklopit ću oči i pripuštit se, da duboko utonem u osićaje svoje, vinem se i dotaknem vrhunac ljubavi koju prema tebi osićam, o najdraže moje. Sa tobom ja se budim i sa tobom na počinak iđem, a u snovima najdubljim ti najbliže, pun veselja priđem. I kad je najlipče, kad te skoro taknem, kad ti ruku na rame spušćam, s osmihom na licu ja se u krevetu nađem, i ne mrzim zoru što me miluje, što me od tebe dili, ja je samo molim da kadgod zakasni, da saznam kaki nastavak slidi, ne bi li ja u njem možda, spuštio ruku el učinio štogod više. Volim te i kad dišem, i na javi i u snu, i kad sklapam oči, a svake noći kad si kraj mene ti avantura su moji sni. Ja sam protkan tobom, misli moje te vole, i nije čudo što sve naopako radim, i brez imalo volje. Ti si ništa najlipče, najčistije, što mi se ikad zbilo, što me je do kraja, do savršenstva ispunilo i potpuno zaslipilo. Ne postoji pisma, koju bih ti pivo, čije stihove bi tebi ja poklonit, posvetit mogo, ja je nać ne mogu, jel ti si iznad sveg toga, ti si sve u meni što je živo. Ja te volim iskreno, iz sveg sebe, to nije nikako slučajno, jer ja venem i žudim kad te ne ostim, i ne nalazim kraj sebe. U tvom društvu ja ne znam za bol, namršteno, tužno čelo mi ravnaš a dušu mi lakšaš, teret sa nje zbacivaš, i tad ja za uzvrat poželim biti tvoja hrid u svakoj nevolji, biti onaj koji će ti pružit otarak koji će ti suze upit ako ih tvoje vedro oko niz obraze ikad spušti. Fala ti što postojiš, i fala Tvorcu tvom što te stvorio baš takvim bićem u ovo vrime nesrićno, fala ti što me svojim prisustvom častiš, fala ti na povirenju i što nikad al baš nikad ne sumnjaš u želje, ponašanje moje. Al ja ipak odviše žalim i tugujem vrlo što te ustvari nikad nisam skobio, što te nisam upoznao. Niti ću ikad. Žalim jel ti ime izgovorit ne umim, ne poznam ga, jer ono svitom još odjeknilo nije, jel ti crte lica u nikom ne pripoznajem. I zbog tog te još više čuvam, stiskam i smanjujem onaj već ionako mali svit za tebe, a ti se ne buniš, ti se još više razvijaš, sve više cvataš i hraniš me. Ja sam sebičan čovik i želim te samo za sebe, ja nisam kao ti, i nedostojan sam tebe. Ipak me jedno čini sritnim, zadovoljan sam jako što te neću prid svitom pokazat, nije to misto za tebe, surovo je i odviše ladno je. Ostani di jesi, na cigurnom mistu, u dubini duše moje da kad god te poželim znam gdi sam te ostavio i gdi te tražit mogu. Tu, na tom mistu, tinja vični žar i tu je za vik urizan jedan ožiljak, pecka me često i to slatkim bolom i tad duboko udanem aer da se ne bi ugasio. U toj igri nerava ti ipak budni moje jedino sunce a ja ću tvoj misec u nizu drugih, da se svaki dan nadam sastanku, pa i ako ga ne bude, ti budi sunce isprid moje kuće. I viruj mi, dođu treni kad te veoma žudim, kad mi tribaš više neg išta, i zaplako ko tako slatko i gorko u isti mah što te nema, što ne vidim svoje sunce, al kroz suze moje neću tad vidit ni zvizde. Ja znam da svako ima nekog koga više nema, ali nisam ciguran da li ima postoji još kogod, kao ja, koji ima nekog a da ga nikad nije ni imao. Eto to sam ja našao u dubini duše svoje. Molim te oprosti, za sve grišno učinjene stvari, činio sam to nesvistno, a možda sam te ipak uzput i vriđao. Oprosti što te volim, što sam dozvolio to sebi, što nisam bio jači i u samom nastanku to ugušio. Ja sam znaš, vrlo čudan čovik u meni je toliko ljubavi a zapravo volit ne umim. I pazit ću ja na sebe ne bi li tako čuvao i tebe, jel dok sam živ i dok mi krv kroz ovo tilo teče, živit ćeš i ti, biti ćeš tu uz mene, a neka mi se dobri Bog, smiluje u onom času, kad dušu ispuštim i tebe tako ubijem. Željko Zelić Mart - April 2013. ZOVA KOD BUNJEVACA JE SIMBOL DOVA U susrit Dovama Viruje se da u vrimenu oko Dova vladaju jake moći. Običaj našeg naroda, je da se u to vrime iđe na vodicu, na sveta mista, naročito oni koji traže oprost grija il lik za kaku bolest. Sa ti mista uvik se ponese svete vode da bi se posvetila kuća, održo mir i spokoj kako u kući tako i med cilim ukućanima. Kod našeg naroda još od starina pamti se običaj, da na Dove iđu Kraljice. Ovaj običaj sačuvan je i kod drugi slovenski naroda. Kraljice kod Bunjevaca obučene su u svečanu narodnu nošnju, na glavama okićeni su cvitnim krunama sa ogledalcom (zaštita zli duhova) bosi nogu, ( bosom nogom dodiruju zemlju i stvaraju vezu između pridaka i božanstva), iđu od kuće do kuće, pivaju kraljičke pisme obraćajući se boginji Ljelji. Među njima najmlađa je kraljica, a druge ban i banica, pridnjaci, stražnjaci, barjaktari... Kroz pismu mole se za svakog domaćina da im boginja Ljelja sačuva sriću, mir, zdravlje, blagostanje... Kraljice se rado primeju u kuće a domaćini ji daruju i časte. Zova je najbolje sačuvan simbol Dova, s kojom Bunjevci i danas kite svoje pendžere, vrata, kapije, strije, kola, bunare, košare, čardaki ... Zova ((Bazga) Sambucus nigra L. – Caprifoliaceae) raste u Evropi, severozapadnoj Afriki i jugozapadnoj Aziji. Obično raste na sunčanim mistima, i na vlažoj i na suvoj zemlji. Stari Sloveni virovali su da je zova sveto drvo i da sičenje ovog drveta donosi zlu sudbinu. Zato kad se oće otkinit grančica sa drveta zove, moralo se tražiti vrsta „dozvole“ uz molitveno obraćanje: „ Gospo, zovo, daj mi malo od tvog drveta, a ja ću ti uzvratiti. Sadiću zovu i u šumi.“ Ove riči su se ponavljale po tri puta, što je bilo u vezi sa simbolikom svetog broja tri. Stari Prusi virovali su da njev bog Kait živi pod drvetom zove. Bio je to bog zemlje. Kod stari Kelta drvo zova je simbol horoskopa i dominira u vrimenu 25.11. 23.12; vladavina planete Saturn. U Tirolu u Austriji drvo zove sadilo se na groblju, pa ako bi ono druge godine procvatalo, to je bio znak da je duša umrlog očla u raj. Koliko se drvo zove poštivano u Tirolu, pokazivo je običaj, da su prolazeć pored njega skidali kapu. U Rumuniji uz pomoć zove izvodili su se rituali izlečenja - izgovarane su molitve u kojim se od drveta očekivalo da „priuzme“ bolest i oslobodi bolesnog. U Francuskoj u Savoji, na majski dan kad se slavilo buđenje prirode i bilja, postojo je običaj da se prilikom šetnje nose grančice zove u rukama. Prilazilo se stablu zove i izgovarale su se preteće reči: “Zovo, SOK OD ZOVE 1. Zovu beremo najduže 5 dana od poslednje kiše, da bi bila puna polena.Bez puno treskanja cvitove beremo bez listova i odlazemo u kesu . Istresajuć zovu iz kese, istresti i polen koji se cigurno raso u kesi. Šećer zajedno sa limuntusom otopimo na šporelju sa oko dvi litre vode. Kad se šećer potpuno otopio skidamo sa vatre i dodajemo mu oko litru ladne vode da mišavina ne bi bila privruća i sve prilivamo priko unaprid pripremljeni cvitova. Citove promišamo i dodamo još dvi litre vode i jedan dobro opran limun nasičen zajedno sa korom na kriške. Poklopimo i ostavimo na mračnom mistu da odstoji 24 sata. Prije ciđenja ručno vadimo cvitove i limun cideći iz nji svu vodu. Sirup ćemo najlakše ocidit koristeć gazu koju smo iskuvali u čistoj vodi. Sirup livamo u plastične boce i čuvamo u zamrzivaču. Posli odmrzavanja sirup se uz držanje u frižideru mož koristiti oko 7 dana s tim da kad sok od zove počne da reži i dalje mož da se pije jel je ukusan sa svojom specifičnom gaziranošću. 2. Nalit 5 litri vode u veći sud i ređat cvitove zove okrenute na doli, da se dobro natope. Ostavit da prinoći prikriveno. Sutradan procidit cvitove i vodu kroz udvostručenu gazu. U proceđeno metit 5 kg šecera,10 limuntusa i dva konzervansa. Promišat i ostavit da se lipo sve istopi. Povrimeno promisat. Sirup livat u boce i držati na ladnom. Mož se napravit i bez konzervansa al u tom slučaju se mora brzo potrošit. Sušeni cvitovi se možedu koristit za spremanje čaja koji je zdravo dobar kod kašlja. Mart - April 2013. ako ne uzmeš sebi zlog duha, isićiću ti grane.“ U Engleskoj se isto virovalo da je drvo zove đavolje, pa se ni njezine grančice nisu uzimale u ruke, da ne bi donelo nesriću. O magijskoj moći zove, rašireno je virovanje. Čak je i primazivanje kapaka diteta na krštenju sokom zove po takim virovanjima, pritvorilo ga u vidovitog. Viruje se da pod drvetom zove nije dobro spavati, jer njezin jak miris mož potpuno da „okrene“ svist i prirodu spavača. Legende o zovi i dalje postoje, pa i danas kod niki naroda, ako se nađe drvo u avliji, siku ga jel se viruje da se oko njeg sakupljaju vištice. Viruje se da tamo di nikne zovino drvo, podzemna voda je blizo. Kod niki naroda zova se smatra đavoljim drvetom. Makar je likovitost zove bila odavno poznata, ona se uvik sadila na zemlji koja je pridhodno bila posvećena, pa se i u današnja vrimena zova često sadi isprid crkava. Od grančica zove kadgod su se pravili zaštite, koje su se ušivale dici u odiću da ji čuva od bolesti. Svaki dio zovinog drveta je magično lekovit, koristi se u narodnoj medicini i list i cvit i kora od drveta. Cvit zove se obično koristi za pravljenje sokova i čajeva. Čaj od cvita zove koristi se kod groznice i unkavosti. Mišani čaj od zove i lipe najbolji je kod potribnog priznojavanja radi snižavanje temperature. Mišavina zove i kantariona koristi se od protiv virusa gripa. Plod zove idu i ptice, što dokazuje da nije otrovan kako se u narodu misli. Čaj od bobica zove koristi se za pojačano tiranje vode i znojenje, neuralgije i išijasa. Sveži plodovi koriste se za prolićno čišćenje organizma. Crne bobice sa drveta zove, služile su od davnina za farbanje, njima je “Pan” ( u grčkoj mitologiji zaštitnik prirode) primazivo svoje lice praveć svoje magijske maske. I Rimljani su zadržali ovu legendu, pa su sačuvali običaj da farbaju lica svoji bogova i to po njevim kipovima. Plodovi zove su jestivi posli kuvanja, al svi drugi dilovi su joj otrovni zbog velike količine kristala (kalcijum oksalata ). Niki, zovu smatraju korovom. Kata Kuntić 21 MISLI IVANA ANTUNOVIĆA Odabro: Ivan Sedlak MIR I POREDAK - Sloboda bez glave ili će do nasilja, ili razuzdanosti doći - (Ib. str. 560.) - Sloboda je najveći dar božji - (Ib. str. 684.) - Mir i pokoj odmah natupi u pamet, srce i volju čovika, čim se od zla odkinuv, pođe stazom dobra. - (“Čovik z Bogom, str. 197.) - Al dušmanin nađe prigodu i način, da naruši mir u domu i među narodi, pa se zametne rat među sugrađani ili među puci zaguši se sažaljenje i zamukne milosrđe. - ( Ib. str. 472.) Narodna bunjevačka virovanja prikupio: Nikola Ćakić Cvitna nedilja je početak Velike nedilje. U pridvečerje Cvitnice se načupa mladog žita i ujtru na Cvitnu nedilju u ladnoj bunarskoj vodi se umivaje ukućani i ne taru se, jel triba da ostanu mladi i puni života. Na Blagovist se pije crveno vino - “vaća se krv” da svi budu lipi i rumeni. Obavezno svi ukućani moraje popiti crveno vino. Ko ne “vaća krv” znači da će bit blidunjav i bolešljiv. Ostaci uskršnje rane koja je bila posvećena mrve, košćure i sve što ostane, ne baca se vaškama već se nosi na njivu i tamo se zakopava. Odstupanje od ovog znači nepoštovanje svetosti. Ko nije imo njivu taj je kod kuće u avliji zakopavo ostatke rane. Riči iz Rečnika bačkih Bunjevaca Autori: Marko Peić i Grgo Bačlija ubog/ubog – a –o „veoma siromašan, jadan“. – Moja kuća je uboga spram vaše gazdačke. ubogaljit (se) – ogaljim (se) svr. učiniti bogaljem, osakatiti. – nemoj ga sekirat, dosta je njemu što ga je bog ubogaljio, pa je osto mali i gurav. učaklaisat (se) – išem (se) svr. „usijavat (se) od dugotrajne upotrebe“. – Nosiš te čakšire već ko vo kožu, sve su ti na turu učaklaisane. učoporit se učoporim se svr. „skupiti se u čopor“ . – Ovce su se učoporile, vrime je da i (h) tiramo na salaš. ukosirit se – osirim se svr. zauzeti oholu pozu (pri hodanju, sedenju, razgovoru), praviti se važan. – Roza se ukosirila u pročelje, sirota, misli da je ona kogod i štogod. ulubit (se) ulubit (se) svr. „ugnuti površinu nečega ravnog ili ispupčenog“. – Komšija mi danas vratio koto, na dva mista ga je ulubio. upačit – im svr. 1. pokazati prstom, rukom, uperiti. – Zašto si na me upačio prstom, kad ja ništa nisam kriv, Nane, Lazo je na me upačio pušku. udomit (se) udomim (se) svr. „udati“. – Blago tebi, Joško, ti si tvoju ćer udomio. upasirat, upasiram svr. 1. staviti na odgovarajuće mesto, umestiti. – Nikako ne možem da upaisram vrata u dovratke. 2. sporazumeti se, ugoditi nekome. – mogo bi kad bi tio da mi upasiraš da se ja nađem s Veckom. ugarnice ž mn. 1. ugarena njiva . 2. zemlja koja se nalazi neposredno do prvih kuća grada). – tu nam je zemlja oma u ugranicama iza varoši. uskočkinja ž odbegla devojka. – I moja je bila uskočkinja, pa šta joj fali?! priredio dipl. inž. arh. Mijo Mandić 22 Mart - April 2013. NAJNOVIJA IZDANJA BUNJEVAČKE MATICE 1.000 dinara 500 dinara 200 dinara 200 dinara 200 dinara 350 dinara 600 dinara 250 dinara 400 dinara 400 dinara 250 dinara 400 dinara OSTALA IZDANJA “Put nade” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara “Istinu tražim” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara “Dida pripovidaj mi” - Ivan Bašić Palković Didan - 300 dinara “Ispod starog bagremara” - Geza Babijanović - 250 dinara “Horske kompozicije” - Bela Tikvicki - 150 dinara “Istorija Bunjevaca, Šokaca i bosanskih franjevaca” - p. Bernandin Unyi OPM. - 500 dinara Mart - April 2013. 23 IZ BUNJEVAČKOG ŽIVOTA Stoc Na putu uvik naš bać Moca, išo je u društvu stoca. Da na njemu lipo sidi, događaje sve da vidi. Šta komšinica Manda kuva, s koje strane vitar duva. Čiji mrkov bolje praši, kojoj Grgo iđe snaši. Dal šarulja daje dosta mlika, a bać Sive dal je prodo bika. Dal su Ivi sve ovce na broju, i dal Marko pućka lulu svoju. Na stoc tako Moca spušti kosti pa da usput sazna sve novosti. Eto za to naš bać Moca, ne mož bit brez svog stoca. Geza Babijanović Foto: Marija Horvat
© Copyright 2024 Paperzz